Balkan Express 07 - Filozofski fakultet

Balkan Express 07
Studentski časopis za južnoslavenske jezike, književnosti i kulturu
Impressum
Studentski časopis južne slavistike za jezike, književnosti i kulturu
Balkan Express
broj 7, listopad 2014.
NAKLADNIK
Klub studenata južne slavistike A-302 Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu, Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb, Hrvatska
ČLANOVI UREDNIŠTVA
Krešimir Bobaš (Zagreb), Rok Bozovičar (Beograd), Ines Cebović
(Zagreb), Srđan Gagić (Beograd), Janja Kovač (Zagreb/glavna urednica),
Damir Kralj (Zagreb/zamjenik glavne urednice), Petra Kvasnička
(Zagreb), Lara Mihovilović (Ljubljana), Anes Osmić (Sarajevo), Viktorija
Škorućak (Zagreb)
LEKTORI
Anđelka Ilinović (hrvatski jezik), Damir Kralj (hrvatski jezik),
Viktorija Škorućak (srpski jezik)
PRIJELOM I GRAFIČKO OBLIKOVANJE
Mia Kus (mia.kus@grf.hr)
KONTAKT UREDNIŠTVA
e-mail: balkanexpress1@gmail.com,
web: a-302.ffzg.hr
Izlazi jedanput godišnje.
Tvrdnje i mišljenja u objavljenim radovima izražavaju stavove autora i ne
predstavljaju stavove i mišljenja uredništva ili nakladnika.
Zagreb, listopad 2014.
ISSN 1846-2936
Riječ uredništva Kazalo
7
ZNANSTVENI RADOVI
Jelena Barbir: Lingvostilistička analiza prijevoda romana Janje Vidmar Kebarie:
fonostilistička analiza 10
Morana Butković: Interkulturni aspekt znanosti o prevođenju 44
Lana Jerkov: Lingvostilistička analiza prijevoda romana Nejca Gazvode Sanjajo
tisti, ki preveč spijo: odnos svršenog i nesvršenog glagolskog vida
58
Даница Миљковић: Потешкоће превођења руско – српски
114
Antonia Raguž: Etimologija termina za prijevod u slavenskim jezicima
130
Viktorija Škorućak: Osvrt na problematiku prevođenja
138
Mateja Zadravec: Problemi prevođenja postmodernističkog djela i prijevod dijela
djela A. Blatnika Plamenice in solze 146
Andrea Žvab: Lingvostilističke analize na temelju prijevoda romana Balerina,
Balerina Marka Sosiča
172
PRIJEVODI
Ines Cebović: Andrea Jankovski: Točno u proljeće (krpanje rašivenog u sebi) 218
Janja Kovač: Milan Jesih: pjesme iz zbirke Legende (1974)
230
Petra Kvasnička: Polona Glavan: Zapravo
234
Milan Marković: Dominic Fox: pjesme iz zbirke Seven Pits objavljivane na ličnom
blogu između 2012. i 2014. godine
240
Lara Mihovilović: Katica Kulavkova: pesem iz zbirke Жедби (1989)
242
Nikolina Penava: Zdravka Evtimova: Srijeda
246
Antonia Raguž: Georgij Gospodinov: Bivolsko govno, ili uzvišeno je posvuda
250
Nika Šimičić: Vasyl’ Symonenko: Vino od ruža
252
Tea Tušek: Vlada Urošević: Jednorog u stražnjem dvorištu
256
Riječ uredništva
Dragi čitatelji,
u ovom, sedmom po redu, broju časopisa Balkan Express odlučili smo
napraviti korak u razvoju časopisa u jednom smjeru – onom tematskom.
Pred vama je broj s tematom o prevođenju. Odabirom takve teme htjeli
smo se osvrnuti na jedan aspekt studija književnosti i jezika. Tako smo
posegnuli za radovima kolega studenata, mladih prevoditelja i teoretičara
prevođenja u nastajanju kako bismo istaknuli često neshvaćenu činjenicu –
prevoditeljem se postaje i to dugotrajnim procesom učenja i rada na samim
prijevodima.
Tako možete u prvom dijelu časopisa pronaći teorijske radove o
prevođenju, a u drugom konkretne prijevode. U prvom dijelu donosimo i
četiri diplomska rada na temu prevođenja kolegica koje su uspješno završile
studij na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti. Zbog opsega
tih radova donosimo vam njihove skraćene verzije; teorijski su dijelovi u
cjelini objavljeni, a od prijevoda su autorice odabrale desetak kartica.U
drugom dijelu časopisa donosimo vam devet prijevoda u raznolikim
kombinacijama jezika s kojih se prevodi i jezika na koje se prevodi.
Želimo vam ugodno čitanje.
Uredništvo
ZNANSTVENI
RADOVI
Jelena Barbir
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
jelenabarbir01@gmail.com
lingvostilistička analiza prijevoda
romana janje vidmar kebarie:
fonostilistička analiza
1. Uvod
Polazeći od toga kako je prevođenje, a posebno ono dobro, zanat vrijedan
nazivanja umjetnošću ili vještinom prepunom dosjetki i maštovitosti za
rješavanje dilema, s naglaskom na one na stilističkim razinama, valja
skrenuti pažnju na osnovna pravila dobrog i kvalitetnog prevođenja
te specifičnog prevođenja određenog žanra, u ovom slučaju dječje
književnosti. Ovaj će rad prikazati pregled važnih spoznaja o prevođenju,
osnovama kvalitetnog i dosljednog prevođenja te će se analizirati prijevod
knjige Kebarie dječje slovenske spisateljice Janje Vidmar.
Dječja je književnost poseban književni žanr naizgled jednostavan
– a prevodeći, iznimno izazovan. Najvažnija je njegova pedagogijska i
didaktična komponenta koju svaki prevoditelj uvijek treba imati na umu,
bez obzira na to radi li se o uvođenju dijalekata kao ekvivalenata različitim
dijalektima ili govorima koji se nalaze u originalu, svjesnom korištenju
žargona prikladnog određenoj dobi, ali i poštujući uvjet velikog postotka
razumljivosti unutar očekivanog broja čitatelja itd.
Budući da je prevođenje djelatnost u kojoj ljudski faktor, odnosno
sam prevoditelj, ima najvažniju ulogu, mora se držati pojedinih pravila,
ali i razviti izvanrednu osjetljivost na razine ekspresivnosti, kako izvornog
jezika teksta s kojeg prevodi, tako i teksta ciljnog jezika na koji prevodi.
Rad će prikazati okvire unutar kojih bi se dobar prevoditelj trebao s pomoću
svoje elokventnosti i maštovitosti izvrsno snalaziti.
Sažetak: Prevođenje je struka koja se svakodnevno treba nadograđivati.
Kako bi prevoditelj stekao ˝alat˝ kojim će oblikovati vrijedne prijevode,
važno je savladati osnovna pravila teorije prevođenja koja će potom
nadograđivati vlastitim istraživačkim spoznajama. Jedna od takvih
spoznaja je fonostilistika – grana znanosti koja spojem prevoditeljskog
znanja i fonetike daje novi vid prevođenja prvenstveno književnih djela,
posebno pri prevođenju jezika iz iste rodne skupine. Prevođenjem dječjeg
romana Kebarie, došlo se do spoznaja o različitim mogućnostima prijevoda
u kojima je moguće sačuvati kako značenjsku, tako i fonetsku vrijednost
riječi.
Ključne riječi: teorija prevođenja, dječja književnost, stilistika,
fonostilistika, analiza prijevoda.
Prevođenje je struka u kojoj ˝svijet preplave čarolije˝1 (usp. Vidmar
2010), stoga je ponekad važno i osluhnuti što čarolije poručuju. Iz tog će se
razloga rad posebno osvrnuti na specifičnu granu stilistike, fonostilistiku, i
na koji način ona obogaćuje pisanje te koliko je vrijedno kad se prevoditelji
mogu poslužiti istim korijenima riječi ili skupovima glasova kako bi
dočarali impresionističku sliku koja se stvara u svijesti čitatelja dok čita
takav tekst. Prikazat će se istraživanja koja dokazuju kako fonostilistika
utječe na svijest čitatelja, uz primjere iz knjige Kebarie. Ipak, valja imati
na umu kako fonostilistika može i ne mora biti namjerna, stoga prevoditelj
koji o takvim stilističkim delikatnim stvarima brine, mora prodrijeti u
misao autora kako bi što bolje, prikladnije, ali i zvučnije preveo tekst.
1
10
Vidmar, J., Kebarie, Založba Miš, Maribor, 2010.
11
Cilj je ovog rada prikazati koliko je prevoditeljska struka važna i
vječno svježa, puna promjena i neprestanih susretanja s različitim tipovima
situacija u kojima treba biti sasvim svjestan različitih faktora: od tipa teksta,
vremenskog perioda koji se ima na raspolaganju, publike kojoj je tekst
namijenjen itd. Treba uzimati u obzir opću teoriju prevođenja kao glavno
načelo i temelj rada svakog prevoditelja, ali također slušati vlastitu intuiciju,
pokušati se uvijek staviti u kožu krajnjeg primatelja poruke – čitatelja te
mu pokušati (i uvijek ustrajno pokušavati) pružiti najbolji mogući prijevod
koji je tog trenutka ostvariv. Također, prevoditelj bi trebao brinuti o tome
da prijevod ne otkriva ni više, niti manje od originala, objedinjujući time
sva područja gramatike i njihova opća pravila.
2. O teoriji prevođenja
Dječja je književnost poseban žanr književnosti koji je namijenjen
čitateljima dječjeg uzrasta i s pretpostavkom malog ili nikakvog čitateljskog
iskustva. Upravo su zbog toga teme koje se najčešće koriste u takvim
djelima koncipirane na način da nose jasnu poruku i da budu poučne.
Prema Haramiji (2000), autorica Janja Vidmar svojim dječjim književnim
opusom spada pod realističko-avanturističku dječju prozu. Glavni lik
najčešće je jedan, nosi breme cijele fabule, uz snažnu poruku na kraju djela.
Važno je odrediti djelo tematski i žanrovski prije početka prevođenja jer se
prevoditelj treba voditi time tko je krajnji čitatelj kako bi se stilski sasvim
zadovoljilo formu, a tekst ostao jednako sadržajan.
˝Prijevod je novum, prijevod je susret, spoj znanog i neznanog što u
umjetničkom smislu proizvodi neznano, originalno i neponovljivo.˝ (Roić
2007: 54) Kad je o teoriji prevođenja riječ, važno je naglasiti kako postoji
prevođenje na komunikativnoj i semantičkoj razini. Komunikativno
prevođenje slijedi pragmatička pravila, što znači da tekst preveden na ciljni
jezik mora imati isti učinak na čitatelja kao i tekst na izvornom jeziku.
S druge strane, semantičko prevođenje zastupa pravila prevođenja na
način da se unutar sintaktičkih i semantičkih mogućnosti ciljnog jezika
precizno reproducira kontekstualno značenje teksta. (Simeon 1999:
685) Teorija je prevođenja samostalno područje istraživanja s vlastitim
pitanjima, pretpostavkama, problemima, metodama i kategorijama.
Nikad nije naodmet spomenuti kako je prevoditeljska struka struka koja
je svakodnevno razvija, kao i bilo koja druga znanstvena disciplina, te se
opća pravila moraju prilagođavati stalnim turbulencijama i promjenama
koje proizlaze iz rada, istraživanja i novih spoznaja.
12
˝Pokušajmo sada pretpostaviti da ono što nazivamo značenjem neke
riječi odgovara svemu onome što u nekom rječniku (ili u enciklopediji)
stoji napisano u odnosu prema nekoj ˝natuknici˝, a obično otisnutoj debljim
slovima. Sve ono što određuje tu natuknicu jest sadržaj koji izražava tu
riječ. Čitajući definicije natuknice vidimo da (i) ona uključuje različita
značenja ili smislove riječi, te da se (ii) ta značenja ili smislovi u mnogim
slučajevima ne mogu izraziti nekim ˝golim˝ sinonimom, nego definicijom,
parafrazom ili čak nekim konkretnim primjerom. Leksikografi koji znaju
svoj posao ne samo da često poprate riječi definicijom, nego daju i naputke
za njihovo kontekstualno razjašnjenje, a to mnogo pomaže u odlučivanju
o mogućem ekvivalentnom izrazu (u nekom danom kontekstu) u drugom
prirodnom jeziku.˝ (Eco 2006: 29)
Jasno je kako se ovdje radi o neizostavnom razumijevanju konteksta
cjelovitog teksta kako bi se moglo savršeno birati prikladan ekvivalent
u ciljnom jeziku jer bez tog zadovoljenog uvjeta može doći do mnogih
kardinalnih pogrešaka. Potrebno je definirati i pojam prirodnog jezika
u njegovom odnosu sa realnošću. Eco (2006) kaže da prije nego neki
prirodni jezik uspostavi red u načinu na koji se doživljava svijet, materija
ili kontinuum (sveukupna pojavnost) je bezlična i nije diferencirana.
Diferenciranost se događa u trenutku kad se dijelovi te mase jezično
organiziraju u svrhu izražavanja drugih dijelova te iste mase. Formiraju
se sustavi zvukova za izražavanje, za govor. To se ne događa samo u
izražavanju jezične realnosti, već i u svim drugim semiotičkim sustavima
(primjerice, sustav prometne signalizacije). Također, u nekom prirodnom
jeziku forma jezika odabire elemente koji već postoje u kontinuumu ili
materiji svih mogućih izvođenja glasova i sastoje se od fonološkog
sustava, leksičkog repertoara i od sintaktičkih pravila. To znači kako je
jezik sposoban iz mase sveukupnosti izabrati sebi najprikladnije elemente i
stvoriti jezični skup koji opisuje svaku pojedinu riječ tog jezika. Gramatika
nekog jezika supstancije izraza smatra irelevantnima, ali zato su važne
razlike u samoj formi. To se može prikazati na primjerima Alfa i Beta
jezika. Za Alfa jezik neki su glasovi važni, dok ih Beta jezik ignorira, a
razlike su vidljive i u sintaksi i u leksiku koji određeni jezik čine upravo
takvim kakav jest. Postoje primjeri prevođenja s izvornog na ciljni jezik
sustavom za prevođenje Altavista, i to u oba smjera – s izvornog na ciljni,
a potom natrag. Rezultati su bili lošiji od očekivanog jer se pokazalo kako
sustav raspolaže samo rječničkim značenjima riječi (što je i logično),
ali riječ često sadrži više od onoga što piše u rječničkim redcima. Jasno
13
je zbog čega taj sustav prevođenja nema uspješan razvoj – ne poznaje
kontekstualno značenje koje riječi tijekom prevođenja često zahtijevaju.
(Eco 2006: 29) U današnje vrijeme popularan je Googleov prevoditeljski
program Toolkit koji formom zadovoljava potrebe prevoditelja, uz opciju
memorije u koju je moguće pohraniti vlastite prijevode, što daje preglednost
i mogućnost konzultiranja vlastitih rješenja u bilo kojem trenutku. Važno
je spomenuti obilježja usmenog i pismenog prevođenja, budući da se
radi o sasvim različitim vrstama prevođenja i uvjeta rada. Usmeno je
prevođenje nesagledivo teže i zahtjeva izuzetnog poznavatelja jezika kako
bi u ograničenom vremenskom roku mogao prenijeti što više informacija
na semantički ispravan način. Što se fonostilistike tiče, ona je u ovakvom
tipu prevođenja vjerojatno sasvim zapostavljena jer se najčešće ovim
tipom prevođenja prevode vijesti, suđenja, izvještaji i sl. Fonostilistika je
ipak važnija, zanimljivija i prikladnija književnom prevođenju. Pismeno
je prevođenje daleko komotnije i pruža mogućnost samokorekcije zbog
trenutnog vidljivog traga samog prijevoda. Ovisno o kakvom se tipu teksta
radi, o drukčijim se stvarima vodi računa, ali gramatička ispravnost uvijek
je neizostavna. Pitanje reverzibilnosti jedno je od najvažnijih pitanja
u teoriji prevođenja. ˝Razumno načelo reverzibilnosti željelo bi da se
načini govorenja i idiomatske fraze ne prevode doslovno, nego birajući
ekvivalente u odredišnom jeziku.˝ (Eco 2006: 65) Jasno je kako dobar
prevoditeljski uradak treba zadovoljavati načelo reverzibilnosti. To je nužno
jer se time zadovoljava prevođenje po kontekstu i smislu, a ne doslovno.
Ako se sintagme prevode doslovno, to znači jednu od najgorih pogrešaka
prevođenja i gubi se smisao koji nosi originalni tekst. U tom slučaju, ne
samo da je nemoguće ponovnim prevođenje iz ciljnog u originalni jezik
sačuvati smisao onoga što se želi reći, nego se i ne poštuje autora i njegovu
ideju o tom tekstu.
˝Predlažući zasad prilično oprezan kriterij optimalnosti, moglo bi
se reći da je optimalan onaj prijevod koji nam omogućuje da zadržimo
reverzibilnim najveći mogući broj razina prevođenog teksta, a ne nužno
samo leksički dio koji se javlja u Linearnom Ispoljavanju.˝ (Eco 2006: 65)
Simeon (1999) kaže kako bi opće pravilo koje bi obuhvatilo sve vrste
tekstova glasilo da dobar prijevod treba biti onoliko doslovan koliko je
moguće i onoliko slobodan koliko je potrebno. Isto tako, značenje nekog
pojma ne može se utvrditi sinonimnošću te se mora uzeti u obzir sve što neki
rječnik ili enciklopedija pripisuje značenju neke riječi. Kako bi se utvrdilo
14
značenje nekog znaka, mora ga se zamijeniti nekim drugim znakom, ali
moguće i skupom znakova kako bi se sačuvala esencija. (Eco 2006: 81)
Pregovaranje je možda i najteži proces tijekom prevođenja. Eco (2006)
opisuje situaciju u kojoj lako dođe do gubljenja na snazi smisla ako se
izabere lošija ekvivalentna opcija za prijevod određenog pojma. Hoće reći
kako često jedna riječ kože biti sasvim prikladna za izvorni jezik i samo se
tom riječju mogu izraziti sve razine ekspresivnosti, ako i fraze, a u ciljnom
jeziku je stvar sasvim drukčija. Osim što mogu postojati višestruke opcije
prijevoda te riječi, mora se voditi računa i da riječ nosi sva konotativna
svojstva koja se žele zadržati. U tom slučaju, pregovaranje oko toga
gdje će se što u prijevodu izgubiti, a gdje nadoknaditi važna su koliko i
pravilo da se uvijek kaže jednaka (ili najbliže moguće jednaka) količina
informacija, smisla i poruka, koliko je to izvedivo. Iz tog su razloga gubici
i naknade prilikom prevođenja pitanja o kojima svaki dobar prevoditelj
prije, tijekom i nakon prevođenja razmišlja. Dakako, najgori su potpuni
gubici, i to oni koji su otkinuli od konteksta, važnog za razumijevanje
dijela ili cijelog teksta. Gubici koji nastaju dogovorom između dvoje
strane, i to u slučajevima kada je neki dio teksta zbog ekonomičnosti ili
nekih drugih razloga poput kulturnih i geografskih nepoznavanja pojma, a
nemogućnosti zamjene nekim drugim jer taj ili sličan pojam druga kultura
ne poznaje, opravdani su, ali je tekst ipak u određenoj mjeri manjkav.
Naknade su moguće kada prevoditelj uočava kontekstualnu bit vrijednu
naglasiti čitatelju ciljnog jezika. Ipak, prevoditelj se mora čuvati potrebe
da tekst potpomogne jer je to nepoštivanje autora, ali i neopravdano
preuzimanje autorske uloge. Nije dobro da, uspoređujući izvornik i tekst
ciljnog jezika, jedan kaže više od drugoga jer, bilo o kojoj kombinaciji
da se radi, to predstavlja loš prijevod. Poboljšavanje teksta prevoditelj si
ne smije dopustiti, a treba se razlikovati poboljšanje teksta od pjesničke
prerade, što je postupak izgovaranja originalnog teksta na drugi način
(često takav da bude jasan čitatelju ciljnog jezika).
˝Referenciju shvaćam u najužem smislu, to jest, kao jezični čin putem
kojeg se, kada je prepoznatljivo značenje izraza koji se upotrebljavaju,
upućuje na individue ili stanja nekog mogućeg svijeta (koji može biti ovaj
u kojem živimo, ali i onaj koji opisuje neka priča) i kažemo da u određenoj
prostorno-vremenskoj situaciji postoje određene stvari ili da se događaju
neke situacije.˝ (Eco 2006: 137)
15
Referencije se ne bi smjele mijenjati tijekom prevođenja jer se stvarnost
koju donosi originalna knjiga mora sačuvati i u prevedenom tekstu iz
razloga općeg razuma.
Osim što se tekst prevodi iz jezika u jezik, prevodi se i iz kulture u
kulturu. Tako se ne vodi računa samo o jezičnim pravilima, već i o
obilježjima druge kulture. Ako je tekst antički, barokni ili naturalistički,
mora se voditi računa o leksiku tih doba te kulturološkoj pozadini jer inače
će tekst biti pogrešno preveden. (Eco 2006: 158) Isto tako, pojmovi iz
kulture jednog jezika ne moraju značiti isto u kulturi drugog jezika, a ne
moraju čak niti postojati. Prevoditelj mora dobiti uputu o posebnoj intertekstualnosti unutar teksta (u slučaju da je sam ne može znati), a Eco (2006)
kaže kako često svojim prevoditeljima šalje bilješke koje pojašnjavaju
različite referencije. Čak i sugerira rješenja koja bi im pomogla da rješenje
bude zamjetljivije u njihovom jeziku.
˝Ne razumjeti učeni i ironično upućivanje znači osiromašiti izvorni
tekst. Dodati mu još jedno upućivanje moglo bi značiti previše ga obogatiti.
Ideal prevođenja bio bi iskazati na nekom drugom jeziku ništa manje, ali i
ništa više, od onoga što uvodi izvorni tekst.˝ (Eco 2006: 217)
˝Podrijetlo potrebe za prevođenjem jest mnoštvenost jezika. Različiti
jezici pripadaju različitim kulturama. Krajnji cilj prevođenja, pak, jest na
neki način uspostavljanje prvotnog jedinstva jezika/kultura - ˝prvotnog˝
ne, dakako, u vremenskom smislu, osim ako izgradnju Babilonske kule i
njezine posljedice ne shvatimo kao historijsku činjenicu. Prevođenje stoga
uvijek u primisli, makar neosviještenoj, ima jezičnu, odnosno kulturnu,
univerzalnost, to jest vođeno je pretpostavkom da svi jezici izriču isti
svijet, da su svi jezici odvjeci ili derivati jednoga jedinog jezika i da sve
kulture proistječu iz jedne jedine kulture koja podrazumijeva jedinstvo,
˝općeljudsko˝ naziranje i doživljaj svijeta, bitno posredovan – čak određen
– jezikom.˝ (Telećan 2005: 11)
Autor govori i o konformizmu u prevođenju. Navodi kako svjesno
izbjegava pasive i participe u hrvatskom jeziku jer uzima u obzir
karakteristike govorenog jezika, potrebe šire publike, prosječno shvaćanje
jezika i izdavača. To su neke od prilagodbi i prevoditeljskih odluka o
kojima treba racionalno razmisliti prije nego ih se provede u djelo.
Eco (2006) navodi Jakobsonovu podjelu vrsta prevođenja na
intralingvističko, interlingvističko i intersemiotičko prevođenje.
16
Interlingvističko prevođenje je prevođenje teksta s jednog jezika na drugi
interpretacijom verbalnih znakova znakovima nekog drugog jezika, a
odnosi se na prevođenje u pravom smislu. Intersemiotičko prevođenje
predstavlja interpretaciju verbalnih znakova nekim sustavima neverbalnih
znakova. To je najinovativniji Jakobsonov prijedlog, a primjeri za to su
prevođenje romana u film, bajke u balet i sl. Pod pojmom intralingvističko
prevođenje podrazumijeva se interpretacija verbalnih znakova drugim
znakovima tog istog jezika. Eco također predlaže interpretaciju određenog
(posebno zahtjevnijih tekstova, primjerice romana iz prošlih stoljeća koji
imaju drukčije kulturno-političko uređenje, a i sam jezik) teksta prije
samog prevođenja.
Različiti izvanjezični, bilo stilski, fonološki ili drugi faktori, utječu na
tekst, i to kroz svijest i doživljaje čitatelja. Eco (2006) navodi primjere
tiskanja iste rečenice različitim formama grafičkog tiska. Ne samo da
različita tiskarska forma može izazvati različitu konotaciju u svijesti
čitatelja, nego i različito izgovaranje istog teksta. Tu se radi o pojavi
uplitanja suprasegmentalnih, glasovnih, paralingvističkih elemenata u
izgovaranje čak i elementarne rečenice.
Hipotipoza je zanimljiv retorički učinak koji govori kako riječi mogu
pokazati vidljive pojave. Hipotipoze se mogu stvoriti naznačavanjem
(objašnjavanjem kako je nešto od nečega udaljeno određen broj kilometara),
detaljnim opisom (koji može ići do te mjere da se opisuju svi detalji neke
stvarčice, građevine itd.), popisom (nabrajanjem vrsta biljaka, životinja,
tipova oružja itd.), gomilanjem likova i događaja, te prostora. Taj postupak
ne mora nužno prevoditelju stvarati poteškoće, ali ako neki verbalni opis
iziskuje prethodno čitateljevo iskustvo, to može stvoriti velike poteškoće
prevoditelju.
˝Kako se reagira na hipotipozu koja potiče sjećanje na nešto što se
nikada nije vidjelo? U svom citiranom djelu sugerirao sam da se reagira
pretvarajući se da se nešto vidjelo, baš na temelju elemenata koje nam daje
hipotistički izraz. I eto kako se iskustvo kojeg se treba prisjetiti postepeno
profilira: hipotipoza može i stvoriti sjećanje koje joj je potrebno kako bi se
mogla ostvariti.˝ (Eco 2006: 194)
Prevoditelj često mora pregovarati sam sa sobom u slučaju kad autor
nije živ. Često i s izdavačem.
17
˝Je li moguće izbjeći poimanje prevođenja kao pregovaranja? Trebalo
bi misliti da se iskazi izraženi na jednom jeziku mogu prebaciti u iskaze
izražene na nekom drugom jeziku jer, premda na leksičkoj razini ne postoje
sinonimi, dva različita iskaza ipak mogu izraziti istu tvrdnju.˝ (Eco 2006:
333)
Autor kaže kako bi prevoditelj početnu rečenicu trebao moći izraziti
tako da ostane ista. Navodi i dugogodišnju potragu za savršenim jezikom
koji bi služio kao parametar svim drugim jezicima, a i to da se pokuša
napraviti neki ˝racionalan˝ jezik kako bi se mogle izraziti sve stvar,
djelovanja, raspoloženja, apstraktne pojave kojim bi svaka kultura mogla
opisati (popularno u sedamnaestom stoljeću) ili da se stvori određeni ˝jezik
mišljenja˝ koji je prirodno ukorijenjen u univerzalnom funkcioniranju
ljudskog uma. U konačnici, ove dvije verzije su jednakovrijedne jer, da bi
se došlo do jezika mišljenja, on mora imati uspostavljen sustav gramatike.
˝Rječnik je, na kaju krajeva, samo polazna točka. Potrebno je pokušati
nanovo misliti na koji način ga je pjesnik mogao vidjeti, i do toga treba
dovesti interpretacija teksta. Vjernost je prije sklonost vjerovanju da
je prijevod uvijek moguć ako se izvorni tekst interpretira strastveno
sudionistički, ako pritom nastojimo odrediti ono što je za nas dubinsko
značenje teksta i sposobnost da u svakom trenutku pregovaramo o rješenju
koje nam se čini najbolje.˝ (Eco 2006: 351)
Jasno je kako prevođenje podliježe pravilima koja treba poštivati ako
se želi biti dobar i kvalitetan prevoditelj. Ipak, uvijek valja imati svoje
mišljenje i osjećaj za riječi za koje se ima temelj u kontekstualnoj razini
teksta.
Za dječju je književnost važno da je to književnost koja, kao ni
književnost za odrasle, nema granica. Granice su možda u okvirima
jednostavnosti leksika, ali esencija teksta može biti veća od obujma samog
djela. Mnogo je primjera osobitog teksta namijenjenog prvenstveno djeci,
a događa se to da je inspiracija odraslima. Predstavnik takvih izuzetnih
tekstova je djelo Mali princ autora Antoinea de Saint-Exupéryja, a takav je
i tekst koji je središte ovog diplomskog rada, Kebarie Janje Vidmar.
Neka od osnovnih obilježja kratke dječje proze navodi Haramija
(2006), a kaže kako je za takva djela značajno da su razmjerno kratka
(sadrže do 30 000 znakova), često opisuju jedan događaj te imaju jedan
glavni lik koji je u središtu radnje, vrijeme radnje je samo jedno, a
18
prostor je također samo jedan. Također, u pravilu je pripovjedač u prvom
licu (nulta fokalizacija), a često je radnja i biografski obojana jer autor
opisuje događaje koji su obilježili njegov život, bilo da se radi o idiličnim
ili traumatičnim iskustvima. Radnja je prikazana s gledišta odrasloga na
život djeteta te o svim odnosima koje vodi. Autor donosi široku paletu
osjećaja koje prate situacije – od humorističnih, svakodnevnih do tužnih.
Ipak, nije nužno da autor iznosi svoju priču pisanjem, već priču nekoga
drugoga, ali i potpuno izmišljenu. Hranjec (2009) se bavi pitanjem razine
divergencije između modernosti i pouke u dječjoj književnosti. Budući da
je za prevođenje iznimno važno razumjeti kontekst te vremenski i prostorni
kontinuitet djela, autor za modernizam u dječjoj književnosti kaže kako
je objedinio modernističke postupke pisanja i svrhu književnoga djela, tj.
pouke koju djelu, više ili manje eksplicitno, donosi. Jasno je kako je za
dječju književnost pitanje pouke, ali i estetike djela preko koje se čitatelja
˝pridobiva˝, posebno naglašeno.
˝Zato teorija percepcije recepcije biva najvažnijom u interpretaciji
te književnosti, ona pretpostavlja čitateljev ˝obzor očekivanja˝, sviđanja
dakle. Ali, tu i leži temeljni nesporazum: ˝sviđanje˝ nije cilj nego sredstvo,
tek je put do ostvarivanja funkcije djela, u prvom redu etične, a onda i
jezično-stilske, u smislu obogaćivanja jezične kulture mladoga čitača. A
tada će se pitanja nesuglasja između modernizma, prodora novih zamisli
u izrazu (strukturi) i ˝sadržaja˝, odnosno poruka koje struktura ˝proizvodi˝
činiti nategnutima, čak pomodnima, ponekad kao ustupak ili suglasje s
trendovskim zamislima u ˝odrasloj˝ književnosti.˝ (Hranjec 2009: 31)
Ova se spoznaja o dječjim tekstovima treba imati na umu jer je
prevoditelj se mora upustiti na razine razmišljanja djeteta kako bi mu se
riječju mogao sasvim približiti i jezično-stilski mu na najbolji mogući
način prenijeti ono što mu želi prenijeti i sam autor. Hranjec (2009) ističe
i nekoliko razina stila u dječjoj književnosti. Nultom stilskom razinom
naziva dio teksta u kojem posve preteže jedna strana rečenog odnosa,
primjerice eksplicitna autorova poruka na kraju teksta koja donosi javnu
didaktičku poruku koju autor ni ne pokušava zaodjenuti u fikcijsko ruho.
Druga stilska razina, ujedno i prva razina sklada, je razina govorenja o
liku. Književni lik često se javlja kao autorov glasnogovornik, što je razlog
pojave autobiografskih likova u dječjoj književnosti u svrhu intimizacije ili
poosobljavanja. Treća se razina (a druga po stupnju sklada) postiže izborom
teme. Što je tema bliža trenutnoj realnošću u kojoj djeca žive, to se lakše
19
s njom poistovjećuju i prihvaćaju njezinu poruku. Posebno su intrigantne
i tabuizirane pojedine teme, a za njih se autori i često odlučuju. Radi se o
temama spolnosti, vjere, droge i smrti. Četvrta razina teksta ostvaruje se
strukturom i izborom fabule. Posljednja je razina sklada teksta ostvarena
skladom stilske igre i svrhe. Opet se radi o tome da se autor na što bolji
način pokuša približiti svojem čitatelju, osvojiti ga kombinacijom razina
sklada dječjeg teksta i utjecati na formiranje njegove ličnosti i izgradnje
karaktera. Prevoditelj također treba znati na koji način birati riječi koje
su djeci poznate ili zanimljive, ne bježati čak ni od neologizama, ali ni
od pokoje stilski ˝više˝ riječi jer ne postoji bolji način učenja i izgradnje
ličnosti od čitanja literature koja je tematski zanimljiva, a prepuna načina
za učenje novih stvari.
˝Dijete-receptor načelno nije ili je u znatnoj mjeri opterećeno
konvencijom, naprosto zato što je ˝čovjek na početku˝ koji nije stigao biti
˝inficiran˝ niti predrasudama niti pak sponama tradicije. Upravo zato je i
djelo koje mu se upućuje – bez obzira na pretpostavljiv krug posrednika
(škola, roditelji, nakladnik) – tekst dinamičnije strukture, što pak je
pretpostavkom za slobodnije, igrive zamišljaje u njegovom tkivu. Štoviše,
igrivost u suvremenoj dječjoj književnosti, ne samo hrvatskoj, shvaćamo
kao konstitutivan element njene poetike.˝ (Hranjec 2009: 56)
Igra kao element dječje književnosti jasno je uveden zbog svijesti pisaca
o doživljajno-spoznajnoj razini čitatelja kojem je djelo namijenjeno. Igra
je od egzistencijalne važnosti za dječje živote i to je dobro ukomponirano
u tematiku dječje književnosti s jasnim ciljem zamjećivanja, prihvaćanja i
suživljavanja s likom ili porukom teksta. Prevoditeljska je uloga u ovom
kontekstu djela prepoznati autorovu namjeru, vjerodostojno je prenijeti
leksikom koji je prikladan čitatelju, uz kulturološko čuvanje smisla tako
da, primjerice određenu igru, dijete može shvatiti i povezati njezino
spominjanje s porukom koja se negdje među redcima krije. Hranjec (2009)
naglašava izuzetnu važnost određenih struktura u dječjoj književnosti, a
to su, primjerice, fonostilemska igra koju je započeo Vitez funkcionalnom
onomatopejom (korištenje određenog fonema radi postizanja određenog
dojma). Citira i Balogove igrive fonemske zamišljaje:
20
-
fonemska supstitucija: rvr jr trškr rzgrvljrv trkstr (teško
izgovorljiv tekst)
-
fonemska redukcija: kuću podiže od igl; u glavi mu nešto puk
-
fonem kao grafostilem: Šibica-genije: Tren prije negoli je
preminula/ šibici je sjajna ideja/ ssssssssssssssssinula.
A citira i Kanižaja u primjeru ˝fonemskog viška˝ radi postizanj
određenog dojma:
jedan je Pavao
na čistoću malo davao
(…) prvo ga je bolio glavao
(…) sve je drugi Pavao
vidio i zapisavao
Pavao Kanižavao.
Prevoditeljska je kreativnost u ovakvim slučajevima na djelu i u
ovakvim se situacijama dobar prevoditelj ima priliku iskazati. Kako riješiti
ovakve situacije pitanje je koje vjerojatno svaki prevoditelj postavlja kada
se prvi put susretne sa sličnom situacijom. Poštujući pravila opće teorije
prevođenje, ali i saznanja specifičnog polja teorije prevođenja treba na
najbolji moguć i prikladan način stvoriti istovjetan doživljaj igrom riječi,
fonema, njihovim viškom ili manjkom. Hranjec (2009) kaže kako se dijete
pri susretu s novim jezikom ponaša kao s novom igračkom, istražuje
njezine mogućnosti, rastavlja je i radi od nje nove oblike. Zato autori često
koriste ˝alat˝ koji služi poput igračke u dječjoj svijesti, a to su neoleksemi.
To je izvrstan način kako tijekom cijelog teksta držati dječju pozornost na
razini, a i prevoditelj si u ovakvoj situaciji zaista može dati oduška i tvoriti
raznorazne novotvorenice.
Jezik, onaj pisani, osnovno je komunikacijsko sredstvo u odnosu pisac –
mladi čitatelj. Budući da se u razumijevanju djela ne može računati samo s
informacijskom jezičnom razinom, nego i s metajezičnim sadržajem, onda
je riječ o važnosti estetske funkcije jezika. Na stilskoj se razini ta funkcija
naziva i dodatnom obavijesnošću, a ne ostvaruje se samostalno. Autor
mora voditi računa o čitateljevom iskustvu i o kontekstualizaciji. Postoje
21
mnoge funkcije jezika u dječjoj književnosti, a neke o kojima prevoditelj
mora voditi računa su: oponašateljska, oporbena, igrivostvaralačka i
depoetizirajuća (demetaforizirajuća).
˝Oponašateljska funkcija jezika u dječjoj književnosti potvrđuje,
zapravo, ˝samouvjerenost˝ te književnosti jer se oponašanje najčešće odnosi
na jezik (govor) odraslih, a tad je gotovo uvijek riječ o ironijskoj razini.
Oporbena funkcija jezika novija je pojava u dječjoj književnosti. Uzmemo
li kao paradigmu Lovrakov stil – a to uobičajeno činimo kad je riječ o
prepletanju modela – susrećemo se s tvrdnjom da sena mladog čitatelja
osim književnom strukturom djeluje i jezičnom, uzornom, gramatički
korektnom, što je zapravo prosvjetiteljska razina takve književnosti.
Suvremenost se dječje književnosti mjeri upravo njenim odnosom spram
jezika, osobito ako mu autor pristupa igrivostvaralački kako bi priskrbio
atraktivnost i modernost književne strukture. U toj igri zapažamo bezbroj
načina, najčešće su piščevo poistovjećivanje s djetetovim govorom,
izmišljanje govornih pogrešaka, igranje na relaciji govor-pismo. Suvremenu
dječju književnu riječ obilježuje još jedna važna činjenica – pojava
demetaforizacije i depoetizacije. Činjenica se tiče poetike te književnosti,
ali i njene povijesnosti. Živimo, naime, u vremenu alijeniranom, površnom
i materijalističkom, u kojem se ˝liranje˝ drži slinjenjem i srcedrapateljskim
ispadom; srcu se zatvaraju vrata jer je, kao što bi rekao Balzac, na njegovu
mjestu zlatnik! Dječja književnost registrira tu opredmećenost, svjesno
razgrađujući slikovit, ˝poetski˝ izričaj. Funkcija jezika tako je u službi
svjesne depoetizacije.˝ (Hranjec 2009: 72-77)
Budući da dječji tekst, kako Hranjec (2009) kaže, može biti po svojoj
funkciji uzor-tekst i igrivi tekst, prevoditelj svakako treba poštivati način
na koji je tekst napisan (dijalektalno, puristički, uz mnoštvo neologizama)
i toga se dosljedno držati tijekom cijelog prevođenja. Funkcija je teksta
bogatiti dječju pismenost, fond riječi, širiti svjetonazore itd. Stoga,
prevoditelj također treba poštivati te uvjete kako bi tekst sasvim prenio ono
što autor želi reći (ni manje, ni više od toga).
Konačno, konzultirajući prevoditeljski priručnik Sosedovi trdi orehi,
može se zaključiti kako svaki prevoditelj, početnik ili onaj iskusan, ima
često iste nedoumice oko često istih stvari. Bračič et al.(2012) govore o
svojim prvim prevoditeljskim iskustvima prevođenja hrvatskih autora. Radi
se o prevođenju poezije i proze, hvatanju u koštac sa hrvatskim dijalektima
(i prilagođavanju istih slovenskima), žargonizmima, internacionalizmima,
22
glagolskim varijacijama (u govorima i narječjima) itd. Također, jedna od
autorica navodi kako je pri prijevodu pjesme mijenjala određene riječi kako
bi zadržala rimu, ali time je izgubila na stilističkoj komponenti trivijalnosti.
Radi se o prijevodu djela Gorana Tribusona Mrtva priroda:
Dušo šećeru
Srček moj,
Srček moj,
dođi na večeru.
na večerjo vabim te
nocoj.
na večerjo vabim te
nocoj.
Za večeru bit će pile
Za večerjo bo orada,
Za sladico bo orada,
Za nas dvoje mile.
za naju, ki se imava
rada.
za naju, ki se imava
rada.
Kako autorice navode, priručnik je koncipiran na način da pomogle
onima koji se bave prevođenjem, tako da su zadržale oba prijevodna
rješenja, premda su svjesne toga da jedan prijevod pruža više od drugoga.
Zanimljiva je prijevodna situacija koju su mlade prevoditeljice imale, a
radi se o tekstu Palindromska priča Dubravke Ugrešić. Budući da nije bio
moguć ekvivalentan prijevod palindroma na slovenski jezik, autorice su
zadržale citatni oblik u svojem prijevodu, a onda ga u fusnotama prevele
i objasnile. Posljednji ˝tvrdi orah˝ kojim su se bavile važan je spomenuti
u kontekstu fonostilistike. Tekst je Veliko vijeće Luke Paljetka. Riječ je
o pjesmi koja arhaičnost dubrovačkog govora ondašnje Dubrovačke
republike, i to načinom pisanja. Autorice su taj način pisanja očuvale
slovenskim ekvivalentom, bohoričicom, pismom iz vremena Primoža
Trubara. Fonostilistički je važno to da su autorice vodile računa o načinu
pisanja i pokušale pronaći najvjerodostojniji ekvivalent blizak ciljnom
čitateljstvu. Primjer jednog stiha:
Onisu imali dugaccke toge
Oni ſo imeli dolge toge
Onisu imali màrſcave noge
Oni ſo imeli ſuhe noge
3. Fonostilistika
3.1. Fonostilistika – pregled literature
U ovom će se dijelu rada govoriti o značajkama specifične grane stilistike,
fonostilistici te njezinoj povezanosti s ostalim srodnim znanostima.
Naglasak će biti na povezivanju zvuka i pojavne forme riječi s njezinom
23
semantikom. Konzultirani autori osvrću se i na neizostavnu psihološku
komponentu koja je ključna u ljudskom percipiranju riječi i njezina
zvučnog ostvarenja, ali i na problematiku arbitrarnosti jezičnog znaka.
Budući da je ova znanstvena tema u povojima, Magnus (2001) u svojoj
disertaciji What’s in a word? Studies in phonosemantics donosi razna
istraživanja kojima želi dokazati svoju tezu o postojanju povezanosti riječi
kao skupa znakova te zvuka koji nastaje njezinim izgovaranjem. Ipak,
naglašava kako je zvučna i znakovna povezanost riječi samo djelomično
prisutna unutar svakog jezika te time želi dokazati kako jezični znak nije
posve arbitraran jer je gotovo nemoguće da je jezični znak apstraktna
tvorevina nepovezana sa zvučnim ostvarenjem u pojedinom jeziku.
Neke od teza koje je svojim radom dokazala: 1.) semantika riječi može
biti djelomično predvidljiva iz forme riječi, 2.) je učinak zvuka obrnuto
proporcionalan konkretnosti označitelja, 3.) pojedinačni fonemi i fonetska
obilježja mogu biti nositelji značenja. Magnus se bavi sljedećim temama
u svojim istraživanjima sadržajnosti unutar riječi: 1.) fonosemantička
hipoteza, 2.) arbitrarna priroda označitelja, 3.) semantika riječi nije
svediva na označitelja, 4.) univerzalni karakter grupiranja ili semantičkog
udruženja, 5.) univerzalni karakter stvarnog ikonizma. Prije podrobnog
objašnjavanja pojedinih dijelova istraživanja, autorica objašnjava ključne
pojmove važne za razumijevanje istraživanja. Grupiranje ili semantičko
udruživanje su oblici korelacije koji nastaju između semantičkih razreda
i fonološke forme. To su nuspojave prirodne i produktivne tendencije u
ljudskoj psihologiji zbog potrebe za udruživanjem bilo kojeg obrasca s
povezanim označiteljem. Pod stvarnim ikonizmom podrazumijeva se razina
na kojoj su oblik i sadržaj jedno. Ova vrsta povezanosti je univerzalna,
ostvariva u svakoj riječi, nearbitrarna i slijep na sve više razine jezičnog
razlikovanja značenja riječi.
Pod fonosemantičkom hipotezom podrazumijeva to da u svakom jeziku
svijeta svaka riječ sadrži određeni fonem koji nosi posebne elemente
značenja, a koja se ne nalaze u riječi bez tog istog fonema. Svaki fonem
nosi određena značenja, a to značenje ukorijenjeno je u artikulaciji. Ipak,
autorica ne tvrdi kako je semantika riječi određena isključivo formom
riječi te ne smatra kako svaka riječ u jeziku ima jedinstvenog označitelja.
Umjesto toga smatra da svaka riječ ima svoje jedinstveno značenje, ali
da riječi često dijele svog označitelja s drugim ˝sinonimnim˝ riječima. Za
primjer navodi riječi iz engleskog jezika:
24
stramp, stromp, tamp – odnose se na radnje nogama; dijele označitelja,
ali su semantički različite zbog različitog zvučnog ostvarenja
Arbitrarnost označitelja i semantičkog razreda – označitelj riječi ne
može se predvidjeti iz forme. Što je manje eksplicitnih sinonima koje riječ
ima (tj. manji broj riječi koje dijele značenje), to je konkretniji označitelj.
Semantika riječi je strukturirana – semantika riječi ima određenu
strukturu. Ona ne može biti svedena na označitelja riječi. Semantika
riječi uključuje semantički razred, segment govora u kojem se riječ
nalazi, označitelja i fonološku formu. Neki od ovih aspekata su po prirodi
arbitrarni, drugi pak nisu. Postoje mnoge rasprave oko arbitrarnosti jezičnog
znaka, i to oko fonosemantičnosti i njezinoj nemogućnosti donošenja ičega
značajnog o prirodi jezičnog znaka. Ipak, autorica svojim istraživanjima
dokazuje kako je taj proces uistinu predmet prirodnih zakona te da govori
mnogo o psihologiji čovjekova percipiranja jezika i govora.
Fonosemantičko udruženje – Definicijski, glasi: Kad je semantičko
područje S nerazmjerno često povezivano s fonemom X, ljudi će biti skloni
često povezivati semantičko područje S sa fonemom X. Pojednostavljeno,
fonosemantičko udruženje posebna je vrsta semantičkog udruženja. To je
ujedno i semantičko udruženje na fonemskoj razini. Semantičko udruženje
nalazi se na svim razinama riječi. Primjer fonosemantičkog udruženja
je proces djetetovog učenja jezika te kada upotrebljava određenu riječ u
nekom kontekstu duže vrijeme, vjerojatno je da će i nastaviti koristiti istu
riječ u tom istom kontekstu.
Stvarni ikonizam – kao što je već spomenuto, to je razina riječi na
kojoj riječ označava ono što jest. To je najosnovniji aspekt semantike riječi
kojemu su svi ostali slojevi semantike nadređeni. Forma riječi ne utječe
izravno na ono na što se riječ odnosi ili na bilo koji drugi aspekt značenja.
Jedino izravno utječe na ljudsko shvaćanje na to kakav je označitelj riječi,
na samu konotaciju riječi. Forma riječi neizravno utječe na ono na što se
riječ odnosi procesom udruženja. To je, drugim riječima, povezivanje riječi
sa riječima koje slično zvuče, a već postoje u jeziku. Sličnim se stvarima
bavi i Vuletić (2005), a kaže sljedeće:
˝Moguća se materijalnost jezičnog znaka uočava: a) kako je očita
veza između glasovnog sastava i smisla riječi ili b) kada se glasovi, ili
dio glasova neke riječi ponavljanjem istaknu, pronađu u nekoj drugoj
riječi, pa se tako povezuju različiti označeni. Materijalnost se vezuje uz
25
pojedinačnost i motiviranost. I upravo pojedinačnost otvara jedan drugi
aspekt materijalnosti: ne materijalnosti glasovnog sastava riječi, već
materijalnosti govornog ostvarenja jezičnog znaka. Glasovni sastav riječi
veoma je osjetljivo, granično područje između jezika i govora: područje
koje jest i nije jezik, koje jest i nije govor. Glasovni sastav tvori akustičku
sliku, koja se povezuje uz pojam i tako stvara jezični znak; ali glasovni
je sastav i onaj dio jezičnog znaka koji se fizički ostvaruje govornim
vrednotama, koji se materijalizira da bi postao komunikacijskim znakom.˝
Malkiel (1994) navodi kako treba razlikovati fonosimbolizam od
zvučnog simbolizma. Ekspresivnost nosi gotovo istu poruku kao i
fonosimbolizam, osim što teži raspravljati u psihološkim okvirima, a ne
isključivo u lingvističkom kontekstu. To je važno naglasiti jer je umjetnost
više od forme na papiru te treba voditi računa i o dubljim slojevima koje
sam autor želi prenijeti čitatelju, a samim time i prevoditelj očuvati.
Vuletić (1976) govori kako su mnogi lingvisti, fonetičari i književni
kritičari pokušavali pronaći zvukovnu dimenziju književnosti uz
pretpostavku kako glasovi imaju određenu mogućnost izraza pomoću kojih
određeni aspekti umjetničkog djela mogu doći do izražaja. Ta se grana
znanosti naziva impresivna fonetika, a bavi se traženjem sadržaja u samim
glasovima. Može se podijeliti u tri osnovna smjera: a) traženje i određivanje
smisla (sadržaja) pojedinih glasova prema njihovim akustičkim ili
artikulatornim osobinama, b) traženje sadržaja u artikulatornim pokretima,
c) povezivanje smisla i glasa. Umjerena struja kritičara smatra kako izbor
glasova može na više ili manje lijep impresivan način izraziti neki sadržaj.
Važna opaska koju autor navodi je kako u književnom tekstu riječi nemaju
uvijek svoje rječničko (leksičko) značenje te da njihov smisao i značenje
ovisi o cjelokupnom kontekstu književnog djela. Također, treba spomenuti
Vuletićevu (2005) definiciju jezičnog znaka:
˝Jezični se znak upotrebljava u svrhu komunikacije, a izložen je
individualnim i kolektivnim utjecajima. Individualni je utjecaj kreativan;
a jedan je od aspekata kreativnosti i pronalaženje, isticanje i iskorištavanje
motiviranog odnosa između označitelja i označenoga. Kolektivni se utjecaj
ogleda u logičnosti, sustavnosti, zapravo uniformiranosti, koja potire
kreativnost, jer sve svrstava u unaprijed zadane modele jezičnog sustava.˝
I Magnus (2001) i Vuletić (1976) navode kako je onomatopeja
najeksplicitniji oblik izražajnosti baziranoj na glasovima. Tu se počinje
postavljati pitanje o motiviranosti jezičnog znaka, a može se promatrati
26
kroz područje onomatopeje i uzvika. Vuletić (2005) kaže kako uzvici
otvaraju posve novo poglavlje rasprave o motiviranosti, ali ne jezika, već
govora, i to govora u smislu fizičke, akustične realizacije slijeda glasova
koji čine označitelj. Iako, kako Vuletić (2005) navodi, Saussure ima pravo
kada kaže da se obično misli da uzvike diktira priroda, i s njime se slaže
jer je uzvik prirodan, krajnje individualan, a opet univerzalno razumljiv.
Uzvik je i slikovit – predstavlja govorno rezimiranje širokog leksičkog ili
stvarnog konteksta koje je zgusnuto u kratak, slojevit izraz. Primjer koji
autor daje je Saussureov primjer kojim pokušava osporiti motiviranost, a
prijevod je iz Putančevog Francusko-hrvatskosrpskog rječnika:
Mordieu! - Do vraga! Sto mu muka!
Primjer iz Kebarie:
„Na, na!“ oduprla im se Kedi. Izbrojala je do deset. Novčić je bio njezin!
Prijevod za romski uzvik ostao je nepreveden budući da je logika
prijevoda bila takva da se izvorne riječi, napisane u kurzivu, ne prevode.
Ipak, impresionistički je moguće shvatiti kako se uzvik na, sastavljen od
zubnog zatvornika n i vokala a odnosi na neslaganje s određenom radnjom
i pokušaj bijega od iste.
Ipak valja naglasiti kako se veća zanimljivost fonostilistike skriva u
određenim slogovima sastavljenim od fonema posebnog impresionističkog
značenja. Kako navodi Vuletić (1976), književno je djelo veliko bogatstvo
i u njemu je sadržano više nego što je formalno rečeno. Književno djelo, uz
zasebno tiho čitanje, može biti i čitano naglas. U toj situaciji valja spomenuti
kako je afektivnost također jedan od elemenata koji oblikuju riječi.
Afektivan je izraz obilježje spontane situacije i govornog izraza pojedinca.
U takvoj se situaciji čovjek nužno služi leksičkim materijalom razumljivim
određenoj skupini ljudi, što znači da je objektivan. Ipak, svojim glasom
pojedinac modificira pisani izraz i predstavlja prisutnost čovjeka. Dakle, u
slučaju da je tekst zvučno ostvaren (a u konačnici, svakim čitanjem i jest:
svaki čitatelj ˝unutarnjim˝ glasom, ako ne i naglas, čita tekst), zvučni lanac
treba podrazumijevati kao kompleks intonacije, intenziteta, pauza, tempa,
ritma i registra, odnosno vrednota govorenog jezika.
˝Književno djelo formalno je tekst. Ali tekst koji omogućava da se
otkrije govor, i to upravo govor pisca. Čak i više! Njegov krik! Tekst je
dobro organiziran ako, usprkos svim svojim manjkavostima, uspije prenijeti
27
krik. Jer samo krik nosi sadržaj, ljudski, općeljudski, vječni, umjetnički.
Smisao krika nije u intonaciji, intenzitetu, tempu, pauzi, registru, trajanju.
Smisao krika je u njemu samom, i taj se smisao može ostvariti čak i bez
navedenih formalnih akustičkih elemenata; taj se sadržaj može ostvariti
tišinom. Dakle, mentalnim otiskom, akustičkom slikom.˝ (Vuletić 1976:
65)
Pojam resemantizacije Vuletić (1976) veže uz moć umjetničkog djela
da bude iznad arbitrarnosti jezičnog znaka. Ako ima zvučne realizacije,
ona postaje nositelj smisla, a time akustička slika postaje motivirana.
Stoga, veza između označitelja i označenoga prestaje biti arbitrarna i
kolektivna, a izraz postaje prvenstveno individualan. Resemantizacija
postaje ostvariva zbog višeznačnosti i sadržajne slojevitosti umjetničkog
djela zbog toga što umjetnički tekst ne prenosi samo intelektualni sadržaj
izražen nizom arbitrarnih lingvističkih znakova, nego i emocionalni
sadržaj, odnosno intimni, osobni izričaj koji se ne nalazi u arbitrarnim
lingvističkim znakovima. Ponekad emocionalni sadržaj može biti toliko
jak da sasvim premaši svoje elemente, riječi. Prema Vuletiću (1976),
kada se piše ili govori, razmišlja se o stilistici. Ovisno o jezičnoj razini
na kojoj se ostvaruje stilistički postupak, može se govoriti o fonostilistici,
morfostilistici, semantostilistici i sintaktostilistici. Fonostilistika je grana
stilistike koja proučava, između ostalog, i ˝akcent isticanja˝, pojavu u kojoj
se cjelokupna stilistička vrijednost izražava u zvukovnom ostvarenju:
pojačanom naglasku, produženom izgovoru naglašenog vokala i veoma
napetom izgovoru početnog suglasnika (ako ovaj postoji). Posebno je
zanimljiv fonostilistički postupak koji govori o porijeklu ili eventualnoj
govornoj mani ili govornom poremećaju govornika (lika u književnom
djelu), a zove se fonetski fonostilistički postupak. Radi se o postupku u
kojem, primjerice književnik, liku daje osobno obilježje time što mu govoru
pridodaje određenu karakteristiku – bilo dijalektalnu ili kakvu drugu. Za
primjer daje lik Ranka Marinkovića, Hermafrodita.
˝Pa jefte gofpodine pukovniče – uvjereno odgovara Herma – dofadno je.
Ofobito uveče… nema fe fta vaditi, pvodajemo fjake…˝
Treba naglasiti kako govorni poremećaji rotacizam i sigmatizam nisu
predmet govora, već su osobina govornika i karakteriziraju njega kao
osobu, ali ne i poruku koju tekst želi prenijeti. Ovo je dobra poveznica
s postupkom Janje Vidmar pri govornoj karakterizaciji likova jer Romi
u njezinom romanu Kebarie koriste romske izraze s područja Slovenije
28
i time se dobiva na vjerodostojnosti lika, vremena i prostora radnje, ali i
djela sveukupno. Primjer je:
„Moj tata je liječnik“, Urška se tijekom odmora pravila važna.
„A moj dade je čarovnjak“, rekla je Kedi.
Kedi, glavni lik dječjeg romana Kebarie, kao i svi likovi romskog
podrijetla, u gotovo svakoj rečenici koriste neki od romskih izraza koji je,
prikladno publici kojoj je knjiga namjenjena, a to su djeca nižih razreda
osnovne škole, prvi put kada biva spomenut, odmah i preveden. Vuletić
(1976) tvrdi kako se sintaktostilističke, semantostilističke i morfostilističke
postupke u konačnici može svesti na fonostilističke postupke – određeni
se jezični stilistički postupci na sintaktičkoj, semantičkoj ili morfološkoj
razini svode na zajednički nazivnik na fonostilističkoj razini. Dakle,
stilistika kao znanost o afektivnoj vrijednosti izraza te kao znanost o
govoru, bavi se foničkom formom teksta. Ono što daje stilističku izražajnu
vrijednost tekstu u govornom ostvarenju nije oblik, smisao ili struktura,
nego zvukovno ostvarenje koje može biti povezano s oblikom, smislom
ili strukturom, ali samo po sebi je nositelj vrijednosti svog stilističkog
sadržaja. Vuletić (2005) navodi vječni problem prisutan u teoriji i
praksi ljudskog izraza, problem odnosa thesei i physei, odnosno jezika
i govora, općega i pojedinačnog, arbitrarnog i motiviranog, mentalnoga
i materijalnoga. I te su dihotomije, baš kao i sve istinske suprotnosti, u
konačnici identične. Jedna se odražava u onoj drugoj, jedna sadrži drugu,
jedna ne postoji bez druge. S jedne strane je nezamisliva komunikacija bez
općeg, apstraktnog sustava znakova (jezika), a s druge strane je nemoguća
bez konkretnog i pojedinačnog ostvarenja (govora). Upravo zbog te
suprotnosti omogućeno je nesagledivo bogatstvo ljudskog izraza, kao i
njegovo permanentno obnavljanje. U kontekstu zvučnog ˝bojanja˝ teksta,
zanimljivo je spomenuti književni postupak letrizam za koji Vuletić (1976)
kaže da se radi o kombinaciji slova, pa čak i brojeva i raznih oblika kako
bi se dočarao umjetnikov krik. Specifične grupacije glasova mogu imati
smisao u određenom umjetničkom kontekstu jer besmisao na leksičkom,
ali i sintaktičkom planu ne mora nužno biti besmisao uopće. Fonostilistički,
postiže se ljepota i snaga unikatnog izraza.
˝Umjetnička se emotivnost najbolje prenosi na čitaoca preko onih
elemenata koji su bili njezin prvobitni izraz, dakle: zvukom i gestom. Zato
čitalac, kao posljednja karika u procesu umjetničkog stvaranja, nužno
artikulira (glasno ili u sebi) umjetnički tekst da bi tako osjetio svu njegovu
29
emotivnost. Autor pokoji put izdvaja izrazito zvučne elemente da bi
isticanjem tih elemenata produžio trajanje određene umjetničke intonacije
i tako omogućio čitaocu da pri interpretaciji emotivno obogati, produbi
izraz. Zvuk je uvijek nosilac izrazito emotivne poruke nekog teksta. U
takvim slučajevima, gdje je zvuk vezan uz smislene riječi, kada se npr. radi
o tzv. onomatopejskim ili sličnim izrazima, čitalac, obično, najprije prima
zvučnu, dakle, emotivnu, a tek kasnije misaonu poruku.˝ (Vuletić 1976: 94)
Primjer letrističke pjesme koju navodi Vuletić (1976) je Dufrêneov
Danse de lutin (Vragoljasti ples):
I
(Accelerando, crescendo)
Dolce; dolce.
Yaâse folce,
Dolce, dolce,
Yoli, deline
II
Yââse folce,
Dolce… Dolce…
Dolce
Ipak, letristi nisu uspjeli kodirati krik i postupci kodiranja samog teksta
svojevrstan su izraz nemoći da se kodira krik. Prije zaključka o ovom dijelu
rada, valja citirati Vuletića (1976):
˝Ipak, pisani će tekst, iako se ne može ostvariti drukčije nego preko
vrednota govornog jezika, dakle, ljudskim glasom, uvijek potencijalno
sadržavati više, biti ljepši i bogatiji od izgovorene riječi, čak i od tišine;
jer tišina nam samo omogućava da određeno književno djelo obuhvatnije
interpretiramo, usvojimo na svojoj razini, ali to ne znači da smo u svojoj
interpretaciji, ma kako bogata ona bila, obuhvatili sve mogućnosti
književnog djela: mi možemo ostvariti samo ono što određeno književno
djelo saopćava nama, ali to djelo ne postoji samo po nama: književno
djelo – to su sva čitanja svih čitalaca svih vremena; ili točnije: sve tišine
svih čitalaca svih vremena. I u tome jeste veliko, neiscrpivo bogatstvo
književnog djela.˝
Što se tiče ovog dijela pregleda literature, valja zaključiti kako je
fonostilistika intrigantna grana stilistike, ukorijenjena u psihologiji čovjeka
i djelomično predvidljiva iz jezičnog znaka, a treba naglasiti kako to nije
uvijek moguće. Postoje primjeri o impresionističkom doživljaju vokala, pa
tako i označava nešto maleno, dok vokal a označava nešto veliko. Primjeri:
Yulce, yulce,
Youdouli dulce,
Yulce, yulce,
Kzill odaline
miš – mačka
(…)
V
(Diminuendo, relentendo)
Vli Zlideline
Vli Zlideline
Moguće je kako bi većina ispitanika koji bi pročitali ove dvije riječi i
kad bi ih se pitalo što je veliko, a što malo odgovorilo kako je miš malen,
a mačka velika. Ispitivanjem ljudske percepcije i povezivanja zvuka
s riječima i oblicima, psiholozi Vilayanur S. Ramachandran i Edward
Hubbard kreirali su test bouba/kiki. Radi se o tome da su ispitanici trebali
spojiti ove dvije riječi s oblicima ponuđenima na slici:
Djilcen djilce, djilce, djilce, djilce
Jalce, jalce, jalce, jalce, jalce,
Yulce; yulce, yulce,
Dolce, Dolce.
30
31
Istraživanje je pokazalo kako je 95% do 98% ispitanika pojmu bouba
pridružilo desni objekt, a pojmu kiki lijevi. Također, pokazalo se kako i
dvoipolgodišnjaci mogu percipirati i ispravno povezati riječi i slike.
Ramachandran i Hubbard su ovim testom dokazali kako jezični znak nije
posve arbitraran. Test je i neurološka osnova zvučnog simbolizma te ide
u prilog tezi kako su zvukovi nearbitrarno povezani sa riječima i slikama.
Fonostilistika, uz fonosemantiku, predstavlja vrijedan prevoditeljski
alat. Imajući u vidu motiviranost koju nose određeni fonemi, ali i fonemske
skupine, i procese koje stvaraju u ljudskoj psihi čitanjem ili izgovaranjem,
važno je tijekom prevođenja tražiti ekvivalente koji bi nosili jednaku
vrijednost, kako na stilističkom, tako i na semantičkom polju. Premda
jezici najčešće nisu u mogućnosti ponuditi prijevodna rješenja s očuvanjem
istih glasnika (osim u slučajevima ponekih srodnih jezika), valja proučiti
fonostilistiku i fonosemantiku ciljnog jezika kako bi se u tom jeziku našlo
rješenje koje u percepciji primatelja teksta imalo isti (ili najsličniji mogući)
učinak.
3.2. Fonostilistička analiza knjige Kebarie
Ovaj će se dio diplomskog rada baviti analizom fonostilističkih postupaka
tijekom prevođenja knjige Kebarie. Budući da je radi o prijevodu
sa slovenskog na hrvatski jezik, dakle, oba jezika pripadaju skupini
južnoslavenskih jezika, uvjeti za fonostilistička prijevodna rješenja su vrlo
dobri. Vodeći se prethodno proučavanom literaturom, što prevoditeljskom,
što stilističkom, u ovom će dijelu biti prikazani primjeri koji će biti, prema
osobnoj procjeni i zaključivanju tijekom uspoređivanja originalnog i
prevedenog teksta, podijeljeni u tri fonostilističke skupine:
•
potpuni fonostilistički ekvivalenti
•
djelomični fonostilistički ekvivalenti
•
srodni fonostilistički ekvivalenti
Radi se o podjeli prema sličnosti između ova dva srodna jezika, s time
da se pod prvom skupinom podrazumijevaju primjeri koji su sastavljeni
od nekoliko istih glasnika, ali su oblikom različite riječi. Druga se skupina
odnosi na riječi koje prosječan čitatelj može percipirati kao iste (u dva
različita jezika), iako sastavom glasnika nisu potpuno identični, a kako
se radi o srodnim jezicima, jezični osjećaj čovjeka u ovoj bi se procjeni
mogao uzeti kao vjerodostojan. Posljednja se skupina odnosi na najsličnije
32
riječi u ova dva srodna jezika, s najmanjim stupnjem razlike u glasnicima
i predstavlja svojevrsnu ˝olakotnu okolnost˝ za prevoditelje srodnih jezika
koji vode računa o fonostilističkoj komponenti tijekom prevođenja jer se
radi o istim ili gotovo istim riječima (a nisu lažni prijatelji).
3.2.1. Potpuni fonostilistički ekvivalenti
Važno je još jednom naglasiti kako se radi o osobnoj podjeli fonostilističkih
ekvivalenata radi lakšeg shvaćanja razlike među ovima koje se moglo
pronaći analiziranjem originalnog i prevedenog teksta. Podjela nije
preuzeta iz literature i nastala je u nadi kako će pomoći studentima južne
slavistike ili ostalima koji se bave prevođenjem ili jezičnim analizama bilo
kojeg tipa.
Pod kategorijom potpunih fonostilističkih ekvivalenata spadaju one
riječi (originalne i prijevodna rješenja) koja su kompatibilna u određenim
fonemima-nositeljima impresionističkog sloja percepcije riječi, ali je
ostalo fonemsko okruženje najčešće različito. Takva su rješenja moguća
najčešće u srodnim jezicima koja već poznaju, primjerice, palatale, stoga
je moguće prevoditelju imati odriješene ruke pri odabiru najprikladnije i
najobuhvatnijeg rješenja. Takvi su primjeri:
1. poplesovali – lepršali
Slovenski primjer: Kot barvne snežinke so poplesovali proti tlom.
Hrvatski primjer: Poput obojanih snježnih pahuljica lepršali su prema tlu.
Slovar slovenskega knjižnega jezika2 riječ definira na sljedeći način, u
prvom točki objašnjenja:
poplesováti -újem nedov. (á ȗ) 1. v presledkih plesati: igral je na kitaro in
poplesoval
Držeći se fonostilističkih pravila, potrebno je imati ekvivalent koji
zvučno i značenjski pokriva izvornu riječ. Budući da se glagol poplesovati
sastoji od šumnika (konsonanta) p i usnenog zvonačnika (sonanta) l, a taj
glasnički skup pl impresionistički označava laganu, meku i nesmetanu
radnju. Teorija prevođenja kao jedno od svojih pravila navodi kako
najbolje prevoditeljsko rješenje nije uvijek i ono rječničko, nego valja
imati na umu kontekst, ali i impresionistički dojam koji se riječju stvara
2
u daljnjem tekstu SSKJ
33
u percepciji primatelja poruke (teksta), prevoditeljski ekvivalent lepršati
skupom fonema zadovoljava i stilistiku i semantiku originalne riječi.
2. revsknil – zarežao
Slovenski primjer: „Umakni se, ženska!˝ je revsknil boter Kerim.
Hrvatski primjer: „Makni se, ženo!“ zarežao je kum Kerim.
SSKJ glagol revskniti objašnjava na sljedeći način:
révskniti -em tudi rêvskniti -em dov. (ẹ́ ẹ̑; é ȇ) 1. oglasiti se s kratkim,
rezkim glasom: pes je revsknil; pren. top je nekajkrat revsknil
Fonostilistički, izvornik impresionistički traži glagol koji označava
grubo, kratko i neugodno glasanje, uz zadržavanje glasnika koji zvučno
donose jednak efekt. Budući da je glasnik r usneni zvonačnik (sonant),
ali ponekad ima ulogu samoglasnika, odnosno slogotvornoga r, njegov
vibrantan i trajan zvuk impresionistički dovoljno donosi glagol koji je
izabran kao konačan odabir.
3.2.2. Djelomični fonostilistički ekvivalenti
Ova se skupina odnosi na riječi koje prosječan čitatelj može percipirati kao
iste (u dva različita jezika), iako sastavom glasnika nisu potpuno identični, a
kako se radi o srodnim jezicima, jezični osjećaj čovjeka u ovoj bi se procjeni
mogao uzeti kao vjerodostojan. Budući da se radi o srodnim jezicima i da je
ovakvih primjera nebrojeno, bit će navedeno i objašnjeno manje primjera,
njih pet. posljednje dvije skupine se zbog gore navedenih razloga smatraju
fonostilističkim ˝olakotnim okolnostima˝ tijekom prevođenja.
1. dvignilo – diglo
Slovenski primjer: „Če bi se vse ladje potopile, bi se morji dvignilo in
poplavilo svet.˝
Hrvatski primjer: „Kad bi svi brodovi potonuli, morji bi se diglo i poplavilo
svijet.“
Također, u ovom dijelu analize smatra se nepotrebnim rječnički
objašnjavati stranu riječ jer je sastavom gotovo jednaka riječi ciljnog jezika.
Što se tiče fonostilističke analize, radi se o riječima koje sadrže foneme d i
g: prvi fonem je šumni zapornik, a pri artikulaciji se stvara prepreka te zvuk
koji nastaje impresionistički stvara dojam težine, napora i prijetnje. Fonem
34
g je iz iste skupine fonema i stvara sličan impresionistički dojam. Dakle,
može se reći kako već samim izgovorom ovih riječi, u svijesti čitatelja se
stvara prethodno naveden dojam, bez obzira na arbitrarnost tih riječi.
2. vreščale – vrištale
Slovenski primjer: Ženske so vreščale od groze.
Hrvatski primjer: Žene bi vrištale od straha.
Riječi sadrže foneme v, r i š. Prvi dva fonema su iz skupine usnenih
zvonačnika i impresionistički stvaraju dojam snage, dugotrajnosti i srednje
su negativnog tona. Već spominjani fonem š, šumni tjesnačnik, doprinosi
dojmu radnje duljeg trajanja, eventualno prijeteće obilježene.
3.2.3. Srodni fonostilistički ekvivalenti
U ovom se dijelu analiziraju morfološki, semantički i fonostilistički
gotovo identični primjeri. Zbog navedenih razloga, smatra se da rječničko
objašnjenje riječi nije potrebno. Obrađena će biti tri primjera jer je ovakvih
primjera nebrojeno.
1. pokvarjen – pokvaren
Slovenski primjer: Učiteljica Erika je glasno prebrala zgodbo o čudežnem
mlinčku, ki pokvarjen konča na smetlišču.
Hrvatski primjer: Učiteljica Erika je glasno pročitala priču o čudesnom
mlinčiću koji pokvaren završi na smetlištu.
Fonem p je šumni zapornik, kratkotrajan i impresionistički slab.
Fonemski skup kv sastoji se od šumnog zapornika i usnenog zvonačnika,
a impresionistički radi se o zvukovima koji izazivaju dojam kratkotrajne,
srednje neugodne radnje.
2. brčice – brčići
Slovenski primjer: Pod nosom so mu rasle kot vezalka tenke brčice.
Hrvatski primjer: Ispod nosa su mu rasli brčići tanki kao vezica.
35
Primjeri se razlikuju u rodu riječi, a fonostilistički, dijele foneme koji
su nositelji značenja. Brč je fonemski skup koji se sastoji od šumnog
zapornika, usnenog zvonačnika i šumnog slivenika. Impresionistički daju
dojam pojma koji je dug,
Na koncu fonostilističke analize, valja naglasiti kako su neke riječi više,
a neke manje obuhvaćene motiviranošću jezičnog znaka koji se izražava
emotivnošću i sinestezijom primatelja poruke. Ipak, jasno je kako svaka
od analiziranih riječi ne može biti potpuno pokrivena impresionističkim
dojmom koji nosi pojedini fonem, ali neke riječi to u određenoj mjeri jesu.
Fonostilistika služi kao pomoć prevoditeljima da što bolje prenesu ono
što je autor originala i sam htio prenijeti, ponekad slučajnim, a ponekad
namjernim odabirom fonema.
4. Zaključak
Prevođenje kao struka izuzetno je maštovito, istodobno i slobodno, ali i
˝okovano˝ zanimanje, prepuno pravila, ali i vlastite intuicije i osjećaja za
jezik koji se ne bi trebala zanemarivati. Imajući na umu Haramijino (2000)
svrstavanje opusa spisateljice Janje Vidmar pod realistično-avanturističku
dječju prozi i karakteriziranjem njezina glavnog lika kao nositelja cijele
fabule, prevoditelj treba ˝obuti dječje cipele˝ i u njima hodati od prve do
posljednje stranice teksta. Imajući na umu kako je ovaj književni žanr,
osim književnosti, i pedagoško-didaktički tekst, prevoditelj treba biti u
stanju sačuvati svaku poruku koju tekst skriva, i to na dosljedan i sadržajan
način. Najgore što se prevoditelju može dogoditi je naći se u situaciji
prevoditeljskog gubitka koji je nenadoknadiv. Ponekad su i te situacije
moguće, ali Eco (2006) daje oprimjerene savjete na koji način iste situacije
izbjeći ili ih preraditi na prikladan način. Ipak, prevođenje je, kako Roić
(2007) kaže, ˝spoj znanog i neznanog˝ te dovodi do posve novog literarnog
djela koje predstavlja, s jedne strane, vjerni prijenos informacija, vidljivih
ili latentnih, prvotno zamišljenih i napisanih, ali i zasebno djelo obilježeno
mislima prevoditelja koji je na njemu radio.
Posebno područje kojim se ovaj rad bavio (posebno u poglavljima 3.,
3.2., 3.2.1, 3.2.2. i 3.2.3.) je grana stilistike, naziva fonostilistika. Radi se
o grani koja spaja znanja iz stilistike s onima iz akustike, s naglaskom na
očuvanje zvučnosti originalne riječi u prijevodnom ekvivalentu, s tim da
se prevoditelj bazira na impresionističkom vidu fonema od kojih su riječi
sastavljene. Važna je saznanja o srodnom području, odnosno području
36
fonosemantike, donijela Magnus (2001). Istraživanjima je došla do
zaključka kako jezični znak nije posve arbitraran i kako postoji djelomična
povezanost između jezičnog znaka i zvuka koji se dobiva artikulacijom
istoga. U nekoliko područja svojih istraživanja, kao što je, primjerice,
semantika u strukturi riječi, dokazala je kako riječ, inače sadržana od
različitih strukturalnih razina, te kako su neke od njih uistinu arbitrarne,
ali neke nisu i govori o tome kako su njezina istraživanja izravan dokaz
da ljudska percepcija ima itekakvu ulogu u otkrivanju značenja riječi koje
se izgovara. Tome u prilog ide u bouba/kiki efekt psihologa Vilayanur S.
Ramachandrana i Edwarda Hubbarda koji su ovim neurološkim testom
došli do zaključka kako gotovo 100 posto ispitanika fonem k percipira
kao kratkotrajan, prijeteći, negativno obojeni zvuk te ga povezuju s
˝bodljikavim˝ oblikom koji je ponuđen na slici, dok fonem b percipiraju
kao obli, meki, pozitivni zvuk i povezuju ga s ˝okruglim˝ oblikom na slici.
Time su dokazali kako je jezični znak zaista djelomično nearbitraran i
postavili temelje novog pogleda na jezik i fonostilistiku.
Analizom (poglavlja 3.2., 3.2.1, 3.2.2. i 3.2.3.) prijevodnih rješenja
i originalnih riječi iz knjige Kebarie na pojedinim se primjerima željelo
pokazati kako ponegdje fonostilistička pravila zaista vrijede, a veliko su
bogatstvo kada ih se može koristiti u prevođenju. Osobnom podjelom,
nastalom uočavanjem različitih tipova fonostilističkih ekvivalenata, isti
mogu biti potpuni, djelomični i srodni prijevodni ekvivalenti. Primjer
(7), točnije primjer potpunog fonostilističkog ekvivalenta, iz poglavlja
3.2.1. pokazuje kako akustika fonema može impresionistički vrlo zorno
prikazati radnju ili pojam koji se opisuje, a čitatelj (slušatelj) može
djelomično pogoditi o kakvoj bi se radnji moglo raditi. Vuletić (1976), koji
spajanje zvuka i smisla, naziva impresivnom fonetikom, istraživanjima
je došao do zaključka kako je jezični znak više od arbitrarnog znaka te
nosi emocionalnost i piščev krik. Poglavlja 3.2.2. i 3.2.3. donose primjere
koji su morfološki, ali i fonostilistički vrlo slični zbog činjenice da su iz
dva srodna jezika južnoslavenske grupe jezika, a ovi primjeri su ujedno
i svojevrsna ˝olakotna okolnost˝ prevoditeljima jer su na svim poljima
vrlo slični, tako da prevoditelj na jednostavan način odabire prijevodni
ekvivalent koji je potpuno vjerodostojan.
37
Budući da je prevođenje delikatna vještina, lako podložna pogreškama
koje kritičari mogu negativno ocijeniti, a čitatelji itekako primijetiti, dobar
prevoditelj, na putu ka iskustvu, u slučaju da ga još nije stekao, mora voditi
računa o svim razinama teksta i jezika kojeg prevodi. Rječnik i teorija
prevođenja su osnovni alat kojim se treba služiti, ali ne treba isključiti
niti čari i dobrobiti specifičnih grana znanosti, poput fonostilistike, koja
pruža mogućnost podilaženja ljudskoj svijesti i sprijateljavanja s njom na
višoj razini jer su čitatelji ti koji svojim osjećajem za jezik (i zvukove)
procjenjuju koliko je zapravo određeni prijevod dobar ili to nije. Stoga,
koristeći sva znanja i alate koji su dostupni, prevoditelj se treba osloniti i
na vlastiti osjećaj i svakako tekstove promatrati očima onih kojima su isti
namijenjeni.
Literatura
1. BRAČIČ, A. et al., 2012. Sosedovi trdi orehi, Ljubljana, Filozofska
fakulteta.
2. ECO, U., 2006. Otprilike isto, Zagreb, Algoritam.
3. GRGIĆ, I. et al. (ur.), 2007. Tradicija i individulani talent: misao
o prevođenju kroz stoljeća, Zagreb, Društvo hrvatskih književnih
prevodilaca.
4. GRGIĆ, I., (ur.) 2005. Prevođenje kultura, Društvo hrvatskih
književnih prevodilaca.
5. HARAMIJA, D., 2006. Antologija sodobne slovenske kratke proze,
Ljubljana, Genija.
6. HARAMIJA, D., 2000. Slovenska realistična avanturistična
mladinska proza, Ljubljana, GIZ GTP.
7. HILTON, L. et al. (ur.), 1994. Sound Symbolism, Cambridge,
Cambridge University Press.
8. HRANJEC, S., 2009. Ogledi o dječjoj književnosti, Zagreb, Alfa.
9. MAGNUS, M., 2001. What’s in a Word? Studies in Phonosemantics,
disertacija.
10. MLINAREC, R., (ur.) 2006. Priče izrasle i tajne: antologija
suvremene slovenske književnosti za djecu i mlade, Zagreb, Naklada
Mlinarec i Plavić.
11. SIMEON, I., 2000. ˝Pragmatika prevođenja˝. Zbornik 13. skupa
Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku, Prichard B. (ur.),
Zagreb.
12. VIDMAR, J., Kebarie, 2010. Ljubljana, Založba Miš.
13. VULETIĆ, B., 1976. Fonetika književnosti, Sveučilišna naklada
Liber.
14. VULETIĆ, B., 2005. Fonetika pjesme, FF press.
38
39
Ulomak iz romana Kebarie Janje Vidmar
Srijeda/Srida
„Kebarie!“ učiteljica je Erika usred sata prozvala Kedi.
Kedi je zbunjeno zatreptala. Razmišljala je o dadi. Možda se razbolio.
Ili ga je netko
ustrijelio. Kao u filmu.
„Jesi li zaspala? Pokaži mi domaću zadaću.“
Kedi se sjetila stranice iz matematičke vježbenice:
DOBRO POGLEDAJ BROJEVE. U SVAKOM RETKU NACRTAJ
ONOLIKO
PREDMETA KOLIKO IH ZAHTIJEVA BROJ:
4/ ☎
7/_
10 / ✉
Zadatak je pažljivo prepisala u matematičku bilježnicu.
„Zvesko pobistendža khere“, promrmljala je. Nije željela da je drugi
razumiju. „Na književnom, molim!“ zahtijevala je učiteljica Erika.
„Bilježnicu sam zaboravila kod kuće.“
Zapravo joj se činilo da je matematičku bilježnicu pojeo njihov pas.
Pretražila je kuću od poda do stropa. Čak je i poklopac kanalizacije u
dvorištu odvrnula. Zavirila je i u šaht.
Bilježnica je tajanstveno nestala. Svako čhavoro romane, romsko dijete,
zna da noću svijet preplave čarolije. Ponekad čarolija nekoga opčini. Tada
pozovu phuri dei da ga izliječi.
Pokojnom stricu Kamalu su u lijes zaboravili staviti novac.
Došao ih je plašiti. Možda je odnio njezinu matematičku bilježnicu.
Bojala se mrtvaca. Bilo bi bolje da je bilježnicu progutao pas.
Srećom, učiteljica Erika se zasitila prekoravanja. Na redu je bila vježba
čitanja s razumijevanjem. Učiteljica Erika je glasno pročitala priču o
čudesnom mlinčiću koji pokvaren završi na smetlištu. Usprkos tome, sve
smeće samelje u prah. Učenicima je postavljala pitanja
o priči.
Najviše pitanja postavila je Kedi:
„Kakav mlinčić se pojavljuje u priči?“
Kedi je razumjela priču. Bila je jednostavna.
Ali misli su joj još uvijek bježale k dadi. Zato je odvratila:
„Bolestan.“
„Kako to misliš?“ uznemirila se učiteljica Erika. „Htjela si reći čudesan,
zar ne?“
„Prvo je čudesan. Potom se razboli.“
„Mlinčić se pokvario“, pokušala je učiteljica Erika.
„Da je čudesan, morao bi se sam popraviti“, odsutno je odgovorila.
Učiteljica Erika se počešala iza uha. Možda je mislila da sanja.
„Zašto uopće završi na smetlištu?“ očajno je upitala učiteljica Erika.
„Zato što ga ustrijeli razbojnik.“
„Ali čudesni mlinčić melje dalje!“ preglasno je zaključila učiteljica
Erika. „Samo u pričama.“ rekla je Kedi.
Učiteljica se Erika odjednom zasitila čitanja. Kedi nije razumjela zašto.
Dade bi bio ponosan na nju. I sam bi slično odgovarao. Znao je odgovor
na svako pitanje:
„Dade, zašto je nebo?“
„Zato da Zemlji nije hladno.“
„Zašto su oblaci tako meki?“
„Da nebo ne dobije žuljeve.“
„Zašto se brod ne utopi?“
40
41
„Jer zna plivati.“
„Dadeee, zezaš me!˝
„Kad bi svi brodovi potonuli, morji bi se diglo i poplavilo svijet.“
„Svi bi umrli.“
„Svi.“
„Ali smrt znači novi početak!“
„Samo u kartama, čhaj mro, kćeri moja.“
Ispod nosa su mu rasli brčići tanki kao vezica. Gladio ih je palcem
i kažiprstom i smijao se. Kada bi znala pjesmicu na pamet, u zrak bi
razdragano bacao šešir.
Do kraja nastave je sanjarila o dadi. Nakon zvona je na hodniku pričekala
Divu i Pužu. Zajedno su išli kući. Pužino pravo ime bilo je Džekson. Zvali
su ga Pužo, puž, jer je bio prespor da bi sustigao prijatelje iz razreda.
Ponavljao je razred.
Popodne je sestru Samantu naokolo vozikala u dvokolici. Brat Arhim
stražario je na cesti. Jednim je okom škiljila prema njivi. Za svaki slučaj
i prema šumi. Za traktorom na njivi se prašilo. Dvokolicu je prevrtala i
okretala dok sestra Samanta nije tresnula iz nje. Phuri deise od smijeha
udarala po koljenima. I mama se nasmijala.
Opet je zaboravila napisati domaću zadaću.
Navečer dade još uvijek nije bilo kod kuće.
42
Morana Butković
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
butkovicmorana@gmail.com
interkulturni aspekt znanosti o
prevođenju
Uvod
Kada govorimo o procesu prevođenja već je na samom početku potrebno
istaknuti da je riječ o složenoj misaonoj djelatnosti kojoj se možemo
približiti različitim modelima tumačenja. Oni sa različitih točaka gledišta
opisuju taj proces, ali ne iscrpljuju u potpunosti njegovu kompleksnu
problematiku. Modeli tumačenja samog procesa bave se između ostalog
odnosom između jezika i kultura, jezično-filozofskim i književnoteorijskim
promišljanjima, problemom interpretacije tekstova, ali i psiholingvističkim,
sociolingvističkim te kognitivnim pitanjima rada prevoditelja. Oni su dio
dviju društvenih znanstvenih disciplina; lingvistike i znanosti o književnosti
koje svojim doprinosima unapređuju razumijevanje prevoditeljskog posla:
Shvaća li se fenomen kao odnos između jezika i njihovih kultura, kao
problem interpretacije tekstova, dio povijesti književnosti ili povijesti
recepcije djela autora, služi li on kao model za jezično-filozofska,
književnoteorijska promišljanja ili rad prevoditelja postaje predmetom
psiho-,
sociolingvističkih,
kognitivnih
i
znanstveno-teorijskih
istraživanja…1
Prevođenje kao lingvistički i književno-znanstveni proces
Sažetak: Ovaj rad prikazuje prevođenje kao lingvistički i
književno-znanstveni proces u kojem središnje mjesto zauzima načelo
ekvivalentnog učinka čiji je cilj razdvajanje, a zatim ponovno spajanje
izvornog teksta i prijevoda te zahtjev za ujednačavanjem stila s ciljem
stvaranja cjeline i učinka analognog izvornom tekstu. Nadalje rad istražuje
pitanja prevoditeljske intuicije i prevođenja kao umjetnosti u okviru
kratkog pregleda razvoja književno-znanstvenih prevoditeljskih koncepata.
Zatim predstavlja postupak književnog prevođenja unutar interkulturne
znanosti o književnosti čiji se temeljni koncept stranstva i određivanja
njegovog stupnja pokazao kao značajno sredstvo prenošenja sustava normi
i vrijednosti, načina mišljenja, kulturnog pamćenja te simboličkog sustava
izvornog jezika i kulture u sustav jezika i kulture primateljice.
Ključne riječi: Načelo ekvivalentnog učinka, prevoditeljska kreativnost,
zahtjev za ujednačavanjem stila, kulturni transfer, interkulturna
komunikacija, stupanj stranstva
44
Suvremena lingvistička promišljanja opisuju pojam prevođenja kao proces
koji se može definirati na komunikacijsko-teorijski ili psiholingvistički
način. Prevođenje se stoga ne opisuje kao prijenos ili supstitucija
značenja, već se odlučujućim kriterijem uspješnog prijevoda smatra načelo
ekvivalentnog učinka 2 . Prevoditelj se, ne bi li to postigao, može slobodno
služiti jezičnim jedinicama izvornika.
Pojam načela ekvivalentnog učinka u odnosu između originala i
prijevoda moguće je opisati kao diferenciju 3 čija je svrha razdvajanje, a
zatim ponovno spajanje izvornog teksta i prijevoda koje nastaje vremenskim
i logičnim nizanjem dvaju tekstova te neprekinutim subjektivnim trenutkom
1
Apel, F., Kopetzki, A., Literarische Übersetzung, Verlag J.B. Metzler, Stuttgart, Weimar, 2003., str. 30
(Ob das Phänomen als Beziehung zwischen Sprachen und ihren Kulturen, als Problem der Interpretation
von Texten, als Teil der Literaturgeschichte oder der Wirkungsgeschichte eines Autors aufgefaßt wird, ob
es als Modell für sprachphilosophische oder literatutheoretische Überlegungen dient oder ob die Arbeit
des Übersetzers als Gegenstand psycho- soziolinguistischer, kognitions- und handlungstheoretischer
Untersuchungen wird…)
2
Isto, str. 36
3
Nav. mj., str. 36
45
individualnoga jezičnog razumijevanja, dok sam odnos između izvornika i
prijevoda nije ni nadomjestak niti reprodukcija pod diktatom identiteta ili
ekvivalencije, već je njegovo temeljno načelo diferencija koja istovremeno
povezuje i razdvaja izvornik.
Umberto Eco u svojoj knjizi Otprilike isto smatra da je načelo
ekvivalentnog učinka jedan od odlučujućih faktora uspješnog prijevoda. Na
prvi pogled može djelovati da su sinonimne riječi ekvivalentne u značenju.
No da to ne mora biti slučaj dočarava Ecov jednostavan primjer riječi
otac, koja nije sinonim riječi tatica, jer se referencijalna ekvivalencija ne
podudara s konotativnom:
Ipak, jako dobro znamo da u mnogim situacijama father nije sinonim
onoga daddy (ne kaže se God is our daddy, već God is our Father), pa čak
ni père nije uvijek sinonim od padre (u talijanskom smatramo da francuski
izraz père X treba prevoditi s papà X, tako da Balzacov Le père Goriot
prevodimo kao Papà Goriot – no Englezi nisu voljni prevesti to kao Daddy
Goriot i radije ostavljaju izvorni francuski naslov). 4
Individualno jezično razumijevanje i odnos prema jeziku, kako tvrde
Apel i Kopetzki u svojoj knjizi Književno prevođenje (Literarische
Übersetzung), uvijek je posljedica psihičkih, kognitivnih i jezičnih procesa,
koji se, kao i naše sposobnosti, od pojedinca do pojedinca razlikuju. Zbog
toga govorimo o individualnoj prevoditeljskoj kreativnosti, koja se uvijek
kreće na području između individualnog i općeg u jednom jeziku, a rješenja
problema i nedoumica u samom procesu prevođenja ne smije tretirati kao
konačnu, normiranu zadaću, jer bi nam takav pristup omogućio da svaki
prevoditelj isti problem rješava na jednaki način. Brojna prevoditeljska
rješenja javljaju se kao spontani produkt znanstveno nedostižne sfere
intuicije. Budući da su spontana, ona su nepredvidiva, neponovljiva, nisu
sistematična i metodična jer su posljedica stvaralačke intuicije prevoditelja:
Individualna, kreativna rješenja nisu ni predvidiva, niti su ponovljiva,
sistematična i metodična, jer prije uopće nije postojalo jezično pravilo koje
bi dosljedno stvaralačkim intuicijama stvaralo vjerodostojna prevoditeljska
rješenja, već se kreativnom idejom prevoditeljske individue po prvi puta
formira. 5
Pregled razvoja književno-znanstvenih prevoditeljskih
koncepta
Pitanjima prevoditeljske intuicije i prevođenja kao umjetnosti posvetila
se društvena disciplina znanosti o književnosti. Hugo Friedrich tvrdi,
po uzoru na Humboldta i Schleiermachera, da je jedna od najvažnijih
regulativnih normi u procesu prevođenja zahtjev za ujednačavanjem
stila6 , prema kojem bi prijevod morao biti na otprilike istoj stilskoj
razini kao i izvornik. Probleme književnog prevođenja Rudolf Kloepfer
objašnjava na način da bi se teorija književnog prijevoda morala povezati
sa hermeneutikom i poetikom, jer je prema njegovu mišljenju književno
prevođenje pokušaj tumačenja književnog djela u kojem se prevoditelj
bavi pitanjima jezičnih razina, odnosa riječi i stvarnosti, forme i tradicije te
povijesti utjecaja književnog teksta. Oslanjajući se na Waltera Benjamina
ističe da je svrha književnog prijevoda proizvesti djelovanje i cjelinu
analognu izvornom tekstu jer na taj način prijevod postaje sastavni dio
povijesti recepcije književnog djela. 7
No prijevod, prema Kloepferovu mišljenju, nije ni tekst recepcije niti
tekst s funkcijom razjašnjavanja poetskih metafora, već tekst koji svoje
razumijevanje legitimira prevodeći ih. S jedne strane zaista je neophodno
iznimno dobro razumijevanje djela, ponekad čak do te mjere da prevoditelj
može sloviti kao jedan od njegovih najkompetentnijih čitatelja, ali je
pogrešan put, kako tvrdi Kloepfer, kada svoje opsežno razumijevanje
djela pokušavamo pretočiti u prijevod, osobito ako uzmemo u obzir da je
krajnji cilj primarno očuvanje forme istovjetne originalu. Sažeto rečeno
postoje dva kategorijski različita oblika recepcije književnog teksta;
interpretirajuća i komentirajuća rekonstrukcija djela, koja se odnosi na
5
Apel, F., Kopetzki, A., Literarische Übersetzung, Verlag J. B. Metzler, Stuttgart, Weimar, 2003., str.
38 (Individuelle, kreative Lösungen sind weder vorhersehbar, noch reproduzierbar, unsystematisch und
nicht methodisch, denn die sprachliche Regel, die schöpferische Intuitionen zu stimmigen, plausiblen
Übersetzungslösungen macht, existierte zuvor noch gar nicht, sondern wird durch den kreativen Einfall des
übersetzenden Individuums allererst aufgestellt.)
4
Eco, U., Otprilike isto. Iskustva prevođenja, Algoritam, Zagreb, 2006., str. 26
46
6
Isto, str. 40
7
Isto, str. 41
47
prevoditeljske predradnje, dok je kreativna konstrukcija istovrstnog slučaja
u drugom jeziku istinska prevoditeljska zadaća i izazov.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća češki je strukturalist Jiri Levý
otišao korak dalje i predstavio svoju iluzionističku teoriju prijevoda čiji je
zadatak probuditi u čitatelja iluziju da čita original. Prevoditelj to postiže
odvajajući prijevod od njegovih formalnih, sadržajnih, jezičnih i kulturnih
datosti. Na taj je način Levý stvorio novi smjer znanosti o prevođenju
koji je dinamizirao sam pojam prevođenja i dodao mu novo značenje
kulturnog transfera. O uzajamnom odnosu jezičnog i književnog razvoja
te njihovih kultura Levý je formulirao vlastiti zakon koji je kasnije preuzela
anglosaksonska znanost o prevođenju Translation Studies.
Za odnos između nacionalnih književnosti i svjetske književnosti Levý
je formulirao interesantan zakon: »Prijevod je s nacionalne točke gledišta
entropijski povećavajući faktor, a s internacionalne entropijski smanjujući
faktor.« 8
Oslanjajući se na Levýev pojam kulturnog transfera u konkretnom
slučaju prevođenja iz kulture u kulturu Eco ističe da nije riječ samo o
prijelazu između dvaju jezika nego i o prijelazu između dviju kultura.
Prevoditelj stoga ne smije voditi računa samo o strogim jezičnim
pravilima, nego i o elementima kulture u širem smislu riječi. Primjerice,
kada prevodimo hrvatsku riječ krizma na njemački jezik, potrebno je voditi
računa o tome odnosi li se pojam na katoličku ili protestantsku crkvu.
Zaključimo li da je riječ o katoličkoj crkvi, tada ispravan prijevod na
njemački glasi die Firmung. U obratnom ćemo slučaju riječ krizma prevesti
kao die Konfirmation.
Sredinom devedesetih G. Steiner predstavlja svoj četverofazni model
prevoditeljskog procesa koji se sastoji od vjere u smislenost teksta,
prodiranja u strani smisao i drugi jezik, priključenja vlastitom jeziku i
kulturi te fazi obnove izvornog teksta. Prema takvom bi modelu prevoditelj
trebao uspostaviti ravnotežu u hermeneutičkom procesu između originala
i prijevoda, jer se model usredotočuje na prevoditeljski proces umjesto na
rezultat te dopušta da se pojedine razine shvate kao strukturni momenti
8
Nav. mj., str. 42 (Für das Verhältnis zwischen Nationalliteraturen und Weltliteratur formuliert Levý
ein interessantes Gesetz: »Die Übersetzung ist vom nationalen Gesichtspunkt ein die Entropie erhöhender
Faktor und vom internationalen ein die Entropie verringender Faktor«.)
48
cjelokupnoga hermeneutičkog puta. Eco smatra nadalje da je prevoditelju
dopušten izbor, u slučaju da pronađe nešto neiskazano u tekstu što smatra
neophodnim, no potrebno je naglasiti da je tada riječ prvenstveno o
književnim tekstovima. Međutim, slično vrijedi i za teoriju prijevoda,
tvrdi Steiner, koja proces prevođenja shvaća kao egzaktnu umjetnost, a ne
znanost. 9
Steinerova prva faza vjere u smislenost teksta iznimno je značajna jer
se događa, kako tvrdi Eco, da prijevod s jedne strane implicira kritičku
poziciju, dok je s druge strane nužno da prevoditelj ne kritizira izvorni
tekst pretjerano sanirajući semantičke pukotine izvornika. Stoga zaključuje
da prevoditelj vlastitu kritičku poziciju može iskazati kao predinterpretator
prevedenog teksta u predgovorima, pogovorima i drugim tekstualnim
oblicima, premda ni tada prevoditelj ne kritizira original, već objašnjava
isključivo sebe kao prevoditelja.
U krajnjem slučaju kritički stav prevoditelja može biti objašnjen
u paratekstu, to jest u predgovorima, pogovorima ili bilješkama s
komentarom. No u tom slučaju prevoditelj ne kritizira izvorni tekst, nego
kritizira, to jest objašnjava, samoga sebe kao prevoditelja, i ne djeluje više
kao artifex, nego kao philosophus additus artifici, promišlja o svom djelu
i komentira ga. 10
Suvremene teorije književnosti razvijaju i proširuju pojam prevođenja.
Norbert Greiner u svojoj knjizi o temeljima znanosti o prevođenju govori
o samom činu prevođenja kao o aktualizaciji čistoga značenja kojom se
približavamo stranom jeziku i kulturi, što je s jedne strane neophodno, a
s druge strane nije nikada u potpunosti moguće. Unatoč tome smatra da
se procesom prevođenja naš identitet otvara za svaki oblik spoznaje, čime
dolazi do već spomenute aktualizacije čistoga značenja u formi novo
napisanog teksta, odnosno prijevoda, koji povezuje autorsku intenciju
prevoditelja sa autorskom intencijom samog autora stvarajući model za
ono što zapravo nazivamo tradicijom recepcije nekoga književnog djela:
9
Isto, str. 45
10
Eco, U., Otprilike isto. Iskustva prevođenja, Algoritam, Zagreb, 2006., str. 324
49
Što se pokazalo kao paradoks fenomenološke teorije teksta, točnije
problem podijeljenog intencijskog objekta (autorska intencija i čitateljska
intencija) na prijevod se odražava na taj način da se on shvaća kao
»aktualizacija čistog značenja« (čitateljska intencija od strane prevoditelja)
i kao vlastita kreacija u obliku novo napisanog teksta (autorska intencija
od strane prevoditelja) kojem ipak original (autorska intencija autora) služi
kao obvezujući povod. 11
Postupak književnog prevođenja kao oblik interkulturne
komunikacije
Danas se pojam tradicije zamjenjuje pojmom interkulturne
komunikacije. Diferencija između originala i prijevoda pokazuje se kao
poetološka nužnost pa se prijevod definira kao samostalno umjetničko djelo
koje postaje zanimljivim predmetom komparativnoga i kulturnopovijesnog
rada. Diferenciju između originala i prijevoda karakterizira intersubjektivna,
vremenska i interkulturna promjena paradigme. Treba istaknuti da je i sam
čin čitanja svojevrsno osobno intrakulturno prenošenje jer se struktura
smisla prenosi u horizont vlastita razumijevanja. Budući da je prijevod
kreativna konstrukcija teksta u drugom jeziku, Greiner taj čin dovodi u
vezu sa insceniranjem kazališnog komada, jer i tamo tekst služi samo
kao podloga, odnosno partitura, na koju redatelj nadograđuje vlastitu
interpretaciju. Nadalje smatra da bi se osnovna funkcija prijevoda trebala
baviti odnosom između vlastite i strane kulture, odnosno stupnjem
stranstva koje može dovesti do intencionalne promjene paradigme u ciljnoj
kulturi. To nas dovodi do pitanja o duhovnom kapacitetu neke kulture u
određenom vremenskom trenutku. Zašto se neki tekstovi prevode, a neki
ne? Tko odlučuje o tome i na koji način? I odgovara da time što znanost
o prevođenju traga za normama i konvencijama, koje prijevodu daju
vlastiti profil, ona propituje i duhovni kapacitet jedne kulture u određenom
vremenskom trenutku. 12
11
Greiner, N., Grundlagen der Übersetzungsforschung: Übersetzung und Literaturwissenschaft, Gunter
Narr Verlag, Tübingen, 2004., str. 27, 28 (Was sich als das Paradox der phänomenologischen Texttheorie
erweist, nämlich das Problem des »geteilten« intentionalen Objekts (Autor-Intention und Leser-Intention)
ließe sich auf die Übersetzung dergestalt übertragen, daß diese sich versteht als »Aktualisierung der
reinen Bedeutung« (Leser-Intention seitens des Übersetzers) und als eigene Gestaltung in Form eines neu
verfaßten Textes (Autor-Intention seitens des Übersetzers), die allerdings das Original (Autor-Intention des
Autors) zum bindenden Anlaß hat.)
12
Pitanje stupnja stranstva istražuje i znanstveni rad Tomislava
Kuzmanovića pod naslovom Prijevod kao interkulturna činjenica.
Autor rada smatra da upravo stupanj stranstva, koje se može odraziti
kao neprikladnost jezičnog izraza, u velikoj mjeri odlučuje o pitanjima
prihvaćanja prijevoda u ciljnim kulturama. Potom zaključuje da se uvijek,
kada govorimo o prevođenju, zapravo radi o dijalogu izvornog sa ciljnim
jezikom i kulturom. Iz tog je razloga važno napomenuti da postoje slučajevi
kada prevođenje ima za posljedicu stvaranje netipičnog, ali razumljivog
izraza ili idioma u ciljnom jeziku, koji u najuspješnijim primjerima može
imati inovativnu i kreativnu ulogu, nekada čak i do te mjere da ga ciljni
jezik i kultura preuzimaju i posvajaju.
Bitno je naglasiti da drugost, stranost i nepripadnost ili, jednostavno,
neadekvatnost jezičnog izraza u nekim slučajevima predstavlja
kamen spoticanja, osobito po pitanju recepcije prijevoda u kulturama
primateljicama. Međutim, također je važno naglasiti da kroz prijevod
jezik izvornika uistinu ulazi u dijalog s jezikom primateljem, što dovodi
do stvaranja netipičnog, ali ipak razumljivog, izraza ili idioma, a može
se odraziti i na promjenu izraza ili načina pisanja u kulturi primateljici.
Tada, čak i ako se zadržimo samo na razini izraza, prijevod, kao što je već
istaknuto, ima inovativnu ulogu. 13
Stupanj stranstva, odnosno kontakt između vlastitog i stranog jedno je
od temeljnih načela proučavanja interkulturne znanosti o književnosti, koja
polazi od pretpostavke da je svaka književnost s jedne strane uklopljena u
određeni kulturni kontekst, a s druge strane prelazi granice nacionalnog
konteksta i kulture, budući da u književnosti često pronalazimo strana
iskustva i interkulturno djelovanje. Tu činjenicu potvrđuje i roman
slovenskog pisca Ivana Cankara Tujci (Tuđinci) nastao početkom prošloga
stoljeća u njegovoj Bečkoj fazi. U tom je djelu središnji motiv dvostrukog
stranstva prikazan kroz lik umjetnika-kipara, koji se osjeća kao stranac u
Beču, ali i u vlastitoj domovini.
13
Kuzmanović, Tomislav, Prijevod kao interkulturna činjenica,
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=151014, (19. 02. 2014.)
Isto, str. 29
50
51
U knjizi Uvod u interkulturnu znanost o književnosti (Einführung in
die interkulturelle Literaturwissenschaft) Andrea Leskovec definira pojam
interkulturni kao empirijsko-deskriptivnu metodu pomoću koje se opisuju
i klasificiraju kulturne osobitosti, preklapanja i razlike. Ona smatra da se
interkulturalnost u književnosti također odražava u recepciji, prijevodima,
obradi književnih motiva i tema, upotrebi simbola itd. U tom se pogledu
pojam interkulturno može definirati kao empirijsko-deskriptivna metoda
pomoću koje se mogu opisati i klasificirati kulturne osobitosti, razlike,
preklapanja i drugo. 14
Ako se zadržimo na opisu i klasifikaciji razlika u okviru interkulturne
znanosti o književnosti susrest ćemo se s pojmom stranstva koje nastaje
u odnosu i razgraničavanju sebe i drugoga. Zbog toga Leskovec koncept
stranstva tumači kao spoznajno-teorijsku kategoriju koja proučava njegove
različite oblike i dimenzije. Stranstvo se stoga može interpretirati kao kulturno-znanstvena, sociološka, filozofska, poetička i psihološka kategorija. No
treba naglasiti da nije riječ o jedinstvenu fenomenu, kao što ni svaki čovjek
nije homogena i autonomna jedinka, već se u okviru suvremene zapadne
filozofije shvaća kao decentrirani i krhki subjekt pod utjecajem mnoštva
poredaka heterogene strukture isprepletene elementima stranstva:
Umjesto autonomnog subjekta nastupa decentrirani, krhki subjekt,
a koncepti univerzalnog poretka (jedan Bog, jedan svemir, jedan razum)
se preispituju. Njihovo mjesto zauzima pluralizacija poredaka, mnoštvo
podsustava koji su ograničeni kao takvi. 15
Postmoderno stanje decentriranosti i krhkosti ljudske individualnosti
propituje i književno djelo Sestra Sigmunda Freuda makedonskog pisca
Goce Smilevskog u kojem se pojam identiteta interpretira kao konfiguracija
nastala iz odnosa s drugima. Na jednak način i stranstvo uvijek nastaje u
odnosu prema određenom fenomenu, doživljaju ili iskustvu koje se nalazi
izvan granica vlastitoga Ja.
Vjetar povremeno tako snažno puše da ne nosi samo zrnca pijeska,
nego otkida komade i od samoga Ja, pa se to Ja osjeća nemoćno, čini mu
se da će vjetar ponijeti i njega zajedno s pijeskom, ugasit će ga još prije
nego što budu otpuhana sva pješčana zrnca koja su mu bila dodijeljena do
smrti, i tada Ja traži neko drugo Ja, neke druge Ja, s kojima će se kretati
zajedno dok oko njih bjesni vjetar vremena; ima potrebu za tim drugim
Ja ne kao podrškom za preživljavanje u materiji, nego kao podrškom za
preživljavanje onoga najbitnijega u tom Ja. Tako Ja nije samo, svejedno
koliko je izdvojeno živjelo, Ja nije odvojeno od svijeta, nego je konfiguracija
sastavljena iz odnosa s drugima. 16
S obzirom na intenzitet odnosa prema određenom fenomenu, doživljaju
ili iskustvu Leskovec po uzoru na Bernharda Waldenfela razlikuje
tri stupnja, odnosno varijante; svakodnevno, strukturalno i radikalno
stranstvo. Kao primjer svakodnevnog stranstva Leskovec navodi odnos
studenta i profesora, gdje osim imena i uloge u sveučilišnom sustavu jedno
o drugome ne znaju ništa, ali s obzirom da je njihova funkcija u sustavu
jasno precizirana to ne doživljavamo kao poteškoću.
Kod strukturalnog stranstva radi se o fenomenima koji nadilaze granice
našega stvarnosnog poretka. Drugi jezik, kultura i njihovi sustavi koji
funkcioniraju prema drugim pravilima odstupaju od naših shema stvarnosti.
Iz tog razloga potrebno je obratiti pozornost na moguće probleme
prevođenja pravnih tekstova iz anglosaksonskog u srednjoeuropsko pravo
i obratno, jer se njihovi pravni sustavi drastično razlikuju prema načinu
razmišljanja. Primjerice za neke internacionalizme kao što su riječi
preambula ili ratifikacija ne postoje ekvivalenti ni u hrvatskom niti u
njemačkom jeziku. Dakle, u susretu s drugim jezikom i kulturom osjećaj
stranstva se pojačava jer neka očekivanja s kojima ulazimo u situacije ili
novi fenomeni s kojima se suočavamo ne ispunjavaju nužno naš horizont
očekivanja. Ako na kolodvoru u Njemačkoj zatražimo kartu za ubrzani
14
Leskovec, A., Einführung in die interkulturelle Literaturwissenschaft, WGB (Wissenschaftliche
Buchgesellschaft), Darmstadt, 2011., str. 45
15
Isto, str. 47 (Anstelle des autonomen Subjekts tritt ein dezentiertes, brüchiges Subjekt, und Konzepte
von universellen Ordnung (ein Gott, ein Kosmos, eine Vernunft) werden hinterfragt. An ihre Stelle tritt eine
Pluralisierung von Ordnungen, eine Vielzahl von Teilordnungen, die als solche begrenzt sind.)
52
16
Smilevski, Goce, Sestra Sigmunda Freuda, Fraktura, Zagreb, 2013., str. 120. (Prijevod Borislav
Pavlovski)
53
vlak doslovno prevodeći s hrvatskog kao beschleunigter Zug, stupanj
stranstva će se intenzivirati, jer adekvatni njemački izraz glasi der Eilzug
ili der Durchfahrtszug, a radi li se o međuregionalnom vlaku, pravilan izraz
glasit će der Regionalexpress ili der ICE (Intercity-Expresszug):
Suočavanjem, u konfrontaciji s drugom kulturom dolazi primjerice do
oblika nerazumijevanja ne samo zbog toga što određene činjenice nedostaju,
koje doprinose orijentaciji u drugoj kulturi, već i zbog toga što potencirano
time nismo uopće ili smo samo djelomično upoznati sa inventarom smisla,
sustavom vrijednosti i normi, načinima razmišljanja, kulturnim pamćenjem
i simboličkim sustavom druge kulture. 17
Treći oblik stranstva, takozvano radikalno ili neuobičajeno stranstvo,
prelazi granice bilo kakvog poretka. Ono se očituje u graničnim ili kako
Leskovec naziva hiperfenomenima kao što su san, zanos, smrt ili revolucija.
Specifičnost te vrste stranstva njezin je apelativni karakter koji razara
površinu i od nas zahtijeva reakciju. Zbog toga se taj oblik stranstva koristi
kao tematska kategorija u književnosti i služi kao neiscrpan izvor inspiracije
brojnim piscima. A svaki rad na tekstu nužno je i opis te prikaz određene
teme u određenom kulturnom kontekstu. Tako je i svaka rečenica, tvrdi Eco,
neki tekst, a da bi se on razumio, a osobito da bismo ga kvalitetno preveli,
potrebno je napraviti pretpostavku o mogućem svijetu koji on predstavlja.
Budući da se u tekstovima s estetskom svrhom uspostavljaju suptilni odnosi
između različitih razina izraza i sadržaja, istinski izazov prevođenja temelji
se na našoj sposobnosti njihova određivanja, iskazivanja ili postavljanja u
odnos, pri čemu nam određivanje granica i stupnja stranstva može biti od
iznimnog značaja.
Zaključak
Ovim se radom željelo ukazati na složenost problematike tumačenja
prevoditeljske djelatnosti. S lingvističke točke gledišta odlučujućim
kriterijem uspješnog prijevoda smatra se načelo ekvivalentnog učinka.
Njegova je svrha razdvajanje, a zatim ponovno spajanje izvornog teksta
i prijevoda. S točke gledišta discipline znanosti o književnosti jedna
od najvažnijih regulativnih normi u procesu prevođenja jest zahtjev
za ujednačavanjem stila, prema kojem bi se prijevod trebao kretati na
otprilike istoj stilskoj razini kao i izvornik, kako bi se stvorila cjelina i
učinak analogan izvornom tekstu. Na taj način prijevod postaje sastavni dio
povijesti recepcije književnog djela. Kreirajući istovrstni slučaj u ciljnom
jeziku i kulturi nužno je uključivanje ne samo strogih jezičnih pravila,
već i kulturalnih elemenata u širem smislu riječi. Zbog toga suvremene
teorije književnosti smatraju da se osnovna funkcija prijevoda treba baviti
odnosom između vlastite i strane kulture, odnosno stupnjem stranstva
kao jednim od temeljnih načela interkulturne znanosti o književnosti.
Ona ga tumači kao spoznajno-teorijsku kategoriju koja proučava njegove
različite oblike i dimenzije, od kojih razlikujemo tri stupnja, odnosno
varijante; svakodnevno, strukturalno i radikalno stranstvo. U samom
procesu prevođenja pokazalo se da je određivanje stupnja stranstva od
iznimne važnosti, jer prevodeći, kako tvrdi Eco, stvaramo pretpostavku o
mogućem svijetu nekog teksta u ciljnom jeziku i kulturi. Zbog toga nam
određivanje stupnja stranstva koristi kao putokaz pri prevođenju inventara
smisla, sustava normi i vrijednosti, načina mišljenja, kulturnog pamćenja
te simboličkog sustava izvornog jezika i kulture u sustav jezika i kulture
primateljice.
17
Leskovec, A., Einführung in die interkulturelle Literaturwissenschaft, WGB (Wissenschaftliche
Buchgesellschaft), Darmstadt, 2011., str. 52 (Durch die Konfrontation mit einer anderen Kultur
beispielsweise kommt es zu Formen des Nichtverstehens nicht nur dadurch, dass bestimmte Fakten fehlen,
die zur Orientierung in der anderen Kultur beitragen, sondern auch, und potenziert dadurch, weil wir mit
dem Sinnbestand, dem Werte- und Normensystem, den Mentalitätsmustern, dem kulturellen Gedächtnis
und dem Symbolsystem der anderen Kultur nicht oder nur teilweise vertraut sind.)
54
55
Literatura
1. Apel, Friedmar, Kopetzki, Annette. 2003. Literarische Übersetzung,
Verlag J. B. Metzler: Stuttgart, Weimar.
2. Eco, Umberto. 2006. Otprilike isto. Iskustva prevođenja, Algoritam:
Zagreb.
3. Greiner Norbert. 2004. Grundlagen der Übersetzungsforschung:
Übersetzung und Literaturwissenschaft, gnv (Gunter Narr Verlag):
Tübingen.
4. Kuzmanović, Tomislav. Prijevod kao interkulturna činjenica,
URL:http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_
jezik=151014, (pristup 19. 02. 2014.)
5. Leskovec, Andrea. 2011. Einführung in die interkulturelle Literaturwissenschaft, WGB (Wissenschaftliche Buchgesellschaft):
Darmstadt.
6. Smilevski, Goce. 2013. Sestra Sigmunda Freuda. Fraktura: Zagreb.
56
Lana Jerkov
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
la.jerkov@gmail.com
lingvostilistička analiza prijevoda
romana nejca gazvode sanjajo tisti,
ki preveč spijo: odnos svršenog i
nesvršenog glagolskog vida
Sadržaj: Analiza prijevoda romana Nejca Gazvode ‘Sanjajo tisti, ki preveč
spijo’ ukazuje na kompleksnost gramatičke kategorije glagolskog vida i
njegove upotrebe u slovenskom i hrvatskom jeziku. Različita upotreba
glagolskog vida u slovenskom i hrvatskom može se objasniti kognitivnim
pristupom toj problematici koji je u svojoj analizi upotrebe glagolskog
vida u slavenskim jezicima primijenio i Stephen M. Dickey (2000). On je
zaključio da su glavni uzrok različite upotrebe glagolskog vida u slavenskim
jezicima razlike u semantičkim značenjima svršenog i nesvršenog vida u
pojedinim jezicima. U slavenskim jezicima zapadne grupe semantičko
značenje svršenog glagolskog vida je cjelokupnost, dok je značenje
svršenog vida u jezicima istočne grupe vremenska određenost. Ipak, važno
je naglasiti da su cjelokupnost i vremenska određenost povezani pojmovi
što uzrokuje često podudaranje upotrebe glagolskog vida u slavenskim
jezicima pa tako i u slovenskom (koji najčešće pripada zapadnoj grupi
jezika) i hrvatskom (koji pripada prijelaznoj zoni). No, suptilne razlike
koje ipak postoje između dva navedena semantička značenja svršenog vida
upravo su ono što uzrokuje razlike u njegovoj upotrebi u slovenskom i
hrvatskom jeziku što pokazuju i analizirani primjeri iz romana ‘Sanjajo
tisti, ki preveč spijo’.
Ključne riječi: lingvistika, glagolski vid, prijevod, Nejc Gazvoda
58
1. Lingvističko određenje glagolskog vida
Naziv glagolski vid, odnosno glagolski aspekt, u literaturi se upotrebljava u
dva značenja. Glagolski vid u užem značenju je način izražavanja svršenosti
ili nesvršenosti glagolske radnje, osobito u slavenskim jezicima, u kojima
svaki glagol sa svim svojim oblicima (sprezivim i nesprezivim) pripada
jednom od dvaju vidova, svršenom ili nesvršenom, koji izražava radnju
ili stanje bez obzira na bilo kakva ograničenja u vremenu i za izricanje
kojih postoje u većini slučajeva dva usporedna glagola (ili dva glagolska
lika) – svršeni i nesvršeni – načinjena od iste osnove ili korijena (npr. pisati
/ napisati). U širem značenju glagolski vid kao radnja izražena glagolom
promatrana u njezinu vršenju, tj. kao nesvršeni vid ili u svojoj dovršenosti,
tj. kao svršeni vid, može imati još i različita leksička značenja (»različite
vidove«), već prema tome da li se npr. svršava u jednom trenu ili u razmaku
vremena, da li izražava početak ili razvitak, da li se shvaća sama po sebi
ili kao upravljena na nešto tj. s obzirom na cilj. Za sve semantičke razrede
glagola, izuzevši svršeni i nesvršeni vid, kao skupni naziv upotrebljava se
podvid (Simeon 1969: 716).
U mnogim jezicima vid je gramatička kategorija glagola koja izražava
značenje ograničenosti ili neograničenosti radnje ili stanja u vremenu
i obilježja njezina vremenskog trajanja; u drugima je tijesno spojen s
kategorijom vremena. Dok u mnogim jezicima vid ne zahtijeva nikakav
određeni oblik izražavanja, u drugima se izražava ili glagolima različitih
osnova ili pak – kao u slavenskim – paralelnim oblicima glagola izvedenih
iz iste osnove pomoću prefiksa, sufiksa, infiksa, fonetskim promjenama
u korijenu ili u osnovi, upotrebom pomoćnih glagola itd. (Simeon 1969:
716).
1.1. Glagolski vid u hrvatskom jeziku
Hrvatska gramatika vid ili aspekt definira kao glagolsku kategoriju
karakterističnu za hrvatski jezik, kao i za druge slavenske jezike (Barić i
sur. 2005: 225).
Glagolski je vid sredstvo izražavanja svršenosti i nesvršenosti glagolske
radnje, stanja ili zbivanja (Silić i Pranjković 2005: 48).
Postoje glagoli koji izriču radnju koja se izvršava, odnosno u procesu
je i zovu se nesvršeni (imperfektivni) glagoli ili glagoli nesvršenog
(imperfektivnog) vida te glagoli koji izriču izvršenost radnje, obavljeni
59
proces, a istodobno i trajanje radnje prije izvršenja i zovu se svršeni
(perfektivni) glagoli ili glagoli svršenog (perfektivnog) vida (Barić i sur.
2005: 225).
Glagoli koji se razlikuju samo po vidu, tj. glagoli od kojih je jedan
nesvršen, a drugi svršen, čine parove i nazivaju se vidski parnjaci (npr.
čitati / pročitati). Barić i sur. (2005: 226) ističu da se vidskim parnjacima
smatraju i oni glagoli među kojima osim opreke po vidu postoji i razlika
u načinu vršenja radnje, što je vidljivo iz primjera poput micati / maknuti
u kojem postoji i opreka ‘učestalost’ – ‘neučestalost’, pri čemu nesvršeni
glagoli imaju učestalo značenje, te iz primjera kopati / iskopati u kojem
postoji opreka ‘netotivnost’ – ‘totivnost1. Zbog takvog preklapanja
leksičkog i gramatičkog značenja u nekim se gramatikama značenja iz
kategorije načina vršenja radnje svrstavaju u podvidove, odnosno podvrste
svršenog i nesvršenog vida.
Neki glagoli mogu biti i svršenog i nesvršenog vida, a da to nije
morfološki diferencijalno označeno. Takvi glagoli nazivaju se dvovidni.
U ovu skupinu spadaju glagoli poput vidjeti, čuti, večerati itd. te mnogi
glagoli stranoga porijekla na –irati, npr. telefonirati. Njihova nesvršenost,
odnosno svršenost, može se prepoznati samo u kontekstu.
Svršeni se glagoli mogu tvoriti od nesvršenih i nesvršeni od svršenih
no, kako smo već ranije istaknuli, česti su primjeri vidskih parova kojima
se opreci po vidu pridružuje i neka druga razlika u značenju, stoga se i pri
izricanju vida kombinira više oznaka, tvorbenih sredstava i načina. Tako
neki prefiks ili sufiks izražava određeni vid, svršenost ili nesvršenost, samo
u određenoj okolini, u vezi s određenim morfima, dok s drugima to ne
znači. Barić i sur. (2005: 616-617) pokazuju to sljedećim primjerima: baciti
(bac-i-ti) – nabaciti (na-bac-i-ti):
nabaciti – nabacivati svršenost se ne označava tim prefiksom, jer ga imaju
i svršeni i nesvršeni glagol.
Kad se od nesvršenog glagola tvori svršeni, riječ je o perfektivizaciji,
a kad od svršenog glagola nastaje nesvršeni radi se o imperfektivizaciji
(Barić i sur. 2005: 227).
Još jedan primjer Barić i sur. (2005: 227) pokazuje čestu ‘lančanu’
tvorbu vidskih parnjaka: pisati - prepisati – prepisivati – isprepisivati.
Riječ je o perfektivizaciji kada je od nesvršenog neprekidnog glagola
(pisati) dobiven svršeni (prepisati), imperfektivizaciji kada od tog glagola
sufiksacijom nastaje nesvršeni (prepisivati), te ponovno o perfektivizaciji
kada od njega prefiksacijom nastaje svršeni glagol (isprepisivati).
Radnja nesvršenog glagola može se odnositi na sva tri vremena: prošlost,
sadašnjost i budućnost, dok se radnja svršenog glagola može odnositi samo
na prošlost i budućnost, što se jasno vidi na sljedećim primjerima:
(1) a) Ivan je pisao zadaću.
(nesvršeni vid; prošlo vrijeme)
b) Ivan piše zadaću.
(nesvršeni vid; sadašnje vrijeme)
c) Ivan će pisati zadaću.
(nesvršeni vid; buduće vrijeme)
(2) a) Ivan je napisao zadaću.
b) Ivan će napisati zadaću.
(svršeni vid; prošlo vrijeme)
(svršeni vid; buduće vrijeme)
Za sadašnjost se ne može upotrijebiti svršeni glagol jer se za sadašnjost
ne može izreći izvršenost, odnosno svršenost radnje. Radnja koja je već
izvršena pripada prošlosti, a ona koja će se tek izvršiti budućnosti, stoga za
sadašnjost ne možemo reći Ivan sada napiše zadaću.
bacati (bac-a-ti) – nabacati (na-bac-a-ti) – nabacivati (na-bac-iva-ti) –
ponabacivati (po-na-bac-iva-ti). Glagoli baciti i bacati razlikuju se po vidu
i po načinu radnje: bacati je učestali, a baciti trenutni glagol. Te su razlike
označene različitim sufiksima i – a. U poreci bacati- nabacati svršenost je
označena prefiksom na–, kojim je označen i smjer radnje. Ipak, u opreci
Ipak, prezent svršenih glagola može se upotrijebiti u slučaju relativne
upotrebe vremenskih odredaba 2. Relativna sadašnjost izriče se prezentom
svršenih i nesvršenih glagola i može se odnositi na prošlost, budućnost
i svako zamislivo vrijeme. Prezent svršenih glagola može se koristiti i u
zavisnosloženim rečenicama (najčešće s veznicima kad i ako) (Barić i sur.
2005: 408-409).
1
Totivni glagoli izriču radnju koja obuhvaća predmet u cjelini, tako da nisu vidljivi rezultati pojedinih faza
(Barić i sur. 2005: 224).
2
Riječ je o relativnoj upotrebi vremenskih odredaba ako se gramatičke oznake kategorije vremena
promatraju prema vremenu o kojemu se govori, za razliku od apsolutne upotrebe vremenskih odredaba kod
koje se gramatičke oznake kategorije vremena promatraju prema vremenu u kojemu se govori. Relativna
upotreba vremenskih odredaba stilski je obilježena, ali je u hrvatskom književnom jeziku dosta obična
(Barić i sur. 2005: 407).
60
61
Kada se relativna sadašnjost odnosi na prošlost govorimo o
pripovjedačkom ili historijskom prezentu koji je stilski obilježen i služi u
pripovijedanju prošlih događaja (Barić i sur. 2005: 408). U hrvatskom jeziku prošlost možemo izreći i imperfektom glagola
nesvršenog vida te aoristom glagola svršenog vida. Ipak, iako imperfekt i
aorist u hrvatskom jeziku nedvojbeno postoje, nisu naprosto odsutni kao što
je slučaj u slovenskom ili ruskom, njihova upotreba najčešće je ograničena
na književna djela kojima daje jaku stilsku obilježenost. Aorist i imperfekt
u hrvatskom jeziku postoje kao stilska rezerva te su zamjenjivi perfektom
ili historijskim prezentom (Katičić 1992: 174).
U hrvatskom jeziku zabrana se češće izriče nesvršenim glagolima nego
svršenima, dok se zapovijed podjednako izriče i svršenim i nesvršenim
glagolima. Prema zapovijedi izrečenoj svršenim glagolom obična je
zabrana s nesvršenim, npr. prema piši i napiši dolazi zabrana ne piši (uz
nemoj pisati) itd. (Barić i sur. 2005: 226).
1.2. Glagolski vid u slovenskom jeziku
Slovenska gramatika (Toporišič 2000: 348) glagolski vid definira kao
kategoriju ograničenosti glagolske radnje. Po vidu, kao i hrvatski jezik,
razlikuje svršene i nesvršene glagole. Svršeni glagoli izražavaju ograničenost
trajanja glagolske radnje (npr. dočakati, zaigrati), dok nesvršeni glagoli
tu ograničenost u pravilu ne izražavaju (npr. tepsti, poskakovati). Ipak,
nesvršeni glagoli ponekad se mogu koristiti i za izricanje radnje čije je
trajanje ograničeno, što pokazuju sljedeći primjeri (Toporišič 2000: 348):
(1) a) Nesel je v mlin.
b) Pisal bi ti pismo.
(tamo je, naime, nešto odnio)
(poručio bih ti pismeno)
Slovenski jezik u tome se razlikuje od hrvatskog budući da se
u hrvatskom jeziku nesvršenim glagolima izriče samo radnja koja se
izvršava, odnosno koja je u procesu.
U slovenskoj gramatici također su prisutni dvovidni glagoli kojih je,
kao i u hrvatskom jeziku, mnogo, a koji završavaju na –irati.
Tvorba svršenih glagola iz nesvršenih i obrnuto u slovenskom jeziku
moguća je dodavanjem prefiksa nesvršenim glagolima kako bismo dobili
svršene, odnosno promjenom sufiksa svršenim glagolima kako bismo
dobili nesvršene, pri čemu se često mijenja i korijenski morfem.
Nesvršeni glagoli su, za razliku od svršenih, stilski neobilježeni tako
da se u slovenskom jeziku ponekad koriste umjesto svršenih. To se često
događa pri izricanju zabrane, što Toporišič (2000: 350-351) pokazuje
sljedećim primjerima:
(2) Ne odpiraj vrat.
Ne otvaraj vrata.
(sa značenjem: nemoj otvoriti vrata)
(3) Da mi tega več ne delaš.
Da mi to više nisi radio. (sa značenjem: nisi napravio)
Ovakvi primjeri izricanja zabrane nesvršenim glagolima karakteristika
su i hrvatskog jezika u kojem se, kao što je ranije rečeno, zabrana češće
izriče nesvršenim, nego svršenim glagolima.
Toporišič (2000: 351) daje još neke primjere upotrebe nesvršenih
glagola u slovenskom jeziku zbog njihove stilske neobilježenosti:
(4) Ta sod je delal res dober sodar.
Tu bačvu je radio zaista dobar bačvar. (sa značenjem: napravio)
(5) Si ti to res pisal?
Jesi li ti to stvarno pisao?
(sa značenjem: napisao)
Za izricanje radnje koja se odvija u trenutku govorenja koriste se svi
nesvršeni glagoli. Svršeni glagoli u sadašnjem vremenu ne izražavaju
sadašnjost, već bezvremenost, iznimka su jedino glagoli govorenja3 kao
što su npr. obljubim, povem, spovem se itd.
Za izricanje prošlosti, osim prošlog vremena, moguća je i upotreba
prezenta svršenih, ali i nesvršenih glagola, odnosno historijskog prezenta.
3
Glagoli govorenja su oni koji kazuju da netko nešto govori , npr. reći, kazati, govoriti (Barić i sur. 2005:
516). U slovenskoj gramatici (Toporišič 2000) nalazimo ih pod nazivom ‘glagoli rekanja ali mišljenja’, a
kao primjeri navode se: reči, povedati, obljubiti, vprašati, -misliti si itd.
62
63
Toporišič (2000: 512) navodi da neke slovenske gramatike upotrebu
nesvršenih glagola u prezentu za izricanje budućeg vremena označavaju
kao pogrešnu te podržava to mišljenje, a kao jedan od primjera daje
sljedeću rečenicu:
(6) Sprosi mi to milost, da noč in dan žalujem nad svojimi grehi.
Prema Toporišiču ispravna bi bila upotreba budućeg vremena (da bom
žaloval). Ipak, ističe da zamjenu svršenog glagola u budućem vremenu
svršenim glagolom u prezentu slovenski gramatičari označavaju kao
moguću, no ističu da u tim slučajevima prezent ipak više izražava namjeru
(7a), dok se futurom više naglašava sigurnost u buduću radnju (7b):
(7) a) To kravo prodam.
b) To kravo bom prodal.
2.Karakteristike upotrebe glagolskog vida u hrvatskom i
slovenskom jeziku
Glagolski vid u slavenskim jezicima odavno izaziva interes slavenskih,
ali i neslavenskih lingvista, čije su studije omogućile jasniji pogled na tu
problematiku. Iako je glagolski vid gramatička kategorija koja se pojavljuje
u svim slavenskim jezicima, postoje razlike u njegovoj upotrebi. Kako bi
istražio te razlike, Stephen M. Dickey komparativno je proučio upotrebu
glagolskog vida u osam slavenskih jezika (bugarskom, češkom, poljskom,
ruskom, srpsko-hrvatskom, slovačkom, slovenskom i ukrajinskom). Na
temelju uočenih razlika u upotrebi glagolskog vida zaključio je da se
navedeni jezici mogu podijeliti u dvije osnovne grupe: zapadnu grupu,
koju čine češki, slovački i slovenski, te istočnu grupu, kojoj pripadaju
ruski, ukrajinski i bugarski. Srpsko-hrvatski i poljski Dickey je na temelju
uočenih karakteristika u upotrebi glagolskog vida označio kao prijelazne
zone s tim da je srpsko-hrvatski bliži zapadnoj, a poljski istočnoj skupini.
Srpski i hrvatski Dickey je analizirao kao jedan jezik (srpsko-hrvatski) tako
da se značajke upotrebe glagolskog vida koje je uočio u pravilu odnose na
oba jezika. U slučajevima kada je upotreba vida karakteristična samo za
jedan od ta dva jezika ili za određeno narječje to je posebno istaknuo. U
ovom radu o hrvatskom i srpskom govorit će se kao o dva jezika u kojima
se upotreba glagolskog vida najčešće podudara.
64
Kao bitnu značajku upotrebe glagolskog vida Dickey je primijetio
češću upotrebu svršenih glagola u zapadnoj skupini, dok je za istočnu
karakteristična upotreba nesvršenog vida. Tu razliku objašnjava polazeći
od kognitivnog pristupa te na glagolski vid u slavenskim jezicima ne gleda
kao na potpuno jedinstven fenomen. Dickey razlog različite upotrebe
glagolskog vida u slavenskim jezicima vidi u semantičkim razlikama te
posebno ističe kako je značenje svršenog vida u zapadnoj grupi jezika
cjelokupnost, značenje koje se uglavnom pripisivalo svršenom vidu u
svim slavenskim jezicima, dok je značenje svršenog vida u istočnoj grupi
jezika zapravo vremenska određenost. Značenje nesvršenog vida u obje
grupe definira kao vremensku neodređenost. Cjelokupnost i vremenska
određenost sastavnice su i semantičkog značenja svršenog vida u jezicima
prijelazne zone (Dickey 2000: 5).
Ipak, Dickey naglašava da su cjelokupnost i vremenska određenost
povezani pojmovi te da razlike između pojedinih slavenskih jezika u
upotrebi glagolskog vida ne treba preuveličavati. Upravo je bliskost
cjelokupnosti i vremenske određenosti razlog u velikoj mjeri srodne
upotrebe glagolskog vida u slavenskim jezicima. No, razlike koje postoje
između ta dva koncepta upravo su ono što uzrokuje suptilnu, ali ipak važnu
razliku u upotrebi glagolskog vida u tim jezicima.
Važno je istaknuti i to da i unutar jedne grupe jezika, istočne ili zapadne,
upotreba glagolskog vida ne mora uvijek biti jednaka. Ipak, te su razlike
prilično male, za razliku od onih između dvije glavne grupe jezika koje su
puno značajnije. Isto tako, poljski, srpski i hrvatski pripadaju prijelaznoj
zoni te u nekim slučajevima slijede upotrebu glagolskog vida istočne, a
u nekim zapadne grupe, što ne znači da se sva tri jezika u svakoj situaciji
priklanjaju istoj grupi.
Razlike u upotrebi glagolskog vida u slavenskim jezicima Dickey je
proučavao na temelju sedam različitih parametara, odnosno situacija koje
utječu na upotrebu glagolskog vida. To su: izricanje ponavljane radnje,
nesvršeni vid u službi izricanja prošlih činjenica, historijski prezent,
izricanje uputa i komentara, koincidencija, kontekstualno uvjetovana
imperfektivnost u prošlosti te glagolske imenice.
65
2.1. Glagolski vid u izricanju ponavljane radnje
Varijacije u upotrebi glagolskog vida koje su najčešće bile tema rasprave
među lingvistima odnose se na upotrebu glagolskog vida u slučajevima
izricanja radnje koju karakterizira neograničeno ponavljanje.
Problem odabira glagolskog vida u izricanju ponavljane radnje proizlazi
iz kompleksne strukture same ponavljane radnje koja je sastavljena od
zasebnih podradnji koje zajedno čine cjelovit iterativni makrodogađaj.
Ovdje se javlja pitanje što je važnije, svršenim vidom istaknuti cjelovitu,
završenu radnju koja se ponavlja (dakle usredotočiti se na mikrorazinu
svakog pojedinog ponavljanja) ili nesvršenim vidom naglasiti neograničeni
karakter ponavljane radnje (usredotočiti se na makrorazinu).
Budući da upotreba glagolskog vida u izricanju ponavljane radnje u
nekim slavenskim jezicima varira s obzirom na glagolsko vrijeme u kojem
se ponavljana radnja odvija Dickey je analizu podijelio u dva dijela: u
jednom analizira upotrebu glagolskog vida u sadašnjem, a u drugom u
prošlom vremenu.
Analizom se pokazalo da jezici u zapadnoj grupi dopuštaju upotrebu
svršenog glagolskog vida u izricanju ponavljane radnje u sadašnjem
vremenu, dok jezici u istočnoj grupi takvu upotrebu dopuštaju samo pod
određenim uvjetima. Hrvatski jezik ovdje je bliži zapadnoj grupi, ali
upotrebu svršenog vida donekle ograničava. U izricanju ponavljane radnje u
prošlom vremenu jezici istočne grupe gotovo nikada ne dopuštaju upotrebu
svršenog vida, dok jezici zapadne grupe dopuštaju takvu upotrebu gotovo
jednako kao i u sadašnjem vremenu. Hrvatski jezik upotrebu svršenog vida
u izricanju ponavljane radnje u prošlosti dopušta samo povremeno (Dickey
2000: 49). Primjeri upotrebe glagolskog vida za izricanje ponavljane radnje
slijede u poglavljima 2.1.1. i 2.1.2.
2.1.1. Izricanje ponavljane radnje u sadašnjem vremenu
U slavenskim se jezicima nesvršeni vid upotrebljava za izricanje ponavljane
radnje u kojoj se prilikom svakog pojedinog ponavljanja ponavljani događaj
doživljava kao aktivnost (Dickey 2000: 52). Primjer:
slučajevima u zapadnoj grupi slavenskih jezika upotrebljava svršeni vid,
dok u istočnoj grupi njegova upotreba nije prihvatljiva. Hrvatski jezik
ovdje je bliži zapadnoj grupi, tako da se upotreba glagolskog vida, kako
pokazuje Dickeyjev primjer, u hrvatskom i u slovenskom podudara:
(2) a) Vsak dan popije po eden kozarček vodke.
b) Svaki dan popije po jednu čašicu votke.
Predikat u ovim primjerima najlakše je sagledati u njegovoj
cjelokupnosti na mikrorazini, budući da je direktni objekt kvantificiran,
što prešutno ograničava vremensko trajanje glagolske radnje. Predikat u
ovim primjerima označava dostignuće: subjekt svaki put izvršava aktivnost
(ispijanje čašice votke) dok ne dostigne granicu (odnosno dok ne popije
cijelu čašicu votke) (Dickey 2000: 53). Ista razlika između istočne i zapadne
grupe javlja se i kod izricanja ponavljanih postignuća, dok hrvatski jezik i
ovdje poput zapadne grupe upotrebljava svršeni vid:
(3) a) Vsak popoldan mladenič skoči v vodo.
b) Svako popodne dječak skoči u vodu.
Zapadna grupa jezika, koju u slučajevima upotrebe glagolskog
vida za izricanje ponavljane radnje u sadašnjem vremenu čine češki,
slovački, slovenski, srpski i hrvatski, dopušta upotrebu svršenog vida u
slučajevima ponavljanih dostignuća i postignuća u sadašnjem vremenu,
dok istočna grupa zahtijeva upotrebu nesvršenog vida. Dickey smatra da
je uzrok tome to što se u zapadnoj grupi jezika svršenom vidu pripisuje
značenje cjelokupnosti, što znači da se u zapadnoj grupi svršeni vid može
upotrebljavati za izricanje ponavljane radnje koja upućuje na uobičajeni
događaj koji se doživljava kao cjelokupan (to jest kao dostignuće ili
postignuće) na mikrorazini svakog pojedinog ponavljanja. Svršeni se
vid u zapadnim slavenskim jezicima odnosi na reprezentativan primjer
ponavljanog događaja i prikazuje njegovu cjelokupnost. Neprihvatljivost
svršenog vida u jezicima istočne grupe proizlazi iz činjenice da je
ponavljanje radnje, koje se općenito smatra vremenski neodređenim,
nespojivo s vremenskom određenošću svršenog vida u toj grupi jezika4.
(1) Oni svaku večer plešu.
Situacija se mijenja kada se ponavljana radnja doživljava kao
cjelokupnost prilikom svakog pojedinog ponavljanja. U takvim se
66
4
Jezici istočne grupe dopuštaju upotrebu svršenog vida za izricanje ponavljane radnje jedino u slučajevima
izricanja ponavljanog slijeda događaja na mikrorazini svakog pojedinog ponavljanja (Dickey 2000: 55-62).
67
Važno je istaknuti da jezici u zapadnoj grupi također dopuštaju upotrebu
nesvršenog vida za izricanje ponavljane radnje kao što je ona u primjerima
(2a,b) i (3a,b). Ovakvu upotrebu nesvršenog vida u zapadnim jezicima
nije teško objasniti ako pretpostavimo da je njegovo značenje, kao i u
istočnim jezicima, vremenska neodređenost i da može prikazati vremensku
neodređenost događaja opisanih ponavljanom radnjom na strukturnoj razini
(Dickey 2000: 55). Prema tome, govornici u zapadnoj grupi jezika imaju
dvije opcije: svršenim vidom iskazati cjelokupnost jednog reprezentativnog
primjera ponavljanog događaja ili nesvršenim vidom iskazati neograničeno
ponavljanje radnje na strukturnoj razini.
Kada govori o prijelaznom statusu hrvatskog i srpskog jezika u
kontekstu izricanja ponavljane radnje u sadašnjem vremenu Dickey (2000:
69-71) naglašava da hrvatski i srpski dopuštaju upotrebu svršenog vida
u jednostavnim rečenicama u slučajevima cjelokupnosti na mikrorazini
svakog pojedinog ponavljanja. Ipak, ističe da ta upotreba nije toliko
učestala kao što je na primjer u češkom. Kao primjer daje rečenicu:
(4) Poslije večere uvijek pročitam/čitam novine.
Iako oba glagolska vida navodi kao moguća u slučajevima predikata
koji izražavaju dostignuće, svršeni vid u jednostavnim rečenicama preferira
samo ako postoji i neki jasan pokazatelj cjelokupnosti na mikrorazini kao
što je do kraja:
(5) Svaki dan Ivan pročita novine do kraja.
Ističe da je u češkom i najmanji kontekstualni nagovještaj ponavljanja
dovoljan za upotrebu svršenog vida, što u hrvatskom i srpskom jeziku
nije slučaj. Dickey (2000: 71) to objašnjava tezom da cjelokupnost kao
glavno semantičko značenje svršenog vida u hrvatskom i srpskom jeziku
uzrokuje njegovu široku upotrebu u izricanju ponavljanih radnji, no
vremenska određenost koja ipak postoji kao manje istaknuto semantičko
značenje svršenog vida uzrokuje nešto veću ograničenost njegove upotrebe
u izricanju ponavljane radnje u srpskom i hrvatskom nego što je to slučaj u
izrazito zapadnim jezicima kao što je češki.
2.1.2. Izricanje ponavljane radnje u prošlom vremenu
Osnovna podjela između istočnih i zapadnih slavenskih jezika javlja se i
kod izricanja ponavljane radnje u prošlom glagolskom vremenu.
68
U zapadnoj grupi jezika za izricanje ponavljanih radnji u prošlosti
općenito je prihvaćena upotreba svršenog glagolskog vida, kao što pokazuju
i sljedeća dva primjera iz slovenskog jezika:
(1) To poletje sem vsak dan napisal po eno pismo.
(2) Vsak dan je skrivaj skočil k njemu.
Dickey navodi nekoliko primjera upotrebe glagolskog vida za izricanje
ponavljane radnje u prošlosti u hrvatskom i srpskom jeziku, ali ističe da se
općenito preferira upotreba nesvršenog vida. To pokazuje ovim primjerom:
(3) Za večeru sam obično *kupio/kupovao salamu.
Ipak, i srpski i hrvatski jezik upotrebu svršenog vida redovito dopuštaju
u slučajevima upotrebe kondicionala za izricanje ponavljane radnje u
prošlosti (upotreba kondicionala u funkciji označavanja ponavljane radnje
u prošlosti detaljnije će se analizirati kasnije).
Primjer:
(4) Za večeru bih obično kupio salamu.
Iako je upotrebu nesvršenog vida u srpsko-hrvatskom označio kao
poželjniju, Dickey (2000: 73) ističe da je upotreba svršenog vida za
izricanje ponavljane radnje u prošlosti dopuštena u nekim hrvatskim
dijalektima. Navodi da su ispitanici, govornici kajkavskog narječja, svršeni
vid u primjeru (3) označili prihvatljivim. Daje još jedan primjer (5) uz
koji napominje da Ivić (1983: 50) upotrebu svršenog vida u tom primjeru
označava kao jezik govornika koji je pod direktnim utjecajem kajkavskog
dijalekta u kojem je kao i u slovenskom jeziku upotreba svršenog perfekta
u tom kontekstu dopuštena.
(5) Svaki je čas po jedan istupio iz dvoreda, stao u grabu, pa onda
potrčao da stigne na svoje mjesto.
Dickey (2000: 73) ističe da Ivić (1983: 51) smatra da bi se u standardnom
jeziku u rečenici (5) morao upotrijebiti nesvršeni vid.
Budući da Dickey u svojoj analizi hrvatski i srpski analizira kao jedan
jezik, možemo primijetiti da se upotreba glagolskog vida u hrvatskom i
69
srpskom u mnogim primjerima koje je naveo poklapa, no u primjeru
(5) pokazalo se kako ipak postoji razlika u upotrebi glagolskog vida za
izricanje ponavljane radnje u prošlosti između ta dva jezika te da hrvatski
u ovom slučaju, kao i slovenski, po upotrebi vida pripada zapadnoj grupi
jezika, dok se srpski više priklanja istočnoj grupi.
Nadalje, analizirajući primjere (6) i (7) autor zaključuje kako se čini da
je upotreba svršenog vida ponekad dopuštena, iako rijetko preferirana, u
kolokvijalnom srpskom jeziku.
(6) U takvim trenucima smo uvek prasnuli u smeh.
(7) Svaki dan je upecao po nekoliko riba.
Osnovno je objašnjenje upotrebe glagolskog vida u istočnoj i zapadnoj
grupi to da u zapadnoj skupini sama cjelokupnost koju izražava svršeni
vid omogućava njegovu upotrebu u izricanju ponavljane radnje u prošlom
glagolskom vremenu, sve dok cjelokupnost postoji na mikrorazini
svakog pojedinog ponavljanja. U istočnoj skupini vremenska određenost
svršenog vida brani njegovu upotrebu u izricanju ponavljane radnje u
prošlom glagolskom vremenu zbog opće nekompatibilnosti neograničenog
ponavljanja i vremenske određenosti.
Još jednom se potvrđuje pripadnost hrvatskog i srpskog jezika
prijelaznoj zoni, upotreba svršenog vida za izricanje ponavljane radnje u
prošlom glagolskom vremenu dopušta se manje nego u zapadnoj grupi,
no više nego u istočnoj, koja u ekvivalentima gore navedenih primjera
njegovu upotrebu ne dopušta.
U istočnoj je grupi upotreba svršenog vida puno češća i prihvatljivija
u kontekstu izricanja ponavljanog slijeda događaja u sadašnjem vremenu,
nego u prošlom. Isto tako, jezici prijelazne zone puno češće koriste svršeni
vid za izricanje ponavljane radnje u sadašnjem, nego u prošlom vremenu.
Objašnjenje za to Dickey vidi u razlici u načinu na koji se ponavljana
radnja u sadašnjem i ponavljana radnja u prošlom vremenu odnose prema
vremenskoj određenosti. Općenito, prošlo glagolsko vrijeme označava
situaciju koja prethodi vremenu iskaza te prema tome ima određenu sličnost
s pojmom vremenske određenosti koji je nekompatibilan s neograničenim
70
ponavljanjem. Naime, kao što prošlo vrijeme situaciju označenu predikatom
suprotstavlja sadašnjoj, vremenska određenost situaciju čini jedinstvenom
u odnosu na druge situacije, a često i na sadašnjost.
U jezicima koji obično dopuštaju upotrebu oba glagolska vida u
kontekstu izricanja ponavljane radnje postoji mnogo faktora koji mogu
utjecati na izbor konkretnog vida.
Ivić (1983: 41-42) primjerima (8a,b i 9a,b) upućuje na to da u
hrvatskom i srpskom jeziku upotrebu glagolskog vida određuje razina
učestalosti. Odnosno, ako se situacija ponavlja redovito, poželjnija je
upotreba nesvršenog vida (8a, 9a), no ako je ponavljanje manje učestalo ili
povremeno, prihvatljivija je upotreba svršenog vida (8b, 9b).
(8) a) On nas redovito obilazi.
b) On nas ponekad obiđe.
(9) a) Kaja nam subotom donosi sir.
b) Kaja nam ponekad donese sir.
Ipak, razina učestalosti samo je jedan od mogućih faktora koji mogu
utjecati na izbor glagolskog vida. Kao što se vidjeli iz primjera (2) u
poglavlju 2.1.1., isticanje cjelokupnosti svakog pojedinog ponavljanja
uvjetuje upotrebu svršenog vida i u slučajevima izricanja učestalosti radnje.
Geld i Zovko Dinković (2007: 117) kao jedan od ključnih faktora koji utječu
na upotrebu glagolskog vida u izricanju iterativnosti navode kontekst. S
tim se slaže i Dickey te ističe da se u određenom kontekstu svršeni vid
može upotrebljavati uz priložne oznake kojima se izriče učestalost:
(10) a) Maloprije me nazvala teta Marija da mi čestita Uskrs, ona
uvijek zove na Veliki petak.
b) Uvijek se naljuti kad mama počne govoriti o tome.
U obje rečenice (10a,b) priložnom oznakom (uvijek) izriče se
učestalost, no smisao riječi uvijek nije isti u obje rečenice. U primjeru (10a)
učestalost je puno nezavisnija, odnosno puno je manje ovisna o drugim
situacijama, dok je u primjeru (10b) jedna situacija (ljutnja subjekta) u
potpunosti uvjetovana drugom nepredvidljivom situacijom (započinjanjem
71
razgovora o nekoj temi). Dakle, u primjeru (10b) priložnom oznakom
uvijek potvrđuje se učestalost posljedičnog odnosa između dvije situacije.
Langacker (1997: 205-207) ističe da su takve međuzavisnosti događaja
dio našeg enciklopedijskog znanja o događajima koji se ponavljaju na
strukturnoj razini. Jasno je da je telefonski poziv u primjeru (10a) uvjetovan
činjenicom da je Veliki petak, no taj je događaj uobičajen, ako uzmemo
u obzir postojanje kalendara zahvaljujući kojem bi ga mogli predvidjeti.
Veliki petak kao pojava dio je znanja o svijetu velikog broja ljudi, dok
je započinjanje razgovora o nekoj temi znatno manje predvidljiv i redovit
događaj.
2.2. Nesvršeni vid u službi izricanja prošlih činjenica
Opće denotativno značenje nesvršenog vida označava upotrebu nesvršenog
glagola u prošlom vremenu samo kako bi se potvrdilo da se određena
radnja dogodila, bez naglašavanja konkretnih okolnosti. Ovakva upotreba
glagolskog vida ujedno je i jedna od glavnih značajki upotrebe glagolskog
vida u slavenskim jezicima.
U analizi Dickey daje primjere koji pokazuju da opće denotativni
nesvršeni vid ne slijedi iste obrasce upotrebe u svim slavenskim jezicima te
da i ovdje postoji podjela na istočnu i zapadnu grupu. Dickey pokazuje da su
semantička značenja glagolskog vida, cjelokupnost i vremenska određenost,
i ovdje odgovorna za varijacije u njegovoj upotrebi u slavenskim jezicima.
Produbljuje analizu značenja nesvršenog vida u obje grupe te zaključuje
da postoje dvije vrste značenja vremenske neodređenosti: u istočnoj grupi
nesvršeni vid ima značenje kvalitativne vremenske neodređenosti, dok je
njegovo značenje u zapadnoj grupi kvantitativna vremenska neodređenost.
U slučajevima upotrebe opće denotativnog nesvršenog vida hrvatski
jezik izrazito se približava zapadnoj grupi jezika.
Dickey primjer (1) navodi kao reprezentativan primjer upotrebe
nesvršenog vida za izricanje općih činjenica, odnosno jedne, završene
radnje te ističe da je u njemu riječ o općem iskustvu, a u pitanjima i
izjavama o općem iskustvu u slavenskim jezicima obično se upotrebljava
nesvršeni vid.
(1) Ja sam već čitao Rat i mir.
Ipak, iako naglašava da svi slavenski jezici u primjeru (1) daju prednost
upotrebi nesvršenog vida, Dickey ističe da se u pitanjima o općem iskustvu
72
u slučaju dodavanja priložne oznake koja ukazuje na dovršenje ponovno
javlja razlika u upotrebi vida između dvije grupe jezika. U zapadnoj je
grupi, ako je cjelokupnost izričito naznačena, potrebno upotrijebiti svršeni
glagolski vid, dok je izricanje cjelokupnosti u istočnoj grupi potpuno
nevažno. U zapadnu grupu jezika u ovakvim slučajevima ponovno se
ubraja i hrvatski, a potrebu za upotrebom svršenog vida u slučajevima
naznačene cjelokupnosti Dickey pokazuje ovim primjerom:
(2) Jesi ikad pročitao/*čitao tu cijelu knjigu.
Ipak, Dickey spominje da u hrvatskom jeziku postoje i primjeri
upotrebe svršenih glagola dostignuća u pitanjima o općem iskustvu i onda
kada nema priloga koji bi ukazivao na cjelokupnost:
(3) Jesi ikad pročitao Malog princa?
Dickey navodi da se glagoli dostignuća u službi izricanja općih
činjenica nesvršenim vidom mogu upotrijebiti u svim slavenskim jezicima,
što pokazuje primjerom (1). Međutim, kada je riječ o glagolima postignuća,
upotreba glagolskog vida nije ista u svim slavenskim jezicima. U jezicima
istočne grupe opće činjenice mogu se izreći nesvršenim glagolima
postignuća, dok se u jezicima zapadne grupe, kojoj pripada i hrvatski,
upotrebljavaju svršeni glagoli. Kao primjer daje sljedeće slovenske i
hrvatske rečenice:
(4) a) Enkrat je dobil/*dobival ukor zaradi zamude.
b) Već je jednom dobio/*dobivao prigovor za zakašnjenje.
(5) a) Ali si se že kdaj spotaknil/*spotikal na ulici?
b) Jesi li se ikad spotakao/*spoticao na ulici?
(6) a) Kot otrok sem padel/*padal s tega drevesa.
b) Kao dijete sam jednom pao/*padao s tog drveta.
Cjelokupnost kao osnovno semantičko značenje svršenih glagola u
jezicima zapadne grupe omogućuje upotrebu svršenog vida u kontekstu u
kojem nisu precizirane okolnosti radnje, kao što je izricanje općih činjenica,
sve dok je situacija o kojoj se govori nedvojbeno cjelokupna, odnosno
neprikazana u nekoj od svojih faza. Time se objašnjava i prihvatljivost
upotrebe svršenog vida u primjerima (4-6).
73
Kod izricanja općih činjenica u jezicima zapadne grupe, kojoj ovdje
pripada i hrvatski, postoji razlika u upotrebi glagolskog vida s obzirom
na to da li je riječ o postignućima koja su se dogodila jednom ili su se
ponavljala. U iskazu kojim se izriče jednokratno postignuće (odnosno
ono koje se dogodilo najmanje jedanput), kao što je slučaj u pitanjima o
općem iskustvu, upotrebljava se svršeni glagolski vid. Ako se pretpostavlja
da se situacija ponavljala u određenom vremenskom intervalu u prošlosti
upotrebljava se nesvršeni vid. U rečenici (7a) pretpostavlja se da se skok
dogodio samo jednom (odnosno najmanje jednom), dok se rečenicom (7b)
izriče situacija koja se ponavljala:
(7)
a) Jesi li ikad skočio/*skakao s daske?
b) Jesi li ikad *skočio/skakao s one daske?
Za razliku od jezika zapadne grupe u kojima pretpostavljena
jednokratnost situacije uvjetuje upotrebu svršenog vida, jezici istočne
grupe u pitanjima o općem iskustvu koja se izriču glagolima postignuća
upotrebljavaju nesvršeni vid. Dickey (2000: 104) zaključuje da bilo kakva
direktna povezanost opće denotativnog nesvršenog vida u slučaju glagola
postignuća u istočnoj grupi jezika s ponavljanjem situacije nije vjerojatna,
te da se nesvršeni glagoli postignuća u kontekstu izricanja općih činjenica
odnose na jednokratne događaje.
Budući da se podjela slavenskih jezika u upotrebi glagolskog vida na
istočnu i zapadnu grupu jasno vidi i u slučajevima izricanja općih činjenica,
Dickey dovodi u pitanje standardnu pretpostavku o neobilježenosti
nesvršenog glagolskog vida u slavenskim jezicima. U nekim jezicima
upotreba nesvršenog vida u određenom kontekstu nije prihvatljiva, dok je
u drugim njegova upotreba u istom kontekstu moguća. Iz toga proizlazi
da u nekim jezicima nesvršeni vid ima svoje specifično značenje. Tako
je na primjer u zapadnoj grupi jezika to značenje nespojivo sa situacijom
jednokratnog postignuća.
U analizi upotrebe glagolskog vida u izricanju ponavljane radnje
Dickey je zaključio da nesvršeni glagolski vid u obje grupe jezika ima isto
semantičko značenje vremenske neodređenosti. Međutim, analizirajući
upotrebu vida u izricanju općih činjenica ustanovio je da i unutar tog
značenja postoje određene razlike.
U zapadnoj je grupi jezika osnovno semantičko značenje nesvršenog
vida to da situacija o kojoj se govori nije smještena u samo jednu
74
točku u vremenu. Prema tome, značenje nesvršenog vida u zapadnoj
grupi usmjereno je na mogućnost smještanja situacije u više točaka u
vremenu. Takva definicija vremenske neodređenosti čini nesvršeni vid
neodgovarajućim za izricanje jednokratnih postignuća u prošlosti, budući
da jednokratno postignuće ne može biti koncipirano kao ništa drugo osim
kao jedna točka u vremenu. Ipak, moguća je upotreba nesvršenih glagola
dostignuća u kontekstu izricanja općih činjenica, budući da se dostignuće
može podijeliti u faze i na taj način smjestiti u više točaka u vremenu.
Iz ovoga Dickey zaključuje da je značenje nesvršenog vida u zapadnoj
grupi jezika kvantitativna vremenska neodređenost, odnosno mogućnost
smještanja situacije u više točaka u vremenu.
U istočnoj grupi jezika vremenska neodređenost nesvršenog vida je
potpunija. Situacija nije smještena u jednu točku u vremenu određenu u
odnosu na druge situacije. Prema tom značenju jednokratno postignuće
moguće je izreći opće denotativnim nesvršenim vidom jer iako je postignuće
smješteno u jednu točku u vremenu nesvršenim vidom se ističe da njeno
mjesto u vremenu nije točno određeno. Stoga se značenje nesvršenog
vida u jezicima istočne grupe može označiti kao kvalitativna vremenska
neodređenost, to jest ne-smještanje situacije u određenu točku u vremenu.
Razlika u upotrebi glagolskog vida između dvije grupe jezika javlja se i
u slučajevima izricanja ponavljane radnje u opće denotativnom kontekstu.
Potrebno je naglasiti da je riječ o slučajevima ograničenog ponavljanja u
kojima jezici zapadne grupe, kao i do sada, preferiraju upotrebu svršenog,
a jezici istočne grupe nesvršenog vida. Dickey kao primjer daje sljedeću
Arsenijevićevu (1995:66) rečenicu:
(8) Moji roditelji su Lazara *susretali/susreli samo par puta, ali su ga
voleli ludo, i neosnovano, a ta je ljubav meni bila utoliko neobičnija što
nikad nisam umeo pravilno da procenim vole li uopšte mene, svoje jedino
dete, ili ne.
U ovom primjeru dva susreta predstavljena su kao opća činjenica,
izolirana od nekog narativnog slijeda. Susreti su neodređeni ne samo u
odnosu na druge moguće događaje već i jedan u odnosu na drugi. Prema
tome, u jezicima istočne grupe upotrebljava se nesvršeni vid, budući da
se situacije ne mogu smjestiti u jednu određenu točku u vremenu, dok u
jezicima zapadne grupe (kojoj pripadaju i srpski i hrvatski) priložna oznaka
dva puta omogućava sagledavanje situacije u njenoj cjelokupnosti, dva
susreta doživljavaju se kao jedna suma, odnosno cjelina.
75
2.3. Historijski prezent
U slavenskoj literaturi historijski prezent najčešće se smatra primjerom
relativne sadašnjosti. Kako bi jasnije objasnio njegovu upotrebu Dickey je
preuzeo tumačenja Cutrer (1994) i Langackera (1991) koja iz perspektive
kognitivne gramatike smatra najvjerodostojnijima. Cutrer smatra da
upotreba historijskog prezenta podrazumijeva pomak govornikova gledišta
u mjesto i vrijeme događaja o kojem se pripovijeda. Langacker dijeli to
mišljenje te objašnjava zašto se historijski prezent može izreći svršenim
glagolskim vidom: iako se događaj opisuje kao da se odvija u trenutku
govora, zapravo je riječ o zamišljanju ili prisjećanju. Budući da govornik
od početka zna koji događaj namjerava opisati te da je ono što se doživljava
kao sadašnje zbivanje zapravo samo misaono ponavljanje, može ponovno
pregledavati događaj brzinom kojom je potrebno kako bi se podudarao s
vremenom govora.
U upotrebi glagolskog vida u izricanju radnje historijskim prezentom
javlja se ista podjela slavenskih jezika na istočnu i zapadnu grupu. Dobro je
poznato da jezici zapadne grupe prihvaćaju upotrebu svršenog glagolskog
vida historijskog prezenta, dok u jezicima istočne grupe (osim u iznimnim
slučajevima) njegova upotreba nije prihvatljiva. Hrvatski i srpski se i u
ovom slučaju više približavaju zapadnoj grupi.
Dickey tu podjelu pokazuje na primjerima iz književnih tekstova no
kako bi izbjegao moguću stilističku funkciju historijskog prezenta u takvim
tekstovima, upotrebu svršenog vida u zapadnoj grupi jezika pokazuje i na
primjeru matematičkog zadatka riječima (1a,b):
(1)
a) Deklica bere knjigo, v kateri je 60 strani. Prvi dan prebere četrt
knjige, drugi dan 18 strani. Koliko strani ji je ostalo?
b) Djevojčica čita knjigu u kojoj je 60 stranica. Prvog dana
pročita četvrtinu knjige, drugog dana 18 stranica. Koliko
stranica joj je ostalo?
Primjeri pokazuju da je u jezicima zapadne grupe cjelokupan prikaz
situacije dovoljan da omogući upotrebu svršenog vida historijskog prezenta.
Radnja čitanja označena svršenim glagolom ograničena je kvantitativnim
objektom (brojem stranica) te je tako omogućen cjelokupan pogled na
situaciju. Cjelokupnost situacije izrečena je svršenim vidom historijskog
prezenta.
76
Langackerovo objašnjenje mogućnosti izricanja historijskog prezenta
svršenim vidom objašnjava i zašto jezici zapadne grupe dopuštaju upotrebu
svršenog voda u historijskom prezentu, ali ne i u izricanju apsolutne,
prave sadašnjosti: govornik brzo pregledava situacije koje doživljava kao
cjelokupne kako bi se podudarale s vremenom govora, a cjelokupnost tih
situacija izriče svršenim vidom.
U jezicima istočne grupe situacija je drugačija. Naime, kada se prisjeća
događaja o kojima govori, govornik može pregledavati samo jedan po jedan
događaj. Jedna situacija ne može se promatrati kao sadašnje zbivanje, dok
se istovremeno uzimaju u obzir (promatraju) druge situacije koje se odvijaju
prije i poslije nje; pozornost govornika prelazi s događaja na događaj. To
objašnjava zašto je u jezicima istočne grupe svršeni vid gotovo uvijek
neprimjeren kad se situacije izriču historijskim prezentom: budući da jezici
istočne grupe svršeni vid koriste za izricanje slijeda događaja, njegova
upotreba nije primjerena u situacijama u kojima pojedinačni događaji
zasebno dobivaju status sadašnjosti, makar i na vrlo kratko vrijeme. U
usporedbi s prošlim glagolskim vremenom veza između pojedinačnih
rečenica, odnosno predikata u sadašnjem vremenu, puno je slabija; svaka
je od njih u velikoj mjeri neovisna, bez uzročne ili općenitije organizacijske
veze s prethodnom ili sljedećom rečenicom. Stoga, ako se u pripovijedanju
koristi sadašnje glagolsko vrijeme, iako širi kontekst ukazuje na postojanje
slijeda događaja, karakteristike prezenta (pregledavanje svakog događaja
pojedinačno) koje barem djelomično prate njegovu upotrebu čine upotrebu
svršenog vida neprimjerenom. Upotreba svršenog vida historijskog prezenta
dopuštena je samo u slučajevima kada govornik pripovijeda o slijedu
događaja koji se u prošlosti više puta ponavljao (kao što je slučaj i kod
izricanja ponavljane radnje (2.1)). Tada govornik te događaje doživljava
kao reprezentativne primjere jedne ponavljane cjeline.
Iako hrvatski i srpski jezik dopuštaju upotrebu svršenog glagolskog
vida u historijskom prezentu te se time približavaju zapadnoj grupi jezika,
Dickey naglašava da u djelima nekih pisaca (npr. Selimovića) ipak dominira
upotreba nesvršenog vida. U hrvatskom i srpskom jeziku cjelokupnost kao
glavno semantičko značenje svršenog vida omogućava njegovu upotrebu
kada se situacije u pripovijedanju u sadašnjem vremenu doživljavaju kao
cjelokupne. Ipak, vremenska određenost kao manje dominantno semantičko
značenje svršenog vida u hrvatskom i srpskom jeziku uzrokuje njegovu
rjeđu upotrebu u usporedbi s jezicima zapadne grupe.
77
2.4.Izricanje uputa i komentara
Upotrebu glagolskog vida u slavenskim jezicima Dickey je analizirao i u
slučajevima izricanja uputa i komentara u sadašnjem vremenu.
Izricanje uputa u Dickeyjevoj analizi odnosi se na upute u obliku
didaskalija i recepata izrečene prezentom indikativa. Didaskalije
predstavljaju oblik relativne sadašnjosti, odnosno narativnog prezenta
te su, kao i historijski prezent, rezultat govornikovog pregledavanja
zamišljenih događaja. Upute u obliku recepata nemaju narativnu funkciju i
ne odnose se na stvarne događaje, već na reprezentativne primjere događaja
u govornikovom strukturnom znanju o svijetu (Langacker 1991: 266).
Dickey je u upotrebi glagolskog vida za izricanje uputa i komentara u
sadašnjem vremenu ponovno uočio podjelu slavenskih jezika na istočnu i
zapadnu grupu. Jezici zapadne grupe, kojoj pripada i slovenski, u pravilu
dopuštaju upotrebu svršenog vida u takvim iskazima, dok jezici istočne
grupe upotrebu svršenog vida najčešće zabranjuju. Hrvatski jezik, kao i
srpski, u ovom se slučaju približava zapadnoj grupi. Pogledajmo primjere
didaskalija iz djela Cankara i Nušića:
(1)
a) Damjan (odpre duri, stoji nad stopnicami): Kar v temi?
b) Dušan (priđe mu, uhvati mu glavu obema rukama i celiva
ga u čelo) I .. zbogom!
Primjeri (2a,b) pokazuju upotrebu svršenog glagolskog vida u
slovenskom i hrvatskom u slučajevima izricanja uputa u obliku recepta
prezentom indikativa:
(2)
a) Najprej vzameš skodelico mleka, potem dodaš dodaš 3 jajca
in skodelico sladkarja.
b) Prvo uzmeš 1 šalicu mlijeka, zatim dodaš 3 jaja i 1 šalicu
šećera.
Upute iz primjera (2a,b) mogu se izreći i u obliku komentara koje
govornik izriče dok izvodi radnje prema receptu, odnosno u obliku
demonstracije:
78
(3)
a) Najprej vzamem skodelico mleka, potem dodam 3 jajca in
skodelico sladkarja.
b) Prvo uzmem 1 šalicu mlijeka, zatim dodam 3 jaja i 1 šalicu
šećera.
Cjelokupnost kao semantičko značenje svršenog vida dopušta njegovu
upotrebu u jezicima zapadne grupe (kojoj pripada i hrvatski) i u izricanju
uputa i komentara. S druge strane, u jezicima istočne grupe vremenska
određenost kao semantičko značenje svršenog vida ne dopušta njegovu
upotrebu kada postoje naznake da se radi o događaju koji je u tijeku.
2.5. Koincidencija
Analizu upotrebe glagolskog vida u slavenskim jezicima Dickey nastavlja
proučavajući slučajeve vremenske ‘koincidencije’, odnosno podudaranja
situacije koja se izriče svršenim prezentom s vremenom iskaza. Iako
Dickey termin koincidencija označava pomalo nespretnim ističe da točno
opisuje upotrebu vida koja se analizira: svršenim oblikom prezenta izriče se
situacija koja se u svojoj cjelokupnosti odvija istovremeno s činom iskaza.
Podjela slavenskih jezika na istočnu i zapadnu grupu javlja se i u
slučajevima koincidencije: u jezicima zapadne grupe ovakva upotreba
svršenog vida dopuštena je vrlo često, dok je u jezicima istočne grupe
ograničena. U ovom slučaju podjela jezika vrlo je zanimljiva budući da se
koincidencija gotovo nikada ne javlja u hrvatskom, srpskom i bugarskom,
dok je u slovenskom vrlo česta.
Koincidencija se najčešće javlja u iskazima poznatima kao performativi.
U performativnim iskazima glagol u prezentu ne opisuje pasivno situaciju
o kojoj se govori, već izriče radnju, mijenja situaciju o kojoj je riječ.
Koincidencija u performativnim iskazima javlja se u svim sjevernim
slavenskim jezicima, dok se u južnoslavenskim ne javlja gotovo nikada,
osim u slovenskom.
Dickey (2000: 178) smatra da se koincidencija ne javlja u hrvatskom,
srpskom i bugarskom zato što ti jezici svršeni oblik prezenta koriste
isključivo u slučajevima koji ne uključuju aktualnost, to jest u slučajevima
izricanja radnje koja se ponavlja, historijskom prezentu, didaskalijama i
komentarima.
79
Sljedeći primjer iz slovenskog jezika reprezentativno pokazuje upotrebu
svršenog prezenta performativnog glagola:
(1) Zahvalim se.
Oblikom svršenog prezenta izriče se čin zahvaljivanja, za razliku od
pukog izvještavanja o njemu ili njegovog opisivanja.
Dickey ističe da u južnoslavenskim jezicima, osim u slovenskom,
koincidencija nije dozvoljena što pokazuje i primjerima iz južnoslavenskih
jezika. Ipak, iako je primjerom (2b) želio pokazati da je u hrvatskom jeziku
koincidencija nemoguća upravo taj primjer mogli bismo navesti kao jednu
od mogućih iznimaka. Naime, Dickey je prezent glagola kazati označio
kao dvovidni, dok je u Rječniku hrvatskoga jezika (Šonje 2000: 443) taj
glagol označen kao svršeni.
(2)
a) Neumen si. To ti povem!
b) Glup si. To ti *reknem/kažem!
Nadalje, ističe da su slučajevi koincidencije u ruskom vrlo ograničeni
te da su jedini svršeni glagoli kojima se može označiti radnja koja se odvija
istovremeno s trenutkom iskaza određeni glagoli govorenja u koje ubraja
i glagol skazat (kazati). Iz ovoga bismo mogli zaključiti da u hrvatskom,
kao jeziku prijelazne zone, iako iznimno rijetko, ipak postoje slučajevi
koincidencije.
U slovenskom jeziku koincidencija je dozvoljena u izricanju radnje
glagolima govorenja, ali i drugim performativnim glagolima te se čini da je
glagola u ulozi performativa vrlo mnogo (Dickey 2000: 185). Pogledajmo
primjere koje Dickey preuzima od ovih autora: Škrabec (1903: 555) i Bajec
i sur. (1971: 238):
(3)
Na, to ti dam za spomin.
(4)
- Sedaj veš vse, ponudim njivo najprej tebi, ki si sosed,
odloči se, ali jo vzameš ali ne, ker imam drugih kupcev.
- Kupim.
U jezicima zapadne grupe javljaju se i izolirani slučajevi koincidencije
koja se izriče glagolima koji nemaju preformativnu funkciju. Dickey daje
sljedeće primjere iz slovenskog jezika:
80
(5) a) To ti pošljejo mati.
b) Jaz pridem ravno od tam.
c) Tukaj vam nekaj prinesem.
Svršeni vid, kao i u slučaju performativnih glagola, može se upotrijebiti
kada govornik situaciju koja se podudara s vremenom iskaza doživljava
kao cjelokupnu.
U jezicima istočne grupe da bi upotreba svršenog vida bila moguća
govornik situaciju mora odrediti kao vremenski određenu te je stoga
upotreba svršenog vida u slučajevima kada se izriče sadašnji, aktualan
događaj rjeđa nego u jezicima zapadne grupe.
Već smo istaknuli da slovenski jezik koincidenciju dopušta iznimno
često, a tako ju i u slučaju zavisnosloženih rečenica:
(6) a) Dobro je, da te tu srečem.
b) Dobro je, da to že zdaj izvem.
2.6. Kontekstualno uvjetovana imperfektivnost u prošlosti
U daljnjoj analizi upotrebe glagolskog vida u slavenskim jezicima Dickey
se fokusira na specifičnu upotrebu vida koju Svetomir Ivančev naziva
‘kontekstualno uvjetovana ingresivna upotreba nesvršenih glagola u
češkom’. Dickey taj termin malo modificira pa govori o kontekstualno
uvjetovanoj imperfektivnosti u prošlosti. Svoju analizu velikim dijelom
temelji na bogatoj zbirci komparativnih podataka Svetomira Ivančeva koji
je, iako se upotreba glagolskog vida u okviru ovog parametra najčešće
javlja u češkom, dao primjere i iz drugih slavenskih jezika.
Iz dosadašnje analize vidjeli smo da je upotreba svršenog glagolskog
vida značajka zapadne grupe jezika, dok je za istočnu grupu karakteristična
upotreba nesvršenog vida. U slučaju kontekstualno uvjetovane
imperfektivnosti u prošlosti situacija je obrnuta: izrazito zapadni jezici
dopuštaju upotrebu nesvršenog glagolskog vida, dok jezici istočne grupe
upotrebljavaju svršeni vid.
U najširoj definiciji kontekstualno uvjetovana imperfektivnost u
prošlosti označava upotrebu nesvršenog vida u prošlom glagolskom
vremenu za izricanje (pripovijedanje) slijeda događaja. Ivančev (1961:5)
ističe da se u svom najčišćem i najjednostavnijem obliku ovaj fenomen
81
javlja u složenim rečenicama u kojima su predikati svake jednostavne
rečenice, povezane veznikom i, izrečeni prošlim vremenom te imaju isti
subjekt, a prvi je glagol svršenog vida kojim se izriče izvršenost radnje,
dok je glagol koji dolazi odmah nakon veznika i nesvršenog vida i izriče
ingresivnu5 radnju, početak radnje koja se izriče glagolom. Dakle, osnovna
struktura kontekstualno uvjetovane imperfektivnosti u prošlosti je ‘svršeni
glagol ... i + nesvršeni glagol’, iako je ono najvažnije prisutnost nesvršenog
predikata u slijedu događaja.
Iako se kontekstualno uvjetovana imperfektivnost u prošlosti najčešće
javlja u kontekstu ingresivnosti, Dickey ističe da neka istraživanja
pokazuju da ingresivnost ne mora nužno biti izražena, već su moguće i
druge aspektne nijanse (izražene npr. upotrebom svršenih faznih glagola).
Važno je da se situaciju može sagledati kao iz središta same radnje.
Dickey označava taj koncept terminom in medias res te ga ovako pobliže
objašnjava: smještanjem čitateljeve perspektive u središte radnje koja
slijedi neposredno nakon prethodne, početna granica druge radnje nije
posve jasna i izoštrena što omogućava doživljaj djelomičnog preklapanja
radnji.
Iako se najčešće javlja u češkom, kontekstualno uvjetovana
imperfektivnost u prošlosti dosta je zastupljena i u drugim slavenskim
jezicima zapadne grupe. Ipak, slovenski se ovaj put ne ubraja među jezike
zapadne grupe, već ga Ivančev (1961: 48) smatra početkom prijelazne
zone u koju uključuje i hrvatski. Navodi da se kontekstualno uvjetovana
imperfektivnost u prošlosti u slovenskom javlja rjeđe nego u češkom, ali isto
tako ističe da nije imao pristup opsežnim podacima te da detaljnu analizu
ovog fenomena u slovenskom još treba napraviti. Daje ove primjere:
(1)
a) Marijan je zgodaj ustal, poklical psa s seboj in šel čez travnik.
b) Ko smo prišli do prve hiše, ki je bila krčma, nam je voščil
srečen pot in je šel noter.
c) Župan je naslonil plečati hrbet na klop in je gledal mrko.
Pokazatelj relativne rijetkosti kontekstualno uvjetovane imperfektivnosti
u prošlosti u slovenskom je to što se čini da se najčešće javlja s glagolom
kretanja iti, a ne toliko često s drugim glagolima. Još jedan zbunjujući
5
Ingresivni (inkoativni, početni) glagoli izriču početak, počinjanje radnje: poći – polaziti, poletjeti –
polijetati, početi – počinjati, začeti – začinjati (Barić i sur. 2005: 224).
82
faktor je to što je glagol iti dvovidan (kao i hrvatski ići) tako da su primjeri
kontekstualno uvjetovane imperfektivnosti u prošlosti, poput (1c), s
neupitno svršenim glagolima rijetki (Dickey 2000: 210).
Ivančev (1961: 47) ističe da se kontekstualno uvjetovana imperfektivnost
u prošlosti u hrvatskom javlja puno rjeđe nego u zapadnoj grupi jezika.
Štoviše, Dickey primjećuje da nije dao ni jedan dobar primjer, samo
prijevode s češkog gdje je nesvršeni vid preveden oblikom svršeni fazni
glagol + nesvršeni ili svršenim glagolom.
(2)
a) To je nekoliko dana pomoglo, Girke se malo smirio, ali
uskoro je opet počeo trčkarati od prozora do prozora,
drmajući pritom rešetkama da se uvjeri (...)
b) U taj čas uletio je unutra Oberhuber, crven i modar od bijesa,
i već s vrata povikao.
Iako se slaže s tvrdnjom da su primjeri kontekstualno uvjetovane
imperfektivnosti u prošlosti u hrvatskom i srpskom jeziku rijetki, Dickey
upozorava da se povremeno ipak javljaju slučajevi slične upotrebe
nesvršenog vida te daje, kako sam kaže, jedan ‘vrlo dobar kolokvijalni
primjer’:
(3) Nakon što je došlo do pogađanja ovog traktora kao što sam opisao,
nastala je velika panika i ljudi su bežali, a svi ovi ljudi i žene koji su bili u
mom traktoru iskočili su iz prikolice (...)
Iako se u užem smislu ne radi o reprezentativnom primjeru kontekstualno
uvjetovane imperfektivnosti u prošlosti, Dickey ističe da sljedeći primjer
(4) dobro prikazuje koncept in medias res, smještanje perspektive u središte
situacije koja je u slijednom odnosu s drugim situacijama:
(4) Gadeći se onog što joj se beše desilo, on bi, možda jedini, video na
njoj jasne tragove njene vanredne lepote koja se naprečac gubila.
Dickey ističe da Ivančev nije ponudio nikakvo teoretsko semantičko
objašnjenje varijacija u upotrebi vida koje je učio u slavenskim jezicima, no
ističe da je, polazeći od kognitivnog pristupa koji je i do sada primjenjivao,
objašnjenje vrlo jednostavno. Ako je značenje nesvršenog vida u slavenskim
jezicima zapadne grupe kvantitativna vremenska neodređenost, odnosno
mogućnost smještanja situacije u više točaka u vremenu, tada sagledavanje
situacija iz perspektive in medias res lako omogućava upotrebu nesvršenog
83
vida. Drugim riječima, kvantitativna vremenska neodređenost nesvršenog
vida u jezicima zapadne grupe omogućava da se konzistentne situacije koje
slijede, odnosno prethode drugim situacijama doživljava kao vremenski
neodređene, raspoređene na nekoliko točaka u vremenu ili između
prethodnih i sljedećih događaja ili preklapajući se s njima. To je razlog zašto
je kontekstualno uvjetovana imperfektivnost u prošlosti toliko raširena
u češkom, a tako rijetka u jezicima istočne grupe. Semantičko značenje
nesvršenog vida u jezicima istočne grupe je kvalitativna vremenska
neodređenost, to jest ne-smještanje situacije u određenu točku u vremenu.
Stoga, što više značenje nesvršenog vida uključuje kvalitativnu vremensku
neodređenost, to je upotreba nesvršenog vida za izricanje događaja koji je
u slijednom odnosu s drugim situacijama neprimjerenija.
2.7. Glagolske imenice
Podjelu slavenskih jezika na istočnu i zapadnu grupu Dickey je uočio i kod
upotrebe odnosno, tvorbe glagolskih imenica. Naime, u jezicima zapadne
grupe glagolske imenice mogu se tvoriti i od glagola svršenog i od glagola
nesvršenog vida te zadržavaju semantičko značenje glagola od kojih su
izvedeni, dok se slavenskim jezicima istočne grupe glagolske imenice
tvore uglavnom samo od nesvršenih glagola. Slovenski, hrvatski i srpski
čine prijelaznu zonu, no slovenski se ipak malo više od hrvatskog i srpskog
približava zapadnoj grupi jezika.
Iako se u slovenskom jeziku glagolske imenice ne tvore od vidskih
parnjaka tako često kao u jezicima zapadne grupe, Dickey upućuje na to da
upotreba postojećih parova glagolskih imenica ovisi o aspektu što pokazuje
sljedećim primjerima:
(1) a) Nedavna razorožitev/*razoroževanje vojskujočih se strani je
mestu prinesla obnavljen občutek varnosti.
b) *Razorožitev/Razoroževanje vojskujočih se strani se nadaljuje.
Dickey prihvaća Galtonovo (1976: 256) objašnjenje da se nesvršene
glagolske imenice koriste kako bi se naglasio tijek radnje, dok se svršenim
glagolskim imenicama izriče radnja čiji se tijek ne uzima posebno u obzir.
U hrvatskom jeziku glagolske imenice tvore se uglavnom od nesvršenih
glagola, dok je tvorba glagolskih imenica od svršenih glagola vrlo
ograničena. Mogućnost upotrebe oba glagolska vida u primjeru (2) Dickey
84
tumači kao znak da glagolske imenice u potpunosti ne zadržavaju aspektno
značenje glagola od kojih su izvedene.
(2) Nedavno razoružanje/razoružavanje zaraćenih strana donijelo je
gradu nov osjećaj sigurnosti.
Ipak, u kontekstu u kojem se izriče tijek ili ponavljanje radnje
prihvatljivija je upotreba glagolskih imenica izvedenih od nesvršenih
glagola:
(3) *Razoružanje/Razoružavanje zaraćenih strana traje.
Dickey zaključuje da je nemogućnost tvorbe glagolskih imenica od
glagola nesvršenog vida u slavenskim jezicima istočne grupe posljedica
nekompatibilnosti vremenske određenosti kao semantičkog značenja
svršenog vida u istočnoj grupi jezika sa stabilnošću u vremenu koja je
karakteristika imenica. Naime, Givón (1984: 51-56) ističe da pojave
određene imenicom ostaju stabilne, nepromijenjene za vrijeme diskursa.
Dakle, jedinstvenost situacije i njena određenost u vremenu nije
kompatibilna s vremenskom stabilnošću, odnosno nepromjenjivošću
imenica.
U slavenskim jezicima zapadne grupe cjelokupnost kao semantičko
značenje svršenog vida situaciju predstavlja kao cjelokupnu u vremenu što
je u skladu s vremenskom stabilnošću imenica.
3. Upotreba kondicionala u funkciji označavanja ponavljane
radnje u prošlosti
U poglavlju 2.1.2. vidjeli smo da je i Dickey primijetio čestu upotrebu
svršenog vida u hrvatskom i srpskom jeziku u slučajevima izricanja
ponavljane radnje u prošlosti kondicionalom. Budući da Dickey, iako ju
je označio zanimljivom, ovakvu upotrebu vida nije detaljnije analizirao, to
ćemo učiniti u ovom poglavlju.
Upotreba kondicionala u funkciji označavanja ponavljane radnje u
prošlosti odlika je hrvatsko-bosansko-srpskog dijasistema u odnosu na
situaciju u drugim slavenskim jezicima (Kalsbeek i Lučić 2008: 7). Kao
što možemo primijetiti, geografsku podijeljenost slavenskih jezika kod
označavanja ponavljanih radnji primijetili su i Kalsbeek i Lučić (2008) koji
ističu da se slavenski jezici uglavnom ne razlikuju u označavanju ponavljane
85
izvanvremenske radnje označene prezentom (npr. Taj ljigavac mi pokvari
svaku scenu svojom pojavom), jer izgleda da svi, osim makedonskoga,
posjeduju mogućnost upotrebe perfektivnog prezenta u toj funkciji, no za
označavanje ponavljane radnje u prošlosti razni slavenski jezici koriste
različita sredstva.
jasno je da se radi o ponavljanju, a opet se na mikrorazini svake ponavljane
radnje izražava izvršenost. U rečenici Svake noći bi otvorio prozor potpuno
je jasno da se radi o ponavljanoj izvršenoj radnji, dok u rečenici Svake noći
je otvarao prozor to nije slučaj jer se u nesvršenom perfektu neutralizira
razlika između ponavljane izvršene radnje i ponavljanog procesa.
Kao primjer navode da slovenski (kao i slovački i češki) za izricanje
ponavljane izvršene radnje može koristiti svršeni vid, dok je upotrebom
priložne oznake jasno da se radi o ponavljanju:
Kalsbeek i Lučić (2008: 12) ističu da je razlika između konstrukcije s
nesvršenim glagolom u indikativu i konstrukcije s nesvršenim glagolom
u kondicionalu u funkciji označavanja ponavljane radnje u slučajevima
gdje u rečenici nema priložne oznake ponavljanja očito funkcionalna. Iz
primjera koje navode (2 i 3) jasno je da glagol u habitualnoj konstrukciji ne
može značiti neponovljenu radnju, dok glagol u indikativu može:
(1)
a) Vsako jutro je s dežnikom odšel ven in zataknil palico tja, do
kamor se je vzdignila voda, (...)
Hrvatski (kao i bosanski i srpski) posjeduje mogućnost korištenja
oblika kondicionala za izricanje ponavljane radnje u prošlosti:
(1)
b) Svakoga bi jutra izašao s kišobranom i stavio štap na mjesto
do kojega bi se voda popela, (...)
Hrvatski i srpski standardi ističu se među slavenskim jezicima
korištenjem oblika kondicionala u funkciji habitualnosti, no Kalsbeek i
Lučić (2008: 10) ističu da ta funkcija kondicionala nije jednako zastupljena
u cijelom jezičnom području, a kondicionalu konkuriraju različite druge
konstrukcije sa sličnom funkcijom.
Kondicional u funkciji označavanja ponavljane radnje u prošlosti
Kalsbeek i Lučić (2008) nazivaju habitualna konstrukcija te ističu da
u velikom dijelu slučajeva gdje se habitualna konstrukcija koristi u
nezavisnim rečenicama postoji mogućnost izbora jer je kondicional u toj
funkciji (svršeni ili nesvršeni) često zamjenjiv nesvršenim indikativom;
npr. kondicional u rečenici Svake noći bi otvorio prozor mogao bi se
zamijeniti indikativom: Svake noći je otvarao prozor.
U hrvatskom jeziku za izricanje ponavljane radnje najčešće se
upotrebljava nesvršeni vid. No, pri tome razlika između ponavljane
svršene radnje i ponavljanog procesa nije uvijek jasna iz glagolskog oblika.
Habitualni kondicional pruža mogućnost kontrasta između ponavljanog
procesa, za koji se prirodno koristi nesvršeni oblik, i ponavljanih događaja,
za koji bi se radi jasnih kontura radije upotrijebio svršeni glagol (Kalsbeek
i Lučić 2008: 12). Kod upotrebe kondicionalnog oblika svršenog glagola
86
(2) Otvarao bi prozor.
(3) Otvarao je prozor.
U rečenici (2) upotrebom habitualne konstrukcije istaknuto je vidsko
značenje ponavljanja radnje, dok u rečenici (3) indikativ ne nameće
nikakva ograničenja vidskim značenjima, stoga je moguća dvostruka
rečenična interpretacija: kao ponavljanje radnje (izvršene ili neizvršene) i
kao jednokratnog procesa (Kalsbeek i Lučić 2008: 12).
Međutim, situacija se mijenja dodavanjem priložne oznake vremena:
(4) Svake noći bi otvarao prozor.
(5) Svake noći je otvarao prozor.
Budući da priložna oznaka označuje da se radi o ponavljanju radnje
jasno je da ni u indikativu ne može biti riječ o neponovljenoj radnji. Iz
toga možemo zaključiti da habitualna konstrukcija i sa svršenim i s
nesvršenim glagolom označava ponavljanu radnju, s tim da se svršenim
glagolom eksplicitno izriče da je radnja na mikrorazini izvršena. U slučaju
habitualne konstrukcije s nesvršenim glagolom situacija nije posve jasna
budući da je njena funkcija slabije određena ako uzmemo u obzir da se
ponavljanje radnje može izreći i nesvršenim indikativom (kao u primjeru
(5)). Kalsbeek i Lučić (2008: 12) smatraju da je habitualna konstrukcija
s glagolima nesvršenog vida vjerojatno historijski kasniji stupanj razvoja
te iznose tezu da se u nekim slučajevima habitualnom konstrukcijom s
nesvršenim glagolom izriče neizvršenost radnje na mikrorazini. Ipak,
napominju i to da je u primjeru (5) habitualnost eksplicitno izražena samo
87
priložnom oznakom, dok je u primjeru (4) izražena i oblikom kondicionala,
a priložnom oznakom je u prvom redu specificirana.
Kalsbeek i Lučić su (2008: 15) na temelju podataka iz Hrvatskog
nacionalnog korpusa i ASPAC-a6 istražili upotrebu glagolskog vida uz
četiri tipa priložnih oznaka vremena za izricanje ponavljane radnje. To su
priložne oznake koje označavaju: konstantnost (npr. cijelo vrijeme, stalno,
neprestano), cikličnost (subotom, jednom tjedno), frekvenciju (često,
obično, redovito, rijetko) i sporadičnost (ponekad, katkad, s vremena na
vrijeme, itd.). Došli su do zaključka da su unatoč činjenici da habitualna
konstrukcija dokida vidska ograničenja uz pojedine priloge, primjetne
sklonosti određenih priloga i priložnih oznaka izboru svršenih, odnosno
nesvršenih oblika glagolskog vida. Napominju i to da se navedeni prilozi i
priložne oznake rjeđe javljaju u kombinaciji s habitualnom konstrukcijom
nego u kombinaciji s indikativom, gdje u načelu ne stoje glagoli svršenoga
vida (*Često je otvorio prozor).
Priložne oznake koje označavaju konstantnost vrlo rijetko se javljaju
uz habitualnu konstrukciju, a i tada stoje samo uz glagole nesvršenog
vida (Stalno bi otvarao prozor). Uz habitualnu konstrukciju nešto češće
se javljaju priložne oznake koje označavaju cikličnost, no habitualna
konstrukcija još češće se javlja uz priložne oznake frekvencije. Podaci
pokazuju da se prilog redovito češće javlja uz glagole nesvršenog vida,
dok prilog obično pokazuje blagu sklonost glagolima svršenog vida, a uz
prilog često glagoli svršenog vida dvostruko su zastupljeniji od glagola
nesvršenog vida. Prilozi i priložne oznake sporadičnosti mnogo su više
zastupljeni u kombinacijama s habitualnom konstrukcijom nego oni
iz ostalih skupina te četiri puta češće stoje uz glagole svršenog nego uz
glagole nesvršenog vida.
U složenim rečenicama dolazi do raznih vrsta ovisnosti radnji zavisne i
glavne rečenice s obzirom na vid (Kalsbeek i Lučić 2008: 16).
U složenim rečenicama s vremenskim veznikom čim u slučaju izricanja
neponavljanih radnji u pravilu se koriste svršeni glagoli u indikativu i u
glavnoj i u zavisnoj rečenici. Pri izricanju ponavljanih radnji u zavisnoj
rečenici također se koriste glagoli svršenog vida, ali u habitualnoj
6
Amsterdam Slavic Parallel Aligned Corpus - paralelni korpus na osnovi prijevoda svjetskih klasika na
slavenske jezike.
88
konstrukciji, dok je u u glavnoj rečenici osim svršenog glagola u habitualnoj
konstrukciji moguće upotrijebiti i nesvršeni glagol u indikativu, budući da
se zbog neposredne prethodnosti kao specifičnog značenja veznika čim
ne mijenjaju vremenski odnosi vršenja radnje glavne i zavisne rečenice.
Tada, naime, i glavna rečenica u indikativu označava radnju koja slijedi
neposredno nakon izvršene radnje zavisne rečenice (Kalsbeek i Lučić
2008: 16). Primjeri:
(6) Čim bi sunce zašlo, mrak bi pao na otok.
(7) Čim bi sunce zašlo, mrak je padao na otok.
4. Glagolski vid u prijevodu romana Nejca Gazvode
Sanjajo tisti, ki preveč spijo
U prethodnim poglavljima vidjeli smo razlike, ali i sličnosti koje se javljaju
u upotrebi glagolskog vida u slovenskom i hrvatskom jeziku. Sada ćemo
upotrebu vida u ta dva jezika analizirati na primjerima iz romana Nejca
Gazvode ‘Sanjajo tisti, ki preveč spijo’.
U analiziranom dijelu romana nalazimo primjere upotrebe glagolskog
vida u četiri različite situacije koje utječu na njegovu upotrebu: izricanje
ponavljane radnje, izricanje prošlih činjenica nesvršenim vidom, historijski
prezent te izricanje slijeda događaja u prošlosti.
4.1. Izricanje ponavljane radnje u prošlosti
U primjerima (1a,b) izriče se radnja koja se ponavljala u prošlosti. Autor
romana upotrijebio je svršeni oblik glagola najti, dok je u prijevodu na
hrvatski upotrijebljen nesvršeni oblik glagola:
(1) a) Po hiši sem včasih našel koščke njegove poezije, nakracljane
na račune za telefon, zavarovanje, hrano.
b) Po kući sam ponekad nalazio komadiće njegove poezije,
naškrabane na račune za telefon, osiguranje, hranu.
Upotrebu svršenog glagolskog vida u slovenskom (1a) nije teško
objasniti ako uzmemo u obzir Dickeyjevu podjelu slavenskih jezika na
dvije grupe. Prema toj podjeli slovenski, kao jezik zapadne grupe, za
izricanje ponavljane radnje u prošlom vremenu općenito koristi svršeni
glagolski vid. Svršenim vidom ovdje se izriče cjelokupnost radnje na
mikrorazini svakog pojedinog ponavljanja.
89
U hrvatskom, kao jeziku prijelazne zone, situacija je ponešto drugačija.
Naime, hrvatski u potpunosti ne zabranjuje upotrebu svršenog vida, no
ponavljanje radnje u prošlosti najčešće se izriče nesvršenim vidom. U
ovom slučaju možemo reći da se hrvatski više približava jezicima istočne
grupe te da vremenska određenost kao semantičko značenje svršenog
glagola nije kompatibilna s neograničenim ponavljanjem koje se u ovom
primjeru želi istaknuti. Ipak, potrebno je osvrnuti se i na ranije spomenutu
tezu da u hrvatskom i u srpskom jeziku upotrebu glagolskog vida određuje
razina učestalosti. Kao što je navedeno, primjerima (8b, 9b) u poglavlju
2.1.2. Ivić želi pokazati da je upotreba svršenog vida prihvatljivija ako je
ponavljanje situacije manje učestalo, odnosno povremeno. No, također je
istaknuto da na upotrebu glagolskog vida utječe mnogo faktora, a navedeni
su i primjeri ((2) u poglavlju 2.1.1. i (10a,b) u poglavlju 2.1.2.) koji ne
odgovaraju tezi koju Ivić zagovara. Ipak, tvrdnju da se nesvršenim vidom
izriče situacija koja se ponavljala redovito nije potrebno potpuno odbaciti
budući da se priložnom oznakom ponekad u navedenoj rečenici zapravo
želi naglasiti iterativnost situacije što je posebno vidljivo ako se u obzir
uzme kontekst radnje koji je također jedan od ključnih faktora koji utječu
na upotrebu glagolskog vida.
U primjeru (2a) autor je ponavljanje radnje u prošlosti ponovno izrazio
svršenim glagolskim vidom, dok je u prijevodu na hrvatski također
upotrijebljen svršeni vid, ali je radnja izrečena kondicionalom, odnosno
prema Kalsbeek i Lučić (2008) habitualnom konstrukcijom.
(2)
a) Včasih sem prišel v njegovo sobo, mu sedel na kolena in
pripovedoval mi je zgodbe.
b) Ponekad bih došao u njegovu sobu, sjeo mu u krilo i on bi
mi pripovijedao priče.
U primjeru (2a) slovenski upotrebom svršenog vida ponovno potvrđuje
svoj status jezika zapadne grupe, dok hrvatski prijevod potvrđuje zaključke
do kojih su pretraživanjem korpusa došli Kalsbeek i Lučić (2008) to jest da
se uz priložnu oznaku sporadičnosti (ponekad) u habitualnoj konstrukciji
najčešće koristi svršeni glagolski vid.
U svojoj analizi upotrebe vida u slavenskim jezicima Dickey (2000)
je naglasio da se u hrvatskom jeziku u slučajevima izricanja ponavljane
radnje u prošlosti općenito preferira upotreba nesvršenog vida, a kao jednu
od iznimaka naveo je upotrebu svršenog oblika kondicionala. Također
90
je dao još neke primjere upotrebe svršenog vida u slučajevima izricanja
ponavljane radnje u prošlosti ((3) i (5) u poglavlju 2.1.2.), ali je njih
označio kao kolokvijalne. Iz toga možemo zaključiti da bi neki govornici
prijevod na hrvatski upotrebom svršenog indikativa Ponekad sam došao
u njegovu sobu, sjeo mu u krilo i on mi je pripovijedao priče vjerojatno
označili mogućim ili prihvatljivim, no upotreba svršenog kondicionala ipak
je više u skladu s hrvatskim jezičnim standardom. Kalsbeek i Lučić (2008:
13) također ističu da se habitualna konstrukcija u hrvatskom standardnom
jeziku najviše koristi u narativnim tekstovima, odnosno da je svojstvena
pripovjedačkom stilu što potvrđuje opravdanost njene upotrebe u prijevodu
romana ‘Sanjajo tisti, ki preveč spijo’. Hrvatski jezik upotrebom svršenog
glagolskog vida približava se zapadnoj grupi jezika, no budući da se
svršenost glagola izriče oblikom svojstvenim hrvatskom, bosanskom i
srpskom jeziku time ipak zadržava svoj prijelazni status.
Za izricanje ponavljane radnje u prošlosti autor je upotrijebio svršeni
glagolski vid i u primjeru (3a), dok je u prijevodu na hrvatski (3b)
upotrijebljena habitualna konstrukcija:
(3) a) Vseeno sem jokal vse do vasi, stlačen med Gorča in Kavščka,
ki sta mi vsake toliko časa zarotniško pomežiknila.
b)
Svejedno sam plakao sve do sela, stisnut između Gorča i
Kavščeka koji bi mi s vremena na vrijeme zavjerenički
namignuli.
Upotrebu habitualne konstrukcije u prijevodu na hrvatski nije teško
objasniti ako uzmemo u obzir podatke do kojih su Kalsbeek i Lučić
(2008) došli pretraživanjem korpusa. Naime, ranije je spomenuto da je u
slučajevima izricanja ponavljane radnje uz priložnu oznaku koja označava
sporadičnost, kao što je s vremena na vrijeme, habitualna konstrukcija
dosta česta, a posebno ona svršenog vida. Upotrebom kondicionala jasno
se izražava da se radnja ponavljala, a njena izvršenost izražava se na
mikrorazini svake ponavljane radnje, dok se u slučaju upotrebe indikativa
ponavljanje radnje izriče samo priložnom oznakom: Svejedno sam plakao
sve do sela, stisnut između Gorča i Kavščeka koji su mi (s vremena na
vrijeme) zavjerenički namignuli.
Primjer (4a) također pokazuje upotrebu svršenog glagolskog vida
za izricanje ponavljane radnje u prošlosti u slovenskom jeziku, dok je u
hrvatskom prijevodu (4b) ponovno upotrijebljen svršeni oblik kondicionala:
91
(4) a) »Tudi za tabo smrdi, ko greš srat,« je vedno rekel vsaki, ki je
zavrnila njegove primitivne snubitve.
b) »I za tobom smrdi kad ideš srati«, uvijek bi rekao svakoj koja
bi odbila njegova primitivna udvaranja.
Slovenski, kao i u prethodnim primjerima, potvrđuje svoju
opredijeljenost za upotrebu svršenog vida u izricanju ponavljane radnje u
prošlosti, a hrvatski sklonost upotrebi habitualnih konstrukcija u narativnom
pripovijedanju. Zamjenom habitualne konstrukcije glagolom u indikativu:
(...) uvijek je rekao svakoj koja je odbila njegova primitivna udvaranja
osim što se, prema Dickeyjevoj tvrdnji, izlazi iz okvira standardnog jezika,
prema Ivićevoj tezi narušava se odnos upotrebe glagolskog vida i razine
učestalosti. Podsjetimo se, Ivić smatra da u hrvatskom jeziku, razina
učestalosti određuje upotrebu glagolskog vida u izricanju ponavljane
radnje u prošlosti te da je u slučajevima u kojima se situacija ponavljala
redovito (što označava i prilog uvijek) poželjnija upotreba nesvršenog vida.
Iako je ranije istaknuto i to da razina učestalosti nije jedini kriterij u odabiru
glagolskog vida te da znatan utjecaj na njegov odabir imaju i drugi faktori,
poput konteksta i enciklopedijskog znanja o događajima, u primjeru (4b)
vidljiv je utjecaj svih navedenih faktora. Naime, iako je u primjeru (4b)
jedna situacija (izrečena uvreda) uvjetovana drugom situacijom (odbijanjem
udvaranja) izricanje uvrede može se interpretirati kao uobičajena situacija
ako ju doživimo kao trajni oblik ponašanja ili naviku subjekta. U tom
slučaju izricanje uvrede u primjeru (4b) može se definirati kao očekivani i
redoviti događaj koji se najčešće izriče nesvršenim vidom. Iz toga možemo
zaključiti da je prijevodni ekvivalent slovenske rečenice (4a) u hrvatskom
upotreba habitualne konstrukcije u kojoj se upotrebom svršenog glagola
eksplicitno izriče da je radnja na mikrorazini izvršena.
Istu upotrebu vida pokazuju i primjeri (5a,b). U prijevodu sa slovenskog
na hrvatski (5b) svršeni vid zamijenjen je svršenim oblikom kondicionala:
(5)
a) Zato me je vedno posadil zadaj, čeprav že zdavnaj nisem bil
več otrok.
b) Zato bi me uvijek posjeo otraga, iako već odavno više nisam
bio dijete.
92
Primjer (6a) pokazuje da u slovenskom i dalje nema odstupanja od
upotrebe svršenog vida za izricanje ponavljane radnje u prošlosti, dok je
u prijevodu na hrvatski (6b) ponovno riječ o izricanju ponavljane radnje u
prošlosti svršenim oblikom kondicionala:
(6)
a) Takrat sem imel še kratke lase in vsake toliko časa sem se
podrgnil po glavi.
b) Tada sam još imao kratku kosu i svako malo bih se počešao
po glavi.
Kao i u primjeru (3b) u slučaju upotrebe svršenog indikativa u prijevodu
na hrvatski ponavljanje radnje bilo bi izraženo samo priložnom oznakom
(svako malo sam se počešao po glavi / počešao sam se po glavi), dok je
u primjeru (6b) izraženo oblikom kondicionala, a priložnom oznakom je
samo specificirano. Svršenim oblikom kondicionala postiže se i efekt živog
pripovijedanja što njegovu upotrebu u prijevodu književnog teksta također
čini opravdanom.
U sljedećim primjerima (7a,b) ponovno je rečenica na slovenskom
kojom se izriče ponavljanje radnje u prošlosti upotrebom svršenog glagola
na hrvatski prevedena habitualnom konstrukcijom:
(7)
a) Šinil mi je v glavo takoj, ko mi je bilo neprijetno.
b) Lupio bi mi u glavu čim bi mi bilo neugodno.
Habitualna konstrukcija u prijevodu na hrvatski pokazuje se kao jedino
ispravno rješenje ako uzmemo u obzir pravilo upotrebe glagolskog vida
koje navode Kalsbeek i Lučić (2008): dakle, pri izricanju ponavljanih
radnji u složenim rečenicama s veznikom čim u zavisnoj rečenici koriste
se svršeni glagoli u habitulnoj konstrukciji. U glavnoj rečenici moguća je
upotreba glagola u indikativu, ali moraju biti nesvršenog vida. U prijevodu
rečenice (7a) na hrvatski nije moguće svršeni vid zamijeniti nesvršenim
budući da bi se izgubilo semantičko značenje naglog i iznenadnog ulaska
koje autor želi istaknuti.
Sljedeći primjer (8a) posebno je zanimljiv budući da se u slovenskom
javlja odstupanje od najčešće upotrebe svršenog glagolskog vida za
izricanje ponavljane radnje u prošlosti. Autor je upotrijebio nesvršeni
glagol jeziti kako bi označio radnju koja se u prošlosti ponavljala što ističe
i priložnom oznakom uvijek (vedno). U prijevodu na hrvatski (8b) ponovno
je upotrijebljen kondicional:
93
(8)
a) Mama se je vedno jezila in zjutraj sem vedno poležal in samo
hitro mežikal, saj nisem hotel videti, kaj natanko se je ponoči
zgodilo.
b) Mama bi se uvijek ljutila i ujutro bih uvijek ležao i samo brzo
žmirkao jer nisam htio vidjeti što se točno po noći dogodilo.
Upotreba nesvršenog vida za izricanje ponavljane radnje u prošlosti u
slovenskom kao jeziku zapadne grupe može se činiti neobična, no važno
je istaknuti da iako Dickey naglašava da jezici zapadne grupe za izricanje
ponavljane radnje u prošlosti općenito prihvaćaju ili čak preferiraju
upotrebu svršenog vida, to ne znači da je upotreba nesvršenog vida izričito
zabranjena. Stoga, možemo pretpostaviti da je ono što je autor u ovom
primjeru želio i uspio postići upravo naglašavanje neograničenog karaktera
ponavljane radnje izražene glagolom jeziti. Druge radnje u rečenici izriče
svršenim glagolima te usredotočivši se na mikrorazinu naglašava cjelovitost
i završenost radnji koje su se ponavljale. U prijevodu na hrvatski (8b)
upotrebom habitualne konstrukcije naglašena je iterativnost radnje budući
da se i u ovom primjeru u slučaju upotrebe indikativa ponavljanje radnje
izriče samo priložnom oznakom.
4.2. Izricanje prošlih činjenica nesvršenim vidom
U sljedećem primjeru (1a) autor je upotrijebio nesvršeni glagolski vid za
izricanje opće činjenice bez naglašavanja konkretnih okolnosti, točnije
riječ je o izricanju općeg iskustva. U prijevodu na hrvatski (1b) također je
upotrijebljen nesvršeni vid, kao jedini mogući ekvivalent, čime se potvrđuje
Dickeyjeva tvrdnja da se u slavenskim jezicima u pitanjima (i izjavama) o
općem iskustvu upotrebljava nesvršeni vid.
(1)
a) »Si že fukal?« me je vprašal Matic in se zarežal.
b) »Jesi već jebao?« upitao me Matic i nasmijao se.
4.3. Historijski prezent
U izricanju radnje historijskim prezentom Gazvoda je u slovenskom jeziku
u primjeru (1a) upotrijebio svršeni glagolski vid, dok je u prijevodu na
hrvatski (1b) upotrijebljen nesvršeni vid:
(1)
94
a) Videl sem, kako me njegova pest zadene u brado in kako
padem po tleh ter izgubim zavest.
b) Vidio sam kako me njegova šaka udara u bradu i kako padam
na pod te gubim svijest.
Ovim primjerima potvrđuje se Dickeyjeva teza o slovenskom kao
jeziku zapadne grupe u kojoj se za izricanje radnje historijskim prezentom
prihvaća upotreba svršenih glagola. Hrvatski zadržava svoj status jezika
prijelazne zone, odnosno u primjeru (1b) više pripada istočnoj grupi, no
budući da smo na ranije danim primjerima pokazali da je u hrvatskom
upotreba svršenog vida moguća i onda kada u jezicima zapadne grupe nije,
možemo samo potvrditi njegov prijelazni status. Sa stajališta kognitivne
gramatike u hrvatskom prijevodu rečenice iz romana (1b) upotrijebljen je
nesvršeni glagolski vid zato što, kao i u jezicima istočne grupe, pozornost
govornika prelazi s događaja na događaj te iako kontekst ukazuje na
postojanje slijeda događaja jedna situacija ne može se promatrati kao
sadašnje zbivanje dok se istovremeno promatraju druge situacije koje se
odvijaju prije i poslije nje.
4.4. Izricanje slijeda događaja u prošlosti
U poglavlju 2.6. naglašeno je da u slučaju kontekstualno uvjetovane
imperfektivnosti u prošlosti, odnosno upotrebe nesvršenog vida u prošlom
glagolskom vremenu za izricanje slijeda događaja, slovenski jezik pripada
prijelaznoj zoni slavenskih jezika jer je upotreba nesvršenog vida u
slovenskom znatno rjeđa nego u jezicima zapadne grupe. Prijelaznoj zoni
pripada i hrvatski u kojem se kontekstualno uvjetovana imperfektivnost u
prošlosti, prema analizama Ivančeva i Dickeyja, također rijetko javlja. Zato
su primjeri (1a,b), kao jedni od rijetkih slučajeva kontekstualno uvjetovane
imperfektivnosti u prošlosti u slovenskom i hrvatskom jeziku, posebno
zanimljivi:
(1)
a) Nisem se hotel ozreti nazaj, samo zaprl sem oči in si globoko
v spomin vtisnil rohnenje dizelskega motorja in spremljal zadnje luči, ki so
se spreminjale v drobne pike, dokler niso dokončno izginile.
b) Nisam se htio osvrnuti unatrag, samo sam zatvorio oči
i duboko u sjećanje utisnuo brujanje dizelskog motora i pratio stražnja
svjetla koja su se pretvarala u sitne točkice, dok nisu potpuno iščeznula.
Iako se u primjerima (1a,b) ne izriče ingresivna radnja, osnovna struktura
kontekstualno uvjetovane imperfektivnost u prošlosti postoji (‘svršeni
95
glagol ... i + nesvršeni glagol’), a podsjetimo se i Dickeyjeve tvrdnje da
ingresivnost ne mora nužno biti izražena već da je važno da se situaciju
može sagledati kao iz središta same radnje, što se događa i u navedenim
primjerima. Upotrebom nesvršenog glagola čitateljeva perspektiva smješta
se u središte radnje koja slijedi neposredno nakon prethodne te zbog toga
početna granica druge radnje nije posve jasno definirana što omogućuje
doživljaj djelomičnog preklapanja radnji. Upotrebu nesvršenog glagolskog
vida u slovenskom i hrvatskom jeziku u primjerima (1a,b) možemo objasniti
približavanjem tih jezika zapadnoj grupi u kojoj kvantitativna vremenska
neodređenost kao semantičko značenje nesvršenog vida omogućava da se
situacija doživljava kao vremenski neodređena, raspoređena na nekoliko
točaka u vremenu te kao da se djelomično preklapa s prethodnim događajem.
Slične primjere kontekstualno uvjetovane imperfektivnosti u prošlosti
u slovenskom i hrvatskom jeziku nalazimo i u sljedećim rečenicama:
(2)
(3)
(4)
a) Prekrižal sem roke na trebuhu in se zazrl v deske nad mano
in poslušal Viktorjevo enakomerno dihanje.
b)
Prekrižio sam ruke na trbuhu i zagledao se u daske iznad
sebe i slušao Viktorovo ravnomjerno disanje.
a)
Vedel sem, da vstaja sredi noči, si skuha čaj in v temi sloni
na pultu.
b)
Znao sam da ustaje usred noći, skuha si čaj i u mraku počiva
na pultu.
a) Mama me je vzela v naročje in mi jih kazala.
b) Mama me uzela u naručje i pokazivala mi ih.
U primjeru (5a) vidimo još jedan slučaj kontekstualno uvjetovane
imperfektivnosti u prošlosti u slovenskom jeziku. Iako se ni ovdje ne izriče
ingresivna radnja, postoji osnovna struktura kontekstualno uvjetovane
imperfektivnosti u prošlosti (‘svršeni glagol ... i + nesvršeni glagol’), a
situaciju možemo sagledati kao iz središta same radnje:
(5)
a) Ko se je malo pomiril, je vžgal avto in nadaljevala sva vožnjo.
b) Kad se malo smirio, upalio je auto i nastavili smo vožnju.
96
U prijevodu na hrvatski (5b) ovaj put je upotrijebljen glagol svršenog
vida (nastaviti) što je u skladu s Dickeyjevom tvrdnjom da je kontekstualno
uvjetovana imperfektivnost u prošlosti u hrvatskom jeziku moguća, no vrlo
rijetka. Iz perspektive kognitivne gramatike prijevod rečenice (5a) svršenim
glagolskim vidom može se objasniti time da u hrvatskom jeziku značenje
nesvršenog glagolskog vida uključuje kvalitativnu vremensku neodređenost
(ne-smještanje situacije u određenu točku u vremenu) u većoj mjeri nego
u slovenskom što upotrebu nesvršenog vida za izricanje događaja koji je u
slijednom odnosu s drugim događajima čini neprimjerenom.
U primjerima (6a,b) i u slovenskom i u hrvatskom jeziku za izricanje
slijeda događaja u prošlosti upotrijebljen je svršeni glagolski vid čime se
potvrđuje pripadnost ovih jezika prijelaznoj zoni slavenskih jezika kada je
u pitanju upotreba kontekstualno uvjetovane imperfektivnosti u prošlosti:
(6) a) Vrata so se odprla in ven je stopil moški, ki je bil kakih deset
let starejši od mene.
b) Vrata su se otvorila i van je izašao muškarac koji je bio oko
deset godina stariji od mene.
Polazeći od kognitivnog pristupa i ovdje možemo zaključiti da
kvalitativna vremenska neodređenost kao semantičko značenje nesvršenog
glagola onemogućuje njegovu upotrebu u slučaju izricanja radnje koja je u
slijednom odnosu s prethodnom radnjom.
5. Zaključak
Analiza prijevoda romana Nejca Gazvode ‘Sanjajo tisti, ki preveč spijo’
ukazuje na kompleksnost gramatičke kategorije glagolskog vida i njegove
upotrebe u slovenskom i hrvatskom jeziku. Različita upotreba glagolskog
vida u slovenskom i hrvatskom može se objasniti kognitivnim pristupom toj
problematici koji je u svojoj analizi upotrebe glagolskog vida u slavenskim
jezicima primijenio i Stephen M. Dickey (2000). On je zaključio da su
glavni uzrok različite upotrebe glagolskog vida u slavenskim jezicima
razlike u semantičkim značenjima svršenog i nesvršenog vida u pojedinim
jezicima. U slavenskim jezicima zapadne grupe semantičko značenje
svršenog glagolskog vida je cjelokupnost, dok je značenje svršenog vida u
jezicima istočne grupe vremenska određenost. Ipak, važno je naglasiti da su
cjelokupnost i vremenska određenost povezani pojmovi što uzrokuje često
podudaranje upotrebe glagolskog vida u slavenskim jezicima pa tako i u
97
slovenskom (koji najčešće pripada zapadnoj grupi jezika) i hrvatskom (koji
pripada prijelaznoj zoni). No, suptilne razlike koje ipak postoje između dva
navedena semantička značenja svršenog vida upravo su ono što uzrokuje
razlike u njegovoj upotrebi u slovenskom i hrvatskom jeziku što pokazuju i
analizirani primjeri iz romana ‘Sanjajo tisti, ki preveč spijo’.
U slovenskom se za izricanje ponavljane radnje u prošlosti najčešće
upotrebljava svršeni glagolski vid što pokazuju i analizirani primjeri
iz romana ((1a)-(7a) u poglavlju 4.1.), dok je u hrvatskom vremenska
određenost ponekad dominantno značenje svršenog vida koje onemogućava
njegovu upotrebu u slučajevima izricanja neograničenog ponavljanja
radnje koje se općenito smatra vremenski neodređenim. U hrvatskom
jeziku upotreba svršenog vida za izricanje ponavljane radnje u prošlosti
uobičajena je jedino u slučaju upotrebe kondicionala što pokazuju i primjeri
iz prijevoda romana ((2b)–(8b) u poglavlju 4.1.). Upotrebom kondicionala
za izricanje ponavljane radnje postiže se efekt živog pripovijedanja, stoga
se kondicional vrlo često koristi u narativnim tekstovima. U tome se
slovenski jezik razlikuje od hrvatskog, budući da je upotreba kondicionala
u ovom slučaju značajka hrvatskog te bosanskog i srpskog jezika. Važno je
istaknuti i to da iako je u slovenskom kao jeziku zapadne grupe prihvaćena
upotreba svršenog vida za izricanje ponavljane radnje u prošlosti, ipak
postoje primjeri, poput (8a) u poglavlju 4.1., koji pokazuju mogućnost
upotrebe nesvršenog glagolskog vida.
Pripadnost hrvatskog jezika prijelaznoj zoni slavenskih jezika kada
govorimo o upotrebi glagolskog vida, potvrđuje se i u slučajevima upotrebe
historijskog prezenta. Naime, hrvatski jezik, kao i slovenski, dopušta
upotrebu svršenog vida historijskog prezenta, no unatoč tome upotreba
nesvršenog vida dosta je česta. Uzrok tome je semantičko značenje
vremenske određenosti koje također postoji u hrvatskom jeziku te u nekim
slučajevima onemogućava upotrebu svršenog vida što pokazuje i primjer
iz prijevoda romana ‘Sanjajo tisti, ki preveč spijo’ ((1b) u poglavlju 4.3.).
Iako u prevedenom dijelu romana ne nalazimo primjere koincidencije
(upotrebe svršenog prezenta za izricanje situacije koja se odvija
istovremeno s činom iskaza), potrebno je istaknuti da slovenski u tom
slučaju u potpunosti potvrđuje svoju pripadnost zapadnoj grupi slavenskih
jezika u kojoj su slučajevi koincidencije uobičajeni, dok su u hrvatskom
jeziku iznimno rijetki.
98
Dickey (2000) i Ivančev (1961) u svojim su analizama primijetili da
se u hrvatskom i slovenskom jeziku znatno manje upotrebljava nesvršeni
glagolski vid u slučajevima izricanja slijeda događaja u prošlosti, odnosno
kontekstualno uvjetovane imperfektivnosti u prošlosti nego što je to
slučaj u jezicima zapadne grupe. Ipak, iako se ne radi o čistom obliku
kontekstualno uvjetovane imperfektivnosti u prošlosti, odnosno nesvršenim
glagolom ne izražava se ingresivna radnja, analiza prijevoda romana
‘Sanjajo tisti, ki preveč spijo’ pokazuje da osnovna struktura kontekstualno
uvjetovane imperfektivnosti u prošlosti u slovenskom i hrvatskom ipak
postoji. Time je na neki način potvrđena pripadnost slovenskog i hrvatskog
jezika prijelaznoj zoni slavenskih jezika kada je u pitanju kontekstualno
uvjetovana imperfektivnost u prošlosti budući da se nesvršenim glagolom
ne izražava ingresivnost radnje kao što je slučaj u jezicima zapadne
grupe. Dickey ističe da se u slovenskom jeziku kontekstualno uvjetovana
imperfektivnost u prošlosti ipak javlja nešto češće nego u hrvatskom, a to
pokazuje i primjer (5) u poglavlju 4.4.
Iako hrvatski spada u prijelaznu zonu slavenskih jezika, u upotrebi
glagolskog vida često se približava zapadnoj grupi jezika, u kojoj je
najčešće i slovenski, što se posebno očituje u slučajevima tvorbe glagolskih
imenica, izricanja uputa i komentara, općih činjenica te pitanja i izjava o
općem iskustvu u kojima se u hrvatskom kao i u zapadnoj grupi slavenskih
jezika najčešće upotrebljava svršeni glagolski vid.
Analizom upotrebe glagolskog vida u prijevodu romana Nejca
Gazvode ‘Sanjajo tisti, ki preveč spijo’ potvrđuje se Dickeyjeva tvrdnja da
na upotrebu vida u slavenskim jezicima znatno utječu njegova semantička
značenja. Ipak, važno je uzeti u obzir da to nije jedini faktor koji utječe na
izbor glagolskog vida, posebno u jezicima koji obično dopuštaju upotrebu
oba glagolska vida kao što su hrvatski i slovenski. Jedan od ključnih faktora
koji je u prevođenju potrebno važno uzeti u obzir je kontekst radnje, a ne
smije se zanemariti ni enciklopedijsko znanje, odnosno znanje o svijetu
koje također znatno utječe na upotrebu glagolskog vida.
99
Literatura
1. Bajec, A. (ur.) 2000. Slovar slovenskega knjižnega jezika, Ljubljana:
Slovarji DZS
15. Šonje, J. (ur.) 2000. Rječnik hrvatskog jezika, Zagreb: Leksikografski
zavod Miroslav Krleža – Školska knjiga.
16. Toporišič; J. 2000. Slovenska slovnica, Maribor: Založba Obzorja.
2. Barić, E. i sur. 2005. Hrvatska gramatika, Zagreb: Školska knjiga.
3. Brlobaš, Ž. 2007. Glagolski vid u hrvatskim gramatikama do 20.
stoljeća, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
4. Derganc, A. 2010. Dve zanimivi obravnavi razlik v kategoriji
glagolskega vida v slovanskih jezikih, u: Gorjanc, V. i Žele, A. (ur.)
Izzivi sodobnega jezikoslovja, Ljubljana: Univerza v Ljubljani,
Filozofska fakulteta, 187-193.
5. Derganc, A. 2003. Nekatere razlike v rabi dovršnega oz. nedovršnega
vida u ruščini in slovenščini, Slavistična ravija, letnik 51, posebna
številka, 67-79.
6. Derganc, A. 2010. Še nekatere razlike v rabi glagolskih vidov u ruščini
in slovenščini, Slavistična ravija, letnik 58, številaka 1, 73-80.
7. Dickey, Stephen M. 2000. Parameters of Slavic Aspect: A Cognitive
Approach, Stanford: CSLI.
8. Gazvoda, N. 2007. Sanjajo tisti, ki preveč spijo, Ljubljana: Študentska
založba – Knjižna zbirka Beletrina.
9. Geld, R. i Zovko Dinković I. 2007. Perfectives, imperfectives and the
Croatian present tense, u: Divjak, D. i Kochańska, A. (ur.) Cognitive
Paths into the Slavic Domain, Berlin: Mouton de Gruyter, 111-148.
10. Kalsbeek, J. i Lučić, R. 2008. Oblik kondicional u funkciji označavanja
ponavljane radnje u prošlosti, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. 4 No.
4, Zadar, 7-21.
11. Katičić, R. 1992. Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb: Školska knjiga.
12. Orešnik, J. 1994. Slovenski glagolski vid in univerzalna slovnica,
Ljubljana: Slovenska akademija znanosti in umetnosti.
13. Silić, J. i Pranjković I. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije
i visoka učilišta, Zagreb: Školska knjiga.
14. Simeon, R. 1969. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Zagreb:
Matica Hrvatska
100
101
Ulomak iz romana Sanjajo tisti, ki preveč spijo
Nejca Gazvode
*
»Stvarno tako misliš? Da nikada nećemo izaći van?« upitao sam
Viktora.
Okupili smo se u dnevnom boravku u koji se moglo ući samo kroz
portirnicu. U njoj je sjedio debeli Brane i trpao hrenovku u usta. Imao je
neku čudnu, plavu uniformu s državnim grbom na ramenu. Nikoga nije ni
pogledao dok smo prolazili kraj njega. Denis i Jonatan nisu išli s nama.
»Doći ćemo kasnije, miceki«, rekao je Denis kad smo odlazili iz
blagovaonice. »Paperwork and stuff, you know.«
Dnevna soba je bila mala, taman tolika da su u kut bili nagurani kauč
i televizor, a na sredini je čamio stari biljarski stol koji nije imao prave
rupe, nego mrežice u koje bi se uhvatile kugle. Viktor i ja bili smo usred
igre, a ostali su gledali televiziju ili pušili kraj prozora koji je bio osiguran
rešetkama prema kojima je Viktor pokazao kad mi je odgovorio:
»A što je s ovim?«
»Pa možda je zbog sigurnosti.«
»Zgrada je jednokatnica, idiote«, rekao je i udario bijelu kuglu koja je
poletjela prema crnoj kugli, promašila ju i udarila u praznu sedmicu koja se
otkotrljala u središnju rupu.
»Prestani s tim«, rekao sam.
Viktor se namrštio.
»S čim?«
»Ne varaj.«
»Ah ... to«, stegnuo je i zavrtio štap. »To je utjecaj neke podsvijesti u
sobi. Ja to naime ne znam. Za razliku od tebe koji ionako sve savladaš. I ne
bojiš se to pokazati.«
Nije mi bilo do svađe.
»Radije mi kaži zašto misliš da nećemo izaći odavde?«
102
Viktor je sjeo na rub stola i pogledao me. Mastan pramen kose pao mu
je preko oka, podvio je donju usnu i otpuhnuo ga u stranu.
»Dobro razmisli«, rekao je. »I prošeći se po ovom mjestu. Jel’ imaš
osjećaj da nam ovdje netko želi pomoći?«
Šutio sam. Nisam htio priznati da ne osjećam ništa.
»Točno to«, rekao je Viktor. »Nema ničega.«
»Jonatan«, rekao sam.
»On ... on je posebna priča«, rekao je Viktor. »Vidjet ćeš po razgovoru.
Vidjet ćeš po uredu. Ne znam ti drugačije objasniti. A ni ne želim. Radije
se malo muči«, rekao je i zacerekao se.
»Ej, novajlijo!« Komanč je s Domarom stajao kod prozora i uvlačio
cigaretu. »Misliš da si bolji od nas?«
Razgovor je zamro. Nisam znao otkud je to sad najednom došlo.
»Ne, ne mislim«, rekao sam. »Znam da jesam.«
*
S mamom sam nakon maturalne sjedio na kauču u dnevnoj sobi.
Ništa mi nije rekla. Samo me gledala. Htio sam da poludi na mene. Da mi
žličicom iskopa oči i kroz rupe mi izvede lobotomiju. Bilo što. Ali znao
sam što misli. Nije to htjela izreći, nije ni direktno pomislila. Samo joj se
motalo po glavi.
»Možda ju je on ubio, jadnu učiteljicu«, mislila je. »Volim ga. Ali
možda. Možda.«
Sjedila je sa mnom oko sat vremena, dok se otac malo pripit nije
dogegao kući, zagrlio me i čestitao mi što sam već pravi muškarac i što je
vrijeme da neku opalim tako kako joj treba. Zatim je tri puta rekao da ide
spavati, otišao si u kuhinju napraviti sendvič i zadrijemao na košarici za
kruh.
Mama me poljubila u čelo i otišla u kupaonicu.
Sâm sam sjedio na kauču do jutra. Tu noć zaista nisam htio sanjati.
Htio bih vam ispričati nešto veselo.
»Pomoći ću ti«, kaže Anton.
Dobro. Onda ćemo zajedno.
103
Jednom sam svoju školsku prijateljicu uvjerio da je klokan. Skakala je
pokraj mene cijelim putem do škole.
»Zbog tebe je tvoja razrednica počinila samoubojstvo«, prošapće Anton.
Oprostite Antonu. Nikada nije imao smisla za humor.
Pokušajmo još jednom.
*
Htio bih vam ispričati nešto veselo.
Pretpostavljam da vam baš i nisam drag. Nekako se još nisam dokazao
vrijednim povjerenja. Zapravo uopće ne znam jesam li to.
Zato na sljedeći događaj samo gledajte kao na nešto veselo.
Prije nego sam postao svjestan, već sam ležao na biljarskom stolu. Nitko
me nije taknuo. Samo su udružili moći. Kugle su se počele polako pomicati.
Čuo sam kako udaraju jedna o drugu. Nisam se mogao pomaknuti.
Pjesnik se nagnuo nad mene. Njegova lijepa, oprana kosa skoro je
doticala moj obraz.
»Bu«, rekao je, a njegov glas je zastrašujuće odjeknuo u prostoriji.
Odmaknuo je glavu. Kugle su se počele polako dizati. Već sam ih
mogao vidjeti krajičkom oka kako su se polako uzdizale prema stropu. Oči
su mi počele suziti zbog svjetla iznad mene.
»Dečki, dajte nemojte«, rekao je Viktor.
»Tiho«, rekao je Komanč. Lako sam ga prepoznao po glasu koji je bio
hrapav poput ribeža.
Pokazivanje mišića. Poput zaustavljanja vremena. Osjećao sam strah
oko sebe. Nisu to radili samo zato da bi me zezali.
Kugle su već skoro bile na stropu. Približavale su se jedna drugoj.
Poput zvjezdanog sustava na stropu nekog prirodoslovnog muzeja.
»Crnu u jaja«, rekao je Domar i svi su se nasmijali.
Nisam htio zatvoriti oči.
Kugle su udarile u stop i stale. Bile su složene u lijep trokut. Za početak
igre.
»Jednu po jednu, Domar«, rekao je Komanč.
Domar. Moram ga naći.
104
»Neće ići«, rekao je Viktor. Štite ga.
Impulsi. U tome je Viktor bio najbolji. Brze, divlje misli čitao je s
lakoćom.
»Zamoli ga za pomoć«, prošaptao je Anton.
»Jebite se«, rekao sam naglas.
Jedva sam pomicao čeljust.
»Novajlija na biljarskom stolu leži, iz riti mu od straha dim bježi«,
repao je Klipan.
»Zadavit ću te tim lancem«, jedva sam promucao. Kugle su se jedva
primjetno pomaknule. Nisam mogao naći Domara. Bilo me strah da neću
moći zadržati mjehur i da ću se popišati jer ništa drugo nisam osjećao.
Trokut kugli počeo se polako vrtjeti. Suze su mi tekle po sljepoočnicama
i cijedile mi se u uši.
»Iskaži se«, rekao je Komanč.
»Iskaži se«, šapnuo je Anton
»Prvo će bijela«, tiho je rekao Viktor.
»Znam«, rekao sam.
Klipan se smijao.
»Gravitacija ponekad može biti i selektivna«, šapnuo je Anton.
Bijela kugla počela je padati.
*
Nakon razredničinog pogreba prišao sam njenoj kćeri. Bila je oko
pet godina starija od mene, bucmasta studentica mutnog pogleda i ruku
zavučenih duboko u crne široke hlače.
Svi su već otišli s prostranog groblja koje je skrivalo svoja trupla pod
granama gustog listopadnog drveća, a nadgrobni spomenici su izgledali
poput unesrećenih gljiva.
Circle of life, rekao bi Denis.
»Katarina?« rekao sam. Pogledala me i obrisala suze.
»Da«, rekla je skrhanim glasom.
Svi su već otišli, samo je obitelj još stajala malo dalje od groba i u
suzama se tiho tješila.
105
»Kad si imala petnaest godina«, rekao sam, »mama je našla tvoj
dnevnik. Poludjela si. Rekla ti je da ga je pročitala. Ali nije. Bilo ju je strah,
isto kao što je sada tebe strah. Bilo ju je strah onoga što bi mogla pročitati.
Kad si imala sedamnaest godina rekla si joj da ju mrziš. Odgovorila ti je
da joj je svejedno. Ali nije joj bilo. Nikada joj nije bilo. Kada sam ju zadnji
put vidio razmišljala je o tebi. Brinulo ju je postupa li Bojan lijepo s tobom.
Uvijek si bila prva u njenim mislima. I nikada nije bila ljuta na tebe.«
Obitelj, koja je bila okupljena pokraj, nije to čula. Mogli su vidjeti
samo mršavog dečka kako uspravno stoji pokraj djevojke s rukama u
džepovima i gleda ju, a ona mu uzvraća pogled pun čuđenja. Obitelj je
mogla vidjeti kako su Katarini suze još uvijek tekle iz očiju kada se dečko
okrenuo i potrčao prema svojoj obitelji koja ga je čekala na izlazu. Možda
se na prvi pogled sve činilo vrlo banalno. Samo dečko je znao da nije tako.
»Kako lijepo«, zahihotao se Anton. »Ispričao si nešto veselo.
Jednostavno.«
Još jednom oprostite Antonu. Nikada nije imao osjećaj kada bi mogao
izlanuti nešto neprimjereno.
*
Odmah nakon bijele kugle pala je sljedeća, iako boje više nisam
raspoznavao, kao ni zvuk. Vidio sam samo tešku kuglu koja će mi za pola
sekunde razbiti lice.
»Ne samo da je gravitacija selektivna, već je i malo jača. 9.81 puta
dva, čovjek bi rekao«, Anton se suho nasmijao. Anton nikada nije znao ni
računati.
Tik pred mojim nosom bijela kugla je skrenula ulijevo.
Za sljedeću sam zakasnio. Samo sam ublažio pad kad mi se zabila u trbuh.
Na trenutak sam mislio da ću povratiti.
Pala je sljedeća. Pa sljedeća.
Činilo mi se da ih je bezbroj. Da pada kiša. Odbijao sam ih koliko sam
mogao. Pazio sam na jaja i lice, popuštao sam na prsima, nogama, rukama
i trbuhu. A svaku sam itekako dobro osjećao.
A ako mogu osjećati ...
»... možeš se i pomaknuti«, rekao je Viktor.
106
Naglo sam ustao i pao sa stola ravno na lice. Zapeklo me u nosu. Nisam
se usudio udahnuti. Osjećao sam svako rebro pojedinačno. Peklo me u
nogama.
Zvuk se vratio.
Tišina. Neugodno nakašljavanje.
»Sram vas može biti.«
Jonatanov glas.
U tom trenu izgubio sam svijest.
*
Stara gospođa, koja je pala na bazenu, stajala je preda mnom.
Pružala je naborane ruke i u njenim mutnim prepredenim očima sa crvenim
žilicama vidio sam ljubav.
»Naivče«, šapnuo je Anton.
»Tiho, tiho«, prošaptao sam.
Uhvatio sam ju za ruke. Gotovo sam vidio svoj odraz u njenoj dugoj,
sivoj, sjajnoj kosi.
Digli smo se u zrak.
»Radije me sanjaj«, rekla mi je dok smo zajedno svladavali zakone
fizike. »Radije me i dalje sanjaj.«
*
Mrmljanje. Odozdo.
Otvorio sam oči.
Biljarski stol. Prazan. Svi su stajali uokolo i gledali me. Domar, Pjesnik,
Komanč, Viktor, Klipan, Obični, Tata, Tihi Jimmy, Jonatan, Denis.
»Smiješna perspektiva«, rekao sam.
Rukama sam pipao iza sebe i udario u lampu koja je visjela sa stropa.
»Dođi dolje«, smireno je rekao Jonatan.
»Samo još par minuta«, rekao sam i zatvorio oči. »Molim. Samo još
malo.«
107
*
Prvi put sam lebdio kad sam imao deset godina. Drugi put kad sam
imao šesnaest. Treći put sad kad sam, priljubljen uz strop, zatvorio oči, a
moji supatnici gledali su u mene i izvijali vratove.
I uvijek iznova bio je to najljepši osjećaj koji sam poznavao.
Majkama je najljepše kada im se rodi dijete, rekla mi je mama. Kad
ga prvi put privinu k sebi. Lebdenje je slično, samo što te osjećaje doživiš
potpuno sâm. Majke u rukama drže novog čovjeka. Taj čovjek raste i
postupno zaboravi da je nekoć bio samo začetak u dvoje ljudi. I dok ide
kroz vrijeme, ostavlja tragove koje odmah zaboravlja i postaje sve više
samodovoljan. Većina ljudi nikada se ne odvoji od tla. Kad bi se odvojili,
shvatili bi mnoge stvari.
Kako su maleni.
Kako se svi samo izgovaraju na stvarni svijet koji te drži u okovima
samo dok si prilijepljen za njega. Kada se odlijepiš, spoznaš tu najljepšu
laž.
Ponovno rođenje. Postojanje koje ne guše stari okovi, već trenutak
kada svaki pokret izgubi značenje i kada sjena vremena izblijedi jer ju
osvjetljava to neopisivo iskustvo svjesnosti da je tvoja spoznaja ništavna u
usporedbi s onim što postoji kada izgubiš tlo pod nogama.
Jer ostane ti nebo.
*
»Kronični lažljivac, zar ne?« rekao je Jonatan i skliznuo još dublje u
crni, kožni stolac. Sjedio sam nasuprot njemu i umoran gledao po uredu.
Na svakom zidu imao je police s knjigama, a u kutu metalne ormare
kakve imaju liječnici. Na solu je imao porculansku ljudsku glavu po
kojoj su vijugale crne vijuge koje su označavale različite dijelove mozga.
Najimpozantniji je, naravno, bio pianino koji je traumatično čamio u kutu
sobe jer je netko tako ružno na njemu zlostavljao Waitsa.
»Recimo«, odgovorio sam.
»Ne brini, tvoji roditelji su se dosjetili prilično dobrog izgovora«, rekao
je i namrštio se. »Neki dečki nisu tako dobro prošli«
»Viktor«, rekao sam.
»Recimo«, odgovorio je Jonatan i protrljao bradu.
108
Ne sjećam se dobro kako sam došao u njegov ured. Vjerojatno sam se
nakon nekog vremena spustio na tlo pa me odveo sa sobom. Kad lebdim,
zaboravim na sve. No odjednom je taj divan osjećaj nestao i našao sam se
u sobi s Jonatanom.
»I sa mnom«, rekao je Anton.
»I s tobom«, odgovorio sam.
»I s kim?« upitao je Jonatan
Odmahnuo sam rukom.
»S Antonom?« upito je Jonatan.
Znao sam da zna za njega. Anton je bio ta kap koja je prelila čašu, zbog
koje sam uopće ovdje.
Kimnuo sam.
»Htio bi da izađe van? Iz tvoje glave, mislim«, rekao je Jonatan.
»Nemoguće«, odgovorio sam. »Ali imam osjećaj da neće raditi
probleme.«
»Kako se osjećaš?« upitao je Jonatan.
»Nikako«, odgovorio sam. »To nije moj svijet. Ovdje sam protiv
svoje volje i htio bih izaći. Zato mi recite što moram učiniti, to ću učiniti i
možemo se pozdraviti.«
Jonatan se nakašljao. I osmjehnuo. Izbio bih mu sve zube, pomislio
sam. S najvećim veseljem.
»Razumijem te«, rekao je. »I slažem se s tobom.«
Pogledao sam ga s nevjericom.
»Kao što sam već rekao«, nastavio je kad je vidio moj pogled, »ovo
nije zatvor. Niti ludnica. I ustanova je previše čudna riječ. Ja to najradije
zovem ... klub.«
Ah, klub. Naravno. Kako se toga nisam već prije sjetio. Klub s čuvarom
i rešetkama na prozorima u kojem članovi mislima bacaju biljarske kugle
u novaka.
»I u tom klubu smo zato da nešto naučimo. A sve, naravno, nije tako
didaktično«, brzo je rekao tonom koji je trebao biti umirujući. »Riječ je
više o spoznavanju samoga sebe i učenju samokontrole. Što vam svim
dečkima ovdje fali, u tome se vjerojatno slažeš sa mnom.«
Aludirao je na današnji događaj. Kad sam se sjetio kugli, prišuljala se
i bol.
109
»To što si izveo s lebdenjem bila je dobra lekcija tvojim prijateljima«,
rekao je Jonatan.
»Nisu moji prijatelji«, odgovorio sam.
Jonatan se nagnuo prema meni: »Postat će. Vjeruj.«
Kad je Anton napušen, zna sve.
I zatim smo šutjeli. Već sam gotovo zadrijemao. I kad sam pomislio da
će sve biti u redu, Anton je rekao nešto zbog čega sam ga još iste večeri
ubio.
*
Možda je sada vrijeme da vam ispričam nešto o Antonu. Anton je bio
moj prijatelj.
Vjerojatno jedini pravi prijatelj kojeg sam ikada imao.
»Kojeg imaš«, kaže Anton.
»Oprosti.«
Upoznali smo se u srednjoj školi. Došao je iz nekog drugog mjesta,
a vjerojatno i vremena, jer je uvijek bio odsutan. Ponekad sam mislio da
zapravo živi u najljepšim trenucima svog života koje je ostavio iza sebe.
»Kako lijepo«, šapnuo je Anton.
»Daj prestani«, odgovorio sam.
Odmah da kažem da Anton nije bio poput mene. Bio je samo nevjerojatno
osjetljiv. Govorio sam mu da je to zapravo trik. Da vidiš ono što ostali
previde. Najlakše je na drugog čovjeka gledati kao na vlastito ogledalo. To
rade ostali. Nikada ne mogu van sebe, a svi drugi su samo ono što su oni
nekoć bili, što su sada, što bi htjeli biti. I zatim baljezgaju i baljezgaju među
sobom i uvjeravaju se da razumiju jedan drugoga i izmjenjuju iskustva.
A zapravo razgovaraju sami sa sobom. To je zato što samo spavaju. Što
ne probdiju noći i ne propituju se o sebi i o svojim djelima nego ih radije
pripišu drugima. Zanimljivo, u svakoga se nasele poput virusa i pretvore ga
u svoju sliku, a najviše se boje sami sebe. *
»Odlutao si«, rekao je Jonatan.
»Nisam«, odgovorio sam. »Mogu li ići?«
»Ne još«, rekao je i ustao te otišao do prozora i prstima prošao po
metalnim roletama. Šutio je.
»Gospodine ...?« rekao sam.
»Kronični lažljivac i ubojica«, tiho je rekao. Kod kroničnog lažljivca u
zraku je kažiprstom i srednjim prstom teatralno nacrtao navodnik. »A znaš
što te čeka ako pobjegneš?«
»Pijani lovci koji će me ustrijeliti jer ću im se obratiti?« Na tren mi
se učinilo da sam potpuno u pravu i da me zaista to čeka. Činilo mi se da
osjećam miris mokre medvjeđe dlake.
»Ah, taj tvoj humor«, rekao je Anton.
Okrenuo se prema meni. Sada sam vidio na što je mislio Viktor. Što ću
vidjeti u njegovom uredu. Ne porculanske glave s crnim vijugama. Nago
taj pogled. Ako je Jonatan mogao sakriti svoje misli, iz očiju sam mu čitao
ono što je zaista mislio o meni. A na riječima je previše slab da bi to opisao.
Bilo je malo gađenja. Malo straha. Kapljica mržnje. Malo divljenja.
»A ljubavi?« upitao je Anton.
Ne. Ljubavi je članarina u klubu očito istekla.
»Čeka te zatvor«, rekao je Jonatan. »A zatim te čekaju zamjeranja ljudi
koji te nikada neće razumjeti. I bit ćeš proganjan poput bijesnog psa, poput
najodvratnijeg stvorenja. Nitko te neće razumjeti. I ... jesi li se ikada možda
pitao ...«
Ovaj put mi nije bilo potrebno čitati misli da bih završio rečenicu: »...
da li uopće zaslužujem razumijevanje?«
Jonatan se hladno osmjehnuo.
»Idi u sobu. Viktor će ti reći kada se svi zajedno sastajemo.«
*
»Navečer je jebeno«, rekao mi je Anton dok smo razgovarali na krovu
napuštene tvornice s kojeg se pružao lijep pogled na grad i pušili travu.
»Tako ... sjeban ... sam.«
»Znam, stari. Znam.«
Kad sam napušen, znam sve.
»Znam«, odgovorio je Anton.
110
111
*
»Imao si pravo«, rekao sam Viktoru. Ležao sam u krevetu, a on je ležao
iznad mene.
»Uvijek imam pravo«, rekao je.
»Kada ćemo pobjeći?« upitao sam.
Suho se nasmijao.
»Ti baš nemaš dar zapažanja, zar ne?«
»Te rešetke na prozorima skinemo usput.«
»To da«, složio se Viktor. »Ali, da li uopće znaš gdje smo?«
*
»Lijepo je tamo ... vjerojatno«, tiho je rekla mama. Policija je upravo
došla. S ocem je sjedila za stolom, a ja sam bio naslonjen na pult i pio
zeleni čaj s limunom jer je to bio jedini čaj kojeg je u našoj kući uvijek bilo
dovoljno.
»Pa to nije umobolnica .. nego nešto posebno«, rekao je otac. »Za takve
poput tebe.«
»A za kronične lažljivce?« upitao sam više radi provokacije. Točno sam
znao da nemam problema s lažima. Samo da moja istina nije ista kao kod
ostalih.
»Da«, odgovorila je mama. Nije me gledala u oči. Nisam to ni želio.
»Imam li izbora?« upitao sam.
»Ne«, rekao je otac.
112
Даница Миљковић
Увод
Филолошки факултет Универзитета у Београду
leafly@hotmail.rs
Потешкоће
превођења
руско
–
У овом раду ћемо покушати да конфронтативним методом прикажемо
проблем превођења са страног језика на матерњи. Овај метод
подразумева утврђивање еквивалената помоћу истих или различитих
граматичких и лексичких категорија. Проучаваћемо превођење на
нивоима језичко – уметничке организације текста. У анализи ћемо
диференцирати неколико нивоа:
српски
Сажетак: У овом раду је приказан проблем превођења са страног језика
на матерњи. У анализи смо диференцирали неколико нивоа анализе:
граматички прoблеми превођења, изражавање просторних односа,
изражавање временских односа, изражавање квантитативности,
друштвени односи (социјативне синтагме), употреба заменице себя,
партиципи, инфинитив, аорист и имперфекат, посесивни односи,
преводна семантизација, фразеолошки проблеми превођења, лексичко
калкирање, неодређене реченице, безличне реченице с глаголом
с повратном морфемом се у предикату, прецизност у превођењу
књижевног текста.
Кључне речи: граматички прoблеми превођења, преводна
семантизација, фразеолошки проблеми превођења, лексичко
калкирање, неодређене реченице, безличне реченице с глаголом
с повратном морфемом се у предикату, прецизност у превођењу
књижевног текста.
114
•
граматички прoблеми превођења,
•
фразеолошки проблеми превођења,
•
лексичко калкирање, •
неодређене реченице,
•
безличне реченице с глаголом с повратном морфемом се у
предикату,
•
прецизност у превођењу књижевног текста.
Граматички проблеми превођења
Изражавање просторних односа
Просторни односи се у руском језику изражавају на више начина,
а најкарактеристичнији су синтаксички: предлошко - падежне
конструкције.
„Въезд его не произвел
в
городе
совершенно
никакого шума и не
был спровожден ничем
особенным: только два
русские мужика, стоявшие
у дверей кабака против
гостиницы <...>” (Гоголь,
2012: 223)
“Његов долазак није
начинио у граду баш
никакве буке и није
био пропраћен ничим
особитим; само два руска
мужика, што стајаху крај
врата пред механом према
гостионици <...>“ (Гогољ,
1969: 7, превод Милованa и
Станкe Ђ. Глишић)
115
“Что, если их как
раз у себя и застану?”
(Достоевский, 2008: 105)
“Шта онда, ако их ја
баш сада затекнем у свом
стану?”
(Достојевски,
1968: 111, превод Јована
Максимовићa)
У оба примера наилазимо на предлог у, међутим, имамо и два
различита превода. У првом случају предлогом у + именица у генитиву
означава се просторна одредба, тако да у дверей преводимо крај
врата или покрај, поред врата, док у другом случају имамо употребу
предлога у + повратна заменица у генитиву чиме се означава одредба
средине (у себя- у овом случају у свом стану, може значити у свом
кабинету, у својој соби итд., а све то зависи од контекста, углавном,
означава место где се одређена особа сигурно може наћи, где одеђена
особа често борави).
Изражавање временских односа
“Но когда он ступил на
К - й бульвар, где третьего
дня повстречался с тою
девочкой, смех его вдруг
прошел”. (Достоевский,
2008: 108)
“Али када је ступио
на К-ски булевар где се
прекјуче срео са оним
девојчетом,
смех
га
наједном прође”.
(Достојевски,
114,
превод
Максимовићa)
1968:
Јована
Овај случај сврставамо у случајеве типа первый этаж - приземље,
второй этаж - први спрат, где се тежи да се дође до тачне преводне
семантизације. Тако синтагма третьего дня неће значити пре три
дана, као што се може у неким преводима наћи, већ је то прекјуче, пре
два дана, што бива јасно из контекста.
116
Изражавање квантитaтивности
У нашој анализи даћемо примере изражавања квантитативности
помоћу лексичко-граматичких средстава.
„А верст шестьдесят будет“. (Гоголь, 2012: 268)
“Па биће око шездесет врста”. (Гогољ, 1969: 45, превод Милованa
и Станкe Ђ. Глишић)
Код изражавања квантитативности, у овом случају неодређености,
користи се инверзија: верст шестьдесят преводи се око шездесет
врста, значење приближности.
Друштвени односи (социјативне синтагме)
У руском језику се друштвени односи обично изражавају
инструменталом друшва (или социјалним инструменталом) и
социјативном заменичком синтагмом.
„Мы с ним всё утро
говорили о тебе“. (Гоголь,
2012: 290)
“Цело јутро смо ја и он
говорили о теби”. (Гогољ,
1969: 62, превод Милованa
и Станкe Ђ. Глишић)
Овај пример социјативних синтагми илуструје последицу
губљења дуала (Мы с ним) који се у преводу изражава: ја и он. Овом
конструкцијом се показује радња коју врше два лица. Не постоји
континуитет између губљења двојине и формирања ових конструкција
(пошто су се касније јавиле, то говори да је реч о разговорном стилу).
Ова конструкција се састоји у томе да лична заменица има главни
акценат.
Употреба заменице себя
“Он пришел к себе
уже к вечеру, стало быть,
проходил всего часов
шесть”.
(Достоевский,
2008: 113)
“Дође кући тек пред
вече, ходао је дакле неких
шест сати”. (Достојевски,
1968: 118, превод Јована
Максимовићa)
117
У овом примеру имамо употребу предлога к + повратна заменица
у дативу у одредби средине, простора, места где одређена особа
борави (овде преводимо пришел к себе - дође кући).
Партиципске синтагме
Партиципске синтагме су пример када граматичка јединица постоји
само у језику оригинала. То су нпр. синтагме с глаголском именицом
и субјектом у инструменталу у руском језику.
“Что же касается до
сестриц и до братца вашего,
то
они
действительно
пристроены, и деньги,
причитающиеся
им,
выданы мною на каждого,
под припада њима ја сам
за свако од њих дао уз
признаницу куд треба у
поуздане
расписки,
куда
следует, в верные руки”.
(Достоевский, 2008: 479)
“Што се тиче ваших
сестрица и брата, они су
збиља збринути, и новац
који руке”. (Достојевски,
1968: 121, превод Јована
Максимовићa)
Ова синтагма (выданы мною на каждог) се преводи у складу
са структуром српског језика не на плану синтагме, већ на плану
реченице, као што видимо у примеру: ја сам за свако од њих дао.
Партиципи
У руском језику је активна употреба партиципа, док се у српском
партиципи преводе описно. То важи за радни и трпни партицип
садашњег и прошлог времена, док се глаголски прилози могу превести
на српски или описно или такође глаголским прилозима.
“Смеялись и ругались
слушавшие и неслушавшие,
так, глядя только на
одну фигуру отставного
чиновника”. (Достоевский,
2008: 26)
118
“Смејаху се и псоваху
и који су га слушали и који
нису, онако само, гледајући
на обличје само бившег
чиновника”. (Достојевски,
1968: 43, превод Јована
Максимовићa)
Тако у овом примеру имамо радне патриципе прошлог времена
слушавшие и неслушавшие описно преведене: који су га слушали и који
нису. Међутим, срећемо и глаголски прилог садашњег времена - глядя,
који се у српском преводи такође глаголским прилогом садашњим гледајући, а постојала је могућност и да се преведе описно, нпр: док
су гледали.
Инфинитиви
Специфичан је превод руских инфинитива на српски језик. Превођење
инфинитива инфинитивом се у већини случајева избегава, а користи
се српска конструкција да + презент у преводу (да-конструкција), јер
би у супротном реченица звучала неприродно, рогобатно.
Исти случај је и са глаголом хотеть + инфинитив који се на
српски преводи конструкцијом да + презент и има значење желети,
намеравати.
“Вы,
кажется,
разлакомились
и
хотите узнать, как
бы я и тут поступил?
- спросил он с
неудовольствием”.
(Достоевский, 2008:
159)
“Вама се, канда,
посладило, па хоћете
да дознате како бих ја
и ту поступио?- запита
он
незадовољно”.
(Достојевски,
1968:
159,
превод
Јована
Максимовићa)
Аорист и имперфекат
Како у руском језику немамо граматичке облике аориста и имперфекта,
руски перфекат се често може превести на српски аористом или
имперфектом, ако то контекст допушта. То такође даје одређену
стилску обојеност.
“ Ну что это за вздор
такой я сделал, подумал он“.
(Достоевский, 2008: 30)
“Какву сам глупост
опет учинио, помисли”.
(Достојевски,
1968:
47,
превод
Јована
Максимовићa)
119
У датом примеру је руски перфекат преведен на српски језик
аористом, јер се из реченице јасно закључује да је јунак у тренутку
помислио нешто, а то представља пређашње свршену радњу, што је
заправо аорист.
“ Славная она, говорил он, - у ней всегда
можно денег достать”.
(Достоевский, 2008: 65)
“Пара вреди та баба говораше он – од ње свагда
можеш добити новаца”.
(Достојевски,
1968:77, превод
Максимовићa)
Јована
У датом примеру примећујемо да је руски перфекат на српски
преведен имперфектом. Јасно се из реченица закључује да је радња
трајала дуже, па се у преводу на српски слободно може употребити
прошло несвршено време (имперфекат), што и јесте прецизније.
Међутим, и имперфекат и аорист дају извесну стилску обојеност, јер
су то глаголски облици који су архаични у српском.
Посесивни односи
Посесивни односи се у руском језику, за разлику од српског, изражавају
инверзијом, тј. присвојна заменица или именица којој нешто припада
долази иза предмета припадања.
“Письмо
измучило”.
2008: 42)
матери
его
(Достоевский,
У преводу Јована Максимовића за письмо матери имамо превод
писмо мајчино. Међутим, у духу српског језика је да се посесивни
придев (а посесивним придевом је преведена именица у генитиву која
у руском може да се употреби у значењу припадности - матери) налази
испред именице, тако да је погоднији превод Милосава Бабовића који
за письмо матери има превод мајчино писмо.
Фразеолошки проблеми превођења
Превођење фразеолошких израза представља најсложенији проблем
приликом превођења, јер се мора наћи адекватан еквивалент у језику
на који се преводи, што преставља тешкоће на плану семантизације,
тј. утврђивања правог значења фразеологизма, а мора се притом
пазити на стилску обојеност коју фразеологизам са собом носи, као
и на националну специфичност и сликовитост изражену управо
одређеним лексичким јединицама које га чине. Проблеме превођења
фразеологизама показаћемо на плану српских превода са руског
језика.
Фразеологизми исте лексичке структутре
Фразеологизам у оригиналу и фразеологизам у преводу могу бити
исте лексичке структуре, састављени од међусобно еквивалетних
лексичких средстава. У том случају су ретке грешке у семантизацији.
То ћемо приказати у следећем примеру:
“Писмо мајчино га је јако
намучило. (Достојевски, 1968:
58, превод Јована Максимовићa)
“Черт его возьми!”
(Достоевский, 2008: 108)
“Ђаво нека га носи!”
(Достојевски, 1968: 114, превод
Јована Максимовића)
Намучило га је мајчино
писмо”. (Достојевски, 1977: 48,
превод Милосавa Бабовићa)
Ако је фразеологизам у оригиналном тексту употребљен у свом
устаљеном облику, а преведен је фразеологизмом истог или сличног
змачења, онда је у преводу остварена еквивалентост на плану
сликовитости и семантике, као што је дато у овом примеру.
Фразеологизми различите лексичке структуре
Преводи фразеологизама могу бити и потпуно различите лексичке
структуре.
120
121
“Эх я Аким простота,сказал он сам в себе- ищу
рукавиц, а обе за поясом!...“
(Гоголь, 2012: 223)
“ Их, прави сам глупак,
рече он у себи, тражим
магарца, а јашем на њему!...”
(Гогољ, 1969: 226, превод
Милованa и Станкe Ђ.
Глишић)
Овде су фразеологизами изворног текста преведени
фразеологизмима истог значења у српском језику и оствaрена је
еквивалентност не само на семантичком плану, већ и на плану
сликовитости, јер оба фразеологизма носе исту стилску обојеност.
“Меж тем комната
наполнилась
так,
что
яблоку упасть было негде”.
(Достоевский, 2008: 173)
“Међутим се соба напуни
тако да јабука не би имала
где да падне”. (Достојевски,
19668: 172, превод Јована
Максимовићa)
“За то време соба се
напунила
тако
да
игла
није имала где да падне”.
(Достојевски, 1977: 200, превод
Милосавa Бабовићa)
У датом преводу Јована Максимовића наилазимо на дословно
превођење фразеолошког израза, што овде није случај неразумевања
његовог семантичког плана, већ немогућност налажења еквивалента
у српском језику, па преводи појединачна значења речи, или се ради
о томе да је преводилац прибегао дословном превођењу иако је
разумео значење изворног фразеологизма, али је добио спој речи који
читалац схвата као ауторову метафору. Зато код Јована Максимовића
за фразеологизам яблоку упасть было негде имамо превод јабука не би
имала где да падне, док Милосав Бабовић налази српски еквивалент
за овај руски фразеологизам и преводи овако: игла није имала где да
падне.
122
Долазимо до фразеологизама где се један део фразеологизма
изворног текста поклапа са преводом фразеологизма на српски језик,
а други део им је различит. Обично је реч о поређењу.
“Ты пьян, как
сапожник!“ (Гоголь, 2012:
264)
“Ти си пијан, као земља!”
(Гогољ, 1969: 41, превод
Милованa и Станкe Ђ. Глишић)
Овде је преводилац нашао еквивалент на српском и на семантичком
и на сликовитом плану.
Лексичко калкирање
Лексичко калкирање, употреба стране речи уместо преводног
еквивалента у примеру који ћемо навести настаје као последица
неостваривања правилне преводне семантизације, тј. преводилац не
успевa да лексичким средствима језика превода означи семантичку
вредност речи изворника.
У српским преводима са руског проблем лексичког калкирања
се своди на проблем лексичких русизама.
Проблем међујезичке семантизације се поставља као проблем
утврђивања семантичког поља и стилске вредности лексеме оригинала
и лексема превода. Зато преводилац често не успева да нађе преводни
еквивалент.
„Въезд его не произвел в
городе совершенно никакого
шума и не был спровожден
ничем особенным: только два
русские мужика, стоявшие
у дверей кабака против
гостиницы<...>”
(Гоголь,
2012: 223)
“Његов долазак није
начинио у граду баш никакве
буке и није био пропраћен
ничим особитим; само два
руска мужика, што стајаху
крај врата пред механом
према гостионици <...>”
(Гогољ, 1969: 7, превод
Милованa и Станкe Ђ.
Глишић)
123
У овом примеру видимо употребу русизма у преводу, то је реч
мужик. До тога долази због неадекватне преводне семантизације од
преношења лексичких елемената из језика оригинала у језик превода
при превођењу безеквивалентне лексике.
“Кажется, играли в карты
и пили чай”. (Достоевский,
2008: 28)
Поставља се питање да ли за пример мужик у овом случају не
може да се нађе еквивалентна реч у српском? У речнику Богољуба
Станковића се реч мужик наводи овако:
Ова неодређенолична реченица је на српски преведена безличном
реченицом, мада је могла бити употеребљена и неодређено безлична
реченица, где је предикат глагол у 3. л. јдн. средњег рода и рефлексивна
морфема се, па би превод гласио овако:
1. заст. мужик, сељак 2. нар. човек , мушкарац 3. нар. муж 4. заст.
погрд. сељачина, село, простак, неотесанац
Као што можемо да приметимо, постоје и српски еквиваленти
за реч мужик, међутим, ако се осврнемо на историјске прилике у
тадашњој Русији, схватићемо да је русизам мужик ипак најпогоднији
превод, поред свих других могућих еквивалената. Одговор налазимо
у речнику Гуманитарный словарь где се реч мужик наводи на следећи
начин: МУЖИ́К — просторечное, дерев. наименование взрослого
(обычно женатого) мужчины или любого человека муж. пола. В лит.
яз. употребляется (во всяком случае употреблялось до рев-ции и
опред. слоями — после нее) в знач. “дерев. М., простолюдин” (иногда,
но не всегда с импликацией грубости, неотесанности — ср. мужлан,
слово, специфицировавшееся в этом значении) – обратити пажњу на
део исписан италиком. Тај део нам показује да је реч о посебном слоју
друштва деветнаестог века у Русији и да је због тога најaдекватнији
превод баш русизам, а не српски сељак, мушкарац, простак...
Неодређенoличне реченице
Неодређеноличне реченице су реченице без субјекта. У руском језику
је њихов предикат глагол у трећем лицу множине. “Неодређеноличне
реченице су реченице у којима се не исказује вршилац радње, јер је
непознат, неодређен, уопштен, или је одређен и познат, али се ставља
у други план да би се истакла радња као таква”. (Маројевић 1976:
97-98)
Основна карактеристика неодређеноличних реченица је постојање
различите семантичке вредности за исте структуре реченице.
“Канда су се картали
и пили чај”. (Достојевски,
1968: 45, превод Јована
Максимовића)
Изгледа да се тамо картало и да се пио чај. (мој превод)
Исказана су неодређена лица предикатом у 3. л. мн. и на руском, и
у преводу на српски.
Безлична реченица с глаголом с повратном морфемом се у
предикату:
„Я бы хотел... мне нужно
поторопиться...
“(Гоголь,
2012: 384)
“Ја бих хтео, морам да
похитам...” (Гогољ, 1968:
137, превод Милованa и
Станкe Ђ. Глишић)
Из датог примера закључујемо да се руска конструкција личне
заменице у дативу + глагол у 3.л. јдн./предикатив на српски преводи
глаголом у личном глаголском облику (мне нужно – морам).
Прецизност у превођењу књижевног текста
Приликом превођења свих текстова, тако и књижевних, посебна
пажња се обраћа на прецизност у преводу.
Посебну потешкоћу представља превођење говора јунака који
су странци (у нашем примеру ће то бити немачки језик), а покушавају да
говоре на руском. Овде треба прилагодити немачки изговор приликом
говорења на српском, као што је писац прилагођавао немачки изговор
приликом говорења на руском.
Вршилац радње су неодређена лица (3. л. мн.):
124
125
“ Никакой шум и драки у
меня не буль, господин капитэн,
-- затараторила она вдруг, точно
горох просыпали, с крепким
немецким акцентом, хотя и бойко
по-русски, -- и никакой, никакой
шкандаль, а они пришоль пьян, и
это я всё расскажит, господин
капитэн, а я не виноват...”
(Достоевский, 2008: 99)
“Никаква ларма и туча код
мене није био, господин капитен
– поче она брбљати, као да неко
грах посипа, са јаким немачким
изговором, премда доста живо и
оштро руски – и никакав, никакв
шкандал, а они су дошао пијан, и
то ја све причам, господи капитен,
а ја нисам крив...” (Достојевски,
1968: 105-106, превод Јована
Максимовића)
Овде наилазимо на облик глагола који у руском не постоји: не буль
(уместо был). То је модификација немачког изговора руског језика. У
српском преводу, пак, наилазимо на овакав превод: “Никаква ларма и
туча код мене није биo…” (уместо није било), где нема конгруенције
између субјекта и предиката. Даље, на руском имамо облик я + 3. л.
jдн., што наравно није норма, а превод на српски је ја све причам, а
буквални превод би био ја све прича. У последњем примеру долази до
поклапања руског и српског, тј. до буквалног превођења, а да не долази
до нарушавања осећаја неправилног говора који писац и преводилац
теже да достигну: я не виноват се преводи ја нисам крив (а ради се о
женској особи).
Из овог примера примећујемо да су дозвољене варијације приликом
превођења, али да је свакако потребан осећај како би се прилагодио
немачки изговор у српском певоду.
себе-дође кући. У вези са партиципским синтагмама и партиципима
сазнајемо да они немају активну употребу у српком језику као у
руском, па се стога преводе описно (сем глаголског прилога садашњег
и будућег). Инфинитиви се преводе са руског језика на српски
да-конструкцијом. С обзиром на то да у руском језику постоји само
перфекат за изражавање прошле радње, у појединим случајевима,
када контекст то дозвољава, перфекат се може на сpпски превести
аористом или имперфектом. Посесивни односи се у руском језику, за
разлику од српског, изражавају инверзијом. Превођење фразеолошких
израза представља најсложенији проблем приликом превођења и
дели се у више нивоа: а) фразеологизми исте лексичке структутре,
б) фразеологизми различите лексичке структуре, в) фразеологизми
где се један део фразеологизма изворног текста поклапа са преводом
фразеологизма на српски језик, а други део им је различит. У вези
са лексичким калкирањем можемо рећи да из примера закључујемо
да оно настаје као последица неостваривања правилне преводне
семантизације, тј. преводилац не успевa да лексичким средствима
језика превода означи семантичку вредност речи изворника. Има
више типова неодређених реченица, а ми смо обрадили случај када су
вршиоци радње неодређена лица. У вези са безличним реченицама са
повратном заменицом се можемо рећи да се руска конструкција личне
заменице у дативу + глагол у 3. л. јдн./предикатив на српски језик
преводи глаголом у личном глаголском облику. Приликом анализе
наишли смо на потешкоће превођења говора јунака који су странци, а
покушавају да говоре на руском језику. Из ових пимера примећујемо
да су дозвољене варијације приликом превођења.
Закључак
На основу истраженог корпуса закључујемо да се за изражавање
просторних односа у руском језику користе предлошко-падежне
конструкције, а исто тако се преводе и на српски језик. Временски
односи се у руском језику изражавају на више начина, а ми смо у
анализи показали изражавање временских односа помоћу лексичких
средстава. У руском језику се друштвени односи обично изражавају
инструменталом друшва (мы с ним-ја и он), чега у српском језику нема,
већ се вршиоци радње спајају везником и. Приликом анализирања
дошли смо до закључка да је занимљива употреба заменице себя.
Наишли смо на овакву употребу: у себя-у свом стану, пришел к
126
127
ЛИТЕРАТУРА
1. Академия наук СССР, 1980. Русская грамматика, тт. 1-2,
Москва, изд. «Наука»
2. Достојевски, Ф. М., 1968. Злочин и казна, Београд, Просвета
3. Достојевски, Ф. М., 1977. Злочин и казна, Београд, Рад
4. Достоевский, Ф. М., 2008. Преступление и наказание, Москва,
Эксмо
5. Гогољ, Н.В., 1969. Мртве душе, Сарајево, Веселин Маслеша
6. Гоголь, Н. В., 2012. Мёртвые души, Москва, Эксмо
7. Маројевић, Радмило. 1989. Лингвистика и поетика превођења:
Међусловенски певод, Београд
8. Маројевић, Радмило. 2001. Русская грамматика, том II, Москва
– Белград, изд. Филологический факультет Белградского
университета
9. Станковић, Богољуб. 2009. Руско-српски речник, Нови Сад,
Прометеј
128
Antonia Raguž
(prijevod s bugarskog na hrvatski jezik)
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
antonia.raguz1991@hotmail.com
Etimologija termina
za prijevod u
slavenskim jezicima
Мыобязаны делать все, чтобы слово
не было неопределенно невразумительным.
Но мы не можем сделать,
чтобы оно перестало быть трудным.
S. A. Averincev
Etimologija termina za prijevod u slavenskim jezicima1
Translatološka terminologija obuhvaća hipotezu o autonomiji predmeta
znanosti – prijevodu, kao i o specifičnosti intelektualne aktivnosti koja se
nalazi u njezinoj osnovi, a to je prijenos sadržaja s jednog jezika na drugi.
O starosti ovog fenomena vodile su se burne rasprave, no zanimljivo je
pogledati još dalje, u etimologiju navedenog termina koji je kodirao različite
semove u slavenskim jezicima. Kod njih se aktivnost i rezultat različitih
prijevoda nazivaju različito, kada se proučavaju određene razlike u samim
terminima i različite perspektive o pogledu na prijevod. Etimologija naziva
za prijevod daje nam iskonsku i vrlo jasnu sliku o tim razlikama.
Tako za bug. превод odgovara rus. перевод, ukr. переклад, polj.
tłumaczenie, przekład, češ. tlumočení, překlad, slovač. preklad, srp. превод,
превођење, тумачење, hrv. prijevod, prevođenje, sloven. prevajanje.
1
Poglavlja prevedenog teksta su preuzeta iz knjigeI. Likomanove Славяно-славянският превод.
Лингвистичен подход към художествения текст (София: УИ “Св. Климент Охридски”, 2006).
130
Etimologija termina kojima se naziva prijevod u slavenskim jezicima
predstavlja različite distinkcije unutar grupa i različite rakurse u
interpretaciji njegove suštine.
Istražimo nazive prijevoda u različitim jezičnim grupama:
južnoslavenskoj, istočnoslavenskoj i zapadnoslavenskoj. Na primjerima
bugarskog, ruskog, ukrajinskog, poljskog, češkog, slovačkog, srpskog i
hrvatskog jezika vidi se da podjela na pojedine geopovijesno formirane
skupine ne odgovara u slučaju proučavanih jezičnih činjenica. Možemo
prikazati tvrdnju s primjerima iz dostupnih jednojezičnih, dvojezičnih i
etimoloških rječnika.
Istočnoslavenski termini (bez ukrajinskog), bugarski, kao i dio srpskih,
slovenskih i hrvatskih etimološki su relativno transparentni. Sadrže prefiks
bug. пре-s istočnoslavenskim zakonomjernim punoglasjem пере- koji
ima svoje indoeuropske korijene i paralele kako u obliku пре-/пере-, tako
i u značenju prijedloga i prefiksa ‘пре-’, ‘през-’, ‘през’, itd. (Фасмер
1987). Osnovni, korijenski element riječi sadrži paksemantiku riječ voditi
kao ‘usmjeravanje, vođenje, rukovođenje, upućivanje, orijentiranje,
odvođenje’ i njima srodna značenja. Time je prikazano pojednostavljivanje
derivata u fonetičkim varijacijama korijena te riječi u bugarskom jeziku –
-вод/-вожд-/-вежд-/-вед-, ali to ne utječe na zaključke. U cijelosti riječi rus.
превод Vasmer (Фасмер1987) vidi kalkiranje od lat. traducere prekofran.
traduire, a to se također može odnositi i na bug. превод, srp. превод,
hrv. prijevod, sloven. prevajanje. Kalkiranjem je očuvana indoeuropska
semantika. Ona odražava usmjeravanje na adresata, primatelja u stranom
tekstu, ali predstavlja njegov jezik od adresanta, prevoditelja koji je
razumio tekst na izvornom jeziku (na kojem je tekst stvoren) kako bi ga
mogao pretvoriti na jezik primatelja i usmjeriti ga prema sadržaju teksta.
Ta semantika odražava aktivnu, dominirajuću ulogu adresanta, voditelja
u komunikacijskom lancu (autor-)prevoditelj-čitatelj/slušatelj. Liderstvo,
rukovodstvo u jednom procesu poput vodstva uvijek se veže uz kretanje,
približavanje, premještanje – bilo u vremenu, bilo u prostoru. Prijevod u
cijelosti odgovara takvim parametrima – kretanje kako u vremenu, tako
i/ili u prostoru. Termini u istočnoslavenskim jezicima (bez ukrajinskog),
kao i bugarski termini, obuhvaćaju u cijelosti semantični prostor procesa
prevođenja, njegova djelovanja i razultata, a osim toga i dvije glavne vrste
prijevoda – usmeni i pismeni. Takav široki raspon prevođenja i njegova
kodiranja leksema prijevod obuhvaća određeni pogled na njegov karakter i
131
njegovu svijest kao posebnu vrstu književnog stvaralaštva – ne kao novost,
imaginaciju i pretpostavku, ne kao samostalnu umjetnost, nego kao djelo,
određeno i ograničeno jednim postojećim i funkcionirajućim originalnim
tekstom, djelo koje je uvjetovano parametrima originalnoga teksta.
U zapadnoslavenskoj jezičnoj skupini djeluju dva osnovna leksema
za nazivanje prijevoda i prevođenja: polj. tłumaczyć/przekładać,
češ. překladat/tlumočit, slovač. prekladať/tlmočiť. Omjer korištenja
pojedinačnih leksema je različit. U poljskom jeziku naziv tłumaczyć
jest prevođenje općenito − kako usmeno, tako i pismeno, dok leksem
polj. przekładać označava samo pismeno prevođenje; ovo se odnosi
i na izvedenice – polj. przekład, przełоżyć koje se isključivo odnose na
pismeni prijevod, dok se tłumaczenie, przetłumaczyć, tłumacz nazivaju
sve vrste prevoditeljskih aktivnosti i njihovih vršitelja. Češki jezik nema
izravnih analogija s poljskim jezikom unatoč prividnom prisustvu leksema
koji su slični po zvučenju (blizina jezika ovdje se poigrava s točnim
razumijevanjem i termini za prijevod su prevoditeljima prekrasna ilustracija
„lažnih prijatelja“): překládat, překládatel, překlad, překládání su povezani
s prijevodom općenito, dok se leksemima tlumočit, tlumočník, tlumočení
nazivaju samo usmene prijevodne aktivnosti. Još različitija je slika u
slovačkom jeziku: od osnovne im. prekladtvori se i prekladať (preložiť),
prekladatelza prijevod općenito, atlmočiť i tlmočnik odnosi se samo na
usmeni prijevod zato što nedostaje riječ za sami njegov tekst. Posebnu
pozornost zaslužuje ukr. тлумач, тлумачити, тлумачения sa značenjem
‘objašnjavati, razjašnjavati’ i samo arh. ‘prevoditi’.
Etimologija prve grupe zapadnoslavenskih (i ukrajinskih) leksema kao
polj. przekład, češ. překlad, slovač. preklad, ukr. переклад daje dodatni
razlog za razmišljanje. Usporedno dostupno u sinkroniji je tumačenje
češ. překlad, polj. przekładislovač. preklad. Zakonomjernim oblikom
prefiksa pre- (kao što je opisano u južnoslavenskim jezicima i bugarskom)
tvori se krajnji leksem s korijenom *klad-koji označava ‘postavljanje’
u slavenskim jezicima, uklj. i u dijal. bug. клада iклавам ‘gomilati,
postaviti’. Izvedena je još iz ie. *kla- sa sufiksom -d-i značenjem ‘sloj,
naslaga’ koja je nesumnjivo srodna s baltičkim: lit. klóti ‘prostrijeti, staviti’,
lit. paklode ‘pokrivač’, latv. klât ‘pokrivati’; s germanskim: got. a∫-hlapan
‘preopteretiti’, srvnjem. hladani njem. ladan>laden, stengl.hladan>suvr.
engl. lade istisland. hlađa>suvr. island. hlađa (Bruckner 1957, Фасмер
1958, Machek 1968, Българскиетимологичен речник 1998, Черных
132
1993). Zapadnoslavensko (i ukrajinsko) je također kalk iz latinskog – od
transferre ‘prenositi’i predstavlja prijenos smisla s jednog jezika na drugi,
što je različito od sinkronijski i semantički bliskih leksema polj. tłumaczyć,
češ. tlumočit, slovač. tlmočiť sa značenjem ‘objašnjavati’ koje zahtijeva
prethodno razumijevanje prethodne faze prijevoda (Barańczak 1990).
Početne razlike u značenjima dopuštaju zadržavanje na jezicima
leksema koji su se naknadno sinonimizirali.
U navedenim paralelama vidi se da je u leksemima polj. przekład,
češ. překlad, slovač. preklad, ukr. перекладizrazito etimološki očuvano
značenje ‘naslojavanje, gomilanje, slaganje, preklapanje’. Dvojezičnost,
višeslojnost u terminu je kodirana u prvobitnim vremenima i upravo nam
na to ukazuje etimologija.
Druga skupina termina češ. tlumočnik, polj. tłumacz, slovač. tlmočnik
znatno je zanimljivija kako genetički, tako i svojom rasprostranjenošću te s
izmjenama u obliku i pohranjenim značenjima. U svim slavenskim jezicima
– i u istočnoslavenskim, i u južnoslavenskim, i u zapadnoslavenskim, te se
riječi izvode izravno od određenog pisanog oblika u stbug. tъlмачъ. Ona
pak ima izuzetno neobičnu sudbinu – dolazi od neindoeuropskih jezika,
zapisana je u starobugarskim spomenicima, a i poslije njezine pismene
pojave u slavenskim tekstovima širi se među mnogim europskim jezicima.
Etimolozi se slažu da je riječ došla iz kruga maloazijskih i/ili turkijskih
narječja kao što sukumanski, ujgurski, altajski, osmanski, u obliku forme
tilmač avarskim posredovanjem (Skok: 1974, Фасмер 1958, Machek
1968), gdje se dotiče tur. dilmaç‘posrednik između dvije strane’ kodturk.
dil-til ‘jezik’. S druge strane daje paralele u ar. terğeman, asir. targumannu,
hetit. tarkumani i tur. tercüman sa značenjem ‘objašnjavati, tumačiti’. Na
Balkanu se taj leksem pojavljuje u XV. stoljeću kao europski turcizam
dragoman‘(pre)voditelj’ (Skok 1974), ali osim toga i u ukr. драгоманarh.
‘prevoditelj’, gdje danas proživljava obnovu sa značenjem ‘službenog
prevoditelja’ 2.
2
Usp. i u eng. dragomans/dragomen: prevoditelj ili vodič u zemljama, gdje se govori arapski, turski
ili perzijski jezik. U srednjoengleskom dragman – od starofrancuskog drugeman, od srednjovjekovnog
latinskog dragumannus, od srednjovjekovnog grčkog dragoumanos, od arapskog tarjumȃn, od aramejskog
türgemȃnȃ, od akadskog targumȃnu - ʻprevoditeljʼ (Britannica)
133
Oblik srpskohrv. tumač, rus. толмач, ukr. тлумач, bug. тълкувател
ima formalno-semantičke usporedbe u susjednim neslavenskim jezicima
– usp. rum. tîlmaçi, mađ. tolmács, lit. túlkas, latv. tułks, est. tulk sve s
istim značenjem, koje je dokaz posuđivanja (Skok 1974, Фасмер 1958).
Posuđivanje riječi i njezinih produktivnih derivata produžuje i dalje
od neposrednih slavenskih susjeda – u germanskim jezicima srnjem.
Dolmetscher, kao što se pojavljuje još u XIII. st. glagol tolmetze, a i današnji
dolmetschen sa značenjem i ‘objašnjavati’i ‘prevoditi’. Istovremeno u
šved. imamo tolk, nord. od stskand. tulkr, hol. tolk, stir. to-tluch ‘moliti’
(Bruckner 1957, Черных 1993, Etymologisches WörterbuchdesDeutschen
1989) od vjerojatno općeg ie. *tolku– ‘govoriti, izlagati’. Ovaj je leksem
u njemačkom jeziku sačuvan samo za usmeni prijevod, a za pismeni se
uspostavlja iznova latinski kalk (njem. übersetzen, übertragen) također
u arhetipskom smislu ‘premještati’. Do južnog Slavenstva paralelno
sa slavenskim kalkom latinskog termina traducere – prevoditi, dosežu
i leksemi srp. tumač, sloven. tolmač, ali samo periferno – primjerice u
srpskom i hrvatskom jeziku, slično ukrajinskom, u riječi тлумач sinonimno
leksemima sa značenjem ‘objašnjavati, tumačiti’, no što se tiče prijevoda
koristi se i iskonska slavenska riječ.Tako su tumačenje/interpretiranje
i prijevod kodirani kao dva izomorfna procesa. Izomorfizam je u srži
procesa i njegova rezultata. Još R. Jacobson usmjerava da prijevod može
biti unutarjezičnii međujezični, tj. interpretacija predstavlja unutarjezični
prijevod kao pojašnjenje određenog teksta. Prema nekim znanstvenicima
taj leksem je u graničnim područjima južnih Slavena podvrgnut ponovnom
preuzimanju (pojava koja je poznata tijekom produženog kontakta između
naroda i jezika) i dolazi iz mađarskog tanács ‘savjet’ u srpski i slovenski u
XVI. st. već kao oblik tanač i tonač sa značenjem ‘savjet’ i ‘razgovor’, od
kojih smisleno-rječotvorna derivacija produžuje: hrv. utanačiti ‘dogovoriti
se’, tonačnik ‘savjetnik’ (Skok 1974). Kod termina srp. превод i превођење
B. Čović također naglašava tekstualnost prvog i procesualnost u drugom.
Procesualnost podrazumijeva i oblikovanje prijevodnog lanca koji čine
prijevodi različitih prevoditelja i predstavlja put prema primitku teksta u
receptivnoj književnosti (Човић 1994).
Napravljene paralele između slavenskih jezika kroz terminološke
nazive za prijevod opisuju nekoliko karakteristika.
Prilikom nazivanja prijevoda u zapadnoslavenskim jezicima vrlo jasno
se opisuje razlika između pismenog i usmenog prijevoda – pojava koja
134
postoji i u neslavenskim jezicima – primjerice u njemačkom, ali pitanje
je li riječ o tipološkoj karakteristici ili o slavenskom utjecaju još treba
proučiti. Osim toga razumijevanje značenja kroz etimologiju u odnosu na
svaki usmeni prijevod svakog od promatranih zapadnoslavenskih jezika
označava i tumačenje, razjašnjavanje. Međutim, unutar grupe otkrivamo
i razlike: u češkom i slovačkom interpretativni (po značenju) korijen
povezan je samo s usmenim prijevodom, dok poljski jezik – s prijevodom i
s objašnjenjem općenito, a slavenski se kalk upotrebljava samo za pismeni
prijevod.
U istočnoslavenskim jezicima (u bugarskom) leksem je za prijevod
jedan jedinstven, a njegov drevni sinonim je sačuvan samo u svom
iskonskom značenju –‘tumačiti’. Može se pretpostaviti da im je
posuđivanje rezultat prvih obostranih kontakata na istočnoslavenskim
jezičnim područjima i ulaska stranih tekstova i njihovih prijevoda
(jednovremeno s pismenim vanjskim kontaktima) koji ne rješavaju
različitosti prijevoda u leksemima, kojima nazivamo prijevod. Osim toga,
može se pretpostaviti da je prevoditeljstvo kao intelektualna aktivnost
bilo više cijenjeno i aktivnije prakticirano među južnim Slavenima – usp.
bugarizacija kao način čitanja. Pritom u leksemu za pismeni prijevod
zapadnoslavenskih jezika (i u ukrajinskom) kalk nosi sem ‘premještati’ (na
izvornom tekstu njegove izvorne kulture u prevedenom tekstu receptivne
kulture), dok je u usmenim prijevodima dominirajući sem‘objašnjavati’.
U isto vrijeme, bazirajući se na izvođenje drugog teksta iz izvornog u
istočnoslavenskim jezicima (bez ukrajinskog), ustanovljujemo značajno
jasnije kodiranu dinamiku intelektualnog procesa prevođenja u njegovu
značenju prelokaliziranja teksta – iz jedne kulture u drugu. Naravno, ta
tvrdnja može biti provedena jedino proučavanjem prvih prijevoda, koji
su kulturno značajni u pojedinačnim slavenskim jezicima i kulturama.
Kodiranjem dinamike termina i kroz nju – otvorenošću u primanju stranih
tekstova, istočnoslavenski jezici suprotstavljaju se dominirajućoj statici
u zapadnoslavenskim jezicima prilikom procesa prijevoda: u leksemima
za prijevod u zapadnoslavenskim jezicima (i u ukrajinskom) vidljivije
je izražena dvojezičnost, naslojavanje semova, preosmišljavanje stranih/
izvornih tekstova uz paralelno postojanje originala i prijevoda.
Kod južnoslavenskih jezika na prvom mjestu u nazivu prijevoda
izvedeno je premještanje teksta, kako kod nekih od njih naziv sadrži i
tumačenje kao dio prijevodnog procesa. U bugarskom jeziku izgled jednog
135
jedinstvenog termina otkriva ambivalentnost fenomena prijevoda jedva
kolokativno: lak prijevod vs. dobar prijevod. U prvoj frazi raspoznajemo
procesualnu semantiku, a u drugoj – tekstualno-rezultativnu semantiku.
Na osnovu etimoloških podataka, a oni su u tom slučaju isključivo bogati
i nose puno semova, možemo formulirati iskonski različite interpretacije
prijevoda kao aktivnost i rezultat i otkriti razlike ne samo između različitih
slavenskih jezičnih grupa, nego i unutar grupa. Tim načinom približit ćemo
se iskonskom postojanju prijevoda i njegovim skrivenim interpretacijama
u različitim jezičnim tradicijama.
Znanost o prijevodu se u slavenskom jezikoslovlju također naziva
na različite načine i s različitim akcentima u terminima: bug. теория на
превода, rus. переводознание, переводоведение, polj. teoria przekładu3 ,
češ. teorie překladu, slovač. teoria prekladu4, srp. теорија превођења 5 i
u svim jezicima – posuđenica matranslatologija, translatorika, translatika,
traduktologija. Prema nekim znanstvenicima cijela povijest teorije
prijevoda može biti zamišljena kao diskusija između polisemije leksema
prijevod (Wilss 1982 prema Gutt 1991: 47).
Literatura
1. BARAŃCZAK, Stanisław. 1990. Mały, lecz maksymalistyczny
manifest translatologiczny albo: Tłumaczenie się z tego, že tłumaczy
się wiersze równieź w celu wytłumaczenia mnym tłumaczom, iź dla
większości tłumaczen wierszy nie ma wytłumaczenia. ‒ Teksty II, 3,
7‒66.
2. BRÜCKNER, Aleksander. 1957. Słownik etymologiczny języka
polskiego. Warszawa: Warszawa Wiedza Powszechna.
3. GUTT, Ernst-August. 1991. Translation and Relevance:cognition and
context. Oxford: B&B.
4. MACHEK, Václav. 1968. Etymologický slovnik jazyka češkého.
Praha:Academia Nakladatelstvé Ceskoslovenské Akademia Ved.
5. PFEIFER, Wolfgang. et al. 1989. Etymologisches Wörterbuch des
Deutschen. Berlin: Akademie-Verlag.
6. SKOK, Petar. 1971‒1974. Etimologijski rječnik. Zagreb: Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti.
7. WILSS, Wolfram. 1982. The Science of Translation. Problems and
methods. Tubingen: GNV.
8. ГЕОРГИЕВ, Владимир Иванов. et al. 1979‒2001.Български
етимологичен речник. Т.1‒6. София: БАН.
9. ЛИКОМАНОВА, Искра. 2006.Славяно-славянският превод.
Лингвистичен подход към художествения текст. София: УИ
“Св. Климент Охридски”.
10. ФАСМЕР, Макс. 1987.Этимологическй словарь русского языка
(1950‒1958). Москва: Прогресс.
11. ЧЕРНЫХ, Павел Яковлевич. 1993.Историко-этимологический
словарь современного русского языка. Москва: Русский язык.
3
Doslovno prevedeno: teorija pismenog prijevoda. (Ликоманова 2006:20)
4
Doslovno prevedenoi u oba jezika: teorija prijevoda – kao u bugarskom jeziku. (Ликоманова 2006:20)
5
Doslovno prevedeno: teorija procesa prijevoda. (Ликоманова 2006:20)
136
12. ЧОВИЋ, Бранимир. 1994.Поетика
Београд: Научна књига.
књижевног
превођења.
137
Viktorija Škorućak
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
viktorijaskorucak@yahoo.com
Osvrt na problematiku prevođenja
Definicija prevođenja
U svom članku Pragmatika prevođenja Ivana Simeon navodi jednu od
definicija prevođenja koja kaže da je „prevođenje proces kojem je krajnji
cilj da učinak koji neki iskaz izrečen na polaznom jeziku ima na primatelja
bude jednak učinku koji taj isti iskaz ima na primatelja na ciljnom jeziku“
(Simeon 1999: 683). Da bi prevoditelj bio sposoban držati se tog kriterija,
mora odlično vladati jezikom na koji prevodi tekst i jezikom s kojega tekst
prevodi. Samo poznavanje jezika nije dovoljno da prijevod bude kvalitetan
stoga je potrebno da prevoditelj poznaje kulturu određenog govornog
područja i da ima znanja u raznim oblastima ljudskog djelovanja. Osim
toga, prevoditelj se mora konstantno služiti rječnicima i raznim jezičnim
priručnicima jer prevođenje nije samo puko prenošenje značenja iz jednog
jezika u drugi.
Ladmiral pod prevođenjem podrazumijeva i sam proces prevođenja,
odnosno prevoditeljevu aktivnost i rezultat te aktivnosti, a to je ciljni tekst
(Ladmiral 2007: 31). Zbog toga smatra da je svaki prevoditelj zapravo
i autor novog teksta, tj. koautor. Prilikom prevođenja poezije ta uloga
prevoditelja je najizraženija jer se naglasak stavlja na prevođenje dojma
koji je pjesma pobudila u nama, a ne na smisao ili metriku. Prevoditelj na
sebe preuzima ulogu „interpreta“ i u prevođenje mora unijeti svu svoju
subjektivnost kako bi pjesmu približio čitatelju (Ladmiral 2007: 41).
Sažetak: Prevođenje je vrlo složen i zahtjevan proces prenošenja
značenja iz jednog jezika u drugi pri kojem se prevoditelj suočava s
raznim problemima. U ovom radu dat će se definicija i navest će se zadaci
prevoditelja te će se pokušati prikazati problemi s kojima se prevoditelj
može susresti i navest će se njihova moguća rješenja. Rad će se dotaknuti
samo problema s kojima se susreću prevoditelji pri pisanom prevođenju
najviše književnih, ali i stručnih tekstova. Prikazat će se najčešći problemi
kao što su prevođenje kulture, metafore, internacionalizama i sl. Cilj rada
je uvođenje u problematiku pisanoga prevođenja.
Ključne riječi: prevođenje, zadaci prevoditelja, kultura, metafore,
internacionalizmi
138
Može se zaključiti da je prevođenje vrlo složen proces koji osim jezične
kompetencije od prevoditelja zahtijeva i sposobnost razumijevanja i
interpretiranja teksta. „Prevoditelj mora biti maštovit i imati dobru intuiciju
i sposobnost uživljavanja te se usredotočiti na komunikacijski aspekt
teksta“ (Simeon 1999: 684). Međutim, prevoditelj također mora paziti da
prijevod bude vjeran originalu onoliko koliko je to moguće.
Zadaci prevoditelja i problemi pri prevođenju
Ivana Simeon u svom tekstu smatra da bi opće pravilo „koje bi obuhvaćalo
sve vrste prevođenih tekstova glasilo da prijevod mora biti onoliko
doslovan koliko je moguće i onoliko slobodan koliko je potrebno“ (Simeon
1999: 685). To znači da prevoditelji nemaju potpunu slobodu prilikom
prevođenja, već se moraju pridržavati određenih pravila. Prevoditelji
moraju paziti na standardni jezik koji im je nadređen, dok nestandardnom
jeziku pribjegavaju samo u slučajevima kada je to neophodno. Na primjer,
prilikom prevođenja poezije vrlo je teško držati se standardnog jezika jer
139
on onemogućava kreativnost kao što to omogućava nestandardni jezik.
„Nestandardni jezik je jezik u kreativnoj upotrebi, a to je u stvari način na
koji ga svakodnevno koristimo. Ovdje prijevod postaje vještina i umjetnost“
(Simeon 1999: 685). Poezija je vrlo kompleksan književni rod u kojem su
ritam, rima i stih glavni elementi i u njima se često isprepliću nestandardni
oblici koje je teško vjerno prevesti na drugi jezik. Stoga prevoditelj treba
biti upućen i u nestandardni oblik jezika na kojemu je poezija pisana. Treba
biti dovoljno kompetentan kako bi uskladio ritam i rimu, ali i dovoljno
nadaren kako bi uspio interpretirati djelo i prenijeti dojam koji poezija
ostavlja na čitatelja. Samo iskustvo u tom slučaju nije dovoljno.
Prevoditelj često u procesu prevođenja može naići na termine koji su
mu nepoznati i ukoliko rješenje sam ne pronađe, mora se obratiti nekom
stručnjaku. Nikada ne smije ostavljati problem neriješen jer to umanjuje
njegovu prevoditeljsku kompetentnost. U knjizi Becoming a Translator
Douglas Robinson između ostalog raspravlja i o etici prevođenja. U
potpunosti je neetički da prevoditelj iskrivi ili izobliči značenje izvornog
teksta (Robinson 2003: 25). Međutim, u praksi stvari ne funkcioniraju
baš tako jednostavno. Prevoditelj se može naći u problemima kada treba
prevesti tekst koji smatra uvredljivim, vulgarnim ili kada treba tekst
prilagoditi djeci, televiziji ili nekim reklamnim kampanjama. Činjenica je
da prevoditelj mora biti u potpunosti objektivan i u prevođenje ne smije
uplitati svoje osobne stavove i osjećanja (Robinson 2003: 26).
Prevođenje kulture
Prema Vladimiru Iviru „prevođenje znači prevođenje kultura, a ne jezika“
(Maričić 1995: 447), što znači da prevoditelj nije samo medij između dvaju
jezika, već i između dviju kultura. Budući da ne postoje dvije potpuno
ekvivalentne kulture, prevoditelj se mora koristiti raznim postupcima kako
bi što vjernije preveo tekst (Maričić 1995: 447).
Jedan od takvih postupaka jest posuđivanje kojemu se pribjegava u
slučaju kada jedna kultura ima neki element kulture koji druga kultura nema.
Stoga druga kultura nema ni jezični izraz kojim bi se mogao nadomjestiti taj
element. Karakteristični primjeri takvog postupka su country glazba, rap,
soul u području glazbe i western, thriller u području filma (Maričić 1995:
448). Tehnološki napredak omogućava sve veću dostupnost informacija te
se mnogi termini koji ne postoje u određenim kulturama jednostavno ni
ne pokušavaju prevesti, već se izravno preuzimaju npr. feedback, oldtimer,
140
lifecoach, hipster… Feedback zapravo ima prijevod u vidu povratne
informacije, međutim taj prijevod nije udomaćen.
Postoje i slučajevi kada se posuđivanje upotrebljava, a kultura u koju
se element prevodi već ima i sadržaj i jezični izraz za taj element kulture.
Jedan od takvih primjera jest kupovanje, koje se vrlo često zamjenjuje
engleskim izrazom shopping. Maričić smatra kako hrvatski izraz kupovanje
nije manje vrijedan i da ne postoje lingvistički razlozi zbog kojih bi se
engleski izraz shopping prije upotrebljavao (Maričić 1995: 448-449).
Uz posuđivanje, prevoditelji se koriste i postupkom definiranja
elemenata kulture, tj. opisivanjem. Ovaj postupak prevoditelju omogućava
da preko poznatih koncepata dođe do onog koncepta koji nedostaje kulturi
na koju prevodi. Maričić za primjer navodi izraz affirmative action koji se
pojavio šezdesetih godina. Budući da je naša kultura jednorasna i u njoj
nema rasne segregacije, taj pojam je tada predstavljao svojevrstan problem.
Prevoditelj je morao pribjeći definiranju pojma kako bi ga približio
čitateljima. Stalno ponavljanje definicije u prijevodu bilo bi nezgrapno te
bi prevoditelj stoga trebao samo prvi put upotrebljavati definiciju, a dalje u
tekstu koristiti izvorni oblik pojma (Maričić 1995: 449).
Doslovan prijevod je postupak kojemu prevoditelji najmanje
pribjegavaju. Razlog je tome što nema puno primjera potpune kulturne
ekvivalencije kao npr. u slučaju izraza sustainable growth koji lako možemo
zamijeniti hrvatskim oblikom održivi razvoj, koji je u potpunosti razumljiv
svima (Maričić 1995: 450).
Čest je slučaj kada podudarnost između elemenata kulture postoji,
ali ona nije potpuna te se stoga prevoditelji služe postupkom zamjene.
U ovom slučaju bitno je da se značenje poruke očuva na semantičkoj i
komunikacijskoj razini. Zanimljiv primjer za to je termin copyright sand
patent privacy koji je na hrvatski preveden kao zaštita intelektualnog
vlasništva. Primjećuje se da to nije u potpunosti isti termin, ali nije ni
daleko od toga jer je poruka u svojoj osnovi očuvana (Maričić 1995: 451).
Ovaj postupak je vrlo bitan prilikom prevođenja nekih idioma kao npr.
kill two birds with one stone koji se kod nas prevodi kao ubiti dvije muhe
jednim udarcem.
141
Postupak dodavanja adekvatan je samo u slučajevima kada prevoditelj
zna da su čitatelji upućeni u određenu temu. Dodavanjem se ne kaže sve
otvoreno, nego se sitnim i jedva primjetnim aluzijama upućuje na određene
elemente kulture (Maričić 1995: 451).
Prevođenje kulture od prevoditelja zahtijeva mnogo više od odlične
jezične kompetencije u dvama jezicima. Ono zahtijeva temeljno poznavanje
kulture jezika s kojeg prevodi tekst kao i jezika na koji tekst prevodi.
Prevođenje metafore
Metafora je stilska figura koja predstavlja preneseno značenje riječi,
odnosno skraćenu poredbu u kojoj se značenje jedne riječi zamjenjuje
značenjem druge.
Njena upotreba nije ograničena samo na književnost i umjetnost, već
je prisutna i u svakodnevnom životu, u svim oblicima komunikacije.
Metafore nam služe kao slike kojima izražavamo svoje misli, osjećaje i
događaje (Manucci 1995: 251). Poznata nam je izreka da „slika govori više
od tisuću riječi“, isto tako metafora mnogo vjernije dočarava ono što smo
željeli reći, nego što bi to učinio pravi izraz. Ovdje je također osim jezične
kompetencije potrebno i dobro poznavanje kulture određenih jezika kako
bi se metafore mogle adekvatno prevesti.
Newmark metafore dijeli na tri tipa; na mrtve, standardne i originalne
metafore. Mrtve metafore najčešće se sastoje od jedne riječi i ne
predstavljaju probleme u procesu prevođenja jer su uglavnom izgubile
svoje metaforičko obilježje. Kao primjer možemo uzeti heart u heart of
the plant (srce postrojenja). Takve metafore uglavnom imenuju predmete
pa se ni ne mogu prevesti figurativno. Drugi tip metafora su standardne
metafore koje su s vremenom nazvane idiomima i takvi su izrazi objašnjeni
u rječnicima. Originalne metafore predstavljaju još više poteškoća
prilikom prevođenja jer, osim što su višeznačne, sadrže i igru riječi. Takvih
primjera ima mnogo u stručnim tekstovima i njihovim naslovima stoga je
potrebno prvo dobro pročitati tekst pa tek onda prevoditi naslov (Manucci
1995: 252-255). Ivana Simeon u svom članku navodi da “što je metafora
originalnija, a samim time i udaljenija od nacionalne kulture, to ju je lakše
prevesti” (Simeon 1999: 687).
142
Postoji podosta metoda prevođenja metafore, a ovdje su iznesene one
najčešće koje navodi Newmark:
1.
Izravno prevođenje metafore ukoliko ima isto značenje u obje
kulture
2.
Zamjenjivanje
3.
Prevođenje metafore poredbom
4.
Prevođenje metafore poredbom s pojašnjenjem smisla
5.
Svođenje metafore na njezin smisao
6.
Ukidanje metafore ukoliko je ona nepotrebna ili besmislena
7.
Izravno prevođenje metafore s pojašnjenjem smisla (Simeon
1999: 687)
Prevođenje internacionalizama
Internacionalizmi su riječi stranog podrijetla koje su udomaćene u mnogim
jezicima. Često se ne prevode jer je njihovo značenje većini ljudi poznato i
te se riječi normalno upotrebljavaju u govoru kao domaće riječi. Međutim,
ukoliko se prevoditelj odluči internacionalizme prevesti, može naići na
dosta problema prilikom traženja ekvivalentnog oblika u jeziku na koji
internacionalizme prevodi. I Vladimir Ivir u svom članku naglašava da
„podrijetlom i oblikom ista leksička jedinica ima različita značenja u raznim
jezicima“ te predstavlja „potencijalni izvor pogrešaka u prevođenju“ (Ivir
1996: 246). Za takve internacionalizme koriste se nazivi lažni prijatelji
ili lažni parovi. Primjer koji Ivir navodi je engleska riječ affirm koja u
prijevodu na hrvatski znači ustvrditi, izjaviti, a na hrvatskom se kao inačica
koristi afirmirati se iako nema podjednako značenje kao englesko affirm,
naime, hrvatsko afirmirati se na engleskom bi značilo establish oneself,
gain reputation (Ivir 1996: 446).
143
Prema Goranki Antunović, postoji nekoliko tipova nepodudarnosti
među riječima unutar pojedinih parova koji su svrstani u tri grupe:
1.
semantička nepodudarnost (različito značenje)
2.
sintaktičko-semantička nepodudarnost (različito značenje i
kolokacijski potencijal, ponekad i gramatičke osobine)
3. pragmatička nepodudarnost (različita komunikacijska vrijednost)
(Antunović 2005: 28)
Ukoliko prevoditelji zanemaruju gore navedene nepodudarnosti između
internacionalizama i domaćih inačica mogu učiniti prijevod nejasnim i
nedosljednim. Takva nebriga oko jezika može rezultirati lošim prijevodom,
a često može i narušiti ugled prevoditelja.
Zaključak
Odlična kompetencija u jeziku s kojeg se tekst prevodi i jeziku na koji
se tekst prevodi, temeljno poznavanje kultura dotičnih jezika, kao i
sposobnost interpretiranja tekstova sve su osobine koje bi trebale krasiti
jednog prevoditelja. Zadatak prevoditelja nije nimalo lak jer on nije samo
posrednik između dvaju jezika, već i između dviju kultura. Problemi sa
kojima se može suočiti prilikom prevođenja su mnogobrojni i prilikom
pronalaženja njihovih rješenja mora se pridržavati etičnosti i ne smije
svoje osobne stavove i osjećaje unositi u prijevod. Mora što vjernije
prevesti tekst i pridržavati se standardnog jezika, ali isto tako mora paziti i
na kompetencije čitatelja za koje tekst prevodi. Prilikom prevođenja treba
koristiti se rječnicima i raznim jezičnim priručnicima i, ako je to neophodno,
treba se obratiti stručnjacima koji mu u prevođenju mogu pomoći.
Jedna od najvažnijih napomena za sve prevoditelje jest da nije greška
nešto ne znati - greška je to ne provjeriti. Neko rješenje uvijek postoji, a
ugled je mnogo lakše narušiti nego ponovno povratiti.
144
Literatura
1. Antunović, G., 2005. Značenjska i komunikacijska nepodudarnost
internacionalizama i domaćih inačica kao prijevodnih ekvivalenata.
U Granić, J. ur. Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike.
Zagreb – Split: HDPL (25-37)
2. Ivir, V., 1996. Semantička neodređenost internacionalizama i njene
posljedice za prevođenje. U Suvremena lingvistika. Vol. 41-42 No.
1-2 lipanj 1996
3. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_
jezik=38183(5.3.2013.)
4. Ladmiral, J., 2007. Kako prevoditi: teoremi za prevođenje. Zagreb:
Politička kultura
5. Manucci, M., 1995. Prevođenje metafora u jeziku struke. U
Mihaljević Djigunović, J., ur. Prevođenje: Suvremena strujanja i
tendencije. Zagreb: HDPL (251-256)
6. Maričić, S., 1995. Prevoditelj i/ili tumač. U Mihaljević Djigunović,
J., ur. Prevođenje: Suvremena strujanja i tendencije. Zagreb: HDPL
(447-454)
7. Robinson, D., 2003. Becoming a Translator: An Introduction to the
Theory and Practice of Translation. London, New York: Routledge,
Taylor &Francis Group
8. Simeon, I., 1999. Pragmatika prevođenja. U: Badurina, L.,ur. Teorija
i mogućnosti primjene pragmalingvistike.Zagreb – Rijeka: HDPL
(683-688)
145
Mateja Zadravec
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
matejazadravec@yahoo.com
Problemi prevođenja
postmodernističkog djela i
prijevod dijela djela
A. Blatnika
Plamenice in solze
Sažetak: U svom diplomskom radu bavila sam se problematikom
književnog prevođenja te prevođenjem dijela romana A. Blatnika
Plamenice in solze. Općenito možemo reći da su književni prijevodi vrlo
specifični, a problematika koju nose sa sobom slojevita je i višeznačna.
Prilikom prevođenja književnog djela potrebno je obratiti pažnju na
prilagođavanje gramatičkih obilježja i lingvostilističkih postupaka jeziku
na koji se prevodi s naglaskom na tome da očuvanje stranog i kulturno
drugačijeg pridonosi očuvanju kulturalne različitosti. Treba imati na umu
da je prevoditelj ipak prije svega čitatelj, tako da on može prevoditi samo
značenje koje je oblikovao sam na temelju svog čitanja i interpretacije.
Kako bi prijevod ostao ‘vjeran’ izvornom tekstu, prevoditelji moraju
prenijeti namjeru teksta te ju tako prezentirati čitateljima drugih i drugačijih
jezično-kulturnih zajednica.
Ključne riječi: književno prevođenje, postmodernizam, igra riječima,
lingvostilistika, prevoditelj/čitatelj
146
1. Uvod
U svom diplomskom radu bavim se prevođenjem romana slovenskog autora
Andreja Blatnika Plamenice in solze i problemima na koje sam prevodeći
naišla. U naslovu je ostavljen originalni naslov djela na slovenskom jer, kao
prvo, djelo nisam u cijelosti prevela, već samo jednu trećinu, a i inače je
praksa da se naslov prevodi tek nakon što je prevoditelj preveo cijelo djelo.
A drugi razlog zašto je ostavljen naslov na slovenskom je jednostavno taj
što se još uvijek dvoumim oko toga kako bih ga točno prevela. Naime,
sam naslov vrlo je lako doslovno prevesti na hrvatski, no problem nastaje
kad naiđete na jedno jedino mjesto u romanu gdje se imenica „plamenica“
pojavljuje, a koju onda ipak nije tako lako prevesti na hrvatski.
Općenito pri prevođenju ovog romana prevoditelj nailazi na puno
problema koji ne proizlaze iz nedovoljnog prevoditeljevog znanja
slovenskog jezika, već su razlozi negdje sasvim drugdje. Problem leži u
samom jeziku kojim se autor služi (neologizmi), u stilu kojim piše (nakon
svakog poglavlja slijedi kratki sadržaj te pitanja za utvrđivanje gradiva;
korištenje fusnota) te u igri riječima koju čitatelj može pronaći na svakoj
stranici romana. Sve ovo što sam navela kao razloge problema prevođenja
može čitatelja i prevoditelja navesti na samo jedan zaključak, a to je da je
ovaj roman postmodernističko djelo. O tome što je postmodernističko djelo
i koje su njegove značajke pisali su brojni autori (na primjer, Janko Kos,
Aleš Debeljak, Milivoj Solar... itd.) no, njegova je problematika još uvijek
nedovoljno objašnjena i ne može se svesti samo na jednu definiciju.
Književni prijevodi općenito su puno zahtjevniji i donose sa sobom
sasvim drugačiju problematiku od ostalih vrsta prevođenja, dok je
prevođenje postmodernističkog književnog djela također vrlo specifično i
složeno. Kod svih književnih tekstova vrlo je važno uvidjeti da prevoditelj
može prevoditi književno djelo samo tako i toliko koliko ga je razumio,
pa je iz toga jasno da prevoditelj prije svega mora biti dobar čitatelj (Levy
1969, prema Grosman 2004: 53). Dakle, bez pravog razumijevanja teksta
nema ni pravog, tj. dobrog prijevoda.
2. Prevođenje
Ljudi prevode već tisućama godina, a moglo bi se reći da i samo
razmišljanje o prevođenju traje isto toliko. Svatko tko se po prvi puta
upušta u prevoditeljski rad, nije možda ni svjestan činjenice da je teorija
prevođenja mlada znanost sa starim korijenima. Svaka znanost kojom
147
se ljudi bave dugi niz godina ima svoje zakonitosti i definicije, dok kod
prevođenja nailazimo na drugačiji fenomen – što se teoretičari duže bave
prevođenjem, to nam je manje jasno što prevođenje zapravo jest. Jer, teško
je pronaći definiciju prevođenja: onu, naravno, koja bi nam u potpunosti
objasnila taj kompleksni pojam i koja bi obuhvatila njezinu, možemo reći,
šaroliku narav.
Što zapravo znači prevoditi? To je prvo i osnovno pitanje koje postavlja
svatko tko se bavi teorijom prevođenja. Najjednostavnija definicija svakako
je ona da prevoditi znači ‘reći istu stvar na nekom drugom jeziku’. Umberto
Eco (2006: 9), pisac, prevoditelj i teoretičar prevođenja, pronalazi u ovoj
definiciji logički problem da ne znamo što je to ‘ista stvar’. Reći istu stvar
na nekom drugom jeziku značilo bi doslovno prevoditi, riječ po riječ, a to
je moguće jedino ako se prevode uputstva za upotrebu kućanskih aparata
ili u slučaju da prevoditelj ne mari za svoju reputaciju. Svaki prevoditelj
književnog teksta zna da ‘ista stvar’ mora obuhvaćati cijeli niz faktora koji
su bitni u samom tekstu i koje onda prevoditelj adekvatno prenosi u drugi
jezik. Ne moramo ni spominjati da prevoditelj mora biti dobar poznavatelj
jezika s kojeg prevodi i na koji prevodi kako bi znao uočiti sve te faktore
i unijeti ih u svoj prijevod. Eco (2006: 10) nadalje kaže da treba nastojati
shvatiti kako se, iako znamo da se nikada ne kaže ista stvar, može reći
otprilike isto. Koliko mora biti rastezljivo to ‘otprilike’ ovisi o svakom
prevoditelju, njegovom osjećaju za jezik s kojeg i na koji prevodi, ali i
o njegovom iskustvu. Iskustvo je, smatra Eco, bitan čimbenik i u teoriji
prevođenja jer o njoj uvijek treba govoriti na temelju iskustva prevođenja.
Jasno je da prevođenje nije doslovno prenošenje riječi iz jednog
jezika u drugi. Prevoditi znači razumjeti unutarnji sustav nekog jezika i
strukturu nekog teksta danog u tom jeziku i stvoriti dvojnika tekstualnog
sustava koji može kod čitatelja proizvesti slične učinke kojima je težio
izvorni tekst. Prijevod bi trebao biti što ‘vjerniji’ jer, prevođenje je jedan
vid interpretacije i uvijek bi trebalo nastojati pronaći namjeru teksta, ono
što tekst kaže ili sugerira u odnosu prema jeziku na kojem je izražen i u
kulturalnom kontekstu u kojem je nastao (Eco, 2006 :15, 16). To bi značilo
da treba razumjeti namjeru teksta u njegovom kulturalnom kontekstu i tek
onda prenijeti tu namjeru u vlastiti jezik, dakle u vlastiti kulturalni kontekst.
Iako su od prve polovice 20. st. pa nadalje postavljene mnoge teorije o
strukturi jezika koje su isticale pojavu nemogućnosti prevođenja, ljudi se i
dalje bave prevođenjem kao što su to uvijek i činili.
148
3. Književno prevođenje
Već je prije spomenuto da se ovdje, prije svega, bavim književnim
prevođenjem i problemima koji kod takvog procesa prevođenja nastaju.
Poznato je, naime, da prevođenje više nije samo proces dekodiranja
značenja izvornog teksta i njegovog ponovnog kodiranja u drugom jeziku.
Sve više autora (Grosman, 2004: 47) opisuje prevođenje kao proces
ponovnog pisanja teksta, dok prevoditelju pripisuju ulogu koautora. Kao što
sam i napisala, prevoditelj bi ponajprije trebao biti dobar čitatelj, razumjeti
tekst, pronaći njegovu namjeru, dakle uvidjeti njegovo značenje. No kako
možemo znati da prevodimo točno značenje – i, koje bi to uopće bilo?
Kod doslovnog prevođenja značenje se vrlo lako prenosi, no književnost se
doslovno (od riječi do riječi) ne može prevoditi.
Za sam proces prevođenja književnog djela iznimno su bitni raznovrsni
aspekti: jezični (poput gramatičkih i lingvostilističkih postupaka i obilježja),
zatim oni koji se tiču autora djela (namjerni postupci autora – ‘što je autor
htio reći’), oni koji se tiču prevoditelja (stupanj objektivnosti i subjektivnosti
prevoditelja te njegovo iskustvo). Bitni i nikako zanemarivi aspekti su
i kontekst cijelog djela i duh jezika s kojeg i na koji se prevodi. Meta
Grosman (2004: 49) govori o književnosti u međukulturalnom položaju,
misleći pritom da je književni prijevod poseban oblik međukulturalnog
posredovanja nekog drugog teksta. Točno značenje koje bi prevoditelj
trebao prenijeti je zapravo izvanjezično značenje – ono koje nije vezano
ni na izvorni ni na ciljni jezik (Bugarski 1981, prema Grosman 2004: 49)
a problemi u prevođenju nastaju upravo zbog međukulturalnih razlika u
izvanjezičnim realnostima izvorne i ciljne kulture. Dakle, problemi nastaju
kad se te izvanjezične realnosti u različitim jezicima, to jest, različitim
kulturama, ne podudaraju i izazivaju drugačija značenja u svijesti čitatelja
pojedine jezično-kulturne zajednice.
Grosman (2004: 52) dolazi i do pitanja prevodljivosti književnosti, jer,
s obzirom na objektivne razlike između jezika, postala je upitna mogućnost
idealnog podudaranja prijevoda i izvornika, a očekuje se da svaki prijevod
bude ‘vjeran’ i što je moguće sličniji izvornom tekstu. Prevoditelj je prije
svega čitatelj, tako da on može prevoditi samo značenje koje je oblikovao
sam na temelju svog čitanja i interpretacije, a na njegovo oblikovanje
prijevoda utječu i sve predodžbe koje je stvorio o tekstu. S obzirom na to
da prevoditelj mora donositi pojedinačne odluke temeljene na vlastitom
iskustvu, a ponajprije na svojoj subjektivnosti, u konačnom proizvodu,
149
prijevodu, može doći do nepredvidivih značenjskih pomaka i gubitaka. Jer,
kao što nam govori i Grosman (2004: 52), promjene na mikrorazini dovode
i do promjena na makrorazini teksta.
Uzevši u obzir to kako svaki prevoditelj nesumnjivo unosi subjektivnost
u svoj prijevod nameće se pitanje koliko se različitih oblika odnosa može
uspostaviti između izvornog teksta i prijevoda na različite jezike te što se sve
događa s književnim tekstom u procesu prevođenja. Također se postavlja
pitanje o odnosu između autora određenog djela i prijevoda tog istog djela
na različite jezike. Takva i slična pitanja potaknula su profesore Sveučilišta
u Trstu da u studenom 1989. organiziraju međunarodnu konferenciju o
odnosu autora i njegovih prevoditelja. Na toj se konferenciji upravo U.
Eco suočio sa 16 prevoditelja svoga romana Ime ruže i, kao što opisuje
Grosman (2004: 61), svaki od njih govorio je o različitim problemima te
je opisao drugačiji pristup djelu i prijevodu. Pritom je postalo očito da su
mnogobrojna pitanja koja nameće sam tekst rješavali na najrazličitije načine
i da se prevoditeljski udio mijenjao od prijevoda do prijevoda, ovisno o
odnosu prema danom tekstu, postupcima kojima su se prevoditelji koristili
prilikom prevođenja te predodžbama koje su stvarali već za vrijeme prvog
čitanja djela. Na pitanje jesu li svi ti prijevodi na različite jezike upravo
Ecovo Ime ruže nije odgovoreno, a sam Eco je smatrao da je prijevod u
svakom slučaju interpretacija teksta.
Promatranjem odnosa između konkretnog prijevoda i izvornog teksta
mogu se otkriti neočekivani zahvati preuređivanja izvornog teksta,
agresivno zadiranje u tekst, prilagođavanje vlastitom stilskom kanonu
što prije nalikuje na uređivanje nego na prijevod. Pritom središnja dilema
ostaje očuvanje kulturno posebnog, drugačijeg i stranog koje je u drugoj
jezično-kulturnoj zajednici osobito, a time i zahtjevnije za čitatelje ili
prilagođavanje domaćem kanonu (Grosman, 2004: 62). Uklanjanjem nekih
izvornih posebnosti kulture kojoj autor djela pripada ili prilagođavanje
prijevoda stilu koji većina čitatelja prepoznaje veliko je zadiranje u
autonomiju autora koji je svoje djelo napisao stilom kakvim je upravo
on htio i koji, na kraju krajeva, možda u svim detaljima nije razumljiv ni
nekim čitateljima izvornog djela. U svakom slučaju, prilikom prevođenja
književnog djela potrebno je obratiti pažnju na prilagođavanje gramatičkih
obilježja i lingvostilističkih postupaka jeziku na koji se prevodi u toj mjeri
150
da je čitateljima shvatljivo da je to ipak prijevod na njihov jezik, ali s
naglaskom na tome da očuvanje stranog i kulturno drugačijeg pridonosi
očuvanju kulturalne različitosti. Sam prijevod nikada, naravno, nema status
izvornika, i pitanje je što bi čitatelji odabrali – izazov zanimljivog teksta na
svom jeziku ili što bliskiji doživljaj tuđeg teksta u njegovoj izvornosti. To
je, naravno, retoričko pitanje jer čitatelji ne mogu utjecati na prevoditelja
i njegov izbor da prijevod prilagodi vlastitom kanonu ili da u prijevodu
zadrži značajke kulturno posebnog i stranog.
4. Razlika između neknjiževnog i književnog prevođenja
Razliku o kojoj je riječ najbolje je predočiti primjerom, a ovdje će najbolje
poslužiti odlomak iz romana Plamenice in solze Andreja Blatnika.
Odabrala sam prvi odlomak na prvoj stranici romana, točnije prvu rečenicu
koju bi student slovenskog jezika, ne imajući cijeli tekst pred sobom,
prevodio doslovno. U doslovnom prijevodu takve rečenice nailazimo na
puno pogrešaka, a one proizlaze iz nedovoljnog znanja konteksta, ali i
nedovoljnog znanja slovenskog jezika. Ovdje, dakle, dajem primjer kako
bi nedovoljno upućeni student mogao prevesti prvu rečenicu ovog romana,
imajući pritom na umu sve poteškoće s kojima smo se kolege i ja suočavali
tijekom studija slovenskog jezika prevodeći upravo slične rečenice. Nakon
toga kao primjer dajem moj prijevod navedene rečenice koju sam prevela
poznavajući kontekst cijelog djela.
Izvorni tekst, str. 9:
„Zapisniki so neodločni ob omembah njegovega imena; zdi se, da bi
bilo marsikomu ljubše, če bi Konstantin Woynovski povsem izginil iz
spomina svoje in vseh prihodnjih dob, ne pa, da se njegov lik kakor slabo
pokopano truplo pojavi zdaj izza tega, zdaj izza drugega gossipa, govorice,
čenče, in zdaj, nazadnje, o njem spregovarja celo tiskana beseda; ergo,
Konstantin obstaja.“
Doslovni prijevod:
„Zapisničari su neodlučni pri spominjanju njegovog imena; čini se da
bi bilo mnogima draže, ako bi Konstantin Woynovski u potpunosti nestao
iz sjećanja svog i svih budućih doba, a ne da se njegov lik poput slabo
pokopanog trupla pojavi sad iza tog, sad iza drugog gossipa, glasine, trača,
i sad, na kraju, o njemu progovara čak tiskana riječ; ergo, Konstantin
postoji.
151
Moj prijevod:
„Zapisnici su neodlučni pri spomenu njegova imena; čini se da
bi mnogima bilo draže kad bi Konstantin Woynovski posve nestao iz
sjećanja svojeg i svih budućih vremena, a ne da se njegov lik poput loše
zakopanog trupla pojavi sad u ovom, sad u onom gossipu, glasini, traču te
sad, naposljetku, o njemu progovara čak i tiskana riječ; ergo, Konstantin
postoji.“
Posebno sam označila riječi koje su nam trenutno bitne u ovom
odlomku i odmah možemo uočiti da već u ovom djeliću romana ima dosta
kritičnih točaka. Ako bi se netko doslovno usudio prevoditi književno
djelo, bez prvotnog čitanja romana, pogriješio bi već pri prevođenju prve
riječi, prevodeći riječ zapisniki u zapisničari. Logično je, naime, da bi
netko odmah, automatski, preveo tu riječ u zapisničari jer samo živo biće,
što nam zdrav razum nalaže, može biti neodlučno. No, autor se već ovdje
poigrava jezikom, slovenski jezik mu na ovom mjestu to i dopušta jer riječ
zapisnik je homonim, dakle ima više značenja, u ovom konkretnom slučaju,
dva. Jedno označava osobu koja se bavi zapisivanjem, a drugo ono što je
zapisano, najjednostavnije rečeno, nekakve papire, koji se nikada i nikako
ne mogu svrstati pod živa bića. Autor je ovdje upravo mislio na te nekakve
papire, što saznajemo na nekoj od sljedećih stranica romana. Hrvatski jezik
nam, na žalost, na ovom mjestu ne dopušta jednaku igru jezikom kao što
je slučaj u slovenskom pa je prevoditelj prisiljen riječ prevesti sa zapisnici,
što kasnije možda i zvuči pomalo neobično (zapisnici su neodlučni), ali
poznavajući i čitajući roman, lako je shvatiti da se autor upravo namjerno
na taj način igra jezikom, stvaranjem personifikacije predmeta, dakle
pridavajući im ljudske osobine. To u čitatelju izvornog teksta, a pogotovo
u čitatelju prijevoda izaziva dojam da ni autor ni prevoditelj ne poznaju
dovoljno osnovnu gramatiku vlastitog jezika, no, svakako će veće kritike
biti usmjerene prema prevoditelju jer njegovi čitatelji nisu upoznati sa
izvornim tekstom. Autor djela, te ‘pogreške’ u gramatici svakako namjerno
i svjesno koristi kako bi postigao svoj cilj, a prevoditelj mora te ‘pogreške’
dosljedno prenijeti u vlastiti jezik kako bi na taj način prenio i autorovu
namjeru.
Sljedeće greške tiču se više lingvostilistike ciljnog jezika. U hrvatskom
je prirodno reći pri spomenu, a ne pri spominjanju. Bolje zvuči u ovoj
rečenici i riječ vremena, a ne doba, a ne koristimo ni sintagmu da se nešto
pojavilo iza glasine, već u glasini.
152
Veznik ako u hrvatskom je uzročno posljedični veznik i zahtjeva da
kažemo ako...onda. Pošto to ovdje nije slučaj, slovensku riječ če moramo
prevesti sa kad.
Preostale kritične točke zapravo su pogreške zbog lažnih prijatelja,
dakle riječi koje su na prvi pogled iste ili gotovo iste u oba jezika, ali imaju
različito značenje. Takvih riječi u hrvatskom i slovenskom ima puno. Slabo
pokopano truplo, iako i u hrvatskom koristimo te tri riječi, one nemaju isto
značenje u slučaju rečenice koju sam navela kao primjer, pa je to bolje
prevesti sa loše zakopano truplo. A riječi tega i drugega, također su lažni
prijatelji koje je teško primijetiti, ali poznavajući lingvostilistiku hrvatskog
znamo da baš i ne koristimo npr. sad u tom sad u drugom..., nego ćemo
prije reći sad u ovom sad u onom....
Iz ovog malog fragmenta teksta možemo vidjeti kako i koliko je
teško prevoditi književno djelo kod kojeg prevoditelj mora uzeti u obzir sve
aspekte i značajke teksta. Nemoguće je, dakle, doslovno prevoditi književno
djelo, ne znajući njegov kontekst ili čak ne poznavajući dovoljno obilježja
gramatike i lingvostilistike izvornog, ali i ciljnog jezika. Ovo djelo ipak je
i specifično jer pripada i određenom književnom stilu, postmodernizmu.
5. Postmodernizam i prevođenje
Specifičnosti i poteškoće prilikom prevođenja pronalazimo u svim
književnim tekstovima koji pripadaju svim mogućim književnim pravcima.
Djelo koje sam ja prevodila se zbog svojih značajki može opisati kao
postmodernističko djelo. A što je to postmodernizam ili u ovom slučaju
postmodernističko djelo? Sam pojam postmodernizam označava najnoviji,
tj. zadnji veliki književni pravac koji nastaje 60-tih godina prošlog stoljeća
te se nakon toga razvija i oblikuje u europskim i američkim književnostima
(Kos, 1995: 5). Postmodernizam u tom pogledu još uvijek traje i nije do
kraja definiran u svim svojim značajkama pa se prema tome mogu pronaći
raznolike definicije ili bolje reći pokušaji definicija tog književnog pravca.
U pokušaju razumijevanja ovog književnog pravca možemo se
ponajprije osloniti na ono što najlakše možemo utvrditi, a to je samo
značenje pojma postmodernizam. On dakle u sebi sadrži izraz modernizam
i prefiks post. Prefiks post svakako označava nešto što slijedi nakon, pa bi
prema tome postmodernizam označavao književnost koja vremenski slijedi
modernizmu te bi njezina glavna karakteristika bila ta da nije modernistička
(Kos, 1995: 19). No, kako Kos nadalje obrazlaže, tu nailazimo na prve
153
probleme jer bi to značilo da postmodernizam označava bilo koju i bilo
kakvu književnost koja vremenski dolazi nakon modernizma, što znamo da
nije slučaj. U složenici post-modernizam se, dakle, ne radi samo o oznaci
vremenskog položaja književnosti koja se javlja nakon modernizma, već se
radi o književnom pravcu koji proizlazi iz modernizma te tako sadržava i
bit moderne, no ta je bit ujedno i promijenjena, oslabljena ili čak negirana.
Postmodernizam se iz te perspektive može razumjeti kao modernizam-nakon-modernizma (Kos, 1995: 21, 22). Treba naglasiti i to da iako
se često koriste kao sinonimi, pojmovi postmoderna i postmodernizam ne
znače isto. Pojam postmoderna je širi, opsežniji i nadređen, dok je pojam
postmodernizam kao poseban književno-umjetnički pravac uži, konkretniji
i podređen (Kos, 2005: 25).
U proučavanju književnog postmodernizma bitno je odrediti značajke
tog pravca koji se najčešće objašnjava upravo u razlici prema modernizmu.
J. Kos (1995: 51) potvrđuje tezu da se postmodernizam može objasniti
razlikom prema modernizmu jer on više nije poput moderne ograničen
tradicijom, sistemima, normama i vrijednostima, no uvelike je ta razlika
obilježena i „prezentnošću“. Književni postmodernizam dovodi u pitanje
istinitost neposrednog iskustva, istinitost subjekta, istinitost jezika kojim
govori jer sve to može biti samo konstrukcija, čija istinitost je sada još samo
prividna, a ne uistinu „prezentna“ kao što je bila u modernizmu. Nadalje, u
postmodernizmu je uočljivo udaljavanje od neposredne istinitosti doživljaja
i svijesti subjekta, odmak od osobne neposrednosti, autobiografičnosti i
biografičnosti, što bi značilo da je u tim točkama postmodernizam oslabio,
reducirao ili čak ukinuo temeljnu karakteristiku modernizma (Kos 1995:
54). Takvim značajkama može se pridodati i metafikcija (Kos 1995: 65,
66) to jest pripovijedanje koje je autorefleksivno, dakle, ono koje osvještava
svoje postupke, naglašava fiktivnost svojih likova i time potkopava
čitateljevo povjerenje u neproblematičnost svijeta kojeg stvara književnost.
Metafikcija je zato bitna značajka postmodernizma, nekima čak u toj mjeri
da izjednačavaju ta dva pojma i koriste ih kao sinonime. I sam A. Blatnik,
primjerice, piše knjigu Papirnati Labirinti. Vodič za autostopere kroz
američku metafikciju i njezinu okolicu (2001) gdje već u naslovu, ali i
kasnije u knjizi (2001: 13) saznajemo da Blatnik upotrebljavajući pojam
metafikcija misli upravo na prozu u vrijeme postmodernizma. Daljnja
karakteristika je ta da postmodernisti ne moraju nužno stvarati književnost
iz vlastitih autorskih doživljaja kao što je to slučaj u modernizmu već im
154
se otvara mogućnost da iznova, iako u novom obliku, stvarajući prividnu
istinitost, koriste motive, teme i ideje prijašnjih književnih pravaca.
Postmodernizam je, dakle, legitimni nasljednik modernizma (Kos, 1995:
78), iz njega se razvio, no pritom se od njega razlikuje te se okreće
književnim pravcima koje je modernizam negirao. Postmodernizam se
vraća tradiciji ne zato da bi je oživio, već zato da bi njenim gradivom
utjelovio svoju umjetničku ideologiju i praksu. Solar također piše (2005:
159) da postmodernisti često posežu za tradicijom legendi i mitova, no
pritom je bitan postupak da se cjelokupna tradicija dovede na istu razinu:
sve je, naime, podjednako vrijedno prepričavanja. Čitav niz postmodernih
pisaca u manjoj ili većoj mjeri, izravno ili posredno, slijedi poticaj da se
književnost „oslobodi“ velike problematike i da se bavi naprosto čistim
umijećem (Solar, 2005: 157). Bitna karakteristika postmodernističkih
tekstova odnosi se na činjenicu da umjesto veza sa stvarnošću (na kojima
se temelji realizam) daju prednost vezama s književnošću, to jest „intertekstualnosti“ (Kos, 1995: 114, 115). Dakle, postmodernizam se više
oslanja na prethodnu književnu tradiciju nego na autorovo životno iskustvo,
ne prepoznaje empiričku istinitost već je unosi u svoja djela putem intertekstualnosti.
S obzirom na to da postmodernizam nije tema mog diplomskog rada,
ovdje sam se ograničila samo na dio te kompleksne i još uvijek nedovoljno
definirane problematike. Zbog toga sam i istaknula samo neke od
mnogobrojnih značajki te samo neke postupke književnog postmodernizma.
Vidljivo je, međutim, da većinu tih postupaka, ako ne i sve, koristi upravo
Andrej Blatnik u svom romanu Plamenice in solze. J. Kos ovo djelo
svrstava u metafikcijske romane zbog očite povezanosti s metafikcijom te
u „veristični“ tip postmodernističkog djela koji se neposredno oslanja na
popularne, masovne žanrove (1995: 107, 115). Očito je, dakle, da Blatnik
koristi intertekstualnost i metafikciju u što se može uvjeriti svaki čitatelj, a
koristi i fusnote, igru riječima, neologizme. Pomoću svih tih postupaka koje
sam navela i koji su u velikoj mjeri pokazatelji da je djelo koje prevodim
postmodernističko, Blatnik pokazuje svoje umijeće pisanja, on se bavi
‘samo’ pisanjem, a ne prenošenjem vlastitih, doživljenih iskustava. Puno
je teže, naravno, prevesti jedan takav jezik koji u svojoj igri ne poznaje
nikakva pravila o autentičnosti, izvoru, istini ili laži, unutar samog teksta,
dakako, nego onaj tekst koji je pisao autor koji je prenositelj vlastitih
spoznaja. Iako je prevođenje takvog djela dodatna otegotna okolnost, time
155
je i taj proces veći izazov za onu vrstu prevoditelja koji, kao što sam ranije
spomenula, teži prenošenju duha jezika s kojeg prevodi te koji nastoji u
svakom slučaju prenijeti i autorovu namjeru.
6. Problemi prevođenja postmodernističkog djela
Ovdje treba spomenuti na koje sve probleme nailazi prevoditelj prilikom
prevođenja postmodernističkog djela, a to mogu jedino ako navedem
specifične primjere svog konkretnog prijevoda. Prevodeći dio romana
Plamenice in solze najveće probleme mi je stvarao način na koji se autor
igra jezikom, lažni prijatelji između hrvatskog i slovenskog, neologizmi,
riječi koje se rijetko koriste u slovenskom pa zato nisu baš ni poznate
slovenskim čitateljima (to su leksički problemi mog procesa prevođenja)
te namjerno ‘pogrešno’ upotrebljavanje slovenske gramatike (gramatički
problemi). Iako se takvi problemi mogu kategorizirati kao leksički i
gramatički, ta podjela ipak nije moguća u potpunosti jer jedno uvjetuje
drugo. Najbolji primjer za to je igra riječima: iako je to leksički problem,
pri prevođenju igra riječima često nužno zahtijeva i promjenu gramatičkih
obilježja.
Prvo ću citirati slovenski tekst, a onda navesti svoj prijevod.
6. 1. Igra riječima u izvornom tekstu
Autor se igra slovenskim jezikom koristeći riječi koje imaju dvojako
značenje, no u hrvatskom se ta igra riječima gubi jer hrvatski jezik nema
adekvatne riječi koje bi označavale isto što i one u slovenskom.
Primjer A: zapisniki – tu riječ sam objasnila već ranije
Primjer B: igralec
•
„Stvar je preprosta,“ pohiti igralec, „občudovati sem moral vaš
dovršeni nastop, s katerim ste oplemenitili našo predstavo. Ne zatrjujejo
zaman, da zna resnični igralec tudi iz stranske vloge ustvariti nepozabno
mojstrovino...“
•
„Stvar je jednostavna“, požuri glumac „morao sam se diviti vašem
savršenom nastupu kojim ste oplemenili našu predstavu. Ne uvjeravaju nas
uzalud da istinski glumac i sporednom ulogom zna ostvariti nezaboravno
remek-djelo...“
156
U prvoj rečenici riječ igralec označava tenisača, ali ujedno tenisača koji
glumi da igra tenis u predstavi uličnog kazališta, što saznajemo, naravno, iz
ranije spomenutog u tekstu, dakle iz konteksta. U drugoj rečenici ista riječ
odnosi se, jasno je, na glumca. U slovenskom ta igra riječima funkcionira
jer riječ igralec označava i osobu koja nešto igra, ali i osobu koja je glumac,
no u prijevodu na hrvatski se ne možemo na taj način igrati jezikom zato što
se za ta dva pojma u hrvatskom jeziku koriste različiti leksemi. S obzirom
na to da moramo birati hoćemo li u prvom slučaju odabrati riječ tenisač ili
glumac, ja sam se odlučila za riječ glumac jer mi se činilo da je upravo to
značenje na koje ukazuje autor (tenisač koji glumi da igra tenis zapravo je
glumac).
Primjer C: pust – lovopust
•
„V takšnih časih celo med pustom lovopusta ni.“
•
„U takvim vremenima čak ni za vrijeme poklada nema zabrane
lova.”
Ovdje je jasno da baš i nema drugih mogućnosti za prevođenje riječi
pust i lovopust. Tu se u potpunosti gubi igra riječima iz jednostavnog
razloga - naime, razlike u leksiku između slovenskog i hrvatskog jezika.
6. 2. Lažni prijatelji
Lažni prijatelji, dakle riječi koje su iste u slovenskom i hrvatskom, no
nemaju isto značenje, čest su problem pri prevođenju tekstova sa slovenskog
na hrvatski i obrnuto. Određene lažne prijatelje lako je prepoznati, dok
drugi stvaraju više problema. Navest ću samo neke primjere.
Primjer A: priča
•
„...in se pri tem skliceval na neobstoječo pričo po imenu Woland...“
•
„...te se pritom pozivao na nepostojećeg svjedoka imenom
Woland...“
Primjer B: madež
•
„...kako je tam resnično ležala njena službena pištola, skrbno
naoljena, da je kljub koži, v katero je bila zavita, puščala mastne
madeže na čipkah.“
157
•
„...kako je tamo zaista ležao njen službeni pištolj, brižno
namazan uljem koji je usprkos koži u koju je bio umotan puštao
masne mrlje po čipki.“
Primjer B: ogledovališče
•
„Zato se govori, da je, ko nekega dne Konstantina opazijo v
znamenitem ogledovališču, sklenjeno, da je bilo dovolj čakanja,
dovolj dovoljevanja.“
•
„Zato se govori, kad jednog dana Konstantina uoče u poznatom
razgledavalištu, da je odlučeno da je bilo dovoljno čekanja,
dovoljno dozvoljavanja.“
Primjer C: snaga
•
„To je južna kultura,“ reče moški, „tu so kriteriji snage nekoliko
nižji.“
•
„To je južna kultura“, kaže muškarac, „ovdje su kriteriji čistoće
nešto niži.“
Primjer D: obraz
•
„Nato: slika z Akademije. Konstantinov bledi obraz je lepo
raspoznaven med kopico drugih, nanagloma nagnetenih v zajem
iskala fotoaparata.“
•
„Zatim: slika s Akademije. Konstantinovo blijedo lice je lako
prepoznatljivo među gomilom drugih, na brzinu naguranih u
kadar tražila fotoaparata.“
U svim ovim primjerima vidimo da se riječi priča, madež, snaga, obraz
iako svakodnevno korištene u hrvatskom jeziku, ovdje odnose na nešto
sasvim drugo. Dakle, te riječi postoje u slovenskom i u hrvatskom, ali
nemaju ista značenja.
Primjer C: teleskalnik
•
„...noč in dan so v uradih Nove inkvizicije po vsem svetu ropotali
obveščevalni teleskalniki,...“
•
„...danonoćno su u uredima Nove inkvizicije po cijelom svijetu
lupali obavještajni telemetri,...“
Primjer D: malobrižnež
•
„Svetlana se zazre v predmet na njegovi razprti dlani, na potlačeni
pločevinasti oval, rdečo pločevinko pijače z belo vijugo, ki jo je po
vsem sodeč kak malobrižnež izpito brez pomisleka odvrgel.“
•
„Svetlana se zagleda u predmet na njegovu otvorenom dlanu,
u plosnati limeni oval, ispijenu crvenu limenku pića s bijelom
vijugom, koju je, prema svemu sudeći, neki malobrižnik bez
razmišljanja odbacio.“
6. 3. Neologizmi
Autor djela A. Blatnik koristi u svom djelu puno neologizama, tj. izmišlja
nove riječi i ubacuje ih u tekst. Te riječi, s obzirom na to da su izmišljene,
možemo prevesti samo izmišljanjem riječi i u hrvatskom slijedeći tako
autorovu namjeru. Primjera neologizama ima puno pa ću navesti samo
najzanimljivije.
Primjer A: skritizadaj
•
„...drugim se je spet v sanjah prikradla misel, da je Woynovski
postal skritizadaj, bitje, ki ga omenjajo pripovedi drvarjev
Wisconsina in Minnesote, čeprav ga ni videl še nihče, kajti človeku
se skritizadaj vselej skrije za hrbet.“
•
„...drugima se opet u snovima ušuljala misao da je Woynovski
postao izaskriven, biće koje spominju pripovijesti drvosječa
Wisconsina i Minnesote, iako ga još nitko nije vidio jer se
izaskriven uvijek sakrije iza leđa.“
158
Primjer E: biografeta
•
„Edina opomba na Konstantinovi biografeti, ki se ne zdi nevažna,
je prihajala od vzgajališčnega rodovničarja.“
•
„Jedina napomena na Konstantinovoj biografeti koja se ne čini
nevažna dolazila je od strane genealoga iz Odgajališta.“
6. 4. Rjeđe korištene riječi u slovenskom
U ovim slučajevima autor koristi riječi koje ne razumiju svi izvorni
govornici, a rjeđe ih pronalazimo i u slovenskim tekstovima. Upravo zato
je te riječi također teško prevesti na hrvatski.
159
Primjer A: valpti
•
„In ko so valpti NI-je potrkali na vrata njegove študijske sobe, so
jih pričakale gole stene;...“
•
„A kad su velikodostojnici NI-je pokucali na vrata njegove
studentske sobe dočekali su ih prazni zidovi;...“
Imenica valpti rijetko se pojavljuje u slovenskom jeziku. Doslovno
označava osobu koja je nadzirala potlačene u doba feudalizma, no u
današnjem slovenskom gubi to izvorno značenje te se češće koristi kao
riječ velikodostojnici, moćnici.
Primjer B: naraščajnik
•
„...s pogledom nanagloma oceni prtljago, tleskne s prsti, ragazzo!
zakliče, in že je mogoče slediti naraščajniku, ki oprtan s signorinimi
kovčki sopiha po ozkem stopnišču navzgor - ...“
•
„...brzim pogledom procijeni prtljagu, zapucketa prstima, vikne
ragazzo! i već može slijediti pripravnika koji sopće penjajući se po
uskom stubištu natovaren signorinim torbama - ...“
Imenica naraščajnik je homonim i ima dva značenja u slovenskom:
jedno je osoba koja se priprema za određeni poziv, dakle pripravnik, a jedno
je osoba koja je naše generacije, naraštajac, vršnjak. U ovom primjeru jasno
je da se misli na pripravnika. Ova riječ može se shvatiti i kao lažni prijatelj.
6. 5. Personifikacija neživoga
Ovakvih primjera nalazimo puno u djelu „Plamenice in solze“. Autor
namjerno koristi ‘pogrešnu’ gramatiku pridavajući neživim stvarima
ljudske osobine i koristeći ih u aktivu pa tako takve rečenice zvuče čudno i
na slovenskom. Jedan takav primjer već sam ranije spomenula (zapisniki).
U prijevodu treba prenijeti autorovu namjeru, iako to ne zvuči dobro. Veći
problem će to predstavljati čitateljima prijevoda jer se oni neće služiti
izvornikom pa će najvjerojatnije misliti da je prevoditelj pogriješio.
Primjer A: jasnovidnost
•
160
„Konstantin jim je preprosto podtaknil dvoumno sprevrženost in
o izjemni jasnovidnosti, ki je napovedovala nujnost nastanka Nove
inkvizicije...“
•
„Konstantin im je jednostavno podvalio dvosmislenu izopačenost
te više ne može biti govora o izuzetnoj jasnovidnosti koja je
najavljivala nužnost nastanka Nove inkvizicije…”
Primjer B: pripombe
•
„...kaj ne dokazuje tega, so namigovale zlobne pripombe,
tudi nenačrtovani samomor upravnice izsledniškega oddelka,
zadolženega zanj, Svetlane A.,...“
•
„ne dokazuje li to, aludirale su zlobne primjedbe, i neplanirano
samoubojstvo upraviteljice isljedničkog odjela, zaduženog za
njega, Svetlane A.,...“
Primjer C: fotografija
•
„Zadnja znana fotografija je Woynovskega zabeležila na
Akademiji;...“
•
„Posljednja poznata
Akademiji;...“
fotografija
Woynovskog
bilježi
na
7. Zaključak
Zaključno možemo reći da se potvrdilo ono što je rečeno u uvodu –
književni prijevodi vrlo su specifični, a problematika koju nose sa sobom
slojevita je i višeznačna. Prilikom prevođenja književnog djela potrebno je
obratiti pažnju na prilagođavanje gramatičkih obilježja i lingvostilističkih
postupaka jeziku na koji se prevodi s naglaskom na tome da očuvanje
stranog i kulturno drugačijeg pridonosi očuvanju kulturalne različitosti.
Treba imati na umu da je prevoditelj ipak prije svega čitatelj, tako da
on može prevoditi samo značenje koje je oblikovao sam na temelju
svog čitanja i interpretacije. Kako bi prijevod ostao ‘vjeran’ izvornom
tekstu, prevoditelji moraju prenijeti namjeru teksta te ju tako prezentirati
čitateljima drugih i drugačijih jezično-kulturnih zajednica.
Primijećeno je i pokazano, također, da su postmodernistička književna
djela osobita u svom stilu prenošenja te namjere. Kako Blatnik u svom
romanu koristi mnogobrojne značajke postmodernizma možemo ga lako
svrstati u taj književni pravac koji i uz mnoge pokušaje definiranja nije
jednostavno shvatljiv za čitatelje. Time i prijevod takvog djela postaje
višeznačan i može dovesti do toga da prevoditelj lako napravi neke
značenjske pomake, ako nije dovoljno duboko ušao u problematiku samog
djela.
161
Sve ovo što sam navela na prethodnim stranicama zapravo je bio samo
uvod u glavninu mog diplomskog rada, a to je prijevod dijela romana
Plamenice in solze. Pripremajući taj prijevod nije mi bilo dovoljno samo
konzultiranje s rječnikom ili mentoricom, već je bio potreban i jedan drugi
vid shvaćanja i prevođenja takve književnosti. Sve u svemu pokazalo
se da prevođenje ni po čemu nije jednostavan zadatak, a prevođenje
postmodernističkog djela, pri čemu mislim, naravno, upravo na ovo djelo,
nije samo prevođenje. Pokušavajući što točnije reći ono što je autor napisao
na slovenskom i što točnije prenijeti njegovu namjeru, uvidjela sam upravo
ono što U. Eco piše – prijevodi mogu prenijeti samo otprilike isto, a nikad
isto. Literatura
1. Bajec, Anton i sur., ur. (1997) Slovarslovenskegaknjižnega jezika.
Ljubljana: DZS.
2. Blatnik, Andrej (2004 remiks) Plamenice insolze. Ljubljana: DZS,
Zbirka slovenska zgodba; knj. 44.
3. Blatnik, Andrej (2001) Papirnati labirinti. Vodič za autostopere kroz
američku metafikciju i njezinu okolicu. Zagreb: Henacom.
4. Eco, Umberto (2006) Otprilike isto. Zagreb: Algoritam.
5. Grosman, Meta (2004) Književnost v medkulturnem položaju:
Ljubljana: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete.
6. Jurančič, Janko (1986) Slovensko-hrvatskosrbskislovar. Ljubljana:
Državna založba Slovenije.
7. Jurančič, Janko (1986) Srbohrvatsko-slovenski slovar. Ljubljana:
Državna založba Slovenije.
8. Kos, Janko (1995) Postmodernizem. Ljubljana: Znanstvenoraziskovalnicenter slovenske akademije znanosti inumetnosti – Inštitut za
slovensko literaturo in literarne vede.
9. Solar, Milivoj (2005) Retorika postmoderne. Zagreb: Matica hrvatska.
162
163
Odlomak iz romana Plamenice in solze Andreja Blatnika
Tisuću jezika govori, a da ne izgovara.
I sve još jest.
Tisuću jezika govori. I svaki na svoj način.
I svaki iznova, sasvim sam, od početka.
I tko želi ispričati priču, jednu samu,
sveobuhvatnu – neka s njim bude milosrđe.
Jer iz ničeg ne počinje. I sve još je.
Izrečeno. Jednako. Nepromijenjeno.
Ti, koji si grgljao, koji si se gušio glasovima,
koji si jecao, koji si govorio kako bi nanovo
sve izgovorio – jesi li znao što radiš?
Riječi okrećeš kako tebi odgovara, mijenjaš
značenja; a ipak jedno ostaje. Samo ti si,
jedini, o tebi pripovijeda priča.
I ne pretvaraj se sad, ne imenuj, jer
nema smisla, vratit će se ono što tjeraš,
ponovno, nimalo drugačije, pisano je; i nisi bio
ti onaj koji je pisao.
Konst 9, 11-18
Zapisnici su neodlučni pri spomenu njegova imena; čini se da bi
mnogima bilo draže kad bi Konstantin Woynovski posve nestao iz
sjećanja svojeg i svih budućih vremena, a ne da se njegov lik poput loše
zakopanog trupla pojavi sad u ovom, sad u onom gossipu, glasini, traču te
sad, naposljetku, o njemu progovara čak i tiskana riječ; ergo, Konstantin
postoji.
Rizične su, pak, prognoze, kome bi takvo brisanje zapravo najviše
odgovaralo; ne može se, naime, sa sigurnošću tvrditi kakav je stav
Woynovski uistinu zauzeo pri nastanku Nove inkvizicije. Na raspolaganju su
nam doduše neka nepouzdana nagađanja koja se uvijek iznova obnavljaju,
a da nas ne stignu uvjeriti u svoju vjerodostojnost; prema nekim sačuvanim
činjenicama koje pak redom svjedoče samo o dijelovima i nikada o cjelini,
prenaglo zaključuju da je Konstantin Woynovski bio zagriženi protivnik
Nove inkvizicije. Tu svoju nepouzdanu tvrdnju pokušavaju ilustrirati
navodnim nesporazumima između njega i Službene linije, a koje današnje
interpretacije nerijetko tumače znatno drugačije nego što je za očekivati
prema vanjskoj slici takozvanih činjenica.
Neki interpreti pritom upozoravaju na to da se u odnosu između
Woynovskog i Nove inkvizicije (u svakodnevnom govoru popularno
nazvane NI) radi samo o malim razilaženjima u izvedbi, a ne u samoj Ideji;
Ideja je, nastavljaju, vjerojatno, jedna te ista. Zato je i na ovom mjestu
potrebno najprije naglasiti: nema nikakvih dokaza da Woynovski već od
samog početka ne simpatizira Ideju Nove inkvizicije; možda je njegov
neuobičajen životni put samo potraga za izvornim načinom služenja toj
Ideji.
Nema nikakvih dokaza i to je, zapravo, posve razumljivo: u danima
kad je Europa gorjela krvavo crvenim trepćućim plamenom bilo je prilično
teško slijediti tog sitnog, bljedolikog muškarca, koji je s pohabanim
koferom u ruci silazio čas na ovoj čas na onoj željezničkoj postaji.
Njegov put je obično birao male gradove u Srednjoj Europi, toj
pokrajini koja naglo nestaje i koju još i dan-danas znamo samo iz priča
onih koji su pravovremeno pobjegli od njezine sudbine. Scenarij dolaska
se uvijek odvija jednako: Konstantin siđe s vlaka koji koči, i već njegov
progonitelj nemoćno promatra kako njegov zadatak nestaje u vrevi brojnih
beskućnika koji s neuglednim zavežljajima posljednje imovine u rukama
uskaču u neki od rijetkih preostalih srednjoeuropskih vlakova kako bi
pobjegli od vatrenog obzorja koje se od jutra diže na obroncima grada, na
164
165
sjeveru ili jugu, istoku ili zapadu – položaj plamena se mijenja u skladu
s geopolitičkim položajem grada, a vatra je stalno ista, kao da se radi o
jednom sveopćem požaru, a ne o mnogima.
Konstantin dolazi u grad onda kada svi odlaze iz njega. A koliko se zna,
ni u jednom gradu se ne zadržava jako dugo, svakako ne dovoljno dugo
da bi velikodostojnici Nove inkvizicije uspjeli u njegovu unajmljenu sobu
postaviti uređaje za praćenje. Konstantin, naime, po cijele dane – dva, tri,
četiri, nikad duže – ostaje u svojoj sobi; diskretan zahvat nije moguć. Zatim
odlazi. Progonitelji pak, koji se cijelo to vrijeme krijepe domaćom rakijom
i mladim lukom kako ne bi propustili pravi trenutak kada će Konstantin
ipak na kratko vrijeme napustiti svoju cameru obscuru, ne mogu zaključiti
ništa drugo nego da ga njegova ahasverska narav nemilosrdno progoni iz
grada u grad, iz jedne skromno opremljene sobe u drugu i – ne zavaravajmo
se lažnom suzdržanošću, jer, ta se karakterna crta može lako razaznati iz
skromne dokumentacije o Konstantinu Woynovskom – od jedne žene k
drugoj.
Istina, Woynovski očito nije mogao savladati pravolinijski asketizam
koji se čini tako tipičan za revolucionare1 .
Popis njegovih navodnih – izraz tako tipičan za arhive o Konstantinovu
slučaju – ljubavnica sastoji se od žena s ulice koje se daju za sitniš i kakve
poznaje svatko, pa do pratilja najuglednijih vođa. Jedna od zavidnih
primjedbi na njegov račun tvrdila je da se možda Konstantin upravo zato
tako rijetko spominje u Zapisnicima Nove inkvizicije koji su poznati po
svojoj opsežnosti: sve žene svijeta bile su na njegovoj strani2.
Tajna njegove privlačnosti istražitelje je zaista natjerala na razmišljanje:
Woynovski baš i nije bio ogledni primjer idealnog ljubavnika s naslovnica
1
Napomena urednika materijala: Taj pojam vjerojatno ne možemo koristiti za Woynovskog prema
mišljenju vremena koje se ugledalo na definiciju Objave novog uređenja u kojoj je zapisano: „Tko nije
s nama, protiv nas je, revolucionar je …“ I kasnije: „Revolucionari koji ne prihvaćaju diktat povijesne
nužnosti te se izmiču oblicima Nove inkvizicije …“ Upotrebljivije je starovjekovno razumijevanje pojma:
revolucionar je „borac za napredak“ (FV 620/10; VST 1002/5 stavlja to objašnjenje, doduše, na drugo
mjesto, dok prvonavedeno, „aktivist, borac u revolucionarnom pokretu“, ne nudi ništa upotrebljivo. Tko
tumači drugačije, u zabludi je.
2
Napomena pisca poglavlja: Ovdje se, dakako, radi o pretjerivanju, no ono je razumljivo – u očima
prosječnog promatrača koji je najvjerojatnije izrekao te riječi , lezbijke i feministice koje nisu zastupale te
unitarističke tendencije se već per definitionem ne smatraju punopravnim ženama.
166
ilustriranih časopisa, njegovo bljedunjavo lice prekrivale su bubuljice što
zasigurno možemo pripisati neredovitoj i ne nabolje probranoj prehrani.
Način života vječitog putnika i nije dozvoljavao puno više od sendviča
sa senfom, pojedenih na brzinu na stajalištima uz cestu. I ako bi ishitrena
mašta pretpostavljala da je tjelesne nedostatke takve vrste nadomještao
na neki drugi, možda presudniji način, moramo ga, prema svemu sudeći,
razočarati: u razgovoru s Annie L., konobaricom u mliječnom restoranu
na europskom Sjeveru, zabilježeno je i njeno iskreno priznanje da je
Konstantin nije znao primjereno zadovoljiti ili, ako navedemo riječi te
besramne žene: „Bilo je kao da sam s desetogodišnjim dječakom.“
Istinaibog, potrebno je napomenuti da Konstantin za vrijeme školovanja
nije bio osobito popularan među osobama suprotnog spola; detaljno
raspitivanje je čak dovelo do iznenađujućih spoznaja – Konstantin je ostao
u sjećanju samo onim djevojkama s kojima su ga povezivale studentske
zadaće, a i te su ga u pravilu doživljavale kao bespolno biće koje se snalazilo
samo među svojim knjigama i bilješkama te im i posvećivalo većinu, ako
ne i cjelinu svoga vremena. Jedna od studentica njegove Akademije svoja
je sjećanja formulirala ovako:
„Konstantin? Da, sjećam se … Zašto bi vas zanimao baš on? Bio je
kao da je došao iz nekakve stare komedije o studentskom životu, ma znate,
tip, koji je po cijele dane zakopan u svojim knjigama i nešto bilježi, a sa
stvarnim životom nema nikakvog dodira. Da, puno nas cura je jako htjelo
zgrabiti ga između nogu i primiti ga za ono, zanimalo nas je što bi onda
napravio, bi li opet pobjegao u svoje skripte ili što? No, koliko ja znam,
nijedna to nije napravila, tako da zapravo uopće nismo znale ima li stvarno
kurac …“
Nadom nas nimalo više ne ispunjavaju škrti, a nerijetko čak i proturječni
podaci o Konstantinovu životu da će se nekad „misterij Woynovski“ – kako
se jednom ironično, ali ne bez gorčine, nemoćno izrazio jedan od ovlaštenih
nadziratelja njegove sudbine – u cijelosti objasniti. Neki stručnjaci su
čak skloni mišljenju da i rasprava s kojom je Konstantin diplomirao na
Akademiji masovnih psihoza, nije ništa drugo nego spretna krivotvorina,
apokrifni tekst. Ako bi se takva zaključivanja pokazala utemeljenima, sud
o „neusporedivoj arogantnosti“, koji je o Woynovskom prvi izrekao vatreni
proučavatelj njegova života i rada, doktor Klopkin, a nakon njega prihvatili
mnogobrojni nedomišljati epigoni, izgubio bi svoj glavni argument.
167
Onda bi, naravno, sve rasprave o značajnoj rečenici „... kako je već
poznato iz klasične filozofije, društvena svijest određuje društvenu bit,
ergo: dobra produkcija ‘umjetničkog’ znači i materijalno blagostanje
…“ morali smatrati bespredmetnima jer onda otpadaju sve ‘ontološke’,
‘hermeneutičke’ i ‘ksenofobne’ interpretacije. Spomenutu rečenicu si u
tom slučaju možemo najprimjerenije objasniti kao pomoćno sredstvo
za testiranje budnosti Čuvara mišljenja; Konstantin im je jednostavno
podvalio dvosmislenu izopačenost te više ne može biti govora o izuzetnoj
jasnovidnosti koja je najavljivala nužnost nastanka Nove inkvizicije upravo
onda kad su u vladinim kabinetima počele kružiti prve glasine o njoj.
Pri jednakom izražavanju općeg zaustavljaju se i rijetki dokumenti koji
o Woynovskom ne govore puno, ništa više od poznatih činjenica njegove
biografije: da je bio jedno od Djece rata, jedan od onih mnogobrojnih
napuštenih kojima nije bilo moguće otkriti podrijetlo te koji su prisilili
jednog konzervativnog izaslanika u palači Ujedinjenih naroda da se založi
za ponovno uvođenje neutronske bombe i da predloži poništenje sporazuma
o ratovanju klasičnim vojnim sredstvima. „Zar nije više humano“, ispitivao
je domišljat muškarac, „da Rat do kraja ostvari ono što je njegov cilj i da ne
ostavlja za sobom ne-do-kraja mrtve, oslabjele in nemoćne koji se nikako
ne mogu snaći sami i zaživjeti, iako su preživjeli?!“
Najprimjereniji izraz za zajedničku oznaku dokumentacije i svjedočenja
o Konstantinovu životu i radu nesumnjivo je nepouzdanost. Kad se
Woynovskom, nakon njegova nestanka iz studentskog naselja, gubi trag,
o njemu u pravilu izvještavaju samo osobe sumnjivog moralnog profila,
pojedinci koji predstavljaju sam rub socijalne tolerancije; pragmatično
objašnjenje da su ti ljudi jednostavno tipični predstavnici krugova u kojima
se nakon sveučilišne diplome Woynovski kretao, vjerojatno nije pogrešno,
no savjesnog istražitelja, na žalost, ne može zadovoljiti. Nedostatak tih
izvještaja je, između ostalog, i u tome što referenti često upotrebljavaju riječi
poput ‘zapravo’, ‘recimo da’, ‘možda’, različite pogodbene i druge modalno
obojane rečenične primjere. Takva je i struktura njihovih pisanih izjava; taj
jezik, ako navedemo izjavu lingvista koji je stručno pregledao zbir izjava,
„upućuje na elemente distance, proizvoljnosti, odnosno hipotetičnosti, te
blage ironične skepse“. Sljedeći, pak, presudan nedostatak, jest taj da je
kontakt tih ljudi s Woynovskim bio tako kratkotrajan da zapravo o njemu
izriču samo atomistička opažanja; ili, drugim riječima, ne govore ništa,
barem ne išta upotrebljivo. Može se čuti čitava lepeza takvih izjava koje se
protežu sve od tvrdnje ‘bio je uistinu jedinstven čovjek’ pa do mišljenja da
Woynovski ‘nije bio baš jedan od onih koji ostaju u sjećanju’; sve jednako
neosobno, općenito i proizvoljno, same izjave koje bi mogle govoriti o
Konstantinu Woynovskom upravo toliko koliko i o bilo kome drugome; i
treba priznati da dr. Klopkin nije pretjerivao kad je njihovu razinu nazvao
‘izricanje opće istine o bilo kome’.3
Sporazum je ostao. A ostala su i Djeca rata kojima je majku, oca,
bližnje, školu, krov nad glavom, nadu i smisao života (tu kompleksnu
sintagmu možemo zamijeniti adekvatnijom tautologijom velikog mislioca:
Majka-Domovina-Bog) predstavljalo ovo ili ono Odgajalište. Život je
ovdje imao svoj raspored koji bi ukratko mogla opisati svaka istraga o
Konstantinovoj biografiji, ali od toga ne bi bilo veće koristi. Pa i suhoparne
ocjene iz godina školovanja govore samo to da je Konstantin bio marljiv,
bistar i prilagodljiv učenik – a zbroj tih osobina bio je dovoljan za kasniji
upis na Akademiju. Jedina napomena na Konstantinovoj biografeti koja se
ne čini nevažna dolazila je od strane genealoga iz Odgajališta. On prilikom
Konstantinova prijema utvrđuje:
3
Napomena urednika materijala: Ako bi netko želio provjeriti, svjedočenja su sačuvana u Zapisnicima;
iako nisu rekla ništa upotrebljivo o Woynovskom, progovorila su o svjedocima i zato je odlučeno da
se sačuvaju. Stručna ekspertiza je zabilježila da je ‘njihova vrijednost u otkrivanju označitelja, a ne
označenog’.
168
„Br.: 447586. Spol: muški. Dogovorena starost pri prijemu: točno dvije
godine. Izvor (biološki) čini se da iz pokrajine nekad zvane Srednja Europa
(ex), približno iz dodirne točke Orijenta i Okcidenta. To, da je Okcidentalac,
svjedoči svjetla boja puti, odsutnost masnih jastučića, karakterne crte
(miran, povučen). To, da je Orijentalac, poroznost kože, vlasište. Lubanja
još nije konačno definirana, bliže Okc. (fonološki): govori malo, jezik
fonetski artikuliran, ali nerazumljiv. Najčešći izrazi ma-ma i tha-ta; za prvi
nema sumnje, a i drugi je vjerojatno izraz za roditelja. način govora tvrd,
ali s povremenim palatalima. Predloženo ime (obiteljsko): obiteljsko ime
kvadranta SV 1 - - Woynovski - - (osobno): po karakternim osobinama - Konstantin - -.“
Sve godine prvostupanjskog školovanja, kao i akademskog studija sa
svojom dokumentacijom, daju do znanja da je Konstantin u svim zadaćama
i testovima napisao upravo ono što su profesori htjeli, bilo da se radilo
o općoj meditaciji na temu štetnosti i koristi nepismenosti u odnosu
Čovječanstva prema Društvu i obrnuto, ili o uskom specijaliziranom
169
istraživanju o stupnjevitoj ekstatičnosti u nekim azerbejdžanskim
plesovima koje, dakako, nije značilo ništa onome koji nije razlikovao tar i
kemanču - a takvi su zapravo svi Europljani. Prijeloman je bio tek njegov
diplomski rad, pronicljivo nazvan Kako služi umjetnost, iz kojeg smo već
naveli karakterističan citat; u njemu je Konstantin udžbeničkom sažetošću
pokazao koliko veza između predmeta njegova studija i umjetničkih
praksi može biti obećavajuća te istodobno naznačio smjernice za buduću
upotrebu masovnih psihoza kod svakidašnjih i posebnih artizama. To je
obećavalo: odmah nakon stečene diplome Konstantin je dobio prvi posao i
nije pogrešno mišljenje da bi to bio tek prvi kratkotrajan korak u blistavoj
karijeri.
izraditi sliku studentske sobe od količine papira koja bi se pri odlasku
mogla strpati u srednje veliku aktovku; i činjenica da Konstantin nije htio
prihvatiti svoj radni zadatak neke je već uvjerila u to da je sposoban i za
druge neshvatljive poteze. Nekima se takvo objašnjenje ipak činilo previše
papirnatim, a boljeg nije bilo, i Konstantin je nestao.
Isljednici su na raspolaganju imali nekoliko fotografija koje su
bacale u očaj one koji su znali da biti, znači biti fotografiran:
Čuvari mišljenja su odredili da Konstantin usmjerava djelovanje
uličnih svirača koji su se okupljali u Karljohanovoj ulici u Gradu crvene
kuće. Kasnije se pojavilo mišljenje da se Konstantinu taj nezahtjevni
zadatak činio jednostavno preskromnim za njega; nije prošlo, naime, ni sat
vremena od potvrde prijama poziva kad je Ured za raspoređivanje primio
Konstantinovu jednostavnu obavijest: „Dobio raspoređenje. Ne zanima
me. Otkazujem suradnju. Woynovski.“ A kad su velikodostojnici NI-je
pokucali na vrata njegove studentske sobe dočekali su ih prazni zidovi;
nestalo je sve, namještaj, opsežna studentska knjižnica, garderoba, sve.
Tajna naglog iseljenja pokrenula je niz drugih. Izgledalo je kao da je papirić,
istrgnut iz bilježnice i ispisan bezličnim tiskanim slovima, ostao posljednji
dokaz da je postojao nekakav Woynovski; čak ni za njega nije bilo jasno
je li ga stvarno napisao Konstantin sam ili ga je možda na njegovu (ili čak
na vlastitu!) inicijativu predao netko drugi te mu tako omogućio da može u
miru obaviti svoj neobjašnjivi odlazak.
Neki nestrpljivci su na brzinu sklepali odgovor: sjetili su se da su na
Konstantinovoj polici s knjigama vidjeli knjigu o origamiju, dalekoistočnoj
spretnosti savijanja papira. Njihova teorija bila je ta da je Konstantin
polako, komad po komad, iz sobe iznio njezin inventar te ga nadomještao
uvjerljivim krivotvorinama spretno napravljenim od papira. Ionako nije
primao goste koji bi se mogli uvjeriti u to može li stolac podnijeti ljudsku
težinu ili se pod njom sruši. Stručnjaci su potvrdili da bi bilo moguće
170
171
Andrea Žvab
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
andrea_zvab@yahoo.com
Lingvostilističke analize na
temelju prijevoda romana
Balerina, Balerina Marka Sosiča
1. Uvod
U ovom radu proučavat će se lingvostilističke pojave u romanu Balerina,
Balerina Marka Sosiča te u njegovom prijevodu. Kroz analizu prikazat
će se autorov stil i njegove značajke te problemi koji se javljali tokom
prevođenja. U ovom će poglavlju biti razjašnjeni osnovni pojmovi koji će
se upotrebljavati u ostatku rada.
1.1. Stilistika
Svatko od nas neko umjetničko djelo shvaća svojim vlastitim umom,
osjećajima i jezičnim simbolima. Ono što u nama pobuđuje te osjećaje
je stil umjetničkog djela. Definicije stila su raznolike, a korijeni samog
termina sežu daleko u prošlost.
Stilistika je lingvistička disciplina koja se bavi proučavanjem stila.
Riječ stil ima dugu i slikovitu povijest, a nekoć se koristila u sasvim
drugačijem kontekstu nego danas - stil je nekad bio naziv za štapić kojim
su se u navoštene tablice utiskivali znakovi za pismo, a kasnije je taj naziv
prešao na ono što se pisalo, da bi na kraju riječ stil postala sinonim za način
na koji se pisalo1.
Sažetak: U ovom se radu na temelju primjera iz prijevoda romana
Balerina, Balerina Marka Sosiča obrađuju odnosi između bliskosrodnih
jezika i njihovih dijalekata, točnije, između hrvatskog i slovenskog jezika
te između čakavske i primorske dijalektalne skupine. Početna poglavlja
posvećena su problemima koji se javljaju prilikom prevođenja književnog
djela, navedeni su elementi o kojima prevoditelj treba voditi računa, s
posebnim naglaskom na prevođenje jezika iz iste jezične porodice.Najveći
dio rada obrađuje hrvatsku i slovensku dijalektologiju, jezičnu sliku
Istre te pregled konkretnih primjera iz prijevoda. Kroz analizu mnogih
sintaktičkih, morfoloških i leksičkih primjera prikazan je odnos između
hrvatskog sjevernočakavskog dijalekta i dijalekta kojim se služi slovenska
manjina u okolici Trsta.
Ključne riječi: lingvistička stilistika, prevođenje, sjevernočakavski idiom,
primorska dijalektalna skupina, dijalektalni izrazi
172
Danas se riječ stil svakodnevno susreće u različitim sferama života (stil
života, stil gradnje, stil mode, stil plesa…), a najšira definicija bila bi da
je to način na koji se nešto radi. Iz toga se može zaključiti da je stil u
kontekstu jezika način izražavanja određenog sadržaja, odnosno različiti
načini izražavanja istog sadržaja2 . A gdje postoji način, znači da postoji i
mogućnost izbora.
U književnom djelu izabiru se jezična sredstva, odnosno jezične
jedinice koje se mogu upotrijebiti u određenom kontekstu bez promjene
osnovnog sadržaja. Građa koja proizlazi iz tog izbora nije samo skup riječi
koje se mogu naći u rječnicima, nego se podređuje općoj jezičnoj normi te
ima svoj osnovni oblik i raspored. Prema tome, kršenje gramatičkih normi
ili mijenjanje osnovnog logičnog značenja pojma nije isto što i stilski izbor.
Tako u rečenici Budem rekao, umjesto Reći ću, ili u sintagmi Svjetovni
prvak u stolnom tenisu, umjesto Svjetski prvak u stolnom tenisu, ne vršimo
1
Antoš, A. (1972.) Osnove lingvističke stilistike. Školska knjiga. Zagreb. 1972:10
Katnić-Bakaršić, M. (1999.) Lingvistička stilistika. Open Society Institute, Center for Publishing
Development, Electronic Publishing Programe. Budapest. 1999:9
2
173
stilski izbor, nego kršimo pravila gramatičke norme, odnosno pokazujemo
nepoznavanje značenja riječi svjetski i svjetovni.
Međutim, kad je riječ o stilu i jeziku književnog djela granice se
pomiču, pa je izbor moguć i izvan okvira standardne upotrebe, izvan okvira
onog što smatramo normom. Zato ono što npr. gramatički, semantički ili
sintaktički gledano neće imati smisla (u ovom se kontekstu zanimljivo
prisjetiti slavne rečenice Noama Chomskog Bezbojne zelene ideje bijesno
spavaju koja je gramatički i logički potpuno ispravna, a semantički nema
smisla), pjesniku će biti inspirativno; a glavni su dokaz ove tvrdnje stilske
figure (metafora, inverzija, i dr.) koje se zasnivaju na kršenju mnogih normi
standardne upotrebe jezika.
Prema nekim teorijama3 stil i značenje su ekvivalentni, a svaka
promjena u formi iskaza nužno mijenja i sadržaj. No, s obzirom na to da
potpunih sinonima u jeziku nema i da svaki unosi promjene u značenjskom
i stilističkom nivou, može se zaključiti da je stil odvojiv od sadržaja, ali ne
i od značenja (koje je mnogo širi pojam od sadržaja).
1.2. Lingvistička stilistika
Prije formiranja lingvostilistike, naročito prije formiranja teorije
funkcionalnih stilova, pojam stil najčešće se vezao za nekog književnika ili
grupu književnika, a prema mnogim autorima stil se može promatrati samo
na individualnom nivou.
Već je spomenuto da se znanost koja se bavi proučavanjem stila zove
stilistika, a lingvistička stilistika, na čijoj će se analizi ovaj rad temeljiti,
usmjerena je na proučavanje prirodnog ljudskog jezika kao sistema znakova
koji ima svoju strukturu i svoje podsisteme. Drugim riječima, lingvistička
stilistika proučava osobine teksta na planu sintakse, semantike, leksika,
fonetike, morfologije, grafije i diskursa4.
Osnovna jedinica lingvističke stilistike je stilem, odnosno jedinica koja
nosi određenu stilsku informaciju. S obzirom na jezično polje na kojem
se ostvaruju razlikujemo više vrsta stilema: sintaksostilem, semantostilem,
3
4
Ibidem, str.10
Antoš, A. (1972.) Osnove lingvističke stilistike. Školska knjiga. Zagreb. 1972:12
174
leksikostilem, fonostilem, morfostilem, grafostilem i tekstostilem. Kod
proučavanja stilema za stilistiku je važan faktor predvidljivosti, odnosno
nepredvidljivosti jezične jedinice u nekom tekstu. Što je odstupanje
od norme veće, to jači efekt oneobičavanja (pojam koji su uveli ruski
formalisti), a time je i stilogenost neke jedinice veća5. Kad se kaže da je
jezična jedinica stilogena, odnosno stilski obilježena, to znači da ona sadrži
dodatno obilježje, dodatnu stilsku obavijest, za razliku od ostalih jedinica
koje su stilski neutralne.
Za ovaj rad važne su grane lingvističke stilistike koje se bave sintaksom,
morfologijom i leksikom. Poseban naglasak bit će na dijalektu, tj. na
usporedbi dvaju dijalekata te na prevodilačkim finesama, čime se bavi
prevodilačka stilistika.
1.3. Prevodilačka stilistika
Prevoditeljeva je zadaća teška i zahtjevna. Prevoditi je, kao što to Umberto
Eco objašnjava u svojoj knjizi istoimenog naziva, reći otprilike istu stvar
na nekom drugom jeziku. No prevoditelj ne smije smetnuti s uma činjenicu
da „često samo jedna izostavljena riječ pokvari cijeli izražaj, a time i
misao; da promijenjeni red riječi izblijedi sliku; da dodani slog u stihu
pokvari ritam; da izostavljeni ili umetnuti veznik u versifikatorske svrhe
može srušiti svu ljepotu stiha – moramo zaključiti da ne možemo uočiti
ljepotu izražaja u prijevodu prije nego uočimo ljepotu izražaja u originalu;
a uočiti ljepotu originala može samo onaj, koji je svjestan da pisac nije
slučajno nizao riječi i konstrukcije, nego boreći se s različitim izrazima,
odlučio se na jedan, određeni, koji je odgovarao najbolje misli čitavog
djela i određenog odlomka. I samo onaj prevoditelj, koji gleda u originalu
sve dijelove izražaja kao dijelove umjetničke cjeline, koju on ne smije
povrijediti u prijevodu, može, ako pozna dva jezika, osjetiti umjetničku
vrijednost i originala i svoga prijevoda“.6
Iz prethodnog odlomka možemo vidjeti o čemu se sve mora voditi
računa pri prevođenju nekog književnog teksta. Objašnjena je dubina u
koju prevoditelj mora zaroniti i što sve treba učiniti da bi prijevod kojim
se bavi bio čim vjerniji originalu, da bi čim više „tekao“, a sam prevoditelj
da bi na kraju, ironično, postao nevidljiv. Nevidljivost je termin koji
5
Katnić-Bakaršić, M. (1999.) Lingvistička stilistika. Open Society Institute, Center for Publishing
Development, Electronic Publishing Programe. Budapest. 1999:12
6
Guberina, P. (1967.) Stilistika; Zavod za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 1967:59
175
upotrebljavaju mnogi autori (npr. Petar Guberina u Stilistici i Lawrence
Venuti u L’invisibilità del traduttore), a odnosi se na lakoću kojom
čitamo neki prijevod, što znači da čim je prijevod tečniji, to je prevoditelj
nevidljiviji. U lako čitljivom prijevodu bez napora se može uočiti osobnost
autora i njegova namjera, dok se o prevoditelju ništa ne smije doznati, a
kao najbolje ocjenjujemo one prijevode za koje uopće ne mislimo da su
prijevodi, nego imamo dojam da pred sobom držimo original.
Translationstheorie, 1983.), Gianfranca Folenu (Volgarizzare e tradurre,
1991.), Lawrence Venutija (L’invisibilità del traduttore, 1999.) i Umberta
Eca (Otprilike isto, 2006.). U Hrvatskoj su se također mnogi autori bavili
teorijom prevođenja, pogotovo u novije vrijeme, a najistaknutiji je svakako
Vladimir Ivir, cijenjen i među europskim jezikoslovcima. Prilikom pisanja
ovog rada u najvećoj su mjeri konzultirana djela Umberta Eca, Lawrencea
Venutija te Petra Guberine.
Iako će se ovaj rad temeljiti, kako se iz naslova može i pretpostaviti,
na postavkama lingvističke stilistike, s obzirom na to da je ujedno riječ
i o prijevodu književnog djela, velik će dio biti posvećen problemima i
pitanjima koji se susreću tokom prevođenja.
Prilikom prevođenja o mnogim se elementima treba voditi računa:
tematika onoga što se prevodi, naravno, na prvom je mjestu, zatim kome
je tekst namijenjen (djeci, odraslima, itd.), namjera teksta, kontekstualni
izbori, autorovo porijeklo, i dr. Trebalo bi utvrditi i psihologiju likova,
što znači odrediti njihovu osobnost i voditi računa o njoj prilikom biranja
riječi. Važna je i suradnja s autorom, ako je moguća, jer autorovi komentari
i primjedbe mogu biti od krucijalne važnosti za prevoditelja, s obzirom
na to da u prevođenju vrijedi pravilo prema kojem je prevoditelj pravno
obvezan poštivati tuđe riječi, iako je, kako ističe Eco, zanimljiv pravni
problem ustvrditi što se podrazumijeva pod poštivanjem tuđih riječi
prilikom prevođenja s jednog jezika na drugi .7
1.4. Bliskosrodni jezici
Bliskosrodni su oni jezici koji pripadaju istoj jezičnoj porodici te se
preklapaju na svim jezičnim razinama. U ovom radu proučavat će se
odnosi između slovenskog i hrvatskog i jezika te njihovih dijalekata.
Hrvatski i slovenski jezik pripadaju slavenskoj jezičnoj porodici, točnije
južnoslavenskoj grani te porodice. Tokom povijesti bili su u bliskom
kontaktu, povezani na kulturološkom, socijalnom i političkom nivou
te se odlikuju velikom sličnošću, posebno na leksičkom planu. Takva
preklapanja sa sobom donose i mnoge potencijalne probleme, kao što
su npr. lažni prijatelji, koji mogu dovesti do poteškoća u komunikaciji i
prevođenju.
Prevođenje bliskosrodnih jezika na prvi pogled može djelovati
jednostavnije nego prevođenje geografski, a time i kulturološki, udaljenih
jezika. Upravo ta jezična bliskost može uzrokovati mnoge probleme u
prevođenju i navesti prevoditelja da upadne u razne jezične zamke, čime će
se baviti sljedeće poglavlje.
2. Problematika prevođenja
S obzirom na to da je prevođenje danas jedna od bitnih intelektualnih
aktivnosti u suvremenom svijetu, na tu su temu objavljeni brojni teorijski
radovi. Kao prvo opsežno djelo u cijelosti posvećeno prevođenju često
se spominje After Babel Georgea Steinera iz 1975. godine, a nakon njega
mnogi autori objavljuju djela posvećena tematici prevođenja, od kojih
vrijedi izdvojiti L. G. Kellya (The True Interpreter: A History of Translation
Theory and Practice in the West, 1979.), Hansa Vermeera (Aufsätze zur
176
U ovom će radu problematika prevođenja biti podijeljena u dvije
kategorije, a glavni kriterij pri podjeli je lingvistička ili kulturološka osnova,
tj. ima li jezični fenomen koji se proučava lingvističku ili kulturološku
pozadinu.
2.1. Lingvistički kriteriji
Vrlo je bitan ritam izvornog teksta. Da bi mu ostao vjeran i da bi prijevod
„tekao“, prevoditelj se vrlo često mora osloboditi doslovnog poštivanja
teksta.
U teoriji prevođenja često se može naići na riječ interpretacija. No
interpretirati ne znači prevesti, interpretirati znači doznati nešto više
o nečemu ili, prema Ecu, „okladiti se na smisao nekog teksta“ 8. Znači,
interpretacijom se također treba baviti prije nego se počne s prevođenjem.
Iz svega prethodno navedenoga zaključujemo da „prevoditi znači
razumjeti unutarnji sustav nekog jezika i strukturu nekog teksta danog
7
Eco, U. (2006). Otprilike isto. Algoritam. Zagreb. 2006:19
8
Ibidem, str. 89
177
u tom jeziku, i stvoriti dvojnika tekstualnog sustava koji, s izvjesnom
diskrecijom, može kod čitatelja proizvesti slične učinke, i na semantičkom
i sintaktičkom, i na stilističkom, metričkom i fonosimboličkom planu, a
isto tako i emotivne učinke kojima je težio izvorni tekst“.9
Prvi je primjer naveden samo zbog usporedbe, tj. da se pokaže kako se u
romanu u istom ili sličnom kontekstu izmjenjuju svršeni (pride) i nesvršeni
glagoli (odhaja), dok bi u hrvatskom prijevodu u oba slučaja bolje zvučao
nesvršeni glagol (Josipina odlazi i Sad dolazi kroz vrata.).
Kod prevođenja na bliske jezike, odnosno jezike koji pripadaju istoj
skupini (romanska, slavenska, i dr.) prevoditelj može naići na poteškoće
koje nisu uobičajene kod „daljih“ jezika. Poteškoće mogu biti razne, od
sintaktičkih, pa sve do leksičkih, kao što su već spomenuti lažni prijatelji.
S obzirom da se ovaj rad temelji na prijevodu romana Balerina, Balerina
sa slovenskog jezika na hrvatski, ovdje će se razmatrati problemi koji se
javljaju prilikom prevođenja s/na ta dva jezika, konkretno oni koji su se
pojavili tokom prevođenja ovog djela.
Rečeno je da glavni lik u pripovijedanju koristi vrlo jednostavan izričaj.
Osim u jednostavnim rečenicama, to se očituje i kod upotrebe glagolskih
vremena. U tekstu gotovo da i nema drugih vremena osim prezenta (poneki
futur i perfekt koriste se uglavnom kad je riječ o prepričavanju tuđih riječi),
a ta je karakteristika povremeno znala navoditi na krivi zaključak da tekst
pri prevođenju treba „poboljšati“ i upotrijebiti neko drugo glagolsko
vrijeme ili način.
Slovenski i hrvatski jezik, kako je već naznačeno, dva su jezika koja
su oduvijek geografski i kulturološki bila bliska. Oba pripadaju slavenskoj
skupini jezika, pa, poput ostalih jezika iz te skupine, dijele razna gramatička,
leksička i ina obilježja. Iako te činjenice nekome mogu zvučati kao olakotna
okolnost, upravo nas takvo razmišljanje može odvesti na krivi put.
Uz navedene lažne prijatelje, odnosno lažne parnjake, tipične „zamke“
koje se javljaju kod prevođenja sa slovenskog na hrvatski, ili obrnuto, na
primjer su nedoumica oko upotrebe svršenog ili nesvršenog vida glagola,
posvojnih pridjeva (svoj/njegov), neodređenih pridjeva i dr.
2.1.1. Analiza lingvističkih primjera
Balerina, Balerina roman je s duševno zaostalim pripovjedačem, djevojkom
koja je u razmišljanju do kraja svog života ostala djevojčica. Sukladno
tome, ona se na taj način i izražava, koristi ograničen vokabular i sintaktički
jednostavne rečenice koje su u određenoj mjeri stilski obilježene. Osim
reda riječi u rečenici i dijalektalnih izraza, ta stilska obilježenost očituje se
i u atipičnoj upotrebi glagolskog vida. Budući da često, kada prevodimo sa
slovenskog na hrvatski, nesvršene glagole prevodimo svršenima i obrnuto,
neizvornom govorniku u početku nije bilo lako uočiti razliku. U tom
kontekstu zanimljivo je promotriti odnos između sljedeća dva primjera:
9
•
Vidim jo, Josipina odhaja. (str. 22)
•
Vidim njegovo glavo skozi okno. Zdaj pride skozi vrata. (str.21)
Jedno od stilskih obilježja u tekstu je i redoslijed riječi. Na određenim
mjestima vrlo je obilježen, ponavljanjima, umetanjem i dodavanjem
dočaran je dječji razgovorni stil:
•
Stojim v kotu, takrat. (str. 10)
•
Tudi pred pragom pljune, včasih. (str. 12)
•
Ona zmeraj teče, moja sestra. (str. 18)
•
Mama Lucija v copatah ga sprašuje, zakaj da joče. (str. 20)
•
Obuva mi nogavice, mama, in me boža po prstih. (str. 25)
•
So tu. V drevesu. Slišim jih. Ptice. (str. 37)
Inverzija u prvom i drugom primjeru (autor vrlo često tvori inverziju
umetanjem stavljanjem vremenskih priloga na kraj rečenice) jedan je od
pokazatelja osebujnosti pripovjedačeva izražaja. Također se može vidjeti
i netipična upotreba prijedloga – v drevesu, umjesto na drevesu; zatim
razgovorni stil – zakaj da joče. Osim što karakteriziraju lik, ovi stilski
odabiri daju tekstu određeni ritam. Treba se dakle prvo utvrditi namjeru
teksta, kako je već naglašeno, i zatim pokušati proizvesti isti učinak kojem
teži original. Ritam teksta možda nije toliko ključan kod proze, kao što je
kod poezije, no ne smije biti zanemaren.
Ibidem, str. 16
178
179
U tekstu se moglo naići i na nekoliko pravih prijatelja koji su stvorili
privremene nejasnoće u prijevodu:
•
Lesena omara z ogledalom, lesena omara s predali, stolica.
(str. 10)
•
Mama pravi da so oleandri beli, da imajo bele cvetove kakor
vrata, kakor zidovi, kakor okna, če bi bila pofarbana. (str. 51)
Međutim, očito nije riječ o pravim prijateljima, već o ubačenim
kroatizmima koje hrvatski prevoditelj u prvim čitanjima možda neće uočiti.
2.2. Kulturološki kriteriji
Prilikom prevođenja često se mora voditi računa o usklađivanju dviju
različitih kultura, odnosno o mogućim svjetovima koje tekst predstavlja.
Neosporiva je dakle činjenica da „prevoditelj mora izabrati najvjerojatnije,
najrazumnije i najrelevantnije značenje ili smisao u tom kontekstu i u
tom mogućem svijetu“ 10. Iako su dvije kulture, sukladno tome i njihovi
mogući svjetovi, o kojima je u ovom radu riječ vrlo bliske, a ne tako davno
pripadale su i istom svijetu, ne može se reći da su iste, što će se pokazati u
kasnijim primjerima.
Kako bi to sve postigao, prevoditelj treba pročitati tekst prije nego što
krene s prevođenjem i informirati se o svemu navedenom.
S obzirom da nije uvijek moguće pronaći sinonime u dva jezika, odnosno
u dvije kulture, ponekad je potrebno prevesti neku riječ opisivanjem ili
odustati od nekih njezinih svojstava koje ona iskazuje u originalu.
•In prinese na mizo kozico. (str. 19)
Riječ kozica vrlo je zanimljiva riječ, no više nije frekventna u
standardnom slovenskom jeziku. Rječnik slovenskog književnog jezika
definira je kao željeznu posudu na tri noge za kuhanje11, a Janko Jurančič u
svojem rječniku opisno prevodi i kaže da je to tronožna zemljana posuda.
Prema iskazima nekih Slovenaca riječ kozica koristila se za malu posudu
u kojoj se obično podgrijavalo mlijeko ili voda za čaj12. U hrvatskom
10
Ibidem, str. 43
11
http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03.exe?name=sskj_testa&expression=kozica&hs=1
Ovaj podatak dobiven je u razgovoru s nekolicinom Slovenaca koji žive na području Metlike i u okolici
Kranja.
jeziku znači ne postoji sinonim za slovensku kozicu, a da bi se sačuvao
ritam teksta, moralo se odustati od pomalo nezgrapnog opisnog prijevoda
i upotrijebiti riječ lončić, koja doduše nije toliko živopisna poput kozice.
*
Stave li se ovi posljednji primjeri u pozadinu, ono što je, ipak, bio
najveći izazov u ovom radu je prevođenje dijalektalnih izraza, odnosno
dijaloga vođenih u dijalektu. Dijalekt u odnosu na književni jezik
predstavlja jedan potpuno drugi jezik. On koristi svoj vlastiti vokabular i
fonetiku, a sintaksa i morfologija višu su ili manje bliske jeziku od kojeg
potječe. Glavni problem koji se javlja kod prevođenja nekog dijalekta nije
savršeno ga razumjeti, nego pronaći odgovarajući dijalekt na jeziku na koji
prevodimo i odlučiti hoćemo li u prijevodu uopće koristiti dijalekt ili ćemo
se odlučiti za književni jezik. Toj su temi posvećena sljedeća poglavlja.
3. Utjecaj dijalekta
Svaki jezik rezultat je brojnih vanjskih čimbenika i vrlo zamršenog
povijesnog razvoja te predstavlja funkciju cjelokupne materijalne i
duhovne povijesti društva koje ga koristi za svoje sporazumijevanje. Prema
mišljenju mnogih autora najznačajnije naslijeđe nekog naroda njegov je
jezik, a jezične su pojave, u prvom se redu misli na dijalekte, autohtoni
podaci svakog naroda koji ga najbolje i najobjektivnije oslikavaju. Dijalekt
je odigrao važnu ulogu u Sosičevoj Balerini i upravo zbog tog razloga mu
je posvećen velik dio ovoga rada.
3.1. Slovenska dijalektologija
Slovenski se jezik, koji koristi približno dva i pol milijuna govornika,
svrstava među najmanje slavenske jezike po broju govornika, a prema
nekim dijalektolozima je i dijalektološki najraščlanjeniji (iako je razlika
među dijalektima često minimalna), što ga možda čini zanimljivijim za
proučavanje od nekih većih slavenskih jezika. Uzroci takve raščlanjenost,
bili oni geografski, povijesni, politički ili vezani uz naseljavanja ili crkvu,
brojni su.
Prema opisu i klasifikaciji Frana Ramovša u knjizi Dialekti iz 1935.
godine u Sloveniji postoji više od 40 narječja13. No, prema novijim
12
180
13
Iako neki lingvisti razlikuju termine dijalekt i narječje, u ovom će se radu koristiti kao sinonimi.
181
istraživanjima, taj se broj povećao i, sudeći prema dijalektološkoj karti
Slovenije, popeo iznad 50. Na temeljima sličnosti i geografske blizine
slovenski su dijalekti svrstani u sedam temeljnih grupa: gorenjska,
dolenjska, štajerska, panonska, koroška, primorska i rovtarska dijalektalna
skupina.14
Prije Ramovša, klasifikacijom slovenskih narječja bavili su se mnogi
slovenski i strani jezikoslovci među kojima vrijedi izdvojiti Jerneja
Kopitara, Izmaila Sreznjevskog, Franca Miklošiča, Vatroslava Oblaka,
Timofeja Dimitrijeviča Florinskog, Baudouina de Courtenaya, Matiju
Murka i druge. Nesumnjivo je najuspješniji bio Sreznjevski, koji je izdvojio
18 slovenskih narječja, no kasnije je taj broj smanjio na 8 te je ustanovio
najvažnije uzroke njihovog nastanka.15
Unatoč mnogim kasnijim istraživanjima, Ramovševa je klasifikacija
iz 1935. do danas ostala nenadmašena, iako je doživjela nekoliko većih
ili manjih korektura, dopuna i novih objašnjenja o razvoju pojedinih
slovenskih narječja i o njihovom međusobnom odnosu.16
Za potrebe ovoga rada relevantni su odnosi unutar primorske dijalektalne
skupine jer istoj pripada dijalekt korišten u romanu. Primorska dijalektalna
skupina obuhvaća skupinu od devet dijalekata: rezijanski, obsoški, terski,
nadiški, briški, kraški, istarski, čički i notranjski dijalekt17. S obzirom na
autorovo porijeklo, u romanu se vjerojatno koristi kombinacija notranjskog
i kraškog dijalekta.
3.2. Hrvatska dijalektologija
Hrvatskim jezikom govori oko pet i pol milijuna ljudi u Hrvatskoj i dijaspori.
Prema broju govornika također ga ubrajamo među manje slavenske jezike,
a hrvatski su ga dijalektolozi podijelili na tri glavna dijalekta. Mnogi su
vanjski i unutarnji razlozi utjecali na takvu podjelu.
U hrvatskom jeziku danas postoje tri glavne skupine narječja: čakavsko,
kajkavsko i štokavsko. Vrijedi spomenuti još i torlačko narječje kojim
Hrvati govore u neznatnoj mjeri, uglavnom ponegdje na Kosovu. Hrvatski
književni jezik nastao je na temelju novoštokavskih govora, no na njegovu
su evoluciju imali utjecaja i svi ostali govori.
Kroz povijest mnogi su se znanstvenici i jezikoslovci bavili proučavanjem
hrvatskih narječja, a kao najznačajniji mogu se izdvojiti Antun Mažuranić,
Rudolf Strohal, Petar Skok, Josip Jedvaj, Blaž Jurišić, Mate Hraste kao
istraživači starije generacije, dok od onih suvremenijih vrijedi istaknuti
Božidara Finku, Milana Moguša, Antuna Šojata, Petra Šimunovića, Ivu
Lukežić, Miju Lončarića, Josipa Lisca, Miru Menac-Mihalić i druge.
Kao znanstvena disciplina, hrvatska dijalektologija svoje korijene vuče
iz 19. stoljeća kada su Vuk Stefanović Karadžić i Jernej Kopitar podijelili
hrvatske i srpske dijalekte po refleksu zamjenice č-to, odnosno kaj.
U ovom radu proučavat će se odnosi unutar čakavske skupine dijalekata
s naglaskom na sjevernočakavskom idiomu koji je korišten u prijevodu
romana Balerina, Balerina. Sjevernočakavski se govori na nekim
kvarnerskim otocima, širem riječkom području te u nekim dijelovima Istre.
3.2.1. Sjevernočakavski idiom
Čakavski se govori obično dijele na ikavske i ekavske i to prema kriteriju
zamjene prahrvatskog i starohrvatskog fonema jat fonemom /e/, odnosno
/i/18 i s obzirom na postojanje cakavizma (pod terminom cakavizam
podrazumijeva se izgovor c umjesto č, z umjesto ž i s umjesto š19).
Čakavski govori ekavskog tipa podijeljeni su na četiri klasifikacijske
jedinice: sjevernoistočni istarski, središnji istarski, primorski i otočni
poddijalekt20. U sjeveroistočnim istarskim ili liburnijskim govorima (u koje
ulazi i sjevernočakavski idiom, odnosno govor mjesta Ičići, koji je korišten
u prijevodu) dosljedno je zastupljen refleks jata u leksičkim korijenskim,
tvorbenim te gramatičkim morfemima, s najmanjim brojem ikavizama
u odnosu na druge čakavske ekavske govore21, a odlikuju se i temeljnim
18
Vranić, S. (2005.) Čakavski ekavski dijalekt: sustavi i podsustavi. Biblioteka časopisa Fluminensia.
Rijeka. 2005:9
14
Logar, T. (1996.) Dialektološke in jezikovnozgodovinske razprave. Znanstvenoraziskovalni center
Slovenske akademiije znanosti in umetnosti, Inštitut za slovenski jezik Frana Ramovša. Ljubljana. 1996:3
15
Ibidem, str. 359.
16
Ibidem.
17
Ibidem, str. 37
182
19
Moguš, M. (1977.) Čakavsko narječje: Fonologija. Školska knjiga. Zagreb. 1977:66
Vranić, S. (2005.) Čakavski ekavski dijalekt: sustavi i podsustavi. Biblioteka časopisa Fluminensia.
Rijeka. 2005:318
20
21
Ibidem, str.51
183
čakavskim peterovokalnim sustavom te u njima nisu zabilježeni ni diftonzi
ni zatvoreni vokali22 . Na temelju ovih, a i mnogih drugih jezičnih svojstava
o kojima će biti riječ u poglavlju Analiza primjera, zaključuje se da su ovi
govori dio jezgre najarhaičnijih govora, smještenih u zaleđe Rijeke23 . U
kakvom su odnosu ti dijalekti s ostatkom govora koji se mogu čuti u Istri
pokušat će se objasniti u sljedećem poglavlju.
3.3. Jezična slika Istre
Iako je Istra geografski relativno maleno područje, jezikoslovcima je
uvijek bila zanimljiva. Na tom malom poluotoku mogu se čuti različiti
govori: hrvatski, slovenski i crnogorski štokavski govor u mjestu Peroj24
, koji pripadaju slavenskoj, zatim istromletački, istriotski i istrorumunjski
govori koji spadaju u romansku jezičnu skupinu25. Ako se ubroje govori
furlanskog tipa na sjeveru (Trst, Milje) i krčki rumunjski idiom, tada je
jezična slika poluotoka još šarenija.
Iako Trst i otok Krk nisu dio Istre, treba napomenuti da se po pitanju
jezika s pravom mogu pripisati poluotoku, jer svi ti govori međusobno tvore
neodvojive dijasisteme, pa čak jedinstveni multidijasistem26. Geografska
se granica, kao i obično, ne podudara s jezičnom.
Istromletački je najrašireniji i jedini romanski idiom slovenske
Istre. Spada pod venetski dijalekt i nije autohton (iako mnogi talijanski
jezikoslovci tvrde suprotno). Materinjim jezikom danas ga smatra nekoliko
desetaka tisuća stanovnika Istre, uglavnom starije dobi.
Istriotski ili istroromanski jezik jedini je autohton istarski govor,
a sačuvao se samo u šest mjesta na jugu Istre (Rovinj, Vodnjan, Bale,
22
Ibidem, str. 203
23
Ibidem.24
Crnogorski govor u Peroju predstavlja crnogorski jezični otok u jugozapadnoj Istri. Prema Ribarićevu
navodu (Ribarić (1940.). Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri, Beograd. 1940:209), u
XVII. st. u Istru je doselilo desetak crnogorskih obitelji, a taj arhaični dijalekt štokavskog tipa još uvijek
koriste njihovi potomci.
24
25
Istarska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb. 2008:536
26
Filipi, G. (1999.) Diahrono in sinhrono prepletanje govorov v slovenski Istri na primerih oritonimijskega
gradiva. u Logarjev zbornik, Referati s 1. mednarodnega dialektološkega simpozija v Mariboru. Zora.
Maribor, 1999:288
184
Galižana, Fažana, Šišan). Danas živi samo u ustima starijih žitelja te se
pretpostavlja da će u bliskoj budućnosti postupno posve biti zamijenjen
istromletačkim.27
Istrorumunjski je povijesni dijalekt rumunjskog jezika koji se govori
u nekoliko mjesta sjeverno i južno od Učke. Sam naziv istrorumunjski
učenog je podrijetla i govornici ga ne upotrebljavaju, nego svoj govor
nazivaju pridjevom načinjenim od mjesta stanovanja (žejanski, šušnevski
i dr.). 28
Zahvaljujući povijesnim preplitanjima, u Istri su se izmjenjivali različiti
koinè. Tu je ulogu dugo vremena imao mletački, odnosno istromletački,
dijalekt (posebno nakon 1420., kada je Venecija zavladala većim dijelom
Istre), kasnije se postupno unose slovenski i hrvatski jezični utjecaji, sve je
manje dvojezičnih Hrvata i Slovenaca, a dvojezičnih Talijana sve više, tako
da su danas, nakon što su stvorene države Slovenija i Hrvatska, hrvatski i
slovenski dijalekti gotovo u potpunosti istisnuli istromletački.29
U Istri, dakle, postoje tri koinè: hrvatski u njezinom hrvatskom dijelu,
slovenski u slovenskom dijelu, a istromletački među dvojezičnim Istranima
u cijeloj Istri.
Jože Toporišič slovenske govore u Istri naziva istarskim narječjem
te ih je uvrstio u primorsku dijalektalnu skupinu30. Razlikuje tri glavna
tipa: rižanski, dekanski i pomjanski. Tine Logar u Enciklopediji Slovenije
istarsko narječje dijeli na rižanski i šavrinski govor te ih smatra, pogotovo
šavrinski, rezultatom miješanja hrvatskih i slovenskih dijalektalnih
elemenata.31
Na kraju je zanimljivo dodati da se na ulicama većih slovenskih obalnih
gradova (Piran, Izola, Koper) mogu čuti gotovo svi slovenski dijalekti.
Nakon velikog iseljavanja Talijana, za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata,
napuštene su prostore uglavnom naselili Slovenci iz različitih krajeva
27
Istarska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb. 2008:53628 Ibidem
29
Ibidem
Filipi, G. (1999.) Diahrono in sinhrono prepletanje govorov v slovenski Istri na primerih oritonimijskega
gradiva. u Logarjev zbornik, Referati s 1. mednarodnega dialektološkega simpozija v Mariboru. Zora.
Maribor, 1999:291
30
31
Ibidem
185
Slovenije, tako da se danas u tim gradovima koristi razgovorni slovenski
s elementima okolnih istromletačkih govora i srodnih ruralnih idioma.
Zanimljivo je da se u svim trima govorima naziru romanski predmletački
ostaci koje u okolnim istromletačkim govorima ne nalazimo. Građani su ih
najvjerojatnije preuzeli od svojih seoskih susjeda, a oni su ih svojevremeno
prihvatili od romanskih. Neobičan smjer preuzimanja selo → grad proizlazi
iz činjenice da ta tri grada nikada nisu imala autohtoni slovenski govor i
da su doseljeni Slovenci, u kontaktu sa seoskim stanovništvom, preuzimali
riječi iz seoskih govora jer ih sami nisu imali ili, što je bilo češće, jer su
pri komunikaciji s pripadnicima drugih dijalektalnih skupina bili nesigurni
pri odabiru odgovarajućeg izraza, pa su u to doba seoski slovenski govori
odigrali ulogu svojevrsnog primorskog koinè. Kasnije se smjer posuđivanja
„normalizirao“.32
S obzirom na sve navedeno, Istra je od svih slovenskih i hrvatskih
krajeva dijalektalno najraščlanjenija, a ta je činjenica ostavila svoj trag
i u autorovu izričaju. Ovi su podaci navedeni da bi se dočaralo jezično
šarenilo u kojem je nastajala Balerina, no daljnje će se analize u ovom
radu zasnivati na slovenskim govorima u okolici Trsta (materinjem jeziku
autora), odnosno sjevernočakavskom idiomu koji je korišten u prijevodu.
3.4. Roman Balerina, Balerina Marka Sosiča
Marko Sosič je slovenski književnik s talijanskom adresom, rođen i odrastao
u Trstu, odnosno u njegovoj okolici. Zahvaljujući specifičnosti govornog
područja koje ga je okruživalo tijekom cijelog života, u svoj je roman unio,
upotrebljavajući karakterističan govor u njegovu najosjetljivijem obliku,
živopisne slike kojima je dočarao svu istančanost, a time i vjerodostojnost,
likova i situacija koje je opisivao. Za neupućenog čitatelja možda to i nije
toliko vidljivo, no uz određen trud i želju da se uđe u taj njegov svijet, riječi
postaju bliske i postupno donose novu dubinu slike koju autor želi opisati.
Sam roman zapravo je autorov prvijenac, nastao u njegovim četrdesetim
godinama. Dakle, tijekom života, baveći se mnogim kreativnim poslovima
koji su zahtijevali i dio njega samoga, osjetio je potrebu da u nekom djelu
zaista i dade dio sebe, da ovjekovječi dio svoje prošlosti, najintimnije
dijelove svoje obitelji, one dijelove koji su ga pratili na lijep, ali i na težak
i mučan način. Neki od njih bili su mu teret kojeg se nije htio riješiti, a
32
Ibidem, str. 292
186
neki teret kojeg se nije mogao riješiti. Ovaj roman, napisan u jednom dahu,
bio je kao izdisaj istrošenog zraka, da bi mogao udahnuti nov, svjež zrak.
Zato je razumljivo zašto je autor rekao da ovaj roman predstavlja „njegov
povratak u stvarnost“. Možda je najbolji indikator te stvarnosti (ne samo
te, nego, mogli bismo reći, čak i bilo koje stvarnosti) jezik kojim se služi.
Taj mu jezik nije poslužio samo kao stilska karakterizacija likova, već je to
jezik kojim se i sam služi u svom privatnom životu, koji ga okružuje i vraća
u „stvarnost“, no ta stvarnost njegova je i prošlost i sadašnjost i budućnost.
Likovi, radnja, ambijent i ozračje, kako je već naglašeno, nisu
plod autorove mašte, već isječci stvarnih života i događaja pod istim
podnebljem, pa autor nije imao potrebu da stvara umjetne događaje u
umjetnim osvjetljenjima života i prostora. To sve ukazuje i zašto je ovaj
roman napisan u jednom dahu33 : to je sjećanje na vlastite korijene, na
vlastiti život u poznatoj okolini na dobar stari poznati način.
Kao režiser, čime se bavio u drugom dijelu svog života, imao je znanja
i spretnosti da autobiografske crtice i biografiju vlastite obitelji poveže u
jednu cjelinu koju je mogao opisivati gotovo kao iz prve ruke. Zbog toga
mu je intimnost izražavanja u prvom licu bila daleko dostupnija, razumnija
i lakša za pretvoriti u jedno posebno uvjerljivo djelo bez preuveličavanja ili
umanjivanja stvarnosti koju je opisivao. Čak ni činjenica da je pripovjedač
ženskog roda nije umanjila vjerodostojnost izraza.
3.5. Kratki sadržaj
Balerina, Balerina kratki je roman koji govori o svakodnevnom životu
jedne kraške obitelji, ali iz posve neobičnog vidnog kuta. Glavni lik
i pripovjedač, Balerina, nije nositelj radnje, ona prenosi informacije
o članovima svoje obitelji te na neki način kroz njih živi i s njima se
poistovjećuje. Iako pasivna, Balerina je promatračica kojoj ni najmanji
detalj ne promakne. Ona nam vjerno, poput kamere, prenosi sve što se
događa, s njom, s članovima njezine obitelji (u prvom redu s mamom, pa s
tatom, bratom Karlom, sestrom Josipinom, itd.), pa čak i s pokojnicima koje
drugi spominju (stric Feliks, nona Marija…). Unatoč tome, ne možemo joj
u potpunosti vjerovati jer je Balerina pripovjedač ograničenog horizonta,
nije pouzdana iz mnogih razloga, u prvom redu zbog svojeg duševnog
stanja i zbog svoje dobi (iako roman počinje proslavom njezinog petnaestog
33
Ovi su podaci dobiveni u privatnom razgovoru s autorom.
187
rođendana, a završava njezinom smrću, kada se već bliži četrdesetoj,
njezino pripovijedanje, odnosno njezina svijest, ostaju nepromijenjeni). Uz
to, ona je i prostorno ograničena, i to na kuhinju u kojoj provodi najveći
dio vremena, na dvorište i njivu, koje svaku večer gleda s mamom prije
spavanja. Radnja je smještena u okolicu Trsta (odakle je i sam autor), u
šezdesete godine prošlog stoljeća.
Najvažniji motiv, koji se provlači kroz cijeli roman, motiv je letenja.
Možemo ga protumačiti kao bijeg od stvarnosti ili težnju za nečim
nedostižnim, a takvom slikom roman i počinje – Balerina sanja da leti i
budi se tako što padne iz kreveta, odnosno vrati se u stvarnost. Ona cijelo
vrijeme lebdi na granici između sna i jave, neba i zemlje, a taj povratak u
stvarnost važan je autobiografski pojam koji se provlači kroz cijelo djelo.
Plava je boja još jedan motiv na koji bi trebalo obratiti pozornost. U
svijetu značenja boja plava boja predstavlja smirenost i utjehu. Tako je
svako Balerinino jutro plavo, i mama je plava, i krošnja je plava, i njiva je
plava, a tu je i „plava“ pjesma koja je smiruje kada pjeva u kutu na prstima
(Nel blu, dipinto di blu…). I život napušta smireno jer je soba u bolnici
plava, svjetlo je plavo, kao i sva njezina plava jutra.
Jednako kako je počela svoje pripovijedanje, Balerina ga u istom tonu i
završava, bez stvarnog dodira s realnošću, poput dobrog reportera koji nam
je vjerno prenio događaj, opisao sliku, bez uključivanja vlastitih emocija.
3.6. Dijalektalni izrazi u Balerini
Promatrajući roman iz perspektive čitatelja, ne može se poreći činjenica
da je stil osebujan i neuobičajen, što mu nikako ne umanjuje vrijednost i
zanimljivost. Osebujnost o kojoj je riječ prije svega se odnosi na krajnju
sintaktičku jednostavnost, kratkoću rečenica i lakonizam izričaja.
Ipak, razmišljajući o romanu i glavnom dojmu koji ostavlja, može se
reći da je ono što najviše ostaje u uhu svakog čitatelja govor izvučen iz
zamagljenog i zaboravljenog vremena i prostora, govor koji još uvijek živi
u narodu, ali ga vrijeme polako briše. Ovaj roman pokušaj je i nada da će se
bar na neki način sačuvati za buduća pokoljenja jezično blago u svoj svojoj
raznolikosti i da će potaknuti još mnoge autore da učine slično.
Gledajući jezičnu kartu mora se zaključiti da je mjesto radnje (Trst s
gravitirajućom okolicom) vrlo specifično mjesto gdje se, možda kao nigdje,
188
susreće i sudara velik broj različitih jezika i dijalekata, pa je autor zapravo
mogao i birati različite dijalekte, a da pri tome ne pogriješi upotrijebiti riječ
koja se na tom području upotrebljava. Ima samo jedno pitanje: kako bi se
taj roman preveo na neki drugi jezik osim hrvatskog i talijanskog? Mislim
da je teško odgovoriti.
Prije analize konkretnih primjera može se još dodati da jezična
varijacija, odnosno dijalektalni izrazi kojima se Marko Sosič poslužio, ne
čine svijet po sebi, kako je Ivo Žanić okarakterizirao govore u Baretićevu
Osmom povjereniku. Oni su tu da realno prikažu zbivanja i, ipak, imaju
funkciju svojevrsne stilističke nadopune, no nisu zbog toga ništa manje
zanimljivi za promatranje, upravo suprotno.
3.7. Analiza primjera
Već je utvrđeno da dijalekt korišten u romanu pripada primorskoj skupini
dijalekata. Moglo bi se tvrditi da se u njemu osjete i mnogi vanjski utjecaji,
jer je to govor slovenske manjine u Italiji, znači govore ga Slovenci
doseljeni iz svih dijelova Slovenije (ne samo iz njezinog primorskog
dijela), a posebno jak utjecaj talijanskog jezika podrazumijeva se sam
po sebi. Prilikom prevođenja trebalo je pronaći svojevrstan ekvivalent u
hrvatskom jeziku. Logičan izbor bio je jedan od čakavskih govora koji se
govore u hrvatskom dijelu Istre, i to ne samo zbog geografske blizine, već
i zbog velikih međusobnih sličnosti.
U oba idioma, u originalu i u prijevodu, jasno su vidljiva mnoga
preklapanja, odnosno u slovenskom je idiomu uočljiv utjecaj hrvatskog
jezika, a u hrvatskom utjecaj slovenskog. Hrvatski dijalektolog Josip
Lisac smatra da su neki istarski čakavski govori možda zahvaćeni nekim
slovenskim inovacijama još u davnini, pa je moguće da se to djelomično
ogleda i u leksiku34. Ulogu zajedničkog faktora odigrao je, naravno,
talijanski jezik. Tako na primjer u hrvatskom čakavskom idiomu nalazimo
riječi kao što su otrok, leto, morda, delat, storit itd., a u slovenskom
nalazimo znati, dete i druge. Talijanizmima obiluju obje strane: lavatriče,
dopobarba, kontenta/kuntenta, bene, barka, basta, mineštra, pjaca, štacjon,
šinjorina, televižjon...
Primjeri koji će se analizirati podijeljeni su u tri skupine: leksičku,
fonološku i morfosintaktičku. S obzirom da se u jednom odlomku, pa čak
34
Lisac, J. (2009.) Hrvatska dijalektologija 2: Čakavsko narječje. Golden marketing – Tehnička knjiga.
Zagreb. 2009:83
189
i u jednoj rečenici, mogu naći primjeri iz sva tri područja, oni nisu strogo
svrstani u odgovarajuću skupinu, nego su u određenoj mjeri ispremiješani
u sva tri odlomka.
3.7.1. Leksički primjeri
Detalj na koji svakako treba obratiti pažnju je činjenica da se u slovenskom
idiomu mogu naći mnogi germanizmi, dok ih u hrvatskom gotovo uopće
ili uopće nema. Takvi izrazi prevodili su se nekom neutralnom riječi (što
je bio češći slučaj) ili ekvivalentnim dijalektalnim izrazom. Evo nekoliko
primjera:
•
Si kontenta, Balerina, da gremo malo špancirat, a? (str. 33)
Si kuntenta Balerina da se remo malo prošećat, ha?
•
Vidi, vidi, so tudi moji gospodarji. So se naštimali, a? (str. 33)
Vidi, vidi, tu su i moji paroni. Su se uredili, ha?
•
Sam Bog ve, kje je našel flaško. (str. 44)
Sam Bog zna gdje je našao bočicu.
Iako česti i uobičajeni u kajkavskim i ponekim štokavskim govorima, u
čakavskim se govorima germanizmi ne pronalaze ni u kojem obliku. Kad
bi se upustili u traženje razloga, odgovor bismo najvjerojatnije pronašli
u povijesnim činjenicama koje su prouzročile migracije uvjetovane
političkim događanjima. Područje čakavskih govora, u prvom redu Istra,
oduvijek je bilo pogranično područje, a ono je kao takvo uvijek bilo plodno
tlo za šarenilo u svim segmentima.
Kako je u slovenskom više germanizama, tako je u čakavskom, zbog
stoljeća romanskog utjecaja, više talijanizama, pa tako u drugoj rečenici
primjera umjesto gospodara imamo parone (tal. padrone – gospodar), a
takvih će primjera u nastavku biti u izobilju.
Isto tako razlika se očituje i u (u ovom slučaju upitnom) uzviku na
kraju rečenice. Na svim se mjestima u slovenskom idiomu na kraju
rečenice dosljedno pojavljuje a?, a u hrvatskom ha?. To znači da slovenski
primorski dijalekti, za razliku od sjevernočakavskog, uglavnom nemaju
tendenciju očuvanja fonema h.
Iz ovih se rečenica dobro vidi da je sintaksa oba dijalekta gotovo ista.
Red riječi je slobodan, u prvom primjeru vidimo infinitivnu konstrukciju
uz glagol kretanja, tipičnu za oba idioma, koja je zajedno s konstrukcijama
za + infinitiv unesena iz romanskih jezika.
U drugom primjeru zanimljivo je primijetiti isti redoslijed riječi. U
slovenskom književnom jeziku pravilno je da glagolska enklitika prethodi
zamjeničkoj, a u sjevernočakavskom dijalektu to se, bilo zbog geografske
blizine, bilo iz povijesnih razloga, očuvalo.
*
Uz navedene karakteristike sjevernočakavski idiom posjeduje i cijeli
niz izvanredno zanimljivih arhaizama prirodnih za njegov rubni položaj
među slavenskim dijalektima, a posebno je intrigantna činjenica da ih nema
u štokavštini, a uglavnom ni u slovenskom jeziku35 ; na primjer aš (jer),
lastiv (laskav), mel (sitan pijesak), brižan (jadan), mito (plaća, nagrada),
pravi (desni). Posljednja tri dokazuju da lažni prijatelji ne postoje samo u
srodnim jezicima koji pripadaju istoj skupini, nego i unutar jednog samog
jezika. Dakle, ako na razgovoru za posao npr. u Opatiji iskrsne riječ mito,
ne smijemo se uvrijediti, a ako upitamo nekoga za smjer i taj nas uputi da
idemo pravo, moramo paziti da ne krenemo ravno, kako bi rekla većina
štokavaca.
3.7.2. Fonološki primjeri
Prije konkretne analize fonoloških primjera, u sljedećem se odlomku može
vidjeti nekoliko arhaizama, o kojima je riječ na kraju prijašnjeg odlomka,
u upotrebi i kako oni zvuče u slovenskom dijelu Istre:
• Ja... je bil tam na sredi placa, je gledu proti morju in se je tresu. Ku šiba.
Ga je še zmeraj strah?
Ja, še zmeraj... Mu rečem naj gre kupit kruh, in se ti zgubi in pole ne vem,
kje je.
Se moram obleč, se moram obut in ga iskat. (...)
Sej znaš, kaku je blo v Španiji. Je reku, da gre v Španijo. Je vzel cuh, ga je
pripeljalo do Španje in je ostal na štacjonu. En dan. Cel dan. Ker je pršu
na vrata od štacjona, je vidu plac in se ni upal ven. Ga je blo strah. Saj
35
190
Ibidem, str. 83
191
vem. Če je plac,ga je strah. In potem se je pripeljal nazaj. Od štacjona do
štacjona. Sedemnajst ur cuga. Ma povej mi ti, če ni kófe. (...)
slovenskom dijalektu, a to, mogli bismo čak reći, pravilo, vjerojatno vrijedi
za većinu primorskih dijalekata, nalazili se oni s ove ili one strane granice.
Kaj češ, mu dopade. Silvester je bil prav tak. (...) Naj počiva v miru, sej
mi pustu penzijo. (str. 17/18)
Možemo skrenuti pozornost i na očit utjecaj hrvatskog jezika, pa zato
u predzadnjem redu gornjeg odlomka nalazimo Kaj češ, umjesto, naravno
Kaj boš...
Ja... Bil je nasrede pjace, gledal je prema moru i tresal se je. Ko šiba.
Ši ga je još vavek strah?
Ši, još vavek...Rekla san mu neka re kupit kruh pa se zgubil i nisan znala
kade je. Moran se obuć, moran se obut i poć ga iskat. (...)
Pa znaš kako je bilo va Španije. Rekal je da re va Španiju. Šal je na vlak,
pejal ga je do Španije i ostal je na štacijonu. Jedan dan. Celi dan. Aš je prišal
na vrata štacijona, videl je pjacu i ni imel kuraja poć van. Bilo ga je strah.
Pa znan. Kade je pjaca, ga je strah. I onda je prišal nazad. Od štacijona do
štacijona. Sedamnajst ur va vlake. Ma reči mi ako ni prošvikal. (...)
Ča ćeš, pjaža mu se! Silvester je bil isti takov. (...) Neka počiva va mire,
pustil mi je penziju.
Jedna od najvažnijih značajki sjevernočakavskog idioma jaka je
vokalnost, odnosno pitanje refleksa šva koje u slabom položaju prelazi
u vokal36. Osim kod čakavaca, ta je karakteristika prisutna i kod susjeda
kajkavaca i Slovenaca. Postoje primjeri dugog i kratkog šva, pa u gore
navedenom odlomku možemo vidjeti vavek (uvijek), va (Španiju), kade.
Također, jedna od osobina sjevernočakavskog je prelazak praslavenskog
d’ u j 37, kako se može vidjeti u riječi kuraja.
Osim toga, nalazimo i neke značajke tipične za sve čakavske govore.
To je na primjer adrijatizam kada finalno -m prelazi u -n u nastavcima i
nepromjenjivim riječima 38: nisan, moran, znan... Zatim okrnjeni infinitivi,
a ponekad i glagolski prilozi, također se prostiru po čitavom području
gdje je prisutan čakavski39 , pa tako imamo kupit, obuć, obut, iskat, poć,
itd. Promatrajući odnos dvaju dijalekata kroz ovaj primjer, može se
vidjeti njihova međusobna „srodnost“ jer istu karakteristiku nalazimo u
Što se tiče sličnosti, zanimljivo je primijetiti kako dva dijalekta koja
pripadaju različitim jezicima, u nekim situacijama upotrebljavaju iste
konstrukcije: ...sej mi pustu penzijo. - ...pustil mi je penziju. Tu bi se
možda još mogli spomenuti i različito usvojeni romanizmi: štacjon –
štacijon (u oba idioma muškog je roda, dok je na književnom slovenskom,
hrvatskom i talijanskom (la stazione) ženskog roda). Vidi se i još jedan
odnos germanizam – romanizam: plac (od njem. Platz, u upotrebi i kod
kajkavaca, samo u drugom značenju) – pjaca (tal. piazza).
Finalno l obično ostaje neizmijenjeno u sjevernočakavskom40: bil,
gledal, šal, pejal, ostal, prišal, videl... No, u slovenskom se idiomu dešava
upravo suprotno, pa se poljavljuju gledu, tresu, pršu, vidu... Isto tako
postoje i odstupanja, pa to ne možemo nazvati pravilom: bil, ostal, vzel,
upal, pripeljal... U slovenskom dijalektu postoji tendencija da se finalni
morfem o mijenja u u: kaku, ku.
Isto kao i u slovenskoj gramatici,u sjevernočakavskom idiomu
imenice ženskog roda u genitivu množine najčešće imaju nulti morfem41:
(sedamnajst) ur, no naravno, postoje iznimke. U odlomku možemo još
uočiti da imenice muškog i ženskog u lokativu jednine imaju morfem e, za
razliku od uobičajenih u, odnosno i: va Španije, va mire, va vlake.
No, ono što daje najveću draž dijalektima jest činjenica da su živi, a
to znači da su nesavršeni i da se konstantno mijenjaju. Umjetno stvoreni
jezici, prema Žanićevim komentarima42, pravilni su i jednoznačni, imaju
36
Vranić, S. (2005.) Čakavski ekavski dijalekt: sustavi i podsustavi. Biblioteka časopisa Fluminensia.
Rijeka. 2005:169
40
Vranić, S. (2005.) Čakavski ekavski dijalekt: sustavi i podsustavi. Biblioteka časopisa Fluminensia.
Rijeka. 2005:241
37
Lisac, J. (2009) Hrvatska dijalektologija 2: Čakavsko narječje. Golden marketing – Tehnička knjiga.
Zagreb. 2009:68
41
Lisac, J. (2009) Hrvatska dijalektologija 2: Čakavsko narječje. Golden marketing – Tehnička knjiga.
Zagreb. 2009:38
38
Ibidem, str. 19
39
Ibidem.
192
42
Žanić, I.(2009.) Mjesto trećićkog u povijesnom sustavu hrvatskih govora. u R. Baretić (2009.) Osmi
povjerenik. Prošireno izd. Zagreb. Algoritam. 2009:242
193
racionalnu strukturu, ali nikome nisu materinji, nego se svjesno uče. Prirodni
su jezici, poput njihovih govornika, nepredvidivi, puni nepravilnosti,
ponekad iracionalni. Iz tih razloga u gornjem odlomku imamo cuh – cuga
(umjesto cuh – cuha ili možda cug – cuga), Španijo – Španje(umjesto
Španjo – Španje ili Španijo – Španije), i tu se očituje ta nesavršenost koja
tako savršeno funkcionira u neredu koji nazivamo životom.
*
Čakavski govori imaju, uz već navedene, mnoge zajedničke značajke.
Mogu se izdvojiti posebni oblici pomoćnog glagola biti za tvorbu
kondicionala: bim, biš, bi, bimo, bite, bi; zatim promjena morfema ž u r,
u primjerima morem, moreš; stražnji nazal i samoglasno l daju u u većini
govora; miješanje lokativa i instrumentala s akuzativom, na primjer Živi u
Split, što je davni romanski utjecaj43. Evo i primjera iz romana za neke od
njih:
Osim ekavizama, u sjevernočakavskom dijalektu pojavljuju se i neki
ikavizmi, pa tako u zadnjem redu imamo jist umjesto jest. Ikavizmi se još
mogu naći u tvorbenim morfemima (npr. živiju, biš) i u nastavcima (npr.
veli, šoldi,niki).
Također jedna od osobina koja se proteže po čitavom području čakavskih
govora je prelazak lj, odnosno ļ, u j44. I to neovisno o njegovom položaju
u riječi. Primjer Zemje možemo vidjeti u ovom odlomku te judi i nedeja
u sljedećim odlomcima. Međutim, u slovenskim primorskim dijalektima,
čini se, do toga ne dolazi, nego se ponegdje j čak ubacuje: Zjemlji.
Zatvoreno e jedna je od tipičnijih značajki sjevernočakavskog
idioma: Mesec. Ta riječ može poslužiti i kao primjer za, po nekima,
najvažniju osobinu sjevernočakavskog45 , a to je ekavski refleks jata, odraz
praslavenskog jata ĕ, u korijenskim, tvorbenim i relacijskim morfemima.
Takvi se primjeri često nalaze u tekstu: celi, delal, teplina, odletet.
•Ja! Čez kakšno leto, ne znam kdaj! Ma povejte vi meni, kaj je treba hodit
na Luno, a?
U ovom odlomku može se vidjeti i tipični čakavski oblik uz prijedloge,
odnosno riječi složene sa zamjenicom ča: zač te „pančakavsko“ morda.
Mah, ne vem! Lahko, da nas je preveč...
Isto tako ponovno se mogu vidjeti međusobni utjecaji, pa u slovenskom
dijalektu nalazimo hrvatsko čuješ, a u hrvatskom dijalektu slovensko rabit,
preveć, leto. U slovenskom se idiomu još izmjenjuju istoznačni glagoli
vedeti i znati: ...ne znam kdaj!, Ne vem.
Na Zjemlji?
Ne vem. Lahko.
(...)
Kaj praviš, gremo naprej, a? Ali gremo na Luno? Ti bi šla na Luno, a? Oh, ti ja,
ti bi že šla. Ja, če bo treba, bo treba, čuješ, kaj pravi mama, a? Da nas je preveč!
In če nas bo toliko, ne bo kaj jesti in bo treba na Lunooo. (str. 13/14)
Ši! Za ko leto, ne znan kada! Ma rečite vi mene zač bi trebalo poć na
Mesec?
Mah, ne znan! Morda nas je preveć...
Na Zemje?
Ne znan. Morda.
(...)
Ča govoriš, remo napred, ha? Remo na Mesec? Biš ti šla na Mesec, ha?
Oh, ti ši, ti biš već šla. Ši, ako bude rabilo, rabit će, čuješ ča govori mama,
ha? Da nas je preveć! I ako će nas bit toliko, nećemo imet ča za jist i morat
ćemo poć na Meseeeec.
43
Lisac, J. (2009) Hrvatska dijalektologija 2: Čakavsko narječje. Golden marketing – Tehnička knjiga.
Zagreb. 2009:28
194
Uz ovdje navedene, gornji odlomak sadrži primjere i za mnoge do sada
spomenute karakteristike obaju dijalekata, no to nije ništa neobično jer
se prikazana opća svojstva mogu naći u gotovo svakoj rečenici, uz stalno
dodavanje novih.
3.7.3. Morfosintaktički primjeri
Sljedeći, nešto dulji, odlomak za potrebe analize vjerojatno nije bio nužan
u cijelosti, međutim, upravo zbog svoje opsežnosti, vrlo dobro prikazuje
jezičnu situaciju na oba područja:
•Da je že en mesec, ki ga ni nazaj, so rekli! Da je vzel boršo, da je pršu
u oštariju, da je spil pol litra in da je reku, da gre na štacjon, in bašta.
44
Vranić, S. (2005.) Čakavski ekavski dijalekt: sustavi i podsustavi. Biblioteka časopisa Fluminensia.
Rijeka. 2005:249
45
Lisac, J. (2009) Hrvatska dijalektologija 2: Čakavsko narječje. Golden marketing – Tehnička knjiga.
Zagreb. 2009:273
195
Ga ni več, eko, bašta, je šou, fertig, če je mona, je mona, ni kaj, bašta,
fankulo porka putana, če sam mu reku, da se bo zgubu, tešta de kaco. Bi
bil doma in bi poslušo Betovna na džiradiški, ne, putana eva. Kaj se je šou
zajebavat na Dunaj, če ni znal nanka po kruh, če ni delau nič celo življenje,
bo hodu na Dunaj. In bom, da je pršu. So telefonirali s hotela. Je pesto vse
u kambri, boršo, hlače, džiaketo in ga ni blo več. So najdli število u hlačah,
od oštarije številko in so telefonirali s hotela. So rekli, da ga ni več, da so
klicali policijo in da ga ni več. Kakšno policijo, putana eva, češ klicat, če je
mona. U mudandah je uasto in ni nanka znau, da je nah, in buh zna, kam se
je zgebo. Ma šanto dio, če sem mu reko, da naj bo doma, naj posluša tisto
muziko na džiradiški. Kam češ hodit pr teh letih. Mene tudi nuosi luna, ma
huodem te pr njivi, pr krompirji, ne huodem na Dunaj, fankulo. Eko, ga ni
več. (...)
Mona je, ne bogi! (str. 93/94)
Već mesec dan ga ni, rekli su. Zel je boršu, šal je va oštariju, popil je
pol litre i rekal je da re na štacjon i dosta. Ni ga više, evo, dosta, šal je ća,
finito, ako je mona, mona je, nima ča, dosta, fankulo porka putana, ako san
mu rekal da će se zgubit, tešta de kaco. Bil bi doma i naslišal Betovena
na džiradiski, ne, putana eva. Ča se šal zajebevat va Beč kad nanke po
kruh ni znal poć, kad celi život ni niš delal, šal bi va Beč. I bi, da je arival.
Telefonali su z hotela, pustil je sve va kamare, boršu, brageše, jaketu, i ni ga
više bilo. Našli su broj va bragešah, broj od oštarije, i telefonali su, z hotela.
Rekli su da ga ni više, da su zvali policiju, i da ga ni više. Kakovu policiju,
putana eva, ćeš zvat kad je mona. Va mudandami je ostal i ni nanke znal
da je gol i ki zna kade se zgubil. Ma šanto dio, ako san mu rekal da bude
doma, da sluša onu muziku na džiradiski, kamo ćeš poć va teh letah. Mene
isto mesec tira, ali hodin po toj njive, po krumpire, ne ren va Beč, fankulo.
Evo, više ga ni. (...) Mona je, ni brižan!
U ovom se odlomku nalazi čitav niz novih zanimljivih primjera,
posebno morfoloških. Na istarskom su području relacijski morfemi u
dativu, lokativu i instrumentalu množine imenice muškog i srednjeg roda
uglavnom zadržali različite oblike u ta tri padeža. Vrlo je česta pojava da
su sva tri padeža različiti morfemi, ali s jednim izmijenjenim morfemom,
no najčešće se možda u svim trima padežima javljaju analoški oblici: u
dativu množine -on, -en, -an, u lokativu množine -eh, -ah i u instrumentalu
196
množine -ami46 . Postoje razne kombinacije, pa čak i da se u svim
trima padežima javlja morfem -ima. Potvrdu toga nalazimo u sljedećim
primjerima: va bragešah, va mudandami, va teh letah. Jako je zanimljivo
da pravilo, koje je naveo Lisac, očito ne vrijedi samo za imenice muškog
i srednjeg roda, već i za ženski rod. Posebno je zanimljiva činjenica da se
morfemi mogu izmjenjivati unutar istog roda u istom padežu (N brageše,
L bragešah; N mudande, L mudandami). Lokativi jednine va kamare, po
toj njive, po krumpire pokazuju kakav je refleks jata u nastavku, ali pridjevi
očito ne slijede ista pravila, pa imamo po toj, umjesto po te njive.
Po pitanju morfologije može se još dodati da se u sjevernočakavskom
sačuvalo palatalno e nakon j, što se može vidjeti u slučaju oštarije, dok je u
ostalim čakavskim idiomima prevladala nepalatalna deklinacija, odnosno u
genitivu jednine te u nominativu, akuzativu i vokativu množine uglavnom
se nalazi nastavak -i47 .
Ističe se i situacija u radnom pridjevu pomoćnog glagola biti: šal i šla
jer u tom slučaju ekavski čakavci imaju situaciju kao Slovenci i goranski
kajkavci, a ne poput centralnih kajkavaca (npr. u Varaždinu je išla) ili
jugoistočnih kajkavaca (npr. u Senju je išal) .48
Kod čakavaca se zadržao i ostatak prefiksa wy- (npr. vinimat – vadit)49
a vrlo često se nalaze primjeri poput zel, zgubit koji su dobiveni od starih
prijedloga izъ, wy i sъ.
Kroz oba odlomka provlači se cijeli niz romanizama: borša (torba),
oštarija (gostionica), džiradiska/džiradiška (gramofon), nanke/nanka
(niti), kambra/kamara (soba), džiaketa/jaketa (jakna), mona (budala), itd.
Vrlo je zanimljiv već spomenuti talijanizam brageše (tal. braghe - hlače).
U sjevernočakavski idiom vjerojatno je ušao preko mletačkog dijalekta, a
tamo preko latinskog braca, kasnije bragae (galskog podrijetla). Stari su
Rimljani taj izraz upotrebljavali za duge hlače šarenih boja. 50
46
Ibidem, str. 81
47
Ibidem, str. 78
48
Ibidem, str. 85
49
Ibidem, str. 78
50
www.etimo.it
197
O slovenskim se govorima u Istri nije mnogo pisalo. Tine Logar
smatra da su najveću ulogu u njihovom oblikovanju odigrali notranjski i
mletačko-kraški govori. Glavne karakteristike su im jaka vokalnost, već
spomenuti adrijatizimi (prijelaz finalnog -m u -n, krnji infinitivi, za što smo
već vidjeli mnoge primjere), zatvaranje vokala ili diftongiranje, mnogi
romanizmi te mnoge druge. U ovom odlomku može se vidjeti širok spektar
primjera, i to ako obratimo pozornost samo na glagole. Na početku bi se
moglo zaključiti da se gubi dočetno l jer nalazimo primjere poput pršu,
reku, zgubu, a kasnije čak i zgebo, poslušo, znau i delau. Međutim, kasnije
se mogu vidjeti znal i spil, tako da to ne možemo nazvati pravilom. Ističu
se i prezentski oblici nuosi i huodem jer je u njihovom tvorbenom morfemu
o diftongiralo u uo.
Jedna od zajedničkih značajki čakavskih i slovenskih istarskih govora
je obezvučavanje šumnika, odnosno prelazak -g u -h, pa zato u slovenskom
odlomku nalazimo nah i buh.
*
Primjeri koji slijede prikazat će još nekoliko zanimljivih i do sada
nespomenutih karakteristika:
•Mi je rekla, naj se pazim in naj ne puščam prižganega plina, ker je drag, in
da nimamo dovolj denarja, da bi ga trošili kakor drugi. (str. 28)
Rekla mi je neka se pazin i neka ne pušćan plin odprt, aš je skup, a nimamo
dosta šoldi da bi ga trošili ko drugi.
•Però se vidi cel svet, če je televižjon, reče tata. Potem smo tiho. In če bi
kupili lavatriče? (str. 32)
Ma se vidi celi svet z televizijun, kaže tata. Onda smo tiho. A kad bi kupili
makinu za robu?
•Oooola, za vročino pride zmeraj prav bičerin... A, Balerina? (...) Tako
pravijo, reče mama in se obrne k štedilniku, en kozarček za vročino ne
škodi. (...)
Ma ste vidla, Ivanka, kaj delajo tam dol?
Kje?
Dol, u Vietname...
A je kej novga?
198
Ja, novga... Pobivajo se ku zmjerej...
Sej, sej... Pravijo ja, po radiu, da je dosti mrtvih. (str. 38)
Oooola, za teplinu vavek dobro pride bićerin… Ha, Balerina? (...) Tako
kažu, kaže mama i okrene se k štednjaku, jedan žmuj za teplinu ne škodi.
(...)
Ma ste videla, Ivanka, ča delaju tamo dole?
Kade?
Dole, va Vijetname...
Ima ča novega?
Ja, novega... Ubijaju se ko vavek...
Je, je... Na radiju govore da je dosta mrtveh.
•Na Dunaju, tako daleč, z vsemi tistimi ulicami in trgi in z boršo za kruh.
(str. 47)
Va Beče, tako dugo, na temi ulicami i pjacah i z boršun za kruh.
•Piše na giornali. Sputnik je že pront! (str. 62)
Piše va novinah! Sputnjik je već parićan!
•Pravi, da sem malo štupida, in če bomo imeli televižjon, da bom še bolj
štupida. (str. 64)
Govori da san malo bedasta, i ako ćemo imet televiziju, da ću bit još
bedasteja.
•Meno mal, da nas nobeden ne vidi. Bi rekli, da smo malo kófe, če bi vidli
tiča pri mizi, da gleda telefunken. Bi rekli, da nismo pr ta pravi. Mama mia,
Balerina, dobro, da smo sami. (str. 104)
Meno mal da nas niki ne vidi. Rekli bi da smo malo ludi kad bi videli tića za
stolon, da gleda telefunken. Rekli bi da smo zmućeni. Mama mia, Balerina,
dobro da smo sami.
Do sada smo mogli uočiti nekoliko bitnijih morfoloških značajki
čakavskog dijalekta. U drugom primjeru možemo vidjeti još jednu
morfološku posebnost sjevernočakavskog idioma: imenice ženskog roda u
instrumentalu jednine uglavnom imaju nastavke -u ili -o (potonji se mogu
199
naći na rubnim područjima uz granicu), odnosno -on i -un51 , za što ovdje
nalazimo primjere (televizijun, boršun). No kasnije, u zadnjem odlomku,
nalazimo primjer i za muški rod (za stolon) koji ima nastavak -on. U ovim
slučajevima također je vidljivo da instrumental gotovo uvijek dolazi s
prijedlozima.
U trećem primjeru zanimljiva je usporedba bičerin – kozarček i
bićerin – žmuj. Možemo primijetiti da se u oba primorska dijalekta koristi
romanizam bič/ćerin (tal. bicchiere, čaša), no odnos kozarček – žmuj nešto
je kompleksniji. Očito je da je kozarček umanjenica od kozarec, dakle
standardna riječ slovenskog književnog jezika, dok je riječ žmuj vjerojatno
staroslavenskog porijekla (žmuj – žmulf - mbžulj 52), a u upotrebi je u svim
čakavskim govorima. Vidljivo je da je u ovom slučaju žmuj čašica za
žestoka pića, no nije uvijek tako bilo. Prije se izraz žmuj koristio samo kao
čaša za vino, ali danas se upotrebljava kao izraz za bilo kakvu vrstu čaše.
U istom primjeru može se zamijetiti da, u oba dijalekta, Vi iz poštovanja
dolazi u jednini (možda utjecaj talijanskog): Ma ste vidla, Ivanka..., Ma ste
videla, Ivanka,... Iz istoga se vidi kontinuirana upotreba veznika ma, što je
karakteristika svih primorskih dijalekata, a izravan je utjecaj talijanskog
jezika.
Zanimljivo je primijetiti, uvijek u istom primjeru, da u hrvatskom
idiomu dolazi do takozvanog umetanja samoglasnika u nastavačnom
morfemu (odnosno ekavski refleks jata), dok u slovenskom idiomu ispada:
vidla, novga – videla, novega.
Kako je već navedeno, glavni su kriteriji u klasifikaciji čakavskog
narječja kontinuant praslavenskog jata, prozodija, no i suglasnički kriterij53
(šćakavizam, štakavizam), za što nalazimo primjer u prvom odlomku
(pušćan), a bilo ih je nekoliko i u prijašnjim odlomcima (prošećat, itd.).
U istom se primjeru može još obratiti pozornost na ikavizam nimamo, što
smo već spomenuli kao jednu od posebnosti prisutnih u nekim čakavskim
idiomima.
51
Ibidem, str. 80
http://www.dlib.si/preview/URN:NBN:SI:DOC-PQURYBJ7/1cbe480f-09c0-4d04-89ad4b20ae4796d9#hit1
U petom primjeru vrlo je zanimljiv pridjev parićan. Radi se o
autohtonoj riječi, karakterističnoj samo za sjevernočakavski dijalekt.
Vjerojatno je romanskog porijekla, od talijanskog glagola apparecchiare
(lat. ap-parare 54) što znači staviti u red, pripremiti stol za jesti. Zanimljivo
je da nije u upotrebi pront, odnosno pronto, romanizam rasprostranjen po
gotovo čitavoj jadranskoj obali, a njime se služe i govornici spomenutog
slovenskog idioma.
Ostanemo li kod istog primjera možemo primijetiti iskrivljenu upotrebu
prijedloga na u sintagmi na giornali. Nije potpuno jasno kako je došlo do
te promjene, a osim toga promijenjeni su rod i broj imenice giornali, koja
je inače muškog roda, a i ovdje je tretirana kao zbirna imenica. Moglo bi
se pretpostaviti da je to utjecaj hrvatskog jezika jer je slovenska riječ za
novine, časopis, također muškog roda i nije zbirna.
Vidjeli smo već neke posebnosti u leksiku sjevernočakavskog
idioma, no ni slovenski dijalekt ne zaostaje mnogo. U posljednjem
odlomku nalazimo riječ kófe, koja nije romanskog porijekla, možda ima
staroslavenske korijene, a značenje riječi otkrio je sam autor jer se može
pronaći ni u kakvim rječnicima, uključujući i one dijalektološke, koji su
mi bili dostupni. U istom kontekstu upotrebljava se i riječ mona, ali taj je
talijanizam uobičajen u svim primorskim dijalektima.
U istom odlomku može se uočiti primjer za još jednu tipičnu značajku
čakavskih dijalekata: tić, odnosno tića. Kod hrvatskih primorskih idioma
čest je slučaj da se gubi prvi okluziv na početku riječi55, a ta je pojava očito
prisutna i kod nekih slovenskih dijalekata.
Do sada mogli smo vidjeti mnoge primjere za korijenske i tvorbene
morfeme u kojima se javlja ekavski refleks jata. Rečenica iz sedmog
primjera zanimljiva nam je zbog riječi bedasteja jer demonstrira pojavu
ekavskog jata i u komparativima, odnosno i u relacijskim morfemima.
O nastavcima ženskog roda u lokativu već je bilo riječi, pa nam četvrti
primjer služi samo kao podsjetnik, odnosno da pokaže kako dvostruki
nastavci (-ami, -ah) očito nisu slučajnost, nego se koriste u jednakoj mjeri,
pa čak i u istoj rečenici.
52
Lisac, J. (2009.) Hrvatska dijalektologija 2; Čakavsko narječje. Golden marketing – Tehnička knjiga.
Zagreb. 2009: 30
53
200
54
www.etimo.it
Lisac, J. (2009.) Hrvatska dijalektologija 2; Čakavsko narječje. Golden marketing – Tehnička knjiga.
Zagreb. 2009:22
55
201
U slovenskom smo idiomu do sada zabilježili mnoge posebnosti, a iz
ovih primjera možemo ih izdvojiti još nekoliko: u posljednjem odlomku
vidimo atipičnu upotrebu nobeden umjesto nihče i već spomenut prelazak
o u u. U početku se činilo da do te promjene dolazi samo kada se o nalazi na
kraju riječi, odnosno relacijskom morfemu, no pažljivijim promatranjem
dolazi se do zaključka da to baš i nije slučaj, odnosno da do promjene
dolazi vrlo često i to bez nekog vidljivijeg pravila (ku – kot, uni (str. 63),
taku, bulše (str. 63), dum – dom...).
Rasprostranjenost romanizama u primorskim dijalektima ne treba
ponovo naglašavati, no zanimljivo je kako su se na različite načine usvojili,
odnosno kako su različiti talijanizmi ušli u upotrebu za iste pojmove, kao na
primjer lavatriče – makina za robu u drugom odlomku, a ranije smo imali
bašta – finito, itd. Ipak prevladavaju oni koji su se na isti način usvojili u
oba dijalekta: oštarija, mudande, nanke, mona, bičerin...
*
Iako je roman uglavnom pisan na standardnom slovenskom jeziku,
dijalektološki se izrazi, osim u dijalozima, često susreću. Ovom analizom
obuhvaćeni su oni najznačajniji i, s jedne strane, najzanimljiviji. Analizom
i usporedbom prikazale su se glavne karakteristike dijalekta korištenog
u prijevodu i poneka obilježja dijalekta u originalu. Osim morfoloških,
sintaktičkih i inih značajki, mogle su se uočiti i mnoge sličnosti dvaju
idioma. Te sličnosti pokazale su nam koliko toga zajedničkog mogu imati
dva dijalekta koja pripadaju različitim jezicima i koliko je bitna međusobna
povijesna i geografska povezanost, puno bitnija nego što su to političke
granice ili čak pripadnost određenoj naciji. Jezik je živa tvorevina, a
dijalekt njegov najživlji, pa zato i najpodložniji promjenama, dio. Ovi
primjeri uvode čitatelja u divan i nepredvidiv svijet svakodnevnog govora,
no potpuno se iskustvo može steći samo osobnim doprinosom
202
4. Zaključak
Svaki književnik ima svoj stil. Godinama ga je stvarao i njegovao, da bi
na kraju postao prepoznatljivom bojom njegova izričaja. Stil Marka Sosiča
odlikuje se tečnošću i sintaktičkom jednostavnošću, no možda ga najviše
se od svega obilježava dijalekt koji koristi. Kroz njegovu Balerinu možemo
doživjeti svu ljepotu dijalektalnih izraza, a svaki nam detalj, svaka riječ,
sve više približava njihovo podneblje. Pitanje koje ovdje možemo postaviti
je koliko je književnik svjestan, ili nesvjestan, svih jezičnih nijansi koje
otkrivamo u njegovom djelu, koliko ih on racionalno koristi u stvaralačkom
činu? Odgovor na ovo pitanje teško je dobiti, no sigurno si ga postavlja
svaki prevoditelj.
Namjera ovog rada bila je pokazati neke od tipičnih problema koji muče
svakog prevoditelja. Vidjeli smo da je važno voditi računa o kontekstu,
ritmu, interpretaciji i mnogim drugim faktorima koji utječu na kvalitetu
prijevoda, a dijalekt se pokazao kao najveći prevoditeljev izazov. Kroz
primjere i analizu prikazali smo neke značajke slovenskih primorskih
dijalekata i hrvatskog sjevernočakavskog idioma, istaknuli njihovo mjesto
u slovenskoj, odnosno hrvatskoj dijalektologiji te objasnili kako se sve to
uklapa u jezičnu sliku Istre.
Ovaj rad prikazao je odnose između hrvatskih i slovenskih dijalekata u
Istri te je izvukao iz mora riječi određene specifičnosti koje ih karakteriziraju
i time dodjeljuju mjestu kojem su nastale određeni pečat prepoznatljivosti.
No, iako osnovni temelji ostaju dugo, a zajedno s njima i prepoznatljivost,
vrijeme ipak čini svoje i promjene su neminovne. Poput svakog jezika, i
dijalekt se s vremenom mijenja, tako da postavke iznesene u ovom radu
u jednom trenutku možda više neće biti vjerodostojne. Ipak, unatoč svim
ograničenjima koje donosi, bilo za prevoditelja, bilo za čitatelja kojemu
određeni dijalekt nije materinji, dijalekt je prekrasan i u neku ruku bogatiji
od književnog jezika, pa na taj način sliku ljudi, prostora i događaja čini
šarenijom, a mi moramo učiniti sve što možemo da ga očuvamo u svakom
njegovom obliku. 203
Literatura
1.
Antoš, Antica (1972.) Osnove lingvističke stilistike. Školska knjiga.
Zagreb.
2.
Antunović, Goranka (1997.) Prevođenje oznaka kohezije kao
pokazatelj razine prevođenja. u: Tekst i diskurs. ur. M. Andrijašević,
L. Zergollern – Miletić. Hrvatsko društvo za primijenjenu
lingvistiku. Zagreb.
3.
Cossutta, Rada (2006.) Od Gillierona do Slovenskega
dialektološkega leksikalnega atlasa slovenske Istre (SDLA – SI).
u: Diahronija in sinkronija v dialektoloških raziskavah. ur. M.
Koletnik, V. Smole. Zora. Maribor.
4.
Bonačić, Mirjana (1995.) Izvan granica „prevodljivosti“?. u:
Prevođenje: Suvremena strujanja i tendencije. ur. J. Mihaljević
Djigunović, N. Pintarić. Hrvatsko društvo za primijenjenu
lingvistiku. Zagreb.
5.
Eco, Umberto (2006.) Otprilike isto. Algoritam. Zagreb.
6.
Filipi, Goran (1999.) Diahrono in sinhrono prepletanje govorov v
slovenski Istri na primerih oritonimijskega gradiva. u: Logarjev
zbornik, Referati s 1. mednarodnega dialektološkega simpozija v
Mariboru. ur. Z. Zorko, M. Koletnik. Zora. Maribor.
7.
Guberina, Petar (1967.) Stilistika. Zavod za fonetiku Filozofskog
fakulteta u Zagrebu. Zagreb.
8.
Istarska enciklopedija (2008.) Leksikografski zavod Miroslav
Krleža. Zagreb.
9.
Jakovlev, Božica (1995.) Prijevod kao mentalne slike. u: Prevođenje:
Suvremena strujanja i tendencije. ur. J. Mihaljević Djigunović, N.
Pintarić. Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. Zagreb.
10.
Katnić – Bakaršić, Mirna (1999.) Lingvistička stilistika. Open
Society Institute, Electronic Publishing Programe. Budapest.
11.
Lisac, Josip (2009.) Hrvatska dijalektologija 2: Čakavsko narječje.
Golden marketing – Tehnička knjiga. Zagreb.
204
12.
Lisac, Josip (2006.) Hrvatska dijalektologija u drugoj polovici 20.
stoljeća. u: Diahronija in sinkronija v dialektoloških raziskavah.
ur. M. Koletnik, V. Smole. Zora. Maribor.
13.
Logar, Tine (1996.) Dialektološke in jezikovnozgodovinske
razprave. Znanstvenoraziskovalni center Slovenske akademiije
znanosti in umetnosti, Inštitut za slovenski jezik Frana Ramovša.
Ljubljana.
14.
Lončarić, Mijo (2006.) Dijalektološka istraživanja u Institutu
za hrvatski jezik i jezikoslovlje. u: Diahronija in sinkronija v
dialektoloških raziskavah. ur. M. Koletnik, V. Smole. Zora.
Maribor.
15.
Lukežić, Iva (1986.) Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt. Doktorska
disertacija. Zagreb.
16.
Kenda – Jež, Karmen (2006.) Slovenska dialektologija v drugi
polovici 20. stoletja. u: Diahronija in sinkronija v dialektoloških
raziskavah. ur. M. Koletnik, V. Smole. Zora. Maribor.
17.
Mercina, Marija (2003.) Proza Cirila Kosmača – Uvod v
lingvostilistično analizo. Rokus. Ljubljana.
18.
Moguš, Milan (1977.) Čakavsko narječje: Fonologija. Školska
knjiga. Zagreb.
19.
Nežić, Ivana; Vranić, Silvana (2010.) Govori lovranšćine u
dosadašnjoj dijaltektološkoj literaturi. u: Zbornik lovranšćine. ur.
I. Eterović. Katedra čakavskog sabora Lovran.
20.
Opačić, Nives (1995.) Primjeri homonimije u nekim slavenskim
jezicima prema hrvatskom. u: Prevođenje: Suvremena strujanja
i tendencije. ur. J. Mihaljević Djigunović, N. Pintarić. Hrvatsko
društvo za primijenjenu lingvistiku. Zagreb.
21.
Pranjić, Krunoslav (1985.) Jezik i književno djelo. Nova prosveta.
Beograd.
22.
Pranjković, Ivo (2003.) Jezik i beletristika. Disput. Zagreb.
23.
Ribarić, Josip (2000.) O istarskim dijalektima. Josip Turčinović
d.o.o. Pazin.
205
24.
Stabej, Marko (2000.) Dvotirnost normativnosti v sodobnem
slovenskem knjižnem jeziku. u: Jezična norma i varijeteti. ur. L.
Badurina, B. Pritchard, D. Stolac. Hrvatsko društvo za primjenjenu
lingvistiku. Zagreb.
25.
Stanonik, Marija (2006.) Slovenska narečna proza. u: Diahronija
in sinkronija v dialektoloških raziskavah. ur. M. Koletnik, V.
Smole. Zora. Maribor.
26.
Steiner, George (1975.) After babel. Oxford University Press.
London.
27.
Stramljič Breznik, Irena (2006.) Besedotvorje v knjižnem jeziku in
narečju. u: Diahronija in sinkronija v dialektoloških raziskavah.
ur. M. Koletnik, V. Smole. Zora. Maribor.
28.
Škofic, Jožica (2006.) Prevajanje govorjenega narečnega v
pisani knjižni jezik. u: Diahronija in sinkronija v dialektoloških
raziskavah. ur. M. Koletnik, V. Smole. Zora. Maribor.
29.
Tabakowska, Elżbieta (2005.) Gramatika i predočavanje: Uvod u
kognitivnu lingvistiku. FF press. Zagreb.
30.
Venuti, Lawrence (1999.) L’invisibilità del traduttore. Armando
Editore. Roma.
31.
Vevar, Štefan (2000.) Temeljni aspekti in principi teorije literarnega
prevajanja. Študentska založba, Ljubljana.
32.
Vranić, Silvana (2005.) Čakavski ekavski dijalekt: sustavi i
podsustavi. Biblioteka časopisa Fluminensia. Rijeka.
33.
Žanić, I. (2009.) Mjesto trećićkog u povijesnom sustavu hrvatskih
govora. u: R. Baretić Osmi povjerenik.. Algoritam. Zagreb.
34.
http://bos.zrc-sazu.si/sskj.html, 08.09.2012.
35.
http://www.etimo.it 21.08.2012.
206
Ulomak iz romana Balerina, Balerina Marka Sosiča
Ajoooj! Padaam. Hvatam oblake, kapljice kiše, tuču, sunčeve zrake,
nekoliko puta zamahnem rukama. Ne pomaže. Padaam. Ispod mene je
njiva, sve mi je bliža, divlji kesten na dvorištu, kuća, put koji iz sela vodi do
nje, pored crkve ravno do dvorišta, do kuće. Vidim krov posut kamenjem.
Nema više oblaka, kapljica kiše ni sunca. Nemam se za što uhvatiti. Mašem
rukama sve brže. Ne pomaže. Vidim mjesec. Svijetli. Na krov, svijetli na
krošnju koja je sve bliža. Past ću u nju, probudit ću ptice. Ojooj. Kroz krov.
Probit ću ga. Sad. Odjednom se probudim. Ležim u krevetu. Pala sam s
kreveta kao nekada, kao sada. Nije me strah, samo piškiti moram.
Otvorim oči, okrenem se prema stropu. Ne vidim rupu koju bi ostavila iza
sebe. Pogledam kroz prozor. Tamo je, kao i uvijek. Tamo je jutro. Vidim
krošnju divljeg kestena. Ptice nisu odletjele. Tek se bude. Nije me strah,
samo piškiti moram, kao i uvijek kad je novi dan. Zatvorim oči. Sretna sam
da je prozor još uvijek tamo, da je vani krošnja s pticama i da nisam probila
krov. Znam. Toplo mi je. Možda je na dvorištu proljeće, a možda ljeto.
Zima nije. Kad je zima, hladno je, a kesten na dvorištu nema krošnju i meni
se oblače čarape. Toplo je. Odjednom. Popiškim se na pod kraj kreveta s
kojeg sam pala i sletjela na pod. Čujem korake. Ivanka dolazi iz kuhinje po
kamenim stepenicama i zaustavi se pred vratima, odškrine ih. Pogleda me.
Znam. Mama. Ivanka je moja mama. Prepoznam je jer sam se popiškila,
a ako sam to napravila, novi je dan. I ako je sve stvarnost, mama uvijek
odškrine vrata i pogleda u moju sobu.
Gledam je kako hoda prema meni. Iza njenih koraka sve je plavo. Od jutra.
Drveni ormar s ogledalom, ormar s ladicama, stolac. Sve je plavo. I mama
je plava. Njena kosa, koju je u kuhinji počešljala i smotala u punđu, njene
oči, njena usta, njene ruke. I njene ruke su plave od jutra.
Podiže me. Drži me ispod ruke i podiže me. Smijem se. I mama se smije.
Ne može me podignuti jer se smije. Zatim kaže: Pomozi mi, i još se više
smije. Sjedimo na podu kraj kreveta i smijemo se. Gledam je. Vidim suze
u njenim očima. U njima je puno svjetlosti. Dotičem ih. Njene oči i suze i
svjetlost, i čujem, ne samo sada, kako se smije. Čujem da razgovara s nekim
kraj kuhinjskih vrata. Tada stojim u kutu. Dižem se na prste i gledam prema
kuhinjskim vratima. Mama razgovara. Ne znam tko je kraj nje. Ne vidim
joj lice. Dižem se na prste, gledam njenu smotanu kosu, njena ramena,
njenu suknju i papuče. Kažu da je tako, govori mama. Kažu da se dogodi;
208
ponekad! Samo odjednom i nitko zapravo ne može reći zašto. Tek tako,
iznenada! Ne igra se više. Drži se za sebe i tko zna što si misli. Pitaš je i ne
odgovara ti. Sve čuje, ali ne govori više. Smije se, plače, a ne znaš ni kad ni
zašto. Ne znaš što si misli, što joj prolazi glavom... Kažu da će s godinama
biti sve gore... kaže mama tada tiše, a ja se još više podignem na prste da bi
vidjela njeno lice. I čujem još zadnje mamine riječi. Pogledajte je! Satima i
satima stoji na prstima, sve napravi što joj kažem, zatim ode onamo u kut,
digne se na prste i tamo je. Nema pomoći, kažu ... da se to ponekad dogodi
djeci. Mama se tad okrene prema meni. Stojim na prstima i vidim njeno
lice. I tad vidim suze i njen osmijeh i čujem još zadnje mamine riječi. Što
će biti s nama, ha, Balerina?
Sada više ne čujem njene riječi. Samo naš smijeh čujem i vidim suze u
njenim očima. U njima je puno svjetlosti.
Mama ustane. Pomaže si sa sve četiri. Ajde, Balerina, kaže, danas je tvoja
fešta!
Doprati me iz sobe, dolje po stepenicama, do umivaonika koji je u veži.
Onda me skine, umije i govori mi. Kaže da imam petnaest godina, da je
travanj, da sam se rodila sredinom proljeća i da danas moram biti lijepa.
Oblači mi ružičastu suknju koja na strani ima mašnu. O, kako će biti lijepa
naša Balerina, kaže češljajući me. Gledam se u malo ogledalo koje visi
na čavlu. Čini mi se da sam slična mami. Ona me češlja i priča. Onda ću
biti lijepa danas, kaže mama, jer je moja fešta i proljeće je, tamo otraga
iza vrata koja su još zatvorena, na dvorištu i na njivi. Kaže da je njiva
prekopana i da miriše jer je odmorena i nema više korova. I češlja me.
Gledam u ogledalo. Vidim njivu, plavu od jutra, korov, visok i tanak, korov
kojeg je svaki put kada mama potegne češalj sve manje, i znam da će biti
novi dan. I vidim prekopanu njivu pred sobom, u djeliću ogledala je vidim,
tamo gdje je moje lice i mamino, koje se stisne k mojem i govori, lice, koje
je mamino. Stavit ćemo kapljicu parfema, kaže, dotičući prstima moj vrat.
Je Mennen, kaže mama, je dopobarba, ma miriši poput parfema. Mmmmm,
kaže zatim mama, kako fino miriši naša Balerina. I ne vidim je više, mamu,
u ogledalu koje visi na čavlu, znam da ulazi u kuhinju i kaže neka dođem
i da sam lijepa, neka sjednem za stol, da će mi kave dati i onda kaže da će
posjeti doći popodne, da ću dobiti regale i da će i Ivan doći.
Mislim da je Ivan već tu. Okrenem se prema kuhinji. Stojimo tada na
vratima, ne znam kada jer ne znam koliko je novih dana već prošlo, i
ne znam koliko sam se puta popiškila jer je bilo jutro. Znam, stojimo na
209
vratima i Ivan kaže da se moramo izmjeriti da vidimo tko je veći. Ivan
je mali. On je dijete, mislim si, još mu se nešto može dogoditi. Moram
ga čuvati. Stanem na prste i svi kažu: Oh, kako brzo raste naša Balerina!
Ivan se smije i kaže da će biti doktor i da će me izliječiti kad naraste, i svi
plješću.
Ma ja? kaže mama i gleda u vrelu vodu. Vidim je.
Okrenem se prema ogledalu. Još jednom. Počešljana sam. Zatim gledam
prema kuhinji. Prođem kroz vrata u kut kraj štednjaka. Tu je najljepše.
Na Zemje?
Tu gledam prema vratima i stajem na prste. Onda me zabole. Zgrabim što
nađem i bacim u vrata. Pogodim ih skoro uvijek. Ako je tanjur, razbije
se. Mama sakuplja i gladi vrata. Uvijek kaže da ih treba obojiti. Vrata i
kuhinju, sve. Obojiti u bijelo, kaže.
Sad sam u kutu, gdje je lijepo. Prsti me ne bole. Samo je mama u kuhinji.
Znam što radi. U vreloj vodi pere maramice jer tata u njih kašlje i pljuje.
I pred ulazom pljune ponekad. Sad ga nema. On je u kafiću s prijateljima.
Karta se, kaže mama. Kao i uvijek, kad je novi dan, doći će na ručak.
Mama kaže da će se ugušiti od kašlja. Vidim ga, kašlje tamo kod ulaza,
uvijek, zatim dođe u kuhinju i pogleda kroz prozor. Ništa ne govori, samo
meni kaže: Kako je, moja Balerino. I gleda kroz prozor. Znam da će mama
objesiti maramice na uže na dvorištu, kasnije.
Prvo dođe poštar. Gotovo uvijek, kad je novi dan. Poštar priča, pije, zatim
ide kroz vrata. Onda mama vješa maramice na dvorištu i ja gledam kroz
prozor u kuhinji, iz kuta. Vidim maramice i mislim da je tata doma. U
komadićima... Poslije, kada poštara više nema.
Sad je tu. Čujem njegove korake. Poštara me strah jer ima kapu i teške
cipele. Mama već priprema čašicu. Doći će, ući, pričat će i onda će popiti
čašicu. Onda više neće moći disati, nakon što popije, i onda će se smijati i
reći: Ooola!
Već je tu. Dobar dan, Ivanka, kaže i odloži nešto na stol. Mama kaže da
ne vjeruje reklami i da njeno ime nikad neće biti izvučeno i da neće dobiti
milijune. Mama toči u čašicu. Rakijicu, kaže. Poštar gleda u čašicu i priča.
Stanem na prste. Slušam ga.
Ši! Za ko leto, ne znan kada! Ma rečite vi mene zač bi trebalo poć na
Mesec?
Mah, ne znan! Morda nas je preveć...
Ne znan. Morda.
Mama i dalje miješa. Kuhačom. Vidim je. Vidim njen nos, bradu, čelo,
njenu ruku. Poštar se pomakne, uzme čašicu, popije. Sve što je u čašici.
Gledam ga. Ne može disati, otvori usta, drži ih otvorenima, dugo. Udahne
zrak, izdahne. Sad se osmijehne. OOOla, kaže. Digne se, popravi si kapu.
Još nešto kaže. Meni. Mislim da kaže meni jer me gleda. Neću da me gleda,
neću da mi poštar nešto kaže. Dignem se na prste još više. Visoko. Tresem
se. Ne mogu stajati na prstima.
Oojlaa, naša mala Balerina, a? Ča ćeš reć, ha? I smije se. Bole me prsti.
Govori dalje. Ča govoriš, remo napred, ha? Remo na Mesec? Biš ti šla na
Mesec, ha? Oh, ti ši, ti biš već šla. Ši, ako bude rabilo, rabit će, čuješ ča
govori mama, a? Da nas je preveć! I ako će nas bit toliko, nećemo imet ča
za jist i morat ćemo poć na Meseeeec.
Gledam ga. Zbogom Ivanka, kaže i ide kroz vrata. Poslije. Ne mogu više
stajati na prstima. Zgrabim čašu koja je na stolu. Bacim je u vrata. Razbije
se.
Oh, Balerina, Balerina, kaže mama i mete komadiće čaše.
Gledam je. Strah me da nećemo imati što za jesti i da ćemo morati na
Mjesec. Još koju godinu, rekao je poštar. Ne znam što je to godina. Niti
jedna, niti još koja... Ne znam.
Mama baca komadiće čaše u smeće. Pogleda me. Približi mi se, popravi
mi kosu, pogladi me. Osjećam njenu ruku na licu. Ojoj, Balerina moja, ne
smije te biti strah, mi ne idemo na Mesec, mi ćemo bit ovdeka dok Bog
bude dal. Ja i ti i svi mi.
I? Kako je, naša Balerino? Pogleda me. Neću da me gleda. Onda pogleda
mamu. Ona još uvijek miješa maramice u vreloj vodi. Vidim je. Ivanka, ste
čula ovo zadnje? Govore da će poć na Mesec, ma ne još tako brzo.
210
211
Mama zna što mislim. Ponekad. Ona zna. I ja isto. Znam da bi htjela da
se smijem, ne da plačem. Ali ja se ne mogu smijati jer poštar zna sve i jer
je rekao što je rekao. Mama se pomakne. Gledam je. Pokupi maramice iz
vrele vode i izađe kroz vrata. Sad me više nije strah. Maramice već vise,
jedna kraj druge. Moj tata.
Gledam kroz prozor. Mamu više ne vidim. Odjednom. Samo maramice
vidim. Osvrnem se po kuhinji. Rukom dotičem mašnu na ružičastoj
haljini. Gledam. Vidim štednjak, stol, frižider i na njemu pepeljaru, ormar
s tanjurima i čašama. Tamo su i žlice. Vidim poličicu. Na poličici je kutija
iz koje pričaju i pjevaju. Samo ako tata pritisne gumb. Upali grundig, kaže
mami, da čujemo prognozu. Tamo na kutiji je barka. Mama je zove gondola.
Kaže da su takve barke u Veneciji, ali da nemaju lampice, te u Veneciji.
Naša gondola ima lampice i ponekad svijetle. Pogledam pritvorena vrata.
Mama je opet tu. Kaže da će uskoro ručak, da će doći tata, da će doći
Karlo s posla, Srećko s mamom, da će doći Josipina, teta Elizabeta i onda,
kad bude torta, i Ivan. Tata je tu. Čujem ga. Kašlje, pljuje. Kaže da je star
i sjedne. Kaže neka sjednem kod njega kao i uvijek kad je novi dan. I ja
sjednem, uvijek. Sad mi kaže da sam lijepa, da sam velika i drži me za ruku.
Onda opet kašlje tamo u veži i vrati se u kuhinju sa suzama od kašljanja i
opet me primi za ruku. Ča je novega, Balerina, kaže mi. I ja ga primim za
uho. Sviđa mi se kad ga primim za uho. On se sagne k meni, nasmiješi se
kad ne kašlje. I ja mu stisnem uho. Basta, basta, Balerina, kaže onda kada
ga zaboli, a ja mu još više potegnem uho jer mi se sviđa i mirna sam kada
mu natežem uho, znam.
Mama priprema stol, kaže neka postavim čaše i tanjure. Sad zna da ih
neću bacati u vrata, sad zna da ću ih staviti na stol. Uzimam tanjur. Svaki
posebno. Mama kaže: Stavi ga tu! Stavim ga. Svaki tanjur, ista pjesma.
Uvijek kad je novi dan postavljam tanjure na stol. Pa i danas, sad. Čini
mi se da čujem svoj glas dok postavljam tanjure. Kao da nešto govorim.
Šumi mi u ušima dok mi se tako čini. I sada. Obučena sam u ružičastu
haljinu, mašnami je sa strane i postavljam tanjur na stol i šumi mi u ušima.
Moram pjevati i neće mi više šumjeti. To moram napraviti. I u kutiji gdje
je gondola pjevaju. Ne uvijek. Tata prvo kaže, upali grundig, i onda pjevaju
Voooolaree, oooho, cantare, o, o, o, o, nel blu dipinto di blu, felice di stare
lassù... Čujem, uvijek kad je upaljen grundig, čujem da pjevaju i mama
kaže da je uvijek ista pjesma na radiju.
212
Ostavim tanjur na stolu. Odem u kut, na prste i pjevam. Glasno. Drečim:
VOOOlaree, o, o! Ja isto kao i grundig. Onda mi više ne šumi. Unutra u
ušima. Mama me pusti da pjevam. Ona zna da neću dugo. Dok je ručak
pjevam samo dva puta.
Dođe Karlo. Kroz vrata. Vidim ga. Mama kaže da je moj brat. Dolazi iz
šume, Karlo. Znam. Mama kaže da čuva šumu. Gleda me kao i uvijek kad
je novi dan, Karlo. Neću da me gleda. Zaletim se u njega. Sad. I gurnem ga
kroz vrata u dvorište. On se vrati, gladi me. Dobro je, dobro je, Balerina,
kaže. Ponekad ostane na dvorištu. Vidim ga kroz prozor kako grabi
maneštru žlicom. Sjedi na klupici pod kestenom i srče juhu, onda se vrati
u šumu jer je mora čuvati. Mama kaže da je Karlo stariji, da ima četrdeset
godina, da sam ja najmlađa, da je i sestra Josipina starija, kaže mama. I
Albert je moj brat. Mama kaže da je najstariji. On neće biti na ručku jer je
u Australiji, kaže mama.
Ne znam tko je Albert, ne znam što je Australija. Karlo i tata su tu. Sjede
za stolom. Mama kaže da pričekamo i druge. Dođe Elizabeta. Mama kaže
da su ona i Elizabeta sestre. Ivanka i Elizabeta. Mama kaže da nema još
šezdeset godina otkad su se rodile. Ne znam što to znači. Mama kaže da
hoće još jednom u Ajdovščinu, gdje su se ona i Elizabeta rodile, jer nije
daleko. Karlo ima auto, mogao bi je voziti, i Elizabetu, kaže mama navečer
dok stojimo kraj prozora u sobi. I ja ću ići, kaže mama, però moraju me
prvo fotografirati za propusnicu, kaže. Karlo me ponekad vozi k Elizabeti.
Znam. Elizabetu poznam. Takva je kao i mama. Karlo me vozi autom k
Elizabeti. Mama kaže da auto nije Karlov. Ali nije daleko. Mama kaže da
smo svi blizu, da nas nema puno i da smo svi blizu.
Elizabeta me poljubi i onda kod vrata odloži vrećicu. U vrećici je nešto za
mene jer je moja fešta, znam. Onda Elizabeta sjedne za stol. Ne znam koja
je moja mama. Odjednom.
Čujem korake. Smijeh. Prepoznam ga. Srećko. Mama kaže da je već pijan.
Dolazi kroz vrata. Ne govori. Smije se i dolazi u kuhinju. S njim dolazi
njegova mama, teta Lucija. Mama kaže da je teta Lucija sestra mojeg tate,
da je zato moja teta i da je Srećko moj bratić. Srećko se smije i gleda
me. Lucija mu kaže: Sjedni, sjedni za stol. Gledam tetu Luciju. Ona ima
papuče kakve imam i ja. S leptirićem. Mama kaže da je opet zaboravila
obuti cipele, jadna...
213
Navečer, dok s mamom gledam kroz prozor i tiho mi priča jer kaže da
Karlo spava, da tata spava i da i ptice u kestenu spavaju, kaže da ne zna
kako će biti sa Srećkom kad tete Lucije više ne bude. Mama kaže da će teta
Lucija umrijeti jer je stara i zaboravlja obuti cipele.
Sad je gledam, tetu Luciju, gura Srećka k stolu i kaže, meni, jer me gleda:
Oh, Balerina, kako si lijepa danas, i sjedne uz Srećka. On se i dalje smije,
ali tiše. I Karlo se tiho smije i tata isto. Svi se smiju kad je Srećko tu.
Ivanka, znadeš kade san ga našla? kaže Lucija.
Ne, kaže, Ivanka, moja mama.
Na pjace!
Ma ne?!
Ja... Bil je nasrede pjace, gledal je prema moru i tresal se je. Ko šiba.
Ši ga je još vavek strah?
Ši, još vavek...Rekla san mu neka re kupit kruh pa se zgubil i nisan znala
kade je. Moran se obuć, moran se obut i poć ga iskat.
Srećko se smije, još uvijek tiho. Stojim u kutu, gledam ga i slušam.
Strah ga je kad je cesta prevela, kad je pjaca. Ne more napred. Sve ča je
široko i veliko. Ja mu rečen, budi doma, ma on neće, zgubi se pa se trese i
zove me...Pa znaš kako je bilo va Španije. Rekal je da re va Španiju. Šal je
na vlak, pejal ga je do Španije i ostal je na štacijonu. Jedan dan. Celi dan.
Aš je prišal na vrata štacijona, videl je pjacu i ni imel kuraja poć van. Bilo
ga je strah. Pa znan. Kade je pjaca, ga je strah. I onda je prišal nazad. Od
štacijona do štacijona. Sedamnajst ur va vlake. Ma reči mi ako ni prošvikal.
Sad se svi smiju. Srećko jako glasno.
I onda mora neš popit, kaže Lucija, pa je pijan. Oh, Balerina, Balerina, ča
ti govoriš, a?
I gledam njene papuče s leptirićem, poput mojih.
214
PRIJEVODI
Ines Cebović
(prijevod s makedonskog na hrvatski jezik)
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
ines.cebovic@gmail.com
Andrea Jankovski:
Točno u proljeće
(krpanje rašivenog u sebi)
Moju životnu priču, moju istkanu sudbinu bačenu negdje da skapava
dok se ne dogodi – netko na ovom svijetu, namjerno ili sasvim slučajno
– ne znam, no ipak nekako odlučio je nazvati ju Emil. Sada, dok pišem
ovo, boravim u Parizu, na studiju. Ovog ranoproljetnog jutra, kao i jutra
prethodna četiri mjeseca budim se na neudobnu krevetu, kojemu još uvijek
ne mogu pronaći njegovu udobnost, iako je krevet s tehničke strane sasvim
u redu. Probudio sam se u pariškoj četvrti, nedaleko od „svoje“ Sorbone
III, na „rue des Écoles“.
Kao i pri svakom ustajanju ovdje, prvi je manevar relacija do prozora,
koji pak nudi pogled prema jednoj toliko beznačajnoj stvari, kao što je
svijet. Ovog jutra, kroz ovaj prozor, gledao sam neodređeno vrijeme, no
što sam mogao vidjeti kroz prozor, pod kojim je odmah do zida zgrade
prolazila pješačka staza na kojoj je svakog jutra bilo na stotine lica, koja
su odavde prolazila i slijevala se u onu nedefiniranu masu iz koje su se i
pojavljivala.
Jedna stvar koju sam nedavno otkrio gledajući kroz taj prozor, i pravo
da kažem – učinila mi se jako simpatičnom. No ipak još uvijek ne mogu
razumjeti što je to što mi je simpatično u ovom promatranju svijeta, kroz
ovaj sasvim običan prozor.
Gledajući ljude u daljini koji su se približavali kako bi prošli ovuda, pod
ovim prozorom, često mislim da iako gledam u nešto, zapravo ne gledam ni
u što, zato što je na toj udaljenosti to bila bezlična masa čije kretanje jedva
218
možeš primijetiti. Ako mogu reći da imam nekakvu informaciju, to je da se
ta bezlična masa kreće prema meni – i to je sve.
Kako se ta bezlična masa približavala i ljudi su se pojavljivali, kojima se
najprije mogla odrediti boja odjeće koju nose, potom im se mogao odrediti
spol, dimenzije i forma njihovog tijela, način kretanja i druge takve stvari.
Zatim su se od te opće pokretne mase polako definirale određene osobe
sa svojim osobnim obilježjima, a takoreći, eto, nikada nisu svjesni da se
iz daljine prvo pojavljuju toliko bezlični, a još manje znaju da postoje oči
koje ih promatraju i koje ih doživljavaju takvima. No zanimljivo je što
još uvijek ne možeš zaključivati o tim ljudima s obzirom na to da ih još
uvijek zapravo ne vidimo jasno i potpuno onima tko oni jesu, pa se zato
zadovoljavamo onime što ćemo svesti pod jedno te isto. Ljude koji postoje.
Kad bi se dovukli ispod samog prozora, onda bi više stvari postajalo
jasno. Je li star ili mlad, muškarac ili žena, zgodna ili ne – postajalo je
jasno. Ispod prozora već se moglo pretpostavljati i zaključivati je li netko
od tih ljudi tužan ili sretan, zamišljen ili zbunjen, to se moglo vidjeti
odavde, otkuda gledam ja, s ovog prozora. Ipak, isto tako, shvaćao sam
da odavde otkuda sam gledao ja, nisam mogao znati što tu djevojku, koja
upravo sad prolazi, u onome plavom džemperu, koji mi se eto dopada, što
tu djevojku može usrećiti ili rastužiti, što ju na ovom svijetu interesira, a što
ne može podnijeti i uopće ne voli. Za to nešto treba više od pogleda odavde
gdje sam ja. Možda treba nekakav dodir, dodir duše s dušom. Kažu, ljudi
postoje da bi te usrećili ili rastužili. Ja imam svoju verziju koja kaže: da bi
te ponijeli ili povrijedili. I tako sam naučio da je ta daljina ono što te štiti da
te ne povrijede ili usreće. Zatim, otkako bi prošli ispod prozora, ponovno
se udaljujući, ljudi su se ponovno zbijali na stazi, gubila im se forma i boja
i ponovno su postajali bezlična masa koja se samo kreće, ovog puta prema
daljini, prema beskraju.
Odjednom sam shvatio da postoji bitna razlika između ta dva načina na
koja se svijet ulijeva u nas. To su ljudi koji su nekakva dekoracija, koji su
ovdje oko nas, no nisu zapravo u našem životu, i ljudi koji jesu naš život.
Te su razlike možda u tome što pogled sve može vidjeti, no to nas ne dotiče
uvijek, no čim se nešto spozna ne samo pogledom nego nam to i dotakne
dušu, eto tada, i to su oni koji će nas ili ponijeti ili povrijediti, jer duša u
doživljaju može popustiti, pokleknuti, može se stvoriti zrno koje možda
nikada ponovno neće imati snage rascvjetati se od ljubavi. Duša za koju
više neće biti proljeća.
219
Kada se navodim na ovakvo razmišljanje koje uvijek teško podnosim,
ovakvo razmišljanje protiv svih zakona zdrave logike tjera me na smijeh i
tada pomišljam da mi se to duša smije, a možda kada se ona smije samoj
sebi, smijući se – otvara se!
Mogu vam ispričati bezbroj ovakvih mojih meditacija, no sve njih
smatram nebitnima, zato što puno više želim ispričati vam jednu drugu
priču, no evo nikako ne mogu početi pričati o NJOJ.
Prozor ne bi bio prozor da se kroz njega može vidjeti samo jedna stvar.
Postojala je još jedna stvar koju sam mogao vidjeti kroz ovaj prozor, jedna
za mene još simpatičnija i zanimljivija slika. Znači, ako pogledamo sasvim
ravno dolje, pogled će nam se spustiti ravno na pješačku stazu o kojoj sam
vam već govorio. No, ako prijeđemo stazu poprijeko, imamo mogućnost
stupiti u lijep, ne baš prostran, no ipak privlačan park. Za mene je park
krio veći smisao od staze, čija je karakteristika bilo kretanje, a park je pak
postojao nepostojeći – mirujući.
U parku sve se mijenjalo neprimjetno, sve je bilo svakog dana na istome
mjestu, nije bilo nikakvog kretanja, nije bilo ni tragova radosti i tuge, nije
bilo znakova života, a bilo je toliko puno više, od bilo gdje drugdje.
Kako li je uspijevao biti toliko neprimjetan?
Uživajući gledao sam tu vječnu, a u svakom trenu samo mrtvu
prirodu. Ponekad mi je to izazivalo neznatnu bol koja me tjerala da otrčim
rasprostrti se u parku i da ga zamolim da me prihvati da budem dio te
spore vječnosti. Čovjek je nekada bio dio tog sustava prirode, no danas je
taj odnos prezren od strane čovjeka, dokazujući samom sebi da mu ništa
ne stoji na putu prema ostvarivanju svojih hirova, koji nisu ništa drugo
nego destrukcija. Čovječanstvo polako i sigurno potpuno se odijelilo od
one istinske pripadnosti prirodi. No, evo, mene ona uistinu oduševljava.
Što je sa mnom?
Možda sam se htio povezati s prirodom jer me plašila staza, osjećao
sam ju nesvojom pa sam htio predati se parku? Mogli smo se povezati
a da ne povrijedimo jedan drugoga. Park mi je nudio jednu dvoosobnu
intimnost u kojoj te drugi neće napustiti, neće se predati.
Eto, ponovno ne mogu početi pričati vam ono što želim ispričati, pa
pričam o ovim nebitnim stvarima. Konačno da ispričam.
220
***
Tog ranoproljetnog jutra nisam nimalo pažnje posvetio stazi, prvo što mi
nije bilo do toga, drugo što sam to radio kad sam imao vremena u izobilju.
Često sam imao. Sam sam bio ovdje. Sam. No, jesam li mogao ne poželjeti
takvu intimnost kakvu mi je nudio park?
Tog jutra vidio sam da i park živi posljednjim snagama svega što je živjelo
u njemu. Sunce se nije pojavljivalo dulje vrijeme. Nisam se mogao sjetiti
niti jednog prošlog sunčanog dana te zime.
Tog jutra dugo sam gledao u park – i odjednom sam vidio taj osmijeh, koji
sam htio rastumačiti kao intuiciju parka da će studen ubrzo popustiti i da će
se pojaviti Sunce. Ostalo je vidjeti što će biti.
A park se neće naljutiti na mene ako sam pogrešno vidio i netočno
rastumačio, kao da zna da sunčanost ne ovisi o jednom čovjeku na ovome
svijetu. Nego, o svima zajedno? Da!
I ja sam se nasmijao danu i pošao trošiti ga.
Budući da je bilo pristojno rastajanje od sobe s krevetom i prozorom
do sveučilišne knjižnice, gdje sam provodio nekoliko sati svakog dana
prije prijepodnevnih predavanja, pošao sam pješke, da bih se razbudio na
svježem zraku, jer mi je u knjižnici trebao bistar um. Ovog jutra kad sam
podigao knjige koje sam proučavao, potražio sam „Le Petit Prince“ od
Antoinea de Saint Exuperyja, čime sam izazvao veliku iznenađenost kod
knjižničara koji je izdavao knjige.
Išavši jutros putom, prisjetio sam se ljepote ove knjige i shvatio da je
prošlo puno vremena otkada sam ju čitao pa sam na svoje silno zadovoljstvo
odlučio napraviti to danas. Uzeo sam ju s drugim knjigama i sjeo na jedno
od tri mjesta na kojima sam najčešće sjedio, odnosno sjeo bih na ono koje
je bilo slobodno od ta tri mjesta. Tog jutra sva su tri bila slobodna, bilo je
desetak ljudi, od kojih je većina, kao i ja, svakog jutra bila ovdje. Sjeo sam
za stol u trećoj četvrtini dubine, drugi red od zida, bez razmišljanja, biranja
i razloga, jednostavno su mi noge pošle tamo.
Gotovo tri sam sata čitao, nekoliko puta ustao popušiti cigaretu i
vraćajući se za svoj stol – primijetio ju – samo dva mjesta iza mene, na
njezinu stolu okrenutom bočno, što znači da mi samo malo okretanje nudi
pogled na nju. „Odlično“, rekao sam u sebi, a ne znam zašto sam si tako
rekao, čisto da bih nešto rekao. Bio sam usamljen, imao sam samo samog
221
sebe. No kad sam sjeo čitati, informaciju da je djevojka iza mene, a da bih
ju pogledao treba mi samo malo okretanje, zbog koje sam si iz nejasnih
razloga rekao odlično, a koja je bila ovdje možda i prije nego sam došao,
no eto, sliku u kojoj se naslikala ona, kad sam ju već vidio – nisam mogao
izbaciti iz glave.
Ili postoji slučajnost ili postoji sudbina – ili je čovjek tako savršeno biće
koje ne želi ništa raditi, dok je osoba koju mora upoznati da bi bila dio naše
životne priče ovdje oko nas. Što je činiti toj duši što to osjeća i kada je ta
osoba u njezinu okruženju.
***
Priča koju život ne može ispričati...
Životna priča je priča koju pričamo mi, a želi ju ispričati naš život. Bez
obzira je li ta priča sudbinski istkana ili slučajnost joj je nit, ili pak nema
ničeg od toga dvoga i onaj koji ju živi stvara ju – živeći. Ipak, bilo kako
bilo – to je naša priča o životu. Ta je priča sastavljena od mnogo stanica
priče, svaka sama za sebe svoj svijet, no uvijek povezana sa svim drugim
pričama u životu, jer život je jedan i u njemu sve je jedno veliko – jedno.
To nisu priče koje pripadaju nama, to su priče koje nas stvaraju, s ljudima
koji zastaju na našem prozoru. Neke od tih priča imaju svoj svršetak, no
nekima je svršetak u nekom drugom svršetku, svršetak u kojem nisu do
kraja zatvorene. Samo s ljudima s kojima imamo nezatvorene priče, kada
budemo osjetili njihovo odsustvo – nedostaju li nam oni ili nezatvorenost?
Svaki uzajamni odnos s čovjekom naša je zajednička priča, ona je
presjek svega zajednički proživljenog i pripada dvjema osobnim pričama.
Naš život u biti nije samo naš, samo mi smo ti koji ga moramo živjeti.
Taj je život sastavljen od tisuća ljudi, koji su se izmjenjivali nakratko
ili ostajali dijeliti na duže vrijeme, no oni se ipak samo izmjenjuju. A mi,
mi smo u svim tim pričama i zato se ta priča ipak mora nazvati našom
osobnom životnom pričom. U tim pričama postoje priče koje po značenju
nadilaze druge manje ili veće priče. Te se priče mogu nazvati – priče s
točkom.
Naš život teče i isprepliće se s mnogim pričama, no priče s točkom
su priče koje nas uče tko smo i kakvi smo mi sami. One su stupovi koji
se protežu do neba i jedino one probijaju zid nepodnošljivosti života. Ima
trenutaka kada naša osobna cjelovita priča dobiva koloritnost, postaje
222
bogatijom pričom o življenju. To je onda kada se događaju priče s točkom,
kada život teče i odjednom, neočekivano kao izdaja, u trenu zastaje i sve
druge paralelne priče postaju nevažne za trenutak. To je trenutak kada
sretnemo – NJU – kada naiđemo na stup, stup koji se proteže i prosvjetljuje.
Ta priča, popularno nazvana životom, stvara se sama u crnom i bijelom,
bez boje, sve dok ne sretnemo – nju. To je trenutak kada velika priča dobiva
točku. Ta točka je moćna točka. Ona čupa smisao iz sveg onog što je bilo
dotada i počinje bojati ga onime što slijedi nakon toga. Tako točke boje
život, sve dok imamo snage bojati ga.
Priče s točkom zapravo su priče o ljubavi! Te priče ne biramo sami,
kako nam se čini, nego one odabiru nas. To su priče koje pripadaju sudbini,
slučajnosti ili savršenosti tijela, koje u tom trenu ne želi ništa drugo osim te
priče. To su priče koje se, po svemu se čini, moraju dogoditi.
***
Vjerojatno sam postao previše očit, čim sam i sam bio svjestan toga,
zato što osim pogleda koje sam joj upućivao svakih pola minute, a za koje
se može reći da ih nije primjećivala, vjerojatno je počela primjećivati moju
uznemirenost i izgubljenu koncentraciju. Tada sam se sjetio kako se pribrati
i koncentrirati na čitanje.
Otvorio sam i počeo uživati u priči o „Le Petit Prince“, znao sam ju
gotovo napamet, imao sam ju u škrinjici kao artefakt kojem uvijek kada ga
idete gledati, slušati, mirisati, dodirivati, okusiti, uvijek mu se oduševljavate
iznova i iznova, jesam li rekao uvijek...
***
Priče s točkom ili ljubavne priče biseri su razbacani našom velikom
pričom, no to nisu biseri koji ukrašavaju samo našu priču već su to biseri
dviju priča. Priče s točkom moraju se dogoditi između dvoje i dodirom tih
dviju priča stvara se onaj biser koji ukrašava obje priče, biser s oblikom
ljubavi, jer ljubav je jedna, no traži dvoje kako bi se stvorila. Ljubavne
priče su priče koje se jednostavno moraju dogoditi, jer ljubav je potreba
koja se sama stvara i u trenutku kada se sama stvara, to osjećaju oboje
za koje se stvorila i oni znaju da će se nešto dogoditi, stavit će se točka,
dogodit će se ljubav, stvorit će se biser...
223
***
Već sam bio duboko koncentriran na čitanje kad sam odjednom čuo:
„Prisjećate li se vremena kada ste bili mali ili žalite za onim vremenom
kada ćete biti princ?“
Dignuo sam glavu prema mjestu otkuda je došao glas, taj nekakav
prekrasan glas, glas što, eto, postoji i morate se zaljubiti, jer on možda
zbog toga i postoji, možda se sve ovo već dogodilo ili je zapisano da će
se dogoditi, pogledao sam i ugledao NJU, ovdje odmah do mene, već mi
je progovorila svojim prekrasnim glasom i ne samo u teškim trenucima
življenja, već i u najljepšim, ponekad čovjek poželi da to nije njegov život,
da nije onaj koji je, u trenucima kada ne znamo što napraviti sa sobom,
trenucima u kojima ne znamo kako produžiti dalje, pa želimo istrgnuti
cijelu priču...
„Ni jedno, a izgleda ni drugo – a zapravo oboje. Samo vjerujem da je
Mali Princ ispričao moju priču.“ Dok sam ovo govorio, gledao sam u nju i
nisam vidio ništa drugo osim ljepote i nježnosti. „A čim mi se čini da ima
sličnosti između mene i Maloga Princa, onda i ja moram voljeti i Lisicu“,
rekao sam, jer nisam znao što bih drugo rekao.
***
Još od samog svog početka, čovjek snažno i stalno vjeruje u fatalističku
prirodu svog života. Čovjek i danas istim intenzitetom vjeruje u ispisivanje
svoje sudbine, još prije samog njegova pojavljivanja na ovome svijetu.
Svaka je sudbina negdje bila ispisana i čekala pojavljivanje onoga tko će
ju početi ostvarivati. A opet, neke od tih priča ne moraju se pričati više
puta, kada su jednom već toliko lijepo ispričane.
***
Tada se pojavila lisica:
− Dobar dan – rekla je.
− Dobar dan – pristojno je odgovorio mali princ okrenuvši se oko sebe, no
nije uspio ništa vidjeti.
Ovdje sam – rekao je taj glas – ispod jabuke...
− Tko si ti? – upitao je mali princ. – Zbilja si lijepa...
− Ja sam lisica – odvratila mu je lisica.
224
− Dođi i igraj se sa mnom – predložio joj je mali princ. Tako sam tužan...
− Ne mogu se igrati s tobom – odgovorila mu je lisica. Nisam pripitomljena.
− Ah! Oprosti – odgovorio joj je mali princ.
Razmislivši malo, upitao je:
− Što to znači „pripitomiti“?
− Ti nisi odavde – rekla je lisica, što tražiš?
− Tražim ljude – odgovorio je mali princ. – A što znači „pripitomiti“?
− Ljudi imaju puške i love. To baš i nije ugodno! Isto tako, oni uzgajaju
kokoši. Jedino ih to zanima. Tražiš li i ti kokoš?
− Ne – odgovorio joj je mali princ. – Ja tražim prijatelje. Što znači
„pripitomiti“?
− To je već pomalo zaboravljeno – odgovori mu lisica. Znači „stvoriti
veze...“
− Stvoriti veze?
− Naravno – odvrati lisica. – Ti si za mene samo još jedan dječak, sličan
stotinama tisuća dječaka. I ne trebaš mi. A ni ja tebi ne trebam. Za tebe
sam ja samo još jedna lisica, slična stotinama tisuća lisica. No, kada bi me
pripitomio, trebali bismo jedno drugome. Ti bi za mene bio jedan jedini na
svijetu. I ja bih za tebe bila jedna jedina na svijetu...
***
Već sljedećeg jutra prvi put me put nije vodio do knjižnice već do NJE.
Tako su počeli naši lutalački posjeti svakoj četvrti u Parizu, gdje, eto,
jedan dan na „rue de fatalite“, ona me prvi put poljubila. Na tom, za mene
najmagičnijem nogostupu, ona mi pokloni, zaljepljujući ga na moje usne,
svoj prvi poljubac.
***
Prvi poljubac kojim se izražava ljubav, prvi ljubavni poljubac, ima
cijeli smisao ljubavi. Njegov je smisao to što on garantira zaljubljivanje
i zaljubljenost. On je ljubav svedena na njenu esenciju. Kada prvi put
poljubimo poljupcem ljubavi, stavljamo prvi kamen zdanja, koje smo
počeli stvarati, zidajući ga poljupcima. Prvi je poljubac prvi kamen, prvi
čin postojanja ljubavi.
225
Svi kasniji poljupci nemaju svoj smisao nego nadopunjuju smisao
prvog poljupca, svi oni su njegove varijacije. No svaki prvi poljubac
ljubavi ima svoj smisao, samo ako ima još mnogo poljubaca nakon njega,
jer on sadrži i smisao i esenciju obećanja. Jer ljubav gledana iz drugog
kuta nije ništa drugo do obećanja. Ljubav u prvotnom smislu traje dok
traje i prvi poljubac, a potom traži svoje pretvaranje – kako bi postojala!
A prvi poljubac je to obećanje, a opet, obećanje – to je naša moć! – rekao
je jedan filozof i po svemu sudeći izgleda da je točno rekao. Koliko smo
sposobni ispuniti naše obećanje da ćemo voljeti, tolika je i naša ljubav i
niti centimetar manje.
***
− Počinjem shvaćati, odvrati joj mali princ. Postoji jedan cvijet...
mislim da me on pripitomio...
− Moj je život jednoličan. Ja lovim kokoši, a ljudi love mene. Sve
su kokoši međusobno slične, a i svi su ljudi međusobno slični. Stoga se
pomalo dosađujem. No kada bi me ti pripitomio, moj bi život obasjalo
sunce. Prepoznavat ću zvuk koraka drukčiji od ostalih. Ostali me koraci
tjeraju pod zemlju. Tvoji bi me, poput glazbe, mamili iz brloga...
Gle! Vidiš li tamo ona žitna polja? Ja ne jedem kruh. Žito je za mene
beskorisno. Žitna me polja ni na što ne podsjećaju. A to, to je žalosno! Ali
tvoja je kosa boje zlata. Bilo bi to uistinu predivno kada bi me pripitomio!
Zlatno bi me žito podsjećalo na tebe. I voljela bih šum vjetra u žitu...
Lisica je zašutjela i dugo gledala malog princa:
− Molim te... pripitomi me! – rekla je naposljetku.
− Vrlo rado – odgovorio joj je mali princ, no nemam mnogo vremena.
Moram otkriti prijatelje i upoznati mnogo stvari.
− Poznajemo samo ono što smo pripitomili – rekla je lisica. Ljudi
više nemaju vremena ništa poznavati. Kupuju gotove stvari kod trgovaca.
Ali, kako ne postoje trgovci prijateljima, ljudi više nemaju prijatelja. Ako
uistinu želiš prijatelja, pripitomi me!
A što bih trebao učiniti? – upitao je mali princ.
− Trebaš biti vrlo strpljiv – odgovorila je lisica.
Prvo moraš sjesti malo dalje od mene, u travu. Ja ću te gledati ispod
226
oka, ali ti nećeš ništa govoriti. Jezik je izvor nesporazuma. Ipak, svakog ćeš
dana moći sjesti malo bliže...
Sutradan je mali princ ponovno došao.
− Bilo bi bolje da si došao u isto vrijeme – rekla je lisica. Ako, na
primjer, budeš dolazio u četiri sata poslijepodne, ja ću već od tri sata biti
sretna. I što vrijeme bude više odmicalo, bit ću sve sretnija... U četiri ću se
sata uzbuditi i sva treperiti: otkrit ću cijenu sreće! Ali, budeš li dolazio u
bilo koje vrijeme, nikad neću znati za kada moram pripremiti srce...
I tako je mali princ pripitomio lisicu.
***
Tako se i moj život počeo bojati najljepšim koloritima. Ne samo što
sam osjećao i znao da sam silno ljubljen nego kao da sam osjećao ljubav i
prema meni, njezinu. Da je bilo tako mogu posvjedočiti sve oči, koje su nas
tih dana mogle vidjeti po pariškim četvrtima, oči koje su mogle vidjeti kako
si dobacujemo smijeh s usta na usta. Meni pak nije bilo nikakve razlike
između one dvije stvari koje sam kod nje vidio prvog dana i onoga što sam
gledao svakog dana provedenog s NJOM: ljepote i nježnosti. No jedan dan
tijekom jednog zaljubljenog pronicljivog pogleda, shvatio sam da je ONA
samo jedna stvar: nježna ljepota.
A događalo se ponekad, kada bih ju ljubio silno od strasti, da se
odjednom odsječno otrgnem od nje u panici da bih mogao narušiti tu
ljepotu – stvorenu od nježnosti. I tako zaprepašten, gledajući je li sve kako
je i bilo, ONA me pogledava sumnjičavo, pa kao tajni znak, odjednom
bismo prasnuli u smijeh i u onoj se ulici, gdje se to događalo, trebalo znati
da smijehom označavamo da je u toj ulici prisutna ljubav. Jedne noći, taj
se smijeh mogao čuti iz potkrovlja jedne zgrade, nedaleko od Sorbone III.
***
A kada se približio čas rastanka:
− Ah! – rekla je lisica... Zaplakala bih.
− Sama si tomu kriva – rekao joj je mali princ. Ja ti zaista nisam želio
nikakvo zlo, no ti si htjela da te pripitomim...
− Naravno – odvratila mu je lisica.
− Ali, sada ćeš plakati! – rekao je mali princ.
− Naravno – odvratila mu je lisica.
227
− Znači da zapravo ništa nisi dobila!
− Ipak jesam, rekla je lisica, i to zbog boje žita.
***
Svaki početak mora poznavati kraj da bi bio početak, jer ako nije tako,
onda se radi o krugu ili vječnosti i beskonačnosti, jer oni nemaju ni početak
ni kraj. Veliki smisao svake točke je to što ona istovremeno označava dvije
stvari; jedan početak, no i jedan kraj.
***
Tog ranoljetnog jutra, probudio sam se i ponovno zakoračio svojim
neudobnim životom. I eto me ravno ispred prozora. Spustio sam pogled
na stazu. Izgledala mi je odvratno. Pogledao sam park i vidio ga u cijeloj
njegovoj ljepoti, savršenoj ljepoti, sastavljenoj od savršenih biljaka,
životinjica, insekata, larvi, koji si ne smetaju svojom savršenosti nego
se nadopunjuju da bi stvorili tu savršenu ljepotu, koji ne mogu jedni bez
drugih – jer ni oni ne bi postojali, kao ni ova savršena ljepota, koja bi se
teško stvorila drugačije. Park je već bio rascvjetan kao nikada dotada, bio
je novi mladi park i ovog će se proljeća rascvjetati barem jednim cvijetom
više nego prošloga proljeća. Sjetio sam se nekih riječi koje smo si obećali
za ovo proljeće...
A park, neovisno o nama, ispunjava ono što mu je jednom, nekad
obećano, da će svakog proljeća sigurno – rascvjetati! I počele su mi se
nizati sve stvari koje smo projektirali za moguću zajedničku budućnost. I
počinjem li mrziti ta obećanja ili njihovu nemoć da se ostvare – da ne bih
mrzio NJU? Od svih tih stvari samo proljeće ne mogu mrziti. Ono, bez
obzira na sve, mora doći. Okrenuo sam se i pogledao sobu. A moj pogled
suzan od slučajnosti ili sudbine ili je pak samo tijelo dalo jedinstvenu
naredbu – da se moj pogled fokusira na ono jedino što mi je ostalo od
nje, samo zbog moje navike, da sačuvam bilo kakav predmet kojim ću si
potvrđivati, da bi kažnjavao samoga sebe, možda? da sve što se dogodilo
nikako ne može biti san.
228
U tom predmetu u koji sam deponirao sve doživljeno, da bi ostalo
to u njemu, a, ako može, mene da bi ostavilo, preko jedinog mog načina
da zaključam prošlost u beskonačnosti. Pogled mi se spustio na njezinu
naušnicu koju sam joj jedne noći, upravo zbog ove navike, bio uzeo. I tada,
protiv svih logika, počeo sam se nezaustavljivo smijati, gotovo histerično...
U tom sam trenutku samo znao da se smijem samome sebi.
Janja Kovač
(prijevod sa slovenskog na hrvatski jezik)
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
zara.kovac@gmail.com
Milan Jesih:
pjesme iz zbirke Legende (1974)
Zovem se Dakh, zavodnica
Doma sam u latinskom sportu i njegovu neoporecivom integritetu,
doma sam u znoju melodrame, doma u beskonačnim isprikama:
zovem se Dakh, organiziram ljubovanje u urotama,
zovem se Dakh, bio sam domaćin, bio sam hromi bog,
zovem se Dakh, vraćam se u usta, natrag u Alpe, boljševik.
Doma sam u svom imenu, zovem se Dakh, suncoglava zavodnica.
Svako vrijeme ima svoju boju i u njemu i u njoj su doma tople zvijezde
srca,
svako vrijeme ima svoju bolnu arhitekturu, pješčano poprište filozofije,
svako vrijeme svoje pjenušave bicikle i spone, svoje tihe medanske noći:
tako sam uvijek doma, uvijek u srcu svog razbuktanog straha,
uvijek u iznenađenju, u iskrenosti, u shizofrenu mjerenju vještina,
uvijek u naručju svjetlosti, u crvima, u zemaljskim stvarima i njihovima
paradama.
Tada sam rekao, Dakh: kako ubitačno su po meni šetale pjesme!
Često sam plakao, vježbao sam mučenje, vladanje, parenje, postao čvrst.
Noževe – metalne nemani – okivao sam u etuie, sanjario o Jugoslaviji.
Smrti sam davao slobodu u letovima ljeta, prevodio sam misli.
Svijet sam promatrao iznutra, labudovi su mi se nasmiješili,
trenuci su kao zaboravljene cigarete gasnuli u mojim usnulim noktima.
Kakav sam učitelj kad plane sunce u suton iza breza mirisnog srama,
kakav rođendan imam na pragu zabludjela proljeća, kakav ovratnik,
kako me vole majke, kako me vole koketni oficiri u sjenama,
kako mi stavljaju ustav u oko, kako me vode u spomenike, u slavlje,
kako živim, kako dolaze gladni strijelci, kako stojim, kako sam čio!
Pogledajte moje ljubljene ruke, pogledajte, moje moćne dalekovode.
230
231
Odlazim, ljubavniče
Zovem se Dakh, izlažem težinu prijateljstva, izlažem mišiće,
veslom uzimam zamahe da ih imaju suci za pravednost.
Svjetlost si unosim u misao, veselje u srce, med u raspored.
Neka ima kalež s klečanjem mene, neka republika ima jegulje,
Gogolj neka ima buket cvijeća, neka imam ja puno glagola u vazama,
neka svi na nogama imamo potomke, u naočalama pjesme, u zidu vatru,
svi krila da dajemo krila, da imamo i dajemo istočnjaštvo.
Zovem se Dakh, moj pjevni duh svugdje ima filijale.
Tučem jer sam jak, jer imam uređeno vrijeme, jer sam dug,
žudim, zato se dižem, zato me svi vole,
dolazim po znanje albanskoga, jezika bogova i Slavena.
U prevratu sam širok; u drvetu imam pticu, pjeva kao sablja.
Stvoren sam za to da zovem slobodna radna mjesta u uroke,
moja zapovijed je mir: sama dobrota, kada spremam samački stol,
kada sunčanom voljom hodam po bijelim putovima, sentimentalan i tih.
Drage misli me posjećuju u melodioznu zaletu srca.
Voljeno ime dolazi zavijeno u mnogo svijetlih iskrenih pisama,
da bih uvijek ostao sam u šumama, čist, opran, svijetao,
da bih uvijek ostao suveren nad zabludama olujne prošlosti.
Ponekad je vrijeme boje pšenice
Ponekad dođe muškarac s osmijehom punim bijelog cvijeća,
ponekad dođe muškarac svijetao u bremenu sadašnjosti, u Gutenbergu,
ponekad dođe s izdubljenim imenom i čudesnim oprostom,
ponekad se ukaže iz zidnog sata i tiho zajeca.
U svjetlosti propisana pjesma ponekad utrne u veselje,
drugi put se u svjetlost propisana pjesma preda melankoliji.
Ponekad se pjesma zastre u svoju suprotnost, iz pobjede u bijeg.
Ponekad ode žena iz pakla u pakao i svim ljudima umre.
Ponekad ode u grom i u čudovišta, čak u strijeljanje.
Ponekad ode u oči i vrati se uljepšana, lijepa kao vino.
Ponekad ode žena, kad ode, ostavi svoje toplo ime boli.
Uspomene ponekad prerano dođu ubijati, prerano ljubljen,
ponekad se sjure u leoparda koji među bogovima predstavlja glazbu,
a ponekad se razbiju u tisuću sitnih lučica i vrh su praznika.
Ponekad se djeca smiju već u porodnoj oluji,
Ponekad se smiju tek treći dan, ponekad tek kao starci,
ponekad se smiju znoju djece, ponekad znoju plača.
Ponekad se djeca smiju kad zidaju visoku kulturu,
ponekad se djeca smiju baš unutra u centru svjetlosti svijeta.
Da bih njoj šapnuo u ime: imaš što uzmeš, nemaš što razdaš.
232
233
Petra Kvasnička
(prijevod sa slovenskog na hrvatski jezik)
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
petra.kvasnicka@hotmail.com
„Govori mi o tome što će se poslije dogoditi“, reče.
„Kad poslije?“ upitam.
„Poslije“, reče. „Sutra ujutro, recimo.“
„Bit ću zaljubljen u tebe“, kažem.
„Sutra ujutro?“ upita.
„Da“, kažem. „Zaljubit ću se u tebe dok te budem gledao kako spavaš.“
Polona Glavan:
Zapravo
„Reci nešto“, reče ona izvlačeći ruku iz moje i nasloni je na jastuk.
„Govori.“
„Što da govorim?“ upitam i dignem glavu.
„Bilo što“, reče. „ Govori mi o vremenu, politici, nama dvoma. Što hoćeš.
Samo govori.“
„Zašto?“ upitam.
„Eto tako“, reče. „Rado bih te slušala.“
„Jesam li lijepa dok spavam?“ upita.
„Da“, kažem. „Izgledaš nedužna. Uvijek se zaljubim u tebe dok te gledam
kako spavaš.“
„Ne vjerujem“, reče.
„Kako – ne vjeruješ?“ upitam i podignem se na lakat. „Nije li to nešto
najstvarnije? Da se netko zaljubi u tebe dok te gleda kako spavaš?“.
„Možda“, slegne ramenima. „Nisam razmišljala o tome.“
„Pa razmisli sada“, kažem. „Sjećam se one bajke, kad… No, koja je ono
bila? Pepeljuga?“
„Trnoružica“, reče.
„Da, stvarno“, kažem. „Zaboravio sam.“
„Slušala?“ dignem obrve.
„Sram te bilo“, reče. „Kako možeš zaboraviti tako lijepu bajku?“
„Da“, reče. „ Rado bih te jednom zaista, u potpunosti poslušala. Nemam
pojma kakav si dok govoriš.“
„Pa sjećam se ja“, kažem. „ Samo mi imena bježe.“
„A da?“ nepovjerljivo digne lijevu obrvu.
„Pa znaš kakav sam“, kažem.
„Stvarno“, kimnem. „Gledaj: Trnoružica se ubode u prst i zaspi na sto
godina. Zatim dođe princ, zaljubi se u nju i probudi je poljupcem. Poslije
žive dugo i sretno i imaju hrpu djece.“
„Kako bih znala?“ upita. „Kako bih to mogla znati?“
„Pa neprestano razgovaramo“, kažem.
„Možda“, reče i pogleda me. „Ali svejedno bih voljela da govoriš. Hoću da
govoriš o meni, da se prazniš riječima… Bilo što.“
„Mala“, kažem.
„Uopće nije važno hoću li te slušati. Možda ću razmišljati ili ću gledati u
strop ili ću zaspati. Hoću samo da govoriš. Samo meni.“
„A da“, kažem.
Na trenutak je ušutjela i stisnula me za prste lijeve ruke.
234
Uhvatim dah i pogledam u strop. „Vidiš. Svega se još sjećam. Samo imena
− to je ono.“
„Hoćeš li me probuditi poljupcem?“ upita.
„Ne“, odmahnem glavom. „Pustit ću te da spavaš.“
„Zašto?“
„Da te mogu duže gledati“, kažem. „Kako spavaš.“
„A ako ću već biti budna?“ upita. „Bit ćeš i dalje zaljubljen u mene?“
235
„Ne znam“, kažem. „Ovisi.“
„O čemu?“
„Tako“, slegnem ramenima. „Od pogleda. Možda ćeš se naslanjati na lakat
i gledati me onako malo podrugljivo ili za promjenu nježno. No, ako ćeš
biti podrugljiva, sigurno ću se zaljubiti.“
rastrgao, ostale bi samo naše ruke koje se čvrsto drže. To bi bilo stvarno
legendarno, možeš li zamisliti?“
„Stvarno“, kažem. „Učinimo to.“
Opet malo ušuti.
„A ako ne budem više tu?“ upita. „Što onda?“
„Što misliš što će biti prva stvar koja će se zatim dogoditi?“ upita za
nekoliko trenutaka.
„Onda ću plakati“, kažem.
„Svi će pričati o nama“, kažem.
„A ako ću te čuti i donijeti ti rupčić?“ upita. „Čipkast, izvezen mojim
monogramom? Što onda?“
„Barem to“, kaže. „Radije više.“
„Onda ću se još više zaljubiti u tebe“, kažem.
„Ali to neću učiniti, znaš.“
„Šteta“, kažem. „Jer ako mi ne budeš brisala suze, objesit ću se.“
„Samo pokušaj“, reče. „Samo probaj nešto takvo pa ću te satom po glavi.
Želiš li to doživjeti? A?“
„A ti ne bi sa mnom?“ upitam i mrsim joj kosu iznad očiju.
„Uopće ne možeš zamisliti kako bi bilo romantično da nas nađu s vratovima
u istoj omči.“
„Stvarno“, reče i unatoč tome što je u sobi tama, vidim sjaj u njezinim
očima. „Imaš pravo. To bi bila luda romantika. Bismo li napravili nešto
slično?“
„Lako moguće da će se ustanoviti za naš kult“, kažem.
„Da“, prihvati. „ I zatim će nas svi slijediti.“
„Vlast će boljeti glava“, kažem.
„Roditelji će poludjeti od brige“, reče.
„I sociolozi. I psihijatri. I vjera.“
„Cijeli svijet će se okrenuti na glavu“, klima ona. „I pola svemira.“
„Možeš li zamisliti svu hrpu časopisa koji će pisati o nama?“ sjetim se.
„I fotografije“, nabraja.. „ pretraživanje ispod površine. I svjedočanstva.“
„I odjednom će se svi sjetiti da su nas poznavali“, kažem. „To se u takvim
situacijama uvijek dogodi.“
„Možda“, kažem. „Ili nešto još bolje.“
„Po meni bi to bio krasan motiv za tragediju“, predlaže u službeno
deformiranoj maniri.
„Što?“ upita.
„I za slike također“, pripomenem pri svojoj vlastitoj.
„Mogli bismo mogli kupiti posudu u obliku srca“, kažem. Zatim bismo si
prerezali žile i zajedno iskrvarili u nju. Što kažeš?“
„Onda ćemo biti i u filmovima“, reče.
„I zatim bi se krv stvrdnula i drugi bi je izvadili i stavili je s nama u grob?
Super!“ reče glasom koji odražava da je u elementu. „ U obliku srca.
Ludo!“.
„Znaš li što bi također bilo bolesno lijepo?“ kaže za nekoliko trenutaka i
sagne se nada mnom.
„Što?“ upitam.
„Kad bismo išli na željezničko križanje i legli svatko na svoj kolosijek“,
reče. „Uhvatili bismo se za ruke i čekali vlak. Kad bi nas zatim totalno
236
„I u školama“, nabraja.
„Da, također.“
„I u predaji“, reče.
„U vrijeme“, nadopunim je.
„Zasigurno.“
„Cijeli svijet će znati za nas.“
„I svemir.“
237
„I vječnost. Zamisli, vječnost!“
„Ne može biti“, prigovaram.
„Da.“
„Kako ne?“ upita. „Mijenja li se možda? Sad je ljepša nego što je bila prije?
Ružnija? Ljubazna ili neljubazna? Ništa od toga.“
Zašutimo.
„Da“, tiho reče za trenutak. „Život će biti pun naše smrti.“
„Posvuda ćemo biti samo nas dvoje. Ali u stvarnosti nas neće biti nigdje.“
„Kako to misliš − nigdje?“ upitam.
„Tako“, reče. „Neće nas biti.“
„Zašto ne?“ upitam.
„Zašto?“ reče. „Zašto bi? Zato jer. Jer će biti tako kako je uvijek. Probudit
ćeš se, odjenuti, popiti kavu sa mnom, ukrasti mi zadnju cigaretu i otići.
Kao i uvijek, otići ćeš. K njoj.“
„Neću“, slabo pokušam slagati.
„Ma daj“, reče. „Ma daj. A zašto ne bi? Zašto bi bila baš ta srijeda kad bi
htio biti s njom? Možeš li mi reći zašto? Po meni ne možeš.“
„Mogu“, kažem.
„No, zašto?“ upita.
„Zato što ću se zaljubiti u tebe“, kažem.
Kroz noć joj zažari trenutan smješak.
„Joj, mali“, reče i milujuće me potapša po licu.
„Budi iskren sam sa sobom kad već meni ne možeš govoriti istinu. Da znaš,
već mi je odavno sve jasno. Zašto mi to govoriš, mali?“
„Ali to je istina“, kažem. „Vidjet ćeš.“
Okrene se na leđa i zagleda u strop.
„Već ionako previše vidim“, reče.
„Što vidiš?“ upitam.
„Dovoljno“, reče. „Previše. Sve. Toliko stvari viđam da znam svaki njihov
detalj. Sve je domaće i sve je isto. Sve je tako kao što je već cijelo vrijeme.
Sve.“
„Ne može biti ista“, ponovim.
„Ali je“, reče. „Sada pričamo o njoj. OK, to je drugačije. Ali jedino to. A
drugo je kao i jučer, danas, lani, sve dane. Hoćeš reći da nije istina?“
Šutim. I ona ušuti.
„Znaš što?“ kaže ona za trenutak. „Ja…“
„Što?“ upitam.
Nekoliko trenutaka nepomično me gledala. Pohlepno otvori usta da bi
nešto rekla, ali se na pola puta predomisli i objesi kapke.
„Reci“, odmaknem se i pogledam je u oči.
„Ma, nije ništa“, kaže i opet izmakne pogled.
„Reci“, ustrajem. „Molim te.“
„Nije ništa“, ponovi. „Mislim − ništa važno. Mala, budalasta ideja. Nešto
sasvim trivijalno. Zapravo se više i ne sjećam što sam htjela reći. Zaboravi.“
„Jesi li sigurna?“ upitam.
„Da“, kaže. „Vjeruj mi.“
Nagne se nada me i poljubi me u usta.
„Za laku noć“, reče i odmakne usnice točno kad žudim za njima. „Lijepo
spavaj, mali.“
„I ti.“
„Da.“
Zakaplje mi nos pod ključnu kost i zatvorim oči. Sâm malo još bdijem i
gledam u strop. Dok začujem njezino mirno, ujednačeno disanje, odlučim
joj se pridružiti. Stavim joj ruku oko pasa i tako ostanemo do jutra. Duge
crne sjenke stapaju se s pokretnom tišinom cijelo to vrijeme. Zapravo
uopće ne znamo razgovarati.
„Smrt nije ista“, kažem.
„Jest“, reče. „I ona je ista.“
238
239
Milan Marković
*
Napokon, nema više mesta za odmor, niti
zaklona trajnog od vetrova koji šibaju sa boka, neumorno
nastaviti znači biti potisnut u stranu. Promeniti
(prijevod s engleskog na srpski jezik)
Odsek za filozofiju
Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu
posvitt@gmail.com
Dominic Fox:
pjesme iz zbirke Seven Pits
objavljivane
na
ličnom
blogu
daj oštra pomeranja ukoso u nešto strastveno
spram odstupanja, neizravnost žuđenu koja
na bekstvo iz povorke samo čeka uzbuđeno.
I uznemirim se tako, što nije anomija
već upravo uobičajen način da se troši
i rasipa neiskorišćena energija.
između 2012. i 2014. godine
*
Iskra tu, ushit tek; uzemljivanje
naprasite voltaže - pogrešno
spojen trzam se iz sna; zaptivanje.
Mraz, tmina. Jutrom, već istrošeno.
Pregurati sate ove - eto,
da ne bih pregoreo potpuno.
Čak ni pod tušem, ne, ništa naročito.
Tmuran, modar. Tromo oticanje.
Mrske stvari čekaju, očito.
240
241
Lara Mihovilović
(prijevod s makedonskog na slovenski jezik)
Oddelek za slavistiko
Filozofska fakulteta, Univerza v Ljubljani
rara_kolone@hotmail.com
Katica Kulavkova:
pesem iz zbirke Жедби (1989)
Mrtev jezik
»Ne mi, ljudstvo je zavrglo jezik,
ki smo ga ustvarjali z leti
v imenu oblasti in nadoblasti,
da bi razlikovali med preprostim in učenim
sočnim in suhoparnim,
da bi bil nepremostljiv jez
med dvorom in rajo
med besedo in življenjem.
Pravzaprav ni bilo neupravičeno
nagovarjati podrejene
v jeziku, ki ga ne razumejo
v jeziku brez hrustanca,
brez srca, brez popka
242
pri vsakršnih priložnostih,
ko smo jemali to isto ničlo
isti obroč
ga raztegnili kot suho skorjo stvarnosti
in medtem ko je vedno hrapavo pokal,
smo se eni in drugi zgražali:
ljudstvo, ki je bilo zaradi tega čustveno
mi, ki nas je prevzemal strah in
pretirana volja, da bi bilo kakor hočemo mi.
Stekleno nebo jezika se je razkosalo
in vsem očitalo, če bi nas razparali
bi v vsakem odkrili črepinje neizrečenega.
Vedite, je opozoril eden izmed nas,
ko ljudstvo sluti
kvaren, razkrajajoč govor
nedvomno sluti nesvobodo
osojo tam, kjer mora pripekati
svobodo besede in misli
slast grla, ko izreka
blagozvočen glas
v človeka ne prodira nič globljega kot jezik
v njem je vse tisto kar je kdo ve kolikokrat že bilo
ne le tukaj in ne le v nas.
243
Zdi se, da smo se tako oddaljili eni od drugih,
da nas je vse začelo ločevati :
in ideologija in religija in književnost …
Kajti, medtem ko smo godrnjali
nad vmešavanjem vulgarnih besed v govore
-svečane, usodne, dostojanstvene medtem, ko smo se pritoževali nad oblikami
neobrzdane, sladostrastne in
sladkobesedne besedičnosti,
je naš jezik neodložljivo umiral
njihov, rajski, pa se je rojeval !
Oh, popolnost slovesa
Z nami je konec!
Mi nismo verjeli v novo
njih je ozdravila sprememba
nas je zajel obup večnosti
njih čudežnost žive besede.
Celo konca
nismo utegnili povedati
v svojem jeziku! «
244
Pesem iz zbirke Меѓусвет (2000)
Otrokova izpoved
»Ne vem zakaj
imam čuden občutek
da k meni vsak dan prihaja
sodni dan
in se naježim od strahu
in spreletijo me mravljinci
in zapletem se kakor dolga
zelo dolga in obrabljena nit
polna vozlov, nimam pa potrpljenja
da jo razvozlam!
Potem se nezavedno zberem
vrnem se s časovnim strojem
v virtualno resničnost
in se igram naprej
da se zamotim
kajti kako naj sicer preživim
Mama
-ne vem!«
245
Nikolina Penava
(prijevod s bugarskog na hrvatski jezik)
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
nikolina_penava@yahoo.de
Zdravka Evtimova:
Srijeda
Majka mi je rekla – dođi samo na dvije minute da ga vidiš. Dođi na
jednu minutu da ti kaže zbogom. Nisam htjela izići, nisam trebala izići,
znala sam. Jednom mi je rekao „zbogom“ prije nego što sam pobjegla u
Belgiju. Sestrična mi je bila našla dobar posao − čuvanje troje male djece
– otac im je bio liječnik, a majka učiteljica. Zlatan posao. Ti si mi došao
reći zbogom. − U Belgiji neprestano pada kiša − počeo si − u Belgiji ljeto
traje tri sata, no i tada kiši. Dođi vidjeti kakvo ljeto mi imamo. Dođi pod
naš orah. Pod njegovom sjenom smo odrasli, sjećaš se? Kraj oraha još
uvijek drijema željeznička pruga koja još uvijek vodi u Grčku, ali što će
ti Grčka? Naša livada je ovdje. Pogledaj kakva je – sama bazga i kopriva.
Cijeli je svijet znao da su njegov djed i moj djed zasadili orah kako bi imali
gdje ljeti piti šljivovicu. Zatim su moj otac i njegov otac zajedno pili pod
orahom, a mi smo im odlazili kupovati pivo u „Brzo“. − Što će ti Belgija i
njihova kiša? − promrmljao si. I onda si bio povikao mojoj majci – samo da
joj kažem zbogom, teta Neška. Samo ću joj reći jedno zbogom prije nego
ode. Sjećaš li se kako sam ti pravio sok od bazge? Tko bi zaboravio! Bili
smo djeca dvojice najvećih pijanaca, Vaska i Naska. Ti si vodio kući svog
oca, ja mog. Ja sam bila ambiciozna u školi, a ti od lijenosti jedva gledao.
− Rekla sam Slavu da si našla dečka u Belgiji i rekla sam mu kako ti
je dosadilo ovdje. Rekla sam mu kako je drugi dečko bogat, razumije se
u račune i banke, ima novaca – majka mi se odjednom zaustavila i glas
joj je postao tanak poput tihog zvuka vlaka koji nikada neće proći našom
stanicom u sedam navečer. – Znam da onaj dečko ima puno novaca. Ali ti
dođi reći Slavu zbogom.
Ne mogu podnijeti livadu bez bazge i koprive − rekao si. Kopriva
zaustavlja ljude iz stambenih zgrada, oni neka ostanu u svojim krčmama,
mi ćemo očeve voditi kući iz naše. Ti si pjegava − rekao mi je Slav umjesto
zbogom. Ali što je djevojka bez pjegica? To je livada bez koprive. Ona je
samo za one s velikim džipovima. Meni ne treba livada bez koprive i ti
to znaš. Tada mi je tako rekao umjesto zbogom i ja nikamo nisam otišla.
Ostala sam u radionici banica1. Sada bih imala puno novca da se nisam
uhvatila tih zavodljivih priča o bazgi i koprivi.
− Slav ti je odveo oca u bolnicu – rekla je mama onim glasom nalik
sumraku pored vlaka koji se neće vratiti na našu stanicu. – Slavov je otac
umro dok si ti bila u inozemstvu. Rekla sam Slavu – upoznala je jednog
dečka. I ona će se udati za tog dečka. Slušaj, djevojko, ljutiš me. Idi reći
zbogom Slavu. Kada odeš, on će ostati s nama. Motat će se okolo. Njegova
majka nije dobro.
Pogledala sam kroz prozor i vidjela ga – Slav je čekao na ulici. Kovčeg
mi je bio spreman, nije bilo vremena. Slavu sam htjela reći samo jedno
„zbogom“, „sve najbolje i sretno“. Ništa više. Moj otac, koji je bio najjači
čovjek u Perniku, sada se bio smanjio; sama koža, pjegice i kosti. Ja sam
Vasko ljepotan − pjevao je ljeti i pričao mi o mjesecu koji je visio nad
Pernikom samo kako bi on mogao ispiti pivo pod svjetlom. I sunce je bilo
na njegovoj strani. Sada je moj otac polako nestajao, tanak i mršav, ali
kada ga pogledaš u oči, odmah shvatiš kako samo radi tog čovjeka proljeće
probija put do obronaka Golog brda. Slav je uvijek čekao proljeće kao lud,
još od prvog razreda. Trebam mu reći zbogom, jedno malo zbogom. On će
ostati ovdje, s mojom majkom, s mojim ocem koji je torba tankih kostiju,
ali je još uvijek pjegav.
− Iziđi samo na minutu Lena – rekla mi je majka. – Ti i Slav ste zajedno
prohodali. Onaj može pričekati.
− Vlak neće čekati, mama – odgovorila sam joj.
1
246
Jelo od naslaganih listova tijesta među koje se najčešće stavlja sir
247
− Slav, došla sam ti reći zbogom – promrmljala sam.
− Zbog tebe će srijeda doći mirno i lijepo – rekao je. – Posebno sam je
izabrao. Srijedom čovjek ne govori zbogom. Ostani. Ostani do četvrtka i
onda idi.
U srijedu će procvjetati bazga. Oni s džipovima će doći izorati livadu
kako bi napravili parking. Ali vidjet će oni! Ja ostajem ovdje! Čekaj. Još ti
nisam rekao zbogom. Što će tvoje pjegice bez mene? Ti ćeš ih upropastiti.
Mazat ćeš ih kremama kako bi nestale. Što je djevojka bez pjegica? – vlak
bez pruge. Ne žuri, srijeda je posebno vrijeme. Srijeda je dan za „Ostajem“.
Vidi, četvrtak je sasvim druga priča. U četvrtak možeš otići onome koji zna
s novcem. Ali meni ostavi pjegice. Pogledaj orah, livadu i vlak. Na peronu
je toplo i lijepo. Kopriva je posvuda veličanstvena. Bazga se ni u kojem
slučaju neće osušiti na vrućini, nemoj se bojati. Osim toga, ja ću posaditi
novu. Sjećaš li se kako smo brali bazgu u košare, a striček nam je plaćao
jedan lev za punu vreću? Još je srijeda i znaš što se ne govori srijedom.
Nema žurbe. Vlak neće doći još deset minuta. Čega se bojiš, gladi? Što je
glad? Sjećaš li se kako smo kao djeca kradom promatrali gdje će ti majka
sakriti bombone? Poslije bismo uzimali – jedan za tebe, jedan za mene.
Potom bismo opet uzimali – jedan za tebe, jedan za mene. Sjeti se tih
bombona i nećeš biti gladna. Kada si sa mnom, sve je srijeda, to je jasno. Ti
to znaš. Ja sam Slavko ljepotan. Sunce je na mojoj strani, baš kao i na strani
stričeka Vaska. Striček Vasko je torba kostiju, ali kada ga pogledaš, znaš da
je pobijedio u utrci s autobusom gore na putu prema Perniku. I bez da ga
gledaš, znaš da je bio najbolji prijatelj mog oca Naska. Njih dvojica su bila
dva najjača muškarca u Perniku, najslavniji pijanci u Perniku. Nema veze
što ti je otac sada vreća kostiju. Njemu je srijeda, kada si ti tu. Meni je još
veća srijeda. Najveća, ali ti to znaš. Ne govori ništa, apsolutno ništa. I ne
jecaj jer ništa nije tužno, djevojko. Zato što ćemo sada ostaviti taj vlak da
ide po tračnicama tamo odakle je došao. Sretan mu put. Ti i pjegice ostajete
ovdje. A ako ne ostanete, ja kupim prnje i idem s vama. Idem. Gdje god da
te odnese vjetar i mene će odnijeti na isto mjesto. Ovaj naš vitoški vjetar se
naviknuo da vuče teško i nećemo ga iznenaditi. Nemoj se bojati! Neće biti
hladno. Imam ljeta za dvadeset i osam ljudi.
248
Tada sam zaboravila svoj kovčeg na kolodvoru. Zaboravila sam da
čekam vlak. To je nešto najljepše što se dogodilo tom kovčegu. Ne osjećam
kako vrijeme prolazi. U jednom trenutku su mi se sinovi penjali po orahu.
Moja kći ih je gledala odozdo. Bojala sam se da ne padnu. Sada orah raste
na istom mjestu; zastrašujuć, ogroman, upravo beskrajan.
− Slušaj, djeca nemaju cipele – nabraja moja majka. Ne slušaju. Uvrgli
su se na tebe. Napravi Slavku čaj od bazge − kašlje, pa slomit će se čovjek.
I ti pij. Nije dovoljno što su ti sinovi pjegavi, nego su ti se i kćeri pojavile
pjege na nosu, tko bi rekao.
Ljeto je, srpanj. Strašne vrućine. Srijeda je. Već dvadeset godina sve je
srijeda.
249
Antonia Raguž
(prijevod s bugarskog na hrvatski jezik)
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
antonia.raguz1991@hotmail.com
Georgij Gospodinov:
Bivolsko govno, ili uzvišeno je
posvuda
Sjećam se kako smo hodali iz jednog grada muzeja poznatog po arhitekturi
iz preporoda, pobuni, požarima, topovima od višnjeva drveta, povijest se
kotrljala sokacima, a otac se divio najviše pelargonijama po prozorima i
hvalio na glas one koji su uzgajali to cvijeće. Odjednom se zaustavio u
jednoj ulici i dugo se vrtio, fasciniran, oko nečega na zemlji. Otišao sam
vidjeti što je to pronašao. Bivolsko govno. Stajalo je tamo kao minijaturna
katedrala, kupola crkve i kube džamije, neka mi oproste sve religije. Jedna
muha kružila je kao anđeo oko njega. Rijetkost je vidjeti još bivolsko govno,
rekao mi je otac. Nitko ne uzgaja bivole. Govorio je dugo i s oduševljenjem
o tome; kako gnojiti tikvu s njim, líčiti zid, namazati pčelinju košnicu od
starih šiba, kako ga koristiti za liječenje upale uha, lijepo ga stopliš i onda
staviš na uho. U tom trenutku mogao sam se složiti da su preporodne kuće
koje smo razgledali i piramide u Gizi nešto daleko nevažnije od arhitekture,
fizike i metafizike bivolskog govna.
Čak i da se nisi rodio u Versaillesu, Ateni, Lýkeionu, Rimu ili Parizu,
uzvišeno će svakako naći oblik da ti se javi. Ako nisi čitao Pseudo-Longinus1,
nisi čuo za Kanta ili... ako obitavaš na vječnim nepismenim poljima
anonimnih sela i gradova, praznim danima i noćima, ono će ti se otkriti,
na vlastitom ti jeziku. Kao dim iz dimnjaka u zimsko jutro, kao komad
tamnoplavog neba, kao oblak koji te podsjeća na nešto s drugog svijeta,
kao bivolsko govno. Uzvišeno je posvuda.
1
Longinus, tkđ. nazivan Dionysius Longinus ili Pseudo-Longinus (iz 1. stoljeća poslije Krista), je ime
kojemu se ponekad dodjeljuje autorstvo na knjizi On the Sublime (grč. Peri Hypsous), jednoj od velikih
prvobitnih književnih kritika. (http://www.britannica.com/EBchecked/topic/347517/Longinus, pogledano
15. svibnja 2014.)
250
Nika Šimičić
(prijevod s ukrajinskog na hrvatski jezik)
Odsjek za istočnoslavenske jezike i književnosti
Katedra za ukrajinski jezik i književnost
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
nikasimicic@hotmail.com
Vasyl’ Symonenko:
Vino od ruža
U nju su se zagledali čak i djedice, a rijetko ju koji dječak nije odmjeravao
od glave do pete. Kod jednih se u pogledu vidjelo divljenje, kod drugih
se javila otvorena požuda, a treći su joj se divili kao remek-djelu ljepote.
Kad bi zabacila crnu kosu na prpošne grudi i lebdjela selom s motikom
na ramenu, dječaci su ludjeli. Bojažljivo su dolazili do njezinih vrata,
nadahnuto joj govorili o ljubavi, a ona je samo slušala i šutjela. Nitko ju
se nije usudio dotaknuti, bojeći se da bi dodirom mogao oskvrnuti njezinu
ljepotu. Ona nikoga nije zanemarila, nikada se nije bunila, samo bi lijepo
zamolila.
-
Nemoj mi više dolaziti, u redu?
I u njezinim seposve crnim očima vidjelo da se nada kako joj se nitko
neće usuditi suprotstaviti. Dječakeje prošla opijenost njezinom ljepotom,
zaljubili su se u obične djevojke s prćastim i oštrim nosovima, a Olga je za
njih postala tek lijepo sjećanje.
Andrijjojse nikada nije usudio prići. Ta gdje će on, onako hrom i
grbavpokušati kad su i bolji od njega od nje dobivali košarice. Ona bi često
ulovila njegov pogled i uvijek bi zauzvrat pokazala simpatije, ali on je u
tome vidio samo sažaljenje.
Momci su postali traktoristi i vozači, išli u pilote i mornare, a on o
tome nije mogao ni sanjati. Kopao je u kolhoznom vrtu, a doma je uzgajao
cvijeće.
Cvijeće ga je počelo zanimati otkad mu je umrla majka. U njegovu vrtu
nije raslo nikakvo povrće, samo grožđe, jabuke, višnje i cvijeće. I majčin je
grob, od ranog proljeća do babljeg ljeta, cvjetao kao cvjetnjak.
252
Poklanjao je raskošne bukete mladencima. Svi su mu bili zahvalni i svi
su ga poštovali, a on je htio tek mrvicu ljubavi.
-
Hoćeš li i meni pokloniti buket za vjenčanje? – pitala ga je jednom
Olga dok su u vrtu brali jabuke. On gotovo da je zanijemio od iznenađenja,
no ipak reče:
-
Sama ćeš izabrati koje ti se bude sviđalo. Zatim se ohrabri pa reče.
– Imam ih jako puno. Do tvog ću ti vjenčanja, kad god zaželiš, napraviti
vino od ružinih latica.
-
Vino od ruža? – začudila se djevojka. – To ti izmišljaš.
-
Ne vjeruješ? – uzbunio se. – To je vino kao nježnost. Kad dođeš
po cvijeće, probat ćeš ga.
I on odšepa prema kolibi kamo ga je zvao čuvar.
Andrij je nekako vjerovao da će Olga doći po cvijeće. Gledao ju je
svaku večer. Njegovu uznemirenost su primijetili čak i dječaci iz susjedstva
koji su svaku večer cvrkutalina dvorištu.Bili su odani Andrijevi prijatelji i
pouzdani čuvari njegova cvijeća i vrta. Onoga koji se usudio bez dozvole
otrgnuti čak i grozd ili jedan cvijet, nemilosrdno su izopćili. Progonili su ga
tako ustrajno i žestoko kako to samo djeca znaju.
Ti su gologlavi cvjećarisvaku večer kao muhe opsjedali Andrija. On im
je pričao štoće u snovima vidjeti:cvijeće kako se došaptava s prosijedim
zvijezdama, izmišljao priče o prekrasnim krajevimagdje cvijeće ne samo
da miriše, nego i priča, i hoda, i igra se skrivača, a nestajetek kad se u tom
kraju pojavi samo i jedna nesretna osoba.
-
Cvijeće voli sretne ljude. Kod nas zbog nesreće cvijeće ne vene.
Ono plače. Jeste li vidjeli koliko u zoru na njima ima rose?To su njihove
suze. Taj koji ujutro nađe cvijet koji nije uplakan, bit će jako sretan.
-
A vi ste našli cvijet koji nije uplakan?
-
Ne nisam našao, i vjerojatno niti neću.
Nad njima je bilo dobro i vedro nebo, a djeci se činilo da je posuto,
ne zvijezdama, nego cvijećem, i da jeto predivno cvijeće posadio striček
Andrij.
253
Olga je došla u nedjelju ujutro. Bila je tako predivna da se i cvijeće
posramilo, a njihov se gospodar osjećao kao bijednik, ne znajući kud bi sa
sobom.
-
Jeli istina da suh cvijet, pronađen ujutro, donosi sreću? – upitala je
Andrija.
Mladićev je jezik potpuno otupio.Zabezeknuo se od iznenađenja.
-
Tko… Od koga si ti to čula?
-
Došla sam k tebi jučer navečer i slušala što si govorio djeci. Onda,
je li to istina ili ne?
-
Ne. To sam izmislio. – Andrij je sakrio poglediza grma božura.
Olga je uzdahnula.
-
Ja neću zauvijek ostati takva, Andrij, - rekla je tužno. – Mogu li ja
nabrati cvijeća?
Andrij je kimnuo glavom, a djevojka je lagano otišla u šareno i živo
jezero. Hodala je među cvijećem, a za njom su išle njegove zaljubljene oči.
Olga je pažljivo pogledala gotovo svaku laticu i vratila se do sjenicepraznih
ruku.
-
Žao mi ih je trgati, − rekla je sramežljivo. – Tako je lijepo. Bolje
da dođem drugi put. Može?
On je otišao s njom do vrata šuteći. Djevojka je izašla na ulicui,
gledajući u njegove beskrajno plaveoči, tiho rekla:
-
A za vjenčanje ti svakako pripremi vino od ruža…
-
Šteta što ja ne mogu tako dobro izmišljati. – Što će ti to? – čudio
se mladić. – Tebi je dosta i ljepota koju ti je podarila majka. A ja… Što bih
ja bez tih izmišljotina?“
Kasnije su sjedili u sjenici i uživali u vinu od ruža.
- Ti si jako lijep dečko, Andrij, – rekla je Olga.
- Htjela si reći da sam dobra osoba? – Ponovio je pitanje.
- Htjela sam reći to što sam rekla, – nasmijala se Olga i bez ikakve se
veze počela tužiti: - Meni puno njih kaže da sam lijepa i da me zato vole.
Misle da mi je ugodno zbog toga. Zar sam ja kriva što sam lijepa? Moja
ljepota – zar sam to ja?
Zaigrano je prebacila pletenicu s leđa na grudi.
-
Želim da netko voli mene, a ne moju ljepotu, crne obrve i ružičaste
obraze.Primijetila je daAndrij želi nešto reći pa je počela govoriti brže: −Što
je ta ljepota? Vjetrovi će izbrazdati kožu, kiše će isprati rumenilo!Nategliš
se vreća na gumno, pogrbiš leđa vadeći repu – na kraju i ljepota nestane…
Zašutjela je, aAndrij nije znao što reći.
-
No, reci Andrij, kad me isuši rad i loše vrijeme, hoću li i dalje biti
ljubljena onome koji se navikao na ljepotu?
-
Ne znam, Olga, − iskreno je uzdahnuo mladić. – Ne znam tko te
ne bi mogao voljeti ovakvu!
254
255
Tea Tušek
(prijevod s makedonskog na hrvatski jezik)
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
tea.smea@hotmail.com
Vlada Urošević:
Jednorog u stražnjem dvorištu
Posljednjih lijepih dana babljeg ljeta, nekada krajem rujna, kada su noći
gubile toplinu i postajale odjednom prozirne i svježe, jednog jutra u
dvorištu iza kuće, vidjeli smo jednoroga.
Ustvari, prvi ga je vidio djed Simon. Ušao je u kuhinju – koja je bila
jedinstvena veza kuće sa stražnjim dvorištem – gdje smo se mi pripremali
za odlazak u školu, i rekao sasvim mirno, kao da nam priopćava nešto
najsvakodnevnije: Vani je jedan jednorog.
U prvom trenu nismo shvatili značenje njegovih riječi. Samo ga je baka
Spomenka pogledala nepovjerljivo i, kada je vidjela da se ne šali i da je
potpuno ozbiljan, prekrižila se. To je bio znak da se događa nešto sasvim
neuobičajeno. Mi smo ustali i krenuli za djedom.
Jednorog je stajao u
dvorištu, na glatkim kamenim pločama, znatiželjno gledajući prema nama.
Bio je velik kao manji konj, ali su dlake njegova krzna bile duže, glađe
i svjetlucavije od konjskih. Imao je prekrasnu pametnu njušku s malom
paperjastom bradicom i tamnim, tužnim očima. Rog, spiralno savijen, bio je
mliječnobijel, jedva malo žućkast, tamniji prema korijenu, svijetliji prema
vrhu. To je bila čudesna, nevjerojatna životinja, koja je stajala pred nama,
u svježini tog rujanskog jutra, kao nekakva dragocjenost; vlažne kamene
ploče, prozirno jutarnje nebo, gugutanje golubova na krovu, prvo jesenje
cvijeće pokraj pumpe – sve to davalo je njegovoj pojavi jedan raskošan i
svjetlucav okvir.
Jednorog je nekoliko puta zanjihao glavom i zatim zastao: gledao nas
je bez nepovjerenja ili straha, očekujući. Moja rođakinja Emilija pristupila
mu je. Pazi, rekao sam, ali ona ga je već milovala po njušci, po vratu,
256
po čelu. Jednorog je stajao mirno i jedva vidljivi drhtaji što su prolazili
njegovim leđima govorili su o njegovom skrivenom uzbuđenju.
Nije bilo jasno kako je jednorog došao u naše dvorište. U dvorište se
moglo ući samo prolazeći kroz kuhinju, ono je uglavnom bilo okruženo
stražnjim, slijepim zidovima kuća i susjedskim dvorišnim zgradama, no
na dva-tri mjesta bili su i mali dijelovi zagrađeni letvama. Letve su bile
natrule i možda se životinja provukla kroz neku rupu, iako nismo mogli
naći nijedno takvo mjesto koje bi odgovaralo njezinoj veličini.
Jednorog je stajao mirno dok mu je baka Spomenka davala kruh,
a tetke se izbliza ushićivale njegovim krznom. Djed Simon vrzmao se
dvorištem, njihao glavom, nešto mrmljao i nezadovoljno šmrcao. „Imat
ćemo komplikacije“, rekao je na kraju, ulazeći u kuću. Nikome ni riječi o
ovom, dobacio je s praga.
Iz škole smo s nestrpljenjem dotrčali doma. Jednorog je stajao u jednom
kraju dvorišta, ocrtavajući se, raskošan i sjajan, na sivoj površini ružnoga
zida. Kada nas je vidio, podigao je glavu i polako nam prišao. Moja
rođakinja Emilija bacila je torbu i zagrlila ga. Gurala je glavu u njegovo
krzno, njuškala ga i tepala mu. Jednorog je zatvarao oči.
Došao je listopad; jedno poslijepodne, dok smo kroz kuhinjski prozor
gledali kako vjetar skida prvo požutjelo lišće s topola i baca ih prema
jednorogu, koji ih je pokušavao dočekati vrhom roga, baka Spomenka je
rekla da on jede i previše kruha. A mi nemamo ni za nas dovoljno, rekla je
s nečim trpkim u glasu, kao da je jela nezreli drijen. Djed Simon utonuo je
u velike knjige koje je dovukao iz svoje sobe gore u potkrovlju. To su bile
ogromne enciklopedije i leksikoni, knjige pune slika neobičnih životinja,
na grčkom, arapskom i francuskom jeziku. Vadio je zapise, uspoređivao,
iznova se vraćao na neke nedovoljno jasne odlomke, žmirkao je sumnjičavo
i razrogačivao oči u znak neslaganja ili čuđenja.
„Većina izvora..“, rekao je kao zaključak, sklapajući knjige, pri čemu
su iz njih izlijetali mali oblačići prašine, „većina se izvora slaže da jednorog
nikada nije postojao.“ Tetke su podigle glave s njihovih goblena, pletiva i
krojeva. „Pa kako onda..“, rekla je ujna Milena i pokazala glavom prema
prozoru. „Većina izvora“, rekao je djed Simon. „Ne svi.“
Navečer, u kuhinji, održavalo se obiteljsko vijeće u vezi s jednorogom.
Bili su izneseni ozbiljni razlozi protiv njegova zadržavanja u stražnjem
dvorištu. Baka Spomenka tvrdila je da on puno jede. „Imat ćemo
komplikacije“, rekao je djed Simon. „Trebamo ga se osloboditi“, rekao je
257
ujak Jakov. Ali kako? Izvesti ga van na ulicu i pustiti ga bilo bi previše
nečovječno. Tko zna što bi se u tom slučaju dogodilo s njim! Ali što je
drugo preostajalo? Ujak Jakov je spomenuo, isprva nekako zaobilazno,
i Zoološki vrt. Tetke su bile protiv. Moja je rođakinja Emilija zaplakala.
Ujak Jakov ustrajao je na ovakvom rješenju. Spor je riješio djed Simon. Ne
možeš im odvesti životinju za koju većina izvora tvrdi da ne postoji, rekao
je. To je znanstvena institucija. Ova posljednja tvrdnja dovela je do toga da
prijedlog ujaka Jakova bude odbačen.
Diskusija se otezala, upućivala se u pogrešne pravce, nepotrebno se
bavila sporednim pitanjima („Jede li se jednorogovo meso?“ primjerice) i
na kraju se pretvorila u razgledavanje lijepih gravira u knjigama Ambroisea
Paréa i Ulissea Aldrovandija, koje su govorile o nevjerojatnim životinjama.
Jedinstven zaključak bio je da sutra treba poći na tržnicu i kupiti zelje za
zimu.
Ni drugih se večeri nije došlo ni do kakvog rješenja. Jednorog je bio
ovdje i to je bila činjenica, ali što dalje – nitko nije znao. Djed Simon i dalje
je vadio zapise iz starih knjiga koje je navečer nosio iz svoje sobe na tavanu
u kuhinju, sređivao je račune za struju, proučavao meteorološke izvještaje
po novinama i davao upute za pripremanje zimnice. Ujak Jakov donosio
je vijesti iz grada i učio me igrati šah; moja rođakinja Emilija smatrala je
šah igrom bez duha i mašte, odbijala je igrati sa mnom i večeri je provodila
prelistavajući stare, već toliko puta pročitane romane Julesa Vernea. Ali
smo i ona i ja dizali glavu kada bismo čuli topot jednorogovih kopita po
kamenim pločama u dvorištu; ostali su se pretvarali da ne čuju.
Predvečer je jednorog postajao nemiran i hodao je dvorištem od jednog
do drugog zida, njišući glavom. Danju je pak satima stajao u nekom kutu
dvorišta i čupao rijetke stručke trave između ploča. Držao je glavu malo
ustranu od pravca tijela, zagledan u jednu točku, kao da se potpuno predao
slušanju nečega. Vraćajući se iz škole, nalazili smo ga kako njuši zrak
raširenih nozdrva, kako lovi jedva naslutljive daške dalekih planina po
kojima je već padao snijeg.
Činilo nam se da se kuća pomirila s jednorogovom prisutnošću: svi su
mu nosili ostatke povrća, listove zelja, kukuruza. On je jeo sve, pomalo
odsutan, dostojanstven, ne pokazujući lakomost. Njegovo krzno bilo je
svjetlucavo i glatko; moja ga je rođakinja Emilija češljala jednim starim
češljem, vezala mu je mašnicu; on je veselo njihao glavom.
258
No njegovo prisustvo nije moglo ostati nezapaženo. Iako su ukućani
nastojali da nitko izvana ne dođe u stražnje dvorište, jednog je dana susjeda
od prekoputa, ne nalazeći nikoga u kuhinji, prošla kroz kuhinju i našla se na
vratima što vode u dvorište. Kada je vidjela životinju, pljesnula je rukama
i vrisnula. Nije ništa vrijedilo što su je baka i tetke, koje su se odmah našle
tamo, nudile kavom, ona je istrčala van i krenula kroz susjedstvo.
Priča se brzo širila. Prvih nekoliko znatiželjnika djed je odbio dosta
grubo. Zatim navečer, kada smo se svi okupili u kuhinji, rekao je vrlo
autoritetno i odlučno: „Moramo ga skloniti.“
Na brzinu smo raščistili šupu. Jednorog se jedva smjestio unutra: šupa
je bila tijesna i tamna, s podom od nabijene zemlje. Susjedima koji su nakon
toga dolazili pokazivali smo prazno dvorište; prilikom njihova pozivanja
na susjedine riječi, djed je kucao kažiprstom po čelu, time pokazujući da
kod nje tamo nešto nije redu.
Otada je jednorog morao ostati zaključan u šupi; samo noću smo ga
puštali da šeta po dvorištu. Ipak, priča se širila i dalje. Mesar s ugla ulice
primjetno se ljubazno javljao svima iz kuće. Kao da očekuje da ćemo ga
pozvati, rekla je ujna Milena, sva se tresući od bijesa.
Isprva to ništa nije promijenilo u našim susretima. Mi; moja rođakinja
Emilija i ja, često smo odlazili u šupu: stojeći u polutami, jednorog nas
je gledao svojim mudrim pogledom; mi smo mu nosili travu, mrkvu,
čak i poneki komad pečene bundeve. Jeo nam je iz ruku. Moja rođakinja
Emilija čistila mu je krzno od nahvatane paučine; dlake mu više nisu bile
toliko svjetlucave i bijele. Otkako smo ga puštali da noću izađe u dvorište,
dizao je svoje lice prema Mjesecu, stajao nekoliko minuta nepomičan na
pločama, zatim je sam ulazio natrag u šupu.
Kada su počele kiše, mi smo rjeđe trčali da ga vidimo. Kroz kišu koja
je šikljala i pretvarala popločeno dvorište u neku vrstu prozirnog kaveza,
vrata šupe činila su se beskonačno dalekima, nedostižnima. Gledali smo
dvorište kroz kuhinjski prozor: ploče su bile skliske, crne, po njima, kao da
hoda po jajima, odlazila je baka Spomenka, ogrnuta crnim šalom, provjeriti
zimnicu u podrumu kako se ne bi upljesnivila.
Samo se još jednom netko raspitivao o jednorogu: jednog poslijepodneva
došao je jedan čudno obučen čovjek, u prugastim hlačama, koji se predstavio
kao član nekog cirkusa koji je u prolazu. „Kakvu to čudnu životinju imate?“
pitao je dosta nametljivo. Želio ga je vidjeti i nudio je otkup. U novcu
259
ili u naturi. „Brašno, šećer”, rekao je stišavajući glas. Ispred vrata stajala
su zatvorena drvena kola u koja je bio upregnut jedan bijedan konj. Djed
Simon mu je rekao da je to bio krokodil, ali nam je pobjegao. Čovjek iz
cirkusa ostao je sumnjičav, stajao je još malo pred vratima, zatim je otišao
i raspitivao se kod susjeda.
Mi smo za svaki slučaj prestali izvoditi jednoroga iz šupe. On je sada
cijelo vrijeme sjedio zatvoren, s vremena na vrijeme udarao je rogom u
daske vrata; na tom mjestu nastala je čak i mala rupa.
Na nečiji nagovor, nekoliko dana nakon posjeta čovjeka iz cirkusa,
djeca iz susjedstva kamenjem su isporazbijala crijep na šupi. Sada je kiša
padala točno na jednoroga: kišnica se cijedila niz njegovo krzno, dlake su
se lijepile, u njima se zadržavalo izgnjiljelo jesensko lišće, vrapčji izmet.
Ujak Jakov popeo se na krov i nekako uspio zamijeniti crijep. Zatim se,
silazeći, poskliznuo, nezgodno pao i uganuo nogu; šepao je dvorištem,
grozno psujući.
U noći je netko na ulaznim dvorišnim vratima nacrtao nekakvo
čudovište; imalo je tri noge i dvije glave i bilo je dosta aljkavo nacrtano.
Moja rođakinja Emilija i ja pokušali smo ga izbrisati, ali boja je bila masna,
uspjeli smo je samo sastrugati i zaprljati cijela vrata. Neki su nas susjedi
otvoreno počeli izbjegavati.
Dolazila je zima; s planina je predvečer pirio uznemirujući i prijeteći
miris snijega i divljine. Jedne smo večeri vidjeli kako prve snježne
pahulje svečano padaju na kamene ploče stražnjeg dvorišta. Drva su, zbog
zauzetosti šupe, bila pod strehom, nedovoljno zaklonjena. Bila su već
mokra, a snijeg ih je još više navlažio; teško su gorjela, cvrčala su i dimila
se. Svi smo sjedili u kuhinji, okruženi njihovim dimom, šutljivi i zauzeti
svatko svojim poslom.
Sve smo rjeđe otvarali vrata šupe. Jednorog je ležao sklupčan u jednom
kutu, njegovo je krzno bilo isprljano, glava mu je padala na zemljani pod.
Sve je na njemu bilo posivjelo, osiromašeno, naborano; njegov rog je
izgledao kao da ga je nagrizla vlaga, potamnio je, nekako je nalikovao rogu
obične domaće životinje, jarca ili ovna.
Kada smo u rijetkim trenucima svraćali u šupu, primjećivali smo tamo
smanjeno, nečisto tijelo jednoroga, njegovu malaksalu glavu, na kojoj su
samo oči gorjele nekakvom tajnom, dimljivom groznicom, i vraćali smo se
brzo u kuhinju.
Tako je prolazila zima. U danima kada su se u stražnjem dvorištu topili
posljednji oskudni otoci skorenog, pocrnjelog snijega, baka Spomenka
našla je jednoroga mrtvog. Pogledali smo izdaleka njegovo smanjeno,
gotovo istopljeno tijelo iz kojeg su se pružale ružno ukočene noge i, kao da
smo vidjeli nešto sramotno i nedopušteno, okrenuli smo se na drugu stranu.
Ujak Jakov, koji je još uvijek pomalo šepao, i djed Simon odnijeli su
po noći truplo i zakopali ga krišom pokraj nekog odvoda u vrtu. Kada su se
vratili čuli smo ih kako vani, pred dvorišnim vratima, čiste lopate. Te večeri
nitko nije spomenuo jednoroga.
Nakon nekoliko dana djed Simon ponovno je dovukao svoje velike
knjige iz sobe u potkrovlju u kuhinju. Tu su bile velika i teška „Monstrorum
historiae“ Ulissea Aldrovandija, požutjela i rascijepana „Theatrum
universale omnium animalium“ Jana Jonstona, uvezana u nekada ljubičasti,
a sada jako izblijedjeli baršun, „China illustrata“ Atanasiusa Kirchera.
Na ilustracijama njihovih stranica živio je jedan beskrajno uzbudljiv i
nevjerojatan svijet pun grifona, daždevnjaka, baziliska, sfinga i hipogrifa.
Djed Simon zadržavao se na stranicama na kojima su bile prekrasne slike
jednoroga. Prelistavao je rječnike, uspoređivao razne izvore, provjeravao
po nekoliko puta neke podatke. Konačno, pospremio je sve knjige, skinuo
naočale, pogledao naokolo i rekao sasvim mirno: „Ipak, prema svim
znanstvenim dokazima, jednorozi nikada nisu postojali.“ Njegove su riječi
bile pune autoriteta, iz njih je izbijala mudrost njegovih godina, iskustvo
skupljano iz mnogobrojnih debelih knjiga; nitko od nas nije ni pomislio
proturječiti mu. Zatim, okrećući se prema baki Spomenki, dodao je: „Kiselo
se zelje treba pretočiti; postaje toplije, moglo bi se upljesniviti.“
Kratki, oskudni, siromašni zimski dani prolazili su u učenju gradiva,
čekanju u redovima ispred prodavaonica hrane, grijanju pokraj peći u
kuhinji. Nekako smo sve više zaboravljali na jednoroga. Baka Spomenka
nosila mu je hranu – sirotinjsku, probranu među ostacima, gotovo bijednu.
260
261
Balkan Express 07
Studentski časopis za južnoslavenske jezike, književnosti i kulturu
ISSN 1846-2936