GARDIST - Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine

Transcription

Glasilo 1. pješačke (gardijske) pukovnije | Mostar, travanj 2011. | godina IV. broj 4. | BESPLATAN PRIMJERAK
ardist
 Vojska sve mlađa
 Stilovi vođenja
 Idejno riješenje Vojnog muzeja
 Povijest zračne baze Jasenice i Ortiješ
 Sveci- zaštitnici vojnika i redarstvenika
Gardist
GLASILO 1. PJEŠAČKE (GARDIJSKE) PUKOVNIJE
travanj 2011., godina IV., broj 4
Nakladnik
1. pješačka (gardijska) pukovnija OS BiH
e-pošta: 1.gard_puk@js.mod.gov.ba
Za nakladnika
brig. Slaven Lasić
Glavni urednik
boj. Ivan Dugandžić
Uredništvo
brig. Slaven Lasić
boj. Branko Martinović
boj. Mate Tomić
sat. Željko Krajina
por. Zoran Pravdić
por. Iljo Oršulić
por. Ivica Baković
nar. I. klase Mario Džidić
Lektorica
Draženka Penavić
Tehnički urednik
ppor. Davorka Leto
Grafičko oblikovanje i tisak
FRAM ZIRAL, Mostar
Autorski i novinarski prilozi objavljeni u Gardistu
nisu službeni stavovi Ministarstva obrane BiH.
2
GARDIST 4 | travanj 2011.
Riječ urednika
sadržaj
Riječ urednika . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3
P
oštovani čitatelji!
Pred vama je četvrti broj vojnog glasila Gardist. Pripremili smo pregršt, vjerujemo, zanimljivih članaka. Imamo razgovore s
brigadnim generalom Markom Stojčićem, zamjenikom zapovjednika Zapovjedništva za potporu OS BiH. U tekstu Spoj mladosti i
iskustva autori opisuju obuku pješačkih bojni u 2010. godini. Donosimo i zanimljiv prilog o različitim stilovima upravljanja i vođenja, te
korisne savjete zapovjednicima i voditeljima koji upravljaju vojnim
procesima.
U ovom broju možete pročitati nastavak teme započete u prošlom broju u kojem naš suradnik Manuel Martinović, inače vrsni
poznavatelj naoružanja, stručno prikazuje razvoj strojnica.
U ovom broju donosimo prikaz Idejnog riješenja Vojnog muzeja.
Kompleks Muzeja namijenjen je hrvatskim braniteljima, studentima
i đacima, ali i najširem krugu publike koju zanimaju vojne vještine i
tehnike ratovanja. S gospodarskoga gledišta, važnost muzeja je i ta
jer ćemo moći kroz kulturni turizam na autentičnome mjestu ponuditi vrijedne povijesne izloške te multimedijalnom prezentacijom
povijesti HVO-a prezentirati jedinstvenu rekonstrukciju zgrade nastale u austrougarskom vremenu.
U povijesnom dijelu nastavljamo serijal Postrojbe su nosile njihova imena, a u crticama iz hrvatske povijesti možete pročitati tekst o
simbolima hrvatskog vojnika. Nastavljamo i serijal o vojnom tisku,
a izvrstan prilog o glasilu Sokol obrađuje naš stalni suradnik Darko
Juka.
U dijelu posvećenom zrakoplovstvu pročitajte zanimljiv članak o
bogatoj zrakoplovnoj povijesti Mostara, nažalost premalo je prostora kojim bi se opisala tradicija duga gotovo 100 godina.
Donosimo i analizu razvoja vojnoga dušnobrižništva od vojske
FBiH do Oružanih snaga BiH., potpisivanju Ugovor između Bosne
i Hercegovine i Svete Stolice i osnivanju Vojnog ordinarijata te imenovao dr. don Tomu Vukšića za prvog biskupa vojnog ordinarija.
I u ovom broju naglasak stavljamo na Događajnicu, rubriku u kojoj smo pobrojali i opisali obilježavanje obljetnica postrojbi i značajnih događaja iz Domovinskog rata.
U impresumu možete pronaći našu e-poštu, imate prigodu reći
što mislite o našem radu, koliko sadržaj glasila zadovoljava vaše interese i kakve sadržaje biste željeli ubuduće.
Razgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
VOJSKA SVE MLAĐA
bojnik Ivan Dugandžić,
Vojni humor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
glavni urednik
Iz života postrojbi. . . . . . . . . . . . . . . . 6
SPOJ MLADOSTI I ISKUSTVA
Izazovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
STILOVI VOĐENJA
Izobrazba. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
UPRAVLJANJE RAZVOJNIM PROCESIMA
Povijest lakog naoružanja . . . . . . . . . 13
STROJNICE U DOMOVINSKOM RATU
Izazovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
IDEJNO RJEŠENJE VOJNOG MUZEJA
Vojni tisak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
VJERAN KRONIČAR
LEGENDARNIH POSTROJBI
Sjećanje na vitezove . . . . . . . . . . . . . 26
TIHOMIR MIŠIĆ TIHO
ANĐELKO KRIŠTIĆ CRNI
Velikani hrvatskog naroda
- postrojbe su nosile njihova imena . . 28
KRALJ TVRTKO I. KOTROMANIĆ
Istraživanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .31
ZRAKOPLOVSTVO I. dio
Povijest zračne baze Jasenica i Ortiješ
Pročitali smo za vas. . . . . . . . . . . . . . 35
OBILJEŽJA HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI
Baština . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
Vojno dušobrižništvo. . . . . . . . . . . . . 38
PUT DO VOJNOG ORDINARIJATA
Duhovna misao . . . . . . . . . . . . . . . . 43
SVECI I.dioZAŠTITNICI VOJNIKA I REDARSTVENIKA
Od broja do broja . . . . . . . . . . . . . . . 45
DOGAĐAJNICA
Križaljka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
travanj 2011. | GARDIST 4
3
VOJSKA
SVE MLAĐA
Razgovor
Brigadni general
Marko Stojčić,
zamjenik zapovjednika
Zapovjedništva za potporu
OS-a BiH za operacije
Razgovarao | Ivan Dugandžić
CC Gospodine generale, koja je uloga
Zapovjedništva za potporu OS-a
BiH, odnosne recite nam ukratko
o Vašoj misiji i zadaćama?
– Prije nego što odgovorim na
pitanje, želim Vam se srdačno
zahvaliti na ukazanoj mogućnosti da se napiše nekoliko slova
i o Zapovjedništvu za potporu,
jer to djelatnici „naslonjeni“ na
zapovijedi iz Banje Luke, svojim
korektnim, konstruktivnim i profesionalnim radom i zaslužuju.
Sama uloga Zapovjedništva za
potporu je definirana s odrednicama iz Zakona o obrani, gdje je
istaknuto da zapovjednik sa svoja
dva zamjenika - za operacije i resurse, a preko stožera i njegovih
odjela, svakodnevno planira i realizira zapovijedi i upute podređenim ustrojbenim cjelinama,
koje su nužne za implementiranje misija dodijeljenih Zapovjedništvu, a od strane Ministarstva
obrane i Zajedničkog stožera. To
su uglavnom zadaće i aktivnosti
iz individualne i kolektivne vojne
obuke, upravljanja osobljem i logistikom.
CC Koje su to nove ustrojbene cjeline ZzP-a zadužene za obavljanje
4
zadaća što ste ih prethodno spomenuli?
– Nove ustrojbene cjeline su Zapovjedništvo obuke i doktrine u
Travniku, Zapovjedništvo logistike u Doboju, te Zapovjedništvo
za upravljanje osobljem u Banjoj
Luci. Sva navedena zapovjedništva imaju podređene ustrojbene
cjeline, tako da to dosta usložnjava sam sustav zapovijedanja.
CC Kada su u pitanju realizirane
aktivnosti, koje biste aktivnosti
izdvojili?
– Vojnici najčešće najveći značaj
pridaju obuci. Realizirane zadaće
Središta za temeljnu obuku u Pazariću svakako zauzimaju posebno mjesto.
CC S obzirom na opseg i složenost
poslova koje ZzP obavlja, imate li
dovoljno odgovarajućeg i stručnog osoblja?
– Za vojnu organizaciju se često
kaže da je kruta i konzervativna,
da teško amortizira i najmanje
promjene. Svaki novi preustroj
donosi osim smanjenja ili povećanja djelatnika, redefiniranje
zadaća i doktrine oružanih snaga, značajne promjene u Mini-
starstvu obrane, ali i promjene u
osoblju. Oružane snage BiH su
tranzicijske, što se najbolje očituje kroz nedostatak profiliranog
osoblja, te vojnih specijalnosti.
Prisutan je pozitivan trend, željeli
bismo da je brži, međutim mnoge
objektivne okolnosti u značajnoj
mjeri taj proces usporavaju.
CC Ugašeni su timovi za rasformiranje entitetskih vojski, ali su
ostale brojne neperspektivne lokacije. Kada očekujemo i gašenje
tih lokacija?
– Veliki broj djelatnika je angažiran na osiguranjima različitih
neperspektivnih i perspektivnih
lokacija, gdje je neophodna bolja
suradnja i pomoć šire društvene
zajednice. Postizanjem rasterećenja samo u tom aspektu, u značajnoj mjeri bi se mogla povećati
razina dostignutih standarda.
CC I protekle godine realizirana je
obuka
klase novoprimljenih
vojnika. Jeste li zadovoljni odabirom vojnika, a s druge strane,
jesu li vojnici zadovoljni uvjetima u kojima djeluju i primanjima koja ostvaruju?
– U javnosti se znatno češće spo-
minje otpust vojnika iz Oružanih
snaga. Mnogo više pozornosti bi
trebalo posvetiti mladim ljudima
koji nam dolaze i potpisuju prve
profesionalne ugovore. Nije nam
cilj da nakon odrađenog ugovora
ili dva napuste vojnu organizaciju, nego da dobivena primanja tumače kao stipendiju; ulažu u sebe
kroz upisane i završene fakultete,
te preko internih natječaja apliciraju za časnike i ostvare impresivne vojne karijere. To je jedan
mali dašak optimizma za te mlade ljude, kako bi im se ukazalo na
pruženu priliku. Uvjeti u kojima
djeluju, naročito u Pazariću, moraju se u značajnoj mjeri poboljšati, na čemu će se inzistirati u
nadolazećem razdoblju.
CC Često se ističe da je potpora tj.
logistička sastavnica svih suvremenih oružanih snaga odraz uređenosti i organiziranosti obrambenog sustava u cjelini. Kako
komentirate tu tvrdnju?
– Logistika je servis s materijalnim menadžmentom i kontrolom kretanja. Toliko je uređena,
koliko se u njezine resurse ulaže,
a sva ulaganja su centralizirana
kroz Ministarstvo obrane. Tamo
se vjerojatno može dobiti konstruktivan odgovor na to pitanje.
CC Kada je riječ o pružanju potpore
pripadnicima OS-a u međunarodnim operacijama, ZzP obavlja
odgovornu i kompleksnu zadaću,
ali isto tako ima i važnu ulogu u
potpori zemlje domaćina. Kako
to komentirate?
– Sudjelovanje OS-a BiH u mirovnim misijama je korak naprijed prema euroatlantskim integracijama. Tu je svaki daljnji komentar suvišan.
CC Šesta je godina projekta izgradnje jedinstvenih Oružanih snaga
BiH, jeste li zadovoljni rezultatima projekta?
– Projekt izgradnje novih oružabrigadni general Marko Stojčić
nih snaga je donio nove vrijednosti, koje smo prepoznali i potrebno ih je i dalje afirmirati. Istaknuo
bih samo neke: uspostava Ureda
vojnog dušobrižništva s vojnim
kapelanima, Parlamentarni vojni povjerenik i Ured generalnog
inspektorata, te postrojbe koje
sudjeluju u mirovnim operacijama. Kroz prve dvije organizacijske cjeline, naglasak je na zaštiti
ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, jer uvijek treba poći od
čovjeka…
CC Vojno naslijeđe postrojbi HVO-a
i hrvatskog naroda, kao konstitutivnoga u BiH, čuva i njeguje
1. pješačka (gardijska) pukovnija
OS-a BiH. Jeste li, kao visoki časnik, Hrvat, zadovoljni misijom
ove postrojbe?
– Vojno naslijeđe postrojbi Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskog
naroda je bremenito. Ponosni
smo na povijest, tradiciju, kulturu i običaje naroda kojem pripadamo, a misija 1. pješačke (gardijske) pukovnije će sigurno biti
ispunjena.
CC Ove godine je 19. obljetnica utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane, a središnja svečanost planirana je u Livnu. Koju ćete poruku uputiti na obilježavanju 19.
obljetnice utemeljenja HVO-a?
– Reklo bi se kako brzo prođe vrijeme… Prisjećamo se s dužnim
pijetetom poginulih hrvatskih
branitelja i stradalnika Domovinskog rata. Njihova žrtva ne smije
biti zaboravljena! 
5
Iz života postrojbi
SPOJ MLADOSTI
I ISKUSTVA
Mijo Šteko
Željko Krajina
Iljo Ošulić
N
a početku 2010. odredbom
članka 101., stavka 1. Zakona o službi u Oružanim snagama
BiH, bojne kao i pripadnici OS-a
BiH, susrele su se s bolnim procesom otpuštanja vojnika, kojima istječe ugovor vojne službe,
a starosna dob prelazi više od 35
godina.
Istodobno, izvršen je prihvat
pete, šeste i sedme generacije
novoprimljenih djelatnika, koji
su nakon obuke u Središtu za
temeljnu obuku (STO) Pazarić
u našim postrojbama završili
specijalističku obuku. Obuka je
trajala četiri tjedna, nakon koje
su raspoređeni na formacijske
dužnosti u podređenim postrojbama. I pored otpusta, postrojbe
su na čelu sa svojim zapovjednicima izvršile postavljene ciljeve
i zadatke predviđene planom i
6
programom nadređene razine.
Također, postigle su zavidne rezultate kako u planiranim, tako i
u izvanrednim zadaćama koje su
obilježile 2010. godinu. Prioriteti obuke u proteklom razdoblju
realizirani su kroz profesionalni
razvoj, učenje stranih jezika, specijalističku obuku, obuku časnika
u PSOTC-u, obuku na općim vojničkim vještinama, te stručnim
specijalističkim obukama novoprimljenih vojnika.
1.pb/4.pbr OS-a BiH
Odabirom kvalitetnog zapovjednog kadra i mladih vojnika, koji
sačinjavaju deklariranu pješačku satniju, postrojba je provela
i izvršila zahtjevne zadaće realizacijom niza vježbi. Realizirane
vježbe su sljedeće: pomoć civilnim vlastima u obrani od poplave
i požara, zajedničke vojne obuke
MnBn EUFOR-a, obuke deklarirane postrojbe u skladu s NTL
3.0 po partnerskom cilju L - 0035l
i po partnerskom cilju L - 0001,
simulacijske vježbe na sustavu
JANUS Žunovnica, simulacijske
vježbe na sustavu BBS Žunovni-
- Glamoč, te na poligonu Vodena
Gradina Bileća, gdje se ciljalo iz
svih vrsta pješačkog naoružanja:
AP M16A1, AP M70, PS. M60,
PS M84, ručnog protuoklopnog
bacača RPG7, ručnog bacača
raketa M79 OSA 90 mm, ručnog bacača raketa ZOLJA M80,
Snajperske puške M76 te bacanja
ručne bombe.
Postignuti rezultati su ostvareni individualnom obukom pa
sve do kolektivne kao završne
faze. Pripadnici su prošli zahtjevnu obuku po lošim vremenskim
uvjetima zbog čega je tjelesna
sprema morala biti na visokoj razini. Cilj je postignut svakodnevnom jutarnjom tjelovježbom te
hodnjama na 20 i 40 kilometara.
Važno je istaknuti angažiranost
1. pješačke bojne civilnim vlastima u siječnju 2010. u zaštiti od
poplava u dolini Neretve.
Aktivno su sudjelovali u obilježavanju obljetnica 1.gmbr Ante
Brune Bušića i 2.gmbr, kao i u
odavanju počasti preminulim pripadnicima Oružanih snaga BiH,
umirovljenika i nositelja visokih
ratnih vojnih odličja. Upornim
radom i nesebičnim zalaganjem
postigli su zapažene rezultate i na
športskim natjecanjima na razini
Oružanih snaga BiH.
2.pb/5.pbr OS-a BiH
ca, realizacija STX vježbi na poligonu Glamoč, rotacijske vježbe na SBO Manjača deklarirane
satnije. Potom, obuke pripadnika
za odlazak u mirovne operacije,
provedbe kvalifikacijskih bojevih ciljanja na poligonima: Gorica - Čapljina, Odvažna Barbara
Težište djelovanja postrojbe je
bilo na kolektivnoj i individualnoj obuci. Kolektivna obuka se
realizirala kroz sljedeće vježbe:
zajednička vojna obuka s MnBn
EUFOR-a, vježbe za pomoć civilnim vlastima u obrani od poplave i požara i vježbe 5. pbr na
sustavu BBS-a u SBS Žunovnica.
Osim navedenih aktivnosti, te-
čajeva i seminara, značajan broj
dočasnika i časnika 2. pješačke
bojne nalazi se u središtima OS-a
BiH za učenje stranih jezika, te
završavaju tečajeve u organizaciji
Središta za profesionalni razvoj
ZOiD OS-a BiH i druga osobna
usavršavanja, stječući zvanja u
civilnim školama. Dva dočasnika
su završila tečajeve u inozemstvu.
U Saveznoj Republici Njemačkoj
Tečaj za ratne vođe i logistički
tečaj ADAMS u Požegi, Republika Hrvatska. Jedna od težišnih
aktivnosti bila je specijalistička
obuka u postrojbi privremenog
sastava 5. pbr za sudjelovanje u
misiji potpore miru ISAF u Afganistanu. Po njezinu završetku,
16 pripadnika 2. pb je upućeno
u sastav 1. rotacije na izvršenje navedene misije. Ostvarena
je suradnja s LOT timom Vitez.
Važno je napomenuti posjet vojnog atašea SAD-a bojnika Tedda
Scattinia 3. ožujka 2010. i tima
NATO-a na čelu s brigadnim generalom Stewenom L. Kwastom
9. veljače 2010. Poseban doprinos
dali su u organizaciji obilježavanja 18. obljetnice HVO-a u Kiseljaku 9. travnja 2010., kao i u obilježavanja 16. obljetnice 3. gmbr
Jastrebovi te drugih značajnijih
nadnevaka iz Domovinskog rata.
Pokazali su se kao izvrsni sportaši postigavši zavidne rezultate,
posebice u malom nogometu i
strjeljaštvu. Također, redoviti su
sudionici vojnih hodočašća.
Svoju humanost pokazali su u
akcijama dobrovoljnog darivanja
krvi. Posebno uspješna akcija je
provedena 23. rujna 2010.u organizaciji Federalnog zavoda za
transfuziologiju u vojarni Mate
Lučića Maturice. U protekloj go- 
7
 dini je završena izgradnja kapele
u ovoj vojarni i završeni su radovi
na poboljšanju infrastrukture, asfaltiranja cesta i obnove rasvjete.
3.pb/6.pbr OS-a BiH
Pripadnici 3. pješačke bojne su na
poligonu Manjača od 26. do 30.
srpnja 2010. proveli KBG. Bojevo gađanje je realizirano iz SVLR
APRA 122 mm, haubica 122 mm,
MB 120 mm, MB 60 mm i POLK
9K 111 FAGOT. Osim pripadnika 3. pb na provedbi KBG-a
sudjelovale su i posade APRE i
haubica tb/6.pbr. Cilj KBG-a je
bio provjera posada za predstojeću rotacijsku vježbu 3. pb. Osim
zapovjednika bojnika Zrimića,
provedbi su nazočili brigadni
general Stamenko Novaković i
ispred OZ-a OS-a BiH pukovnik
Jašarević.
Rezultat KBG-a ocijenjen je s
najvišom ocjenom. Ovim aktivnostima 3. pješačka bojna, kao nosilac Rotacije 10-2, ispunila je sve
preduvjete za izvršenje zadaće.
S ostalim postrojbama OS-a
BiH pripadnici 3.pb izveli su i terensku vježbu - Rotacija 10-2 20.
rujna 2010. na poligonu Manjača.
Cilj vježbe je bio provjera ospo8
sobljenosti pripadnika postrojbe
u izvršavanju dodijeljenih zadaća. Na vježbi je sudjelovalo 300
vojnika, a bojevo gađanje je realizirano iz SVLR APRA 122 mm,
haubica 122 mm, minobacača
120 i 60 mm, POLK 9K111 Fagot
te ostalog pješačkog naoružanja.
Pored taktičkih radnji pješaštva,
provođeno je bojevo gađanje iz
gore navedenih sredstva, a sve
te radnje upotpunjene su s helikopterskim desantom i MEDAVAC operacijama. Postrojba
je provela niz radnji zapovjedništva bojne i postrojbi kao što
su: zaposjedanje područja okupljanja, prijam operativne zapovijedi, realizacija PDVO, KDK,
planirana obrana, protunapad,
te izvođenje taktičke hodnje i
zaposjedanje borbenih položaja
i provođenje vježbe s bojevim
gađanjem.
Na završnoj vježbi nazočili su
zamjenik ministra obrane BiH
Živko Marjanac, načelnik ZS-a
OS-a BiH general pukovnik Miladin Milojčić, zapovjednik OZ-a
OS-a BiH general bojnik Anto Jeleč, zapovjednik Zapovjedništva
za potporu general bojnik Mirsad Gutić, vojni ataše i akrediti-
rani u BiH, predstavnici NATO-a
i EUFOR-a u BiH, te predstavnici
medija.
Sukladno ulozi i zadaćama
OS-a BiH, a koje se odnose na
pružanje pomoći civilnim vlastima i stanovništvu u slučaju
prirodnih i drugih katastrofa
održana je zajednička vježba
gašenja požara na desnoj obali
rijeke Save. U vježbi su sudjelovale i postrojbe DVD-a iz Orašja i Hitna služba Doma zdravlja
Orašje. Nakon završetka vježbe,
načelnik ove općine pohvalio je
sudionike te nagovijestio nastavak dobre suradnje s 3. pješačkom bojnom.
Pored redovitih vojnih zadaća, 23. travnja 2010. svečano su
obilježili 5. obljetnicu otvorenja
i posvećenja kapele Sv. Juraja,
patrona vojarne. Aktivno su sudjelovali u organizaciji obilježavanja 16. obljetnice 4.gmbr
Sinovi Posavine, kao i u ostalim
obljetnicama iz Domovinskog
rata na području Posavine. U
povodu božićnih blagdana priredili su podjelu paketića djeci
pripadnika postrojbe i učenicima Osnovne škole fra Ilije Starčevića iz Tolise. 
STILOVI
VOĐENJA
Izazovi
Ivica Jerkić
R
azličiti stilovi upravljanja i vođenja
poznati su u teoriji i praksi. Ti stilovi se međusobno diferenciraju. Kao
temeljne sastavnice uzimaju se osobine
vođe, njegov odnos prema suradnicima,
iskorištavanje dodijeljene pozicije i stav
prema zadaćama koje treba realizirati. Stilovi vođenja mogu se razvrstati s
obzirom na korištenje autoriteta. Prema
toj klasifikaciji, razlikuju se: autokratski,
demokratski i laissez-faire stil vođenja.
U autokratskom stilu vlast je u rukama
jedne osobe koja planira i samostalno
donosi odluke. Njegova prednost je stalna komunikacija s podređenima i brzo
izvršavanje zadaća, a nedostatak nemo-
gućnost rukovođenja s velikim brojem
podređenih. U ovakvu stilu dolazi do
izostanka kreativnosti, inovativnosti i
dvosmjerne komunikacije. Demokratski
stil karakterizira vođu koji većinu aktivnosti planira s timom i zajedno donose
odluke. Veze su dvosmjerne, a vođa potiče kreativnost i inicijativu suradnika
i podređenih. Temelj ovog stila su međuljudski odnosi koji trebaju rezultirati
zadovoljstvom članova i uspješnosti izvršenja zadaća. Leissez-faire je stil vođenja u kojem vođa podređenima daje
visok stupanj neovisnosti. Ovakav stil se
primjenjuje u organizacijama s visokoobrazovanim kadrom koji imaju slobodu 
9
 u stručnom djelovanju, a rijedak je u voj-
nim organizacijama. Situacijske teorije
polaze od pretpostavke da je uspješno
vođenje uvjetovano specifičnim odnosom lidera, podređenih i situacije u kojoj djeluju. Prema situacijskom modelu,
izdvajaju se dva temeljna stila zasnovana
na različitoj orijentaciji i motivaciji vođe.
Prvi je orijentiran na zadatke, a drugi na
međuljudske odnose. Kod ovog modela
bitan čimbenik je povoljnost situacije
koju određuju odnos između vođe i članova, struktura zadatka i pozicija moći.
U ovakvim modelima vođa je uspješan u
jednoj, a neuspješan u drugoj situaciji pa
je neophodno uz njegovo osposobljavanje izgrađivati i organizacijsko okružje.
Bez obzira na model, uspješno vođenje
prvenstveno ovisi o samome vođi, njegovim vrlinama, karakteristikama podređenih i mnogobrojnim situacijskim
čimbenicima. Za uspješno ostvarivanje
svih čimbenika najvažnija je komunikacija - prijenos informacija od pošiljatelja
primatelju uz uvjet da je primatelj razumije. Komunikacija je u organizaciji
sredstvo povezivanja ljudi u ostvarenju
zajedničkog cilja.
Bez kvalitetne komunikacije nije
moguće ostvariti rukovodeće funkcije: utvrditi i provesti ciljeve, izraditi
planove, organizirati ljude i potreb-
10
ne resurse, odabrati kadrove i brinuti
o njihovu razvoju, voditi, motivirati i
stvarati pozitivnu klimu te objektivno
vrjednovati postignuća pojedinaca i
organizacije u cjelini. Opredjeljujući se
za neki od stilova vođenja u današnjem
složenom okruženju, cijenim da su superiorne vođe oni koji su fokusirani na
izvršenje zadatka u organizaciji, gdje
harmonični odnosi omogućuju vrjednovanje i isticanje timova. Takav stil
vođenja je moguć u organizaciji u kojoj
je izbalansirana komunikacija prema
dolje, prema gore i bočna komunikacija.
Posebno bih naglasio važnost komunikacije prema gore. To je komuniciranje
koje ide od podređenih k nadređenima.
Bez obzira što neformalni kanali komuniciranja u svakoj organizaciji iskrivljuju službene informacije, pametni lideri
bi trebali poticati komunikaciju prema
gore i kroz službene i neslužbene kanale
informiranja, nagrađujući prvenstveno
objektivni prijenos informacija. Ovaj
tip komunikacije obično nije zapovijedan i češće postoji u demokratskom
rukovođenju. Tipična sredstva komunikacije prema gore su, osim linije zapovijedanja, sustavi prijedloga, procedure
zamolbi i prigovora, sustavi pritužbi,
savjetovanja, zajedničko postavljanje
ciljeva, skupni sastanci, otvoreni razgovori i sl. Ovakvim protokom informacija i podređeni i nadređeni poznaju ciljeve organizacije, šumovi u komunikaciji
su minimalni, odobreni resursi transparentni, a uspješan vođa je identifikacija
uspješne organizacije. 
Izobrazba
Martin Pažin
Savjet voditeljima
P
onekad pomislite da kao voditelj projekta niste
i nikada nećete biti dio neke ekipe, uvijek ćete
biti udaljeni korak od nje i da tu ništa ne možete
učiniti. Iskustvo mi potvrđuje da to nije istina. Bio
sam član nekoliko desetaka ekipa, i kao voditelj i
kao dio ekipe, i sve su te ekipe smatrale voditelja
svojim članom, čija se odgovornost ne svodi samo
na kodiranje. Nikada se nije javljao osjećaj da je voditelj na bilo koji način superioran.
Nekome tko ne zna mnogo o američkom nogometu može se učiniti da je kapetan ekipe u superiornom položaju u odnosu na ostale igrače. Na kraju
krajeva, on počinje igru, ima nadzor nad loptom te
ga igrači na kraju pobjedonosno nose na rukama.
Može se činiti da je kapetan ekipe u nadređenom
položaju prema ostalim igračima, ali to nije tako. On
je samo još jedan član ekipe, no s drukčijim i jedinstvenim odgovornostima. Učinkoviti voditelj projekta nije drukčiji. On ili ona razumiju da nisu superiorni u odnosu prema ostalim članovima ekipe:
Voditelj je samo još jedan član ekipe koji, poput
svakog drugog člana ima svoj skup jedinstvenih odgovornosti.
Učinkoviti voditelji shvaćaju da članovi ekipe
igraju različite uloge. Neki su odgovorni za realizaciju unosa podataka u aplikaciju, drugi za ispisivanje na pisaču, treći za otklanjanje praznog hoda.
Voditelji mogu implementirati svojstva poput svakog drugog člana ekipe, ali uz taj posao imaju odgovornost postavljanja ciljeva projekta i prioriteta,
informiranja ovisnih odjela, poput Marketinga i
Testiranja, o napretku projekta, stvaranja okružja u
kojem članovi tima mogu učinkovito raditi i poticati ekipe da stječu nove sposobnosti. Voditelj može
obaviti sve navedene poslove bez stajališta da je na
bilo koji način superioran.
UPRAVLJANJE
RAZVOJNIM
PROCESIMA
Ako voditelj misli da je superioran, pojavljuju se
neželjeni problemi. Evo, što se događa u krajnjim
slučajevima:
CC Voditelj krivi ekipu za neuspjeh, ali se rado kiti
zaslugama za uspjeh.
CC Voditelj ne brine o ljudima iz ekipe. Oni su samo
radnici. Koga briga ako rade i osamdeset sati
u tjednu? Zabrinut je samo oko toga da bi mu
ekipa mogla uništiti reputaciju, ako se njegov
projekt ne završi na vrijeme.
CC Voditelj očekuje od članova ekipe da skaču na
svaku njegovu naredbu i nikada ne dovedu u
pitanje autoritet. Njegov moto postaje: ‘’Rekao
sam da to napravite, pa napravite.’’
CC Da ne bi ispali manje vrijedni na bilo koji
način, voditelji napadaju svakog člana ekipe
koji ugrozi njihov autoritet ili koji ima više
sposobnosti ili znanja u nekom području od
njega.
CC Voditelj nikada ne priznaje kada pogriješi jer
smatra da je uvijek u pravu.
CC Utišava svakoga tko predloži poboljšanje
razvojnog procesa ili na neki drugi način zaljulja
brod.
CC Ne ponašaju se svi voditelji koji sebe smatraju
superiornim tako tiranski, ali čak i blaži slučajevi
superiornosti su vrlo neugodni.

11

Voditelj koji sebe promatra kao člana ekipe radi
bolje zato što provodi malo vremena boreći se da
zadrži druge članove na njihovu mjestu. A zašto bi
to uopće i trebao raditi? Odabirući stajalište da voditelj nije superioran, ne mora odgovarati na napade na njegov autoritet. Kada takav voditelj otkrije
nekog talentiranog programera u ekipi koju je naslijedio, neće odmah navaliti na njega i upustiti se u
teritorijalnu borbu za prevlast koja je toliko uobičajena za ljude koji se moraju osjećati superiornima.
Voditelj koji nema osjećaj superiornosti lakše će
raditi zajedno s talentiranim programerom na dobrobiti proizvoda.
Vaše osobno voditeljsko stajalište može utjecati
na sve što radite. Ako se ne slažete s članom ekipe
oko izvješća o radu, kako ćete reagirati? Hoćete li
biti čvrsti zato što imate osjećaj da morate biti „u
pravu“, ili ćete razmotriti problem da biste vidjeli
postoji li razlog za neku konkretnu ocjenu u izvješću? Ako se vi i član ekipe i dalje ne slažete, biste li
oba mišljenja unijeli u izvješće, tako da budući čitatelji mogu sami presuditi? Mislim da je daleko bolje
da članovi tima rade na proizvodu i komuniciraju
s drugim članovima ekipe, nego kada gube vrijeme
na pisanje izvješća koja voditelju uopće ne trebaju.
Produktivni voditelj rijetko traži izvješće zato što
ne vjeruje da ono vrijedi uloženog vremena i izgubljenog truda. Ali kada mora imati izvješće, tada
Voditelji trebaju
sebe promatrati
kao članove
svojih ekipa,
a ne kao
superiorne u
odnosu prema
njima.
12
ga radije traži usmeno, jer je za to potrebno manje
vremena, pet minuta izravne komunikacije naspram pola sata ili više za pisanje izvješća. Ako tražite od nekoga da napiše izvješće, njihov pogled se
zamrzne. Navratite li do njega tri sata poslije, naći
ćete tu osobu zamrznutu pred ekranom na kojem
je program za obradu teksta sa samo dva napisana
odlomka. Neki ljudi ne mogu pisati izvješće, jer im
je to isto kao kada se obraćaju velikom skupu ljudi,
takvo nešto ih paralizira. Kada već zatražimo od nekoga da napiše izvješće, zamolimo ga da ono bude
što kraće i informativnije. Ta dva zahtjeva pomažu
ljudima koji su paralizirani na sam spomen pisanja
izvješća. Sada je taj proces manje bolan i traži manje vremena. Pisana izvješća, poput poruka, prekidaju njihov posao.
Stoga ne tražite izvješće osim ako vam je ono zaista vrijedno, i to dovoljno vrijedno za zanemarivanje troškova prekida koje ono uzrokuje. Svaki put
kada zatražite izvješće, provjerite isplati li se uložiti
potrebno vrijeme u njegovo pisanje.
Promotrite ponovno popis osobina koje karakteriziraju voditelje koji se smatraju superiornim. Bi li
se voditelj, koji se smatra članom ekipe, ponašao na
neki od opisanih načina? S kojim biste voditeljem radije surađivali, s onim koji se ponaša superiorno ili
koji vam se obraća s više poštovanja? Budite onakav
voditelj s kakvim biste vi najradije željeli raditi. 
STROJNICE U
DOMOVINSKOM
RATU
II. dio
Manuel Martinović
Poslijeratni razvoj
I
z II. svjetskog rata pobjednici
su izašli s golemom količinom
jeftinih automat i usavršenom
tehnologijom njihove proizvodnje, međutim pojavilo se novo
perspektivno oružje - jurišna
(automatska) puška. Još za vrijeme rata njemačka vojna industrija proizvela je novi tip automatskog streljačkog oružja, jurišnu
pušku Sturmgewehr 44 u kalibru
7,92x33 mm, na osnovi koje je
Mihail Kalašnikov razvio svoju
čuvenu AK-47 u novom puščanom kalibru 7,62x39 mm. Nešto
kasnije SAD usvaja automatsku
pušku M-16 kao temeljno naoružanje pješaštva
Kratku strojnicu M-56 razvila
je i jugoslavenska vojna industrija, unatoč činjenici da je tadašnja
JNA bila doslovno preplavljena
kratkim automatima i zapadnog
(uglavnom Thompsoni) i istočnog podrijetla (PPŠ-41). Naime,
odmah nakon rata velike količine
PPŠ došle su u sklopu vojne pomoći SSSR-a socijalističkoj Jugoslaviji, a poslije zahlađenja odnosa u rezoluciji Informbiroa, vojna
Povijest lakog
naoružanja
pomoć je pristizala od zapadnih
zemalja, osobito SAD-a.
Jugoslavenska M-56
bila je po vanjskom
izgledu ali ne i po
konstrukcijskim rješenjima bila slična
njemačkoj MP 40,
jednostavnijeg mehanizma za okidanje i u kalibru
7,62x25 mm, zbog čega je imala
prema naprijed zakrivljeni okvir
za smještaj 32 metka. Za razliku
od MP 40 jugoslavenska M-56 je
imala regulator za pojedinačnu i
rafalnu paljbu. Na cijev se mogao
priključiti bajonet.
Jedna od rijetkih iznimki koja
je nastavila razvijati i rabiti vlastitu kratku strojnicu u oružanim
snagama bio je Izrael. U vrijeme
stvaranja države, pritisnut ratovima s arapskim zemljama u okruženju, a s još nedovoljno razvijenom vojnom industrijom, Izrael
je bio prisiljen stvoriti oružje
dovoljno jednostavno i jeftino za
masovnu proizvodnju te učinkovito u modernim manevarskim
ratovima. Za ishodište projekta
uzete su prilično kvalitetne, ali
relativno malo poznate čehoslovačke kratke strojnice Sa. 23 i Sa.
24 (konstruirane još 1948. - 1949.
u pogonima Česke Zbrojovke u
Strakonicama) te razvijene u jednu od najboljih automat u svijetu
- Uzi .

13

Uzi je najuspjeliji primjer automat tzv. III. generacije, na kojima je primijenjen
koaksijalni zatvarač koji većim
dijelom obuhvaća cijev i omogućava smještaj okvira u rukohvat,
kao kod pištolja. Time je stvorena
bolja ravnoteža pokretnih dijelova mehanizma, što omogućava
veću stabilnost kod rafalne paljbe, a oružje je kompaktnije, manjih dimenzija i mnogo lakše od
konvencionalnih automat. Zbog
toga je bilo vrlo jednostavno napraviti još manju strojnicu, a da
se previše ne mijenja mehanizam
i načelo rada - Mini Uzi. Od Uzija je Mini Uzi kraći za 110 mm
i lakši za oko 800 g, a u svemu
ostalom izgleda kao umanjena
kopija temeljnog oružja. Ubrzo
je to oružje smanjeno još jednom
i stvoren je Mikro Uzi, koji ima
osobine između kratke strojnice
i automatskog pištolja. Ustvari,
Mikro Uzi pripada jednoj skupini automat koje su nastale 60ih godina po zahtjevu postrojbi,
kako u zemljama NATO-a tako
i u Varšavskom bloku. Hrvatska
prozvodi kopije Uzija pod nazivom Ero i Mini Ero.
Najdalje su na tom planu otišli
čehoslovački konstruktori, stvorivši svojevrsni hibrid između
automatskog pištolja i kratke
strojnice pod nazivom Škorpion
14
Vz. 61 (slika br. 14) za potrebe
posada borbenih vozila i zrakoplova, te poslužitelje druge vojne tehnike koji nisu mogli nositi
ništa osim pištolja, a u praksi su
trebali nešto s većim vatrenim
mogućnostima. To oružje odlikuje se malim dimenzijama i
malom masom, ali dosta velikim
vatrenim mogućnostima, zadovoljavajućom preciznošću koju je
dodatno osiguravao prijeklopni
kundak i mogućnošću relativno
jednostavne montaže učinkovitog prigušivača, zbog čega je vrlo
brzo postao sastavni dio opreme
specijalnih postrojbi, policije, ali
i kriminalaca i terorista Crvena
Zastava je proizvodila licencnu
kopiju Škorpiona pod nazivom
M-84, a razlika je bila u rukohvatu od crne plastike, koji je kod
češke vezije od drveta.
Slijedili su ih Amerikanci, odnosno Gordon Ingram, koji je
konstruirao svoju kratku strojnicu MAC M10. U odnosu na
čehoslovačkog Škorpiona koji je
zasnovan na klasičnom ustroju
automat, Ingram MAC M10 je
tipičan predstavnik III. generacije, kojoj pripada i obitelj automat
Uzi. Proizvodi se u dva kalibra .45
ACP i 9 mm Para, a proizvedena
je i inačica u kalibru 9 mmK koja
je dobila oznaku MAC M-11 (od
prethodne dvije, osim u kalibru,
razlikuje se manjim dimenzijama
i masom). Za sve inačice razvijeni
su vrlo učinkoviti prigušivači, što
te kratke strojnice čini vrlo djelotvornim u specijalnim, policijskim i protuterorističkim operacijama. Manja količina strojnica
MAC-11 je krajem 70-ih uvedena
u naoružanje specijalnih postrojbi JNA, a manja količina dolazi
početkom 1991. godine u posjed
ZNG-a.
Jedna od neuobičajenih koncepcija bila je strojnica American-180 zamišljena kao oružje
isključivo policijske namjene, u
malom kalibru (.22 LR), ali velike teorijske brzine gađanja koja
kompenzira taj nedostatak. Naime, nema sumnje da je metak
.22 LR premale snage za učinkoviti zaustavni efekt, međutim ako
gotovo istodobno cilj pogodi 3-5
takvih zrna, učinak se može usporediti s djelovanjem borbene
sačmarice. Upravo na toj logici
utemeljena je American-180. Pritome je konstruktor opravdanim
smatrao da se streljivo .22 LR u
rafalnoj paljbi može relativno
dobro kontrolirati i time ostvariti dobro grupiranje pogodaka
na cilju. Još jedna novost kod te
neobične kratke strojnice je u punjenju streljivom, koje se obavlja
iz bubnja po načelu prvi put primijenjenom na puškostrojnici
Lewis.
Tako koncipirana strojnica
pokazala se preciznom i pouzdanom, međutim vrlo brzo je
do izražaja došla problematična
učinkovitost streljiva .22 LR, jer
se u uvjetima realnog sukoba dosta
teško postizavao veći
broj uzastopnih pogodaka koji bi
izazvao potreban zaustavni efekt.
Osim toga, kriminalci i teroristi
za koje je ta automat ponajprije
i bila namijenjena, sve češće su
dolazili u posjed i rabili pancirne
prsluke, što je streljivo .22 LR učinilo gotovo bezopasnim.
Na temelju Americana-180
početkom 80-tih godina Slovenija je razvila svoju kratku strojnicu
MGV-176, koja se proizvodila u
Gorenju. Rabljena je u slovenskom ratu 1991. godine u ograničenom broju, a jednim manjim
dijelom koristila se i Hrvatska
vojska i HVO tijekom Domovinskog rata, ali bez većih rezultata.
Sredinom 90-tih godina prestala
je njihova proizvodnja.
Jedna od najučinkovitijih takvih strojnica razvijena je sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća u SR Njemačkoj - Heckler
und Koch MP-5. U naoružanje
njemačke policije i pograničnih
snaga službeno je uvedena 1966.
godine, a od tada je postala službeno naoružanje velikog broja
policija i specijalnih postrojbi
svuda u svijetu te jedna od komercijalno najisplativijih strojnica XX. stoljeća. Zbog načela rada
sa zatvorenim zatvaračem (koji
je preuzet s puške G-3) MP-5 je
znatno precizniji od ostalih strojnic koje rade na načelu otvorenog zatvarača, ali i skuplji. Ali,
kako se za policiju i druge službe
sigurnosti kratke strojnice nabav-
ljaju u strogo određenim količinama, to se pokazalo kao isplativi trošak.
Strojnice na našim
prostorima
Tijekom II. svjetskog rata jugoslavenske partizanske snage
došle su u posjed velike količine
raznovrsnog naoružanja, bilo iz
ratnog plijena ili preko savezničke pomoći, među kojima je bilo i
različitih vrsta strojnica. Iz ratnog plijena uglavnom su bile zastupljene njemačke MP 40 i MP
41, te talijanske kratke strojnice
marke “Beretta” u raznim inačicama. Kad je riječ o savezničkoj pomoći, jugoslavenske snage uglavnom su bile oslonjene
na SSSR od kojeg je naoružanje
počelo pristizati u većim količinama uglavnom pred kraj rata,
a znatno više neposredno nakon
njega, kada je postalo očito da će
Jugoslavija razvijati socijalistički
društveni sustav. Veliki dio te savezničke pomoći činile su čuvene
sovjetske kratke strojnice PPŠ-41
koje su potpuno potisnule ostale kratke strojnice u naoružanju
jugoslavenskih oružanih snaga.
Čim se počela razvijati jugoslavenska vojna industrija, u proizvodnju je po licenci uvedena i
strojnica M-49 kalibra 7,62x25
mm - slična sovjetskoj ali PPŠ-41
ali drugačije konstrukcije, samo
je umjesto bubnja standardno
bila opremljena okvirom s 35 me-
taka, a osim toga otvori na navlaci za hlađenje cijevi su okrugli, a
ne duguljasti. Drukčije je riješen i
zadnji dio sanduka, dok su ostali dijelovi identični. Po potrebi,
M-49 je mogao rabiti “Špaginov”
bubanj za 71 metak, međutim to
se u praksi rijetko primjenjivalo.
Otprilike u tom razdoblju došlo
je do rezolucije Informbiroa, što
je dovelo do naglog geopolitičkog i vojnostrateškog zaokreta u
politici jugoslavenskog državnog
vrha. Okretanje zapadnim saveznicima rezultiralo je, između
ostalog, slanjem velike količine
raznovrsnog naoružanja, među
kojima i znatnih količina automat “Thompson” M-1, koje su
uvedene u naoružanje zajedno s
M-49.
Jugoslavenska vojna industrija proizvela je i svoju posljednju
kratku strojnicu M-56 isto u kalibru 7,62x25 mm, inače vrlo sličnu njemačkoj MP 40. Od MP 40
se osim po kalibru i obliku okvira
M-56 razlikovala jednostavnijim
(ali pouzdanijim) mehanizmom
za okidanje i regulatorom za pojedinačnu i rafalnu paljbu. U biti, to
je bilo solidno i pouzdano oružje,
lako za nošenje i jednostavno za
uporabu, međutim potkraj 70-tih
godina prošlog stoljeća povučeno
je iz uporabe jer je JNA preuzela
doktrinu većine suvremenih oru- 
15
 žanih snaga, po kojoj dominantno
mjesto u streljačkom naoružanju
zauzima jurišna puška. JNA se
odlučila za vlastitu inačicu “Kalašnjikove” AK-47 koja se u pogonima kragujevačke “Crvene Zastave” proizvodila pod službenim
nazivom automatska puška M-70.
Jedini automat u operativnoj
uporabi JNA bila je jugoslavenska
inačica čehoslovačkog “Škorpiona” vz.61. U JNA je “Škorpion” bio
klasificiran kao automatski pištolj.
“Škorpion” se u rabio u ograničenom broju i o njegovoj uporabi
ima vrlo malo podataka. Zapravo,
u velikim količinama nikada nije
bio uveden ni u JNA. Uglavnom
je bio sekundarno naoružanje posada borbenih vozila i zrakoplova,
poslužitelja topničkih i raketnih
oruđa, zapovjednika i sl.
Kratke strojnice nisu uništene
nakon promjene vojne doktrine,
već su u skladu s tzv. “koncepcijom općenarodne obrane” namijenjene za opremanje “naoružanog naroda” u slučaju potrebe
(odnosno proglašenja ratnog stanja). U Skladu s time, konzervirane su i spremljene u brojna skladišta ratne pričuve Teritorijalne
obrane. Pa su se tako početkom
sukoba kod svih zaraćenih strana
našli automati Ppš-41 Špagin koji
nije dugo korišten jer su se brzo
16
istrošile zalihe municije, a isto se
desilo i sa automatom Thompson
M-1, pa i sa M49/57 i M-56. U
manjem broju su se pojavljivali
i njemački automati Mp-40 tzv.
Šmajser, a nešto i Sudajeva Pps43 te britanski Sten Mk-II a sve iz
magacina TO koji su držani kao
RR (ratna rezerva).
Oružje strane proizvodnje
Zbog izglasanog embarga na
prodaju naoružanja zemljama na
prostoru bivše Jugoslavije (Rezolucija br. 713 Vijeća sigurnosti
UN od 25. 09. 1991.) nikakav organizirani ni legitimni uvoz vojne opreme i naoružanja nije bio
moguć, zbog čega se pribjegavalo raznim načinima “probijanja”
embarga - od uvoza ograničenih
količina policijske opreme i lovačkog naoružanja, do traženja
alternative na “crnom tržištu”.
Kratke strojnice nabavljene iz
uvoza isključivo su bile namijenjene policijskim snagama su dostavljene prije izbijanja sukoba,
odnosno prije donošenja Rezolucije. Riječ je o ograničenoj količini integralno prigušenih “Heckler
& Koch” MP-5 , te vrlo malom
broju američkih automat “Ingram” MAC M10. Te strojnice su
uglavnom rabile snage specijalne
policije tijekom rata u Hrvatskoj.
Jedna od strojnica rabljenih u ratovima na prostoru bivše Jugosla-
vije je i slovenska “Orbis” MGV
176 , izrađena po uzoru na američku policijsku strojnicu “American180” .Tu strojnicu proizvodila
je tvornica “Gorenje” iz Velenja
za potrebe slovenske specijalne policije, a mogla se opremiti
dosta učinkovitim prigušivačem
pucnja i raznim optičkim ili kolimatorskim ciljnicima (uključujući laserske “red point” označivače
cilja). Tijekom kratkotrajnog rata
u Sloveniji koristile su je njihove
policijske postrojbe i Teritorijalna obrana, a po nekim izvorima,
nakon slovenskog rata dio tih
automat prebačen je u Bosnu i
Hercegovinu. U ruke Hrvatskog
MUP-a došao je ograničeni broj
MGV 176, kojeg je MUP nabavio
kao policijsko oružje neposredno
prije početka rata. S obzirom na
to da se radilo o specijaliziranom
policijskom naoružanju, neprikladnom za borbena djelovanja
kakva su dominirala tijekom rata
i ta, relativno mala, količina brzo
je zamijenjena odgovarajućim
vojničkim streljačkim oružjem.
MGV 176 nije se dugo zadržala
ni u naoružanju slovenske policije iz istih razloga koji su iz policijske uporabe “otjerali” američki
original “American-180” (problematična učinkovitost streljiva .22
LR), pa je prestala i njezina proizvodnja.
Na sličan način stizali su pojedinačni primjerci i drugog naoružanja, međutim relativno brzo su
zamjenjivani kvalitetnijim i standardiziranim vojničkim oružjem,
tako da nisu imali znatnijeg učinka u ratu. U naoružanje hrvatskih
snaga uvedene su neki od najpopularnijih automat u svijetu - argentinski FMK-3, izraelski “Uzi” ,
te domaći proizvodi “Ero” i “Mini
Ero”. FMK-3 kalibra 9 mm Para je
automat III. generacije razvijena
1974. godine. Riječ je o preciznoj
i pouzdanoj kratkoj strojnici, koja
je bila dobro primljena kodkorisnika. Njezin najveći nedostatak
je problematični uvlačivi kundak,
praktično kopiran s američke
kratke strojnice M-3 i s jednakim
slabostima kakve je pokazivao
kundak na M-3. S druge strane,
po svojim dimenzijama i taktičko-tehničkim osobinama “Ero” i
“Mini-Ero” vrlo malo su se razlikovali od originala po kojima su
napravljeni (de facto jedina razlika bila je u kadenci rafalne paljbe,
koja je kod “Uzi”-ja iznosila 600
metaka/min, a kod “Ere” 650 metaka/min).
Vlastita vojna proizvodnja
Kako se uglavnom radilo o industriji koja prvenstveno nije bila
vojne prirode, odmah je uočen
cijeli niz teškoća, od nedostatka
odgovarajućih
specijaliziranih
alata, preko nedovoljnog broja
stručnih kadrova, do otežane nabavke sirovine i repro-materijala,
međutim unatoč tome, Hrvatska
je relativno brzo počela proizvoditi vlastito naoružanje. S obzirom
na to da je proizvodnja automat
u principu relativno jednostavna i jeftina, te ne zahtijeva kompleksnu tehnologiju, razumljivo
je da su one prvo naoružanje
proizvedeno u tim okolnostima.
Načelno, riječ je bila o automatima koje se po konstrukcijskim
osobinama ubrajaju u II. generaciju, zasnovanih na principu
slobodnog trzanja zatvarača, u
kalibru 9 mm Para, jednostavnog
mehanizma paljbe i dosta gru-
be izrade. Materijali od kojih su
izrađivane bili su neujednačene
kvalitete, a završna obrada dosta površna (ako nije i potpuno
izostala), međutim imale su jednu vrlo važnu osobinu - iz njih
se moglo pucati. Jedna od prvih
takvih automat bila je “Zagi” Riječ je o dosta nedorađenoj i nepouzdanoj kratkoj strojnici, koja
je zbog problematičnosti u radu
relativno brzo napuštena njezina proizvodnja. Konstrukcija se
oslanjala na britansku strojnicu
Sten iz drugog svjetskog rata. U
Goraždu je u manjoj seriji proizvedena kopija automata Zagi, ali
sa dužom cijevi i drvenom garniturom koja je kod originala od
crne plastike.
Sličan automat je automat
“Šokac” nastao za samo 18 dana.
Prvi primjerci isprobani su 15. kolovoza. 1991. i pokazali da treba
još dosta dorade jer je oružje bilo
nepouzdano sa stalnim zastojima
u radu. Nedostaci su uklanjani
“u hodu” (odnosno tijekom serijske proizvodnje), međutim nikada nisu u potpunosti uklonjeni. Mehanizam je u potpunosti
iskopiran od sovjetske strojnice
PPŠ-41, tzv. „ruski dobošar“. Najveći problem, odnosno najveći
uzrok zastoja bio je jednoredni
okvir. Okvir je skraćen kako bi
bio spretniji u rukovanju, ali zbog
toga je smanjen i njegov kapacitet
na samo 25 metaka. Brzina gađanja je bila prevelika (1024 metaka/min), pa je automat mogla
“isprašiti” pun okvir za samo sekundu i po, što je i najuvježbanijem strijelcu prebrza kadenca za
učinkovitu kontrolu oružja. Stvar
je donekle popravio selektor paljbe koji je omogućavao izbor ra-
falne ili pojedinačne paljbe, ali je
kočnica bila slaba i neadekvatno
riješena.
Daleko kvalitetnije rješenje bila
je automat “Pleter” proizvedena u
Pleternici otprilike u isto vrijeme
kada i “Šokac”. “Pleter” ima okvir
postavljen okomito ispod sanduka, a dvoredni okvir je bio kopija
Uzijevog, što se u praksi pokazalo boljim rješenjem od okvira na “Šokcu”. Zbog relativno
male teoretske brzine gađanja,
nije bilo potrebe za ugradnjom
selektora paljbe, pa automat
može gađati samo rafalnom
paljbom. Time se dobilo
na jednostavnosti i pouzdanosti rada mehanizma
za okidanje, međutim kočnica je i na
tom oružju bila
problematična
i
nepouzdana. Preciznost
oružja bilo je
vrlo diskutabilna na udaljenostima
većim od 100 metara,
zbog čega je moglo
dobro poslužiti isključivo u bliskim borbama u naseljenom mjestu, pošumljenom i
žbunjem pokrivenom
zemljištu, te njima
sličnom području.
Svjedoci smo da je
automat kao oružje
u konstantnoj
upotrebi od prvog svjetskog
rata pa do današnjih dana,
a vjerojatno će
to ostati u budućnosti. 
17
Izazovi
IDEJNO RJEŠENJE
VOJNOG MUZEJA
Muzej
Hrvatskog vijeća obrane
i 1. pješačke (gardijske)
pukovnije OS BiH
Valerija Kopilaš
Uvodni dio
I
dejnim rješenjem muzeja napravljen je prvi korak. Nakon
njegova prihvaćanja, slijedi izrada
glavnog te izvedbenog projekta u
kojem će se napraviti troškovnici.
Uređenje muzejskog kompleksa
odvijat će se u više faza. U prvoj
18
fazi uredit će se vanjski dio zgrade za smještaj zbirki Domovinskog rata i povijesnog nasljeđa
bosanskohercegovačkih Hrvata,
kao i prostor na otvorenom za
izlaganje borbene tehnike (strojni radovi na uređenju platoa za
vanjske eksponate i piste za postrojavanje).
Druga faza uključuje uređenje
unutarnjeg dijela zgrade i kon-
zervaciju eksponata za vanjsku
postavku. Prema pravilima građevinske struke, u trećoj fazi će
se urediti postolja za postavljanje
eksponata. Četvrta faza predviđa uređenje šetnica za prilaz
eksponatima, a peta postavljanje
reljefnih retrospektiva i uređenje
spomeničko-umjetničkog dijela
projekta.
Cjelokupni projekt tematskog
parka trebao bi zaživjeti kroz tričetiri godine, kada će grad na
Neretvi oplemeniti turističku i
kulturnu ponudu autentičnom
pričom o umijeću ratovanja.
Kompleks Muzeja 1. pješačke
(gardijske) pukovnije namijenjen
je hrvatskim braniteljima, studentima i đacima, ali i najširem
krugu publike koju zanimaju vojne vještine i tehnike ratovanja. S
gospodarskoga gledišta, važnost
muzeja je i ta jer ćemo moći kroz
kulturni turizam na autentičnome mjestu ponuditi vrijedne
povijesne izloške te multimedijalnom prezentacijom povijesti
HVO-a prezentirati jedinstvenu
rekonstrukciju zgrade nastale u
austrougarskom vremenu. Također, osigurat ćemo i financijsku
korist te ambijentalni prostor
učiniti sadržajnijim.
Lokacija i vanjske postavke
U dijelu vojarne Stanislava Baje
Kraljevića planira se moderni tematski park posvećen ratovanju,
vojnim vještinama i tehnikama.
Postojeće prometnice vojarne
osiguravaju dva odvojena ulaza
u kompleks, jedan za posjetitelje,
a drugi za službene osobe. Prometnica u pravcu istok-zapad je 
19
 i granica parcele s južne strane
kompleksa. Parcela je nepravilnog izduženog oblika, a prostor
za muzej je smješten u istočnom
dijelu. Teren je ravan, obrastao
sitnim raslinjem i podesan za buduću gradnju. Kompleks je obogaćen postojećim zelenilom koje
se planira sačuvati. Prilaz Vojnom
muzeju od ulaza za posjetitelje
vodi asfaltiranom prometnicom
do novoplaniranog prostora za
parkiralište koje se nalazi u neposrednoj blizini zgrade. Prostor za
parkiralište ima dvojaku namjenu. Može se koristiti i kao pista
za postrojavanje. Dio parcele namijenjen ovoj površini je trenutačno zapušten i bez zelenila, što
daje dodatne razloge aktiviranja
za izgradnju parkirališta.
U blizini se nalazi zgrada muzeja, postojeći objekt koji je potrebno renovirati.
Pored zgrade i paralelno s
postojećom južnom prometnicom položena je pješačka aleja,
s uzdužnim vizurama od zgrade
Zapovjedništva prema muzeju
i vanjskoj postavi. Formiranjem
aleje nastojalo se obogatiti urbanističko-parkovno rješenje i šire
sagledavanje zelenog izložbenog
prostora. Aleja je okomitim šetnicama povezana s prometnicom
pješački i po potrebi voznim (kolskim) prometom. Prostor oko
zgrade muzeja nije ostao zanemaren, već naglašen i proširen trgom
okruženim reljefnim retrospektivama Domovinskog rata (Zborno
područje Mostar, Tomislavgrad,
Vitez i Orašje), fontanom i zelenilom te vanjskom pozornicom.
Šetnja alejom vodi do središnjeg
platoa vanjske postave namijenjenog za smotre, okupljanja i dodat20
ne informacije. Prostor vanjskih
postava podijeljen je u pet polja
sortiranih po vrstama naoružanja. Pješačke šetnice uređene prirodnim oblogama povezuju eksponate i aleju u zanimljiv prsten
s mnoštvom dodatnih informacija na info panelima uz eksponate.
Odmorišta, klupe, hortikulturna
uređenja su dio parkovnog rješenja koji je nezanemarljiv u doživljaju posjetitelja. Temeljna ideja je
da posjetitelji tijekom šetnje po
aleji naiđu na opće info panele s
informacijama o eksponatima u
određenom polju. Zainteresirani
posjetitelji mogu nastaviti daljnje
razgledavanje aleje ili istraživati
određeni eksponat.
Kameni blokovi
povezani u krunicu
U središtu vanjskih eksponata
nalazit će se polje sa spomenparkom, kamene kocke povezene u cjelinu, a simbolizirat će
krunicu. Na kamenim blokovima bit će ispisana imena žrtava
hrvatskih branitelja Hrvatskog
vijeća obrane. Svaka od općina
u Bosni i Hercegovini, koja je
imala žrtve Domovinskog rata,
imat će kameni blok, a povezani u zajedništvo krunice povezat
će sve žrtve bosanskohercegovačkih Hrvata. Krunica, koju su
tijekom ratovanja tako masovno
nosili Hrvati, tada je uz nacionalne simbole postala i naš znak
raspoznavanja.
Spomen-park bit će mjesto
molitve i sjećanja na žrtve, a podno križa, posjetitelj će moći zapaliti svijeće za članove obitelji ili
prijatelje, ali i za one kojima nema
tko zapaliti svijeću i koji su pokopani po neznanim grobljima.
Unutarnja postava
Vojnog muzeja
Zgrada muzeja se sastoji od četiri
etaže: podruma, prizemlja i dva
kata. Postojeći prostor je moguće
prilagoditi i organizirati prema
potrebama muzeja. U dispoziciji
podruma predviđa se smještanje
instalacijske prostorije, depoa i
prostora za pripremanje izložbi.
Na etaži prizemlja planiraju se
izložbeni prostori i sanitarije. Na
prvom katu potrebno je smjestiti
i višenamjensku predavaonicu i
izložbene prostore. Drugi kat je
namijenjen za knjižnicu, čitaonicu i urede. Unutarnju muzejsku postavu čine sljedeće zbirke:
naoružanja,
tehničko-tvarnih
sredstava, odora, ratnih zastava
i amblema, dokumentarne građe, audiozapisa i videozapisa,
kulturno-povijesna zbirka, zbirka nakladništva i hemeroteka,
fotografija, sredstava veze, spomen-soba poginulim pripadnicima HVO-a, zbirka posebnih te
novijih događaja.
Zaključak
Vojni muzej s vanjskom izložbenom postavom je lociran u vojarni Stanislava Baje Kraljevića u
Mostaru. U kompleksu vojarne
se nalaze i zgrada Zapovjedništva, Mauzolej kapelica i zgrada
Muzeja izgrađena u razdoblju
austrougarske vlasti.
Projektnim zadatkom postavile
su se temeljne smjernice za vanjske eksponate, a to je prikazati
prostor kao bojišnicu podijeljenu
u pet polja. Kako bi muzej poprimio i zadržao višenamjenski karakter, u rješavanju prostora koristili su se urbanističko-parkovni principi. Formirana je pješačka
aleja, položena uzduž, paralelno
s južnom prometnicom. Aleja je
unijela nove urbanističke vizure
prema zgradi Zapovjedništva.
Ideja položene pješačke aleje je
vizualan doživljaj parka iz središta kompleksa. Vertikalnim stazama aleja je vozno povezana s
prometnicama, i to samo za službene potrebe.
Da bi simulacija bojišnice bila
što vjerodostojnija koristit će se
stvarni eksponati od kojih će nekoliko njih biti izloženo u stvarnom borbenom položaju. Eksponati će biti položeni na betonske
podloge oko kojih su pješačke
staze. Uz svaki eksponat pridružen je broj, tj. oznaka kojom će
se pratiti karakteristike i izgled
eksponata u ostalim dijelovima
projektne dokumentacije. Posebno mini-polje predviđeno je
za eksponat zrakoplovstva. Ova
lokacija ima veliku tradiciju zrakoplovstva. Iduće godine je 100.
obljetnica od kada su građani
Mostara prvi put mogli vidjeti
zrakoplov na motorni pogon.
Mjesto sjećanja na poginule
pripadnike HVO-a u Domovinskom ratu zauzima središnji
prostor parka. Akcent prostoru
daje vertikalna skulptura križa od kojeg se spuštaju kameni
blokovi. Ti blokovi su raspoređeni na travnatoj površini kao
kamene skulpture na kojima su
ispisana imena poginulih vojnika po općinama. Svaki kamen
predstavlja jednu općinu. Spomen-kamen desetica će nositi
prikaze iz ratne povijesti Hrvata
BiH. Kameni blokovi su povezani metalnim sponama u simbol
krunice koja je simbolizirala
vjeru hrvatskog vojnika. Značaj
Mjesta sjećanja je u tome što se
na jednome mjestu želi odati počast svim poginulim pripadnicima HVO-a.
Sjeverno od zgrade bit će smještena vanjska pozornica muzeja.
Trenutačno su to ostatci jedne terase, pa se prostor planira renovirati i obogatiti. Osnovna namjena vanjske pozornice muzeja je
u ljetnim mjesecima organizirati
kulturne manifestacije u sklopu
kojih se mogu održavati kazališne predstave, izložbe, koncerti i
predstavljanje knjiga. Prostor se
može koristiti kao govornica posjetitelja, te za razne vojne svečanosti, obljetnice i sl.
Ispred zgrade u postojećem
parku se planira postavka reljefnih retrospektiva. To će biti
prikaz ratnih operacija Zbornog
područja Mostar, Vitez, Orašje i
Tomislavgrad. Na ovaj način se
želi cijeli prostor vojarne uključiti u Vojni muzej i povezati s postojećim Mauzolejom kapelicom
koji se ne zanemaruje nego postaje dio cjeline.
Zgrada muzeja se sastoji od
četiri etaže: podruma, prizemlja
i dva kata. Postojeći prostor je
moguće prilagoditi i organizirati prema potrebama muzeja. U
dispoziciji podruma predviđa se
smještanje instalacijske prostorije, depoa i prostora za pripremanje izložbi. Na etaži prizemlja
planiraju se zbirka naoružanja,
tehničko tvarna sredstva, zbirka
odora i spomen-soba poginulim
pripadnicima HVO-a.
Na prvoj etaži muzeja smješteni su izložbeni prostori. Na drugoj etaži su zajednički prostori,
sanitarije i uredi, a od javnih sadržaj, tu je knjižnica, čitaonica i
dvorana za sastanke. 
21
Vojni tisak
Sokol, poratno glasilo Vojne policije
Hrvatskoga vijeća obrane
VJERAN KRONIČAR
LEGENDARNIH
POSTROJBI
Urednička vijeća
Ta nevelika kolekcija od jedanaest objavljenih brojeva,
ipak je svojevrsnim ljetopisom i bitnom građom za
izučavanje onih nesretnih poslijedaytonskih godina
Darko Juka
S
okol, glasilo Vojne policije
Hrvatskoga vijeća obrane pojavljuje se na povijesnoj pozornici relativno kasno, uzevši u obzir
Domovinski rat i hrvatske bojovnike kao osnovni poticaj za rađanje brojnih glasila koji su vrisnuli
početkom 1990. Prvi broj Sokola
izlazi u travnju 1996. u povodu
obilježavanja četvrte obljetnice
ustrojavanja vrhunskih ratnih policijskih postrojbi u sklopu HVO-a,
te ga ne ubrajamo u ratna nego u
poratna glasila. Upravo u duhu
vremena u kojemu je rođen, Sokol
se našao u nezavidnom položaju
svojim čitateljima, najvećma razočaranim braniteljima koji su s nevjericom dočekali odigravanje za22
vršnoga čina surove ratne drame,
pokušati pojasniti što se to događa
nakon Daytona.
Prvi broj izlazi na 36 stranica
(s ubrojenim koricama) masnoga
papira, na formatu A4. Izdavačem mu je Uprava Vojne policije,
a za izdavača je potpisan Zdenko
Klepić, dok je ulogu odgovornoga
urednika obnašao Anđelko Sesar,
a glavnoga urednika Antun Mrkonjić. Uredničko su vijeće toga
projekta činili: Ivan Ančić, Pavo
Lončar, Mile Bebek, Goran Ćubela i Marko Brković, za gramatičko-pravopisnu valjanost napisanoga brinuo je Jerko Ivanković,
a glasilo je tiskano u poduzeću
Grafotisak Grude.
U drugomu broju, koji izlazi u lipnju 1996. godine, na 32 stranice,
pojavljuje se i ime Ilije Dujmovića
kao fotografa. Sokol izlazi dvomjesečno, neprekinuto, sve do
devetoga izdanja, kada se naslućuju i kobne poteškoće, koje će
dovesti do njegova gašenja, nakon
objavljenoga 11. broja.
Količina stranica nije ustaljena
pa se kreće između 32 i 36 stranica, osim 7. broja, koji obara rekord s 52 stranice materijala, a u
kojemu je Dujmovića naslijedio
fotograf Vinko Ćorić, ali samo do
sljedećega broja, otkad svjetlopise potpisuje OPDS.
U prosincu 1996. godine, u 5.
broju Sokola, Uredničkomu vijeću još pristupaju Ljubica Lukić,
Nikola Filipović, Ivica Brekalo i
Zdenko Konta. Osmo, pak, izdanje donosi značajne izmjene te
je uloga glavnoga i odgovornoga urednika objedinjena u osobi
Anđelka Sesara, kao izdavač je
potpisana Vojna policija HVO-a,
a Uredničko vijeće čine: Ivan
Ančić, Pavo Lončar, Mile Bebek,
Goran Ćubela, Marko Brković,
Milan Pavlak, Ljubica Lukić i Nikola Filipović.
Deveti broj, objavljen u kolovozu 1997. uređuju: Zdenko Klepić,
Ivan Ilić, Ivica Nosić, Zoran Suton, Dobrica Jonjić, Josip Đogić,
a u onomu prosinačkom broju iz
te iste godine, kada tiskanje preuzima mostarska VMG grafika,
urednicima su: Krešimir Bogdanović i Pavo Lončar, zajedno
s ekipom iz prethodnoga broja,
osim gospodina Klepića.
ali postoje neke glavne teme koje
prožimaju svih jedanaest brojeva.
Tako se svaki Sokol bavi predstavljanjem niza pojedinih postrojbi VP-a, ali i drugih rodova pa i
bratskih postrojbi iz Hrvatske,
potom donosi razgovore sa zapovjednicima bojni i satnija, izvješća s obuka i s vojničkih vjerskih
hodočašća u Lourdes i Međugor-
je, objavljuje pošalice, karikature, aforizme, izvješća s vojničkih
športskih susreta i, s posebnim
poštovanjem, sjećanja na poginule pripadnike postrojbi Vojne policije HVO-a. Određeni je prostor
posvećen čak i pjesničkim uradcima nekih od vojaka.
Vrijedan svjedok vremena
U prvomu Sokolu, brigadir Zdenko Klepić, načelnik Uprave Vojne policije HVO-a, donosi 
Poremećaj u
redovitom izlaženju
Zamjetno je kako između devetoga i desetoga broja nastaje prvi
poremećaj u redovitomu izlaženju pa Sokola nema među čitateljstvom četiri mjeseca. Nagovještaj
gašenja posebno je bio očit u iščekivanju 11. broja koji je izašao tek
u travnju 1998. godine, na šestu
obljetnicu ustroja Vojne policije
Hrvatskoga vijeća obrane.
Sadržajno gledano, svaki je broj
osnažen razgovorom s nekim od
visokih dužnosnika, vojnih ili
civilnih, od Vladimira Šoljića,
tadanjega ministra obrane HR
HB i FBiH, do ministra vanjskih poslova BiH i predsjednika HDZ-a BiH dr. Jadranka
Prlića ili člana Predsjedništva
BiH Krešimira Zubaka koji
u desetomu broju Sokola
ustvrđuje kako teška i složena pitanja još nisu na
dnevnomu redu Predsjedništva.
Zamjetno je kako časopis nema stalnih, odnosno strogo utvrđenih rubrika,
23
 svojevrstan osvrt na proteklo raz-
doblje, ističući ponos na ostvareno. Tu su i izvješća o intenzivnim
zadaćama i radu na ustrojavanju
postrojbi Opće Vojne policije.
Predstavljeni su odjeli prometne
i kriminalističke vojne policije.
Pisano je o i osuvremenjivanju
vojske na području računarstva
i tehnologije, ali i o nužnosti što
veće i bolje pomoći stradalnicima
Domovinskoga rata, što nam je
trajnom moralnom obvezom.
Drugi se broj osvrće na proslavu 4. obljetnice VP-a HVO-a, a u
njemu je za Sokol govorio i general-bojnik Mate Laušić, načelnik
Uprave VP-a Ministarstva obrane Republike Hrvatske koji kaže
kako ne vidi razliku između vojnih policija HVO-a i MORH-a.
Obrađeni su nastavno i središte
za uzgoj i obuku policijskih pasa.
Također su zanimljive reportaže
nazivlja: Vojna policija HVO-a u
hrvatskomu Odžaku i Kraljevski
grad Jajce u hrvatskim rukama.
Koliko se danas može učiti iz
tih poratnih časopisa svjedoči i
posebno obrađena tema u kojoj
general-pukovnik Ivo Lozančić,
zamjenik ministra obrane HR HB,
24
komentira prepucavanja u vezi
s usvajanjem Zakona o obrani,
ističući kako Muslimani uporno
hoće samo jednu vojnu sastavnicu
te kako HVO-u prijeti nestanak
ustrojem jedne, federalne vojske.
Upravo zbog tih i sličnih tekstove
i ta nevelika kolekcija od jedanaest brojeva Sokola, čini vrijednu
pismohransku građu za izučavanje tih nesretnih godina.
Jednako su povijesno zanimljive i poučne teme iz sljedećih brojeva koje govore o IFOR-u pokazivanju snage oduzimanjem dva
oklopna vozila iz Uprave VP-a u
Ljubuškome, s kojih je, sukladno
sporazumu, bilo skinuto naoružanje te nisu predstavljala zabranjena oklopna bojna vozila nego
dopuštene oklopne transportere,
ili teme o IFOR-u maltretiranju
pripadnika specijalne policije u
Mostaru koje su nazvali parapostrojbom i zatražili od njih skinuti
odore i napustiti položaje.
Izražena skrb za Hrvate
Od početka se Sokol jednako
skrbi i za bitna civilna zbivanja,
pridonoseći tako zaštiti općega
hrvatskog interesa u tomu pri-
jelomnom razdoblju u poslijedaytonskoj državi.
Tako autori pišu o bitnosti rujanskih izbora iz 1996., zanimaju
se za (ne)povratak prognanika i
izbjeglica, za ustrojavanje MUP-a
SBŽ-a, posebno opširno raščlanjuju nesuvisla rješenjima u vezi
s političko-upravnim statusom
Brčkoga, obilaze Franjevačku
bolnicu Fra Mato Nikolić u Novoj
Biloj te rade razgovor s rektorom
Sveučilišta u Mostaru dr. Zdenkom Kordićem, koji poručuje
kako Hrvati u BiH imaju pravo
na svoje sveučilište.
U sljedećim su brojevima obrađene izgradnje novih vojarni, akcije darivanja krvi među vojnim
policajcima, njihov rad na otkapanju masovnih grobnica. Sokol
javlja i o promaknućima časnika,
a četvrti broj donosi tekst o otvorenju spomenika na Vran planini
u čast petorici tamo stradalih pripadnika osiguranja visokoga vojnog izaslanstva GS-a HV-a i GS-a
HVO-a.
Božićni, peti broj Sokola čitatelje daruje kalendarom, prisjeća
se vukovarske žrtve i otpočinje
iznimno vrijedan i iscrpan feljton
nazivlja Tragovima prošlosti u kojemu je obrađena cjelokupna povijest Hrvata, a koji izlazi u svakomu sljedećem broju i, nažalost,
nikada nije dovršen.
Velika brošura iz 1995.
U šestomu se broju pisci tekstova prisjećaju krvavoga pokolja u
Križančevu Selu, opraštaju se s
umirovljenim kolegama i donose izvatke iz Izvješća hrvatskoga
predsjednika dr. Franje Tuđmana
o stanju hrvatske države i nacije u
1996. godini.
Sedmi broj na naslovnici javlja o posjetu dr. Franje Tuđmana
Mostaru i Međugorju kojega su
osiguravali, između ostalih, i pripadnici Vojne policije HVO-a.
Zanimljivost iz toga broja jesu
ulomci iz dnevnika vojnika-ročnika Hrvoja Marjanovića te izvješće o dolasku Svetoga Oca Ivana
Pavla II. među hrvatski narod.
Kao i brojne tiskovine tada, i
deveto izdanje Sokola oprostilo se
s predsjednikom Hrvatske Republike Herceg-Bosne mr. Matom
Bobanom.
Sljedeći se broj bavi itekako
osjetljivim i teško prihvaćenim
procesom preustroja vojnih postrojbi, poradi kojega su brojni
veterani ostali bez posla i ikakovih
primanja, nakon podnesene žrtve
domovini. Tu je i dirljivo pismo
potpore pripadnika VP-a Hrvatima optuženim za ratne zločine.
Posljednji, 11. broj otkriva i
financijske poteškoće. Očit je
nešto lošiji prijelom, s usitnjenim tekstom i neprihvatljivo
malenim svjetlopisima. Na koncu, objavljen je na siromašnih 28
stranica.
U pisanju o povijesti glasila
Vojne policije HVO-a nezaobilazno je spomenuti i svojevrsnu
brošuru iz 1995. godine, otisnutu
na čak 90 stranica u povodu treće
obljetnice ustroja VP-a HVO-a
HR HB. Ta brošura, na puno lošijemu papiru od onoga u Sokolu, što je i razumljivo s obzirom
na ratne dane, donosi izrazito
detaljnu povijest Vojne policije
HVO-a, opisuje njezino mjesto
i ulogu u Domovinskomu ratu,
donosi opise bojišnica i mjesta
Herceg-Bosne koje su njezini
pripadnici prošli. Požrtvovnost
tih momaka i djevojaka najbolje
je sadržana u naslovu jednoga
od tekstova koji glasi: Život za
značku VP-a. Na kraju, nakon
pobrojanih i svjetlopisima prikazanih svih poginulih pripadnika
Vojne policije do 1995. godine,
u toj brošuri fra Ante Marić poručuje: Grobovi poginulih, naša
obveza. 
25
Sjećanje na vitezove
Davorka Leto
POSTROJBE SU NOSILE NJIHOVA IMENA
Tihomir Mišić Tiho
TIHOMIR MIŠIĆ rođen je 25. lipnja 1958. u Ljutom Docu,
općina Široki Brijeg, od oca Mladena i majke Lucije, rođene Tole. Osnovnu školu je završio u Ljutom Docu, a
srednju u Mostaru. Od samog početka agresije na prostorima Mostara, Tihomir Mišić radi na organiziranju otpora
agresoru, te ustrojavanju organizirane vojne postrojbe na
ovom području. Pripadnik je HVO-a od 18. rujna 1991.
Bio je prvi zapovjednik IV. bojne, III. brigade HVO-a Mostar. Svojim osobnim primjerom pokazao je kako zapovijedaju hrvatski časnici i domoljubi. „Vojvoda prodornih
očiju i valovite crne kose Tihomir Tiho Mišić bio je rođeni vođa, znamen obrane Mostara, hrvatskoga prkosa i
nesalomljivosti. Pripadao je rijetkoj vrsti ljudi kojima se
čovjek ne suprotstavlja ni kada su argumenti na njegovoj
strani jer je iza svake njegove riječi stajala neka elementarna snaga. Do kraja srčan, nije ga zanimalo ništa osim
njegova naroda“, zapisao je Nenad Ivanković u knjizi Krvava zemlja o Tihomiru Mišiću.
U noćnim satima 16. svibnja 1992. godine obilazeći
crtu bojišnice smrtno je stradao zapovjednik Tihomir Mišić u svom Mostaru. Gubitak zapovjednika nije bio samo
veliki udarac za bojnu, nego i za cjelokupnu obranu grada
pa i šire. Tiho je uživao veliki ugled iznimnog borca, velikog čovjeka i zapovjednika, ne samo među pripadnicima
bojne kojom je zapovijedao nego i u Općinskom stožeru
Mostar, kao i drugim prostorima Herceg-Bosne gdje se
branio hrvatski interes. Poslije pogibije zapovjednika,
bojna je uzela ime IV. bojna Tihomira Mišića. Pokopan je
na groblju sv. Ante u Ljutom Docu, općina Široki Brijeg.
Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. Posmrtno je promaknut u čin brigadira u Oružanim
snagama HRHB-a.
26
Anđelko Krištić Crni
ANĐELKO KRIŠTIĆ Crni rođen je 19. rujna 1973. u Reuter Tirol, Austrija od oca Jakoba i majke Ruže, rođene Maura.
Osnovnu školu je završio u Oštroj Luci – Bok. U travnju
1992. u vrijeme agresije na slobodne prostore Bosanske Posavine pristupio je u 106. brigadu HVO-a. Tijekom
Domovinskog rata sudjelovao je u većini obrambenih
operacija na prostoru svoje rodne grude. Bio je hrabar
mladić i veliki domoljub. Ranjen je tri puta, a treće ranjavanje 14. svibnja 1995. u selu Vidovice je bilo kobno
i ugasio se život dvadesetdvogodišnjeg Anđelka. Pokopan je na mjesnom groblju Oštra Luka uz najveće vjerske
i vojne počasti. Poslije njegove pogibije, tadašnja vojarna
2. pješačke bojne 4.gmbr u Orašju nosila je njegovo ime.
Za vojne zasluge narednik Anđelko Krištić odlikovan je
Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i
Frane Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.
27
Velikani hrvatskog naroda
- postrojbe su nosile njihova imena
KRALJ TVRTKO I.
KOTROMANIĆ
Davorka Leto
O
d ovog broja uvodimo rubriku Velikani hrvatskog naroda – postrojbe su
nosile njihova imena.
Istražit ćemo i pisati o postrojbama koje
su nosile imena povijesnih osoba hrvatskog
naroda. U Tuzli je postojala brigada Zrinski, brigada Petar Krešimir IV. u Livnu, a
čapljinska brigada nosila je ime kneza Domagoja. U Sarajevu je djelovala brigada kralj
Tvrtko HVO, što je i tema današnje povjesnice. U uvodu donosimo saznanja o samoj
brigadi, njezinim početcima i djelovanju, a
u drugom dijelu o životopisu kralja Tvrtka.
Povijesni prilog o Stjepanu Tvrtko I. preuzet je od dr. sc. Agneze Szabo, a objavljen
je u: Naša ognjišta, broj 321, lipanj 2005.,
str. 28.
Brigada kralj
Tvrtko HVO
O nadnevku osnivanja
sarajevske HVO brigade
kralj Tvrtko postoje određena nesuglasja, no činjenica je da su neuvezane
općinske HVO postrojbe
djelovale od početka travnja 1992. Napori usmjereni na formiranje jedinstvene hrvatske vojne
postrojbe, jačine, koja će
obuhvatiti sve postrojbe
vezuju se za sjednicu koju
28
su sazvali članovi Hrvatskog gospodarskog društva (održanu 29. svibnja 1992.),
tijekom koje je osnovano sarajevsko Hrvatsko vijeće obrane i imenovano Vijeće
HVO-a Sarajevo. Poradi prijepora personalne i koncepcijske naravi, planirana postrojba u punom kapacitetu nije
profunkcionirala još nekoliko mjeseci,
iako su se na sarajevskoj bojišnici odvijali dramatični događaji. Ipak, u rujnu je
formiran Glavni stožer HVO-a Sarajevo, nakon pada sarajevskog prigradskog
naselja Doglodi, većim dijelom naseljenog hrvatskim stanovništvom. Krajem
1992. HVO brigada kralj Tvrtko je bila
vojna zaokružena formacija sarajevskog HVO-a. Osnovana je 5. prosinca
1992., a naziv je dobila po prvom bosanskom kralju Tvrtku Kotromaniću. U
njezin sastav ušle su četiri bojne: Prva
bojna Stup-Ilidža, Druga bojna HVO
Novi grad, Treća bojna HVO Sarajevo i Četvrta bojna HVO Centar - Stari
grad. Sarajevski HVO, tj. HVO brigada
kralj Tvrtko je brojala više od 5.000 pripadnika i dala je veliki doprinos obrani
napaćenog Sarajeva, a 102 pripadnika
položila su svoje živote za slobodu. Brigada je sudjelovala u nekoliko bitaka: u
Pofalićkoj bitci, u bitci za Otes, Hrasno
brdo, Stup, Elektrotehničku školu i Dobrinju, a također je držala liniju u sklopu
obrane Sarajeva. Krajem 1992. i počet-
kom 1993. godine zahlađuju bošnjačkohrvatski odnosi i dolazi do krvavog sukoba. U Sarajevu ne dolazi do sukoba između
Hrvata i Bošnjaka, ali se sarajevski HVO
prisilno ukida. Zapovjedništvo I. korpusa
Armije BiH, na sveopće iznenađenje hrvatskih kadrova u Sarajevu, u studenome
1993., priopćilo je odluku o ukidanju Stožera HVO-a Sarajevo i formiranju hrvatske
brigade Kralj Tvrtko, u sastavu tog korpusa
Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Stjepan Tvrtko I. Kotromanić
Unatoč velikoj koristi, osobito gospodarskoj, koja je nastala nakon Zadarskoga
mira (1358.), koji je utanačio hrvatskougarski kralj Ludovik I. Anžuvinac, Stjepan
Tvrtko I., (kralj od 1377.) i njegova majka
Jelena, suvladarica, nisu bili zadovoljni.
Tvrtko se teško mirio s gubitkom dijelova svoje zemlje, koje je uime mira, za svoje
nećakinje Jelene, morao prije rata s Venecijom, za oslobođenje Zadra i Južne Hrva
tske, prepustiti kralju Ludoviku I. Zato se,
unatoč rodbinskim odnosima s kraljem,
uskoro odmetnuo od njega (1363.). Tada
je ljutiti kralj Ludovik, također zaboravio
na rodbinske veze s Tvrtkom, pa je s jakom
vojskom provalio u Bosnu i dopro do Sokol-grada, iznad izvora Plive (nedaleko od
Jajca).
Hrabri ban Stjepan Tvrtko uspio je suzbiti kraljevu vojsku i prisilio je na povratak (vjerojatno izmorenu u nedavnomu
pobjedničkom ratu s Venecijom, i na drugim europskim bojištima). Druga kraljeva
vojska, koja je pošla osvojiti Srebrenik (nedaleko od Brčkoga na Savi), pod vodstvom
ugarskoga nadvornika (palatina) Nikole
Konta, bila je sasvim poražena. Tvrtko je
svoj stav promijenio nakon nove pobune njegova brata Stjepana Vuka, kada je
zakratko bio prisiljen zatražiti utočište u
Ugarskoj (1366.), ali se ubrzo vratio i pomoću kralja Ludovika učvrstio svoju vlast.
Štoviše, izmirio se s bratom i priznao ga
suvladarom (1373.).
Međutim, Vuk je već sljedeće godine umro (1374.),
a uskoro i njihova majka
Jelena (1378.). To su bili
i razlozi da se i Tvrtko na
koncu poklonio kralju Ludoviku I. i priznao ga svojim vrhovnim vladarom.
Tvrtko je otada do kraljeve
smrti (1382.) i smrti kraljeve supruge Jelene, svoje
nećakinje, vladao milošću
Božjom i kralja Ludovika.
Tvrtko se proglasio kraljem (1377.), dakle, za života svoje majke Jelene Bribirske udane Kotromanić. Još je važnije
što je, nakon Zadarskoga mira (1358.), a
pogotovo njegove potvrde novim ratom,
izazvanim od Venecije (1378.), i novim
mirom u Torinu (1381.), Bosna doživjela svoj najveći srednjovjekovni uspon
prije pada pod tursko-osmanlijsku vlast
(1463.).
Mirom u Torinu, Venecija se ponovno
morala odreći cijele Dalmacije, od polovine Kvarnera do Kotora, i pristati na
plaćanje godišnje 7.000 dukata, u korist
državne riznice kralja Ludovika I. Pogodovalo je to i razvitku Bosne, njezinoj
usmjerenosti prema moru, te razvitku
gradova.
Još je jedna važna povijesna i kulturna činjenica. Ludovikova supruga Jelena
Kotromanić, udajom Anžuvinska, dala je,
u slavu Zadarskoga mira (1358.), izraditi
čuveni pozlaćeni srebrni mrtvački lijes
Sv. Šimuna, koji je darovala istoimenoj
crkvi u Zadru, koji i danas ondje stoji.
Radi se o remek-djelu zlatarske umjetnosti, na kojemu su, osim Ludovikove
pobjede nad Mlečanima i svečanoga
kraljeva ulaska u oslobođeni Zadar, prikazani i drugi povijesni prizori iz života
njezina oca, bana Stjepana II. Kotromanića, a Tvrtkova strica. Jelena je škrinju
dala izraditi kod zlatarskog majstora Fra- 
29
 nje, iz Šesta kraj
Jajce, grb kralja Tvrtka
30
Milana, oženjena
Hrvaticom Margaritom.
Tvrtka su pratile
i brojne poteškoće,
osobito unutarnje.
Najvažniji su bili
ratovi sa susjednim
zemljama, izravna
tursko-osmanlijska
opasnost, koja je
bila pred vratima,
krvavi i dugotrajni
građanski rat, zbog
prijestolja, koji je
nastao ne samo u
Hrvatskoj nego i u
drugim srednjoeuropskim zemljama.
Sve je to Tvrtko
pokušavao iskoristiti za proširenje svoje vlasti i to u dogovoru s nekim hrvatskim velikašima, nezadovoljnicima vladavine kraljice Jelene Kotromanić, Ludovikove udovice. Bosna je tada
postigla svoj najveći politički i gospodarstveni uspon, koji je imala u doba hrvatskih
narodnih vladara, odnosno prije izbora Arpadovića na hrvatsko prijestolje (1102.).
Unatoč tursko-osmanlijskoj opasnosti,
koja je bila neizbježna, nakon pobjede sultana Murata I. na Kosovu (1389.) i spomenutoga građanskog rata, zbog prijestolja,
koji nije prestajao, Tvrtko je i u takvim političkim okolnostima oko sebe uspio okupiti
cijelu Hrvatsku, južno od Velebita, zajedno
s Kninom, Ostrovicom i Klisom, i gradove:
Omiš, Split, Trogir i Šibenik, pa se godine
1390. prozvao kraljem Hrvatske i Dalmacije. Ipak, nije dospio učvrstiti vlast. U veljači
sljedeće 1391. godine, umro je u pedesetoj
godini života.
U doba Tvrtkova vladanja u Bosni se razvijalo rudarstvo. U najvećemu rudniku u
Srebrenici, u Ostružnici i Kreševu, vadili su
srebro, olovo i mjed, a postupno su se otva-
rali rudnici i u sjevernoj Bosni.
Razvijali su se i brojni rudarski gradovi,
primjerice Foča, Pruće i Goražde. Tvrtko
je sagradio nove gradove: Novi u Dračevici i Humu te Brštanik u blizini Neretve.
U starim i novim gradovima gradili su crkve i franjevačke samostane, jer se i Tvrtko smatrao gorljivim katolikom do konca
svoga života.
Tvrtko se usmjerivao prema moru i trgovao s tamošnjim gradovima, osobito s
Dubrovnikom i Kotorom, kojima je darovao povlastice. Donosim odabrane odlomke iz Tvrtkove povelje gradu Dubrov
niku, iz 1375. godine, kojom oslobađa
Dubrovčane plaćanja pristojbe u Bosni.
Ona glasi:
“U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Da
je znano svakome čovjeku kako učini milost gospodin Tvrtko, po milosti Božjoj
ban bosanski, kada dolažahu poklisari
dubrovački, po imenu knez Vitko Gučetić i knez Dinko Benešić. I tako učini
milost gospodin ban Tvrtko Dubrovniku,
gdje se god uzima carina u posjedu gospodina bana Tvrtka, da se nigdje ne uzima nikakva carina ni na čemu, da je sve
slobodno od svake carine i zapreke. Koliko koji god Dubrovčanin toliko dubrovački konj i roba, što je god dubrovačko
da je slobodno u posjedu gospodin bana
Tvrtka. (...). Pisano pod Bobovcem od rođenja Sina Božjega 1375. godine, mjeseca
veljače 9. dan. Piša Brajan dijak.”
Tvrtkovi nasljednici, odnosno njegovi
sinovi, Stjepan Tvrtko II. Kotromanić i
Stjepan Ostoja, i njihovi potomci, razjedinjeni unutarnjom neslogom, ponašanjem
hrvatsko-ugarskih kraljeva, i sve češćim
tursko-osmanlijskim upadima u zemlju,
nisu mogli održati Tvrtkovo naslijeđe.
Sve je to dovelo, zbog nesposobnosti europskih vladara prema Osmanlijama, da
je Bosna pala 1463. godine. Nastojanja
kralja Matijaša I. Korvina i kasnijih hrvatskih banova, nisu više nikada urodili
željenim uspjehom. 
Istraživanja
ZRAKOPLOVSTVO
I. dio
Povijest zračne baze Jasenica i Ortiješ
Manuel Martinović
Austro-Ugarska
Z
rakoplovna povijest Mostara
je bogata i premalo je prostora kojim bi se opisala tradicija
duga gotovo 100 godina. Ovim
člankom nećemo se osvrnuti samo
na povijest zračne baze Jasenica,
već i na cjelokupnu zrakoplovnu
povijest Mostara i Hercegovine.
Zrakoplovna povijest Bosne
i Hercegovine počinje 25. lipnja
1903. godine kada balonom Wien
(Beč) Bečkog aeronautičkog zavoda nad Hrvatskom lete tri vojna
časnika austrougarske vojske sve
do sela Rakovica blizu Prnjavora
u Bosni. Takvi letovi se nastavljaju da bi 1904. bio vršen preleti iz
Beča sve do Maglaja i Bosanske
Gradiške.
Tršćanin Ivan Vidmar je sa zrakoplovom Bleriotom s motorom
od 50 KS letio iznad Hrvatske u
sklopu turneje obilaska gradova, a
10. kolovoza 1912. nastupio je i u
Mostaru kada su Mostarci mogli
prvi put vidjeti zrakoplov kako leti
na motorni pogon.
Zahvaljujući energičnim mjerama poduzetim krajem 1912.
godine i Uzelčevom (Emil Uzelac)
entuzijazmu, austrougarsko ratno
zrakoplovstvo se ubrzano razvija.
Avion Ivana Vidmara kakvim je letio iznad Mostara 1912. godine
Od 1913. godine obuka se održava na četiri povećana i poboljšana
uzletišta, u školi za borbene pilote u Gorici i pilotskim školama u
Bečkom Novom Mjestu, Fischamendu i Novom Sadu (Ujvidek).
Letači se i dalje osposobljavaju za
zvanja vojnog pilota i feldpilota.
Uz postojeće škole krajem 1913.
godine formiraju se zrakoplovne
baze Przcmvšl, Ujvidek (Novi Sad)
i Sarajevo. Na tek osnovanom vojnom aerodromu u Mostaru, kojim
je zapovijedao natporučnik Deodatus (Teodat) Andrić, dogodila
se zrakoplovna nesreća s kobnim
ishodom. Nova zrakoplovna baza
je uređena kod mjesta Rodoč, a na
Natporučnik Teodat Andrić,
prvi zapovjednik mostarskog aerodroma

31
Ostaci aviona u kojem je 17. svibnja 1913. godine, stradao natporučnik Teodat Andrić
tak metara iskače iz zrakoplova.
Suputnik je samo lakše ozlijeđen,
a zapovjedniku Andriću nije bilo
spasa.
Poginuo je na mjestu. Različita su mišljenja o uzroku nesreće.
Prema jednom mišljenju, pilotu je
tijekom leta pozlilo pa je izgubio
kontrolu nad strojem, a po drugom, za vrijeme prisilnog spuštanja suputnik je se pomaknuo sa
sjedala, tako da je zrakoplov izgubio ravnotežu. Teodat Andrić, Bokelj, rođen u Kotoru poginuo je 17.
svibnja 1913. Samo petnaest dana
nakon preuzimanja dužnosti.
Prvi svjetski rat
Austrougarski zrakoplov OEFFAG-C-II (Veliki efag) na aerodromu
Spomenik poginulom pilotu
Teodatu Andriću
32

njoj su smještena četiri zrakoplova. Svakom je dodijeljen po jedan
zrakoplovni mehaničar dočasnik.
Zapovjednik Andrić je pošao s
poručnikom Josipom Flassingom
na vježbu, uzdigao se nad Mostarom na visinu od 2000 metara.
Nadletjeli su Nevesinje i Trebinje
s namjerom da se vrate u bazu.
Nad Čapljinom se Andrić obratio suputniku rekavši: „Čini mi se
da ću pasti u nesvijest.” Uskoro je
izgubio kontrolu nad aparatom.
Zrakoplov se nekontrolirano približavao zemlji, a na visini od 60
metara bilo je očito da je nesreća
neizbježna. Poručnik Flassing je
bio priseban pa na visini od dese-
Pod nadzorom zapovjednika
k.u.k. LFT (Kaiserlich und Königlich Luftfahrtruppe – Carske
i Kraljevske zračne trupe) pukovnika Emila Uzelca došlo je
do reorganizacije ustroja zrakoplovstva. Letačke satnije se raspodjeljuju po bojištu i pridodaju
postrojbama kopnene vojske. Na
dnu organizacijskog dijagrama
nalaze se tri glavne vrste postrojbi FliK, FleP i FleK. FliK (Fliegerkompanie) je letačka satnija ili
eskadrila. To je temeljna letačka
borbena postrojba čiji karakteristični sastav čine jedan zapovjednik, pilot časnik koji je ujedno
zapovjednik pilota, sedam pilota
dočasnika, osam časnika izvidnika, jedan tehnički časnik i 163
dočasnika i vojnika, mahom zemaljskih tehničara (ne letača) i
pomoćnog osoblja. Njihova je
zadaća održavati šest zrakoplova
u borbenoj spremnost i još dva u
pričuvi. Postrojba posjeduje dva
automobila i tri kamiona. Norma
je postavljena na početku rata, ali
je odstupala u ovisnosti o priro-
di postrojbe. Primjerice, lovačke
eskadrile su trebale imati čak 18
zrakoplova, no u stvarnosti nikad nije bilo dovoljno letjelica na
raspolaganju. Do kraja rata LFT
je imao ukupno 77 eskadrila tipa
FliK. FleP (Fliegeretappenpark)
je logističko tehnička postrojba
odgovorna za opskrbu eskadrila
zrakoplovima, motorima, strojnicama, kamerama i pričuvnim
dijelovima te potrošnim materijalima. Ove postrojbe također po
potrebi izvode opsežnije popravke i radove u letačkoj eskadrili.
Zadužene su za svoj dio bojišta, a
od početka rata njihov broj narasta s tri na jedanaest, koliko ih je
bilo krajem 1918. godine. Postrojbe pod nazivom FleK (Fliegersatzkompanie) su obučne postrojbe zadužene za popunu borbenih
eskadrila tehničkim, letačkim i
drugim osobljem. Uvriježeno je
da borbene eskadrile (FliK) prije
slanja na bojište prolaze obliku,
kada su organizirane kao eskadrile za obuku (FleK). Neke od ovih
postrojbi smještene su na hrvatskim prostorima, lako je FleK 12
bila smještena u Rajlovcu, a FleK
14 u Mostaru. Na kraju rata postojale su 22 postrojbe tipa FleK.
One zajednički tvore Flet (Fliegerersatztruppe). Zrakoplovni
arsenal ili Flar (Fliegerarsenal) je
dio posebne organizacije odvojen
od vojske i pod upravom civilnog
ministarstva, Ministarstva rata.
Odgovornost ovih postrojbi bila
je nabava, ispitivanje i provjera
zrakoplova, motora, naoružanja i
opreme. One postoje od početaka austrougarske vojne avijacije,
ali su formalno ustrojene u ožujku 1915. Također, spominje se i
FleK 11 sa sjedištem u Mostaru.
Oštećeni Bucker Bu-131 Jungmann u Mostaru 1941.
Narodno vijeće Slovenaca,
Hrvata i Srba
Mnogi austrougarski vojni zrakoplovci poneseni idejom o Državi
Slovenaca, Hrvata i Srba (koja nažalost nije zaživjela) prebjegli su s
uzletišta diljem Austro-Ugarske u
Hrvatsku. Pa je tako u studenome
1918. godine u Zagrebu djeluje
letački razdjel odjela za narodnu
obranu koji prikuplja zrakoplovni
materijal zaostao iz austrougarske
vojske, a istog se mjeseca osnivaju
letačke postrojbe u Zagrebu, Zemunu i Brodu. Uskoro su na bivšim austrougarskim zračnim lukama u Rajlovcu i Mostaru osnovane
nove zrakoplovne postrojbe. Snage NV SHS svrstane su po austrougarskom uzoru u četiri skupine i
smještene u četiri vojna okružja, u
Zagrebu, Ljubljani, Rajlovcu kraj
Sarajeva i u Mostaru. Ondje su
već postojale uređene zračne luke
s pripadajućim arsenalima. Svaka
skupina dijelila se na letačke čete.
Tako je vojska NV SHS uspjela prikupiti i sačuvati veliki broj
zrakoplova, te se navodi brojka od
200 komada od čega na Mostar
otpada 23 ispravna primjerka. Od
četiri letačke skupine jedna je bila
u Mostaru. Letačke skupine su se
dijelile na letačke čete. Kompletna
organizacija je uspijevala na austrougarskim uzorima. Na ovim
prostorima je letio najvjerojatnije samo jedan Efag serije 51. Taj
primjerak je bio 1923. u pilotskoj
školi 2. VK u Mostaru na pisti Jasenica.
Kraljevina SHS/Jugoslavija
Kada je proglašeno ujedinjenje
Države SHS (Slovenaca, Hrvata
i Srba) i Srbije u Kraljevinu SHS
(Srba, Hrvata i Slovenaca), Srbi
nisu imali vlastitih zračnih snaga.
Njihovi piloti su letjeli u sklopu
francuskog zrakoplovstva. Zračne
snage nove južnoslavenske države
predstavljale su zapravo snage NV
SHS s barem dvije stotine austrougarskih zrakoplova i s pretežito
hrvatskim i slovenskim letačkim i
tehničkim osobljem.
Osnovane su četiri velike eskadrile sa sjedištem u Novom Sadu,
Sarajevu, Skopju i Zagrebu. Ljubljanska i mostarska postrojba
je bila svedena na aeroplanska
odjeljenja ili detašmane. Oni su u
sastavu zagrebačke ili sarajevske
eskadrile.

33
Portret zapovjednika austrougarskog
zrakoplovstva Emila Uzel

General Uzelac je 1920. ponovno primljen u vojnu službu
i postavljen za načelnika Odjela
za zrakoplovstvo, a ta dužnost
je bila ustvari zapovjednik zrakoplovstva. General je formirao
dva zrakoplovna zapovjedništva
u Novom Sadu i Mostaru te zrakoplovni arsenal u Petrovaradinu. Ipak, uz svu izvrsnost Uzelac
je za mnoge srbijanske generale i
dvorsku svitu bio samo bivši vojnik neprijateljske vojske od čije su
stručnosti zazirali.
U Mostaru u kojem je nešto
kasnije formirana Drugo zrakoplovno zapovjedništvo sa samo
jednom eskadrilom (9. školska
eskadrila) kojom je zapovijedao
poručnik Oskar Vidale, a u njoj
su osposobljavani piloti dočasnici, a u svojem sastavu imala male
i srednje Branderburge te poslije,
od 1924. ili 1925. i nove Poteze 25
te dva do tri Albatrosa D.III.
Godine 1927. osnovan je 7. zrakoplovni puk u Mostaru. Neko
34
vrijeme zrakoplovi su nosili velika bijela ili crna slova (ovisno o
koloritu zrakoplova) na donjoj
strani krila koja su označavala pripadnost jednom od zrakoplovnih
pukova pa je 7. puk iz Mostara
nosio slovo „J“ što znači uzletište
„Jasenica“.
Na početku travanjskog rata RZ
je raspolagalo još s 40 upotrebljivih tromotornih bombardera Savoia-Marchetti S.M.79K Spariviero, raspoređenih u šest eskadrila.
Njima je bio naoružan 7. bombarderski puk s mirnodopskim sjedištem u Mostaru pod zapovjedništvom potpukovnika Hinka Dragića, sastojeći se od 66. (211. i 212.
eskadrila) i 67. grupe (213. i 214.
eskadrila); te 81. samostalna grupa (251. i 262. eskadrila). 81. grupa bila je dodijeljena zapovjedništvu primorske oblasti i sudjelovala
9. travnja 1941. u bombardiranju
Zadra koji je tada pripadao Italiji,
a kao odmazdu na bombardiranje
jugoslavenskih gradova. Bombardirali su i albansku luku Drač koja
je tada bila u talijanskim rukama,
a jedan od spomenutih zrakoplova je i evakuirao kralja Petra II., te
članove vlade i druge visoke državne uglednike i većinu državnih
zlatnih rezervi.
Zanimljivo je napomenuti da
prije početka rata Kraljevina Jugoslavija za zrakoplove kupljene u
Njemačkoj nije davala novac već
izvoz odgovarajuće količine strateških sirovina.
Nijemci su bili zainteresirani
za kvalitetnu boksitnu rudu iz zapadne Hercegovine iskopavanu na
dvadesetak nalazišta. Boksitnom
rudačom iz ovog izvora njemačka je zrakoplovna industrija prije
i tijekom Drugog svjetskog rata
zadovoljavala između četvrtine i
polovice vlastitih potreba za aluminijem! Dakle, gotovo polovica
njemačkih zrakoplova iz 2SR izrađena je od aluminija dobivenog
od rudače izvezene iz Kraljevine
Jugoslavije, odnosno kasnije iz
NDH. Iznimna važnost koju je za
Njemačku imala boksitna rudača
iz zapadne Hercegovine i Dalmacije ogledala se i poslije, tijekom
Drugog svjetskog rata, kad je osiguravanje dotoka boksitne rudače
utjecalo na političke odluke i tijek
krupnih vojnih operacija.
Na ZB Jasenica su bile i PZO
postrojbe koje su štitile bazu od
zračnih napada. U naoružanju su
imali topove i strojnice te velike
reflektore koji su obasjavali ciljeve
po noći, a imale u opremi i prislušne sprave koje su određivale zvuk
i smjer nadolazećih zrakoplova,
što je bila neka preteča radara u to
vrijeme.
U trenutku travanjskog rata u
Mostaru su bile razmještene sljedeće postrojbe vojske Kraljevine
Jugoslavije:
– Na uzletištu Ortiješ 81. samostalna bombarderska grupa s 14
zrakoplova Savoja Marketi SM-79.
– Samostalna lovačka eskadrila
s 2 Me-109, 3 Hawker Huricane
locirana na Kosoru. Jednog Huriricanea u dobrom stanju su zaplijenili Talijani i prebacili ga u Tiranu, Albanija.
– Samostalna izviđačka eskadrila Primorske armijske oblasti
s dva zrakoplova Potez-25 i dva
zrakoplova Breguet 19 s lokacijom u Jasenici, uništene su 13.
travnja 1941. u bombardiranju
talijanskog zrakoplovstva. Time
je prestalo da postoji Armijsko
zrakoplovstvo VKJ. 
Pročitali smo za vas
OBILJEŽJA HRVATA
U BOSNI I HERCEGOVINI
Priredio: Branko Martinović
Hrvatski nacionalni simboli koriste se kao službena obilježja hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Također, obilježja su i dviju bh. županija
u kojima su Hrvati većinsko stanovništvo. Riječ
je o Hercegbosanskoj županiji sa sjedištem u
Livnu te Zapadnohercegovačkoj sa sjedištem u
Širokom Brijegu. Spomenuta obilježja istaknuta su na mnogim javnim zgradama, uredima i
školama. Predstavnici Hrvata na razini Federacije Bosne i Hercegovine, kao i na državnoj razini, koje su uistinu izabrali Hrvati pa
kao takvi i zaslužuju biti nazvani hrvatskim
predstavnicima, u svojim uredima ističu
hrvatska obilježja.
Hrvatski šahirani grb od 25 polja s početnim crvenim poljem sastavni je dio
grba Federacije Bosne i Hercegovine, pa
su tako bar na razini simbola, ako ne i
u stvarnosti, Hrvati u njoj ravnopravno
zastupljeni. Nastanak grba i zastave Hrvata u BiH seže u 1990., odnosno početkom višestranačja u toj zemlji. Prije
toga, od 1945. do 1990., bilo je teško
isticati nacionalne simbole. Širi su
slojevi hrvatskoga stanovništva privatno koristili zastavu NRH/SRH.
Ipak, njoj nije bilo mjesta na javnim
zgradama, kao što su primjerice
Srbi u NRH/SRH uz jugoslavenske,
partijske i zastave NRH/SRH isticali
i zastave NR/SR Srbije.
Naznake pucanja, stega komunističkog režima u tadašnjoj SR Bosni i Hercegovini u prvoj polovici 1990.

35
 iznijele su u javnost hrvatske gr-
bove i zastave bez socijalističkih
obilježja, koji su po izgledu bili
istovjetni korištenima u tada još
Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Nije mi poznato u kojoj su
mjeri nakon usvajanja amandmana na Ustav SRH i početka izrade
grbova s početnim crvenim poljem takve inačice grba i zastave
prodrle među bh. Hrvate. Brojne fotografije hrvatskih skupova
pokazuju da su početkom 1992.
uglavnom korišteni grbovi s početnim bijelim poljem, odnosno
zastave s takvim grbom.
Daljnji korak u procesu uobličavanja grba i zastave Hrvata u
Bosni i Hercegovini bio je početak srpske agresije na tu zemlju.
Tada se hrvatsko stanovništvo
organiziralo u sklopu Hrvatske
zajednice Herceg-Bosne (osnovana kao zajednica općina s većinskim hrvatskim stanovništvom
18. studenoga 1991.) i Hrvatskoga vijeća obrane
36
(HVO, osnovano 8. travnja
1992.). To je bila posljedica raspada sustava vlasti dotadašnje
Socijalističke Republike Bosne i
Hercegovine, a glavna je svrha uz
organiziranje obrane od srpskog
agresora ONA i srpskih paravojnih snaga iz Bosne i Hercegovine,
Srbije i Hrvatske bila i organizacija života na slobodnim hrvatskim područjima.
Vojne postrojbe HVO-a od
proljeća 1992. stupale su pod hrvatskom zastavom i grbom, no to
nisu bili grb i zastava Republike
Hrvatske. Na početku su isticane
različite inačice zastava (razlikovale su se po izgledu hrvatskoga
šahiranoga grba na njima). Oznake i činovi vojnika djelomično su
imali uzor u istovrsnim oznakama i činovima Hrvatske vojske.
Platneni znak vojnika HVO-a za
rukav razlikovao se od istovrsnog
znaka HV-a po različitom grbu i
natpisu HVO-a. Taj je grb bio hrvatski šahirani grb od 25 polja s
početnim crvenim poljem. Znatno zanimljiviji bio je kovinski
emajlirani znak za kapu. Bio je to
hrvatski šahirani grb od 25 polja s početnim crvenim poljem,
a na vrhu štita bio je smješten
starohrvatski pleter. Po svojemu
je izgledu taj znak bio istovjetan
spomenutom znaku kakav je u
razdoblju od jeseni 1990. (prije
usvajanja novih obilježja RH 21.
prosinca 1990.) do prvih mjeseci 1991. na svojim kapama nosio
dio pripadnika MUP-a RH.
Očito je da se netko u HVO-u
prisjetio takva znaka, koji je s obzirom da je već bio izrađivan za
hrvatsku policiju, bilo moguće
brzo izraditi i njime opskrbiti postrojbe HVO-a u nastajanju. Ne
raspolažem izvorima koji bi potvrdili da se to uistinu i dogodilo
na takav način, pa je zasad ipak
tek riječ o logičnoj pretpostavci.
Bilo kako bilo, no činjenica je
da su od početka rata u BiH pripadnici HVO-a na kapama nosili
takav znak. On je upotrijebljen
na pečatima postrojbi i službi
HVO-a, kako onih vojnih, tako
i onih koje su organizirale život
u pozadini i sustav vlasti na područjima s hrvatskom većinom.
Taj je znak postao i znakom Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.
Ubrzo je taj znak, sada već kao
poseban grb Hrvata u Bosni i
Hercegovini, na hrvatskoj trobojnici zamijenio dotad korištene
inačice hrvatskih šahiranih grbova. Na taj je način nastala i zastava Hrvata u BiH. Otada pa do danas taj se grb i zastava koriste kao
službena obilježja hrvatskoga naroda. Na to nisu utjecale ni promjene koje su se u međuvremenu
dogodile. Tako su spomenuti grb
i zastava tijekom postojanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne
bili i njezinim službenim obilježjima, od rujna 1993. do završetka
rata u BiH. Obilježja bh. Hrvata
ostala su u uporabi i nakon uspostave Federacije Bosne i Hercegovine i županija.
Iz knjige dr.sc. Mario Jareb Hrvatski
nacionalni simboli, str. 370-372. 
Damir Marić
Kravata – simbol
hrvatskog vojnika
P
rema narodnim običajima,
djevojke i žene koje su ispraćale hrvatske mladiće i muževe
u ratove darivale su im rupce. U
dalekom svijetu taj rubac je bio
podsjetnik na njih, ali i pokazatelj
vjernosti prema voljenoj. Mnoge
pjesme i narodna predaja svjedoče o ovom običaju, a kravata
je sastavni dio nošnje, čak i onih
Hrvata koji žive kao nacionalna
manjina izvan domovine. Dok je
u Europi bjesnio tridesetogodišnji
rat (1618.-1648.), u ovu tragediju
gurnuti su i hrvatski vojnici koji
su, nastupajući pod vodstvom
svojih banova, stigli do Pariza.
Zanimljivo je da su Hrvati, kao
dio svoje tradicionalne odore, na
sebi svojstven način vezali oko
vrata slikovite rupce. Ovaj hrvatski stil osvojio je probirljive
Parižane u vrijeme Louisa XIV.
i usvojili su novi modni predmet
Baština
koji se nosio ‘ŕ la croate (na hrvatski način). Taj izraz je postao
korijenom nove francuske riječi
cravate. Tako je kravata kao znak
kulture i otmjenosti ušla u ondašnju građansku modu i osvojila
Europu, a danas i civilizirani svijet. Kravatu su zbog njezine originalnosti Parižani brzo prihvatili kao simbol napretka.
Za vrijeme Francuske revolucije nosile su se crne kravate kao
znak prosvjeda protiv zastarjelih
ideja. Novi detalj ubrzo je postao
moda među buržoazijom tog vremena kao simbol kulture i elegancije. U Englesku je taj modni
detalj donio Charles II. po povratku iz izgnanstva, a deset godina
kasnije osvojio je i cijelu Europu.
Već otada kravata se kao odjevni
predmet koristi diljem svijeta, a
poslovni sastanak ili svečanost danas su nezamislivi bez nje. Maršal
Marmont zabilježio je izjave vojskovođe i cara Napoleona I. koji
je rekao: “Ja nikada nisam imao
hrabrijih i boljih vojnika. Hrvati,
to su najbolji vojnici svijeta. Kada
bih imao samo 100.000 Hrvata,
osvojio bih čitav svijet. ‘’ Još jedan
velikan Friedrich Veliki rekao je
da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja.
Krunica - simbol Domovinskog rata
Unatoč prijetnjama većih i jačih sila, Hrvati su tijekom povijesti ostali vjerni Katoličkoj crkvi.
Pronaći utjehu u mračnom i krvavom ratu, koji je
čovjeku uzimao najljepše trenutke života, nije bilo
lako. U početku naša vojska nije bila naoružana kao
agresor, ali je imala ono što drugi nisu, a to je želja za
slobodom i vjera. U najtežim trenutcima, u mračnim
rovovima molitva Majci Božjoj bila je svjetlost i nada
svakom hrvatskom branitelju.
Na bojišnice su odlazili s molitvom na usnama i
krunicom oko vrata. Krunica je postala simbol hrvatskog vojnika, znak njegove vjere i duhovnog usmjerenja. Tijekom ratovanja jedino su je nosili Hrvati, stoga
je i postala naš znak raspoznavanja. Štitila je i bodrila
hrvatske vitezove, poticala ih na razmišljanje i povje-
renje u Boga i ljude. Također, krunica je mnoge u
svijetu potaknula na molitvu za mir. Uz naše nacionalne simbole, krunica je obišla svijet kao posebnost hrvatske obrane, znak raspoznavanja te poruka i poticaj hrvatskom vojniku i redarstveniku.
37
Tomo Knežević
Dušobrižništvo vojske u
Federalnom ministarstvu
obrane
T
ijekom minuloga Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini (1991.-1995.) i nakon njega
sve do 1998. nije se puno uradilo
na institucionalnom uređenju voj
nog dušobrižništva. Katolička crkva zbrinjavala je vjernike katolike
dugo vremena, tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.) i poraća,
kako u vojsci, tako i u policiji, ali
samo preko biskupija i župnih
zajednica. Naime, nije postojao
nikakav potpisani ugovor ili spo
razum između Biskupske konferencije BiH i dvaju entitetskih
ministarstava obrane i unutarnjih
poslova. Biskupi Biskupske konferencije BiH na svome 10. redovitom zasjedanju u Banjoj Luci
od 14. do 16. srpnja 1997. osnovali su Vijeće za dušobrižništvo
katoličkih vjernika, pripadnika
Oružanih snaga i redarstvenih
službi u BiH kojemu je predsjedao
pomoćni biskup vrhbosanski
mons. dr. Pero Sudar. Kasnije je
dekretom Biskupske konferencije
BiH od 29. rujna 1999. imenovan
mr. don Tomo Knežević ravnateljem dušobrižničke skrbi kato
ličkih vjernika pripadnika Oružanih snaga i redarstvenih službi
u BiH. Ovaj način dušobrižničke
skrbi vjernika-katolika u svom
trogodišnjem postojanju izvršio
je svoje poslanje u pastoralnom
radu i odgovornosti Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Nakon
tog trogodišnjeg razdoblja, dušobrižništvo doživljava novo ustroj
stvo. Dušobrižnička skrb vojske i
policije, koja je bila čisto crkvena
38
Vojno dušobrižništvo
PUT DO VOJNOG
Kapelica sv. Jurja u Kiseljaku
stvar, postaje dijelom cjelokupnog
pastorala svake biskupije i župne
zajednice. A od 19. redovitog
zasjedanja Biskupske konferencije
BiH, održanog u Sarajevu od 4. do
5. srpnja 2000. godine, ostvaruje
se ponovno preko pojedinih nad/
biskupijskih ordinarijata i župnih
zajednica. Vojnici i redarstvenici
svoje vjerničke potrebe zadovolja
vali su preko župnih zajednica
prvo svoga življenja, a onda i župnih zajednica svoga rada. Međutim, ako postoje potrebe za odre
đene skupine onda su se izravno
obraćali pojedinim ordinarijatima
biskupija na čijem su se prostoru
nalazile.
Tako je Vrhbosanska nadbiskupija 16. listopada 2000. uspostavila
Dušobrižništvo vojske i policije za
svoje područje. U dekretu uspostave navodi se kako će “dušobriž
ništvo vojske i policije … u dogovoru s nadbiskupom koordinirati
pastoral vojnika i redarstvenika na
teritoriju Vrhbosanske nadbiskupije prema postojećim državnim
zakonima i uputama
Katoličke crkve te odredbama mjesnog ordinarija”. Nešto
ranije mr. don Tomo Knežević
imenovan je voditeljem i koordinatorom Dušobrižništva vojske i
policije na teritoriju Vrhbosanske
nadbiskupije.
Svjestan svoje odgovornosti za
ovaj dio svojih vjernika i u želji
da se na najbolji način uredi dušobrižništvo vojske vrhbosanski
nadbiskup kardinal Vinko Puljić
priopćio je ostalim bosanskohercegovačkim biskupima, na redovitom zasjedanju Biskupske kon
ferencije BiH u Banjoj Luci od 12.
do 14. srpnja 2004. godine, kako je
odlučio da Vrhbosanska nadbis
kupija u nadolazećem vremenu
temeljem dogovorenog i potpisanog privremenog Sporazuma s
G ORDINARIJATA
Groblje sv. Josipa u Sarajevu
Federalnim ministarstvom obrane uđe u Federalno ministar
stvo obrane i u postrojbe Vojske Federacije BiH na području
Vrhbosanske nadbiskupije.
Nakon otklanjanja svih pitanja i
nejasnoća, privremeni Sporazum
između Vrhbosanske nadbiskupije
i Federalnog ministarstva obrane
potpisali su 24. studenoga 2004.
godine vrhbosanski nadbiskup
Vinko kardinal Puljić i federalni
ministar obrane gosp. Miroslav
Nikolić. Odluku vrhbosanskog
nadbiskupa slijedio je i banjolučki
biskup mons. dr. Franjo Komarica
koji je isti privremeni Sporazum s
Federalnim ministarstvom obrane
potpisao u Sarajevu 14. prosinca
2004. godine. Svojim dopisom Federalnom ministarstvu obrane od
26. siječnja 2005. banjalučki biskup povjerio je Dušobrižništvu
vojske Vrhbosanske nadbiskupije
cjelokupnu skrb za vjernike-ka-
tolike i za području banjolučke
biskupije.
Nakon stvorenih pravnih pretpostavki u vremenu nakon potpisivanja privremenog Sporazuma
slijedila su imenovanja i postavljanja prvih vojnih kapelana po
postrojbama Vojske Federacije
BiH. Ravnateljem novonastalog
Ureda katoličkog dušobrižništva
Federalnog ministarstva obrane
ostao je dosadašnji ravnatelj mr.
don Tomo Knežević. Zamjenik
ravnatelja istog ureda s danom
postavljenja za vojnog kapelana u
Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije BiH u Rajlovcu kod
Sarajeva 28. siječnja 2005. godine,
postao je don Željko Čuturić. Prvi
vojni kapelani nakon prethodne
administrativne procedure ime
novanja i postavljenja ušli su u
postrojbe Vojske Federacije BiH:
1. prosinca 2004. godine fra Ćiril
Lovrić, u Prvoj bojni kombini-
Vojno hodočašćeu Lourdes
ranih rodova u Livnu, fra Marko
Oršolić u Trećoj bojni kombi
niranih rodova u Orašju, 1. veljače
2005. godine don Željko Čuturić u
Zajedničko zapovjedništvo Vojske
Federacije BiH u Rajlovcu kod Sarajeva, a don Jakov Pavlović je
28. siječnja 2005. godine u
Zapovjedništvo Prve gardijske
oklopno mehanizirane brigade u
Dragi kod Busovače. Nakon tih
prvih imenovanja i postavljenja,
slijedila su i druga. Tako je 5. rujna 2005. don Donald Marković
postao vojnim kapelanom u Zapovjedništvu logistike u Blažuju.
Sjedište dušobrižničkog rada ovog
kapelana bilo je u Prvoj logističkoj
bazi Stojkovići kod Novog Trav
nika. Prvim vojnim kapelanom
u Zapovjedništvu obuke Vojske
Federacije BiH sa sjedištem u Rajlovcu kod Sarajeva postao je 28.
prosinca 2005. don Pero Tunjić.
I Ured katoličkog dušobrižnštva
Federalnog ministarstva obrane
dobio je 18. studenoga 2005. godine don Marcela Babića. Prema tada
važećem Pravilniku o ustroju dušobrižništva Federalnog ministarstva
obrane, postavljen je na mjesto višeg stručnog suradnika.
Nakon potpisivanja privremenih sporazuma stvarane su i
druge potrebne pretpostavke za
što kvalitetnije funkcioniranje dušobrižništva vojske. Nakon što su
dobiveni uredski prostori kako u 
39
Vojni biskup dr. Tomo Vukšić u ZS OS BiH
 Federalnom ministarstvu obra-
ne BiH, tako i u Vojsci Federacije BiH otvarane su, po odobrenju
biskupskih ordinarijata u Sarajevu
i Banjoj Luci, stalne kapelice u
vojarnama i postrojbama koje bi
stvaranjem Ministarstva obrane
BiH i Oružanih snaga BiH trebale
opstati. U drugim vojarnama i postrojbama korišteni su privremeni
prostori. Prva je bila kapelica bl.
Ivana Merza u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije
BiH u Rajlovcu kod Sarajeva. Blagoslovljena je 24. studenoga 2005.,
a blagoslov je obavio vrhbosanski
nadbiskup Vinko kardinal Puljić.
Druga je kapelica sv. Jurja i nalazi se u vojarni Sinova Posavine 3.
bojne kombiniranih rodova u Bukovoj Gredi kod Orašja. Blagoslov
je obavio 1. prosinca 2005. godine vrhbosanski nadbiskup Vinko
kardinal Puljić. Odobrenjem Bis
kupskog ordinarijata Banja Luka
od 29. prosinca 2005. otvorena je
kapelica u vojarni Ante Brune Bušića 1. bojne kombiniranih rodova
na Orlovači kod Livna. Kapelicu i
vojarnu blagoslovio je 30. prosinca 2005. godine banjalučki biskup
dr. Franjo Komarica.
Dušobrižništvo vojske u
Ministarstvu obrane BiH i
Oružanim snagama BiH
Od 1. siječnja 2006. godine pre40
stala su postojati entitetska ministarstva obrane (Federalno
ministarstvo obrane BiH i Ministarstvo obrane Republike Srpske) i entitetske vojske (Vojska
Federacije BiH i Vojska Republike
Srpske). Tako su od spomenutog nadnevka, nakon prethodne
dugotrajne pripreme, nastali Ministarstvo obrane Bosne i Herce
govine i Oružane snage Bosne i
Hercegovine. Ured katoličkog dušobrižništva i Ured vojnog muftije
iz Federalnog ministarstva obrane ulaze u novonastale ustanove.
Pri tome su privremeno ostali na
snazi potpisani sporazumi s Federalnim ministarstvom obrane
do nastanka i potpisivanja novih
sporazuma. Srpska pravoslavna
crkva institucijski nije bila du
šobrižnički nazočna ni u entitets
kim ministarstvima obrane, niti u
entitetskim vojskama.
Odlukom ministra obrane
BiH od 27. siječnja 2006. trebalo
se krenuti putem pripremanja i
dogovaranja Pravilnika o dušob
rižničkoj skrbi za vjernike (katolike, pravoslavce, muslimane i druge) djelatnike Ministarstva obrane
BiH i pripadnike Oružanih snaga
BiH. Istom odlukom imenovana
je Radna grupa koju su činili predloženi predstavnici crkava u BiH:
mr. don Tomo Knežević (Vrhbosanska nadbiskupija), episkop
zvorničko-tuzlanski gosp. Vasilije
Kačavenda (Srpska pravoslavna
crkva) i Ismail ef. Smajlović (Rijaset Islamske zajednice u BiH).
Drugi imenovani članovi bili su
djelatnici Ministarstva obrane i
pripadnici Oružanih snaga BiH:
gosp. Ahmet Hadžiomerović koordinator, pukovnik Dragan
Zdenko Marić - član i potpukov-
nik Ljubiša Đurić - član.
Spomenuto povjerenstvo dalo
se na posao. Prvo su na tri jezika
(hrvatski, srpski i bosanski) pripremili jednoobrazne predloške
Sporazuma o uspostavi, ustrojstvu i načinu djelovanja jedinstvene Vjerske službe (triju dušobrižništava: katoličkog, pravoslavnog
i muslimanskog) u Ministarstvu
obrane i u Oružanim snagama BiH
i predložak Pravilnika o ustrojstvu
i načinu djelovanja vjerske službe
u Ministarstvu obrane i u Oružanim snagama BiH. Svoju suglasnost na predloške spomenutih
tekstova, osim zainteresiranih
strana dale su i druge odgovorne
državne i međunarodne ustanove
Bosne i Hercegovine. Cjelokupni
proces davanja suglasnosti trajao
je skoro godinu dana. Tekst predloška Sporazuma i pripremljenog
Pravilnika u cijelosti je prihvaćeni predložak predstavnika Vrh
bosanske nadbiskupije koji je isti
prije početka rada mješovitog
Povjerenstava u pisanom obliku
dostavio svim zainteresiranim
stranama. Kruna toga rada bilo je
potpisivanje spomenutog Sporazuma 11. rujna 2007. godine koji je
u svemu istovjetan za sve tri CRKVE (Vrhbosanska nadbiskupija,
Srpska pravoslavna crkva i Rijaset islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini) i napisan na trima jezicima triju konstitutivnih naroda
(Hrvata /hrvatski/, Srba /srpski/ i
Bošnjaka /bosanski/). Ovo je vlastiti bosanskohercegovački model
koji nije uvažio i nije prihvatio želju i pritisak nekih međunarodnih
predstavnika, a koji ne prihvaća i
ne uvažava bilo kakav oblik sinkretizma u životu i radu Oružanih snaga BiH, kako u tuzemstvu,
tako i u inozemstvu, a prema kojem bi vjerski službenik jedne crkve mogao osim svojih skrbiti i za
vjernike drugih dviju crkava. Sporazum u ime Vrhbosanske nadbiskupije potpisao je vrhbosanski
nadbiskup Vinko kardinal Puljić,
a u ime Vijeća ministara BiH ministar obrane mr. Selmo Cikotić.
Sporazum su potpisali i Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve i Rijaset islamske zajed
nice u Bosni i Hercegovini. Odluci
Vrhbosanske nadbiskupije da potpiše privremeni Sporazum, koji
bi vrijedio do zaživljavanja Temeljenog ugovora Svete Stolice i Bosne i Hercegovine, pridružila se i
Banjolučka biskupija. Banjolučki
biskup mons. dr. Franjo Komarica
svojim dopisom od 22. kolovoza 2007. dao je Uredu katoličkog
dušobrižništva Ministarstva obrane BiH sve ovlasti za funkcioniranje dušobrižništva Oružanih snaga BiH na cjelokupnom prostoru
banjolučke biskupije.
Temeljem potpisanog Sporazuma tri ureda Ministarstva obrane
BiH (Ured katoličkog dušobrižništva, Ured pravoslavnog dušebrižništva i Ured vojnog muftije),
koji su s obzirom na prava i obveze u razini uredâ pomoćnika
ministra obrane i koji su jedno
obrazno popunjeni, imaju po tri
djelatnika (ravnatelj /svećenik/,
stručni savjetnik ravnatelja /svećenik/ i administrativno-tehnički
referent (laik sa stručnom četverogodišnjom srednjom školom i
maturom i prema izboru ravnatelja), a u Oružanim snagama BiH
slika je na 28. travnja 2009. godine
sljedeća: devet katoličkih vojnih
kapelana, sedam pravoslavnih
vojnih sveštenika i trinaest vojnih
Potpisivanje Ugovora sa sv. Stolicom
imama. Svaki od ureda glavnog
(kapelana sveštenika i imama)
Oružanih snaga BiH imaju pravo
na administrativno-tehničkog referenta koji je dočasnik Oružanih
snaga BiH. Prema Sporazumu,
svećenici postaju djelatnicima
Ureda katoličkog dušobrižništva
Ministarstva obrane BiH i vojnim
kapelanima Oružanih snaga BiH
dekretom vrhbosanskog nadbiskupa te odlukom o postavljenju
ministra obrane koja slijedi isti
dekret. Vojni kapelani nose vojne odore, ne nose oružje i imaju
samo ustrojbene činove prema ko
jima ostvaruju svoja prava: glavni
kapelan (ustrojbena razina: brigadira), stožerni kapelan (ustrojbena razina: pukovnika), brigadni
kapelan (ustrojbena razina: bojnika) i kapelan bojne (ustrojbena
razina: satnika). Na odori na mjestu na kojem se nalaze vojni činovi vojni kapelani nose ustrojbeni
čin u čijoj se sredini nalazi križ u
obliku hrvatskog tropleta. Osim
Sporazuma o uspostavi i Pravilnik
je važan dokument o ustrojstvu i
načinu djelovanja Vjerske službe,
kao cjeline i Ureda katoličkog dušobrižništva u Ministarstvu obrane i u Oružanim snagama BiH.
Pravilnik je ugledao svjetlost dana
12. studenoga 2007. godine.
Oružane snage BiH trenutno
broje 10.000 pripadnika. Od toga
je 2.000 Hrvata-katolika, 3.500
Srba-pravoslavaca i 4.500 Bošnjaka-muslimana. Ovom broju treba
pridodati i djelatnike Ministarstva
obrane BiH te civilne djelatnike
u Oružanim snagama s ukupnim
brojem od oko 800 osoba. Ured
katoličkog dušobrižništva Ministarstva obrane BiH skrbi za oko
7.000 vjernika-katolika (Ministarstvo obrane BiH, Oružane snage
BiH i civilni djelatnici u Oružanim snagama BiH) s njihovim
obiteljima.
Devet vojnih kapelana Oružanih snaga BiH dušobrižnički pokriva cijeli prostor Bosne i Hercegovine i sve postrojbe Oružanih
snaga BiH koje su raspoređene u
vojne kapelanije: Sarajevo-Zajednički stožer Oružanih snaga BiH,
Banja Luka-Kozara I., SarajevoRajlovac, Kiseljak, Orašje, Banja
Luka-Kozara II, Čapljina, Travnik
i Livno. U sjedištu svih vojnih kapelanija osigurani su stalni ili privremeni sakralni prostori, to jest
kapelice, koje su opremljene svim
potrebnim liturgijskim knjigama,
ruhom i liturgijskim predmetima.
Liturgijski prostor uglavnom je
osiguran i u vojarnama koje nisu
sjedište vojne kapelanije, ali pripadaju istoj kapelaniji. Sve kapelice
prije uporabe dobile su potrebno
odobrenje dijecezanskog biskupa
u Sarajevu i u Banjoj Luci te su 
41
 blagoslovljene prema važećim li- nistarstva odbrane i Zajedničkog nja 2010. i ratificiran u Vatikanu
turgijskim odredbama. S obzirom
na obvezatnu duhovnu skrb vjernika (katolika, pravoslavaca i mus
limana) tijekom mirovnih misija u
inozemstvu, u tijeku je ugradnja i
ove stavke u predložak Pravilnika
u nastanku koji uređuju ovu ma
teriju. Bit će prihvaćen stav Ureda
katoličkog dušobrižništva, koji ne
prihvaća bilo kakav oblik sinkretizma, te predviđa odlazak vojnih
(kapelana, sveštenika i imama) ili
odgovarajuće opunomoćenje vojnih (kapalena, sveštenika i imama)
iz postrojbi drugih zemalja s kojima žive i rade za vrijeme mirovnih
i humanitarnih misija u inozemstvu vjernici (katolici, pravoslavci
i muslimani) iz Bosne i Hercegovine.
Ugovor između BiH
i Svete Stolice
U Domu OS-a BiH u Sarajevu 8.
travnja 2010. godine potpisan je
Ugovor između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika
Oružanih snaga BiH. Ugovor su
potpisali ministar odbrane dr. Selmo Cikotić ispred Bosne i Hercegovine, a u ime Svete Stolice apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Alessandro D’Errico.
Svečanoj ceremoniji potpisivanja nazočili su predstavnici Parlamentarne skupštine BiH, Zajedničke parlamentarne komisije BiH
za obranu i sigurnost, Zajedničke
parlamentarne komisije BiH za
ljudska prava, Vijeća ministara
BiH, predstavnici biskupija, crkava i vjerskih zajednica u BiH, Ured
visokog predstavnika, predstavnici NATO stožera u Sarajevu i EUFOR-a, te najviši dužnosnici Mi42
OS-a BiH.
Za Oružane snage potpisivanje ugovora znači konkretizaciju
odredaba Temeljnog ugovora u
praksi, uspostavljanjem Vojnog
ordinarija, kvalitetniju dušobrižničku skrb katoličkih vjernika,
pripadnika OS-a BiH, doprinos
OS-a BiH unaprjeđenju ljudskih
(vjerskih) prava po uzoru i ugledu na najrazvijenije demokratske
zemlje, razvoj svestrane suradnje i
razumijevanja sa Svetom Stolicom,
koja je u najtežim vremenima za
BiH pružala iznimnu potporu.
Vojni ordinarijat za
Bosnu i Hercegovinu
Sveti Otac Benedikt XVI. osnovao
je 1. veljače 2011. godine Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu
te imenovao generalnog vikara
Mostarsko-duvanjske biskupije i
profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu dr.
don Tomu Vukšića za prvog biskupa vojnog ordinarija.
Imenovanje je točno u podne,
1. veljače, a po nalogu Svete Stolice, u Biskupskom ordinarijatu u
Mostaru pred mons. dr. Ratkom
Perićem, biskupom mostarskoduvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim i
njegovim suradnicima, dekanima i
članovima Konzultorskoga zbora i
Prezbiterskoga vijeća hercegovačkih biskupija obznanio apostolski
nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Alessandro D’Errico. Podsjetio je da je Ugovor između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice,
koji se odnosi na osnivanje Vojnog
ordinarijata za vjersku skrb katoličkih vjernika članova Oružanih
snaga, potpisan u Sarajevu 8. trav-
14. rujna iste godine.
‘’Radi se o imenovanju od velika značenja, zbog puno motiva: ne
samo za Crkvu, nego za cijelu BiH.
Ovo je posebno važno za Crkvu u
BiH, jer vjerska skrb za katoličke
vjernike članove Oružanih snaga,
koja je osigurana već godinama,
uzdignuta je na razinu Vojnog
ordinarijata, kao što se događa u
mnogim zemljama, i sada će moći
biti vršena i koordinirana od jednoga biskupa. Osim navedenoga,
ovo imenovanje je važno jer još
jedan nasljednik apostola dodaje
se petorici članova Biskupske konferencije“, kazao je nuncij D’Errico
koji je potom čestitao novoimenovanom biskupu Vukšiću, ali i Mostarsko-duvanjskoj biskupiji na
čelu s njezinim biskupom mons.
dr. Ratkom Perićem.
Nuncij D’Errico je uputio i izraze
iskrene zahvalnosti „onima koji su
već odavno pripravili ovaj događaj
Crkve: a to jest don Tomi Kneževiću i njegovim suradnicima, koji su
s velikom posvećenošću i kompetentnošću obavili uistinu pionirski
posao, u onome što se odnosi na
vjersku skrb katoličkih vjernika
članova Oružanih snaga i na organizaciju Ureda koji je već uključen
u strukturu Ministarstva obrane i
Oružanih snaga“. Zahvalio je i „civilnim vlastima i vladinim ustanovama koje su doprinijele sretnom
ishodu pregovora za potpis i ratifikaciju Ugovora o Vojnom ordinarijatu, a posebice najvišim vlastima
Ministarstva obrane i članovima
Mješovitoga povjerenstva koji su
s velikom kompetentnošću obavili zadaću da harmoniziraju razne
prijedloge o specifičnim točkama
Ugovora“. 
Duhovna misao
SVECI
-
I.dio
ZAŠTITNICI VOJNIKA I REDARSTVENIKA
Priredili
Marcel Babić, Ivan Dugandžić
Sveti Juraj
(lat. Georgius, grč. Georgios), jedan je od najslavnijih kršćanskih
mučenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga
države štuju kao sveca zaštitnika.
Sveti Juraj je povijesna osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji
(Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo
da postane vojnik.
Među vojnicima je ubrzo stekao popularnost. Stoga, za nagradu postaje zapovjednik satnije,
a potom i bojišta. Rano je postao kršćanin i zbog vjere došao
u sukob sa zapovjednom strukturom. Bio je član Vojnog vijeća u svojstvu časnika. Shvatio je
da se mora izjasniti i dati dokaz
svoje vjere, ne skrivajući da je
kršćanin. Nakon majčine smrti,
bogati obiteljski imetak razdijelio
je siromašnima, a robovima dao
slobodu. Sveti Juraj prikazuje se
u odori rimskog vojnika u viteškom oklopu te na bijelom konju
(simbol čistoće) kako zamahuje
mačem.
Već prije, koplje je bacio u neman. Na mjestu događaja katkad
se prikazuju ostatci žrtava stradalih u borbi s nemani, a ponekad se u kutu prizora
vidi i princeza
kako moli Boga
za njegovu po-
bjedu. Na gradskim zidinama nerijetko su prikazani i promatrači
borbe. Zmaj je prikazan kao biće
prekriveno ljuskama, rašljasta
jezika i tanka repa. No, ponekad
imamo i prikaze svetog Jurja koji
uz pomoć princezina pojasa vezuje zmaja i uvodi ga
u grad te pred kraljem i građanima
ubija mačem.
43

 Sveti Mihovil,
arkanđeo Mihael
predvodnik nebeske anđeoske
vojske i zaštitnik policije, čuvar
i branitelj zajedništva. Njegovo
ime na hebrejskom znači tko je
kao Bog. U Ivanovoj Apokalipsi
opisuje se njegova borba sa zmajem, kojeg pobjeđuje, prikazujući
ga kao ratnika s velikim raširenim
krilima kako gazi i ubija zmaja ili
sotonu. Boreći se sa sotonom sv.
Mihovil bdije nad ljudskim rodom želeći ga osloboditi sotone i
grijeha. U židovskoj predaji spo-
minje se svečeva borba s đavlom
za Mojsijevo tijelo.
Sveti Mihovil (Mihael, Mihajlo) je arkanđeo. Njegovo ime se
spominje u Bibliji pet puta. Zaštitnik je policajaca i vojnika, a
napose padobranaca i borbenih
pilota.
Najznačajniji tekst o sv. Mihovilu je onaj iz Otkrivenja: “Uto se
zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv zmaja. Zmaj i njegovi
anđeli prihvatiše borbu, ali je ne
mogoše izdržati. I mjesta za njih
više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki zmaj, stara zmija, koja
se zove đavao - sotona, zavodnik
cijeloga svijeta - bijaše zbačen na
zemlju i bijahu zbačeni s njime
njegovi anđeli.” (Dn 12,7-9).
Ikonografija prikazuje sv. Mihovila kao ratnika u oklopu s mačem u ruci. Crkva od najstarijih
vremena ima veliko štovanje i
duboku pobožnost prema ovom
svecu. Promatra ga kao moćnog
anđela, koji je svojom zaštitom
trajno prisutan.
Prema kalendaru Rimokatoličke crkve, blagdan sv. Mihovila
proslavlja se 29. rujna. Na taj dan
slavimo i preostala dva arkanđela: sv. Gabrijela i sv. Rafaela.
Razni narodi štuju sv. Mihovila
kao zaštitnika. U Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a papa Pio
XII. ga je proglasio zaštitnikom
radiologa. Također, Njemačka i
Engleska ga od davnina slave kao
svoga zaštitnika. Sveti Mihovil je
zaštitnik starog hrvatskoga grada
Šibenika, te Hrvatske policije i
Hrvatske vojske. 
Tablica s patronima kapelica u vojarnama Oružanih snaga BiH
LOKACIJA KAPELICE
PATRON I NADNEVAK OBILJEŽAVANJA
„Ante Bruno Bušić“, Orlovača – Livno
Sv. Anto Padovanski, 13. lipnja
Sinovi Posavine, Bukova greda – Orašje
Sv. Juraj, mučenik, 23. travnja
Vojna baza „Aerodrom Dubrave” – Tuzla
Sv. Mihovil, arkanđeo, 29. rujna
„Mato Lučić Maturica” – Kiseljak
Sv. Martin, biskup, 11. studenoga
„Vojarna Rajlovac”, Rajlovac – Sarajevo
Bl. Ivan Mertz, 10. svibnja
„Vojarna Travnik” – Travnik
Bl. Dj. Marija Lurdska, 11. veljače
„Vojarna Kozara” – Banja Luka
(još nije određeno)
Zajednički stožer OS-a BiH – Sarajevo
(nema vojne kapelice)
“Vojarna Stanislav Baja Kraljević” - Mostar
Sv. Ivan Krstitelj, 24. lipnja
44
Od broja do broja
DOGAĐAJNICA
Davorka Leto
26. - 28. ožujka 2010.
U kući susreta Emaus, u Bijelom Polju kod Mostara, održan je duhovni seminar vojnicima hrvatske
komponente Ministarstva obrane BiH, u dogovoru
s ravnateljem Ureda za katoličko dušobrižništvo
MO-a BiH don Tomom Kneževićem.
Sudjelovalo je 17 časnika s vojnim kapelanom
don Željkom Čuturićem. Seminar je vodio mjesni
biskup Ratko Perić. Kao što vojnici, predvođeni
glavnim visokim časnikom, obavljaju vojne vježbe,
u kojima je po više dana zaposleno cijelo tijelo, tako
su i u duhovnim vježbama uposleni sluh, razmišljanje, odlučivanje, pisanje, komuniciranje, po sugestijama voditelja.
7. - 9. travnja 2010.
U vojarni Mato Lučić Maturica u Kiseljaku, održana je središnja svečanost obilježavanja osamnaeste
obljetnice utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane i
pete obljetnice Prve pješačke (gardijske) pukovnije
Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Svečanosti su
nazočili zamjenica ministra obrane Marina Pendeš,
brojna vojna i civilna izaslanstva, crkveni velikodostojnici, predstavnici udruga iz Domovinskog rata,
međunarodna izaslanstva te drugi ugledni gosti.
Smotru pukovnije izvršila je zamjenica ministra
obrane Marina Pendeš, kojoj je prijavak predao
zapovjednik 1. pješačke pukovnije brigadir Slaven
Lasić.
Prigodnim riječima obratili su se zamjenica ministra obrane Marina Pendeš i zapovjednik Prve
pješačke gardijske pukovnije brigadir Slaven Lasić.
8. travnja 2010.
Objavljen je treći broj Gardista, glasila 1. pješačke
(gardijske) pukovnije OS-a BiH. Tema ovog broja
posvećena je povijesnom razvoju lakog naoružanja.
Predstavljene su i aktivnosti pukovnije u obilježavanju bitnih nadnevaka iz suvremene povijesti hrvatske vojske iz BiH. Tu je razgovor s general boj-
nikom Antom Jelečem, zapovjednikom OZ OS-a
BiH. Gardist donosi i zanimljiv pristup opisa naoružanja autora Manuela Martinovića, prisjeća se
junaka Domovinskog rata Maria Hrkaća, Marinka
Bošnjaka i Josipa Karimovića, ali i obrađuje povijest ratnoga glasila Drmaj. Tu su i vojničke teme o
pripremi vojnika za spašavanje i zaštitu, osvrti na
izazove BiH na putu k NATO-u te opisi vojničkih
obuka. U rubrici Baština predstavljena je Katarina
Kosača-Kotromanić, a u rubrici Duhovnost prilog
o religioznim časnicima koji se spominju u Bibliji
autora biskupa Ratka Perića. Poseban naglasak stavljamo na rubriku Događajnica u kojoj smo opisali
obilježavanje obljetnica postrojbi i značajnih događaja iz Domovinskog rata.
45

 16. travnja 2010.
Sedamnaesta obljetnica stradanja 22 Hrvata obilježena je u selu Trusina u općini Konjic.
U selu Trusina pripadnici Armije Republike BiH
16. travnja ubili su 22 osobe hrvatske nacionalnosti, od kojih 15 civila. Održana je sveta misa koju je
predvodio Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko
Puljić, potom su na spomen-obilježju položeni vijenci. Obljetnici su nazočili predstavnici iz političkog, kulturnog i vjerskog života svih razina vlasti,
predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog
rata te obitelji poginulih.
16. travnja 2010.
Otkriveno je spomen-obilježje poginulim i nestalim Hrvatima Viteza u Domovinskom i Drugom
svjetskom ratu. Glavni nositelj aktivnosti bila je
HVIDR-a Vitez uz pomoć donatorskih sredstava.
‘’Spomen-obilježje je znak našeg sjećanja na 850
Hrvata poginulih u Domovinskom ratu i još uvijek
nepoznat broj poginulih i nestalih Hrvata tijekom
Drugog svjetskog rata’’, priopćeno je iz viteške HVIDR-e.
17. travnja 2010.
U dvorani Hrvatskoga doma u Domaljevcu održana
je svečana akademija 104. brigade HVO-a. O ratnom putu postrojbe, aktualnom statusu branitelja
te vremenu koje dolazi govorili su predsjednik Koordinacije udruga Ivo Pranjić, ratni načelnik brigade Slavko Matić i posljednji ratni zapovjednik
104. brigade HVO-a pukovnik Vlado Blažanović.
Obilježavanje obljetnice nastavljeno je polaganjem
vijenaca uz središnji Spomen križ na mjesnom groblju u Domaljevcu, te uz spomen-obilježja u Baziku
i Grebnicama. Sveta misa održana je u župnoj crkvi
u Grebnicama. Vijenci su položeni i u Novom Selu,
Hasiću i Hrvatskoj Tišini.
19. travnja 2010.
Koordinacija braniteljskih udruga HVO-a regije
Bihać obilježila je 16. obljetnicu 101. pukovnije
HVO-a ‘’Ante Knežević Krpe’’. Izaslanstvo Koordinacije braniteljskih udruga HVO-a Bihać je posjetilo groblje Vrkašić i polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća na grobu odalo počast poginulom
zapovjedniku Anti Kneževiću Krpi. Okupljeni su
46
se ovom prilikom prisjetili svijetlih likova i ratnoga
puta svojih suboraca. U ime preživjelih pripadnika pukovnije 101. pukovnije na njezino značenje i
ulogu u vrijeme obrane od agresije ukazao je Franjo Jurić, dopredsjedatelj OV-a Bihać. Svetu misu
za poginule pripadnike postrojbe, u crkvi Gospe
od Anđela u Kraljama, služio je bihaćki župnik fra
Ivica Matić.
23. travnja 2010.
U organizaciji Koordinacije udruga proisteklih iz
Domovinskog rata općine Čapljina i Prve pješačke (gardijske) pukovnije OS-a BiH obilježena je 18.
obljetnica oslobađanja prve vojarne u BiH. U akciji
oslobađanja vojarne, koju je predvodio legendarni
Božan Šimović, a koja danas i nosi njegovo ime, poginula su petorica pripadnika HVO-a, a sedamnaest ranjeno. Akcija oslobađanja vojarne promijenila
je način ratovanja u Bosni i Hercegovini jer je HVO
iz defanzive prešao u ofanzivu i pokazao da može
slomiti postrojbe JNA.
23. travnja 2010.
U razdoblju od 13. do 23. travnja Livnjaci se prisjećaju povijesnih događanja za livanjski kraj. I ove
osamnaeste godine od 1992. evocirane su uspomene, organiziran je niz različitih kulturnih, športskih
i znanstvenih događanja u sklopu Dana obrane Livna, a sve s jednim ciljem - sjećanjem i zahvalnošću
onima koji su poginuli u obrani livanjskog kraja.
8. svibnja 2010.
U organizaciji udruga proisteklih iz Domovinskog
rata obilježena je osamnaesta obljetnica osnivanja
brigade Rama. Služena je sveta misa za sve poginule
pripadnike brigade u crkvi Presvetog Srca Isusova
u Prozoru. Ispred spomenika brojna izaslanstva
položila su vijence i zapalila svijeće. Upriličeno je
prikazivanje dokumentarnog filma o brigadi Rama,
kao i izložba ratnih fotografija što je nazočne, a posebno branitelje, podsjetilo na vrijeme stradavanja,
ali i na vrijeme ponosa i slave kada se Rama branila
i obranila.
9. svibnja 2010.
Obilježena je osamnaesta obljetnica formiranja
115. brigade HVO-a Zrinjski u Tuzli. Zapovjed-
nik ove brigade Zvonko Jurić se prisjetio njezina
nastanka.“To nije bila brigada koja je proistekla iz
teritorijalne obrane, nego prva dobrovoljačka brigada koju je formirao hrvatski narod ovog kraja i koja
je prva stala u obranu ovoga grada.’’
11. svibnja 2010.
Obilježena je 18. obljetnica osnutka 108. HVO
brigade Ravne - Brčko. Misu zadušnicu u filijalnoj
crkvi u Boderištu te opijelo na spomen-obilježju
u Boderištu predvodio je boćanski župnik vlč. Ivo
Paradžik uz koncelebraciju župnika župe Zovik fra
Petra Matanovića. Osim pripadnika ratnih bojni,
vijence su položili predstavnici udruga HVO-a proizašlih iz Domovinskog rata, te predstavnici općine,
županije i političkih stranaka. 108. pješačka brigada
HVO-a imala je 185 poginulih pripadnika i oko 700
ranjenih, od kojih su četiri pripadnika stopostotni
invalidi.
15. svibnja 2010.
Polaganjem vijenaca pred spomen-obilježjem podignutim pripadnicima Travničke brigade HVO-a,
te misom zadušnicom koju je predvodio fra Nikica
Zlatunić na platou Galice obilježena je 18. godišnjica stradanja 14 pripadnika HVO-a. I nakon osamnaest godina masakra, koji su Srbi počinili nad 14
pripadnika travničke brigade, za zločin na Galici još
nitko nije odgovarao.
16. svibnja 2010.
Prigodnim sadržajima, prije svega sjećanjem na
poginule branitelje, udruge proistekle iz Domovinskog rata općine Orašje obilježile su 18. obljetnicu
106. oraške brigade HVO-a. Okupljanje nekadašnjih pripadnika te legendarne i najbrojnije posavske postrojbe HVO-a započelo je u Vidovicama,
oraškom mjestu koje je poznato po herojskoj obrani, ali i velikim žrtvama položenih za obranu ovdašnjih domova. Vijenci su položeni na spomenobilježje u Polju, Vidovice, a sveta misa zadušnica
za poginule branitelje služena je u crkvi blaženog
Alojzija Stepinca u Orašju. Svečana akademija
održana je u oraškoj kinodvorani. Bila je to prigoda progovoriti i prisjetiti se herojskih dana obrane
Posavine, ratnom putu 106. brigade HVO-a Orašje
i njezinoj žrtvi.
7. - 15. svibnja 2010.
U Širokom Brijegu održana je svečanost pod nazivom Svibanjska sjećanja tijekom koje je odana počast poginulim hrvatskim braniteljima. Organiziran
je i tradicionalni mini-maraton Polog - Široki Brijeg
u povodu zaustavljanja tenkova JNA u Pologu.
18. - 25. svibnja 2010.
I ove godine pod motom Znak križa, znak života
vjernici-katolici, djelatnici Ministarstva obrane BiH,
pripadnici Oružanih snaga BiH, pripadnici Granične
policije BiH i redarstvenici iz jednoga dijela županijskih ministarstava unutarnjih poslova hodočastili su
u međunarodno marijansko svetište Lourdes. Sudjelovali su na 52. međunarodnom vojno-redarstvenom
hodočašću zajedno s drugim vojnicima i redarstvenicima iz 35 zemalja i s preko 15.000 hodočasnika
Europe i svijeta te predstavnicima KFORA.
Za bh. hodočasnike je ovo jedanaesto po redu
vojno-redarstveno hodočašće u Lourdes.
20. svibnja 2010.
U Odžaku je otkriveno novosagrađeno spomenobilježje s ugraviranih 148 imena poginulih branitelja 102. HVO brigade. Spomen-obilježje su otkrili
predsjednica FBiH Borjana Krišto zajedno sa sinovima poginulih branitelja.
25. svibnja 2010.
Koordinacija braniteljskih udruga HVO-a proisteklih iz Domovinskog rata obilježila je 18. godišnjicu
HVO-a regije Bihać i organizirane obrane Hrvata tadašnjega Bihaćkog okruga. Udruge obitelji poginulih
i nestalih branitelja HVO-a Bihać, nositelja najvišeg
ratnog odličja, dragovoljaca i veterana Domovinskog
rata, izaslanstvo HDZ-a BiH: zamjenica državnog
ministra obrane Marina Pendeš, zastupnici u PBiH
Ivo Miro Jović i Branko Zrno te predstavnici OS-a
BiH, na katoličkom groblju u Žegaru položili su cvijeće i upalili svijeće. Bihaćki župnik fra Ivica Matić
obavio je molitvu kod križa, a misu je predvodio fra
Ćiril Lovrić, vojni kaplena Oružanih snaga BiH.
29. svibnja 2010.
Koordinacija udruga HVO-a Sarajevske županije
obilježila je 18. obljetnicu HVO brigade ‘’Kralj Tvrtko Sarajevo’’.

47

Predstavnici Udruge umirovljenika i razvojačenih branitelja HVO-a Sarajevske županije, Udruge
nositelja najviših ratnih odličja HVO-a Sarajevske
županije,, te predstavnici političkih stranaka, pored crkve Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu (na
mjestu predviđenom za izgradnju spomen-obilježja) položili su cvijeće i upalili svijeće. Potom je u crkvi Presvetog Trojstva služena misa zadušnica, koju
je predvodio župnik Ivan Ravlić.
7. - 26. lipnja 2010.
Obilježavanje 18. obljetnice manifestacije Lipanjske
zore ‘’1992.- 2010.” upriličena je od 7. do 26. lipnja.
Sukladno programu, 18. obljetnica započela je 7.
lipnja u Ševaš polju i Počitelju, a središnja svečana akademija održana 20. lipnja ispred Hrvatskog
doma hercega Stjepana Kosače. Manifestacija je završena 26. lipnja na Merdžan glavi misom zadušnicom za poginule hrvatske branitelje.
8. lipnja 2010.
Travnički Hrvati i njihovi susjedi iz općina Lašvanske doline s dužnim pijetetom obilježili su sedamnaestu godišnjicu stradanja i progona Hrvata
ovoga grada. Nakon što su svete mise slavljene na
prijevoju Ovnak u župi Brajkovići i na Bikošima
u župi Guča Gora, gdje su pripadnici Armije BiH
strijeljali 37 zarobljenih vojnika HVO-a i hrvatskih
civila, središnjim misnim slavljem godišnjica stradanja je obilježena u travničkom ratnom groblju
Prahulje. U ovom groblju je i pokopan najveći broj
od 427 poginulih i ubijenih hrvatskih branitelja te
124 hrvatska civila Travnika. U nazočnosti velikog broja vjernika - rodbine, prijatelja i suboraca
poginulih i ubijenih, svetu misu, uz koncelebraciju gučogorskog gvardijana fra Zorana Livančića,
predvodio je novobiljanski župnik fra Dominko
Batinić.
Svetoj misi prisutni su bili i brojni visoki dužnosnici općinskih, županijskih i federalnih struktura
vlasti. Svi su oni, prije svete mise, uz veliki spomenkriž položili cvijeće i upalili svijeće, a to su učinili
i vojnici i časnici 1. pješačke (gardijske) pukovnije,
slijednice HVO-a u sastavu Oružanih snaga Bosne
i Hercegovine, na čelu s brigadirom Ilijom Petrovićem.
12. lipnja 2010.
U povodu 17. obljetnice povijesne bitke pod nazivom Pješčara uz spomen-obilježje podignuto na
koti Hrašče, u znak sjećanja na poginule branitelje,
slavljena je sveta misa zadušnica koju je predvodio
gučogorski gvardijan fra Zoran Livančić.
13. lipnja 2010.
Svečano je obilježena osamnaesta obljetnica prise-
13. lipnja 2010.
U sklopu manifestacije Lipanjske zore 1992. –
2010. u središtu Stoca upriličeno je otkrivanje
spomenika poginulim braniteljima HVO-a općine Stolac.
Spomenik su otkrili predstavnici roditelja poginulih branitelja, a u ime djece poginulih riječi zahvale svima koji su doprinijeli izgradnji uputio je
sin poginulog branitelja Damjan Puljić. Cjelokupnoj manifestaciji nazočili su predstavnici udruga
proisteklih iz rata, izaslanstva susjednih općina, te
predstavnici vlasti i političkih stranaka.
Spomenik pod nazivom Jedra uz vodu simbolizira životnu borbu od rođenja do smrti i trajno
je sjećanje na 35 poginula branitelja Stoca, pripadnika HVO-a. Spomenik je otvoren na dan
48
oslobođenja Stoca. Idejni autor ovog spomenika je
poznati stolački arhitekt Robert Raguž.
ge domovini prve profesionalne postrojbe HVO-a
Ante Brune Bušića u Posuškom Gradcu kod Posušja.
Služena je sveta misa u župnoj crkvi, a nakon mimohoda do spomenika položeni su vijenci za poginule. Brojne udruge proistekle iz Domovinskog
rata, stranačka izaslanstva i predstavnici vlasti, od
općinske do državne razine, poklonili su se Bušićima. O značaju i ratnom putu postrojbe govorio je
pukovnik Josip Duspara, predsjednik Udruge ‘’Ante
Bruno Bušić’’.
15. lipnja 2010.
Obilježavanje 17. obljetnice stradanja pratnje i
konvoja života za Lašvansku dolinu na mjestu
Busovačke staje, započelo je misom zadušnicom
za stradale pripadnike HVO-a i druge sudionike
konvoja. Organizator ove važne obljetnice je UDVDR-a HVO-a, podružnica Busovača. Na lokalitetu Busovačkih staja kod spomen-obilježja vijence
su položili predstavnici političkih vlasti općine
Busovača i SBŽ-a te članovi udruga proisteklih iz
Domovinskog rata. Misi zadušnici nazočio veliki
broj vjernika i Busovljaka koji su željeli biti dio
ovog događaja.
7. srpnja 2010.
U Tomislavgradu u sklopu Dana sv. Nikole Tavelića obilježen je i Dan brigade kralj Tomislav. Sveča-
22. - 23. lipnja 2010.
Već drugu godinu pripadnici Zapovjedništva Obuke i doktrine iz Travnika pješice su hodočastili u
svetište sv. Ive u Podmilačju. Naime, Hrvati, katolici Središnje Bosne već stoljećima čine zavjet sv. Ivi
tako što se pješice upute preko Vlašića u Podmilačje
i prisustvuju bolesničkoj svetoj misi uoči svetkovi-
nost je započela izložbom ratnih fotografija u galeriji KIC-a, koju je otvorio zapovjednik general Željko
Glasnović. Kulturno-sportska svečanost obilježavanja Dana brigade završila je misom zadušnicom u
tomislavgradskoj spomen-bazilici za sve poginule
pripadnike te brigade. U prikupljanju fotografija i
pripremi izložbe sudjelovali su bivši pripadnici brigade i njihove obitelji. Na izložbi je prikazano oko
500 fotografija. U organizaciji izložbe sudjelovali su
i Udruga dragovoljaca Domovinskog rata, Udruga
političkih zatvorenika i Hrvatski časnički zbor Tomislavgrada.
19. srpnja 2010.
U organizaciji Koordinacije braniteljskih udruga
HVO-a proisteklih iz Domovinskog rata, s područja
općine Konjic, na blagdan sv. Ilije položeni su vijenci i zapaljene svijeće za poginule i umrle hrvatske
branitelje na grobljima Trusina, Turija, Zaslivlje i
Zabrđe.
U nazočnosti pripadnika braniteljskih udruga,
roditelja i rodbine poginulih branitelja, prijatelja i
suboraca, predstavnika županijske i općinske vlasti, te velikoga broja vjernika, u prepunoj crkvi sv.
Ivana Krstitelja u Konjicu, za branitelje je služena
sveta misa zadušnica, priopćeno je iz Koordinacije
braniteljskih udruga HVO-a.

ne rođenja sv. Ivana Krstitelja. Taj zavjet je već drugu godinu zaredom usvojilo i 16 vojnika iz vojarne
Travnik i iz središta Pazarić. Svoj put su započeli u
utorak u podne slavljenjem svete mise u kapeli vojarne Travnik, koju je predvodio njihov vojni kapelan don Donald Marković. Nakon blagoslova uputili
su se preko Turbeta uz Vlašić prema Dobretićima
gdje su prenoćili u šatoru i staroj školi. Bili su prepoznatljivi po lijepo izvezenim majicama s logom
postrojbe i svetišta. Sutradan u poslijepodnevnim
satima stigli su do svetišta gdje su se svi ispovjedili i nazočili svetoj misi. Raduje nas činjenica da su
skoro polovica hodočasnika ove godine bili mladi
vojnici koji su primljeni u Oružane snage posljednjih nekoliko godina, te to daje sigurnost da će se
ova tradicija nastaviti i ubuduće.
49
24. srpnja 2010.
U mjestu Rujani u livanjskoj općini otvoren je Sakralno-memorijalni braniteljski centar u spomen
na 325 poginula branitelja i osam svećenika koji su
svoje živote položili u obrani Livna od 1992. do svih
oslobađajućih operacija koje su se kretale s livanjskih bojišnica. Memorijalni centar su započeli mještani Rujana 2000., a završne radove je pokrenula
braniteljska udruga Sektor Rujani. Idejno rješenje
i praćenje aktivnosti i radova vodio je akademski
slikar Ivica Šiško. Memorijalnim centrom dominira
vanjski oltar koji je smješten na čelo platoa. Memorijalni centar sastoji se od 15 postaja s uklesanim
imenima. Svetu misu predvodio je biskup banjolučki Franjo Komarica. Generalni pokrovitelj manifestacije je bila predsjednica Federacije BiH Borjana
Krišto, a na otvaranju bili su brojni uglednici iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
ratu stradali od pripadnika Armije BiH. Misu zadušnicu u Grabovici služio je fra Slaven Brekalo, koji je
u propovijedi istaknuo kako je oproštenje proces koji
traje, treba mu vremena, no važno je oprostiti za mir
naše duše, ali se zločin ne smije zaboraviti. Vijence na
spomen-obilježje ubijenih Hrvata položili su predstavnici udruga Domovinskog rata, brojni dužnosnici te predstavnici hrvatskih političkih stranaka.
13. rujna 2010.
I ove godine 13. rujan - dan oslobođenja grada i općine Jajce i Dobretići obilježen je svečano. Položeni
su vijenci i zapaljene svijeće za poginule branitelje
kod spomenika braniteljima u Dobretićima i Jajcu,
potom poginulim Virovitičanima. Odana je i počast
prvoj vojnoj žrtvi Franji Ladanu Panceru. Služena
je misa zadušnica u crkvi U.B.D. Marije. Održana je
svečana sjednica Općinskog vijeća.
14. rujna 2010.

28. srpnja 2010.
Na Stipića Livadama, podno Čvrsnice, obilježena je
17. obljetnica stradanja 33 pripadnika
HVO-a i šest civila. Pred mnoštvom okupljenih
vjernika iz regije te velik broj gostiju iz Hrvatske odana je počast ubijenima. Prije svete mise na spomenobilježje položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Vijence su položile udruge proistekle iz Domovinskog
rata, kao i predstavnici susjednih općina, županija i
političkih stranaka. Spomen-misu, uz koncelebraciju
desetak svećenika, predvodio je provincijal Hercegovačke provincije fra Ivan Sesar.
9. rujna 2010.
Molitvom, paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća u
mjestu Grabovici, sjeverno od Mostara, obilježena
je 17. obljetnica ubojstva 33 hrvatska civila koji su u
50
U župi sv. Ivana Krstitelja u Uzdolu obilježena je 17.
obljetnica stradanja 41 uzdolskog Hrvata (29 civila
hrvatske nacionalnosti i 12 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane).
Predstavnici svih razina vlasti, Federacije BiH,
Hercegovačko-neretvanske županije, općine ProzorRama, udruga proisteklih iz Domovinskog rata te
predstavnici političkih stranaka i vojske BiH položili
su vijence i zapalili svijeće pred spomen-obilježjem
stradalim u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu.
Imena stradalih ispisana su na mramornoj ploči na
pročelju stare crkve, pored Memorijalnog centra na
Uzdolu. Misno slavlje predvodio je fra Mijo Džolan,
ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira.
16. rujna 2010.
U organizaciji Udruge obitelji poginulih i nestalih
hrvatskih branitelja općine Žepče, na mjestu gdje je
prije četrnaest godina podignuto središnje spomenobilježje poginulim i nestalim braniteljima HVO-a
Žepča, na blagoslovu i otkrivanju spomen-ploča,
okupili su se brojni članovi obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, predstavnici udruga Domovinskog rata iz općina Žepče, Usora, Kakanj i Vareš,
i Zeničko-dobojske županije, predstavnici iz javnog i
političkog života i brojni građani općine Žepče.
U Crkvi svetog Ante Padovanskog služena je kon-
celebrirana sveta misa za poginule i nestale branitelje
HVO-a, koju je predvodio dekan žepačkog dekanata
Zlatko Ivkić.
Na mramornim pločama, koje su otkrili članovi
obitelji poginulih pripadnika HVO-a Žepče, uklesana su imena 407 poginulih i nestalih pripadnika
111 xp brigade HVO-a, 45. bojne Komušina, i Bojne
‘’Andrija Tadić’’.
18. rujna 2010.
Dan otpora. U povodu obilježavanja devetnaeste
obljetnice početka obrane od agresije u BiH upriličeno je polaganje vijenaca i paljenje svijeća za poginule
branitelje ispred spomen-obilježja na Trgu hrvatskih
velikana, a svečana akademija održana je u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.
18. rujna 2010.
Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata
HVO-a obilježila je 16. obljetnicu osnutka udruge.
Istog dana, navršava se i osamnaesta godina pogibije stožernog brigadira Ludviga Pavlovića, prve žrtve
Domovinskog rata u BiH.
U povodu sjećanja na brigadira Pavlovića upriličeno je polaganje vijenaca i paljenje svijeća na grobu
Ludviga Pavlovića na mjesnom groblju u Vitini. Nakon toga, služena je sveta misa za pokojnog brigadira
u župnoj crkvi u Vitini kod Ljubuškog.
4. listopada 2010.
Temeljem Zakona o obrani BiH, Zakona o službi u
Oružanim snagama BiH, Sporazuma o uspostavi,
ustrojstvu i načinu djelovanja katoličkog dušobrižništva u Ministarstvu obrane i u Oružanim snagama
BiH, Plana rada za 2010. godinu i Proračuna Ureda
katoličkog dušobrižništva Ministarstva obrane BiH
za razdoblje 2009. - 2011. godine vjernici-katolici
djelatnici Ministarstva obrane i pripadnici Oružanih
snaga BiH, predvođeni ravnateljem Ureda katoličkog
dušobrižništva Ministarstva obrane BiH mr. vlč. Tomom Knežević i vojnim kapelanima Oružanih snaga
BiH, obučeni u službene vojne odore i noseći službene stjegove Bosne i Hercegovine te aktualnih i povijesnih postrojbi Oružanih snaga BiH, boravili su u na
18. vojno-redarstvenom hodočašću u nacionalnom
marijanskom svetištu Marija Bistrica u Republici
Hrvatskoj.
8. listopada 2010.
Svečano, primjereno i dostojanstveno u vojarni Sinovi Posavine u Bukovoj Gredi obilježena je 16. obljetnica osnutka 4. gardijske motorizirane brigade HVO-a.
Svečanost je održana u krugu vojarne uz veliki broj
gostiju, predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, roditelja poginulih Sinova Posavine,
predstavnika civilnih i vojnih struktura, crkve, ratnih
zapovjednika postrojbe te umirovljenih generala.
Ispred spomen-obilježja položeni su vijenci u znak
vječnog sjećanja na poginule pripadnike postrojbe, a
potom je održana sveta misa koju je predvodio vojni
kapelan 6. pješačke bojne fra Marko Oršolić. Sinovi
Posavine svoju povijest ispisuju ponosom i domoljubljem, istaknuto je u Bukovoj Gredi. O povijesnom
herojskom putu postrojbe govorio je bojnik Mato
Zrimić, zapovjednik 3. pješačke bojne. Prisjetio se
ratnog puta elitne postrojbe, koja je sastavljena od
najboljih Sinova Posavine. Prigodne riječi uputio je
i zapovjednik 1. pješačke (gardijske) pukovnije OS-a
BiH brigadir Slaven Lasić te zamjenik načelnika zajedničkog stožera OS-a BiH za resurse general bojnik
Slavko Puljić
23. listopada 2010.
Na ostatcima drevne kraljevske utvrde i grada Bobovca kod Vareša slavljena je svečana misa za domovinu. Misu je predvodio nadbiskup metropolit
vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uz suslavlje vojnog biskupa Republike Hrvatske mons. Juraja Jezerinca i vojnih kapelana Oružanih snaga BiH. Bio je
to sedmi molitveni pohod Bobovcu vjernika-katolika djelatnika Ministarstva obrane BiH, pripadnika
Oružanih snaga BiH, policajaca na svim županijskim, entitetskim i državnim razinama te vjernika
Vrhbosanske nadbiskupije u organizaciji Ureda katoličkog dušobrižništva Ministarstva obrane BiH.
Sudjelovao je velik broj vjernika, hrvatskih dužnosnika općinskih, županijskih, entitetskih i državnih
razina, kao i predstavnika međunarodnih ustanova
i vojnih izaslanika veleposlanstava koja djeluju u
Bosni i Hercegovini.
3. studenoga 2010.
Obilježena je 16. obljetnica oslobođenja Kupresa i
Dan udruge specijalne policije iz Domovinskog rata
HRHB-a. Program obilježavanja obljetnice započeo 
51
 je svečanim mimohodom branitelja kupreškim uli-
cama, predvođenih Prvim bendom Vojnog orkestra
OS-a BiH. U crkvi Svete obitelji služena je sveta
misa za poginule koju je predvodio don Dragan Jurić. Brojna izaslanstva su položila vijence i upalila
svijeće na mjestima masovnih grobnica na Suhom
polju i Kupreškom polju na spomen-obilježju vukovarskim braniteljima i grobištu ispred crkve Sveta
obitelj. Operacija Cincar bila je prva združena operacija HVO-a i Armije BiH nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma u proljeće 1994. Tijekom
operacije oslobođen je Kupres i veći dio Kupreškog
polja. Trajala je od 1. do 3. studenoga 1994.
8. studenoga 2010.
Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog
rata na području općine Čapljina, po 18. put zaredom, organizirala je manifestaciju U spomen na
hrvatske vitezove. Manifestacija podsjeća na akciju
Bura, a na poseban način veže se uz ime Božana Šimovića, ratnog zapovjednika postrojbe za posebne
namjene ‘’Ludvig Pavlović’’. Ispred spomen-poprsja
u čapljinskoj vojarni okupili su se članovi obitelji,
stradalničkih udruga i općinske vlasti, preživjeli
suborci, kao i pripadnici 1. pješačke (gardijske) pukovnije OS-a BiH.
12. studenoga 2010.
U organizaciji braniteljskih udruga HVO-a Bihać
obilježena je18. obljetnica utemeljenja Glavnoga
stožera HVO-a regije Bihać. U znak sjećanja na ovaj
značajan nadnevak, predstavnici udruga te općinski
i županijski odbor Hrvatske demokratske zajednice
Bihać na katoličkom groblju sv. Ante Padovanskoga u Žegaru položili su vijence i upalili svijeće za
sve poginule i nestale bojovnike Hrvatskoga vijeća
obrane regije Bihać.
17. prosinca 2010.
Sedamnaestu obljetnicu utemeljenja proslavila je 2.
gardijska brigada HVO-a u vojarni Stanislava Baje
Kraljevića u Mostaru. Nakon polaganja vijenaca u
kapelici svetoga Ivana Krstitelja, uslijedili su prigodni govori i obraćanje velikom broju uzvanika. O
ulozi 2. gardijske brigade, njezinu putu, brigadi ponosa i slave govorili su brigadir Slaven Lasić, zapovjednik 1. pješačke gardijske pukovnije OS-a BiH,
52
brigadni general Ivica Jerkić, zapovjednik 4. pješačke brigade OS-a BiH, i general bojnik Slavko Puljić,
zamjenik načelnika Glavnog stožera OS-a BiH. Potom je služena sveta misa koju je uz koncelebraciju
predvodio don Tomo Vukšić. Druga gardijska brigada utemeljena je u prosincu 1993. odlukom Glavnog stožera HVO-a, a kroz nju je prošlo oko 5000
gardista. Svoje živote za domovinu i slobodu dala su
163 pripadnika ove brigade.
19. prosinca 2010.
Polaganjem vijenaca pred Središnjim spomen-obilježjem poginulim hrvatskim braniteljima kao i svečanom akademijom, u Busovači su obilježene dvije
značajne obljetnice. 18 godina navršilo se od ustroja
brigade HVO-a “Nikola Šubić Zrinski”, a 16 godina
od osnutka općinske Udruge dragovoljaca i veterana HVO-a HB.
Brigada Nikola Šubić Zrinski, kasnije 93. domobranska pukovnija, bila je jedna od stožernih brigada ne samo u središnjoj Bosni već i BiH. Za slobodu
i opstojnost hrvatskog naroda na ovim prostorima
poginula su 184 pripadnika brigade. Za duše poginulih hrvatskih branitelja molilo se pred spomenobilježjem u Busovači.
21. prosinca 2010.
Polaganjem vijenaca pred spomen-obilježjem poginulim hrvatskim braniteljima te druženjem nekadašnjih pripadnika, u Kiseljaku je obilježena osamnaesta obljetnica brigade HVO
‘’Josip Ban Jelačić’’. Brigada je, naglasili su bivši
zapovjednici i pripadnici, dala nemjerljiv doprinos
obrani hrvatskih prostora Lepeničke doline, ali i cijele BiH.
Opstanak Hrvata u Kiseljaku, Kreševu i dijelovima općine Fojnica plaćen je s 389 života pripadnika
brigade ‘’Josip ban Jelačić’’ koji su bili iz različitih
krajeva središnje Bosne, od Jajca, Travnika, Novog
Travnika do Kaknja, Vareša i Sarajeva.
21. prosinca 2010.
U organizaciji Ministarstva obrane BiH, odnosno
Ureda zamjenice ministra obrane Marine Pendeš
i Ureda za katoličko dušobrižništvo, održan je božićni koncert u prostorijama Doma Oružanih snaga
BiH u Sarajevu.
22. prosinca 2010.
Služenjem svete mise zadušnice, komemorativnom
sjednicom i mimohodom do spomen-obilježja Križančevo Selo, te polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, obilježena je 17. obljetnica stradanja hrvatskih
civila i vojnika u Križančevu selu. U neprijateljskoj
akciji 22. prosinca 1993. živote je izgubilo 64 Hrvata.
Komemorativna sjednica održana je u OŠ Dubravica,
gdje se, prigodnim obraćanjem bivšeg zapovjednika
Viteške brigade, brigadira Dragana Vinca, učenike te
škole podsjetilo na veliko stradanje Hrvata u Križančevu Selu i činjenicu da i nakon 17 godina ovaj zločin
nije procesuiran pred domaćim pravosuđem.
Komemoraciji i polaganju vijenaca nazočila su
brojna izaslanstva, među kojima i izaslanstvo Ministarstva obrane BiH, predvođeno zamjenicom
ministra Marinom Pendeš, Udruge dragovoljaca i
veterana Domovinskog rata HVO-a Herceg-Bosne,
predvođeno predsjednikom Nikicom Tomićem,
izaslanstva županijskih i općinskih udruga Domovinskog rata, izvršne i političke vlasti općine Vitez i
Srednjobosanske županije.
travničkoj župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u spomen
na devetero pripadnika postrojbe za posebne namjene Munje, zarobljenih 9. siječnja 1994. u Buhinim
Kućama, mučenih i okrutno ubijenih.
14. siječnja 2011.
Humanost na djelu.U Livnu pripadnici 1. pješačke
bojne 4. pješačke brigade OS-a BiH sudjelovali su u
humanitarnoj akciji darivanja krvi. ‘’Vojnici u jednoj
godini organizirano tri puta daruju krv i samo oni
znaju godišnje dati više od 100 doza. Ovog puta dali
su više od 20 doza dragocjene tekućine te o vojnicima
i njihovima zapovjednicima možemo reći samo najbolje, kao i to da mogu služiti mnogima za primjer’’,
istaknuo je Stjepan Vidović, predsjednik općinskog
Crvenog križa.
18. siječnja 2011.
U organizaciji 1. pješačke gardijske pukovnije u vojarni Mate Lučića Maturice u Kiseljaku obilježena je 17.
obljetnica ustrojavanja 3. gardijske brigade HVO-a.
Tim povodom bivši pripadnici brigade, članovi
udruga proisteklih iz Domovinskog rata i drugi gosti
okupili su se u kapelici vojarne gdje je služena sveta
misa. U spomen na poginule pripadnike brigade položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Svečanost obilježavanja obljetnice završena je prigodnim govorima.
O ulozi 3. gardijske brigade Jastrebovi, njezinu putu,
doprinosu i značaju govorili su: pukovnik Stjepan
Musa, zapovjednik 2. pješačke bojne 5. pbr, brigadir
Slaven Lasić, zapovjednik 1. pješačke gardijske pukovnije i Marina Pendeš, zamjenica ministra obrane
BiH.
1. veljače 2011.
9. siječnja 2011.
Obilježena je 17. obljetnica stradanja 31 pripadnika
HVO-a i civila u Buhinim Kućama. U spomen na
poginule branitelje i civile na mjesnom groblju Topala, gdje je i pokopan najveći broj žrtava, služena je
sveta misa zadušnica. Uz rodbinu, prijatelje, suborce,
predstavnike udruga proisteklih iz Domovinskog rata
svetoj misi, koju je predvodio fra Marko Kepić, nazočili su i predstavnici političke i izvršne vlasti općine i
županije. Na ulazu u groblje, uz veliki mramorni križ,
prije početka svete mise upaljene su svijeće i položeni vijenci. Isti dan, sveta misa zadušnica služena je i u
Sveti Otac Papa Benedikt XVI. osnovao je Vojni ordinarijat za BiH te imenovao don Tomu Vukšića, svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije, prvim vojnim
ordinarijem. Time je završen proces institucionalnog
formiranja katoličkog dušobrižništva pri Oružanim
snagama BiH.
4. ožujka 2010.
U prostorijama zapovjedništva 1. pješake (gardijske)
pukovnije OS-a BiH održan je radni sastanak u svezi
prostornog uređenja lokacije pukovnije i zgrade Muzeja 1.pgp OS-a BiH i HVO-a.
53
Vojni humor
Priredio: Janko Majić
Slobodno
Ušavši u vojničku spavaonicu, službujući časnik
poviče:
– Čiji je ovo opušak na podu?
– Ničiji, možete ga slobodno uzeti - odgovori vojnik.
Povratak iz vojske
Otišao Mujo u vojsku, a Fata ostala kod kuće.
Nakon mjesec dana Fata pošalje Muji sto eura, a
Mujo si misli, otkud Fati lova kad je ostala švorc.
Fata pošalje Muji još dvjesto eura.
Mujo zatraži dopust od tri dana i ode kući.
Otključa on vrata kad tamo Fata s ljubavnikom.
Mujo vikne:
– Tko je slao lovu prvi mjesec?!
Fata tiho kaže:
– On.
– Tko je slao lovu drugi mjesec?!
Fata još tiše:
– On.
Mujo kaže:
– Pa pokrij ga da se ne prehladi!
Bolesna
– Joj, susjeda draga, što je to s vama? Jeste li jako
bolesni?
– Zdrava sam kao dren! Zašto pitate?
– Pa, čujte, vidim da vam već treći dan zaredom
svako jutro dolazi liječnik . . .
– Oprosti, molim, kada je Vama svako jutro dolazio pukovnik, meni nije bilo ni na kraj pameti da
pomislim kako je počeo rat.
Vojnički život je pun odricanja, stresa, svakojakih
napora i opasnosti. Ali sve to nije ništa prema
sudbini ovoga vojnika!
54
Križaljka
Autor
Mariofil
Soldo
STANKO
BUBALO
PRVI BISKUP
VOJNOG
ORDINARIJATA
U BiH
OKIDAČ,
KOKOT
(mn.)
PJEVAČ
KARAN
NA OVAKAV
NAČIN
“DATIRANO”
MEĐUNARODNO VIJEĆE MUZEJA
(KRATICA)
“ŠKOLA”
20. I 29.
SLOVO
ABECEDE
ONAJ
KOJI VRŠI
INKVIZICIJU
CARINSKI
SLUŽBENIK
TRATORAK,
POPANAK
STOTA
OBLJETNICA
ZNAMEN,
BILJEG
VIDI SLIKU
“NACIONALNI”
MARATONSKA UTRKA
GLAS VRANA
LIKOVNI UMJETNIK
KOJI STVARA KIPOVE
ROD LAVER
AMERIČKI
GLUMAC LEE
VOJNIČKI...
ILI
PARADNI...
VANADIJ
MAKEDONSKI
PISAC,
BLAGOJA
AMERIČKI
GLUMAC
EASTWOOD
ORGANIZIRANI VOJNI
PREVRAT,
UDAR
ZLATAN
IBRAHIMOVIĆ
PJEVAČ
RAHIMOVSKI
PRVA
MATEMATIČKA
NEPOZNANICA
POZNAVANJE
SLOVA, VJEŠTINE ČITANJA
I PISANJA
RADOJKA
ŠVERKO
KALIJ
ZAJUTRAK
DORUČAK
(reg.)
“TESLA”
IVO POGORELIĆ
NADIMAK
OGNJENA
VUKOJEVIĆA
NASLOV RIMSKIH CAREVA
TALIJANSKI
GLUMAC
VALLONE
...NA SVE
ILI NIŠTA
“METAR”
VOZAČ NA
SKIFU
BRANKO IVANDA
SUMPOR
BIV. NOGOMETAŠ HAJDUKA,
GORAN
OSOBA KOJA STANUJE U
IZNAJMLJENOM STANU (mn.)
ORUŽANI
OBRTNIČKA...
SUKOB DVAJU
ZVUK TRUBE
ILI TAMNA...
NARODA
(mn.)
TENISAČICA
SHRIVER
INDIJ
NOGOMETAŠ
FERRARA
SLOVENSKA
LJUDSKA
STRANKA
RIJEKA U
HRVATSKOJ
ELEKTRIKA
ČELJADE KOJE
RANI, RANO
USTAJE
SLIKARSKA
ČETKICA
REDATELJ
HOWARD
OBILJEŽJE
KAJKAVŠTINE
TVAR KOJA
DAJE UGODAN
MIRIS
“TONA”
UČVRSTITI
OKOVOM
ZEMLJIŠNA
MJERA
SADAKO
OGATA
GRČKI
KOŠARKAŠKI
KLUB
GRAD U
ČEŠKOJ
MORSKI
GREBEN,
PUNTA
“KARAT”
PLANINSKI
ČETINAR
AUSTRIJA
OPERNI
NAPJEV
OTOK U
JADRANSKOM
MORU
55

GARDIST - Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine

Transcription

Similar documents

MODEL 2015 - Tehno Mag

Kraljice neba, raduj se, aleluja – pjesma odvajkada

379,-KM - Tehno Mag

5godina - Tehno Mag

cijene - Tehno Mag

Tehnika koja pokreće 499,- 399

Hrvatska moja, sretna budi, i neka te vode sposobni ljudi

dugoročni plan razvoja oružanih snaga republike

HISTORIJSKA ČITANKA 4 Drugi svjetski rat

preuzmi/download

br. 108 siječanj / veljača 2009. tevet / švat / adar 5769.

Politicki identitet Srbije u globalnom i regionalnom kontekstu za

DESNIČINI SUSRETI 2009. Zbornik radova

KNJIGA 2 - I dio - General Slobodan Praljak

Vrhbosnensia (2011) 2 - KBF - Katolički bogoslovni fakultet, Sarajevo

operativna zona srednja bosna zborno područje vitez

pravo na dom - Lanac istine

umjesto pogovora - Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća