Hilderbrand, Elin - Ljetna romansa

GIGA
Elin Hilderbrand
LJETNA ROMANSA
Naslov izvornika A SUMMER AFFAIR
GIGA
Za najsjajniju zvijezdu na mom obzoru.
2
GIGA
U životu su važne tri stvari.
Prva je biti ljubazan.
Druga je biti ljubazan.
I treća je biti ljubazan.
— HENRY JAMES —
3
GIGA
PROLOG
Nevidljiva nit koja ih povezuje
Ožujak 2003.
Krivnja je poput zgusnutog katrana u kosi, toplog i ljepljivog, nemoguće ga je ukloniti. Što ga
je više opipavala, to se više pogoršavalo. Katran joj se lijepio za ruke; upotrijebila je vodu, no
stvorila je tek glatki, kremasti sloj. Trebale su joj škare, terpentin.
Katran je bio stvaran kad je Claire imala četiri ili pet godina, kad je s roditeljima živjela u
prvoj kući u Wildwood Crestu, u skromnom kućerku za koji se Claire nije sjećala da je u
njemu živjela, no koji je njezina majka uvijek rado pokazivala kad bi se vozili kroz taj dio
grada.
Claire se igrala na rubu nedavno asfaltirane ceste; bila je bez nadzora (tada je odgoj djece bio
ponešto drukčiji) i kad je ušla u kuću s katranom po sebi, tom fuj fujavom smjesom nalik
lakric-bombonima, koja ju je pritezala na jednoj strani glave, njezina je majka rekla sa suhom
trezvenošću: »Nikad se neće isprati.«
Baš poput krivnje!
Tog jutra u ožujku telefon je rano zazvonio. Claire je bila iscrpljena i žedna, a djeca su bila
svugdje. Shea je tada bila beba i jela je kajganu koja je bila ispala na pod iz tanjura J.D-a i
Ottilie. Claire je podignula bebu i zgrabila telefon. Siobhan, dakako. Nitko je drugi ne bi zvao
u nedjelju prije osam osim Siobhan, koja je bila njezina najbolja prijateljica i jetrva, žena
Jasonova brata Cartera. Siobhan je bila Clairina srodna duša, njezina draga, njezina
hraniteljica, njezin osjećaj za stvarnost — i te noći — njezina suučesnica. Izišle su van u grad
da gucnu koju više, što se događalo tako rijetko da se moglo nazvati velikom stvari. Siobhan
je sigurno zvala da razgovaraju o izlasku, da ga se prisjete, nanovo prožive, dekonstruiraju ga
od A do Z. Štošta se dogodilo.
»Jesi li čula?« rekla je Siobhan.
»Što?«
»O Bože«, rekla je Siobhan, »sjedni.«
Claire je odnijela bebu u prednji dnevni boravak kojim se nikad nisu služili. Bio je, međutim,
savršen za primitak loših vijesti.
»Sto je?« rekla je. Jason je hrkao u spavaćoj sobi; čula ga je kroza zid. Strogo određeno
pravilo bilo je da nedjeljom spava dulje. Dan za odmor i te fore. Hoće li ga trebati probuditi ?
»Zvala je Fidelma iz policijske postaje«, rekla je Siobhan. »Dogodila se nesreća. Daphne
Dixon udarila je u jelena i auto joj se prevrnuo. Prebacili su je u Boston.«
»Je li...?« Claire nije znala kako upitati.
»Živa? Jest. Ali jedva, mislim.«
Neuredno, fujavo, netopljivo. Nikad se neće isprati.
»Bila je pijana«, rekla je Claire.
»Razbijena«, uzvratila je Siobhan.
Bilo ih je sedam: Claire, Siobhan, Julie Jackson, Delaney Kitt, Amie Trimble, Phoebe
Caldwell i Daphne Dixon. Jedna od njih razlikuje se od ostalih. Daphne je tu boravila samo
ljeti — što će reći da je bila vrlo bogata — no odnedavno je bila odlučila preseliti se na
Nantucket za stalno. Claire ju je površno poznavala. Upoznale su se na zabavi uz bazen te su
se Daphne i njezin muž živo zanimali za Clairino puhanje stakla. Možda jednog dana požele
naručiti koji komad — tko bi znao ? Daphne joj se svidjela. Ili joj je laskalo to što se ona —
činilo se — svidjela Daphne. Naletjela je na nju u kemijskoj čistionici (Daphne je preuzimala,
kako se činilo, pedesetak pulovera od kašmira). Claire je rekla: Pođi s nama van u subotu
4
GIGA
navečer!
Otišle su do prostranog bara od orahovine u Brant Point Grillu, gdje se uživo izvodio kabaret.
Daphne je nosila prozračni top s naramenicama i crveni svileni šal oko vrata. Bilo je jasno
otpočetka da se Daphne ponaša otkvačeno, opuštala se s domaćom ekipom, malo si je davala
oduška. Ovo nije poput ukočene scene u Bostonu, rekla je pripito Claire u uho.
Mnogo se pilo: žene bezbrojne čaše Chardonnaya i nekoliko ružičastih kozmopolitana, a
Daphne margarite, bez soli. Pri kraju večeri Claire je otišla do šanka naručiti si dijetnu kolu
prije nego što joj se počne vrtjeti u glavi i Daphne je rekla: »Claire, i jednu margaritu bez soli
za mene, molim.«
Jednu dijetnu kolu ijednu margaritu, bez soli, molim, ponovila je Claire pipničaru.
Sada, u dnevnom boravku kojim se nitko nikad ne služi, Claire je bebi čistila paperjastu
kosicu od žućkastih mrlja osušena jaja, a mozak joj je jurio sto na sat. Daphne je već bila
mnogo popila kad ju je Claire častila margaritom. Koliko je zapravo pića popila? Claire nije
brojila. Jedno manje-više, ima li razlike? Claire je htjela da Daphne bude sretna, da se dobro
zabavlja. Upravo ju je Claire pozvala da s njima izađe. Daphne je već platila rundu pića, više
rundi; sad joj se činilo, gledano unatrag, da je Daphne praznila novčanik cijelu noć
ostavljajući pipničaru obilne napojnice, ubacujući šezdeset dolara u posudu za ribice na
glasoviru za izvođača kabareta. Claire je laknulo kad joj je uzvratila, naručila Daphne
margaritu bez soli i platila je.
Razbijena, rekla je Siobhan.
Nije margarita bila problem, margarita sama po sebi nije naškodila. Problem je bio u tome što
je Daphne, kad je večer završila, kad se bar zatvorio i sedam majki nahrupilo na Easton Street,
ušla u svoj auto, Lincoln Navigator. Claire, Siobhan i Julie Jackson ušle su u taksi i
nagovarale su Daphne da dođe k njima u taksi. Hajde, Daphne, ima dosta mjesta! Mi ćemo te
odvesti kući! Claire se nije dobro sjećala svih pojedinosti; sjećala se da su nagovarale Daphne
da ude u taksi, no da nisu i ustrajale. Nisu rekle Ne bi smjela voziti ili Ne možemo ti dopustiti
da sjedneš za volan, iako su upravo to trebale reći. Žena je strusila tko zna koliko margarita i
zatim je oteturala preko ulice u tamu zveckajući ključevima dok joj je crveni šal otmjeno
padao niz leda. Claire je bila odviše prestrašena da je zaustavi. Claire je pomislila: Dovoljno
je bogata da zna što radi.
Claire je sjedila uz telefon čekajući da je nazove Siobhan s pojedinostima od Fidelme, svoje
irske veze u policijskoj postaji, koja je dobivala informacije od rođakinje Niamh što je radila
kao medicinska sestra na intenzivnoj njezi u Massachusetts Generalu: Daphne mora na
operaciju. I to vrlo rizičnu. Ne znaju što će ih dočekati. Daphne je vozila oko devedeset
kilometara na sat niz krivudavu prašnjavu cestu prema svojoj kući. Devedeset kilometara na
sat — automobil je zasigurno poskakivao poput perilice rublja. I odjednom se niotkud stvorio
jelen. Jelena je prepolovila, auto se prevrnuo na bok. Nesreću nitko nije ni vidio ni čuo — uz
cestu su se nizale vikendice, a bila je sredina ožujka. Nikog nije bilo. Daphne se bila zaglavila
u autu, bez svijesti. Prvi tko ju je napokon pronašao bio je njezin muž Lock Dixon. Pošto ju je
četrdeset puta zvao na mobitel i nitko mu se nije javljao, njihovu desetogodišnju kćer Heather
ostavio je u kući da spava i otišao u potragu za ženom. Nalazila se nešto manje od dvjesto
metara od kolnog prilaza.
Claire je plakala, molila se prebirući zrnca krunice dok su djeca gledala Ulicu Sezam. Otišla
je u crkvu sa sve troje nenaspavane djece i zapalila četiri svijeće — jednu za Daphne, jednu za
Locka, jednu za njihovu kćer Heather te jednu, začudo, za sebe.
»Mi smo krive«, Claire je na telefonu prošaptala Siobhan.
»Ne, dušo, nismo«, rekla je Siobhan. »Daphne je odrasla žena, sposobna odlučiti sama za
sebe. Rekle smo joj da ude u prokleti taksi i odbila je. Ponovi sa mnom: Odbila je.«
»Odbila je.«
5
GIGA
»Učinile smo sve što smo mogle«, rekla je Siobhan. »Dale smo sve od sebe.«
Tjeskobni sati prerasli su u tjeskobne dane. Clairin telefon zvonio je bez prestanka. Zvale su
je Julie Jackson, Amie Trimble, Delaney Kitt, svi mogući svjedoci.
»Ne mogu vjerovati«, rekla je Julie Jackson. »Znam«, rekla je Claire, srce joj je snažno
udaralo, krivnja ju je gušila u grlu poput žuči.
»Bila je jako pijana«, rekla je Julie.
»Znam.«
»I onda se odvezla«, rekla je Julie.
»Trebala sam je prisiliti da ude u taksi«, rekla je Claire.
»Mhm«, rekla je Julie.
»Užasno se osjećam.«
Nastala je duga stanka tijekom koje je Claire više osjećala sažaljenje nego gajila osjećaj
suodgovornosti.
»Hoćeš li... ne znam, pripremiti obroke ili tako nešto?« upitala je Julie.
»Misliš da bih trebala?« pitala je Claire. To su radile kad je netko bio bolestan ili nedavno
rodio: jedna je osoba organizirala, a ostali bi se ponudili da će donijeti hranu. Bi li Claire sad
trebala organizirati ? Nije poznavala Daphne toliko dobro da joj pošalje hrpu nepoznatih ljudi
s jelima u poklopljenim zdjelama.
»Prvo pričekajmo malo«, rekla je Claire razmišljajući: Mora preživjeti i biti dobro. Oh,
Gospode, molim te!
»Javi ako što saznaš«, rekla je Julie. »I znaj da mislim na tebe.«
Na menel Claire je znala da ju je to trebalo utješiti, no to je pojačalo okus srama. Ljudi će
saznati za Daphneinu nesreću i pomisliti na nju.
»Hvala«, rekla je Claire.
Daphne je preživjela operaciju. Tjednima je bila u bostonskoj bolnici iako se nije sigurno
znalo što točno s njom ne valja. Nije bilo slomljenih kostiju ni ozljeda kralježnice, hvala
Bogu, a ni većeg gubitka krvi. Imala je potres mozga, naravno, i još neke probleme koji su
spadali pod krovni naziv »ozljede glave«. Imala je i neku vrstu amnezije — i tu su se priče
razilazile. Je li se sjećala svog imena? Je li prepoznala Locka i Heather? Jest. Ali uopće se nije
sjećala noćnog izlaska i kad joj je Lock rekao s kim je bila vani — s Julie Jackson, Claire
Danner Crispin. Siobhan Crispin Daphne je odmahnula glavom. Ne poznajem te ljude.
Sjećanje joj se naposljetku vratilo, ali ponešto je bilo isprevrtano. Nije bila ona ista, nešto s
njom nije bilo u redu. Došlo je do nepopravljive štete za koju nije bilo pravog imena.
Claire je i dalje osjećala krivnju. Upravo je ona naposljetku pozvala Daphne da iziđe van. Ona
je platila posljednje bijedno piće kad je Daphne već bila nacugana. Pokušala je namamiti
Daphne u taksi, ali je nije vukla za ruke, kao što je trebala. Nije zvala ni policiju niti je
pridobila izbacivača da joj pomogne. Neprestano je razmišljala o tome. Ponekad bi se
pravdala. Kako se ovo uopće moglo sagledati kao da je ona kriva? No istina je bila
nemilosrdna: Claire nije upotrijebila nužan zdrav razum da se pobrine za Daphne. Iako je to
bio propust, svejedno je bio grijeh. Nikad se neće isprati.
Kad su Daphne otpustili iz bolnice, Claire je košaru napunila domaćom kremastom juhom od
školjaka, pilećom salatom, dvama romanima, CD-om džez-glazbe i nekoliko mirisnih sapuna.
Nešto nije bilo u redu s Daphneinim mentalnim zdravljem, tako se barem pričalo, ali nitko
nije znao sa sigurnošću. Claire je dugo sjedila u autu ispred zastrašujuće vikendice Dixonovih
prije nego što je smogla hrabrosti da košaru s namirnicama odnese do ulaznih vrata. Krivnja
ju je tjerala naprijed, a strah ju je zadržavao. Otvori li vrata Daphne, što će joj reći?
Pokucala je sramežljivo osjećajući se kao Crvenkapica s košarom; zatim se odmah ukorila.
Ponašala se smiješno! Siobhan je voljela istaknuti kako je ironično što je Claire dobila to ime
6
GIGA
»jasna«, jer Claire je bila sasvim nejasna. Nemaš granica! Siobhan bi uskliknula. Cijeli život
Claire nije znala odrediti gdje je završavala tuda, a gdje njezina odgovornost. Cijeli je život
preuzimala na sebe grijehe svijeta, smatrala se odgovornom. Ali zašto?
Približili su se nečiji koraci. Claire je zaustavila dah. Vrata su se otvorila i našla se licem u
lice s Lockom Dixonom. Bio je, kao što su svi znali, bezobrazno bogat čovjek, milijarder,
iako su kolale glasine da će prodati svoju tvrtku za supravodiče u Bostonu. Govorkalo se da
će doći živjeti za stalno na Nantucket te se brinuti o svemu dok se Daphne potpuno ne
oporavi.
»Bok«, rekla je Claire i osjetila je kako joj se crvene obrazi. Turila je košaru Locku u ruke i
oboje su zavirili u njezin isprevrtani sadržaj. Juha, sapun — Claire nije znala što bi Daphne
poželjela ili zatrebala, no morala je nešto donijeti. Locka je Claire poznavala površno; jednom
su razgovarali o puhanju stakla, o njezinoj uzavreloj radionici odmah iza kuće. No hoće li se
toga prisjetiti ?
Claire je bila sigurna da neće. Nije bila zamjedjiva; ljudi su je često zamjenjivali s drugim
riđokosima na Nantucketu. »Ovo je za Daphne.«
»Aha«, rekao je. Imao je hrapav glas, kao da nije govorio danima. Učinio joj se starijim,
ćelavijim i debljim. »Hvala vam.«
»Ja sam Claire Danner«, rekla je. »Crispin.«
»Da«, rekao je on, »poznajem vas.« Nije se nasmiješio niti je što dodao i Claire je shvatila da
se upravo toga pribojavala. Uopće se nije bojala Daphne, već Locka. On je znao za margaritu
i sve ostalo u čemu je Claire iznevjerila njegovu ženu te ju je smatrao odgovornom. Njegov
pogled ju je optuživao.
»Žao mi je«, rekla je Claire. Iz košare je dopirao neugodan miris — školjke su se pokvarile,
pileća salata se užegla. Claire je bila postidena. Trebala je reći nešto drugo — Nadam se daje
Daphne bolje. Molim vas, prenesite joj moje najtoplije pozdrave. Ali jednostavno nije mogla.
Okrenula se i otrčala u auto.
7
GIGA
PRVI DIO
8
GIGA
PRVO POGLAVLJE
On je pita
Rana jesen 2007.
Claire Danner Crispin nikad u životu nije bila toliko nervozna zbog jednog dogovora za
ručak.
»Sto ti misliš, što on želi?« Claire je upitala Siobhan.
»Želi te povaliti«, odgovorila je Siobhan. Potom je prasnula u smijeh kao da je ta sama
pomisao bila apsurdna i nesuvisla, što je u biti i bila.
Lock Dixon nazvao je Claire na kućni broj i pozvao je na ručak u jahtaški klub.
»Volio bih popričati s vama o nečemu«, rekao je. »Jeste li slobodni ovaj utorak?«
Claire je bila potpuno iznenađena ovim pozivom. Kad je vidjela njegovo ime na displeju,
umalo je poziv prepustila telefonskoj sekretarici. »Da, da. Slobodna sam u utorak.«
Vjerojatno nešto vezano za dobrotvornu udrugu, zaključila je. Nakon što je prodao tvrtku u
Bostonu te preselio na Nantucket za stalno, Lock Dixon prihvatio je velikodušno mjesto
izvršnog direktora udruge Nantucket's Children, najveće neprofitne organizacije na otoku.
»Velikodušno« jer je Lock Dixon bio toliko bogat da uopće nije morao raditi. Claire se
pridružila upravnom odboru udruge odmah nakon što je ostala trudna sa Zackom, ali je
njezino ime na službenim dokumentima bila tek puka formalnost zbog kolabiranja u uzavreloj
radionici, Zackova preuranjenog rođenja i svih komplikacija koje su potom uslijedile. Sad ih
je, u svakom slučaju, povezivala udruga.
Ali postojala je i jedna druga, nevidljiva nit: prešućena krivnja za Daphneinu nesreću. Je li se
Lock htio prisjetiti te noći poslije toliko godina? Claire je bila nervozna. Krivo je zakopčala
vestu; gotovo je ostavila ključeve u autu na parkiralištu jahtaškog kluba.
Pa ipak, kad su Claire i Lock sjeli za stol s pogledom na uredno pokošen travnjak i plavu luku
u daljini, činilo se da je upravo on bio nervozan, uzrujan, uznemiren. Vrpoljio su u svojoj
stolici od kovanog željeza; previše je važnosti pridavao tome što bi Claire mogla naručiti
(»Naručite što god želite«, rekao joj je. »Uzmite salatu od jastoga. Bilo što.«). Nakon što su
naručili i završili s čavrljanjem, uslijedila je dramatična tišina, priprema i pročišćavanje grla.
Claire se gotovo nasmijala; osjećala se kao da je namjerava zaprositi.
Bi li htjela voditi ljetnu gala večer u organizaciji udruge Nantucket's Children sljedećeg
kolovoza?
Claire je osjetila veliko olakšanje. Kao da se nadisala plina smi-javca, kao da bi svaki čas
mogla poletjeti. Osjećala se kao da je netko prerezao onu nevidljivu nit: bila je oslobođena
mučnog tereta koji ju je vezao za Locka Dixona. Je li onda bilo u redu pretpostaviti da je
optužba koju je vidjela u njegovim očima prije nekoliko godina bila tek plod njezine mašte ?
Bila je toliko u čudu da nije stigla odgovoriti. Zapravo, moglo bi se reći da nije ni čula pitanje.
Našla se u sličnoj situaciji kao kad se, kao sedamnaestogodišnjakinja, onesvijestila tijekom
treninga trčanja te bila uvjerena da je ostala trudna. Bila je potpuno sigurna; Matthew je bio
spreman prodati gitaru ne bi li platili za pobačaj, ali ona je zaspala u suzama, bojeći se da će
zbog toga gorjeti u paklu te je namjeravala zadržati dijete. Njezina majka bi se brinula o
njemu dok bi ona bila na koledžu...
Nakon pregleda liječnik joj je rekao: Vi niste trudni. Problem je u tome što imate anemiju.
Anemija! uzviknula je radosno.
»Da vodim gala večer?« sad je rekla.
»Radi se o mnogo posla, ali vjerojatno ne toliko koliko mislite. Imat ćete i suvoditeljicu.
Znam da imate puno obveza, ali...«
Da, troje djece, bebu, karijeru puhača stakla na čekanju kako bi se mogla usredotočiti na
9
GIGA
obitelj. Ona nije bila prava osoba za to. Ne ove godine. Možda neke druge, kad ne bude imala
posla preko glave. Onda joj je sinulo zašto je baš nju zamolio: ta je ljetna gala večer bila
zapravo koncert. Lock je htio nju jer su htjeli da Matthew održi koncert. Max West, njezina
srednjoškolska ljubav, danas je jedna od najvećih rock-zvijezda na svijetu.
Claire je udahnula razrijeđen zrak iz marine. Tisuću misli projurilo joj je glavom: Jason će je
ubiti ako pristane. Siobhan će je ismijati jer je tako lako nagovoriti je (Nemaš granica!). Jedna
margarita, bez soli. To se nikad neće oprati. Bi li Matthew pristao kad bi ga zamolila? Nisu se
čuli godinama. Možda, možda bi čak i pristao. Anemija! Nantucket's Children je dobar razlog.
Najbolji.
Sve te misli nadvladala je jedna druga: Lock Dixon bio je jedina osoba kojoj Claire nije
mogla reći »ne«. Ono što se dogodilo u noći Daphneine nesreće visjelo je u zraku između
njih, poput nečeg nedovršenog. Claire se zbog toga osjećala kao da nešto duguje Locku.
»Može«, rekla je Claire. »Drage volje. Doista sam počašćena.«
Iako je podizala četvero djece? Iako nije izradila ni najobičniju staklenu čašu otkad se Zack
rodio?
»Stvarno?« rekao je Lock. Zvučao je iznenađeno.
»Naravno.«
»Okej onda, dogovoreno«, rekao je Lock. Podignuo je orošenu čašu hladnog čaja, kao i
Claire, te su se kucnuli čašama i zapečatili dogovor. »Hvala.«
Jason će je ubiti.
Bili su dvanaest godina u braku, zajedno četrnaest. Upoznali su se ovdje, na Nantucketu, u
ljeto rekordnih vrućina. Jason se rodio i odrastao na otoku, poznavao je svaki njegov kutak te
ih ponosno pokazivao Claire. Svaki je dan bio poput sna: išli su vaditi školjke goli u suton na
južnoj obali. Kupali su se goli u tuđim bazenima niz Hulbert Avenue (Jason je znao koji
bazeni imaju sigurnosni sustav, a koji nemaju). To je u svakom pogledu bila ljetna romansa.
Claire je nedavno stekla diplomu iz političkih znanosti na Northeasternu, što je za njega bilo
beskorisno. Za njega je koledž značio četiri uzaludno potraćene godine, ako se ne broji pivo,
blizina Fenwaya∗ te kolegij Uvod u Tocquevillea (bila je prilično sigurna da je tako govorio
samo da je impresionira). Htio je živjeti na Nantucketu i graditi kuće.
Bili su zaljubljeni tog ljeta, no Claire se sjećala kako joj se sve to činilo nestalno, krhko,
prolazno. Oni su se zapravo jedva poznavali. Claire je rekla Jasonu za svoju vezu s
Matthewom — Maxom Wes-tom, onim koji je pjevao »This Could Be a Song« — ali Jason
joj nije vjerovao. Nije joj vjerovao! Nije vjerovao ni da se bavila puhanjem stakla. Potom mu
je pokazala čaše i posude za slatkiše sa stalkom; on je začuđeno, ali ne i zadivljeno,
odmahivao glavom.
Plovili su na Jasonovoj Hobie Cat jedrilici, pecali lokalne ribe i skakali s broda u tamnu vodu.
Spavali su uz vatru pod zvjezdanim nebom na Great Pointu te su strastveno i bezbrižno vodili
ljubav, poput dvoje dvadesetogodišnjaka koji nisu imali ništa za izgubiti. Družili su se s
Jasonovim bratom Carterom koji je radio kao kuhar u restoranu Galley i njegovom djevojkom
Siobhan, koja je bila iz grofovije Cork u Irskoj. Siobhan je nosila naočale kockastih okvira te
su tamne pjegice na njenom blijedom nosu podsjećale na zrnca papra u pireu. Jasonu i Claire
su se ovo dvoje strašno svidjeli te je Claire jedne noći bila dovoljno pijana i hrabra da kaže:
»Sto ako ne odem u Corning nakon Praznika rada? Sto ako ostanem na Nantucketu te se udam
za Jasona? I ti Siobhan, za Cartera, odgajamo djecu zajedno i živimo sretno do kraja života?«
Smijali su joj se, a Siobhan ju je poslala u neku stvar — no ona, Claire Danner, bila je u pravu
i sad su svi oni nosili prezime Crispin. Sveukupno deset, uključujući djecu. Sve je to zvučalo
poput bajke — ali radilo se i o teškoj, frustrirajućoj, dosadnoj stvarnosti. Od dvoje mladih bez
∗
Fenway Park, bejzbolski stadion u Bostonu, u državi Massachusettes. (op.prev.)
10
GIGA
tragova kostima i s pijeskom medu guzovima, Jason i Claire postali su mama i tata, voditelji
minikorporacije obitelji Crispin na 22 Featherbed Laneu. Jason je godinama radio za
Elija Drummonda dok je vikendima crnčio gradeći njihovu kuću i Clairinu radionicu za
puhanje stakla. Onda je Jason zaposlio četiri Litvanca te se osamostalio, a Claire je
udovoljavala petorici klijenata s istančanim i skupim ukusom za umjetnine od stakla. Rodila
je u malom razmaku J. D-a, Ottilie i Sheau. Claire je imala neustaljeno radno vrijeme —
nakon što bi uspavala djecu, prije nego što bi se probudili. Kad je Shea krenula u vrtić, radila
je još više. Sve je bilo u redu, ponekad i dobro, ali bilo je i problema. Jason je počeo pušiti na
poslu — pušiti! — i nastojao je to sakriti pivom i osvježavajućim bombonima. Uvrijedio bi se
kad Claire ne bi pristala na seks. Pokušala mu je objasniti kako je to kad te troje djece po
cijeli dan vuku na sve strane. Bila je njihov rob, njihov zaposlenik; radila je za njih. Zar je
bilo toliko čudno da je na kraju dana htjela da je ostave na miru? Jason nikad nije bio
intelektualno znatiželjan (nakon onog prvog ljeta nikad više nije spomenuo de Tocquevillea)
te je s vremenom postao nepopravljivo ovisan o televiziji. Claire je televizija izluđivala —
mijenjanje kanala, sport. Jason je vozio veliki, crni kamionet nalik na onaj za lijesove —
gutač goriva koji je od milja zvao Darth Vader. Darth Vader? rekla je Claire u nevjerici jer se
udala za čovjeka koji se prema svom autu ponašao kao prema kolegi iz istog bratstva ili
kućnom ljubimcu. Djeci se sviđa, rekao bi Jason. Kamionet, ovisnost o televiziji,
prokrijumčarene cigarete te ranojutarnji doručci u Downyflakeu da razmijeni koju riječ sa
svojim zamjenicima i sazna nešto o novom poslu — sve je to dovodilo Claire do ruba živaca.
Ali Jason je imao i mnogo vrlina. Bio je radišan te se uvijek brinuo za svoju obitelj; ponosan
na svoju jednostavnost, izravnost, poštenje i iskrenost. Bio je poput ravnala ili mjehurića na
nagibnom mjerilu koji uvijek pokazuje središte: Dobiješ ono Što vidiš. Obožavao je svoju
djecu. Njihov sin J. D. bio mu je desna ruka. On mu je pomagao pri popravcima po kući:
bojio je zidove, pažljivo okretao odvijač uvlačeći donju usnicu. Ja sam tatin kopilot. Složili su
i go-kart koristeći motor stare kosilice; išli su zajedno vaditi vongole iz vlažnog, močvarnog
pijeska pomoću alata kojeg je Jason izradio od komada plastične cijevi. Uz Crispine nikad
nećeš biti gladan! Jason je bio uzoran otac i curicama — otac godine. Vozio je Ottilie i Sheau
na satove plesa, kupio im je bukete uoči njihova plesnog nastupa te je najjače zviždao u
publici. Neumorno je objašnjavao da je Ottilie staro francusko ime. Htjeli smo nešto
jedinstveno, rekao bi pucajući od ponosa.
Kad je Claire zatrudnjela sa Zackom, stvari su išle glatko. Radila je na važnoj narudžbi za
svog najboljeg klijenta, Chicka Klaussena: skulpturi za ulaz u njegove urede na West Fiftyfourth Streetu na Manhattanu. Namjeravala je dovršiti narudžbu netom prije termina poroda.
Jason je bio sretan jer je oduvijek htio imati puno djece. Imao bi ih i deset da se njega pitalo,
brdo djece, vojsku djece, cijelu nogometnu momčad, pleme: pleme Crispinovih.
Kad je Claire bila u trideset drugom tjednu trudnoće, radila je u uzavreloj radionici na
Klaussenovoj skulpturi. Imala je još tjedan, maksimalno dva tjedna posla. Maksimalno dva!
obećala je Jasonu, iako je njezin liječnik htio da prestane. Unutra je prevruće, rekao joj je.
Nije sigurno ni za tebe ni za dijete. Claire je bila izložena vrlo visokoj temperaturi; radila je
završni dio, sjaj i poliranje, nije pila dovoljno vode te se onesvijestila. Pala je na pod, porezala
ruke, slomila dva rebra i odmah dobila preuranjene trudove. U avionu MedFlighta rekli su joj
da će vrlo vjerojatno izgubiti dijete. Ali Zack je preživio; porodili su ga žurno carskim rezom
te su ga pet tjedana držali na respiratoru na odjelu intenzivne njege novorođenčadi. On je
preživio, a Claire se oporavila.
Jasona je sve to dotuklo. Stajao je tamo dok su otvarali Claire čije je tijelo upilo dvije vrećice
intravenozne tekućine u manje od trideset minuta — toliko je bila dehidrirana — i očekivao je
mrtvorodenče. Ali onda se začuo plač. Jasona je to prosvijetlilo: bio je to trenutak njegovog
ponovnog rođenja, trenutak kad je odrastao čovjek, koji je mislio da zna sve, naučio nešto
novo o ljudskom životu. Sjedio je uz Clairin krevet tog prvog od ukupno trideset pet dana
11
GIGA
Zackovog boravka na odjelu intenzivne njege, a Claire mu je morala obećati da će prestati
raditi.
Barem na neko vrijeme, rekao je. Neka neki drugi studio završi Klaussenovu narudžbu.
To je bilo najbliže što se moglo protumačiti kao okrivljivanje. No u svakom slučaju — Claire
je krivila samu sebe, baš kao i za Daphneinu nesreću. Imala je onu rijetku krvnu grupu AB+
koja prima sve druge. I to je imalo savršenog smisla. Svalite na nju svu krivnju, sav sram, sve:
ona nije imala granica, ona će sve to primiti. Pristala je prestati raditi; dala je jednom
staklarskom studiju u Brooklynu da dovrši Klaussenovu narudžbu.
Zack je prirastao Jasonovu — i Clairinu srcu također — jer su ga gotovo izgubili. Čak i sad,
sedam mjeseci poslije, Claire se budila usred noći, brinući se o trajnim posljedicama svojeg
pada. Gledala je Zacka želeći da reagira u skladu sa svojom starošću, da njegove oči pokažu
onaj sjaj, onaj potencijal kao i ostala njezina djeca u toj dobi: inteligenciju, motivaciju,
odlučnost. Otkad se rodio, pratila ju je jedna misao poput šapata, Nešto s njim nije u redu.
Stalno je dosađivala Jasonu: Misliš da se nešto dogodilo kad se rodio? Misliš li da nam je
doktorica Patel nešto prešutjela ili da ima nešto što nije odmah vidjela? Na to bi joj Jason
uvijek odgovorio: »Za ime Božje, Claire, on je sasvim zdrav!« No to joj se činilo nijekanjem,
kao da je Jason bio slijep od ljubavi.
Kako će reći Jasonu za gala večer? Claire je čekala da završi večera — pečena kokoš,
Jasonovo omiljeno jelo. Čekala je da okupaju djecu i pročitaju curicama priče za laku noć te
da se J. D. istušira i napiše domaću zadaću. Čekala je i da Zack dobije svoju bocu sve dok se
Jason nije opuštao na kauču s daljinskim u ruci. Televizor je bio upaljen, ali Jason još ništa
nije pozorno pratio. Sad je bilo vrijeme da mu kaže! Ovo je bio njihov život sada, no Claire se
još sjećala Jasona golog, s osmijehom na licu, grabljama za školjke u ruci i od sunca
posvijetljenom kosom zlatnoga odsjaja.
»Danas sam bila na ručku s Lockom Dixonom u jahtaškom klubu.«
Čuo ju je, ali je nije pozorno slušao. »Da?«
»Zar nisi iznenađen?«
Jason je promijenio kanal. Claire nije podnosila televizor i sva njegova pedeset i dva sjajna,
vesela inča. »Pa malo jesam.«
»Zamolio me da vodim ljetnu gala večer.«
»Sto je to?«
»Ma znaš, ono vezano za udrugu Nantucket's Children. Ono događanje. Koncert. Gdje smo
bili prošli mjesec.«
Na prošlogodišnjoj gala večeri Jason je zauzeo poziciju odostraga za barom zajedno sa svojim
prijateljima ribarima, a Claire je s ostalima pljeskala dok su dvije suvoditcljice izlazile na
pozornicu da prime bukete cvijeća. Kao da su ih proglasili kraljicama maturalnog plesa. Kao
da su dobile Oscara. Claire je očarao sav taj glamur. Samo činjenica da je imala priliku sjesti i
ručati u miru u jahtaškom klubu uvjerila ju je da će joj život, ako prihvati voditi gala večer,
biti više takav nego ovakav kakav je sada. Claire nikad nije imala ručkove poput današnjeg.
Ručak je za nju bio zaliha slanih štapića koju je držala u pretincu svoje Honde Pilot i koje je
nesvjesno stavljala u usta dok je išla po djecu. Ako je bila kod kuće, ručak se sastojao od
zdjele žitarica koju bi pripremila u 9.30 (bio je to doručak i ručak), ali bi smjesa postala
gnjecava prije nego što bi je uspjela pojesti do kraja jer je ili beba plakala, ili telefon zvonio,
ili zbog mrvica pod stopalima ne bi više mogla podnijeti tu nečistoću i gađenje te bi se predala
i izvadila usisavač. Vođenjem gala večeri Clairin život mogao se promijeniti nabolje,
poprimiti onaj zlatni sjaj koji je krasio život predan činjenju dobrih djela. Kako to objasniti
Jasonu?
»Zamolio je tebe da vodiš?«
»Ne samo mene. Imala bih i suvoditeljicu.«
»Nadam se da si odbila.«
12
GIGA
Ona je pomilovala Zackovu mekanu glavicu. »Pristala sam.«
»Isuse, Claire.«
Zar je to bilo tako strašno ? Jason i ona proveli su zadnjih sedam mjeseci uživajući u vlastitoj
sreći. Zar nije bilo vrijeme da se malo misli na bližnje? Da se skupi novac za djecu čiji su se
roditelji razboljeti radeći tri posla?
»To je u dobre svrhe«, rekla je.
Jason se namrštio i pojačao zvuk televizora. Pretpostavljala je da bolje od toga nije mogla
proći.
»Ti si totalni idiot, Clairsy. Prokleta budala.«
Sad je na redu bila Siobhan, sljedećeg jutra na telefonu, kad joj je Claire javila, Lock Dixon
zamolio me je da vodim ljetnu gala večer za udrugu Nantucket's Children i pristala sam i
predala se poput nenaoružanog vojnika.
»Nisam budala.«
»Ti si previse ti.«
»Naravno«, rekla je Claire, gubeći entuzijazam. »Ni Jason nije presretan. Je li to uistinu loš
potez?«
»Da«, rekla je Siobhan.
Claire je posljednjih dvadeset sati provela uvjeravajući se da je ova zamolba išla njoj na čast.
»Ma bit će zabavno.«
»Bit će posla, stresa i boljki kao nikad dosad.«
»U plemenite je svrhe«, pokušala je Claire još jednom.
»Kako lukavo od tebe«, rekla je Siobhan. »Hajde budi malo iskrena.«
Pristala sam jer me je Lock to zamolio, pomislila je Claire. No takav odgovor razbjesnio bi
Siobhan. »Nisam mogla odbiti.«
»Upravo tako! Ti nemaš granica. Tvoje stanice nemaju membrane.«
Istina. Claire je ovaj problem imala još u djetinjstvu: njezini roditelji svađali su se neprestano
oko svakojakih problema. Claire je bila jedinica te je krivila sebe za njihov loš odnos, a oni
nisu ništa učinili da je razuvjere. {Tada je odgoj djece bio drukčiji.)
Ona je bila laka meta, prelaka. Nije mogla odbiti Locka Dixona ni bilo kog drugog.
»Voljela bih da budeš članica odbora«, nastavila je Claire. Siobhan i Carter vodili su vlastitu
tvrtku za catering, Island Fare. Radili su na velikim događanjima poput koncerta Pops na plaži
Jetties kao i na stotinama manjih koktel zabava i večera, ručkova, užina, piknika i vjenčanja,
no nikad nisu radili catering za ljetnu gala večer. Claire je zamolila Siobhan da bude član
odbora jer je ona bila njezina najbolja prijateljica, njezina draga, ali Claire je odmah osjetila
napetost među njima.
i
»Želiš li da radimo catering za gala večer?« upitala ju je Siobhan. »Ili očekuješ da crnčim
zajedno s tobom dok će neki drugi Irac dobiti posao ?«
»Ah«, rekla je Claire. Naravno, da ovisi o njoj, Siobhan i Carter dobili bi ovaj posao, ali
Claire nije znala može li kao suvoditeljica večeri ikoga zaposliti, pa čak i da je mogla, nije
bila spremna na taj potez. Sto ako dodijeli posao Carteru i Siobhan pa je optuže za nepotizam
(što bi netko sigurno učinio)? Još gore, što ako ih zaposli, a ostali članovi odbora budu
očekivali veliki popust koji si Carter i Siobhan ne mogu dopustiti? Bože, kako nezgodno! Bila
je za kormilom tek pet minuta i već se nalazila u nemogućoj situaciji.
»Slušaj«, rekla je Claire. »Ne moraš...«
»Ne, ne, pristajem.«
»Ali ne mogu ti ništa obećati što se tiče cateringa.«
»Sve u redu.«
Claire nije bila sigurna što su zaključile na kraju. Je li Siobhan sada bila u odboru? Hoće li
doći na sastanak odbora u srijedu devetnaestog rujna u osam navečer? Naravno da neće,
13
GIGA
zaključila je Claire. Zaboravit će na sastanak a Claire je neće nazvati da je podsjeti.
I tako, kad je stigla do vrha uskih stuba kuće Elijah Baker (raskošne kuće koju je potonji dao
sagraditi 1946. nakon što se obogatio izradom korzeta za dame od kitove kosti) i ušla u ured
udruge, naišla je samo na... Locka Dixona. Lock je u plavoj košulji na pruge i sa žutom
kravatom sjedio za radnim stolom, nagnut prema naprijed, tako da je Claire mogla vidjeti
manji proćelavi dio tjemena. Pisao je nešto po svom bloku te se činilo da nije čuo Claire kako
se penje stubama (što je bilo nemoguće jer je nosila klompe). Zapravo ju je čuo, ali je još nije
pozdravio. To je malo omelo Claire. Trebala je nazvati Siobhan i odvući je sa sobom, koliko
god to bila gnjavaža ili neetično od nje.
»Bok, Lock«, rekla je Claire.
Lock podigne glavu. Imao je nataknute naočale koje je odmah skinuo kao da su trebale ostati
njegova tajna. Nasmiješio joj se, i to iskreno, i osmijeh mu je ozario cijelo lice. Claire se
učinilo kao da je soba na trenutak zablistala, tolika je bila moć njegovog osmijeha. Trnci su
joj prostrujali niz kralježnicu; taj bi osmijeh oživio i mrtve.
Claire je primila osmijeh kao nagradu za svoje riječi, Pristajem, drage volje. Doista sam
počašćena. Kad si suvoditeljica ljetne gala večeri, ljudima je drago kad uđeš u prostoriju.
Zahvalni su. Ili osjete olakšanje.
Lock je ustao. »Bok, bok, Claire, samo da ti dovučem jednu...«
»Ma nema potrebe«, rekla je. »Sastanak se održava ovdje ili...«
Prostorije udruge sastojale su se od dviju soba između kojih je bio hodnik, a na kraju hodnika
nalazio se zahod i manja kuhinja. Jedna od dviju soba bila je ured koji su dijelili Lock i Gavin
Andrews, voditelj ureda i knjigovođa, dok je druga soba preko puta s velikim ovalnim stolom
i osam Windsor stolica bila za sastanke odbora. Svaki je detalj u prostorijama udruge
podsjećao na vremena kad je kitolov bio na vrhuncu te pronio ime Nantucketa po svijetu:
parket star sto pedeset godina bio je od borovine, a iznad vrata stajali su vitrajni prozori. No
taj starinski šarm bio je popraćen i karakterističnim »starinskim« neudobnostima. Ljeti bi za
vrijeme sastanka bilo zagušljivo, a zimi hladno, dok je iz zahoda curila voda kad god bi Claire
bila unutra.
Večeras je, međutim, ured izgledao neobično privlačno. Budući da je bio rujan, vani je već
bilo mračno. S prozora iza Locka pružao se pogled sve do glavne ulice: grad Nantucket
blještao je poput dječjih maketa sela. Lock je radio uz svjetlo stolne lampe i plavi odsjaj
kompjutorskog ekrana. Pola sendviča od puretine, s nadjevom
i umakom od brusnice ležalo je na bijeloj salveti koja je pokrivala radnu mapu stola. To je
značilo da je bilo osam sati navečer i da ga je doma čekala večera. Claire je pomislila na
Daphne. Ako je Lock svaku večer ostajao u uredu, je li Daphne kuhala samo za sebe ? Je li
čitala časopise, pripremala si kupke, gledala televiziju? Daphne više nije bila potpuno svoja u
javnosti, ali kakva je bila kod kuće? Bolja ili gora? Njihova kći Heather bila je u internatu u
Andoveru. Mnogo se o tome raspravljalo u krugu Clairinih prijatelja: Kako je Heather Dixon
uspjela upasti u najbolji internat u državi sa solidnim četvorkama i problemom s ponašanjem?
Zbog hokeja na travi, bio je njihov zaključak, vjerojatno i točan. Heather Dixon bila je prava
sportašica, ali Claire je vjerovala da je Heather otišla u internat samo da pobjegne od majke.
Locka je pogodio Heatherin odlazak i bilo je pomalo čudno što je bio na čelu dobrotvorne
udruge imena Nantucket's Children kad se njegovo vlastito dijete zapravo nije moglo smatrati
jednim od njih. Heather Dixon vraćala se rijetko na otok; Claire je čula da je ovog ljeta bila na
ljetnom kampu u Maineu.
»Možemo ostati i ovdje«, rekao je Lock. Trgnuo ju je njegov glas. Toliko je razmišljala o
njemu da je zaboravila da je on u tom trenutku bio u sobi. »Udobnije je.«
Udobnije? pomislila je Claire. Sad se crvenila, a Lock joj je dovukao jednu stolicu. To je
zvučalo kao da se namjeravaju maziti pokriveni dekom. No Lock je bio u pravu: ured je bio
udobniji od sobe za sastanke, s prigušenim svjedom, mirisom paljevine koja je prodirala kroz
14
GIGA
pukotine na prozoru te klasičnom glazbom koja je dopirala iz Bose radija.
Sad kad je bila suvoditeljica, možda će imati više umirujućih sati, sati tišine poput ovog. Ovaj
ured, s arhitektonskim detaljima i vrijednim antiknim namještajem koji je zračio učenošću,
bogatstvom i činjenju dobrih djela, bio je čista suprotnost onome što je Claire ostavila kod
kuće. Morala je skuhati večeru: tacose, jedini »hit« iz njezine kuharice, kuhani kasni kukuruz
s farme i zelenu salatu s domaćim nadjevom koji je s mukom napravila praktično ni iz čega
(svježe začinske trave iz vrta, sitno nasjeckani luk). Jason je, kao obično, došao pet minuta
ranije mirišući na mentol bombone Newport, a djeca su potrčala prema njemu i blokirala ga.
Kako ih je mogla lišiti njegove pažnje? To je bilo njegovo doba dana s njima. Nije mogla
prekinuti rutinu samo zato što je imala sastanak. Zato je Claire donosila sve iz kuhinje na stol
nastojeći ne otkriti da je u žurbi. Jason je završio hrvanje s djecom nakon što je podignuo
Zacka i posjeo ga na njegov visoki stolac. To je bilo i korisno, jer kad bi Claire pokušala to
učiniti, Zack bi odmah postao nervozan. Večera je dobro prošla, što je značilo da ih je trebalo
opomenuti da sve pojedu samo šezdeset ili sedamdeset puta. Claire je bila na nogama odmah
nakon što su se prekrižili kako bi curicama stavila maslaca na kukuruz i dva puta ulila
mlijeka. Kad je opet sjela, trebala je uz pomoć žlice nahraniti Zacka pireom od mrkve — što
je bilo poput vježbe za borbu s vjetrenjačama. Zack još nije bio savladao jedenje krute hrane.
Većinu takve hrane gurao je nazad jezikom; padala mu je niz podbradnjak ili bi završila na
ploči stolca, gdje je volio nasloniti ruke. Claire je, u pokušaju da djeci približi ljubav prema
umjetnosti, povezivala svakodnevne stvari s Jacksonom Pollockom, Mrljavi Jack, Mrljavi
Zack. Ali djeci je sve to uglavnom bilo odbojno. J. D. (devetogodišnjak, Clairino najstarije
dijete) zvao je Zacka »mentalnim pacijentom«. Claire nije podnosila da ga J. D. naziva tim
riječima, ne zato što je Zack bio dovoljno star da razumije, već zato što su te riječi odražavale
njezine osobne strahove. Nešto s njim nije u redu.
Dok je sjedila u uredu, Claire je shvatila da je strašno gladna. Tijekom večere, uza sve što je
morala obaviti, nije stigla ni taknuti svoj tanjur.
Lock je primijetio njezin pogled prema nepojedenoj polovici sendviča. »Jesi li gladna?« rekao
je. »Jesi li za... Ne znam je li nepristojno ponuditi ostatke vlastite hrane, ali doista nisam ni
taknuo ovu polovicu. Slobodno se posluži.«
»Ne, ne«, brzo je rekla Claire. »Jela sam kod kuće.«
»Ah, okej. Jesi li onda možda za malo vina?«
»Vina?« rekla je Claire. Sad je Jason vjerojatno spremao djecu za spavanje. Obično je to bilo
uštimano poput sata: kupanje troje mladih dok je J. D. pisao zadaću, onda tuširanje J. D-a.
Slijedilo je čitanje priča curicama i Zacku, što će upaliti ako se Jason sjetio dati Zacku bočicu.
Bočicu je trebalo staviti u mikrovalnu na trideset sekundi. Je li Jason to znao? Trebala ga je
podsjetiti; trebala mu je napisati na papirić. Claire je pomno gledala telefon na Lockovu stolu.
Trebala bi nazvati kući i provjeriti je li sve u redu. Naravno, bila je tamo i Pan, dadilja iz
Tajlanda koju su zaposlili nakon Zackovog rođenja, ali Pan je rijetko izlazila noću iz sobe.
No, u slučaju da mu zatreba pomoć, Jason bi potražio Pan te bi ona pripremila bočicu i
uspavala Zacka.
»Zašto ne«, rekla je Claire.
Jedna od pozitivnih stvari vođenja ljetne gala večeri i večernjih sastanaka bila je ta što će
Jason steći praktičnog iskustva u odgoju vlastite djece provodeći više vremena s njima.
»Odlično«, rekao je Lock. Nestao je u hodniku te se vratio s dvjema čašama koje su mu
drškom visjele medu prstima te ohlađenom bocom bijelog vina.
Vrlo čudno, pomislila je Claire. Drži vino u uredu.
Lock je poput sommeliera držao bocu ispred nje. »Ovo je Vio-gnier. Bijelo vino iz doline
Rhone. Ovo je moja najdraža sorta.«
»Da?« rekla je Claire.
»Mojoj ženi je prekiselo. Previše limunasto. Ali meni se sviđa njegova bistrina.« Ulio je vina
15
GIGA
u Clairinu čašu te je ona popila gutljaj. Vino je, kao i klasična glazba, bila stvar o kojoj je
Claire htjela znati više. Pokušala je zainteresirati Jasona za tečaj kusanja vina u ponudi
pučkog učilišta, no on nije htio jer nikad nije pio vino već pivo. Ovo je bilo svijetlo i gusto —
je li mogla upotrijebiti riječ »gusto«, a da ispadne totalna seljačina? Htjela je udovoljiti Locku
(gotovo pa je čula Siobhan kako uzvikuje Nemaš granica!) pa je samo rekla: »Baš mi se
sviđa.«
»Stvarno?«
»O, da. Podsjeća me na livadu.«
Lock se ponovno nasmiješio. Sve ove godine mislila je da je mrzi, da je smatra krivom za
nesreću — ali sad je bio tu te joj se smiješio. Osjetila je toplinu u trbuhu.
»Drago mi je da ti se sviđa«, rekao je Lock te ulio i sebi u čašu. Je li ovo bilo u redu — piti
vino u uredu nasamo s Lockom Dixonom? Jesu li ovako izgledali sastanci i s prijašnjim
voditeljicama?
»Dolazi li Adams?« upitala je Claire. Adams Fiske, lokalni odvjetnik guste kuštrave kose i
jedan od Clairinih najdražih prijatelja, bio je ujedno i predsjednik upravnog odbora.
»Ovog tjedna je u Duxburyu«, rekao je Lock.
»Pozvala sam i svoju šurjakinju, Siobhan«, rekla je Claire. »Ali sumnjam da će se sjetiti.«
»Okej«, rekao je Lock. Zvučao je kao da ga uopće nije bilo briga. Podignuo je čašu.
»Uzdravlje«, rekao je. »Za ljetnu gala večer!«
»Za ljetnu gala večer«, rekla je Claire.
»Tako mi je drago što si pristala biti suvoditeljica«, rekao je Lock. »Stvarno smo htjeli tebe.«
Claire se ponovno crvenjela te je popila gutljaj vina. »Zadovoljstvo mi je.«
Lock je sjedio na rubu stola. Nosio je kaki hlače, mokasinke bez čarapa i kožni remen s
monogramom na srebrnoj kopči. Kravata mu je bila olabavljena i dva puceta košulje
otkopčana. Claire se ponovno učinio privlačnim — ali zašto? Ništa nije znala o njemu osim
da je bio bogataš. To je bilo zanimljivo. Ili bolje, bilo je zanimljivo to što je preuzeo ovaj
posao (za čiju je godišnju plaću od osamdeset dvije tisuće dolara Claire znala jer je bila član
upravnog odbora) iako je bio toliko bogat da uopće više nije morao raditi.
»Mislim da smo našli nekoga tko će voditi s tobom«, rekao je Lock.
»Ah, baš dobro«, rekla je Claire. Ovo jest bilo dobro: Claire nije mogla preuzeti svu
odgovornost za ljetnu galu večer na sebe. No bila je svejedno nervozna jer će imati
suvoditeljicu. Claire je bila umjetnica: radila je sama, ne u paru. U neku ruku mogla je nazvati
Jasona svojim suvoditeljem — suvoditeljem obitelji — ali kad bi Claire večeras kod kuće
našla J. D-a kako se igra na računalu (neotuširan i bez zadaće), curice kako leže u krevetu
neraščešljane kose (trebalo ih je dobro raščešljati) i Zacka kako spava u Jasonovu naručju dok
ovaj gleda Junkyard Wars, podigla bi ruke u zrak od očaja. »O kome je riječ?«
»O Isabelle French«, rekao je Lock. »Poznaješ li je? Pridružila se odboru ovog proljeća.«
Isabelle French. Je li ju Claire poznavala? Zamišljala je ženu s podignutom kosom, visećim
naušnicama i nekom indijskom tunikom koja ju je podsjećala na Beadese u njihovoj
psihodelićnoj fazi. Isabelle French nosila je nešto slično na prošlogodišnjoj gala večeri. Pila je
koz-mopolitane, plesala je; Claire se sjećala kako odlazi s plesnog podija crvena u licu i
zadihana. Claire se pitala jesu li mislili na istu osobu.
»Pa... mislim da da«, rekla je Claire.
»Ona je jako draga. Htjela bi se još aktivnije uključiti.«
»Živi u...?«
»U New Yorku.«
»Okej. Sto radi u životu?«
»Ona? Ništa posebno, vjerujem, osim projekata sličnih ovom.«
»Ima li...?«
»Djece? Ne, nema.«
16
GIGA
Došlo je do tišine u razgovoru. Udruga se zvala Nantucket's Children, što je značilo
uključivanje ljudi kojima je stalo do djece, a takvi su obično i imali vlastitu djecu.
»Nema djece?« rekla je Claire, pitajući se je li Adams Fiske bio toliko bez srama da pozove
nekoga u odbor samo zbog debljine njegove lisnice.
»Nema«, potvrdio je Lock.
»Je li...?«
»Razvedena«, rekao je Lock. »Bila je udana za jednog tipa s kojim sam išao na koledž
Williams. Iako to nema nikakve veze s ovim. Nisam vidio Marshalla Frencha već godinama i
iskreno, poznajem Isabelle sasvim površno. Adams je taj koji ju je doveo u odbor. Ali znam
da je jako draga. I uzbuđena.«
»Sjajno«, rekla je Claire. A onda, da ne ostavi dojam manje uzbuđene, izvadi notes iz torbe
koji je kupila baš za ovu priliku: »Hoćemo li započeti?«
Ljetna gala večer u organizaciji udruge Nantucket's Children: cilj je bio prodati tisuću
ulaznica. Večer bi počela s koktelima i posluživanjem koktel-zalogajčića. Zatim bi uslijedila
večera za stolovima tijekom koje bi Lock održao prezentaciju u PowerPointu svih projekata
koje udruga financira. Pretpostavljalo se da će do završetka večere gosti već popiti koje piće i
biti u pravom raspoloženju za dražbu. Nakon dražbe, neki bend ili izvođač s jako plesnim
hitovima održao bi koncert, poput Beach Boysa (2004.), Village Peoplea (2005.) ili Frankiea
Vallija i The Four Seasonsa (2007.). Uključujući dodatne troškove, gala večer mogla bi
prikupiti preko milijun dolara. Taj bi novac išao u dvadeset dvije inicijative i za projekte
namijenjene isključivo djeci otoka.
»Bez obzira na to što drugi kažu, najvažnija stvar je talent«, rekao je Lock Claire. »To je ono
po čemu se ovo događanje izdvaja od drugih. Svatko može postaviti šator. Svatko može
naručiti usluge cateringa i organizirati dražbu. Ali mi nudimo glazbu. Zato je naše događanje
privlačno. Zato ljudi dolaze.«
»Da«, rekla je Claire.
»I kola glasina da ti poznaješ... «
»Maxa Westa.«
»Maxa Westa«, rekao je Lock. Opet se nasmiješio, ovaj put s dozom divljenja. Pa da,
naravno. Max West bio je zvijezda svjetskog glasa, odmah negdje pored Eltona Johna, Jona
Bona Jovija, Micka Jaggera. Imao je preko trideset hitova. Na sceni je već gotovo dvadeset
godina, od ljeta kad su on i Claire završili srednju školu, otkad ga je agent primijetio na svirci
u Stone Ponya u Asbury Parku i... da... postao je rock zvijezda. Clairino srce bilo je
slomljeno. Bože, koliko je samo plakala, svake večeri poslije nastupa, iza pozornice, gdje je
smrdjelo po pivskim bocama i smeću — plakala je grleći Matthewa oko vrata jer je znala da
se njihova veza bližila kraju. Ona je išla na Rhode Island School of Design, a on... u
Californiju. Da snimi album, Tad su bili druge osobe. On je doista bio druga osoba —
Matthew Westfield — prije nego što je postao Max West i svirao na inauguraciji u
Washingtonu i za princezu Dianu, prije nego što je rasprodao ulaznice za koncerte šest noći
zaredom na stadionu Shea, prije nego što je snimio live album u Hathmandu koji je bio dvaput
platinast. Prije nego što se oženio dvaput, i otišao u kliniku na liječenje od ovisnosti, triput.
»Da, poznajem ga. Išli smo zajedno u srednju. Bio je... moj dečko.«
»To mi je netko rekao«, rekao je Lock. »Ali nisam... «
»Vjerovao?« nastavi Claire. Naravno. Nitko nije vjerovao iz prve. Claire i Matthew bili su
najbolji prijatelji od sedmog osnovne, i onda, jedne večeri nakon nekoliko godina, kad su bili
dovoljno odrasli, napaljeni i znatiželjni, Matthew ju je poljubio — u školskom autobusu,
navečer. Pjevali su zajedno u zboru te su se vraćali sa školskog izleta, odnosno posjeta
staračkom domu. Matthew nije samo pjevao u zboru već je bio i vodeći tenor u jednom
muškom kvartetu starijeg repertoara koji se najviše i sviđao starcima. »Sweet Rosie
O'Grady«, Pljeskali su kao ludi, a Matthew je glumatao, klanjajući se i ljubeći ruku nekoj
17
GIGA
starici. Dok je stajala na stubama u grupi soprana, Claire je pucala od ponosa. Kad su sjedili
zajedno u zamračenom stražnjem dijelu autobusa kao stotinu puta do tada, Claire je položila
ruku na Matthewovo bedro, naslonila glavu na njegovo rame i nisu ni primijetili da su prešli
na poljupce.
»Nije da nisam vjerovao«, rekao je Lock. »Stvar je u tome što je on, ne znam... tako slavan.«
»Ali tad nije bio«, rekla je Claire. »Tad je bio samo tinejdžer, poput svih nas ostalih.«
»E sad, pitanje je«, rekao je Lock, »možemo li ga dovesti?«
»Mogu pokušati.«
»I to besplatno?«
Claire popije gutljaj vina. »Mogu pokušati.«
Lock se nagnuo prema njoj. Ima vrlo blage oči, pomislila je Claire. Vrlo blage ili vrlo tužne.
»Stvarno bi to učinila?«
»Sve što trebam učiniti je stupiti u kontakt s njime«, rekla je. Napisala je u prvi redak prve
stranice svog notesa: pronaći Matthewa. To je bio teži dio, pronaći ga. »Nisam se čula s njim
već godinama.«
»Stvarno?« rekao je Lock. Sad je zvučao zabrinuto, čak pomalo sumnjičavo. »Misliš li da te
se još sjeća?«
»Pa ipak sam bila njegova srednjoškolska ljubav«, rekla je Claire. »Srednjoškolske ljubavi se
ne zaboravljaju, zar ne?«
Lock se zagledao u nju. Claire je osjetila treperenje pikola niz kralježnicu i duboke tonove
tube kako joj odjekuju u utrobi. Biti nasamo s Lockom, cijeli ovaj »sastanak« stvaralo je
zbrku u Clairi-noj glavi. Ili se možda zbog sjećanja na Matthewa sad osjećala poput
tinejdžerice, u trenutku zaljubljivanja, kao da je svijet obećavao neobične romantične priče.
»Je li to sve?« rekla je.
Prije nego što je uspio odgovoriti, Claire je usmjerila pogled na policu za knjige koja je stajala
lijevo od prozora podijeljenog na dvadeset manjih ploha. Njezinu pozornost privukla je
staklena vaza sa zeleno-bijelim tigrastim uzorkom i zvjezdastim otvorom. To je bio jedan od
Clairinih radova, točno ispred nje, ali ga do tog trenutka nije opazila. Kao da nije prepoznala
jedno od vlastite djece. Ustala je i uzela vazu s police. Približila ju je k svjetlu. Prije dvije
godine, između različitih narudžbi, izradila je dvanaest sličnih vaza za Transom, jednu
trgovinu u gradu. Boje su varirale, ali svaka vaza imala je tigrasti ili leopardov uzorak. Ta
serija vaza nosila je naziv U divljini. Misao vodilja Clairina puhanja stakla bila je »izrada po
mjeri«, kreiranje i izrada unikatnih predmeta za bogate klijente, tako da je rad na vazama za
Claire bio zabavan, opuštajući, te su same vaze bile svijede, lagane, bezbrižne. Transom ih je
sve prodao u samo dva tjedna.
»Gdje si ovo našao?« upitala je Claire.
»U gradu, u jednoj trgovini...«
»Transom?«
»Tamo na uglu, da.«
»Kupio si je?«
»Da.«
»Kupio si je... za sebe?«
»Da, za sebe. Za ured. Nekoliko tjedana smo u njoj držali cvijeće, ali meni je draža prazna. To
je umjetničko djelo samo po sebi.«
»Ah«, rekla je Claire.
»Veliki sam ljubitelj tvog rada.«
Sad je Claire već bila sumnjičava. »Sto si sve vidio?«
»Supruga i ja smo dobri s Klaussenovima«, rekao je. »Vidjeli smo Mjehuriće.«
»Ah«, rekla je Claire.
»I čitam GlassArt, vidio sam tamo neke tvoje radove. A poznati su mi i oni izloženi u
18
GIGA
muzejima.«
»Samo je jedan izložen«, rekla je Claire. »U Whitneyju.«
»I vaze u muzeju u Shelburneu«, rekao je Lock. »Prekrasne
su.«
»Ah«, rekla je Claire. Osjetila je toplinu i crvenilo u licu; dvije ruže cvjetale su na njezinim
obrazima. Bilo joj je neugodno, ali istovremeno joj je i laskalo — Lock Dixon bio je upoznat
s njezinim radom. Poznavao ga je, poznavao. Čitao je časopis GlassArt koji je izlazio u svega
sedamsto primjeraka.
Lock si je pročistio grlo. »Možda to nije u redu od mene, ali sinulo mi je, bi li mogla izraditi
nešto za dražbu, predmet za koji će se nadmetati?«
»Misliš na ovu, od gala večeri?«
Lock je kimnuo.
Claire je zbunjeno odmahivala glavom. Izraditi predmet za dražbu bilo je nešto nečuveno,
nešto što novac nije mogao platiti — niti tjedan dana odmora u škotskom dvorcu s igranjem
golfa u St. Andrewsu ili večera s talijanskim specijalitetima za dvanaestero koju bi skuhao
Mario Batali.
»Ne razumijem. Trebamo prikupiti novac.«
»Točno, zato bi predmet trebao biti u rangu sa serijom Mjehurići.«
Claire je sjela natrag u stolicu te iskapila ostatak vina. Kako nije ništa jela, osjećala je kako joj
glava vibrira poput glazbene viljuške. »Prestala sam raditi. Zatvorila sam radionicu nakon što
mi se sin rodio.«
»Ali ako sam dobro shvatio, to nije bilo za stalno, zar ne? Više nešto poput uzimanja slobodne
godine, a ne konačno povlačenje.«
Claire je rukama dotaknula obraze ne bi li ih tako ohladila. Lock Dixon znao je mnogo više o
njoj nego što je ona mislila. Claire je bila znatiželjna. Kako je saznao sve to? Od koga? Claire
sama nije znala kad će ponovno početi raditi. Radionica iza kuće sad je bila sa spuštenim
roletama i zaključana, hladna i uspavana. Naravno, Claire ju je gledala s čežnjom — naravno
da je. Puhanje stakla bilo joj je u krvi, ali kao žena imala je i jasne prioritete. Trebalo ju je
četvero djece. Moći će se vratiti puhanju stakla tek kad sve četvero bude išlo u školu.
»Prestala sam raditi«, ponovila je Claire.
»To znači da nećeš izraditi nešto za dražbu?«
Claire je zurila u njega. Je li ovo bio izazov? Je li ju izazivao da ga odbije? Ulio joj je još vina
koje je velikodušno prihvatila.
»Sad više ne radim«, rekla je.
»Pomisli samo kako bi zbog toga postiglo još veću cijenu«, rekao je Lock. »Već godinu dana
nisi ništa izradila — bit će skoro dvije u kolovozu, zar ne? Ovo bi bio tvoj trijumfalni
povratak.«
»Ali umjetnost je sama po sebi subjektivna. Sto ako izradim nešto što se nikom neće
svidjeti?«
»Nemoguće. Ti si genij.«
»E, sad me zezaš.«
»Evo kako ćemo«, rekao je.
»Kako?« upitala je Claire.
Gledao ju je i šutio, a na licu mu se nazirao osmijeh. Claire je bila zbunjena. On ju je
zafrkavao, a ona je uživala o tome. Probudio je njezine osjete i potaknuo intelekt. Lock Dixon
bio je možda jedina osoba na svijetu — ne računajući šačicu njezinih klijenata — kojemu
je bilo stalo do toga da se ona vrati puhanju stakla. Ali nije mogla pristati samo zato što je on
bio muškarac, i to bogat, muškarac koji ju je ponudio čašom vina, muškarac čijoj je ženi
Claire nenamjerno nanijela štetu. Nije ju mogao natjerati. Ona je ipak imala granica!
»Kako ćemo?« ponovila je.
19
GIGA
»Ja ću za to ponuditi pedeset tisuća dolara.«
»Molim?« rekla je Claire u nevjerici.
On se nagnuo da je pogleda u oči. Lice mu je bilo tako blizu da ga je mogla poljubiti. Sama
joj je pomisao na poljubac vratila boju u obraze. Odgurnula ga je mislima te se odmaknula
nekoliko centimetara unazad.
»Šališ se.«
»Ne. Pedeset tisuća dolara. Ako izradiš nešto za dražbu s potpisom Claire Danner Crispin, u
istom rangu s radovima izloženima u muzejima, unikat kakav god on bio, ponudit ću pedeset
tisuća dolara.«
Claire je odmahivala glavom. On se šalio. Zasigurno se šalio: pedeset tisuća dolara iznos je
njegove plaće nakon poreza na mjestu izvršnog direktora.
»Ti si lud.«
»Možda i jesam«, rekao je kao da je to doista bila istina. Iako je bila omamljena od vina,
Claire mu nije dopustila da potkopa njezinu odluku.
Ustala je i rekla zaprepastivši samu sebe: »Ja više ne radim.« Htjela se odužiti kozmosu, činiti
dobro — ali čak je i ona imala neke granice.
Sva su djeca spavala kad se Claire vratila kući. Otišla ih je vidjeti jedno za drugim tapkajući u
mraku poput rakuna. Činili su se prilično čistima, curice su imale počešljanu kosu i J. D-jeva
zadaća bila je napisana, iako ju je ugurao u ruksak kao da je komad smeća. Claire je izravnala
stranice s dijeljenjem velikih brojeva te ih pažljivo spremila. U Zackovoj sobi povukla je deku
do njegovih ramena te mu pomi-lovala obraz. Bože, kako se brinula zbog njega! On jest
zdrav, unatoč tome što se rodio prije termina; njegova pedijatrica, doktorica Patel, stalno ju je
u to uvjeravala.
Jason ju je čekao u spavaćoj sobi. Uvijek je htio seks, čak nakon toliko godina braka. Ta je
večer mogla biti jedna od onih u kojoj bi se ozbiljno i kreativno potrudila da mu ugodi, ali
Claire se u ovom trenutku seks činio previše dosadnim. Sastanak s Lockom Dixonom
pokrenuo je njezine kreativne vijuge. Htjela je pomno čitati zadnje brojeve GlassArta. Htjela
se vratiti u uzavrelu radionicu — u rangu s muzejskim primjercima! — i skicirati sve do zore.
»Dođi u krevet«, rekao je Jason.
Odjednom joj se učinilo kao da je bilo zabranjeno razmišljati o radionici.
»Kakva su bila djeca?«
»Super. Dodi u krevet.«
»Zar te ne zanima kako je prošao sastanak?«
»Kako je prošao?«
»Bilo je nevjerojatno«, rekla je. Nije ju pitao da objasni zašto te je pomislila: Ma čemu uopće
trud? Ono što je bilo nevjerojatno za nju nije bilo i za Jasona. Jason je bio građevinski
poduzetnik; za njega je bilo nevjerojatno kad bi vodoinstalater došao na vrijeme ili kad bi
ulovio mrcinu od metra običnom muhom kao mamcem.
»Dodi u krevet, Claire, molim te. Hajde, draga...«
»OK«, rekla je. Oprala je zube te si uzela nešto više vremena za umivanje i hidrataciju lica.
Zatim je obrisala toaletni stolič i umivaonik, nadajući se da će Jason zaspati. No kad je došla
do kreveta, lampa na Jasonovoj strani kreveta još je gorjela. Bio je okrenut prema njezinoj
strani s ispruženim rukama, kao da je ona košarkaška lopta koju svakog časa treba zgrabiti.
»Djeca te nisu izmorila?« upitala je.
»Ma ne, bili su sjajni.«
»Jesi li im čitao prije spavanja?«
»Ja sam čitao Zacku, a Ottilie Sheai. J. D. je pisao zadaću, a poslije je još pročitao jedno
poglavlje.«
»Dobro«, rekla je Claire opuštajući se. »Dakle, sastanak...« Zastala je s pričom, no ne zato što
20
GIGA
je oklijevala reći da su na sastanku bili samo Lock i ona, već zbog Jasonovih ruku koje su već
ulazile u njezinu potkošulju. Nije ga zanimalo što se dogodilo na sastanku. Claire ga je
pokušala uhvatiti za zapešća, ali na kraju je odustala jer je bio uporan. Njihov seksualni život
bio je više nego solidan, ali nešto je uvenulo tijekom njihova braka, ako je to nešto ikad
postojalo. Sto to točno ? Oni više nisu razgovarali. Kad bi Claire to rekla Jasonu, Mi uopće ne
razgovaramo, on bi joj rekao da je šašava. Rekao bi joj: Pa mi stalno razgovaramo. Da,
razgovarali su o djeci, o tome što je bilo za večeru, o popravku auta, o Joeovom četrdesetom
rođendanu sljedećeg tjedna, o računima koje je trebalo platiti, o tome kad će se vratiti s posla.
No kad bi Claire pokušala razgovarati s njime o sastanku s Lockom i svemu vezanom za to —
o Matthewu, o tome kako se osjećala kad se sjetila njega, Daphne i njezine nesreće, o Lockovu interesu za Clairin rad i njegovoj ideji da se vrati puhanju stakla izradom nečeg novog
za aukciju — Jasonov pogled značio bi samo jedno: dosadu. Sve to vrijeme mogli su raditi
nešto što je doista bilo važno — seks! Osim toga, mogao se i naljutiti zbog onoga što mu je
Claire imala za reći: Sto si je to Lock Dixon umislio, da može reći njegovoj ženi da se vrati
puhanju stakla? Claire je bilo lakše sve prešutjeti, fizički udovoljiti Jasonu i pokušati smiriti
misli koje su joj kolale glavom.
Pronaći Matthetva. Nešto u rangu s muzejskim primjercima. Serija Iz divljine. Korzeti od
kitove kosti. Viognier čiji je okus podsjećao na livadu. Pedeset tisuća dolara. Klasična
glazba: nešto o čemu je doista htjela znati više.
Zatvorila je oči i poljubila muža.
21
GIGA
DRUGO POGLAVLJE
Ne da joj mira
Djeca su se počinjala buditi u pola sedam. Budili su se redoslijedom suprotnim onom
kronološkom — prvo Zack, pa onda Shea koja je sa svoje četiri i pol godine bila pravi izazov.
J. D-a i Ottilie smatrali su uvijek »klincem i klinkom« dok su Shea i Zack bili »bebači«. Sheai
se nije sviđalo to što su je zvali bebačem ni to što su je strpali u istu grupu sa Zackom. Zato se
stalno nastojala istaknuti; sve je moralo biti učinjeno na »Sheanin način«. Njezine su se
palačinke morale rezati kuhinjskim nožem jer ih je voljela jesti u četvrtastim komadićima; u
protivnom, komadići su bili »ružni« te stoga nejestivi. Nikad nije željela sjediti do Ottilie ni
imati istu frizuru kao i ona, pa ni nositi odjeću koju je Ottilie prerasla. Ottilie je bila
izvanredno lijepa; imala je dugu kosu prošaranu nijansama kvalitetnog drva — mahagonija,
borovine, jatobe. Već se s osam godina ponašala poput tinejdžerice, primjenjujući vježbe sa
satova baleta na zavodljivo mahanje bokovima. Prerano odrasla i briljantna, Ottilie je bila vrlo
slatkorječiva s roditeljima, učiteljima i vojskom prijatelja. J. D., njihovo najstarije, bio je
zlatno dijete; u čitanju je bio tri razreda ispred, bio je kapetan nogometne i košarkaške
momčadi te ministrant u crkvi Svete Marije. Bio je ugodno društvo, otvoren i uljudan. Ako su
Claire davali komplimente kao uspješnom roditelju, to je bilo zbog toga jer su joj djeca bila
sjajna. Ali bila su sjajna sama po sebi; rodila su se takva. Claire nije htjela svojatati nikakve
zasluge.
Svejedno se trudila u ulozi majke. Uvijek je govorila da je davala sve od sebe stavljajući
dječje potrebe ispred vlastitih — no sad, kad se više nije bavila puhanjem stakla, usmjeravala
je svu svoju frenetičnu kreativnu energiju na odgoj djece. Njezina djeca će jednog dana odrasti; htjela je uživati u njima dok su bili mali. Sad je imala vremena spremiti im zdrave užine,
volontirati u svim njihovim razredima, biti pratitelj na školskim izletima, čitati Harrya Pottera
naglas po noći, uraniti ili stići na vrijeme na svaki trening, utakmicu i sat baleta. Bila je više
usredotočena; njezina kuća čišća; njezina djeca, mislila je, sretnija jer su dobivala njezinu
punu pažnju. Možda nije bila savršen roditelj, ali svakako iskren i dobronamjeran.
Pogledajte je samo ovog jutra: napravila je doručak za četvero djece (slanina, palačinke s
kiselim mlijekom, čokoladno mlijeko, vitaminske tablete). Također im je odabrala odjeću
(jedini koji se uistinu dao obući bio je Zack, dok je s ostalima morala raspravljati o tome koji
se komadi odjeće slažu, što je pristojno za školu, što je čisto). Spakirala je tri užine (J. D. je
volio jagode, Ottilie je zahtijevala besramno puno majoneze u sendviču, a Shea je bila
»alergična« na jagode — jedino »voće« koje bi pojela bez prigovora bile su mandarine u
konzervi). Claire je vodila računa o zadaćama, knjigama posuđenim u knjižnicama,
dozvolama za školske izlete i bilo kakvoj opremi — kopačke, rukavice, role, naočale za
plivanje — koju su trebali za izvanškolske aktivnosti (držali su na frižideru raspor ed
aktivnosti ispunjen različitim bojama). Ali nije uvijek sve išlo kao podmazano i kako je Claire
uvijek i željela: nekoga bi bolio želudac, a drugome bi se stravično klimao mliječni zub. Znalo
je kišiti ili sniježiti postrance ili je Zack imao jedan od onih neobjašnjivih napadaja vrištanja
te bi ih buka sve dovela na rub živaca. Mama, neka prestane! Cesto je Claire stajala u kuhinji
i razmišljala, Ne mogu vjerovati da mogu preživjeti jutro, a još manje i ostatak dana. Cesto se
osjećala poput medicinske sestre u trijaži: Kome se trebala najprije posvetiti ?
Ovo je bio život koji je odabrala. Neke misli ponavljala je u sebi poput mantre dok ih je
ispraćala — Majko moja! Odrast će jednog dana! Uživaj u njima dok su mali!
Claire je vozila djecu u školu. Dvoje ih je išlo u osnovnu, a jedno u Montessori školu. Zack je
bio čvrsto vezan za svoje sjedalo te je plakao jer je htio bočicu, ali se nijedno od troje nije
udostojilo dati mu je. Claire si je stavila slušalice. U autu je i dalje bilo bučno, no Claire je
22
GIGA
svejedno htjela nazvati Siobhan. Siobhan se zaustavila na dvoje djece, no Liam i Aidan bili su
pravi mali demoni te su se neprestano svađali, tako da je i u Siobhaninu autu bilo jednako
bučno.
»Ujutro sam se probudila, pogledala u kalendar«, rekla je Siobhan, »i skužila da sam
propustila sinoćnji sastanak. Kako je bilo?«
»Ah«, rekla je Claire. Sastanak je bio prije jedva dvanaest sati, a sjećanje na njega je nestalo
negdje u odvodu, zajedno s vodom opranog posuđa. Njezino uzbuđenje je splasnulo, no nešto
je ipak ostalo — osjećaji koje je Lock Dixon u njoj probudio. Je li se mogla i u ovom slučaju
povjeriti Siobhan? Njih dvije bile su udane za dva brata; nisu imale dlake na jeziku kad su u
pitanju bili njihovi brakovi. Obožavale su žaliti se jedna drugoj — zbog krijumčarenja
cigareta, previše gledanja televizije, vječne gnjavaže oko seksa — i natjecati se u svojim
nevoljama. (Budući da su Siobhan i Carter radili zajedno, ona je tvrdila da su se osjećali
dvostruko mučno jedno od drugoga na kraju dana). Siobhan se sviđao korejski dostavljač koji
je radio u UPS-u; Claire je bio sladak jedan dvadesetogodišnjak koji im je kupio smeće.
Stalno su razgovarali o muškarcima na zabavan, bezopasan način. No Claire je odlučila ne
reći ništa o Locku, barem zbog toga što ni sama nije znala kakvi su to točno bili osjećaji.
»Bilo je dobro. Razgovarali smo o uvodnim stvarima.«
'
»Imaš li suvoditelja?« upitala je Siobhan.
»Da. Suvoditeljicu. Isabelle French.«
»Isabelle French?«
»Da. Poznaješ je?«
Siobhan je šutjela, što je bilo vrlo čudno. Claire je provjerila je li sve u redu s telefonom,
misleći da je problem u liniji.
»Jesi tu?« rekla je Claire.
»Da, da.«
»Sve u redu?«
»Radili smo ručak za Isabelle French ovoga ljeta.«
»Jeste? Gdje živi?«
»U Monomoyu. Ali ne u luci, već u šumi. Na Brewster Roadu. Između Monomya i Shimmoa,
zapravo.«
»Okej, u čemu je stvar? Nije vam još platila? Žena je totalna gadura?«
»Ne, bila je ljubazna. Prema meni.«
»Je li bila nepristojna s Alecom?« Alec je bio Jamajčanin koji je radio za Siobhan i Cartera
kao šef posluge. »Je li bilo kakve rasističke primjedbe?«
»Ne«, rekla je Siobhan. »Bila je susredjiva, jako draga, samo što je došlo do neugodnog
trenutka kad je čavrljajući otišla na trijem pa ju je grupa vještica u kuhinji počela ogovarati.
Čini se da je izazvala skandal jednom prilikom u New Yorku. Bila je na nekoj velikoj zabavi,
popila previše te je na plesnom podiju poljubila muža neke žene i sve se to pretvorilo u veliku
aferu zbog koje nitko nije htio s njom razgovarati i prestali su je pozivati na događanja. Bila je
i član odbora u jednoj od većih bolnica, no vjerojatno su je zamolili da dade ostavku na to
mjesto. U svakom slučaju nije zvučalo baš dobro.«
»Tračali su je iza leda u njezinoj kuhinji?« rekla je Claire.
»Da. Iskreno, povraćalo mi se od svega toga.«
»Jesu li znale da si ti tamo i da ih možeš čuti?«
»Ja sam tu bila radi cateringa. Zašto bi obraćale pozornost na mene?«
»Onda misliš da je loše što je imam za suvoditeljicu?«
»Ne, ne mislim daje loše«, rekla je Siobhan. »Ali čisto da znaš, ni njezini prijatelji je ne
vole.«
23
GIGA
Claire i Zack vratili su se natrag u osam i deset, tišina koja je vladala kućom bila je poput
daha olakšanja. Pan je sjedila za kuhinjskim šankom jedući zdjelicu Cocoa Puffsa, vrstu
žitarica zabranjenu za djecu.
Zašto ih Pan smije jesti?
Pa Pan je odrasla.
Pan je imala dvadeset sedam godina i došla je s jednog otoka na jugozapadnoj obali Tajlanda
u Andamanskom moru. Stigla je da bi radila kao dadilja nakon Zackovog rođenja, iako je
Claire bilo draže smatrati to »kulturnom razmjenom«. Nakon teškog poroda i novih obveza
oko četvrtog djeteta, činilo se dobrim potezom imati ispomoć u kući. Pan je igrala kreativne
igre s djecom, čistila je i peglala, kuhala tajlandske specijalitete od kojih rastu zazubice, no
ono u čemu je bila najbolja bila je briga o Zacku. Čini se da se u Tajlandu bebe nikad ne
puštaju iz naručja. Stalno ih se nosi i zato nikad i ne plaču. Dok ga je čuvala, Pan je Zacka
stalno držala i nosila sa sobom. Kad je bio s Claire te ga je ona po potrebi trebala posjesti —
Trebam skuhati večeru, slatko moje — udario bi u plač. Ponekad je bilo toliko teško s njime
da je Pan morala izaći iz sobe i podignuti ga; iako bi Claire tada laknulo, bila je također
sumnjičava. Možda je Zackov problem bio taj što su ga previše mazili pa je postao razmažen i
preosjetljiv. Možda je Panina pažnja ugušila Zackov urođen poriv za istraživanje, učenje,
interakciju. A možda ga je držala stalno uza se jer je i ona osjećala da nešto s njim nije bilo u
redu.
»Dajte«, reče Pan. »Ja ga uzeti.« Ustala je sa stolca i posegnula za Zackom.
»Samo ti završi s doručkom. Ja ga držim.«
»Ja ga uzeti«, rekla je Pan. Zack nije bio lud. Želio je da ga primi Pan.
»U redu«, rekla je Claire. A onda, poput automata: »Imam tisuću stvari za obaviti.« Kao na
primjer sude od doručka — tanjuri prošarani ljepljivim sirupom, šalice s talogom od kakaa —
zatim kuhinjski šank i stolci. Nakon toga Claire se popela na kat. U pravilu su djeca
pospremala svoje krevete, ali Claire bi ih naknadno i sama pospremila. Uzrujala bi je i sama
pomisao na njezinu djecu kako uskaču u šlampavo napravljen krevet. Voljela je svježe opranu
i čistu posteljinu i uredno složen poplun. Povukla je vodu u dječjoj kupaonici, stavila sve
četkice u plastične čaše i oprala osušene tragove kalodonta na umivaoniku. No u tom trenutku
shvatila je da je zapravo razmišljala o tome što je radila, umjesto da to jednostavno obavi.
Istovremeno je obavljala kućanske poslove i razmišljala što bi Lock Dixon mislio da je vidi u
tom trenutku. Ili što bi Matthew mislio. Bože, morala je pronaći Matthewa.
Zatim se bacila na pranje rublja. Kad bi jedan dan preskočila pranje rublja, sve bi se izmaklo
kontroli. Je li ikom drugom bilo stalo do ovoga osim njoj? Takvi su detalji vladali njezinim
životom — pet tisuća stvari koje su se tijekom dana nizale jedna za drugom poput prepreka u
nekoj videoigrici. Kad bi Claire umrla ili se razboljela, ili pak preuzela na sebe vođenje
zahtjevnog projekta kao što je ljetna gala večer, a svi ti poslovi ostali nedovršeni, što bi se
dogodilo ? Bi li kuća propala u zemlju? Bi li djeca postala propalice? Vjerovala je u to
duboko u srcu. Njezin trud imao je smisla. Ubacila je hrpu šarenog rublja u perilicu.
U deset je pokušala vježbati jogu na podu spavaće sobe. Odmotala je spužvu te se postavila u
položaj psa koji gleda dolje. Sunčeve zrake prodirale su u sobu te joj se položaj psa koji gleda
dolje učinio udobnim. Opet joj se vratio u misli Lock Dixon. Da je može vidjeti ovoga trena,
bi li ga impresionirala njezina gipkost? (Ne. Čak se i Clairina devedesetdvogodišnja baka
mogla postaviti u položaj psa koji gleda dolje.) Bila je previše lijena da proba neki drugi
položaj, no ionako se, ako ćemo biti iskreni, toliko dugo nije bavila jogom da je zaboravila
sve položaje. Da sad proba neki drugi, ne bi ga napravila ispravno pa od njega ne bi bilo
nikakve koristi.
Potom je ^jela. Zujalo joj je u glavi. Ništa nije pojela; zaboravila je sebe nahraniti. To je bio
pravi razlog njezine mršavosti; joga nije imala nikakve veze s time.
Onda je zazvonio telefon. Da nije možda Lock? Jedna stvar bila je sigurna sad kad je bila
24
GIGA
suvoditeljica ljetne gala večeri: telefon će zvoniti i s druge strane bit će Lock ili Isabelle
French — ili Matthew! — umjesto Jeremyja Tatea-Friedmana, njezina klijenta iz Londona,
koji bi joj pričao o snu u kojem je jedan cijeli orkestar svirao na staklenim instrumentima. Bi
li Claire, za odgovarajuću cijenu, izradila staklenu flautu, ali takvu da doista funkcionira?
(Tijekom svoje karijere Claire je bila izložena — štoviše ovisila je o ekscentričnim idejama
nekolicine vrlo bogatih ljudi.) Provjerila je broj na displeju: Siobhan. No Claire nije podignula
slušalicu: previše toga joj se motalo po glavi. Ponajprije, Lock. No dobro, ovo je bilo stvarno
jadno. Čovjek joj nije dao mira poput utvare koja ima nedovršenog posla sa živućima. Zašto?
Sto je želio od nje? Neki stakleni predmet u rangu s onim muzejskim za dražbu. Htio je da se
pompozno vrati staklarskoj umjetnosti, poput žene koja iskače iz torte pred tisuću gledatelja s
plaćenom ulaznicom. Htio je da iziđe iz ropstva majčinstva, iz špilje u koju se bila povukla
poput pustinjaka, na svjetlo dana. Već mjesecima nije bila u uzavreloj radionici i — Ma daj
priznaj, Claire! — nedostajala joj je. Jedan dio nje žudio je za njom. Zvali su je ljudi poput
Jeremyja Tatea Friedmana i Else, vlasnice trgovine Transom. (Hoće li Claire izraditi još jednu
seriju Iz divljine? Te vaze su se tako brzo rasprodale!) No njihov poticaj nije bio dovoljan da
se Claire doista vrati svojoj umjetnosti. Lock je nekako uspio pritisnuti pravi gumb. Njegov as
u rukavu bio je element iznenađenja. Čitao je GlassArt i ne samo što je znao za njezin izloženi
rad u Whitneyju već i za onaj u muzeju Yankee Ingenuity u Shelburneu u Vermontu. Cijenio
je njezin rad, dakle i nju samu, Claire, na način na koji samo malo njih zna. Tko je mogao
znati? Lock Dixon bio je ljubitelj njezine umjetnosti. On ju je uvijek činio nervoznom; Claire
je pomislila da je to zbog Daphneine nesreće.
Ali možda i ne.
Claire se pitala je li Lock Dixon ikad bio u jednoj puhaonici stakla. Ako je bio spreman platiti
pedeset tisuća dolara za komad stakla, onda je valjda znao nešto više o tom zanatu. Možda je
bio kod Simona Pearcea; tu su bila dva studija gdje se moglo vidjeti kako se puhanjem stakla
izrađuju čaše, dok se na katu nalazio luksuzan restoran gdje se mogla naručiti salata od toplog
kozjeg sira i ušećerenih pecan oraha. Ili je možda Lock vidio puhanje stakla u povijesnom
dijeju William-sburga, u selu Sturbridge ili na školskom izletu u Corning. Pitat će ga sljedeći
put kad budu nasamo. Hoće li ikad više biti nasamo? Zašto ju je uopće bilo briga? Je li
smatrala Locka Dixona privlačnim? Pa, imao je desetak kilograma viška i proćelavo tjeme,
tako da je odgovor ne, nije baš sličio Dereku Jeteru ili Bradu Pittu, niti je bio dvadesetogodišnji komad, poput onog koji radi u tvrtki za odvoz smeća Santos. Nije bio zgodan poput
Jasona (koji je imao ravan trbuh i gustu plavu kosu). Ali Lock je imao lijepe oči — i taj
osmijeh. Nešto se dogodilo između njih te večeri u uredu — nešto ih je povezalo, nekakva
energija — nešto čega nije bilo na ručku u jahtaškom klubu ili na raznim drugim sastancima
odbora na kojima je Claire bila prisutna. Nešto je zaiskrilo, pretvorilo se u plamen i nastavilo
tinjati — Clairin interes, želja. Ali zašto? Siobhan je obožavala ovakva pitanja: Zašto ova
osoba, a ne neka druga? Zašto su ljubav, strast, romantika, pa čak i oni stvarni, duboki i
iskreni osjećaji prema vlastitom mužu uvijek slabjeli (a u nekim slučajevima jednostavno
nestajali)? I ako je to slabljenje bilo neizbježno, je li to značilo da smo jednom zauvijek
mogli jednostavno odustati od leptirića u trbuhu, smušenosti i one dvojbe Bože, je li to ljubav
ili strast? Jesmo li bili osuđeni na neostvarive maštarije o Georgeu Clooneyju ili zgodnom
dostavljaču iz UPS-a? Siobhan je mogla satima pričati o ovome umatajući meso od jastoga i
svježi kukuruz u lisnato tijesto, no Claire se tek sad počela zanimati za to. Nije je uopće bilo
briga, sve do sada.
25
GIGA
Clairina radionica bila je zatvorena pod ključem poput Fort knoxa∗. Dok je još radila, peć za
taljenje stakla gorjela je dan i noć, pa je naziv »uzavrela radionica« bio neka vrsta eufemizma.
Jason ju je zvao utrobom pakla. On ju je i sagradio jer na otoku nije bilo ni jedne
staklopuhačke radionice. Nevoljko je započeo s radovima. Za njega je to bio poprilično skup
hobi. Potrošili su desetke tisuća dolara na peć za taljenje te peć za zagrijavanje stakla, lule∗∗,
radne stolove, kalupe, alate za oblikovanje, pigmente, peć za hlađenje. Pravo malo bogatstvo.
Naposljetku je Jasona oduševila gradnja radionice. Gradio je jedinu staklopuhačku radionicu
na otoku. Za vlastitu ženu koja je izučila taj zanat; diplomirala je na Rhode Island School of
Design! Izrađivala je različite predmete — vaze, čaše i skulpture — i uspijevala ih prodati.
Claire je uspjela vratiti novac uložen u opremu radionice te je na hirovima ekscentričnih
klijenata zaradila dovoljno novca da otplati auto i podeblja dječji štedni fond za koledž.
Nije mogla vjerovati da će to zaista učiniti. Pogledala je krišom prema kući. Osjećala se poput
kriminalca dok je otključavala teška metalna vrata. Ali zašto? Nije bilo ničeg lošeg u
ponovnom bavljenju puhanjem stakla. Pan bi se brinula o Zacku, a ostala djeca ionako su po
cijeli dan bila u školi, pa onda... zašto ne? Zbog osjećaja krivnje koji je imao veze s njezinim
padom. Claire se nije smjela izložiti vrućini kad je bila tako blizu poroda. Trebala je piti više
vode. Liječnik ju je upozorio! Zack je bio taj koji je morao snositi posljedice. Nešto s njim
nije u redu.
Svejedno je ušla u radionicu. Bila je poput alkoholičara koji otvara bar ili narkića koji se
nalazi sa svojim dilerom. Ma bila je smiješna! Naposljetku, u posljednjih je godinu dana više
puta ušla u radionicu — da uzme alat, da prođe kroz knjige s knjigovođama, da pokaže Pan
predmete koje je napravila na samom početku — no nikad nije ušla s namjerom da ponovno
počne s radom. Ugasila je peći radi obitelji. Trebala se brinuti o četvero djece, mužu i kući.
Sad je stajala usred radionice i gledala oko sebe. Ma daj priznaj! Žarko je priželjkivala vratiti
se svome radu.
Claire je osjećala atavističku privlačnost prema staklenoj masi; bila joj je ukodirana u DNK.
Privlačili su je plamen, opasno visoke temperature i zasljepljujuće svjetlo. Za nju je kuglica
staklene mase na vrhu lule krila smisao života, iako je bila vruća i opasna. Toliko se puta
opekla i porezala da se više nije ni sjećala u kojim prilikama; svaki je ožiljak imao svoju priču
koje se ona nije sjećala. Voljela je raditi sa staklom na način na koji je voljela svoju djecu —
bezuvjetno i unatoč realnoj mogućnosti neuspjeha. Znala je ispustiti staklenu masu na pod ili
je krivo oblikovati pa dobiti nešto asimetrično; znalo se dogoditi i da napravi pretanak sloj, da
ne uspije prebaciti masu na drugu lulu jer je bila krivo nataknuta ili da se komad smrska u
peći za hlađenje jer ga je prebrzo stavila na hlađenje. Puhanje stakla nije trpjelo greške; bio je
to ujedno zanat i znanost. Zahtijevalo je preciznost, koncentraciju i vježbu.
Pronašla je poluprazan blok za skiciranje na radnom stolu. U rangu s onima izloženim u
muzejima? Rad izložen u Whitneyju bila je skulptura sastavljena od iznimno tankih kugli —
tako tankih da su je morali staviti u prostoriju sa zvučnom izolacijom — s odsjajem duginih
boja, skulptura je podsjećala na mjehuriće od sapunice. Zato ju je nazvala Mjehurići III.
(Mjehurići I i Mjehurići II završili su u privatnoj kolekciji Chicka i Caroline Klaussen. Chick
Klaussen bio je član odbora muzeja.) U muzeju Yankee Ingenuity bio je izložen set vaza s
otvorima različitog oblika. Gledanjem u njihovo dno, postizao se efekt sličan onom pri
gledanju kroz kaleidoskop. Prevladavale su morske boje — tirkizna, kobalt, smaragdna,
mliječno zelena. Claire je jednom otišla u Vermont s Jasonom i djecom da vide izložene vaze.
Izgledale su jako dražesno i lijepo izložene u tom malom, skromnom muzeju, ali nisu se
mogle usporediti sa skulpturom u Whitneyju. Claire nije mogla nadopuniti seriju Mjehurići
još jednom skulpturom namijenjenom za dražbu; to bi bilo kao da je Leonardo pokušao na∗
Vojni kompleks u sklopu kojeg se nalazi američki središnji državni trezor.
Šipka za primanje i oblikovanje staklene mase.
∗∗
26
GIGA
slikati još jednu Mona Lisu. No mogla je izraditi novi set vaza. Bi li vrijedile pedeset tisuća
dolara?
Uto su se vrata otvorila i prostorija se ispunila svježim povjetarcem. Claire se okrenula. Pan je
stajala na ulazu. Claire se osjećala kao da su je ulovili na djelu.
»Gdje je Zack?« upitala je Claire.
»On spavati.«
»Razmišljam o tome da se vratim puhanju stakla.«
Pan je kimnula. Još je imala preplanulu put od ovog ljeta. Nosila je crnu majicu s
naramenicama, bež hlače do koljena i srebrni lančić sa sitnim zvoncem oko vrata. Claire je
već dva puta platila njegov popravak nakon što ga je Zack strgnuo. Savjetovala joj je da ga
skine dok radi, no Pan nije prihvatila savjet i u tom nije bilo ničeg lošeg. Lančić i zvonce bili
su dio njezine osobnosti, njezine čarolije. Pan je bila niska i vitka, sjajne crne kose zaobljene
u bob frizuru. Bila je ujedno dražesna i muškobanjasta. Sa srebrnom ogrlicom i sitnim,
zveckajućim zvoncem podsjećala je Claire na šumskog duha.
»Sto ti misliš?« upitala je Claire.
Pan je mahnula glavom.
»O tome da se vratim u radionicu?«
Pan je slegnula ramenima. Vjerojatno nije razumjela pitanje, ali sigurno nije razumjela
posljedice Clairina povratka puhanju stakla.
Claire je odmahnula glavom. »Nema veze«, rekla je.
Pan je potom otišla, a Claire se zadržala još koji trenutak za stolom listajući blok za
skiciranje.
Nekoć davno izradila je složen par svijećnjaka za gospodina Freda Bulrusha iz San Francisca.
Karamelasti svijećnjaci. Slučajno je došla do njihova oblika, držeći pincetom staklenu masu
dok je valjala lulu; okretala je i razvlačila masu te je zatim uvaljala u plavi i grimizni pigment
kojeg je posula po stolu za oblikovanje. Bila je poput djeteta s glinom te je mislila da će na
kraju, baš poput djeteta, napraviti samo nered, no boje su se prekrasno stopile, komad se malo
ohladio te je Claire u njemu prepoznala stalak svijećnjaka. Dodala mu je podnožje, ispuhnula
manju kuglu pa kad je izvadila sve iz peći za hlađenje, pomislila je: Ovo stvarno izgleda
super. Svijećnjak ju je podsjećao na psihodeličnu lizalicu. Jason je bio taj kojemu je izgledao
poput razvučene karamele. Svidio mu se baš kao i Claire, a onda je rekao: Ali što će ti samo
jedan svijećnjak?
Claire je pomislila: Pa tako je. Nema šanse da uspijem izraditi još jedan takav.
Pokušala je izraditi još jedan i gotovo uspjela — boja nije bila potpuno ista te je bio manje
vijugav — no upravo se zbog toga radilo o umjetničkom djelu. Poslala je fotografiju
svijećnjaka gospodinu Bulrushu, tajanstvenom bogatašu (bio je dobar s Timothyjem Learyjem) kojem se sviđao njezin rad, jer je vjerovao da posjeduje ono što je on nazivao
»ushitom i boli« njezine duše. Bulrush je za taj par svijećnjaka dao dvije i pol tisuće dolara.
A da »prevrne« tu ideju i napravi »viseće svijećnjake«, odnosno luster? Claire je oduvijek
htjela izraditi luster. Zašto ne bi napravila karamelasti luster koji bi se slijevao s plafona poput
slavljeničkih spiralnih vrpci od kojih bi svaka završavala žaruljom veličine grozda? Bože, pa
to bi izgledalo fantastično. Bi li se to svidjelo Locku?
U dva sata Claire je morala pokupiti J. D-a i Ottilie iz osnovne, a Sheau iz Montessori škole.
J. D. i Ottilie imali su malu ligu u tri, a Shea trening nogometa u pola četiri. Claire je za sve
pripremila užinu i sok, J. D-ove i Ottiliene bejzbolske rukavice, kape, dresove te Sheaine
kopačke i štitnike. Klinci su se nagurali u auto sa svojim kutijicama za užinu, ruksacima i
raznim likovnim radovima. J. D. je imao letak za Dan otvorenih vrata škole koji je poput
jesenjeg lista doletio do prednjeg sjedala.
»Kako je bilo u školi?« upitala je Claire.
27
GIGA
J. D. je otvorio vrećicu čipsa. Nitko nije odgovorio. Claire je pogledala u retrovizor; Shea se
borila sa sigurnosnim pojasom.
»Sto ste danas radili? J. D.?«
»Ništa«, rekao je J. D.
»Ništa«, rekla je Ottilie.
»Shea?«
»Ne mogu zavezati pojas.«
»J. D., pomogni joj, molim te.«
On propiskuta: »Naravno.«
Claire se nasmiješila. Ona nije bila Julie Andrews, ni oni von Trappova djeca iz mjuzikla
Moje pjesme, moji snovi; ovo su bila djeca koja, čini se, nisu ništa radila u školi cijeli dan —
no sve je ipak u najboljem redu. Ona jest ušla u uzavrelu radionicu, no svejedno je voljela
svoj život takav kakav je bio. Ulagala je svaki napor da se pobrine da djeca imaju sve što im
treba. Budući da je izgubila previše vremena sanjareći nad svojim notesom za skiciranje,
zaboravila je staviti oprano rublje u sušionicu i ništa nije pripremila za večeru, tako da će biti
ludo kad se vrate kući, a morat će čuvati i Zacka jer je Panina »smjena« završavala u pet
popodne. Claire nije imala vremena izraditi predmet muzejske vrijednosti. No taj poriv, ta
želja je još uvijek bila tu. Davno nije imala tako dobru ideju kao ovu za karamelasti luster.
Claire je potom ušla u parkiralište gradskih rekreativnih terena. Tu se odvijala ljetna gala
večer: to je bilo jedino mjesto dovoljno prostrano za postavljanje šatora i dovođenja tisuću
ljudi na koncert. Claire se upita je li bilo šansi da sretne Locka Dixona na rekreativnim
terenima, i odgovor je bio ne.
Nogometni teren bio je odlično mjesto da se baci pogled na »djecu Nantucketa«. Samo su u
Sheaninoj momčadi djeca govorila pet jezika — tu su bile dvije djevojčice s Haitija, jedan
dječak iz Bugarske i blizanci iz Litve čiji su roditelji bili gluhi (govorili su engleski, litvanski i
litvanski znakovni jezik). Različitost je bila nevjerojatna, uzbudljiva; program treniranja bio je
dobro organiziran, a treninzi odlično vodeni. Novac su dobivali iz fonda udruge Nantucket's
Children.
Kad je Claire ugledala grupu svojih prijateljica — Delaney Kitt, Amie Trimble, Julie Jackson
— osjećala se onako kako se vjerojatno osjećao jedan vojnik medu svojim suborcima: Svi smo
mi u istom rovu, boreći se u istom ratu — odgajanje djece i uživanje u njima jer će jednog
dana odrasti.
Claire je otišla do Julie Jackson. Ona je bila prirodno lijepa; imala je kovrčavu plavu kosu te
bila čak mršavija od Claire (bavila se kick-boxingom). Julie Jackson imala je troje djece,
prodavala je pisaće potrepštine, ponekad bi organizirala prezentacije kod kuće te je bila u
odboru za klizalište. Kad ju je vidjela, Claire je odmah pomislila, Odbor!
»Bok«, rekla je Claire.
»Bok!« rekla je Julie. »Kako si? Jesi došla s malim? Bože, nisam ga godinama vidjela.
Sigurno je dosta narastao.«
»Da«, rekla je Claire. Njezino dobro raspoloženje bilo je poput balona koji je slučajno
ispustila te se sad udaljavao leteći iznad stabala i gubeći se iz vida. Claire namjerno nije
povela Zacka sa sobom. Nije htjela da ga druge mame vide, osjete da nešto nije u redu i da
onda međusobno raspravljaju je li to zbog toga što se rodio toliko prije termina. »Kod kuće je
s Pan.«
»Onda, što ima novog?« upitala ju je Julie.
»Ma ništa posebno«, rekla je Claire. Kako je mogla načeti temu? Pomislila je da bi bilo dobro
poslati svima mail. No to bi bilo kukavički od nje — a ovo je bila savršena prilika da ih upita
za odbor. Nogometna ekipa za mlade od sedam godina izgledala je poput pravih malih
Ujedinjenih naroda. »Pristala sam voditi ljetnu gala večer. Znate, onu dobrotvornu večeru u
organizaciji udruge Nantucket's Children. Hej, bilo bi mi baš drago imati te u odboru. Hoćeš li
28
GIGA
razmisliti?«
Julie Jackson očima je pomno pratila svog sina Eddija koji je sad preuzeo loptu. Nije ništa
odgovorila i Claire je mislila treba li ponoviti pitanje. Sad joj se činilo kao da je pitala Julie
Jackson da joj se pridruži u zatvoreničkom prisilnom radu na otvorenom.
»Znaš o čemu je riječ?« rekla je Claire. »Čula si za ljetnu gala večer? Održava se upravo
ovdje, u kolovozu...«
»Znam«, rekla je Julie. »Lock Dixon se bavi time. Je li te on pitao?«
»Da«, Claire se zbunila na sam spomen Locka. Julie je bila u taksiju u noći Daphneine
nesreće. Je li ona sve to povezala? »Žele da dovedem Maxa Westa.«
»Pa da«, rekla je Julie. »Zaboravila sam da si ga poznavala.« Je li Julie bila ironična ili Claire
preosjetljiva?
»Jesam«, rekla je Claire.
»Ne mogu ništa više na sebe preuzeti. Jednostavno ne mogu.«
»U redu. Shvaćam.«
»Ni ja«, javila se Delaney Kitt.
»Ni ja«, rekla je Amie Trimble. »Ted bi me ubio. Uvijek se čini tako bezazlenim pridružiti se
svim tim odborima, ali uvijek ispadne trošak vremena i novca.«
»Slažem se«, rekla je Julie. Zatim se nakesila Claire. »Ali ti si naša dobrica, uspijevaš naći
vremena i za to.«
»Prava dobrica«, potvrdila je Delaney.
»Imat ćeš strašno puno posla«, rekla je Amie. »Bolje ti nego ja!«
Claire je kasnila kući nakon završetka treninga jer su na putu naišli na ozlijeđenu pticu.
Opazila ga je tamo (bila je to neka vrsta vrapca) ozlijeđenog vjerojatno pri naletu auta ili ga je
nečiji pas ugrizao; unatoč ozljedi još se borio, bio je još živ. Iscrpljeni od treninga, klinci su se
opustili na stražnjem sjedalu i nisu vidjeli pticu, a Claire je pomislila: Produži! Imala je samo
pet minuta do završetka Panine smjene. Ali ne, nije ju mogla ignorirati. Zaustavi auto i reče:
»Pogledajte onu jadnu malu pticu.« Djeca se malo usprave, ali nisu izašli iz auta.
Claire je kleknula kraj nje. Nešto nije bilo u redu s jednom nogom i jednim krilom.
Poskakivala je ukrivo. Claire je začula sviranje auta. Amie Trimble je usporila.
»Sto to radiš?«
»U patroli sam za ozlijeđene ptičice«, rekla je Claire.
Amie je zamahnula glavom, nasmijala se te se odvezla.
Claire se približila da je podigne, ali ptici to nije bilo po volji. Pobjegla je odskakujući, a
Claire je požurila za njom po prašnjavom dijelu ceste. I Julie Jackson je prošla u autu. Claire
se podignula i pogledala prema stražnjem dijelu auta. Claire je bila jedina osoba od svih koje
je poznavala koja bi se zaustavila zbog jedne ptice; bila je jedina osoba koja bi pristala na
vođenje nečeg tako važnog i vremenski zahtjevnog poput gala večeri. No umjesto da se osjeća
boljom osobom, osjećala se poput proklete budale. Ti si dobrica, uspijevaš naći vremena i za
to. Ona nije imala vremena — Vrati se u auto! — ali savjest joj nije dopuštala da ostavi tamo
jadnu ptičicu. Približila joj se skrivećki i dodirnula je nježno rukom. Klinci su navijali u autu.
To je bilo sve što je ptičica trebala: odmah je poletjela. Claire je osjetila olakšanje te se vratila
u auto. Djeca su pljeskala.
Nekoliko dana poslije, Claire i Siobhan izašle su van, samo njih dvije, da jedu cheeseburgere,
pržene krumpiriće i piju vino kod Le Languedoca. Na vinskoj karti je bio i Viognier, te je
Claire pomislila na Locka i kako je za vrijeme sastanka više od svega željela svidjeti mu se.
Naručila je to vino, ali nije htjela sa Siobhan pričati o Locku jer bi je ona zadirkivala. U
Siobhan je čučao mali školski nasilnik. Znala je rugati se, bockati, izazivati; uvijek je imala
neobične prijedloge te je izazivala Claire da joj se pridruži. Bilo je općepoznato da je Siobhan
bila zloćka, a Claire dobrica; Claire je bila slatka, a Siobhan pikantna; Siobhan je nosila
trozubac, a Claire aureolu. Siobhan je psovala poput kočijaša i plesala po stolovima. Claire je
29
GIGA
pauke iznosila van umjesto da ih zgnječi komadom toaletnog papira poput svih normalnih
ljudi. Ljudi su se htjeli naći na pustom otoku sa Siobhan; htjeli su imati Claire uza sebe u
slučaju pada aviona i samo jednog padobrana — Claire bi ga odmah prepustila.
»Hajdemo u Chicken Box«, rekla je sad Siobhan. »Upoznajmo nekoliko zgodnih komada i
pođimo na ples.«
»Nema šanse«, rekla je Claire.
Siobhan se namrgodila. Njezine naočale četvrtastog okvira skliznule su joj niz nos. »Uopće
nisi zabavna«, rekla je mirišući vino. »Zašto nisam mogla dobiti zabavniju šurjakinju? Pravi si
dosadnja-ković.«
Da, Claire se osjećala dosadnom, ali i kreposnom, još više jer je znala da Siobhan neće ići
sama tražiti nevolje. I bila je u pravu. Platile su račun i vratile se kući svojim muževima.
Sljedećeg dana, na treningu hokeja, Siobhanin sin Liam zabio se u ogradu te pretrpio
stravičan prijelom ruke. Carter je bio s njime kad su letjeli za Boston gdje su ga trebali
operirati, a Siobhan je ostala kod kuće s Aidanom, prevrćući krunicu u plaču.
Mora na operaciju, rekla je. Isuse, Marijo i Josipe. Rezati mog malog. Staviti ga na stol.
Claire je otišla u supermarket dok su djeca bila u školi da kupi kokoš koju bi ispekla i odnijela
Siobhan i Aidanu, zatim Oreo kekse i sladoled da ih malo razveseli. U dućanu je bilo tiho, bio
je gotovo prazan.
Sad joj je još više laknulo što se Siobhan i ona nisu loše ponijele sinoć. Za razliku od braće
Crispin, njihovih muževa, Claire i Siobhan bile su irske katolkinje i time ujedinjene u
uvjerenju da će se dogoditi nešto loše ukoliko se radi nešto loše.
Ali što ako to nije bila istina? Te su misli prolazile Clairinom glavom dok je tražila sladoled
medu smrznutom hranom. Sto ako stvari ipak nisu tako išle? Na kraju, Siobhan je sinoć bila
poput svetice, no Liam se svejedno ozlijedio.
Claire je uto začula oštar smijeh. Podigla je pogled i na drugom kraju prolaza ugledala
Daphne Dixon. Oooo ne. Ovo nije dobro. Claire je u supermarketu mogla satima čavrljati s
bilo kime, no Daphne Dixon je bila zadnja osoba koju je Claire htjela sresti. Pokušala se
sakriti iza visoke hrpe izložene pseće hrane i nestati, ali Daphne ju je uočila. Smijeh, koji je
zvučao poput blebetanja neke sotonističke rock-zvijezde, činio se kao usmjeren na Claire.
»Bok«, poviknula je Claire. Mahnula je rukom ali nije krenula prema naprijed. Možda se
mogla izvući samo s mahanjem i okretom — nauštrb Siobhanina sladoleda — te nestati.
Uspjela je svejedno baciti pogled na Daphne te se iznenadila kad je vidjela kako je dobro
izgledala. Imala je tamno obojenu kosu, nosila je bijeli top s naramenicama, postavljenu jaknu
i ogrlicu sa zlatnim medaljonom koji se sjajio na njenoj grudnoj kosti.
Claire je prvi put vidjela Daphne prije deset godina. Nosila je tada J. D-ja, a ona i Jason bili su
na jednoj zabavi uz bazen. Claire se osjećala jadno, prvo jer je na sebi imala kostim za
trudnice veličine cirkusnog šatora, a drugo jer su svi pili pivo i margarite osim nje. Jason je
(nikad nije bio odveć suosjećajan dok je Claire bila trudna) bio skroz pijan. Pokazao je prema
Daphne Dixon, koja je nosila bikini boje kože zbog čega je izgledala kao gola, i rekao: »Ta
žena ima predobre sise.«
Možda je doista i imala predobre sise i možda je Jasonov komentar bio nedužan, ali jednom
kad čujete vlastitog muža kako govori da neka žena ima »predobre sise«, onda joj nikako
nećete biti potpuno naklonjeni.
Daphne je ipak nekako uspjela pridobiti Claire. Tijekom zabave Daphne je skakala oko Claire
jer je bila trudna. Ona i Lock imali su petogodišnju kćer Heather te joj je Daphne povjerila da
je silno željela još jedno dijete, ali je poslije Heatherina rođenja došlo do komplikacija.
Oduševila se kad je saznala da se Claire bavila kreiranjem i izradom staklenih predmeta; bila
je veliki obožavatelj Dalea Chihulyja. Htjela je jednog dana vidjeti i Clairine radove. (Claire
je također štovala Chihulyja). Okej, mislila je Claire. Daphne je znala o čemu priča.
30
GIGA
Poslije nešto više od godinu dana Daphne i Heather počele su provoditi sve više vremena na
otoku. Daphne je upisala Heather u osnovnu školu, a Lock se svakog vikenda vraćao iz
Bostona na otok. Claire je svako malo susretala Daphne te bi njih dvije pričale o vrtićima,
školi plivanja, narudžbama na kojima je Claire trenutačno radila. Onda je Claire ostala trudna
s Ottilie, a Daphne je ponovno bila ljubazna i brižna. Cak joj je poslala u bolnicu mali
ružičasti pulover s porukom: »Cim budeš spremna za ženski izlazak, nazovi me!«
Daphne Dixon koje se Claire sjećala iz tih dana je bila sasvim normalna i dobrodušna. Doista
je bila draga.
Claire se zaustavila kraj odjeljka s piletinom te je ubacila u kolica najveće pile koje je mogla
naći. Bojala se okrenuti se.
»Claire?«
Claire se okrenula vrlo sporo. Daphne je stajala točno ondje, udaljena nekoliko centimetara od
Clairina lica. Mogla ja namirisati njezin parfem, ali i nešto drugo slično octu. Možda nadjev
za salatu, od ručka. Claire je ponovno pomislila: Ooooo ne, ovo nije dobro.
»Bok«, rekla je Claire. Davno je nije bila vidjela, trebala je zvučati uzbuđeno. Umjesto toga, u
glasu joj se nazirao lažni entuzijazam, strepnja, stara, beskorisna krivnja te strah da neće biti
ugodno ono što slijedi. »Kako si, Daphne?«
»Ma super, super, super, super, super«, rekla je Daphne na način zbog kojeg je Claire odmah
pomislila, isto kao i J. D. kod kuće: Mentalni pacijent. »Sve je super. Lock mi je rekao da ove
godine ti vodiš gala večer.«
»Da, istina je.«
»Znaš zašto su pitali baš tebe, zar ne?« rekla je Daphne. »Zar ne, zar ne, zar ne?«
»Znam, zato što...«
»Žele Maxa Westa. Ali Lock misli da nećeš uspjeti održati riječ.« Razgovarali su tek deset
sekundi, a Daphne je već zadala prvi udarac. Najuočljivija posljedica prometne nesreće bila je
da Daphne više nije razlikovala primjereno od neprimjerenog. Više nije imala takta za
socijalne situacije — zažmiriti na jedno oko, prikazati nešto u ljepšem svjetlu, lagati. »Pa tako
Lock misli svratiti do Stevena Tylera iz Aerosmitha. Poznavali smo ga dok smo bili u
Bostonu.«
»Okej, ali prilično sam sigurna da...«
»A druga cura, Isabelle French? Ona zove neke svoje ljude s Broadwaya. Iako, iskreno,
mislim da se više pretvara da ima veza nego što ih stvarno ima.«
»Nisam je još upoznala. Imamo sastanak idući tjedan.«
»Želim da mi kažeš ako Isabelle French slučajno pokuša nešto s mojim mužem. Hoćeš li mi
reći?« »Ako nešto pokuša?«
»Ako ga dodiruje ili ako provode vrijeme nasamo, želim da mi javiš. U povjerenju, ta žena je
guja. Evo, dat ću ti svoju posjetnicu.« Daphne ju je potražila po svojoj torbici koja je imala
uzorak sličan onome na jakni. Nosila je traperice i sandale Jack Rogers od antilopa. Izgledala
je sjajno, ali sve je to bila varka. Potom izvuče jednu posjetnicu te ju pruži Claire. Imala je
bijelu pozadinu s Daphninim imenom i različitim brojevima telefona u mornarski plavom.
Claire nije poznavala nikog drugog tko je imao vlastitu, osobnu posjetnicu. To je bilo
definitivno neobično, možda jedno od prenemaganja bogataša? Na posjetnici je trebalo pisati:
Daphne Dixon, luđakinja ili Daphne Dixon, mentalni pacijent, tako da znate koje telefonske
brojeve nikad ne birati. Cak i da vidite kako Isabelle French vuče Locka Dixona za kravatu i
ljubi ga u usta.
»Okej«, rekla je Claire. »Javit ću ti.«
»Ne šalim se, Claire,« rekla je Daphne Dixon te potom pomaknula tamne pramenove kose iza
jednog uha. Zašto joj se uho tako crvenjelo? Zbog uzbudenosti? Stajala je toliko blizu da joj je
Claire mogla vidjeti sitne grimizne vene na uhu. »Želim da me nazoveš ako išta primijetiš,
ako ti išta bude sumnjivo. Kad kažem »guja«, onda i mislim guja. Poljubila je muža neke žene
31
GIGA
pred svima na plesnom podiju u Waldorf-Astoriji ovog proljeća. A svi znaju da Isabelle
French želi poševiti mog muža.«
Claire se nasmijala. Ta izjava sama po sebi nije bila smiješna, ali nije imalo smisla dalje je
zadržavati. Samo se složi — Da, Daphne, naravno! Javit ću ti! — i izvuci iz razgovora. Bježi
odade!
»Ma naravno«, rekla je Claire. Gurnula je kolica sve do dijela sa šunkom, slaninom,
dimljenim kobasicama, kiselim krastavcima i kiselim kupusom. Mogla je osjetiti Daphne
Dixon iza leda, ali se bojala provjeriti. Onda se zaustavila. Glumeći interes za kiseli kupus,
željela je radije pustiti da Daphne prođe pokraj nje, nego da je slijedi po supermarketu poput
sjenke. Uzela je vrećicu kiselog kupusa — Claire je bila jedina u kući koja ga je jela — te je
stala proučavati teglicu košer kopara.
»Krastavci?« rekla je Daphne Dixon. Claire se tako prestrašila da je skoro ispustila teglicu.
Daphne je stajala točno iza njenih leda. »Claire, nisi valjda opet trudna?«
Claire se ponovno nasmijala. »Ne, nisam.«
»Jesi li sigurna? To je jedna od stvari koje sam spomenula Loc-ku. Problem s tobom kao
mogućom suvoditeljicom je taj što si ti uvijek trudna.«
»Nisam trudna.«
»No ti se barem seksaš«, rekla je Daphne. »Sto je više nego što mi možemo reći. Ako pritom
još i svršiš, onda si stvarno u velikoj prednosti.«
Claire je nerviralo to što su ovakve izjave probudile njezin interes. Lock i Daphne nisu spavali
zajedno? Je li se onda Lock doista zanimao za Isabelle French? Jesu li Claire doveli u jednu
vrlo nezgodnu poziciju? Prijatelj s koledža, razveden... što da je umjesto Claire Isabelle
French bila prošlog tjedna na sastanku u Lockovu udobnom uredu? Bi li se nešto dogodilo
između njih dvoje? No Claire se ovdje morala zaustaviti. Daphne je bila poput komada
toaletnog papira koji se prilijepio za Clairinu petu dok je izlazila iz zahoda.
»Tuširaš li se ti ikada?« rekla je Daphne. Pomirisala je u Clairinu pravcu, a ona si je pogledala
odjeću: hlače za jogu, neuredne tenisice, sivobijela majica kratkih rukava (koja je nekoć bila
bijela) s mrljom od soka na rukavu koja je izgledala poput rane od vatrenog oružja. Tog jutra
napravila je nekoliko položaja, pokušala skicirati luster i obavila dvadeset razgovora o
Liamovoj ruci — što je doktor rekao o skoroj operaciji — ali se nije uspjela istuširati. Treba li
reći Daphne za Liama, Siobhan, dječju bolnicu, pečenu kokoš? Sigurno nije mirisala poput
cvijeta, no je li doista zaudarala? Istina je kad kažu da čovjek sam sebe ne može omirisati.
Možda i jest zaudarala. Ali Daphne je također zaudarala — na ocat.
»Naravno da se tuširam«, rekla je Claire, »ali danas još nisam jer nisam stigla.«
»To je druga stvar što se tiče tebe kao suvoditeljice. Svi znaju da te vuku na sve strane. Imaš
četvero djece od kojih je jedno još beba i još si odustala od karijere...«
»Nisam odustala od karijere.«
»Lock i ja smo obožavali tvoj rad u staklu. Ali sad ničeg toga više nema«, Daphne zapucketa
prstima. »Nestalo, isparilo.« Potom je udahnula duboko, na dramatičan način. »Gala večer
mora biti uspješna, Claire. Trebamo nekoga tko joj se može potpuno posvetiti.«
Claire je osjetila suze u očima. To je sad bio njezin problem s Daphne: ona će otkrivati svoje
iskreno mišljenje o Claire sve dok se ona ne rasplače. Nije to radila iz zloće; jednostavno si
nije mogla pomoći. Prije nekoliko minuta Claire je razmišljala kako stvari nisu imale
uzročno-posljedičnu vezu, kako nije bilo »oko za oko, zub za zub« ni odmazde neke više sile
— no možda i nije bila u pravu. Ovaj verbalni napad bio je tek manji dio odmazde za sve ono
što se dogodilo u noći Daphneine nesreće. Ovo je bila nenadoknadiva šteta kojoj nije bilo
imena: Daphne je sad bila nepristojna, i ne samo nepristojna već i zlobna; lako je
zaboravljala; ponavljala je neke riječi tisuću puta — bilo cijele misli i ideje bilo pojedine
riječi. Ponavljanje je bilo neka vrsta verbalnog tika, poput mucanja. Dok joj je glava još bila
32
GIGA
umotana u zavoje, rekla je Julie Jackson: »Sad mi je sve jasno. Sad mi je sve kristalno jasno.«
Ali to je zapravo značilo potpuno ignoriranje pravila pristojnog ophođenja te nije mogla ni
čavrljati i njegovati sliku sebe kao o ljubaznoj i pristupačnoj osobi u javnosti. Umjesto toga
bila je oštra na jeziku i zlobna; bila je na zlu glasu zbog svoje brutalnosti. Nitko više nije volio
Daphne Dixon; podbadala je ljude poput ose. Bila je sama svoj dvojnik, sad poslije nesreće.
Poput zdjele kreme koja se ukiselila.
Uvijek je Claire bila ta koja ju je branila.
Ona stvarno nije tako loša. Sasvim je u redu kad uzima lijekove.
Krivnja, stara i beskorisna, bila je poput katrana u kosi; poput nevidljive niti koja joj se
zaplela oko srca. Claire joj je kupila zadnje piće, nije uopće inzistirala da ude u taksi te se
Daphnein karakter promijenio zauvijek. Daphne je sad bila posve druga osoba i Claire je za to
sebe krivila.
Ovdje, u hlađenom dijelu Stop&Shopa, Claire je primala milo za drago: Daphne joj je
pridržavala ogledalo i prisiljavala je da se pogleda. Kako možeš voditi gala večer kad se ne
stigneš ni istuširati? Kad si bila toliko nepažljiva u radionici te se izložila preuranjenim
trudovima? Kad se ne želiš suočiti s činjenicom da tvoje dijete nije, a možda nikad i neće biti
posve zdravo? Kako se ti možeš tome potpuno posvetiti?
»Nećak mi je slomio ruku igrajući hokej pa su morali s njim odletjeti u Boston«, rekla je
Claire. »Moram ići, želim skuhati večeru za Siobhan.«
Daphnenino lice je omekšalo. »Oh, Bože. Kako grozno. Ma svakako, idi, idi. Javi mi ako
mogu biti od ikakve pomoći.«
Claire ju je pogledala. Uši su joj ponovno bile ružičaste, kao kod svake druge normalne
osobe. Na trenutak je bila ona stara Daphne — ali i to je bio dio problema, nestalnost. Daphne
je izmjenjivala ta dva načina razmišljanja poput teniske loptice. Koja će te od njezina dva
karaktera snaći? Claire nije bila glupa. Upalilo se zeleno svjetlo i nije imala namjeru
propustiti ga.
»Hoću«, rekla joj je. »Vidimo se, Daphne.«
33
GIGA
TREĆE POGLAVLJE
On je pita (ponovno)
Kad se Claire uspela stepenicama kuće Elijah Baker da nazoči dru-gom sastanku odbora,
našla je Locka Dixona za radnim stolom kao i prije dva tjedna, samo bez sendviča. Nosio je
ružičastu košulju i crvenu kravatu s turskim uzorkom; radiostanica klasične glazbe bila je
uključena te su dopirali zvukovi čembala. Jedino svjetlo u uredu bila je stolna lampa i plavi
odsjaj Lockova kompjutera.
Claire zbunjeno pogleda na sat. Bilo je osam i pet.
»Gdje su svi?« rekla je.
Lock je istovremeno rekao: »Zar nisi dobila moju poruku?«
»Kakvu poruku? Ne.«
»Sastanak je otkazan, premješten na sljedeći tjedan.«
»Ah, nisam je dobila.«
»Trebali smo pokušati dobiti te na mobitel. Rekao sam Gavinu da te nazove te je tražio broj
po uredu, ali ga nije uspio naći. Zao mi je. Adams ima gripu, a Isabelle nije mogla doći, tako
da smo odgodili sastanak za sljedeći tjedan. Sad mi je krivo što si uzalud došla U grad.«
Uzalud — pa u neku ruku da, ali Claire nije bilo žao. Okrene se i pogleda po uredu. »Je li
Gavin tu?« rekla je.
»Nije, otišao je u pet.«
»Ah, onda bismo nas dvoje mogli o nečemu popričati...«
Lock je rekao istovremeno: »Jesi li za čašu vina?«
»Viogniera?« Brinula se je li točno izgovorila ime iako je vježbala izgovor kod kuće pod
tušem: vi-o-nje. »Može, hvala.«
Kad se Lock vratio iz kuhinje s vinom, rekao je: »Jesi li razmislila o mom prijedlogu?«
»Tvom prijedlogu?« Odmah se počela crvenjeti.
»U vezi s dražbom i tvojim trijumfalnim povratkom umjetnosti.«
»Ah«, Claire je duboko udahnula te potom potonula u stolac ispred stola. Lock je sjedio na
rubu stola, blizu nje. »Nisam bila sigurna jesi li mislio ozbiljno.«
»Naravno da jesam!«
»Pedeset tisuća dolara?«
»Tvoji Mjehurići vrijede nekoliko puta više.«
»Da, ali...«
Lock je uzeo gutljaj vina i odmahnuo glavom. »Onda nema veze, to je bio samo prijedlog.«
»Koji mi se stvarno svidio. Polaskana sam što misliš da moj rad toliko vrijedi.«
»Naravno da vrijedi. I više od toga.«
»Gotovo nitko na otoku ne zna da sam umjetnica staklarica.«
»Ma hajde, naravno da znaju.«
»Odnosno, znaju da se bavim — da sam se bavila staklarstvom. Ali zapravo nitko nije vidio
moj rad. Vaze da, ali ne i predmete veće umjetničke vrijednosti.«
»To je šteta.«
»Imam odabranu klijentelu. Petero ljudi. Ja sam za one »vrlo istančanog ukusa«.«
»Trebala bi biti slavna poput Simona Pearcea. Tvoj predmet na dražbi dodatno bi te
eksponirao.«
»Nije to ono što želim. Nikad nisam htjela biti poput Simona Pearcea. Masovna proizvodnja i
ostalo.«
»Naravno da ne. Ti si umjetnica.«
Claire je pogledala svoje ruke. Godinama su bile suhe i imale žuljeve, posjekotine i opekline.
Tek su joj odnedavno počele nalikovati na one u normalnih žena, crvene od pranja posuda,
34
GIGA
išarane flomasterima — no je li to bila pozitivna stvar? Nije znala. Osjećala se rastrganom na
pola razgovarajući o povratku staklarstvu. Bio je pravi užitak otvoriti notes za skiciranje te joj
je slika karamelastog lustera bila zapečaćena u glavi. Ali onda bi se Claire sjetila djece,
pogotovo Zacka: da li da kaže Locku kako je Zack po rođenju težio jedan kilogram i kako je
morao prvih pet tjedana svog života provesti na respiratoru? Ili kako s osam mjeseci još nije
znao puzati dok su se ostala njezina djeca u toj dobi motala uokolo držeći se za pokućstvo ?
Doktorica Patel rekla joj je da se ne brine. Svako dijete slijedi svoj ritam razvoja, Claire.
Htjela je čuti mišljenje specijalista, ali se bojala onoga što će reći. Bila je sigurna da nešto nije
bilo u redu i to njezinom krivnjom. Doktor ju je bio upozorio.
»Ne mogu izraditi ništa za dražbu.«
Lock ju je promatrao bezizražajna lica pa rekao: »Dobro.« Claire se osjećala kao da će
zaplakati. Sto to s njom nije u redu?. Odjednom ju je svladala tuga te se sažalila nad samom
sobom. Pokušala se zaustaviti; bilo bi joj neugodno plakati pred Lockom. Činilo se da je kod
kuće uvijek jedno od djece plakalo. Claire je bila ta koja je davala maramice, brisala nosove,
ljubila čvoruge i modrice, korila krivca. Shvatila je da ona sama nije plakala jer nije bilo
nikoga da je tješi. Jason je bio emocionalni slabić, poput djece. Ostao bi zbunjen da je sad vidi
kako plače.
Lock joj je ponudio rupčić. Tapkajući njime po licu, Claire je pomislila kako je lijepo što još
ima muškaraca koji imaju rupčić kod sebe.
»Jesi li dobro? Jesam li rekao nešto pogrešno? Nisam htio...«
»Ma ne, sve je u redu.« rekla je Claire. Lock joj je pružio čašu. Uzela je gutljaj i pokušala se
pribrati.
»Mogu li te nešto pitati?«
»Slobodno.«
»Zašto radiš u udruzi ? Želim reći, s obzirom... s obzirom na to da ti ne moraš raditi, zar ne?«
Na Lockovu licu pojavio se ponovno onaj nevjerojatan smiješak. »Svatko treba nešto raditi u
svom životu. Prodao sam tvrtku da mogu doći živjeti za stalno na otoku, ali nikad nisam
mislio prestati raditi. Nikad nisam htio život koji se sastoji samo od igranja golfa i razgovora s
brokerom. To nije za mene.«
»Ne, nije da me se tiče...«
»Tražio sam mjesto na otoku gdje mi se činilo da mogu biti sretan. Razmišljao sam i o kupnji
građevinske tvrtke, ali to mi se učinilo malo ispraznim u ovoj životnoj fazi. U vrijeme kad je
Daphne odlazila na fizikalnu terapiju, upoznao sam jednu ženu koja čisti sobe u bolnici. Zove
se Marcella Vallenda. Poznaješ li je?«
»Ne.«
»Iz Dominikanske Republike je. Ima četvero djece od kojih tri dečka, uvijek u nevolji, i jednu
kćer. Muž je propalica. Alkoholičar; nekoliko dana radi, a nekoliko dana provede kod Musea
igrajući Ke-no. Marcella mi je ispričala nešto o sebi. Radi tri posla i praktično je postala
ovisna o kokainu uzimajući ga da ostane budna, no kuća joj je poput jazbine, a njezina kći
Agropina jednom je našla štakora u zdjelici za žitarice.«
»O, Bože«, rekla je Claire.
»Događa se. Nisam imao pojma dok nisam upoznao Mar-cellu, ali se događa ovdje kao i
svagdje drugdje. Htio sam joj dati novca, ali novac ne pomaže — samo bi si kupila drogu.
Ono što ona treba je stručna pomoć i zato sam osnovao udrugu Nantucket's Children.«
»Prvi put čujem za to.«
»Pa, svi žele znati zašto sam ovdje, ali malo njih je dovoljno hrabro da pitaju. Ti si pitala.«
»Ah.«
»Prikupljanje novca za udrugu moj je najvažniji posao dosad.«
Dok je ustajala, Claire je osjetila da joj noge klecaju. Opet joj se plakalo. No dobro, to je bilo i
zbog hormona; nije se osjećala dobro otkad je prestala dojiti Zacka. Ali stvar nije bila samo u
35
GIGA
hormonima; radilo se o nečem mnogo ozbiljnijem. U njezinom svemiru dolazilo je do
apokaliptične odluke. Nije to bilo zbog Lockova govora o mijenjanju svijeta nabolje ili zbog
štakora u djevojčičinoj zdjelici za žitarice, barem ne samo zbog toga. Claire je donosila tu
odluku jer je ona to htjela. Osjećala se poput osobe koja se skoro izgubila u gomili: poput one
stare sebe.
»Izradit ću nešto za aukciju«, rekla je.
»Stvarno? Jesi li sigurna? Sad se osjećam kao da sam te natjerao na to.«
»Odlučila sam se.« Čekala je gotovo ne dišući. Je li i on osjećao napetost ili je sve to bilo u
njezinoj glavi? Ipak je upravo donijela vrlo važnu odluku. Lock je stajao ispred nje, veći od
života, poput nekog božanstva, poput osobe koja je mogla postići sve što je htjela.
»Sad bih trebala ići«, rekla je.
»Samo malo«, rekao je. Bilo je nečeg u njegovom glasu što ju je zadržavalo.
»Da?« prošaptala je. »Hvala ti.«
Mislio je da je to učinila radi njega ili radi same dobrotvorne akcije. No, u konačnici, radila je
to radi sebe.
»Ne. Hvala tebi.«
Kad je Claire stigla kući, Jason je bio budan. Gledao je televiziju, a Zack mu je spavao u
naručju. Kako se sad cijeli njezin svijet drastično promijenio, Claire ih je obojicu blago
pogledala. Njezin muž i njezina beba. Još ništa nisu znali.
»Kako je bilo na sastanku?« upitao ju je Jason.
»Okej, sutra moram pokušati pronaći Matthewa.«
»Na turneji je po jugoistočnoj Aziji«, rekao je Jason. »Vidio sam na Entertainment Tonight.«
»Jesi li?«
»Da. Sultan Bruneja bio je na jednom od njegovih koncerata. Čini se da je to prilično velika
stvar — najbogatiji čovjek na svijetu pleše na >This Could Be the Song<.«
»Smiješno«, rekla je Claire i sjela pažljivo na stolicu pokraj Jas-ona. »Slušaj, trebamo o
nečemu razgovarati.«
Jasonova pozornost opet je bila usmjerena na televiziju. Uzmi ili ostavi.
»Jase?«
»Mhm?«
»Mislim ozbiljno, trebamo razgovarati.«
Jason je uzdahnuo u znak negodovanja. Upadala je na njegov rendez-vous s glupom
televizijom.
Vježbala je uvodne riječi u autu. Reci mu odmah, bez okolišanja. Preskoči duge uvode; ne
zanimaju ga. No Claire je bilo teško odmah priječi na stvar. Jason je iritirano zurio u nju. Nije
ugasio televizor; samo je isključio ton.
»Slušam.«
»Vraćam se staklarstvu.«
Jason je stisnuo Zacka, gotovo pa instinktivno. Naravno. Krivnja je bila poput refleksa; Claire
je osjetila trnce u prstima. (Došla je k svijesti tijekom leta za bolnicu dok joj je Jason milovao
glavu. Ne znaju u kakvom je stanju dijete, rekao je tada. Ne znaju u kakvom je stanju dijete.)
Njegova šutnja sada ju je jasno i glasno optuživala: njezin posao im je zamalo ubio sina. Da
se njega pitalo, ne bi nikad više zakoračila u radionicu. Jednom ga je čula kako govori Čarteru
da ju je htio srušiti, dignuti u zrak, spaliti do temelja.
»Molim?« Jason će.
»Vraćam se svom poslu. Radi jednog projekta.«
»Je li Chick zvao?«
To je bilo pravo pitanje. Chick Klaussen letio je do Bostona da posjeti Claire u bolnici. Bio je
shrvan krivnjom što se Claire srušila dok je radila na njegovoj narudžbi, a Claire je bila
36
GIGA
shrvana krivnjom jer je morala dati drugom studiju da dovrši narudžbu umjesto nje. Rekla je
Jasonu da će se vratiti na posao samo radi Chicka, no oboje su znali da Chick to ne bi nikad
tražio.
»Ne, nije. Izradit ću nešto za dražbu na gala večeri.«
»Isuse, Claire.«
»Lock me zamolio. Misli da će nam to donijeti mnogo novca.«
»Pa to je ipak previše. Već vodiš prokletu stvar.«
»Znam. Ali spremna sam se vratiti. Želim se vratiti. Nedostaje mi. To sam jednostavno ja,
umjetnica staklarica.«
»To je dio tebe.«
»I to važan dio.«
»A što s djecom?«
»Bit će dobro. Tu je Pan da mi pomogne. Neće mi oduzeti previše vremena.«
»Naravno da hoće. Nije da moraš ispeći mafine od čije će prodaje novac ići u dobrotvorne
svrhe, Claire. Traže od tebe da izradiš nešto za dražbu, nešto složeno.«
»Na meni je da odlučim što ću izraditi.«
On je zadrhtao i stresao dijete. Zack je počeo plakati. Jason je ogorčeno rekao: »Super. Sad si
ga probudila.«
»Nadala sam se da ćeš me razumjeti, da ćeš shvatiti. Spremna sam vratiti se staklarstvu.«
»Uzmi ga.« Jason joj je pružio Zacka. Zack se bacakao poput kukca koji se nastajao prebaciti
s leda na trbuh. »Nije prošlo ni godinu dana. Zack je još beba, a bebe trebaju majku. Trebala
si odbiti, ne samo izradu predmeta za dražbu već i ostalo. Cijelu tu gala večer.«
Claire je uzela dijete i poljubila ga u čelo. Nije znala što da mu odgovori, no nije bilo ni
važno. Jason je nastavio gledati televiziju.
Nije se moglo točno reći koliko će je povratak staklarstvu usrećiti. Claire je istovremeno bila
ona stara, ali i posve nova osoba. Imala je više energije s djecom, bila im je predanija i
zaigranija. Poljubila bi J. D-a u obraz, a on bi poludio, na što bi se Claire slatko nasmijala te
ga poljubila još jednom škakljajući ga ispod pazuha sve dok on ne bio rekao »Daj, mama,
prestani!« s velikim osmijehom na licu. Kupila je novi blok za skiciranje i set HB olovaka;
naoštrila ih je i pogladila čvrsti, glatki papir. Zatim je provela dva sata skicirajući karamelasti
luster u najsitnije detalje. Činilo se gotovo nemogućim da ga izradi ručno, bez ičije pomoći,
ali time je izazov bio još veći.
Baš kad je htjela uzeti pauzu, nazvala ju je Siobhan.
»Kako ide posao?« Siobhan je bila vrlo skeptična kad joj je Claire rekla novost. Nije shvaćala
zašto Claire hoće raditi ako ne mora: nije shvaćala zašto će se ubijati od posla, a da ne bude
plaćena za to. Ti si totalna budala, Clairsy! Nemaš granica!
»Ugodnije je od masaže vrućim kamenjem«, rekla je Claire.
»Ma daj!«
»Stvarno je.«
»Nisi baš pri sebi.«
Bio je dobar osjećaj imati misiju. Odvajajući dva sata za »posao«, puno je efikasnije
raspoređivala ostatak dana: nije tratila vrijeme na beskorisne položaje joge ni gubila
dragocjene minute pokušavajući namamiti Zacka da uzme prstima žitnu pahuljicu. Uspjela je
napraviti mnogo više. Na kraju bi joj ostalo još sat vremena prije odlaska po djecu, a kad se to
zadnji put dogodilo? Mogla je prije osloboditi Pan i odvesti Zacka u šetnju po plaži. No htjela
je u ponedjeljak doći Locku s darom zahvale, iznenađenjem zbog promjena koje su se
dogodile u njezinu životu zahvaljujući njemu. Stoga je odnijela telefon u spavaću sobu i
zaključala vrata. Listala je adresar ispunjen otkinutim dijelovima kuverti i raznim najavama o
37
GIGA
tuđim preseljenjima — Claire je sve to čuvala, ali nikad nije imala vremena to i zapisati.
Matthew Westfield (iliti Max West): bio je tu njegov broj mobitela za koji je Claire znala da
je beskoristan. Posljednji put pokušala je stupiti u kontakt s njime prije dvije godine, za
Siobhaninog brata Declana u Dublinu koji je želio ulaznice za koncert. Taj put nije ga uspjela
dobiti na telefon, pa je ostavila poruku za njega njegovom agentu Bruceu u Los Angelesu. I
doista, ljudi iz DHL-a pokucali su na Declanova vrata i dostavili ulaznice. No posljednji put
razgovarala je s njim nekoliko godina prije. Zvao ju je iz zračne luke u Minnea-polisu. Išao je
na odvikavanje u Hazelden.
»Ne mogu to više podnositi, Claire«, rekao joj je tada. »Piće. Ne mogu više podnijeti jebeno
piće.«
Claire je mislila da je odvikavanje od alkohola možda lakše nego odvikavanje od kokaina —
no u posljednjih dvanaest godina, Matthew je tri puta bio na liječenju od ovisnosti o alkoholu.
Claire se sjetila vremena kad su išli u srednju. Tada je jedino ona uspijevala kupiti pivo.
Stavila bi si metalne viklere u kosu te bi obukla majčinu dugu crnu suknju i niske decentne
cipele — Matthew je govorio da je tako izgledala poput amiša, no nikad je nisu pitali da
pokaže osobnu. Pili bi u polju i u šumi, a Matthew bi ljeti, potpuno pijan, skakao s najviše
litice u smaragdno zelenu vodu. Bio je tako nonšalantan; smatrao se neuništivim. Pili bi i na
plaži ili u nekoj od kuća za najam u ulici nasuprot plaži. Šetali bi po drvenom molu gledajući
čeznutljivo karnevalsku atmosferu oko njih, pomalo smiješnu i začuđujuću — vrtuljak
ukrašen plavim i zelenim svjetlima, mrežu okruglih svjetiljki štandova sa zašećerenim
kokicama, karamelom i shakeovima Slushee, stotine kičastih dućana _(Pozdrav iz
Wildwooda!). Pijenje nije bio ozbiljan problem; radilo se o postizanju boljeg raspoloženja, ali
i o pobuni, naravno. Obično su to radili u neko doba noći, a ne kroz cijelu noć (iako je bilo
iznimaka kad bi se Matthew, ili oboje, toliko napili da su povraćali do zore). No u većini tih
mladenačkih noći glavnu riječ je imala glazba. Matthew je nosio svoju gitaru gdjegod je išao;
stavio bi je preko leđa i položio bi je blizu kad bi vodili ljubav na plaži ili u travi. Pjevao je
njihovim prijateljima, nepoznatim ljudima, Claire, samom sebi. Claire je često bila
ljubomorna na glazbu optužujući Matthewa da je opsjednut njome. Tada je njegova ovisnost
bila glazba.
Claire je bila iznenađena što je Matthew postao teški alkoholičar u zreloj dobi. Zašto on, a ne
ona? Naravno, njegov je život, u razdoblju između njihova zadnjeg zajedničkog mjeseca,
kolovoza 1987., i danas bio pun ekscesa koje Claire nije mogla ni zamisliti. Matthew joj je
nešto o tome i ispričao — droga, alkohol, djevojke, zabave, potpuno raspušteni način života
tipičan za autobus rock n roll zvijezde na turneji. Cijela njegova turneja Stormy Eyes bila je
»štetna za zdravlje«: ni jednu noć nije popio čašu vode i išao rano spavati, ni jedna rečenica
bez psovke, ni jedna vrsta kuhanog povrća, ni jedan udisaj zraka bez slatke primjese dima
marihuane. Sve je bilo u votki i sisama, rekao je. I u pritisku. To je bio pravi problem:
pritisak.
Razgovarali su gotovo sat vremena telefonom dok je u zračnoj luci čekao prijevoz za
Hazelden. Uglavnom je on pričao, prisjećajući se starih dana i ispričavajući se.
Nisam te smio pustiti. Bili smo sretni.
Sretni, rekla je.
Tvoj me otac mrzio.
Ma nije.
Tvoja majka je mislila da pjevam falš.
Ma daj, što to govoriš! Mislila je da imaš anđeoski glas.
Sjećaš li se kad sam nastupao u Ponyju? Sve je bilo tako jednostavno tada.
Jednostavno, ponovila je Claire te se nasmijala. Sjećaš li se kad si mi dao da sviram def?
Bila si naša Tracy Partridge.
Čula ga je kako se smije s druge strane linije.
38
GIGA
Nedostaješ mi. Ako ikad išta zatrebaš, ali baš bilo što...
Ili ako ti ikad išta zatrebaš.
Zovi, rekao je.
Zovi, rekla je.
Dakle, imala je njegov prastari broj mobitela i Bruceov mobitel u Los Angelesu. Nazovi
Brucea! Tek je listopad. Ako joj Max uzvrati poziv za tri tjedna, mjesec dana ili čak dva
mjeseca, svejedno će imati dovoljno vremena da ga angažira za koncert. Ili je mogla pisati
njegovoj majci, Sweet Jane Westfield, koja je živjela na East Aster Roadu u Wildwood
Crestu. Slala joj je božičnu čestitku svake godine. Sweet Jane je bila jedina čvrsta točka u
Matthewovu životu; da je Claire nazove i ostavi poruku za Matthewa, Jane bi je zakvačila na
ploču iznad sudopera (Claire se savršeno sjećala te ploče, kao i kačkastog poklopca posude za
čaj) te bi je prenijela Matthewu sljedeći put kad bi zvao, a to je svake nedjelje.
Claire se odlučila za oboje. Pronašla je Sweet Janeinu adresu te napisala na ceduljicu velikim
slovima zašto se treba čuti s Matt-hewom. Htjela je da Matthew održi kraći koncert ovdje u
Nantuc-ketu u sklopu prikupljanja novčanih sredstava za djecu. Ne tražim to radi sebe,
napisala je Claire, već radi djece na otoku. Biste li mu molim Vas rekli da me nazove? Moj
broj je... U postscriptumu je napisala da su djeca dobro — nema sumnje da Sweet Jane još
drži na onoj istoj ploči obavijest o Zackovom rođenju — te je pitala za Montya, njenog
mačka.
Zatim je birala broj Brucea Mandalaya, Matthewova menadžera. Bruce Mandalay bio je
osoba koja je otkrila Matthewa u Stone Ponyju. Bilo je to pravo iznenađenje, iako je tamo
uvijek bilo lovaca na talente, menadžera i predstavnika diskografskih kuća (zahvaljujući
Springstccnu i Bon Joviju) te ih je bilo lagano i prepoznati. Imali su zalizanu kosu i
dijamantne naušnice; nosili su odijela. Bruce Manda-lay izgledao je kao menadžer u tvornici
kartonskih kutija — sasvim obično — trbušast, s naočalama bez okvira, brkovima i čvrstim
cipelama na vezice. Govorio je tiho i mirno, gotovo na granici nečujno-sti. Matthew je s njim
sklopio ugovor jer je bio ozbiljan, pametan i razborit. Bruce je mislio da bi pjesma Starci
znaju mogla postati hit; ponudio je da sam plati njezino snimanje u studiju u New Yorku.
Matthew je to i učinio te mu je Bruce ubrzo sredio ugovor s Colum-bijom. I tako je Matthew
postao zvijezda.
Kad je Matthew trebao ići u New York snimiti pjesmu, inzi-stirao je da Claire ide s njim.
Vozila se s njima na stražnjem sjedalu Bruceova Pinta od Wildwooda do Manhattana. Bruce
se prema njoj lijepo ponašao, bolje nego što je očekivala da će se ponašati prema curiprikolici. Kad su stali negdje na autocesti, Bruce joj je kupio cheeseburger i Coca-Colu; pitao
ju je za koledž. Rekla mu je: »Rhode Island School of Design.« Na što je on odgovorio:
»Impresivno.« Rekao joj je da ima pet kćeri.
No, kako je Bruceu Matthew postajao važnijim, tako mu je Claire postajala manje bitnom.
Kad se pojavila iza pozornice kazališta Beacon osamnaest mjeseci kasnije (Max West svirao
je kao predgrupa Allman Brothersima), Bruce je nije prepoznao. Je li stvarno bilo tako lako
zaboraviti je ili je već tada bilo toliko djevojaka da Bruce više nije vodio računa? Claire se s
njime nije čula toliko dugo da će ga vjerojatno trebati i podsjetiti tko je, no sve je to bilo u
redu. Stotine žena prošlo je kroz Matthewov život, ako ne i tisuće, uključujući dvije žene i
jednu nesretnu ljubavnicu (radilo se o najtraženijoj glumici u tom trenutku), no Claire je bila
posebna po tome što je bila njegova prva cura, ona koju je Matthew volio prije nego što je
postao slavan.
»Halo? Bruce Mandalay pri telefonu.«
»Bruce? Claire Danner pri telefonu.«
Pauza. Ipak su prošle dvije godine od zamolbe za karte, a moguće je i da je Claire precijenila
svoje mjesto u Matthewovoj prošlosti.
39
GIGA
»Ja sam Matthewova...«
»Da«, odgovori Bruce. »Claire, naravno, bok.« Njegov je glas ostao nepromijenjen, jako
smiren i umjeren. Sličan onome kod pregovarača; nije dopuštao da ga išta uzruja ili naljuti.
Zasigurno je postao bogat i utjecajan čovjek otkad je Matthewov menadžer, ali nije mogla
ništa reći sa sigurnošću. Claire se pitala što je bilo s njegovih pet kćeri. Sve su bile mlade od
nje, no dosad su već bile odrasle. Bruce je možda bio djed, no Claire nije imala vremena da ga
pita. Imala je još petnaest minuta da ode do škole po djecu.
»Trebam jednu uslugu, Bruce.«
»Karte? Max je u jugoistočnoj Aziji. Neće svirati u Americi sve do proljeća.«
»Ne, ne radi se o kartama«, rekla je Claire. Radilo se o nečem puno, puno većem od običnih
karata i nije bila sigurna kako da ga pita. Radilo se o besplatnom devedesetominutnom
koncertu na igralištu za bejzbol za tisuću bogatih turista koji možda i neće plesati. Za ručak je
pojela sendvič sa salamom te ju je sad mučila žgaravica.
»A ne?« Po glasu se činio zainteresiranim, ali i opreznim.
»Vodim jednu dobrotvornu zabavu ovdje na otoku Nantucket. Zove se Ljetna gala večer. Radi
se o koktelima i večeri za tisuću ljudi, te kako nalaže tradicija, i o koncertu.«
Tišina.
»Riječ je o večeri u dobrotvorne svrhe. Cijena ulaznice je tisuću dolara a sav novac ide
dobrotvornoj udruzi Nantucket's Children u koju sam uključena.«
Tišina.
»Bilo bi mi drago kad bi Matthew — odnosno Max — održao koncert.«
Tišina.
»I to besplatno.«
Je li Bruce to spustio slušalicu? Ne bi mu zamjerila i da je. »Večera se održava šesnaestog u
kolovozu, ovdje na Nantucketu. Otok se nalazi uz obalu ...«
»Znam gdje je Nantucket.«
»Okej.« Claire je duboko udahnula. »Onda, što misliš?«
Čula je šuškanje papira s druge strane linije. Bruce Mandalay pročistio je grlo. »Hospicij u
Hollywoodu, Liječnici bez granica, Spasimo djecu, Zajedno za Orange County, Metropolitan
muzej, Društvo za zaštitu životinja u Dade Countyju na Floridi, Centar za starije osobe
»Druckenheimer« u Saint Louisu, Škola za slijepe »Ka-pistan«, Crveni križ, Simfonijski
orkestar u Seattleu, Dobrotvorno natjecanje u ribolovu za borbu protiv cistične fibroze
»Redbone«, Dom za retardirane osobe u Rock Cityju u Iowi, Projekt očuvanja Estes Parka,
Prva baptistička crkva u Tupelu i Jacksonu u Mississi-ppiju, Botanički vrtovi, Klinika u
Clevelandu, Društvo za pomoć mladima kroz tenis i obrazovanje »Arthur Ashe«, Dug AIDS
Trgovina Afrika (DATA) — ona Bonova kampanja u Africi — Udruga za restauraciju
Mounta Rushmorea ...«
»Okej«, rekla je Claire. »Možeš stati. Shvatila sam.«
Bruce je uzdahnuo. Iako je bio neka vrsta pregovarača te joj je jednom davno kad nije imala
novca za ručak kupio cheeseburger i Coca-Colu, sad baš i nije bio ljubazan. Možda je nekoć i
bio, ali su ga godine koje je proveo kao menadžer Maxa Westa učinile... pragmatičnim. Teško
je biti pragmatičan i ljubazan u isto vrijeme.
»Claire...«
Nije ga uopće trebala zvati. Trebala je poslati pismo Sweet Jane i čekati njezin odgovor. Jane
Westfield je bila draga i ljubazna, poznavala je Claire od njezine dvanaeste godine, ne bi
odugovlačila... no je li to mogla tvrditi sa sigurnošću? Možda i bi odugovlačila. Claire se
osjećala kao da će svaki čas zaplakati. Bruce ju je jednostavno odbio i zapravo je to i zaslužila
— bila je tako samodopadna misleći da je ostavila neizbrisiv trag u Matthewovom životu.
Srednjoškolske ljubavi se ne zaboravljaju, zar ne? No možda se ipak zaboravljaju. Nije
vidjela Matthewa cijelu vječnost.
40
GIGA
Ali Lock misli da nećeš uspjeti održati riječ. I nije uspjela. Prisjetila se bolnog osjećaja kad je
iza pozornice Stone Ponyja očajnički grlila Matthewa znajući da će ga izgubiti te ga je
povezala s onim kad bude morala reći Locku Dixonu (koji joj se divio i koji je vjerovao u nju)
da ipak neće uspjeti dovesti Maxa Westa.
»Sve u redu«, prošaptala je. »Shvaćam. Svi ga ti ljudi žele.«
»To su zamolbe samo od ovog mjeseca. To je pristiglo otkad ga nema. Odbio je Bona, Claire.
A gotovo sve ove organizacije spremne su platiti...«
»Znam. Htjela sam svejedno pokušati.«
»S punim pravom.«
Opet je postao šutljiv te je Claire pomislila: Molim te, hajde da završimo ovaj razgovor.
Očekuje li da sad bude sva draga i pita za njegove kćeri?
»Znaš li za koga ja radim?« rekao je.
»Za koga?«
»Za Maxa Westa.«
»Da.«
»On mi je poput sina. Znam sve o njemu. Na primjer, znam da je sad na Brunejima i da sad
ludi od >žedi< jer je sultan musliman i u njegovu kraljevstvu vlada >suša<.«
»Shvaćam«, rekla je Claire. Bilo joj je preostalo još deset minuta; morala je poklopiti.
»Cuj, mogu li te zamoliti za uslugu? Ako se čuješ s Maxom, možeš li mu reći da sam zvala i
jednostavno ga pitati što on misli ? Reći mu da je to za mene doista važno...«
»Ne trebam ga uopće pitati. Znam sve o njemu. Znam što će reći kad ga nazovem i pitam što
misli o ovoj ludoj, nezamislivoj ideji.«
»Sto će reći?«
»Pristat će.«
»Molim?«
»Reći će: Ako je za Claire Danner, onda može. Besplatna svirka, nema problema, naravno.
Subota, šesnaestog kolovoza. Imaš sreće što je slučajno slobodan tada. Nakon nekoliko dana
ima let za Španjolsku. Tako da možeš računati na njega.«
Claire je ustala s kreveta. Počela je skakati od radosti — nije si mogla pomoći — ali nije
htjela da Bruce to osjeti preko telefona.
»Stvarno? Doista misliš da će pristati?« rekla je.
»Ne mislim«, rekao je Bruce. »Znam. Bit će tamo.«
41
GIGA
ČETVRTO POGLAVLJE
On je iznenadi
Jason i J. D. proveli su cijelu nedjelju tražeći školjke kapice te ih je Claire u ponedjeljak
navečer pirjala i poslužila s rižotom i šparogama. Htjela je da Jason bude zadovoljan s
večerom kad to već nije bio zbog drugog sastanka odbora.
»Hoće li sad stalno biti ovako?« upitao je. »Odlazit ćeš na sastanak odbora dvije, tri večeri na
tjedan, a mene ostaviti s djecom?«
»To su i tvoja djeca«, rekla je Claire. »Dobro će ti doći više druženja s njima koliko i njima
više druženja s tobom.«
»Daj mi samo odgovori. Hoće li to tako ići?«
»Samo na početku«, slijepo je obećala Claire.
»Rekao sam ti da je to bio loš potez. Trebala si ih odbiti.«
»Pa ne mogu sad odustati, zar ne?«
»Ne, ne možeš«, odgovorio je on kivno. »Točno, ne mogu.« U petak navečer, dok su bili na
Joeovoj rođendanskoj zabavi, netko im je na telefonskoj sekretarici ostavio pucketavu poruku
s mnogo smetnji. Bio je to Matthew koji se javljao s Bruneja potvrđujući svoj dolazak na
Nantucket u kolovozu.
»Jedva čekam da se vidimo«, rekao je. »Bože, bit će sjajno!«
Čak je Jasona impresioniralo to što je Claire uspjela angažirati Maxa Westa tako brzo i bez
poteškoća, i to besplatno. Claire je priopćila vijest nakon nekoliko čaša šampanjca na Jocovoj
zabavi — Čini se da nam Max West svira na gala večeri — i voila! Petero ljudi pristalo je biti
u odboru, medu kojima i Brent, muž Julie Jackson. To! Sama Claire osjećala se poput rockzvijezde. Joeova žena pustila je jedan od Maxovih albuma i svi su počeli plesati. Claire je
začula Jasona kako govori: »Pa da, vjerojatno će spavati kod nas. On obožava Claire. Nekoć
su hodali, znaš, u srednjoj školi. Skoro pa su se vjenčali.«
Nije više mogla odustati.
Djeca su turobno gledala u vlastite tanjure. Čak ih J. D., koji je bio toliko ponosan što je donio
kući dva bušela kapica, nije htio jesti.
»Je li baš moramo?« upitala je Shea.
»Da, morate«, odgovorio je Jason i nastavio halapljivo jesti, dok je Claire to činila bez volje,
kao i djeca. Ujutro je nazvala Locka i rekla: Moram ti nešto reći!
Super, što to?
Htjela bih ti to osobno reći. Čekala je dvije, tri sekunde. Činilo se kao da lista po papirima. Je
li shvatio o čemu je riječ?
Jesi li slobodna večeras? upitao je.
Claire se osjetila slabom i pomalo bolesnom dok se penjala stubama kuće Elijah Baker.
Simptomi su bili slični onima od toplinskog udara: plitko disanje, vruća, suha koža, ubrzani
otkucaji srca. Mislila je da će se onesvijestiti. Kako je uspijevala pomaknuti jednu pa drugu
nogu? Penjala se da se sastane s Lockom — i to je sve. Bilo je posve besmisleno pomisliti da
se moglo raditi o nečemu drugom. Ljudi su se upuštali u ljubavne afere samo u romanima i na
televiziji — no to ipak nije bilo posve točno, zar ne? Svake zime netko je nekoga u
Nantucketu varao — mjesni sudac ili profesorica kemije u srednjoj školi ili žena koja je držala
privatne sate klavira — i svi bi ostali saznali neugodne detalje: uhvatio ju je s menadžerom iz
Atlantic Cafea... bacio je sve njezine stvari ispred kuće. Siobhan je bila veliki ljubitelj
godišnje ljubavne afere. Prva bi oštro kritizirala ljubavnike — jer su se upustili u vezu i jer su
dopustili da ih otkriju.
Nemoralni, podli ljudi, varalice, Siobhan bi veselo rekla. Nepromišljene budale!
42
GIGA
Claire bi pomislila koliko su te osobe morale biti hrabre, ali i nesretne. Ona nije bila hrabra
(nije imala hrabrosti predložiti da se nađu u večernjim satima; navela je Locka da to učini) ni
nesretna. Voljela je svoju djecu, voljela je Jasona, imala je Siobhan i mnoštvo drugih
prijatelja, cjelodnevnu pomoć u kući i probuđenu strast za staklarstvom. Nije bila nesretna.
A budući da nije bila ni hrabra ni nesretna, ništa se neće dogoditi. Reći će Locku nevjerojatnu
vijest o angažiranju Matthewa — to je bila tako važna vijest da mu je morala to osobno reći
— i otići.
U uredu je bilo tako mračno da joj se učinilo kako nikoga nema; odmah ju je uhvatila panika.
Je li Lock zaboravio na dogovor? To bi je povrijedilo, ali i donijelo olakšanje. Iskrala bi se iz
ureda i pokušala zaboraviti da je tamo bilo ičega zanimljivog. No kad je skrenula iza ugla i
ušla u ured, naišla je na Locka kako radi za stolom. Stolna lampa bila je ugašena, baš kao i
radio. Bilo je vrlo malo svjetla i nimalo glazbe — bez sendviča, bez vina — no Lock je bio
tamo, za računalom, noseći naočale. Claire ga je stala proučavati: bio je sasvim normalna
osoba. Proćelav muškarac srednjih godina s kojim kilogramom viška, prodornih očiju,
magnetski privlačnog osmijeha i neupitnog autoriteta (što je možda i bilo najprivlačnije na
njemu).
»Bok«, rekla je Claire.
On je na to skinuo naočale i protrljao oči, kao da nije mogao vjerovati da je zaista tu.
»Vidio sam te dok si hodala niz ulicu.«
»Da?«
»Da. Gledam hoćeš li doći već... hm, pet dana.«
»Ah«, rekla je Claire te se zbunila i zanijemjela. Je li doista to rekao? Je li doista to i mislio?
Htjela mu je reći nešto jednako slatko, ali činilo joj se kao da u ruci drži instrument koji ne
zna svirati. Sto god bi rekla, bilo bi to poput pogrešno odsvirane note.
On je ustao, a ona je otišla do stola. Mislila je da će oboje sjesti na stara mjesta: ona na
stolicu, a on na rub stola. No on se nije zaustavio na rubu stola već je krenuo prema njoj. Ona
je stala. Potom i on. Lock ju je pogledao, a ona je osjetila neku vrstu slabosti u utrobi.
Dodirnuo joj je obraz te prešao palcem preko njezinih usana. Poljubio ju je.
Aaaahhhhhhh.
Bila je to jedna od Clairinih najskrivenijih maštarija i nije mogla vjerovati da se to doista
događalo.
Lock Dixon poljubio ju je samo jednom. Onda se odmaknuo. Claire je pomislila da će svaki
čas pasti na leda. Bojala se pomaknuti, progovoriti. Nalazila se u mjehuriću od sapunice gdje
je jedina važna stvar bila ta da ju je Lock upravo poljubio te da je mogao to ponoviti.
»Claire.« Izgovorio je njezino ime s divljenjem i poštovanjem, kao da se radi o prekrasnom
imenu, o prekrasnoj ženi. Je li ona bila prekrasna žena? Gotovo se nikad nije tako osjećala.
Bila je preopterećena problemima, prečesto u hlačama za jogu i s bujnom crvenom kosom
skupljenom u pundu. Jason je uvijek želio voditi ljubav s njom, no je li ju smatrao
prekrasnom? Da ga pita, nasmijao bi se i rekao nešto patronizirajuće. Više nije bilo trenutaka
u njihovu braku u kojima bi joj rekao da je prekrasna, u kojima bi se primili za ruke tijekom
večere ili pili zajedno ispred kamina, trenutaka u kojima bi ugasio televizor u cijelosti (a ne
samo zvuk) kad bi mu Claire rekla da treba s njime razgovarati. U njihovu braku više nije bilo
trenutaka koji su oduzimali dah, poput ovoga.
»Ne znam što da kažem.« I doista je to mislila.
On je kimnuo glavom. »Smijem li te još jednom poljubiti?«
Sad je ona kimnula. Drugi poljubac bio je intenzivniji, dulji; trajao je jednu cijelu sekundu,
dvije. Ona je razdvojila usne i okusila njegove. Bilo je božanstveno. Ponovno je imala
dvanaest godina. Ovo je bio njezin prvi poljubac.
Sve je ostalo na tome, na nevinom ljubljenju. Dotakli su se samo usnama i jezikom. Bilo je
slasno i opijajuće. Claire je žudjela za njim. Je li on žudio za njom? Nije znala. No znala je
43
GIGA
dovoljno o vezama
^ da se odmakne.
»Je li ovo pametno?« rekla je. Sad je zvučala poput Claire koju je poznavala. »Sto ako nas
netko vidi ovdje u mraku?«
»Na primjer?« rekao je Lock i ponovno joj dotaknuo lice i to objema rukama, tako da joj se
lice učinilo sitnim i krhkim, poput onog u djeteta ili lutke.
Na primjer Gavin Andrews, pomislila je Claire. Ili Daphne. Ili Jason. Ili Adams Fiske. No
ništa nije rekla; bila je previše obuzeta Lockovim rukama na licu i poljupcem koji je uslijedio.
Ponovno su se ljubili. Claire je bila sva ushićena. Zašto se ovo dogodilo? Zašto njoj od svih
ljudi? Je li on već dulje vrijeme osjećao ovo prema njoj, ili su mu se osjećaji nedavno
rasplamsali, poput njezinih? Hoće li stati na ovome? Lock Dixon imao je neupitan autoritet,
bio je voda, zapovjednik, čitavo je vrijeme znao što radi. Claire nije trebala biti hrabra; on je
bio dovoljno hrabar za oboje. Posjeo bi je na svog konja te bi zajedno odjahali kroz polja. I da
je znao o kakvim je apsurdnim stvarima razmišljala u ovom trenutku, vjerojatno bi je prestao
ljubiti. Claire je istovremeno brisala sva prijašnja uvjerenja i očekivanja te je bila sva u
tjelesnosti tog trenutka. Ljubila ga je i kušala, osjećala je njegove tople dlanove na licu, u
kosi, pa na leđima. Privio se uz nju tako naglo da je zakoračila jednom nogom unatrag, a on ju
je odmah uhvatio i privinuo uza sebe. Ona se odmaknula.
»Sto to radimo?« rekla je.
»U pravu si. Ne znam.«
»Okej«, rekla je Claire s olakšanjem. »Dobro.«
»Želiš da prestanemo?« Zvučao je zabrinuto, gotovo pa uplašeno. »Osjećaš li se prisiljenom
na nešto što ne želiš?«
»Ma ne, ne...«
»Nemam objašnjenja za ovo. Zaprepašten sam koliko i ti. Kao da me je netko začarao otkad si
zakoračila u ovaj ured na prvi sastanak.«
»Na prvi sastanak? Ali ne i... prije toga? Ne na ručku? Ne prije dvije ili pet godina?
Poznajemo se otprije.«
»Ali ne baš dobro, zar ne?«
»Da. Mislila sam da me mrziš.« Sjetila se njegovih očiju i onog strašnog pogleda kad se
pojavila ispred ulaznih vrata s košarom za Daphne.
»Da te mrzim?«
»Da, zbog Daphne. Ja sam ta koja joj je kupila zadnje piće te noći kad je nastradala. A tu je i
taksi. Zvali smo je da se vrati s nama, preklinjali je, ali nije htjela.«
»I zbog toga si mislila da te mrzim?«
»Da, da mene kriviš za sve. I ja se osjećam krivom.«
»Zato što si takva osoba, vrlo brižna. Ti bi se uvijek brinula. Osjećala bi se krivom za nešto
što nisi učinila.« Lock je opustio kravatu. Rukavi njegove bijele košulje bili su precizno
zavrnuti do manšeta; njegov je sat bljeskao pod svjetlom stolne lampe. »Znam već dugo
vremena da si dobra osoba, onakva kakvom bi većina nas željela biti. I divio sam se tvom
umjetničkom radu. Ali onda si ušla kroz ona vrata, proveli smo neko vrijeme zajedno i
odjednom sam shvatio koliko sam zapravo usamljen.«
Claire se prisjetila polovice sendviča od puretine s umakom od brusnice na bijeloj salveti;
zatim njihove kćeri Heather u Andoveru, gdje je učila, jela, igrala hokej na travi i spavala —
sve pod nadzorom odraslih ljudi koji nisu njezini roditelji.
»Već sam dugo vremena usamljen, ali sam to shvatio tek nakon onog sata provedenog s
tobom.«
»Onda sam te ja navela da se tako osjećaš?«
»Ne, uz tebe više nisam bio usamljen. I onda si otišla i nisam mogao prestati misliti na tebe.«
»I ja sam imala isti problem.«
»Ja inače nisam ovakav«, rekao je. »Nisam poljubio drugu ženu osim vlastite već dvadeset
44
GIGA
godina.«
Stvarno? Je li ovo bila istina? Claire je pomislila na Isabelle French.
»A Isabelle French?«
»Sto s njom?«
»Srela sam tvoju ženu u prodavaonici. Činila se uvjerenom da postoji nešto između tebe i
Isabelle French.«
»To je rekla?«
Claire je spustila pogled. Sad je imala neki čudni, neugodni osjećaj da je iznevjerila
Daphneino povjerenje i to joj se učinilo gorom uvredom od samog ljubljenja s Lockom.
»Da.«
»Daphne često nije u potpunosti svjesna onog što govori.« Ovo je štošta toga objašnjavalo, no
Claire nije imala namjeru raspravljati s Lockom o Daphneinom stanju uma.
»Ništa tie osjećam prema Isabelle French«, rekao je. »Osim žaljenja.«
»Žališ je?«
»Zbog lošeg razvoda i nekih loših odluka koje su potom uslijedile.«
»Nisam je još upoznala.«
»Upoznat ćeš je.«
»Znam.« Razgovor kao da se pretvorio u raspravu o gala večeri, što je bilo čudno jer su stajali
tako blizu jedno drugome, bliže nego što ljudi inače stoje. Claire se nalazila u Lockovoj orbiti;
bila je zarobljenica njegovog magnetskog polja.
Kao da me je netko začarao.
Je li sve to bilo totalno sranje? Tko zna, no zvučalo je tako. 1 )a ga je Jason čuo, prasnuo bi u
smijeh te se ugušio u vlastitoj pljuvački. Sumnjao bi u iskrenost Lockovih riječi, pa možda i u
njegovu seksualnu orijentaciju. No i Claire se osjećala poput Locka. Otišla je sva prestrašena
na sastanak s njim za ručkom u jahtaškom klubu. No nakon tog prvog sastanka razmišljala je
o njemu na sasvim drugi način, i to stalno. Na neki način joj je udvarao.
I sad su se ljubili i nije ništa razumjela, ni on, činilo se, i to je došlo poput olakšanja. Ipak nije
bio hrabar konjanik kakvim ga je zamišljala. Ako se sve to i bude nastavilo, bit će zajedno u
mraku tražeći izlaz, te je Claire pomislila kako bi se s time mogla nositi.
Budući da su sad razgovarali o gala večeri, Claire je odlučila reći mu tobožnji razlog njezinog
dolaska.
»Uspjela sam dobiti Maxa Westa. I to besplatno.«
»Znam. Cuo sam.«
»Ali kako? Kako si saznao?«
»Netko mi je rekao.«
»Tko?«
»Obećao sam da neću otkriti svoj izvor. Radi se o nekome tko je bio s tobom na zabavi ovog
vikenda.«
Dakle, netko od tih dvadeset petero ljudi. Bio je to vrlo malen otok.
»Mislila sam da ćeš biti iznenađen. Nisi mislio da ću uspjeti.«
»Naravno da jesam.«
»Jesi li ponosan na mene?«
»Jesam.« Nagnuo se prema njoj te je poljubio u čelo.
»Počela sam skicirati luster.«
»To je sjajno.«
»Luster je sjajan. Već se dugo vremena želim vratiti u radionicu. Trebalo mi je samo da me
netko pogura.«
»Sve sam samo ne onaj koji tjera ljude na nešto«, rekao je Lock te pogledao na sat. »Trebao
bih poći doma.«
Koliko god to bilo glupo, te su joj riječi bile poput uboda. Mislila je da će je nagovarati da
45
GIGA
ostane. Zar nije htio da ostane? Zar je nije još htio ljubiti? Imala je ljubavnu aferu tek
dvadeset minuta i već je bila ljubomorna.
»Okej«, rekla je. Hvala Bogu na izrazima poput »Okej« koji se mogu koristiti u svakakvim
situacijama, čak i kad se misli suprotno od njihovog značenja. Claire je morala pod hitno otići
odatle; bila je u opasnosti da se nade u emocionalnom škripcu. Nije skinula jaknu kad je ušla
pa tako nije morala gubiti vrijeme oblačeći je. Sve što je trebala učiniti jest okrenuti se i otići.
Je li trebala to učiniti?
»Onda se vidimo...« Htjela je znati je li to bilo to ili će biti nečeg više, i ako bude, kad i gdje.
»Imamo sastanak u srijedu navečer.«
»Da.« Spomenula je sastanak u srijedu ljudima koji su se javili za odbor; trebala ih je nazvati
da ih podsjeti. »Onda se vidimo u srijedu.« Okrene se da ode, da ode odavde — no on ju je
uhvatio za ruku i privukao je k sebi. Opet je bila ushićena. Nije je htio pustiti. Poljubio ju je
tako nježno da je ispustila kratak uzdah od užitka i nastavio ju je ljubiti halapljivije. Žudio je
za njom, mogla je to osjetiti baš kao i njegove ruke oko nje koje su drhtale od straha ili
požude ili od pokušaja da se zaustavi — nije znala, no bilo joj je svejedno jer joj se strašno
sviđalo. Osobe poput nje — dobre i ljubazne osobe koje su donosile košaru s juhom i
mirisnim sapunima nudeći lulu mira — nisu ovo radile. Ali Lockovi drhtaji i njegov poljubac
bili su poput droge, bujice strasti — previše privlačni da bi im se pružio otpor. Claire je
pomislila na Jasona, na djecu, no učinili su joj se dalekima i slatkima, jednostavnima i na
sigurnom.
Sto to radi? Bila je prelaka. Univerzalni primatelj, poput krvne grupe AB.
Lock ju je stisnuo uza zid te je uvukao ruke ispod njezinog pulovera. Dlanovima joj je nježno
dotaknuo bradavice. Ona je dahtala. Njegov dodir bio je elektriziran. Sad je bilo vrijeme da
ode. Sve je ovo priželjkivala u mislima i sad je to i dobila: nešto nevjerojatno, nepoznato,
zastrašujuće. Sto je slijedilo, što se sad trebalo dogoditi? Sve je ovo bilo relativno nevino; još
to nije spadalo pod teške, glomazne pojmove poput »preljuba« i »varanja«. Ovo je mogao
postati ozbiljan problem, nešto što bi Claire požalila, a što ne bi mogla promijeniti ni poništiti.
No svejedno nije htjela da stanu. Nije se htjela odmaknuti. Nije htjela. On je rukama
obuhvatio njezin struk; vukao ju je za kopču remena.
Uz tebe više nisam bio usamljen...
»Trebali bismo ići«, prošaptala je.
»Da.«
Nisu stali. Nastavili su se ljubiti. On ju je milovao, a ona se nije usuđivala, pa je položila ruke
na njegove podlaktice, pri čemu je primijetila kako je ispod mekane košulje imao jake i čvrste
mišiće. Prošla je prstima od njegovih laktova do ramena, zatim nastavila preko ovratnika te ga
dodirnula iza vrata. On se zaustavio i rekao: »Toliko je vremena prošlo otkad me je netko tako
milovao.«
Claire je uhvatila sjeta kad je pomislila da je Lock, unatoč svom neupitnom autoritetu i
činjenici da je bio bogat, dobar, pošten, pametan čovjek, bio tako usamljen. Nije izgledao
poput Dereka Jetera ili Brada Pitta, ali unatoč tome Claire je bila sigurna da je mogao
I imati koju god poželi, a on je odabrao nju. Pomilovala ga je po ušima i vrlo kratkoj kosi na
zatiljku. Jason ju je bez pogovora želio i imao četiri puta tjedno, no Lockovu žudnju mogla je
razumjeti. »Sad stvarno moramo ići«, rekla je. Claire nije znala ništa o varanju, no bila je
stručnjak za taktičnost i dobar tajming. To je spadalo u talente svakog majstora stakla — znati
ne napuhati komad previše tako da se ne dobije pretanak sloj, znati kad stati, kad komad
staviti na hlađenje. I sad se tako osjećala. Nisu smjeli nastaviti.
Pustio ju je nevoljko. Uživala je u njegovu oklijevanju. »Vidimo se u srijedu«, rekla je te se
spustila niza stube.
Dok se Claire spuštala stubama da izađe na hladni, zadimljeni jesenji zrak, osjetila se
lepršavom kao da je bila sva od mjehurića ili perja. Lock Dixon ju je poljubio; oni su se
46
GIGA
ljubili. Ipak je nije mrzio; sviđala mu se. Bože, nije mogla vjerovati. Razmišljala je o ovakvim
situacijama, o njemu, ali pažljivo, s oprezom, jer nikad nije ni pomislila da bi joj on mogao
uzvratiti osjećaje, tu intenzivnu znatiželju i rastuću požudu. Claire je praktično bila
zatreskana, a zatreskanost nikad nije obostrana — no večeras jest. Claire je odlebdjela do
svog auta osjećajući se kao da će eksplodirati u žarku svjetlost, latice cvijeća ili u papirnate
konfete. Htjela se nekome povjeriti, i taj netko bila je Siobhan, ali dok je držala mobitel u
ruci, Claire je znala da joj nikad neće moći reći za ovo. Iako joj je bila najbolja prijateljica i
poput sestre koju Claire nije nikad imala, Siobhan se ne bi znala nositi s takvom viješću. Ovo
nije bila nepromišljena maštarija o mladom komadu koji odvozi smeće ili dostavljaču koji
kucaju na vrata te ulaze na Clairin ili Siobhanin poziv. Ovo nije bio još jedan Siob-hanin
izazov od kojeg su mogle odustati u zadnji čas prije upadanja u nevolju. Ovo je bila stvarnost;
ovo se stvarno dogodilo. Claire se nije mogla povjeriti Siobhan. Nikom nije smjela reći.
Claire je u utorak prekršila vlastita pravila (čak nije ni znala da ima neka svoja pravila, no dok
se penjala stubama kuće Elijah Baker, uz snažno kucanje srca, znala je da to nije pametan
potez, pojaviti se odmah sljedeći dan, bez najave). Ipak, nije si mogla pomoći. Bruce
Mandalay poslao je Claire ugovor uz dodatak za Maxov koncert putem faksa pa ih je Claire
htjela odnijeti Locku ili Adamsu da ih oni pomno prouče. Matthew je nastupao besplatno, ali
u ugovoru je bilo točaka koje su mučile Claire. Htio je povesti sa sobom Terryja i Alfonsa iz
svoga benda (bas gitara i bubnjevi — nikad nije svirao bez njih) a svakom je trebalo platiti
deset tisuća dolara. Osim toga, udruga je trebala sklopiti ugovor s još četiri dodatna
glazbenika koje je isto tako trebalo platiti. Bilo je tu stranica o samoj produkciji koje Claire
uopće nije razumjela — reflektori, instrumenti, pojačala, ozvučenje, mikrofoni. U dodatku je
bilo detaljno navedeno da bend treba imati smještaj od pet zvjezdica sa svakakvim vrstama
hrane i pića kao što su talijanski sladoled od trešnje, keksi Nilla i čokoladno mlijeko Quik, što
je nasmijalo Claire jer ju je podsjetilo na kasnonoćne odlaske u šoping u 7-Eleven s
Matthewom prije dvadeset pet godina. Najviše uznemirujuća rečenica bila je ona na kraju
ugovora (koji je Lock trebao potpisati) gdje Bruce nije mogao garantirati Matthewovo
pojavljivanje i samu izvedbu zbog njegovih problema s drogom i alkoholom. Ljepljivi papirić
bio je zalijepljen na toj stranici, a na njemu je Bruce vlastoručno napisao: On ovo radi kao
osobnu uslugu Claire i neće dopustiti da ga išta spriječi, ali...
Ali radilo se o Matthewu, a on je uvijek bio rob svojih ovisnosti.
Claire je htjela da Lock što prije dobije ugovor u ruke. Sve je to bilo stvar posla, da riješi
svoje obveze prije sastanka. Imala je puno pravo da svrati do ureda, no osjećala se svejedno
prozirno, kao da se baca Locku pred noge.
Svirala je klasična glazba. Claire je pokucala na okvir vrata i provirila glavom. Pogledom je
potražila Lockov stol — prazan.
»Claire?«
Gavin Andrews pogledao ju je pun iščekivanja iza stola.
»Bok, Gavine, kako si?«
»Tko, ja?« Gavin pogleda svoju kravatu s crvenim i modrim prugama — nešto što bi
predvrtićko dijete stavilo na sebe, pa odgovori: »Sve okej.«
Claire ga zapravo nije ni čula jer je pogledom tražila Locka — kojeg nije bilo — nastojeći
razaznati je li bio u sobi za sastanke, kuhinji ili zahodu. Ne, nije ga bilo. Prvo je osjetila
olakšanje, a zatim razočaranje.
»Je li Lock možda u uredu?« upitala je Claire uzalud.
»Na ručku je s nekim donatorima. Mogu li ti ja nekako pomoći?«
Claire je promotrila Gavina. Nije joj se sviđao i to nije imalo nikakve veze s tim što je on bio
tek Lockova blijeda kopija. Tri riječi koje najbolje opisuju Gavina bile su: samodopadan,
uobražen i pretenciozan. Bilo je teško smjestiti ga u neku grupu. Tko je on zaista bio? Koliko
je imao godina? Claire bi mu dala trideset pet, iako je mogao imati trideset dvije ili trideset
47
GIGA
devet.
Bio je iznimno zgodan, imao je plavu kosu, bistre zelene oči i glatko obrijane obraze, te je,
baš kao Lock, nosio košulju i kravatu. No on je bio cjepidlaka i oštar kritičar; jednom je, kad
su razgovarali o svojim privatnim životima, rekao Claire kako u pravilu nikad nije izlazio s
istom ženom više od tri puta. Nakon trećeg puta, rekao je, već su njuškale po njemu tražeći
zaručnički prsten. Gavin je živio u kući svojih roditelja na plaži Cisco. Njegovi roditelji bili su
stariji; preselili su se u Chicago te bi se vraćali na Nantucket samo u kolovozu. Roditelji su
mu bili bogati, iako nije bilo jasno koliko su točno davali Gavinu. Vječno se žalio na skupoću
života na Nantucketu (iako je Claire pretpostavljala da nije morao plaćati za kuću) te je na
sastanku odbora uvijek predlagao povišenje plaća, što bi Lock i podržao govoreći: Dobar je
organizator, ali i gnjavator. Sve u svemu, Claire je bila sumnjičava u vezi s njim — živio je
ovdje na Nantucketu u roditeljskoj kući, radeći kao tajnik i trateći sav svoj potencijal: izgled,
artikuliranost, držanje i visoko obrazovanje. Zašto? Bio je savršeno ljubazan prema Claire i
ostalim članovima odbora, iako je Claire osjećala da ju je gledao s visoka. On ju je smatrao,
baš kao Daphne Dixon (možda su čak međusobno i razgovarali o tome), nemarnom i
neugladenom, šašavom umjetnicom koja se razmnožavala poput zečeva — koliko je samo
imala djece! I bila je udana za onog građevinara — špiljskog čovjeka koji je pušio, pljuvao,
išao na ribe, pio Bud Light iz limenki te vozio crni kamionet imena Darth Vader (pompozan
smijeh, jedva prigušen).
Gavin je bio Clairina suprotnost: izgledao je kao da ide kući za vrijeme pauze za ručak da se
istušira, njegova košulja i hlače izgledali su novi poput stranica svježe tiskane knjige, a bio je
potpuno predan Locku Dixonu i vječnim administrativnim poslovima u udruzi.
Claire je spustila ugovor na njegov stol vjerojatno na neuglađen način. »Čuo si da smo dobili
Maxa Westa za gala večer?«
Kimnuo je jednom pomalo ukočeno. »Lock mi je rekao. Čestitam.«
»Ne čestitaj meni, već nama. Mislim da ćemo skupiti mnogo novca.«
»Vrlo vjerojatno.«
»Sviđa li ti se njegova glazba?« upita Claire. »Jesi li ikad bio na njegovom koncertu?«
»Ja slušam klasičnu glazbu, Claire, znaš to.«
»Ne slušaš valjda samo klasičnu glazbu?«
»Samo klasičnu. I jazz, tu i tamo, preko vikenda.«
»Ništa od rock-glazbe? Ništa od bluesa, rapa, countryja? Ništa od glazbe s tekstom?«
Gavin se nasmijao. Klasična glazba bila je dio njegove krinke, baš kao i crveno-bijeli Mini
Cooper koji je vozio. Smetala ju je slika njega u tom autu, iako nije znala točno zašto.
»Ovo je ugovor i dodatak. Htjela bih da ih Lock pogleda, da ih prođe s Adamsom, bez obzira
na uobičajenu proceduru.«
Gavin je izravnao papire. »Odmah ću ih staviti na Lockov stol medu pristigle dokumente.«
»Hvala ti, Gavine.« Claire je pokušala zvučati što ljubaznije i toplije.
»Trebaš još nešto?«
Claire je pogledala na sat. Bilo je deset do jedan. Ručak s donatorima? Je li otišao u podne ili
u pola jedan? Sto ako sad ode te se mimoidu za sekundu?
»Imam nekoliko pitanja o cateringu. Za gala večer.«
»Mhm. Da čujemo.«
Claire je zastala na trenutak. Nije znala kako da postupi u vezi s cateringom. Odmah je,
gotovo automatski, pitala Siobhan da bude u odboru, jer je ona njezina najbolja prijateljica i
Claire ju je htjela uključiti. No bilo bi stvarno nezgodno kad bi Siobhan sjedila u odboru, a iz
nekog razloga ona i Carter ne budu bili zaduženi za catering, zar ne? Svima je bilo jasno u
kakvom se teškom položaju Claire nalazila. Htjela je postupiti pravedno, no što je više o tome
razmišljala, sve joj je bilo jasnije da mora nekako osigurati Siobhan taj posao. Claire je
promotrila Gavina. Je li bilo sigurno povjeriti mu sve? Ne, nije bilo, zaključila je.
48
GIGA
»Moja šurjakinja htjela bi dati ponudu za catering«, rekla je Claire. »Poznaješ Siobhan i
Cartera, zar ne? Island Fare catering?«
Gavin je žustro kimnuo glavom.
»Onda, kakva je procedura?«
»Trebaju nam poslati ponudu. Već imamo dvije pristigle.«
»Da?«
»Nije to mala stvar, gala večer«, rekao je Gavin, kao da ona to još nije shvatila.
»Mogu li vidjeti ponude?« upitala je.
»Pa tehnički da, odnosno, budući da si jedna od voditeljica, možeš. Ali morat ću te zamoliti
da ne govoriš Čarteru i Siobhan o njihovom sadržaju. Kad bi ti, na primjer, rekla Siobhan
kolike su cijene ovih ponuda po glavi, onda bi ona ponudila neku drugu za koji dolar manje,
što prelazi granice poštenog poslovanja. Da se slučajno ne bi kompromitirala, moj bi ti savjet
bio da uopće ne gledaš druge ponude. Zapravo, po mojem mišljenju, bilo bi najbolje da za
catering zadužiš nekog drugog iz odbora. Tome i služe članovi odbora!«
»Naravno«, rekla je Claire nevoljko. Kako objasniti Gavinu da je Siobhan bila njezina
najbolja prijateljica i da joj Claire nije mogla uskratiti ovaj posao?
»Možeš li mi barem reći tko je dao ponudu?«
»Mogu. Naravno da mogu. Ti si jedna od voditeljica. No ono što bi se trebala zapitati jest
želiš li doista to znati. Zar ne bi bilo bolje, etički gledano, da se ne uvlačiš u to? Jer znaš, mi u
ovom uredu uvijek inzistiramo da se posluje na otvoren i pošten način.«
Claire je zurila u zid do Gavinova stola. Prije samo osamnaest sati Lock Dixon ju je pritisnuo
uz taj zid. Sto bi Gavin o tom mislio kad bi znao? Nikad ne bi povjerovao — i kad bi vidio
vlastitim očima, odmah bi se onesvijestio.
Mi u uredu inzistiramo da se posluje na otvoren i pošten način. Gavin je bio lukav poput
lisice, pomislila je Claire. I uobražen. Bio je onaj tip muškarca koji je vjerovao da bi se svaka
žena poslije samo tri spoja htjela udati za njega. Sad se ponašao kao da su ponude za catering
bile dokumenti iz Pentagona. No za razliku od tri tjedna unatrag, kad Claire nije znala ništa o
gala večeri niti je bila dala ikakav doprinos, sad je ipak bila utjecajnija te si je mogla dopustiti
pregovaranje. Angažirala je Maxa Westa u rekordnom vremenu, i to besplatno. Zar nije mogla
lobirati za Siobhan?
»Zar je to toliko važno?«
»Samo nastojim da sve bude regularno. Ne želiš valjda da se posumnja u tvoj integritet, zar
ne?«
Njezin integritet postajao je već laka meta. »Bože, ne. U pravu si. Zaboravi da sam pitala.«
Gavin je ponovno kimnuo te se vratio svom poslu, završavajući time njihov razgovor.
»Pokazat ćeš Locku ugovor?«
»Čim se vrati.«
»Okej.« Nije mogla odugovlačiti ni sekundu više. Je li htjela odugovlačiti? Je li željela vidjeti
Locka? Da, i to očajnički, ali sad je bila previše nervozna, bila bi potpuno nijema, a Gavin bi
sa svojim oštrim, diskriminirajućim okom primijetio nešto sumnjivo, nešto sumnjivije od
ponuda za catering. Bježi odatle! »Bok!«
Sljedeće večeri, u srijedu, održavao se pravi sastanak. Jason je gunđao, a Claire se otresla na
njega jer je gunđao. Ljutio se što se Claire vratila svom poslu, a ona se ljutila jer se on ljutio.
Bila je više nego ljuta; bila je razočarana. Jason nije cijenio njezinu karijeru — ne samo da je
nije cijenio već ju je i mrzio. Rekao je vlastitom bratu da bi dignuo u zrak njezinu radionicu.
Dignuo u zrak — poput terorista! Kad ga je čula kako izgovara te riječi, nisu se činile toliko
nečuvenima kao sada. Jason ju je nagovorio da se odrekne svoje karijere i uvjerio je da je u
njoj bilo nečeg zlog. Nije cijenio ni poštovao njezinu umjetnost. Lock je bio taj koji je
pomogao Claire da se vrati umjetnosti. Ta ih je nit vezala puno snažnije od ljubljenja u uredu.
Kad je uzela torbicu, Jason joj je rekao: »Zabavi se na svom sastanku.«
49
GIGA
»Hvala. I hoću«, rekla je Claire u otvoreno neprijateljskom tonu.
Claire je na pola puta od ureda udruge mogla vidjeti njegova svjetla. Onda je opazila Brenta
Jacksona, Julieinog muža i Brentova prijatelja Edwarda Meliora (koji je nekoć bio zaručen za
Siobhan) kako idu prema uredu iz Water Streeta. Claire im je mahnula te su se svi zajedno
popeli stepenicama. Bilo joj je drago što je ulazila u ured u društvu dvojice zgodnih, uspješnih
muškaraca (obojica su se bavila nekretninama), a ne sama. U uredu je sve vrvjelo kao u
košnici. Adams Fiske je bio tamo, rukujući se, udarajući po leđima i usmjeravajući ljude
prema sobi za sastanke. Francise Davis, jedna od Clairinih »novakinja«, također je bila tamo,
kao i Lauren van Aln, te njezin najveći »ulov«, Tessa Kline, urednica NanMaga, najtiražnijeg
ilustriranog časopisa na otoku. Ona im je trebala dati dosta prostora za promociju događaja.
Okupljeni ljudi već su činili jedno šaroliko društvo, jednu od onih godišnjih knjiga tko-je-tkona-otoku. Claire je bila toliko oduševljena i zadovoljna sama sobom što je uspjela okupiti na
jednom mjestu sve te uspješne ljude, da je gotovo zaboravila potražiti Locka. Uočila ga je
tamo, u kutu, kako razgovara s nekom ženom koju Claire nije poznavala. Bila je vrlo
privlačna; na sebi je imala kineski sako od crvene svile i traperice. Imala je dugu ravnu kosu
koja je odvraćala pozornost muškaraca, te ju je nosila spuštenu, što je za ženu u četrdesetima
bilo poput poziva i gladi za pozornošću. Zašto je ne zavezati u rep ili skroz dignuti ? Njezina
kosa lijepe svijetlosmede boje nosila je u sebi nekakvu poruku koja se Claire nije sviđala.
Osjećala se kao da je njezina kosa, prirodne tamnocrvene boje i blago valovita, u usporedbi s
njezinom bila poput metalne spužvice za pranje posuda, slična onoj u Ronalda McDonalda.
Odmah je zauzela obrambeni stav, ne samo zbog kose već zbog toga što je Lock razgovarao s
tom atraktivnom ženom. Claire je shvatila — čim se Lock okrenuo i pogledao je (pomalo
bezizražajno, kao da je nije prepoznao) — da je ta žena bila Isabelle French. Glavom i
bradom. Claire se zapanjila; očekivala je da će Isabelle biti na telefonskoj liniji iz New Yorka.
Bila se pripremila samo za njezin glas, ne i njezinu fizičku prisutnost.
»Claire!« rekao je Lock te joj mahnuo na način zbog kojeg se osjetila poput njegove sluškinje.
Pokušala je primiriti misli. Kad bi u radionici puhanjem dobila pretanak sloj ili oblikovala
nešto ukrivo, najbolje je bilo početi ispočetka — vratiti se sirovini i početi s novim komadom.
Mogla je slično postupiti i s Isabelle: ispočetka, s grudom rastaljene mogućnosti koja se
mogla oblikovati u nešto božanstveno.
Prostorija kao da se razdvajala u dva dijela dok je Claire koračala prema njima. Lock je rekao:
»Claire, ovo je Isabelle French, tvoja suvoditeljica. Isabelle, upoznaj Claire Crispin.«
Claire se nasmiješila. Ona i Isabelle rukovale su se poput dvaju predsjednika država. Claire je
čak mogla vidjeti tekst ispod fotografije: Prvi susret suvoditeljica gala večeri.
»Drago mi je«, rekla je Isabelle. Njezin glas bio je gladak, zvonak i mrvicu prigušen, poput
nekog složenog umaka. »Poznajem tvoj rad, naravno.«
To je bilo lijepo od nje, pomislila je Claire. Poznajem tvoj rad. Claire se osjećala poput
Gertrude Stein.
»Hvala. Drago mi je da napokon mogu pridodati lice imenu.« Ovo je bila žena s indijskom
tunikom koju je vidjela na dobrotvornoj zabavi. Claire se sjetila da ju je vidjela i prije, s druge
strane sobe na sastanku odbora — ali Claire nije ni jednom u ta dva puta pomislila da će
jednom usko surađivati.
»Možemo započeti«, rekao je Lock. »Gospodo, izvolite sjesti.« Izvukao je stolicu za Isabelle
te sjeo do nje. Claire je osjetila trunak ljubomore. Sjetila se Daphne Dixon: Ako ga dodiruje
ili ako provode vrijeme nasamo, želim da mi javiš... Ali tko je bio prava prijetnja? Pa Claire!
Claire je jedina žena osim Daphne koju je Lock poljubio u zadnjih dvadeset godina. No Lock
Dixon nije izvukao stolicu i za nju. Dobro, sad prestani, pomislila je. Vrati se početnom
komadu sirovine. Trebala se sjetiti zašto su svi bili ovdje — da pomognu ljudima poput
Marcelle Vallende, da sakupe novac, da financiraju programe, da poboljšaju ljudima život.
Claire je htjela pobjeći od Locka, no okupljeni su brzo zauzimali stolice... Odjednom ju je
50
GIGA
uhvatila panika, kao da su igrali dječju igru u kojoj se glazba trebala zaustaviti svaki tren te je
odmah potom trebala sjesti na neku od preostalih stolica... i jedina preostala bila je ona desno
od Locka. Claire je sjela: sad su ga ona i Isabelle bile opkolile s boka. Srećom, desno od
Claire sjedio je Adams Fiske s kuštravom kovrčavom kosom i naočalama koje su mu klizile s
nosa. Claire ga je bezuvjetno obožavala. Njegov najmlađi sin Ryan bio je J. D-jev najbolji
prijatelj. Adams i Claire bili su u istom rovu; on će joj čuvati leda.
Isabelle je pročistila grlo i rekla: »Složila sam točke sastanka.« Potom je otvorila raskošni
portfelj prošiven u telećoj koži, izvadila hrpu papira te ih proslijedila ostalima. Claire je
osjetila prve kapi otrova kako prodiru u njihov odnos. Složila je točke sastanka? U redu,
mislila je Claire.
To je imalo smisla. Ne bi putovala na sastanak sve iz New Yorka jedne srijede u listopadu bez
ikakve pripreme. Dakle, točke. Claire je pogledala Locka koji je već nosio naočale. Prije
četrdeset osam sati drpali su se poput dvoje tinejdžera u njihovoj sobi, no sad se to činilo tek
plodom njezine mašte.
Prva točka na Isabellinu popisu bila je »izvođač«. Raspraviti o mogućnostima. Zadužiti osobu
za ovu točku. Odrediti proračun za troškove izvođača i produkciju (uključujući putovanje i
smještaj).
Isabelle je maknula pramenove kose iza uha, a njihove vrhove iza leda. Ti pokreti bili su dio
njezine točke, mislila je Claire i znala je da će do samog početka gala večeri vidjeti još mnogo
sličnih pokreta kosom. Osjetila je još pokoju kap otrova.
»Budući da se gala večer bazira na koncertu«, rekla je Isabelle, »mislila sam da bi bilo dobro
započeti s odabirom izvođača.«
Prije nego što je Claire uspjela otvoriti usta i nešto reći, preduhitrio ju je Brent Jackson.
»Imamo Maxa Westa«, rekao je. »Max West je pristao održati koncert besplatno.«
Isabelle se namjerno i sporo okrenula prema Locku. Claire i svi ostali u sobi fascinirano su
nazočili sceni. Zar Lock nije rekao Isabelle za Maxa Westa?
»Max West?« rekla je Isabelle. »Max West}« Možda je izgovorila njegovo ime u čudu i s
divljenjem — ili nevjericom — no Claire je osjetila prezir. »Želimo li mi Maxa Westa?«
Claire se naslonila na svoju Windsor stolicu tako da je mogla osjetiti svaku njezinu šipku i
istovremeno je pritisnula nogama pod punim stopalima te pokušala spustiti zdjelicu. Stvarala
je vlastiti joga položaj. Ovaj položaj joj je odvratio pozornost na nekoliko sekundi, sve dok joj
misli nisu vrisnule. Želimo li mi Maxa Westa? To je bilo kao da pita želimo li Billyja Joela,
Johna Cougara Mellencampa, Toma Pettyja. Max West je bio najveća transgeneracijska rockzvijezda na svijetu. Bio je tik uz Jimmyja Buffetta i Eltona Johna. Želimo li Maxa Westa?
Ma je li se ona to šalila?
»Paaaa dobro jutro! Naravno da želimo«, rekao je Brent Jackson. »Zato smo ovdje. Ja
obožavam Maxa Westa. Svi vole Maxa Westa.«
Isabelle je zabacila glavu unatrag tako da je njezin nos išao još više uvis. »Nisam sigurna je li
on pravi izvođač za naše goste. Najveći dio naših donatora ima od pedeset pet do sedamdeset
godina. Tu leži najveći novac. Oni ne žele slušati Maxa Westa. Oni žele Broadway.«
»Uz sve dužno poštovanje najvećem dijelu naših donatora, Max West pristao je nastupiti
besplatno i ostat ćemo pri tome«, javio se Adams.
»Mislim da je to pogreška«, rekla je Isabelle. »Doista jest.«
I eto ga: sad su se gušile u otrovu. Claire je mrzila Isabelle French. Siobhan ju je pokušala
upozoriti, ali Claire nije uzela u obzir njezino upozorenje — bilo joj je žao Isabelle French!
{Loš razvod, rekao je Lock, i neke loše odluke koje su potom uslijedile^ No sad je Isabelle
radila budalu od Claire ispred Adamsa, cijelog odbora i Locka. Jedino je rastući bijes prema
Locku nadilazio neugodnost, poniženje i ogorčenje koje je Claire doživjela ne bi li dovela
Maxa Westa (Da li da recitira litanije dobrotvornih organizacija koje su htjele Maxa Westa, a
koje nisu imale nikoga da se izbori za Maxa u njihovo ime ? Da kaže Isabelle da je Max odbio
51
GIGA
i Bona??). Lock je trebao reći Isabelle za Maxa Westa prije početka sastanka te ju je sada
trebao podržati. Ona nije nikad ni pomislila da može postojati osoba koja ne bi željela da Max
West svira na gala večeri. Claire je bila u potpunom šoku. Nije mogla progovoriti od bijesa.
Lock je zatim rekao: »Pa mislim da možemo uzeti u obzir i druge mogućnosti...«
»Ne, ne možemo«, rekla je Claire. Sve to vrijeme zurila je prema dolje, u krilo, i to ne bez
razloga — znala je da joj je lice mijenjalo boju. Njezina put bila je mliječno bijela, no znala je
da sada ima crvenu mrlju, okruglu poput jabuke, na oba obraza. Pogledala je zatim Brenta
Jacksona i Tessu Kline, urednicu časopisa — Boze, tko zna što ona sad misli? — te se
okrenula prema Isabelle i Locku. »Nema šanse. Ako me natjerate da otkažem Maxu nakon što
sam ga molila da mi učini ovu uslugu, ja ću se povući s mjesta suvoditeljice.« Zatim je ustala
sa stolca da pokaže da je mislila ozbiljno, no je li ovo bila prijetnja? Bi li ikoga bilo briga kad
bi ona i odustala? Je li Locka bilo briga?
Lock je rekao Isabelle: »Claire nam je dovela Maxa Westa. On je njezin prijatelj iz srednje
škole.« Zvučao je kao da je Claire bila mačka koja im je ostavila mrtvog miša pred vratima.
»Nema veze«, rekla je Claire. Osjećala se kao da ima devet, sedam ili četiri godine. »Nazvat
ću ga i reći da ga ne želimo, da nije »podoban« za najveći dio naših donatora.«
»I ja sam razgovarala s nekoliko ljudi«, rekla je Isabelle. »S Kristin Chenoweth koja je sada
najtraženiji glas na Broadwayu. Christine Ebersole također razmatra našu ponudu. Znam se s
njezinim menadžerom već godinama.«
»Christine Ebersole?« rekla je Lauren van Aln. »Nikad čula za nju.«
»Koliko imaš godina?«
»Trideset jednu.«
»Eto zašto.«
»Ja nisam nikad čuo za Kristin Chenoweth«, rekao je Brent Jackson.
»Ima glavnu ulogu u remakeu South Pacifica«, rekla je Isabelle. »Njezino lice je na svakom
autobusu i reklamnom panou u gradu. Svi je že-le.«
»Zašto si protiv angažiranja Maxa Westa, ako smijem pitati?« upitala je Claire. »Ima osam
platinastih albuma, trideset jedan hit singl na listi Top 40. Privlači mase. On je slavan, svi ga
poznaju i zbog njega će ulaznice za gala večer planuti.«
»Nitko neće platiti tisuću dolara da ode na koncert nekog za kog nikad nije čuo«, rekla je
Francis Davis.
Potom je nastupila tišina. Svi su čekali na Isabellin odgovor. Kad je progovorila, gledala je u
Locka, iako je Claire bila ta koja je stajala na nogama čekajući odgovor. Ali Isabelle se
obraćala samo njemu. »Max West je rock-zvijezda. Njegove pjesme su glasne, a u nekima
praktički vrišti. Želimo li zaista da elegantna večer završi u zvukovima vrišteće gitare?«
»Uglavnom se radi o akustičnoj gitari«, naglasio je Brent Jackson. »I nevjerojatnom glasu.«
»Ja mislim da bi bilo neukusno«, rekla je Isabelle. »On je običan, priprost. Zbog njega će
cijelo događanje izgledati jeftino. Ne prodajemo ulaznice za utakmicu bejzbola; ovo je
otmjeno događanje. Zato trebamo i otmjenog izvođača.«
»Tu si u pravu«, rekao je Lock.
»Rečeno mi je da dovedem Maxa Westa«, rekla je Claire. »I dovela sam ga, a čini se da ga
sad više ne želimo. Govorite da nije prikladan. Misle li svi tako?«
»Ne!« rekao je Brent Jackson. »Zašto uopće vodimo ovu raspravu?«
Doista, zašto? pomislila je Claire. Gledala je u proćelavi dio Lockove glave s toliko bijesa i
žučljivosti da se ne bi iznenadila kad bi se odjednom zapalila. »Želimo li ili ne Maxa Westa?
Nemam problema s otkazivanjem i odustajanjem od svega.«
Adams ju je uhvatio za ruku. »Nemoj mu otkazati. Naš je zadatak prikupiti novac i mislim da
je dovođenje što veće zvijezde najbolji način da ga obavimo. Max je za nas velika stvar i
spreman je održati koncert besplatno. Sto se mene tiče, nema uopće dvojbe u vezi s Maxom.
Možda ćemo izgubiti nešto starijih ljudi koji misle da je njegova glazba preglasna, ali privući
52
GIGA
ćemo one mlađe.«
»Srljamo u pogrešku«, rekla je Isabelle. »A što je s njegovim privatnim životom? Droga,
odvikavanje, ljubavna afera sa Savannah Bright razvučena po svim tabloidima? Je li ovo
osoba za koju želimo da predstavlja udrugu koja radi za dobrobit djece"!«
Claire rukama prekrije goruće obraze. Nije se mogla odlučiti za prvu zlobnu misao u nizu. Sto
ti znaš o djeci? Znaš li ti uopće tko je Velika Ptica? A što s ljubljenjem tuđeg muža na
plesnom podiju u Wal-dorf-Astoriji ispred osamsto ljudi? Sto s pismom koje si primila tjedan
dana poslije u kojem te mole da odstupiš iz odbora bolnice u istočnom Manhattanu? Jesi li ti
prava osoba za predstavljanje udruge koja radi za dobrobit djece?
»Ostajemo pri Maxu Westu«, rekao je Adams. On je inače bio uvijek pomirljiv, otvoren za
druga mišljenja i debate, no večeras je zvučao odlučno. »Nema smisla više o tome
razgovarati.«
Isabelle se podrugljivo nasmijala te je odmahnula rukom. »U redu. Nećemo tražiti druge. No
ponavljam još jednom, mislim da radimo grešku.«
»Primljeno na znanje«, rekao je Adams.
»Pa on je, ono, najveće ime u rock-industriji«, rekao je Brent Jackson.
Isabellin osmijeh bio je toliko lažan daje izgledao bolan. »Okej. U redu.«
Claire je sjela natrag u svoju stolicu. Tehnički je vodila nad Isabelle za jedan bod, no osjećala
se svejedno poraženom. Njezina suvodite-ljica nije bila zadovoljna izborom Maxa Westa, a
Lock je umalo pa i odustao od njega — on, koji ju je još na početku zamolio da dobije Maxa!
Isabelle je zadobila poene nazvavši Matthewa običnim, priprostim i jeftinim. Budući da je on
bio Clairin prijatelj, da su odrasli i prošli mnogo toga zajedno, Claire se sad osjećala poput
neke odbojne bivše djevojke kralja drogeraša na motoru. Nadmudrivanje i vođenje ovakve
politike nisu bili za nju. Nije se htjela boriti protiv Isabelle; nije se htjela natjecati da vide koja
je od njih dominantnija, iako je upravo to Isabelle i radila. Zar nije zbog toga složila točke
sastanka? Isabelle je nametala svoju volju, preuzimala kormilo. Claire nije ni palo na pamet
da napiše točke sastanka. Mislila je da će Lock ili Adams voditi sastanak, ali sigurno ne ona
ili Isabelle.
»U redu«, rekla je Isabelle. »Onda ćemo zadužiti Claire za točku »izvođač«, slažeš li se
Claire?«
»Može. Već sam predala ugovor i dodatak.«
Adams ih podigne u zrak »Imam ih kod sebe. Pregledat ću ih.«
Sljedeća točka na popisu bile su pozivnice. Isabelle je znala grafičkog dizajnera u New Yorku
koji ih je mogao napravio gratis. Rekla je »gratis« umjesto »besplatno« i Claire se na to
naježila. Radilo se o mladom i inovativnom grafičkom dizajneru koji je živio u Noliti. (Claire
je znala da se radi o nekoj četvrti u New Yorku, no nije znala točno o kojoj je riječ, jer
posljednji put kad je bila u New Yorku ta četvrt nije ni postojala.)
»Trebamo osuvremeniti dizajn pozivnica«, rekla je Isabelle. »Zastario je. Posljednjih nekoliko
godina izgledaju kao da su stigle ravno iz nekog staračkog doma.«
Stoje idealno za najveći dio naših gostiju, pomislila je Claire.
Isabelle je otvorila svoj portfelj. »Imam kopije popisa uzvanika za svakoga od vas. Molim vas
da nadodate ili izbrišete ljude, dopišete uz imena ako je itko od njih umro, ili još gore,
razveden.« Podigla je pogled u potrazi za smijehom kojeg nije bilo. Claire se osjećala malo
bolje. »Popis je uvijek isti. Treba ga malo osvježiti. Ne želimo uvijek iste ljude.«
Uvijek istih tisuću ljudi, mislila je Claire.
»Kao što rekoh, Max će privući nove ljude«, rekao je Adams. »Pa da«, rekao je Brent
Jackson. »Poput mene. Napokon netko za koga bih dao tisuću dolara.«
Isabelle je frknula. »Slažete li se da ja preuzmem brigu oko ulaznica?«
Svi su kimnuli. Sve je to bilo lijepo, u redu, no koja je bila svrha odbora ako se članovima nije
53
GIGA
dao nikakav zadatak?
»Točka tri«, rekla je Isabelle. »Catering.«
Claire se bila pripremila na borbu što se tiče cateringa, no rasprava o Maxu Westu toliko ju je
ošamutila da se više nije sjećala kako je planirala započeti raspravu o cateringu.
»Prošle godine bilo je problema s cateringom«, reče Isabelle. »Nekima su odresci bili gotovo
sirovi, a neki su rekli da im je okus bio sličan koži za izradu cipela.«
Claire je pokušala sakriti napetost u glasu. »Možda bismo trebali angažirati nekog drugog.«
»Svakako«, rekla je Isabelle i na jednu sekundu zavladala je harmonija, sveopće olakšanje za
stolom. Suvoditeljice su se složile u nečemu! »Imaš li koga na umu?«
Claire je zastala. Je li se usuđivala reći? »Znam nekoga tko je zainteresiran da nam napravi
ponudu.«
»Koga to?«
»Catering Island Fare.«
»Nikad čula za njih«, rekla je Isabelle.
»Stvarno?« rekla je Claire. Ponovno pritisne leda uza šipke i ponovi onaj položaj sa stopalima
i zdjelicom, ne bi li si zavezala jezik, ali bilo je nemoguće. »Vlasnica tvrtke, Siobhan — inače
moja šurjakinja — rekla mi je da si ih angažirala za ručak na tvojoj zabavi ovog ljeta.«
»Ah, pa angažirala sam različite cateringe za mnogo ručkova ovog ljeta. Ne sjećam se točno
svakoga.« Zavladala je tišina za stolom. Ako netko za stolom još nije mrzio Isabelle, taj je
sada vjerojatno promijenio mišljenje. Claire je pokušala zadržati neutralan izraz lica. Nikad
prije nije imala neprijatelja ili suparnika; nije bila navikla na to da joj bude drago kad netko
kaže nešto glupo.
Adams je pročistio grlo, pa je rekao: »Usluga im je jako dobra. Boston Pops ih svake godine
angažira za svoj koncert.«
»Ne želimo iste ljude koje angažira Boston Pops«, rekla je Isabelle. »Želimo se istaknuti.«
»Mogli bi pripremiti različitu hranu«, rekla je Claire. »Mislim da želimo najkreativniju i
najukusniju hranu po najboljoj cijeni, zar ne?«
Svi za stolom promrmljali su potvrdno. Potom se javio Edward Melior: »Mislim da je
Siobhan prava osoba za posao.«
»Neka nam pošalju ponudu«, rekao je Adams. »Imam kod sebe dvije druge ponude, iako je
jedna od njih od prošlogodišnjeg cateringa.«
»Njih možeš zaboraviti«, rekla je Isabelle. »Bili su užasni. Pola našeg stola dobilo je glavno
jelo, a pola ih je moralo čekati, pa kad je njihova hrana konačno došla, mi smo sa svojom već
bili gotovi.«
Stvari su izgledale dobro za Siobhan, Claire je pomislila, a gotovo pa nije morala ništa ni reći.
»Edwarde, bi li ti preuzeo na sebe brigu oko cateringa?« upitala ga je. Znala je da će izabrati
Cartera i Siobhan, jer su on i Siobhan nekoć bili zaljubljeni i zaručeni, te su svi živi znali da
mu se još sviđala. Jedina osoba kojoj se ovo neće svidjeti bio je Carter — nije volio Edwarda
— no Siobhan je htjela ovaj posao i ovo je bio dobar način da ga dobije, a da Claire ne mora u
tajnosti kopati po papirologiji.
»Vrlo rado«, rekao je Edward.
»Točka četiri«, nastavila je Isabelle. Je li se Claire to učinilo, ili je Isabelle zvučala pomalo
umorno? »Predmet za aukciju.«
Lock je čitavo vrijeme sjedio mirno poput kipa, preklopljenih ruku na bloku. Nije još ništa bio
zapisao niti je (kako se Claire nadala) uputio značajan pogled u njezinom smjeru. Vjerojatno
ga je bilo strah išta reći. S njegove lijeve strane sjedila je jedna suvoditeljica zbog koje je
cijeli sastanak bio težak i neugodan, a s njegove desne druga suvoditcljica koju je dva dana
prije poljubio. Claire je povrijedilo to što nije otvoreno bio na njezinoj strani, no možda se
bojao to pokazati. Gajio je osjećaje prema Claire, no nitko to nije smio primijetiti pa je trebao
pustiti da se Claire koprca i sama brani od Isabellinih udaraca. No moguće je i da je bio samo
54
GIGA
razuman i želio saslušati svakoga prije nego što da svoje mišljenje. Claire se trebala diviti
njegovoj nepristranosti umjesto da dopusti da joj smeta.
»Imam fantastične ideje što se tiče predmeta za dražbu«, rekla je Isabelle. Opet je učinila onaj
svoj pokret s kosom. Claire je bila sigurna da među njezine »fantastične ideje« nije spadao
muzejski stakleni predmet proizašao iz majstorske ruke Claire Danner Crispin. Ako joj Lock
nije rekao za Maxa Westa, onda joj sigurno nije rekao ni za Clairin povratak na staklarsku
scenu izradom predmeta za aukciju. Claire se premišljala bi li donijela skicu lustera, no na
kraju nije smogla hrabrosti. Umjetnost je sama po sebi bila subjektivna te se neuspjeh nije
mogao isključiti. Već je nekoliko noći prije nego što bi zaspala zamišljala Pietra da Silvu,
najboljeg dražbovatelja, kako započinje dražbu i gleda u more ljudi spuštenih ruku.
»Budući da nećemo zamoliti Kristin Chenoweth da nastupa«, rekla je Isabelle, »mogli smo je
zamoliti da ponudi privatne satove pjevanja.«
»Satove pjevanja?« upitala je skeptično Tessa Kline.
»Njezino lice je na svakoj stanici metroa u gradu«, rekla je Isabelle.
Edward Melior slegnuo je ramenima. »A zašto ne mjesta tik do orkestra te druženje poslije
predstave?«
»Ili večera«, rekla je Tessa.
»Mogu pitati«, odgovorila je Isabelle neustrašivo.
Claire je jedva dolazila do zraka. Nitko neće biti za njezin stakleni predmet. Nije bio dovoljno
seksi; nije bio zanimljiv.
»Imam također jednog prijatelja koji je spreman ustupiti svoj G5«, rekla je Isabelle. »Radi se
o privatnom avionu. Mogla bih ga zamoliti za povratni let bilo gdje u SAD-u na kojem bismo
priredili koktel zabavu za dvadeset ljudi.«
»To zvuči nevjerojatno«, rekao je Edward Melior.
»Nevjerojatno«, ponovila je u sebi Claire. Osjećala se poput savršene budale. Lock ju je
uvjerio da ljudi žele njezin predmet — no u usporedbi sa satovima pjevanja glumice,
dobitnice nagrade Tony, ili koktel zabavom u privatnom avionu koji leti za Palm Beach preko
Stje-njaka, Clairin predmet činio se poput crteža napravljenog bojicama.
Lock Dixon kucnuo je olovkom po bloku, poput suca svojim čekićem. »Claire i ja već smo
razgovarali o predmetu za dražbu i ona je pristala izraditi muzejski stakleni predmet koji
ćemo staviti na dražbu.«
Claire je osjetila da joj gore obrazi, kao i dva crvena kruga na njima. Ovo je vrlo vjerojatno
bio najmučniji trenutak u njezinom životu. Zašto je dopustila da je Lock nagovori na ovo?
Uopće nije imala granica. Njezine stanice, baš kao što se Siobhan vješto izrazila, nisu imale
membrana. Kad digne pogled, za stolom će biti red neugodnih pogleda, pročišćavanja grla i
češkanja po glavi, u doslovnom i prenesenom značenju. Molim? Muzejski stakleni predmet?
Tessa Kline je uzviknula: »O, Bože! Claire? Stvarno ćeš to učiniti?«
»Hm, rekla sam Locku da hoću. Još ne znam što to točno«, rekla je. Evo, uz goreće obraze,
sad će joj i nos narasti. »Osim toga, moramo imati na umu da je umjetnost sama po sebi
subjektivna. Ljudima se možda uopće neće svidjeti ono što izradim.«
»Ali ti si genij!« rekla je Tessa. »Znate, jedan Clairin predmet je izložen u Whitneyju.«
»Rekao sam joj da bi to mogao biti njezin trijumfalni povratak na scenu«, rekao je Lock. Na
trenutak je zvučao ponosno, poput vlasnika, pa iako je Claire bila ushićena zbog toga, isto
tako se i zabrinula. Hoće li sad ostali pomisliti da ima nečeg između njih dvoje? »Povratak
nakon dvogodišnje stanke«, rekao je Lock.
»No Claire je u pravu kad tvrdi da je umjetnost sama po sebi subjektivna. Bilo bi mi stvarno
žao da potroši toliko vremena na izradu predmeta koji možda ne bude vrednovan onoliko
koliko to zaista zaslužuje«, rekao je Adams.
»To bi bilo strašno neugodno za mene«, rekla je Claire, »i vrlo loše za udrugu kad ne bismo
dobili dovoljno novca za predmet.« U posljednja dva tjedna, otkad je prvi put došlo do
55
GIGA
njegovog spomena, predmet za dražbu odmrznuo je Clairinu karijeru te rasklimao njezin brak
— a sad se ona povlačila.
»Mi već garantiramo ponudu od pedeset tisuća dolara«, rekao je Lock.
»Mi?« rekao je Adams.
»Da, Daphne i ja. Sto god Claire izradi, mi ćemo za to ponuditi pedeset tisuća dolara.
Možemo poticati i druge ponude.«
»Tako je«, rekla je Tessa. »Ja ću to popratiti člankom i fotogra-fijom. Predmet dostojan
muzeja. Ljudi će poludjeti za njim. Ljudi na ovom otoku luduju za svojim kućnim kinima,
vrtnim skulpturama i zavjesama za tuš po cijeni od šest tisuća dolara. Kladim se da će hrpa
ljudi htjeti iskoristiti ovu priliku da kupe Clairin veći rad. Radi se o unikatu, zar ne?«
»Da«, Claire je jedva izustila.
»U-ni-kat! A već nekoliko godina nije primila narudžbe. Zbog toga će biti još posebniji. Ja
sam za«, rekla je Tessa te se nasmiješila Claire. »Odmah idi kući i počni puhati!«
Brent Jackson se na to nasmijao, a Edward Melior počeo pljeskati. Lock je rekao: »Odlično,
Tessa, možemo li tebe zadužiti da vodiš odbor za dražbu? Ti si prava osoba za lansiranje
vijesti u medije.«
Claire se obratila Adamsu: »I ti misliš da je ovo dobra ideja?«
»Čini se da izvršni direktor ima puno povjerenje u tebe«, odgovorio je Adams. »I Tessa je u
pravu kad kaže da se ljudi koji ovdje ljetuju uvijek vole međusobno nadmetati u svemu.
Pitanje je samo kako ćeš naći vremena za sve to.«
Naravno, to je bilo pitanje, uz ostale noćne more tijekom dana.
Claire je bacila pogled na Isabelle koja je tiho stavljala papire u portfelj od teleće kože. Sto je
Isabelle mislila o tome da Claire izradi muzejski predmet od stakla za dražbu? Je li za nju to
bila dobra ili loša ideja? Poznajem tvoj rad. No je li joj se sviđao Clairin rad? Je li puhanje
stakla za nju bila umjetnost ili tek hobi, poput lončarstva ili pletenja? Začuđujuće, Claire je
tražila Isabellin pristanak, njezinu podršku. No Isabelle nije odgovarala; izgledala je
iscrpljeno. Doletjela je na sastanak sa svojom preciznom listom točaka, ali stvari nisu išle
onako kako je zamislila. Claire je trebala biti zadovoljna, no sad ju je izjedala sumnja. Što ako
Maxa stvarno budu doživjeli kao običnog i priprostog izvođača? Sto ako je angažiranje
Siobhan za catering stvarno neetično? Sto ako Lockova bude jedina ponuda za njezin predmet
na dražbi ? Je li Claire doista znala bolje voditi dobrotvornu priredbu od Isabelle French koja
je to radila i za veće organizacije u najsofisti-ciranijem gradu na svijetu? Bilo je smiješno
pomisliti takvo što.
Ako je Claire pobjeđivala oklijevajući, onda je Isabelle gubila stoički. Zgužvala je u šaci papir
s točkama više na rezigniran nego na ljutit način.
»Umorna sam«, rekla je, »i previše gladna. Moramo još raspraviti o PR-u i marketingu, ali
možemo to i sljedeći put, zar ne?«
»Može i sljedeći put«, Lock se složio a ostatak odbora primio je to s olakšanjem. Ljudi su
počeli odlaziti.
»Jesi li za večeru?« Claire je čula Locka.
»O, da. Kamo se ide?« upitala ga je Isabelle.
»Rezervirao sam kod 21 Federal.«
»Dolazi li Daphne?«
»Ne. Htjela te je vidjeti, ali nije se dobro osjećala za izlazak.«
Claire je pokušala ostati mirna. Lock je vodio Isabelle na večeru u 21 Federal. Ovo joj je baš
smetalo, ali zašto? Naposljetku, Isabelle je pristigla iz drugog grada. Tessa, Lauren i Francise
zadržavale su se kraj vrata. Čekale su Claire; htjele su s njom razgovarati o sastanku, a ona im
je htjela zahvaliti što su došle. Trebala je isto tako zahvaliti Brentu i Edwardu. I oni su joj
pružili potporu. No Claire nije mogla skrenuti pozornost s Locka i Isabelle. Lock je vodio
Isabelle i njenu prekrasnu kosu na večeru.
56
GIGA
Adams ju je primio za lakat. »Hajdemo na piće.«
»Joj, ne znam...«
»Claire?«
Ovo je bio Lockov glas. Claire se okrenula prežustro.
»Ideš sa mnom i Isabelle u 21 Federal? Idemo ravno tamo na večeru.«
Je li Claire željela ići na večeru u 21 Federal s Lockom i Isabelle? Bože sačuvaj! Večera bi se
pretvorila u neugodni produžetak sastanka — ili bi Lock poticao Claire i Isabelle da se bolje
upoznaju. Claire je radije htjela ostati vani i popiti koje piće s Adamsom i ostalim članovima
odbora. No nije htjela odbiti Locka. Sto ako on to protumači kao odbijenicu? Možda bi se
Lock i ona nakon večere mogli riješiti Isabelle te se vratiti u ured ili odvesti negdje Lockovim
autom? Ako ga sad odbije, kad će ga ponovno vidjeti? Hoće li je zvati na kućni broj? Ili će
morati smisliti neku ispriku da svrati do ureda? Tijekom dana Gavin je bio tu. No kakav bi
razlog mogla smisliti da ode do ureda u večernjim satima?
»Hajde s nama na piće!« zvala ju je Tessa s druge strane prostorije. »Idemo u Water Street,
okej, Adamse? Vidimo se tamo.«
»Može«, rekao je Adams. »Onda Claire, ideš?«
»Jesi li jela?« upitao ju je Lock.
Claire se osjećala kao da je kokoši kljuckaju. Ali zašto? Ili je mogla ići na piće s Adamsom,
Tessom i ostalima ili na večeru sa Lockom i Isabelle. Zapravo, mogla je tamo stajati cijelu
noć i ne uspjeti donijeti konačnu odluku. To je značilo samo jedno: ludjela je.
»Jela sam već«, rekla je Locku iako je to bila laž, barem djelomično: na večeri s djecom
pojela je dva naborana kraja Sheina hot doga. »Trebala bih ići kući. Beba me treba.«
»Ma hajde, samo jedno piće«, rekao je Adams.
Claire je obukla kaput. Teško je dolazila do daha u kući Elijah Baker. Osjećala se kao da nosi
korzet od kitove kosti.
»Idući put.« Pogledala je Isabelle i Locka te im se nasmiješila (valjda je djelovalo iskreno?).
Rukovala se s Isabelle te joj rekla: »Hvala što si vodila sastanak. Imaš moj mail, zar ne? Ako
nemaš, možeš pitati Locka, on će ti ga dati. Ili me možeš nazvati. Sad moram ići. Vidimo se
svi uskoro, može?«
Claire je prošla između Locka i Isabelle — koji su je gledali kao da je luđakinja, što je i bila
— zatim pokraj stola, tražeći svoje ključeve. Nije se pretvarala, stvarno je odlazila.
Kad je napokon izašla na hladni zrak, gotovo da je čula na licu zvuk sličan onome pri
uranjanju vrućeg komada taline u hladnu vodu.
Uzela je mobitel te nazvala Jasona na njegov. Odgovorio je pri prvom zvonjenju, šapćući:
»Ej, draga.«
Bila je toliko sretna kad je čula njegov glas da je zamalo počela plakati. »Ej«, rekla je.
»Gotova sam, stižem kući.«
57
GIGA
PETO POGLAVLJE
Ona iznenadi samu sebe
Tjedan dana poslije Claire je po prvi put spavala s Lockom. Poslije sastanka s Isabelle i
odborom otišla je iz ureda misleći: Između mene i Locka Dixona je svršeno. Ionako je sve to
bila čista pubertetska glupost; kako su uopće mogli to učiniti, dvoje razumnih ljudi u braku?
Claire je ušla u krevet kod Jasona i pomislila: Ja sam ovdje sretna. Sretna! Laskalo joj je što
je Lock pokazao interes za nju, no sve je moralo ostati na tome.
Kako objasniti to što se dogodilo? Claire je uvijek razmišljala o varanju kao o nekoj zemlji u
koju nije htjela ići ili nije imala hrabrosti da ode — sve dok joj netko nije dao putovnicu i
kartu te je odjednom bila na putu prema tamo. Lock ju je nazvao na mobitel, što nikad prije
nije činio. Vraćala se kući nakon što je odvezla djecu u školu; s njom u autu bio je samo Zack
koji je polako padao u san. Claire je bila sigurna da ju je Siobhan zvala pa se javila, a da nije
ni pogledala displej: »Bok.« Zvučala je pomalo mrzovoljno jer nije bila baš presretna što se
morala odreći Locka; dapače, bila je bezvoljna.
»Claire?«
Bio je to on. Claire se skroz zbunila. Poslije se nije mogla ni sjetiti što joj je točno rekao —
kako je shvatio da je sastanak za nju bio stresan, no kako će inače biti lakši, Isabelle će se
opustiti, i ona je bila nervozna i pod velikim pritiskom zbog razvoda.
Okej, rekla je Claire. U redu je, to sam i mislila. U svakom slučaju, sve je okej.
A onda, nakon naizgled značajne pauze, Lock je rekao: Bi li mogla svratiti večeras do ureda?
Večeras? Imaš puno posla?
Ne, odgovori, odnosno imam, kao uvijek, ali mogu nakratko svratiti.
Odlično, odgovori Lock.
Opet tišina. Ovo je za nju bila prilika da se povuče, no nije to učinila. Mogla je »svratiti« do
ureda — zvučalo je tako normalno i umjesno. Trebao joj je nešto dati ili nešto potpisati,
ispraviti, proučiti. No nije pitala o čemu je riječ.
Okej, napokon je odgovorila. Vidimo se večeras.
Vidimo se večeras.
Claire je čekala da se Jason vrati s posla da mu kaže za večeras.
»Imam sastanak večeras.«
»Isuse, Claire!«
»Znam... žao mi je. Ne bi trebao dugo trajati.«
»Ne mogu vjerovati«, nastavio je Jason. »Zašto se ne možete dogovoriti za sastanak tijekom
dana, kad su djeca u školi, a Pam radi? Zašto uvijek mora biti navečer?«
»Oprosti. Završit ćemo brzo. Bit ću doma do devet.«
»Obećavaš?«
»Obećavam.«
Poslije večere, Claire je okupala troje mlade djece, odvela curice na spavanje uz čitanje i
obukla Zacku pidžamu. Onda ga je dala Jasonu koji je kao hipnotiziran gledao Entertainment
Tonight.
»Možeš li mu dati bočicu?« upitala ga je Claire.
»Zašto ti ne možeš?«
»Mogu, ali moram se spremiti.«
»Za što?«
»Za sastanak.«
58
GIGA
»Zašto se moraš spremiti za sastanak? Izgledaš dobro.«
»Htjela bih se presvući.«
»Zašto?«
Claire se tresla od bijesa, frustracije, krivnje i slabih živaca. »Zaboravi«, odgovorila je. »Neću
ići. Daj mi bebu.«
Jason se namrgodio. »Ponašaš se poput djeteta.«
»Ja se ponašam poput djeteta?«
»Idi se spremiti za sastanak. Ja ću se pobrinuti za ostalo. Opet.«
Claire je otišla u kuhinju i pripremila Zackovu bočicu. Nije mogla ovo učiniti. Nije mogla
otići iz kuće i ostaviti djecu, pa ni iritantnog muža, i otići k Locku. Nije bila sposobna za
takvo što; trebalo je hrabrosti za to, a ona je nije imala. Osjetila je u sebi kao da je neki
mjehurić puknuo — bilo je to njezino očekivanje koje je raslo otkad joj je Lock rekao: Vidimo
se večeras. Bit će tamo, u zamračenom uredu, čekajući je. Nasmijao bi joj se čim bi je vidio
na vrhu stepenica.
Claire opere zube te obuče traperice i pulover od kašmira. Ništa nije učinila s kosom niti je
stavila parfem. Da stavi naušnice? Ne. Naušnice bi bile preočite.
»Okej«, reče Jasonu. »Idem na sastanak. Bit ću doma do devet.«
On ništa nije rekao. Claire je oklijevala. Nije je ni čuo. Ili ju je čuo, ali ju je ignorirao. Spriječi
me! mislila je u sebi. Htjela je da je spriječi samo da ima razlog da se naljuti. No činilo se da
će se morati odlučiti za ovo svojom voljom. Sve je ovisilo o njoj.
»Jasone?«
On je pomno pratio Jeopardy! te joj je mahnuo.
Kad je Claire došla do ureda, sva se tresla. Nije mogla to izbjeći, iako si je rekla da se ništa
neće dogoditi, da će sve biti skroz nevino. Nešto vezano za gala večer. Mi inzistiramo da se
posluje na otvoren i pošten način.
Lock je bio za svojim stolom s dvjema čašama vina, no okusili su ga kasnije, nakon što ju je
od luđačke želje i nevjerojatno snažnog poriva zgrabio i stisnuo uza zid. Sve se dogodilo brzo
i životinjski divlje, uz grebanje i ugrize. Bili su poput starih krpa namočenih u benzin na koje
je netko bacio šibicu — planuli su samo tako; bili su poput dviju prepletenih žica koje su
uzrokovale eksploziju. Bum. Vrućina. Claire je razmišljala samo o svom tijelu i što je ono
htjelo. Milovao ju je tu, ljubio tamo, no Claire se nije mogla zasititi, htjela je da vječno traje.
Tijelo mu je bilo tako drukčije od Jasonovog. Jason je bio mršav i mišićav; imao je šest
trbušnih pločica kojima se ponosio. Lock je bio mekši, punašniji u struku, s dlakavim torzom
— što je za Claire bilo nešto sasvim strano — no imao je jake ruke te ju je vješto, očajnički
milovao. Milovao joj je tijelo, pa ga grabio, sisao ga i grizao. Bio je to čovjek koji dugo nije
vodio ljubav te ju je njegova nekontrolirana požuda gotovo dirnula. Claire mu se htjela sva
predati: O da, uzmi me, proždri me, u redu je.
Sletjela je na željeno odredište. Dobro došla u Preljub.
Kad je sve bilo gotovo, Claire se spustila na pod, zaprepaštena, baš poput Locka koji je,
unatoč manjku pristojnosti, sjeo na pod pokraj nje, primio joj glavu u naručje te je nježno
pomilovao po kosi.
»Kako si?« prošaptao je.
»Ne znam«, rekla je.
»Ni ja.«
»Zbunjena sam.«
»Znam.«
Bila je zahvalna što se sve dogodilo brzo, toliko brzo da nije bilo vremena za razmišljanje —
da, ne, ispravno, pogrešno. Kad se kasnije toga prisjećala, činilo joj se kao da je sve to bila
59
GIGA
sila prirode
— tornado, munja. Lock.
Plakala je putem kući. Cijelo joj se tijelo treslo, unatoč čaši vina čija je svrha bila, sad je
shvaćala, da joj smiri živce. Bila je tužna jer je učinila nešto loše; nije samo izdala vlastitog
muža već i svoj sustav vrijednosti. Sad je bila preljubnica. Bila je također tužna jer je seks bio
toliko nevjerojatan i zanosan da je sad bila njegov rob, baš kao i Lockov. Bila je tužna jer ga
je morala napustiti. On je još ostao u uredu da se sredi pa se onda i on vraća kući, k Daphne, a
Claire svojoj djeci. I Jasonu. Upitala ga je: Kad ćemo se ponovno vidjeti? Rekao joj je: Čut
ćemo se.
Sve se nastavilo. Viđali su se jedanput, dvaput na tjedan; dogovorili bi se mobitelom ili putem
e-maila. Claire to nije mogla objasniti, nije ni razumjela, bila je taokinja u toj stranoj zemlji
— Preljubu.
Lock ju je zarazio, on sam bio je poput zaraze, bolesti — možda će, poput zimske prehlade,
oslabjeti za tjedan-dva, ili će možda potrajati i ojačati i ubiti je poput raka. Claire nije mogla
odlučiti što je bilo gore kod preljuba — krivnja ili strah. Krivnja ju je slabila. Bila je gora od
one zbog Daphneine nesreće i one uoči Zackova rođenja. To su bile nesreće, krive procjene.
Nisu bile namjerne. U ovu se aferu upustila promišljeno, to je bio najpromišljeniji grijeh koji
je ikad počinila. Kao dijete naučila je napamet čin kajanja: Moj Bože, kajem se i žalim od
svega srca što sam te uvrijedila... Svećenik joj je jednom rekao da grešnici misle o Bogu, ali
nakon što sagriješe, ne prije. To je bio slučaj s Claire. Spavala je s Lockom, molila je za
oprost, skrušeno i pokajnički, te bi onda ponovno spavala s njime.
Claire su mučila sjećanja na vlastite roditelje. Njezin otac, Bud Danner, bio je vlasnik
trgovine kućanskih električnih pomagala u Wil-dwoodu. Bio je teški alkoholičar i
nepopravljivi ženskar. Prema riječima njezine majke, nije bio vjeran »ni pet minuta«, Nakon
posla otišao bi u bar, gdje je pijančevao s grupom neuglednih otpadnica. Claire se sjećala
kako joj je majka plakala i krivila sebe; bila bi tako ljuta na oca da je Claire mislila da će ga
ubiti. Vrištala bi i bacala stvari, a on bi otišao — čini se da nije imao problema odlučiti se
kamo — te bi se Clairina majka više puta pljuskala. Bilo je grozno. To je bila najgora stvar
koju je Claire ikad vidjela, majčino gađenje nad samom sobom. Claire si je obećala da nikad
neće biti poput nje, da se neće kriviti za stvari na koje nije mogla utjecati. No, naravno da se
krivila, i to stalno. Naslijedila je od roditelja najgore mane, njihove najodvratnije modele
ponašanja. Svakako nije nikad mislila da će krenuti očevim stopama i varati muža. No,
dogodilo se upravo to. Dok je hranila Zacka zdrobljenim kašama, kupala djevojčice i slagala
njihovu lijepu odjeću, dok je birala breskve i goveđe odreske u prodavaonici, vidjela je u sebi
lažljivicu. Nije bila ona osoba za koju su je njezina djeca smatrala; vodila je drugi, tajni život.
Čak i gore od same krivnje bilo je zaboraviti na krivnju. Krivnja je trebala biti dio preljuba,
sveprisutna. Bilo je čudovišno ne osjećati se krivom. Krivnja i ne osjećati krivnju: to su bile
najgore stvari.
Ići ćemo u pakao, Claire je šapnula Locku jedne noći.
Pakao ne postoji, on joj je šapnuo.
Jedina stvar gora od krivnje bio je strah da ih netko ne otkrije.
Jedne noći kad se vratila sa sastanka s Lockom, Jason joj je rekao: »Čudno mirišeš.«
Odmah ju je uhvatila panika. »Ne mirišem čudno.«
»Ma jest, mirišeš čudno. Zašto mirišeš čudno?«
Nije ga pogledala, iako je sjedio u krevetu zureći u nju. »Ti stalno čudno mirišeš, na
cigarete«, bio je njezin odgovor nakon čega je odmah otišla pod tuš.
Jednog dana nije mogla naći mobitel. Gdje je bio? Claire ga je svugdje tražila — po kući,
ispod dječjih kreveta, u ladicama, u svim torbicama, u autu; vani u zaleđenoj travi, u
60
GIGA
radionici. Gdje je bio? Je li ga možda Zack uzeo ? Pogledala je u kutiju s igračkama. Jesi li ga
izgubila u supermarketu? Nazvala je supermarket, ali nitko im nije predao nađeni mobitel.
Nazvala je Siobhan. Ona joj je rekla: »Biraj broj mobitela, ludo. Možda se netko javi.«
Claire je nazvala svoj broj mobitela. Javio se Jason.
Claire mu je rekla: »Sto moj mobitel radi kod tebe?«
»Nemam pojma. Nisam ni znao da ga imam dok me nisi nazvala.«
Claire je osjetila grčeve u želucu sve dok se nisu pretvorili u tvrdu lopticu straha. Ovo je
zvučalo poput laži. Je li uzeo njezin mobitel da je provjeri? Je li vidio sve pozive iz ureda
udruge ili čudni broj koji je bio Lockov broj mobitela? Je li pročitao SMS poruke? Nadimo se
tu, nadimo se tamo? Claire ih je trebala izbrisati, sve do zadnje. Bila je takva prokleta budala,
tako naivna — nije slijedila osnovno pravilo u prikrivanju tragova. Ušla je u auto te se
odvezla do Jasonova gradilišta smišljajući neko razumno objašnjenje. Najgore što bi se moglo
dogoditi bilo bi da je Lock nazove dok je mobitel još kod Jasona. No postojao je za to jasan
razlog: gala večer. Uvijek je bilo pitanja vezanih za gala večer.
Ipak, kad je Claire dobila mobitel, izbrisala je sve pozive dok joj je srce snažno lupalo. Strah
je bio najgora stvar.
Claire se htjela ispovjediti, no ispovijed se održavala samo subotom u četiri, a svake subote u
četiri J. D. je imao Pop Warner nogometnu utakmicu u klubu Boys&Girls i Claire to nije
smjela propustiti. Zaključila je da je bilo gore propustiti djetetovu utakmicu nego ispovjediti
preljub, iako joj želja da se ispovijedi nije dala mira. Nije bila sigurna je li bila u stanju reći
svu istinu don Dominicu, svećeniku koji je krstio njezino četvero djece te slavio J. D-ovu i
Ottilieinu prvu pričest. Claire je obožavala don Dominica, zvala ga je na večeru više puta te
su dva puta otišli zajedno u kino — jednom da gledaju Chicago, a drugi put Dreamgirls (don
Dominic bio je veliki ljubitelj mjuzikla; Jason ih nije mogao smisliti). Sto je god dulje Claire
odgađala ispovijed, to je više bila uvjerena da neće biti u stanju reći don Dominicu: Počinila
sam preljub. Morat će čekati gostujućeg svećenika kojeg uopće ne zna i koji nju nije znao, ili
će priznati don Dominicu čitavu lepezu uobičajenih grijeha te se nadati da se medu te podrazumijeva i preljub. No, Claire je nekako znala da ispovijed neće biti ispovijed ako ne prizna
don Dominicu aferu s Lockom Dixonom. Sve ostalo bilo bi izvlačenje i ne bi se moglo
računati. Na kraju se odlučila. Otišla je s Pop Warner utakmice tijekom poluvremena rekavši
Jasonu da ima migrenu i da se mora vratiti kući.
»Možeš li, molim te, povesti Zacka sa sobom?« pitao ju je.
»Ne mogu«, rekla je.
»Ne mogu paziti na Zacka i Sheau — i Ottilie i J. D-a.« Otti-lie je bila navijačica, preslatka u
svom puloveru sa slovom N i bije-loplavoj plisiranoj suknji. Shea je vodila loptu uz rub
terena, trčala za njom pa ponovno nabijala. Zack je cmizdrio, hvatajući Claire oko vrata.
Claire se nije dobro osjećala što je ostavljala Jasona samog sa svom djecom, ali morala je do
crkve.
»Okej«, rekla je. »Uzet ću Zacka.«
Don Dominic bio je začuđen kad je izišao iz ispovjedaonice i vidio Claire i Zacka kako sjede
na klupi; i na licu mu se vidjelo da je iznenađen. Vitka, lijepa mlada žena žurno je izašla iz
crkve i Claire se zapitala što je ona ispovjedila i je li bilo grozno koliko ono što je Claire
trebala ispovjediti. Don Dominic nije ništa rekao; jednostavno je pokazao na prazno mjesto u
ispovjedaonici, Claire je ušla sa Zackom i kleknula. Žalila je što se nije rodila u protestantskoj
vjeri jer joj se u ovom trenutku činilo preokrutnom kaznom otvoreno priznati ovaj teški grijeh
i izgovoriti to na glas drugom ljudskom biću.
Započela je činom kajanja. Moj Bože, kajem se i žalim od svega srca što sam te uvrijedila te
prezirem sve svoje grijehe... Zack ju je grabio za vrat. Trebalo mu je odrezati nokte; činilo joj
se kao da je grebe do krvi. Duboko je udahnula. Pogledala je don Dominica koji je imao
61
GIGA
pognutu glavu u molitvi. Tresla se i bojala kao nikad u životu. Čega se to bojala? Bojala se da
će je mrziti. Nije ju viđao baš svaki tjedan u crkvi, no svejedno je često dolazila u crkvu s
djecom. Smatrao ju je pobožnom osobom; zvao ju je svaki dan dok je Zack bio u bolnici u
Bostonu te je molio s njom preko telefona. Sad će vidjeti kakva je ona zapravo bila.
»Počinila sam preljub«, rekla je Claire. Očekivala je da će don Dominic naglo podignuti
glavu, čekala je njegov zgranut izraz lica, no ostao je miran. Bila mu je zahvalna na toj
mirnoći, na tom držanju prihvaćanja. »Imam ljubavnu aferu s Lockom Dixonom.« Rekla je
njegovo ime jer bi joj se činilo da je zatajila jedan dio istine da ga nije izgovorila. Nije imala
pojma je li don Dominic poznavao Locka — Lock je bio pripadnik Anglikanske crkve Svetog
Pavla. Možda su se upoznali preko nekih od projekata Lockove udruge.
Don Dominic je ostao miran. Claire je zatvorila oči. »To je sve«, prošaptala je. Zack je počeo
plakati.
Kad je don Dominic podignuo glavu, njegovo je lice bilo bezizražajno. Jednom, kad su
razgovarali o ispovijedi, rekao je da ima rupu na stražnjem dijelu glave. Grijesi koje ljudi
ispovijedaju gotovo odmah odlaze kroz tu rupu, rekao je. No Claire je bila sigurna da se to
danas neće dogoditi.
Don Dominic je rekao: »Hoćeš li prestati s time? Došla si se ispovjediti, što znači da
razumiješ da je to pogrešno. Hoćeš li prestati s time?«
Suze su se slijevale — Zackove i Clairine. Naravno da ju je trebao pitati ili zahtijevati da
prestane.
»Ne znam mogu li.«
»Možeš, Claire. Moraš se moliti Bogu da ti udijeli snage.«
»Mogu se moliti za snagu, ali ne znam mogu li prestati viđati Locka. Mogla bih reći da ga
više ne namjeravam viđati, ali to bi onda bila laž.«
Don Dominic je odmahivao glavom, a Claire je osjetila kako se u njoj formira argument koji
se odmotavao poput vrpce. Je li preljub automatski činio nekoga lošom osobom? Zar se ne
računaju i dobra djela poput brige za vlastitu djecu, pranja Jasonovih majica, vođenja
dobrotvorne zabave koja će financirati važne projekte i poboljšati život obitelji u
poteškoćama? Zar se ne računa to što je bila ljubazna i brižna prijateljica, što je pomagala
ozlijeđenim pticama na cesti umjesto da ih jednostavno pusti da pate ? Ili se gledaju samo
grijesi ? Postoji li kakva računica moralnosti zbog koje bi bila u plusu? Nije se osjećala ni
lošom ni zlom osobom. Sto je uopće don Dominic znao o neukrotivoj strasti?
Zack je plakao; njegov plač odbijao se o zidove ispovjedaonice. Claire je rekla: »Možete li mi
dati pokoru?«
»Trebaš prestati s time«, rekao je don Dominic. »Samo onda ti mogu dati pokoru.«
Treba prestati s time. Ponavljala si je to u autu na povratku kući. Zack je vrištao u stražnjem
sjedalu i lupkao nogama; njegov plač odzvanjao je u njezinim mislima. Ona nije bila barska
mušica, smušena od alkohola, poput svog oca; ona je bila razumna žena. Treba prestati s time.
Kad se vratila kući, doista je imala glavobolju te je uzela par Advila, upalila kamin te si ulila
čašu vina, sve to sa Zackom u naručju dok je padao u san. Na štednjaku je bio lonac ehilija,
bilo je kukuruznog kruha i domaće slatke kaše od kuhanih jabuka. U pola šest, kad je već bio
mrkli mrak, Jason i djeca vratili su se crvenih obraza od hladnoće i treninga.
Jason je nije pitao kako se osjećala, no probao je chili drvenom žlicom te rekao da je vrlo
ukusan. J. D. je skinuo štitnike i znojne tajice dok je Ottilie postavlja stol u svojoj navijačkoj
opravi.
62
GIGA
Jason je dodirnuo Claire po leđima i rekao: »Oduvijek sam naš život zamišljao upravo
ovako.«
Kamin, lonac chilija, njezina djeca kod kuće jedne hladne jesenje večeri. Sto tu nije mogla
voljeti? Mora prestati s time.
Claire je kimnula. Njezino srce bilo je poput gnjile jabuke, meko i pokvareno. »I ja isto.«
63
GIGA
DRUGI DIO
64
GIGA
ŠESTO POGLAVLJE
On je voli
Ili su imali previše posla, ili ga uopće nisu imali, i to je Siobhan polako počelo zamarati.
Crnčila je ljeti i ujesen, izlazeći na kraj s pozivima neobuzdanih mladenki i njihovih majki.
Probudila se ujutro znajući da neće vidjeti dječake ni na pet minuta jer je u podne imala ručak
s poslugom za petnaest ljudi, koktel zabavu za sto ljudi u Brant Pointu u šest i buffet večeru u
Pocomu u pola sedam. (Je li doista mogla biti na dva mjesta u isto vrijeme? Morat će.) Opet
su joj sve ovo trčanje navrat-nanos i pakleni kaos bili za dlaku draži od muke tijekom zime i
proljeća kad bi morala pripremati večere za osmero koje je Island I are donirao dobrotvornim
dražbama, brinući se neprestano o novcu, kršenju zakona, pronalaženju novog posla i zaradi.
Tvrtka je imala profita, no život je bio skup. Liam je trenirao hokej koji ih je skupo koštao i
prije nego što je slomio ruku; sam let u Boston koštao ih je osam tisuća dolara, a tu si bile i
dvije operacije, bolnički računi za trodnevni boravak u bolnici te pet tjedana fizikalne terapije.
To je sad bilo iza njih, no trebalo je još plaćati hipoteku, ulje za loženje, a i Božić fee
približavao. Siobhan je počela sumnjati da je Carter postao ovisan o klađenju. Čovjek je volio
sport, no to nije bilo ništa neobično; tko zna koliko je puta Siobhan vidjela pub pun
muškaraca, uključujući svoga oca i petoricu braće, kako vrište kad bi na televiziji bio ragbi, ili
još gore, kriket. Carter je puno vremena provodio u kuhinji i trebao se malo ispuhati radi
vlastitog zdravlja, pa je Siobhan bila sretna što to nije radio na intcrnetskim porno stranicama,
već prateći sport. Znala je da se kladi na američki nogomet, no neki je dan za večerom objavio
da je izgubio tisuću i dvjesto dolara na utakmici Patriotsa. Tisuću i dvjesto dolara! Siobhan je
zamalo poludjela. Nije znala mnogo o sportu s ove strane bare, a još manje o sportskom
klađenju, no pretpostavljala je da podrazumijeva gomilu muškaraca koji stavljaju dvadesetak
dolara na šank. Za tisuću i dvjesto dolara mogli su šest puta otići na elegantnu večeru ili
provesti vikend u Stowu ili New Yorku.
Pretjeruješ, rekao joj je Carter. Ne radi se o tko zna kojem bogatstvu.
Bome se radi, Siobhan mu je uzvratila. Ona je bila ta koja je radila računice. Carter je odlučio
napustiti mjesto glavnog kuhara u Galleyu i osnovati vlastitu tvrtioi za catering zbog djece,
fleksibilnog radnog vremena, a tako je sam sebi bio šef. Sve je to bilo u redu, no životni
standard nije im mogao rasti bacanjem novca kroz prozor. Za Siobhan je vođenje vlastitog
biznisa značilo tjeskobu i ogorčenje iz dana u dan.
U studenom su odradili veći posao: večeru — dražbu u privatnoj Montessori školi. Siobhan se
svidjelo pripremanje ove večere. Budući da je to bio jedini veći angažman između sezone
vjenčanja i praznika, mogla mu je posvetiti dovoljno vremena i večera je svake godine bila
pravo remek-djelo. Tema ovogodišnje večere bio je Daleki istok. Nakon što je odvezla dečke
u školu, Siobhan je otišla ravno u kuhinju cateringa koji se nalazio u stražnjem dijelu
trgovačkog kompleksa blizu zračne luke. Na putu tamo počeo je padati snijeg, što joj je
podiglo raspoloženje. Siobhan su takve slike nadahnjivale. Otključala je vrata kuhinje,
napravila si šalicu čaja Irish Breakfast te stavila CD Chieftain-sa koje Carter nije tolerirao kod
kuće. Kroz prozor su se mogle vidjeti sitne pahulje prvog ovogodišnjeg snijega. Siobhan je
izvadila notes iz torbe. Ona je bila zadužena za predjela i desert, Carter za glavno jelo.
65
GIGA
Njezina predjela bila su patka, mango i proljetne rolice s porilukom za sto ljudi, blago pržena
tunjevina sa sezamom na kolutićima od krastavaca s ukiseljenim dumbirom i ivasabijem za
sto te satay od velikih škampi s umakom od kikirikija za sto ljudi. Za desert je radila složenu
parfe kremu od marakuje i kokosa s krhkim makadamija orasima te ju je Carter prozvao ludim
Larryjem∗ zbog samog pokušaja. Ali hej, ovo je bilo njezino remek-djelo. Bi li on radije da
Siobhan sjedi kod kuće slušajući dječake i njihove loše izlike za odvojene sobe i žaleći se
zbog raznih načina na koje je mogla potrošiti novac koje je on profućkao kladeći se na svoje
Patriotse? Siobhan je voljela Cartera te se zaklela pred oltarom da će ga uvijek voljeti, no,
naravno, znao ju je razočarati.
Čaj se pušio, Irci naricali, a snijeg se nagomilao. Ne razmišljaj o vikendu u Stoweu! Siobhan
je započela s umakom od kikirikija. Tehnički ju je njezina majka naučila kuhati, iako zobene
ili pšenične kaše, kupus i dimljene ribe iz Siobhanine mladosti nisu bile ni blizu današnjim
poslasticama iz njezine kuhinje. Njezino kuhanje je bilo sve u okusu, boji i raskoši; ona je bila
poput Liberaceova showa na bazenu ili upaljenog granatog svijećnjaka, a njezina majka poput
župnog orguljaša koji pokorno svira pogrebne tužaljke.
Dok je Siobhan pirjala luk, češnjak i dumbir u ulju od kikirikija, zazvonio je telefon.
Pogledala je zbunjeno po praznoj kuhinji. Zvonio je telefon u kuhinji, a ne njezin mobitel, što
je bilo neuobičajeno. Prije nego što je podigla slušalicu, vidjela je na displeju šest poruka na
sekretarici. Šest!
»Halo?«
»Siobhan? Jesi to ti?« Prepoznala je glas te se nasmijala, ali ne zato što je bio smiješan već
zato što ga nije očekivala. »Edwarde?« »Bok.«
On je vjerojatno bio nervozniji od nje. Edward Melior, njezin bivši zaručnik. Živjeli su na
istom otoku, širine šest i pol kilometara, dužine dvadeset jedan kilometar, no svejedno ga je
rijetko viđala. Možda bi prošli autima jedno mimo drugog jedanput ili dvaput na mjesec.
Edward bi uvijek mahnuo, no Siobhan nikad ne bi shvatila da je to on sve dok ga ne bi vidjela
u retrovizoru. Događalo se sve češće da je Edward bio prisutan na nekom od događanja za čiji
je catering Siobhan bila zadužena — nekako je uvijek znala kad će se on pojaviti — pa bi tada
ostala u šatoru ili bi cijelu stvar prepustila Carteru. Nije da je izbjegavala Edwarda Meliora,
jednostavno se nije htjela naći u situaciji da ga mora ponuditi kanape sendvičima. »Bok, kako
je?«
»Kako si ti?« rekao je to na svoj uobičajeni način: Kako si tP. — kao da doista želi znati. I
doista je želio to znati; strašno su ga zanimali drugi ljudi. Pamtio je njihova imena, imena
njihove djece, njihove planove — razmišljaju li o kupnji novog auta, njeguju li nekog starijeg
rođaka ili je li im nedavno umro pas. Sve je on to uredno katalogizirao u svom mozgu. Bilo je
neobično koliko se toga uspijevao prisjetiti, koliko mu je uistinu bilo stalo da se svega sječa,
što je inače bila tipično ženska osobina. No, upravo je zbog toga i bio vješt (i bogat) agent za
nekretnine. Ljudi tome nisu mogli odoljeti.
»Sve je okej«, odgovorila je Siobhan nonšalantno. Sjetila se cvijeća koje je Edward poslao na
kućnu adresu kad je Liam slomio ruku — pedeset ružičastih ljiljana, njezino omiljeno, i inače
vrlo skupo cvijeće. Riješila ga se prije nego što su se Carter i Liam vratili iz Bostona. Nije mu
se ni zahvalila na cvijeću, što je bilo vrlo ružno, no s Edwardom nije bilo lako. On ju je još
volio. Svaku njezinu gestu ili riječ protumačio bi kao znak da će opet biti zajedno.
Bili su zajedno prve četiri godine Siobhanina boravka na otoku. Dok je ona prodavala kuglice
sladoleda i radila sendviče u ljekarni Congdons, on se bavio najamninama u uredu za
nekretnine na gornjem katu. Sarmirao ga je Siobhanin naglasak (što je njoj bilo smiješno);
odmah se zaljubio u nju. Budući da je on bio mnogo bogatiji od nje te je poznavao više ljudi,
pripisao si je ulogu profesora Henryja Higginsa, a njoj onu Elize Doolitde iz Pygmaliona.
∗
Muški protagonist u akcijskom filmu Dirty Mary, Crazy Larry, (op. prev.)
66
GIGA
Vjerovao je da ju je on »otkrio«. Prisjećajući se svega, Siobhan je smetalo to što se i ona bila
uživjela u tu ulogu. Prvo je bila zadužena za nabavu u Galleyu, onda su joj povjerili hladna
predjela, a zatim je dobila mjesto kuhara za vrijeme ručka. Edward ju je uvijek predstavljao
kao šefa kuhinje, što nije bilo točno, no nikad ga nije ispravljala. U međuvremenu Edward je
dobio dozvolu za posao agenta za nekretnine te je razmišljao o pokretanju vlastitog posla, što
se njoj činilo nepromišljenim. Bavljenje nekretninama na Nantucketu donosilo je brdo zarade
i agenti nekretnina bili su pretrpani novcem, no Edward je bio takva dobrica, sladak i
susredjiv momak da se Siobhan bojala da će ga ostali zgaziti (doista je imala ovakav
pesimistično-apokalip-tični stav — ipak je Irkinja!). Zaručili su se prije nego što je Edward
otvorio ured — jednog savršenog jesenjeg popodneva na Altar Rocku. Edward je bio
pripremio šampanjac, šumsko voće, dinju i ružičaste ljiljane te kleknuo na koljeno i izvadio
prsten s ogromnom kamenču-gom. Hoćeš li se udati za mene? Siobhan se nasmijala, rukom
pokrila usta te kimnula, jer, tko je mogao odbiti tako divnu, savršeno isplaniranu prošnju?
Počela se kolebati tek nakon što su i ostali saznali za njihove zaruke, nakon objave vijesti u
novinama i zabave koju su njegovi roditelji priredili u svojoj kući na Cliff Roadu. Siobhan
nije vjerovala u Edwarda te je shvatila da ni on nije vjerovao u nju. Zašto bi inače govorio
ljudima da je šef kuhinje kad je zapravo dvanaest sati stajala nad tavom za pirjanje
pripremajući omlete s kozjim sirom i jaja Benedict s jastogom? Sve joj se manje sviđala ideja
o njoj kao bijelom irskom smeću koje je Edward izvadio iz kante i sve ju je više živciralo
Edwardovo zanimanje za svaku njezinu misao i raspoloženje. Siobhan je odrasla u obitelji s
osmero djece; nitko nikad nije obraćao toliko pozornosti na nju. Strašno je željela da se nju i
njezin unutarnji život ostavi na miru umjesto da ga mora nekome objašnjavati.
Uza sve to tu je bio i novi zamjenik šefa kuhinje, jedan zgodan tip iz Balthazara u New Yorku
čije je baratanje nožem posramilo samog šefa kuhinje. I — smiješne li stvari! — njegovo
prezime je bilo Crispin (Hrskavi). Siobhan ga je zvala Kroki, a on nju Nevoljom. Kako ide
tamo, Nevoljo? Ime mu je bilo Carter zbog čega se činio bogatim, iako on to očito nije bio, što
se Siobhan i svidjelo. Sve ju je više nerviralo Edwardovo bogaćenje i kupovanje stvari samo
zato što je imao novca za trošenje. Ovakvo rasipanje novca vrijeđalo je njezin irski
senzibilitet.
»Kako djeca?« upitao je Edward. Siobhan je osjetila gorkasti miris češnjaka i đumbira te je
potrčala nazad k štednjaku da smanji vatru. »Kako Liamova ruka?«
»Dobro, sad je bolje. Sve je okej«, Siobhan je uzela curry u prahu, maslac od kikirikija i umak
od soje. Mogla bi kuhati i pričati po cijeli dan, ali ne s njim. »A što mogu učiniti za tebe,
Edwarde?«
»Pokušao sam te prije nazvati pa sam ti ostavio brdo poruka, mislim na broj na poslu.«
»Tek sam ih sad vidjela, stvarno. Ovo je prvi put da sam u kuhinji nakon Dana Cristofora
Columba.«
»Zovem zbog ljetne gala večeri koju organizira udruga Nantucket's Children. Na čelu sam
odbora za catering i zainteresirani smo za tvoju ponudu. Radi se o uslugama bara,
posluživanju manjih zalogajčića, zatim večere za stolovima i kombinaciji različitih vrsta
deserta. Sve to za tisuću ljudi. Možeš li nam napraviti ponudu?«
»Mogu...« rekla je Siobhan nesigurno. Različite misli istovremeno su joj prolazile kroz glavu
pa pokuša napraviti malo reda, onako kako Carter to radi s kartama za poker. Već je neko
vrijeme čekala ovu ponudu. Claire ju je još u rujnu pozvala da bude u odboru za gala večer te
je ona pristala misleći da će se tako ona i Carter uspjeti dočepati posla oko cateringa, no kad
joj je to spomenula, Claire se povukla. Siobhan je mislila: Ma nema šanse da sjedim u odboru
ako ne dobijem taj posao — tako da nije otišla ni na jedan sastanak, a Claire je nije ništa
pitala, pa su ostale na tome. Ovo je možda poljuljalo njihovo prijateljstvo, no ono je ipak
obuhvaćalo toliko toga da je pitanje cateringa za gala večer bio tek manji trzaj.
»Htjeli bismo da sve ponude pristignu do kraja godine«, nastavi Edward. »No neću ti lagati:
67
GIGA
trebat će nam dosta vremena za donošenje konačne odluke. Većina članova odbora živi u New
Yorku tako da moram svima dostaviti ponude, zamoliti ih za njihovo mišljenje u pismenom
obliku i pronaći vremena za sastanke... Odlučit ćemo negdje u proljeće.«
»Faksirat ću vam ponudu«, odgovorila je Siobhan. »Ovaj vikend imam večeru-dražbu u
Montessori školi, no mislim da će biti spremna prije Dana zahvalnosti.«
»Odlično. Znaš, baš sam razmišljao bi li išao na to.«
»Pa zašto bi? Ti nemaš djece.«
»Pa znaš ti mene. Volim pružiti potporu ovakvim akcijama na otoku.«
Da, znala je ona njega. Znala je da će doći na večeru samo zato što će ona biti tamo. I on se
vjerojatno prijavio u odbor za catering jer je mislio da će tako raditi zajedno. Siobhan je opet
planula od bijesa: Zašto joj Claire nije ništa rekla? Možda je htjela da to bude iznenađenje;
možda je Claire mislila da će to biti ugodno iznenađenje. A možda je i mislila da se Siobhan
želi upustiti u ljubavnu vezu s Edwardom. Istina je da joj je tu i tamo prepričavala maštarije o
ljubavnim avanturama s prodavačem živežnih namirnica ili s dostavljačem — ali sve su to
bile samo maštarije, ispušni ventil — nešto poput igranja pikada s metom na Carterovom licu
bez stvarnih uboda strelica.
»Faksirat ću vam ponudu«, ponovila je Siobhan.
»Ili možeš svratiti do mog ureda«, rekao je Edward pa zastao. »Usput rečeno, imamo već
dvije ponude.«
»Hoću. Hvala, Edwarde.«
»Čuvaj mi se, Siobhan.«
Siobhan je spustila slušalicu. A ovaj šećer na kraju, spominjanje drugih ponuda, što je to
trebalo biti, zadirkivanje? Poznajući Edwarda, sve je to bilo čisto informativno. On nikad ne
bi učinio nešto neetično, tražio seks u zamjenu za posao cateringa. Ma ne! Kako besramno,
pomislila je Siobhan smijući se. Onda je na red došao onaj nelagodni osjećaj koji bi nastupio
svaki put kad bi Siobhan vidjela Edwarda ili slučajno pomislila na njega. Još je uvijek imala
njegov zaručnički prsten. Držala ga je u skrivenom pretincu kutije za nakit, spremljenog u
modru baršunastu vrećicu. Prsten je bio divan, od platine, s dijamantom od 2.33 karata; koštao
ga je deset tisuća dolara. Bio je prevelik da ga nosi na poslu u kuhinji — nije mislio na
njezinu karijeru kad ga je kupovao — pa ga je neko vrijeme nosila na lančiću oko vrata. No
prsten je izgledao razmetljivo u svom tom prljavom, neuglednom smradu restoranske kuhinje.
Siobhan se bojala da će pasti u neku juhu ili da će joj ga neki od (sumnjivih) perača posuđa
naglo strgnuti zajedno s lančićem kad bude u mraku išla prema autu nakon završetka posla.
Tako ga je počela ostavljati kod kuće, baš u vrijeme kad je došao Carter Crispin, te je time
započela svađa zbog koje su Siobhan i Edward prekinuli.
Kad su se razišli, prsten je poskakivao posvuda pomalo. U jednom posebno žestokom
trenutku Siobhan ga je bacila na Edwarda; on ga je uzeo s nabora kauča gdje je sletio i odnio
ga sa sobom. Nakon nekoliko dana vratio se da razgovaraju, ali Siobhan nije htjela. Ostavio je
prsten u mekanoj baršunastoj vrećici pred ulaznim vratima s porukom: Ovo sam kupio za tebe.
Tvoj je.
Siobhan je htjela još samo vratiti prsten, no nije mogla podnijeti još jedan okršaj s Edwardom.
Poslala mu ga je poštom u ured. Prsten se potom ponovno pojavio pred njezinim ulaznim
vratima. Bio je doista njezin: Edwarda je taj prsten bolio, nije ga želio kod sebe, a nije mu
trebao novac koji bi dobio za njega.
U redu, mislila je. Prvo ga je držala u ladici s čarapama, a onda ga je stavila u skriveni
pretinac kutije za nakit, tajno mjesto tipično za detektivske priče koje su njezini dječaci voljeli
čitati. Prsten ju je zapravo, kad bi razmišljala o svemu tome, iritirao. Bio joj je poput etikete
na gaćicama, kamenčića u cipeli, zrna kokica zaglavljenog medu umnjacima. Trebala ga je
prodati, založiti; mogla je dobiti za njega tisuće dolara, koji bi joj, za razliku od Edwarda,
stvarno dobro došli. No nije se mogla prisiliti da ga proda, koliko god to glupo zvučalo, i ako
68
GIGA
bi je tko pitao zašto (što se neće dogoditi jer nitko osim Edwarda nije ni znao da je prsten kod
nje), rekla bi da nije bila spremna zaboraviti na prsten. Sto god to značilo.
Prokleti Edward što je zvao i upropastio ugodno jutro! Prokleta Claire što se morala
umiješati!
Dok je punila i umatala proljetne rolice, Siobhan je nazvala Claire. Bilo je skoro podne. Sad
kad se Claire »vratila poslu«, rekla je Siobhan da je dostupna samo u vrijeme ručka.
»Bok«, promumljala je Claire punih usta. »Edward Melior?« »Molim?«
»Edward je na čelu odbora za catering?« »Ah, da. Joj, Isuse, zaboravila sam ti reći. Ljutiš li
se?« »Pa, malo.«
»Joj, nemoj. Javio se dobrovoljno.« »Da, a ti mi nisi rekla.« »Nisam htjela da poludiš.«
»Poludjela sam jer me uhvatio nespremnu.« »U svakom slučaju, drago mi je što te napokon
nazvao«, rekla je Claire. »Dat ćeš mu ponudu, zar ne?« »Hoću.«
»Uzet će tvoju, trebaš imati samo nižu cijenu. Malo, malo nižu. Ma znaš već.«
»Znam. Ali ne znam koliko nižu, zar ne?«
»Ne, ne znaš. Ne znam ni ja. Nisam pogledala druge ponude.«
»Ne, naravno da nisi. Ti si pobožnija od papine majke.« Siobhan je razmislila na trenutak da li
da joj kaže za Carterov gubitak novca na klađenju, no suzdržala se. Nije to kraj svijeta
izgubiti tisuću dvjesto dolara; ionako je tvrdio da se radilo o novcu od napojnica, njegovoj
dodatnoj zaradi. Nemoj pretjerivati, dušo. Kad bi joj rekla, Claire bi se zabrinula te bi
napravila od muhe slona. »Kako ide u radionici?«
»Ahhhhh, dobro«, rekla je Claire. »Još nastojim završiti vaze za trgovinu Transom. Nije ih
tako lako izraditi kao što sam mislila da će biti, a Elsa ih želi prije Božića. Moram započeti i
luster za dražbu. Na tome bih sad najviše voljela raditi.« Duboki uzdah. »Lock mi stalno
govori da sam ja umjetnica, a ne zanatlija.«
»Lock ima malo iskrvljenu percepciju stvari«, odgovorila je Siobhan. »Nema na što trošiti
novac osim na muzejske primjerke staklenih predmeta, na školarinu za privatne škole, vosak
za svoj Jaguar i dugmad za manšete. I na Daphneine lijekove.«
»I Viognier«, nadopunila ju je Claire.
»Molim?«
»Ma ništa. To mu je najdraže vino.«
»Oooo, baš zgodno što znaš njegovo najdraže vino. Nisam bila sigurna pije li Lock Dixon
uopće vino. Tako je ukočen da izgleda kao tla ima štap u guzici.«
»Uopće nije.«
»Baš je.«
»Ne Siobhan, nije istina«, rekla je Claire. »Uopće nije takav. Ti ga ne poznaješ.«
»Naravno da ga poznajem. Misli da je toliko pravedan, poput vjerskih obraćenika.«
Siobhan je namotala još jednu proljetnu rolicu, osam redova po osam, ukupno njih šezdeset
četiri. Sve su bile oble i savršenog oblika, poput beba u povojima. »Čujemo se kasnije«, rekla
je Siobhan pa poklopila. Pripremala je marinadu za satay misleći: Edward Melior, ružičasti
ljiljani. Sad je prekasno podati čestitku zahvale. Bilo bi previše vulgarno. Zatim, Viognier. To
mu je najdraže vino. Ne Edwardovo, već Lockovo. Lock Dixon stalno je govorio Claire da je
ona umjetnica, a ne zanatlija. Siobhan se bavila catcringom, nije bila šef kuhinje, ni genij;
imala je četvorke i trice dok se školovala kod redovnica. Ponekad bi se tako uživjela u
određene situacije da je zbog toga njezin zdrav razum patio. Njezin muž profućkao je
klađenjem četveroznamenkasti iznos pred njezinim nosom. Točno pred njezinim nosom. To
mu je najdraže vino.
Je li bilo nečeg između Claire i Locka Dixona? Ma ne, nemoguće! Pa ipak, zvučalo je baš
tako. Ma Claire je bila dobrica; sva je bila u tome da bude što bolja i ljubaznija osoba koja
šalje pozitivnu energiju ostatku svemira. Zanimala su je samo djeca i uzvišeno poimanje
69
GIGA
umjetnosti, a osim toga, njezin seksualni život s Jasonom bio je ravan onima u Cosmu. Claire
se nikad ne bi upustila u tajnu ljubavnu vezu. Pa kad bi se i nemoguće dogodilo, Claire ne bi
to skrivala od nje. Claire joj je sve govorila; rekla joj je za menstrualne grčeve, za zanoktice;
rekla bi joj kad bi stigla pošta ili kad bi joj se WC školjka začepila. To mu je najdraže vino.
Tako neobična izjava, izašla iz Clairinih usta s pregršt ponosa i s osjećajem posjedovanja.
Claire i Lock Nixon? Ma nemoguće! Pa opet... zvučalo je tako.
Siobhan je odradila catering za svaku pohvalu, dala je Edwardu ponudu za gala večer, držala
je na oku Carterovu strast za kockanjem te vozila dječake na vječite treninge hokeja. U
vrijeme oko Božića ludjela je po kući, ukrašavajući je iznutra i kuhajući: napravila je božični
puding sa smokvama, hladni umak od dimljenog lososa s domaćim popaprenim krekerima od
parmezana, paprenjak u obliku kuće zajedno s dječacima, iako su oni to već prerasli pa se
njihova pomoć svela na jedenje samog kolača. Ove godine darovi za njezine prijatelje bili su
vijenci od sušenih hortenzija i golemih češera jela otpalih kraj Tupancy Linksa.
Siobhan je više puta otišla u romantične, očaravajuće šetnje da sakuplja češere. Omotala bi
oko sebe šal na pruge od merino vune, ponijela pletenu košaru te bi u hladnim popodnevima
lutala medu jelama, dok su je doma čekale božične pjesme i vrući rum s maslacem da je
ugrije. Osjećala se poput neke djevojčice iz bajke dok je birala samo najveće, najsavršenije
češere, bez ikoga u blizini, sama samcata u tom netaknutom dijelu otoka.
Možete zamisliti njezino iznenađenje kad je, dok se vraćala kući s košarom prepunom oblih,
mesnatih češera, pokraj nje prošla Claire u autu. Siobhan je izlazila iz zimzelene šume, a
Claire je ulazila u nju. Vozila je tako brzo da je išla ravno na Siobhan dok je ova ulazila u
zavoj prašnjave ceste: zamalo pa su se sudarile. Siobhan je duboko uzdahnula, prvo zbog
sudara koji su izbjegle za dlaku, a drugi put zbog toga jer je to bio Clairin auto, s Claire za
volanom i nekim suvozačem — u pitanju je bio muškarac. Lock Dixon. Mogla je reći sa
sigurnošću samo to da je muškarac nosio dugmad za manšete, a Lock je bio poznat u gradu po
nošenju tih istih (kao da ima štap u guzici). Siobhan je znala da ju je Claire prepoznala —
kako je mogla ne prepoznati je? — no Claire se nije zaustavila. Ona i Lock Dixon jurili su
prema osamljenoj šumi u kojoj je Siobhan bila do maloprije.
Dovedena u težak položaj, Siobhan je nastavila voziti. Prošlih mjeseci, otkad je Claire pristala
voditi gala večer, imali su dva, tri sastanka tjedno, uvijek navečer. Jason se žalio Čarteru, a on
bi to prenio Siobhan. Čini se malo pretjerano, zar ne, s toliko puno sastanaka. Nemoj slučajno
voditi sličan projekt.
Ni u ludilu, rekla mu je. Imam previše prokletog posla.
Zašto su Claire i Lock Dixon išli zajedno u šumu u jedan sat popodne u prosincu? Sigurno ne
zbog češera, barem je to bilo jasno. Siobhan je pomislila da bi možda bilo pametno slijediti ih.
Sto su to tamo radili?
Kasnije, tog istog popodneva, Siobhan je nazvala Claire kod kuće i ona se javila s »Bok, kako
si?« Kao da se ništa nije dogodilo.
»Zar me nisi vidjela?« Siobhan ju je odmah upitala.
»Ma gdje?«
»Gore u Tupancyu, kako izlazim iz šume. U autu. Isuse, Claire, zamalo smo se sudarile.«
Claire se nasmijala, no Siobhan je već stoljećima njezina jebena najbolja prijateljica te je
znala da se samo pretvara. »Ne znam o čemu govoriš.«
»Vidjela sam te, Claire«, rekla je Siobhan. »Zajedno s Lockom u autu.«
Opet smijeh, sad već malo raštiman. »Ti si luda, draga.«
Siobhan je frknula. Pa tko je ovdje lud? Prepoznala bi Claire u mračnoj pećini i s vrećom na
glavi. »Želiš reći da danas nisi bila u Tupancyju?«
»U Tupancyju?« Claire je to rekla kao da je Siobhan bila luda. »Pa nisam bila u Tupancyju
otkad je pas umro.«
70
GIGA
Poricala je! Ali zašto? Claire je mogla izmisliti milijun uvjerljivih priča. Mogla joj je reći bilo
što i Siobhan bi odlučila povjerovati joj — no poricati da je uopće bila tamo, iako se gotovo
zabila autom u nju, bila je uvreda njihovom prijateljstvu, a osim toga i prilično glupo. To je
moglo značiti samo jednu stvar: Claire i Lock bili su u strastvenoj ljubavnoj vezi.
Ma ne, pomislila je Siobhan. To jednostavno nije moguće. Claire je bila prevelika dobrica za
takvo što. Rođena je s kroničnom grižnjom savjesti. Osjećala bi krivnju kad bi propustila
jednu nedjeljnu misu, kad bi ubila muhu; osjećala se krivom čak i kad bi počelo kišiti. Claire
nije bila kadra upustiti se u tajnu ljubavnu vezu.
Sto se to onda događa? Siobhan je odlučila saznati.
Kad je bio mladi, stalno se štipao da provjeri je li sve to bio san. Novac se samo slijevao, no
nije sve to bilo uzbudljivo zbog novca, već zbog djevojaka, puno djevojaka, pa čak i
muškaraca; tu su bile i limuzine, sobe u Four Seasonsu s mekanim ručnicima i onim njihovim
udobnim ogrtačima, bocom šampanjca Veuve Clicquot u posudi s ledom, buketom ruža,
cijelim vrtom ruža bačenih na pozornicu. Uzbudljiva je bila i ta promjena nabolje, to
poštovanje koje su mu svi iskazivali, od izvršnih direktora diskografskih kuća i predsjednika
država pa sve do Julie Roberts — ona i njezin muž bili su njegovi obožavatelji i imali su sve
njegove albume — albume Maxa Westa, Matthewa Westfielda, dečka iz Wildwood Cresta,
zapuštenog grada uz obalu u New Jerseyju. Tamo je Matthew odrastao, na obali, s ocem koji
ga je napustio kad je imao pet godina i majkom sveticom koja je radila kao tajnica u crkvi i
crpila informacije o svijetu izvan Wildwooda iz časopisa koje bi našla kraj blagajne u trgovini
živežnih namirnica. Sto je to on, Matthew Westfield, radio na pozornici sa sedamdeset tisuća
ljudi koji su mahali rukama ispred njega? Oni su ga obožavali; nije više bio mali punker iz
New Jerseyja, već bog.
Mogao je imati što god je htio — žene, drogu, oružje, papu u publici (išao je jednom u Rim i
pokušao je nagovoriti majku da ide s njim, no ona nije htjela ići u Italiju, čak niti radi Svetog
Oca).
Sad je bio na Tajlandu, u Bangkoku, gdje je odsjeo u hotelu Oriental. Izvan sobe stajala su
dva batlera (imali su po dva za svakog gosta) i dva naoružana čuvara (oni su bili samo za
njega, budući da je poput pravog džentlmena predložio jednoj od muslimanki u publici u
Jakarti da skine svoj hidžab za njega, što je izazvalo bijes muslimana zbog čega je hitno
morao napustiti zemlju). U Americi je tad bila zima, no na Tajlandu je bilo toplije nego u
paklu. Bilo je prevruće za išta osim za sjedenje u klimatiziranoj prostoriji, ispijanje ohlađenog
šampanjca, pušenje sjajne trave koju su ponijeli sa sobom kao oproštajni dar kad su odlazili s
Jave, te općenito, prepuštanje zaboravu. Jer, nije li bilo upravo tužno što je Max West, osoba
koja je mogla bilo što, htjela samo zaborav. Ponekad i u velikom crnom kovčegu gdje je svaki
jadnik pronalazio mir.
Poslali su u sobu nekoliko žgoljavih djevojaka koje su se stalno cerekale, odjevene u kratke
suknjice, sa zveckajućim naušnicama i šminkom namijenjenom bjelkinjama. Sve su bile
prelijepe, no vrlo mlade, neke od njih možda niti četrnaestogodišnjakinje koje su tek trebale
dobiti prvu menstruaciju. Držale su se jedna druge poput školarki, zbog čega je Matthewa
uhvatila melankolija. Dao im je zamotu-ljak tajlandskih bahta te ih poslao van. Batler ga je
upitno pogledao, na što je Matthew rekao: »Premlade su.« Nakon nešto manje od sat vremena,
netko je pokucao na vrata. Sad je ispred njega stajala samo jedna djevojka koja ga je mrko
gledala. E ona je bila starija: nosila je traperice, crnu majicu kratkih rukava i okrugle srebrne
naušnice. Imala je japanke i lakirane nožne prste s kristalićima. Izgledala je pametno i kao da
joj je već bio dosadio; možda je išla na koledž ili tražila dodatnu zaradu. Odmah mu se
svidjela.
»Sawadee krup«, rekao je Matthew te se nasmijao. Njegovo pravilo je bilo znati kako se kaže
»bok« i »hvala« u svakoj zemlji u kojoj je boravio.
»Mogu li ući?« upitala je djevojka. Njezin engleski bio je savršen, s vrlo blagim naglaskom.
71
GIGA
Zvala se Ace (vjerojatno se nije tako pisalo, no pristajala joj je američka verzija imena; bila je
hladnokrvna poput akrobata na užetu ili pokeraša). Ušla je, prihvatila čašu šampanjca te se
udobno smjestila na kauč. Matthew je natočio i sebi, no vidjevši da to neće biti dovoljno da
utaži njegovu pohlepnu žed, izvirio je glavom kroz otvorena vrata te poslao batlera po još
dvije boce. Znao je da je to bila pogreška, sve u vezi s time bilo je pogrešno, no sad je bilo
kasno za predomišljanje, njegovo iščekivanje je raslo, žudio je za travom i zaboravom koji je
sa sobom nosila, razmišljajući istovremeno o djevojci. Tko je ona? Sto je radila ovdje? Gdje
je naučila engleski?
Matthew je, tehnički, bio oženjen. Njegova žena Bess živjela je u Californiji, u njihovu
staklenom dvorcu u Malibuu s njihova dva graničarska kolija, Polluxom i Castorom. Bess je
radila kao savjetnica za odvikavanje od droga u jednoj ustanovi u Pennsylvaniji koju je
Matthew isprobao između svojih boravaka u Hazeldenu. Nije se htjela udati za rock-zvijezdu,
pogotovo ne za nekoga tko je, poput Matthewa, patio od naizgled neizlječivih ovisnosti, no
nije mogla odoljeti želji da ga spasi. Nakon šest godina braka držala se pravila nulte
tolerancije te je najavila preko telefona dok je bio u Zapadnoj Papui da će ga konačno ostaviti
ako je doista pio na ovoj turneji — a zvučiš upravo tako, Max, pijano. Stavljajući na stranu
svoje profesionalne kvalifikacije, nije više mogla podnijeti još jedan povratak opijanju.
Detoksikacija nije pomogla, dvadeset i osam dana nije pomoglo (ukupno ih je bilo osamdeset
četiri) jer je problem bio mnogo dublji, vezan za ono što je Bess zvala »ukorijenjenom
nesretnošću« te je sumnjala na Matthewovo djetinjstvo i očev odlazak kao mogući uzrok.
Bess je bila razvila snažno prijateljstvo s Matthewovim računovođom Bobom Jonesom i
Matthew je pretpostavljao da će je put koji bude odabrala eventualno odvesti do Bobove kuće.
Bit će žena jednog računovođe, život će joj biti čista suprotnost onome koji je sad vodila.
Umjesto da devedeset posto svog vremena provodi sama, šećući po plaži, pripremajući
složena jela za psa, a za sebe samo hummus, imat će pravog životnog partnera koji će stalno
biti uz nju. Pripremat će Bobu Jonesu hranjiva jela, sve će raditi zajedno: gledati televiziju,
seksati se, spavati sve dok ih ne probudi blago kalifornij-sko sunce. Dobra stvar kod Bess bila
je ta što nije htjela Matthewov novac. Novac je nije zanimao. Znala je reći da je novac
beskoristan kad su u pitanju stvari koje su doista važne.
Matthew je morao priznati da nije osjećao nikakvu ukorijenjenu nesretnost zbog neminovnog
raspada njihova braka. Osim, naravno, zbog toga što su on i Bess pokušavali dobiti dijete —
trud koji će sad biti bačen kroz prozor. Bess će, naravno, imati dijete s Bobom Jonesom —
dijete koje će znati brojiti i zbrajati, a ne biti genetički predisponirano za opijanje džinom.
Matthewa ne bi smetalo ni da je Bess sad trudna. Sviđala mu se pomisao da ima sina ili kćer
negdje u svijetu, a Bess bi bila divna majka. Imala je jasne prioritete, a opijanje, droga i rock
n roll bile su zadnje stvari na popisu.
Ovo su, naravno, bile misli čovjeka koji je postajao sve pijaniji. Batler se pojavio s još dvije
boce hladnog Veuvea Clicquota i dok ih je uranjao u posudu s ledom, Matthew se pogledao u
ogledalo. Slike Maxa Westa bile su posvuda po sobi — na omotima CD-a, posterima, u
novinama i časopisima — no nijedna od tih slika nije pokazivala kako je Matthew doista
izgledao. Mislio je da mu lice izgleda otečeno i da je nekako sivkaste boje, unatoč tropskom
suncu. Kosa mu je još bila tamnosmeda, doduše masna i nalik na ježeve bodlje. Imao je smeđe oči koje su opisivali kao »duševne« i »duboke«, no bjeloočnice su mu bile crvene, umorne,
kao da su upaljene. Na vrhu nosa imao je malen ožiljak, poput rupice, koji je zadobio kao
sedmogodišnjak kad je imao ospice; njegov stilist ga je obično prekrivao šminkom, no Matthewa je tješio pogled na tu rupicu, tu malu nesavršenost zbog koje se osjećao svojim,
autentičnijim. Potom je začuo šuštanje u pozadini; bila je to Ace koja je sjedila na kauču i
dvaput prekrižila noge od nestrpljivosti. Nije joj bio zabavan, niti ju je impresionirao. Nije bio
svjetski poznata rock-zvijezda. Izgledao je preloše.
Imao je na ovom putovanju neku vrstu pratitelja koji je trebao biti uz njega cijelo vrijeme,
72
GIGA
osim kad je Matthew na pozornici, no čak je i tada Jerry Camel virio iz zamračenih strana
pozornice. Jerry je bio sasvim u redu, dobro društvo; Matthew se nije žalio na njega ili na
njegovu žarku ljubav prema Isusu. Jerry Camel bio je Bruceov stari prijatelj iz djetinjstva;
plaćao ga je da pazi da Matthew bude trijezan!
Jerry je, međutim, dobio gotovo pa fatalnu trbušnu virozu dok su planinarili da vide mistična
vulkanska jezera smaragdne boje na indonezijskom otoku Flores. Na otoku nije bilo bolnice
tako da su Jerryja morali prebaciti helikopterom u Denpasar na Baliju, pa onda u Singapur.
Unatoč dobrim gutljajima jeftinog viskija iz čuturice lokalnog vodiča, Matthew se nije
zarazio. Alkohol mu je spasio život!
No on ga je također i ubijao, priznao je u sebi dok je otvarao obje boce šampanjca, dao jednu
svojoj tajlandskoj studentici te sam počeo piti iz druge. Zašto inzistirati na formalnostima
poput čaša? Činilo se da ni Ace to nije smetalo. Dobrano je povlačila iz boce. Matthew je bio
siguran da će ga jednog dana naći mrtvog u hotelskoj sobi nalik ovoj, pogotovo sada kad Bess
odlazi. Umrijet će sam, slučajno, od vlastite ruke, poput Hendrixa, Morrisona, Joplin, Keitha
Moona. Volio je reći da su ovisnosti bile opasnosti koje su dolazile s poslom, no Bess je to
nazivala krajnjim izvlačenjem.
Matthew je zamotao džoint zadovoljan što ima neko društvo. Ostatak benda — Terry,
Alfonso, dobri obiteljski ljudi za koje je Bruce još davno inzistirao da sviraju s njim — bili su
na jednodnevnom obilasku Bangkoka: ploveće tržnice, hram u kojem se nalazio Smaragdni
Budha, hram Wat Pho sa sto ležećih Budha manjih od pola metra i kuća jednog poznatog
trgovca svile u kojoj se nalaze najelegantniji antikni predmeti u jugoistočnoj Aziji. Ostatak
benda tolerirao je pokoji džoint, no linčovali bi ga kad bi doznali da je pio.
Onda, Ace. Matthew joj se nasmiješio dok je palio džoint, no odjednom nije imao energije za
čavrljanje — odakle je, što radi u životu. Htio je znati ove stvari, no nije bio u stanju
postavljati pitanja. Ukorijenjena nesretnost. Matthew je pokušao zamisliti tu nesretnost koju
je nosio u sebi. Je li rasla negdje u njegovim najmračnijim kutovima, bujajući i šireći se poput
gljiva? Je li zaista uzrok bilo to što ga je otac napustio? Nije se sjećao svog oca i nije se nikad
ni pitao kakav je bio. Za Matthewa je njegovo djetinjstvo bilo sasvim dobro; volio je svoju
majku i bio lud za svoje četvero starije braće. Živio je svoju srednju dob kao u bajci, svaka
želja — bila ona materijalna ili nematerijalna — bila mu je ispunjena. Pisao je pjesme,
pjevao, svirao gitaru. Promatrao je Ace, njezinu kožu glatku poput antilopa, svilenkastu crnu
kosu, nježnu, blijedu unutarnju stranu zapešća. Bila je prelijepa i indiferentna (više je cijenio
indiferentnost od ljepote), no Matthew je znao da neće spavati s njom. To je ono što je
očekivao kad ju je pustio u sobu, to je i ona očekivala, no Matthew je bio gotov s ispraznim
vezama i diranjem prekrasnih djevojaka koje mu nisu ništa značile.
Ukorijenjena nesretnost. Još šampanjca poteklo mu je niz grlo te se osjećao kao da ga bode,
gotovo pa i guši. Dok je bio na Bruneji-ma, dogodilo se nešto vrlo čudno. Bruce ga je nazvao
da mu kaže da će sljedećeg kolovoza ići na otok Nantucket pjevati za Claire Danner.
Claire Danner? upitao je Max.
Pretpostavio sam da ćeš pristati. Bio sam u pravu, zar ne?
Da, da, u pravu si. Naravno da ću doći.
Stvari su se odvijale na čudan način; cijeli svijet je funkcionirao na tako bizaran i
nepredvidljiv način da je Matthew jedva izlazio na kraj s njime čak i trijezan. Čim je Bruce
izgovorio ime Claire Danner, Maxa su preplavila nježna, bolna sjećanja na njegovu mladost. I
na Claire. Bože, njih dvoje bili su tako nezreli, a opet nekako savršeni. Za Matthewa Claire
više nije bila osoba od krvi i mesa, već ideja držanja za ruke i spavanja na plaži; ona je bila
njegova nevinost, vid, glas. Naučio je pjevati pjevajući njoj. Ništa nisu znali o ljubavi, tako je
i bilo bolje, dapače najbolje — kad su bili nevini. Nisu znali kada ili kako sakriti vlastite
osjećaje, pa su si sve govorili. Bili su djeca, bili su sretni čak i kad su se osjećali jadno. Claire
Danner, rekao je Bruce. Max je davno nije vidio, no njezina slika svejedno je bila tu, u
73
GIGA
njegovim mislima: njezina snježnobijela koža, crvene kovrče, sitne uši poput krhkih školjaka.
Imala je svijetle trepavice, koščata zapešća; njezin drugi nožni prst bio je duži od nožnog
palca. Uvijek je tiho kihala, što je Maxa svaki put nasmijalo. Nije mogla piti pivo jer je od
njega povraćala (mogao je sam to posvjedočiti) pa je morala piti voćna vina. Jesu li ih još
uopće proizvodili? U tjednima koji su slijedili nakon što je Bruce spomenuo Clairino ime,
Max je počeo vjerovati da je Claire Danner bila žena koju je najbolje poznavao i razumio u
svom životu, bolje od obiju supruga i sigurno bolje od Savannah. A on ju je ostavio. Mislio je
da nema drugog izbora: trebao je ići u Californiju i postati rock-zvijezda, a ona na koledž da
postane umjetnica, nečija supruga i majka. Sad je pripadala nekom drugom, a i on je pripadao
mnogim drugima. No postojao je način, zar ne, na koji će on zauvijek pripadati Claire Danner.
Max West je, kao većina ostalih rock-zvijezda, sagradio svoju karijeru na premisi da smo svi
mi u svojim srcima sedamnaestogodišnjaci.
Dodao je džoint Ace. Potom je uvukao dim zatvorenih očiju.
»I pazi ovo, ovog ljeta idem pjevati za nju.« Ace nagne glavu. »Gdje? Za koga?« »Na
Nantucket. Za Claire.«
* * *
Je li se osjećao krivim? I da i ne. Bio je to emocionalno sklizak teren, a najbolja stvar u
njegovoj ljubavnoj vezi s Claire Danner Crispin bila je ta što je mislio da je na emocionalnom
planu bio mrtav čovjek, sve dok ona nije ušla u njegov život. Činilo mu se da je za njega ono
životno razdoblje u kojem su osjećaji još uvijek važni bilo gotovo. To je razdoblje završilo ne
u mjesecima poslije Daphneine nesreće (jer to su bili emocionalno najturbulentniji mjeseci u
njegovu životu) već u mjesecima koji su uslijedili, kad se Daphne »oporavila«. »Oporavak«
nije bila prava riječ ukoliko je podrazumijevala pronalazak izgubljenog zdravlja. Istina,
Daphne jest preživjela nesreću, ali najbolji dio nje zauvijek je bio nestao. Njezin šarm, smisao
za humor, njezina privrženost njemu, Locku, i njihovoj kćeri Heather. Zauvijek su nestali. Na
njihovo mjesto došli su ljutnja, sumnjičavost i okrutna izravnost zbog koje bi Lock, Heather i
svi ostali s kojima bi se upustila u razgovor ostali zabezeknuti. Nakon što mu je Daphne rekla
da se udala za njega samo radi novca te da je ostala s njime radi tog istog razloga, da je bio loš
ljubavnik i da je odglumila svaki orgazam od 1988., Lock bi ležao u krevetu te se pitao: da se
auto drugačije prevrnuo, ili da je Daphne ozlijedila glavu jače, slabije ili pod drugim kutom,
bi li stvari možda ispale drukčije? Bi li imao dražesnog, dobrog pacifista za ženu? Zašto se
dogodilo na ovaj, a ne na neki drugi način? Prvi veliki udarac bio je gubitak one Daphne u
koju se bio zaljubio, a potom je uslijedio i Heatherin bijeg u internat te u kamp u Maineu. Cak
je provela ovogodišnji Dan zahvalnosti s obitelji jedne prijateljice na Otocima Turks i Caicos.
Nakon svega toga Lockov je izvor sreće i ljubavi presušio, a potom su nestali i tuga,
razočaranje i bijes. Više ništa nije osjećao; bio je prazan poput pustinje.
Bilo je lakše živjeti tako nego što je on to prvotno zamišljao. Zakopao se u posao. Volio ga je
i to puno više od karijere na kojoj je radio dvadeset godina u tvrtki »Supravodiči Dixon« u
Bostonu. Uživao je u životu na Nantucketu i u tome što je pripadao zajednici u kojoj je mogao
nešto promijeniti nabolje. Doista je osjećao silno, pravo zadovoljstvo u sakupljanju novčanih
sredstava i njihovoj raspodjeli unutar udruge Nantucket's Children.
Suprotno općem mišljenju, na otoku je bilo djece kojima su nedostajale osnovne stvari, poput
onih u gradovima na kopnu, gdje su djeca živjela u podrumskim stanovima s još četrnaest
ljudi; bila su to djeca koja bi se uspjela istuširati jedanput tjedno, koja su većinu odjeće,
obuće, igračaka i pokućstva pronalazila na odbačenim hrpama po gradu, čiji su roditelji radili
toliko puno sati da su djecu ostavljali da igraju ragbi u klubu Boys&Girls do osam sati
navečer s vrećicom pereca za večeru. Lock je proširio svoj krug poznanstava toliko da je sad
74
GIGA
medu svoje poznanike mogao ubrojiti i takve ljude; svatko tko je poznavao Locka, poštovao
ga je i smatrao dobrim čovjekom. Obavljao je posao koji je jednostavno netko trebao
obavljati, iako on uopće nije morao raditi. Bio je nepokolebljiv prema svojoj ženi tijekom
njezinih napadaja; bio je čvrst poput stijene. Prazan poput pustinje. Bez osjećaja. Situacija
nije bila dobra, ali je bar bilo lagano podnositi je.
Kako objasniti to što se dogodilo s Claire? Poznavao ju je već godinama; bila je jedno od lica
u pozadini. Nikad je nije smatrao posebno lijepom; nikad nije bio pristran kad su u pitanju
bile crvenokose ili žene vrlo svijetle puti, viktorijanski blijede. Uvijek se divio njezinom radu
sa staklom, no to je bilo vrednovanje njezine umjetnosti. Bilo je nečeg senzualnog u
zavojitosti njezinih predmeta i upotreba boje bila je po njegovu ukusu. Smatrao je njezine
predmete tehnički dobro izrađenima i predivnima. Skulptura Mjehurići izložena u predvorju
ljetne vile Klaussenovih golicala je njegovu maštu poput mramornih kipova i kaleidoskopa
kad je bio dijete. Otišao je u posjet domu Klaussenovih na Petoj aveniji samo da vidi drugu
skulpturu Mjehurića, a isto tako u Whitney da vidi izloženu joj skulpturu. Jedne godine, na
putu prema skijalištu u Strattonu, skrenuli su za muzej u Shelburneu. No Lockova
zadivljenost Clairinim radom bila je odvojena od zadivljenosti samom umjetnicom; ona prva
nije objašnjavala njegovu iznenadnu očaranost njome. Sve mu se to dogodilo poput nesreće,
sudara, udarca u glavu, na tom prvom sastanku u vezi s gala večeri. Bilo je nečeg posebnog
kod Claire te večeri — činila se nervoznom, ozbiljnom, ali isto tako i punom samopouzdanja
(u vezi s Maxom Westom, svojom umjetnošću). Nosila je zelenu majicu kratkih rukava s
prorezom i uske traperice: pramenovi su joj se kovrčali oko lica, a njezin je miris uzburkao
nešto u njemu čim je ušla u ured.
Kakva žena, pomislio je. Miris, kosa, grudi, osmijeh. Osmijeh u njezinom glasu. Kad je
pričala o Maxu Westu, rekla je: Tad je bio samo tinejdžer, poput svib nas ostalih. Dok je
ispijala vino, obrazi su joj se zacrvenjeli; bila je istovremeno žena i djevojčica. Kad je otišla
pogledati predmet koji je izradila, onu vazu, prošla je tik pokraj njega; opet je osjetio njezin
miris i pogledao njezine traperice. Potom je uzela vazu u ruke te je pažljivo okretala —
upravo u tom trenutku Lock je postao fasciniran njome. Ona je izradila tu vazu pušući u nju,
pomoću vlastitih usana. Ta ga je misao uzbudila, što je bilo šokantno jer je kao i njegov
emocionalni život i onaj seksualni bio na mrtvoj točki. Daphne je povremeno poželjela seks
— dva puta dnevno kroz cijeli tjedan, a onda ništa sljedećih godinu dana.
No dok je gledao Claire, osjećao je kako se život vraća u njegove udove. Činilo mu se kao da
ju je tek tada vidio po prvi put. Bum! Jedan udarac u glavu, drugi u srce. Prihvatila je mjesto
suvoditeljice gala večeri ne zato što je bila gladna moći ili jer se htjela eksponirati, već zato
što je htjela pomoći; u tome su bili isti. Bila je tako draga. Želio ju je za sebe.
Sve je počelo lagano. Prvi poljubac, pa drugi, pa još poljubaca — da je bila neodlučna, rekla
bi mu da prestane, zar ne? Studirao je u doba kad još nije bilo silovanja na spoju i slogana
»Ne znači ne«, no svejedno bio je otac djevojčice (zapravo tinejdžerke sada) te bi stoga
prihvatio njezino odbijanje. Nastojao je da idu što sporije, iako je jedva odolijevao bujici
požude koju je nosio u sebi. Dok su se ljubili, milovao joj je grudi i nježne bradavice. Dahtala
je kao da se opekla na nešto. Odmah se povukao: Je li bio grub? Je li otišao predaleko? Onda
mu je rekla: Ubit ću te ako sad staneš. Na to su se oboje nasmijali.
Osjećao se krivim — ne zbog sebe, već zbog nje. Imala je muža, Jasona Crispina, i rekla je da
ga voli. Lock je htio znati što misli pod time; na koji ga je način voljela te ako ga jest voljela,
zašto je onda bila s njime, Lockom? Zato što je htjela. Nalazila se s njim tijekom cijele jeseni,
zime i praznika. Neke su večeri ostajali u uredu, a neke su se sastajali u vrtu kod Greater
Lighta, danas održavane (ali slabo posjećene) povijesne kuće. Tamo su se ljubili poput
tinejdžera dok je Claire sjedila na hladnim betonskim stubama, a Lock posezao rukom ispod
njezine bluze pa ispod traperica. Ponekad su se vozili Clairi-nom Hondom iza vodenog tornja
75
GIGA
ili do kraja ceste Capaum Pond, gdje su se valjali po dječjem auto sjedalu gužvajući stopalima
stranice dječjih bojanki i gurajući prazne ambalaže voćnog soka na dno auta. Lock je nevoljko
vodio ljubav u njezinu autu, ne zato što je bilo neudobno (što je i bilo), već zato što ga je sve u
njemu podsjećalo na njezinu djecu. Honda je bila dio Clairina stvarnog života, na neki način
dio njezinog doma; rekla mu je da je osjećala neodoljivo zadovoljstvo prisjećajući se njihova
vođenja ljubavi unutra dok je vozila djecu u školu. Tako su često to radili u njezinu autu jer ju
je Lock više od svega želio usrećiti. Za razliku od Daphne, Claire se moglo usrećiti i to je ono
u čemu je Lock nalazio zadovoljstvo, ono što ga je ispunjavalo srećom. Claire se smješkala,
smijala, cerekala. Osjećam se ponovno poput djeteta, rekla mu je. Promijenio si mi život.
Nagovorio ju je da se vrati radionici, svom poslu, iako on nije gledao na to kao na nagovor,
već kao na vrstu javne službe. Po njegovu mišljenju svijet nije trebalo lišiti umjetnosti Claire
Danner Crispin. Kad ju je zamolio da izradi predmet za dražbu, bio je poprilično siguran da će
ona biti oduševljena, polaskana. Tada još nije shvaćao zašto je uopće prestala raditi. Mislio je
da se radi o kraćoj pauzi, porodiljnom dopustu. Sad je znao cijelu priču i iako je na nju imao
dosta toga reći, suzdržao se. Bilo mu je drago što ju je uspio nagovoriti da se vrati u radionicu,
da opet stvara.
Poludjela bi prije ili poslije, rekao joj je, kad bi ostatak života provela brišući kuhinjski radni
stol.
Nisam baš sigurna...
No bilo je jasno da je bila presretna što se opet bavila staklar-stvom. Rekla mu je da je opet
bila u punoj snazi.
Bilo mu je teže uvjeriti je da nije bila kriva ni za svoj pad ni za Zackovo preuranjeno rođenje.
Ja sam ta koja je pala. Dehidrirala sam. Nisam pila dovoljno vode. Temperatura je bila
opasna, znala sam to. Moj me je liječnik upozorio...
Čitavo bi vrijeme pričala o Zacku. Lock ga je vidio samo jedanput, u prolazu, no Claire ga je
opisala kao vrlo zahtjevno dijete i »daleko sporije« u usporedbi s ostalom njezinom djecom
kad su bili njegove dobi. Locku se to učinilo ozbiljnim ili potencijalno ozbiljnim problemom
te je, u pokušaju da joj pomogne, rekao nešto više o udruzi Early Intervention (Nantucket's
Children su im svake godine davali novčana sredstva) te joj je dao ime liječnika u Bostonu.
Mislio je da će mu biti zahvalna na tome, no odmah je bilo jasno da se uvrijedila.
»Ti misliš da nešto nije u redu s njime!«
»Nisam ga nikad ni vidio, Claire. Ni na pet minuta. Dao sam ti ovu informaciju jer si mi se
činila zabrinutom te sam ti samo htio pomoći.«
Ovo je preraslo u diskusiju. Po prvi put im je razgovor otišao u pogrešnom smjeru. Claire se
žalila zbog Zacka — nešto s njim nije bilo u redu, znala je da je ona kriva — a Lock joj je to
trljao na nos dajući joj broj liječnika u Bostonu i govoreći o udruzi Early Intervention. Da ja
doista mislim da mu treba intervencija, vikala je, sama bih ih nazvala! Lock je samo nastojao
pomoći. Stalno je nastojao olakšati ovakve situacije; njegov posao nije bio postavljanje
dijagnoze, već povezati one kojima je trebala pomoć i one koji su mogli pomoći. Pokušao je
to objasniti Claire, no ona ga uopće nije htjela saslušati. Samo se odvezla.
Lock je poslije toga nije čuo pet dana. Pet praznih, gotovo nepodnošljivih dana. Nije se
mogao koncentrirati na poslu; svaki put kad bi telefon zazvonio, prestao bi raditi i promatrao
Gavina, slušajući. Je li to Claire bila na telefonu? Nije. Srce bi mu poskočilo svaki put kad bi
čuo otvaranje vrata na dnu stuba. Opet nije bila ona. Poslao joj je jedan (pomalo nejasan) mail
isprike, a zatim i drugi. Nije mu odgovorila, no to nije bilo toliko iznenađujuće. Claire je
rijetko provjeravala mail. Na kraju je odlučio otići do njezine kuće. Ova odluka je bila ujedno
nagla i pomno promišljena. S jedne strane nije htio vidjeti njezin veseo, živahan dom te se
osjećati jadno i usamljeno jer je njegov vlastiti bio hladan i bijel poput praznog frižidera.
Nakon što ih je Siobhan vidjela zajedno u Clairinu autu, stvorili su pravilo za viđanje tijekom
dana: radit će to samo iz opravdanih razloga vezanih za gala večer. Naravno, njih je bilo
76
GIGA
mnogo; Claire je radila na organizaciji koncerta, ona i Isabelle stalno su se vraćale na dizajn
pozivnice, a tu je bila i moguća korektura te obveze za članove odbora. Prije njihove svađe
Claire i Lock bili su dva puta na ručku, a na jednom od njih bi-la je i Tessa Kline iz časopisa
NanMag. Tessa je radila prilog o udruzi Nantucket's Children i izvršnom direktoru
Lockheartu Dixonu, zatim godišnjoj ljetnoj gala večeri i Claire Danner Crispin, jednoj o dviju
suvoditeljica gale i lokalne umjetnice staklarice.
»Oduvijek sam željela napraviti ovako podroban članak i spojiti sve ove različite elemente
koji se međusobno sijeku«, rekla je Tessa.
Bili su na ručku u restoranu Sea Grille; Lock i Claire sjedili su jedno do drugoga na sjedalu s
naslonom uza zid, dok je Tessa bila nasuprot njima, obasipajući ih pitanjima. U jednom
trenutku Claire je Locka malo gurnula nogom na što se on odmaknuo od nje. Stalno su
razgovarali o tome koliko je važno da budu »oprezni«. Siobhan je već nešto slutila; nisu se
više smjeli izlagati riziku. Kad bi ih otkrili, sve bi bilo uništeno: Clairin brak, njezina obitelj,
Lockov brak, njegov ugled i ugled same udruge.
Njihova veza bila je poput bombe. Trebalo je samo izvaditi iglu i sve bi digla u zrak.
No Lock nije mogao podnijeti da se Claire uzrujava zbog njega. Nije mogao izdržati još jedan
dan, a da je ne vidi.
Odlučio je otići do Claire s izlikom da nosi hrpu pisama koje je Claire trebala što prije
potpisati i poslati. Prije nego što su se posvađali (zapravo se to nije moglo nazvati svađom jer
se nisu svađali; nije to bilo čak ni neslaganje — bio ju je nenamjerno uvrijedio), Claire ga je
stalno zvala da svrati do nje. Rekla je da bi bilo slatko od njega i romantično kad bi je
ponekad tako iznenadio.
Dođi u rano popodne, rekla mu je. Jasona tada nikad nema kod kuće.
Lock se nije brinuo zbog Jasona. Zapravo je bio naletio na njega negdje oko Božića u Marine
Home Centeru, gdje su obojica kupovali stalke za bor. Stajali su zajecjno u redu za blagajnu i
čavrljali.
Jason je rekao: »Claire se baš uživjela u taj projekt na kojem oboje radite.«
»Mhm. Gala večer.«
»Bit će to prava zabava.«
Locku se Jason činio sasvim ugodnim društvom. Za razliku od njega, Jason je bio jak,
muževan, no po Lockoovu mišljenju neodvojiva od tih osobina bila je i Jasonova neukost.
Nije da ga je smatrao glupim, već nije bio uglađen i fin; nije znao ni mogao razumjeti neke
stvari vezane za Claire.
Jednom, nakon nekoliko čaša Viogniera u uredu, Claire mu je rekla nešto u vezi s Jasonom,
»Pola našeg vremena sam mu majka, a pola seksualna robinja.«
Dok joj je micao kosu na stranu kako bi je poljubio u zatiljak, Lock joj je odgovorio: »Znaš,
zaslužuješ više od toga.« Po Lockovu mišljenju, Jason se odnosio prema Claire poput
feudalca. S jedne ga je strane to ljutilo, a s druge mu je bio zahvalan na tome jer je tako on
mogao uskočiti tamo gdje je Jason zakazao. Mogao je reći Claire da je prelijepa, mogao je s
njom razgovarati o njezinoj umjetnosti, cijeniti je i biti ljubazan i nježan prema njoj. Mogao je
izrezati pjesme iz New Yorkera ili kopirati ulomke iz romana i znati da su riječi i osjećaji bili
autentični. Claire je držala izreske u posebnom fasciklu.
»Volim Jasona. Ali on nije ti«, rekla mu je.
Sto je to značilo? Lock je to shvatio kao da joj daje nešto što joj je nedostajalo, nešto što joj je
trebalo.
Claire se često seksala s mužem. Koristila je riječ »često«, iako nije obrazložila što to za nju
znači. Za Locka i Daphne jedanput mjesečno je bilo često; prije nesreće seksali su se jednom
ili dvaput tjedno. Lock se bojao daje »često« za Claire značilo mnogo češće od toga, no nije
mogao podnijeti da razmišlja o tome. Kad su on i Claire bili zajedno, nije si mogao dopustiti
da mu pozornost odvuče pomisao daje Claire bila Jasonova seksualna robinja dan prije ili čak
77
GIGA
taj isti dan. Nikad nije ništa rekla u vezi s time. Bila je uvijek strastvena s njim u svakom
pogledu i to ga je činilo zadovoljnim.
Doduše, nije ni imao izbora. Jason je bio njezin muž, otac njezine djece.
Lock je otišao Clairinoj kući poslije ručka s voditeljem Marine Home Centera s kojim je
porazgovarao o godišnjem planu. Pri povratku u ured odlučio je odnijeti na potpis ona pisma
koja je stvarno trebalo poslati, već odavno.
Iako je Lock poznavao Clairino susjedstvo, nije bio potpuno siguran koja je bila njezina kuća
(pomislio je kako je bilo čudno što nije znao u kojoj kući živi njegova ljubavnica.). Daphne je
samo jednom bila kod Claire na ženskoj koktel-zabavi ili zabavi za darivanje novorođenčeta
te ju je Lock dovezao, no to je bilo davno, u nekom drugom stoljeću. Skrenuo je u Clairinu
ulicu — Featherbed Lane (nesretnog li imena) — srce mu je preskočilo, a ručak je nastojao
primiriti se u želucu. Prelazio je preko praga, preko crte u Clairin stvarni život, u njezin dom u
udobnom i ljupkom Featherbed Lancu. Bilo je to drukčije od Clairina dolaženja u njegov
ured; ured je bio javno mjesto i pripadala je tamo koliko i on u ovom trenutku. Ona nikad ne
bi ni pomislila o odlasku u Lockovu kuću, tu hladnu bijelu palaču uz more. Nije htjela vidjeti
Daphne i Lock joj to nije zamjerao.
Odmah je prepoznao kuću. Zaboravio je da se po jednoj stvari razlikovala od ostalih: imala je
nadstrešnicu ispred ulaznih vrata. Bilo je ljeto kad je Lock odbacio Daphne te su tada s
nadstrešnice visjeli bršljan i bijela loza (iako su sada, u siječnju, bili tek golo smeđe granje).
Na stubama je stajala zelena boca širokog dna s utisnutim natpisom Crispin. Clairin auto bio
je parkiran na kolnom prilazu, palice za hokej stajale su naslonjene na garažna vrata, a
košarkaška lopta bila je zarobljena u zaleđenoj lokvi. Bilo je vedro i hladno. Lock je škiljio
unatoč sunčanim naočalama. Nosio je grijače za uši — zbog čega su ljudi u gradu zbijali šale
na njegov račun govoreći da bi zapravo trebao nositi šešir jer je počeo ćelavjeti — kaput i
kožne cipele na vezice. Osjećao se poput trgovačkog putnika dok se približavao vratima. Ili
poput Jehovinog svjedoka.
Sama kuća bila je pravo umjetničko djelo. Bila je obrubljena mahagonijem i bakrenim
pokrovom; svijetlo pokućstvo pokraj vrata bilo je antikno. Ulazna vrata bila su donesena s
nekog drugog mjesta i tako spašena od propadanja — pripadala su vjerojatno nekoj kući na
larmi u Vermontu. Lock je pokucao. Trebao je prvo nazvati, no onda ne bi mogao reći da je
svratio, što je Claire od njega uvijek i htjela. Pa evo, sad je bio tu. Iznenađenje!
Lock je začuo šuškanje u hodniku, gotovo nečujno s grijačima na ušima. Onda je netko
pritvorio vrata. Lock je ugledao bljesak tamne kose, jedno tamno oko i odraz nečeg srebrnog.
Začuje nešto nalik zvonjenju nekog zvonca.
»Da?«
Sad se stvarno osjećao poput Jehovinog svjedoka, prodavača magle. »Bok, ja sam Lock
Dixon, radim s Claire. Je li kod kuće ?«
Sada su se vrata otvorila malo više te mu se ukazala djevojka, dadilja s Tajlanda. Spasiteljica.
Pravi razlog zbog čega su Lock i Claire mogli održavati vezu. »Ona vani«, odgovorila je
djevojka. »Radionica.«
»Jesi li ti Pan?«
Ona je kimnula; zvonce oko njezina vrata veselo je zazvonilo. Vrata su se još više otvorila.
»Vi ući unutra?« upitala je.
»Može, hvala«, odgovorio je Lock. I onda se, samo tako, našao u Clairinoj kući. Lijevo je bila
klupa prekrivena jastučićima svijetlih boja te viseća svjetiljka s vitrajskim sjenilom. Jedna
vrata vodila su u srebrnastu kupaonicu. Pod je bio sav u javoru, a s Lockove desne strane
stajale su neobično zaobljene stube s ogradom koja kao da je bila napravljena od dijelova
hrastove vinske bačve. U kući je bilo toplo i mirisalo je po luku i đumbiru. Odmah mu se
svidjela i mrzio se zbog toga. Gledao je svuda oko sebe, poput lopova u izviđanju, dok je
slijedio Pan u dnevnu sobu: kameni kamin s tinjajućim deblom, ulaštene kuhinjske radne
78
GIGA
plohe od vapnenca, istočnjački sagovi, visoki crveni kauč, grede, kredenc od trešnje, bakreni
lonci, sušeno cvijeće, velika ovalna ploča na kojoj je pisalo: Pokupiti Sheau u 16 sati na
klizalištu! Kupiti mlijeko! Pan je miješala nešto na štednjaku, divno je mirisalo. Iza kauča
nalazilo se nešto igračaka: plišani tigar, plastični telefon sa žicom, nekoliko drvenih kockica.
Lock je stavio svežanj pisama za potpis na radnu plohu, odmah do hrpe pošte. Po Clairinu
pričanju zamišljao je kuću u totalnom neredu. Očekivao je otvorene ladice, hrpe odjeće
nagomilane po naslonjačima, centimetar prašine na policama za knjige, ostatke natopljenih
žitnih pahuljica koje začepljuju odvod sudopera. No kuća je bila uredna, čista, udobna i sjajna
u svakom detalju. Vrata spremišta u hodniku bila su otvorena te je Lock mogao vidjeti tople
nepromočive jakne, čizme, par baletanki obješen o pripadajuće ružičaste vezice od satena; čuo
je zvuk perilice rublja. Prostorija je mirisala po izgorjelom drvu, dumbiru i prašku za pranje
rublja. Oči su mu se neočekivano napunile suzama. Sanjao je o tome da spasi Claire od svega
ovoga, no ona je već bila na sigurnom. Ovo je bio njezin dom, a on je bio taj koji ga je
razarao. Sto li je samo to radio?
»Ovo je za Claire«, rekao je Pan pokazujući hrpu pisama. »Svratio sam da joj ih donesem.«
Pan kimne dok je kuhačom miješala povrće. Primijetila je da ju je gledao.
»Vi gladni? Jesti?«
Lock je digao ruku. »Već sam jeo, hvala.« Trebao je otići. Claire će se sama javiti kad
ponovno bude htjela s njim razgovarati. Okrenuo se prema vratima. No, ovako će Claire znati
da je bio tu, a da je nije ni pozdravio; kako će onda to protumačiti? Pročistio je grlo. »Mogu li
vidjeti Claire? Je li tu negdje?«
»Radionica. Ona raditi.« Ovo se činilo nekom vrstom opomene da ode; Claire nije nikom
dopuštala da je smeta dok radi.
»Shvaćam.« Onda je zaista morao otići. No trebalo mu je toliko emocionalne snage da dođe,
da prijeđe crtu i vrlo vjerojatno se to više neće dogoditi, pa stoga... ipak će je vidjeti. Inzistirat
će. »Otići ću straga. Može?«
»Claire raditi. Nije sigurno.«
Bila je sasvim u pravu. Nije bilo sigurno, no Lock je rekao: »Molim te, u redu je ako odem.
Bit će joj drago što me vidi.«
Pan je buljila u njega. Je li se on to upravo odao dadilji s Tajlanda?
Ona je slegnula ramenima. »Okej. Biti oprezan. Radionica vruća. Radionica svijetla. Nositi
zaštitne naočale.«
On se nasmijao. »Naravno.«
Lock je izašao iz kuće kroz stražnja vrata te prešao bljuzgavo i blatnjavo stražnje dvorište
koje je vodilo u Clairinu radionicu. Izgledala je manjom od kolibe i većom od šupe. Iz nje je
izlazio bijeli dim kao kod nuklearnog reaktora. Cesto je zamišljao Claire u radionici i sad će je
doista vidjeti. Pokucao je na metalna vrata. Nitko ih nije otvorio. Bila je zaposlena ili ga nije
mogla čuti. Čekao je tresući se i skakučući s noge na nogu od hladnoće i pitajući se gleda li ga
Pan u tom trenutku. Okrenuo se prema kući; prozori su bili zamagljeni. Ponovno je pokucao,
sad snažnije.
»Claire!« povikao je. Posjed je graničio s javnim golf terenom, a njegov glas odzvanjao je
smrznutom okolinom. Je li ovo bio pametan potez?
Probao je s kvakom i uspio je okrenuti. Je li onda mogao jednostavno ući? Jedna stvar je
iznenaditi je, no što ako je jako prestraši pa se pritom opeče ili poreze? No, nije imao cijeli
dan za ovakva premišljanja, trebao se vratiti u ured, a budući da je bio odlučan u tome da joj
se javi, ušao je u radionicu.
»Claire?« zazvao ju je. Isuse, kako je unutra bilo vruće! Lock je skinuo grijače za uši te
otkopčao kaput. Zasigurno je bilo iznad trideset sedam Celzijevih stupnjeva, peć za taljenje
stakla rikala je poput zmaja. Zasljepljujuća svjetlost privukla je Lockove oči; kao da je gledao
u unutrašnjost zvijezde. Kad je zatvorio oči, vidio je zelene amorfne mrlje kako kruže oko
79
GIGA
njega. Mora biti oprezan! Bio je tek deset sekunda unutra, a već si je opekao mrežnice oka.
Kad je ponovno otvorio oči, ugledao je Claire na drugoj strani prostorije — u bijelom topu s
naramenicama, trapericama i klompama. Da nije znao da je to ona, ne bi je uopće bio
prepoznao. Imala je skupljenu kosu u vrlo čvrstu punđu i nosila široke plastične zaštitne
naočale za varioce. Udaljavala se od peći za taljenje s komadom staklene mase na kraju lule;
okrenula je lulu tako vješto da se komad pretvorio u pravilnu sferu, savršenu kuglu žutog
želea. Lock je naglo olabavio kravatu — bilo je paklenski vruće, gotovo pa nepodnošljivo.
Kako je Claire mogla izdržati? Primijetio je da se znojila; top joj je bio vlažan te joj se lijepio
na kožu. Nije ga još bila spazila i nije bio siguran kako da joj da do znanja da je bio tu, a da je
ne prestraši nasmrt. Fascinirali su ga njezini pokreti, način na koji je držala lulu koja kao da je
imala vlastitu volju; htjela se nagnuti na jednu stranu, a Claire ju je htjela na drugu. Potom je
približila lulu usnama i puhnula, a komad se napuhao poput balona. Činilo se kao da nije
uložila nikakav napor. Još je malo prevrtala lulu, a potom je položila balon na metalni stol te
ga počela valjati i oblikovati, otvarajući ga na jednoj strani pincetom. Zatim se vratila peći za
taljenje. Lock se pokušao skloniti, no nije bio dovoljno brz. Nije ju htio preplašiti, naravno, no
isto tako nije ju mogao prestati gledati. Ona ga je tad ugledala, otvorila usta i gurnula lulu.
Uto je i posuda zatrzala te se odmah iskrivila. Claire je spustila lulu i posudu u vjedro vode,
pri čemu se dignuo oblak pare i začulo šištanje. To je Locka naglo oneraspoložilo. Njegov
dolazak bila je pogreška; zbog njega je upropastila predmet.
Htio je odmah otići, no sad je bio tu i ona ga je vidjela, pa je učinio koji nesigurni korak
prema naprijed.
Ona je zatvorila peć te se prostorija odmah zamračila i malo ohladila. Dignula je zaštitne
naočale iznad čela i zatreptala kao da halucinira.
Ja sam, pomislio je. Iznenađenje! Ideja o neočekivanom svraća-nju se izjalovila. Htjela je
poručiti nešto s pet dana tišine — da ga je napucala.
No onda se nasmijala. »Ne mogu vjerovati. Ne mo-gu vjerovati.«
»Došao sam. Donio sam ti ona pisma.«
»Koja pisma?«
»Za potpis?«
»Jebeš potpis.« Pogledala je po radionici. »Ovo mjesto je moje sklonište. Ja sam jedina osoba
koja tu ulazi.«
»No dobro«, rekao je Lock, približivši joj se i zagrlivši je oko struka. »Mogu ti reći istinu.
Došao sam da te vidim.«
Poljubili su se. Imala je okus po metalu i znoju; njezine usne i koža na licu bili su topli, kao
da ima vrućicu. Bilo je drukčije, ali ne i neugodno. Kada oboje budu završili u paklu pa se
tamo budu ljubili, okus će biti sličan ovome.
»Odvratna sam.«
»Ti odvratna? Nikad.«
»A moja kosa? Joj, Bože, još i zaudaram.«
Kosa joj je bila raščupana oko čela pa su joj na licu ostali tragovi zaštitnih naočala. Mirisala je
kiselkasto, po mošusu. Pa opet, nikad nije izgledala ljepše nego sad. Uistinu, Lock bi imao
poteškoća kad bi se pokušao sjetiti ijedne žene ljepše od Claire u ovom trenutku, Jok je radila
i znojila se s osmijehom na licu u svojoj radionici. Bila je poput kraljice.
»Zao mi je zbog onog, zbog davanja onih telefonskih brojeva. Mislio sam samo...«
Ona mu je stavila ruku na usne. »Zaboravi na to. Preburno sam reagirala. Nisam trebala tako
otići.«
»A onda više nisi zvala...« »Ni ti nisi zvao mene.«
»Nisam mislio da mogu. No poslao sam ti jedan mail. Dva, zapravo.«
Ona ništa nije odgovorila. Lock nije bio siguran je li to značilo da ih je pročitala ili ne, no to
ionako nije bilo važno. Pet dana tišine pomoglo mu je da shvati da je bio zaljubljen u Claire.
80
GIGA
Već je neko vrijeme bio zaljubljen u nju, no dosad se nije osjetio dužnim to kazati. To bi bilo
krajnje opasno.
»Zaljubljen sam u tebe.«
Njezine su se oči ispunile suzama — ili je to bilo zbog znojenja, a možda se i vrućina
poigravala njegovim vidom. Ma ne, bio je u pravu — ona je plakala.
»Naravno da jesi. Došao si.«
Privio ju je uza se što je mogao snažnije, bojeći se da će se otopiti u njegovom zagrljaju poput
maslaca te da će zatim skliznuti i nestati. Onaj komad staklene mase na kraju lule, ta vruća,
pulsirajuća, živa stvar, taj organ kojim je ona upravljala i širila ga samo svojim dahom — to je
bilo njegovo srce.
Nisu se puno ljubili niti otišli dalje od toga. U radionici je bilo prevruće, Pan je bila kod kuće,
a tu je bila i sama činjenica da je Lock ometao njezin (i Jasonov) posjed. Bio je tu i taj osjećaj
da je svrha tog popodnevnog posjeta bila dublja i važnija od njihovih prijašnjih vođenja
ljubavi. Podijelio je nešto s njom, predao joj je se i sad je sve bilo drukčije. Uzvišenije. Bio je
zaljubljen. Ona ga je posjedovala. Bio je njezin.
»Moram se vratiti u ured.«
»Znam. Još nešto, može ? Hoćeš li otići gore sa mnom da vidiš Zacka?«
»Gdje je?«
»Gore, spava. Želim samo da ga vidiš.«
»Zašto?«
»Zato što je to moja beba. Želim da ga vidiš. Hoćeš li?«
Ušli su zajedno u kuću, bez dodirivanja. Pan je sjedila na visokom stolcu za kuhinjskim
šankom jedući ručak. Gledala ih je tiho dok su se penjali stubama.
Ušli su u dječju sobu sa zidovima boje maslaca. U njoj se nalazio tepih sa slovima abecede i
prozirne zavjese, dječji krevetić od orahovine u paru sa stolom za mijenjanje pelena, police za
slikovnice, postavljena stolica na ljuljanje, košara s plišanim igračkama. Heahter je imala
sličnu sobu kao beba — sad je bila preuređena te je služila kao Daphneina »radna soba«, iako
Daphne, koliko je Lock to znao, nije radila ništa posebno, osim što je pisala ljutita pisma
uredniku New York Timesa zbog liberalnog gledišta tih novina. Soba je bila udobna, poput
ostatka kuće; umirivala je dušu. Smirila je Locka do te granice da je ušao poslije Claire i
pogledao uspavano dijete, krupno, crvenokoso, Clairine blijede puti. Bilo je umotano u plavi
pokrivač i s dudom u ustima.
»Ovo je Zack«, Claire je prošaptala.
Sto je Lock mislio o ovom uspavanom djetetu? Claire je nervozno vrtjela prstima. Mislila je
da nešto nije u redu s njime i to ju je plašilo. Bojala se unatoč tome što je Gita Patel, odlična
pedijatrica, rekla da je Zack dobro, da je normalan i zdrav. Iz nekog razloga Claire je htjela
čuti Lockovo mišljenje, htjela je da umiri njezine strahove u vezi sa Zackom. To je bila jedina
stvar koju je ikad zatražila od njega.
Zack je imao crvenu i kovrčavu kosu poput Clairine, pa su i njegove duge trepavice bile
crvene. Koža mu je bila bijela poput gipsa, pudera, snijega ili mramora. Kapci su mu treptali
dok je ritmično sisao dudu. To je bilo Clairino dijete, njezina beba; Locka je preplavio osjećaj
ljubavi prema njemu. Ako nešto i nije bilo u redu s tim djetetom, Lock će pomoći Claire da
otkrije problem, riješi ga i da dijete ozdravi.
»Prekrasan je«, rekao je Lock. »Savršen.«
81
GIGA
SEDMO POGLAVLJE
On je ostavlja samu
Za: isafrench@nyc.rr.com
Od: cdc@nantucket.net
Poslano: 10. veljače 2008., 10.03
Naslov: Pozivnica
Isabelle,
hvala ti što si mi poslala radni primjerak pozivnice. Stvarno izgleda lijepo s bojama breskve i
metvice, vrlo je elegantna i nimalo otrcana i staromodna. Htjela bih se još samo osvrnuti na
neke stvari. Prvo, čini mi se da ste preimenovali ovo događanje. Istina je da mu naziv »une
petite soiree« daje određenu dozu europskog šarma, no Nantucket nije ni Pariz ni SaintTropez. Osim toga, ime »Ljetna gala večer« koristi se toliko dugo da bi po mom mišljenju
bilo najbolje da ga se i dalje držimo, jer bi u protivnom mogli zbuniti ljude. Stoga, molim te,
promijeni »une petite soiree« u »ljetna gala večer«.
Primijetila sam da je Aster zaboravio napisati mjesto događanja, tako da bi nakon »18.00 —
22.00 h« trebao dodati »Gradski rekreativni tereni, Old South Road«. I zadnje, možeš li,
molim te, promijeniti »Mrs Jason Crispin« u »Claire Danner Crispin«? Da ne idem
nepotrebno u detalje o mom braku, razlog mijenjanja je taj što me nitko na otoku ni bilo gdje
drugdje u svijetu ne poznaje kao Mrs Jason Crispin.
Hvala! Claire
Za: cdc@nantucket.net
Od: isafrench@nyc.rr.com
Poslano: 20. veljače 2008., 10.05
Naslov: Pozivnica
Draga Claire,
što se tiče triju točaka u mailu koji si mi maloprije poslala: dobro sam razmislila o imenu »une
petite soiree« prije nego što sam se odlučila za njega. U pravu si, Nantucket nije Lyons niti
Aix-en-Provence, no s ovim bi imenom događanje dobilo na suptilnoj eleganciji koja mu
neizmjerno nedostaje.
Drugo, budući da ime lokacije »gradski rekreativni tereni« asocira na atmosferu nedjeljnih
utakmica bejzbola koju nipošto ne smijemo dovesti u vezu s našom galom, jednostavno sam
izbrisala ime lokacije prije nego što sam Asteru dala podatke. Mislila sam da ćemo moći naći
neko elegantnije rješenje s obzirom na milje naših gostiju. Mogli bismo jednostavno napisati:
»Ispod šatora, Old South Road«. Možda tako zvuči kao da se radi o putujućem cirkusu, no
svejedno je bolje od »gradskih rekreativnih terena«, isto tako kao što je »une petite soiree« —
znaš da to znači »malo večernje okupljanje«, zar ne? — daleko bolje od »ljetne gala večeri«.
Što se tiče načina na koji sam napisala naša imena — »Mrs Marshall French« i »Mrs Jason
Crispin« — on je u New Yorku uobičajen. Slažem se da je malo staromodno (i vjeruj mi, s
obzirom na razvod kroz koji sad prolazim, zapravo mrzim kad me tako oslovljavaju), no
nisam sigurna trebamo li se u ovom slučaju odreći ove tradicije s obzirom na naše goste koji
će bez sumnje cijeniti ovakve formalnosti u pozivnici.
Hvala! Isabelle
82
GIGA
Za: isafrench@nyc.rr.com
Od: cdc@nantucket.net
Poslano: 18. veljače 2008., 11.21
Naslov: Pozivnica
Isabelle,
oprosti što mi je trebalo taaaaaaaaako dugo da ti odgovorim. Sva su mi djeca bolesna, muž
ima rok na poslu i uza sve to moja dadilja je na odmoru u Grand Canvonu pa se moram sama
snalaziti. Kako smo obje u stisci s vremenom, odmah ću prijeći na stvar:
Naravno da znam što to znači. »Une petite soiree« je neobično, razigrano ime za jednu vrstu
zabave u koju naša gala ne spada. U našem slučaju radije ne bih bila ironična — nema ničeg
malog, jednostavnog (ni francuskog) u ovom događanju. I kao što sam već rekla, mnogo bi
odmoglo mijenjanje imena koje je afirmirano poput naših vlastitih.
Za lokaciju moramo staviti ime »Gradski rekreativni tereni« jer to jest njezino ime. Slažem se
da ne zvuči glamurozno i moja djeca tamo igraju bejzbol i nogomet, no to je jedino mjesto
dovoljno veliko za održavanje ljetne gale. Grad nam je to velikodušno odobrio te se mora
spomenuti u pozivnici. Bilo bi suviše neodređeno napisati »Ispod šatora, Old South Road«, Ta
cesta duga je pet kilometara; mogu već zamisliti goste kako lutaju uokolo pokušavajući uočiti
vrhove šatora među stablima.
Treće, u dvadeset prvom smo stoljeću te je sasvim u redu ako žene rabe vlastita imena i
prezimena. Ne moraju te oslovljavati imenom i prezimenom bivšeg muža, kao ni mene
imenom i prezimenom mog muža. Koristit ću svoje djevojačko prezime i kršteno ime jer me
tako znaju u profesionalnom i privatnom životu: Claire Danner Crispin. U ovom slučaju
moram ostati pri svome i unaprijed hvala na tvojoj susretljivosti i razumijevanju.
Hvala! Claire
Za: cdc@nantucket.net
Od: isafrench@nyc.rr.com
Poslano: 18. veljače 2008., 11.24
Naziv: Pozivnica
Draga Claire,
obavijestit ću Astera o stvarima o kojima smo raspravljale.
Hvala! Isabelle
Za: isafrench@nyc.rr.com
Od: cdc@nantucket.net
Poslano: 28. veljače 2008., 15.38
Naziv: Hitno pitanje!!!
Isabelle,
danas sam primila mail s primjerkom ulaznice te sam primijetila — iako zaista izgleda
prekrasno — da je unesena samo jedna od promjena o kojima smo razgovarale. Još sam
uvijek pod imenom »Mrs Jason Crispin«, dok je pod lokaciju napisano »Ispod šatora, Old
South Road«. Rekla si da ćeš Asteru dati promjene.
Što se dogodilo????
Claire
83
GIGA
Za: cdc@nantucket.net
Od: isafrench@nyc.rr.com
Poslano: 28. veljače 2008., 15.41
Naziv: Hitno pitanje!!!
Draga Claire,
zapravo sam rekla da ću mu prenijeti to o čemu smo raspravljale. Na kraju je bio spreman
prihvatiti staro ime zbog kontinuiteta (što je mene strašno razočaralo jer vjerujem da je »une
petite soiree« daleko bolji naziv za ovo događanje). Aster nije smatrao da je potrebno unijeti
ostale dvije promjene.
Hvala! Isabelle
Za: isafrench@nyc.rr.com
Od: cdc@nantucket.net
Poslano: 28. veljače 2008., 20.24
Naziv: Pitanje ovlasti!
Isabelle,
nadam se da se zbog ovog nećeš uvrijediti, no Aster Wyatt, unatoč svom ljubaznom pristanku
da nam dizajnira pozivnicu, nije u poziciji da donosi odluke koje se tiču udruge i jako sam
ljuta što se upravo to dogodilo. Molim te, moram inzistirati na tome da za moje ime stavi
»Claire Danner Crispin«. Ako želiš staviti nejasnu oznaku za lokaciju, samo izvoli, no budi
spremna na kaos koji će potom uslijediti.
Hvala! Claire
Za: cdc@nantucket.net
Od: isafrench@nyc.rr.com
Poslano: 28. veljače 2008., 20.27
Naziv: Pitanje ovlasti!
Draga Claire,
Aster Wyatt zapravo i jest član našeg odbora, ja sam ga dovela i zadužila za pozivnicu, tako
da sve konačne odluke vezane za to donosi on. On ju je besplatno dizajnirao, no tiskanje 2500
pozivnica (što uključuje pozivnicu, veliku kuvertu, kartončić za odgovor i kuvertu za
odgovor) došlo nas je negdje oko šest tisuća dolara. (Morat ćemo dodatno platiti tiskanje
imena članova odbora na finom pergamentu, no mislim da bi to trebalo uključiti u pozivnicu
kad odbor bude bio u konačnom sastavu.) Pozivnice su tek stigle iz tiskamice i odmah sam ti
poslala jedan primjerak. Mislim da ćeš se složiti sa mnom da si ne možemo dopustiti dodatni
trošak vraćajući nazad pozivnice da bismo promijenili tvoje ime (koje, moram istaknuti, nije
netočno ili krivo napisano) samo zato što ti se ne sviđa.
Hvala! Isabelle
84
GIGA
Fwd: Ldixon@nantucketschildren.org
Poslano: 28. veljače 2008., 21.00
Naslov: Pitanje ovlasti!
Jesi li vidio ovo? Možeš li vjerovati? Bit ću navedena (i to, usput rečeno, ispod njezinog
imena, iako bih po abecednom redu trebala biti prva. Pogodi čija je to bila odluka!) pod »Mrs
Jason Crispin«. Kao da smo se tek iskrcali s Mayflowera, mučno mi je od same pomisli.
Za: cdc@nantucket.net
Od: Afiske@harperkanefiske.com
Poslano: 1. ožujka 2008., 8.14
Naslov: Pitanje ovlasti!
Šest tisuća dolara već je bio velik trošak, Claire. Ne možemo ih vratiti i napraviti nove. Gledaj
to s bolje strane, Jasonu će se to strašno svidjeti.
Adams
Za: AFiske@harperkanefiske.com
Od: cdc@nantucket.net
Poslano: 1. ožujka 2008., 9.45
Naslov: Pitanje ovlasti!
Ma Jason neće ni skužiti! Vidjet će ime »Mrs Jason Crispin« i mislit će da ga netko zove
curicom.
Za: isafrench@nyc.rr.com
Od: cdc@nantucket.net
Naslov: (Neposlano)
Isabelle,
vrlo mi je teško i neugodno surađivati s tobom. Razumijem da trenutačno prolaziš kroz težak
razvod i zato sam spremna na više ustupaka. No moraš shvatiti da je Nantucket drukčiji od
Manhattana. Nantucket je mali grad, uobičajen i skroman, čak i tijekom ljeta. Mi ne trebamo
niti se želimo doimati kao još jedna gala zabava na Manhattanu (ili, ako hoćeš, u Cannesu ili
Nici). Ja ne trebam niti želim da me oslovljavaju s »Mrs. Jason Crispin«. Čak me i prijatelji
moje djece zovu Claire. Nema veze ako pod lokaciju stavimo »Gradski rekreativni tereni« jer
to i jest ime i svrha tog mjesta. Žao mi je što ti to zvuči previše provincijski. Žao mi je što ti je
Nantucket općenito previše neugledan i provincijski, no imaj na umu sljedeće: mirna,
skromna i opuštena atmosfera koja vlada na otoku glavni je razlog zbog kojeg se mnogi
ugledni ljudi odlučuju ljetovati ovdje. Nantucket je lijek protiv velikih gradova, a ne njihova
ljetna verzija.
Hvala! Claire
85
GIGA
Ponuda za Ljetnu galu u organizaciji udruge Nantucket's Children:
Island Fare Catering,
vlasnici: Carter i Siobhan Crispin
Ponuda uključuje bar s bogatim izborom pića, piramidu od čaša šampanjca, poslužene koktelzalogaje, buffet s kok-tel-zalogajima, sjedeću večeru, desert
Cijena: 225 dolara po osobi
Napomena: Odabirom ovog menija sigurno nećete pogriješiti. Pripremiti uspješnu sjedeću
večeru za tisuću ljudi pravi je izazov i za najveće, najsofisticiranije tvrtke za catering. (Rekli
su nam da su prošle godine jela bila hladna, nedovoljno pečena ili pregorena.) Pri izradi naših
jela rabimo svježe, sezonske proizvode (uzgojene na domaćem tlu ili u slučaju ribljih
specijaliteta, ulovljene u lokalnim vodama) koji se mogu jesti pri sobnoj temperaturi, baš kao
na pikniku. U ponudi su skromne porcije triju različitih jela tako da možemo udovoljiti
svačijem ukusu te Vam jamčimo elegantnu i kreativnu dekoraciju.
Posluživani koktel-zalogaji:
Pohani škampi u kokosovu brašnu s umakom od manga i čilija
Hladni gazpacho serviran u čašama
Dimljena piletina i quesadillas s avokadom i umakom od kukuruza
Šumske gljive sa sirom Roquefort u lisnatom tijestu
Uštipci »Gougeres«
Prženi hrskavi zamotuljci sa svinjetinom i sa slatkokiselim umakom od marelice
Buffet s koktel-zalogajima:
Stol za hladna predjela sa svježe izvađenim mesom kamenica i ostalih školjaka, umak
»Mignonette«
Ekstra veliki škampi s hrenom, senfom i koktel umacima Brie en croute s pekan orasima i
umakom od šljiva
Narezano svježe povrće s umakom od vlasca i pinjola i papreni hummus
Sjedeća večera
Odrezak goveđeg buta na roštilju s umakom od gorgonzole
Rolica od jastoga
Salata od divlje riže i šampinjona prelivena umakom »Vinaigrette« sa sušenim brusnicama
Salata Caprese: narezane Bartlett Farm rajčice, mozzarella di bufala, svježi bosiljak
Kukuruzni kruh
86
GIGA
Novosti iz poslovnog svijeta u The Inquirer and Mirror, 25. veljače
Lockhart Dixon, izvršni direktor udruge Nantucket's Children jučer je potvrdio da će ikona
rockh rolla Max West nastupati na ovogodišnjoj dobrotvornoj večeri »Ljetna gala« koja će se
održati šesnaestog kolovoza na gradskim rekreativnim terenima.
»Mi smo oduševljeni što je Max West odlučio nastupati u dobrotvorne svrhe, inače si udruga
nikad ne bi mogla priuštiti takvog izvođača. Jedna od dviju voditeljica gale, Claire Danner
Crispin, Maxova je prijateljica iz djetinjstva. Uspjela ga je nagovoriti da dođe i mi smo joj
vrlo zahvalni na tome.«
Ulaznice se mogu nabaviti po cijeni od tisuću dolara, u što su uključeni kokteli, večera i
devedesetminutni koncert Maxa Westa.
To će biti najveći društveni događaj ovoga ljeta.
Gavin Andrews potkradao je udrugu, no on to nije smatrao ni kradom ni pronevjerom. On bi
to najradije usporedio s obiranjem vrhnja, kao što nedužni dječak prstom zahvaća šećernu
glazuru torte.
Počeo je s »obiranjem« još u listopadu kad su se počele slijevati godišnje donacije udruzi.
Dobio bi deset ili dvanaest čekova u ukupnom iznosu od primjerice osam tisuća i petsto
dolara, od čega bi na račun udruge stavio osam tisuća dolara, a preostalih petsto sebi u džep.
Iznosi čekova upisivali su se u dokument u računalu, no novac se polagao u banci pa bi to bilo
zabilježeno samo na uložnim listićima (koje bi Gavin odmah bacio) i izvješćima banke,
kojima je Gavin rukovodio. Jedino ga je revizor mogao otkriti, no on je dolazio jednom svake
dvije godine. Zadnji put je bio u rujnu i svi su računi bili u savršenom redu, do zadnjeg penija.
Lock je bio zadovoljan Ga-vinom, govorio je kako nije očekivao ništa manje od njega te ga je
doslovce tapšao po leđima. Nakon dva tjedna Gavin je počeo krasti i namjeravao je biti
daleko za sljedećeg revizorova posjeta.
Nitko ga drugi nije mogao otkriti. Doduše, upravni odbor imao je svog blagajnika, starijeg
čovjeka imenom Ben Franklin, koji je (kakve li divne slučajnosti!) živio u Lincoln Parku u
Chicagu, nedaleko od Gavinovih roditelja. Zapravo, Ben Franklin i Gavinov otac, Gavin
senior, bili su članovi istog kluba i Gavin je zahvaljujući tome znao da Ben Franklin u svojim
poodmaklim godinama nije više isti kao nekad. Gospodin Franklin bio je jedini član odbora
koji se dobrovoljno javio za mjesto blagajnika. Bio je otac devetero djece i djed dvadeset
šestero unučadi te je Gavin vjerovao da je njegova želja da obnaša dužnost blagajnika bila
više motivirana prilikom da pobjegne iz prepune kuće nego zanimanjem za vođenje financija.
Ben Franklin je očekivao da mu Gavin prije svakog sastanka odbora pripremi bilancu
proračuna i investicija. Dolazio je na svega tri sastanka godišnje — u lipnju, srpnju i kolovozu
— dok je u ostalim mjesecima sam Gavin sjedio u odboru kao blagajnik i sam predstavljao
proračun.
Lock je bio jedina osoba na koju je Gavin morao pripaziti, no Gavin je radio u udruzi gotovo
koliko i Lock, tako da je poznavao svoga šefa koliko i jedna supruga. (Možda je ovo bilo
malo pretenciozno s Gavinove strane. Sto je on, naposljetku, znao o braku i odnosu medu
supružnicima? Pa recimo to ovako: Gavin je provodio više vremena s Lockom nego Daphne.)
Gavin je znao sljedeće stvari: iako je Lock bio poslovni čovjek, bio je sklon interakciji s
drugim ljudima i njegovanju međuljudskih odnosa. Znao je čavrljati i pregovarati tako vješto
da druga strana nije ni shvaćala da je radila točno ono što je Lock želio. Bio je uvjerljiv, pun
pouzdanja i pametan te je zato i uspio steći toliko bogatstvo. No, Lock nije bio lud za
brojevima i računicama. Gledao bi u redove i stupce prepune brojeva sve dok ga glava i oči ne
bi zaboljele, nakon čega bi preklinjao Gavina da mu nade tabletu protiv bolova. Gavin je ovo
shvatio odmah na početku te je ljubazno predložio Locku da njemu prepusti detalje oko
financija. Lock mu je bio zahvalan te je Gavin godinama radio na stjecanju njegovog
87
GIGA
povjerenja. Računi su štimali, revizor je bio zadovoljan. Sve je bilo u savršenom redu.
Gavinu nije bilo lako odlučiti se za kradu, pronevjeru, »obira-nje«. Iako je imao slobodne
ruke i dobro osmišljen plan, svejedno se bojao da ga ne otkriju. Time bi došao kraj životu koji
je sad vodio — što je uključivalo njegov posao, korištenje ogromne kuće svojih roditelja, a da
i ne spominje svoj odnos s njima, Lockom i svima ostalima koje je znao. Zašto je onda to
radio? Iskreno, Gavin se osjećao kao da mu netko negdje nešto duguje. Život mu nije ispao
onako kako je on to bio zamislio. Rodio se kao sin jedinac u bogatoj obitelji te mu je život
trebao teći glatko. Jedan od njegovih problema bio je taj što je prerano dosegnuo vrhunac. Bio
je izabran za najzgodnijeg maturanta u svojoj generaciji u Evanston Day Schoolu, no to
postignuće nije impresioniralo njegove roditelje; gledali su na to kao na svaku drugu stvar
koju je dobio od njih (Rodio si se s jako dobrim genima, govorila je njegova majka). Gavin se
potom upisao na Sveučilište u Michiganu gdje se gotovo izgubio u gomili; bilo je gotovo
nemoguće istaknuti se u moru plave i žute∗. Nikad neće zaboraviti svoju prvu utakmicu
ragbija kad je zurio u sva ta tijela i osjećao svoju beznačajnost, kao kad ljudi promatraju
mnoštvo zvijezda na nebu. Odlučujući trenutak njegovog studiranja dogodio se kad se
poseksao s prekrasnom bruco-šicom Dianom Preli u spremištu sredstava za čišćenje jednog
irskog puba. Nije se mogao sjetiti kako su uopće tamo završili, no sjećao se da je to bila
Dianina ideja, da ga je ona odvela tamo. Kad je sve bilo gotovo, ona ga je optužila da ju je
prisilio na seks. Nije otišla toliko daleko da ga tuži, no »silovanje na spoju« potiho mu je bilo
prišiveno. Izgubio je ono malo prijatelja što je imao, ali je svejedno nastavio ići na tulume te
počeo i pušiti samo da ima što raditi rukama, da može pripadati nekoj skupini, pa makar i
žicajući cigaretu ili upaljač. Sve je više osjećao ogorčenost i otuđenost od sviju; kao da je
nešto unutra u njemu počelo trunuti.
Poslije koledža, Gavin senior pronašao je sinu posao u Kapp&Le-high, računovodstvenoj
tvrtki u Chicagu, i upravo je tamo započela njegova uredska kriminalna karijera. Pokleknuo je
klasičnom pritisku okoline kad mu je prišla grupa zaposlenika koji su tu već dvije godine
radili i sudjelovali u pronevjeri. Mogao ih je prijaviti ili zažmiriti na jedno oko, no toliko je
htio da ga prime u svoj krug da je radio jedan od najopasnijih dijelova pronevjere —
premještanje novca s jednog računa na drugi, mijenjanje iznosa te stavljanje razlike u
zajednički crni fond koji bi potom međusobno dijelili. Uhvatili su ih nakon samo nekoliko
mjeseci, i to ne zahvaljujući Gavinu, već nekom drugom tipu koji ih je sve odao. Budući da su
svi bili novopridošlice, vrlo mladi i nevjerojatno glupi, a pronevjereni iznos bio manji od
deset tisuća dolara, tvrtka Kapp&Lehigh samo ih je otpustila i srećom ih nije htjela tužiti.
Gavin je svejedno bio osramoćen i bilo mu je nemoguće pronaći drugi posao. Njegovi
roditelji bili su očajni. Tijekom zime živio je s njima, nezaposlen, slušajući tužne note jazza i
trošeći njihov novac na fino izrađenu odjeću za koju je mislio da je nikad neće imati prilike
nositi. Na ljeto je otišao s njima na Nantucket, a najesen su mu predložili da ostane i bez ičije
pomoći započne novi život. Gavinovi roditelji su ili mislili da će morski zrak i hladna siva
zima ojačati njegov karakter ili su ga se htjeli riješiti, ostaviti ga na otoku da se ne moraju
natezati s njime iz dana u dan. Dopustili su mu da živi besplatno u njihovoj kući s pogledom
na plažu Cisco, no trebao je naći posao i sam plaćati troškove života.
Nantucket je bio malen grad i to je Gavinu odgovaralo, no bilo mu je teško naći način da se
istakne. Nekoliko mjeseci radio je kao čuvar slika u umjetničkoj galeriji pa mu je dosadilo;
radio je kao konobar u restoranu Brotherhood, ali mu je tamo bilo prevruće i neuredno. Onda
je naišao na udrugu Nantucket's Children i stvari su sjele na svoje mjesto. (Sto je, po mišljenju
njegovih roditelja, bilo čudno jer Gavin nije volio djecu.). Ispalo je da je sa svojim setom vještina savršeno odgovarao profilu iritantnog upravitelja. Bio je točan, precizan, besprijekorno
ljubazan i nikad ne bi ništa zaboravio. Stvorio je prepoznatljivu sliku sebe u javnosti — mali
∗
Reprezentativne boje Sveučilišta u Michiganu. (op. ptev.)
88
GIGA
crveni »ženski« auto, sklonost klasičnoj glazbi, stranim filmovima i talijanskim košuljama iz
Haberdasheryja — no u posljednje vrijeme osjećao se kao da ga njegov identitet koči. Htio je
imati prijatelje umjesto poznanika, htio je da ga pozivaju na koncert nekog benda ili na pivo u
Chicken Box, htio je razgovarati umjesto da drugi razgovaraju o njemu. Njegovi najbliži
prijatelji bili su Rosemary Pinkie, odnedavno udovica koju je upoznao preko episkopalne
crkve i Lockova žena, Daphne Dixon, koja je voljela tračati jednako kao i on.
Nije krao zbog novca (iako troškovi življenja u kući od 500 četvornih metara nisu bili mali te
mu njegove povišice nikad nisu bile dovoljne), već zato što je žudio za promjenom. Mislio je
stavljati »ukradeni novac sa strane te potom pobjeći s njime. Kad bude bilo vrijeme za to,
mislio je napustiti zemlju i pobjeći, možda u Tajland, Vijetnam ili Laos, gdje bi našao
prekrasnu djevojku i živio u slobodi, bez ičijeg osudivanja.
Postojala je jedna stvar vezana za kradu koja ga je iznenadila: krađa mu je uljepšavala
svakodnevni život. Dok je s jedne strane bezbrižno obavljao tisuću i jedan zadatak tog dana, s
druge je sjedio na rubu stolice, držeći sve na oku, ne uzimajući ništa zdravo za gotovo. Bio je
svjestan novčanica od petsto dolara u svom džepu, kao i zgužvanog uložnog listića u kanti za
smeće. Mogao je osjetiti pritisak svojih prstiju na tipkovnici dok je ukucavao iznos položenog
novca i strujanje zraka na svom svježe obrijanom obrazu. Mogao je čuti Locka kako diše na
drugoj strani sobe i raspoznati svaku notu Chopinove poloneze koja je dopirala iz Bose radija.
Sto će svirati u trenutku kad ga otkriju? Naježio bi se od same pomisli.
Kad je telefon zazvonio, Gavin je gotovo iskočio iz svoje stolice
na kotačiće. Lock je podignuo pogled. »Previše kofeina za ručkom?« »Dupla kava s
mlijekom«, potvrdio je Gavin. »Ako je to Daphne, reci joj da me nema.« Gavin je kimnuo. To
je bio standardni postupak. Iako je za Gavina Daphne bila neka vrsta druga u održavanju
života što zanimljivijim, nije joj rekao da joj muž rutinski odbija pozive.
»Udruga Nantucket's Children.«
»Gavine?«
Gavin je oblizao zube buljeći u zidnu vješalicu za kapute na kojoj je visio Lockov Burberry
kaput i Gavinova (finija) jakna od kašmira iz Hickeya Freemana. Na liniji je bila Claire
Crispin... opet.
»Bok, Claire.«
»Bok. Je li ti Lock pri ruci?«
Pri ruci. Uvijek bi to rekla — možda zbog toga što joj je muž bio stolar — i taj ga je izraz
izluđivao. Je li mi Lock pri ruci ? Ne, nije mi pri ruci; vratio sam ga u kutiju s ostalim alatom.
(Gavin je samo jednom izveo ovu šalu te ga je odmah zasitila.) Zasitio se općenito i s Claire,
no ona je svejedno uvijek bila tu, zovući Locka ili svraćajući u ured svako malo. Došla bi oko
8.15 kad se vraćala s voženja djece u školu i izgledala bi poput smrti na dopustu u onoj
raširenoj, bezobličnoj odjeći za jogu, bez trunke šminke, s improviziranom pundom. Gavin
nikad ne bi dopustio da ga vide takvog u javnosti; ne bi mu se svidjelo da tako izgleda ni kod
kuće. Claire je uvijek morala nešto uzeti iz ureda ili donijeti u ured, ili je trebala Gavina da joj
nade neki dokument, ili je htjela čuti Lockovo mišljenje u vezi s njezinim okršajem s Isabelle
French preko maila. Sve je to bilo toliko zamorno da Gavin nije obraćao puno pozornosti.
Vrlo često Claire bi kasnije zvala tog istog dana i kad bi se Gavin javio na telefon, rekla bi mu
»Bok, Claire je. Jesam li ti nedostajala?«
A Gavin bi pomislio: Kako mi samo možeš nedostajati kad si uvijek tu?
Obično bi pokušao odglumiti cerekanje te bi mu Claire potom rekla (dovodeći ga do ruba
živaca): Je li ti Lock možda pri ruci?
Sad joj je odgovorio: »Pričekaj, molim te.« Pritisnuo je tipku na telefonu i rekao Locku:
»Claire je na liniji.«
»Okej. Odlično. Možeš je spojiti.«
89
GIGA
Lock je Clairine pozive, za razliku od Daphneinih, uvijek primao. Sto je to moglo značiti?
Gavin je pomno promotrio Locka. Zapravo se činilo kao da su mu oči zabljeskale kad ju je
pozdravio i da mu je glas zvučao nekako nježnije. Lock se potom zaokrenuo stolicom prema
prozoru te okrenuo leda Gavinu. Gavin je dobro poznavao ovu gestu i njezine različite
primjene: on je držao ruke u džepovima jakne kad bi nosio depozit u banku te bi uvijek
okrenuo ekran kompjutora prema sebi kad je morao ukucavati podatke vezane za financije, i
to najčešće dok je Lock bio na ručku. Ovo su sve bili trikovi onih koji su imali nekakvu tajnu.
Okrenuti leđa. Koristiti kratke bezazlene izraze koji ništa nisu odavali, baš kao što je Lock sad
to činio: Da, razumijem što želiš reći. Okej. Ne mogu sada. Možeš se kladiti. Da, da, i ja isto.
Gavin je stisnuo oči uprte u Lockova leda. Ljubavnici ? Ma nemoguće. Kadgod bi došla u
ured, Claire je izgledala kao da je provela šest tjedana u Outward Boundu∗ i nije obavila prvo
tuširanje nakon povratka u civilizaciju. Žene se ne pojavljuju pred svojim ljubavnikom
izgledajući tako (Gavin je spavao s ukupno četrnaest žena od kojih nijedna nije bila ništa
posebno, no sve su bile njegovane). Osim toga, Claire nije bila Lockov tip — ne samo zbog
toga što je izgledala kao da se oblači u zamračenoj sobi. Bila je previše obična za Locka,
previše nemarna i ležerna; jednom riječju, neugledna. Kad bi Gavin natuknuo Daphne da je
Lock vara s Claire Crispin, ona bi se zlobno nasmijala te sasula bujicu uvredljivih primjedbi o
Claire (zbog kojih bi čak njemu bilo neugodno), od kojih bi riječ »prljava« bila najblaža.
Daphne se brinula zbog Isabelle French, i to sasvim opravdano, jer je Isabelle French bila
klasična ljepotica, uglađena... i odnedavno slobodna (Sam se Gavin zanimao za nju, iako je on
bio daleko ispod njezinih standarda). No Isabelle već mjesecima nije dolazila na otok i rijetko
je zvala. Kad bi i nazvala, Lock bi ponekad rekao Gavinu da preuzme poruku; inače su im
razgovori bili kratki i moglo se bez sumnje nazrijeti Lockovo nestrpljenje.
Ma ne, Gavin je sa sigurnošću tvrdio Daphne. Nema ničega između Locka i Isabelle French.
No sad je Gavin imao taj predosjećaj, bio je gotovo siguran da Lock ima neku tajnu, baš kao i
on. Ma gle ga kako samo lagano udara nogom prastari radijator. Nervozni ljudi imaju takve
tikove. Gavin ga je prepoznao jer je i sam pazio da ih što manje radi: govorenje u bradu,
lomljenje prstiju, oblizivanje zubiju, kompulzivno provjeravanje džepa hlača: Je li lova još
bila tamo, i to sva? Kriminalci se mogu međusobno prepoznati, a Gavin je prepoznao jednoga
u Locku.
»Okej, ja ću dovršiti. Da, vidimo se.« Potom je Lock spustio slušalicu.
»Kako je Claire?« upitao je Gavin trudeći se da zvuči što ravno-dušnije. Možda si je sve to
samo umišljao: njemu je bilo tako lako napraviti nešto loše da je pretpostavljao kako je to i
drugima jednako lako.
Lock se nasmiješio — zaljubljeno, s osjećajem krivnje? Gavin nije znao reći.
»Oh, sasvim dobro.«
* * *
Carter je dobio tisuću devetsto dolara na March Madnessu — što je, kako je objasnio Siobhan,
natjecanje u košarci i prilično velika stvar u Americi. Siobhan je bila izvan sebe zbog
njegovog klađenja, čak i kad bi dobio i izvukao pet novčanica od sto dolara iz svog snopa i
rekao: »Za šoping.«
Siobhan je odlučila potrošiti novac upravo tako, iako ga je zapravo trebala položiti u banku i
osigurati se od budućih gubitaka ili ga baciti Čarteru u lice i reći bez okolišanja da ima
ozbiljan problem. Ožujak je bio vrlo tmuran za Siobhan — nije bilo posla, samo bezbroj sati
koje je provela s djecom na klizalištu jedući kriške pizze i odstajale kokice te pijući dijetalne
∗
Neprofitna organizacija koja provodi programe iskustvenog učenja kroz pustolovne aktivnosti u prirodi, (op.
prev.)
90
GIGA
gazirane sokove. Claire je bila čudna i pomalo hladna radeći cijelo vrijeme na predmetu za
dražbu i odlazeći na večernje »sastanke«. Već je dva puta odbila Siobhanin poziv da odu u 56
Union na čašu Caberneta i hrpu hrskavih vrućih prženih krumpirića jer je imala »sastanak«.
Siobhan ju je pitala: »Pa tko bude na tim sastancima? Svi ili samo ti i Lock?«
Pauza. »Cijeli odbor.«
Glas joj je imao blagi optužujući ton jer je Siobhan tehnički bila član odbora, a dotad nije bila
na ni jednom sastanku. A to se neće promijeniti, mislila je bahato Siobhan, sve dok ne
angažiraju nju za catering.
U biti, odnos između njih dvije više nije bio isti od onog dana kad je Siobhan vidjela Claire i
Locka zajedno u autu kako jure prema šumi kod Tupancy Linksa i kad je Claire to čvrsto
zanijekala. Bila je to nečuvena laž, no Siobhan se nije ljutila zbog same laži. Stvar je bila u
tome što je ta laž krila mnoštvo drugih laži. Koja je bila svrha svih tih sastanaka? Sto se na
njima događalo? Jason je možda bio preblizu ploče da uspije nešto pročitati, no Siobhan nije.
Nešto je tu smrdjelo. Zašto Claire nije htjela priznati? Nešto je skrivala od nje, a Siobhan je to
uvrijedilo i povrijedilo; bila je ljuta na Claire i na sebe. Možda
je bila previše sarkastična ili pregruba — posljedica odrastanja medu sedmero djece — a
Claire osjetljiva i nježna poput punjenja najfinije čokolade. Bojala se povjeriti joj se. Siobhan
je žarko željela pitati Claire: Sto misliš o Locku? Sviđa li ti se raditi s njime? Provodite
mnogo vremena zajedno. Osjećaš li nešto više prema njemu? Činilo se da je Clairin odnos s
Lockom prerastao u nešto više od običnog prijateljstva; kao da su svojom prisnošću prešli
granice primjerenoga. No Siobhan nije imala dovoljno hrabrosti načeti tu temu. I tako su se
našle u slijepoj ulici. Claire se nije htjela povjeriti Siobhan u vezi sa svojim odnosom s
Lockom; Siobhan se nije htjela povjeriti Claire o Carterovu klađenju ili ičem drugom. Na
štetu njihova prijateljstva. Bila je to teška zima.
Siobhan je uzela od Cartera petsto dolara, stavila ih u džep traperica i otišla do grada. Na
odlasku Carter joj je rekao: Kupi si nešto lijepo! Kao da je on gangster, a ona njegova cura.
Presmiješno.
Subota popodne polovicom ožujka: Federal Street je bila pusta - grad je izgledao naseljen
samo duhovima — ipak, na ulici je bio parkiran Clairin auto. Siobhan ga je vidjela ulazeći u
butik Eye of the Needle. To je bio Clairin najdraži butik, možda će je tamo sresti pa će
zajedno do Brotherhooda na jedan Bailey s. No Claire nije bilo unutra. Siobhan je izašla,
nazvala je Claire na mobitel no odmah se uključila sekretarica. Siobhan je instinkt govorio da
je Claire bila u uredu udruge u Union Streetu — jednostavno je znala. Zašto ne otići tamo,
uvjeriti se sama i osloboditi se jednom zauvijek ovih sumnji? Siobhan se osjećala poput
detektivke Nancy Drew, poput jebene An-gele Lansbury.
Krenula je ubrzanim korakom niz Federal Street, tako energično da je to bilo teško opisati.
Uhvatit će svoju prijateljicu kako...što?
Siobhan je ugledala Claire kako ubrzano silazi stubama ispred crkve. Pogledala je na sat. Pola
pet. Misa je bila u pet, no Claire je odlazila iz crkve, a ne ulazila u nju. Svaki dobar katolik
znao je da postoje samo tri razloga zbog kojih se ide u crkvu poslijepodne; vjenčanje, sprovod
i ispovijed. Siobhan nije vidjela ni mladence ni mrtvačka kola u blizini.
»Claire?«
Ona se trgnula, poput krivca uhvaćenog na djelu.
»Bok«, rekla je slabašnim glasom.
Siobhan je pogledom pokazala na crkvu. »Sto radiš ovdje?«
»Sto ti radiš ovdje? Pa u gradu nema ničega, Bože mili.«
»Jesi li se išla ispovjediti?«
Claire se okrenula prema crkvi kao da je bila iznenađena što je tamo stajala.
»Da, jesam. Znaš, pokušavam natjerati J. D-a i Ottilie da idu, ali ne žele, pa im želim dati
91
GIGA
dobar primjer i tako. Malo kajanja nikom nije naškodilo.«
Claire je bila osoba koju je bilo najlakše pročitati na cijelom svijetu. Sad se crvenila u
obrazima. Detektivka Siobhan bila joj je na tragu. Iako je odrasla u County Corku u Irskoj, a
Claire u zabačenom obalnom dijelu New Jerseyja, njihov je vjerski odgoj bio isti. Siobhan se
nije ispovijedala od svoje dvanaeste godine i znala je da je isto tako bilo i s Claire. Samo bi ju
jedan prilično težak grijeh naveo na ispovijed.
»Ja sam bila malo po dućanima. Jesi li za to da sjednemo negdje na piće i popričamo?«
»Ne, ne mogu.«
»Hajde, samo jedno piće. Čini mi se kao da se više uopće ne viđamo.«
»Moram se vratiti kući; Jasonu, djeci, večeri. Znaš kakav je moj život.«
Siobhan je kimnula, potom su se poljubile te se Claire uputila prema autu. Siobhan je skrenula
iza ugla, da tobože potraži »nešto lijepo« u butiku Erica Wilson. Zapravo je samo htjela
izgubiti se s Clairina vidika da može doći do daha od šoka. Claire je bila na ispovijedi.
Znaš kakav je moj život.
No je li uistinu znala?
* * *
Postojala je jedna pjesma o tome kad netko ima loš dan koju su djeca obožavala i kadgod bi je
pustili na radiju, Claire je morala pojačati volumen i troje starije djece pjevalo bi zajedno dok
bi Zack plakao. Claire je mrzila tu pjesmu; rugala joj se. Ovo je proljeće — koje je inače doba
preporoda i nade — bilo katastrofalno za Claire. Stalno
I je imala loše dane, jedan za drugim. Uzmimo, na primjer, ono što se događalo u radionici.
Već je mjesecima pokušavala započeti rad na karamelastom lusteru za dražbu, no svi ti
pokušaji nisu doveli ni do čega te je samo potratila vrijeme. Uspjela je ispuhati prekrasnu
kuglu koja je trebala biti u sredini lustera, njegova jezgra; bila je neobično intenzivne
ružičaste boje, najraskošnije koju je Claire do tada uspjela postići pažljivim usitnjavanjem
pigmenta tucalom. Kugla je bila savršenog oblika, idealna, tanka i čudesna poput Mjehurića;
Claire je bila na pravom putu, ponovno se uhodala. No onda se ta idealna kugla praktički savršenog oblika smrskala u peći za hlađenje. Kad je Claire to vidjela, nije prestala plakati
sljedeća tri dana. Plakala je na Jasonovu ramenu, a zatim i na Lockovu. Obojica su se
pretvarala da je razumiju, no zapravo je nisu razumjeli; iritiralo ju je to što su se obojica na
kraju jednako postavila. Bit će sve u redu. Napravit ćeš još jednu kuglu i ta će biti još bolja.
Imali su isti ton glasa; u tim trenutcima bili su jedan te isti čovjek, što je bilo uznemirujuće.
Claire je pokušala objasniti da se nije smrskala samo kugla već i njezina sigurnost u sebe i
njezina volja. Na kraju je ipak pokušala ponovno te dobila jednako dobru kuglu, samo što je
nedostajalo ono oduševljenje njezinim savršenstvom koje je popratilo prvu kuglu. Prema
drugoj kugli ponašala se poput pretjerano zaštitnički nastrojene majke. Kad se ohladila,
pažljivo ju je položila u pletenu košaru punu slame te ju je s vremena na vrijeme zadivljeno
gledala, kao da se radi o malom Isusu u jaslama.
Kad je završila s jezgrom lustera, prešla je na njegove krakove. Njih je trebalo zakriviti u
obliku luka. I oni su trebali imati tu ka-ramelastu teksturu poput svijećnjaka gospodina Freda
Bulrusha (u čijem se staklu boja prelijevala poput karamele) s time da su trebali visjeti poput
vitica, kao da kapaju s lustera. To znači da je Claire trebala svaki krak razvlačiti rukom te ga
istovremeno oblikovati u željeni luk i obrtati. Bilo je nemoguće to izvesti, izvan njezinih
mogućnosti, poput određenih položaja u jogi; nije nikako mogla postići željeni oblik.
Pokušala je izraditi jedan graciozan, arabeskni krak šezdeset puta, i kad je napokon uspjela,
ponovno je zaplakala jer je već mogla vidjeti koliko će taj luster biti prekrasan ako ga ikada
bude dovršila, no nije bila sigurna hoće li imati dovoljno strpljenja da izradi preostalih sedam
krakova. Međutim u sljedećih deset pokušaja Claire je ipak uspjela dobiti još jedan divno
92
GIGA
oblikovan krak, no budući da je radila s rukom, a ne pomoću kalupa, ovaj drugi nije bio
jednak prvome. Bio je preoštro zaobljen; kad bi ih sad oba spojila na kuglu, jedan od njih
izgledao bi slomljeno. I tako je poteklo još suza.
Lock joj je rekao: »Nitko nije rekao da će biti lagano. Zapravo, razlog zbog kojeg će luster
biti tako dragocjen je težak način njegove izrade. Platit ćemo tvoju krv, znoj i suze.«
Claire je skoro počela psovati kad je čula ovo. Radilo se o predmetu za dražbu, o donaciji i
njegova izrada oduzimala joj je sve vrijeme. Povratak u radionicu bila je pogreška; nije više
imala takta, ovaj luster je bio previše za nju, pa ipak, to je bila jedina stvar kojom se željela
baviti. I eto: postavila si je nemoguć cilj i to joj je donosilo samo frustraciju i bol.
Jason je bio u pravu. Trebala mu je dopustiti da digne u zrak radionicu ili da baci kišu strelica
na nju, da je spali ili pritisne gas Dartha Vadera te je sravni sa zemljom.
Claire je potom vratila kuglu i taj jedini krak u pletenu košaru te ju je stavila na vrh metalnog
ormara za kartoteku da ne stoji na putu. Kasnije će mu se vratiti; njezini učitelji uvijek su joj
govorili da je najbolje odmaknuti se kad nas staklo ne sluša. Napraviti pauzu. Claire je tako
odvela Ottilie i Sheau k frizeru, a zatim, kao posebnu poslasticu, na manikuru. Claire je
također napravila manikuru, no sam pogled na njezine ruke podsjećao ju je na luster, pa je
tako napustila salon za uljepšavanje teška srca i s dvije cerekave djevojčice. Luster ju je zvao.
Proganjao ju je. Bio je poput djeteta kojeg je ostavila u kontejneru za smeće gdje je plakao za
njom. Toliko o noćnim morama kad smo potpuno budni! Claire je uspjela izdržati večeru, no
kad su djeca zaspala, vratila se natrag u radionicu i izradila maleno sjenilo u obliku zvona za
onaj jedan jedini krak. Unutar njega išla je žarulja. Ovo malo sjenilo bilo je slatko i ljupko
poput đurđice. Claire je ponovno bila zadovoljna cijelim pothvatom sljedećih pet minuta;
onda je započela s izradom drugog kraka. Nakon četrdeset i sedmog pokušaja ponovno je bila
sva u suzama. Otišla je u krevet, kod Jasona koji se probudio tek na trenutak i rekao: »Isuse,
Claire, pusti sve to. Ovako ćeš samo poludjeti.«
Za: isafrench@nyc.rr.com
Od: cdc@nantucket.net
Poslano: 27. ožujka 2008., 1.32
Naslov: Predmet za dražbu
Isabelle,
imam mnogo poteškoća s izradom predmeta za dražbu. Htjela sam izraditi luster koji mi se
činio pravim pogotkom, no stvari ne idu onako kako sam se nadala. Znam da je sad prilično
kasno za ove stvari, no zanima me bi li možda mogla skrpati neki drugi predmet za dražbu.
Možda bismo mogli ponovno uzeti u obzir privatne satove pjevanja ili ulaznice za South
Pacific s upoznavanjem i druženjem s Kristin Chenoweth. Izrada ovakvog umjetničkog djela
uz sve ostale obveze više je nego iscrpljujuća — noću ne mogu spavati zbog toga (Kao što
možeš vidjeti, pišem ti u jedan sat ujutro jer ne mogu zaspati!). Možeš li mi molim te pomoći
da istražimo druge mogućnosti?
Hvala!
Claire
93
GIGA
Za: cdc@nantucket.net
Od: isafrench@nyc.rr.com
Poslano: 28. ožujka 2008. 07:32
Naslov: Predmet za dražbu
Draga Claire,
uopće ne sumnjam u to da ćeš uspjeti izraditi predmet za dražbu koji će svima oduzeti dah.
Dijelim mišljenje ostalih članova odbora koje su iznijeli na našem prvom sastanku: ti
predstavljaš umjetničko blago ovoga otoka i jedno tvoje remek-djelo na dražbi bit će pravi
podvig za udrugu Nantucket's Children. Večera sa Kristin odlična je ideja, to je mogla biti
jedna od opcija kad smo o tome raspravljali prošlog listopada, no sad je prekasno jer je ona
već raspodijelila sve svoje vrijeme za cijelu tekuću godinu. Stoga mislim da ćemo ipak morati
ostati pri našem prvotnom planu, odnosno tvojoj izradi novog remek-djela.
Hvala! Isabelle
Za: isafrench@nyc.rr.com
Od: cdc@nantucket.net
Poslano: 25. ožujka 2008., 9.12
Naslov: Predmet za dražbu
A što je s avionom G5?
Za: cdc@nantucket.net
Od: isafrench@nyc.rr.com
Poslano: 28. ožujka 2008., 9,13
Naslov: Predmet za dražbu
Što s njime?
Za: isafrench@nyc.rr.com
Od: cdc@nantucket.net
Poslano: 28. ožujka 2008., 9.35
Naslov: Predmet za dražbu
Povratni let bilo kamo u Americi? Koktel-zabava za vrijeme leta? Za mene je to bila još
najbolja ideja. Vrijedi li još ta ponuda?
Za: cdc@nantucket.net
Od: isafrench@nyc.rr.com
Poslano: 28. ožujka 2008., 9.37
Naslov: Predmet za dražbu
Ne.
Claire je trebala odustati, jednostavno reći da nije mogla to izvesti. Još su bila četiri mjeseca
do gale. Naravno da su mogli naći neko drugo rješenje. Claire je bila sigurna da je Isabelle
inzistirala na lusteru samo da se osveti. Prokleta stvar iscrpst će joj svu energiju i uzeti sve
vrijeme, i što je najgore, nitko neće dati ponudu osim Locka te će Claire ispasti — ono što i
jest — potpuni promašaj. Odustani! Zbog ovoga su joj se nizali loši dani, jedan za drugim.
94
GIGA
Frustracija zbog lustera utjecala je na ostale obveze u njezinom životu. Kasnila je po djecu
dva dana zaredom te je propustila većinu J. D-ovih prvih utakmica Male lige.
Jedan dio nje osjećao je da je zaslužila svu tu muku oko lustera. Zaslužila ju je jer je bila
lažljivica i preljubnica. Bila je u tajnoj ljubavnoj vezi s Lockom Dixonom.
Pitala se hoće li nakon nekog vremena njezini osjećaji prema Locku oslabjeti. Hoće li se
ugasiti ta iskra? Hoće li postati predvidiv? Hoće li početi primjećivati njegovih deset
kilograma viška koje je trebao izgubiti, sjajni proćelavi dio tjemena ili riječi koje je redovito
upotrebljavao praveći se važnim (»poražavajuće«, »okultno«).
Ma ne. Svakog dana, svakog sastanka, Lock Dixon činio joj se divnijim, tajanstvenijim i
nedostižnim — i stoga poželjnim — više nego ikad. Bila je zaljubljena u njega i patila je zbog
toga. Kad nije mogla biti s njime, što je bilo praktično uvijek, bila je rob vlastite čežnje. Ni u
čemu nije mogla uživati — ni u svojoj djeci, ni u Siobhan, ni u Jasonu. Brojila je sate, minute,
mijenjala svoj raspored, preskakivala stvari, otpisivala ih, sve samo da može provesti još
jedan slatkogorki sat s Lockom.
Jedne večeri, Claire i Lock sjedili su za stolom u sobi za sastanke, držeći se za ruke. Nabrajali
su stvari koje bi voljeli raditi zajedno kad se ne bi trebali skrivati.
LOCK:
Kartali bismo.
CLAIRK:
Otputovali bismo u Španjolsku.
LOCK:
Gdje točno?
CLAIRE:
Na Ibizu.
LOCK:
Poveo bih te u šoping. Gledao bih te dok isprobavaš odjeću.
CLAIRE:
Jeli bismo Big Macove.
LOCK:
Išli bismo u kino.
CLAIRE:
Vozili bismo se na vrtuljku.
LOCK:
Popeli bismo se na Eiffelov toranj.
CLAIRE:
Popeli bismo se na Mount Everest. Zapravo ne, zaboravi to. Preteško.
LOCK:
Išli bismo na pecanje. Na Ibizi.
95
GIGA
CLAIRE:
Zapalili bismo vatru i pekli sljezove kolačiće.
LOCK:
Išli bismo na koncert.
CLAIRE:
Čiji?
LOCK:
Dobro pitanje. Računajući žive i mrtve? Onda Franka Sinatre.
CLAIRE:
Super. Sad je na mene red. Podijelili bismo nedjeljne novine. Dala bih ti poslovne vijesti.
LOCK:
Stajali bismo u redu u poštanskom uredu.
CLAIRE:
Mogli bismo to i sada, ako želimo.
LOCK:
No morao bih te zagrliti s leda i nasloniti bradu na tvoju glavu.
CLAIRE:
(Susprežući suze.)
Ah.
LOCK:
Tvoj je red. Sto još ?
CLAIRE:
Spavali bismo u istom krevetu. Barem jednom. Jednu noć.
Oboje su utihnuli kad je to rekla. Bila je to zabavna, smiješna igra, ali i demoralizirajuća. Sve
te stvari koje su htjeli raditi zajedno, a nisu mogli, bile su one najuobičajenije: čekanje u redu
u poštanskom uredu, sjedenje jedno do drugoga u crkvi, kupovanje novog sata, odabir filma u
videoteci. Dok su sjedili u tišini držeći se za ruke kojima bi se milovali pa ih opet stisnuli
(Nemoj me pustiti!), Claire je razmišljala koliko bi joj život bio loš kad bi ostavila Jasona te se
udala za Locka. Uvijek se to pitala i odgovor je bio sljedeći: Život bi joj bio loš. Vrlo loš.
Djeca bi je mrzila, stali bi na Jasonovu stranu, život bi im se pretvorio u kaos koji ni terapija
ne bi mogla riješiti. Claire lii izgubila sve svoje prijatelje, uključujući Siobhan, izgubila bi
svoje mjesto u zajednici, a bila je sigurna da bi se Lock ohladio čim bi se njih dvoje vjenčali.
Ipak, i dalje je razmišljala o tome. Zbog ovakvih je večeri — večeri u kojima su umjesto
mahnitog vođenja ljubavi razgovarali i sanjarili — Claire mislila da neće izdržati još jedan
dan. Bila je zaljubljena u tog čovjeka. Htjela je biti s njim.
Claire se jednog hladnog i kišnog subotnjeg popodneva našla u prodavaonici pića Hatch s.
Jason je bio s djecom kod kuće, a Claire je htjela izaći van na nekoliko minuta. Vikendi su
bili ubitačni, prava pustoš bez Locka tijekom koje se Claire trudila skuhati nešto ukusno i
uključiti se u obiteljski život. Bili su odigrali pet različitih igara dok je Zack cmizdrio i gurao
96
GIGA
u usta štipaljke u boji. Jason je sjedio kraj njih gledajući natjecanje u kuglanju na televiziji.
Ima li koje pivo? upitao je.
Claire je pogledala u hladnjak. Nisu više imali piva. Umjesto da mu kaže: Žao mije, dušo,
nema, umjesto vikanja ili predbacivanja kako ona već dva sata zabavlja djecu dok on kunja na
kauču, Claire je u ovome vidjela priliku da izađe.
Prije nego što je Jason uspio prigovoriti, zgrabila je ključeve od auta.
Idem po piće, rekla je, odmah se vraćam.
Stajala je ispred polica s bijelim vinima s bocom Viogniera u rukama. Hatch's je vrvio
mušterijama te se radilo kao u mravinjaku; pokisli ljudi kupovali su cigarete, lutrijske listiće,
grickalice, novine, pivo, vino, šampanjac, votku, džin, viski, što god im je trebalo da izdrže.
Na vratima je visjelo ljupko zvonce koje bi zazvonilo svaki put kad bi netko ušao ili izašao.
Claire nije htjela izaći iz prodavaonice; nije se htjela vratiti kući. Osjećala se poput neke žene
iz filma ili pjesme Brucea Springsteena koja je otišla po bocu skupog francuskog vina te se
više nikad nije vratila.
»Claire?« Začula je nečiji glas. »Jesi li to ti?«
Claire se okrenula.
Bila je to neka osoba odjevena u zeleni baloner koja je držala mokri Burberry kišobran. Neka
žena, vrlo poznata, no Claire je u tom trenutku nije uspjela prepoznati. Tko je to? Onda je
osjetila nešto poput udarca medicinke u trbuh. Daphne.
»Bok!« odgovorila je Claire poput manijaka.
Daphne je uzela bocu istog onog Viogniera koju je Claire držala u rukama. Claire je osjetila,
bol u srcu, zatim strah, pa ponovno bol u srcu. Daphne je kupovala vino za Locka, za njih
dvoje, da piju vino tog popodncva ispred kamina, vino bez obzira na njihove planove za
večeru. Vani? Kod kuće? Sto je bilo bolje? Sto gore? Claire je sakrila svoju bocu Viogniera
iza leda, no to je zasigurno izgledalo podmuklo jer je privuklo Daphneinu pozornost.
»Ti piješ Viognier?« upitala je ona.
Uvijek, Claire je htjela reći. To je moja najdraža sorta.
No to nije dolazilo u obzir.
Claire je pogledala bocu koju je držala u rukama. »Tek sam je sad uzela s police. Ne znam
zapravo o kakvom je vinu riječ.«
Daphne se zagledala u Claire na jednu sekundu. Je li posumnjala u što? Je li znala da su Claire
i Lock uvijek pili Viognier u uredu? Ili ju je jednostavno zapanjilo Clairino neznanje ?
»Kako si?« upitala ju je Daphne. »Kako ide s organizacijom gala večeri?«
Je Ii to bilo trik pitanje? S Daphne nikad nisi znao sa sigurnošću.
»Dobro.« Učinilo joj se da je zvučala vrlo ravnodušno. Možda čak i nezainteresirano. »Stvari
polako dolaze na svoje mjesto.«
»Baš mije drago«, odgovorila je Daphne. »Napokon sam uvjerila Locka da se maknemo
odavde.«
Claire je kimnula. O čemu je to Daphne pričala? Da se maknu odavde? Od nje? Ili... što?
Claire je bila zbunjena, no svejedno je nastavila kimati glavom. Sto god ti kažeš Daphne,
naravno!
»Idemo na Tortolu za nekoliko dana.«
»Tortolu?«
»Jedan od Britanskih Djevičanskih Otoka.«
»Ah, da«, odgovorila je Claire. »Znam gdje se nalazi, samo nisam znala...« Nije mogla
nastaviti.
»Idemo na tjedan dana.«
»Sa Heather?« upitala je Claire. Tko zna kakav je imala izraz lica. Još se držala uspravno,
barem joj se tako činilo, iako je osjećala slabost u nogama. Boca joj je visjela iz ruku poput
palice. »Ima li... proljetne praznike?«
97
GIGA
»Idemo bez nje. Samo nas dvoje. Krajnje je vrijeme. Baš nam treba. Prvo ćemo ići posjetiti
Heather preko vikenda, a zatim ćemo se s Logana ukrcati na let za Karibe. Odsjest ćemo u
jednom novom ultrašik... «
»Zvuči prekrasno«, rekla je Claire shvativši da Daphne nije ni dovršila rečenicu. No nema
veze — zato Claire jest. Bila je gotova sa svime! U autu će odlučiti hoće li plakati ili
povraćati, no sad nije smjela napraviti nijedno od dvoga.
»Čudi me kako ti Lock nije ništa spomenuo«, nastavila je Daphne. »Toliko želi otputovati da
priča samo o ovom našem odmoru.«
»Pa s ovakvim vremenom«, rekla je Claire, »tko mu može uopće zamjeriti?«
»Upravo tako. A što je s tobom?« Daphne je malo namrštila nos te se Claire pitala hoće li je
opet počastiti nekim neugodnim komentarom o njoj i tuširanju. Kad bi joj sad nešto i rekla,
Claire bi je nokautirala i razbila joj nos. Okej, ovo nije bilo lijepo, jako loša pomisao, serija
loših pomisli, vrlo loša situacija — susret s ljubavni-kovom ženom u prodavaonici pića gdje
obje kupuju istu bocu vina, Lockova jebenog najdražeg vina, a potom vijesti o njihovu
odmoru. Nepojmljivo loša situacija.
»Sto sa mnom?« upitala je Claire.
»Ideš li ti nekamo?« upitala je Daphne pa je probola pitanjem: »U Disneyland?«
»Ove godine ne.«
»Šteta. Pretpostavljam da je teško, tako s djecom.«
»Jako teško.« Claire se složila i otvorila širom oči kao da se nečeg sjetila. »Moram još kupiti
pivo Jasonu, zato sam došla!«
»Ah.« Daphne je izgledala razočarano zbog Clairina odlaska. »Okej. Onda uživaj u
Viognieru!«
»Hvala«, rekla je Claire. »I ti na Tortoli!«
Clairini osjećaji bili su toliko složeni da nije znala odakle početi. Lock je išao na Tortolu s
Daphne, na tjedan dana. Krajnje je vrijeme. Baš nam treba. I nije se čak udostojio reći joj.
Morala je to saznati od Daphne.
To je bilo ono strašno, najgora stvar u cijeloj toj priči. Nakon što se vratila kući, provela je
svaku minutu i svaki sat kritizirajući samu sebe. Jedno od pravila ovakve ljubavne veze bilo je
to da tu nije bilo mjesta ljubomori. Claire nije smjela biti ljubomorna na Daphne. Daphne je
bila Lockova žena. Bio je legitimno njezin, imali su zajedničku prošlost, prezime, kuću,
dijete. Naravno da može ići na odmor s Daphne. Kako jc Claire mogla prigovarati? Nije
mogla. Kad se upustila u ovu vezu, pristala je na odnos u kojem nema svojatanja; nije imala
nikakvo pravo na njega. To što se osjećala potpuno prevarenom bilo je nešto posve naopako.
Daphne je ta koja bi se trebala osjećati prevarenom, no ona će provesti tjedan dana nasamo s
Lockom, u nekom novom ultrašik ljetovalištu. Vodit će ljubav na prostranom, mekanom
krevetu, ne na stolu za sastanke odbora. Bilo je prestrašno zamišljati Locka i Daphne zajedno
u romantičnom, seksualnom smislu. Kakav je samo ona bila licemjer! Svaku noć spavala je uz
Jasona, vodila ljubav s njime, čak i svršavala — no nije to iščekivala s jednakom gorućom
željom kao s Lockom. Ono što je radila s Jasonom bilo je poput vježbanja, sve je bilo u
pokretima, isprazno. Ona i Lock su o tome ozbiljno razgovarali. Slagali su se u jednom: bili bi
mnogo sretniji zajedno, dijeleći novine, jedući Big Macove, pecajući na Ibizi. Sad je bilo
nemoguće prizvati u sjećanje sreću koju su doživjeli samo razgovarajući o ovim stvarima.
Tortola. Samo nas dvoje. Baš nam treba.
Clairin mobitel zazvonio je u ponedjeljak ujutro u osam i petnaest. Bila je u autu, na putu kući
nakon što je odvezla djecu u školu. Pogledala je na displej. Bio je Lock. Bacila je mobitel što
je mogla jače u vrata sa suvozačeve strane. Mobitel se raspao na komade, a Zack je počeo
plakati.
Gotova sa svime!
98
GIGA
Kad se zaustavila na kolnom prilazu, složila je mobitel dršćućim rukama. Ponovno je
zazvonio. Lock. Opet ga je ignorirala. Prepustila je Zacka Pan i nastavila s poslovima po kući.
Gotova sa svime!
Pozivi su stizali svakog sata. Claire je izdržala do četiri popodne. Pan je čuvala djecu; Claire
je uzela mobitel te otišla do radionice. Nije mu čak rekla »bok«.
»Zašto mi prije nisi rekao?«
»Bojao sam se.«
»Čega?«
»Da ćeš se naljutiti.«
»Možeš li uopće zamisliti koliko je bilo ponižavajuće saznati to od Daphne?«
»Bio sam užasnut. Nazvao bih te u subotu da sam mogao.«
»Trebao si mi sam to reći. Još kad ste sve to planirali. Mjesec dana, dva mjeseca prije?«
»Zao mi je, Claire. Padam ničice pred tobom.«
»A je li?«
»Da! Bože, da. Ja te volim.«
»Zašto mi nisi rekao? Jesi li mislio da se neću moći nositi s time?«
»Ne. Znao sam da se možeš nositi s time. No mislio sam da ti se ideja neće baš svidjeti.«
»I dobro si mislio«, rekla je Claire. »Ne sviđa mi se. Znam da nemam pravo na to, ali ne sviđa
mi se.«
»Znam«, rekao je on nježno. »To je ono što želim.«
»Dakle želiš me učiniti ljubomornom? Je li to razlog zbog kojeg ideš?«
»Ne. Idem jer Daphne želi otići u toplije krajeve i to mi je sasvim razumljivo, no i ja se
osjećam krivim, Claire, a jedan od načina da ublažim taj osjećaj krivnje je da dobacim
Daphne pokoju kost, a ovaj put ta kost je Tortola.«
»Zar joj nisi mogao kupiti nešto? Nešto kao dijamantni prsten?«
»Htjela je otići nekamo.«
Claire je mogla to razumjeti. Na otoku je bilo hladno, sivo, kišovito i jadno, bez ijednog znaka
dolaska proljeća osim nekoliko otpornih šafrana. Možda bi ona i Jason trebali otići nekamo.
Mogli su uzvratiti udarac Locku i Daphne i otići u Venezuelu ili Belize. No Jason ne bi nikad
pristao, nije volio ići niti u Hyannis.
»U redu. Shvaćam«, rekla je Claire.
»Stvarno?«
Stvarno? Ne!
»Da«, rekla je.
Shvaćala je, ali to ne znači da nije bila ispunjena ljubomorom, bijesom i čežnjom. Lock je
obećao da će joj se javiti mailom, no nakon što je petnaest puta provjerila poštu prva četiri
sata od njegova polaska, Claire je odustala. Nije imala vremena čeznuti toliko za nekim; nije
imala vremena otići u radnu sobu, upaliti kompjutor, ukucati tajnu lozinku i pričekati da joj
računalo javi kako nema novih mailova u njezinu sandučiću. Trebala je odložiti svoje srce u
pletenu košaru zajedno s novostvorenim lusterom; trebala ga je pohraniti do Lockova
povratka. Trebala je iskoristiti višak slobodnog vremena i provesti ga s djecom.
Zack je navršavao prvu godinu. Njezina beba! Dosta je napredovao. Umjesto da sjedi poput
biljke u lončanici prije nego što bi plačem zovnuo da ga se digne, sad bi maknuo guzom
prema naprijed ako je doista nešto htio. Claire je priredila malu zabavu za njegov rođendan.
Siobhan i Carter došli su s dječacima, a Claire je napravila špagete, domaće mesne okruglice,
ukusnu salatu i hrskavi, pozlaćeni kruh s češnjakom. Puno se namučila da napravi tortu u
obliku žirafe, jer, iako Zack nije još mogao izgovoriti riječ »žirafa«, to je bila jedna od
životinja koju je mogao raspoznati. Kad bi Claire pitala »Gdje je žirafa, Zack?« on bi je
odmah pokazao. To je bila njegova omiljena životinja! Claire je napravila model torte od
99
GIGA
papira po kojem je rezala biskvit, obojila je šećernu glazuru u žuto i smeđe, stavila gumene
bombone za oči.
»Torta je prekrasna«, rekla je Siobhan. »Zasigurno ti je trebalo dosta vremena.«
»Da, istina je, ali uspjela sam naći malo više vremena ovog tjedna.«
Siobhan je zurila u Claire dok je ona začinjala salatu.
Rođendanska večera bila je vrlo uspješna, bio je Clairin zaključak, unatoč činjenici da je Zack
plakao kad su pjevali, unatoč tome što ga je više zanimalo žvakanje ukrasnog papira nego
darovi koji su bili umotani u taj papir. Claire je popila četiri čaše prokletog Viogniera što ju je
učinilo plačljivom. Nije imala pojma je li se Lock uopće sjetio Zackova rođendana, iako je
jesenas zamolio Claire da mu napiše datume rođenja njezine djece tako da ih može zapamtiti.
Claire nije predvidjela koliko će proslava Zackova rođendana biti nabijena emocijama jer je u
slavlju ostala nedorečena činjenica da su ga zamalo izgubili, da se rodio prerano, tako
nespreman za život izvan maternice. Težio je samo jedan kilogram i mogao je stati na Jasonov
dlan; nosio je pelene veličine ubrusa za kolačiće. Nitko nije spomenuo njezin pad u radionici,
let u Boston ili pet tjedana u bolnici. Je li se samo Claire toga sjećala? Pogledala je Zacka te
pomislila: Zao mi je, mali.
Na zabavi je bilo lijepo, hrana ukusna, a torta divna. Sve je bilo u redu sa Zackom, govorila si
je Claire. Bio je potpun, zdrav i voljen.
Dok je Claire sklanjala posude, Siobhan, koja je unijela u sebe nemalu količinu vina, obrisala
je naočale ubrusom od večere i rekla: »Pogodite koga sam uhvatila na ispovijedi prošlog
tjedna?«
Clairino srce kao da je doživjelo slobodni pad; ništa nije rekla. Jason i Carter su se javili:
»Koga?«
A Siobhan je odgovorila: »Claire.«
Claire je stavila posude u sudoper te je pustila snažan mlaz vruće vode.
»Claire, peče li te savjest zbog nečega?« rekao je Carter.
»Rekla bih da se radi o nečem ozbiljnom«, nastavila je Siobhan.
Para se dizala iz sudopera. Jason je rekao: »Hej, ostavite je na miru. Znate kakva je Claire,
zaustavlja auto da pusti kokoši da prijeđu preko ceste umjesto da ih otjera punim gasom poput
svih nas ostalih. Cista je poput prvog snijega.«
Svi su se nasmijali na to i stvar je bila zaboravljena. Kad je Claire na kraju večeri poljubila
Siobhan pri odlasku, osjetila je nešto gorko u ustima, nešto poput antiseptičnog sredstva.
Čak kasnije, kad je Jason ušao u krevet, pomilovao je Claire po boku i rekao: »Shvaćam zašto
si išla na ispovijed. Imali smo sreće što je ostao s nama, znaš? Imali smo sreće što je mali
preživio.«
Sljedećeg jutra Claire je odvela Zacka doktorici Patel na ubrizgavanje godišnjih injekcija.
Provjerila je svoj sandučić — nula mailova — pa pogledavala u mobitel svakih dvadeset
minuta ne bi li ugledala novopristiglu poruku. Zar joj Lock nije mogao poslati barem jedan
SMS?
Zack je dobivao na težini, rastao je, oči su mu izgledale dobro, kao i uši, nos i grlo. Imao je
čista pluća i automatske reflekse. Vrištao je dok su ga boli injekcijama, svaki Clairin mišić bio
je napet zbog njegovih jauka, no primirio se kad ga je uzela k sebi i dala mu dudu.
Gita Patel nasmiješila se Claire i rekla: »Izgleda odlično. Zabrinjava li vas nešto?«
»Kad ga gledam, osjećam da nešto nije u redu.«
»U kojem smislu?«
»Kao da se ne razvija dovoljno brzo. Još nije progovorio. Ne može puzati četveronoške.
Čitavo vrijeme plače. Ne može izgovoriti ni jednu riječ. Nije aktivan i živahan kao što su bila
moja ostala djeca.«
Doktorica Patel stavila je prst ispred Zacka. On ga je zgrabio. Dok ga je držala za ruke, učinio
je nekoliko koraka na stolu za pregled. Poškakljala ga po tabanima, a on se nasmijao pa počeo
100
GIGA
plakati.
»Vidite?« rekla je Claire.
»Sve je u redu s njim, Claire«, odgovorila je liječnica.
»Bio je tako sićušan kad se rodio«, nastavila je Claire. »Bio je u inkubatoru tako dugo. Nisam
smjela biti u radionici. Bilo je to neodgovorno od mene.« Podigla je Zacka te ga zagrlila.
»Osjećam se tako krivom.«
»S njim je sve u redu, Claire i bit će sasvim dobro. Svako dijete slijedi svoj ritam razvoja, čak
i ako se radi o blizancima, razumijete? Da imam ikakvih sumnji, rekla bih vam, ali zaista
nemam.«
»Jeste li sigurni?«
»Sigurna sam.«
Doktorica Patel položila je ruku na Clairinu i ova ju je gesta toliko utješila da je Claire zamalo
rekla, Imam ljubavnika, Locka Dixona, i on je sada na Tortoli sa svojom ženom. Nedostaje
mi. Trebam ga. Don Dominic kaže da trebam prestati s time, no to je izvan moje moći.
Ponekad ne mogu vjerovati da sam to ja, jer ja inače nisam takva. Ja sam dobra osoba ili sam
to bila sve do sada. Možete li mi pomoći?
»Hvala vam«, rekla je Claire.
Loši dani prolazili su jedan za drugim. Lock se još nije bio vratio. Kako mu je bilo svih tih
sati provedenih s Daphne? Claire je pomislila na nju, na njezine grudi kako iskaču iz kostima,
kako pliva u ogromnom bazenu dok joj neki zgodan britanski batler donosi punč. Claire je
razmišljala da li da napiše Locku mail o posjetu doktorici Patel; to bi ga zanimalo, bio bi
sretan kad bi čuo što je liječnica rekla, no nije htjela biti ta koja će se prva javiti. Još joj nije
bio poslao ni jedan mail. Pa ako se i pitao kako stoje stvari na otoku, ostavila ga je da se i
dalje pita!
Siobhan je nazvala da joj javi da je Carter imao neočekivani novčani dobitak pa priređuju
pijanku kod sebe da to proslave. Martini i manja zakuska, subota navečer. Ovo je podiglo
Clairino raspoloženje. Lock jest bio na Tortoli s Daphne, ali nju je čekala vesela pijanka.
Namjeravala se opiti k o majka.
Claire je bila sva uzbuđena zbog subotnje večeri. Carter i Siobhan imali su najluđe zabave na
otoku i svi će njezini prijatelji biti tamo, svi suborci iz istog rova. Potražila je u ormaru što da
obuče; žudjela je za nečim novim, no nikad nije imala vremena za šoping. Navukla je
traperice, pulover od kašmira smaragdnozelene boje i bisernu ogrlicu. Pokušala je ne misliti
na Locka. Dok se spremala, popila je čašu vina, a Jason jedno pivo; u pozadini su se vrtjele
pjesme Maxa Westa. Jason je nosio traperice, crnu košulju, crni blejzer i kaubojske čizme.
Kosa mu je bila bujna od vlage i kuštrava; Claire je prošla prstima kroz nju nastojeći je
poravnati. Lijepo je mirisao i imao je bradu od dva dana, baš kakva se njoj sviđala — pomalo
neuredna — te blago preplanuli ten od rada na otvorenom. Shvatila je da se već tjednima
nije vratio kući smrdeći po dimu cigareta. Trebala je biti zahvalna zbog toga. Jason je bio
zgodan i seksi, to je njoj bilo sasvim jasno, no svejedno joj je bilo teško prisiliti se da išta
osjeća.
»Sto kažeš da se malo zabavimo prije...?« upitala ga je Claire misleći kako je večer na Tortoli
blaga i kako se Lock i Daphne vjerojatno spremaju na večeru, gdje će naručiti jastoga na žaru
i uštipke punjene mesom školjaka.
Jason je pogledao na sat. »Nemamo baš puno vremena, zar ne?«
Claire je zatreptala očima u nevjerici. U svih ovih petnaest godina Jason nijednom nije
propustio ni najmanju priliku da se po-seksaju. Kasnili su na svakakve stvari zbog Jasonova
libida; bili su poznati po tome što uvijek kasne.
Ona je slegnula ramenima. »Vjerojatno ne.« Dotaknula mu je ovratnik. »Izgledaš dobro
101
GIGA
večeras, Jaše.«
»I ti isto.«
Claire je prelila drugu čašu vina u jednu od Zackovih plastičnih šalica te je ispila na putu do
Siobhanine kuće. Odvezli su se Jasonovim kamionetom. Bilo je dovoljno toplo da spuste
stakla, a Jason je pjevušio zajedno s Allman Brothersima koji su odzvanjali s radija. Claire ga
je pogledala iz profila, koji je poznavala kao i vlastito lice. On je bio njezin muž, osnovali su
zajedno obitelj, kuću, život — pa opet nisu više imali ničeg zajedničkog osim uzajamnog
truda oko nečega što su zajedno stvorili. Bili su sami, izvan kuće, po prvi put tog tjedna i nisu
si imali što reći. Claire ga je mogla pitati o poslu, no on nije volio razgovarati o tome; mogla
je ponoviti, po stoti put, ohrabrujuće riječi doktorice Patel vezane za Zacka, no riječi su gubile
na efektu svaki put kad bi ih ponovila. Htjela je upitati Jasona zašto je odbio njezin poziv na
seks maloprije u spavaćoj sobi. Je li se ljutio zbog nečega? Je li primijetio njezino loše
raspoloženje ovih zadnjih desetak dana te ga povezao s Lockovim odsustvom? Zapanjila se
kad je shvatila da nije znala o čemu je Jason razmišljao u tom trenutku.
»Bole li te još leda?«
»Malo.«
»Jesi li uzeo nešto protiv bolova?«
»Tri tablete Avila čim sam došao doma.«
Vozio je prebrzo, kao da nije mogao dočekati da stigne na zabavu (Ili da vidi svog brata i
snifa drogu u podrumu?). I Claire je htjela stići što prije, no nije mogla podnijeti da ovo
vrijeme prođe u tišini. Ako se sad nisu razumjeli, njihov je brak osuđen na propast. No sad je
već pretjerivala; takvo razmišljanje moglo se pripisati Clairinu osjećaju krivnje, stresu i
dvjema čašama vina koje su polako preuzimale kontrolu nad njom kao i činjenici (a još ju je
bockala) da ju je Jason odbio. Sve je to svejedno osjećala duboko u sebi. Jesu li njih dvoje
imali išta zajedničkog? O čemu su razgovarali kad su se upoznali, kad su izlazili zajedno, kad
su se vjenčali i dobili djecu? Toliko su bili usredotočeni na to da se dobro smjeste, skrase i
organiziraju za cijeli život, da su previdjeli činjenicu da se njihov brak temeljio na... ničemu.
No dobro, bilo je tu fizičke privlačnosti, ljubav prema otoku, želja da se osnuje vlastita obitelj.
No je li to bilo dovoljno? Zar nije trebalo biti nekih zajedničkih interesa — pa makar to bilo
gledanje Junkyard Warsa (kojeg je Claire inače mrzila)? Claire je htjela putovati sa svojom
djecom — odvesti ih na Machu Picchu, u Egipat da vide piramide — no hoće li se to ikad
dogoditi? Htjela je čitati romane, gledati filmove i razgovarati o važnim temama. Trenutno je
čitala zbirku kratkih priča jednog aboridžinskog autora koju joj je Lock preporučio, no kad
god bi počela pričati o knjizi s Jasonom, njemu bi postalo dosadno.
Zatim je pogledala po unutrašnjosti kamioneta. Bio je sav u neredu — ubrusi s tragovima
kave, listovi starih novina, kutije CD-ova njegovih dragocjenih albuma Grateful Deada,
mamci za ribe, osvježavajući bomboni, ključevi tko zna čega te plastična patka odgrizena
kljuna koja se tu nalazila još kad je Shea bila beba, kapa ribičkog kluba koja je pripadala
Jasonovu ocu Malcolmu. Uzela je šešir u ruke.
»Nedostaje li ti tata?« upitala gaje.
Jason je zatvorio oči na djelić sekunde. »Znaš, baš sam danas razmišljao o njemu.«
»Stvarno?«
»Da, čudno da ga spominješ. Sjetio sam se svog desetog rođendana i kako me je odveo da
prvi put igram golf u Sankatyju. Imao je članstvo tijekom zime, ali je bilo prehladno za
hodanje, pa je potrošio trideset dolara na vozilo. Sa sobom je ponio tcrmosice s kavom i
Baileyem ili nečim drugim u njoj te mi je dao gutljaj.« Jason je progutao knedlu u grlu. »To je
bilo nešto posebno za mene, znaš, jer mi je time pokazao da odrastam.« Odmahnuo je glavom.
»To je nešto poput seksa. Igrao sam golf bezbroj puta, no nikad nisam zaboravio taj prvi put.«
» Nedostaje mi tvoj tata«, rekla je Claire.
102
GIGA
»Bio je dobar čovjek. Najbolji. Znaš, htio bih napraviti nešto slično za J. D-jev rođendan.
Možda i hoću. Vidjet ću mogu li s njime odigrati jednu na devet rupa u Sankatyju.«
»Bez Baileyja.« »Naravno.«
Claire se opustila u svom sjedalu. Mislila je na Malcolma Cris-pina, Jasonova i Carterova oca,
sjajnog starca bez dlake na jeziku koji je četrdeset godina radio u tvrtki za vodoopskrbu, volio
igrati golf i roštiljati velike masne odreske, piti crveno vino i pušiti cigare na trijemu ribičkog
kluba. Umro je od raka usne šupljine kad je J. D. bio beba, no dao je Claire bisernu ogrlicu,
ovu koju je sad nosila — jer je porodila prvo unuče u obitelji Crispin. Siobhan je nosila Liama
kad je Malcolm umro i nikad nije preboljela činjenicu što Malcolm nije doživio da vidi
Carterovu djecu i što je Claire dobila bisernu ogrlicu. No čak se Siobhanina ljutnja mogla
pripisati tome što su svi pripadali istom klanu, klanu Crispinovih. Te su veze medu njima bile
važne.
Jason se zaustavio ispred Carterove i Siobhanine kuće; drugi auti već su bili poredani niz
ulicu. Claire je ispila ostatak vina.
Jason je otvorio vrata te je izašao iz kamioneta.
»Jasone?« rekla je Claire.
On ju je pogledao.
»Hvala ti što si mi ispričao tu priču. O golfu i tvom tati. Jako je lijepa.«
On je odmahnuo glavom. »Prečudno je to, kao da mi čitaš misli.«
U tom trenutku, Tortola se činila jako dalekom. Claire se osjećala bolje. Potom su ušli unutra.
* * *
Zabava se činila jako lijepom. Dnevni boravak bio je čist, udoban te osvijetljen samo
zavjetnim svijećama. Ljudi su držali u rukama zamagljene čaše s pićem i kanape sendviče koji
su podsjećali na drago kamenje. Bilo je razgovora, smijeha dok je seksi glas Barryja Whitea
dopirao iz krovnih zvučnika. Siobhan je bila na drugoj strani sobe s nekim novim komadom
odjeće na sebi, pripijenim i ružičastim, koji je ostavljao jedno rame golo. Bila je okružena
ljudima. Claire je pokušala uhvatiti njezin pogled, no kad je uspjela, Siobhan joj je
hladnjikavo, gotovo nezainteresirano, mahnula. Clairino dobro raspoloženje bilo je poput
košare pune voća koju je nosila na glavi; opasno se njihalo.
Natočila si je čašu vina, pa onda drugu; razgovarala je s ljudima koje je od Božića vidjela
samo u prolazu: s Julie Jackson, Amie Trimble, Delaney Kitt, Phoebe Caldwell, Heidi Fiske.
Pa gdje se to skrivaš sve ovo vrijeme?
Ma ne, ne skrivam se, odvratila je Claire kategorično. Imam puno posla, previše zapravo, sad
kad sam se vratila u radionicu.
Kako beba? Mora daje dosta narastao!
Jako je narastao. Beba je odlično, nedavno smo proslavili njegov prvi rođendan. Još malo pa
će početi puzati. Sasvim je dobro.
Pila je, čavrljala, gotovo pa nije ni okusila hranu, iako je sve bilo za prste polizati —
guacamole sa svježim kukuruzom, slatke azijske tortice s kokosovim mlijekom, kapice
umotane u šunku s umakom od hrena.
»Mljac!« dobacila je Claire dok je Siobhan prolazila sa sočnim kineskim rebricama. Siobhan
ju je pogledala ispod oka pa se Clairino dobro raspoloženje potpuno pokvarilo. Je li se to
Siobhan ljuti na nju zbog nečega? Claire se pokušala prisjetiti; nisu se čule posljednja dva
dana. Claire joj je bila ostavila poruku-dvije, ali Siobhan se nije javila. To jest bilo neobično,
no Siobhan je imala posla. Morala je pripremiti sve za zabavu! Claire se probijala kroz gužvu
dok nije uočila Siobhan kako nudi Adamsa Fiskea rebricama. Claire ju je potapšala po leđima.
»Bok!«
»Bok«, odgovorila joj je Siobhan hladno.
103
GIGA
»Sto nije u redu? Ljutiš li se na mene?«
Siobhan je pokazala glavom prema hodniku gdje je bilo zamračeno i tiše. Claire je pošla za
njom, a srce joj je snažno tuklo.
»Što se događa?« upitala je Claire.
»Čula sam se s Edvvardom.«
»I?«
»Ti još ne znaš?«
»Sto to?«
»Angažirao je nekog drugog za catering. Za galu.«
»Molim?«
»Angažirao je caterings La Table.«
»Genevieve?«
»Da, Genevieve.«
»Ne mogu vjerovati.«
»To još nije ono najgore.«
»Stvarno?«
»Jer nisam to čula od Edwarda. Saznala sam to od same Genevieve. Vidjela sam je na tržnici,
i znaš ti nju, nije mogla izdržati da se ne pohvali, bila je tako sretna! Jednostavno mi je
morala reći da je dobila catering, za Ljetnu galu u organizaciji udruge Nantucket's Children!«
»O, sranje.«
»Kad sam se vratila kući, nazvala sam Edwarda i on mi je potvrdio, prihvatili su njezinu
ponudu. Bila je manja od moje za četrdeset dolara po osobi.«
»Sranje.«
»Nisi znala?«
»Nisam imala pojma.«
»Ja sam ga pitala jesi li ti znala za to, a on mi je rekao da ti je poslao mail.«
»Joj, možda je u pravu. Nisam otvarala sandučić...već nekoliko dana.«
Siobhan se približila Claire za jedan korak naprijed tako da je rub pladnja s rebricama
pritiskao Claire u trbuh. Naočale su joj skliznule niz nos te joj je lice poprimilo ružičastu boju.
»Edward nema pojma o hrani, a još manje o vinu. Možeš mu poslužiti maslac od kikirikija na
crijepu od cedra i reći će da je ukusno. A isto vrijedi i za tekućinu iz starinskog upaljača
posluženu u čaši. Zašto si ga stavila na čelo odbora za catering?«
»Dobrovoljno se javio pa sam mislila da će izabrati tebe. Bila sam sigurna u to.«
»No, vidiš da ipak nije izabrao mene.« »Joj, Siobhan, tako mi je žao.« »Zao? Tebi je žao? To
je sve što ćeš reći?« »Sto još želiš da kažem? Reci i reći ću.«
»Bila je greška staviti Edwarda na čelu odbora za catering, vrlo loša prosudba s tvoje strane.
Bila si sigurna da će izabrati mene, no da si imala mrvu jebene pameti, ili još bolje, da si me
jednostavno pitala što ja mislim o tome, rekla bih ti da Edward sve ove godine samo čeka
dobru priliku da me zajebe, da me ponizi onako kako misli da sam ja njega ponizila prekidom
naših zaruka i udajom za Cartera. Zašto bi uopće odabrao Genevieve ako ne zbog toga? Ona
nema pojma o kuhanju! Hrana joj je odvratna, čak rabi Froot Loops* za svoja predjela i ima
lošu raspodjelu vremena posluživanja otkad se bavi cateringom. Odabrao ju je samo zbog
toga što zna da smo suparnice; on zna da je mrzim. Bilo bi bolje da je odabrao neki razvikani
catering iz New Yorka nego nju, Genevieve! Razlog zašto je njezina ponuda bila jeftinija za
četrdeset dolara je taj što joj u posluživanju pomaže šesnaestogodišnja kći i njezina
prijateljica.«
»Stvarno mi je žao, Siobhan. Nisam smjela staviti Edwarda na čelo odbora.«
»Nemoj samo ponavljati moje riječi, Claire, mislim da je to prilično patronizirajuće.«
*
Šarene žitne pahuljice voćnog okusa. (op. prev.)
104
GIGA
»Tada, na sastanku, hvalio te je na sva usta govoreći kako si sjajna u poslu i bila sam sigurna
da je to to.« Claire je pružila ruku i dodir-nula Siobhaninu, na što se ona naglo trgnula i
gotovo ispustila pladanj s rebricama. Claire je bila prilično pijana — činilo se da ne vlada
dobro ovom situacijom — no Siobhan je možda bila još pijanija od nje.
»Znaš što je najgore u svemu tome?« rekla je Siobhan drhtavim glasom i sa suzama u očima.
»Ti si se skroz promijenila. Otkad si preuzela to glupo mjesto suvoditeljice, Claire Crispin, ti
si postala druga osoba.«
»Nisam postala druga osoba.«
»Lagala si mi da nisi bila kod Tupancyja negdje prije Božića«, nastavila je Siobhan. Sad je
počela ljutito šaputati. »Vidjela sam te, gotovo si izazvala jebeni sudar, a onda si zanijekala da
si bila tamo.«
Claire se podrugljivo nasmijala, iako je u njoj nemir osjetno rastao. Bila je kod Tupancyja s
Lockom. Tražili su neko osamljeno mjesto te se toliko zapanjila kad je ugledala Siobhan da je
jednostavno nastavila voziti, uvjerena da joj se sve to učinilo. Poslije je upitala Locka: Sto da
učinim? A on joj je rekao: Sve poreci.
»Ne mogu vjerovati da očekuješ da ću se sjetiti nečega što se dogodilo još prije Božića«, rekla
je Claire.
»Priznaj da si to bila ti kod Tupancyja. I da je Lock bio s tobom u autu.«
»Lock?«
»Onda nakon nekoliko tjedana, vidjela sam te kako odlaziš s ispovijedi.« Siobhan se nagnula
prema naprijed. »S jebene ispovijedi, Claire. O čemu je tu riječ?«
»Rekla sam ti, ja...«
»Claire, misliš li ti da sam ja idiot?«
Eto ga na, pomislila je Claire. Siobhan je sumnjala u nešto, iako joj nitko ništa nije rekao.
Claire je oklijevala razmišljajući: Trebala sam joj sve prije reći. Trebala sam izabrati pravo
mjesto i vrijeme i sve joj reći. Koliko bi ovi posljednji mjeseci bili lakši da je mogla nekome
povjeriti svoje misli, osjećaje, lijepe i ružne, sigurne i nesigurne stvari? Trebala joj je prije
reći za Locka, no sad nije htjela jer bi Siobhan sigurno pobješnjela — i to možda s fatalnim
posljedicama — zato što joj se Claire nije povjerila od početka.
Molim? rekla bi gnjevno i s izraženim irskim naglaskom. Nisi imala povjerenja u mene?
I istina bi napokon izišla na vidjelo, ružna i očita.
Claire nije imala povjerenja u nju.
Nije joj mogla reći sada, usred zabave. Možda uskoro... ma ne, nikad. Claire joj nikad neće
reći, čak ni ako je Siobhan bude stjerala uza zid. Dokle god je to bila samo Lockova i Clairina
stvar koju su držali samo za sebe, nije pripadala stvarnom svijetu; nakon što bi se rastali, sve
bi nestalo, ničeg ne bi bilo. Ništa se nije moglo otkriti ili dokazati. Nije bilo pisanih ni
materijalnih tragova, ničeg opipljivog što bi moglo upućivati na vezu između njih dvoje. Ako
se stablo sruši u šumi i nema nikog u blizini da to čuje, može li se reći da je palo s treskom?
Ne, zaključila je Claire. Dokle god nitko nije znao, nije bilo opasnosti. Ako ostane tajna, nitko
neće biti povrijeđen. Ipak, Siobhan je bila povrijeđena. Znala je da se nešto promijenilo u
Clairinu srcu. Ti si postala druga osoba. Kako ironično da je Siobhan to primijetila, a ne
Jason. Ipak, njih dvije bile su jako bliske i Claire se osjećala grozno, ako ne i gore od
Siobhan, što joj je morala lagati.
Kako održati sve nepromijenjeno, na mjestu, poput tih rebrica na pladnju?
»Bila sam uzrujana zbog Zacka«, odgovorila je Claire ne lažu-ći. »Na njegovom rođendanu
sve mi se ponovno vratilo. I onda, na putu ovamo, Jason i ja smo pričali o Malcolmu...«
Siobhan je frknula. »O Malcolmu? Ma naravno.« Okrenula se zajedno s pladnjem rebrica i
rekla: »Usput rečeno, imaš lijepu ogrlicu!«
Taman što je htjela poći za njom (i reći Molim? da popravi stvari, tko zna), Claire je ugledala
105
GIGA
prizor od kojeg je na trenutak ostala bez riječi: njezin muž i Julie Jackson spuštali su se niza
stube. Na rubu svake stube bila je upaljena jedna svijeća, no koliko je Claire znala, to je bio
ukras, a ne poziv da se ode gore. Koliko je Claire znala, na katu je bilo mračno i nije bilo
nikog osim Liama i Aidana koji su spavali.
Claire se osjećala kao da će svaki čas povratiti. Julie Jackson bila je najljepša među ženama
koje je Claire poznavala. Dirala je Jasonovu ruku, naslanjajući se na njega, držeći se za njega.
Nosila je kratku suknju i cipele s vrlo visokom petom te joj je bilo teško silaziti stubama u
njima. Claire se sjetila Jasonova odbijanja u njihovoj spavaćoj sobi. Nemamo baš puno
vremena, zar ne? Jurio je nezapamćenom brzinom da stignu na zabavu. Sto su zaboga Jason i
Julie mogli raditi zajedno i sami na zamračenom katu? Claire bi u ovom trenutku rado
pogledala Siobhan da se uvjeri je li to stvarno, no nje više nije bilo. Claire je ispila ostatak
vina te prišla Jasonu. Znala je da joj se obrazi crvene; osjećala se kao da će joj lice
eksplodirati. Oči su joj gorjele poput užarenog stakla, a zubi cvokotali od lažnog osmijeha.
Julie je stisnula Jasonovu ruku te pobjegla prema kuhinji.
Jason je rekao: »Hej, mala.«
»Sto si to radio gore?« upitala ga je Claire.
Jason se nasmijao i gucnuo iz boce piva. »Trebala bi si sada vidjeti lice.«
»Nešto sam te pitala.« Nije mogla vjerovati koliko je bila bijesna. Dok ju je Siobhan žestoko
kritizirala, njezin muž je bio gore, s Julie Jackson, nagnutom i podignute suknje u gostinjskoj
sobi. Claire je bila posve sigurna u to. Prošaptala mu je: »Poševio si je.«
»Molim?!« Jason je dignuo obrve.
»Nemoj poricati. Bili ste gore sami. Nisam glupa, Jasone.«
Jason je odložio bocu piva na stol iza sebe pri čemu se začuo mukli udarac. »Pokazao sam joj
polukružni detalj na rubovima zidova u glavnoj spavaćoj sobi. Ona i Brent počinju s radovima
u svojoj pa me je zamolila da joj pokažem.«
»Možeš misliti.«
»Ti to mene optužuješ da te varam?« rekao je Jason. »Stvarno to želiš reći?«
Govorio je vrlo povišenim tonom, pa iako ih je zid razdvajao od ostalih gostiju, oni koji su
ulazili u kupaonicu ili izlazili iz nje mogli su ih vidjeti, možda i čuti. Adams i Heidi Fiske
buljili su u njih s ulaza u dnevnu sobu. Napraviti scenu na zabavi bila je vrlo loša ideja; svi će
o tome pričati iduće jutro.
Jason je zgrabio Claire za ruku. »Otiđimo zajedno do Julie pa je pitajmo što smo to ona i ja
radili gore. Hajde, idemo smjesta, tako da se možeš uvjeriti. Idemo je naći.«
»Neću. Naravno da neću, Bože.« Zadnja stvar koju je htjela bio je neugodan sukob u kuhinji
pred očima sviju. Claire više nikad ne bi mogla pogledati Julie u oči.
»Upravo si me optužila da sam je poševio«, rekao je Jason. »Nakon petnaest godina što smo
zajedno, od kojih trinaest u braku, i s četvero djece kod kuće. Misliš da bih sve to oskvrnuo
ševeći jednu od tvojih prijateljica na nekakvoj zabavi? Misliš li tako loše o meni?«
»Ona je vrlo lijepa.«
»Ti si vrlo lijepa!« povikao je Jason. »Ovo nema veze s ljepotom! Problem je u tome što ti
mene optužuješ za nešto takvo, što nemaš povjerenja u mene — mene, Jasona Crispina, tvog
muža! Zar doista misliš da bih te mogao prevariti?«
Sad je bio ozbiljno ljut, bijesan. Prvo njezina najbolja prijateljica, sad njezin muž. Zašto
večeras? Cime je to zaslužila?
»Odbio si me večeras u spavaćoj sobi.«
»Zakasnili bismo. Osim toga, ubija me bol u leđima.«
»A onda si vozio poput manijaka...«
»Pa si pomislila što ? Da jedva čekam da odem gore s Julie Jackson?«
»Pa...«
»Zar zaista misliš da te varam? Zar me zaista smatraš takvim gadom? Takvom huljom?«
106
GIGA
»Gore je mračno«, rekla je Claire. »Potpuni mrak. Sto sam trebala misliti?«
»Misliš da sam nevjerni šljam. Poput tvog oca! Hajde, idemo doma.«
»Neću.«
»Rekao sam da idemo. Idem po kapute.«
Claire je sjedila na dnu stepenica s rukama položenim na užareno lice. U dnevnoj sobi glazba
je bila mnogo glasnija, parovi su vjerojatno plesali i Siobhan je vjerojatno otvarala bocu
starog Moeta, no Claire i Jason su odlazili.
Jason joj je dobacio pasminu. »Ovo je tvoje.« »Ali Siobhan...« Siobhan će se sad stvarno
naljutiti što se posvađala s mužem na njezinoj zabavi i što odlazi tako rano. »Idemo«, rekao je
Jason.
Izašli su iz kuće i zalupili vratima iza sebe. Kad su već bili na pločniku, Carter je izvirio
glavom.
»Jasc, čovječe, pa kamo ćete?«
»Žena me vuče doma.«
»Gdje prije? Bit će još hrane, čovječe. Roštiljam govedinu...«
»Zao mi je, stari«, rekao je Jason. On i Claire ušli su u kamionet i ostali sjediti u tišini, oboje
hladni i bijesni.
»Ti ostani«, rekla je Claire.
»Neću.«
»Dobro, onda ću ja ostati.«
»Nećeš.«
»Ne možeš mi zapovijedati. Nisam tvoje vlasništvo.« Udarila je visokom petom u pretinac.
»Mrzim ovaj kamionet.« Jason ništa nije odgovorio, što ju je još više razbjesnilo. »Mislim da
je strašno glupo to što si mu dao ime Darth Vader. Je li ti ikad palo na pamet koliki imbecil
ispadaš kad voziš kamionet imena Darth Vader?«
Jason je vješto izašao iz reda parkiranih auta, dao gas i odjurio prema kući. Claire se jednom
rukom pridržavala za vjetrobransko staklo. Prolazeći ispod ulične svjetljike, pogledala je
Jasonovo lice. Usne su mu bile tako stisnute da su tvorile jednu jedinu liniju.
Kad su se škripeći gumama zastavili na kolnom prilazu, Jason je naglo izvadio ključeve. Oči
su mu bile pune suza. »Zovem ga Darth Vader jer se djeci to sviđa. To ih nasmijava.«
Claire je prkosno buljila u njega. Nije htjela biti poput drvene Marije, jednostavno pustiti da je
se pokosi. Ali Jason u suzama? To je bilo nešto novo, nešto strašno, nešto što je ona skrivila.
Spustila je glavu. Jason nije bio imbecil, glup, uskogrudan, zaostao ili ograničen. On je bio
čovjek koji je volio nasmijati svoju djecu, čuti Sheau kako skviči od oduševljenja kad daje gas
na pomalo prijeteći način. I Jason nije bio preljubnik. Kad ga je vidjela kako se spušta
stepenicama s Julie Jackson, Claire je pomislila: Znam što ovo znači. U njima je vidjela sebe.
Claire je bila ta koja je varala, lagala, poseksala se s Lockom na stolu u sobi za sastanke
udruge Nantucket's Children — poseksala se s Lockom bezbroj puta, u vlastitom autu, koji
sad više nije davala Jasonu da ga vozi. Claire je projicirala svoje ponašanje na Jasona, u
potpunosti.
Od njih dvoje Claire je bila hulja.
* * *
Sljedećeg jutra Claire se probudila s najgorim mamurlukom ikad. Nije to bilo samo zbog
alkohola, iako je osjećala pulsirajuću bol u glavi i probavljanje u trbuhu te je ispustila
neugodan vjetar na koji bi se Jason sigurno potužio da je bio u krevetu. No njegova strana
kreveta bila je prazna, uredna; te noći nije tu spavao. Proveo je noć u gostinskoj sobi; imali su
dogovor da će to učiniti samo ako budu imali ozbiljnih problema u braku, jer su J. D. i Ottilie
bili dovoljno stari da shvate što to znači, a Claire i Jason nisu htjeli da kolaju priče uokolo,
107
GIGA
bile one istinite ili lažne, o tome tko gdje spava u njihovoj kući. Dakle činjenica da je Jason
proveo noć u gostinskoj sobi značila je da je situacija između njih dvoje bila kritična. Claire
ga je uvrijedila, posumnjala je u njegovu ljubav, njegov karakter i koja bi uvreda bila gora od
te? Kad su ušli u kuću, a Pan otišla u svoju sobu, Claire mu je pokušala objasniti da je bila
uzrujana zbog razgovora sa Siobhan te da je pila četvrtu ili petu čašu vina kad je vidjela njega
i Julie kako silaze stubama te došla do pogrešnih zaključaka. Istina je, optužila ga je, no bilo
joj je žao te ga moli da uzme u obzir navedene okolnosti.
Jedina okolnost je ta, rekao joj je Jason spotaknuvši se na kauč udaljen dva metra od
televizora s daljinskim upravljačem u ruci, da si ti grozna. Zatim je upalio televizor i počeo
tražiti po kanalima Junkyard Wars.
U međuvremenu Claire je popila čašu vode i rekla mu: Hajdemo u krevet, želim se iskupiti.
Nije bila navikla na svadanje s Jasonom. Svoj su zajednički život podijelili na njegov teritorij
i njezin teritorij te su vladali njima u miru, jedno uz drugoga, no rijetko su razgovarali o
zajedničkom teritoriju — njihovu braku — koji je te večeri nalikovao Pojasu Gaze. No,
unatoč tome, Claire je bila prilično sigurna da će uspjeti smekšati Jasona na uobičajen način.
Neću, rekao joj je.
Opet odbijaš seks?
Spavat ću u gostinskoj sobi.
Otjerala je od sebe muža i najbolju prijateljicu. Prvo se dogodilo iznenada, onom drugom je
trebalo duže vrijeme, oko šest mjeseci. Claire se osjećala odvratno; u njezinim venama kolala
je crna krv, blato, mulj iz kanalizacije. Jedva je podigla glavu s jastuka i ustala.
Može li se vratiti šest sati unazad i početi sve ispočetka? Može li se vratiti na onaj ručak u
jahtaškom klubu i ljubazno odbiti, reći Locku Dixonu: Hvala vam što ste mislili na mene, no
ne mogu to prihvatiti? Može li jednostavno ostati u krevetu cijeli dan, kao što je to radila dok
je bila na koledžu svako jutro kad bi se probudila s teškim mamurlukom; večer prije strusila
bi šest tekila, zabrijala s nekim tipom iz nekog bratstva sa sveučilišta u Long Islandu čije prezime nije ni znala te bi svratila do Cumberland Farmsa u dva ujutro na dva hot doga s chilijem
i lukom. No, u tim je godinama mogla spavati duže unatoč neslavnom ponašanju.
Sad je začula Zacka gore kako plače. Bog zna gdje su bila ostala djeca. Bila je nedjelja i Pan
je imala slobodan dan, što je bilo poput stavljanja soli na ranu.
Claire je obukla odjeću za jogu, oprala zube te otišla na kat. Glava joj se činila poput staklene
kugle čiji je sloj bio tako tanak da je bilo sigurno da će se smrskati u peći za hlađenje. Zack je
zavijao. J. D. je bio za računalom u hodniku i igrao onu groznu igricu s trkaćim autima — bio
je opsjednut njome. Jason mu je dopustio jer se nije radilo o nasilnoj igrici. Možda nije bila
nasilna, ali je bila toliko hi-pnotizirajuća da J. D. nije uopće čuo brata kako vrišti u drugoj
sobi.
»Zar ne čuješ svog jadnog brata?« upitala ga je Claire.
»Kako mu ja mogu pomoći?« rekao je J. D. »Ne želi mene, već tebe.«
Claire ga je poželjela ćušnuti, no J. D. je zapravo nesvjesno imitirao svog oca. Jason je bio taj
koji je s njom razgovarao kao da je njegova slaboumna sluškinja; Jason je bio taj koji je
prenosio na druge tu apsurdnu ideju da je samo ona u obitelji odgovorna za Zacka — možda
zato što je ona zamalo skrivila njegovu smrt. Claire je provirila u gostinsku sobu. Krevet je
bio prazan i napravljen.
»Jesi li vidio tatu jutros?« upitala ga je Claire.
»Otišao je na posao.«
»Na posao?«
»Rekao je da ima rok.«
»Da, ali danas je nedjelja. Dan odmora.«
J. D. nije rekao ništa na ovo; ponovno je bio zadubljen u igricu.
»Gdje su ti sestre?«
108
GIGA
Ni na ovo nije odgovorio. Claire je otišla u dječju sobu i podigla Zacka iz krevetića. Bio je
crven u licu, gotovo neutješan, histeričan i štucao je. Bilo je to najtužnije dijete koje je Claire
ikad vidjela, i čak kad ga je podigla, on je urlao te se borio da dođe do zraka, možda zato što
je osjećao da Claire ipak nije bila u potpunosti prisutna.
Ottilie je izašla iz sobe noseći na sebi spavaćicu preko traperica. Jednog neobjašnjivog jutra
htjela je ići u školu odjevena upravo tako.
»Siđi dolje za nekoliko minuta«, rekla joj je Claire. »Pripremit ću doručak.«
»Nisam gladna«, odgovorila je Ottilie.
»Nema veze, moraš jesti.«
»Nisam gladna jer je Shea povratila u krevetu i od smrada sam izgubila tek.«
»Shea je povratila u krevetu? Ma ne vjerujem.«
Ottilie je glavom pokazala na vrata kupaonice. »Unutra je.«
Claire je naslonila uho na vrata. »Shea, zlato, jesi li dobro?«
Jecanje.
»Povratila je po cijelom krevetu«, rekla je Ottilie. »I malo po sagu. Odvratno smrdi.«
»Okej.« rekla je Claire, misleći: Jason radi (da mi napakosti, da me kazni), Pan ima slobodan
dan, jedno dijete vrišti, drugo je povraćalo, ostalo dvoje je potpuno beskorisno. Bol u glavi i
bol u srcu. Nije više imala najbolju prijateljicu, a ljubavnik je bio na Tortoli. No svejedno se
činilo pravednim, onako kako treba biti. Claire je pomislila na don Dominica. Ovo je bila
njezina pokora.
Claire je otvorila vrata kupaonice. Milovala je Shea po leđima dok je ona izbacivala sve iz
želuca u zahodsku školjku (Ottilie je bila u pravu, odvratno je smrdjelo. Skoro pa je i samoj
Claire došlo da povrati sve one tortice s rakovima koje su joj se bućkale u želucu.)
»Znaš li možda zbog čega bi te moglo boljeti, zlato? Jesi li pojela previše slatkiša sinoć? Ili su
kokice bile premasne?«
»Nisam«, odgovorila je Shea.
Zbog tog odgovora Claire se pobojala da se radi o virusu koji će pokositi cijelu obitelj.
Skinula je pidžamu sa Sheae te je stavila golu i opranih zubiju u krevet u gostinsku sobu.
Posteljina je tu bila medu Clairinim najdragocjenijim stvarima — svježe oprana, bijela, od
šest tisuća niti, s rubovima prošivenim koncem boje kadulje. Bilo je deset jastuka na krevetu,
uključujući dva spužvasta komada s presvlakom europskog stila ukrašenom izvezenim
slovom C. Krevet u gostinskoj sobi bio je doista raskošan, dostojan turskog paše. Shea je bila
toliko oduševljena time što je bila ušuškana gola u tu finu glatku posteljinu od pamuka, zeleni
pokrivač od chenillea i mekani poplun da je odmah živnula. Ili je možda osjećala skori
oporavak koji obično uslijedi nakon povraćanja. Claire se nadala, molila se da Shea ne povrati
po posteljini. Na noćnom ormariću stajao je stakleni vrč i čaša koje je Claire napunila vodom
u kupaonici. Stavila ih je blizu Sheae.
»Nemoj odmah previše popiti, u redu, zlato?«
»Okej.«
»A ako osjetiš da ti je ponovno loše, moraš mi obećati da ćeš potrčati u kupaonicu.«
»Obećavam.«
Claire je pogledala svoju kćer. Njezina crvena kosa bila je vlažna i čupava, a obrazi crveni.
Samo su njezin tanak torzo i štrkljave (iako prilično snažne) ruke virile izvan pokrivača. Shea
je bila čudesna, pomislila je Claire dok su joj se oči punile suzama. Sva su njezina djeca bila
čudesna, pogotovo ono koje joj je plakalo u naručju.
»Volim te«, rekla je Sheai.
»Ma znam«, odgovorila je Shea koja nije ni primijetila Clairin izljev osjećaja, ili nije bila
odveć impresionirana. »Mogu li gledati televiziju?«
Da, gostinska soba imala je i televizor skriven u ormariću nasuprot krevetu. S tolikim
109
GIGA
blagodatima za goste, bilo je zapanjujuće da nisu imali više posjetitelja (mnoge je preplašila
sama pomisao na četvero djece po kući). No Matthew će spavati u ovoj sobi u kolovozu.
Claire stvarno nije htjela da Shea povrati u posteljinu od milijun dolara. Otišla je do ormara s
posteljinom, izvadila vjedro te ga stavila pokraj kreveta.
»Za svaki slučaj«, rekla je Sheai.
Jason je ostavio poruku u kuhinji na kojoj je pisalo: Na poslu. Claire si je ulila kavu, zatim
čašu vode te popila tri tablete Advila. Vani je bio prekrasan dan, sunčan, pravi proljetni; do
tada su imali samo dva-tri takva dana, te ga je zato trebalo iskoristiti odlaskom na piknik na
Great Point, šetnjom oko Squam Swampa, ili bilo kojom drugom aktivnošću na zraku, svi
zajedno, kao obitelj.
Zagrlila je Zacka, poljubila mu vjeđe, nosić. »Volim te«, rekla mu je. »Mogu li te, molim te,
staviti na tvoj stolac pa da napravim doručak?
Držao se čvrsto uz nju. Nije htio da ga spusti. Bilo je nemoguće ispeći slaninu, zamijesiti
tijesto za palačinke ili promiješati kakao zauzetih ruku. Stavila je žitarice u J. D-jevu i Ottilinu
zdjelicu te ih zovnula da dođu dolje na doručak. Pokušala je zainteresirati Zacka za bananu,
ali on je samo buljio u nju.
»Ovo je banana«, rekla mu je Claire. »Banana se jede.« Od-grizla je komad pa požalila.
»Vidiš?«
Claire je pogledala telefon. Je li trebala Jasona pozvati na mobitel te se ponovno pokušati
ispričati? Je li trebala nazvati Siobhan? Nije još bilo ni pola osam, i za razliku od Clairine
djece, Liam i Aidan obično su spavali do podneva tijekom vikenda. Onda bolje ne, neće
nazvati Siobhan. (A što bi joj rekla kad bi i nazvala? Bi li obećala da će nazvati Edwarda i
razjasniti s njime cijelu tu priču o cateringu? Nije mogla to učiniti! Catering je bila prepustila
Edwardu, on i njegov odbor donijeli su odluku i sad su njezine ruke bile vezane.) Ona druga,
složenija priča bila je poput kamena spoticanja između njih. Claire joj nije rekla za Locka, niti
je imala namjeru.
Ponovno zovne J. D-ja i Ottilie no znala je da se neće spustiti — mogla je čuti onu prokletu
igricu s trkaćim automobilima — a kad se napokon spuste i pronađu hladne žitarice, onda će
prigovarati. Ma nije imalo smisla. Doručak je već bio propao.
Otišla je u radnu sobu sa Zackom u naručju. Upalila je računalo.
»Računalo«, rekla je Zacku te pokazala na monitor.
Lock bi se trebao vratiti danas ujutro. Napokon, napokon. Nije bilo moguće da je on svoju
mentalnu energiju usmjerio prema njoj koliko i ona prema njemu. Bila je ljuta na sebe, ali nije
si mogla pomoći. Nije mogla kontrolirati svoje misli, i kao što je to sinoć dokazala, mogla je
tek djelomično kontrolirati svoje riječi i poteze, a svi su ponovno upućivali na njega.
Otvorila je poštu. Bio je tu onaj kobni Edwardov mail poslan isto tako i Isabelle, Lauren van
Aln i dvjema ženama iz New Yorka koje su također bile u odboru za catering. Nije bilo
Lockove pošte.
Claire je stisnula Zacka i poljubila ga u glavu. Mogla je čuti Sheau kako gore nastoji povratiti.
Nikad se nije osjećala tako usamljenom kao sada.
Zaspala je na svom krevetu sa Zackom pokraj sebe. Kad se probudila, shvatila je da je to bio
dragocjen dar unatoč tome što je ostavila troje djece — od kojih jedno bolesno — nezbrinute.
Pogledala je na sat — bilo je skoro deset sati. Nikakvi zvukovi nisu dopirali odozgo, što je
bilo zabrinjavajuće. Bilo bi bolje da je čula brujanje trkaćih automobila iz one mizerne igrice
ili Sheau kako povraća, samo da zna da su još živi. Provirila je glavom u kuhinju. Sve je bilo
onako kako je ostavila — Jasonova poruka puna bijesa, dvije nepojedene zdjelice sa
žitaricama Cheerios. Pokušala je nagovoriti Zacka, koji je ponovno bio u njezinom naručju,
da pojede pokoju pahulju Cheeriosa (zbog čega su sada podsjećali na gusara i njegovu
110
GIGA
kreštavu papigu), no Zack je držao usta čvrsto zatvorenima.
Gore na katu nitko nije sjedio ispred kompjutora, J. D. nije bio u svojoj sobi (krevet
nenapravljen, pidžama bačena na pod umjesto u pletenu košaru), a i soba djevojčica bila je
prazna i zaudarala je. Claire je zaboravila skinuti plahte po kojima je Shea povratila. Ona,
Kraljica Pranja Rublja, zaboravila je drugu najvažniju stvar nakon pranja Sheae. Sad je soba
smrdjela po kiselosti, a smrad je bio još gori jer je vani bilo toplo, a prozori sobe zatvoreni.
No, prvo djeca. Vrata gostinske sobe bila su skroz zatvorena te nikakvi zvukovi nisu dopirali
iz nje, čak ni tiho brbljanje s Cartoon Networka (Claire ga je mrzila te ga je dopuštala samo u
trenutcima kad je bila najslabija). Claire je polako otvorila vrata pomirivši se već s time da joj
se neće svidjeti ono što će vidjeti unutra, a ugledala je Sheau kako spava naslonjena na jedan
od onih jastuka sa slovom C, dok su pri dnu kreveta Ottilie i J. D. crtali u tišini. Bili su
stvarno dražesni — nije se sjećala kad ih je posljednji put vidjela da rade nešto kreativno,
zajedno u tišini. Sigurno se radi o godinama. J. D. je sa setom bojica crtao kuće; htio je biti
arhitekt kad odraste. Ottilie je bojala posebnim flomasterima koje je Claire naručila iz jednog
kataloga. Kad je Claire ušla, djeca su se sramežljivo nasmiješila kao da znaju kako nema
razloga da i Claire ne bude sretna, iako nisu ništa pojeli za doručak. Radili su nešto kreativno i
čuvali svoju bolesnu sestru. Savršena djeca, upravo čudesna, mislila je Claire sve dok nije
primijetila kako Ottiliein nepoklopljen flomaster boje fuksije, naručen iz kataloga, ispušta
tintu u obliku savršenog kruga na njezin dragocjeni bijeli poplun.
Poplun je sad bio uništen. Bilo je to zapravo nevažno, u usporedbi sa svim ostalim, no Claire
je svejedno osjetila knedlu u grlu; gotovo pa se rasplakala.
»Idemo dolje na doručak«, rekla je šmrcajući.
Telefon je zazvonio u pola jedanaest. Claire je na katu pokušavala skinuti Sheaine prljave
plahte sa Zackom u naručju te ju je zvonjava iznenadila. Pojurila je dolje da se javi. To je
Siobhan, pomislila je s olakšanjem u srcu. Ili Jason. Ili... Lock. Ma ne, nedjelja je, nikad je ne
bi nazvao na kućni broj u nedjelju.
Na displeju je pisalo: Nepoznat broj. Telefonska prodaja, pomislila je razočarano. Zack je
počeo lupati glavom o njenu prsnu kost i plakati. Nije bio baš najbolji trenutak da se javi, no
Claire je bila zahvalna što je itko s njom htio razgovarati, pa čak i ako je u pitanju bio trgovac.
Podignula je slušalicu.
»Halo?«
»Claire?«
Muški glas. Lockov? Ne, to nije bio Lock, no glas joj je zvučao poznato poput Lockova. Imali
su nešto zajedničko što je palilo istu lampicu u njezinoj glavi.
»Da?«
»To sam ja.«
Ona je zastala pa upitala nesigurno: »Tko to?«
»Matthew.«
»Ah«, rekla je zapanjeno. Matthew? Je li to stvarno Matthew? »O, Bože, ne mogu vjerovati.«
»Jesi li dobila moju poruku?« upitao je on. »Prošlog...?«
»Listopada. Jesam, dobila sam je.«
»Sad sam doma. Zapravo ne doma doma, ali u Californiji.«
Zack je i dalje plakao. Claire nije mogla čuti Matthewa na telefonu. »Možeš li pričekati na
trenutak?«
»Jesam li nazvao u pogrešno vrijeme?«
»Ma ne! Nikako, Bože.« Sad joj je njegov glas bio opet savršeno poznat; taj slavni glas.
Prošlo je zaista mnogo vremena. »Voljela bih porazgovarati s tobom, potreban mi je prijatelj
sada, a svi se moji drugi prijatelji, pa i muž, ljute na mene. Ovdje sam prilično nepoželjna.«
»Nisi jedina«, odgovorio je.
»Pričekaj trenutak.«
111
GIGA
Spustila je slušalicu i pokušala umiriti Zacka, no on je bio potpuno izbezumljen; nije mu
nikako mogla pomoći. Htjela je popričati s Matthewom; oni su se poznavali i voljeli prije
nego što su Jason, Siobhan i Lock ušli u njezin život; morao je postojati neki razlog zašto
zove baš sada, ovog jutra. Bio je to znak; upravo je to trebala.
Claire je popustila pred pritiskom. Nije imala izbora. Pokucala je na vrata Panine spavaće
sobe.
Pan je malo pritvorila vrata. Imala je na sebi sivu majicu, crne gaćice te joj je sva kosa padala
preko lica. Claire ju je probudila.
»Tako mi je žao«, rekla joj je Claire. »Možeš li ga, molim te, pridržati samo na deset minuta?
Imam jedan jako važan poziv.«
Pan ništa nije odgovorila, pa je Claire pomislila da je možda mjesečarila. Zack je žudio za
njezinim naručjem, ali Pan je refleksno pružila ruke, uzela Zacka i zatvorila vrata.
»Hvala ti!« rekla je Claire kad su vrata već bila zatvorena. »Puno ti hvala, Pan! Samo na deset
minuta!«
Požurila je natrag do telefona. »Jesi li još tu?«
»Tu sam.«
»Hvala Bogu.« Izašla je van na terasu te sjela na vrh stuba, na sunce. Bilo je toplo vani, prvi
put nakon toliko mjeseci. »Hvala Bogu što si nazvao.«
»Reci mi što se dogodilo. Želim da mi sve ispričaš.«
U tom trenutku Claire je zaplakala. Max West je bio rock-zvi-jezda, da. Svirao je za
brunejskog sultana i Dalaj Lamu u amfiteatru punom budističkih redovnika. Osvojio je
Grammyje i upoznao predsjednike država. No on je bio i njezino djetinjstvo, njezina mladost;
bio je dio nje, ono što je nekad bila i ono što je sad, duboko u njoj. Kad su bili samo prijatelji,
prije nego što su postali par, dolazio je kod nje u kuću nedjeljom ujutro da joj pomogne u
kućanskim poslovima koje je trebala obaviti, u brisanju prašine i usisavanju. Prije nego što je
naglo narastao, znao je stati na vrh usisivača te bi ga Claire gurala po dnevnoj sobi. Jednom se
pojavio usred noći te uhvatio Claire kako spava s kosom umotanom u posebni papir ne bi li je
izravnala; oboje su se tome toliko smijali da su se gotovo pomokrili u gaće. U prvom srednje
vozio je žutu Volkswagenovu bubu iz 1972. kojoj nisu radili žmigavci i paljenje, pa je tako
čak i usred veljače, kad je bilo petnaest stupnjeva ispod ništice, morao gurnuti ruku kroz
prozor da dade znak za skretanje. Morao je trčati uz taj auto da ga upali, a Claire je bila uz
njega, trčeći, gurajući i skačući na suvozačevo mjesto. Jedno ljeto radio je kao perač suda u
jednom restoranu s ribljim specijalitetima na molu te bi se Claire našla s njime kad bi završio
svoju smjenu, a on bi ponekad izvukao iza leda jastogov rep. Bilo ih je viška. Kuharev dar.
Jeli bi ih golim rukama medu dinama, gledajući tamni ocean. Osjećala je nešto rijetko u tim
noćima ukradenih jastoga, s povjetarcem u licu i Matthewovom nogom koja je dodirivala
njezinu dok je bilo toliko kasno da su se svjetla mola gasila iza njih. Mislila je u sebi: Želim
da mi život zauvijek ostane ovakav kakav je.
Ali ipak se promijenio.
»Dobro sam«, zajecala je Claire. Kako je stigla dovde? Tako daleko od dina u Wildwoodu.
Sad je živjela negdje drugdje, imala je četvero djece, muža, karijeru, kuću, najbolju
prijateljicu, ljubavnika i ovu ogromnu obvezu koja ju je činila tako tjeskobnom — no
Matthew se vraćao zahvaljujući gala večeri, a s Matthewom i ove uspomene. Davale su joj
snage, ako zbog ičeg, onda zbog toga što su je podsjećale na njezino pravo »ja«. No sad je
bila poput Zacka, nije mogla prestati plakati, unatoč sunčevu sjaju. »Ti prvi. Da čujem.«
»Počeo sam ponovno piti«, rekao je Matthew. »I sad sam pijan.«
»Jooooj«, rekla je Claire kroz začepljen i šmrcav nos. »Joj ne.«
»O da. Bio sam mjesecima na turneji po Aziji, dalekoj Indoneziji, zabačenim otocima sa
zmajevima te na divljem Borneu gdje još ima kanibala. Bilo je kao u cirkusu nakaza. Mislio
sam da ću se moći nositi sa svime time. Onda se moj pratitelj razbolio te me ostavio na vrhu
112
GIGA
jednog vulkana na otoku Flores, gdje su jezera ružičaste, grimizne i tirkizne boje zbog
taloženja minerala. Jezera su nevjerojatna, slično onome što rade u Disneyu, samo što je ovo
stvarno — i onda je mom sponzoru Jerryju (inače velikom kršćaninu) postalo jebeno loše. Sad
bih ti mogao reći da sam u tom trenutku skrenuo na krivi put, no zapravo se to dogodilo
mnogo prije. Počeo sam piti u zahodu aviona prije nego što je avion poletio sa zračne piste u
Los Angelesu i praktički od tad nisam prestao.«
»O ne.«
»O da. Kad sam se vratio doma u Californiju, Bess i ja smo bili službeno razvedeni. Rekla je
da sam je razočarao. Nije više htjela nastaviti tako. Onda sam joj rekao, >Znala si da sam slab.
Trebala si poći sa mnom.<«
»Da. I zašto nije?«
»Ona mrzi turneje. Ne podnosi ih. Ona je pravi kućni tip. Nije htjela ostaviti pse.«
»Ahh«, rekla je Claire šmrčući. »Tu su i psi.«
»Tako da je svršeno medu nama. Gotova priča. Udat će se za mog knjigovođu i imat će djecu.
Dat ću joj tri milijuna dolara, iako ona tvrdi da ih ne želi. Ne želi ni kuću, unatoč tome što ju
je sama dizajnirala i uredila u onom njezinom pomalo zen stilu, ali ja ne mogu tamo živjeti —
to je njezina kuća — pa ćemo je prodati. Zasada je tamo, sa psima — imat će skrbništvo nad
njima, naravno — a ja sam unajmio nešto u brdima i nastojim se zadržati na dva džina s
tonikom svakih sat vremena.«
»Joj, Matthew.«
»Znam. Ovo je dno dna. Svi su mislili da sam dotakao dno kad su mene i Savannah uhvatili
kako napuštamo hotel Beverly Hills...« »To je bilo prilično loše.«
»Sve je to bila medijska hajka, ako izuzmemo činjenicu da je njezin muž naručio moje
ubojstvo kod bjeloruske mafije. Pokušali su me ubiti.«
»No, sad ti nitko ne prijeti«, rekla je Claire. »Situacija je malo bolja.«
»Situacija je gora«, odgovorio je on. »Sam sebe polako ubijam.«
»Moraš prestati piti.«
»Ne mogu.«
Istina. Čitala je o tome u tabloidima: odlazio je i izlazio iz klinika za detoksikaciju, gdje su ga
liječili, preodgajali, razgovarali s njime, no čim bi izašao, čim bi bio ostavljen na vlastitu
odgovornost, tražio je ono čega se trebao kloniti. Claire ga je sad razumjela bolje nego ikad
jer je ona sama bila ovisna o Locku. Nije ga se mogla odreći, unatoč činjenici što joj je ta veza
upropaštavala život.
»Ne možeš«, prošaptala je ona. »To je bolest.«
Claire se sjetila vikenda koji je padao na Praznik rada 1986., nekoliko dana prije početka
njihove zadnje godine u srednjoj. Njihov prijatelj E. K., čija je majka bila agent za nekretnine,
priredio je tulum kasno navečer u jednoj od praznih kuća za najam. Bilo je tu piva i pokera na
svlačenje. Claire je iz nekog razloga bila jedina preostala cura na tulumu poslije ponoći, ili
jedina cura koja je igrala poker na svlačenje. Matthew nije htio skidati odjeću sa sebe, no to je
bila poanta igre, pa ju je skinula i to bez neugodnosti jer su E. K., Jeffrey, Jonathan Cross i svi
ostali bili njezini frendovi još od vrtića — nešto poput braće. Claire je sjedila u krugu
praktično gola, osjećajući se mršavo i aseksualno — bili su joj poput braće! — no Matthew se
prilično uzrujao, nije prestajao piti, i u zoru, kad su se svi ponovno obukli, Claire je morala
pridržavati Matthewa sve do ulaznih vrata njegove kuće. Brbljao je i malo toga se razumjelo,
Ti me izluđuješ. Volim te. Lud sam. Ti me izluđuješ, Claire Danner.
Claire se tada premišljala da li da ga ostavi polegnutog na trijemu, no bojala se da se ne uguši
u vlastitoj bljuvotini i umre, na što su ih uvijek upozoravali na satovima prve pomoći. Stoga je
pokucala na vrata s mrežom protiv kukaca nakon čega se pojavila Sweet Jane Westfield sa
cigaretom i šalicom čaja. Claire je mislila da će biti bijesna — ipak su bili izvani cijelu noć
pijući — no uz Matthewa je imala još četvero starije djece koji su uvijek bili izvan kuće, pa je
113
GIGA
Sweet Jane bila naviknuta na tinejdžerske smicalice. Uvela je Matthewa u kuću te mahnula
Claire, i dok se Claire spuštala puteljkom kuće Westfieldovih, čula je Matthewa kako govori
majci: Ta me moja cura izluđuje.
Sjetivši se tog vikenda koji je padao na Praznik rada 1986., godine, Claire je pomislila: Tada
je sve počelo. Matthewova ovisnost o alkoholu. No možda se i ovaj put osjećala odgovornom
bez razloga. Nemaš granica! Zapravo, otkad su oboje napustili Wildwood, Matthew je imao
ekscesa koje Claire nije mogla ni zamisliti.
»Sad ti«, rekao je Matthew. »Reci mi zašto si tužna. Nisam ni sanjao da ću te jednog dana
nazvati i zateći tužnu. Nikad te ne zamišljam takvom. Sjećaš li se kad si mi rekla da će ti život
biti savršen nakon što zauvijek odeš iz roditeljske kuće?«
»Ha!« rekla je Claire. Sjećala se toga. Obećala je samoj sebi da će otići iz Wildwood Cresta i
početi ispočetka. I život joj je bio pun sreće i blagostanja, sve do... kada? Kad su počele
njezine nevolje? Sa Zackovim rođenjem — ili prije? U noći Daphneine automobilske
nesreće? Odakle bi Claire počela kad bi mu htjela pričati o sebi i Locku? Sto bi rekla? Volim
ga na način na koji sam voljela tebe, s bezbrižnim zanosom i potpunim prepuštanjem
osječajima, na onaj bolan, čeznutljiv, opasan način.
»Jučer sam bila na jednoj zabavi«, nastavila je. »Dosta sam popila i imala sam na pameti
svakakve stvari. Onda sam se posvađala s mojom najboljom prijateljicom Siobhan — kod nje
je bila zabava — i nakon svađe sam se grozno osjećala. Odmah potom ugledala sam Jasona
kako silazi s kata s jednom našom prijateljicom koja je prava bomba te sam ga optužila da
spava s njom i... Bože, koji nered. Napravila sam strašan nered. Jason i Siobhan sad ne
razgovaraju sa mnom, a vjerojatno više ni naša dadilja; jedna od curica je gore i povraća, a ja
se sama osjećam... grozno zbog svojih postupaka. I zbunjeno. Gledam na svoj život i pitam
se: Sto se to dogodilo? Sto to radim? Kako sam došla do ovoga? Osjećaš li se ikad ovako?«
»Uvijek«, odgovorio je Matthew. »Mogu reći da se uvijek tako osjećam.«
»Ali ti si velika zvijezda. Nitko se ne ljuti na tebe.«
»Bess je ljuta. Zapravo više od toga. Digla je ruke od mene. Dečki iz benda su ljuti. Terry i
Alfonso — razočarani su i ljuti, s punim pravom. Stalno ih razočaravam. Velika sam zvijezda,
ali znaš što: istodobno sam i osoba s mnogo ozbiljnih mana. Pišem pjesme, pjevam, sviram
gitaru, ali to ne znači da nemam svojih slabosti i loših dana kao i svako drugo ljudsko biće.
Svi mi griješimo, Claire.«
Opet je plakala. »Nedostaješ mi.« »I ti meni.«
»Sad moram ići, ali vidjet ćemo se, zar ne? U kolovozu? Bit ćeš kod nas?« »Hoću.«
»Moraš prestati piti. Barem na jedan sat. Želiš li da nazovem Brucea?«
»On već sve zna. Na putu je ovamo.«
»Matthew, moraš biti trijezan na ovom koncertu. Za mene, u redu?
»Za tebe hoću.«
»Okej«, rekla je Claire i spustila slušalicu; ostala je vani još koji trenutak uživajući na suncu
koje joj je milovalo ruke. Patila je zbog onog što se dogodilo u posljednja dvadeset četiri sata
i prije dvadeset godina. Bila je zbunjena sada koliko i tada; svijet i ljudi oko nje zbunjivali su
je. Zbunjivala je samu sebe.
»Mamice?«
Onda se vratila unutra.
* * *
Odmor je mogao imati različite ishode. Lock i Daphne bili su sami osam dana i sedam noći;
stvari medu njima mogle su ići nabolje ili nagore. Bili su sami na svega dva odmora od
Daphneine nesreće, jednom na Kauai, a drugi put u Londonu, i nijedan nije upalio, no
uvijek je postojala nada da će ovaj put biti drukčije. Sunčano vrijeme, bazen i sve blagodati
114
GIGA
prvoklasnog ljetovališta možda su ovaj put mogli potaknuti promjenu kojoj se Lock nadao.
Daphne je mogla naglo ozdraviti (!) i ponovno biti ona stara; savladati čaroliju u koju je upala
ozlijedivši glavu i probuditi se iz sna poput Snjeguljice ili Trnoružice. Gdje sam bila svo ovo
vrijeme?
Na kraju, odmor nije imao nijedan od navedenih ishoda. Sve je između njih ostalo isto. U
kojem smislu? Dva dana provedena u Andoveru bili su pravo mučenje. Heather nije htjela da
dođu tamo. Zamolila ih je da se nađu izvan kampusa, u jednom vegetarijanskom restoranu u
gradu. Još su neki studenti bili u restoranu, neki od njih mahnuli su Heather i promrljali
njezino ime, no Heather nikom nije predstavila Locka i Daphne. Lock joj to nije zamjerao jer
se Daphne ponašala nepredvidivo, pogotovo pred nepoznatim ljudima. Započela je
uznemiravanjem konobarice zbog njezine kose; nosila je dreadlockse.
»Tako lijepa mlada bjelkinja«, rekla je Daphne samo nekoliko sekundi nakon što je naručila
poriluk i komad pite, »pa da gubi na ljepoti zbog te grozne kose. Da li si to napravila samo da
je ne moraš prati? Što kažu tvoji roditelji na to?«
Konobarica ju je odlučila ignorirati; crvenjela se dok je zapisivala Lockovu i Heatherinu
narudžbu te potom pobjegla, a Daphne je iz neobjašnjivog razloga počela glasno kokodakati.
Postiđena, Heather ju je mrko pogledala.
»Mama, prestani.«
»Pa što?« rekla je Daphne. »Samo se pitam što njezini roditelji misle o tome.«
Lock je nastojao umanjiti štetu; štitio je Heather od Daphnenih napada, no ta bi svejedno
uspjela zadati pokoji udarac. Heatherini listovi bili su premišićavi, smatrala je Daphne.
Izgledaš poput dječaka. Trebala bi razmisliti o napuštanju hokeja sljedeće godine.
»Ali mama,« rekla je Heather, »ovdje sam upravo zbog hokeja.«
»Ne želiš valjda postati lezbijka, zar ne?« rekla je Daphne. »Ne želim da postaneš lezbijka.«
»No, dobro. Sad bi bilo dosta«, rekao je Lock.
Heather se činila sretnijom kad su ona i Lock ostali sami, nakon što se Daphne vratila u
pansion da se »odmori«. Heather ga je odvela u kampus, upoznala sa svojim profesorom
povijesti umjetnosti, pokazala mu sobu u domu, gdje je upoznao Heatherinu cimericu Desiree,
čiji su je roditelji ljubazno poveli s njima na Turks i Caicos. Njezini roditelji također su imali
vikendicu u Martha s Vineyardu i Heather je napomenula nešto o ljetovanju tamo, na što joj je
Lock rekao: »Da, a mogli biste ti i Desiree provesti ljeto na Nantucketu. Ima dosta mjesta.«
No Heather se na to namrštila i Lock je znao da nikad ne bi pristala na to. Njegova kći je tako
rano, u petnaestoj godini života, otišla od kuće i zbog toga je bio neopisivo ljut na Daphne.
No ona nije mogla kontrolirati svoje ponašanje. Sto su ono liječnici rekli? Kao da je netko
drugi u Daphninoj glavi i manevrira umjesto nje. Neki zločesti mali zeleni osvajač zamaskiran
u ženu i majku. Lock nije mogao zamjeriti Heather što je htjela provesti ljeto u Vineyardu; da
se njemu nudilo, možda bi i on pristao.
Prije povratka u pansion da se istušira i presvuče (išli su u jedan restoran udaljen petnaest
kilometara na Heatherin prijedlog) Heather mu je rekla: »Ti i mama ne trebate se brinuti za
mene. Dobro mi je ovdje.«
Lock je pogledao svoju kćer — njezinu tamnu kosu, široke, lijepe usne (tako slične
Daphnenima), snažne noge i uska, ženstvena stopala u espadrilama — i skoro zaplakao.
Očekivao je te riječi od nje prije njezinog odlaska na medeni mjesec ili možda prije odlaska
na koledž — ne sada, kad je imala samo petnaest godina. Mislio je da je iskusio i prebolio svu
tugu zbog gubitka kćerina povjerenja i društva, no bio je u krivu. Sad ju je ponovno osjećao.
Lock je bio toliko opterećen održavanjem ravnoteže između njih dvije — što je bio vrlo
iscrpljujući zadatak — da nije stigao pomisliti na Claire ni na trenutak. To se promijenilo kad
su on i Daphne napustili Phillips Academy, kad su se ponovno našli sami, što se činilo tek
djelićem sveg tog vremena kojeg su morali provesti zajedno, sami. Daphne je prvo na neko
vrijeme gledala tiho kroz prozor, a onda je započela žučljiv napad na Heather. Heather je
115
GIGA
imala noge osamna-estogodišnjaka, trkača na duge staze, s onim svojim isprepletenim
mišićima. Ako ostane u toj školi, sigurno će postati lezbijka. Morali su je izvući odatle.
Uostalom, izgledala je tako nesretno, zar ne ? Mrzovoljno, sigurno. Ni jednom se nije
nasmijala dok su bili tamo. A što reći na njezino vegetarijanstvo? Pa, zaboga, odrasla je na
goveđem butu! Škola je bila krivac — tako liberalna i napredna, nudeći sve one sramotne
alternative normalnom načinu života. Je li Lock primijetio frizuru konobarice koja ih je
poslužila? Heather bi se trebala vratiti kući. Mogli bi preurediti podrum, pretvoriti ga u mjesto
za druženje i opremiti ga s glazbenom linijom, najboljim zvučnicima, plazma televizorom,
hladnjakom punim hummusa ako to želi! Učinili bi bilo što samo da se vrati kući. Budući da
toliko drži do privatnosti i neovisnosti, jednostavno ćemo joj obećati da nećemo ulaziti tamo.
Lock je šutio. Ideja nije bila tako loša. Htio je Heather kod kuće koliko i Daphne, no znao je
da se to nikad neće dogoditi. Zbog Lockove šutljivosti Daphne je počela plakati. Lock joj je
pružio ruku, no ona ju je ljutito odgurnula.
»Trebali smo imati više djece«, nastavila je ona. »Ne mogu vjerovati da si me odgovorio od
toga.«
Bilo je uzaludno podsjećati Daphne da se nakon Heatherina rođenja formirala cista na jednom
od njezinih jajnika te da ih je trebala oba izvaditi. Nakon nesreće je krivnja što su imali samo
Heather postala u potpunosti Lockova.
U jednom trenutku, dok su se vozili prema zračnoj luci, Lock se sjetio Claire — iako bi bilo
netočno reći da je bio zaboravio na nju. Odlučio je biti pošten prema Daphne i Heather te
pokušati zatomiti svoje osjećaje prema Claire. Želio ih je staviti u kutiju — zamišljao je malu
škrinju sa zlatom — i držati ih pod ključem. Međutim, kad je Daphne počela nizati jednu
uvredu za drugom, Lock je zavirio u škrinjicu — pomislio je na Claire kako ide u trgovinu po
namirnice, kako grabi staklenu masu iz peći, kako ulazi u krevet. On ju je uvijek zamišljao
samu iako je znao da ona to nikad nije bila. Još je slika izletjelo iz škrinjice: sad je čuo zvuk
Clairinih klompi na stubama kuće Elijah Baker dok je suspregnuta daha čekao, s dvjema
čašama vina u ruci, da je vidi kako izlazi iza ugla. Hej ti. Mislio je bi li joj obrisao suze koje
bi joj se pojavile na rubovima očiju svaki puta nakon što su vodili ljubav. Claire je plakala iz
više razloga: seks je bio izvanredan te bi je uvijek preplavila bujica osjećaja. Mrzila je to što
su se trebali rastati, fizički ju je boljelo kad se morala otrgnuti od njega. Tu je bila i krivnja —
zbog Jasona, Daphne, djece — ali i strah, strah da ih ne otkriju, da ne završe u paklu. Gotovo
svaki put kad su bili zajedno, razgovarali su o prekidu, o tome da se prestanu viđati u ime
pravednog života. No nijedno od njih nije bilo spremno učiniti prvi korak. Razgovarati o tome
bilo je poput katarze, no nemoguće im je bilo odlučiti se za taj potez, prekinuti. Uz krivnju,
osjećali su se ekstatično, ushićeno, tjeskobno, odvratno — no prije svega, osjećali su se
živima. Svaki je dan bio nov dan, pun mogućnosti da se vide, da razgovaraju, da se dotaknu
— bili su opijeni upravo tim osjećajem, previše da bi ga se odrekli.
Iako je u nekim pogledima njihov odmor bio ugodan — zbog sunca i osvježavajućeg,
kristalno plavog mora, vrlo ukusne hrane i pića, luksuzne sobe i uslužne posluge — u Locku
je ostavljao osjećaj praznine. Činilo mu se kao da se nalazi u tunelu dugom osam dana i
sedam noći bez Claire na vidiku; odmor je bio nešto što je jednostavno trebalo preživjeti.
Obećao je Claire da će joj se javiti mailom a u ljetovalištu je postojao kutak za poslovne ljude
odakle joj je mogao pisati. No mislio je da će dopisivanje s njom, odnosno pokušaj da pretoči
u riječi taj osjećaj praznine te još i dodatno mučenje iščekivanja njezina odgovora biti
neizmjerno bolniji od mirenja sa situacijom i nastojanja da je izdrži. On i Daphne provodili su
duge sate uz bazen, u tišini, svatko sa svojim štivom u ruci. Kad bi Daphne zadrijemala,
otišao bi u duge šetnje po plaži, ne misleći na Claire (pa ipak misleći uvijek na nju), već o
temama kojima bi mogao zapodjenuti razgovor za vrijeme večere, a koje neće izazvati
Daphneine verbalne napade. Činila se boljeg raspoloženja za vrijeme boravka u tom
ljetovalištu iako je svejedno pronalazila načine da uvrijedi druge goste (koji su uglavnom bili
116
GIGA
rezervirani Britanci, inače povučeni, pogotovo kad bi čuli Daphneino cerekanje). Bili su
intimni dvije večeri i to su bili možda najteži trenutci za Locka. Daphne je u krevetu bila
agresivna i bilo ju je nemoguće zadovoljiti. Potpomognut trima čašama rum punča, Lock se
nastojao prisjetiti Daphne kakva je nekoć bila, prije nego što je počela jurišati na njegovu
muškost nastojeći ga uzbuditi. U tim trenutcima intime Lock je mislio u sebi: Ne mogu ostati
u braku s ovom ženom. Nije mogao izdržati do kraja života uz takav seks, no isto tako znao je
da je nikad neće moći ostaviti, koliko god bilo loše između njih dvoje. Budući da nije bilo
živog čovjeka koji bi bio s Daphne, a roditelji su joj bili preminuli, o Daphne bi se, u slučaju
da je Lock ostavi, morala brinuti Heather, a Lock nije mogao i nije želio prepustiti svojoj
kćeri sav taj teret. Morao je ostati s Daphne.
Najbolji trenutci odmora bili su oni kad bi Daphne skinula pogled s knjige, popila gutljaj rum
punča i rekla: »Hvala ti, dušo« — tako su si tepali međusobno prije nesreće — »što si me
doveo ovamo. Baš se zabavljam!«
Najgori trenutak dogodio se za večerom posljednje noći odmora. To što je Daphne sačuvala
sav otrov za posljednju večer nije uopće bilo iznenađujuće; sve je to bilo dio njezinog
mučenja — navesti Loc-ka da pomisli kako su uspjeli izdržati cijeli tjedan bez neprijateljstva
samo da bi ga odjednom sasula na samom kraju. Daphne je sada bila pametnija, lukavija i
prepredenija nego prije nesreće.
Uz čašu vrlo finog pjenušavog šampanjca Daphne mu je rekla: »Imam jedno pitanje za tebe.«
»Reci.«
»Smatraš li Isabelle French privlačnom ženom?«
Lock se nasmijao te je slučajno poprskao stolnjak pićem koje je u tom trenutku pio.
»Ne.«
»Lažeš.«
»Ne lažem.«
»Isabelle French je prekrasna žena. Svatko bi to rekao da ga pitaš.«
»Izgleda dobro, ništa posebno. Nekima je možda prekrasna, ali za mene ništa posebno.
Poznajemo se već dugo. Možda sam navikao na njezin izgled. Jednostavno ga ne
primjećujem.«
»Ona te želi.«
»Nemoj biti smiješna, Daphne.«
»Jesi li čuo što je radila s Henryjem McGarveyjem u Waldorfu?«
»Naravno.«
»Ubit ću te ako je samo takneš.«
»Neću je taknuti.«
»Mislim ozbiljno. Ubit ću te u snu. Onda ću pronaći neku sut-kinju koja će mi dopustiti da se
izvučem.«
»Nema ničega između mene i Isabelle.«
»A je li?« Daphne je nagnula glavu; pogled joj je bio neobično bistar. »Primijetila sam da si
se promijenio otkad si je pozvao da bude suvoditeljica gale. Sad stalno ostaješ raditi
dokasna.«
»Uvijek sam ostajao raditi dokasna. Samo tada i uspijem sve obaviti do kraja. Znaš to.
Tijekom dana telefon ne prestaje zvoniti.«
»Lock«, odvratila je Daphne nagnuvši se iznad čaše šampanjca tako da je nedostajao još koji
centimetar da je prevrne svojim grudima, »ja nisam glupa.«
»Ne, nisi, i nitko to ne misli, najmanje ja.« »I unatoč tome varaš me pred mojim nosom.«
Lock je mislio da će ga ova izjava pogoditi, no ona je bila samo dio njezina verbalnog napada:
započela je s jednim »nevinim« pitanjem (smatra li Isabelle French privlačnom ženom) nakon
čega je pobješnjela i prešla u puni napad optuživši ga otvoreno da je vara. Sad je situacija bila
malo neugodnija jer je u biti bila u pravu. Nešto je naslućivala.
117
GIGA
»Nisam u vezi s Isabelle French«, odgovorio je Lock s uvjerenjem. »I ne sviđa mi se što me
optužuješ za takvo što na zadnju večer inače lijepo provedenog odmora.«
Daphne je izgledala kao da je sve ovo zabavlja. »Reci mi da me voliš.«
»Volim te.«
»Razmišljala sam o angažiranju privatnog istražitelja.«
»Šališ se.«
Daphne je uzela gutljaj pića — sad kad je Locku malo digla krvni tlak — i odgovorila:
»Jesam.«
Malo je nedostajalo da i on pobjesni — bila je tako iritantna, nije mogao vjerovati da je
neprestano smišljala nove načine da ga uzruja. Zar tome nikad neće biti kraja? Zar se njezino
stanje neće nikad stabilizirati ? Hoće li uistinu biti toliko čvrst, kakvim se je oduvijek i
smatrao, da izdrži njezine napade ? Ona se malo zacerekala te uzela jelovnik, a Lock je
ispustio uzdah koji je nesvjesno zadržavao u sebi te pomislio: Isuse, Isabelle French.
*
*
*
Kad se Lock vratio s odmora i napokon, napokon, napokon ponovno bio u uredu prevrćući
uredno raspoređene hrpe papira koje mu je Gavin ostavio na stolu, sva su njegova sjećanja na
odmor izblijedjela: Tortola, sunce, osvježavajuće more, knjige koje je čitao, Daphne i šala o
privatnom istražitelju. Lock je razmišljao samo o tome kada će moći vidjeti Claire.
Kako je bilo na odmoru? upitao ga je Gavin. Lock je prazno buljio u njega, a onda odgovorio:
Vrijeme nas je dobro poslužilo.
Nazvao je Claire mobitelom i rekao brzinski (iako je prije poziva mudro pričekao da Gavin
ode do banke položiti novac): »Vratio sam se, možeš li kasnije svratiti da pokupiš... može oko
sedam?«
No sad se računalo po ljetnom vremenu. Sedam sati bilo je prerano — još je bio dan vani.
Morali su ostati u uredu, skriveni; nisu se smjeli vozikati okolo u autu. Trebao je dogovoriti u
osam, no nije mogao izdržati toliko dugo.
I tako je Claire došla u sedam. Lock ju je čuo kako se užurbano penje stubama, da, trčala je i
svaki njezin korak odzvanjao mu je u srcu, i njegovo srce je trčalo; Bože, još samo nekoliko
sekunda i...
Dočekao ju je na vrhu stuba. Nije ju ni pogledao, nije trebao, nije ga bilo briga kako je
izgledala — htio ju je samo zagrliti. Čvrsto ju je stisnuo dok je ona plakala i pokušavala doći
do zraka, potpuno preplavljena, baš poput njega, ljubavlju, olakšanjem, utjehom i spokojem.
»To je bilo predugo, žao mi je...« rekao joj je.
»Gotovo sam umrla bez tebe. Sve je otišlo po zlu...«
»Ponekad sam jedva disao koliko si mi nedostajala.«
»Nemoj više nikad ići. Nemoj me više nikad tako ostaviti.«
»Neću.«
Bilo je to poput snažne bujice, poput stampeda. Vidjeli su se četiri puta u tjednu nakon
njegovog povratka s Tortole. Četiri puta! Bilo je to nešto nečuveno, nepromišljeno. No Lock
je rekao Daphne i nije lagao: Trebala bi vidjeti hrpe papira koje su se stvorile na mom stolu
dok me nije bilo. Jason je imao nekakav rok na kraju mjeseca te se vraćao kasno kući, čak
poslije Claire. Ionako se ljutio na nju. Nakon što su se posvađali, Jason je naizmjence spavao
u gostinskoj sobi i na kauču. Claire je rekla Locku i za Edwarda i za Siobhan (da ni Siobhan
ne razgovara s njom gotovo sedam dana), za Zackov rođendan i pedijatričine ohrabrujuće
vijesti. Trebali su nadoknaditi propušteno malo-pomalo jer su se većinu vremena grlili i
uvjeravali jedno drugo da su u tom trenutku doista bili zajedno. U neku ruku to je bio njihov
najljepši tjedan. Osjećaji su prelazili iz ushita u delirij i obrnuto; očajavanje zbog udaljenosti
118
GIGA
bilo je iza njih. Krivnju su stavili na čekanje, baš kao i strah. Njihova prva pomisao pri susretu
nije bio oprez — Lock je dva puta trebao spriječiti Claire da ga zagrli ispred prozora (glupa
pomisao o privatnom istražitelju još ga je progonila) — već njih dvoje, on njoj, a ona njemu.
* * *
Gavin je iskoristio taj tjedan dana Lockova odmora za još krađe. Uzeo bi malo od svakog
čeka koji bi pristigao u njihov ured, uključujući i onaj od pedeset tisuća dolara koji je donirala
jedna prestižna tvornica ženske obuće u New Yorku a čije je sponzorstvo za galu pribavila
Isabelle French. (Sebi je u džep stavio tisuću dolara.) Imao je gotovo deset tisuća dolara
skrivenih u ladici s posuđem u kuhinji roditeljske kuće. Gavinu je bilo prelagano uzimati
novac u Lockovu odsustvu; mogao je izbrisati sve tragove i još dva-tri puta provjeriti jesu li
izbrisani. Nije bilo onog rizika kojem se izlagao kradući novac ispred Lockova nosa. Gotovo
da je bilo uzbudljivije uzimati nešto sitniša iz poluprazne blagajne da si plati ručak (što je
radio svakog dana dok je Lock bio na odmoru). Bilo mu je drago kad se Lock vratio, ne samo
zato što je sve dobilo onu staru draž već i zbog toga što mu je nedostajao njegov šef. Lock je
bio divan čovjek — ovo mu je postalo uistinu jasno tek kad ga nije bilo. Gavinu nije bilo
drago što ga je morao varati, no sama ta krivnja davala je dodatnu draž cijeloj prijevari.
Stalno je maštao o načinu na koji su ga mogli otkriti. U njegovoj najdražoj verziji Lock i
Daphne na večeri su kod njega i jedno od njih, tražeći vilicu ili još jednu žličicu za desert,
otvori ladicu s posuđem i pronađe novac. Potom ga oboje upitaju: Odakle tebi sav taj novac?
iako znaju da ima samo jedno mjesto odakle ga je mogao uzeti.
Ja sam lopov, mislio je Gavin stalno u sebi. To više nije smatrao obiranjem vrhnja; mogao je
zvati to tako dok je imao skrivenih svega nekoliko stotki, no sad, kad je iznos bio
peteroznamenkast, to je već bila krađa. On je bio lopov. Očito su mu filmovi i televizija
pomutili razum (čega se njegova majka uvijek bojala) jer sad je imao glamurozniju sliku o
sebi. Umjesto da se smatra pokvarenim, lažljivim i razmaženim derištem koje je prvo živjelo
na teret roditelja, a sad krade iz novčanih sredstava namijenjenih maloj djeci čiji je život
neizmjerno teži nego što je bio njegov kad je bio dijete, Gavin se je svrstavao u istu kategoriju
s likom Brada Pitta u Oceanovih jedanaest — s nekim tko ruši sofisticirane sigurnosne
sustave, razbija lozinke, navlači baršunaste rukavice.
Međutim, bilo je pukotina i napuknuća u toj njegovoj odlučnosti kroz koje je ulazila panika.
Nije smio dopustiti da ga uhvate! Nije da je imao puno izgubiti — no u slučaju da ga uhvate,
morao bi iseliti iz roditeljske kuće, izgubio bi posao i to troje-četvero prijatelja koje je imao.
No svemu je tome jednom ionako morao doći kraj. Namjeravao je pobjeći čim skupi dovoljno
novca (Koliko je to točno? Sto tisuća dolara? Zar je doista mogao ukrasti sto tisuća dolara da
ga ne otkriju?). Htio je otići na neki otok u jugoistočnoj Aziji, toliko udaljen od svega da
nema ni imena (ili da je ono barem nemoguće izgovoriti govornicima engleskog jezika).
Gavinu je međutim bilo važno da napusti otok pod vlastitim uvjetima — slavno. Kad
stanovnici Nantucketa saznaju da je on lopov, bit će prekasno da išta poduzmu. On će već biti
daleko i nikad više neće čuti za njega; proći će nekažnjeno. Gavin je ovog puta jednostavno
morao proći nekažnjeno — za razliku od njegova kraha u Kapp&Lehighu, gdje su ga kao
malog dječaka tek pecnuli šibom po rukama, gdje je njegov »kazneni prekršaj« smatran
naivnim i nezrelim. Bilo je važno da ovaj put uspije.
A, osim toga, sve ga je to zabavljalo. Kad bi ga uhvatili, zabavi bi iznenada došao kraj.
Jedne večeri, u tjednu nakon Lockova povratka, Gavina je uhvatila panika kao nikad do tada.
Bio je na večeri s Rosemary Pinkie, nedavno obudovjelom ženom s kojom se Gavin sprijateljio u episkopskoj crkvi; oboje su obožavali
službu večernje molitve te je njihovo prijateljstvo preraslo u večeru jednom u mjesecu. Te su
119
GIGA
večere održavale Gavinovu altruističku stranu te potkrijepile njegovo uvjerenje da ipak nije
bio potpuno lišen ljudske ljubaznosti. Pozorno je slušao Rosemaryine priče o njezinom
pokojnom mužu; Rosemary i Clive Pinkie proputovali su mnogo svijeta zajedno i njezine
priče bile su fascinantne. Doduše, tu i tamo postala bi melankolična — ronila bi suze, jecala
— pa bi joj u tim trenutcima Gavin stisnuo ruku, nadajući se da će i njegova majka, ako otac
umre prije nje, imati nekog mladića u Chicagu s kojim će imati odnos sličan njegovom i
Rosemaryinom.
Te večeri Rosemary je bila dobro raspoložena. Budući da se bavila vrtlarstvom, udobrovoljilo
ju je lijepo vrijeme i to što su se jeleni držali podalje od njezinih tulipana. Ona i Gavin jeli su
u American Seasonsu, restoranu koji je ponovno otvorio svoja vrata i time najavio dolazak
ljeta. Baš dok je uranjao žlicu u kremastu juhu, Gavina je pogodila jedna strašna pomisao.
Tog je poslijepodneva na poslu poslao pismo tvornici ženske obuće u New Yorku
zahvaljujući im na njihovoj donaciji i potvrđujući status 501 (c) (3) udruge Nantucket's
Children, čime je donacija bila oslobođena poreza. Dok mu je Rosemary prepričavala kako je
uspjela nadmudriti jelene (posuvši oko tulipana vlasi ljudske kose koje je skupila u jednom
frizerskom salonu u gradu), Gavin se pitao koji je iznos naveo u pismu. Ček je glasio na
pedeset tisuća dolara, on je »položio« pedeset tisuća dolara od kojih je uzeo tisuću u gotovini,
te je preostala, stvarna svota iznosila četrdeset devet tisuća dolara i taj broj, četrdeset devet
tisuća, ostao je urezan u Gavinovu sjećanju. Dok se pretvarao da jede juhu i sluša Rosemary
(bili su sretni u frizerskom salonu što su se mogli riješiti kose), Gavin se sve više bojao da je
upisao iznos od četrdeset devet tisuća umjesto pedeset tisuća dolara. Lock se potpisao na
pismo (da ga nije ni pročitao), nalijepili su mu poštansku marku te ga odnijeli u poštu.
Međutim, ako je Gavin doista utipkao četrdeset devet tisuća umjesto pedeset tisuća, netko će
ih iz tvornice ženske obuće nazvati, što će privući Lockovu i Adamsovu pozornost.
Gavin je upregao vijuge. Sjećao se svakog detalja svog zločina; pa bio je valjda pažljiv kad je
pisao to pismo, zar ne? No u tome je bio problem: nije se sjećao tipkanja broja »pedeset
tisuća« niti se sjećao da je još jednanput provjerio podatake prije nego što je odnio pismo
Locku na potpis. Nije se sjećao ni utipkavanja brojke »četrdeset devet tisuća«, no ovaj je
iznos podsvjesno pripisao stvarnom iznosu donacije. Srce mu je luđački lupalo u grudima.
Bilo mu je sve toplije pa je morao olabaviti kravatu koja ga je davila — iako je mrzio to raditi
jer ništa nije smatrao neukusnijim od muškarca s olabavljenom kravatom. Gavin je sad bio
siguran da nije pozorno tipkao to pismo, da je bio na autopilotu, budući da se nije mogao
sjetiti najvažnijeg detalja u pismu — sasvim je moguće da je umjesto pedeset tisuća upisao
četrdeset devet tisuća. Lock nije pročitao pismo jer to nikad i ne radi — sva su pisma ista — a
osim toga, visio je nad Lockovim stolom s jedva prekrivenim nestrpljenjem. Htio je otići u
banku, zapaliti cigaretu, a neka pisma koje je Lock potpisivao čekala su na to dvanaest dana.
Lock nije primijetio iznos. Bio je umoran od odmora, a Gavinu se činio i prilično rastresen,
kao da je ostavio sposobnost koncentracije na Tortoli. Osim toga, nije bilo razloga da se
provjerava Gavinov dio posla jer on nikad nije radio greške. No, i to se moralo jednom
dogoditi. I dogodilo se, danas. Gavin je položio žlicu na tanjur ispod zdjelice s juhom. Nije
mogao više gutati.
Rosemary je to primijetila. Sličila je po mnogočemu njegovoj majci — Sve pojedi! Sve!
»Nećeš više? Ne sviđa ti se?«
»Ne osjećam se dobro«, rekao joj je. Ne smiju ga otkriti! No dobro, uzmimo da netko iz
tvornice ženske obuće nazove. Vrlo vjerojatno će se on javiti na telefon. No što ako nazovu
dok je on na ručku? Ili prije nego što Gavin stigne ujutro ili navečer nakon što ode? Sto ako
nazovu dok je on na zahodu? Onda će se Lock javiti! Sama muka iščekivanja tog poziva bila
bi dovoljna da izludi Gavina.
Uto je došla konobarica da pokupi tanjure. Gavin je rekao: »Bilo je jako dobro, ja se samo ne
osjećam dobro.«
120
GIGA
Rosemary se nagnula prema naprijed. Imala je mnogo iskustva s ljudima koji se nisu osjećali
dobro. Njezin muž, Clive, otišao je jednom rano u krevet žaleći se na bol u srcu i te je noći
umro u snu.
»Popij malo vode«, rekla mu je.
Ono što je bilo najvažnije, što je morao hitno učiniti, a što mu je sve više zadavalo bol u
prsima i malo niže u utrobi, bilo je da ode do ureda i provjeri sadržaj pisma u kompjutoru. A
što ako se vara? Sto ako je doista napisao pedeset tisuća dolara? Bože, kako bi mu laknulo!
Ponudio bi da plati večeru, ili još bolje, pružio bi kradomice kreditnu karticu konobarici te je
zamolio da naplati bez Rosemaryna znanja. Rosemary bi se naljutila (ona je uvijek plaćala
večere; u tome je isto bila slična njegovoj majci), no bila bi i ganuta. Trebao se je samo
ispričati na trenutak, odjuriti do ureda, provjeriti u računalu što je napisao i dojuriti natrag. Na
tu ideju srce mu se stegnulo jer je znao da će to trajati predugo. Rosemary će se zabrinuti,
otići će do zahoda da provjeri je li sve u redu ili zamoliti konobara da to učini umjesto nje, a
on neće biti tamo — kako će to objasniti ? No isto tako nije mogao ostati na janjetini, kavi i
desertu.
Opet si je olabavio kravatu, no ovaj put radi efekta. »Stvarno mi je žao, ali mislim da bih se
trebao vratiti kući.«
»Kući?«
»Mislim da će mi pozliti.«
»O, Bože. Onda je bolje da podeš, da. Nemoj ostati ni sekundu dulje radi mene...«
»Grozno mi je što te moram ovako ostaviti...«
»Ma samo idi! Ja ću reći konobarici što se dogodilo i pobrinuti se za račun, osim ako ne želiš
da te odvezem kući. Želiš li?«
»Ne!« odgovorio je sav pogrbljen, pokušavajući dočarati bol što vjernije. »Mogu sam voziti.
Trebam samo... ići kući.«
»Idi, idi! Nazvat ću te kasnije da provjerim kako si, može?«
Poljubio ju je u obraz. »Baš si draga. Stvarno mi je žao...!«
»Idi.«
Probijao se po gradu spuštene glave, povlačeći nervozno dim iz cigarete, mrmljajući u sebi,
moleći se da je sve to greška, lažni alarm. Jesu li svi kriminalci tako paranoični? Sigurno jesu!
Četrdeset devet tisuća dolara. Da, što je više razmišljao o tome, to je bio sigurniji da je sve
uprskao. No možda i nije. Bože, kako nepodnošljivo. Požurio je dalje. Kad je stigao pred
vrata, stao je tražiti ključeve. Ruke su mu se tresle. Nije bio nešto posebno tih; nije mu palo na
pamet da je Lock još mogao biti u uredu — bilo je skoro osam sati — no kad je bio na sredini
stubišta, začuo je glasove. Lock je bio tamo. Sranje! Mislio je okrenuti se i otići, ali ne, nije
mogao, morao je provjeriti to pismo još večeras! Sto će reći Locku zašto je došao? Da uzme
neki broj telefona, ili možda neku e-mail adresu. Je li to uvjerljivo ? Dok je razmatrao sve
mogućnosti, shvatio je da se nešto neobično događa u uredu. Ćulo se udaranje, lupanje, teško
disanje, ženski glas. Gavin se zaustavio i prislonio uho na zid, onako kako je vidio da to rade
u filmovima. Tko je u uredu? Samo su on i Lock imali ključ. Sad je naslonio glavu, naprežući
se da nešto čuje. Činilo se da buka dolazi iz sobe za sastanke. Neka je žena govorila ili plakala
ili stenjala. Izgovarala je Lockovo ime. Ipak je bio tamo. Sekundu poslije Gavin je sasvim
jasno začuo Lockov glas: »Joj, Claire, Isuse!«
Okej, pomislio je Gavin. Okej. Naišao je na nešto, na nešto krupno, i to između Locka i
Claire. Osjetio je blagu vrtoglavicu. Ma to nije bilo moguće! Činilo mu se da Lock nešto
skriva — već je bio pomislio na vezu s Claire i odmah to odbacio — no bilo je odvratno
otkriti to sada, na ovaj način. Morao je otići. No Gavin je bio zbunjen, u isto vrijeme zgrožen i
znatiželjan, poput nekog znatiželjnika na mjestu prometne nesreće. Nastavio se penjati
stubama, tiho, oprezno, u baršunastim rukavicama i papučama. Samo će proviriti, uvjeriti se
121
GIGA
svojim očima i onda nestati.
Ušuljao se do vrha stuba odakle je jasno čuo Claire kako plače. Virio je iza ugla gledajući u
sobu za sastanke. Eno ih. Vidio je Locko-va leda — imao je na sebi samo žutu košulju i
bokserice. Hlače su mu bile neuredno bačene koji metar dalje. Stajao je kraj stola. Claire je
sjedila na stolu s golim nogama svijenim oko Locka i glavom naslonjenom na njegova prsa.
Ona je plakala, a on ju je nastojao umiriti.
Okej, pomislio je Gavin. To bi bilo dosta. I previše. Sad odlazi! Spuštao se stubama na
prstima poput luđaka; nije mogao dočekati da izađe van. Oprezno je otvorio vrata (dojmilo ga
se to što su ih bili zaključali za sobom). Imali su razrađen sistem, ritual; a on je to razotkrio,
nešto stvarno! Mogao je biti uzbuđen zbog toga — jer ga je to zabavljalo i jačalo njegovu
samodopadnost (znao je da Lock nešto skriva!). Mogao je osjetiti olakšanje jer nije bio jedina
osoba koja je radila po svome; mogao je također prepoznati vrijednost ove nove informacije,
njezinu pregovaračku moć. No Gavin je prije svega bio u šoku, nakon čega su uslijedili tuga,
razočarenje, razbijene iluzije. Kao kad se sazna da Superman ne postoji, da istinski junaci ne
postoje. Lock i Claire. Gavin je zamahnuo glavom dok je u tamnoj noći žurio prema autu
(njegovo zanimanje za pismo nestalo je samo tako).
Nikom nije mogao vjerovati.
122
GIGA
OSMO POGLAVLJE
Ona joj kaže
Claire se pokušala iskupiti Jasonu, što je značilo ispričati se više puta — osobno, u poruci
ostavljenoj na telefonskoj sekretarici njegovog mobitela, na samoljepljivom papiriću
nataknutom na volan kamioneta. To je značilo i biti njegovom sluškinjom. Kuhala mu je
omiljena jela: pečenu kokoš, tjesteninu s kobasicom i bosiljkom, govedinu s kukuruzom po
receptu njegove majke, kolače s komadićima čokolade. Slagala mu je majice, čekala ga je s
otvorenom bocom piva čim bi ušao u kuću, sama je spremala djecu na spavanje tako da on
može gledati televiziju. Jason je svejedno spavao u gostinskoj sobi ili na kauču; svejedno joj
je odgovarao ljutitim, odsječnim tonom. No incident na zabavi izgubio se negdje u vrtlogu
njihova zajedničkog života prije nadolazećeg vikenda. Previše se toga događalo da se dulje
zadržavaju na tome. Jason se vratio u njihov krevet te se privio uz Claire kao da se ništa nije
ni dogodilo. Malo kasnije, dok je ležala budna, čudila se tome što je sve jedan brak mogao
pretrpjeti. Mogao je pretrpjeti grozne svađe; mogao je pretrpjeti nju, očajnički zaljubljenu u
nekog drugog.
Clairin odnos sa Siobhan bila je posve druga priča. Nisu razgovarale deset dana. Deset! To je
bilo toliko dugo da je Claire pomislila da će tako i ostati. Sve je pokušala, čak je nazvala
Edwarda Meliora zbog ponude za catering.
Edward, inače uvijek šarmantan, zvučao je otresito i službeno na telefonu. To je možda bila
njegova reakcija na Clairin povišen ton (bila si je obećala da će se kontrolirati, no nije si
mogla pomoći).
»Edwarde? Ovdje Claire Crispin. Cula sam da ste izabrali catering za galu.«
»Jesmo...«
»Čujem da se radi o A La Table.«
»Da, mi...«
»Na žalost, Genevieve je bila ta koja je obavijestila Siobhan...«
»Znam, sve sam čuo.«
»Znaš, mogao si odmah sam nazvati Siobhan, tako da ne mora to čuti od nekoga na ulici.«
»I zvao sam je. Ostavio sam joj poruku na telefonskoj sekretarici na poslu.«
»A jesi?«
»Da.«
»Ona zimi ne provjerava poruke na tom broju. Znaš to.«
»Nisam to znao. Taj je broj bio na ponudi.«
»Mogao si je pokušati nazvati na kućni.«
»To mi se nije činilo pametnim, Claire. Iz očitih razloga.«
»Edwarde, ja sam suvoditeljica gale. Mogao si mene nazvati i javiti mi vašu odluku. Tako
sam ja mogla nazvati Siobhan i umanjiti štetu.« Claire je zastala na trenutak. »Zapravo moram
priznati da me malo iznenadilo to što me nisi nazvao i pitao za mišljenje prije nego što ste se
konačno odlučili za Genevieve.«
»Claire, ovo zvuči kao da se pozivaš na viši čin. Jesam li u pravu? Kad si ti mene pozvala da
preuzmem odbor za catering, mislio sam da to znači da ćemo se moj odbor i ja sastajati,
ocijeniti ponude i odabrati jednu od njih. Čini se da sam kao predsjednik odbora za catering
trebao biti nešto poput ukrasa, a ti ona koja će odabrati ponudu, a svi znaju da si htjela
Siobhan.«
»Pa naravno da jesam, Edwarde.«
»Genevieveina ponuda bila je niža za skoro četrdeset dolara po osobi, shvaćaš? Uštedjeli smo
skoro četrdeset somova odabirom A La Tablea.«
»Uvjerena sam da bi Siobhan spustila cijenu da si s njom o tome razgovarao«, odgovorila je
123
GIGA
Claire. »Tko angažira Island Fare, može biti siguran da će dobiti jela vrhunske kvalitete.«
»Ne sviđa mi se kamo vodi ovaj razgovor.«
»U redu. Sad ionako više nije važno. Sto je učinjeno, učinjeno je. Nazvala sam te jer mislim
da bi trebao nazvati Siobhan i ispričati joj se.«
Na to se Edward slatko nasmijao. »Samo da se zna, Claire, ja sam ti odmah javio našu odluku.
Poslao sam mail i tebi i Isabelle. Ona mi se odmah javila.«
»Bila bih ti uistinu zahvalna kad bi...«
»Dovidenja, Claire.«
Nije imalo smisla obratiti se Locku ili Adamsu zbog ovoga, Edward je bio u pravu; postavili
su ga na čelo odbora sa zadatkom da odabere catering, i to u korist udruge, najbolju ponudu s
najnižom cijenom, a u ovom slučaju ta ponuda došla je od A La Tablea. Claire nije mogla
prigovoriti uštedi od četrdeset tisuća dolara za uslugu sličnu Siobhaninoj. Edward je javio i
njoj i Isabelle čim je odbor donio odluku; nije ga mogla kriviti što je poslao mail tijekom onih
deset dana Lockove odsutnosti kad je Claire bojkotirala svoj sandučić. Isabelle mu se javila u
roku od petnaest minuta. Poslala je isti mail i Claire. Tekst je bio vrlo kratak: U redu. Odbor
ima moje puno povjerenje što se tiče odabira ponude. Edward je rekao da je ostavio poruku
na telefonskoj sekretarici, što je bilo i razumno, budući da su taj broj naveli u ponudi.
Jednostavno je bio peh što je Siobhan srela Genevieve koja nije propustila priliku da pakosno
likuje. Možda je bilo malo pretjerano tražiti od Edwarda da se ispriča Siobhan, ali ona je
njezina najbolja prijateljica i očajnički je htjela ispraviti učinjeno. Ona nije imala granica.
Claire je ostavila poruke na Siobhaninu i Carterovu kućnom broju, zatim i na Siobhaninu
mobitelu, dvije kraće {Zao mi je. Nazovi me.) i duže (radilo se o dvjema porukama u kojima je
prenijela svoj razgovor s Edwardom). Siobhan joj nije odgovorila niti ju je nazvala. U subotu
ujutro, tjedan dana nakon zabave, Claire se napokon zaustavila pred njihovom kućom. Vrata
je otvorio Liam te joj je rekao da mama još leži u sobi. Claire je palo na pamet da pričeka u
autu dok ne vidi Siobhaninu siluetu kroz prozor, no to bi bila neka vrsta praćenja i
uznemiravanja, a poznavajući Siobhan, ona bi nazvala policiju i tražila sudsku zabranu
pristupa.
Irci su tako prokleto tvrdoglavi! Siobhan je čekala da Claire učini jednu jedinu stvar na koju
ona nije bila spremna: da sve prizna. U ljubavnoj sam vezi s Lockhartom Dixonom. Viđamo se
od rujna i tajila sam to od tebe sve ovo vrijeme. Claire je vidjela Julie Jackson jednom kad je
došla pokupiti djecu iz škole, no Julie ju je pogledala na čudan (samilostan? ljutit?) način.
Claire joj se nasmiješila i mahnula kao da je sve u redu, no u sebi je jecala, moleći se da ostali
na zabavi nisu čuli njezinu i Jasonovu svađu. Kakva sramota! Trebali su staviti kuću na
prodaju i odseliti.
Kad je započeo i drugi tjedan Siobhanine šutnje, Claire je odustala. Čak se nije ni zaustavila
kad je vidjela njezin auto kraj klizališta, iako je Siobhan bila laka meta dok je gledala Liama i
Aidana na njihovom treningu hokeja. Claire su kao dijete izbjegavali na dječjem igralištu, baš
kao i svakog drugog, no znala je da neće zauvijek biti izvan igre. Možda i jest izgubila
najbolju prijateljicu, ali Siobhan je također izgubila nju. Jasonovo je mišljenje bilo da će u
konačnici Siobhan promijeniti mišljenje. I on je jedva razgovarao s Claire, no bar je imao
toliko samilosti da joj kaže: ako se to nastavi, nazvat će Cartera i dogovoriti obiteljski
sastanak na kojem će se iznijeti sve primjedbe. Ovo je zvučalo kao nešto što je naučio
gledajući Obitelj Soprano, no Claire je svejedno cijenila njegovu volju da intervenira ako
bude bilo potrebe.
Claire je uz Locka jednostavno izgarala — četiri sastanka u jednom tjednu, pet u devet dana.
Kad je već zbog njega cijeli njezin život bio u rasulu, onda su barem mogli provoditi neko
vrijeme zajedno. U radionici je radila kao luda na onom što je sad smatrala prokletim
lusterom. Provela je cijeli ponedjeljak i utorak radeći na drugom kraku: osam sati rada, sto
124
GIGA
šezdeset tri pokušaja. Ipak, nagrađena je ne samo s jednim već s čak dva kraka koji su uspjeli
doći do peći za hlađenje. Claire u početku nije bila sigurna u vezi s njima, no kad h je
približila čarobnoj kugli, vidjela je da joj pristaju savršeno, ma više nego savršeno; spuštali su
se i uvijali poput cvjetne latice pri padu na tlo, poput jedne misli pune sreće i mira koja se iz
uma prelijevala na papir. Mislila je: Ovaj prokleti luster bit te najljepša stvar što sam je ikad
izradila. Ponovno je zvala Elsa iz Transoma tražeći dvadesetak vaza iz serije Iz divljine.
Claire je morala odbiti iako je izrada vaza bila puno lakša, a da ne spominje dobru zaradu.
Trenutno nemam vremena za nove narudžbe. Claire je varala Jasona s Lockom, svoju karijeru
s lusterom i svoj život s gala-večerom.
Za: cdc@nantucket.net
Od: isafrench@nyc.rr.com
Poslano: 29. travnja 2008., 11.01
Naslov: Naši stolovi
Draga Claire,
htjela sam te samo obavijestiti da sam zvala Locka i rezervirala sebi stol na gala večeri od
dvadeset pet tisuća dolara. Smatram da mi, kao suvoditeljice, trebamo pružiti punu podršku
ovom događanju, a jedan od načina jest taj da kupimo za sebe najskuplje ulaznice. Gledajući
popis prodanih ulaznica u zadnje dvije godine, primijetila sam da ste ti i tvoj muž kupovali
ulaznice od tisuću dolara i sjedili odostraga. Sigurna sam da shvaćaš koliko je ove godine
važno sjediti naprijed među stolovima od dvadeset pet tisuća dolara — naši stolovi mogu biti i
jedan do drugoga. Ja sam upravo sad platila jedan za sebe, pa ću pozvati još neke ljude da mi
se pridruže (Od njih se zauzvrat očekuju bogate donacije). Međutim, sasvim je prihvatljivo
tražiti od svojih uzvanika da plate za svoje mjesto, za što ćeš se možda i ti htjeti odlučiti. Ja
sam svoj stol platila sada jer ljeto dolazi i uskoro ćemo početi s prodavanjem ulaznica, a lakše
je to obaviti znajući da smo osigurali svoje.
Hvala!
Isabelle
Claire je zapanjeno zurila u monitor.
Te večeri nije imala ništa u hladnjaku za večeru, pa je ubacila u tavu nekoliko jaja, nasjeckanu
delikatesnu šunku, sir, vlasac i prepolovljene male rajčice te je uz to poslužila bijeli tost.
Jason je promotrio svoj tanjur u nevjerici pa rekao: »Što je ovo?«
»Nismo imali ništa drugo u kući, a nisam stigla otići do trgovine.«
»Zašto nismo naručili pizzu? Mogao sam ih pokupiti na putu do kuće.«
Sva su djeca počela galamiti na spomen pizze, čak i Zack koji nije ni znao što je to.
Claire je ustala od stola te pogledala Jasona: »U redu. Idi po pizzu.«
Te iste večeri, ulazeći u krevet, Jason ju je upitao: »Želiš li da nazovem Cartera tako da možeš
izgladiti stvari sa Siobhan?«
Sutradan ujutro Claire je ponovno pročitala mail te joj se učinio jednako nečuvenim. Uspjela
je dovesti Maxa Westa koji će besplatno svirati na gala večeri samo radi nje i time ispucala
jednu od onih usluga koje se traže i dobiju samo jednom u životu; provela je cijeli mjesec
nedjelje u radionici radeći na prokletom lusteru — a sad joj Isabelle zapovijeda da plati
dvadeset pet tisuća dolara za koncert. Ovo je bio Clairin zaključak: naporan rad i činjenje
usluga bila je jedna stvar, no na kraju se sve svodilo na to da se svačiji doprinos mjeri u
iznosima, i to novčanim.
125
GIGA
Dvadeset pet tisuća dolara: osjećala se izazvanom.
Bili su u prvom tjednu svibnja i svakog dana padala je hladna, gusta kiša. Kakva utjeha.
Claire se povukla u radionicu i izradila dvije vaze; bila je previše zgranuta i rastresena da radi
na prokletom lusteru. Najgora stvar u svemu tome bila je ta što je Isabellin mail imao smisla.
Claire je pristala biti suvoditeljica gale, preuzela je na sebe tu obvezu i bilo bi naivno od nje
misliti kako ta obveza nije i financijske prirode. No Claire nije mogla to izvesti. Dvije
ulaznice po dvije tisuće petsto dolara koštaju pet tisuća dolara; ona i Jason jedva bi mogli
skrpati toliko. (Sve bi to bilo prihvatljivije da je Claire u posljednja četiri mjeseca prihvatila
koju narudžbu i tako nešto zaradila umjesto da je radila kao luđakinja na prokletom lusteru.)
Nije dolazilo u obzir uzeti cijel stol u vrijednosti od dvadeset pet tisuća dolara, i to iz više
razloga. Uzmimo da Claire plati za jedan takav stol u prednjem dijelu te zamoli ostale za
stolom da plate svoj dio. Prvo, nikad ne bi imala hrabrosti da ih pita za novac, i drugo, nitko
medu njezinim prijateljima (pa i poznanicima) ne bi pristao na takav iznos, čak kad bi i imala
hrabrosti pitati ih. Uvrijedilo ju je to što je Isabelle provjerila koja je mjesta kupovala
prijašnjih godina. Ona i Jason nisu sjedili »odostraga« — sjedili su u sredini, i to s Adamsom i
Heidi Fiske. Adams Fiske, predsjednik upravnog odbora, nije kupio čak niti ulaznice od dvije
tisuće petsto dolara, već one od tisuću te je sjedio s ostalim normalnim ljudima. Claire se nije
mogla sjetiti nikoga od njoj poznatih ljudi tko bi bio spreman isprsiti se s dvije tisuće petsto
dolara po osobi. Sigurno ne Carter i Siobhan (sad se moglo reći sa sigurnošću da oni uopće
neće ni doći), ni Brent i Julie Jackson, Tessa Kline, Amie i Ted Trimble, Delaney i Christo
Kitt. Možda Edward Melior — no sad mu je bila još manje draga, dakle ništa od toga. Možda
bi mogli Jasonovi klijenti koji su imali kuću u Wauwinetu, no je li stvarno željela da na jednoj
od najvažnijih i najglamuroznijih večeri u životu za njezinim stolom sjede neki Jasonovi
klijenti koje ona jedva poznaje? Ne, to nije željela. Htjela je imati prijatelje uza sebe. Dakle...
nije imala nikakvu namjeru uzeti stol od dvadeset pet tisuća dolara. No njezino odbijanje
značit će još nešto — da je Isabelle French bolje situirana od nje, što će zadati udarac njezinu
ponosu. Ali zašto? Claire je odrasla u Wildwood Crestu u New Jerseyju i njezina je obitelj
pripadala srednjoj klasi, i to srednjoj srednjoj klasi. U usporedbi s time ona i Jason živjeli su
poput neke kraljevske obitelji — kuća, poslovi, dobre prilike za njihovo četvero djece, dadilja.
Imali su sve što su trebali i htjeli su mnoge druge stvari, no nisu si mogli priuštiti da potroše
dvadeset pet tisuća dolara na jedan izlazak. Claire nije poznavala nikog tko bi to mogao i
možda je problem bio u tome: nemajući za stol od dvadeset pet tisuća dolara, osjećala se kao
da još jednom potvrđuje razliku između onih koji su dolazili na ljetovanje i lokalnih ljudi.
Isabelle French i njezini sugrađani imali su više novca od Claire i dragih ljudi s kojima je bila
u istom rovu. Imali su zapravo mnogo više novca od Claire i ostalih — zašto se pretvarati da
to nije bilo tako? Svi su oni pridonosili zajedničkom cilju — prikupljanju novca za siromašne
obitelji Nantucketa — samo u različitom omjeru.
Sto je Claire više o tome razmišljala, to se više ljutila na Isabelle što je od nje zatražila toliku
svotu. Bila je uvjerena da je sve to proizišlo iz njezina pasivno-agresivnog ponašanja. Isabelle
je to zatražila znajući da će Claire ili reći da nema toliko novca (što bi naglasilo njihove
klasne razlike ili još gore, dalo naslutiti da Claire nije predana projektu koliko i Isabelle) ili
nabaviti traženi novac dovodeći cijelu svoju obitelj na prosjački štap.
Grozne li žene! pomislila je u sebi.
Nije mogla o tome razgovarati s Jasonom. On bi to mogao shvatiti na jedan jedini način jer je
bio muškarac, jer za njega novac nije značio ništa osim sreće (ili olakšanja) zbog stvari koje si
je njime mogao kupiti. Rekao bi joj: Da imamo dvadeset pet tisuća dolara za stol, ne bismo
išli na galu, već bismo kupili brod.
Claire je na kraju nazvala Locka. U početku je oklijevala jer joj se u posljednje vrijeme činilo
da njezine probleme može riješiti samo Lock ili da ih samo on može razumjeti. A možda se
radilo o tome da joj je mozak bio ispran, jer se iz nekog razloga uzdala u njegov autoritet
126
GIGA
{Pakao ne postoji). Svakako, on je bio jedina osoba s kojom je htjela razgovarati o svojim
problemima, unatoč strahu da je ne počne doživljavati kao osobu koja stalno ima problema
koje on treba riješiti. No što se tiče svega ovog u vezi s Isabelle, novcem i gala večeri, on je
bio pravi stručnjak.
Nazvala ga je u ured. Javio se Gavin, ali ovaj put glas mu je bio drukčiji. Obično je zvučao
samozadovoljno i nestrpljivo, ponekad čak i simpatično. (»Claire! Bok!«) Činilo se kao da
nije bilo druge osobe na svijetu s kojom bi radije razgovarao (»Kako si?«); razgovarao bi s
njom kao s nekim starim prijateljem nakon dugo vremena. Lock trenutačno nije u uredu, ali
mogu ga potražiti. Evo ga, stiže. Lock, Claire te treba, na liniji je! Kako čudno.
»Halo?« javio se Lock. Glas mu je zvučao prijateljski, ali ne i više od toga. Claire je žudjela
za nečim više od toga, za tepanjem, seksi rezanjem, nekom šifrom ili imenom od milja
smišljenim samo za nju — no to nije bilo moguće. Uvijek je morao zvučati prijateljski,
uljudno.
»Volim te«, rekla mu je Claire.
On se zacerekao pa odgovorio. »Drago mi je to čuti.«
»Dobila sam novi mail od Isabelle.«
»Aha.«
»Platila je dvadeset pet tisuća dolara za svoj stol. Želi da i ja uzmem jedan takav. Da damo
dobar primjer ostalima, budući da smo suvoditeljice gale.«
»Aha.« Zvučao je kao da mu je neugodno.
»Shvaćaš li u kakav me to nemoguć položaj stavlja?«
»Shvaćam.«
»Doista?« Tek se u tom trenutku zapitala je li on to doista shvaćao. Lock se izdavao za
običnog otočanina, no u biti je bio milijunaš. Svake godine donirao je šesteroznamenkasti
novčani iznos; mogao je bez imalo muke kupiti deset stolova od dvadeset pet tisuća dolara.
Ova misao (prilično nova jer Claire sve do sada nije uopće razmišljala o Lockovu bogatstvu:
nije je bilo briga, bila bi s njime bio on princ ili skitnica) vodila je k drugima: što je Lock
namjeravao sa svojim stolom? U tom je trenutku pomislila da je on mogao kupiti stol od
dvadeset pet tisuća dolara od kojeg bi mu ona i Jason platili svoj dio (pomirila se s time da se
mogla izvući s najmanje 5000 dolara), a na ostala slobodna mjesta mislio je on. Dobra strana
ovog rješenja bila je ta što bi Lock i Claire bili za istim stolom (a uz malo ili nimalo truda,
jedno do drugog). Uz to su mogli posjesti Jasona do Daphne i njezinih fenomenalnih sisa te bi
tako svi bili sretni.
»Da, shvaćam...« odgovorio je.
Ona ga je istovremeno upitala: »Koji su tvoji planovi u vezi s time? Gdje obično sjedite ti i
Daphne?«
»Pa...« sad je doista zvučao kao da mu je neugodno. »Kad je Isabelle zvala da rezervira stol,
pozvala je Daphne i mene da joj se pridružimo, pa sam pristao.«
»Pristao si?«
»Nije bilo razloga da ne pristanem. Znaš, Isabelle mi se čini nesigurnom u sebe, zbog
razvoda. Nije me samo zamolila, već praktički preklinjala.«
»To znači da ti i Daphne sjedite s Isabelle.«
»Da.«
»U redu. Hvala!« Nije znala što da kaže osim toga. Glas joj je zvučao vedro i umjetno.
Spustila je slušalicu te stala buljiti u telefon, potpuno zaprepaštena.
Nakon nekoliko sekundi telefon je zazvonio. Pomislila je: Lock. Izašao je iz ureda s
mobitelom te se sakrio u Coal Alley, gdje može slobodnije govoriti. Zamalo se nije javila jer
više ju je pogodila Lockova vijest nego Isabellin mail, no nije bila dovoljno snažna da mu
odoli.
»Halo?«
127
GIGA
»Bok, ja sam«, rekla je Siobhan.
* * *
Kuća koju je unajmio u brdima bila je prizemnica »prerijskog tipa« s vitrajima, originalnim
Stickley pokućstvom, uokvirenom skicom Franka Lloyda Wrighta obješenoj u kupaonici te
zlatnim grumenom navodno nađenim 1851., uokvirenim i smještenim u radnoj sobi. Max je
obožavao ovu kuću. Pripadala je jednoj pravoj kalifornijskoj obitelji; muž je bio vlasnik lanca
Tex-Mex restorana rasprostranjenih po čitavoj zemlji, a žena je skladala glazbu za filmove i
televizijske reklame. Imali su petero djece, od tinejdžera do mališana, no trenutačno je cijela
obitelj bila u Shanghaiju na godinu dana. Kuća je bila udobna, slična skrovištu ili gnijezdu.
Max se u njoj osjećao ugodno, sigurno i slobodan da pije do mile volje, unatoč tome što nije
bila njegova.
Bess je imala samo jednu molbu: da pomoću svog utjecaja Max ubrza postupak razvoda.
Rekla je da će sve to biti još bolnije za oboje ako se bude otezalo, razvlačilo, inzistiralo na
mirenju ili vuklo po sudnicama. Htjela je biti slobodna, odmah; htjela je novi početak. Nije
bilo potrebe za pregovorima; jedina stvar koju je htjela bili su psi.
»Dat ću ti tri milijuna dolara«, rekao joj je zadnji put kad su se čuli telefonom.
Bess je šutjela, a Max je mislio da je bila zapanjena zbog njegove darežljivosti. No onda je
začuo onaj zvuk pucketanja jezika o nepce u znak neodobravanja, tako tipičan za učiteljice —
imala je ona nešto učiteljsko u sebi — a zatim je rekla: »Max, ja ne želim tvoj novac.«
»Ma uzmi ga. Bez ikakve obveze. Tri milijuna.«
»Ne želim ga. Nemoj ga slati. Ako stigne ček, poderat ću ga.«
Je li blefirala? Kako je mislila živjeti bez novca? Možda je Bob Jones i bio kralj računovođa,
no njegov džep nije bio dubok poput Maxovog. Kako će si Bess priuštiti sve one stvarčice
vezane za zdrav život — tone organski uzgojenog povrća, udobne i ne baš jeftine cipele
Donald Pliner?
»Bess, uzmi novac.«
»Ne želim ga.« Zvučala je odlučno. Je li ijedan razvod u Ho-Uywoodu bio sličan ovome:
jedna stranka nudila je ogromnu svotu novca, bez ikakve obveze, a druga je to odbijala?
»Zar ti to nije dovoljno? Želiš li pet milijuna?« Tišina. »Deset?« Max je znao da ima
sveukupno 60 milijuna (I naravno, Bob Jones je to znao.). »Petnaest?«
»Ne želim tvoj novac, Max. Samo potpisane papire. Molim te.«
Bess nije htjela njegov novac jer je mislila da je proklet. Nije bio dovoljno dobar, to nije bila
vrsta novca koja usrećuje ljude. Odbijala je njega, Maxa Westa, ovisnika o alkoholu i drogi, i
njegov novac.
Dokumenti za razvod stigli su poštom. Max je svoj primjerak bacio u smeće zajedno s
katalogom Pottery Barna i brošurom iz Whole Foodsa. Sayonara, rekao je. Adios. Adieu.
Arrivederci. Bayartai. Znao je reći »dovidenja« na četrdeset jezika — e to je već bilo nešto.
Potom je skuhao kavu i nazvao Brucea. Kad je Bruce stigao, popili su zajedno kavu na terasi,
jedva izmijenivši pokoju riječ (Max je volio i poštovao Brucea upravo zbog toga.) Kad je
Bruce otišao, Max je izvadio bocu Tanqueraya, no nije si ga natočio u čašu. Osjećao se dobro
bez pića, kako li je to bilo čudno. Pomislio je: Trebao bih se razvoditi svaki dan.
Bila je druga priča kad je stigla kutija koju mu je poslala njegova majka. Sweet Jane, njegova
majka, selila je iz svoje kuće u Wildwood Crestu nakon 50 godina života u njoj; selila je u
jedan luksuzni starački dom u Cape Mayu. Max je plaćao troškove selidbe i troškove doma,
dok su njegove tri starije sestre i jedan stariji brat dobrovoljno ponudili pomoć pri selidbi.
Njegova je majka, vjerojatno uz pomoć jedne od njegovih sestara — Dolores, možda —
pregledala svaki ormar i ladicu u kući. Neke su stvari išle u smeće, a neke u kutije. Sve su
128
GIGA
stvari Matthewa Westfielda išle u kutije, jer čim se pročulo da se Jane Westfield doselila,
grupica ljudi počela se zadržavati preko puta kuće, čekajući da se iznese smeće. Tko zna
koliko su mogli dobiti za školsku svjedodžbu Maxa Westa na eBayu? Smithsonian ili Hard
Rock Cafe mogao je otkupiti tekst pjesme »Stormy eyes« napisan na salveti iz McDonaldsa.
Zato su Sweet Jane i Dolores spakirali i najmanju stvar iz Matthewove mladosti te mu sve to
poslale.
Otvorio je kutiju koja je iznutra mirisala na Claire. Potom je otišao u kuhinju po bocu
Tanqueraya, ćašu, led te je u stražnjem dvorištu ubrao tri najbolje limete sa stabla. Napunio je
čašu do vrha. U kutiji je mirisalo na Claire — ili ono što je on pamtio kao Clairin miris, a što
je vjerojatno bio neki parfem koji su tinejdžerice nosile 1986. godine — jer u njoj je bilo
stotinu namirisanih Clairinih poruka napisanih njezinim rukopisom, sklopljenih i uručenih u
školskom hodniku, u razredu, na ručku, u prostoriji za probe (gdje je visio prebirući po gitari)
ili ateljeu (gdje je ona visjela crtajući skice ili pekući keramiku).
Otvorio je jednu od njih, i to pažljivo, jer je papiru bilo dvadeset godina te je bio mekan poput
tkanine. »How can I tell you I love you?« najljepša je pjesma ikad! Sve pjesme Cata Stevensa
su divne! Ti pjevaš poput njega — nauči ovu pjesmu za mene, molim te! Danas popodne
imam utrku protiv Avalona, ali tata je u A. C-u večeras, pa ću doći kasno. Nemoj zaključati
vrata!!! Volim te xoxoxoxo
Max je iskapio cijelu čašu odjednom, ne osjećajući ništa osim oštrog okusa svježe iscijeđenog
soka od limete. Negdje u kući držao je svoju... digao se i stao tražiti po kući dok ga je prvo
piće vuklo da uzme još jedno. Gdje mu je bila gitara? Kad ih je zadnji put brojio, imao ih je
sto dvadeset dvije, no ona jedina prava bila je gitara Peal, od mahagonija i javora s pozlatom.
To je bila njegova prva gitara koju je kupio od jedne bogatašice na ljetovanju. Ona ju je bila
kupila za svog sina, ali on je nije htio pa ju je prodala Matthewu za sto dolara. Max je uvijek
svirao na Pealici kad god bi skladao novu pjesmu; bio je to, na neki način, jedini instrument
koji je mogao istinski čuti. Zamišljao je da bi mu samo vlastito dijete sjelo tako dobro u krilo.
Potom si je natočio još jedno piće te počeo svirati pjesmu. How can I tell you I love you? On i
Claire obožavali su Cata Stevensa; imali su sve njegove albume te su ih stalno puštali, a
Matthew je pronašao akorde i zapamtio riječi. Smatrali su ga skandaloznim već tada; bio se
obratio na islam, povukao se iz javnog života, no to nije bilo važno. Matthew i Claire otkrili
su ga zajedno i obrisali s njega prašinu; njegove pjesme bile su njihova valuta, njihovo zlato i
blago.
»How can i tell you that I love you?« Sad je zamišljao Claire u onim kratkim trkaćim
hlačicama, dugih nogu mliječno bijele puti, s pjegicama iza koljena. Obožavao je gledati je
kako preskače prepone rastežući te noge, s rukom prema van, savršenog tajminga. Bavila se i
sprintom. Bila je u ekipi za štafete, druga po brzini; uzela bi štap te bi ga predala. Clairina
majka dolazila je na utrke, ali cijelo vrijeme je prekrivala lice rukama: Ne mogu to gledati!
Bud Danner nikad nije dolazio. Matthew je bio njezin jedini navijač, njezina obitelj.
Uslijedilo je još jedno piće. Kad su bili maturanti, Claire bi se iskrala iz kuće usred noći,
trčala sve do East Astera te drsko prošla na prstima pokraj Sweet Janeine sobe sve do
Matthewove. Potom bi se skinula te uvukla njemu u krevet — sjećao se kao da je bilo jučer.
Probudio bi se i na sebi našao Claire, golu i toplu. Tada su imali sedamnaest godina. Ljubav
nije mogla biti uzvišenija od toga.
Pročitao ih je četrdesetak — za to mu je trebala cijela boca Tan-querayja. Bilo je tu i drugih
stvari koje je čeznutljivo gledao: njegova završna svjedodžba, program prazničnog i
proljetnog koncerta, maturalna večera; kuponi za Captain Vern s gdje je prao sude za dva
dolara po satu, sitne nagrade koje je osvojio gađanjem glinenih golubova na molu, napuknuta
ploča od 45 okretaja s pjesmom »My kinda lover« Billyja Squiera, test iz algebre II iz kojeg je
imao 84 boda (da ga sad ponovno rješava, sve bi mu bilo netočno). Bilo je tu i nekih tekstova
pjesama — onih glupih i onih koje je preradio, izmijenio i lansirao medu Top 40. Na dnu
129
GIGA
kutije, u velikoj omotnici, nalazila se hrpa fotografija, no nije ih mogao pogledati. Previše je
popio, bio je previše tužan, a na fotografijama je bila samo Claire.
Ćuli su se nedavno i Matthewu se učinilo da je čuo nešto u njezinu glasu, nešto zbog čega se
opet mogao vratiti u njezin život. Je li on lud? Nije znao. Nije je vidio godinama; vjerojatno je
sad bila potpuno druga osoba, majka četvero male djece. Koliko god to bilo smiješno, gledao
je na njezinu djecu kao na vlastitu, iako ih nikad nije vidio. Bio je pijan, sklon zavaravanju, no
shvatio je da je Claire Danner oduvijek nosio u srcu, pa i sada; bila je dio njega. Povezivala ih
je zajednička prošlost, odrastanje i prvi pokušaji u ljubavi. Nije bio sklon new ageu poput
Bess, niti je zapravo vjerovao u Boga, na veliku žalost svoje majke, no vjerovao je u
povezanost ljudi. Sve svoje rane pjesme napisao je za Claire. Ona je bila sve što je znao o
svijetu, bila je tu od početka. Sve njegove veze koje su uslijedile propale su. Sve ih je
iznevjerio — svoju prvu ženu Staeey, drugu ženu Bess i Savannah između njih.
Bi li on i Claire opet mogli biti zajedno? Hoće li ga ponovno htjeti? Ima li još čega između
njih dvoje?
I dalje je prebirao po Pealici. Ona je, baš poput Claire, bila njegov jedini pravi instrument,
original. Osjećao je rađanje nove (a opet stare) pjesme u sebi, kao kad se sprema oluja. Nove,
a opet stare.
* * *
Pazi što priželjkuješ. Možda joj je majka to rekla tek jednom prilikom, no to upozorenje
vrijedilo je za pedeset tisuća drugih.
Kao dijete, Siobhan je željela imati konja. Naposljetku su živjeli na farmi koju je naslijedio
njezin otac, no radilo se o osrednjem komadu zemlje na kojem su se mogle uzgajati samo repa
i zlobne kokoši. Majka je na njezino preklinjanje da joj kupe konja odgovorila ovako: Pazi što
priželjkuješ. Ako ti kupimo konja, nećeš imati ni minutu odmora. Morat ćeš mu donositi hranu
i vodu, čistiti ga i uklanjati njegov izmet. Morat ćeš ga držati u formi jašući ga, Siobhan. Zbog
njega ćeš biti ljuta kao nikad dosad. Zbog njega ćemo tvoj otac i ja još prije završiti na
prosjačkom štapu, a tvoja braća i sestre mrzit će te i zavidjeti ti. Samo ti želi konja, Siobhan,
no najgore što ti se može dogoditi jest da ti se ta želja ostvari.
Još jedan biser njezinog tmurnog odrastanja u Irskoj! Ipak, majčine su joj riječi i ovaj put
odzvanjale u mislima. Siobhan je htjela znati što se to događa između Claire i Locka Dixona
— bila je vrlo odlučna u tome da to sazna. Prijetila je Claire, optuživala je i nije progovorila s
njom puna dva tjedna.
Sad su sjedile na hladnom pijesku južne obale s dva nepojedena sendviča između njih. Bilo je
prohladno na plaži, no Claire je inzi-stirala na ovom mjestu; njih dvije, same, na otvorenom,
okružene pejzažom većim od njih obiju.
Moram ti nešto reći, rekla je Claire.
Siobhan je pomislila: To! Da čujemo!
U vezi sam s Lockom Dixonom. Zaljubljena sam u njega.
Siobhan je pomislila na konja, majku, repu i kokoši, zavidnu braću i sestre. Pazi što
priželjkuješ. Čuvši te riječi, Siobhan je pogledala Claire; izraz njezina lica odavao je bol, kao
da joj je Siobhan zgrabila ruku te joj je savinula iza leda. Odmah se pokajala i ostala u šoku,
užasnuta. Ono nezamislivo, nepojmljivo, bilo je ipak istinito. Ona je zaista počinila preljub.
Jedna Božja zapovijed bila je prekršena, razbijena poput stakla, a njezini komadići ležali su
pred njihovim nogama. Prekršila ju je osoba za koju bi Siobhan stavila ruku u vatru. Nije
znala kime je bila više razočarana: Claire, zbog onog što je učinila ili sama sobom jer je
prisilila Claire da prizna.
U vezi sam s Lockom Dixonom. Zaljubljena sam u njega.
Zaljubljena u njega?
130
GIGA
Siobhan je osjetila nešto gadno u grlu, jedan vrlo poznat refleks. Osjećala se kao da će joj
pozliti. Koliko god to bilo odvratno i ponižavajuće, Siobhan je cijeli svoj život reagirala na
loše vijesti povraćanjem. Povraćala je ispred crkve na majčinu sprovodu, iako je majka
umirala mjesecima; povraćala je dva sata u svom stanu nakon što je prekinula zaruke s
Edwardom Meliorom. Claire je bila zaljubljena u Locka Dixona i Siobhan je mogla povratiti
nasred hladnog pijeska. To je bio najjednostavniji način kojim je tijelo odbacivalo neželjen
sadržaj, a njezin duh vrištao, Ne!
Stavila je ruku na usta te je zakašljala. Okej.
Oni nisu bili glumci u filmu ili u nekoj od onih poslijepodnevnih sapunica gdje ona spava s
njim, a on s nekom drugom. Ovo je bio stvaran život, a oni stvarni ljudi; ljudi koji povrjeđuju
druge ljude, a u Clairinu slučaju, ponajprije Jasona. Jadni Jason! Do toga trenutka Siobhan bi
se kladila u svu svoju životnu ušteđevinu da takvo što neće nikad pomisliti jer Jason nije bio
»jadni Jason«, Bio je previše bešćutan gad, neukrotiv, utjelovljenje maco muškarca s
Marlboro plakata. Malo je bio omekšao nakon rođenja zadnjeg djeteta. Siobhan ga je vidjela
plačljivog, drhtavih usana i što je onda učinio? Svalio je svu krivnju na Claire. Nije smjela biti
u radionici. Ona je to znala. Jason je bio špiljski čovjek, neandertalac. Carter je bio
uglađeniji; radio je stvari poput nadjeva, juliennea, pirjanih jela; imao je umjetničko oko,
istančan osjećaj za mjeru. Jason je cijeli život zadirkivao Cartera zbog kuhanja — Carter je
gay, kuhanje je za curice. Pravi muškarci su radili... što? Zabijali čavle u komad drva? Da,
Siobhan i nije imala najbolje mišljenje o Jasonu; razmijenili bi pokoju riječ, ali nije bio na
popisu njezinih omiljenih ljudi. No, i on je spadao u njezinu obitelj te bi zbog toga uvijek stala
na njegovu stranu kad bi se sukobio s nekim nepoznatim, a to je isto važilo i za njezinu braću
i sestre, od kojih je neke uistinu prezirala.
Jadni Jason.
Siobhan je ponovno zakašljala. Neumoljivo ju je škakljao stražnji dio grla. Želudac se bunio.
Nije bilo spasa onom netaknutom sendviču. Siobhan je zadrhtala i stisnula jaknu uza se. Nebo
se činilo olovnim i prilično niskim. Bilo je teško povjerovati da je ljeto bilo pred vratima.
»1? Sto misliš?« upitala je Claire.
Sto reći? Istinu? Jebeno sam užasnuta. Pokušavam ne povratiti. Pazi što priželjkuješ. A djeca
— što s tvojom divnom djecom?
Claire je počela plakati. »Sad me mrziš. Misliš da sam grozna.«
Siobhan nije podnosila biti u ulozi suca. To joj nije pristajalo. Pa zar nije ona bila zloćka,
nestaško, vragolanka?
»Otkad ste u vezi?« upitala je.
»Od jeseni.«
Siobhan je ponestalo daha te se nadala da je to bilo neprimjetno. Toliko dugo. Praktički od
samog početka. Doduše, Siobhan je već oko Božića sumnjala u nešto — ali ne u ovo.
Zaljubljena sam u njega. Ovo nije bilo poput Clairina cerekanja u telefon dok priča o slatkom
tipu koji upravo odnosi vreće smeća u kamion. Ovo je bila stvarnost, ljubav. No, je li to doista
bila ljubav? Claire je uvijek bilo lako nagovoriti, utjecati na nju; dopuštala je da joj se ljudi
previše i prebrzo približe; potpuno se predavala ljubavi, voljela je bezuvjetno; bilo joj je stalo
do drugih ljudi, brinula se za njih, preuzimala je na sebe njihova sranja. To joj je bilo u krvi,
poput nekog ogavnog defekta koji je nesrećom naslijedila od svojih roditelja. Zar je bilo imalo
začuđujuće to što je Lock Dixon, oženjen shizofreničnom ženom trajno oštećena mozga,
iskoristio tu njezinu slabost i krenuo u napad?
»Reci nešto!« zavapila je Claire.
Siobhan je gurnula nožne prste u pijesak. »Ne znam što da ti kažem.«
»Reci da me shvaćaš.«
»Ne, ne shvaćam te. Trebaš mi pojasniti.«
»Ti sad misliš kako sam ja izdala Jasona i djecu. Ali zar nisi nikad bila toliko zaljubljena da
131
GIGA
ništa drugo nije bilo važno?« Claire je zgrabila Siobhanine ruke te ih je stisnula; bile su
umrtvljene i hladne, bez imalo krvi u njima, poput dviju suhih spužvi. »Zar se nikad nisi
osjećala kao da će ti srce svakog trena iskočiti od silnih otkucaja?«
Je li se ikad tako osjećala? Razmišljala je: S Čarterom? S Edwar-dom? S Michealom
OKeefeom i onim njegovim plavim očima, crnom kosom plavog odsjaja i visokim kožnim
čizmama? On je znao jahati. Zato je mala Siobhan htjela konja! Bila je smrtno zaljubljena u
Micheala OKeefea. Je li Claire mislila na to? Vjerojatno, no Siobhan je tada imala, koliko,
devet godina? Sad su bile odrasle žene; mudrije!
»Namjeravaš li ostaviti Jasona?«
»Ne.«
»Dobro. Ako nemaš namjeru ostaviti Jasona, što ćeš učiniti u vezi s tim?«
»Ne znam.«
»Claire, moraš prestati s time.«
»I don Dominic je to rekao.«
»Naravno daje.«
»Ne mogu prestati. Pokušala sam.«
»Jesi?«
»Da, pokušavam svaki dan.«
»Onda ćeš i dalje...«
»Zaista ne znam.«
»Prije ili kasnije doći će do točke u kojoj... ili će se dogoditi nešto što će...«
»Ti si mi najbolja prijateljica na svijetu«, rekla je Claire. »I stavila bih vlastiti život u tvoje
ruke. Ali ne smiješ nikome reći za ovo. Ni sestrama u Irskoj, ni Julie, ni Carteru...«
»Isuse, Claire, naravno da neću.« Ovo je iz Siobhan izašlo automatski, da i nije promislila
koliko joj ova tajna, taj podmukli crv, neće dati mira. Je li to mogla zadržati za sebe? Digla je
naočale na čelo jer joj se morska vlaga kondenzirala na staklima.
»Ne mogu vjerovati da sam ti rekla.« Claire je ponovno plakala. »Osjećam se kao da sam
oslobodila zadnji preostali virus velikih boginja, kao da sam ti predala oružje kojim ćeš me
smaknuti.«
Sad se Siobhan trebala ponašati na određen način; trebala je reći određene stvari — utješne,
ohrabrujuće stvari — no nekako su joj izmicale. Htjela je istinu i sad ju je dobila. Htjela je sve
razjasniti. Htjela je Claire natrag. Pazi što priželjkuješ.
Siobhan je stavila ruku na usta i zakašljala. U mislima joj je stalno bila majka sa svojim
izrekama. Irci su imali po jednu za svaku prokletu priliku i uvijek su bile istinite. Njezina
majka bi je pomilovala po leđima i uklonila s njih sav teret, bez obzira na veličinu problema. I
ovo će proći, mila Siobhan. I ovo će proći. Siobhan je pogledala svoju prijateljicu. Oprost joj
nije mogla dati, ali utjehu?
»Sve će biti u redu«, rekla je Siobhan.
»Misliš?«
132
GIGA
DEVETO POGLAVLJE
Ona uprska
Za razliku od blagog proljeća u priobalnom dijelu New Jerseyja gdje je Claire odrasla, na
Nantucketu bi sivo nebo i vjetrovi od trideset milja na sat naglo prešli u vruće ljeto. Promjena
godišnjeg doba bila je vidljiva po cijelom otoku; činilo se kao da je netko digao zastore te je
predstava započela. Stvarali su se redovi u Stop&Shopu i na pošti, glavna ulica vrvjela je
ljudima koji su ispijali kavu, kupovali poljsko cvijeće izloženo na kamionetu s farme,
razgovarali mobitelima, šetali pse i gurali kolica. Restorani su se otvarali jedan za drugim, a
ove godine Claire i Jason bili su pozvani na sva otvorenja jer je Claire sada bila suvoditeljica
gale, osoba čije se ime u novinama spominjalo uz Maxa Westa i jer je Lock dodao njezino
ime svakoj listi uzvanika — tko zna zašto?
Postalo je gotovo nemoguće viđati se s Lockom. Sad je bilo ljudi u kućama do i nasuprot kući
Elijah Baker, više ih je posjećivalo vrt Greater Light u svako doba dana i noći, a policijske
patrole počele su obilaziti i najudaljenije plaže. Svi su članovi odbora sad bili prisutni te su
dolazili u ured u neočekivano vrijeme. Jednom, dok su se tiho, ali strastveno seksali u sobi za
sastanke, Lock i Claire začuli su uporno kucanje na ulaznim vratima. Odmah su poskočili,
razdvojili se te se ljutito stali oblačiti, zakopčavati gumbe, rasporke i namještati odjeću. Lock
se hodajući na prstima približio velikom prozoru koji je bio širom otvoren (trebao je biti radi
ventilacije, a i zato što je bio tako star i težak za zatvaranje da su ga vjerojatno držali
otvorenim sve do listopada). Dolje na pločniku stajala je Libby Jenkins, jedna od
prošlogodišnjih suvoditeljica, sa svojim mužem i još jednim parom. Činilo se da je Libby
popila koju čašicu vina više jer joj je glas bio pomalo nejasan. »Prokletstvo, zaključano je.
Ured je prekrasan, vjerujte, s originalnom žbukom iz 1850-ih...« Kad su Libby i njezini
prijatelji produžili niz ulicu, Claire je još bila sablažnjena. Ona i Lock držali su se jedno uz
drugo teško dišući, sve dok se Claire nakon određenog vremena provedenog u tišini nije
uvjerila da može šaptati: »Isuse.«
»Znam.«
»Nije bilo pametno doći ovamo.«
»Vrata su zaključana.«
»Znam, ali što ako ih jednog dana zaboravimo zaključati?«
»Vjeruj mi, ja neću.«
Claire je znala da je bio u pravu. Lock je dva puta provjeravao je li dobro zaključao, pa onda
još jednom.
»Ali Gavin ima ključ. Adams također.«
»Da, ali...« Lock je promrmljao.
»Nešto mi govori da će nas otkriti.«
»Neće nas otkriti«, odgovorio je Lock. »Vjeruj mi.«
Ovo je zvučalo poput onih njegovih naizgled neoborivih tvrdnji — Pakao ne postoji — no iz
nekog razloga Claire to nije dobro sjelo. Zvučalo je lažno i uobraženo.
»Reci mi«, nastavio je, »što nam drugo preostaje?«
Claire je naslonila glavu na njegova prsa. »Ne znam. Mogli bismo uzeti pauzu.«
»Uzeti pauzu? Misliš da se više ne sastajemo? Da se više ne viđamo?«
»Ne, naravno da ne.« Kad je Claire bila sama vježbajući jogu, perući suđe ili kad je radila u
radionici i molila za snagu, ovo joj se činilo dobrim rješenjem. Uzeti pauzu. Ohladiti se malo.
No kad je ponovno bila s Lockom, sad kad je bio pokraj nje te je molećivim
glasom upitao: Da se više ne viđamo? — to joj se činilo nezamislivim. »Trebamo samo biti
oprezni. Jako oprezni.«
»Uvijek«, odgovori Lock. »I nepokolebljivi u odluci da ovo ostane medu nama.«
133
GIGA
Claire je osjetila val nove, svježe krivnje. Nije rekla Locku da je podijelila njihovu tajnu sa
Siobhan. Nikad ne bi razumio zašto je to učinila. Vrlo vjerojatno bi se i naljutio, osjećao
izdanim te prekinuo s njom. Dakle, bilo je službeno: Claire je lagala svima. Siobhan je sad
znala istinu, ali otkad joj se Claire povjerila na plaži, nisu to više spominjale. Siobhan nije
nikad ni aludirala na to, čak ni kad su bile same. Činilo se kao da je Siobhan imala rupu u
glavi kroz koju je ta tajna izišla i nestala. Iako je Claire zbog toga bilo lakše, to ju je ujedno i
zbunjivalo. Zašto Siobhan nije htjela razgovarati o tome do besvijesti ? Zar je doista poštovala
njezinu privatnost ili joj je bilo previše neukusno, uznemirujuće, odvratno, zabrinjavajuće da
o tome s njom razgovara? Ako ne misle nikad o tome raspravljati, zašto joj je uopće morala
sve to reći?
Clairin život postajao je sve kompliciraniji. Bila je puna proturječnih osjećaja te se čudila
kako uopće može hodati uspravno.
»Trebala bih ići«, rekla je Locku. Mrzila je te trenutke prije nego što bi se razdvojili,
pogotovo jer joj se u posljednje vrijeme činilo da bi baš taj susret mogao biti zadnji. Claire ga
je potom očajnički poljubila i spustila se niza stube.
Što se tiče veze s Lockom, najgora stvar bila je njezina sve veća zavist i ljutnja zbog Lockova
zajedničkog života s Daphne. Koliko god se Claire trudila ignorirati ga, taj je dio njegova
života postojao; Lock i Daphne imali su kćer jedinicu, strašno su je voljeli, raspravljali su što
je dobro za nju, ponosili se njome i brinuli se zbog nje. Kuća im je bila puna umjetnina i
antikviteta, a svaki je predmet imao svoju priču. Imali su omiljenu zračnu kompaniju kojom
su letjeli, omiljeni rent-a-car, šampon i maslinovo ulje, zatim omiljene restorane s dostavom,
TV show koji su gledali nedjeljom navečer i omiljenu vrstu jastuka. Imali su svoje rituale u
kupaonici, položaje u seksu, svog pružatelja internetskih usluga, prijatelje iz Seattlea i Saint
Louisa, fotografije s putovanja u Južnu Afriku i na Island, utakmicu Red Soxa kad je Ramirez
postigao home run a Lock uhvatio lopticu i simfonijski koncert na kojem su slušali Itzhaka
Perlmana. Imali su sličan vokabular, godine i godine zajedničkih iskustava i svaku noć da
spavaju jedno pokraj drugoga. Dok su Claire i Jason vodili djecu u Story Land na odmor,
Lock i Daphne išli su na Tortolu i odsjedali u ljetovalištu s pet zvjezdica gdje je pijesak poput
usitnjenog šećera. Činilo se kao da je Lockov i Daphnein način života bio bolji, ako zbog
ičega onda zbog toga što je to bio njihov način života. Claire je htjela imati zajednički život s
Lockom. Bilo je previše mučno živjeti svoj život s Jasonom dok je Lock živio svoj s Daphne.
Ništa nije bilo gore od toga.
Claire i Lock sve su se rjeđe viđali nasamo, a sve češće u društvu njihovih supružnika na
različitim društvenim događanjima. To je bio problem. Claire je mrzila vidjeti Locka i
Daphne zajedno — a činilo se da je tog ranog ljeta Daphne svaku večer izlazila s Lockom
umjesto da je ostajala kod kuće, gdje je posljednjih godina provodila većinu svog vremena.
Sad je bila uz Locka, kao njegova žena; oni su bili par, a Claire se stalno morala suočavati s
činjenicom da su oni u braku. Naježila bi se od ljutnje kad bi vidjela Lockovu ruku oko
Daphneina struka, kad bi joj donosio piće, kad bi joj namjestio ogrlicu. Claire se pokušavala
koncentrirati na Jasona, no on je mrzio društvene događaje. Morala ga je vući sa sobom, birati
mu odjeću da izgleda pristojno. Bio je poput mrzovoljnog tinejdžera i bilo je očito kako jedva
čeka prigodu da ode; provodio bi većinu vremena s pivom u ruci pokraj bifea s ribljim
specijalitetima razgovarajući s poslužiteljem Mikeyjem, s kojim je zajedno pecao, te gledajući
na sat. Koliko još do odlaska kući i gledanja televizije?
U nekom trenutku večeri Claire i Lock morali bi se pozdraviti, i to je bilo bolno i neugodno:
Lock i Daphne licem-u-lice s Claire i Jasonom.
»Večer, Claire«, Lock bi se nagnuo da je poljubi te bi se potom rukovao s Jasonom. »Jasone.«
»Bok stari«, rekao bi Jason.
»Večer«, rekla bi joj Daphne osmjehujući se vragolasto.
134
GIGA
Claire bi si polizala zube. »Večer, Daphne.« Poljubac u prazno. Pogled na Daphneine grudi
— je li imala na sebi nešto previše otvoreno? Daphne nije dala ni naslutiti da je odmjeravala
Claire, samo bi je odjednom počela zasipati uvredama, jednom za drugom, poput gađanja
vodenim balonima s druge strane ograde. Ma gle koliko si bila pod suncem — imaš toliko
pjegica! Uvijek izgledaš lijepo u tom topu. Nosila si ga i u Cincu, zar ne? Jesi li mi ti rekla da
si ga kupila u butiku Target? Meni uopće ne padne na pamet da uđem tamo! Bože, kako je
ovo vino loše. Ne mogu vjerovati da možeš to piti! Moje nepce je potpuno uvrijeđeno. I jedeš
zalogajčiće sa sirom — pa naravno da možeš, ti si tako mršava. Trebala bih te slijediti u
toalet da provjerim da ne ideš sve to povraćati. Znaš, ponekad ne možemo, a da se ne
zapitamo...
Claire bi se nasmiješila ili bi sve to okrenula na smijeh. Što je drugo mogla? Jason je šutio i
jedva obraćao pozornost, dok su Loc-kove oči izgledale sve dublje i tužnije. Uzeo bi Daphne
za ruku te pokušao preusmjeriti njezinu pozornost, odvesti je nekamo. I to je boljelo;
razdvajanje, razgovor s drugima. Lock bi poslije potražio Claire te joj se ispričao. Ona je
jednostavno takva. Vjeruj mi, znam — moram živjeti s njom. Žao mi je. Izgledaš prekrasno.
Claire bi gledala u Locka poput ranjenika s modricama.
»Volim te«, prošaptao bi čekajući red pred barom.
Ona bi kimnula stisnutih usana.
Sa završetkom Male lige i škole te mrakom koji bi se počeo spuštati tek oko devet navečer,
bilo je nemoguće spremiti djecu u krevet. Dani su postajali sve duži, nepodnošljivo dugi, pa
opet, i nepodnošljivo kratki. Uz dovoženje na i odvoženje s ljetnih kampova, satova i izleta na
plažu, Claire je jedva pronalazila vremena za radionicu. Prokleti luster imao je samo tri kraka,
a bio je prekrasan čak i nedovršen. Iako je to bio njezin najbolji rad do sada, svejedno ga je
morala dovršiti. Koliko su god prvi ljetni dani bili sunčani i primamljivi, Claire je u sebi
nosila radioaktivni grumen krivnje i strepnje. Prokleti luster. Mora ga dovršiti!
Odlučila je da će ga dovršiti do 10. srpnja. Toga dana slat će se pozivnice za galu. Navečer 9.
srpnja odbor će se sastati u Isabellinoj kući u Monomoyu gdje će stavljati pozivnice u
omotnice, zatim naljepnice na omotnice te ih zatvoriti. Isabelle će stići na Nantucket 8. srpnja
tegleći kutije pune pozivnica, tako da je Clairin rok zapravo bio 8. srpnja, jer se ne bi mogla
nositi sa stresom znajući da je Isabelle na otoku, a da ona još nije završila prokl... luster.
Claire je prvo bacila pogled na ono što je napravila dotada: na prekrasnu ružičastu kuglu u
središtu s tri kraka koji su se dražesno spuštali prema van. Trebalo je izraditi još pet krakova,
a potom i mala sjenila nalik na zvončiće gdje će ići žarulje. Ted Tremble zvao je svakog
tjedna da vidi je li luster bio gotov i spreman za postavljanje žice.
Još ne, rekla bi Claire. Uskoro.
U Clairinim je očima taj prokl... luster bio poput ispita na koji mora izići ili eseja koji mora
predati. Budući da je bila katolkinja, vjerovala je da mora nešto žrtvovati ako želi stvoriti
nešto uistinu veliko, vrijedno poštovanja. Tako se u sljedećih pet dana odrekla svega u čemu
je uživala. Odrekla se večernjih sastanaka s Lockom, ekskluzivne koktel-zabave kod Libby
Jenkins na Lincoln Circleu jer je znala da će Lock biti tamo; odrekla se triju savršenih
sunčanih popodneva na plaži te gledanja vatrometa s djecom na Dan nezavisnosti. Odveli su
ih Jason i Pan i ponijeli su bogatu košaru za piknik koju je Claire pripremila, ali iz koje nije
ništa ni okusila. U tim danima rada na prokl... lusteru Claire je jela suhu, bezukusnu hranu —
tortice od riže, integralne prepečence, štapiće punjene maslacem od organski uzgojenog
kikirikija, rotkvice i nešto što je Pan spravila — podmuklo začinjeni tajlandski vatreni napitak
koji je Claire pila samo da je održi budnom.
Uz toliku žrtvu i predanost, Claire je mislila da će izrada ostatka prokl... lustera ići glatkije
nego na početku. Malo je stvari u životu radila s tolikom dozom samopouzdanja, a puhanje
stakla bila je jedna od njih. Mogla je oblikovati staklo kako god je htjela; bila je to stvar
135
GIGA
talenta. Nakon toliko godina ispuhivanja kugli za Mjehuriće te izrade svakojakih maštovitih
predmeta za ljude poput Jeremyja Tate-Friedma-na ili gospodina Freda Bulrusha iz San
Francisca, Claire je poznavala prirodu staklene mase. Imala je jasnu ideju o tome kako je
htjela da krakovi izgledaju: nalijepila je jednu njihovu skicu na stol za oblikovanje da se može
po njoj ravnati. Budući da je žrtvovala san, jogu, sunčano vrijeme, Viognier, svu hranu osim
grančica i lišća te oduševljene usklike djece za vrijeme vatrometa, njezina katolička duša
vjerovala je da će uspjeti dovršiti luster i da će izaći iz ovog pakla snagom volje.
No bilo je teško. Pokušala je napraviti četvrti krak kako treba devedeset šest puta i kad ga je
napokon dobila, zamalo ga je ispustila — toliko je bila umorna. No krak je i dalje bio lijep, u
jednom komadu, neoštećen. Nakon što ga je stavila u peć za hlađenje, bila je toliko umorna da
je mogla zaplakati, no ipak se natjerala da ode do peći za taljenje po još jedan grumen
staklene mase.
Ruke su je boljele, maglilo joj se pred očima, no svejedno je nastavila. Još četiri kraka.
Trebali su se spuštati i okretati na jedan jedini način. Mislila je da zna o kojem je kutu riječ,
imala je njegovu sliku u glavi, no vruće staklo nije slušalo, a kad bi i poslušalo, to bi bila puka
slučajnost. Ne, nije smjela tako razmišljati, trebala je vjerovati da drži sve pod kontrolom.
Nije se predavala, znojila se, pila litre vode — litre! — i svejedno je stalno bila žedna.
Jednog popodneva, dok su Pan i djeca bili na plaži, a ona se pekla poput purice na Dan
zahvalnosti, stavila je peti krak — savršen, prekrasan — u peć za hlađenje. Nakon deset ili
jedanaest pokušaja uspjela je dobiti i šesti krak. To! Dva kraka u sat vremena, i još preostala
dva... Mogla je biti gotova tog istog popodneva, 6. srpnja. Vratila se do peći za taljenje po još
jedan grumen zamišljajući se za volanom na putu prema plaži. Već je mogla vidjeti
osvježavajuću, hladnu vodu. Onda je pomislila na osvježavajuću vodu što se slijeva s neke
kamene fontane, zatim na ogrlicu od nefrita, hladnu na dodir, oko svojeg vrata, na zdjelu
salate od svježih, ohlađenih krastavaca, na zvuk vibrata iz staklene flaute, na orošenu čašu
hladne limunade, na hladne čaše julepa*, ledene skulpture labuda, dijamante. Kap znoja
spustila joj se niz nos te je pala na užarenu željeznu lulu, čulo se siktanje i kap je isparila.
Claire je zatvorila otvor peći, položila lulu i doteturala do stola za oblikovanje. Osjećala se
kao da će povratiti. Spustila se na pod spremna povraćati. Gurnula je zaštitne naočale prema
gore, skinula rukavice te se dovukla do vjedra s vodom; umočila je ruke te si poprskala lice.
Potom je pala na stražnjicu.
Zvuk staklene flaute. Tko je htio naručiti staklenu flautu? Nije se mogla sjetiti, kao ni toga je
li je uopće izradila. Sigurno ju je mogla izraditi. Lock je obožavao zvuk flaute, znala je to jer
su zajedno poslušali toliko klasične glazbe koja je dopirala iz Bose radija. Ona je voljela
Locka, nije smjela, ali to je bila istina. Koliko je puta bila na ispovijedi, koliko ju je puta don
Dominic preklinjao da se moli da joj Bog da snage da prestane s tim, koliko je puta rekla: U
redu, prestat ću s tim, a onda nije imala snage ? Pitala se koliko je ljudi bilo potajno
zaljubljeno u nekoga. Nitko? Svi? Siobhan sigurno nije. Ona ju je smatrala bezbožnom. Claire
je osjetila da je boli glava; morala je leći. Htjela je samo nasloniti glavu, no nije dobro
procijenila udaljenost od poda. Začuo se mukli udarac. Claire je pala udarivši glavom o pod.
Još samo dva kraka.
Mrak, vrućina, pakao.
Došla je k svijesti u bolnici, u jednoj sterilno bijeloj sobici gdje je ležala ukoso na modrom
plastičnom stolu prekrivenom papirom. Jason je bio uz nju, kao i njoj nepoznata zdepasta
medicinska sestra koja je pridržavala umotan komad hladnog plavog gela na njezinom čelu.
»Claire?« rekao je Jason.
»Ej.«
»Opet se to dogodilo.« Lice mu je bilo crveno i podbuhlo oko očiju. Već ga je vidjela jednom
*
Zaslađen bourbon (brendi) s ledom, začinjen i garniran metvicom. (Op. Prev.)
136
GIGA
ovakvog, ali kada? Nije se mogla sjetiti.
»Još samo dvije«, rekla je. Nije mislila da će Jason shvatiti na što se to odnosilo, no na
njegovom se licu nazirala ljutnja jer je shvatio o čemu govori.
»Možete li nas ostaviti malo nasamo?« rekao je medicinskoj sestri.
»Doktor će je morati pregledati prije nego što je pustimo kući. Imala je toplinski udar. Ne
može otići samo zato što je pri svijesti.«
»U redu«, rekao je Jason.
Potom je medicinska sestra izašla, a Claire je pogledala Jasona. »Toplinski udar.«
»Opet«, rekao je Jason. »Opet si to učinila.«
Claire je pričekala minutu da vidi hoće li nastaviti ili je na njoj bio red. Sve se odvijalo tako
sporo, kao da se išlo unatrag.
»Moraš prestati s time«, nastavio je Jason. »S cijelom tom jebenom stvari. Kao da si postala
dio neke sekte otkad si u odboru za gala večer. Kao da si se preselila na drugi planet. Planet
Gala. Uništava ti život i moraš prestati s time.«
Htjela je reći: Okej, u redu, prestat ću s time. Umjesto toga rekla je: »Ne mogu.«
»Moraš. Najradije bih ti rekao da se uopće nisi trebala vratiti u radionicu. Evo, reći ću ti: nisi
se uopće trebala vratiti u radionicu jer je opasno — ti ne znaš kad treba stati, tjeraš se sve dok
se ne do-vedeš u opasnost. Trebala si naučiti nešto od prošlog puta kad si se ozlijedila i kad
smo zamalo izgubili Zacka.«
Claire je počela plakati. Na čelu joj je bio hladni oblog od plavog gela zbog čega je teško
micala glavom. Je li Jason zaista to rekao? Ma ne, nije. To je zbog toplinskog udara, zbog
krivnje koju je osjećala.
Zatim je pogledala Jasona. Oči su mu se činile kao da su dviju različitih boja, no nije se mogla
sjetiti koja je bila ona prava. Je li imao plave ili zelene oči? Prije nekoliko godina, kad je
radila set vaza za muzej u Shelburneu, jedna od njih bila je u nijansi Jasonovih očiju. Je li to
bila plava ili zelena? Ili obje? »Zbunjena sam«, priznala je. »Ne mogu razaznati stvarno od
nestvarnog.«
»To je zato što si imala toplinski udar! Stajala si predugo u radionici na temperaturi od tisuću
Celzijevih stupnjeva, i to bez vode, ali si se svejedno tjerala na rad. Onda si opet pala — po
drugi put! — opet si se onesvijestila. I da, zamalo si umrla. Opet! Ti si kao jedno od naše
djece, Claire. Uopće ne slušaš kad ti se nešto lijepo kaže.«
»Žao mi je«, odgovorila je. Sjetila se kako se ispričavala zbog Zacka na operacijskom stolu,
dok su ga porađali carskim rezom. Zao mi je, žao mi je, žao mi je. Ne znaju u kakvom je
stanju dijete. Mislila je da će biti mrtvorodenče, no bio je živ i zdrav. Svako dijete slijedi svoj
ritam razvoja, čak i blizanci. Claire je pokušala sjesti.
»Još da si se barem vratila u radionicu iz nekog dobrog razloga!« rekao je Jason.
»Misliš radi zarade.«
»Mislim jednostavno radi nekog dobrog razloga. Ne radi gala večeri! Ne radi predmeta za
dražbu! I ne zato što te Lock Dixon to zamolio! Ma koga briga! Nije vrijedno svega ovoga.
Neka smisle nešto drugo — put u Italiju, brod Hinckely! To nije vrijedno ugrožavanja tvog
života.«
»Tako ne ugrožavam svoj život«, odgovorila je Claire. Ipak, bili su u bolnici.
»Postala si poput nekog robota koji su programirali ti ljudi.«
»Još malo pa je gotovo.« Zaključila je da se uzalud pokušavala uspraviti pa je opet legla i
zatvorila oči. Bila je umorna. »Bit će gotovo za šest tjedana, a i ne mogu odustati kad je
Matthew pristao doći.«
»Njemu je svejedno jesi li suvoditeljica ti ili netko drugi.«
»Pristao je na sve to upravo zbog toga što sam ja na tom mjestu. I sad kad dođe, a ja odustala,
što ću time poručiti? Da mi ipak to nije tako važno? Da mi nije stalo do toga? Ne mogu
odustati. Preuzela sam na sebe ovu obvezu i mislim izdržati do kraja.«
137
GIGA
»Čak ako te to bude stajalo braka i djece?« upitao je Jason.
»Misliš da će me stajati djece?«
»Ne znam«, odgovorio je on. »Jednostavno ne razumijem. Rekla si mi da želiš biti kod kuće s
djecom, prestati s puhanjem stakla na neko vrijeme, jednostavno biti mama, provoditi vrijeme
sa Zackom i sve to — a onda jednog dana, kao iz vedra neba, bez ikakva dogovora sa mnom,
odlučiš biti na čelu organizacije gala večeri, što je praktično poput posla s punom satnicom. I
svi ti sastanci — da te plaćaju po satu, već bi imala deset somova u džepu. I uza sve to vraćaš
se radionici, puhanju stakla, izradi ovog predmeta koje će biti tvoje najveće remek-djelo —
što god, i super, sretan sam zbog tebe. Šteta što nećeš dobiti ni centa za to, ali nema veze,
zamolio te je Lock Dixon i članovi prokletog odbora to očekuju od tebe, ne možeš se izvući iz
toga.« Zastao je, pa nastavio: »Ukrali su nam te, Claire. Ti više nisi ti. Čak ni kad sjediš za
stolom na večeri i kad sam na tebi u krevetu. Kao da si negdje drugdje.«
Sto je mogla reći na to? Bio je u pravu. Začudila se što je uopće primijetio.
»Trebam tvoju podršku još ovih šest tjedana. I onda će sve biti gotovo. Kraj.«
»Claire, mogla si umrijeti. Da Pan nije provirila u radionicu nakon što se vratila s plaže, sad
bih birao tvoj lijes.«
»Zao mi je...«
»Zao ti je? Claire, pa ti si se onesvijestila. Doslovno si se nokautirala radi prokletog lustera.«
Još samo dva kraka, pomislila je Claire nehotice. Potom je razmislila: Jason je bio u pravu.
Isprali su mi mozak. Više nisam svoja. Kako da to ponovno postanem? Da prestanem sa
svime? Da prekinem s Lockom? Da pošaljem k vragu habelle i njezinu »petite soiree«?
Uto su se otvorila vrata i liječnik je ušao u sobu. »Onda, čujem da ste imali sreće što ste još
živi!«
I tako su završili u slijepoj ulici. Claire je obećala Jasonu da neće ući u radionicu sljedećih
tjedan dana, no to je značilo prekoračenje roka koji si je sama postavila. A ostala su joj još
samo dva kraka do kraja — samo dva! Ona je to mogla izvesti, znala je da može; uspjela je
izraditi dva savršena kraka u sat vremena i sad je znala magičnu formulu, mogla je ući u štos.
Rekla je Pan: »Idem raditi na sat vremena. Možeš li proviriti u radionicu za sat vremena za
svaki slučaj?«
Pan je dodirnula prednji džep gdje je držala mobitel. Claire je znala što to znači: Jason joj je
rekao da ga nazove ako Claire pokuša nešto slično.
»Nema veze. Neću raditi«, rekla je Claire. Naravno, iskrala se odmah nakon što se Pan
odvezla s djecom na plažu. Vrata radionice bila su pod lokotom.
Nazvala je Jasona na posao. »Baš si kreten, znaš.« »Vidjela si lokot?«
Poklopila je. Skoro je nazvala Siobhan, ali ona bi bila na Jas-onovoj strani — već je bila na
njegovoj strani. Kad je svratila do nje sa salatom od piletine i mariniranim krastavcima u
Tupperware posudama, rekla joj je: To nije vrijedno ovoga što si radiš, Claire.
Tako je Claire nazvala Locka, iako je i on bio na poslu, u uredu i nije mogao slobodno
govoriti. Rekla mu je što se dogodilo — o lusteru, vrućini, znoju, padu, bolnici, svađi, lokotu.
»Ponaša se poput diktatora«, rekla mu je. »Misli da je moj otac. E pa nije.«
»Ne, nije«, rekao je Lock.
»Nije u redu to što mi brani ulazak u radionicu, što me nastoji držati podalje od mog
staklarstva.« »Skroz pogrešno.«
»Što bih ja sad trebala napraviti?«
»Otiđi nekamo.«
Claire pogleda kroz prozor na zaključanu radionicu. »Kamo?«
Lock je šutio.
Da, lako je njemu stati na Clairinu stranu — učinio bi bilo što samo da bude u suprotnosti s
Jasonom, da on ispadne junak, a Jason negativac. Okej, sad je pak branila Jasona. Jason je
138
GIGA
nije puštao u radionicu za njezino dobro. Luster ju je doista izluđivao. Trebala je stvarno
pauzu. Otići? I što onda? Let za Ibizu? Nije bilo pošteno od Locka da joj kaže da ode kad on
sam nije namjeravao otići.
»Claire!« začuo se nečiji glas u hodniku. Nevjerojatno: Jason se vratio kući, u dva popodne.
»Moram ići«, rekla je Locku te spustila slušalicu.
Ušla je u spavaću sobu i ugledala Jasona crvenog u licu, s ispruženom, drhtavom rukom.
Držao je ključ.
»Evo, uzmi ga.«
Ona ga je uzela, a on se okrenuo i odjurio iz sobe.
Držala ga je sve dok joj se dlan nije počeo znojiti. Htjela je upravo ovo. Jason ju je na ovaj
način nastojao uvjeriti da je to pogrešno. Pa i bilo je; sve je to bilo pogrešno. Oteli su je. Gdje
je bila stara Claire ? Nestala, mrtva, otišla. Zatvorila je oči i pomislila samo na jednu stvar:
Još samo dva kraka. Napunila je termosicu ledenom vodom i otišla iza kuće.
Nakon četrdeset devet minuta i osamnaest pokušaja imala je sedmi krak. U peć za hlađenje s
njime! Još samo jedan! Bila je opijena skorim trijumfom. Sutra je osmi, Isabelle dolazi sutra,
a Claire će biti... gotova! Doći će kraj mukotrpnom radu. Puhanje sjenila bit će poput puhanja
mjehurića od sapunice s djecom na terasi.
Claire je otišla do peći za taljenje i uzela još jedan komad staklene mase. Prvi korak do
uspjeha je uzimanje prave količine staklene mase pomoću lule. Ovo je izgledalo savršeno.
Claire je prenijela staklenu masu do stola za oblikovanje te je počela valjati u dragocjeni
ružičasti pigment. Pritom se komad staklene mase ohladio pa je morala otići do peći za
zagrijavanje stakla te ga ponovno ugrijati. Potom se vratila k stolu i nastavila s valjanjem.
Onda je /grabila kliješta te je počela vući, savijati, okretati i valjati komad koji se opet hladio.
Zato se vratila k peći za zagrijavanje, zagrijala je komad staklene mase dovoljno dobro te ga
još malo rastegnula. Pomislila je na onu slabost u želucu koju bi osjetila svaki put kad bi
vidjela Locka — htjela je da ovaj komad stakla izazove sličnu reakciju. Krak joj se činio prilično dobrim, blizu onome što je htjela postići...opet ga je zagrijala, poradila još malo na
njemu te ga, s dozom optimizma, probušila uzduž iglom dugom koliko i krak. Ovo je bilo
poput vrlo delikatne operacije; upravo je na ovom koraku izgubila desetak solidnih krakova.
Krakove je trebalo izbušiti tako da se kroz njih mogu provući žice. Međutim, bilo je
nemoguće reći koliko je zapravo krak dobar dok ga ne bi približila kugli. Nije bilo moguće
dobiti dva savršena kraka jedan za drugim — ipak, upravo se to dogodilo! Kad je krak bio
dovoljno hladan da ga primi kliještima, Claire je znala da je to bio zadnji komadić slagalice.
Krak je sjeo savršeno — poput proklete staklene cipelice na Pepeljuginu nogu. Bilo je to
nevjerojatno, ali istinito!
Claire je postigla home run, ubacila je osmicu s dvama udarcima o mantinelu, pobijedila je
royal flushom, servirala je as, spustila se niz strmu stazu sa snijegom do koljena. Pogodak!
Hole in one!* Touchdowns** Gol!
Međutim, njezin najgori neprijatelj bio je samodopadni zanos. Na putu do peći za hlađenje
ispustila je osmi, zadnji krak — tresla se od sreće, slabih živaca i, ako ćemo biti iskreni, žeđi
— i on joj se smrskao pred nogama.
Kasnije te večeri, dok je ležala u krevetu sva uplakana, nakon što se ispričala svom mužu,
Bogu i sebi, sjetila se mita o Sizifu. Morao je gurati veliki kamen do vrha brežuljka, a kad bi
se približio vrhu, morao bi ponovno početi od dna i tako unedogled. Tu joj je priču ispričao
mentor kad je bila naučnik u puhanju stakla. Zadovoljstvo nije proizlazilo iz završenog
predmeta, već je bilo u samoj izradi predmeta.
*
**
U golfu, polje odigrano samo s jednim udarcem, (op. prev.)
Postizanje poena u američkom nogometu, polaganje, (op.prev.)
139
GIGA
Claire se bojala da, baš poput Sizifa, nikad neće dovršiti svoj zadatak. Zadnji krak prokl...
lustera bio je njezin veliki kamen kojeg je neprestano gurala. To je bila njezina kazna.
* * *
Na displeju je pisalo Isabelle French i Siobhan si nije mogla pomoći: podigla je slušalicu.
I odmah požalila.
Isabelle French htjela je angažirati Siobhan za catering na jednoj zabavi te iste večeri — no
dobro, nije se radilo baš o zabavi, već više o nekakvoj večeri kod nje. Isabelle je to nazvala
une soiree intime, a Siobhan je mislila da se Isabelle šalila kad je govorila francuski zbog
svog prezimena. Ne, ne, Isabelle je bila ozbiljna: soiree intime odnosilo se na večer
pripremanja pozivnica za ljetnu galu.
»Htjela bih nešto u stilu dobre stare američke hrane za piknik«, rekla joj je Isabelle. »Pečena
kokoš, jaja, kiseli krastavci s kruhom i maslacem, što je recept moje bake. Ako ti ga dam,
hoćeš li ih napraviti?«
»Hoću li ih napraviti?« Siobhan je ponovila. Nije htjela raditi catering za ovu intimnu večeru
kod kuće. Htjela je odbiti sve što je imalo veze s ljetnom galom. Nije htjela raditi kisele
krastavce s kruhom i maslacem po receptu Isabelline bake.
»Znam da zovem u zadnji čas«, nastavila je Isabelle, »pa ću ti platiti za tvoje vrijeme i trud.
Sto kažeš na tri tisuće dolara?«
Siobhan je zakašljala. »Za koliko ono ljudi?«
»Nisam sigurna, manje od deset.«
Siobhan je počela zapisivati sastojke u notes. »U koliko sati počinje večera?«
»U sedam.«
»Onda ću biti tamo oko šest da sve pripremim.«
Siobhan se moglo kupiti novcem. Pogotovo nakon što je Carter izgubio šesto dolara u srijedu
i četiristo u nedjelju kladeći se na Red Soxe. Mora prestati tog istog jebenog trenutka, rekla
mu je, ili će zvati plavi telefon. Obećao je da hoće, no svi su ovisnici bili takvi, zar ne?
Obećavali su sve dok nisu bili plavi u licu ili nošeni na leđima.
Siobhan je bila otvorila poseban račun u banci gdje je išao sav novac zarađen tijekom ljeta.
Neće moći uzeti ni centa od toga.
Siobhan je već jednom radila catering za Isabelle tako da ovaj put nisu trebale nepotrebno
čavrljati. Kuća je tehnički bila na »krivom mjestu« — ne u luci, već na manjem brdu s
pogledom na luku. Nije bila velika, ali je svejedno bila prostrana, prozračna i savršeno
opremljena. U predsoblju se nalazilo jezerce s koi šaranima što bi u nečijoj drugoj kući bilo
pretjerivanje, no u Isabellinoj je to djelovalo poput ugodnog iznenađenja. Kuhinja je bila
dobro osvijetljena i opremljena, a na nju se nastavljala ogromna soba koja joj je uglavnom
služila za primanje gostiju. No soiree intime trebala se odvijati na verandi, gdje su bila
postavljena dva stola za kockanje, jedan uz drugoga, prekrivena glatkim prekrivačem od
smeđe kože. Isabelle je naručila cvjetne aranžmane od grimiznih i bijelih perunika, bijelih
gerbera i mirisnih azijskih ljiljana velikih poput samih tanjura za večeru. Jednu stranu verande
činili su veliki prozori s kojih je pucao pogled na ocean, a Siobhan je trebala postaviti buffet
uz stražnji zid. Spremila je pečenu kokoš, salatu od krumpira, marinirane mahune, kukuruzne
uštipke, jaja mimoza i... krastavce. Njih je napravila kao od šale i ispali su savršeno (Siobhan
je sačuvala recept za ubuduće). Ispekla je i kolačiće s komadićima čokolade i domaće pite od
bresaka i borovnice. Trebao joj je cijeli dan da spremi ovaj američki piknik; čim je Siobhan
došla, Isabelle joj je odmah dala ček. Tri tisuće dolara.
»Hvala«, rekla je Siobhan.
»Hvala tebi«, odgovorila je Isabelle. Potom se nagnula i poljubila Siobhan u obraz, što je
Siobhan iznenadilo. Isabelle je držala gotovo punu čašu vina, no nije se činila pijanom, već
140
GIGA
više uzbuđenom i nervoznom. Je li večer pripremanja pozivnica bila neka velika stvar? Dok je
punila jaja, Siobhan je nazvala Claire da se raspita. Claire je bila zaprepaštena što je Isabelle
uopće angažirala catering zbog sastanka za spremanje pozivnica.
»Za nju je to soiree intime«, rekla je Siobhan. »Intimna večer chez francaise.«
»Isuse. Hvala Bogu što se nisam javila da to radimo kod mene. Dočekao bi ih dječji plač i
vrećica Fritosa. A Jason bi nas izbacio u devet da može gledati Junkyard Wars.« Siobhan se
na to nasmijala, a potom i Claire. Siobhan ju je htjela pitati hoće li i Lock biti tamo, no nije
uspijevala spomenuti njegovo ime otkad joj je Claire rekla za njih dvoje.
Siobhan nije povela nikog sa sobom; Carter je radio na večeri za četrdeset ljudi u Sconsetu —
događanje koje su oni posprdno zvali la grande soiree — te je poveo sa sobom Aleca i dva
mlada perača suda iz Dominikanske Republike. Isabelle se, zajedno sa Siobhan, junački
uhvatila nošenja hrane iz kombija do stola s buffetom.
Kad su bile gotove, Siobhan je pogledala pozivnice. Stajale su na jednom od dvaju stolova; tu
je bila kutija s pozivnicama, kartončić za odgovor, kuverte, zdjelica s vodom, mala spužva i
rola poštanskih markka pred svakom stolicom. Siobhan je pažljivo uzela jednu pozivnicu iz
kutije; bila je od čvrstog, glatkog papira, poput onih za vjenčanje. Osjetila je kako polako
bjesni. Novac utrošen na te pozivnice (koliko ih je, dvije tisuće?) bio bi dovoljan da se
pomogne jednom od »djece Nantucketa« kroz cijelu godinu.
»Zgodno«, rekla je Siobhan.
»Mhm«, promrmljala je Isabelle. Potom je popila gutljaj vina, uzela u ruke komad čvršćeg,
finijeg papira s tiskanim imenima te zamahnula njime. »Ovo je popis svih članova odbora«,
rekla je. »Primijetila sam da se tu nalazi i tvoje ime.«
»Stvarno?« Siobhan je pogledala popis — Mrs Carter Crispin — te se blago nasmijala. »Pa
rekla sam Claire da ću pomoći, ali nisam napravila puno toga.«
»Ne, nisi. Pola ljudi na ovoj listi koje sam ja angažirala uopće ne razgovara sa mnom. Ne žele
pomoći, maknuti prstom, možda neće ni doći na galu — ali budući da su pristali biti članovi
odbora, poslat će čekove i posuditi svoje ime. No, zapravo su poput duhova.«
»Poput duhova«, ponovila je Siobhan proučavajući papir s popisom.
»Znam da Claire izluđuje to što u odboru ima ljudi koji ne žele zasukati rukave, no tako to
ide.«
U to su se začuli nečiji koraci — približila se nepoznata žena noseći neki instrument u crnoj
torbi.
»Ovo je prostorija gdje ću svirati?« obratila se Isabelle.
»Dara! Bok! Da, evo ovdje, mislim da je dobro u kutu, što ti misliš? Isabelle je pogledala
Siobhan. »Ovo je Siobhan, odgovorna za catering. Siobhan, ovo je Dara, čelistica.«
»Pa to je zvuk violončela!« rekla je Claire. Bilo je dovoljno prvih petnaest sekundi da uzme
čašu šampanjca sa Siobhanina pladnja i čuje zvukove violončela koji su dopirali iz druge
sobe. »Angažirala je violončelisticui?«
»Doletjela je iz New Yorka. Inače svira u simfonijskom orkestru.«
»Ma daj!« rekla je Claire, na što Siobhan nije odgovorila. Bilo je strogo pravilo da se ne druži
se s gostima bilo kakvog događanja na kojem je zadužena za catering, pa ni s Claire.
»Hoćeš da poslije ostanemo malo vani?« Siobhan joj je šapnula pokušavajući privesti njihov
razgovor kraju.
»Ne mogu.«
Siobhan ju je mrko pogledala, no Claire to nije primijetila jer se tog trenutka pojavio Lock
Dixon. Nasmiješio se toplo Siobhan.
»Bok, Siobhan.«
»Bok, Lock. Jesi li za malo šampanjca?«
Claire se također smiješila, pila šampanjac i igrala s naramenicama svoje ljetne haljine. Uto je
niotkuda iskočila Isabelle .
141
GIGA
»Lock!«
Dali su si poljubac u usta dok su ih Siobhan i Claire gledale. Eto ih, pomislila je Siobhan —
kuhar, lopov, njegova žena i njegova ljubavnica. Ili tako nešto.
Lock je rekao: »Čujem li ja to glazbu?«
»Dara je ovdje! Znam koliko ti voliš violončelo!«
Claire je pogledala Siobhan, a Siobhan jezerce s koi šaranima kraj njihovih nogu. Potom je
ušao Gavin Andrews, ukočen i samodopadan kao i uvijek, te odmah iza njega Edward Melior.
Siobhan je zaškrgutala zubima. Tri tisuće dolara bio je premalen iznos za iz-laženje na kraj s
Edwardom. Da je samo na trenutak pomislila da bi i Oil mogao biti tamo, nikad ne bi ni
prihvatila posao. Sad joj se činilo nevjerojatnim to što ga je uopće nekad ljubila, grlila,
masirala mu stopala, grizla za uho, mrsila mu kosu, spavala s njime, rekla mu da ga voli,
pristala udati se za njega. Zatim se sjetila onog trenutka u kojem je bacila na njega zaručnički
prsten vrišteći: Gotovo je, Edwarde! Njegovo je lice bilo izobličeno od boli. To joj je već bilo
ugodno sjećanje.
No budući da su ljudi zaposleni u cateringu, između ostalog, bili i glumci, ona se nasmiješila.
»Gavine, Edwarde, malo šampanjca?«
Gavin je frknuo i uzeo čašu. Edward se isto poslužio nakon čega je ispružio ruku, kažiprstom
i palcem dotaknuo Siobhaninu bradu te je poljubio ravno u usta. Siobhan bi ga bila ćušnula da
si nije postavila strogo pravilo o neudaranju gostiju.
»Bok, ljepotice«, rekao je Edward.
Htjela ga je ubosti u trbuh velikom vilicom za posluživanje. Na žalost, okus džina s njegovih
usana zadržao se na njenima — vjerojatno je bio na nekoj drugoj zabavi prije ove — a nije
imala slobodne ruke da se obriše. Sto je još gore, Siobhan je osjetila neko pulsiranje medu
nogama. Poljubac ju je uzbudio. Ma to nije moguće! Zazirala je od Edwarda. Nehotice je
zamišljala kako ga pritišće o Isabellin Sub-zero hladnjak i toliko uspaljuje da je moli za
milost. Poljubio ju je autoritativno, kao da je on posjeduje. Kako se samo usudio? Mrzila je
njegovo samopouzdanje. Pladanj s čašama šampanjca njihao se u Siobhaninim rukama te je
već zamišljala kako pada ravno u jezerce s koi šaranima. Prokleti Edward! Nije još ništa
ispustila ni prolila više od dvije godine. Nato je prišao Isabelle i rukovao se s njom. Siobhan
ga je kradom pogledala, njegovu košulju, precizno šivanu oko ramena i izbočeni stražnji džep
kaki hlača u kojem je držao novčanik.
Pili su mnogo. Iako ih je bilo samo šestero, Siobhan nije stizala ponovno napuniti svima čaše.
Isto tako trebala se pobrinuti da hrana bude savršena. Ugrijala je pečenu kokoš te omekšala
maslac od meda i pecan oraha kojim je htjela premazati kokoš; ispržila je uštipke od kukuruza
u zadnji tren na Isabellinu Viking štednjaku te ih poslužila još vruće. Prvo je ponudila
Edwarda, na što je on ubacio jedan u usta te si opekao jezik.
Siobhan se zacerekala: »Oprezno. JoJ su vrući.«
Nije bilo zabune o njezinoj ulozi: plaćali su je da poslužuje. To joj nije nikad smetalo; imala
je usađenu snažnu radnu etiku i gotovo nimalo ponosa. Voljela je slušati oko sebe,
prisluškivati; radila je to po čitavo vrijeme na poslu. Bila je nevidljiva poput muhe na zidu čak
i kada je posluživala svoju najbolju prijateljicu i bivšeg zaručnika. Baš poput čelistice Dare i
Siobhan je bila poput vrlo ugodne glazbene podloge.
Prvo je promatrala Claire. Obrazi su joj se bili zacrvenjeli; pila je brzo, više puta udarila je
tanjur vilicom te se igrala ubrusom u krilu kao da je to ptica koju pokušava smiriti. Sjedila je
do Locka. Ovo je bio prvi put da ih je Siobhan vidjela zajedno, jedno do drugoga, i to joj je
pružilo uvid u neke stvari. Ona je jedina znala za njih, no sve joj se to činilo poput one optičke
varke sa starom ženom i mladom djevojkom. Prvo vidimo samo staru ženu, a onda nam netko
pokaže i obrise mlade — i eto je! Tako je! Vidi se i prekrasna mlada djevojka! Kako to prije
nije primijetila? Bili su tako očiti! Lock i Claire bili su okrenuti jedno prema drugome i
142
GIGA
razgovarali, no Siobhan je odostrag primijetila kako im se noge blago dodiruju ispod stola.
Ljubakali su svima pred nosom.
Edward je posebno plijenio njezinu pozornost. Dosta je pio i uz još džina s tonikom i četvrt
limete — znala je to spraviti onako kako se njemu sviđa — postajao je duhovit i šarmantan
kao uvijek, no dok bi pričao, uputio bi dug prodoran pogled prema Siobhan koji bi pratio
ritam violončela. Siobhan mu je jednom ulovila pogled i nije ustuknula. Bili su zaglavljeni,
oboje u zamci. Njegov pogled je govorio... pa što drugo nego: Želim te! A Siobhanin, ujedno
zavodljiv i prkosan: Ne možeš me imati!
Uto je Isabellin glas prodro u Siobhanine misli. »Claire, jesi li kupila svoj stol?«
Došlo je do poduže tišine. Isabelle ju je upitala to na sav glas u času kad je Dara završila
jedan stavak, tako da je u sobi odjednom zavladala tišina, a pitanje se pretvaralo u neku vrstu
najave ili izazova kojem se treba odgovoriti.
Claire je ponizno odgovorila: »Još ne.«
»Ali namjeravaš, zar ne? Onaj od dvadeset pet tisuća dolara? Tako ćeš sjediti sprijeda, blizu
mene i Locka!«
Činilo se da su se svi osjećali neugodno, osim Gavina, koji je izgledao samo zainteresirano.
Uzeti stol od dvadeset pet tisuća dolara? pomislila je Siobhan. To je apsurdno. Dobro, možda
ne za Isabelle ni za Locka — možda ni za Edwarda — ali jest za Claire. Dvadeset pet tisuća
dolara je isto što i novi auto. To su bile mjesečne uplate hipoteke za jednu cijelu godinu. To
nije svota koju bi Claire htjela ili mogla potrošiti samo tako, u jednu večer. Bilo je zločesto od
Isabelle upitati to Claire pred svima, bio je Siobhanin zaključak. Gle, jadna Claire — obrazi
su joj plamtjeli, a crvene mrlje pojavile su se i na dekolteu. Siobhan je baš stavljala još
krastavaca na stol. Nije ništa prosula ni prolila u zadnje dvije godine, no što bi bilo kad bi
krastavci sad završili Isabelli u krilu?
»Svatko donira onoliko koliko je u njegovim mogućnostima. Nitko ne očekuje od Claire da
kupi stol od dvadeset pet tisuća dolara«, javio se Adams Fiske.
»Zašto ne?« upitala je Isabelle. »Vodi ovu galu, baš kao i ja, a ja sam već uzela jedan takav.
Od nas se očekuje da damo dobar primjer.«
Lock je uzdahnuo kao da će nešto reći, a Siobhan je pomislila: Tako treba, brani svoju dragu!
Pokaži mi daje voliš! No Edward, koji nije mogao držati novčanik u hlačama ni na jednu
sekundu, rekao je: »Ja bih uzeo jedan stol od dvadeset pet tisuća dolara.«
Claire je dignula glavu. Cijelo vrijeme je buljila u preostalo jaje na svom tanjuru. »I ja isto«,
rekla je.
»Molim?« javio se Adams.
Molim? pomislila je Siobhan. Jesi li poludjela?
»Sto nije u redu?« upitala je ona. »Ja sam ipak suvoditeljica. Isabelle je u pravu — tako
dajemo dobar primjer. Osim toga, imam nešto ušteđevine.«
Lagala je; njezin pogled je ponovno bio usmjeren na gospodina Jaje. Odnoseći njezin tanjur,
Siobhan ju je blago gurnula. Claire ju je pogledala i vidjela kako odmahuje glavom. Ne moraš
igrati njihove igrice. To je stalno govorila i Carteru: klađenje na novac koji nemaš nije
hrabrost već glupost.
Lock je vrtio komadiće leda u čaši. »To je sjajno, ljudi. Hvala vam. Zaista će dobro poslužiti
svrsi.«
*
*
*
Potom su se premjestili za drugi stol te započeli s pripremom pozivnica. Vani je sad već bio
mrak. Siobhan je poslužila desert, kavu i likere, a violončelistica Dara spremila je svoj
instrument i otišla čekati taksi ispred kuće. Siobhan je sad pospremala kuhinju. To joj je obično bio omiljeni dio večeri — umatati ostatke za dečke, spremiti se za odlazak kući. No
143
GIGA
večeras, sada, Siobhan se muvala okolo, rastresena i uzrujana iz više razloga: zbog Claire,
Locka, Edwarda, Cartera i njegova kockanja, Isabelle. Odlučila je ubuduće raditi samo za
ljubazne, dobre ljude i nikad više za Isabelle French.
Na srebrnom pladnju ostala je još jedna čaša šampanjca, doduše više nije bila hladna, ali nema
veze, Siobhan ju je svejedno ispila. Odmah se osjećala bolje, laganijom i manje ozbiljnom.
Clairini problemi bili su samo njezini problemi. Bile su tako dobre prijateljice da su se
ponekad činili i Siobhaninima — no to ipak nisu bili njezini problemi.
Uto je Siobhan osjetila nečije ruke oko struka, a potom i tople usne na zatiljku. Budući da je
dobro poznavala tehnike samoobrane, zamalo je instinktivno udarila Edwarda laktom u prsnu
kost. Međutim, uspjela se suzdržati i trgnuti se dovoljno jako da ga odgurne od sebe.
»Edwarde, pusti me.«
»Siobhan, ti si tako prekrasna. Imaš okus po breskvi.«
Para od vruće vode u kojoj je prala posuđe zamaglila joj je naočale te ga nije mogla vidjeti
kad se okrenula. Kad su se stakla razbistrila, Carter ju je već bio zaskočio i poljubio je u usta.
Siobhan se opet uzbudila. Užas! Toliko je vremena prezirala Edwarda i njegovu iritirajuću
ako ne i posve nevažnu prisutnost da je zaboravila da se on super ljubio. Ne bi ni bila četiri
godine s nekim tko se nije dobro ljubio i tko nije bio izvanredan ljubavnik. Edward je bio
jedan od takvih — vrlo pažljiv, ne na pomalo divlji način poput Cartera, već obziran i
samouvjeren. Da, prisjetila se svega toga dok ju je ljubio. Onda ga je odgurnula.
»Prestani.«
»Pa pogledaj me, lud sam za tobom.«
Pogledala ga je. Bila je strašno ljuta na njega, no bilo je začuđujuće što ju je ljutnja, umjesto
da je tjera od njega, vukla prema njemu. Htjela ga je nokautirati, pretući. Nikad je nije
doživljavao onakvom kakva je zaista bila — jakom, pametnom i sposobnom ženom — i htjela
je da se sada uvjeri u to.
Odvela ga je do Isabelline smočnice, koja je bila dovoljno velika da u nju stane cijeli jedan
bračni krevet. Bože, kakav je ona bila licemjer. Izigravala je takvog pravednika u vezi s
Claire, a gle je sada...
U smočnici je bilo mračno; osjećao se jaki miris soli od tartufa, što je, gle te slučajnosti, bio
jedan od njezinih omiljenih mirisa. Siobhan je mogla čuti ostale goste kako čavrljaju na
verandi; trebala je provjeriti imaju li dovoljno pića i upaliti citronela svijeće. I hoće, za koju
minutu. Uočila je iza Edwardovih leda, tapioku, prašak za dizanje tijesta, sodu bikarbonu,
teglu crnog papra u zrnu, teglu crvenog papra u zrnu, konzervu praška sušene gorušice marke
Colman te kristalnu posudicu u kojoj je stajalo 85 grama soli od tartufa u vrijednosti od
četrdeset dolara. Edward ju je gledao pun iščekivanja. Ovo joj se sviđalo: sad je ona bila za
kormilom, sad je ona vodila. Siobhan je duboko udahnula, a potom i Edward, kao da igraju
igru »Simon kaže«, no Edward ili nije osjetio jak miris ili nije znao otkuda dolazi. Čovjek nije
znao ništa o hrani.
Hoće li se ponovno poljubiti s Edwardom, ovdje u Isabellinoj smočnici? Neće.
Šapnula mu je: »Pomozi mi da odnesem neke stvari u kombi.«
Na sreću pristao je. Kad se okrenuo da izađe iz smočnice, zgrabila je posudicu soli od tartufa i
spustila je u džep svoje kuharske jakne. Sto je to radila? Osjećala se poput neke nepopravljive
tinejdžerice, jedne od onih koje imaju kosu boje fuksije, probušen jezik te vise negdje po
Piccadilly Circusu. Pa ona je potkradala svog klijenta! Siobhan je vratila sol od tartufa natrag
na policu.
Edward se motao oko kuhinjskog sudopera. Siobhan mu je pokazala pokriveno posude i
pladnjeve koji su se sušili položeni na krpe. Edward ih je podignuo te pošao za njom.
Večernji zrak oko Isabelline kuće mirisao je na japanske ruže i kozju krv*, a čuli su se samo
cvrčci. Uto je jedan auto stao na kolnom prilazu. Gledali su kako se Dara i taksist muče s
*
Biljka penjačica (op.prev.)
144
GIGA
violončelom. Onda je taksi otišao, a svjetla kojima ih je osvijetlio, odjednom su nestala. Opet
je bilo mračno.
Siobhan je pažljivo stavila pladnjevc u stražnji dio kombija, a odmah za njom i Edward.
Potom ju je uhvatio za bokove te su se poljubili; ruke su mu bile ispod njezine kuharske
jakne. Siobhan je opet bjesnila. Bilo je tako tipično za Edwarda da pretpostavi kako će mu se
ona odmah podati. Zar nije bilo u skladu s njegovim poimanjem svijeta oko sebe da
pretpostavi kako i ona osjeća za njega isto što i on za nju? E pa nije osjećala što i on! Bila je
izvan sebe od bijesa, a to će mu i reći. Nije imala namjeru zalutati u mračnoj šumi preljuba
poput Claire, unatoč tome što je Carter varao (i lagao!) u vezi s financijama njihove obitelji.
Prisilit će Edwarda da je sasluša te će se onda otrgnuti od njega.
No u tom trenu nešto se dogodilo. Edward se zaustavio i odmaknuo se. Dotaknuo joj je lice te
palčevima prešao preko njezinih jagodica, zatim i usana. Gurnuo joj je naočale prema gore,
baš kao kad su hodali. Siobhan se uvijek sviđala ova gesta. Morala je priznati da u cijelom
svom životu nitko nije bio tako pažljiv prema njoj kao Edward. Pomislila je na ružičaste
ljiljane koje joj je poslao kad je Liam slomio ruku. Ćula je zvono, otvorila vrata i vidjela
dostavljača s rukama punim ružičastih ljiljana; znala je da su od Edwarda.
»Još te volim«, rekao joj je. »Nisam te prestao voljeti ni na sekundu.«
»Ah.« Iako je to znala, ove su je riječi iznenadile. Ili je to možda bilo zbog načina na koji je to
rekao. Zvučao je tako blago.
»Povrijedila si me kad si otišla, kad si se predomislila te se udala za Cartera. Slomila si mi
srce.«
Siobhan je kimnula. Bila je previše zbunjena da išta kaže.
»Nisi osjećala za mene ono što i ja za tebe. Zato je tvoja odluka da se ne udaš za mene bila
ispravna. No eto, deset godina poslije još sam uvijek zaljubljen u tebe.«
Bijes ju je polako prolazio; sad je bio poput nekog kamenčića kraj njezinih nogu koji je mogla
lako odgurnuti. Nije si dopuštala da se često prisjeća kraja svoje veze s Edwardom, ponajprije
zato što se loše ponijela prema njemu; bacila mu je zaručnički prsten u lice te se udala za
Cartera u Irskoj šest mjeseci poslije. Nije ga htjela viđati jer bi je podsjetio na ono što je
nekad bila — žena spremna prekinuti zaruke i odmah završiti s drugim muškarcem. Siobhan
mu nije dala priliku da izgladi stvar kad je došao do nje da »razgovaraju u miru«, Carter je
već bio tamo i Siobhan je lijepo zamolila Edwarda da ode. Strašno! Još je imala prsten —
prekrasni, skupi simbol Edwardove ljubavi i predanosti. Držala ga je u svojoj kutijici za nakit.
Taj prsten nije joj dao mira. Nije ga se mogla riješiti tako da ga proda nekoj zalagaonici ili
preko eBaya jer... zašto ? Ni samoj joj nije bilo jasno zašto. Zato što je čekala nešto, možda
upravo ovu večer.
Siobhan je naslonila glavu na Edwardova prsa. On je bio dobar muškarac, dobar čovjek, bio
bi divan otac i njegovoj obitelji ne bi nikad ništa nedostajalo. Nije ga dovoljno voljela, ili ne
na pravi način, i sve je to bilo u redu. Nije bilo u redu to što se loše ponijela prema njemu.
Suočiti se s Edwardom tijekom svih ovih godina — čak i kad bi ga jedva vidjela kad bi se
mimoišli svatko u svom automobilu — značilo je suočiti se sa svojom najvećom pogreškom.
No, nije se mogla ispričati. Nije pronalazila riječi i bojala se da će zvučati glupo ili otrcano što
god kaže, a da se ne spominje zakašnjenje od deset godina. Zato je podignula glavu te ga
poljubila što je mogla nježnije. Poljubac je uzburkao nešto u njoj, uzbudio ju je na način kojeg
se više nije ni sjećala. Opet su navalili jedno na drugo ljubeći se i drpajući kao u filmovima.
Slijedila je Claire u mračnu šumu! Poševit će se s Edwardom. Počinit će grijeh, no ublažit će
ga ovo poravnavanje računa s Edwardom. Dat će mu nešto što je čekao deset godina.
Ali gdje? Tamo, u stražnjem dijelu kombija? Bio je pretrpan posuđem. Njezina kuharska
jakna sad je bila otkopčana i otkrivala potkošulju koju je nosila ispod, dok je Edwardova
košulja bila otkopčana pri vrhu. Znala je da je bio spreman, baš poput nje. Pomislila je na tren
145
GIGA
na Claire, Isabelle i Locka — svi su još bili unutra, zar ne, prelazeći s delikatnim spužvicama
preko ljepljivog dijela na kuvertama, lijepeći poštanske marke i razgovarajući o imenima ljudi
s liste pozvanih (»On je onaj koji ima kuću na Shawkemo Roadu... čija je žena preminula od...
nakon čega je, već sljedećeg ljeta, oženio jednu dvadesetpetogodišnjakinju«). Je li itko tražio
Edwarda ili Siobhan? Sigurno ne. Svi su oni ionako bili pijani.
»Idemo do mog auta«, rekao je Edward. »Na haubu.«
Siobhan je mislila da se šali. Bit će dovoljno loše ispovjediti preljub donu Dominicu, no
kakav bi tek bio izraz njegova lica kad bi mu rekla da se to dogodilo na haubi Edwardova
Jaguara! No Edward je bio u pravu: hauba njegova auta bila je ispod grana nekog velikog
stabla. Čak je i u mraku bio u sjeni, a osim toga njegov je auto bio parkiran najdalje od kuće.
Može! Brzo! Sad su se šuljali, hodali na prstima po usitnjenim bijelim školjkama i šljunku na
Isabellinu kolnom prilazu. Siobhan se osjećala kao da krši zakon, euforično. Hoće li zaista to
učiniti? Činilo se da hoće. Samo jednom, i to s Edwardom, njezinom starom ljubavi, a ne s
nekim novim. Je li zbog toga to bio blaži oblik varanja od onog Clairina? Claire je bila
zaljubljena, to je bilo njezino opravdanje. Siobhan nije bila zaljubljena u Edwarda, davno je
prestala biti zaljubljena u njega ili to nikad nije ni bila u potpunosti. Lagala mu je o tome ili se
pogrešno prikazala, njemu je ta laž slomila srce, a ona se osjećala krivom. I eto je sad, činila
je grijeh, ne bi li popravila stvari. Za Siobhan je to imalo smisla, ali je također bilo skroz
sjebano. Hoće li ići u pakao? Hoće li ona i Claire ići tamo zajedno?
Uto je namirisala nečiju cigaretu.
»Tko je tamo?« začuo se nečiji glas.
Edward se naglo okrenuo oko svoje osi. »Tko je to?« Jednom rukom držao je Siobhaninu
ruku, a drugom je zakopčavao dugmad na košulji. Siobhan je sprijeda pritvorila svoju
kuharsku jaknu i gledala uokolo.
Iza ugla se pojavio Gavin Andrews gazeći bučno po prilazu. Vidjevši Edwarda i Siobhan,
uzviknuo je: »Ahaa!« A potom je i Siobhan vrisnula: »Ahh!«
Gavin je stavio ruku na prsa. »Isuse, kako ste me prestrašili! Mislio sam da je tu neki
provalnik!«
»Provalnik?« ponovila je Siobhan pomislivši automatski na sol od tartufa. Ali vratila ju je na
policu!
»Nema provalnika. Samo smo mi tu«, rekao je Edward.
»Da, vidim«, odvratio je Gavin, povlačeći dim iz cigarete.
Na trenutak je zavladala neugodna tišina. Okej, pomislila je Siobhan. Ipak se neće poševiti s
Edwardom. Od svih ljudi naišao je Gavin Andrews, poput Božjeg znaka, te ih zaustavio. Sad
je Siobhan trebala brinuti o tome kako je sve to izgledalo. Je li izgledalo kao da su se ona
i Edward htjeli poševiti na haubi njegova auta? O Bože, valjda nije. Polovica svih tračeva na
otoku polazila je od Gavina Andrewsa.
»Pomagao sam Siobhan odnijeti posude u kombi«, rekao je Edward. Nekako je uspio
zakopčati gumbe i namjestiti košulju tako da je izgledao sasvim normalno i pristojno. No
Siobhan je izgledala kad da je tek izašla iz kreveta nakon nevjerojatnog seksa. »Kako ide
vama unutra?«
»Oh. Dobro«, odgovorio je Gavin otpuhnuvši oblak dima kroz nos.
* * *
Oboje su bili mnogo popili i bilo je vrlo kasno, gotovo ponoć, ali rijetko kad im se ukazivala
ovakva prilika pa su je odlučili iskoristiti. Odvezli su se do Altar Rocka i gledali u mjesec.
Prošlo je gotovo dva tjedna otkad su bili zajedno nasamo. Iako su se čuli svaki dan, nisu
mogli zapravo razgovarati, tako dok je ležala u njegovom naručju, Claire je rekla Locku sve
ono što dotad nije mogla — da ga voli, da joj nedostaje, da se osjeća usamljenom,
146
GIGA
izgladnjelom i bez zraka kad nije pokraj nje. Nije znala koliko će još dugo moći izdržati
ovako.
On ju je poljubio u vrat. »Sjeti se Eiffelova tornja, pošte.« »Znam, znam«, promrmljala je.
Igrati karte, jesti Big Macove, odlaziti u kino, raditi sve ono što i drugi ljudi rade, raditi to
zajedno. Claire je mnogo popila i alkohol je ovladao njome. Bila je tu, usred noći, na
najljepšem mjestu na svijetu. Altar Rock, najviši vrh na otoku, zapravo je bio neka vrsta brda,
no s njega se pružao pogled na vrištine i ribnjake. Ovo je bio njezin dom, pod sjajnom
mjesečinom. Živi se samo jednom. Zar nije imala pravo na sreću?
Nije znala koliko će još dugo moći ostati u braku s Jasonom te podnositi Lockov i Daphnein
brak. Ona i Lock bili su zaljubljeni jedno u drugo; ona je bila zaljubljena, očajnički i glupavo,
slijepo i potpuno. Bila je poput roba, izgubljena. Svega bi se bila odrekla radi njega.
No je li to doista bilo tako? Je li zaista mogla zamisliti svoju budućnost uz Locka? Kako bi to
izgledalo? Bi li se odselila? (Nezamislivo.) Bi li se on odselio (Zamislivo, ali kamo bi otišao?
Ne bi mogao živjeti s Claire u Jasonovoj kući.)? Bi li se oboje odselili i živjeli zajedno negdje
drugdje? S kim bi djeca živjela? Pretpostavljala je s njom. Nije mogla zamisliti svoj život bez
djece, no nije mogla ni zamisliti da Lock živi s njom i njezinom djecom. Maštala je o zajedničkom životu s Lockom, no shvatila je da je takvo nešto bilo moguće samo u nekoj drugoj
stvarnosti, gdje nisu imali posao, gdje nisu imali obveza prema drugima, bez supružnika i
djece o kojima se treba brinuti, bez prijatelja, bez poznanstava. Morali bi se preseliti na Ibizu,
poput dvoje izbjeglica, i početi ispočetka. Claire se osjećala poput marionete; Lock je mogao
zgrabiti i odrezati konce koji su je vezivali za njezin sadašnji život, no onda bi se beživotno
srušila. Bila bi osoba bez figure. Najgora stvar u preljubu bila je ta što nam je pokazivao istinu
o našem životu — da je to nešto od čega je nemoguće pobjeći. Claire je pustila koju suzu
zbog toga, no Lock ju je stisnuo te joj šapnuo: »Hej, sve je u redu. Ja sam tu. Volim te.«
»Znam«, rekla je. Sad su se viđali sporadično pa se ono malo vremena što bi ga proveli
zajedno činilo sve težim i sve više nabijenim emocijama. Za to je bila kriva Claire. Imala je
brige koje je trebalo ukloniti i probleme koje je trebalo riješiti. Postajala je zamornom, čak
samoj sebi.
»Trebala bih poći«, rekla je.
On ju je pustio. Htjela je da joj kaže: Ne još ili Zar već?, no on se samo složio. »Da. Kasno
je.«
U glavi joj je zujalo od alkohola. Claire je obišla svu djecu; svi su spavali, čak i Zack u svom
krevetiću. Jason je lagano hrkao u njihovu krevetu. Odveo je djecu na pizzu, na sladoled te na
igralište na plaži za djecu. Mama opet ima sastanak! Činilo se kao da se pomirio sa životom
bez nje i nastojao je izvući najbolje iz toga, čak i uživati u tome. U glavi joj se pojavila
mračna vizija u kojoj Jason pakira dječje stvari te ih vodi sa sobom ostavljajući je samu.
Bože, to je i zaslužila. Ležala je budna izjedajući se od same te pomisli (Gdje bi otišli? U
Yellowstone? Bar Harbor? Otišli bi negdje gdje bi Jason mogao pecati.). Brinula se i zbog
drugih stvari: Locka, lustera, novca.
Obećala je nešto što nije mogla ispuniti. Pristala je uzeti stol od dvadeset pet tisuća dolara.
Jedan dio nje znao je cijelo vrijeme da će tako postupiti, da se neće moći poniziti i reći: Žao
mije, ali ja si to ne mogu priuštiti. Bila je preponosna da kaže tako nešto ispred Isa-belle i
Locka. Lagala je i rekla svima za stolom (uključujući Siobhan koja je obilazila stol) da ima
novca spremljenog sa strane. Tako je sve to zvučalo izvedivo, no zapravo nije bilo ni blizu
izvedivosti. Claire je više puta proučila njihove financije. Ona i Jason imali su poveći iznos na
svojim osobnim mirovinskim računima koji nisu mogli dirati i imali su četrdeset dvije tisuće
dolara ušteđevine. Nema govora o tome da spiska pola njihove ušteđevine na galu. Claire si je
bila obećala da će se nakon gale dati na posao i nagovoriti gospodina Freda Mulrusha ili
Jeremya Tate-Friedmana na novu narudžbu. No sad nije mogla ni platiti račune od struje za
147
GIGA
radionicu, a kamoli izdvojiti dodatnih dvadeset pet tisuća dolara. Razmišljala je o odlasku u
banku i traženju pozajmice koju bi otplaćivala tijekom sljedeće kalendarske godine. To joj se
činilo još i najispravnijim potezom sve dok se nije sjetila... Matthewa.
Matthew je imao milijune i milijune dolara. Sada kad je Bess otišla, nije imao na koga ni na
što trošiti sav taj novac. Ne bi škodilo da ga pita. Sad se dvoumila između ovog scenarija i
onog u kojem bi ipak škodilo i u kojem bi Matthew poludio te je nazvao grabežljivi-com.
Nakon što se nisu čuli dvanaest godina, nazvala ga je iznebuha i pitala bi li mogao održati
besplatni koncert i on je pristao. Zar joj nije već činio dovoljno veliku uslugu? Ona bi mu
vratila novac, i to s kamatama, no Matthew bi joj mogao na to reći da on nije ni banka ni
kamatar i da mu se, unatoč njihovu prijateljstvu iz mladih dana, nimalo ne sviđa to što ga
vreba radi novca.
Ovakvo razmišljanje više ju je puta odvratilo od toga da ga nazove.
No sad je bio mrak, vladala je tišina, a ona je popila nekoliko pića i obećala nešto što je
morala ispuniti. Birala je Matthewov broj.
»Hola?«
»Matthew? Ovdje Claire. Claire Danner.«
»Buenas noches, chica. Znao sam da si to ti, jer ti si jedina osoba koja me još zove Matthew.
Osim moje majke.«
»Zar jesam?«
»Jesi. Kako si ? Mora da je kod tebe prilično kasno.«
»I je.« odgovorila je Claire. Matthew je zvučao trijezan. To je bilo dobro. Trijezan u pola
deset navečer. Kod kuće je, a ne visi po klubovima pijući i drpajući se sa
sedamnaestogodišnjakinjama samo da ne misli na Bess. »Jesam li te probudila?«
»Ne, ne. Ležim na kauču sa svojim Berlitzovim priručnikom.«
»Koji jezik?«
»Španjolski. Nikad ne možeš znati previše španjolskog ili portugalskog. Možda ti zvuče jako
slično, ali zapravo su prilično različiti.«
»Imao si dvojku iz španjolskog«, rekla je Claire. »U čemu je kvaka?«
»Tako imam nekakav posao, drži me podalje od nevolja. Ne znam što točno radim, zabijam
koševe naslijepo, hvatam se za slamku. No dolazim kod tebe za šest tjedana!«
»Jedva čekam. Nedostaješ mi.«
»I ti meni.«
Claire je progutala knedlu u grlu. »Zovem te jer trebam jednu veliku uslugu od tebe.«
»Odgovor je da, što god bilo.«
»Htjela bih posuditi od tebe dvadeset pet tisuća dolara.«
Tišina.
0, Bože! pomislila je Claire.
»Skroz sam se uvalila s ovom galom. Moja suvoditeljica je Isa-belle French, jedna jako
bogata žena. Uspjela me je natjerati da sjedim za stolom koji stoji dvadeset pet tisuća dolara.
Ja te novce nemam, a muž bi me ubio kad bi čuo za to. Razmotrila sam više opcija i posuditi
novac od tebe čini mi se najbezbolnijom. No vratila bih ti sve, kunem se.«
Opet tišina.
O, Bože! pomislila je Claire. Je li poklopio? Sto ako sad ne bude htio svirati? Tek je u ovom
trenutku pomislila i na tu mogućnost.
»Matthew?«
»Tražim čekovnu knjižicu.«
»Stvarno? To znači da ćeš mi pozajmiti novac?«
»Pa možemo to zvati pozajmicom, no da citiram svoju omiljenu bivšu ženu, ako mi pošalješ
ček, pokidat ću ga.«
»Ali, Matthew...« »Claire, opusti se. To je samo novac.«
148
GIGA
»Da, ali mnogo novca.«
»Sjećaš li se kad smo bili djeca i kad ti je baka poslala sto dolara za tvoj rođendan?«
Claire je napregnula mozak. Cek na sto dolara od njezine bake? Za njezin šesnaesti rođendan?
Je li na to mislio?
»Da.«
»Sto si učinila s tim novcem?«
»Ja... mi... probušili smo uši.«
»Točno. Platila si i moje bušenje te mi kupila dijamantnu naušnicu. Rekla si da ne mogu biti
prava rock-zvijezda bez dijamantne naušnice, a sebi si kupila one od četrnaest karata,
jeftinije.«
»Da«, odgovorila je Claire. Ona se doista sjećala toga — vožnje u trgovački centar u Rio
Grande te sjedenja na stolici u salonu Piercing Pagoda. Oporavljali su se u Sweet Janeinoj
kuhinji držeći hladne obloge na usnim resicama i trudeći se da ne zaplaču.
»Koliko si mi puta dala pet dolara za benzin?«
»Da, ali to je bilo samo pet dolara.«
»Koliko si mi puta kupila Kettle Korn ili Slushees? Koliko puta pivo?«
»I ti si plaćao za mene kad si radio.«
»Ti si platila za maturalnu večeru.«
»Taj mi je novac dao otac.«
»Želim reći da si, kad nisam imao novca, ti plaćala za mene i nije bilo nikakve rasprave. Dala
bi mi sve što si imala. Nikad nismo gledali što je tvoje, a što moje.« Napravio je pauzu pa je
nastavio: »Htio bih da opet može biti tako. Zato ću ti poslati ček i ne želim ništa čuti o
vraćanju.«
»O, Isuse.« Claire je mislila da će početi plakati, no osjetila je preveliko olakšanje da plače.
»Hvala ti.«
»Znači li ovo da ćeš sjediti sprijeda?«
»Sprijeda u sredini.«
»Odlično. Onda vrijedi svakog dolara.«
Kad je spustila slušalicu, bilo je jedan ujutro, no Claire se osjećala kao da je već bio dan,
ispunjen svjetlošću i suncem. Shvatila je da je osjećala nešto poput utega u prsnom košu, no
sad je ponovno bila lagana i mogla je odahnuti. Matthew će poslati ček ujutro i ona će imati
stol od dvadeset pet tisuća dolara. Problem riješen.
Je li trebala opet okušati sreću sad kad joj je krenulo? Nešto ju je nagovaralo na to. Uopće nije
bila umorna i gotovo da više nije ni osjećala učinak alkohola. Stoga je uzela limenku CocaCole iz frižidera, zamijenila sandale klompama te se tiho uputila prema radionici.
Dosta je vremena samo gledala luster. Možda je u tome bila kvaka. Uzela ga je u ruke te ga
stala proučavati i razmišljati o njemu. Dok je radila na njemu, Claire je uvijek bila u žurbi,
pod stresom, zabrinuta, sve do sada. Hoće li ga danas dovršiti ? Koliko će joj trebati vremena?
Koliko pokušaja? Sve je više osjećala umor i bol u podlakticama; nazirali su joj se mišići.
Dok ga je držala, zamišljala je luk, nagib i zavojitost zadnjeg kraka te je već mogla vidjeti
kako će luster izgledati kad bude gotov.
Uspjela ga je izraditi već pri prvom pokušaju, baš kao što je predosjećala. Valjala je staklenu
masu u pigment i nakon razvlačenja i okretanja zadnji je krak poprimio svoj oblik. Probušila
ga je mirne ruke, potom dignula u zrak — to je bilo to, nije bilo sumnje — te ga pažljivo
položila u peć za hlađenje. Sutra će napraviti sjenilo. Ništa lakše.
Onda se vratila u kuću. Petnaest do dva. Odjednom joj se strašno spavalo. Svukla se, umila,
oprala zube, obavila svoj ritual čišćenja umivaonika i brisanja granitne plohe oko njega a onda
se uvukla u krevet, osjećajući se lagano, čisto i bezbrižno, kao da nema nikakve brige.
149
GIGA
* * *
Nakon što su pozivnice bile poslane, odgovori su pristizali svaki dan, neki s brojem kreditne
kartice, a neki sa čekovima. Gavin je uredno držao čekove na svom stolu te kad bi ih skupio
deset, otišao bi do banke da položi i ukrade dio novca. Claire je donijela ček na dvadeset pet
tisuća dolara. Gavin nije mogao, a da ne spomene to Locku.
»Claire je uzela stol od dvadeset pet tisuća dolara.«
»Stvarno?«
»Da.«
Lock je ustao te je otišao pogledati ček, baš kao što je Gavin pretpostavljao.
»Pa rekla je da hoće.«
»I doista jest.«
Gavinu se vrtjelo od sveg tog novca. Njegova je zaliha postajala sve veća i veća. Sad je više
nije držao u ladici s kuhinjskim priborom (jer su mu roditelji trebali doći prvog kolovoza) već
ispod kreveta u zelenoj putnoj torbi marke L. L. Bean. Skupio je toliko novca da ga je bilo
strah prebrojiti ga. Ipak, nije se više bojao da će ga otkriti. Pismo tvornici ženske obuće ipak
je bilo savršeno napisano. (Sad se čudio što je uopće posumnjao u to.) Sve je išlo po planu, svi
tragovi bili su prikriveni. U međuvremenu ljudi oko njega činili su indiskrecije — prvo Lock i
Claire, a onda i Siobhan Crispin i Edward Melior onu večer. Možda je trebao prestati s
krađama i baviti se ucjenama, pomislio je.
Isabelle je sad zvala svaki dan — da sazna tko je odgovorio, tko je samo poslao donacije, tko
bi s kim htio sjediti.
»Jesu li Jaspersi odgovorili?«
»Nisu.«
»A Cavanaugh?«
»Poslao donaciju.«
»Koliko?«
»Tisuću dolara.«
»Samo toliko?«
»Da.«
Isabelle je duboko udahnula. »Pa oni su bogatiji od Beckha-movih. Mogli su poslati i deset
puta više, ali nisu — zbog mene.«
Gavin nije znao što da kaže na to. Osjećao je da se zbližava s Isabelle i da je možda zvala
toliko često samo da bi razgovarala s njim.
»Je li Kimberly Posen odgovorila?«
»Ne dolazi. Poslala je donaciju.«
»Ne dolazi?«
»Ne«, odgovorio je Gavin. »Ali poslala je dvije tisuće i petsto.«
Isabelle nije ništa odgovorila na to, već je rekla: »Ona je nekad bila moja najbolja prijateljica.
Kuma sam njezinoj kćeri.«
»Ah.«
»Jesi li siguran da ne dolazi?«
»Pogledat ću ponovno.«
Gavin je htio usrećiti Isabelle, htio joj je javiti dobre vijesti. Kad je ponovno nazvala, rekao
joj je: »Tvoja prijateljica Dara Kavinskv dolazi, a i Aster Wyatt.«
»Dara je violončelistica, a Aster je radio pozivnice. On je grafički dizajner kojeg sam našla.
Zašto dolaze samo ljudi čije usluge plaćam?«
Sljedećih dana Gavin je sve više i više mislio na Isabelle French. Bila je privlačna, zamamna,
fina i... razočarana. On je bio možda jedina osoba u uredu koja je shvatila da su svi oni koje je
Isabelle osobno pozvala na galu odbili doći i poslali donaciju. To je zbog mog razvoda, rekla
150
GIGA
je Isabelle. Kao da se radi o nekoj zaraznoj bolesti, ljudi se boje da će prijeći na njih. Mrzim
biti samac. Je li ovo bila neka vrsta signala da je pozove van? Bila je tako ljubazna prema
njemu one večeri kad su radili na pozivnicama. Posjela ga je pokraj sebe te bi mu znala
dodirnuti nadlanicu nakon čega bi ga prošli srsi niz cijelu ruku, a jednom ga je dotakla i
nogom ispod stola. Sad je Gavin bio jedini koji je ostao u uredu. Bio je pun mjesec i Isabelle
ga je pozvala u šetnju da mu pokaže svoj noćni vrt. Na jednom komadu zemlje kružnog oblika
imala je posađene večernje jaglace i noćne frajle — bijele cvjetove koji cvjetaju noću i koji se
pod mjesečinom sjaje glatki poput voska. Imala je i »mjesečevu fontanu« — kuglu od oniksa
boje meda, malo veću od one za kuglanje, koja je svjetlila iznutra i vrtjela se oko svoje osi
dok se voda prelijevala po njoj. Gavin se nadao da će na svojim putovanjima otkriti čarobna
mjesta baš poput ovog noćnog vrta koji je budio strahopoštovanje u njemu. Bilo mu je
neugodno jer su mu oči bile pune suza. Dok ga je držala za ruku, pitao se bi li je trebao
poljubiti. Stajala je na travi u petama i oboje su bili dosta popili. Na kraju nije imao hrabrosti.
Žena dovoljno kreativna (i bogata) da osmisli i izradi noćni vrt (sama je dizajnirala fontanu)
bila je predobra za njega.
Sad je, naravno, žalio zbog svog kukavičluka te se pitao hoće li ikad skupiti hrabrost da je
pozove van. Zamišljao je kako njih dvoje vode ljubav. (I to kod nje jer je ni u snu ne bi odveo
u kuću svojih roditelja. Možda bi mogao — prije prvog kolovoza — i praviti se kao da je
njegova. Bi li povjerovala?) On i Isabelle mogli su postati ljubavnici; ne bi trebao imati putnu
torbu punu novca jer bi ga ona uzdržavala. Uto mu je oduševljenje splasnulo. Unatoč manjku
ambicije, nije htio da ga žena uzdržava. Tako se vratio ideji da zgrabi šaku novca iz putne
torbe i odvede Isabelle na romantičnu večeru u Chanticleer te je zavede. Rez.
Neprestana zvonjava telefona postajala mu je sve ugodnijom zbog sve intenzivnijeg
flertovanja s Isabelle. No bili su to uglavnom pozivi tinejdžera koji su htjeli znati kako
nabaviti ulaznice za koncert Maxa Westa. U početku Gavin je uživao dok bi im odgovarao:
»Znaš, ovo nije neki koncert u Madison Square Gardenu. Koncert je u dobrotvorne svrhe.
Ulaznica dođe tisuću dolara.«
Tu bi ostali bez daha. »Tisuću dolara po ulaznici?«
»Da. Trebaš dvije?«
Prekid veze.
Sad mu to više nije bilo zabavno; osjećao se poput Scroogea ili Grincha kad bi im rekao za
tako visoku cijenu i srušio njihove nade. Tu su još bili pozivi ljudi zaduženih za šator, za
stolove i stolce, sponzora (koliko reklama, gdje, koliko dugo?), ljudi iz produkcije
(osvjetljenje, ozvučenje, rezervacije trajekta, hoće li kuća u kojoj odsjeda ostatak ekipe imati
roštilj?). Zvala je i osoba zadužena za catering, Genevieve, i činilo se samo zato da provjeri
više puta je li još uvijek zadužena za catering. (Možda su se glasine o Siobhan i Edwardu bile
proširile.) Gavin je držao sve konce gale u svojim rukama. Napravio je rezervacije za trajekt
za ogromni kamion koji je dovozio šator, potvrdio da će produkcijska ekipa imati smještaj,
jela i roštilj, nabavio dozvolu grada za posluživanje i konzumaciju alkoholnih pića. Nastojao
je izbaviti Isabelle iz očaja.
»Van Dykeovi dolaze. Poznaješ li ih?«
»Ne. To su vjerojatno Clairini prijatelji.«
Gavin nije ništa zapisivao te je svakim telefonskim pozivom postajao sve neophodniji. Claire
je bila oduševljena njime. Hvala ti, Gavine, što bih ja bez tebe? Zaslužuješ povišicu! U rujnu,
kad sve ovo bude gotovo, spomenut ću to na sastanku odbora. Reći ću svima koliko si mi puno
pomogao. Ne bih mogla sve ovo obaviti sama —jednostavno nemam vremena.
I Daphne je zvala. Otkad je u travnju ulovio Locka i Claire zajedno u uredu, Gavin je nastojao
s njom voditi kratke razgovore o konkretnim stvarima. 0 bok, Daphne, tražiš Locka? Baš je
maloprije izišao. Reći ću mu da si zvala! Nije više mogao tračati s Daphne kad joj je morao
tajiti nešto što se ticalo nje same. Imao je on svoje granice. Cak je ponekad osjećao krivnju.
151
GIGA
Daphne nije imala pojma da je muž vara, zapravo znala je, ali sumnjala je na krivu osobu. Je
li bilo okrutno ili obzirno skrivati od nje istinu o Locku i Claire? Gavin se odlučio za
obzirnost. Sad je bio dovoljno star, zreo i profinjen da shvati sljedeće: ono što ne znaš (što
možda nikad nećeš ni saznati) ne može te povrijediti.
Danas Daphne nije htjela razgovarati s Lockom. Bila je odlučna u tome.
Zovem radi tebe, Gavine. Želim ti nešto reći.
Iznenađujuće, ali ovaj put to »nešto« nije bilo o nekoj drugoj osobi, na primjer o upravitelju
pošte koji je izlazio s dvadesetogodišnjom čistačicom iz Bugarske ili o Jeanette Hix i njezinoj
ovisnosti o tabletama za mršavljenje zbog kojih je patila od nesanice te se šuljala po farmama
Cumberland u četiri ujutro i krala vrećice karamela Bugles u vrijednosti od 99 centa.
Umjesto toga, Daphne mu je rekla: Lock mije rekao da si izvrstan u svom poslu. Ti si, dragi
moj, genij. Nadam se da nakon ovoga planiraš lijep i dug odmor na nekom egzotičnom
mjestu. Zaslužio si, dragi. Ponosim se tobom.
Pa, hvala ti, Daphne. Odgovorio je te spustio slušalicu, sav pod dojmom. Bio je to razgovor s
Daphne bez aluzija na nekog drugog i bez zajedljivih riječi. Samo iskrena pohvala ili
prosljeđivanje pohvale, jer je htjela da on to zna. Bio je ponosan na sebe.
*
*
*
Jedne večeri, kad se Gavin spremao za odlazak kući u pet popodne (gdje je namjeravao sjesti
na terasu i gledati ocean, pijuckati vino, pušiti, slušati Mozarta, čitati vodič Lonely Planeta za
jugoistočnu Aziju... Vijetnam mu se činio sve privlačnijim), Lock ga je zaustavio.
»Gavine?«
Gavin je stao kraj vrata. Lockov glas zvučao je zloslutno. Je li došao i taj trenutak? Gavin nije
bio spreman! Misli! Izvadi svoje oružje. Posjedovao je neke informacije koje je trebao samo
iznijeti na vidjelo.
Gavin se nasmijao sav u iščekivanju, dok mu je mozak bio u punom pogonu. Sto će mu reći ?
Prije nego što me prijaviš policiji, dopusti mi da kaiem samo ovo: Znam za tebe i Claire.
Svratio sam do ureda jedne večeri u travnju. Vidio sam vas dvoje... zajedno.
Lock je potom zastao na koji trenutak. Izgledao je dirnu-to. Bože, kakvo mučenje! Gavin je
stajao tamo, zapleten u mrežu koju je sam napravio — potkradanje udruge za čije je ciljeve
tako naporno radio. Svladalo ga je kajanje i gotovo nepodnošljiv osjećaj srama. Lock će naći
neko ime za njegove postupke — krađa, pljačka, pronevjera. Samo priznanje značilo bi kraj
za Gavina. Jedna je stvar bila počinjenje zločina, a sasvim druga njegov izlazak na vidjelo.
Zar nije ništa naučio od onog slučaja kad je iskoristio Diane Preli u spremištu sredstava za
čišćenje ili od onog fijaska kod Kapp&Lehigha? Gavin je osjećao ono što bi se moglo
definirati kao čisti, autentični sram. Kako bi rekli u nekim azijskim zemljama: gubio je obraz.
Sad je doista razumio ovaj izraz. I dok je tako stajao čekajući Locka da zada udarac, lice mu
je bilo ukočeno i gorjelo je. Nije mu mogao pogledati u oči, pa je gledao negdje iza njega,
kroz visoki prozor u kasno ljetno popodne.
Lock je ustao i prišao mu. Gavin se instinktivno pomakne unazad, no nije bio dovoljno brz da
umakne. Lock ga je uhvatio i potapšao ga po ramenima.
»Znam da u posljednje vrijeme ovdje nije lako«, rekao je Lock.
Gavin je podignuo obrve. Mislio je na Rosemary Pinkie i kako će biti razočarana njime. Ona
je bila tako dobra žena i vjerovala je u njega. Sutra je trebao svratiti na piće u njezin vrt i
upoznati njezinu nećakinju.
»Mislim, zbog gale i svih tih poziva i Isabelle koja vuče na jednu, a Claire na drugu stranu.«
Gavin je klimao, a da nije ništa razumio. Njegovi roditelji trebali su doći sljedeći tjedan. Neće
biti presretni kad ih dočeka skandal. Gavin nije bio siguran što misle o njemu — nikad nije ni
bio — no znao je da to nije nešto odveć laskavo. Nekako ih nije mogao zadovoljiti.
152
GIGA
»I želim ti se samo zahvaliti. Zaista izvrsno obavljaš svoj posao.« Lock mu je potom, kao da
želi to potvrditi, stisnuo rame tako jako da ga je zaboljelo.
»Doista to misliš?« Gavin je izdisao vlastiti strah.
»Stvarno sam ti zahvalan. Ako ova gala bude veliki uspjeh, u što doista vjerujem, to će
dobrim dijelom biti zahvaljujući i tvom marljivom radu.«
»Oh.«
»Ali još se nisi izvukao.«
»A ne?«
»Ono najgore tek slijedi.«
»Misliš?«
»Da.«
153
GIGA
DESETO POGLAVLJE
On uprska
Locku je samo još jedno ljeto bilo frenetično i teško poput ovog. Tad je bio u procesu
preuzimanja tvrtke veće od njegove vlastite; netko se umjesto njega morao baviti financijama
tako da se on mogao usredotočiti na pregovore, ponajprije s jednim starijim gospodinom,
Gusom MacEvoyem, vlasnikom te veće tvrtke, koji nije bio sklon tome da je proda. Većina
njegovih poslovnih aktivnosti spadala je u klasične primjere spajanja i preuzimanja koje je
mogao naći u svom poslovnom priručniku sa studija, no to ih nije činilo manje stresnima ili
zahtjevnima. Da stvari budu još kompliciranije, Daphne je bila kod kuće s
osamnaestomjesečnom Heather koja ju je izluđivala. Nekoliko mjeseci prije Daphne se
morala podvrgnuti operaciji odstranjivanja jajnika, što joj je još zadavalo bol, a patila je i od
hormonalnog poremećaja. Kad bi se Lock vratio kući (ponekad oko osam ili devet navečer
zbog svega toga što se događalo na poslu) Daphne bi naizmjence cvilila, bjesnjela i očajavala.
Govorila je da joj je život nevjerojatno dosadan; sastoji se od Ulice Sezam, igre skrivača te
trčanja gore-dolje po ulici kad bi Heather brala maslačke ili stavljala kamenčiće u usta ili
trčala pa pala i zaplakala. Umjesto da je proguta, Heather je pljuvala hranu. Prolijevala je
sokove i svašta razbijala, kidala je stranice iz Daphneinih časopisa, a digla bi galamu ako joj
Daphne ne bi čitala Odbjeglog zeku po tristoti put zaredom. Trebalo ju je držati. Vrištala je
svaki put kad joj je trebalo promijeniti pelene. Jednom prilikom, kad ju je odvela na dječje
igralište, jedna od prisutnih mama zlobno ju je ogovarala s ostalima jer je čitala New Yorkera
dok se Heather igrala u pješčaniku.
Nisam stvorena da budem majka, Daphne bi rekla, želim je dati na posvajanje.
Lock bi se na to nasmijao. Mislio je da se Daphne šali. Nećemo to učiniti, odgovorio bi.
E pa ti nemaš pravo glasa JER TE NIKAD NEMA KOD KUĆE!
To su bili teški dani, no svejedno su preživjeli. Lock je na kraju kupio tvrtku uz blagoslov
Gusa MacEvoya, Heather je brzo izrasla u ljupku djevojčicu te je neko vrijeme bila majčina
najbolja prijateljica.
Lock se tješio da će tako preživjeti i ovo ljeto. Ovom galom skupit će dovoljno novca da
financiraju sve programe i inicijative i osnuju zakladu, a između njega i Claire sve će opet ići
glatko.
Sad im, međutim, nisu cvjetale ruže. Claire je njega krivila za to, a on bi priznao krivnju samo
da izbjegne daljnje diskusije. Ispričao bi se; više od toga nije mogao napraviti.
Evo što se zapravo dogodilo. On i Daphne večerali su na terasi. Bilo je vruće pa su naručili
sushi te ispijali džin tonik fiz. Sve se ovo činilo ugodnim, no Daphne je sa svakim gudjajem
pića postajala sve drskija i ratobornija; tračala bi ovu pa onu osobu pitajući se naglas o
seksualnoj orijentaciji ljudi koje je jedva poznavala. Na kraju se zapitala i o seksualnim
odnosima između Locka i Isabelle French. Umjesto da se još jednom upusti u ovu raspravu,
Lock je ustao i pokupio tanjure sa stola. Potom je ugledao Heather kako se penje stubama kraj
ulaznih vrata. Zamalo je ispustio tanjure. Heather se vratila kući.
Rekla je da je u Vineyardu bilo previše ljudi i prebučno zbog prometa. Nije bilo ničeg za
tinejdžere, a Desireeini roditelji ih nisu htjeli nigdje voditi zbog gužvi u prometu tako da su
sjedile kod kuće i dosađivale se i na koncu se i porječkale. Desiree joj je rekla: Ako ti je tako
grozno, zašto jednostavno ne odeš kući? I tako se vratila kući.
Lock ju je zagrlio. »Znaš da možeš uvijek doći svojoj kući, srce. Sve te tvoje sobe čekaju.
Bože, kako mi je drago što te vidim!« Daphne je još sjedila na terasi, vjerojatno nastavljajući
s uvredama. Lock još nije htio da Daphne vidi Heather, nije htio da odmah sve uništi. Heather
je mogla naglo otići, baš kao što je i došla. Sada kad je bila tu, vjerojatno će ostati sljedeća
četiri tjedna. Za njega je to bilo poput neočekivanog dara.
154
GIGA
No Claire nije bila presretna zbog toga. Naravno, bila je sretna zbog Locka, jer je on bio
sretan, no zbog Heather su bile još više ograničene mogućnosti viđanja. Lock je sad nakon
posla odlazio ravno kući. Išao je s Heather na plažu gdje su plivali zajedno. Učio ju je kako da
baca mamac s plaže medu valove; druge večeri uspjela je uloviti strijelku. Heather je trebala
ostati u kondiciji za hokej na travi jer su treninzi počinjali kad i škola, pa je zbog toga ustajala
rano i išla trčati. Locku se nije sviđalo to što je morala trčati sama po onim istim prljavim
cestama oko njihove kuće gdje je Daphne imala prometnu nesreću. Tako je i Lock počeo rano
ustajati i trčati s njom, ionako je trebao smršavjeti. Nije se mogao vidjeti s Claire do kasno
navečer jer je trebao ustati u šest ujutro radi trčanja. Nije se mogao vidjeti s njom jer su on i
Heather bili na pecanju, ili su posudili film Noć u muzeju, ili ju je vodio u Pearl na večeru, ili
je Heather išla u kino sa prijateljima, a poslije kina u Juice Bar na sladoled i zatim u glavnu
ulicu da se još malo druže. Poslije druženja (smjela je ostati do devet) Lock je morao doći po
nju.
»To je savršeno«, rekla je Claire. »Tako možeš biti sa mnom do devet. Reci Daphne da
radimo na rasporedu sjedenja.«
»Da, ali Heather bi me mogla zatrebati i prije devet, u slučaju da se želi ranije vratiti kući.«
»Šališ se, zar ne?«
Očekivao je od nje više razumijevanja. Imala je četvero djece i robovala je njihovim
rasporedima koliko i on Heatherinu.
»Moram joj biti na raspolaganju«, rekao je Lock. Bojao se da će Heather biti dosadno i da će
otići ili da joj se nešto u vezi s njim ili Daphne neće svidjeti te da će zbog toga otići. Clairina
djeca bila su mlada, nisu još bili spremni za let iz roditeljskog gnijezda. Ali samo čekaj kad
budu bili, rekao je Lock. Bit će to šok za tebe. Onda ćeš razumjeti kako mije bilo.
»Osjećam se kao da si me zamijenio s nekim.«
»Ovo mi je malo čudno sad kad je Heather kod kuće. Nje nikad nema — ili je u internatu, ili u
Vineyardu. Sad kad je ovdje, nekako se osjećam lošije zbog svega ovoga, kao da sam je
izdao.«
Claire je stisnula oči. »Kako se usuđuješ reći nešto takvo?«
»Sto to?«
»I ja imam djecu. Imam četvero slatke, divne djece kod kuće, ali ne bacam ti to pred nos da se
ti osjećaš krivim zbog toga, zar ne ? Ne uplićem djecu u ovo. Heather ne vrijedi više od njih
samo zato što je tvoje dijete; nije ni bolja ni posebnija od moje djece.«
»Nisam ni rekao da je.«
»Baš jesi. Rekao si da se osjećaš kao da si je izdao. Sva naša djeca su izdana, Lock — ja
živim s tom mišlju od jeseni.«
On ju je poljubio u glavu. »U pravu si, oprosti.«
Ona se odmaknula. »Stvarno znaš povrijediti druge, tako si arogantan. Bože, kako me to može
razbjesniti.«
Sad je bio u iskušenju da je pusti da ode. Tek nekoliko tjedana ranije to mu je bilo
nezamislivo. Trebao je Claire, njegova sreća ovisila je o njoj. Ali Heather je bila njegova kći,
njegovo jedino dijete. Zar je doista morao to stalno ponavljati ?
»Bojim se da će otići. Moram učiniti sve što je u mojoj moći da je zadržim ovdje.«
Claire se uhvatila za korijen nosa i rekla: »Moram ići.«
Lock je pogledao na sat. »Okej.« Claire se hitro spustila stepenicama. »Volim te«, povikao je
Lock nakon čega se začuo udarac zatvaranja vrata.
Vidio ju je ponovno nakon nekoliko dana te se ispričao. Oboje su bili pod jakim stresom,
rekao joj je. Kad prođe gala, stvari će se vratiti u normalu.
»Sto je za tebe normala?« upitala je Claire.
On se nasmijao, ali njoj to nije bilo nimalo smiješno. On je onda promijenio temu. »Vidio sam
da si uzela stol za koncert.«
155
GIGA
»Matthew ga je platio.«
»Matthew?«
»Max West. Poslao mi je ček.«
»Šališ se.«
»Nisam imala toliko novca. Ni blizu.«
»Rekla si da si imala nešto sa strane.«
»Lagala sam.«
»Isuse, Claire. Ako ti je trebao novac, mogla si mene pitati.«
»Molim?«
»Mogla si mene pitati. Rado bih platio za tvoj stol.«
»A što bi točno rekao Daphne?«
»Ne bi ni opazila.«
»Ne bi opazila?«
»Sve ide preko našeg knjigovođe«, rekao je Lock. »Stvarno bih htio da si mene pitala,
umjesto da žicaš svog srednjoškolskog dečka rock-zvijezdu.«
»Ne mogu vjerovati da si rekao takvo nešto.«
»Sto? Ja bih htio biti taj koji će dojahati tebi u spas. Htio bih da si mene pitala, a ne Maxa.«
»Samo se želiš svađati.«
»Zbunjen sam. Zašto si morala lagati Isabelle?«
»Zar to nije očito?«
»Ne, nije. Nitko nije radio pritisak na tebe da uzmeš stol od dvadeset pet tisuća dolara.«
»Netko je.«
»Ma ti si to sama umislila.«
»Nemoj govoriti gluposti, Lock. Bilo je pritiska. >Moramo dati dobar primjer, ja dajem dobar
primjer, moramo sjediti sprijeda zajedno..«
Claire je imitirala Isabellin glas, pa se Lock nasmijao.
»Ne smij se. Nije smiješno. Prisilila me je na to.«
»Pa na kraju ipak nisi platila. Trebala bi biti sretna.«
»Sretna?« Sad je bila ljuta. Usne su joj bile blijede, bez kapi krvi, a obrazi užareni. Trebao je
jednostavno odustati od daljnje rasprave. Zar se uvrijedio jer ga nije pitala za novac? Da, malo
je.
Zgrabio ju je i povukao k sebi. »Ja želim biti taj koji rješava tvoje probleme. Želim da se
obratiš meni.«
»Ali ne mogu. Volim te ludo, do boli, ali ne mogu ovisiti o tebi jer ti nisi moj. I nikad nećeš
biti, zar ne?«
U tome je bila stvar. Njihova veza činila se tako ispravnom na početku, njegove molitve bile
su uslišane. No svakim danom postajalo je sve kompliciranije. Osjećao se kao da tone i htio je
potonuti, predati joj se u potpunosti, ali nije mogao učiniti taj zadnji korak i ostaviti Daphne.
A sigurno to nije želio učiniti dok je Heather kod kuće.
»Dajem ti sve što mogu«, rekao joj je.
»Daješ mi sve što možeš, ali to nije dovoljno.«
»Nije?«
Sljedećeg dana u ured je ušetao Benjamin Franklin, blagajnik u izvršnom odboru udruge, te
zatražio od Locka da vidi financijske izvještaje prije revizije računa. Lock je pogledao prema
Gavinovu stolu. Gavin je bio izvan ureda cijelo popodne: te su večeri dolazili njegovi roditelji
i Gavin je trebao vremena da malo dotjera kuću, odveze očev Cherokee na pranje, kupi
cvijeće i vino za majku itd. Gavin je znao gdje su držali financijska izvješća i mogao je sve to
objasniti Benu Franklinu. Baš je morao doći sad kad Gavina nije bilo! Kako frustrirajuće!
»Zašto ih želiš vidjeti Bene?« upitao gaje Lock. To je ipak bio neobičan zahtjev. Ben Franklin
156
GIGA
je u najmanju ruku nevoljko obnašao dužnost blagajnika, to mu je bilo dosadno. Nije imao
ništa protiv toga da Gavin radi sve umjesto njega. Osim toga, nije više bio sasvim svoj. Lock
ga je promotrio. Je li uopće znao što ga je pitao?
Ben se zacerekao. »Moja unuka Eliza radi ljeti kao blagajnik u banci.«
»E, pa?«
»E, pa htio bih pogledati knjige da vidim što to pokušavaš sakriti.«
»Sakriti?« rekao je Lock. »Gavin vodi knjige besprijekorno.« Ustao je i otišao do Gavinova
stola, a Ben za njim. Lock je otvorio ladice u kojima su držali dokumente. Izvadio je i dao
Benu fascikl s bankovnim izvješćima naziva Finacije 2007/8.
»Trebam podatke o donacijama i kopiju najrecentnijeg iznosa.«
»Okej, okej.« rekao je Lock nastojeći da ne zvuči nestrpljivo. Ben je htio vidjeti financije
samo zato što jedno od njegovih dvadeset milijuna unučadi radi u banci kao ljetni bankovni
blagajnik? To uopće nije imalo smisla. Lock se logirao na Gavinov kompjutor, otvorio
dokumente i ispisao ih. Oboje su šutjeli dok je pisač radio; Lock se brinuo tko će iz
trenutačnog sastava izvršnog odbora zamijeniti Bena na mjesto blagajnika. Bio je to
nezahvalan posao, nitko ga nije htio. Lock je predao Benu isprintane papire. »Izvolite,
poštovani gospodine. Siguran sam da ćete se osobno uvjeriti u njihovu valjanost.«
Ben je napravio gestu dizanja zamišljenog šešira. »I ja isto.«
* * *
Sklopili su pakt: nema više svađanja. Postalo je previše napeto medu njima.
Osjećam se kao da me moraš ugurati u svoj raspored, rekla mu je Claire.
Ja se tako osjećam od početka, odgovorio je Lock. Uvijek se moram prilagoditi tvom
rasporedu, a ti si strašno zauzeta žena. Sad sam ja više zauzet zbog Heather. Ja moram
ugurati tebe i ti mene. Moramo se međusobno ugurati. Ništa u ovoj vezi nije jednostrano kao
što misliš, Claire.
Nije? Očajnički ga je htjela izazvati. Osjećala se ratobornom čim bi vidjela njegovo ime na
displeju mobitela. To nije bilo dobro.
Tako su proglasili primirje, i rukovali su se. Trebalo je samo izgurati sljedeća tri tjedna,
odraditi galu, otpratiti Heather natrag u Andover, djecu u školu i početi ispočetka. Vrijedi?
Vrijedi.
Pripreme oko gale već su bile pri kraju. Došlo je vrijeme da se uživa u svemu tome, rekao joj
je. Naposljetku i radilo se o zabavi.
Zabavi! Da, bio je u pravu. Prokl... luster bio je gotov. Sad je bio kod Teda Trimblea koji mu
je jako, jako pažljivo provlačio žice. Claire je morala popuniti osam mjesta za svojim stolom.
Budući da je Matthew platio stol, mogla je besplatno podijeliti mjesta. Prvo je pozvala
Siobhan i Cartera i — kakvog li iznenađenja! — Siobhan je bila oduševljena. Zatim je
pozvala Adamsa i Heidi Fiske, Christa i Delaney Kitt te Teda i Amie Trimble da im se zahvali
za postavljanje žica na lusteru. Claire se već poslije toga osjećala bolje, uzbuđeno. Sjedit će
sprijeda, okružena bliskim prijateljima. To je bilo njezino događanje. Max West će svirati, a
Pietro da Silva voditi dražbu njezinog prvog rada nakon gotovo dvije godine stanke. Ona je
bila suvoditeljica. To je bila njezina zabava ispod šatora velikog poput avionskog hangara.
Juhu!
Trebala je haljinu. Ona i Siobhan odvojile su jedno cijelo jutro za to i otišle do grada. Bilo je
nemoguće naći neke stvari na Nantuc-ketu — na primjer set jednostavnih plavih pamučnih
plahti, sportske čarape, dječje donje rublje, plastično cjedilo, lopticu za bejzbol. No ako si
tražio haljinu za zabavu, Nantucket je bio otok snova. Claire i Siobhan gledale su odjeću kod
Hepburna, Vis-a-visa, Davida Chasea, u Eye of the Needle i kod Erice Wilson. Bilo je toliko
senzacionalnih haljina! Siobhan je htjela nešto crno i dramatično, nešto što bi bilo u kontrastu
157
GIGA
s njezinom kuharskom jaknom. Pronašla je fenomenalnu haljinu kod Erice Wilson, s
naramenicama oko vrata i šljokicama. Bila je doista prekrasna. Siobhan je sve dobro
pristajalo; imala je lijep ten i sitno tijelo. Bilo je teže obući Claire. Ona je svašta probala: neke
stvari su joj stvarno grozno stajale, nisu joj pristajale uz crvenu kosu i u njima je izgledala
poput trupla. Nekoliko stvari joj se svidjelo, ali ništa je nije oduševilo.
Ručale su na otvorenom u Rope Walku — rolice s jastogom, pržene školjke. Claire se
osjećala poput turista, što je bilo lijepo, ali i čudno. Naručile su također vino — Claire čašu
Viogniera (sad ga je naručivala automatski), a Siobhan veliku čašu chardonnaya.
Siobhan je podignula čašu. »Ovo je zabavno, ovo je ono što mi fali.«
»I meni«, odgovorila je Claire.
»Ali stvarno to mislim.« Položila je svoju, manju ruku na Cla-irinu. Claire je znala svaki
detalj Siobhanine ruke — koliko su sitne, njezine izgrizene nokte i jednostavnu burmu od
bijelog zlata. »Kad sve ovo bude gotovo, hoćeš li mi se vratiti?«
»Nemoj pričati gluposti«, rekla je Claire. »Ja već jesam tu.«
Siobhan je gurnula prema gore kvadratične sunčane naočale s dioptrijom. »Claire, hoćeš li mi
se vratiti?«
Claire je uzela gutljaj vina. Osjetila je kruljenje u želucu od mirisa pržene hrane u zraku. Sad,
ovog bezbrižnog dana, Siobhan je nešto htjela od nje. Htjela je da se Claire vrati Jasonu, da se
udobno smjesti na svoje mjesto u klanu Crispinovih. Hoćeš li mi se vratiti? značilo je »nema
više Locka«.
U tom trenutku stigli su im pohani kolutići od luka, a jedna je žena sa susjednog stola
zamolila Siobhan da slika nju i njezinu obitelj. Claire se naslonila na stolicu od kovanog
željeza te se zagledala u blistavu modru luku, galebove koji su kružili uokolo, prevrtanje
bijelih jedara i rijetke oblake. Dan je bio blistav. Ovo je zabavno, ovo je ono što mi fali. Hoćeš
li mi se vratiti, Claire? Hoćeš li mi se vratiti?
Claire je uzela gutljaj Viogniera uživajući u sunčevim zraka koje su joj milovale lice, unatoč
tome što su izazivale pjegice. Cijela obitelj rekla je: »Smiješak!« Siobhanino pitanje odlutalo
je nekamo bez odgovora.
Još devet dana. Claire se probudila ispunjena sumnjom. Nešto nije bilo u redu. Okrenula se.
Jasona nije bilo, bio je u Downyflakeu. Čula ga je kroz polusan kad je ustao, obukao se i
otišao. U kuhinji je pronašla svoj mobitel i nazvala ga je. Bilo je ravno kršenju zakona
prekinuti ga dok doručkuje, no Claire nije napuštao mučan osjećaj da nešto nije u redu.
Zamišljala ga je u prepunoj zračnoj luci kako ih napušta, umoran od svega. Je li otišao
zauvijek?
»Hej«, javio se Jason. Zvučao je indiferentno, nestrpljivo — no to je i očekivala. Križao je
preostale dane do gale na zidnom kalendaru u kući. Prošle nedjelje, dok je ležao na svojoj
ležaljci na plaži (Claire je mislila da spava), promrmljao si je u bradu: Za dva tjedna cijela
prokleta stvar bit će gotova.
»Je li sve... u redu?«
»Sve je okej.«
»Jesi li u Downyflakeu?«
»Naravno. Gdje drugdje?«
Napravila je djeci doručak. I dalje se brinula, no mogla je to činiti i dok je spavala. Da nazove
Siobhan i provjeri kako je? Ma ne, ludjela je. Tražila je da nešto ode po krivom.
Zovnuo ju je J. D.: »Mama!«
Claire ga je pogledala uznemireno: »Što je?«
»Želim ići na plažu Nobadeer. Pan nas stalno vodi u Eel Point a to je plaža za bebe.«
»Misli na Sheau i Zackiea.«
»Želim valove. Nisam surfao na dasci od prošlog ljeta.«
158
GIGA
»Pa, žao mi je.«
»Tebe uopće nije briga za mene.«
»To nije istina.«
»Samo ti je stalo do Zacka.«
»J. D. znaš da to nije istina. Boli me kad kažeš nešto takvo.«
»A mene boli to što ne mogu ići na Nobadeer.«
»Ne mogu dopustiti da vas Pan tamo odvede. Zack bi se utopio za deset sekundi. Još je gori
slučaj tvoja sestra — bit će tamo medu valovima, nastojat će držati korak s tobom i onda...«
Claire je zadrhtala. »Ne mogu ni pomisliti na to.«
»Onda me ti odvedi.«
»Molim?«
»Zašto me ti ne možeš odvesti?«
Naravno, nije imala vremena. Radila je na još jednom setu vaza za trgovinu Transom — radi
obiteljskih prihoda, da udovolji Jasonu — kad ju je iz vedra neba nazvao gospodin Fred
Bulrush iz San Fran-cisca. Čujem da si se vratila svojoj umjetnosti. Kako je saznao? Claire
nije imala pojma — trebala mu se još javiti — no bilo bi lijepo dobiti još jednu narudžbu i
zaraditi nešto. Claire se trebala sastati s Isabelle u podne zbog rasporeda sjedala, iako je to
bilo sasvim nepotrebno: Isabelle će posjesti ljude kako ona bude htjela, bez obzira na to što joj
Claire kaže. Zašto onda ne provesti ovo poslijepodne na Nobadeeru s J. D-em? Obožavala je
biti nasamo sa svakim svojim djetetom iako je rijetko imala za to priliku. Zašto ne iskoristiti
današnji dan, kupiti sendviče i sokove kod Henry sa i odvesti najstarijeg sina na surfanje?
Mogla bi čitati novi roman Margaret Atwood dok J. D. surfa na dasci.
»Okej. Ja ću te odvesti«, rekla je Claire.
»I ja želim ići«, javila se Ottilie.
»I ja«, rekla je Shea.
»Ne, ne, ovaj put idemo samo J. D. i ja, a vi ćete ići s Pan. Spremit ću vam više keksa.«
Ottilie se namrgodi, a Shea se umiri na spomen keksa. Onda joj zazvoni telefon. Lock? U pet
do osam? Claire je osjetila strah u koljenima. Evo ga: loša vijest.
»Halo?«
»Imam lošu vijest«, rekao je.
Claire je ugasila vatru ispod tave sa slaninom. »Sto se dogodilo?«
»Genevieve je odustala.«
»Odustala od čega?«
» Gale.«
»Ne može napraviti catering? Deset dana do gale i ona...«
»Točno. Zbog nečeg u vezi s njezinom majkom u Arizoni — bolesna je, pretpostavljam da je
ozbiljno. Genevieve treba još danas stići tamo i ne zna kad će se vratiti. Ne može pripremiti
catering za tisuću ljudi i nema nikog tko bi je mogao zamijeniti. Moramo pronaći nekog
drugog.«
»Na primjer?«
»Pa, mislio sam da bi mogli zvati Siobhan.«
»Siobhan?«
»Da. To mi se čini samo po sebi razumljivim, zar ne?«
»Da«, odgovorila je Claire. No je li doista bilo? Sva ta priča oko cateringa nanijela joj je dosta
boli još od početka — zbog toga je napuklo Clairino i Siobhanino dotad neprobojno
prijateljstvo. Tek su se sad stvari između njih popravile. Tek se sad Siobhan pomirila s
načinom na koji je sve to završilo. Nije bilo pošteno otvoriti ponovno raspravu o tome trebaju
li Siobhan i Carter raditi catering. No Genevieve nije mogla i netko je trebao uskočiti. Ako
Claire ne uzme u obzir Siobhan — ako se nju prvu ne pita — opet će izbiti pakao.
»Okej. Ja ću je nazvati.« Spustila je slušalicu i pogledala J. D-a. »Obuci kostim.«
159
GIGA
J. D. je ispustio uzdah olakšanja i rekao: »Hvala Bogu. Već sam mislio da ćeš me zafrknuti.«
»Zafrknuti tebe? Nikad.«
Podignula je Zacka, obrisala sirup s njegova lica i ruku te ga odnijela sa sobom u spavaću
sobu odakle je nazvala Siobhan.
»Hej«, javila se Siobhan.
»Hej! Znaš, probudila sam se sa čudnim predosjećajem da će se nešto loše dogoditi, i bila sam
u pravu.«
»Jesu li djeca dobro?«
»Svi smo dobro. Druga vrsta lošeg.«
»Da čujem.«
»Genevieve je naglo odustala.«
»Molim?«
»Otkazala je catering. Majka u Arizoni joj je bolesna. Mora ići. Neće biti tu.«
Tišina. Onda smijeh. Siobhan se slatko cerekala. Ovo nije bilo smiješno iz dva razloga: prvo,
jer je Genevieveina majka umirala (i Clairina i Siobhanina majka umrle su od raka), drugo, jer
gala neće imati catering.
»Mrzim što te ovo moram pitati, ali...«
»O ne! Nema šanse!« prekinula ju je Siobhan.
»Stvarno ne želiš?«
»Ma je li se ti šališ? Imam sjedala sprijeda i savršenu haljinu. Iz kojeg bih razloga to mijenjala
za crnčenje, znojenje i psovanje sljedećih deset dana? Dovoljno mi je to što imam koncert
Popsa u subotu. Nemam nikakve volje da se sutra bacim na još jedan mukotrpan posao.«
»Siobhan, ipak je to puno novca.«
»Drago mi je što mogu reći da me nije briga.«
»Onda stvarno nećeš?«
»Ne bi trebala biti toliko šokirana.«
»Nisam šokirana, ali mislila sam da želiš ovaj posao.«
»Ne, ne želim nakon što sam morala proći kroz sva ona sranja... Mislim, shvaćam da sam »u
odboru«, što znači da bih trebala biti tu do posljednjeg sata i pomoći ako nešto zaglavi, no
Edward je imao priliku da meni da posao, a nije to učinio. Izabrao je Genevieve. Bilo je
sasvim predvidivo to što je Genevieve odustala. Zadovoljna sam činjenicom da je odustala jer
to znači da u travnju nisam govorila loše o njoj iza njezinih leda, već sam rekla istinu. Ne
ponaša se profesionalno i nije nikad trebala ni prihvatiti taj posao. Kad netko nudi četrdeset
dolara manje po glavi, postoji neki razlog.«
»Okej, onda ako ti nećeš, koga da zovemo? Moram naći nekog još danas.« Claire je začula
neki zvuk tijekom poziva. Na displeju je pisalo: Isabelle French. »O sranje, Isabelle je na
drugoj liniji. Nazvat ću te poslije. Koga bih još mogla pitati?«
»Da nahraniš tisuću ljudi za deset dana? Nikog koga ja znam. U kolovozu smo, Claire. Ljudi
su krcati, prekrcani poslom. Ako je netko slobodan, onda postoji neki razlog, i ne bi ih smjela
angažirati.«
»Sjajno. Dakle, želiš mi reći da su svi ljudi koji bi meni trebali zauzeti?«
»Manje-više da.«
Ponovno se oglasio onaj isti zvuk. Isabelle. Claire je trebala odgovoriti na njezin poziv, ali
nije bila spremna na tu razinu histerije.
»Okej«, rekla je Claire. Znala je da bi trebala paničariti. Nisu imali catering za galu — bili su
bez hrane i pića. No Claire se osjećala smireno. Probudila se s lošim predosjećaj em i eto,
dogodilo se nešto loše. J. D. je ušao u sobu obučen u kupaći kostim i s ručnikom oko vrata.
Treba li ga ipak zafrknuti i provesti dan s Isabelle u uredu nazivajući svaki catering iz
telefonskog imenika? Je li to bilo ispravno? Pravi izbor je uobičajeno i najteži. Tko joj je to
rekao? Don Dominic? Njezina majka? No, staviti galu ispred vlastite obitelji i razočarati svog
160
GIGA
sina nije bio pravi izbor. U ovom rijetkom slučaju pravi izbor bio je onaj lakši. »Cuj, vodim J.
D-a na Nobadeer, idemo samo nas dvoje. Hoćeš li povesti dječake pa da se vidimo tamo?«
»Do grla sam u pripremi za Popse. Ma nema veze, bit ću tamo za jedan sat.«
Za Claire sati provedeni na plaži činili su se poput sna. Bilo je toplo, voda osvježavajuća, a J.
D. sretan; razveselili su ga valovi i njegovi rođaci. Siobhan je došla za sat vremena i donijela
Claire polovicu sendviča sa salatom od piletine, šalicu gazpacha i bocu fine talijanske
limunade. Clairin telefon neprekidno je zvonio — zvali su je Isabelle, Lock, Edward,
Genevieve — no nije odgovorila ni na jedan poziv. Pozabavit će se s problemom cateringa
kasnije i vrlo vjerojatno, kad se odluči posvetiti rješavanju tog problema, ono će već biti
riješeno. Bilo je oslobadajuće ignorirati ga, a okrepljujuće provoditi vrijeme kao žena koja
voli plažu i majka desetogodišnjeg djeteta, što je oduvijek i bila. Čak je nekoliko puta
pokušala surfati — bilo je prevrućc da se samo sunča. Jahala je na valovima uživajući u
njihovom ljuljanju i naletima, čak i u pijesku koji joj je ulazio u kostim i u soli koja joj je
nagrizala oči.
Otišli su s plaže u petnaest do pet, na vrijeme da stignu kući i da Claire zamijeni Pan. Bila je
tako opuštena da je dopustila J. D-u da sjedne na prednje sjedalo pokraj nje. Njegova
tamnoplava kosa bila je još vlažna, a prsa na kojima su se nazirali mišići preplanula. I on će,
poput Jasona, biti zgodan i snažan kad naraste. J. D. je promijenio radijsku postaju petnaest
puta — napokon je on odlučivao što se sluša! — popio je limenku Coca-Cole u tren oka te
naslonio ruku na otvoreni prozor s laktom prema van.
Dok su skretali iza ugla i ulazili u svoju ulicu, J. D. joj je rekao: »Mama, ovo je bilo
genijalno! Super si.«
Claire se na to nasmiješila. Lice joj je bilo zategnuto i toplo od sunca. Pomislila je kako je
deset godina idealna dob za dječake. Nije trebala paziti na njega kao na ostalu svoju djecu, a
još uvijek je imao srce i um djeteta.
»Bio si sjajno društvo«, rekla mu je.
Na kolnom prilazu bio je parkiran nepoznat auto. Kad se parkirala, Clairino je dobro
raspoloženje nestalo. Nije to bio nepoznat auto, bio je to zeleni jaguar kabriolet koji je Lock
vozio ljeti. Lock nije bio lud za autima. Uvijek je govorio da bi kao direktor udruge
Nantucket's Children trebao voziti minivan star dvadeset godina. No obožavao je ovaj auto.
Ovaj model, XKR, bio je elegantan, zaobljen i brz i zelene boje tipične za britanske trkaće
automobile. Nije ga htio parkirati po ulicama; cijelo je ljeto stajao na parkiralištu jahtaškog
kluba. Sad je bio parkiran na Clairinu kolnom prilazu. Lock je sjedio u jednoj od Adirondack
stolica kraj ulaznih vrata. Na sebi je imao bež odijelo, ružičastu Seersucker košulju i
mokasinke bez čarapa. Iznad njegove glave uvijao se viseći geranij i nekoliko ružičastih latica
završilo je na njegovim ramenima. Koliko dugo je bio tamo? Bio je nagnut prema naprijed,
laktova naslonjenih na koljena, gledajući s iščekivanjem na Clairinu slijepu ulicu. Čeka li da
se pojavi? Pa da, očito. Claire je znala da Lock nikad ništa nije čekao bez neke svrhe. Njegova
efikasnost bila je egzemplarna, stalno je visio na telefonu, pregledavao dokumente, pisao
pisma ili čitao relevantne članke u časopisima posvećenima filantropiji, zatim one u
Economistu ili Barron su. Ovo mu nije bilo uopće slično. Činilo se kao da to nije on.
»Tko je onaj čovjek?« upitao je J. D.
Claire se ukočila. Jedva je mogla okrenuti i izvaditi ključ od auta. Zaprepastila ju je Lockova
prisutnost. Samo jednom je došao nenajavljeno i to je bilo u siječnju kad je ušao u radionicu
dok je radila. Tad je isto bila iznenađena, naravno, ali dijelom ga je i očekivala. Tada je
mislila samo na njega, svugdje ju je slijedio u mislima, pa se njegova iznenadna pojava činila
normalnom. Tog joj je dana prvi put rekao da je voli. Njegov dolazak i izjava ljubavi bili su
nešto čarobno, nadnaravno. No Claire je danas, sada, bila napeta, oprezna i cijela joj je
161
GIGA
situacija bila malo mrska, dijelom zbog toga što je izgledala loše. To je bilo očito dok je
izlazila iz auta: prednji dio nogu bio joj je kgoren od sunca, nosila je vlažnu haljinu za plažu
koja je nekoć bila bijela, a sad je imala boju žvakaće gume, dok joj je kosa bila poput busena
morske trave, zapletena i puna soli. Na stopalima je imala još pijeska i mogla je osjetiti kako
joj pjegice iskaču na licu. Nije htjela da je Lock vidi ovakvu, dok izgleda poput nekog tko se
istuširao na plaži, niti je ona njega htjela vidjeti u trendi ružičastoj boji, bez čarapa, s
prorijeđenom kosom koja mu leprša dok se vozi u kabrioletu. Bila ga je uspjela izbaciti iz
glave i zaboraviti na tu glupost od cateringa.
Sad će se morati pozabaviti time.
No, Claire se nije bila ukočila zbog toga, već zbog pomisli da je Lock umjesto zbog glupog
problema oko cateringa došao da je napokon otme i odvede. Njegov jaguar bio je bijeli konj.
Lock je gledao prema cesti s toliko iščekivanja da je naglo ustao čim je vidio da izlazi iz auta.
Claire je tada pomislila: 0 Boze, on će to stvarno učiniti, htjet će da pobjegnu zajedno. Htjet
će da uskoče u njegov jaguar i odjure ostavljajući zbunjenog J. D-ja na trijemu.
Claire je otvorila stražnja vrata Pilota, izvukla ručnike pune pijeska te ih protresla. Izvadila je
i daske za surrfanje, dala ih J. D-ju i rekla mu: »Dušo, možeš li ih, molim te, malo oprati?«
J. D. je gledao Locka, a on Claire. Zatim je otišao do vrtne slavine pokraj kuće.
Claire se teškim koracima popela stubama trijema u jeftinim japankama. Tad je shvatila da je
nikad neće pitati da pobjegnu zajedno. Odjednom je samo to i priželjkivala, da je pita, da je
preklinje.
»Bok.«
»Bok.«
Pitala se gdje su ostala djeca i Pan. Nisu još bili kod kuće; unutra je vladala tišina. Claire je
počela slagati ručnike.
»Iznenadio si me, nisam te očekivala«, rekla mu je dok je išla prema ulaznim vratima.
»Bio sam na putu prema kući s posla.« Lock se usiljeno nasmiješio. »Pokušavam te dobiti na
telefon cijeli dan. Moramo razgovarati.«
Claire se okrenula prema njemu. Nije mogla disati. Kad bi je sada ipak pitao, ali ozbiljno, kad
bi joj obećao prave stvari, kad bi doista dobro razmislio o svemu te se svejedno odlučio za
ovu romantičnu, spontanu gestu koja se događa samo jednom u životu, priliku za sreću s
čovjekom koji ju je razumio bolje i drugačije, bi li pošla za njim? Ne, nikad. Ali možda i bi.
»Riječ je o cateringu«, rekao je.
Kad su ušli u kuću, Claire se upitala: Je li kuća u neredu? Mislila je na svakojake njihove
stvari razbacane po kući — račune, poštu, časopise, dječje gumice za kosu, Zackove dude i
boce s prstom ukiseljenog mlijeka, sunčane naočale, ključeve, čavle i vijke koje bi Jason
svake večeri izvadio iz džepova. Da, sve je bilo tamo, izložen je bio cijeli njihov obiteljski
život. Netko je ostavio na šanku rabljeni zavoj te ga je Claire hitro gurnula u koš za smeće.
Ona nikad nije bila u Lockovoj kući, no zamišljala ju je kao jednu od onih u kojima je sve
sklonjeno tako da prostorije imaju osobnosti koliko i hotelska soba.
Clairina telefonska sekretarica je blinkala. Osam poruka.
Otvorila je frižider. »Jesi li za malo hladnog grožđa?«
»Ne moraš me gostiti«, rekao je Lock.
Claire je svejedno stavila posudu s grožđem na šank. »Može pivo?«
Lock je slegnuo ramenima. »Nakon ovakvog dana, zašto ne?«
Dobro, sad će joj prepričati kakav je dan imao, kakav pakleni dan, dok je ona bila na plaži,
surfajući i ispijajući pjenušavu talijansku limunadu. J. D. je ušao u kuću i Claire mu je rekla:
»Idi na vanjski tuš, molim te.«
»Idem.«
Lock mu je pružio ruku. »Bok, ti si J. D., zar ne? Ja sam Lock Dixon.«
162
GIGA
J. D. se rukovao s njim, pogledao ga u oči te se nasmijao. »Drago mi je, gospodine Dixon.«
»Ja sam prijatelj tvoje mame.«
»Radimo zajedno«, rekla je Claire. »Na gala večeri. Gospodin Dixon vodi udrugu Nantucket's
Children.«
»Okej«, rekao je J. D. te izišao kroz stražnja vrata.
»Pristojan je«, rekao je Lock.
Claire je izvadila iz hladnjaka jedno od Jasonovih piva te ga otvorila. »Hoćeš li čašu?«
»Ne treba, hvala.«
Bio je u njezinoj kući, upoznao se s njezinim najstarijim djetetom te ga pohvalio, a uz to je
pio i Jasonovo pivo — Claire je zbog svega toga bilo užasno nelagodno.
»Da čujem«, rekla je.
On je skinuo sako te ga objesio na barski stolac. Pažljivo je zasukao rukave Seersucker
košulje. Lock Dixon opuštao se ovdje uz pivo nakon posla. Claire ga je gledala. On je bio
njezin ljubavnik, ali i potpuni stranac.
Potom je Claire začula brisanje nogu na pragu. Doklipsao je i ostatak družine; Zack je plakao,
a Pan je izgledala mrtva umorna. Djevojčice su, baš kao i J. D., prestale s onim što su radile
(rječkanje), spustile su vlažne ručnike na pod i stale zuriti u Locka.
»Tko je to?« upitala je Shea.
»Ovo je gospodin Dixon koji mami pomaže oko gale.«
Lock je mahnuo Pan. »Drago mi je što se opet vidimo.«
Pan se nasmijala te predala Zacka Claire. Bio je vruć, nesretan i pelena mu je bila mokra i
puna pijeska.
Claire nije bila sigurna što da radi. Nije htjela da Lock vidi ovu stranu njezina života.
»Je li ono vaš auto?« upitala je Ottilie.
»Da«, odgovorio je Lock.
»Sviđa mi se!«
»Sad moram razgovarati s tvojom mamom. Ali sljedeći put kad dođem, provozat ću te u
njemu.«
»Mogu li i ja s vama?« upitala je Shea.
Potom se začulo kucanje na ulaznim vratima; bio je to ili dostavljač ili susjedovo dijete koje
prodaje listiće za tombolu.
»Okej, svi pod tuš, molim!« rekla je Claire djeci. Nastojala je zvučati poput Julie Andrews.
Jednog dana će odrasti! Uživaj u njima dok su mali! Htjela je pokazati Locku da je dobra
majka, najbolja na svijetu, unatoč svojim očitim manama. »Odmah se vraćam«, rekla mu je te
otišla do vrata.
Opet se začulo snažno, uporno kucanje prije nego što je Claire uspjela otvoriti vrata. Provirila
je kroz prozor i vidjela još jedan auto na kolnom prilazu — Land Rover boje trešnje s
prednjim štitnicima. No dobro, tako je mogla isključiti izviđačke. Prva stvar koju je Claire
vidjela kad je otvorila vrata bila je duga i blistava kosa.
»Isabelle!« Claire je sad i službeno bila zaprepaštena. Zackova je pelena bila tako teška da mu
je gotovo padala. Claire je mogla čuti djevojčice kako lupaju po vratima vanjskog tuša
nastojeći istjerati J. D-a.
»Bok«, rekla je Isabelle, pomalo iznenađena i zgranuta, kao da je Claire bila ta koja je banula
u njezinu kuću. Isabelle je ušla unutra. »Je li Lock ovdje?«
»Da«, odgovorila je Claire te pogledala svoju haljinu za plažu, noge i stopala. Isabelle je
izgledala preplanulo i vitko u bijeloj rupičastoj ljetnoj haljini, a Claire je na sebi imala vreću
za smeće dok je njezino četvero gladne djece, vruće od sunca i puno pijeska, trčalo uokolo
poput divljih Indijanaca. Kad se probudila tog jutra i predosjetila da će se nešto loše dogoditi,
nije mogla ni sanjati da će to biti nešto tako konkretno loše. No dok je Isabelle prolazila
pokraj nje i ulazila u dnevnu sobu, bez ikakvog pardona ili pozdrava, Claire se sabrala. Lock i
163
GIGA
Isabelle došli su bez najave te se pojavili ispred njezine kuće samo tako. Neće si dopustiti da
se brine o tome kako izgleda, što se ne čuje žubor jezerca s koi šaranima na ulazu te što ih nije
dočekao džin s tonikom i gotovi zalogajčići. Bit će ljubazna prema ovim ljudima, pa će ih
onda lijepo poslati njihovim kućama. Međutim, prvo se morala pozabaviti s Indijancima.
»Moram ići promijeniti pelenu Zacku«, rekla im je. »Lock, možeš li, molim te, uliti Isabelle
čašu vina? Ima boca hladnog Viogni-era u frižideru.« Ovo je zapanjujuće bila istina i Claire je
u sebi bila oduševljena. Otišla je sa Zackom na kat, oprala ga je na umivaoniku, promijenila
mu pelenu te ga obukla u preslatki plavi plišani komplet za igru. Kad se vratila, Lock i
Isabelle sjedili su na barskim stolcima pijuckajući i jedući grožđe dok je s njezino troje djece
umotano u ručnike voda još kapala na pod. Izgledali su poput jadnih izbjeglica na brodu.
»Obucite se i dat ću vam da gledate malo televiziju prije večere.«
»Sto je za...«
»Odresci i kukuruz.«
Djeca su se iskrala gledajući skrivečki strance u kuhinji. Čim su djeca otišla, Isabelle je prešla
na posao.
»Imamo ozbiljan problem.«
Claire je s prozora u predsoblju vidjela Jasona kako parkira kamionet na kolni prilaz.
Preplavio ju je val olakšanja.
»Angažirat ćemo nekog drugog za catering«, rekla je.
»Zvala sam sve na Nantucketu. Ja, Lock i Gavin cijeli smo dan proveli na telefonu. Svi su
zauzeti. Zvala sam sve restorane. Čak sam zvala voditeljicu menze u srednjoj školi.«
»Teško mi je to povjerovati«, rekla je Claire.
»Netko je rekao da se žena privatno bavi cateringom. Zvala sam četrnaest drugih cateringa u
Capeu, pa sve do Wrehama, i nitko ne može. Zabava je za sve prevelika, nemaju dovoljno
osoblja, preskupo im je doći ovamo, nemamo ni kuhinju da im ponudimo...«
»Ne izgleda dobro«, rekao je Lock. »Bit će nevjerojatno skupo dovesti nekoga iz New Yorka,
što ćemo vrlo vjerojatno trebati i učiniti. I u ovom slučaju ostaje problem nedostatka kuhinje.«
Popio je gutljaj piva. I Claire je trebala nešto popiti, no Lock joj nije pripremio čašu dok je
bila gore. Stoga si je demonstrativno sama ulila vino u čašu. Gledala je Locka i Isabelle kako
sjede jedno uz drugo u savršenoj ljetnoj odjeći kao dvoje ljudi koji su pobjegli iz neke Renoirove slike. Bili bi savršen par. Claire je to odmah mogla jasno vidjeti, bez obzira na to što
ona o tome misli. Njih dvoje trebali su biti zajedno. Isabelle je bila slobodna, ili gotovo
slobodna; bolje su si odgovarali nego on i Claire. Nastavila bi s ovim mislima da Lock u tom
trenutku nije izvalio:
»Mi bismo htjeli da opet pokušaš nagovoriti Siobhan.«
To »mi« ju je posebno živciralo jer se odnosilo na njih dvoje, Locka i Isabelle, dvoje ljudi koji
su crnčili cijeli dan ne bi li riješili problem dok je Claire bila na plaži. A možda se odnosilo i
na udrugu — to ionako nije bilo važno.
»Pokušala sam i odbila je.«
»Mi bismo htjeli da je opet zamoliš, ako treba i da je preklinješ. Ili nećemo imati hranu ili
ćemo je imati, ali po tako visokoj cijeni da nećemo zaraditi ni centa nakon što smo se toliko
naradili. Shvaćaš? Ovo je ozbiljan problem. Očajni smo.«
»Očajni«, ponovila je Claire i pogledala Isabelle koja je naslonila glavu na preklopljene ruke,
kao da moli. Opet je sve ona morala učiniti — opet! Hoće li ovo ikad završiti?
Uto se začulo zatvaranje ulaznih vrata. Jason je ušao u kuhinju. Pogledao je prvo u Isabelle,
onda u Locka, pa ponovno u Isabelle. Claire je osjetila tračak ljubomore, no kako je Jason
mogao ne gledati je sa svom tom prekrasnom dugom kosom, jednoliko preplanulom puti,
tankom zlatnom narukvicom na ruci i s tako savršeno oblikovanim i lakiranim noktima koji su
izgledali kao da su od stakla? To je bila najnjegovanija žena koja je ikad stupila nogom u
njihovu kuću i počastila ih svojom prisutnošću.
164
GIGA
»Jel` ono vaš Jaguar?« upitao ju je Jason.
»Moj je Rover«, odgovorila je.
»Jasone, ovo je Isabelle French, moja suvoditeljica. Isabelle, ovo je moj muž Jason Crispin.«
»Drago mi je«, rekla je Isabelle te su se rukovali. »Jasone.« Sad ga je Lock pozdravio te su se
i njih dvojica rukovali. »Jaguar je tvoj?« upitao ga je Jason. »Da.«
»Super.« Jason je potom uočio njihova pića. »Mogu i ja dobiti jedno? Lock, jesi li za još
jedno? Isabelle, još vina?« Jason je odjednom izigravao savršenog domaćina.
Potom je Claire rekla: »Imamo sastanak. Genevieve, koja je bila zadužena za catering,
odustala je od posla. Majka joj je jako bolesna. Ostali smo bez cateringa.«
»Trebali biste pitati mog brata«, rekao je Jason Locku. »I Si-obhan. Oni će htjeti.«
»Već sam ih pitala, ali su odbili«, rekla je Claire.
»Pitaj ih ponovno«, rekao je Jason te zgrabio pivo. »Ili mogu ja.«
»To bi bilo sjajno«, rekla je Isabelle. »To bi doista bilo sjajno, kad biste ih mogli još jednom
pitati. U ozbiljnim smo poteškoćama.«
»Nema problema.« Jason je potapšao Locka po leđima. »Hoćete li ostati na večeri? Claire, što
imamo za večeru?«
Je li se ovo doista događalo? Claire nije bila sigurna. Možda je još drijemala na ležaljci na
plaži.
»Odreske i kukuruz.« Podigla je obrve te pogledala Locka. Ako ne bude bila oprezna, reći će
nešto jako neprimjereno. »Dobrodošli ste ako želite ostati na večeri.«
»Ne mogu, hvala. Imam večeru u jahtaškom klubu«, odgovorio je Lock.
»Gle slučajnosti, i ja isto!« rekla je Isabelle.
Slučajnost? Claire se usiljeno nasmijala. Koža na licu bila joj je zategnuta od sunca i soli.
Htjela je da Lock i Isabelle odu iz njezine kuće. Sto se nje tiče, mogli su slobodno ići na
večeru u jahtaški klub. Claire je htjela sjesti sa svojom djecom na stražnju terasu i komušati
kukuruz. Htjela se istuširati vrućom vodom na vanjskom tušu dok se kukuruz kuha, a odresci
peku na roštilju. Jason je mogao nazvati Cartera i Siobhan te ih još jednom pitati za catering
na Isabellinu molbu, no oni će opet reći »ne« te će Claire moći završiti ovaj dan s jednim
debelim, pobjedonosnim »Rekla sam ti«. Sad je Claire uputila širok osmijeh Isabelle i Locku.
Nisu još popili svoja pića, ali nije je bilo briga.
»Ispratit ću vas.«
Isabelle je dovršila svoju čašu jednim gutljajem. »Sve će se srediti«, rekla je »Osjećam da
hoće.« Skliznula je sa svoje stolice te je kraj vrata primila Locka pod ruku. On je pogledao
Claire, ali Claire mu nije mogla uzvratiti pogled.
»Zao mi je što sam upao nenajavljeno«, rekao je Lock. »Pokušao sam te dobiti na telefon.«
»Znam, nisam odgovarala na pozive.«
»U škripcu smo«, rekao je Lock.
»Shvaćam«, rekla je Claire.
»Slažemo se u tome da je ovaj tvoj današnji nestanak bio obe-shrabrujuć i nezreo«, javila se
Isabelle. »Bila si na plaži umjesto da nam pomogneš! I ti si suvoditeljica.«
Claire nije mogla dočekati da odu. Uđite u auto, mislila je. Idite, molim vas!
»A da?« rekla je Claire. »Zao mi je.«
»E, pa ne zvučiš kao da ti je žao.«
»Odvela sam sina na plažu. Provela sam lijep dan.«
Lock je pročistio grlo. Izgledao je kao da se želi otarasiti Isabe-Uine ruke, ali je bio previše
ljubazan.
»Gala je u...«
»Znam kad je gala, Lock.«
On je izdahnuo te stao tražiti na njenom licu... što to? Ljubav? Nježnost? Znak pokajanja što
nije sjedila za telefonom cijeli dan zovući cateringe? U tom trenutku Claire je pomislila:
165
GIGA
Pobjegni s Isabellom kad je ona već tako predana svrsi! Lock i Isabelle smatrali su je
nezrelom i obeshrabrujućom. No obeshrabrujuće je bilo to što su natovarili na njezina leda
problem s cateringom i sad se trebala snaći kako zna i umije.
Sišli su stubama s trijema; Isabellina ruka hvatala se za Lockovu poput zmije. Otpratila ga je
do auta i kad je ušao, stajala je kraj njega i govorila nešto prigušenim glasom, nešto o Claire.
Jason je bio u kuhinji. »Claire!«
Claire je htjela da bude pokraj nje na ulaznim vratima. On je bio druga polovica ove
ujedinjene fronte: sretnog doma Crispinovih.
»Claire!« ponovno je zazvao.
»Sto je?« upitala je Claire. Ako je htio večeru, mogao je barem početi s pripremanjem roštilja.
»Dođi vidjeti ovo.«
Okrenula se i vidjela Jasona kako čuči i pridržava Zacka za ruke. Onda ih je pustio, a Zack je
napravio jedan, dva, tri, četiri, pet koraka, udario o ormarić s loncima i tavama te pao na guzu.
Claire je zavrištala: »Pa on hoda!«
»Je, prohodao je«, rekao je Jason, zgrabio Claire za ruku, povukao je k sebi te je poljubio u
vrat. Ona ga je zagrlila i odjednom je bila tako sretna. Davno nije bila tako sretna.
»Prohodao je«, ponovila je u nadi da će ovo biti jedina stvar po kojoj će pamtiti ovaj dan.
* * *
Jutro nakon što je Claire ponudila Siobhan posao cateringa na gali, a ona ga odbila, Siobhan
je probudio glas koji je dopirao iz manje sobe koja je služila kao garderoba. Pogledala je na
sat: šest i deset. Jebeno apsurdno. Onda je izašla iz kreveta, gola golcata i približila se ulazu
da provjeri.
Da, Carter je bio unutra. Na telefonu. Dok je odrastala, Siobhan i njezina braća i sestre pokrili
bi glave dekama, govorili u šiframa, te rastezali žicu od telefona sve do stepenica podruma ne
bi li imali privatnosti. Tako su u početku tračali o Michealu O Keefeu, a u kasnijim godinama
o mjestima gdje su skrivali pivo. Nisu sigurno to radili da sačuvaju očev sluh.
Siobhan nije pokucala iako je pravilo u kući bilo, s dječacima uvijek pod nogama, da se
pokuca prije ulaženja u sobu. No, garderoba zapravo nije bila soba, već više ormar. Stoga je
Siobhan naglo otvorila vrata i ugledala Cartera, golog kao od majke rođenog, kako sjedi
svojom dlakavom guzicom na njezinom baršunastom podnošku s novinama u rukama. Bio je
na telefonu i razgovarao s Tomasom, svojim kladioničarem u Las Vegasu (gdje je bilo tri sata
ujutro!) te se upravo kladio na proklete Red Soxe. Siobhan ga je čula kad je rekao: Stavi ti pet
tisuća. Schilling je bacač.
Kako opisati scenu koja je potom uslijedila? Bilo je kao u filmu, šekspirijanski. Siobhan je
uzela mobitel iz Carterove ruke i potrčala hitro prema većoj kupaonici. Ugledala je zahodsku
školjku te osjetila onaj poznati poriv. Povraćalo joj se. Potom je začula Cartera kako dolazi.
Nije bilo više vremena! Bacila je mobitel u školjku i povukla vodu.
Koji vrag! rekao je Carter.
Siobhan je bila otkazala njihovu zajedničku kreditnu karticu. Ukradena, rekla mu je. Kad mu
je prekinula poziv, Carter ju je gledao pogrdno. Pet tisuća dolara! Istog ga je časa otpustila iz
zajedničke tvrtke u kojoj je on bio glavni kuhar. Siobhan nije imala pojma je li to bilo po
zakonu, no nije mogla biti jebeno ljuća kad mu je rekla: Ti više ne radiš u Island Fareu.
Prestat ćeš s pripremom svih poslova. Da nisi ni zakoračio u kuhinju. Bacaš svaki cent koji
zaradimo u neku smrdljivu rupu u Las Vegasu.
Carter je pokušao više trikova. Ispričavao se s onim očajničkim držanjem tipičnim za narkića
koji je molio dilera za još jedan šut. Plakao je. Molim te, mala, molim te, još samo jedna igra.
To je sigurna stvar, kunem se. Schilling baca, mala! Siobhan je bila toliko izvan sebe od
bijesa da nije mogla govoriti. Odjurila je u kuhinju da uzme kave, a Carter za njom, plačući,
166
GIGA
oboje goli golcati. Počela je ulijevati kavu, ali je promašila šalicu; prolila je kavu po šanku
koja se potom nastavila slijevati na pod. Nakon ovoga Siobhan je bila luda. Prosik-tala je što
je god mogla žučljivije: Želiš nas odvesti na prosjački štap!
Nisam, mala, stvarno...
Zar nemaš nimalo srama? upitala ga je, jer uistinu, otplaćivali su hipoteku, a osim toga tu su
bila i dvojica dječaka koji će jednog dana, za razliku od njih, ići na koledž. Je li imao srama?
Ma pogledaj se. Patetičan si, nastavila je.
Carter je nakon ovoga postao ratoboran — Ne možeš mi govoriti što da radim! Ne možeš me
otpustiti iz vlastite tvrtke! Zatim je odjurio, ali je prije odlaska svratio do garaže da uzme
kupaće i dasku za surfanje.
Siobhan je nazvala Claire. Da se ovo dogodilo u kolovozu prošle godine, Siobhan bi joj
ispričala sve gnusne detalje, pa čak i njezino gađenje kad je vidjela Cartera golog golcatog na
baršunastom pod-nošku koji je naslijedila od svoje bake. No sad su, naravno, stvari bile
drukčije, sad su si Claire i Siobhan govorile samo ono što je svaka od njih trebala znati, a ovaj
put Claire je trebala znati samo to da će Island Fare ipak prihvatiti posao cateringa za galu.
Doista su htjeli to učiniti.
Claire je na to više puta viknula »hura«, »juhu« i još neke kaubojske uzvike. Jučer je bio tako
težak dan, ali onda je Zack prohodao, napravio svoje prve korake i sad si ti pristala raditi
catering za galu, baš kao što smo planirale od početka! Osječani kako če sve biti dobro, sve
napokon sjeda na svoje mjesto! Juhu! Claire je potom htjela prekinuti što prije; nije mogla
dočekati da nazove Isabelle i Locka i da im kaže dobre vijesti!
Claire nije palo napamet — to joj u ovim okolnostima nikad i ne bi palo napamet — da je
pita: Čemu tako nagla promjena? Kako to da je sad htjela kad je neki dan bila neumoljiva? Je
li se nešto dogodilo? Claire je nije ništa pitala, i zaista, nije bilo ni važno. Siobhan nije trebala
nikog da se brine o njoj. Ona je bila žilava cura, jaka poput repe, izdržljiva poput neuhranjene
kokoši, pravi borac. Sama će obaviti ovaj posao i bit će joj bolje bez lažljivaca, varalica i
kockara oko sebe da je čine nesretnom. Bit će ona sasvim dobro.
167
GIGA
JEDANAESTO POGLAVLJE
Ona ga sakrije
Dani koji su prethodili gali kao da su prolazili u magli. Claire se nije mogla sjetiti rasporeda
poslova, što je išlo prije, a što poslije. Uistinu, morali su raditi puno stvari istovremeno, a
svaki je detalj tih dana bio važan i stvarao napetost.
U ponedjeljak su ispunili zadnji stol za deset ljudi. Bit će točno tisuću uzvanika. Gavin se
javio na telefon i uzeo broj kreditne kartice za taj zadnji stol. On je bio taj koji je vodio slavlje
dajući pet Locku te grleći i ljubeći Isabelle, Claire i Siobhan. Svi su bili u uredu radi dogovora
oko detalja vezanih za catering.
U ponedjeljak je također izašlo ljetno izdanje NanMaga s člankom o udruzi i ljetnoj gali.
Članak je bio dosta dug, u nekim dijelovima pomalo sklon propovjedi o dobrotvornom
karakteru gale, ali nema veze — ionako će ga malo ljudi doista pročitati. Fotografije su bile
važne! Stavili su jednu na kojoj je Lock ispred kuće Elijah Baker zajedno s nekom djecom,
zatim sliku lustera (još bez žica) u Clairinoj radionici. Tu je bila i jedna stara fotografija na
kojoj su bili ona i Matthew kao srednjoškolci: bili su medu pješčanim dinama na plaži
Wildwood. Matthew je držao gitaru, a Claire je sjetno gledala u ocean. Na još jednoj
fotografiji Lock i Claire stajali su jedno do drugoga (nisu se dodirivali) naslonjeni na rub
njegova radnog stola.
Svi su bili u uredu kad su vidjeli članak — zapravo, Isabelle se dočepala primjerka časopisa
tek izišlog iz tiskare — pa su svi zajedno bacili pogled. Dok je Lock držao časopis, Gavin,
Isabelle, Claire i Siobhan čitali su članak preko njegova ramena. Lock je neke rečenice
pročitao naglas (»Ljetni posjetitelji ovog prekrasnog otoka vjeruju da je on imun na teške
situacije koje možemo susresti u drugim zajednicama kao što su, na primjer, nastambe u
lošem stanju, djeca bez nadzora, tinejdžeri koji čine manja kaznena djela, ulične bande,
zloupotrebu droga — no varaju se. Na primjer, u zimskim mjesecima Nantucket ima najveći
postotak zloporabe heroina po glavi u državi, a prečesto su djeca ta koja snose posljedice.«)
Claire je gledala sliku na kojoj su bili ona i Lock. To je bila jedina slika, barem koliko je ona
znala, gdje su njih dvoje zajedno. Jesu li izgledali poput para? Nisu, mislila je. Uopće si nisu
dobro pristajali, bili su poput francuskog filma sinkroniziranog na talijanski ili žirafe s
tigrastim uzorkom. Claire je još uvijek bila opterećena zbog cijele priče oko cateringa te su joj
Isabelline riječi »obeshrabrujuća« i »nezrela« još odzvanjale u glavi.
Claire nije imala srca da sad bude zajedljiva i arogantna prema Isabelle koja je i ovako bila
mrzovoljna. Nitko od ljudi koje je ona osobno pozvala nije se udostojao doći. Bila je otvorena
u vezi s time, više nego što bi Claire mogla biti u njezinoj situaciji. Poslali su čekove, rekla je,
ali neće doći. Claire je mislila da će Isabelle svu krivnju svaliti na odabir Maxa Westa kao
izvođača, ali bilo je jasno iz njezina držanja da ju je to povrijedilo. Oni nisu dolazili zbog nje i
zbog onoga što se dogodilo prošle jeseni u Waldorfu, što god to bilo.
Na sreću, Isabelle je bila zaokupljena člankom u časopisu.
Siobhan je potom rekla Claire: »Kosa ti lijepo izgleda.« Ovo su bile jedine lijepe riječi koje je
Siobhan izgovorila otkad je ušla u ured. Iscrpio ju je catering za koncert Popsa koji je završio
kasno navečer u subotu te je cijelu nedjelju provela čisteći bez Carterove pomoći. Rekla je da
je bio bolestan. Siobhan je pristala raditi catering za galu, ali nije bila sretna zbog toga. Dala
je do znanja svima u uredu da nije bila sretna i svi su se u uredu, uključujući i Claire, motali
oko nje i iskazivali pažnju jer je ona bila njihova zadnja nada.
»Hvala ti«, odgovorila je milo Claire iako se nije slagala: pokušala je izravnati kosu, no
mislila je da tako nalikuje na Alfreda E. Neumana.
»I tvoja kosa dobro izgleda«, rekao je Gavin Locku te su se svi nasmijali, osim Isabelle.
Claire je trebalo nekoliko minuta da primijeti da je Isabelle tiho ključala u sebi. Napokon je
168
GIGA
ispustila piskutav zvuk te se udaljila od ostatka grupe.
»Lijep članak«, rekla je bezlično. »Doista lijepo pokazuje sve što si učinila za galu, Claire.«
U uredu je zavladala tišina. Claire je bila zbunjena od iznenađenja, ne zato što se Isabelle
uvrijedila jer je nisu slikali ni spomenuli kao suvoditeljicu, već zato što ni ona ni Lock (ni
Gavin koji je vršio korekturu članka tjednima prije) nisu primijetili da Isabelle nije slikana ni
spomenuta kao suvoditeljica. Claire je pomislila: Jooooooj, sranje, ali je rekla: »Svi znamo
koliko si radila na ovoj gali, Isabelle. Ne mogu vjerovati da u članku nisu napisali nešto više o
tebi...«
»Nema ničeg o meni u članku!« prosiktala je.
Claire je bacila pogled na članak. »Sigurno su te spomenuli među...«
»Nisu! Potpuno su me izostavili.«
»Ljudi iz NanMaga odgovorni su za ovaj gaf«, rekao je Gavin. »Trebali bismo ih odmah
nazvati i žaliti se. Možda će u sljedećem broju objaviti ispravljenu verziju.«
»Ispravljenu verziju? Koja korist od toga?« Isabelle je potom zgrabila svoju torbu marke Peter
Beaton te bijesno izjurila iz ureda.
Lock je sklopio novine. Gavin, Siobhan i Claire uzeli su svoje stvari i nitko ništa nije rekao.
Sto su mogli reći? Isabelle je bila u pravu. Izostavili su je — ženu koja je unajmila
violončelisticu iz njujorškog simfonijskog orkestra da svira na večeri pripremanja pozivnica,
koja je nagovorila Manola Blahnika da donira pedeset tisuća dolara i koja je obavila sto
mučnih poziva kad su ostali bez cateringa.
Claire se pitala hoće li Isabelle odustati od svega sada, u zadnji čas. Hoće li se pojaviti?
Onda se javio Lock: »Dajmo joj malo vremena da se ohladi. Nazvat ću je kasnije.«
* * *
Lock je bio na telefonu s Isabelle usred dugog, plačljivog (s Isabelline strane) razgovora kad
je Ben Franklin ušao u ured. Bilo je gotovo šest popodne i Gavina više nije bilo u uredu. Ben
je stajao ispred Lockova stola s financijskim izvješćima čvrsto stisnutima u ruci dok je Lock
pokušavao umiriti Isabelle. (»Ne podcjenjujemo tvoj trud. Svi u odboru znaju koliko si
naporno radila na gali i koliko si se posvetila organizaciji...«)
Lock je prekrio slušalicu rukama. »Ne mogu ti sad pomoći, Bene. Pokušavam nekog
odgovoriti od samoubojstva.«
Benov izraz lica bio je stoički. Zbog nedostatka emocija i načina na koji je pridržavao
izvješća podsjećao je na batlera.
»Ovo je važno«, progundao je. »Eliza je bila u pravu.«
»Nazvat ću te rano ujutro«, rekao mu je Lock.
Nato je Ben kimnuo, okrenuo se te izašao iz ureda.
* * *
U utorak telefon u uredu nije prestajao zvoniti. Svi su htjeli ulaznice za galu!
»Rasprodani smo«, rekao bi Gavin. »Zao mi je. Moram vas staviti na listu čekanja.«
Do podneva na listi je bilo četrdeset šest ljudi. U čemu je bila stvar? Zar su svi pročitali članak
u NanMagu? Ili su ljudi toliko otezali s planovima za subotu da su o njima razmišljali tek u
utorak? U svakom slučaju nisu imali sreće, mislio je Gavin prilično samodopadno. Iako nije
volio tu vrstu glazbe, pristao je ići na galu kao Isabellin gost. Pozvala ga je u ponedjeljak
popodne kad ju je nazvao da vidi kako je.
Hoćeš li biti moja pratnja za galu? upitala ga je Isabelle.
Prvo je mislio da se šali pa se nasmijao.
Ne, mislim ozbiljno, rekla mu je.
169
GIGA
Jesi li sigurna da ne želiš nekog drugog tko...
Ne! Naravno da ne! Želim da ti ideš sa mnom.
Isabelle French, prekrasna, bogata suvoditeljica gale, doći će u pratnji Gavina Andrewsa,
zgodnog (titula najzgodnijeg momka u generaciji 1991. u Evanston Dayu) samca, pomoćnog
asistenta u uredu udruge. Bio je strašno uzbuđen! Bože, da je barem znao da će se takvo što
dogoditi. Da je znao, nikad ne bi...
Lock se vratio s ručka u jedan te rekao: »Prokletstvo! Zaboravio sam nazvati Bena
Franklina!«
Gavin je zakašljao. Nešto mu je zapelo u grlu. Nazvati Bena Franklina?
»Bena Franklina?« upitao je.
»Da. Pogledao je financijska izvješća. Lijepo što pokazuje interes, možda po prvi put, ali baš
sada, kad imam strašno puno posla sa svime.«
Kad ima strašno puno posla sa svime. Da: Gavin je bio tako zauzet odgovarajući na telefonske
pozive, brinući se o organizaciji gale i razmišljajući o seksu s Isabelle French da nije ni
primijetio da je netko uzeo financijska izvješća. Gavin je sad plitko disao, trebao je do toaleta.
Isuse, treba pobjeći prije nego što ga uhvate. Otići kući, uzeti putnu torbu s novcem i pobjeći.
Stići barem do Hyannisa pa onda odlučiti kamo dalje. Trebao je imati bolji plan! No očekivao
je da će ga otkriti puno kasnije. Ben Franklin je pregledao financije? Nezamislivo. Ben
Franklin nije imao pojma o pojmu. Čak i da je pogledao financije, bi li znao što je posrijedi?
Bi li primijetio odljev novca sa svakog računa? Bi li shvatio?
Trebao je otići. Sto manje fanfara na odlasku, to bolje. Trebao je jednostavno reći da ide u
Even Keel na ledenu kavu i ne vratiti se.
No stvar je bila u tome da Gavin nije htio otići. Nije htio napustiti ured zbog kojeg je bio
zaposlen i imao neku zanimaciju. Ispunjavao ga je posao koji je obavljao; vraćao se kući
sretan. Bilo bi grozno napustiti ured sad kad je dolazilo ono najbolje i najuzbudljivije —
koncert u društvu Isabelle French. Napustiti zauvijek Nantucket bilo je još gore. A njegovi
roditelji! Još sinoć, dok su zajedno bili na večeri u Pearlu, oboje su mu rekli kako se čini da
mu dobro ide. Gavin je napokon imao njihovo dugo priželjkivano odobravanje. Štoviše,
Gavin je po prvi put uistinu shvatio da su njegovi roditelji stariji ljudi — njegov otac sad je
koristio slušni aparat — i da nemaju nikog na svijetu da se brine o njima osim njega.
Sto sam to učinio? Pomislio je Gavin. Bio je glupan, idiot, nezreo, nesiguran, nepošten,
uskogrudan, kratkovidan i patetičan otkad je započeo s ovom igrom prošlog listopada. Sto je
zapravo novac? Ništa. Gavin je htio poštovanje i baš kad ga je počeo stjecati na legitiman
način, sustigli su ga njegovi zločini.
Kako ispraviti učinjeno? pitao se. Morao je postojati neki način.
»Odmah ću nazvati Bena«, rekao je Lock. »Ne primaj druge pozive.«
Gavin je žustro kimnuo. Nije imao vremena ispraviti učinjeno. Trebao je pobjeći odatle. No
onda je čuo korake na stubama; Heather se pokunjeno pojavila iza ugla s izrazom
nezadovoljstva tipičnog za tinejdžere.
»Tata«, rekla je.
Lock je prestao birati broj telefona i spustio je slušalicu. »Isuse, zaboravio sam.« Odmah je
skočio sa stolice. »To su one koje ti zoveš bijelima?«
Heather je slegnula ramenima. Nosila je ružičastu Lacoste majicu, kratke hlače od
izblijedjelog trapera, zeleni platneni remen i Tretorn tenisice koje je zavezala oko zgloba da
budu zategnute pri prstima.
»Imamo dogovor za teniski meč u paru!« rekao je Lock Ga-vinu. »Nije moglo doći u gore
vrijeme, ali moramo to odigrati, zar ne?«
»Ako ti tako kažeš«, rekla je Heather.
»Moramo! Pa to su Greta i Dennis Peale! Potući ćemo ih!« Potom se obratio Gavinu: »Možeš
li na neko vrijeme preuzeti stražu?«
170
GIGA
»Mogu.«
* * *
Claire je bila na putu prema rekreacijskim terenima da »nadzire« konstrukciju šatora. Nije
sudjelovala u donošenju nikakve odluke, ali gospodin iz ureda za gradske parkove i rekreaciju
koji je upravljao terenima htio je nekoga iz udruge »pri ruci« za slučaj da bude kakvih pitanja.
Claire je nazvala Isabelle da vidi želi li ona to raditi ili joj pomoći u tome, no Isabcllc nije
odgovarala na telefon. Još je bila ljuta zbog članka. Claire je tako odlučila otići i pržiti se
sama na suncu dok je ekipa iz Tennesseeja postavljala šator od 3716 četvornih metara.
Sjedila je za drvenim stolom za piknik, pila dijetni ledeni čaj i igrala solitaire. Htjela je da joj
karte nešto kažu: Ostati s Lockom ili ga ostaviti? Nastaviti moliti za snagu ili je jednostavno
pokazati, vratiti svoj stari život i poraditi na vlastitom braku? Voljela je i mrzila Locka. Činilo
joj se da varanje ima bezbroj najgorih stvari.
Otišla je u podne, kad je ekipa napravila pauzu za ručak.
Na putu kući svratila je do Siobhanine kuhinje na poslu da vidi je li joj mogla nekako pomoći.
Nije mogla sastaviti šator, ali je uz upute mogla brzo spremiti dozu umaka od manga s
curryjem.
Claire je ušla u kuhinju bez kucanja. Zašto bi kucala? Očekivala je kuhinju punu ljudi —
Siobhan, Cartera, Aleca, Floyda, Raimunda, Vaclava. Naposljetku, bili su usred kolovoza, a
Island Fare imao je ogroman posao pred sobom. Međutim, Claire je nešto prekinula ne
pokucavši. Kad je uletjela u kuhinju, zatekla je Siobhan i Edwarda. Svi su ventilatori u kuhinji
radili pa vjerojatno zbog buke nisu čuli njezine korake na ulazu. Edward Melior? To nije bilo
moguće. Pa ipak, on i Siobhan stajali su jako blizu jedno do drugoga kraj dugačkog radnog
stola od nehrdajućeg čelika. Siobhan je prva vidjela Claire, skočila je i odgurnula Edwarda, ili
se barem tako činilo, a Edward se nato okrenuo i vidio Claire. Lice mu je odavalo osjećaj
krivnje, ali i olakšanja. Claire nije bila Carter.
»Bok«, rekla je Claire vedrim, normalnim tonom, kao da nije bilo čudno i šokantno naići na
Edwarda Meliora u Siobhaninoj kuhinji na poslu. Na radnom stolu stajali su sastojci za pržene
hrskave zamotuljke sa svinjetinom. Claire je pokazala na hrpu zamotuljaka i rekla: »Njamnjam, obožavam ih.«
»Otkud ti ovdje?« upitala ju je Siobhan.
»Bok, Claire. Kako ide sa šatorom?« upitao ju je Edward.
Claire je uzela jedan vodeni kesten iz konzerve od dva kilograma te ga pojela. »Polako ga
dižu.« Sto se ovdje točno događalo? Siobhan nije mogla podnijeti spominjanje Edwarda u
razgovoru, a sad su bili tu, sami. Claire se pitala je li se nešto dogodilo između njih
kod Isabelle kad su pripremali pozivnice; oboje nisu bili za stolom dugo vremena. No kad ju
je Claire pitala: Kako je prošlo s Edwardom sinoć? Siobhan je samo slegnula ramenima i
rekla: Naporno, kao uvijek. Claire je zapanjilo to što je Edward bio tu. A gdje je bio Carter? Je
li joj nešto promaknulo?
»Što radiš ovdje, Edwarde?« upitala gaje.
»Oh.« Nato se Edward nasmiješio; imao je smiješak za svaku priliku, a ovo je bio jedan od
onih pomoću kojih se pretvarao da je nevin. »Samo sam pomagao Siobhan sa zamotuljcima.«
»Stvarno?« rekla je Claire. Ovo je rekao čovjek koji bi pojeo maslac od kikirikija na crijepu
od cedra i nije znao razliku između tekućine iz starinskog upaljača i čaše burgundea.
»Siobhan ima pune ruke posla«, nastavio je Edward. »I tko ne bi na njezinom mjestu?
Spašava naše dupe preuzimajući catering u zadnji čas.«
»Istina.« Claire je pogledala Siobhan da vidi kako joj je bilo kad se o njoj govorilo u trećem
licu. Naškubila je usne i micala pjegavim nosom poput zeca. »I ja sam došla zbog toga, da
171
GIGA
vidim mogu li pomoći. Mogu li?«
»Sve je u redu. Mislim da mogu i sama ovo dovršiti.«
»U redu, ja ionako imam dogovor s klijentima u jedan.«
»Jesi li sigurna da ne trebaš pomoć?« upita je Claire.
»Jesam.«
Edward se igrao sitnišem u džepu. »Zapravo bih mogao ostati i pomoći Siobhan da završi
ovo.«
»Zar nemaš dogovor u jedan?« upitala ga je Claire.
»Imam.«
»Trebao bi ići«, rekla mu je Siobhan.
»Zar ne želiš da ostanem?« upitao ju je.
Nastala je neugodna pauza.
»Idite oboje!«
Gavin je u srijedu otišao na posao protiv vlastitog uvjerenja. To je bilo ravno kockanju,
uzbudljivo gotovo koliko i sam čin krade. Je li Lock razgovarao s Benom Franklinom? Hoće
li federalni agenti iznenada upasti u ured? Hoće li ga odvesti u lisičinama? Znao je da je sve
to moguće, no instinkt mu je govorio da je siguran barem još jedan dan te se nadao da mu
neće trebati više od toga da smisli nešto. Nakon što je cijelu noć proveo razmišljajući, došao
je do šokantnog zaključka: nije htio napustiti Nantucket. Nije htio pobjeći u jugoistočnu Aziju
ili bilo gdje drugdje. Zato je morao smisliti način da vrati sav novac i poništi učinjeno, što je
bilo teže nego što se činilo. Krao je novac kroz stotinu transakcija. Nije mogao položiti cijelu
svotu odjednom. Putna torba s pedeset dvije tisuće dolara nalazila se na stražnjem sjedalu
njegovog Mini Coopera parkiranog i dobro zaključanog na Union Streetu. Gavin se trebao
riješiti Bena Franklina. Nakon gale, kad se svi ljetni posjetitelji vrate kući, Gavin će pronaći
neki način da sredi knjige u miru. Sad kad su mu svi disali za vratom nije mogao to učiniti.
Lock se vratio u ured u pet do devet. Pogledao je Gavina te se nasmiješio. »Dobili smo ih na
tenisu.«
A Gavin je odmah odbacio odluku koju je donio u sitnim satima: da je najvažnije ne privlačiti
pozornost na svoju nevolju. »Jesi li stigao razgovarati s Benom Franklinom?« upitao je.
»Ne. Da budem iskren, nemam vremena da se bavim s time.«
»Razumijem. Ionako on ne funkcionira baš najbolje. Znaš to, zar ne?«
»Da, znam. Predložit ću Adamsu da pronađemo novog blagajnika na jesen. No nitko neće
htjeti to mjesto.«
»Nitko«, ponovio je Gavin. Zatim je zazvonio telefon.
»Vrijeme je da se vratim na posao«, rekao je Lock.
* * *
Ted Trimble nazvao je u srijedu da javi da su provukli žice lustera. »Želiš li doći po njega?«
upitao je Claire. »Želim.«
* * *
Claire je iz auta nazvala Locka u ured. Od fijaska s cateringom njih dvoje držali su se
ukočeno i službeno, no ako je itko trebao poći s njom po luster, onda je to bio Lock. Zato ga
je i pitala hoće li otići s njom do radionice Teda Trimblea da pokupe luster? Hoće li joj
pomoći da ga odveze do rekreacijskih terena? (Stavit će ga kod štanda koji je inače bio
otvoren za vrijeme trajanja Male lige jer je tamo mogao stajati pod ključem.)
Razbit ću ga ako ga budem sama micala, rekla mu je. Tako sam nervozna zbog subote. Sva se
tresem.
Nemaš razloga da budeš, rekao joj je.
172
GIGA
I da, dodao je, pomoći će joj.
U Tedovoj radionici nije bilo nikoga kad se Claire parkirala ispred ulaza. Na vratima je bila
poruka: Claire, na katu je! Claire se popela stepenicama do prostrane sobe ispunjene
sjenkama, žicama, produžnim kablovima, žaruljama, plamenicima i Slant Fin radijatorima. U
sredini sobe stajala su dva stola, jedan do drugoga: za jednim je inače sjedila Bridget, Tedova
tajnica, a za drugim njegova žena Amie koja im je vodila knjige — no ni jedne ni druge nije
bilo u blizini. Ventilatori su radili i radio je bio upaljen; bilo je nepodnošljivo vruće. Claire
nije stigla ručati pa joj se od penjanja stubama zavrtjelo u glavi.
Ćula je Locka kako doziva s dna stepenica. »Ima li koga?«
»Gore sam«, rekla mu je. Nije mogla naći luster.
Začula je Lockove korake po stubama pa mu je rekla: »Ne mogu ga naći.«
»Evo ga, tu je.«
Ona se na to okrenula i vidjela Locka kako diže luster iz bijele kutije. Držao ga je s vrha gdje
je Ted pričvrstio srebrni lanac. Na njegovom kraju nalazila se polukugla od zlatarskog srebra
koja je pridržavala žice. Luster je visio u Lockovim rukama i vrtio se čak pri statičnoj vrućini
sobe.
»Bože.«
»Prekrasan je«, rekao je Lock. Prstom je prošao po luku jednog kraka. »Apsolutno
prekrasan.«
Claire je znala kako je luster izgledao; dobro je pamtila njegove obrise i formu. Radila je na
njemu više nego na ijednom drugom predmetu otkad se bavila staklarstvom. No svejedno, kad
ga je gledala izdaleka, dok ga je Lock držao, činilo joj se kao da ga vidi po prvi put. Ta
duboka, intenzivna ružičasta boja, ti uvijeni, viseći krakovi — bio je veličanstven, graciozan.
Sto se tiče staklarstva, bilo je to vrhunsko djelo.
Claire je osjećala peckanje suza u očima. Razmišljala je o svim onim satima koje je uložila u
izradu prokletog lustera — o trudu, energiji i satima koje je trebala provesti drukčije: brinući
se o svojoj djeci, braku, životu. Luster je na suprotnom polu onome gdje je zakazala; to je bio
njezin uspjeh koji će za dva dana prodati onome tko ponudi najviše za njega.
»Ne znam mogu li ga se odreći. Nisam sigurna da ga mogu ostaviti.«
»Bit će u sigurnim rukama«, rekao je Lock nježno. »U mojim. Dat ću koliko god treba novca
da ga dobijem.«
Ovo joj se činilo kao nešto najljepše što su joj ikad rekli, te su je riječi tješile i laskale su joj.
Sjetila se njihova prvog sastanka, kad ju je Lock počeo nagovarati da se vrati staklarstvu. Tad
je to bila samo ideja, a sad blistava stvarnost koja se sjajila u Lockovim rukama. Tako je i
njihova međusobna privlačnost te prve noći bila tek mala klica, pomisao, znatiželja. A kakva
je sad bila? Složena i krhka poput ovog lustera.
Naravno, ostalo je nedorečeno da će luster visjeti u kući u kojoj Lock živi zajedno s Daphne,
uljepšavat će njihove zajedničke večere. Nikad neće visjeti u kući u kojoj bi ona i Lock živjeli
zajedno. Lock nikad neće imati zajedničku kuću s Claire, nikad neće ni biti zajedno. Ovo je
odjednom bilo očito i nesnosno poput vrućine u sobi. Cak ako Lock i bude kupio luster, Claire
ga više nikad neće vidjeti.
»Moram izići odavde. Vrti mi se od ove vrućine.«
»U redu«, rekao je Lock. »Pomoći ću ti da ga odvezeš do rekreacijskih terena.«
Stavili su luster natrag u kutiju te ga prekrili zaštitnim mjehu-rastim plastičnim materijalom.
Potom su zatvorili kutiju izolacijskom vrpcom. Bio je zaštićen. Claire je nesigurnim korakom
slijedila Locka koji je s kutijom u rukama silazio niza stube. Potom ju je stavio u prtljažnik
Clairine Honde Pilota.
»Možeš li ti voziti?« upitala ga je Claire.
Naravno. Uzeo je ključeve njezinog auta, sjeo na vozačevo mjesto te namjestio sjedalo. Ovog
173
GIGA
puta našli su se sami u njezinom autu iz opravdanog razloga, gale, za razliku od svih ostalih
prilika kad su to činili jer su bili ljubavnici. Zbog ove pomisli Claire je bilo previše neugodno
da nešto kaže, iako je bilo stvari o kojima je htjela s njim razgovarati — o Isabellinoj
neumoljivoj šutnji i o vlastitom bijesu zbog svega što se dogodilo u vezi s cateringom. Claire
nije mogla govoriti, ali je htjela da on nešto kaže. Bila je zaljubljena u njega — u srebrnu
kopču njegovog remena, proćelavi dio tjemena, njegovu neizmjernu ljubaznost i
velikodušnost te u novu predodžbu o sebi koju je imala zahvaljujući njemu. Viognier, radio
Bose, vrtovi Great Lighta, ljubljenje na hladnim betonskim stepenicama — ponovno se
osjećala poput tinejdžerice, poput osobe, žene koja se sviđala njemu i njoj samoj. Nije bilo
ničeg neukusnog ili nepromišljenog u tome. Sve je to bilo stvarno. Htjela je živjeti život u
kojem mu je mogla namjestiti kravatu, podijeliti s njim sendvič ili stajati zajedno u redu u
poštanskom uredu pri čemu bi se on naslonio bradom na njezino tjeme. Najgora stvar u vezi s
preljubom — ili barem njihovim — bila je ta što se takav život nikad ne može ostvariti, i to je
bilo tako tužno.
Buljila je u njega, u njegov obraz, uho, bore na sljepoočnicama — poznavala je u tančine
svaki njegov centimetar. No on ništa nije rekao. Ništa!
Tišina je bila mučna. Claire je znala što će reći ako ona progovori. Ovo nema smisla. Mi
nemamo budućnosti. Nikad nećemo biti zajedno u potpunosti. Nastaviti s ovim bilo bi poput
emotivnog samoubojstva. Sto to radimo? Je li to uopće vrijedno svega ovoga?
Moramo prestati.
Nismo se uopće smjeli upustiti u to.
Lock je ušao u parkiralište rekreacijskih terena. Šator je sad bio podignut te je izgledao poput
bijelog slona ili svemirskog broda.
Onda je pročistio grlo: »Drago mi je što smo se vidjeli.«
Sljedećeg jutra u pola devet nije bilo ni traga Pan te je Claire pustila djecu da trče uokolo u
pidžamama jer je bila zauzeta čišćenjem suda poslije doručka i razmišljanjem kako da riješi
problem s Isabelle. Treba li joj se ispričati zbog članka u NanMagu, iako ga ona nije ni
napisala? Claire je potom lagano pokucala na vrata Panine sobe. Ovo je bilo prilično neobično
za nju. Claire se nije mogla sjetiti zadnjeg puta kad je Pan kasnila ni pet minuta; to se
jednostavno nije događalo.
Potom je začula jecanje iznutra, što je Claire protumačila kao znak da ude u sobu. Pan je
ležala u krevetu s kosom slijepljenom na licu. U sobi je bilo zagušljivo, ali Pan nikada nije
otvarala prozore jer su joj čak ljetne noći bile hladne.
»Jesi li dobro?« upitala ju je Claire. U svojim mislima odmah je započela jednu
Zdravomariju. Ne dva dana prije gale, ne danas kad je Claire imala cijeli popis obveza, ne
sutra kad je Matthew trebao doći, i svakako ne ove subote kad je Claire bila zauzeta od
početka do kraja.
Pan je zajecala i Claire se približila krevetu. Na toaletnom stoliću nalazila se poluprazna
zdjelica kuhane riže.
»Pan, jesi li bolesna?«
Pan je maknula kosu s lica. »Vruće mi je«, odgovorila je.
Claire je ponestalo zraka. Pan je posvuda imala crvene točkice.
Vraćajući se kući nakon posjeta liječniku, s Pan naslonjenom beživotno na vrata auta (doktor
je propisao Tylenol, kupke sa sodom za pečenje, odmaranje u krevetu), Claire je nazvala
Isabelle na kućni broj. Nije bilo odgovora pa je Claire ostavila poruku na sekretarici.
»Hej, Isabelle, Claire pri telefonu. Cuj, možeš li me, molim te, nazvati kad dobiješ ovu
poruku? Čini mi se čudnim što se nisi javila ovog tjedna pa sam samo htjela provjeriti je li sve
u redu.« Pauza. Da li da se dotakne onog što je bilo tako očito? »Znam da si se uzrujala zbog
174
GIGA
članka i, iskreno, nikog nije šokiralo više nego mene što tebe nisu spomenuli. To je strašno,
nečuven propust. Razgovarat ću s Tessom. Nazovi me, molim te, može?«
Potom je Claire spustila slušalicu i mobitelom nazvala Isabelle.
Opet bez odgovora. Claire je ostavila drugu poruku.
»Hej, Isabelle, Claire pri telefonu.« Potom se zaustavila te pomislila: Smatram tvoje
ponašanje nezrelim i obeshrabrujućim. »Nazovi me kad stigneš!«
* * *
Kad je u četvrtak Lock ušao u ured, prvo se zaustavio pokraj Gavinova stola. Gavin je polako
podigao pogled.
»Je li istina da ideš s Isabelle na galu?«
»Da.«
»Daphne mi je rekla, ali bilo mi je teško povjerovati. Ona je tebe pozvala?«
»Nisam se sam pozvao.«
»Naravno da nisi. Pa dobro, drago mi je što ideš s Isabelle. Radio si naporno i zaslužio si.«
»Znam da je tebi to čudno.«
»Nije uopće čudno«, odgovorio je Lock. »Jesi li odlučio što ćeš odjenuti u subotu?«
»Mornarsko plavi sako, bijelu košulju, madras hlače i moka-sinke.«
»S kravatom?«
»Bez«, odgovorio je Gavin. »No, ti bi je trebao staviti jer si izvršni direktor.«
Lock je kimnuo te otišao do svog stola. Gavin je duboko uzdahnuo. Sinoć je bio odlučio da je
najvažnija stvar odnijeti novac iz auta u banku te ga staviti na račun udruge. Ako bude na
računu, nitko ga neće moći optužiti za kradu. Ali nije se mogao samo tako pojaviti s pologom
od pedeset dvije tisuće dolara.
* * *
Claire je rekla da će doći oko dva da pomogne, no pojavila se tek oko četiri, zbog čega je
Siobhan bila na rubu strpljenja.
»Oprosti što kasnim. Nećeš vjerovati što se dogodilo!«
Zar je Claire doista mislila da samo ona ima problema? Zar je doista vjerovala da je ona
jedina osoba na svijetu pretrpana obvezama? Jedno je bilo sigurno: budući da je odlučila
voditi galu, Claire je držala monopol nad pravom na dramatiziranje. Siobhan joj nije
ništa rekla, pa je Claire stajala u iščekivanju Siobhanina napada. No Siobhan je nije napala!
Bila je umorna od načina na koji je funkcioniralo njihovo prijateljstvo, uvijek s Clairinim
problemima u prvom planu. Neće je ništa pitati! Bila je usred kuhanja šesto jastoga, što je na
toj vrućini bio nezahvalan, zajeban posao. Prvo je trebalo tim malim gadovima otrgnuti
kliješta prije nego što ih se stavi u lonac jer je u protivnom sve imalo okus po gumicama.
Siobhan će dati Claire da trga kliješta. Nasmiješila se na samu pomisao, što je Claire
protumačila kao znak da nastavi.
»Isabelle ne razgovara sa mnom zbog glupog članka u Nan-Magu.«
Siobhan nije znala koliko je zapravo bila ljuta na Claire sve do tog trenutka kad je odlučila
stati na stranu Isabelle French. »Pa nisu je uopće spomenuli. Ni jednom.«
»Znam«, odgovorila je Claire. »Ali nisam ja za to kriva. Kako može mene kriviti?«
Siobhan nije ništa rekla. Držala je jastoga, a bila ih je hrpa, puzali su jedan preko drugoga i po
podu. Ta bića doista nisu izgledala primamljivo.
»Evo«, rekla je Siobhan. »Otrgni mu kliješta, skini gumice i ubaci ga u lonac.«
Claire je napravila grimasu. »Ne mogu ja to.«
»Došla si pomoći. Trebam pomoć oko toga.«
175
GIGA
»A što je s gazpachom?«
»To sam napravila prije sat vremena. Da si bila ovdje oko dva kao što si i rekla...«
»Znam, oprosti. Ali pogodi što se dogodilo povrh svega toga.« Claire se zaustavila. Sto je
čekala? Udaranje bubnjeva? »Pan je dobila vodene kozice!«
Siobhan se na to nasmijala, no shvatila je da je to ipak bilo okrutno od nje te da je možda
pretjerala. »Vodene kozice?«
»Jako je bolesna«, nastavila je Claire. »I zarazna, iako su sva moja djeca cijepljena. No, ne
može raditi. Tko će ih čuvati umjesto nje?«
»Tko ih sad čuva?«
»Jason. Trebao bi raditi, no pristao je pomoći mi. No, što ću učiniti kad dođe gala? Noćna
mora.«
Noćna mora? To je za nju noćna mora? Siobhan je mogla predefinirati ovaj pojam: Carter je
tri dana surfao i zabušavao po kući poput propalice uglavnom pijući pivo i jedući smeće koje
je kupila za djecu — jogurte Go-Gurt, čipseve Fritos s okusom slanine, šejkove Slushee.
Uhvatila ga je dok je vodio sumnjiv razgovor na kućnom telefonu. Tvrdio je da je razgovarao
s Jasonom, ali dnevnik poziva pokazivao je neki drugi pozivni broj i to je bila kap koja je
prelila čašu: Siobhan ga je izbacila iz kuće. Siobhan je obožavala ponavljati u sebi ovaj izraz,
izbaciti iz kuće, iako je u stvarnosti samo rekla: Gubi mi se s očiju, Carteru. Idi van, idi na
putovanje, otiđi s otoka na nekoliko dana, nemoj mi se motati oko nogu dok gala ne završi.
Onda možemo sve ispočetka, mogu se koncentrirati, možemo razgovarati, riješiti ovaj
problem i pronaći potrebnu pomoć. U redu?
Okej, odgovorio joj je.
Siobhan mu je dala tristo dolara sa svog tajnog računa. S jedne strane nije mogla vjerovati da
joj nije ponudio pomoć oko gale. Kako će, za ime Božje, uspjeti sve to obaviti sama? No, s
druge strane, bilo joj je drago što je poštovao njezine odluke. Ona je bila ta koja ga je
otpustila, ona je bila šef. Učinio bi sve što bi mu rekla.
Spakirao si je manju torbu. Siobhan ga je gledala prkosno i tužno. Da, voljela je tog čovjeka,
naravno, no sad je bio poput kamenčića u cipeli.
Kamo ideš? upitala ga je.
On je slegnuo ramenima, ali nije ju pogledao u oči. Vjerojatno u grad.
New York City, pomislila je Siobhan, no shvatila je da se radi o Atlantic Cityju tek kada je
otišao.
Kad je Carter otišao, Siobhan je morala ostaviti dečke same kod kuće. Jedan je imao devet,
drugi sedam godina i tjednima su mogli preživjeti sami ako su imali dovoljno čipsa,
kupaonicu u kojoj sve funkcionira i daljinski upravljač od televizora. Međutim, Siobhan se
osjećala jako, jako krivom. Na ovaj prekrasni ljetni dan njezina dva zdrava dečka sjedila su u
zamračenoj spavaćoj sobi, jedući smeće koje im kvari zube i gledajući reprize Lagodnog
života Zacka i Codyja koje su im pretvarale mozak u kašu. Mogla ih je povesti sa sobom u
kuhinju, no tijekom svih njezinih zadnjih pokušaja da ih nagovori da joj pomognu, da probudi
u njima poštovanje prema svom poslu i možda interes za kuhanje, oni su se neprestano žalili,
jeli joj sastojke koje je pripremila za kuhanje te smišljali odvratne šale poput pripremanja
zalogajčića s dodatkom šmrklji. Siobhan nije mogla ugroziti ovaj posao dovodeći Liama i
Aidana u kuhinju, no svejedno, otkad ih je ostavila same, nije se prestala brinuti zbog njih.
Mogli su se ugušiti jedući slane štapiće, mogla ih je udariti struja ili su se mogli potući do
krvi. Mogli su i opaziti lijepo vrijeme te otići biciklima do plaže gdje su se mogli utopiti ili ih
je mogao udariti auto. Nije bilo sigurno ostaviti devetogodišnjaka i sedmogodišnjaka same, no
Siobhan nije imala dadilju kod kuće, ni sa ni bez vodenih kozica. Ona je bila i majka i dadilja.
Idućih dana bit će samohrani roditelj, vlasnik tvrtke i jedini zaposlenik koji radi na cateringu
gale — pripremanju večere za tisuću ljudi. Šesto jastoga za kuhanje — je li ona poludjela?
Genevieve iz A La Table kupila bi smrznuto meso jastoga (kupiti svježe bilo je bezobrazno
176
GIGA
skupo). Međutim, smrznuto meso jastoga bilo je vodenasto i bezukusno. Unatoč lošijim
prilikama Siobhan nije bila spremna na kompromise.
Claire je otrgnula kliješta jastoga uz nemali užitak. »Znaš, ovo je katarzično. Moram se na
nečemu malo ispuhati.« Potom je otrgnula kliješta drugom jastogu.
Prije dvanaest mjeseci Claire ne bi bila u stanju otrgnuti kliješta živom biću, no eto — sad je u
tom uživala! Što je to govorilo? Siobhan je zamahnula glavom.
»Bila sam poprilično šokirana kad sam vidjela Edwarda ovdje neki dan«, rekla je Claire. »Ima
li nečega između vas dvoje što bih trebala znati?«
»Između nas dvoje?«
»Da, jeste li vas dvoje ponovno... u prijateljskim odnosima?«
Siobhan je umočila kliješta duga trideset centimetara u ključajući kotao te je izvadila grimizne
jastoge koji su se pušili. Potom ih je ubacila u sudoper pun vode da se ohlade. Provest će
doslovno cijelu noć vadeći meso iz njih i samo ta pomisao bila je dovoljna da zaplače.
Okrenula se prema Claire u svom mogućem žaru. »Ja nisam poput tebe.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Nisam netko tko vara poput tebe, još jedna madame Bovary zaljubljena u nekog drugog!«
»Samo sam te pitala jeste li prijatelji!« odgovorila je Claire. »Nisam rekla da ste...«
»Insinuirala si.«
»Uopće nisam! Samo mi se učinilo čudnim. Moraš priznati da ipak jest čudno naići na tebe i
Edwarda nasamo...«
»Varanje je grijeh, Claire. To je zlo. Želiš li znati što ja mislim? E, pa evo. Činiš strašan
grijeh. Griješiš protiv Jasona, vlastite djece i sebe same. Varaš samu sebe. Ti si dobra osoba,
ona koja pamti rođendan poštara, koja pokupi tuđe smeće s plaže. No, sad si drukčija.
Pogledaj se samo — trgaš ljuskare!«
»Jer si me ti to zamolila! Rekla si mi da ti treba pomoć u tome...«
»Kao da se više ne brineš za svoju dušu.«
»Moju dušu?«
»Sad ćeš mi reći da si zaljubljena u Locka Dixona, da je Jason emocionalni invalid i da su
vaši najintimniji trenutci kad ti on čita iz Penthouse Foruma. To nije važno. Zavjetovala si se,
draga moja, da ćeš ga voljeti. Ne misleći više na druge! Sjećaš li se? I ja sam stajala tamo!
Kršiš taj zavjet svaki put kad ljubiš Locka, kad ga nazoveš.« Siobhan je sad krenulo; vadila je
jastoge i bacala ih u sudoper dok je govorila i para ju je još više zagrijala. Istina je prštala iz
nje. Claire je ili izgubila svoj moralni kompas ili je on bio pokvaren. »Ako ne prekineš s
Lockom, reći ću sve Jasonu.«
Claire se zabuljila u nju. »Molim?«
»Ozbiljno ti kažem. Prekini s time. Ili ću ja to učiniti umjesto tebe.«
»Ne mogu vjerovati da si to rekla.«
»I mislim ozbiljno. Reći ću Jasonu sve što znam. Svima ću reći.«
»Ne bi to učinila.«
»E, pa bih, jer te volim, Claire, i vidim kako te ovo mijenja i čini ludom i slabom. Uništava te.
Moraš to privesti kraju.«
Claire je buljila mašući glavom. Siobhan je prkosno buljila u nju koji trenutak. Nije planirala
postaviti joj ultimatum, no činilo joj se ispravnim sad kad je to učinila. Siobhan je imala
priliku da završi u krevetu s Edwardom, ali nije to učinila, i bilo joj je drago. Njezina duša je
— na neki način — bila čista. Bilo je ljubljenja i hvatanja kod Isabelle i Edward ju je nazvao
da joj se zahvali kad je pristala preuzeti catering gale. Nazvao ju je u svojstvu predsjednika
odbora za catering, no na kraju su sat vremena ostali na telefonu pa mu je Siobhan rekla i za
Carterov problem s kockanjem. Morala mu je na kraju obećati da će ga nazvati ako joj bude
bila potrebna pomoć, a Siobhan mu je rekla: Ako slučajno budeš htio svratiti do kuhinje, radit
ću tamo sama. Došao je odmah sljedeći dan. Držao ju je za ruku te joj je pomilovao obraz.
177
GIGA
Potom su se ponovno poljubili, nježno, i možda bi i otišli dalje da Claire nije naišla. Siobhan
je zapravo i tog jutra na putu do kuhinje nazvala Edwarda i rekla mu za Carterov odlazak u
Atlantic City i da je ostavila Liama i Aidana same kod kuće. Edward se odmah ponudio da
otkaže sve svoje sastanke i odvede djecu do Great Pointa u svom džipu. Siobhan nije pristala
— djeca nisu poznavala Edwarda, a vijest da su izišli van s Edwardom doprla bi do Cartera.
No osjećala se dobro kad se ponudio. Bilo je utješno znati da bi Edward učinio sve za nju —
sve — jer ju je toliko volio. Siobhan je bila tako prokleto licemjerna — ali, Bože moj, tko nije
bio? Bila je dvolična s Edwardom jer joj je bio poput potpornog stupa kad bi Carter u nečemu
zakazao. Nije voljela Edwarda i bilo je pokvareno od nje implicirati suprotno i htjela je to
privesti kraju, sada, te iste sekunde. Prodat će zaručnički prsten i dati sav novac — svaki peni
— u dobrotvorne svrhe. Poći će putem vrline! A kao moralni policajac pobrinut će se i da
Claire pode za njom.
Jednog dana bit će joj zahvalna.
Uostalom, ultimatum je bio tu. Sad se više nije mogla povući. Svatko tko ima djecu zna to.
* * *
Lock je bio na odlasku kad je u ured ušetao Ben Franklin. Bilo je pola sedam i sunčeve zrake
koje su se probijale kroz široki prozor u ured bile su kose i pozlaćene, što je značilo da se ljetu
bliži kraj. Zar već kraj ljeta? Pa da, ljetna gala uvijek je bila zadnje društveno događanje na
kalendaru te je u prilog manifestaciji išla i ona nostalgija koju su turisti osjećali uoči svog
skorog odlaska s otoka. Heather će se u ponedjeljak vratiti u Andover; Lock nije mogao
podnijeti tu pomisao. Zbog cijelog kaosa koji će uslijediti sljedećih dana, on i Daphne vodili
su Heather na večeru u Galley. Imali su rezervaciju za pola osam. Lock nije bio najsretniji kad
je vidio Bena Franklina kako ulazi u ured; htio je stupiti u kontakt s njime čitav tjedan, no iz
različitih razloga nije uspio.
»Bok, Bene, bok!« rekao je Lock ustajući. »Dobro da si me uhvatio. Baš sam bio na odlasku.«
Pružio mu je ruku preko stola, no Ben je u svojima držao hrpu financijskih izvješća. »Trebaš
li pomoć s time?« upitao ga je Lock.
Ben ih je grubo spustio na Lockov stol. »Nedostaje novca«, rekao je. »I to mnogo.«
* * *
Kuća je bila čista. Cilj je bio da takva ostane i za petak.
»Imat ćemo gosta«, rekla je Claire djeci.
»Rock-zvijezdu«, nadopunio ju je Jason.
Taj se dan činio poput praznika. Jason nije išao na posao već je ostao kod kuće. Bio je od
velike pomoći kad se Pan razboljela, no njegovo dobro raspoloženje i prilagodljivost činili su
se vezanim za činjenicu da je gala skoro bila tu te da će ubrzo biti iza njih. Još je uvijek križao
dane na kalendaru svojim debelim, crnim Sharpie flomasterom. Još tri dana i imat će natrag
svoju ženu. Pa sad dva!
Claire je još jednom ostala budna cijelu noć. Siobhan je kršila svako pravilo najboljeg
prijateljstva. Bila je spremna izdati je i vrlo odlučna u namjeri da spasi Clairinu dušu. To je u
početku bilo toliko apsurdno da Claire nije znala treba li joj vjerovati — no da, trebala joj je
vjerovati. Radim ovo za tvoje dobro. Claire je trebala priznati da njezina veza s Lockom
trenutačno nije bila najstabilnija. Oboje su bili preopterećeni zbog gale, Lock se ulagivao
svojoj kćeri, nisu bili bliski ni intimni. No, je li ga mogla ostaviti ? Je li mogla ponovno biti
ona otprije — Claire Danner Crispin, majka četvero djece, lokalna umjetnica, općenito dobra,
moralna osoba? Je li se mogla vratiti Jasonu i Siobhan, otrijezniti se i vratiti se tamo gdje
pripada? Kakav bi bio njezin život bez Locka? Nije ga više mogla zamisliti takvog. Dok je
178
GIGA
ležala u krevetu, Claire je odlučila da će reći Siobhan da je prekinula s Lockom i nastaviti s
vezom u tajnosti. Ponovno će svima lagati.
Mislila je da će dan prije gale biti naporan, no nije bila u pravu. Sve je bilo spremno: šator je
bio podignut, produkcijska ekipa postavljala je osvjetljenje, ozvučenje i pozornicu.
Angažirani glazbenici trebali su sletjeti toga popodneva; jedan Edwardov suradnik trebao ih je
dočekati i odvesti do hotela. Gavin je dodijelio brojeve stolovima i pobrinuo se za raspored
sjedenja. Luster je bio na sigurnom kod štanda. Sutra će ga izvaditi i izložiti gostima.
Claire je nazvala Brucea Mandalaya da po posljednji put provjeri je li Matthew na putu prema
Nantucketu.
»Ima let za sat vremena«, rekao je Bruce. »Bit će tamo u sedam po vašem vremenu. Samo se
moraš pobrinuti da nemate alkohola u kući.«
»Da, naravno.«
»Pretprošlu noć je po prvi put u nekoliko mjeseci bio po barovima. Upleo se u neku svađu i
proveo noć u zatvoru. Danas je vijest osvanula u tabloidima.«
»O ne!«
»Mora se maknuti iz grada. Dobro će mu doći boravak na Nantucketu.«
Claire je sklonila pivo i pola boce Viogniera iz frižidera. Zatim je uzela pivo i iz frižidera u
garaži te votku iz zamrzivača. Sklonila je džin, Mount Gay, Patron, Cuervo, vermut, amareto i
Grand Marnier iz bara ostavivši samo club sodu, tonik, sok od limete i ljepljivu teglu maraski.
Stavila je alkohol u supertajno skrovište, gdje su obično skrivali božične poklone za djecu te
zaključala vrata.
Matthew je trebao stići za nekoliko sati.
Zatim je nazvala u ured. Valjda se ima što obaviti dan prije gale? »Sve je pod kontrolom«,
rekao joj je Gavin.
»Je li se Isabelle javila? Ostavila sam joj poruku u utorak i ponovno jučer, poslala sam joj i
mail, ali nije mi se javila. Bojim se da neće doći na galu.«
»Doći će.«
Zvučao je prilično uvjereno pa se Claire malo opustila.
»Onda ne trebam ništa obaviti?«
»Ništa.«
Jason je vodio djecu na plažu.
»Sigurno ne želiš s nama?« upitao ju je.
»Ma ne, bolje da ostanem i čekam«, odgovorila je Claire.
Čekati što? Matthew neće doći prije sedam navečer. Claire je ponovno obrisala kuhinjsku
radnu površinu. Kuća je bila čista, gostinska soba besprijekorna i udobna kao one u Four
Seasonsu.
Napunila je kuhinju čokoladnim mlijekom i keksima Nilla, dok je zamrzivač bio pun
talijanskog sladoleda s okusom višnje. Zatim je otišla vidjeti Pan. Temperatura joj se spustila
na 38 stupnjeva i mjehurići su je počeli svrbjeti što je bio dobar znak. Sjedila je u krevetu
čitajući Harryja Pottera. Claire joj je donijela čašu hladne vode i šalicu tajlandskog vatrenog
napitka.
»Zao mi je što ne mogu raditi«, rekla je Pan.
»Sve je u redu. Smislit ćemo nešto.«
Claire je potom izišla iz sobe. Bila je nazvala četiri različite dadilje i sad je čekala da joj se
jave. Već će nešto smisliti! Na početku tjedna srela je u gradu Libby Jenkins, jednu od
suvoditeljica prošlogodišnje gale. Libby ju je upitala: »Kako si?«
»Odlično. Sve ide po planu.«
»Bez brige, još je rano da stvari podu po zlu. Sve krene nizbrdo u zadnjoj minuti.« Potom se
nasmijala.
179
GIGA
Claire se isto tako nasmijala, misleći: Žena očito nema namjeru osnažiti moje samopouzdanje.
Bilo kako bilo, sve je visjelo o tankoj niti. Matthew je dolazio s pijančevanja, dadilja je imala
vodene kozice, Isabelle nije razgovarala s njom a najbolja ju je prijateljica ucjenjivala. Kao i
obično, Claire je pokleknula pred Siobhan, umjesto da se bori, ona je popustila. Umjesto da
joj kaže: Ne, neću dopustiti da me ucjenjuješ, rekla joj je: Da, možeš me ucjenjivati. Prekinut
ću s Lockom.
Samo daj da prođe ovaj tjedan, nadodala je.
Okej, složila se Siobhan pa su se pozdravile prijateljski i poljubile se na rastanku.
Nema sumnje da je mjesto gdje je Claire mogla biti od najveće pomoći bila Siobhanina
kuhinja na poslu. No, nije htjela raditi pod Siobhaninim prijekornim okom. Dok bi Claire
sjeckala korijander, Siobhan bi mislila: Grešnica! Preljubnica! Lažljiva Madame Bovary! Zar
te nije briga za svoju dušu?
Claire je provjerila mail: ništa nije pristiglo. Isabelle se nije javila. Potom je otišla pogledati
haljinu za galu. Napokon je našla jednu savršenu kod Gypsyja, zelene boje sa zlatnom čipkom
i s potpisom Colette Dinnigan. Pripijala se uz tijelo i izgledala je zavodljivo i ženstveno —
bila je svilenkasta, čipkasta i seksi. Provjerila je potom cipele s visokom potpeticom te nakit
koji je planirala nositi. Potvrdila je svoju rezervaciju kod frizera. Ujutro se skupilo četrdeset
žena da ukrase prostor stolnjacima, cvjetnim aranžmanima, svijećama, ukusnim i diskretnim
ukrasnim balonima. Lock je trebao održati govor te kratku prezentaciju u PowerPointu.
Adams je trebao pročitati zahvale, a Pietro da Silva voditi dražbu lustera. Matthew je trebao
održati koncert. Claire ja potom potonula u kauč. Nije preostalo ništa drugo doli čekanje —
čekanje da stvari krenu po zlu.
* * *
Svirao je za kraljicu Elizabetu, princezu Dianu, Nelsona Mandelu, Jacquesa Chiraca, Juliu
Roberts, Roberta De Nira, Jacka Nicholso-a, sultana od Bruneja, Dalaj Lamu, svirao je na
drugoj inauguraciji Billa Clintona, na Super Bowlu XXVIII, dodjeli Oscara i Grammyja.
Svirao je na Sheai, Fenwayu, Madison Square Gardenu, Minute Maid Parku, L. A. Forumu,
Soldier Fieldu, Meadowlandsu∗. Nastupao je s Buffettom, Tomom Pettyjem, Dylanom,
Claptonom, Rayem Charlesom, Jerryjem Leejem Lewisom, Harryjem Connickom mladim,
njegovo rame, stavila ruku na njegovu nogu i rekla: »Bio si sjajan. Ponosim se tobom.«
Odmah mu se digao, što za jednog šesnaestogodišnjaka nije bilo neobično. Zapravo je
nekoliko puta i masturbirao misleći na Claire, iako to ne bi nikad priznao njoj ili nekome
drugome. Bila mu je najbliskiji prijatelj, dovoljno bliska da mu bude poput sestre. Nije smio
gajiti te osjećaje prema njoj, no ipak je tako bilo. Kita mu je bila poput kolca od usijanog
čelika; njezina glava na njegovu ramenu i njezina ruka na nozi bile su dvije svijetle, užarene
točke, dok su mu otkucaji srca bili poput pratnje basa s pojačalom. Zar nije i ona to
primijetila? Je li je trebao poljubiti? Htio ju je poljubiti. No, mogla se naljutiti na njega — što
nije htio — ili se nasmijati, što ne bi mogao podnijeti. Razmišljao je još koji trenutak. Je li bio
dovoljno hrabar? Imao je šesnaest godina, no nekako je bio dovoljno mudar da uvidi da se
takav trenutak neće uskoro pojaviti: zamračeni autobus, on zvijezda.
Podignuo joj je glavu i poljubio je. Taj poljubac bio je i ostao jedinstven sve do danas.
Je li to bila tek romantična gluparija? Ovo si je pitanje Matthew neprestano postavljao od
prošlog listopada, kad je saznao da će ponovno vidjeti Claire. Je li sve to bila romantična
gluparija, fiksacija iz njegovih mladenačkih dana? Hoće li kad je vidi u njoj prepoznati onu
osobu koju je nekoć poznavao? Hoće li još uvijek imati sve one vrline koje je čuvao i nosio u
srcu sve ove godine? Je li ostarjela? Je li se promijenila? Pretpostavljao je da je ovo bila ona
∗
Imena najvećih američkih stadiona i parkova.
180
GIGA
vrsta nervoze koja zahvaća ljude što dolaze na proslavu obljetnice mature — što on nikad nije
radio, iz očitih razloga.
Isuse, iščekivanje ga je ubijalo!
Prožimala ga je misao da treba piće. Naravno, držao je alkohol i u avionu, za hitne slučajeve
poput ovog. No zatražio je da ga uklone baš za ovaj let jer se poznavao. Znao je da će htjeti
piti, no nije htio biti pripit kad sretne Claire. Gotovo se uništio dva dana prije. Izišao je van s
Archiejem Coleom, bubnjarom Sugar Shacka, koji je bio tako mlad i neiskusan da nije shvatio
da je Max alkoholičar. Potpuno su se uništili džinom i tekilom pa se Archie potukao s nekim
totalnim bezveznjakom u jednom od klubova. Max je u pokušaju da pomogne Archieu dobio
udarac u oko i završio iza rešetaka. Bio je to primjer tipičnog idiotskog ponašanja, morao je
prestati s time!
Avion je uskoro sletio, no zadržali su se na pisti.
Matthew je izvadio mobitel i poslao Claire poruku: Sletjeli smo. Nervozan sam.
Sekundu poslije oglasio se njegov mobitel. Claire mu je napisala: Nemoj biti. Sama sam kod
kuće.
U zračnoj luci postojao je i posebni dio za privatne avione. Matthew je sjedio i gledao kroz
prozor vrpoljeći se u sjedalu. Pustite me van! Gdje je ona? Negdje tamo.
Napokon su otvorili vratašca i spustili stepenice, a pilot je rekao: »Dobro došli na otok
Nantucket.« Terry i Alfonso, koji su dotad spavali, probudili su se i izišli prije njega. Ponekad
kad bi avion Maxa Westa sletio, mediji ili obični građanin saznali bi za to pa bi ga dočekala
hrpa obožavatelja, vrišteći i mašući mu i zbog tog se uvijek osjećao poput jednog od Beatlesa.
No ovaj put, čekala ga je samo jedna osoba. Osiguranje ju je propustilo jer je stajala na dnu
stepenica, baš kao što je obećala. Matthew ju je pogledao i odmah se izbezumio. Nasmiješila
mu se — zapravo nasmijala poput sedamnae-stogodišnjakinje — te stiskala ruke.
O čemu je razmišljao? Nije bio u stanju razmišljati. Gledao je u nešto prekrasno što je nekoć
izgubio, a sada, na svoje iznenađenje, pronašao. Claire. Ostala je ista, ride kose, mršavih
bijelih zapešća, zelenih očiju. Krenula je prema njemu, a on ju je zagrlio i oči su mu se
ispunile suzama. Nisu ništa rekli. Digao ju je u zrak. Bila je lagana poput pera. Bilo je
čudesno, kao da je bila mrtva sve ove godine pa se na neki način vratila medu žive. Njegova
Claire.
U autu je ona govorila, a on izgledao poput nespretnjakovića. Sjedio je na prednjem sjedalu
njezinog terenca koji je mirisao po sredstvu za čišćenje sagova. Terry i Alfonso sjedili su
odostraga; Alfonso je napokon zapalio jednu, sa zahvalnošću, nakon što ga je Claire uvjerila
da je to u redu, te je pazio da dim ide kroz prozor. Matthew je držao Claire za ruku — nije si
mogao pomoći, jer je prvo i prije svega osjetio strah da će Claire nestati. Isuse, vidio ju je
zadnji put prije dvanaest godina, na koncertu u Boston Gardenu. Došla je iza pozornice s Jasonom koji je u to vrijeme bio njezin zaručnik. Matthew je tada bio oženjen sa Stacey, no
puno je pio te im je brak bio klimav. Stacey je bila ljubomorna na Claire, pa je njihov susret
iza pozornice bio kaotičan i neugodan. Matthew je bio ili pijan ili ušlagiran; previše je
pozornosti poklanjao Jasonu — pokušavajući ga impresionirati ili zastrašiti ga — a premalo
Claire, iako ga je Stacey optužila da je radio upravo suprotno. Onda je Claire nestala među
gomilom, a Matthew je bio previše ušlagiran da mu bude žao zbog toga. Požalio je mjesecima
poslije, tijekom svog prvog odvikavanja u Hazeldenu.
Neće je ponovno izgubiti! Bila je potpuna i savršena, otkrivena rukotvorina. Ona to nije znala
dok je zvonko pričala o gali, no on je nije namjeravao pustiti.
Dovezla je Terrya i Alfonsa do hotela te su onda ostali sami. Opet mu je zahvalila na
koncertu, a on joj je rekao: »Sve bih učinio za tebe, Claire Danner, to znaš.«
Dok su stajali na semaforu, pružila je ruku prema njemu te mu dotakla lice. »Gdje si ovo
181
GIGA
zaradio?«
Imao je tamno ljubičasti podočnjak ispod oka te ponešto žutih mrlja na otečenom gornjem
dijelu obraza, gdje je primio udarac.
»Pretjerao sam«, odgovorio joj je. »Dobio sam ono što sam zaslužio.«
»Jesi li pio?« upitala ga je Claire.
»Pio i ponašao se glupo«, rekao je Matthew. Trebao je nekoga tko će ga dovesti u red te
izvesti na pravi put. Nekoga poput Claire! »To se neće ponoviti dok sam ovdje, obećavam.«
»Okej.«
Zaustavili su se na kolnom prilazu. Kuća je bila velika i ljupka, osvijetljena iznutra. Zamišljao
je Claire baš u takvoj kući, sretnu i vedru. Ona je to zaslužila.
»Već smo stigli?« rekao je. Trebao ju je zamoliti da se još malo voze uokolo, da mu pokaže
otok, iako je skoro bio potpuni mrak. Nije htio ući unutra i suočiti se s mužem i djecom. Htio
je Claire samo za sebe.
»Jesmo«, rekla je.
Max West bio je rock-zvijezda, no otkad su Bess i psi otišli, navikao se na to da bude sam.
Claire je živjela u kući punoj ljudi: njezin muž i hrpa djece. Tako puno ljudi!
»Matthew, ovo je Jason«, rekla je Claire »Sjećaš li se mog muža, Jasona Crispina?«
Matthew se nije sjećao Jasona. Ne bi ga mogao izdvojiti da je morao birati između njega i
nekog drugog — davno su se sreli, Matthew se stalno uništavao te ništa vezano za Jasona nije
bilo upečadjivo. Bio je krupnije grade — krupniji od Matthewa — imao čvrste mišiće,
preplanulu put, plavu kosu i bradu staru jedan dan. Bio je prilično zgodan tip, Matthew je
pretpostavljao, no je li bio dovoljno poseban za Claire? Max nije vjerovao. Bi li ga Matthew
mogao izazvati na svađu? To se još treba vidjeti.
»Hej, čovječe, kako si?« upitao ga je Jason. Imao je čvrst stisak ruke i sjaj zanosa u očima
koji je viđao kod svih koji bi upoznavali Maxa Westa. »Drago mi je što smo se opet sreli. Ja
sam tvoj veliki obožavatelj!«
Matthew se nasmiješio. Bio je tako neimpresivan. Nedovoljno poseban za Claire, ni približno
poseban. Najzanimljivija stvar u vezi s Jasonom bila je ta da je pio iz plave plastične čaše
kakve se dobivaju na stadionima. Je li to bilo pivo? Ako i jest, hoće li mu Neimpresivni Jason
ponuditi jedno? Jer, uznemiravao ga je boravak u Clairinoj kući i upoznavanje s ostatkom
obitelji, a kad je bio uznemiren, postajao je i žedan. Trebao je piće.
Neimpresivni Jason primijetio je Matthewov pogled. Iskapio je čašu do kraja te rekao:
»Ledeni čaj. Hoćeš jedan?«
Ledeni čaj ? Matthew je zamalo zagundao. Bruce ih je nazvao.
»Ne hvala, stari«, rekao je Matthew. »Sve je okej.«
U međuvremenu Claire je poredala djecu poput ruskih babuški, spremnu da ga upoznaju te je
govorila njihova imena. Jaden, Odyssey... ili je rekla Honesty? Nije uhvatio treće ime, ali je
razumio da se beba zove Zack. Djeca su bila divna, prekrasna, sa zlaćanoriđom kosom,
ljetnim tenom, krezubim osmijesima. Ovo su bila njegova djeca.
»Drago mi je!« rekao je Matthew djeci. »Donio sam vam darove!« Otvorio je putnu torbu i
izvadio crnu vrećicu Louis Vuitton koju mu je njegova asistentica Ashland predala na asfaltu
zračne luke LAX. Poslao ju je na Rodeo Drive u zadnji čas da kupi darove za djecu. Oni su
mali, rekao joj je. Ili su možda neki od njih malo narasli. Dva dečka i dvije curice. Neka bude
šaroliko.
Djeca su hitro odmatala darove kao da je božično jutro. On, Matthew, bio je Djed Božićnjak.
Claire i Jason sve su pristojno promatrali. Claire je rekla: »Matthew, nisi im trebao ništa
donijeti. Već imaju sve što se može imati.«
»Ali nemamo ovo!« uzviknuo je najstariji dečko — kako se ono zvao? Držao je srebrni
upaljač Colibri.
182
GIGA
»Sto je to?« rekla je Claire. »Daj da vidim.« Otvorila ga je te se potom stvorio plamen.
»Upaljač.« Matthew je bio ispunjen stravom. To je bio potez tipičan za rock-zvijezdu: kupiti
desetogodiš-njaku upaljač u vrijednosti od sto dolara tako da može početi pušiti travu u
podrumu sa stilom.
»Vrati mi ga, mama!« rekao je klinac. »Želim ga natrag!« »S ovim ćeš zapaliti kuću«, rekla je
Claire te se smijala, valjda. Osjećala se napetost u zraku. Matthew nije mogao pogledati
Jasona. Najgore je bilo to što će sad Matthew morati otpustiti Ashland. Upaljač? Sto joj je
bilo?
»Čega još ima ovdje?« upitao se Matthew nervozno. Nargila? Pištolj?
Bila su tu još dva svilena šala Louis Vuitton i plave nijanse sjenila za oči Chanel za curice.
Claire je izgledala kao da će joj svako malo iskočiti žila. Sad sigurno neće pobjeći s njime. U
kutiji za Zacka nalazio se autić Ferrari Testarossa na daljinsko upravljanje. Svi su se oduševili
time osim bebe. Jason je izgledao posebno očaran. Max je uzdahnuo, sad već malo opušteniji.
Okej, Ashland će zadržati posao.
»Mogu li te nečim ponuditi?« rekla je Claire. »Imamo ledeni čaj, vodu, mlijeko, čokoladno
mlijeko, sok od naranče, šipka te jabuke i brusnice, ili mogu skuhati kavu. Espresso,
cappuccino, običnu, bez kofeina...?«
Matthew je žarko želio zamoliti za jedno pivo. Samo jedno ohlađeno pivo — situacija je bila
izvanredno stresna, pa je zaslužio jedno. Nije se htio napiti. On je bio miljenik džina, pivo je
za njega bilo poput soka. No nije se usudio pitati, razočarao bi Claire te bi znala koliko je on
zapravo slab i da ne može izdržati niti deset minuta bez pića. Odlučio se za kavu, a Claire je
napunila punu posudu za kavu.
Večer se vukla. Matthew je htio biti s Claire, i to samo s njom — naposljetku, došao je da vidi
nju — no njezina je kuća bila poput cirkusa ili mola jedne večeri u kolovozu — što je bila
prepreka, naravno. Upoznali su ga i s dadiljom, Tajlandankom Pan, koja je imala vodene
kozice. Stajala je preko puta te mu se naklonila, a on je pomislio na Ace u Bangkoku. (Na
kraju joj je dao pet tisuća dolara da joj pomogne plaćanje studija.)
»Sawadee krup!« rekao je Matthew. Znao je reći »bok« na četrdeset jezika. Je li Claire to
znala? Pan se zacerekala te se vratila natrag u sobu. Matthew bi radije razgovarao s Pan, no
Neimpresivni Jason stajao je odmah do njega dosađujući mu.
»I tako, stari, bio si na turneji po Aziji. Kako je to prošlo?«
Kako je to prošlo? Matthew je mogao pričati o tome cijeli dan. Svirao je za ljude različitih
vjeroispovijesti — budiste, muslimane, hin-duiste — no Neimpresivni Jason je, kao i svaki
drugi Amerikanac, htio razgovarati o djevojkama, pogodnostima i novcu. Matthew je trebao
piće. Trebao je vremena u tišini nasamo s Claire. Činilo mu se nevjerojatnim da je
čovječanstvo izumilo iPod, plastičnu pločicu tešku 300 grama u koju stane dvadeset tisuća
pjesama, no ne može naći način da otputujemo dvadeset godina unatrag, u najsretnije dane
naših života i da tamo ostanemo. Claire!
Skakala je oko njega — donijela je zdjelicu s keksima Nilla, što su bili njegovi najdraži, te mu
dala vrećicu smrznutoga graška za oko. Kad je već bilo kasno, ispričala se i otišla spremiti
djecu za spavanje.
»Tako mi je drago što smo se vidjeli«, rekla mu je prije nego što se popela na kat. »Stvarno
mi je drago što si ovdje.«
»No vratit ćeš se ovdje, zar ne?« rekao je. Žudnja mu je otežavala govor. Zvučao je sam sebi
kao da odaje svoje namjere.
Jason se utišao te je gledao Claire.
»Hoću«, rekla je Claire. »Spustit ću se za laku noć.«
Bio je lud, mislio je, što je vjerovao da će moći provesti nešto vremena nasamo s Claire dok
joj je muž kod kuće. Bilo bi pametnije čekati do jutra kad Neimpresivni Jason ide na posao.
183
GIGA
Međutim, na Matthewovo zadovoljstvo, Jason se povukao ranije (dizao se rano ujutro, rekao
je i činilo se kao da se ispričava). Matthew se rukovao s njim, smušen što Jason odlazi.
Osjećaj da se nalazi u vremenskom zakrivku postajao je sve snažniji. Koliko su noći Matthew
i Claire proveli gledajući film, čekajući da Sweet Jane ode spavati pa da se mogu hvatati?
Ostavljen na vlastitu odgovornost, Matthew je premetao hladnjak tražeći pivo. Ničeg nije bilo.
Imali su i mali bar u dnevnoj sobi, prekrasni ugrađeni bar s redovima sjajnih čaša, no u
odjeljcima su bili samo mikseri i hrana za ukrašavanje jela. Claire je obavila svoj zadatak.
Znao je da je to učinila iz ljubavi, kao znak da mu želi dobro, no ipak ga je izluđivalo. Mislio
je da više neće preživjeti ni minutu bez pića, pa se hitro iskrao do frižidera u garaži. Prazan!
Vratio se u dnevni boravak, poražen, tresući se od previše kofeina. Tajlandska dadilja pojavila
se u spavaćici. Primijetio je njezinu ogrlicu — s malim srebrnim zvoncem — te je posegnuo
da ga dodirne. »To je lijepo«, rekao je.
»Hvala«, rekla je ona. Bila je prekrivena crvenim točkicama. »Donijeti vama nešto?«
Trebam piće! pomislio je. Mogao je nagovoriti dadilju da mu pomogne! No, Claire će znati,
saznat će i bit će jako razočarana, a možda, kao i Bess, ima nultu toleranciju pa će ga zamoliti
da ode.
»Sve je okej«, rekao je. »Hvala!«
Pan se naklonila, a Matthew se sklonio na stražnju terasu. Nježna, modra koža oko oka bolno
mu je pulsirala. Bio je rock-zvijezda, svijet je držao na dlanu. Mogao je imati što god želi. No
je li mogao imati Claire? Bess je uvijek govorila da je poput razmaženog djeteta. Naviknut na
instantno zadovoljenje. Najbolje stvari u životu, rekla je Bess, one su na koje moraš čekati.
Pa čekao je dvadeset godina na Claire. Mogao je čekati još deset minuta, zar ne? Je li i ona
osjećala isto prema njemu? Hoće li otići s njim? Htio je znati, sad!
Sutra će, mislio je, popiti nešto.
* * *
Bio je tu, u njezinoj kući. Još joj je bilo teško povjerovati.
Drugi Matthewov dolazak.
Čekao ju je na stražnjoj terasi laktova naslonjenih odostraga na ogradu, raširenih nogu. Bio je
u trapericama i bos, iščekujući je.
Ona se nasmiješila. On je ovdje! To je on!
»Bože«, rekao je. »Još si uvijek prekrasna.«
Taj glas. Uvijek ju je više očaravao njegov glas negoli izgled.
Stavio je ruku oko njezina struka i ona se naslonila na njega. Bilo je to prijateljski i udobno;
ponovno su postojali ono što su nekad bili, tinejdžeri.
»Tako je sjajno što smo se vidjeli.«
»Znam«, rekla je. »Iskreno? Imam osjećaj kao da se nikad nismo rastali.«
Privukao ju je k sebi. Potom neko vrijeme nisu ništa rekli, iako je bilo stvari koje ga je mogla
pitati, stvari koje je htjela znati — o Bess, o njegovom alkoholizmu, o njegovoj slavnoj vezi
sa Savannah Bright — no nekako je bilo bolje da se pretvaraju na minutu da se ništa od toga
nije dogodilo. Htjela je zaboraviti Locka i Jasona i djecu u kući i jednostavno pokušati
pronaći staru sebe. Htjela je biti ona djevojka na molu, na pješčanim dinama koja jedući
jastoge uskače na suvozačevo mjesto u žutu bubu. Htjela je predahnuti u Matthewovu naručju
te se pretvarati na pet minuta.
Mirisao je isto. Kako je to moguće? Kao tinejdžer mirisao je na prašak za pranje rublja sa
sniženja koji je rabila Sweet Jane i na dim cigareta starije sestre koje bi on dovršavao. I tako
je još uvijek mirisao. Pogledala ga je u lice, lice koje je u zadnjih dvanaest godina najčešće
viđala na VHl. Počeo joj je pjevušiti u uho, a onda je pjevušenje prešlo u pjevanje. Pjevao je
jako tiho »Stormy eyes« u njezino uho. Privatni koncert za Claire. Pjesmu je napisao za nju
184
GIGA
tjedan prije nego što su se rastali. To je bio njegov prvi hit.
Rukama joj je držao lice. Sad je plakala — naravno da je plakala. Nije joj mogao pjevati tu
pjesmu i očekivati da ne zaplače. A onda ju je poljubio. Poljubio ju je lagano, pažljivo, a ona
je pomislila na Matthewa u zamračenom autobusu, na iznenadnu zvijezdu, iznenađenje.
»Sweet Rosie O Grady«, na Matthewa s gitarom prebačenom preko leda, Matthewa kako stoji
pokraj stola za pregled: Claire je bila trudna, znala je da je bila, Matthew je trebao prodati
svoju Pealicu, a ona ići u pakao. Anemija! Na Matthewa na pozornici kod Ponyja, Claire iza
njega kako udara defom o bok poput Tracy Partridge — on je tad već bio prošlost, shvatila je
to prije nego što mu je Bruce prišao, prije nego što su se odvezli u New York u Bruceovu
Pintu i prije nego što joj je Bruce kupio cheeseburger i Coca-Colu na odmorištu na autocesti.
Mogla ga je zadržati uza se, znala je to, no pustila ga je i gle što se dogodilo. Postao je
zvijezda. I vratio joj se kao zvijezda. Bio je tu.
Je li jedan poljubac mogao biti satkan od svih tih misli? Činilo se nemogućim, no bilo je tako.
On se pomaknuo unatrag. »Volim te, Claire. Želim da podeš sa mnom kad odem odavde.«
Ona je bila zbunjena. »I što onda?« rekla je.
»Živjet ćemo zajedno. Vjenčati se.«
»Matthew?« rekla je. U početku joj se učinilo smiješnim, no odmah potom tužnim. Bio je
tako zbunjen. I ona je bila zbunjena, više nego što je on to mogao znati.
»Hoćeš li?« rekao je.
»Joj«, rekla je. Joj, joj,joj! Isuse Bože premili. On ju je pitao za ozbiljno. On je to stvarno
mislio. »Da bar mogu. Vjeruj mi, dio mene bi stvarno želio.«
»Djeca mogu biti s nama. Imat će privatnog učitelja — mnogi ljudi na turneji tako rade. Bit će
dobro za njih da vide druge zemlje, nauče strane jezike, iskuse nove kulture.«
»Matthew«, rekla mu je. »Moj život je ovdje.« »Možeš ga imati uz mene. Molim te. Trebam
te.« »Ti trebaš nekoga, a taj netko nisam ja.« »Jesi. Želiš reći da ti ne osjećaš isto za mene?«
Osjećala je nešto. Sto to? Tragove stare boljke u srcu, intenzivnu nostalgiju, oduševljenje što
ga je vidjela, dotaknula i čula kako joj govori da je još prekrasna. Dio nje htio je pobjeći s
njime; dio nje htio je pobjeći od zbrke koju je stvorila, jednostavno otići, zbrisati, otputovati
na turneju, povesti djecu ili ih ostaviti tu, pobjeći odatle. Osjećala je puno toga, ali ništa od
toga nije pomiješala s ljubavlju.
Poljubila ga je u vrh nosa. Još je imao ožiljak od vodenih kozica koje je dobio kad je imao
sedam godina. Nije ga vidjela cijelu vječnost, no još ga je uvijek dobro poznavala; znala je što
je najbolje za njega. Nije htio otići u Californiju snimiti album, nije ju htio ostaviti. Ona mu je
rekla: Ako ne budeš išao, propustit ćeš svoju priliku! Svađali su se oko toga, ali ona je
inzistirala: Moraš ići! Nije mogao shvatiti zašto ga je tjerala. Trebalo je biti obrnuto: on je
trebao biti taj koji je htio ići, a ona ta koja moli da ostane. Stvari su bile naopake. Otišao je,
napisao »Stormy eyes« i postao ikona rock-glazbe.
On je vjerojatno sve to zaboravio. Podsjetit će ga sutra ujutro. Zatim je položila glavu na
njegova prsa. Unutra je njegovo srce lupalo.
»Sve će biti u redu«, rekla je. Netko joj je to nedavno rekao, ali tko?
Osjetila je da se Matthew počeo opuštati, kao da joj je povjerovao.
185
GIGA
DVANAESTO POGLAVLJE
Ona ga gurne
Probudila se uz bujicu adrenalina, kao da je netko do nje zazvonio na vrata. To je bilo to.
Dolazak na start.
Jason je otišao u Downyflake; doručkovat će, provjeriti kako ide na gradilištu te se vratiti do
deset tako da Claire može otići do šatora radi uređivanja. Ostavio joj je poruku na kuhinjskom
šanku: Pogledaj van.
Pogledala je: mnoštvo ljudi stajalo je u slijepoj ulici ispred njihove kuće. Sto su to radili?
»Autogrami«, rekao je glas iza nje. Claire se okrenula. Matthew je virio iza njezinog ramena i
gledao kroz prozor. »Ovdje su zbog mene.«
»Da?« rekla je Claire. »Stvarno?« Ovo nije predvidjela — da će ljudi znati da je Matthew kod
njih, da će doći ovamo, kampirati s mobitelima i iPodovima, nadajući se da će ga vidjeti,
dodirnuti, razgovarati s njime.
»Stvarno«, rekao je Matthew.
»To se događa kamo god ideš?«
»Svugdje.«
»Oko ti izgleda bolje.«
»Da?«
»Ne«, rekla je. On se nasmijao, no znala je da pati. Zaključila je da je problem bio u tome što
nikad nisu imali pravi zaključak. Njihov odnos bio je logorska vatra koja se godinama dimila,
nisu je ugasili. Matthew je bio usamljen bez Bess, bio je talac alkoholizma teše hvatao za
Claire jer je ona značila sigurnost. Ili je on to vjerovao. No nisu se mogli vratiti u Wildwood
Crest i u 1987., bez obzira koliko oni to htjeli.
»Sto bi htio za doručak?«
»Jednu Bloody Mary.«
»Matthew.«
»Šalim se.«
»Obećao si mi da ćeš biti trijezan večeras.«
»Šalim se!«
Claire ga je uhvatila za ruku. Čula je Zacka kako plače gore. »Ja te ne bih usrećila.«
»Ne slažem se«, rekao je.
Dodirnula mu je obraz, pažljivo, ispod modrog oka.
»Volim te, Claire«, rekao je.
A ona je rekla: »Znam.«
Sad je bila Katica za sve. Trebala je još naći dadilju, no dok je slagala toranj palačinki za
Matthewa i djecu, sinulo joj je. Izišla je van. Okupljeni u slijepoj ulici, promatrači su sličili na
grčki zbor. Claire je prišla trima tinejdžerkama te ih pitala može li koja od njih čuvati djecu te
večeri. Sve tri mislile su upasti na zabavu da čuju Maxa Westa, no jedna od njih — najstarija i
najnormalnijeg izgleda, imena Hannah — pristala je čuvati djecu ako se bude mogla slikati s
Maxom Westom.
»Dogovoreno«, rekla je Claire. »Trebat ćemo te od pet.«
Bila je poput Energizer Bunnyja. Bila je voditeljica pozornice, nadzornica, superžena za
obavljanje više zadataka. Zavezala je petsto srebrnih balona za naslone stolica, stavila je na
stolove cvjetne aranžmane i izravnala stolnjake, pregledala je program s Gavinom, provjerila
je garderobu — tamo nema alkohola, zar ne? Okej. Savila je programe, nazvala Jasona
dvanaest puta — Shea je išla na rođendansku zabavu od jedan do tri, dar je bio umotan, trebao
ju je samo odvesti i doći po nju, a Zack je mogao spavati u autu. J. D. je išao kod Fiskeovih, a
186
GIGA
Ottilie si nije smjela staviti maškaru koju joj je Matthew poklonio ma koliko bila uvjerljiva u
nagovaranju. Za djecu danas nema televizije, a za Jasona cigareta.
»Trebam te šarmantnog večeras. Razgovaraj s ljudima, čavrljaj, iako to mrziš. Dogovoreno,
Jase?«
»Dogovoreno, šefice«, rekao je.
Claire je izbjegavala kuhinju. Siobhan bi joj dala da nešto radi, pa iako nije imala vremena
pripremiti petsto rundi kroasana s kalupom za kolače, bila bi prevelika kukavica da odbije
Siobhan.
Claire nije vidjela Locka ni Isabelle.
Kad se dovezla kući da pokupi Matthewa, našla ga je kako se druži s promatračima u slijepoj
ulici. Je li mu itko od njih dao alkohola ili trave? Bila je sumnjičava, no nije imala vremena za
ispitivanje.
»Moramo ići!« rekla je.
U autu Matthew je rekao: »Dišeš li?«
Claire je rekla: »Ako ne odvučemo guzice, kasnit ćemo.«
Rekao je: »Mislim da te nikad nisam vidio takvu.«
Pokupili su Terryja i Alfonsa te se odvezli do šatora na provjeru zvuka. Ovog puta Claire je
tražila Locka i Isabelle — bez sreće — te je osjetila bljesak kreposne indignacije. Gdje su
bili? Zašto nisu pomagali — izvršni direktor i suvoditeljica gale? Claire je ponovno provjerila
svlačionicu dok je Matthew bio na pozornici. Ovdje nema alkohola, zar ne? Nema. Claire je
potom otišla k frizeru. Dok je držala glavu naslonjenu na umivaonik po kojoj je tekla vruća
voda, frizer joj je rekao: »Činite se prilično napetom.«
Da, pomislila je Claire. Gdje da počne s objašnjavanjem? Danas je bio taj dan, večeras ta noć,
kulminacija jednogodišnjeg posla. Toliko se toga dogodilo, toliko toga promijenilo. Ona se
promijenila. Provela je stotine sati i potrošila tisuće dolara (tisuće sati i desetke tisuća dolara).
Doživjela je sav onaj stres i bol u srcu koje su joj obećali na početku. I za osam sati sve će biti
gotovo. Claire će biti u krevetu. Ta pomisao trebala je biti izvor ogromne radosti i olakšanja,
no umjesto toga Claire je hvatala depresija. Sve to iščekivanje, spremanje i pripremanje, kao i
sve ostalo, završit će. Ostat će im... što? Hrpa novca. Nada i sreća za djecu koja ga trebaju. To
je bila svrha svega.
* * *
Gavin je stigao do Isabelline kuće u pet. Imali su vremena za jedno piće, a onda su morali
krenuti: Gavin je bio zadužen za bezbroj stvari u šatoru. Gala neće dobro ispasti bez njega i
njegova vođenja. Trebao je preskočiti piće, produžiti i pohitati prema šatoru, no Isabelle je
bila neumoljiva — Dođi u pet, imat ćemo vremena za jedno piće — i Gavinu je bilo
nemoguće odbiti je.
Sjedila je na klupi u predvorju, pokraj jezerca s koi šaranima, kad je stigao. Nije trebao kucati,
ulazna vrata bila su širom otvorena a ona ga je čekala, obučena u divnu crvenu haljinu, i s
kosom koja joj je padala niz leda poput slapa. Podigla je glavu kad je ušao i vidjelo se da je
plakala.
»Jesi li dobro?« upitao ju je.
Ona je samo pala u njegov zagrljaj. Time su propali planovi za jedno lagano, opuštajuće — i
brzo — piće.
»Upravo sam se čula s bivšim mužem«, rekla je.
Nije imao vremena za to. Morao je ići do šatora; trenutačno je tamo bilo pedeset volontera
koji su oblačili crne majice kratkih rukava i jeli hranu za osoblje — hot dogove i salatu od
makarona koju im je donirao Stop&Shop — čekajući njega da im da zaduženja. Gavin se nije
razumio u odnose s bivšim muževima ili općenito u emocionalnu intimnost. Možda ga se
187
GIGA
moglo smatrati zaokupljenim samim sobom — što je vjerojatno i bilo istinito — no tuđi
problemi nikad nisu posve zaokupljali njegovu pažnju. Ali u ovom slučaju njegova je
šutljivost bila opravdana. Trebao je otići do šatora! Voditi galu! Isabelle je bila suvoditeljica,
trebala je to znati.
»Je li sve u redu?« upitao ju je.
»Zvao je tobože da mi poželi sreću večeras«, rekla je. »No, svaki put kad se čujemo, završimo
u onom starom emotivnom vrtlogu.«
Gavin ju je i dalje držao. Osjećao je njezinu toplinu u naručju, a mirisala je na šećer u prahu.
»Napravila sam takvu budalu od sebe prošle jeseni«, rekla je. »Bio je tu neki muškarac. Bila
sam zaljubljena u njega, rekao mi je da je i on zaljubljen u mene. Zapravo, rekao mi je da se
on prvi zaljubio u mene i da sam se zato ja zaljubila u njega. No bio je kompulzivni lažljivac.
Nije mogao ostaviti ženu, nikad nije ni namjeravao, unatoč čestim obećanjima da hoće, a
zatim je tvrdio da ostaje s njom samo zbog financijskih razloga, da voli mene, ali da nije
mogao dopustiti da ga žena dovede u tešku situaciju. Imao je i djecu, retardiranu kćer kod
kuće i dva dečka u internatu. Nije ih htio izgubiti...« Zastala je. »Mogu li te ponuditi nečim?«
»Ah«, rekao je Gavin. »Naravno.« Duboko je udahnuo. Iz jezerca s koi šaranima podno
njegovih nogu dopiralo je grgoljenje; gledao je ribe u vodi. Možda bi bilo bolje da se rodio
kao riba. Zbunjivao ga je svijet ljudskih bića i uspostavljanje ozbiljnijeg kontakta s njima
(Lock i Claire, Edward i Siobhan, dečki koji su ga obmanuli kod Kapp&Lehigha, jadna Diana
Preli u spremištu sredstava za čišćenje, čak i njegovi roditelji — nikad ih nije razumio). Nije
znao koliko čvrsto ili nježno držati Isabelle. Bacila se u njegovo naručje, no sad ju je držao
već nekoliko minuta. Treba li je pustiti ili je privući bliže? »Ali trebali bismo uskoro krenuti.«
Podigla je lice prema njegovom. »Hoćeš li me poljubiti?«
Bilo je službeno: bio je zbunjen. Koliko si je puta prigovorio što nije poljubio Isabelle one
večeri kad su pripremali pozivnice, kad su bili sami, jedno do drugoga pod omamljujućom
čarolijom noćnog vrta? To je bio bolni trenutak kukavičluka s njegove strane, propuštena
prilika. No sad je bilo drukčije. Sunčeva svjetlost bila je intenzivna i svaki Gavinov mišić i
svaka tetiva osjećali su snažnu potrebu da se krenel Uvijek je dolazio točno na vrijeme (za što
je krivio svog oca: Doći ranije znači doći na vrijeme, doći na vrijeme znači kasniti, kasniti
znači biti zaboravljen). Nije bilo vremena za ljubljenje, no Isabelle se već bila namjestila —
treptala je zatvorenih očiju, podigla je lice, a usne su joj bile blago otvorene. Gavin je bio
muškarac i nije ga se trebalo pitati dvaput. Poljubio ju je. Poljubac je bio lagan i sladak; ona je
bila poput kolačića, bombončić. U prošlosti je bio previše agresivan sa ženama, no možda
zbog toga što ostale žene nisu bile tako slasne poput Isabelle.
Ona mu se nasmiješila. »Hvala ti«, rekla je. Naslonila je glavu na njegova prsa. Dodirnuo joj
je svilenkasti slap kose. »Veselim se ovoj večeri.«
»Da«, rekao je. »I ja isto.«
* * *
Gavin je vodio brigu o svemu. Imao je mapu s tisuću imena i sto stolova s brojevima. Imao je
program. Imao je kartice za Lockov i Adamsov govor. Raspodijelio je volontere. On je bio
osoba kojoj se obraćala produkcijska ekipa, Siobhan i njezina ekipa te Max West u garderobi.
»Ako imate pitanja«, Lock je čuo ženu u volonterskoj crnoj majici, »obratite se onom
zgodnom tipu u madras hlačama.«
Lock je imao jedno pitanje. Imao je više pitanja. Ben Franklin je tvrdio da nedostaje više od
pedeset tisuća dolara na bankovnom računu. Pedeset tisuća dolara! Lock je proveo cijeli dan
zadubljen u financijska izvješća — dok je Gavin bio u šatoru i bavio se organizacijom — za
slučaj da je Ben Franklin zaista prolupao. Ali ne: Lock je vidio da je dio novca ukraden sa
svakog pologa i bilo mu je zlo od toga. Neće samo Gavin biti otpušten (vjerojatno i uhićen)
188
GIGA
već će možda i Lock izgubiti posao jer nije dobro nadzirao. Ili će ga možda uvući u cijelu
priču. Bilo je nezamislivo da se zbog ovoga Lockovo ime može vući po blatu.
Lock je bio prvi koji je došao po piće na bar. Naručio je čaše bijelog vina za sebe i Daphne, te
colu sa cherryjem za Heather, no cijelo je vrijeme držao na oku Gavina koji je očito bio u
svom elementu sa svojom mapom i handsfree uređajem, uživajući u vlastitoj uobraženosti.
Kako se Lock mogao ne osjećati strašno izdanim? Jedne minute izdanim, a druge
licemjernim. Lock je skrivao vlastite grijehe — i samo je zbog toga odlučio suočiti se s
Gavinom tek kad gala završi. Htio je to učiniti brzo i blago — ne samo zato da mini-mizira
negativni publicitet o udruzi već i za Gavinovo dobro.
Lock je brzo ispio svoju prvu čašu vina. Ugledao je Claire s druge strane zelenog i prostranog
terena. Izgledala je divno. Prokletstvo! Bolio ga je sam pogled na nju. Njezina haljina bila je
svijetlozelene i zlatne boje te joj je tako obavijala tijelo da ga je Lock mogao zamisliti golog
ispod tog svilenkastog materijala. Noge su joj izgledale nevjerojatno zbog visokih peta, a
hodala je graciozno u njima, čak i po travi. Kosa joj je bila izravnana i glatka i padala joj je
niz lice u prekrasnim pramenovima. Sva je blještala, poput filmske zvijezde. Svi su je gledali,
svi su htjeli razgovarati s njom. Lock je osjetio val ljubomore — ona je bila njegova!
Naručio je još jedno piće. Morao je biti oprezan jer nije htio popiti previše prije govora
zahvale svima koji su došli i prezentacije. No misli su mu ludo jurile s jedne strane na drugu,
poput saonica bez vozača, juhuuu, niz planinu, niz dvostruku padinu — Gavin, Claire,
Daphne, Heather. Oko njega je posluživanje aperitivima bilo u punom jeku. Svi su čavrljali i
smijali se. Trebao je izići ispred svih i zablistati — to je bio njegov posao. Prvo je htio naći
Daphne i Heather. Trebalo je paziti na Daphne, a Lock nije htio potratiti ni jednu sekundu
koju je mogao provesti s Heather: još dva dana i vraćala se natrag u školu. Bilo je tu i ljudi s
kojima je trebalo razgovarati. Prilazili su mu jedan za drugim postavljajući mu se na put;
trebalo se rukovati, uspostaviti ili osnažiti veze. Htio je držati na oku Claire. I Gavina.
Izgledao je raspoložen za čavrljanje, no mozak mu je bio negdje sasvim drugdje. Gledao je
skrivećki Isabelle French koja je izgledala sjajno u crvenoj haljini. Isabelle je isto bila
nepredvidiva; tako se uzrujala, uvrijedila zbog poniženja u časopisu. Rekla je da će raditi na
gali do kraja, no da će onda napustiti mjesto u odboru. Odustati od doniranja novčanih
sredstava. Bit će to još jedna mrlja u Lockovoj biografiji.
Lock je vidio Daphne i Heather kako razgovaraju s jednim od njihovih susjeda. Daphne je
držala praznu vinsku čašu u zraku da je Lock vidi. Uputio se prema baru da joj donese još
jedno piće. Daphne! Claire! Isabelle! Gavin!
Gavin!
Kad se Lock približio baru, Gavin je tamo stajao sam. Bio je naslonjen na šank na
neuobičajeno opušten način, kao da glumi u vesternu. Kad je ugledao Locka, nakesio se.
»Ovo je sjajno«, rekao je. »Koliko ljudi. Nevjerojatno.«
Lock je precijenio svoju ljubaznost. Nije mogao podnijeti ni jedan Gavinov komentar o tome
kako je gala sjajna kad je tip pokrao udrugu za više od pedeset tisuća dolara. Dok ga je sad
promatrao, sve mu se posložilo i imalo smisla — Gavinov nemir u uredu, svojatanje vođenja
financija, vođenje brige o tome da ide u banku za vrijeme ručka, čak i to kako je izgledao kad
bi se vratio iz banke, poput mačka koji je upravo smazao kanarinca. Lock je zapravo mislio da
se Gavinu sviđa neka od blagajnica u banci, toliko bi bila očita promjena u njegovu držanju,
od službenog do omamljenog. Benova unuka Eliza prva je posumnjala u Gavina. Obraćala je
posebnu pozornost na transakcije udruge, jer je njezin djed bio u upravnom odboru. Zašto je
Gavin izlazio s toliko gotovine? Tisuće dolara, rekla je Benu.
Ne čini se u redu, rekla je.
A Ben je rekao: Ne, draga moja, nimalo.
Lock si je obećao da će čekati do ponedjeljka da razgovara s Gavinom o financijama, no zbog
gnjeva, vina i pravca svojih misli, nije više mogao čekati. Bili su samo njih dvojica za barom,
189
GIGA
nikog drugog u blizini. Kakvi su bili izgledi...? Bio je to znak.
»Moram s tobom razgovarati o nečemu«, rekao je Lock.
Smijeh je nestao s Gavinova lica kao u čovjeka koji skače s vrha zgrade. »Novac je u putnoj
torbi«, rekao je. »U autu. Želim ga vratiti.«
Lock je zurio u njega. Nije bio spreman ni na priznanje ni na ponudu da se novac vrati. Držao
je novac u svom autu? Htio ga je vratiti?
»Neće ići tako lako«, rekao je Lock.
Gavin si je pročistio grlo. »Znam za tebe i Claire«, rekao je.
Sad je Lock bio taj koji je (zamalo) izgubio prisebnost. No uto je pipničar gurnuo niz šank
Lockova pića te je Lock uspio skrenuti pozornost dovoljno dugo da uzme pića i ubaci
nekoliko dolara u posudu za napojnice. Zna za Claire? Ne! Kako? Lockove su oči tražile
Heather. Isuse.
»Ne znam o čemu govoriš«, rekao je Lock.
Gavin je uzdahnuo. »Jedne sam večeri došao u ured kad si bio tamo s njom. Sve sam vidio,
sve čuo...«
Sve vidio, sve čuo? To je pogodilo Lockov senzibilitet. Jedne večeri kad su on i Claire vodili
ljubav, Gavin je bio prisutan i gledao ih?
»Okej«, rekao je Lock s neobičnom mirnoćom. Učinio je taktičku pogrešku, trebao je čekati
kao što je i planirao.
»Reći ću Daphne«, rekao je Gavin. »Reći ću Heather. Reći ću Jasonu Crispinu. Reći ću
Isabelle. Lansirat ću tu ružnu istinu pod ovim šatorom te će do kraja večere svi znati.«
»Učinio bi to?« pitao je Lock. »Naravno da bi. Već mjesecima potkradaš udrugu, stoga me
nimalo ne iznenađuje da si spreman na ucjenu samo da se izvučeš iz nevolja.«
»Želim vratiti novac«, rekao je Gavin. »Bila je to greška.«
Greška? Lock je provjerio je li itko oko njih prisluškivao. Je li pipničar slušao? Lock je trebao
nešto poduzeti da sve ostane po starom, nije se mogao nositi s time sada.
»Možemo razgovarati o tome u ponedjeljak«, rekao je Lock. »Ti i ja, u povjerenju. Doći ćeš u
sedam?«
Gavin je kimnuo jednom, živahno. Je li ga umirio? Hoće li i dalje držati jezik za zubima? Je li
imao toliko povjerenja u Locka? Zašto bi? Ono što se moglo reći sa sigurnošću je to da
povjerenja između njih dvojice više nije bilo. Sad ih je vezao strah.
Gavin je uzeo čašu vina, mapu i nestao medu gomilom. Greška? Je li pošteno nazvati greškom
kad se počini zločin ili prekrši zapovijed — vjerska ili vlastito uvjerenje — i to svojevoljno, s
punom svijesti?
Možda i jest.
* * *
Nikad više! Nikad više! Nikad više! Siobhan je vrištala u sebi, no samo je šaputala u bradu.
Nikad više neće raditi catering za dva divovska događanja jedno za drugim, nikad više neće
raditi catering bez Cartera, nikad više neće raditi catering, i točka! Prodat će tvrtku i vratiti se
pripravljanju sendviča i kuglicama sladoleda kraj ljekarne na Main Streetu. Udat će se za
Edwarda Meliora i provoditi vrijeme u dokolici, ići će nekamo na ručak umjesto da ga
priprema i servira. Jer ovo je bio pakao. U šatoru gdje je radila bilo je vruće, nedostajalo je
zraka. Ostala je budna tri noći zarcdom trčeći, pripremajući večeru te je, zbog toga što nije
imala dovoljno pomoćnika i što joj je muž bio okorjeli kockar, ignorirala posluživane koktelzalogaje. Imala je petsto komadića triju različitih stvari, što je, blago rečeno, bilo nedovoljno.
Claire je zavirila u šator za catering. Siobhan je nevoljko primijetila da Claire izgleda
fantastično. Izgledala je poput proklete Heidi Klum u toj senzacionalnoj haljini te je napokon
našla frizera koji je znao što učiniti s njezinom kosom — no Siobhan je razbjesnilo Clairino
190
GIGA
opušteno, manekensko držanje. Da stvar bude gora, Claire je nosila bisernu ogrlicu koju joj je
svekar Malcolm poklonio kad je rodila J. D-a, prvo dijete koje je nosilo prezime Crispin.
Šepurila se srećom u svom životu noseći te bisere, predstavljala se kao ona koja »ima«, a
njezina šurjakinja bila je ona koja »nema«. Siobhan se osjećala poput Pepeljuge. Mala
preljubnica bila je vani pijuckajući Viognier, a Siobhan kao da je crnčila unutar velike plastične vrećice.
»Siobhan, nema dovoljno posluženih koktel-zalogaja. Ljudi se žale te se sve više opijaju.
Desetkovali su stol sa sirom i onaj s hladnim predjelima. Preostale su samo kriške limuna i
kore sira Briea. Moraš pod hitno poslati još hrane«, rekla je Claire.
Pod hitno? Siobhan ju je htjela ćušnuti.
»Nemam ništa spremno«, rekla je. »Neka se napiju.«
»Molim?« rekla je Claire. Pogledala je po šatoru. Siobhanini pomoćnici stavljali su
munjevitom brzinom večeru na tanjure. »Gdje je Carter?«
Napokon je primijetila da je Siobhan sve ovo radila sama).
»Da moram pogađati, rekla bih kod Harrah sa u Adantic Cityju.«
»Molim?« začudila se Claire.
»Izbacila sam ga iz kuće. Duga je to priča i nemam vremena za objašnjavanje«, rekla je
Siobhan. »Imaš li mi još nešto reći, ili si tu samo da mi smetaš?«
»Siobhan...«
»Lijepi biseri!« propiskutala je Siobhan.
* * *
Claire je od čuvara uzela ključ od štanda. Došlo je vrijeme da izvade luster.
»Dobro pazite s lusterom u tim cipelama«, rekao joj je čuvar.
»Primljeno na znanje«, rekla je Claire. Trebala je zvati još nekoga da joj pomogne, no nije
mogla naći ni Locka ni Jasona. Claire je pogledom prošla kroz gomilu. Vidjela je Jasona kako
stoji pokraj visokih stolova za koktele razgovarajući s Daphne Dixon. Daphne je izgledala
prekrasno u kratkoj haljini koraljne boje s dubokim dekolteom i izloženim »predobrim
sisama«. Claire je uzdahnula. Uznemirila se kad je vidjela Jasona i Daphne zajedno, no nije
bilo vremena da ih odvaja. A gdje je bio Lock? Okej, nema veze, sama će po luster. Ispred
ulaza u šator stajao je stol gdje su trebali staviti luster tako da privuče svačiju pozornost na
putu do sjedećih mjesta za večeru.
Claire je prešla preko terena kopajući potpeticama travu. Prijašnjih dana nije kišilo, hvala
Bogu, ali teren je uvijek teren. Ravne cipele bile su možda praktičnije, no uz ovu haljinu išle
su visoke potpetice. Sutra će platiti za svoju taštinu kad je stopala budu boljela.
Jedan par stajao je izvan štanda udubljen u razgovor. Claire ih nije pogledala izbliza — nije ih
htjela prekidati — no onda je začula ženu te se osvrnula. Bili su to Isabelle i... Gavin.
»Isabelle!« Claire je viknula usprkos sebi. »Bože, pokušavam te dobiti cijeli tjedan!«
Isabelle je frknula te namjestila nabore haljine. Haljina je bila prekrasna i jednostavna, crvena
koktel haljina s obrubom od satena. »Bok, Claire«, rekla je.
Claire je pogledala Isabelle pa Gavina. »Nisam vas htjela prekidati«, rekla je. »Samo sam
došla po luster.«
»Ah, da«, rekla je Isabelle.
»Je li sve u redu?«
Claire se pitala je li Isabelle plakala zbog članka u NanMagu. Je li to doista bilo tako važno?
Ili je možda bila uzrujana jer nitko od njezinih prijatelja nije došao na galu. Možda je plakala
zbog svog mučnog razvoda. Sto god bilo, izabrala je neobičnu osobu da je tješi. Gavina. Zbog
toga se zaustavila na koji trenutak.
»Žao mije«, rekla je Claire. »Zaista vas nisam htjela prekinuti. Ignorirajte me.«
191
GIGA
Claire je otključala štand. Iza nje zabava je bila na vrhuncu. Unatoč činjenici da nije bilo
posluživanih koktel-zalogaja, sve je išlo glatko. Nije imala hrabrosti svratiti u garderobu da
provjeri Matthewa; poludjela bi kad bi vidjela da pije. Bilo je bolje da ne zna. Osim toga, da
je svratila i započela s njim mučan razgovor, e tek je onda mogao početi piti. Odlučila je
kloniti ga se i nadati se najboljem.
U štandu nije bilo svjetla, pa je Claire morala tapkajući u mraku tražiti luster. Kad je pronašla
kutiju, shvatila je da su Isabelle i Gavin besposličarili pokraj otvorenih vrata.
»Imam ga«, rekla je Claire. »Izvadit ću ga na stol.«
Oklijevala je pri izlasku, dajući im do znanja da joj naprave prostora, što su i učinili, pa je
Claire izišla. Je li trebala još nešto reći Isabelle? Isabelle je čak u najgorim trenutcima bila
optimistična i nepopustljiva. Vlastoručno je ispisala stotine pozivnica, unatoč sramu uhvatila
se telefona i razgovarala s voditeljima različitih cateringa, uključujući i onoga na čelu menze
u srednjoj školi. Claire joj je trebala čestitati, zahvaliti joj se — po posljednji put pokušati
naći zajednički jezik. Sutra će Isabelle French nestati zauvijek iz njezina života.
No Claire se zaustavila. Isabelle sigurno nije htjela da je Claire tješi. Koliko je Claire znala,
ona sama mogla je biti razlog zbog kojeg je Isabelle plakala.
Claire je imala luster i sad se trebala usredotočiti na to da ga odnese do šatora u jednom
komadu. Preko cijelog terena u tim potpeticama? Claire je koračala sporo, pažljivo, jer kutija
je bila teška.
Položila je kutiju na određen stol te je otvorila koristeći se škarama da oslobodi luster
gnijezda od zaštitnog mjehurastog plastičnog materijala. Na kartici do lustera pisalo je:
Karamelasti luster boje fuksije. Autor: Claire Danner Crispin. Početna ponuda: dvadeset pet
tisuća dolara. Ljudi koji su stajali oko stola počeli su ispuštati zvukove divljenja kad je luster
napokon bio izložen. Claire je pokušala ne smješkati se, no luster je izgledao veličanstveno
čak i položen tako na stol! Toliko se namučila oko njega.
»To je moj prvi rad u posljednje dvije godine«, rekla je nekome. U tom trenutku žarko je
željela da ga Lock kupi. Napravila ga je za njega.
Dotaknula je savršeni luk prvog kraka (četiri i pol sata, šezdeseti pokušaj).
»Zbogom«, šapnula je. »Zbogom.«
* * *
Popio je tri pakiranja od šest piva otkad je došao na provjeru zvuka, dakle osamnaest piva, no
nije bilo razloga za brigu. Terry i Alfonso nisu bili zadovoljni njime, no isto tako nisu
namjeravali izdati ga. Radilo se samo o pivu. Odlanulo im je što nije uzeo Tanqueray.
Mogao je dobiti što god je htio. S njima u garderobi bio je i devetnaestogodišnji dečko iz
Nepala zvan G-Man čiji je posao bio donijeti Maxu i ostatku benda što god im srce poželi.
Matthew je želio pivo, pa je pivo i dobio, Heineken po Heineken, u hladnim zelenim bocama.
Namaste!
Otvorio je još jedno pivo. Devetnaesto. Najgora stvar vezana uz pivo je to što je stalno morao
mokriti. Pri zadnjem odlasku u montažni zahod osjetio se grozničavo. Nije imao pojma je li to
bilo od piva ili od duboke melankolije zbog sutrašnjeg odlaska. Htio je povesti Claire sa
sobom, no još je nije uspio uvjeriti. Zabavljao se maštajući o tome da ostane na Nantucketu,
da živi s Claire, Jasonom i djecom kao nekakav ludi ekscentrični stric. Stvar je bila u tome što
je trebao obitelj; trebao je osnovati vlastitu, no njegov način života nije bio od pomoći.
Previše drogiranja, previše neprospavanih noći, premalo šansi za rutinu i dosljednost.
Matthew je potajice virio iz šatora i gledao preko terena. Claire je bila žarište njegova
interesa. Pokušao se diviti drugim ženama, ali oči su mu se uvijek vraćale na Claire. Na tu
zelenu haljinu. Bilo je nemoguće povjerovati da je Claire bila ljepša u tridesetsedmoj godini
nego u sedamnaestoj, ali da, istina je. Sazrela je. Sad je imala toliko samopouzdanja, to
192
GIGA
njezino držanje, kombinacija ljubaznosti i sposobnosti. Lebdjela je blistajući iznutra.
Potom je vidio kako Claire razgovara s proćelavim čovjekom s ružičastom kravatom. Claire
se nagnula te mu šaptala nešto na uho.
On ju je zauzvrat dotaknuo pri dnu leda, kao da je naviknut da je dodiruje. To je bio izvršni
direktor udruge. Tip je ušao u garderobu te se predstavio prije nekoliko minuta, ali Matthew
se nije mogao sjetiti njegova imena. Dock? Dick? Čovjek nije, kao mnogi drugi, izgledao
posebno oduševljen što je upoznao Maxa Westa, no bio je zahvalan i poslovnog držanja. Sad
je Matthew vidio da su tip imena Dick i Claire bili prisni. Bože, kako ju je sad dodirnuo,
rukom pri dnu njezinih leda, praktički joj milujući stražnjicu — Matthew je gorio od
ljubomore. No nije si mogao vjerovati, pogotovo ako je pio. Je li ga Claire odbila zbog ovog
tipa?
Matthew je pozvao G-Mana: »Možeš li mi donijeti jedan Tan-queray s malo tonika i s jako
svježom limetom?« upitao je. »Molim te.«
* * *
Sve je išlo prebrzo! Već je bilo vrijeme za večeru. Svi su bili izgladnjeli. Sat koktela — uvijek
legendaran — malo je zakazao što se tiče hrane.
Claire je duboko uzdahnula te pogledala po šatoru. To je to\ Gala! Šator je bio osvijetljen
bijelim božičnim svjetlima i svijećama, stolovi su bili ukrašeni novim bijelim stolnjacima,
kristalnim čašama te jednostavnim aranžmanom koji se sastojao od svijetlo ružičastih ruža u
srebrnim posudama. Šator se tresao od razgovora i smijeha. Ovo je bila prekrasna zabava.
Adams je otvorio bocu šampanjca, ulio u Clairinu čašu, poljubio je u obraz i rekao: »Odlično
si obavila svoj posao.«
»Ne samo ja«, rekla je Claire. Pogledala je prema drugom stolu. Lock je sjedio između
Heather i Isabelle. Daphne je sjedila do Heather s druge strane, a Gavin — Claire je napokon
shvatila da je on bio Isabellin pratilac — je sjedio s Isabelline druge strane. Čelistica Dara bila
je za stolom s pratiteljem i Aster Wyatt, grafički dizajner, bio je tamo s dečkom. Nitko se od
ostalih Isabellinih prijatelja nije pojavio. Isabelle je izgledala mrzovoljna u pozitivnom
smislu. Claire je podignula čašu sa šampanjcem u Isabellinu smjeru. Uspjele smo!
promrmljala je. Isabelle je odvratila pogled.
Clairino srce je poskočilo. Uzela je mali gutljaj i spustila čašu. Sutra, podsjećala se je, više
neče biti važno što Isabelle misli.
Obično sve krene po zlu u zadnjoj minuti. Prošli su onu točku do koje je sve moglo krenuti po
zlu, zar ne?
No Claire se brinula zbog večere. Siobhan nije uspjela izići na kraj s posluživanim koktelzalogajima; čak su Genevieve i njezina ekipa šesnaestogodišnjakinja mogle bolje od toga.
Međutim, kad je konobar donio Clairin tanjur, mogla je odahnuti: hrana je izgledala
prekrasno. Odrezak goveđeg buta bio je rumen, salata od jastoga kremasta, salata od divlje
riže bila je prošarana sušenim brusnicama i zlatnim grožđicama koje su izgledale poput
dragulja. Claire je pogledala oko sebe: posluga se činila ravnomjerno raspoređenom. Claire se
učinilo da čuje zajednički uzdah olakšanja, a zatim i vidi izraze uzbuđenja i sreće. Večera!
Dok su se odnosili tanjuri od večere, Lock se digao sa svog mjesta. Claire se želudac stisnuo;
nije bila spremna za ovo. Lock je uzeo mikrofon od jednog od tipova iz produkcijske ekipe te
su svi ušutjeli kad su čuli njegov gromoglasan glas: »Dobra večer!«
Pljesak. Ljudi su se sad osjećali dobro; ugrijao ih je sat koktela te su sad jeli. Još malo i večer
je trebala dostići svoj vrhunac, poput rakete poslane u orbitu.
»Ja sam Lockhart Dixon, izvršni direktor udruge Nantucket's Children, i htio bih vam se
zahvaliti što ste došli na ljetnu galu!«
Još pljeska.
193
GIGA
»Udruga Nantucket's Children osnovana je 1992. godine kad je Margaret Kincaid, pokojna
osnivačica udruge, shvatila da se Nantucket počeo mijenjati. Bilo je djece otočana iz radničke
klase čije osnovne potrebe nisu bile zadovoljene. Na otoku je nedostajalo stambenih struktura
po povoljnim cijenama, boljih izvanškolskih aktivnosti, vrtića...«
Lock je nastavio; Claire je znala o čemu je bio govor. Pogledala je uokolo privlačne i bogate
ljude koji su je okruživali. Jesu li oni shvaćali? Svrha udruge Nantucket's Children bila su
djeca roditelja koji su radili koliko god su mogli da im mogu pružiti što bolji život.
Nantucketova ekonomija ovisila je o radnoj snazi i otok se trebao pobrinuti za tu djecu. Lock
jc završio govor, podignuo ruke i svjetla su se u šatoru ugasila. Upalili su videosnimku koja se
prikazivala na platnu koje je sezalo do poda pozornice: djeca svih oblika, uzrasta i boja igrala
su se loptom, učila, vozila bicikle, šetala u grupama na plaži. U pozadini se čula pjesma
»Lean on Me« i Clairine su se oči zamaglile. Na platnu se pojavio J. D. kako sjedi s učenikom
s posebnim potrebama predškolske dobi, a pred njima je otvorena knjiga. Program »Čitaj mi«
koji je udruga pokrenula. Claire je bila u konfliktu sa samom sobom: posao suvoditeljice gale
je bio jako težak i iscrpljujuć te ju je doveo u tako kompliciranu situaciju. Pogledala je lica
djece na platnu. Svrha gale bila je sakupljanje novca, novca koji je mogao nešto promijeniti
nabolje. Prihvatila je mjesto suvoditeljice jer je htjela pomoći, jer je htjela vratiti svemiru
nešto dobre volje. No to joj se razbilo o glavu. Ili nije?
Živci su joj titrali sve do bedara i koljena. Znala je što slijedi. Pogledala je prema Isabellinu
stolu i uspaničila se kad je vidjela da se Isabelle digla, gurnula stolicu u stol te se uputila
prema dnu šatora. Kamo je pošla? Zar nije znala da su zahvale sljedeće na programu? Gavin
se dignuo te pošao za njom.
Adams se potom popeo na pozornicu te preuzeo mikrofon od Locka. Claire je gledala uokolo
uzalud tražeći Isabelle. Otišla je. Claire je pokušala dati neki znak Adamsu, no on je bio sav u
govoru, u funkciji predsjednika izvršnog odbora. Zahvalio je Gavi-nu — pristojan pljesak,
iako sada ni Gavina nije bilo — a onda je zahvalio Locku koji se vratio na pozornicu da se
nakloni. Claire je pogledala Daphne — bila je kao i uvijek namrgođena — a onda se Daphne
digla i izišla. Aplauz je bio zaglušujuć ili se takvim činio Claire. Umirala je od straha. Sad je
dolazio trenutak na koji je čekala, ili jedan od trenutaka, i strašno ga se bojala. Ne! pomislila
je. Na licu su se pojavile dvije crvene mrlje. Smiri se. Preživjela je i teže stvari od ove.
Uspjela je ostati smirenom kad su izveli hitni carski rez te porodili Zacka: Živ? Mrtav?
Zdrav? S oštećenjima? Predstavili su je prilikom izlaganja Mjehurića III u Whitneyu,
fotografirali su je za New York Times. Udarala je def o svoj bok pred publikom koja je
ispunila Stone Pony. Tad je imala hrabrosti. No, ako ju je i imala, to je značilo da ju je i
izgubila. Radila je sama u radionici, podigla obitelj; nije bila tip osobe koji bi mogao
prihvatiti buket cvijeća pred zastrašujućom gomilom poput ove. Potpetice bi joj otpale, pala
bi, zamrljala bi haljinu na nezgodnom mjestu, imala bi nešto medu zubima. Opet je provjerila
je li Isabelle bila tu — nije. U zahodu. Ni Daphne nije bilo. I Matthew će propustiti ovaj sjajni
trenutak. Je li vrijedilo imati sjajni trenutak ako pravi ljudi nisu bili tu da to vide?
Isabelle!
»Moje je iznimno zadovoljstvo«, rekao je Adams, »predstaviti vam dvije žene bez kojih ove
večeri ne bi bilo. Ove su žene radile čitavu godinu i predale su se služenju udruzi i svrsi ljetne
gale. Molim vas, pozdravite pljeskom naše suvoditeljice. Dame i gospodo, Claire Danner
Crispin i Isabelle French!«
Poslije će Claire reći da je čula zvuk loma. Zvuk je bio zarobljen u njenoj podsvijesti. Zvuk
loma stakla. I tako, čak dok se Claire penjala na pozornicu da preuzme veliki buket ljiljana i
kokotića (kraljica plesa, dobitnica Oscara, miss Amerike), njezin duh bio je u slobodnom
padu. Samo što nije pao popraćen bolnim, tupim zvukom.
Plan za dražbu bio je sljedeći: Pietro da Silva trebao je ući u šator odostraga držeći luster tako
194
GIGA
da visi. I kao dodatak dramatičnosti, Ted Trimble trebao je usmjeriti sve reflektore prema
lusteru da bude osvijetljen. Pietro da Silva bio je profesionalni voditelj dražbi; u slobodno
vrijeme radio je na svakoj dobrotvornoj priredbi na otoku i volio je učiniti stvari
zanimljivima. Koračanje u zamračenom šatoru s dragocjenim blještavim lusterom bila je
njegova ideja. Dražba poput kazališne predstave. Zašto ne? Cijena će narasti.
Claire je bila silno uzbuđena. Cvijeće buketa diralo joj je lice. Shvatila je da Isabelle nije
došla na pozornicu s njom; pozirala je s Adamsom fotografima za oba dnevna lista na otoku.
Je li publici bilo čudno što nije bilo Isabelle? Claire nije bila sigurna, niti je bila sigurna što to
u njezinu srcu nije štimalo, jer nešto sigurno nije šti-malo. Dok je stajala na pozornici sa
svjetlima koja su joj išla u oči, pokušala je pogledom pronaći Jasona. Gdje je bio? Sjetila se
kakav je bio kad su se tek bili upoznali, njegova mladenačkog lica, ugrijanog i osvijetljenog
toplim bojama od krijesa na Great Pointu; ponio je vongole u ručnom frižideru za plažu te ih
je otvarao tamo, na plaži, a meso je davao Claire; svaki komad bio je malen, sladak, savršen
dar. Tog Jasona više nije bilo i sada je na njegovom mjestu bio... tko? Čovjek koji ju je
zgrabio za ruku kad je Zack prohodao, koji ju je ljubio u vrat, koji se vratio u krevet da
ponovno spava pokraj nje iako je bila zastranila i udaljila se od same sebe. Jason! Gdje je bio
njezin muž? Osjetila je da se nešto loše dogodilo. Jedno od djece je izgorjelo u radionici! Gdje
je Jason? Njegovo mjesto za stolom bilo je prazno. Shea je možda povraćala u krevetu, sama;
možda je neka nepoznata osoba otela Ottilie nakon mjeseci praćenja. Pri dnu šatora, skroz na
kraju, Claire je ugledala Siobhan, blijedu i izmoždenu poput kore od pite; klečala je na
jednom koljenu u svojoj bijeloj kuharskoj bluzi. Netko je umro.
Kad je Claire sišla s pozornice, Lock ju je čekao s bolnim izrazom na licu. Sve krene po zlu u
zadnjoj minuti. I eto je, te zadnje minute.
»Luster je pao«, rekao je Lock. »Razbijen je.«
Pao je, Claire je pomislila. Razbijen je.
»Razbijen?«
»Smrskan.«
Nemoguće, pomislila je Claire. Uzeli su čuvara da budu sigurni da se takvo što neće dogoditi.
Gomila se utišala dok je Lock vodio Claire za ruku van iz šatora. Nisu znali što se dogodilo,
no osjetili su da je nešto tragično u pitanju. Adams je uzeo mikrofon i rekao s oduševljenjem,
pun entuzijazma:
»Uživajte u desertu! Max West započet će koncert za nekoliko minuta!«
Nije bilo ničeg tragičnog u tome: luster je, naposljetku, bio stvar, predmet. Pa opet, kad ga je
Claire vidjela nakrivljenog u travi — razbijenog, smrskanog, uništenog — vrisnula je, a zatim
je jednostavno plakala, jecala, ridala. Okrenula se prema Locku i rekla: »Gdje je Jason?«
Uto je osjetila nečije ruke oko sebe. »Evo me, tu sam, dušo. Bože, tako mi je žao.«
Claire mu se bacila u naručje. Plakala je tako gorko da Jason nije razumio što je govorila.
Morala se usredotočiti na uzimanje daha, ponavljajući već rečeno.
»Želim da nazoveš dadilju. Pitaj je jesu li djeca dobro.«
»Siguran sam da jesu.«
»Nazovi je!« Nešto je pošlo po zlu. Claire je to osjećala. Upaljač! J. D. je zapalio kuću s
prokletim upaljačem. Neprekidno ga je palio i gasio pod posteljom. Claire je trebala ponijeti
sa sobom tu paklenu stvar. A ostali na katu, djeca koja su spavala. Oni su se ugušili od dima.
Dadilja Hannah ipak je odlučila upasti na koncert. Ostavila je djecu samu kod kuće i sad su
bili mrtvi.
Jason ju je nazvao. Claire se vukla uz Jasona. Svi su se okupili oko njih u uskom krugu: Lock,
Adams, Ted i Amie Trimble, Brent i Julie Jackson. Nije bilo Siobhan, iako ju je Claire vidjela
nekoliko trenutaka prije. Nije bilo ni Isabelle. Ni Gavina. Ni Daphne.
Jason je poklopio. »Djeca su dobro«, rekao je. »Svi spavaju.«
»Cak i Zack?«
195
GIGA
»Cak i Zack.«
»Je li Hannah tamo? Jesi li dobio Hannah?«
»Hannah je tamo i Pan je tamo. Djeca su na sigurnom.«
Okej. Sad joj je bilo dopušteno iskaliti svoju ljutnju, bijes, razočaranje, bol. Kuća nije gorjela,
a djeca su joj bila dobro, u krevetu. Claire, luster je bio obična stvar, neživi predmet, stvari
Prigovarala si je zbog rijeke vrelih suza koje je isplakala, no nije ih mogla zaustaviti. Stotine
sati rada, sav taj stres i napetost, odlazak u bolnicu — zamalo je umrla zbog prokletog lustera!
Vratila se u radionicu samo zbog njega; bio je to čin ljubavi, najbolji primjer dobročinstva, a
sad ga više nije bilo. Potom se bijesna okomila na gomilu oko nje.
»Kako se to dogodilo?« zahtijevala je. »Kome je pao? Nije pao sam od sebe! I gdje je čuvar?
On ga je trebao čuvati\«
Nitko joj nije odgovorio. Isabelle, pomislila je Claire. Napustila je šator, a onda je, nakon
nekoliko sekundi, luster pao. Bila je nezadovoljna s Claire još od početka...
»Gdje je Isabelle?« upitala je Claire.
»Vratila se u šator«, rekao je Adams. »Jede desert.«
»Ne mogu naći Gavina«, rekao je Lock. »Mislio sam da je izišao zapaliti jednu, svuda sam
pogledao, no nestao je.«
Nestao? pomislila je Claire. Gavin joj nije bio medu najdražim ljudima na svijetu, ali nije
imao razloga razbiti luster. Srušiti ga i pobjeći, poput djeteta koje lopticom za bejzbol pogodi
prozor.
»Netko ga je vjerojatno slučajno gurnuo«, rekao je Jason.
Slučajno? pomislila je Claire. Kako, ljuljajući neoprezno torbicom? Onda je sigurno to bila
prilično velika torbica. Ili noseći na otežanom pladnju desert? Siobhan je bila u stražnjem
dijelu šatora križajući se. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Zar te nije briga za tvoju dušu,
Claire? Claire ju je vidjela — no gdje je sad bila? Gdje je bila sad kad ju je trebala? Siobhan
je bila ljuta, Claire je znala. Bila je kivna na nju. Nije htjela raditi catering za galu. Htjela je
jesti, piti i obući svoju seksi crnu haljinu, a ne biti drugima na usluzi, poput sluge. Ona je
odlučivala o Clairinoj sudbini; vjerojatno je odlučila da je treba osuditi na vješanje.
»Ne mogu vjerovati da nitko nije vidio što se dogodilo«, rekla je Claire.
»Gdje je bio čuvar?«
»Bilo je onih koji su pokušali upasti na koncert«, rekao je Adams. »Hrpa djevojaka pokušala
je ući bez karata. Morao se pozabaviti njima.«
Claire se dugim koracima uputila prema baru i pritisnula pipničara. Ime mu je bilo Hunter.
Radio je već godinama za Cartera i Siobhan.
»Jesi li ti vidio tko je to učinio?« upitala ga je Claire. »Sigurno si nešto vidio.«
On je podignuo ruke u vis. »Bio sam okrenut leđima«, rekao je. »Ništa nisam vidio.«
* * *
Bilo je samo nekoliko ljudi koji su vidjeli što se dogodilo, a jedan od njih bio je Max West
koji je stajao vani, kraj vrata garderobe, i pio hladni, peckajući Tanqueray s tonikom. Maxove
oči bile su fiksirane na ulaz u šator; pokušavao je čuti što su govorili unutra.
Plastična čaša bila je ispunjena zabranjenim džinom do vrha. Maxu se sve njihalo i treperilo.
Napokon je stigao do one točke koja mu je bila draga kad je pio, točke u kojoj nisi bio siguran
što je, a što nije stvarno, točke gdje su svijet i ljudi i događaji i okolnosti izgledale stvorene
samo radi njegova čuđenja. Dok je pio, stalno je mahao glavom u čuđenju.
Vidio je luster kako pada, vidio je tko ga je gurnuo, no bojao se progovoriti, odati tajnu, jer je
i on mogao skriviti takvo što. Teturao je nakon samo nekoliko koraka; i on je također mogao
uzrokovati katastrofalnu nesreću. Luster je pao i smrskao se u travi, no iako je riječ
»smrskati« upućivala na zvuk, Matthew je čuo samo prigušeno drobljenje. Matthew je vidio
196
GIGA
luster u travi. Je li ga trebao podignuti? Pomislio je: Moram prestati piti.
Vratio se natrag u garderobu, iskapio dva espressa te pokušao nazvati Brucea. Bruce je bio u
teretani, na traci za trčanje; oklijevao je zastaviti se. (Morao je izgubiti deset kilograma, rekao
mu je doktor, ili će dobiti srčani udar.)
»Max, je li ovo hitan slučaj?« pitao je Bruce.
Matthew je rekao: »Da.«
Matthew je pokušao objasniti što konciznije: predmet dražbe, luster koji je Claire napravila
razbijen je te će udruga trebati ponuditi nešto drugo umjesto njega. Sto možemo dati?
»Mora biti nešto stvarno dobro«, rekao je Matthew. »Očekivali su da će luster postići cijenu
od pedeset somova.«
»Pedeset tisuća dolara?« rekao je Bruce. »Isuse, Max! Zar nisi učinio dovoljno za tu ženu?
Održat ćeš besplatan koncert. Platio si joj i stol od dvadeset pet somova, zar ne? To je
dovoljno, Max. To je puno. Zašto smatraš da joj trebaš dati još nešto?«
»Ne moram«, rekao je Matthew. »Ja to želim.« Kako to objasniti? Sve bi učinio za Claire.
Imao je misiju! »Sto im možemo dati?«
Bruce je uzdahnuo. »Sto kažeš na dvije ulaznice za tvoj koncert u Londonu na Badnjak s
dvjema propusnicama iza pozornice?«
»Dobro za početak. No mora biti nešto veće. Smisli nešto veće, Bruce!«
»A da dodamo let u prvom razredu, sedam noćenja u apartmanu u Connaughtu te večeru na
Badnju večer kod Gordona Ramsayja s tobom, Ekonom Johnom i Paulom McCartneyjem?«
»Večeram na Badnju večer s Eltonom Johnom i Paulom McCartneyjem ?«
»Da.«
»Ti si genij«, rekao je Matthew. »Hvala ti, Bruce. To će biti dovoljno.«
* * *
Gavin se požurio niz travnati rub Old South Roada, a put mu je osvjetljavao tek vrh goruće
cigarete. Trčao je, no kako jadnik nije bio u formi, ponestat će mu zraka, suho će zakašljati te
će biti prisiljen stati i hodati. Nazvao je mobitelom avionsku kompaniju te si rezervirao pod
lažnim imenom zadnji let s otoka.
Odlazio je s Nantucketa. Ubacio je sav novac — minus petsto dolara da mu se nade gdje god
bude išao — u stražnji dio Lincolna Continentala Bena Franklina. Rekao si je da to nije krađa
jer je vratio novac — bila je to samo loša igra koja ga je neko vrijeme zabavljala. Grozno mu
je bilo ostaviti Isabelle, no mislio je da zaslužuje nekog boljeg od njega, nekog moćnog i
lukavog, a ne sitnog kriminalca. Napravio joj je uslugu svojim odlaskom. Locku i Claire
također. Mogao im je uništiti živote, razoriti njihove obitelji — no što bi se time dobilo? Ništa
osim boli.
Iskrao se dok je Isabelle bila na zahodu. Stajao je nekoliko minuta na udaljenoj strani
parkirališta; nije se mogao otrgnuti dok nije saznao kako će završiti dražba. Evo što se
dogodilo: Pietro da Silva i Max West popeli su se na pozornicu te ponudili nevjerojatan
predmet dražbe dotad neviđen na otoku — ulaznice za koncert, propusnice za iza pozornice,
avionske karte, hotel, Badnju večer s Maxom, sir Ekonom Johnom i sir Paulom
McCartneyjem ili, kako se Max West autoironič-no našalio, s »dvojicom vitezova i jednim
dečkom«. Postigli su cijenu od sto tisuća dolara, a Max West je ponudio još sto tisuća.
Dvjesto tisuća dolara! Gavinovo srce je poskočilo. Toliko novca u dobrotvorne svrhe! Toliko
više nego što su očekivali! Bilo je čudno što je Gavin bio ushićen zbog uspjeha gala večeri.
Naopako. Nastavio je trčati.
Bio je gotovo na skretanju za zračnu luku kad je s leda spazio približavanje svjetala. Bacio je
cigaretu, ugasio je u travi te se posramio zbog bačenog opuška. Svjetla nisu bila ona kojih se
bojao. Ili ipak jesu? Razmišljao je da li da se okrene i provjeri ili da jednostavno pobjegne.
197
GIGA
Koliko je još mogao trčati? Dovoljno da stigne da zračne luke? U zračnoj luci ionako nije bio
na sigurnom.
Morat će se sakriti, ali gdje ?
Svjetla su se okretala i bljeskala. Da, to su nedvojbeno bila policijska svjeda, no možda nisu
bili tu zbog njega. Bio je udaljen nešto manje od kilometra, no još je mogao čuti Maxovo
pjevanje. Melodija je bila jako pamtljiva, koja god to bila.
»Ruke u vis da ih možemo vidjeti!« viknuo je jedan od dvojice policajaca.
Gavin je dignuo ruke iznad glave, onako kako je vidio da rade u filmovima. Svatko koga je
Gavin poznavao činio je zločine, veće ili manje, bio upleten u skandale, korupciju,
delinkvenciju ili je jednostavno bio dvoličan — no on je bio taj kojeg su uspjeli uhvatiti.
Naravno.
* * *
Nikad nije zvučao bolje. Iako je Claire bila shrvana tugom i bijesom, još je uvijek znala reći
koliko je dobro zvučao. Matthew — Max West — napravio je sjajan koncert; izveo je sve
svoje trikove, gosti su plesali i pjevali s njime iz svega grla. Claire je plesala s Jasonom,
Tedom i Amie Trimble te s Adamsom i Heidi Fiske. Okruživali su je i štitili, kao da bi se i
ona mogla razbiti.
Lustera više nije bilo. Claire bi osjetila mučninu svaki put kad bi se sjetila toga. Bilo je to
poput Hemingwayeva romana ostavljenog na željezničkoj postaji. Kao da Degasova slika s
balerinama izgori u požaru. Najgore je bilo to što drugi ljudi nisu doživjeli njezin gubitak na
ovaj način; možda im to nije bilo ništa doli razbijeno staklo koje se lako pomete i zamijeni
dvjema ulaznicama za koncert i večerom sa slavnim osobama, što je u biti i donijelo četiri
puta više novca nego što bi donio luster. Svi su rekli da se Max West doljuljao do pozornice
na povijuši. Spasio je dan. No to nije pomoglo da duboka rana u Clairinu duhu počne
zacjeljivati. Veći dio godine posvetila je lusteru, bio je to njezin najbolji rad dosad i past će u
zaborav. Za to nije bilo utjehe.
Osjetila je tapšanje po ramenu: Lock. Svi su plesali, no Lock je samo stajao zureći u nju s
izrazom na licu koji je mogao sve otkriti.
»Moram razgovarati s tobom«, rekao je.
»Sada?«
»Da«, rekao je.
Nije htjela propustiti ni jednu sekundu koncerta. Max je prešao na obradu »Dancing Queen«,
no budući da to nije bila njegova pjesma, Claire se učinilo u redu da izađe.
Dok su prolazili kroz šator, Lock ju je pokušao uhvatiti za ruku. Claire ga je pogledala.
»Sto to radiš?« rekla je. »Jesi li pijan? Gdje ti je žena? Kći?«
»Daphne je otišla jer je mislila da posvećujem previše pozornosti Isabelle«, rekao je. »A
Heather je otišla u grad da se nade s prijateljima.«
»Kamo idemo?«
»Želim ti nešto pokazati«, rekao je. »U štandu.«
»Mislim da to nije dobra ideja«, rekla je Claire.
»Molim te, na pet minuta.«
Slijedila ga je preko mračnog terena do štanda. Pokazao je na kutiju. »Spakirao sam ih za
tebe«, rekao je. »Komadiće. Ono što je ostalo.«
»To je ono što si mi htio pokazati?«
»Znao sam da ti je to važno«, rekao je. »Da ih ne bace.«
Zavirila je u kutiju. Bilo je previše mračno da vidi dobro, no mogla je razaznati nesimetrični
oblik slomljenog lustera te hrpu krhotina. Kutija je postala urna.
»Nisi trebao sačuvati krhotine«, rekla je. »Netko se mogao ozlijediti.«
198
GIGA
»Nisam imao srca baciti ih.«
Ovo je bila lijepa gesta s njegove strane, potrudio se da joj kaže kako je razumio njezin
gubitak, no ipak ga nije razumio.
Obgrlio ju je rukama. »Volim te, Claire. Sve što smo prošli tijekom ove godine — bilo je
zbog toga. Volim te.«
Položila je ruke na revere njegova sakoa. Odvrtila je u glavi cijelu prošlu godinu — tajne
sastanke, trenutke prije rastanka kad je bila sigurna da će umrijeti od čežnje, zbunjujuće
vrijeme provedeno s don Dominicom i pitanje bez prestanka: Kako jedna dobra osoba može
učiniti nešto tako loše? Htjela je vjerovati da je primjenjivala onu snagu za koju je molila. No
istina je bila ta da su njezini osjećaji prema Locku splasnuli i bili zbrkani. Pomislila je na
popodne kad je došao do njezine kuće da razgovaraju o cateringu; toga dana joj se učinio tako
stran, tako drukčiji od čovjeka kojeg je voljela, s kojim se htjela popeti na Eiffelov toranj,
zbog kojeg je htjela oživjeti Franka Sinatru, čak stajati u redu u poštanskom uredu. Tog
ugodnog, sunčanog popod-neva Claire nije mogla dočekati da Lock ode. Pomislila je na jutro
kad joj je Lock pomogao da prevezu luster. Sjedili su jedan do drugoga u autu — Lock na
vozačevom, Claire na suvozačevom mjestu — kao što bi sjedili da su bili pravi par, no šutjeli
su u tim neugodnim minutama jer je ono nešto između njih bilo izgubljeno, barem je bilo za
Claire. I onda, prošle noći, kad joj je Matthew iznio svoj plan — Želim da podeš sa mnom.
Udaj se za mene — Claire je pomislila: Nikad ne bih mogla ostaviti Jasona. Nikad ne bih
mogla ostaviti djecu. No Locka je mogla ostaviti bez problema. Lock je bio taj od kojeg je
htjela pobjeći.
»Imali smo sreće što se samo luster razbio«, rekla je. Podigla je glavu te ga pogledala. Većim
dijelom godine činio joj se divnim i tajnovitim, činio se sveznajućim, vrelom mudrosti, točnih
odgovora i valjanog prosuđivanja. Bio joj je poput spasitelja. Imala je potrebe za koje nije ni
znala te ih je zadovoljila. No nije bio u pravu kad je rekao da pakao ne postoji; pakao je
postojao i izbjegli su ga za dlaku. »Mogli smo si uništiti živote. Moj je ili tvoj brak mogao
propasti. Naša djeca, tvoj posao, naši prijatelji, naši životi — sve smo to zamalo bacili u koš
za smeće.« Claire je pomislila na život s Lockom i djecom u unajmljenoj kući s čudnim
sobama gdje bi se djeca osjećala izgubljeno te bi joj zamjerala. Nakon šest mjeseci Lock bi
ostajao navečer u uredu da pobjegne od nje, a ona bi se zauzvrat u tajnosti telefonski čula s
Jasonom. Claire je otresla tu sliku iz glave te je ispunila osjećajem gustim poput sirupa,
osjećajem koji je mogla definirati kao slatkogorki. Bože, voljela je neizmjerno Locka Dixona,
takvim intenzitetom da ju je to zaslijepilo. No sad se to, napokon, istrošilo.
»Claire...«
Ona mu je poravnala kravatu. Na kraju, najgora stvar u vezi s preljubom bila je ta što je
uzdrmao njezinu vjeru u stvari koje je oduvijek smatrala svetima — ljubav, brak, prijateljstvo.
»Trebam nešto od tebe«, rekla je.
»Da, naravno«, rekao je Lock. »Bože, bilo što.«
Bio je ozbiljan, molećiv, ispaćen. Patio je otkad ju je upoznao; bio je poput ozlijeđene ptice na
rubu ceste, one koju nitko nije htio spasiti. Bio je katran u njezinoj kosi, na njezinim rukama,
katran koji ju je zatezao na jednoj strani glave, a nemoguć da se ukloni. Bio je jedina osoba
kojoj nije mogla reći ne. Sve dosad.
»Moraš me pustiti.«
Lock je kimnuo. Bio je zapanjen, možda, ili je u svojoj bezgraničnoj mudrosti govorio: Da, u
pravu si. Idi sada dok još možeš. Claire nije pitala. Požurila se natrag prema osvijetljenom
šatoru, prema glazbi.
* * *
199
GIGA
Siobhan je znala što bi svećenik iz njezinog djetinjstva, don Kennedy, rekao: Svi su oni bili
grešnici, svaki od njih. To je uključivalo Cartera, njezinog muža kockara i Claire, njezinu
najbolju prijateljicu i preljubnicu. To je uključivalo i samu Siobhan.
Sve se dogodilo tako brzo, kad je Liam slomio ruku: u jednom trenutku gurao je pak, a u
drugom se zabio u ogradu, pa onda pao na led i završio s visećom rukom.
Siobhan je pripremala desert i slušala Locka Dixona koji je na pozornici držao svoj
srcedrapajući, »spasimo djecu« govor. Za Siobhan je cijela ta ideja da večera, kokteli, mali
zalogaji, žene sa svojim ljetnim dijamantima imaju ikakve veze sa stvarnom djecom i radničkim obiteljima na Nantucketu bila jebena glupost. Na ovoj večeri gosti su slavili vlastito
bogatstvo i sreću; bili su tu i da vide poznatu rock-zvijezdu izbliza. Večera nije imala nikakve
veze s činjenjem dobrih djela, već s time da ljudi pokažu da čine dobro djelo. Neki ljudi pod
šatorom vjerojatno nisu imali pojma za koju su dobrotvornu svrhu donirali novac! Cijeli je
svijet dobrotvornih večeri, zaključila je Siobhan, bio plitak i odvratan. No možda je to bilo
previše cinično od nje: Siobhan je jednostavno bila umorna, premorena i bila je jako lošeg
raspoloženja zbog pomisli na Cartera za stolom za rulet.
Taman je izišla iz šatora kad je čuvar — kršan momak iz Ujedinjenog Kraljevstva — prošao
užurbano pokraj nje. Bilo je tu ljudi, fanatičnih obožavatelja Maxa Westa, koji su htjeli upasti
na koncert pokušavajući preskočiti ogradu. U većem dijelu večeri, neki ljudi stajali su izvan
šatora, neki su išli po još pića, iskradali se da zapale jednu ili išli na zahod. No sad su svi bili
unutra slušajući govore, čekajući da se Max West pojavi na pozornici. Jedini koji su stajali iza
šatora bili su njezin pipničar Hunter te gospodin Ben Franklin za barom, koji je, činilo se,
razgovarao sam sa sobom. Siobhan je osjetila ubod empatije; i ona je cijelu večer razgovarala
sama sa sobom i nije rekla ništa lijepog.
Siobhan je pogledala nadesno te vidjela Isabelle French kako podiže Clairin luster. Visio je s
njezine lijeve ruke. Isabelle je govorila Gavinu nešto što Siobhan nije uspjela čuti. Siobhan je
pomislila na večeru soiree intime i kako je Isabelle bila grozna kad je napala Claire da uzme
stol od dvadeset pet tisuća dolara. To nije bilo ništa bolje od neslanih šala u sestrinstvu.
Nije joj se svidjelo to što je Isabelle nemarno držala Clairin luster. Siobhan nije razmišljala
prije nego što bi progovorila. Viknula je na Isabelle najopakijim, grubim irskim naglaskom
što je mogla izvesti.
»Spusti to!«
Glas joj je bio prejak i iznenadan; poput hitca u mraku. Zbog njega je Ben Franklin prolio
piće po šanku. A Isabelle je — sama po sebi mušičava, pijana i držeći nemarno žicu —
zateturala, a s njom i luster.
Siobhan je vrisnula. Gavin je vrisnuo. Luster je zamalo udario o rub stola.
Isabelle se optužujućim tonom obratila Siobhan. »Molim?«
»Spusti to«, rekla je Siobhan.
Gavin je uzeo luster od Isabelle te ga oprezno stavio natrag na stol.
Isabelle je izgledala kao da će udariti u plač. »Idem u zahod.«
»Pričekat ću te ovdje«, rekao je Gavin. Siobhan je gledala u njega i razmišljala kako je one
noći izišao da uhodi nju i Edwarda. Bio je jeziv. Sad nije htio ni pogledati Siobhan, nije htio
ponuditi riječ isprike u ime svoje »pratilje«. To dvoje zaslužuju jedno drugo iz više razloga.
Gavin je upalio cigaretu, otvorio mobitel te nestao u sjeni.
Siobhan je pažljivo dodirnula luster; bio je fin poput niti istopljenog šećera. Bilo joj je
nezamislivo da ga je Isabelle zamalo razbila. U šatoru je na redu bila prezentacija. Adams je
bio sljedeći sa zahvalama, a Claire posljednja, veliko finale. Siobhan je znala da nije trebala
zavidjeti Claire na trenutku ukazanog joj priznanja, no ipak joj je zavidjela. Nije bilo pošteno
da Claire dobije sve. Bila je umjetnica i suvoditeljica gale: ako je ona bila dobrica, Siobhan je
bila zloćka. Dobila je od Malcolma, svekra, bisernu ogrlicu zbog prvog djeteta u obitelji;
svaki put kad ju je Claire nosila, kao večeras, za Siobhan je to bilo poput pljuske. Voljela je
200
GIGA
Claire više nego ijednu drugu ženu na svijetu, ali uz ljubav je dolazila i ljutnja. Želite nešto
zločesto? Siobhan je uživala u maloj zlobnoj maštariji u kojoj je razbila luster. Nije joj ništa
palo niti joj se prolilo u posljednje dvije godine, sve otkad su čaše pune sherryja pale u krilo
Martina Scorsesea tijekom filmskog festivala. Neka nezgoda vrebala je Siobhan.
Zamislila se je kao negativku u toj priči i zadrhtala. Grozno. Bila je tako zaokupljena mislima
strašnog grešnika da nije primijetila Daphne Dixon kako izlazi iz šatora sve dok joj se Daphne
praktično nije našla pred nosom. Ono što je vidjela bilo je registrirano u kutu njezina oka
poput plamena, zamućenost boje plamena. I to je ono što je Siobhan smatrala »brzim« —
jedne minute Siobhan je stajala sama kraj lustera, razmišljajući o nepravdama u svom životu,
a sljedeće se pojavila Daphne, pijana, izlazi iz šatora i ide prema Siobhan. Daphne je izgledala
kao da joj želi nešto reći — o Gospode mili, što će joj reći? — ili je možda samo trebala
nekoga da je pridrži. Daphne je bila dosta veća od Siobhan te je imala strašno jak zalet. Zabila
se u Siobhan, Siobhan u stol, stol se prodrmao i luster je skliznuo i pao na pod. Čuo se lom u
travi te udarac vlastitog lanca.
O ne, razbijen. Potpuno razbijen. Siobhan se otrgnula od Daphne. Daphne se nesigurno digla
na noge i izula cipele — jesu li one bile problem? — te se udaljila.
»Daphne! Daphne, vrati se ovamo!«
Daphne se nije okrenula, iako je ponovno zateturala. Bila je jako pijana. Siobhanina prva
pomisao bila je da neće dopustiti da Daphne sjedne u auto. Pošla je za njom do parkirališta.
Stigla ju je i zgrabila za ruku.
»Nećeš voziti«, rekla je Siobhan.
»Bila je to nezgoda«, rekla je Daphne. »Nezgoda, nezgoda, nezgoda. Nemoj se brinuti. Nisi ti
kriva.«
Siobhan ju je uhvatila čvršće za ruku te je domahnula čuvaru koji se probijao kroz
parkiralište. Je li mu trebala reći za luster smrskan u komadiće u travi? Tko ga je gurnuo?
Nemoj se brinuti. Nisi ti kriva. Naravno da nije bila! Siobhan se našla na pogrešnom mjestu,
trebala je biti u šatoru za catering u kojem nije bilo zraka i prati sude. Siobhan je imala mučan
osjećaj da je ona bila kriva. Siobhan ga je gurnula, zar ne? Nije bila sigurna; sve se dogodilo
tako brzo. Nezgoda, nezgoda, nezgoda. Da, bila je to nezgoda. Claire i Siobhan su definitivno
trebale inzistirati da Daphne ude u taksi prije toliko godina. Claire se uvijek osjećala krivom
radi toga, no Siobhan nije, iako je sada Siobhan shvaćala da je Claire bila u pravu. Nemoj se
brinuti. Nisi ti kriva. Ali ipak su bile krive. Njihova je reakcija bila nemarna, zločinačka.
Pustili su Daphne da se odveze kući unatoč činjenici da je bila pijana k b majka. Mogli su joj
isto tako dati pištolj napunjen metcima. Da su zaustavile Daphne, sad bi sve bilo drukčije.
Zar ne?
Siobhan je rekla čuvaru: »Ova žena treba taksi. Ne smije voziti.«
»Dobro sam«, zafrktala je Daphne.
»Molim vas, pobrinite se da sjedne u taksi«, rekla je Siobhan. »Pila je.«
Čuvar je vodio Daphne prema izlazu. »Hoću. Gospodo, koja je vaša adresa?«
Siobhan je otišla natrag prema šatoru gazeći po šljunku u kuhinjskim klompama. Svi su oni,
na kraju, bili grešnici.
Kad se Siobhan vratila, šatorom je odzvanjao pljesak. Prišla je Hun-teru koji je za barom
čistio proliveno piće Bena Franklina.
»Ako te itko išta pita«, rekla je Hunteru, »reci da si bio okrenut leđima.«
Hunter je kimnuo.
Siobhan je ušla u stražnji dio šatora kad se Claire digla da primi cvijeće. Siobhan će joj reći
kasnije što se dogodilo, u četiri oka. Nakon toliko sati koje je Claire potrošila na izradu
lustera, trebalo je samo deset sekundi da ga se uništi. Manje, pet sekundi, tri sekunde. Kako će
joj Claire oprostiti? (Oprostit će joj, Siobhan je znala, jer je to bila Claire.) Siobhan je
pomislila na plavu baršunastu vrećicu, sada praznu, u tajnom pretincu njezine kutije za nakit.
201
GIGA
Prodala je prsten za sedam i pol tisuća dolara — te ih donirala anonimno udruzi iako je
stvarno trebala novac. Carter! Sto je Carter radio baš u ovom trenutku? Je li mislio na nju,
osjećao njezinu tjeskobu i muku — ili je samo bio ušlagiran od bacanja kocke ? Morala mu je
naći pomoć. Ali gdje? Kod koga? Morat će progutati to malo ponosa što joj je ostalo i pitati
Locka Dixona, on će znati. Oprost.
Siobhan je zatvorila oči te se prekrižila: U ime Oca i Sina i Duba Svetoga. To je bilo sve što je
mogla učiniti.
* * *
Bilo je pet minuta do deset i glas mu je postajao promukao. To je bila najgora posljedica
opijanja prije nastupa: nije zaboravljao riječi niti kasnio za melodijom, no glas mu se
pogoršavao. Imao je još dvije pjesme do kraja.
Gurnuo je mikrofon. »Ova zadnja pjesma je za moju... prijateljicu Claire Danner.« Riječ
»prijateljica« bila je neuvjerljiva i nedovoljno precizna, no sigurno nije mogao reći pred
tisuću Clairinih prijatelja i sumještana da se ponovno zaljubio u nju. Ipak, nadodao je, »Kad
sam napisao ovu pjesmu prije dvadeset godina, napisao sam je za nju.« Pogledao je dolje u
publiku. Clairine oči bile su vlažne. Zatreptala je te su suze potekle. Matthew je odsvirao prvi
akord i lagano uveo bend u »Stormy Eyes«.
Htio je da dođe na pozornicu, htio je da pjeva s njim zadnji stih. Nitko nije znao, ali Claire je
znala pjevati. Srednjoškolski zbor, sopran. Pokušao joj je domahnuti; ona je zamahnula
glavom. Plesala je s Neimpresivnim Jasonom. Dicka nije bilo. Matthew se osjetio optimistično.
Sa »Stormy Eyes« koncert je bio završen. Svjetla su se pogasila. Publika je vrištala. Htjeli su
još. Matthew se nasmiješio. Očekivao je drugačiju publiku za karte od tisuću dolara —
otmjeniju, rezerviraniju — no ova je po buci konkurirala onoj od šezdeset tisuča Njujorčana
na stadionu Sheau.
»Može!« Matthew je rekao u mikrofon. Imao je bis, još jednu pjesmu i dosta je razmišljao o
tome. Zapravo je sve dogovorio za ovu pjesmu i prije nego što je stigao na otok. Nazvao je
osobno svakog od unajmljenih vokalista — drugog tenora, baritona, basa — i provjerio znaju
li pjevati višeglasno u kvartetu.
»Sweet Rosie O'Grady, my dear little Rose.«
Tako ju je prije osvojio. Preostalo mu je još samo to.
I da, smijala se od uha do uha, i da, suze su joj tekle niz lice, i da, činilo se kao da nikog nije
bilo osim njih — Matthewa Westfielda i Claire Danner, para iz srednjoškolskih dana iz
Wildwood Cresta u New Jerseyju.
No dok se kvartet približavao kraju pjesme i njihovi se glasovi stapali tako lijepo i dirljivo da
je sam Matthew teško mogao povjerovati u to — and Rosie 0'Grady loves me! Claire ga je
pogledala ravno u oči te odmahnula glavom.
Ne, rekla je. Ne mogu.
Matthew je završio s pjesmom. Svjetla su se pogasila. Publika je zviždala. Bio je strašno
ljubomoran, kao što nikad nije bio, ne na Neimpresivnog Jasona ni na Dicka, već na život koji
nije mogao, ili nije htio, ostaviti iza sebe.
Ne, pomislio je. Ne bi smio.
Bilo je vrijeme da ode.
* * *
Claire se probudila uz Jasona koji ju je ljubio u zatiljak. »Koliko je sati?« upitala je. »Šest.«
202
GIGA
»Prerano.« Zatvorila je oči.
Pustio ju je da spava do devet, nevjerojatan luksuz. Kad je došla u kuhinju, sva su djeca već
bila jela te je i sude od doručka bilo oprano. Pan je sjedila na kauču i čitala Zacku. Još je
imala ospice, ali bilo joj je bolje. Jason je stajao za šankom i radio sendviče. Claire je gledala
u čudu: poredao je kruh te je jedan obilno namazao majonezom (Ottilie), jedan senfom (J. D.),
a jedan senfom i maslacem (Shea). Kad je vidio Claire, stao je s pripremanjem te joj ulio kavu
u šalicu.
Claire ga je poljubila i rekla, »Hvala ti što si me ostavio da spavam.«
»Danas piknik na plaži«, rekao je.
»Okej«, rekla je. »Gdje je Matthew?«
»Otišao je.«
»Otišao?«
»Imao je let u sedam. Za Španjolsku. Odvezao sam ga do zračne luke.«
»Rekao mi je da ima let u deset«, rekla je Claire. »Nije se ni oprostio.«
Jason je pročistio grlo te počeo slagati kriške šunke. »Rekao mi je da ti kažem da te voli, ali
da razumije.«
Claire je kimnula.
Jason je poklopio sendviče te ih prepolovio velikim nožem. »Priredila si veliko događanje,
unatoč svemu. Možeš biti ponosna na sebe, Claire.«
Claire je uzela šalicu kave, izišla na stražnju terasu te, stojeći uz ogradu, gledala preko
golfskog terena. Luster se razbio. Dok su se vraćali s gale, Claire je zamolila Jasona da stanu
pokraj supermarketa. Htjela je baciti kutiju u kontejner, ali je shvatila da se nije mogla
oprostiti od nje na tako neceremonijalan način. Luster je, razbijen ili čitav, predstavljao
godinu njezina života, pa zar nije bilo i dobrih stvari u toj godini? Zar nije bilo ničega što se
moglo spasiti? Odlučila je da može spasiti luster. Pomislila je na gospodina Freda Bulrusha u
San Franciscu za kojeg je izradila karamelaste svijećnjake. Popravit će luster i on će ga kupiti.
Još bolje ako bude nesimetričan, ako bude imao tanke pukotine, udubine ili ožiljke, priču o
ljubavi, izdaji, ekstazi i žaljenju. Kao da te više nije briga za tvoju dušu. Stajali zajedno u
redu u pošti. Moraš moliti za snagu. Trebamo nekoga tko joj se može potpuno posvetiti.
Dogodila se nesreća. Moj Bože, kajem se i žalim od svega srca što sam te uvrijedila te
prezirem sve svoje grijehe. Ne znaju u kakvom je stanju dijete. Gledam hoćeš li doći već... hm,
pet dana. Živi sa mnom. Udaj se za mene. Kad sve ovo bude gotovo, hoćeš li mi se vratiti?
Prohodao je! Dame i gospodo, Claire Danner Crispin!...
Bit će to njezin trijumfalni povratak.
203
GIGA
ZAHVALE
Virginia Woolf rekla je to najbolje: Da bi mogla pisati, žena treba imati petsto funti i vlastitu
sobu. Drugim riječima, vrijeme i prostor.
Sto se tiče vremena, moram prvo zahvaliti svojoj dadilji Sup-hawan »Za« Intafa. Za je
najtočnije opisati kao anđela poslanog ravno s neba. Ne bi bilo nikakve knjige (dapače, ni
života) bez Za. Također bih htjela zahvaliti svojoj majci, Sally Hilderbrand, koja je došla
tijekom »krize revidiranja« da me izvuče. Usput bih zahvalila i svojoj baki Ruth Huling koja
je izvukla moju majku prije više od trideset godina. Obećavam da ću slijediti njihov
prekrasan, nesebičan primjer i biti tu za svoju kćer Shelby kad dođe vrijeme za to.
Sto se tiče prostora, htjela bih zahvaliti Anne i Whitney Gifford za ključeve Barnabe. Barnaba
je bio ujedno inspiracija i spas. Hvala također Jerryju i Ann Longerot za njihovu »kolibu« na
jezeru Michigan u mojim zadnjim, očajnim danima nužde.
Hvala Marku Yelleu iz Nantucket Catering Company (čovjek kojeg moja djeca jednostavno
zovu »Chef«) što me je upoznao s najmanjim detaljima cateringa. Svu sam Siobhaninu
genijalnost posudila od Eithne Yelle, iako moram reći da je Siobhan fiktivni lik (!).
Zadovoljstvo mi je sjediti u tri neprofitna odbora na Nantuc-ketu — Nantucket Boys&Girls
Club, Nantucket Preservation Trust i Friends of the Nantucket Public Schools. Vodila sam
mnogo događanja i sretna sam što mogu reći da su me ta iskustva obogatila od početka do
kraja. Upućujem zahvalu Irene McMenamin Shabel i Mary Dougherty iz Philadelphije što su
podijelile sa mnom mnoštvo informacija o filantropiji u velikom gradu. Ljudi u Arthur Ashe
Youth Tennis and Education foundation ne znaju koliko su sretni!
U New Yorku zahvaljujem mojim nenadmašivim agentima i muzama, Michaelu Carlisleu i
Davidu Forreru iz Inkwell Managementa. Nevjerojatno se dobro brinu o meni. U Little,
Brownu zahvaljujem svom uredniku Reagonu Arthuru za njegovu pronicavost, inteligenciju i
strpljenje — i jedno hvala Oliveru Haslegraveu, Michaelu Pietschu i Davidu Youngu. Preko
bare, hvala Ursuli McKenzie i posebno Jo Dickinson, zahvaljujući njima roman je ispao još
bolji.
Naposljetku, kod kuće bih željela zahvaliti svim ljudima u mom rovu. Prvo »svojoj srodnoj
duši, dragoj, hraniteljici, svom osjećaju za stvarnost, svojoj suučesnici«, Amandi Congdon, te
divnim ženama koje mi svaki dan daruju svoje prijateljstvo, smijeh i potporu: Elizabeth
Almadobar, Margie Marino, Sally Bates Hall, Wendy Rouillard, Wendy Hudson, Rebecci
Bartlett, Debbie Bennet, Leslie Bresette, Betty Dupont, Renee Gamberoni, Evelyn
MacEachern, Holly Mc-Gowan, Nancy Pittman, već spomenutoj Anne Gifford i Eithne Yelle
i mojoj voljenoj Mandi Riggs. Posebno »hvala« ide Mikeu Westwo-odu — on će za mene
uvijek biti rock-zvijezda — što mi je dopustio da odrastem u ljubavi i prijateljstvu.
Kao uvijek, hvala Heather Osteen Thorpe za prvo, važno čitanje i posjete gotovo svakog dana.
Sto se tiče mog muža, Chipa Cunninghama i naše troje djece, Maxa, Dawsona i Shelby — što
mogu reći? Opet sam vaša.
204
GIGA
O AUTORICI
Elin Hilderbrand živi na Nantucketu s mužem i njihovo troje djece. Odrasla je u Collegevilleu
u Pennsvlvaniji i mnogo je putovala prije nego što se skrasila na Nantucketu koji joj je
poslužio i kao mjesto radnje za šest prethodnih romana. Hilderbrand je diplomirala na Johns
Hopkins University te je polazila radionicu umjetničke proze na Sveučilištu u Iowi.
205