docSlovo Gorčina 2012
download 
Report Transcription
Slovo Gorčina 2012
34/2012 Slovo Gorčina SADRŽAJ Orhan Tikveša: Gdje, zapravo, živimo?.................................................................................................... 6 SLOVO O SLOVU Enver Dizdar: Pjesnik u vrijeme uklesan ................................................................................................. 9 Dijana Burazer: Stolac, Slovo Gorčina - 40 godina sjećanja i počasti velikom Maku ili kako je Makov “štit” stigao na korice matematičkog priručnika�������������������������������� 15 KNJIŽEVNOST I JEZIK Lejla Žujo: Vrisak i višeglasje - ekspresivni oblici svjedočenja o ratu u romanu Nermine Kurspahić i Jasmine Musabegović................................................................ 19 Irma Marić: Kreacija protagonističkog djelovanja u romanima Irfana Horozovića............................... 25 Nedžad Dedović: Instrumentalizacija Svete knjige u romanu Derviš i smrt. . ......................................... 31 Sead Šemsović: Međedovićevo pre/oblikovanje epskog sižejnog obrasca.............................................. 35 Jasmin Hodžić: O jednom sintaksičkom modelu s figurativnim konceptom u prijedložno-padežnih izraza s mjesnim i prostornim značenjem.......................................................... 45 Adi Maslo: Jezik i kontrola uma – moć semantičkih okvira u razumijevanju društvene zbilje.............. 52 Lejla Nakaš: Jezik i grafija revidiranih natpisa........................................................................................ 57 KULTURNA BAŠTINA Mehmedalija Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi.................................................................................. 65 Salih Jalimam: Jedno viđenje o odnosu: bosanski bogomili i stećci........................................................ 76 Gorčin Dizdar: O ideologiji izučavanja stećaka....................................................................................... 83 GOST PJESNIK Pjesnik od zemlje (izbor iz kritike)��������������������������������������������������������������������������������������������������������� 91 Goran Karanović: Intervju s Petrom Gudeljom�������������������������������������������������������������������������������������� 93 Petar Gudelj: Izbor poezije���������������������������������������������������������������������������������������������������������������������� 97 GOST SLIKAR Šemsudin Zlatko Serdarević: Društvo umjetnika Mostara�������������������������������������������������������������������� 111 GOSTUJUĆI TEATAR Vojislav Vujanović: Čarolija pripovijedanja (Međuigre 0-24 – Zijah Sokolović)...................................... 117 GORČINOV PJESNIK Stevan Tontić: Uz pjesnički prvijetnac Mite Travara.................................................................................... 121 Izbor iz poezije Mite Travara........................................................................................................................... 122 Slovo Gorčina, 34, 2012. 3 Slovo Gorčina SLOVO O JEDNOM ČOVJEKU Vedrana Duraković: Mom ocu Nijazu Durakoviću...................................................................................... 127 Ivan Brigić: Nijaz Duraković (Obraćanje na komemoraciji)....................................................................... 128 Alija Pirić: In memoriam (Nijaz Duraković 1949-2012).............................................................................. 129 Enes Ratkušić: Nijaz Duraković: čovjek iznenađenja................................................................................... 132 SJEĆANJA Sanjin Kodrić: Životna storija i književna historija (Nedžad Ibrišimović 1941-2011)............................ 137 ZAVIČAJ Alija Pirić: Dubravski leksikon........................................................................................................................ 143 Selim Jaganjac: Odlasci..................................................................................................................................... 159 Šaćir Turković: Nove iskre................................................................................................................................ 166 SLOVO U RIJEČI Enes Ratkušić: Tema za naučni tretman......................................................................................................... 171 Hasan Ćesić: Pod mahanom............................................................................................................................ 175 Almin Kaplan: Male ideje velikih ljudi........................................................................................................... 179 Muhamed Elezović: Iz Vučije avlije (pjesme)................................................................................................ 182 Halid Bulić: Iz Televizionara (pjesme)............................................................................................................ 183 Faruk Šehić: Dvije nove pjesme....................................................................................................................... 185 Orhan Tikveša: Pjesme..................................................................................................................................... 188 4 Slovo Gorčina, 34, 2012. Orhan Tikveša Gdje, zapravo, živimo? posljednjeg tehnološkog vala koji je P rije pomakao granicu ljudskog djelovanja u svim segmentima života, koji je otvorio mogućnosti dotad samo dostupne ljudskoj mašti; paralelnom životu izvan opipljivog – materijalnog i osjećajnog – emotivnog svijeta, nadasve bogatom i materijom – vizualizacojom, i osjećajem – zavisnošću od njega, mjesto našeg obitavanja moglo se precizno odrediti na zemljinoj površini, pa i dubini. Blagi nagovještaji počinju s prvim uređajima koji pružaju mogućnost gledanja na daljinu, poznatijih kao TV. Raspiruje se ljudska mašta i usavršava tehnološka podrška koja daje sve veće i veće rezultate. Čovječanstvo je ušlo u novu eru, sve više radimo, sve više obaveza imamo, više toga stižemo odraditi, brže i putujemo itd., ali sve više smo ograničeni i zauzeti. Ne možemo negirati i koristi koje su došle s tehnološkim napretkom. Naprotiv, koristimo ih uveliko i svakako, kao ovisnici. Danas iz pamćenja izlaze razne zgode i nezgode nastale pri prvim prodorima modernih uređaja u naše živote. Istovremeno, u pamćene nam ulaze i činjenice o nezapamćenom snijegu u Hercegovini, o nezapamćenoj suši, o apokaliptičnom požaru, a i o velikim povodnjima. To i nije, toliko, zabrinjavajuće, da naša svijest reagira na sve to. Međutim, naše je reagiranje, poduzimanje adekvatnih poteza, obrnuto proporcionalno tehnološkom napretku. Stoga, posljedice su ogromne, a život postaje ugrožen. Ono što je evidentno, na manifestaciji Slovo Gorčina, jeste, iz godine u godinu, smanjenje broja publike koja poprati i isprati sadržaje koji, u ovih nekoliko dana probude kulturni duh u Stocu kao što kiša, na kraju ljeta, probudi prirodu. Ne može Slovo Gorčina, 34, 2012. se reći da se ne koristimo blagodatima sadašnjice, imamo web-portal kojim smo zakoračili u neopipljivi svijet i doprli do krajnjih granica svijeta. Je li to dovoljno? Koliko, ustvari, treba ući u virtualni svijet da se susretnemo sa današnjim čovjekom; nakon različitih pokušaja i stalnih neuspjeha da se zainteresira, iole, barem javnost ona koja je prirodno, već svojim zanimanjem i poslom, okrenuta svijetu kulture, stiče se dojam da se čovjek sadašnjice, zapravo, izgubio u mogućnostima koje su mu na raspolaganju, u virtualnom svijetu. Iako ovaj uvodnik kucam na laptopu sa lijepom bijelom tastaturom, pišem i brišem bez posljedica, potom ću ga poslati elektronskom poštom (e-mail), treptajem oka dođe do kraja svijeta, te istodobno mogu razgovarati na mobilni telefon, ili nekim drugim audio-vizualnim putem ostvariti kontakt bilo s kim, ipak, moram disati a za to mi treba šuma, trebam piti vodu, trebam kišu, u potrebi sam kao i svaki naraštaj. Koja je naša adresa: Ulica lipa br. 17, ili hasjkdl@dfhg.coma? Vrlo je važno znati da gornja granica do koje možemo dostići nije bitnija od one donje, jer, ispod nje nestajemo. Čovjek je čudo, u pozitivnom smislu, vrlo lahko može postati čudovište, koji nam smisao treba. Putokaz kroz vrijeme naša je i nasušna potreba; u šta preseliti (prepakovati) ono što želimo staviti u izlog kulture, pravo je pitanje, jer, ni vatra koja guta naš disaj iz usta, ne zvoni na naša vrata – tako mislimo. Kucam na vrata svaka kao po tipkama tastature, ne čuje se ništa, svako je izgasio ton. U svom dijahronom postojanju čovjek je savladao mnoge prepreke, da li će savladati sebe, vrijeme će pokazati! 5 SLOVO O SLOVU Enver Dizdar PJESNIK U VRIJEME UKLESAN J. Jones, prevodilac „Kamenog spavaF ča“rancisna engleski jezik, u studiji o fabuloznim kurentno. I šta valja bilježiti, isticati i slaviti kako bi narod znao da - opet u principu i gotovo bez ostatka samosebeljublju posvećeni naši izabranici - čak i na svoj narod eto hoće i znaju ponekad i pomalo, baš onoliko koliko za vlastoljublje treba, blagonaklono i milosrdno pomisliti. izazovima i zamkama kod prevođenja nebesnosti Makove poezije, začuđeno je zapisao kako su „Bosanci ponosni na neprevodivost svog prvog pjesnika“. Da li im je, tim Bosancima, ikako i imalo (...) neugodno, ili barem pomalo žao to što Makov jezik Mak Dizdar nije svome narodu darovao ništa. i Makovu poruku ni oni sami nisu u stanju prevesti u svoje živote, na svoje jezike i u riječi kojima Osim svoje djelo. I svoj život ! No, kako se „pomisle, međuse komuniciraju i čine, manifestiraju klonu u zube ne gle da“, kako je istinska vrijednost dara u samome darivanju, moglo se nadati da će se i dokazuju kao ljudi, sebi i pred ljudima? se, možda, omaknuti nekome u tom danu, pa još (...) Danas je, 17. oktobra, Međunarodni dan bor- danu borbe protiv siromaštva i gladi... da isprosi be protiv siromaštva i gladi. Ne radi se ovdje, bez- neko mjestašce spomena na taj sirotinjski Makov beli, o fenomenima duhovnog siromaštva i gladi dar svome i svakome narodu. A nije. Ko će se još, za duhovnošću i duševnošću. Pa ipak, koje li, da usred ovolikog i sveprisutnog mraka u nama i oko li i slučajne, koincidencije: danas je i 94 godine nas, ko će se dosjetiti da jedna od rijetkih, jedna od 17. oktobra 1917. godine, dana kada se rodio tanana zraka svijetlosti još do nas dolazi i od tog Mak Dizdar. To Makovo ratno, siromašno i gladno, pjesnika i njegovih stihova i rima... I niko se tome sasvim neizvjesno rođenje, bilo je uistinu davno i i nije dosjetio. Kakav je, na kraju krajeva, i kome toga se danas niko – svijetom i vremenom užasnut je poklon u ovoj zemlji to što je neki njihov čovjek, i sobom i svojom sudbinom obuzet - nije dužan Bosanac, napisao jednu od najznačajnijih poetskih sjećati i prisjećati. Ta svaki se dan još neizvjesnije zbirki na slavenskim jezicima ?! To što je taj pjesnik rađa valjda milion ljudi. I ne spada, narode moj, preveden na pedestak svjetskih jezika, što je svjetnekakav davni dan rođenja, još nekakva jurodivog sko ime ! Pa još, k tome, to što se njegovo poetsko pjesnika, ma kako mu stihotvorenije polazilo za djelo u svijetu smatra jednim od najvjerodostojrukom, ne ide to u datume što bi ih trebalo pamtiti njih vodiča i putokaza, otkrivača i tumača tajnovii bilježiti. Ko mu je, na kraju krajeva, kriv što se te i teško namah razgovjetne bosanske duhovnosti rodio. I ko ga je tjerao da vidi, osjeća, prepozna- i svekolike bosanske i bosanskohercegovačke poje, misli i zapisuje. Kriv što se bavio tako profanim, vijesti ! Jest, ali - Hic Rodus, hic salta – rekli su još deplasiranim, nekonstruktivnim i neprofitabilnim, Latini. Pa tako i ovi naši blaženo neznajući a vazda besmislenim poslom i poslanjem. Čuj: pisao stiho- budni badci: la(h)ko je u svijetu neko biti!. Dobro mi tebe i takve znamo, deder ti ovdje poskoči i dove. Pa šta onda, šta s tim ?! Ma hajte, molim vas... O tom rođenju, naravno, danas, 17. oktobra, kaži ko si, ako jesi! A skočiti mu, zapravo, ovdje u lokalnoj javnosti nema ni najlokalnijeg slova, ni nikada ni ne dadoše... Obznanila se o Makovoj godišnjici, a ko će slike, ni zvuka. Ne spada, dakako, taj dan u one drugi – samorodna i samohrana Fondacija Mak koji su nekom ovdje i sada bitnom nešto specijalno važni. Na kraju krajeva, do vladara naših i gospo- Dizdar. I takve joj „marginalije“, samo njoj izgledara je, i do njihovih srodnika, saradnika i uredni- da, spadaju u amanet i misiju. U svome glasilu, ka... da odrede šta je, kada i kojega dana, za vlast i na svojoj web stranici obilježila je Fondacija Manjenu čast, u principu, dobro, vrijedno, korisno i kov rođendan njegovom pjesmom „Zapis o časti“, Slovo Gorčina, 34, 2012. 9 Slovo Gorčina Provalije na Bregavi (Š.R.) onoj što govori kao da je netom izazvana, „jutros napisana“... Mora da u svemu tome, u tom gotovo patentiranom Makovom, životnom i sepulkralnom, nebivanju i u onome čemu i prirodno pripada, čak i u onome čega bez njega ne bi niti bilo..., u toj njegovoj poslovičnoj sklonjenosti i osami a, ponekad, i potpunoj nevidljivosti, ima napadne akcidentalnosti ali i nekako neuvjerljive, neutemeljene zakonomjernosti. Čudno je to, tužno i gorko, bez obzira što je korijenje svemu ovome nekim malim dijelom i djelom možda i u izrazitoj i umnogome sasvim kurioznoj inidividualnosti Makovoj. Jednoj sasvim unikatnoj simbiozi posvećenosti svekolikoj ličnoj borbi za obogaćivanje i oplemenjivanje čovjekove slobode i, sasvim iznenađujućoj, takvoj borbi neskladnoj - krajnjoj delikatnosti i asketskoj skromnosti u korištenju i upotrebi dvolične zavodljivosti čari i podatnosti ljudskih sloboda. Mak je bio prepitom čovjek za uobičajene standarde ljudskog društva i njegove dvolične i licemjerne svjetonazore. Mak nije znao ne biti častan. Pa zato mislim 10 kako će najprije biti da je on, Mak sam, u svemu od toga što mu je izdašno lijepo i uzvišeno dato, kao i svemu mučnom što mu je u životu i smrti nepravedno pripalo, da je Mak svemu onome što je s njim i oko njega bilo i surovo se realiziralo protiv njega i njegovoga, možda najneviniji, ali i ponajveći, sudbinom određeni i vođeni vinovnik... Svjestan da je za istraživanje i dokazivanje tako sofistički intonirane i naizgled maglovite hipoteze potrebno prostora, vremena, predznanja, znanja i lude sreće mnogo više nego što ih zapisivač ove bilješke sada i ovdje ima, ili što bi ih ikada i iko mogao imati, bilježim ipak neka sjećanja, neke fragmente o onome što mi, dok po zadatku ovoga teksta razmišljam o Maku, svome ocu, prvi nailaze i konačno se, poslije toliko decenija, počinju razdanjivati. Pa, akoli kogod u tome štogod prepozna kao pravi trag i uobliči konačno sve to u pravu priču i istinu, tim bolje... Sljedeća pripovijest mi se čini krajne znakovitom i rječitom, suštinski važnom. Išli smo redovno, u Makovoj mladosti, na izlete. Nikada mi sami nego u širem, porodičnom i Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina društvu prijatelja, najviše na „Jaliju“, uzvodno uz Miljacku, od Bentbaše sve do poviše Kozije ćuprije, ponekad na ilidžu, na Sastavke, a veoma često i na Trebević. Jedan takav, planinarski izlet, iskrsnuo mi je iz zaumlja i nametnuo mi se kao ta paradigmatična činjenica, krajnje važan bljesak u ovoj priči, u pokušaju da se naslute, možda i rastrave i dešifruju razlozi tako nametljiva prisustva Makova neprisustva u kolektivnom pamćenju... Bilo je to 52., 53. godine, znam jer je Mak tada moga brata, svoga najmlađeg sina Maju, koji se rodio 51., premalenog za pješačenje, na takve izlete još nosio u ruksaku na leđima. Što je, budući je tada automobil bio od nas daleko kao zvijezde na nebu, bilo mnogo lakše nego „krkačiti“ ga bez ruksaka. Kada smo se tada, u sumrak, vraćali niz Trebević, neko od nas dvojice starijih Makovih sinova, Murkel ili ja, koji smo odrastali kao „haustorčad“, zadivljen jednom malenom kućom na brdu, bijelom sa crvenim krovom, usred rajskog šarenila voćnjaka, pitao je našeg oca kada ćemo mi imati takvu kuću. Mak nas je - do ovoga trenutka uvijek sam mislio kako je to bila samo lepršava šala bez podtekstnog sadržaja i predskazanja – rastužio ogovorom: - Djeco moja, ja da kuću sagradim, ona bi komšiji u bašću nizbrdo skliznula... - Zašto nam je onda ne bi odmah sagradio ispod brda? – obuzeti željom i potajnom nadom pitali smo mi, a odgovorio nam je, smijući se, neko od Makovih, s nama hodajućih prijatelja: - Onda bi se vaša kuća popela uzbrdo, u komšijinu bašću... Neposredno poslije Drugog svjetskog rata – iz kojeg je izišao kao pobjednik a privatno, ljudski, u dubini duše... sa strašnim gubicima, zločinačkim ubistvima najbližih - kao novinar „Oslobođenja“, Mak je očekivao i tražio da ga se pošalje na novinarsko-diplomatsku školu u Beogradu. Tamo su odlazili mnogi perspektivni favoriti vlasti, i oni što nisu iza sebe imali ni prošlost ni predispozicije niti približno bogate i vjerodostojne kao što su bile Makove. Odgovor je bio da treba graditi zamlju, prosvjećivati narod, itd. i da – ko će to raditi ako ne najbolji i najpovjerljiviji kadrovi... Mak mora da ostane kod kuće, „na prvoj liniji“, u krhkim redovima borbe za bolji svijet, bolje društvo i bolje sutra... Sa istom motivacijom i istim floskulama spriječen Slovo Gorčina, 34, 2012. je da ode u Mostar, na privilegovano i svime počastvovano mjesto glavnog urednika lista „Sloboda“, te u još nekoliko navrata kada su mu se nudili poslovi što bi bili uistinu dostojni njegova ugleda i zaslužena nagrada za sve što je dotad dobro radio i uradio. Prebacili su u međuvremenu Maka za novinara u sarajevsko dopisništvo Tanjug-a, gdje je nakratko dogurao i do glavnog urednika, pa u list za poljoprivredu „Zadrugar“, pa je zadužen da osnuje izdavačko preduzeće za narodno prosvjećivanje „Seljačka knjiga“. Pa je tu pokrenuo čuvenu i zaista univerzalnu i „sveznajuću“ ediciju „Univerzum“ u kojoj jeste bilo „sve“ za čovjeka žedna (i gladna ) znanja. Pa je „Seljačka knjiga“ brzo prerasla u „Narodnu prosvjetu“, jednu od tada najvećih izdavačkih kuća na Balkanu. Kao glavni urednik „svoje“ kuće, pokrenuo je konkurs za jugoslovenski roman čiji je laureat dobivao milion dinara, oko 180 tada prosječnih plaća, inicirao i pomagao u pokretanju čuvene biblioteke „Lastavica“ i niz drugih serija i edicija za koje su se prevodila najznačajnija djela svjetske literature, posebno savremene, za vlast, dakako, uvijek veoma sumnjive i nepoželjne, zapadne književnosti... Pa je „Narodna prosvjeta“ proskribovana i optužena kao buržujska, prozapadnjačka i prokapitalistička, ali i mladomuslimanska kuća, rasturena je i pripojena „Veselin Masleši“, tada skromnom izdavaču univerzitetskih udžbenika i studentskih brošura. „Mladi vukovi“, od vlasti izdrilovane generacije jurišnika nove demokratske demagogije, prethodno kao krtice instalirani u „Narodnu prosvjetu“, slavili su i uživali svoj obećani plijen. A Mak i s njim još nekolicina vizionara i pravednika stvaralačke i čovjekove slobode žrtvovani su i rastjerani, ili nemilosrdno bačeni na vjetrometinu. Gdje je Mak i ostao, petnaestak godina, sve do njegove rane smrti, u 54. godini života. Bio je Mak, doduše, jedno vrijeme, počastvovan i ponižen mjestom upravnika biblioteke Radničkog univerziteta, sa preskromnim bibliotečkim fundusom, još skromnijim honorarom i još samo jednom zaposlenom osobom. Potom je dobio mjesto urednika pa glavnog urednika književnog časopisa „Život“, dužnost koju su njegovi eminentni prethodnici obavljali honorarno, uvijek uz neki stalni i „ozbiljan“ posao. Maku je takav njihov, ho11 Slovo Gorčina norarni prihod, bio jedina plaća. Uvrijeđen i nesretan, siromašan i nemoćan – vrhunska a nezaštićena, „laka“ roba dakle - pozvan je, uz naglašenu konspiraciju, na preseljenje u Zagreb. Da uređuje biblioteku muslimanske književnosti (velika plaća, veliki stan, stanovi i posao za sinove...). Teška i čista srca odbio je tu bogatu danajsku ponudu, svjestan kako bi svojim pristankom i odlaskom i sam dao vjetar u jedra nastojanjima da se bh. muslimani definitivno i bez ostatka počnu osjećati kao „najstarije i najčistije hrvatsko plemstvo“ i „hrvatsko cvijeće“. I tako sami najfunkcionalnije ubrzaju svoj temeljito programirani nestanak što su im ga još davno projektirali i kontinuirano pokušavali realizirati uporni i dosljedni S-H arhitekti. Makova funkcija trebala je biti da, svjestan ili nesvjestan toga što radi, pomogne što izvjesnijem, efikasnijem pa, po mogućnosti, i bezbolnijem gubitku i zaboravljanju svoje autentičnosti i autohtonosti kod bh. muslimana a, potom, u trenutku kada tome dođe vrijeme, i gubitku njihova bosanskog identiteta i bh. državnosti te, na kraju i nestanku, iz povijesnog pamćenja, sa zemljopisnih i političkih mapa - Zemlje Bosne pa, i današnje Države Bosne i Hercegovine... Onaj ko ne pamti ta vremena, a zna posmatrati neposrednu prošlost i savremenost, sasvim će lako shvatiti koliko je mudar, bosanski i patriotski, a martirijski utopističan bio taj čin Makova odbijanja ove dijabolične ponude... Kao jedan od pisaca čija su djela, paralelno i uprkos njegovom socijalnom marginaliziranju, nezaustavljivo proslavljala bh. književnost, kao dobitnik svih relevantnih domaćih i nekoliko svjetskih nagrada za poeziju, kao autor „Starih bosanskih tekstova“, prve seriozne studije i prvog iscrpnog antologijskog zbornika bosanske medijevalne pismenosti i književnosti – djela koje je i danas nezaobilazna literatura na slavističkim studijama širom svijeta - postao je čak i predsjednik Udruženja književnika BiH i značajno doprinio njegovoj afirmaciji, pokretanju Sarajevskih dana poezije i niza drugih projekata i akcija kojima je Udruženje konačno steklo ugled stvaralačke a ne samo esnafsko-sindikalne institucije. Pa je pod pritiscima, sistematskom i neprikrivenom hajkom velikosrpskih gonilaca i njima podrepničkih ovdašnjih prišipetlji, zbog njegova neskriveno probosanskog djelovanja, znalački isprogramiranih njihovih 12 objeda i „književnih“ polemika, sa tog mjesta odstupio, zapravo otjeran. K tome, ipak, uspijevao je sve to vrijeme, dok je poput apatrida i izbjeglice živio u svome gradu i u svojoj zemlji..., uspijevao je biti u svakom boju i proboju za osnivanje i život institucija koje će čuvati i promovirati bh. kulturnu baštinu, autentični jezik, kulturno i umjetničko stvaralaštvo ( Likovna kolonija Počitelj, Prva književna komuna...) Na kraju, kao čovjeka na koga je lajanje „dojutros“ imalo bezrezervno otvoren medijski prostor, čovjeka pod stalnom sumnjom i prismotrom, kao čovjeka označena inficiranim, teško bolesnim od bolesti zvane Bosna i bosanstvo, žestoko i progresivno zaraznog i mogućeg uzročnika nezaustavljive epidemije tog „heretičkog nacionalizma“, čovjeka, dakle, politički problematičnog i po režim krajne opasnog..., ispratili su, pa ti pitaj zašto, u zemlju bosansku sve sami vrhovi vlasti i njeni najeminentniji predstavnici, uz sve državničke počasti. Je li to bijaše dostojanstven ispraćaj ili licemjerno pobjedničko slavlje ?! I tako, sve do danas. Turili su Maka, u ovo naše nevrijeme, doduše, i na novčanicu (još se drži na „papiruši“ od 10 KM; Skendera i Mešu, koji bijahu na papirnim novčanicama sa manjim apoenima, već je pojela inflacija), vratili mu bistu u njegov zabačeni kutak u sarajevskom parku, dozvolili porodici Dizdar da mu – svojom hrabrošću, trudom, o svom trošku – restaurira i vrati stolačko Makovo bronzano poprsje, izrešetano HVO mecima, dali njegovo ime ulicama i školama. Tako, začudno vješto dozirano, da se o mjeri Makova stvarnog eshatološkog (ne)prisustva ne može reći ništa potpuno određeno, ni ovo ni ono, taman dovoljno „da se vlasi ne dosjete“. Pa opet, omakne se ponekad predstavnicima ovih današnjih nesuvislih vlasti, kažu šta moraju misliti, neoprezno napominju „prećutnu istinu“ da s „Makom nešto nije sasvim uredu“, priznaju da se tu i oko toga „nečega“ ustežu i boje. Krajem rata (ili možda i početkom ovoga „mira“), recimo, kad se vršilo pokadšto i besramno preimenovanje sarajevskih ulica, konsultovali su se s Makovom porodicom: - Koju bi mi ulicu rado „uzeli“ za Maka ? Samo da nije prevelika jer... ! - Šta jer – pitamo mi ? - Jer malo je nejasan politički status Makov, neke stvari su ostale otvorene i neriješene... - Pa i jeste tako! Jer – mada sada svi govorite kako je Mak „sve znao i sve zapisao, a mi Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina nismo znali čitati!“, mada govorite kako sada, baš sada treba graditi „Makovu Bosnu“ - još niko nije Maka „rehabilitirao“, oslobodio i oprao od proždrljivim paternalizmom motiviranih kleveta, kletvi, optužbi i anatema ovih što već godinama pucaju na nas s brda oko Sarajeva i u cijeloj zemlji. Vi još uvijek više njima nego sebi vjerujete. Zato nam ovako i jeste...“ - replicirala je porodica, javno, na stranicama „Oslobođenja“ Dobio je Mak ulicu, obalu čak, malenu i lijepu, prekrasnu, nasuprot Obale Kulina bana, velikoga svog jarana. Ulice, obale obojica imaju. A za njihove kuće, utočišta i hiže, za njihove neprikosnovene duhovne i misaone, azile slobodoumnih, patriotskih i državučinećih ideja što su ih svojim djelima i životima gradili i stvarali, za njih i ne pitaj – „tma i tmuša neprebolna“. Tako je to: kuće, domovi i domovine, građevine i tanane gradove i izvore duhovnosti što ih je Mak za života gradio i otkrivao, lijepim i bogatim stvarao, skliznule su mahom, uzbrdo ili nizbrdo, u zemlju svoju, u baštinu zla vremena utonule. I koliko god da bi ih, i onomad a i sada – kad bi ga „vlast“, „komšije“, kolege, učitelji, učenici, rentijeri njegovih vizija, njegova znanja i mudrosti, rada i stvaranja... iz njegova djela prognali – koliko god da bi ih njegov prisilni odlazak uvijek osiromašivao, ponekad činio nemoćnim, uzaludnim i besmislenim, on je opet i vazda morao odlaziti. To je bio ustaljeni manir: Mak je svoje odradio i Mak im više ne treba. Neka ide pisati tu svoju poeziju, neka luta po nekropolama, neka grebe po stećcima i prašinari po drevnim rukopisima..., neka se bavi čime god hoće. Dosta i – zbogom! Potpisnik ovih redova, kao sin Makov, kao poštovalac i zaljubljenik njegove i svake velike poezije, mudrosti i ljepote..., kao čovjek ponosan na sve što je u Zemlji Bosni i Državi Bosni i Hercegovini ljudsko, ljudski veliko, čestito i plemenito, gord na sve što tako i time u Svijetu ovu našu zemlju predstavlja i proslavlja, kao „bosanski integralista“ i u budućnost vjerujući... zahvaljuje svima što su Maka tada bez kuće i doma, bez posla i hljeba ostavljali i darovali mu tako slobodu i vrijeme, ma kako beskrušne, u kojima će Mak uraditi i napisati ono što jeste napisao i uradio! Blagodareći tom bahatom izgnanstvu iz krugova onih što su udomljeni u milosti praktikanata Slovo Gorčina, 34, 2012. ideoloških svetosti i njihovih samosebeljubnih i prostačkih matematika, bivši, ali uvijek ražalovani „udarnik“ Mak Dizdar ostao je sam i ostao samo pjesnik. I svojom životnom poetikom i poetskom ostavštinom postao simbol stameno i trajno u vrijeme uklesan. To što ga, ovdje kod nas, svugdje gdje bi ga i uvijek kada bi ga trebalo biti – gotovo po pravilu nema, ne znači da nije tu, prisutan „Od dalekog jučer / Do dalekog sjutra / Misleći / O tebi“. A godišnjice?! Šta su godišnjice za vječnike! Mak Dizdar je - koliko god to neko ne razumijevao ili mu ne bilo po volji i ukusu – aksiomatska datost i jedna od krajnjih vrijednosti historijskog i savremenog našeg bosanskog bića. Idiom i integral cjelokupnosti povijesnog, civilizacijskog, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i općeduhovnog realiteta i sudbinski svjedok i alibi, put i smjer bosanske i bh. budućnosti. Ili, kako je to mudro definirala prof.dr. Amila Buturović sa kanadskog, York univerziteta u Torontu ( u kod nas prevedenom ali nikad objavljenom, briljantnom djelu „Stone speaker“ / „Kameni govornik“) - „Al u domu tvome / kad će domovina“ – to jezgrovito Makovo poetsko pitanje, našlo je svoj odgovor: nakon čitanja Makove poezije“ S Makom ili bez njega - ako se neke činjenice i neki patriotski imperativi nastave neprepoznavati, obezvrijeđivati i potpuno zaboravljati – već ova, a generacija neposredno poslije nas današnjih svakako, ispustit će svoju, našu sudbinu iz svojih ruku. Evo, ovdje jedna, samo jedna poruka, jednostavna parafraza Makove misli, uputa onima što su se izgubili i u neznanju lutaju u potrazi za sobom: naši su predjeli i prostori još naseljeni nekropolama i stećcima. Pogledajte stećke kako valja, uđite među njih i oni će, vaši preci, naši pravednici u vas ući. Znaćete tad ko ste, otkud ste i kuda vam je ići... I sam taj Mak Dizdar je poput stećka. Spava i snije. Ćuti a govori Mak je kao taj znameni kam. Mak jeste Kam Mak jeste stećak. Stećak, kamen od ljudskih ruku satvoren, kamen koji govori a mi ga stotinama godina nismo znali čuti. Pa mu sada glas možda tek poneko tek naslućuje i počinje slušati, ali ga još ne razumije. Ne umije prevesti taj njegov jasni, čisti glas, poru- 13 Slovo Gorčina ku mudrosti, čovječnosti i ljubavi što oko nas zauvijek lebdi i nebu vječno leti. Mak je te drevne poruke otkrio, prenio nam ih i objasnio. Ali mi njega, evo, ne razumijevamo. Naposljetku, prisjećam se da je Francis J. Jones, prevodilac „Kamenog spavača“ na engleski jezik, u studiji o fabuloznim izazovima i zamkama kod prevođenja nebesnosti Makove poezije, začuđeno zapisao kako su „Bosanci ponosni na neprevodivost svog prvog pjesnika“. Ponosni... Pitam se da li im je, tim i takvim Bosancima, ikako i imalo neugodno, ili barem poma- lo žao to što Makov jezik i Makovu poruku ni oni, eto, nisu u stanju prevesti u svoje živote, na svoje jezike i u riječi kojima misle, međuse komuniciraju i čine, manifestiraju se i dokazuju kao ljudi, pred sobom i ljudima ? Ali to nije sve… *Ovaj tekst sačinjen je iz nekoliko ključnih fragmenata većeg teksta pisanog za novi broj sarajevsko-šibenske revije „Pozitiv“, koji je trebao da bude posvećen obilježavanju 94. godišnjice od rođenja Maka Dizdara. Tekst nije objavljen. Jer - kao i sve ostalo pozitivno u ovoj sirotoj zemlji – zbog nedostatka sredstava, „Pozitiv“ je upravo tada prestao da postoji… Ćuprija (Š.R.) 14 Slovo Gorčina, 34, 2012. Dijana Burazer Stolac, Slovo Gorčina – 40 godina sjećanja i počasti velikom Maku ili kako je Makov „Štit“ stigao na korice matematičkog priručnika je ljubav počela tek u jesen 1972. godiN ne.aša Kasno za oboje! Mak je tada već cijelu godinu dana boravio u nekom drugom (pravednijem) svijetu, za kojeg svi vjernici, pa i oni najslabiji, vjeruju da ipak postoje. Barem kada nam se tamo preseljavaju dragi ljudi; oni koje ne želimo trajno izgubiti. Dakle, Mak je tek otišao, i ostavio neizbrisiv trag u pjesništvu bivše nam države. Ja sam tek dolazila u te iste poetske prostore, ostavljajući još uvijek tragove samo na papirićima računskih bilježnica. Susret i međusobna ljudska naklonost, nisu nam bili suđeni! Ali poetska naklonost, samo s moje strane, jeste! Početkom te davne 1972. godine, definitivno sam odlučila studirati matematiku iz razloga što je to bio teži (i izazovniji) izbor nego, recimo, upisati književnost. A ja sam vjerovala kako mogu sve odjednom: i biti matematičar i pisati poeziju. Prije odlaska na more sa roditeljima (tada se i u tim godinama ljetovalo sa roditeljima!), obavila upis na PMF-u u Zagrebu, sakupila sve svoje napisane pjesme, neke od njih pretipkavala po 10-tak puta (nezamislivo, ali nije bilo WORD-a niti mail-a!), i poslala poštom u Stolac za Natječaj. Važno mi je bilo da netko drugi, a tko me ne poznaje, prosudi moje pjesme. O gradu Stocu i njegovoj povijesti, Gorčinu, o pjesniku u čiju je čast i sam Natječaj … nisam znala ništa. Priznajem: nisam čitala poeziju Maka Dizdara! Nije zbog opravdanja, ali bile su to godine kada se uglavnom čita školska lektira. Oni „skloni književnosti“ iz nje bi odabirali svoje favorite; njih više čitali, njihove pjesme znali napamet, unutar svoje generacije za njih srčano agitirali, kao da se radi o političkim stavovima, a ne o knjigama i piscima. Tako su se neprimjetno, kasnije se pokazalo i ne baš bezazleno, kreirale dvije grupe „zaljubljenika u pisanu riječ“: grupa koja Slovo Gorčina, 34, 2012. je voljela (da li i čitala!?) Krležu, i ona koja je bila za Andrića. Ovi prvi demonstrativno nisu čitali Andrića, a ovi drugi - Krležu. Padale su tu i negativne ocjene u školi, opomene pred isključenje… ali stavovi se nisu mijenjali. Ja sam u to vrijeme (a i sada nisam značajnije promijenila mišljenje) doslovno obožavala Mešu Selimovića, uživala u Andrićevom romanu Travnička kronika, napamet govorila stihove Jesenjina, Cesarića i Desanke. Sada kada pogledam ova imena, napisana ovako u nizu, djeluje, najblaže rečeno, čudan izbor! Ali je bio moj izbor! Bez opterećenja tuđeg i mog iskustva koja, nažalost, ipak dolaze sa godinama. Da! Ali to je ipak neka druga priča! Dakle, pjesme sam poslala na Natječaj „ Slovo Gorčina“, i cijelo ljeto provela u iščekivanju sudbonosne odluke iz Stoca. Teško podnosim poraze (nisam baš ponosna na tu osobinu), pa sam cijelo vrijeme bila dosta nervozna i nezainteresirana sa sve ljetne sadržaje primjerene mojim godinama. To ljeto počela sam i čitati Maka! Modra rijeka, Zapisi o čovjeku, Zapis o štitu, Dažd, Molitva … ostavili su traga i u mojim pjesmama koje sam tih dana napisala. Još uvijek se sjećam toga čekanja. Sva su čekanja drukčija; razlikuju se u predmetu-cilju čekanja, imaju svoju težinu, opravdano trajanje, ali i ono neopravdano. Ali to čekanje, za mene, bilo je posebno! Zašto? Ne znam ni dan-danas. A onda, krajem kolovoza, dobila sam brzojav sa sadržajem: „Čestitam na nagradi“! Brzojav sam dobila od meni posebno drage osobe koja je, kako to već dolikuje pravim prijateljima, iščekivala rezultate mojim žarom, U Oslobođenju je, na važnom mjestu na pola stranice, objavljen članak čiji je naslov imao velika masna slova (kako su se vremena promijenila!) da sam dobila prvu nagradu na Natječaju „Slovo Gorčina“ u Stocu. Doduše pisalo 15 Slovo Gorčina na više ne trebam! A neke stvari – riječi - sjećanja trebam, ipak, za cijeli život. Još uvijek se iskreno divim ovoj maloj-velikoj pjesmi, Makova zgusnuta forma, gotovo do amblema, kao da je u ovoj pjesmi doživjela svoj vrhunac. Može li se sa manje riječi (samo 13!), ili jednostavnije, kazati tako mnogo? Inače pitam se često koliko u pjesmama ima autobiografskih elemenata. Koliko je dugo i sam Mak nosio, kroz svoj život, takav štit? I kad ga je odbacio? Da li je to učinio na vrijeme? I kada je to pravo vrijeme? I sama sam pisala nešto o tome u raznim periodima pisanja (pjesme Konjanik i Zid), pa ih na kraju ovog teksta navodim kako bih, eto, i javno priznala Makov Štit kao svoju trajnu životnu i poetsku inspiraciju. Nisam sigurna da je od mene pametno da svoje stihove stavljam odmah iza Makovih stihova,… ali i to je izazov. Ne treba uvijek biti mudar! Ali iskren – uvijek! Kako o Maku Dizdaru, i o književnoj manifestaciji „Slovo Gorčina“ možete na Internetu (http://www.slovogorcina.ba) naći dosta informacija, i pročitati najbolje Makove pjesme, navesti ću na kraju ovog teksta, više zbog cjelovitosti, samo neke meni najvažnije. Nažalost, arhiva Manifestacije je stradala u ratu, pa su i informacije o događajima, kao i Zapis o Štitu nagrađivanim pjesnicima, svih ovih proteklih 40 godina nepotpune. Tako da nisu sigurni da li sam ja Poiskah štit dobri da štiti me. prvi (ili drugi) dobitnik? Da li je 1971. godine (dva Bacih ga potom dobrog jer mjeseca nakon Makove smrti) uopće dodijeljena Tišti me nagrada? Ili je nagrada ustanovljena tek 1972. god? Mak Dizdar Nemaju ni potpunu Listu Gorčinovih pjesnika Ne znam koga sam više trebala za vrijeme dobitnika nagrada za sve ove godine…. Kako god bilo, ali u mom stanu u Zagrebu na studija: Bronsteina, i formule koje je pregledno nudio kao pomoć za svaki matematički problem, ili vidnom mjestu na polici sa knjigama ponosno, sa ispruženim velikim desnim dlanom prema Suncu, Makove stihove koji su nudili mudrost življenja. Ali znam da danas samo formule iz Bronstei- stoji statua „Gorčin“. je Nevenka umjesto Diana, što je bacilo malu sjenu na moju golemu radost, ali nisam imala kada tugovati. U Stocu sam već trebala biti za manje od jednog dana. Na brzinu sam se spremila. Pamtim da mi je, jedan od važnijih problema bio, kako što brže oprati i osušiti kosu!!? Zanimljivo je kako su svi daljnji događaji, koji su daleko važniji, ostali u sjeni tog fatalnog iščekivanja. Sve što pamtim (ili pamte drugi umjesto mene, pa mi povremeno osvježavaju sjećanja) jeste: Radimlja i stećci, Duško Trifunović koji mi uručuje nagradu i kip Gorčina (koji mi je skoro ispao iz ruke jer nisam očekivala da je toliko težak!), intervju koji je sa mnom radila Dara Sekulić,…. Da i pamtim kako su majka i otac bili ponosni na mene, jer sam, između ostaloga, u novinama izgledala „pristojno“ u crnoj suknji i bijeloj bluzi (a ne ne-daj-bože da sam obukla traperice). Za nepuni mjesec dana već sam bila u Zagrebu na Prirodoslovno matematičkom fakultetu. Između svih, izgledom bezizražajnih, knjiga koje su postali moje novo okruženje izdvojila sam matematički priručnik Bronstein – malu debeljuškastu sivu knjigu (skoro stane na dlan), i na prvoj stranici u desnom gornjem kutu olovkom napisala: 16 Slovo Gorčina, 34, 2012. KNJIŽEVNOST I JEZIK Lejla Žujo Vrisak i višeglasje – ekspresivni oblici svjedočenja o ratu u romanu Nermine Kurspahić i Jasmine Musabegović Taj zajednički vrisak je ono po čemu smo isti, po čemu se prepoznajemo (Musabegović, 2005) doživljaj rata obilježje je brojT raumatični nih djela u bosanskohercegovačkoj knji- ževnosti. Bolno iskustvo uvjetovalo je i poetizirani govor o ratnom apsurdu kao u romanima Meše Selimovića, Derviša Sušića, Irfana Horozovića, Dževada Karahasana, pripovijetkama Hasana Kikića, Muhameda Kondžića, Miljenka Jergovića, Ive Andrića, dramama Ahmeda Muradbegovića, Almira Bašovića te poeziji Abdulaha Sidrana, Izeta Sarajlića. Poetizirani govor o ratu razočaranog ratnika, usamljenog djeteta, ostavljenih djevojaka i nemoćnih majki, postao je dokument jednog prostora, pokazujući koliko je historičnosti u ličnim pričama, a koliko je, sa druge strane, poetičnosti u kolektivnim historijskim previranjima bosanskohercegovačkog prostora. Svjedočenje kao forma postalo je izraz traumatiziranog bića u vrtlogu ratova i političkih represija. Shosana Felman primjećuje usku vezu između etike i svjedočenja, odnosno potrebu da se svjedoči u ime istine. Tu misao Nikola Kovač proširuje u svom djelu Politički roman, smatrajući da je svjedočenje, uz osporavanje, drugi retorički postupak u totalitarnom svijetu koji se „nameće pred brutalnošću realnih činjenica koje su u osnovi totalitarnog svijeta“1, pa ova forma nije samo karakteristična za svijet nakon holokausta i upotrebe atomske bombe, već je obilježila čitav dvadeseti vijek u kojem je čovjek u represivnom režimu „suočen sa ponorom, svjedok tragičnih iskušenja svoga vijeka.“2 Sa književno-teorijskog i psihološkog aspekta koji se bavi karakteristikama svjedočenja izdvajaju se „tri moguće perspektive gledanja na svjedočenje: razinu svjedočenja samome sebi unutar vlastitog 1 Nikola Kovač „Politički roman“ (2005), str. 10. 2 Isto, str.113. Slovo Gorčina, 34, 2012. iskustva (kao u autobiografskom pismu), razinu svjedočenja prema drugima, tj. svjedočenja pred drugima, tj. slušanje tuđih svjedočenja (svjedočenje u užem smislu) i razinu svjedočenja o samom procesu svjedočenja (teorijska razina).“3 Tako ratne žrtve dobivaju ulogu svjedoka, a njihova riječ postaje svjedočenje o zlu koje ih je snašlo. Enver Kazaz izdvaja „poetiku svjedočenja, kao dominantnu crtu romana s tematikom iz posljednjeg rata izdvaja. Za nju je karakteristično pričanje iz pozicije neposrednog ratnog iskustva sa elementima autobiografije.“4 Prema Branki Vojnović „autobiografske priče vrlo su česte među ratnim pričama, posebno o pričama koje tematiziraju iskustvo s fronte, no nalazimo ih u pričama o iskustvu civila u ratnom kaosu“5, što je primijećeno i kod likova iz romana Žene. Glasovi Jasmine Musabegović kao što su kao što su Selma, Džemila, Safija Zemlja. Vojnovićeva u svom radu Narativni postupci poetike svjedočenja u bosanskoj ratnoj prozi ističe da se u bosanskohercegovačkoj ratnoj prozi uočava potreba da se o ratnim događajima svjedoči iz prve ruke, te da je u skladu s tim, sa narataloškog aspekta, najčešće „identitet pripovjedača jednak identitetu fokalizatora, što je jedan od postupaka poetike svjedočenja.“ 6 3 Jambrešić- Kirin, Renata, „Svjedočenje i povijesno pamćenje: o pripovjednom posredovanju osobnog iskustva“, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etimologiju i folkloristiku, Vol. 32 No. 2 Kolovoz, 1995, internet izvor hrcak. srce. hr/48867, str. 170. 4 Enver Kazaz “Bošnjački roman XX vijeka” (2004), str.153. 5 Vojnović, Branka, „Narativni postupci poetike svjedočenja u bosanskoj ratnoj prozi“ internet izvor: psichologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol2/1/ 6Isto 19 Slovo Gorčina Roman Iščezavanje plavih jahača Nermine Kurspahić iz 1995. godine i roman Žene. Glasovi Jasmine Musabegović iz 2005.godine, pripadaju skupini romana s tematikom iz posljednjeg rata, s akcentom da se ratne strahote prikažu iz pozicija likova koji trpe njegov apsurd. Položaj likova – ratnih žrtava odgovara poststrukturalističkoj poziciji ruba. Bačeni na ratne margine likovi ratnih žrtava potpuno su nemoćni da utiču na tok događaja, uslijed čega se okreću magičnoj moći riječi, antiratnom govoru s nadom da će putem riječi povezati i niti vlastitih života. Specifičnost njihovog antiratnog govora je krajnje ekspresivna: dok likovi iz romana Iščezavanje plavih jahača pod težinom zločina sve više tonu u sfere bezglasja i vriska, dotle likovi u romanu Žene. Glasovi svoje svjedočenje iskazuju neprekidno, bez prostornih i vremenskih granica, vođeni snagom bola i potrebom da se o njemu govori. Zaumni govor o ratu iz unutarnje pozicije, iz same priče prisutan je u brojnim romanima s tematikom iz posljednjeg rata, a nastavit će se i u romanima Iščezavanje plavih jahača Nermine Kurspahić. Taj zaumni iskaz će se razgranati u polifoni govor živih i mrtvih žrtava rata u romanu Žene. Glasovi Jasmine Musabegović. Roman Iščezavanje plavih jahača Nermine Kurspahić je napisan u er-formi sa aspekta sveznajućeg pripovjedača, što omogućuje zadržavanje vanjskog toka događaja. Iako zadržava distancu u licu, snaga ratnih strahota koje proživljavaju likovi utjecala je i na emotivni iskaz pripovjedača, pa pripovijedanje postaje sugestivno, blisko doživljenom govoru. O ratnoj sudbini Amre i njene porodice govori sveznajući pripovjedač, čime je govor moguć i onda kada Amra, shrvana bolom, i nemoćna nad vanjskim dešavanjima, zanijemi nad brojnim ratnim zločinima koje preživljava. Iako je roman dat u vanjskoj perspektivi kada je u pitanju pozicija pripovjedača, prostorno je satkan od enterijera kao što su logor, umjetnički atelje, stan, biblioteka, izbjeglički dom, bolnica. Sve su to simbolični prostori koji najbolje dočaravaju žrtvinu poziciju u ratu, ali i njenu doživljajnu i govornu poziciju, koji uvijek dolazi iznutra. Kao umjetničko biće koje je svoje kreativno spoznavanje njegovalo na principima stvaralaštva 20 grupe Plavi jahač7, Amra svoj unutarnji svijet gradi brižljivo i okreće mu se u ratnom vihoru kako bi u njemu pronašla snagu i zaštitu. Već u prvim trenucima zatočenja u logoru Vilina Vlas, Amra svoju kćerku Sanju savjetuje da svojim bićem bude što više unutra jer se jedino tako može oduprijeti zlu. U diskursu moći koji nameću ratni zlikovci, vanjski prostor pripada mučiteljima, a unutarnji mučenima, te kako ističe Azra Verlašević „individualni identitet se od svoje vanjske ugroženosti i „prljanja“ pokušava spasiti u svoje nevino unutarnje biće.“8 Žele da te muče, ponižavaju, a sve u cilju da te unište. Oni su fizički jači. Imaju snagu, oružje. Ali, vjeruj mi, Sanja, oni imaju samo to. Unutra su prazni. Ti i ja, znamo to, postojimo na obrnutim principima. Nemamo fizičku snagu, ali imamo unutarnju. Iskoristimo je potpuno, sada, odmah. Stavimo je u pogon. Molim te, Sanjice, to je važno... Važno je ne samo da bismo živjeli. Jer, smrt je samo jedan tren, a ovo, ovo mrcvarenje može potrajati. I zato da ne bismo ludile, budimo što više u sebi, unutra. Budi spremna na mnoge ružne stvari, ali isto tako budi spremna da se odupireš svojim unutarnjim bićem.9 U unutarnjem svijetu brižljivo se čuva veza sa 7 Plavi jahač, njem. Der Blaue Reiter, umjetnička grupa nastala 1911. u Münchenu, koja je dobila ime prema jednoj slici V. Kandinskog; ostali su istaknuti članovi grupe F. Marc, A. Kubin, P. Klee i A. Javlenski, a s njima su povremeno izlagali i drugi umjetnici. Pripadnici grupe raznorodne su stvaralačke individualnosti koji ne zastupaju neki određeni estetski program; zajedničko im je nastojanje da u svoje slikarstvo uvedu spiritualne i simboličke vrijednosti koje su impresionisti bili zanemarili. Grupa je izlagala 1911.u Münchenu, god. 1912. u Münchenu, Kölnu, Berlinu i Frankfurtu a 1913. u Berlinu. Izdavali su i almanah Plavi jahač u redakciji V.Kandinskog i F. Marca. Pojava grupe i njeni rezultati značajni su za razvitak njem. ekspresionizma, a i kasnijeg slikarstva, osobito za školu Bauhaus u kojoj su djelovali i njeni članovi. U: Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 6 Nih- Ras, Zagreb, 1980. 8 Azra Verlašević „Žensko romaneskno pismo u Bosni i Hercegovini“ (doktorska disertacija u rukopisu odbranjena na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru 2006) str. 148. 9 Nermina Kurspahić “Iščezavanje plavih jahača” (1995), str. 40. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina duhovnošću. Citirajući Šekspira, čiji stihovi simboliziraju božanski govor, ljepotu i čistoću jezika, Amra nastoji doseći kap ljudskosti u silniku Milanu koji taj govor ne poznaje. I Amra, koja pjesnički govor duboko poštuje, i Milan koji taj govor ne razumije, Šekspirove stihove koriste kao sredstvo: Milanu taj govor jedino može poslužiti kao političko sredstvo kojim će, za višu poziciju u zločinačkoj hijerarhiji, zadiviti kanadskog generala koji dolazi u logor provoditi mučenje nad žrtvama, dok je pjesnička riječ za Amru sredstvo kojim se ona bori za milost i za život svoje kćeri nadajući se da će ona potaknuti Milana da bude humaniji i čovječniji u vremenu čiji je on gospodar. Šekspirovi stihovi Amrina su molitva za Sanjin život, a pjesnički jezik „uvijek je ustanak unutrašnje slobode protiv spoljnjeg terora.“10 Moć molitve, gdje riječ ima sakralno značenje, iskazana je unutrašnjim monologom. Riječi iz Kur`ana oživljavaju u Amrinom biću pred Sanjinu smrt. Riječi izvučene iz nepoznatih dijelova bića koje je „ponavljala mehanički, ali koncentrirajući se na jednu ideju - Univerzalnog Principa – Boga“11 utočište su pred strahom, te put kojim se traži smisao: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Kad Sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu, i kada steone kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje život inje saberu, i kada se mora vatrom napune, i kada se duše s tijelima spare, i kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena, i kada se listovi razdijele, i kada se nebo ukloni, i kada se džehennem raspali, i kada se džennet približi svako će saznati ono što je pripremio.12 10 Stevan Tontić “Ratno antiratno pismo”, Sarajevske sveske, 2004. godine, preuzeto sa interneta. 11 Nermina Kurspahić, Isto, str. 73. 12 Nermina Kurspahić, Isto, str. 72 – 73. Slovo Gorčina, 34, 2012. Unutarnjem višeglasju u romanu Iščezavanje plavih jahača suprotstavlja se vanjsko bezglasje, koje se, s vremena na vrijeme, akumulira u vrisak. Čitav svijet je digao ruke od poniženih i unesrećenih, kao da nigdje nema mjesta za njih, niti glasa koji će vrisnuti u ime njih. Jedini odgovor na zločine nad nevinim ljudima jesu vijesti o vremenskim prilikama kojima se potpuno trivijalizira stvarnost i dovodi do krajnjih granica apsurdnosti, a bol žrtava obezvređuje. Metafora nemuštosti žrtve pred bukom zločina je satkana u liku Sanje, gluhonijeme djevojčice, čiji unutarnji iskaz nije dio jezičkih, već likovnih sfera. I dok su prije rata unutarnji svjetovi majke i kćeri postojali na međusobno udaljenim, ali ne i nerazumljivim principima, u prostoru logora njihove unutarnje sfere se podudaraju. Sanjin unutarnji govor nepoznat svakodnevnoj ljudskoj komunikaciji, realizirat će se kao vrisak u trenutku njene smrti. I dok je Sanjin put u smrt istovremeno put ka vanjskom, dotle je to sve više Amrin put ka nutarnjosti, uronjavanju u plave sfere nekog drugačijeg govora, gdje je, što rat duže traje i što je njena ratna sudbina teža, i zaumni božanski govor umjetnosti apsurdan i neuhvatljiv, polomljen, pa tako „šutnja postaje jedini mogući odgovor na temu čija tragičnost prevazilazi mogućnost umjetničkog oblikovanja.“13 Umjesto nemušte Sanje koju ratni vihor odnosi u smrt, ratnom apsurdu govorom se suprotstavlja djevojčica Fadila koja će biti Amrin glas u trenucima kada umjetnica potpuno nestane u unutarnjim sferama ratnih trauma. Teške trenutke vriska nakratko prekida govor koji dolazi iznutra, a oblikuje se jezikom koji ne poznaje ratne strahote, već se divi umjetnosti. Nemogućnost govora Amru nije pokolebala u komunikaciji ceduljicama s Irfanom gdje su uspješno razmjenjivali razmišljanja o umjetnosti, a razgovor s Lejlom u kojem su obje ravnopravno učestvovale svojim senzibilnim bićima i iznova vraćenim glasovima, čini tek kratkotrajni izlet u nadu da će se besmisao prekinuti i da će se lanac govora uspostaviti. Zaumni Amrin prelazak u plave isprane sfere odbija svaku mogućnost uspostavljanja bilo kakvog vanjskog govora i 13 Azra Verlašević „Žensko romaneskno pismo u Bosni i Hercegovini“ (doktorska disertacija u rukopisu odbranjena na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru 2006) str. 141. 21 Slovo Gorčina odvodi je u potpunu tišinu smrti. Šutnja postaje univerzalni jezik kojim se ratom unesrećeni najbolje razumiju. Ovom principu potpuno se suprotstavlja potreba za kazivanjem. U početku nejasna, data kao krkljanje preklanih grla, ona postaje riječ, a vremenom i ulančani govor koji ispovijeda proživljenu dramu, a ona je u neprekidnom dijalogu sa istovjetnim i ponovljivim pričama kroz historiju stradanja. Princip Bahtinove dijalogičnosti, koji je prisutan u modernom romanu jer na najbolji način odražava stanje svijesti pojedinca, kao i princip Lotmanovog višeglasja, usvaja u svojoj poetici i Jasmina Musabegović romanom Žene. Glasovi. Govor vanjskog sveznajućeg pripovjedača kombiniran sa unutarnjim Fatiminim (raz)govorom ocu u romanu Skretnice iz 1986. potpuno je zamijenjen govorom iznutra u romanu Most iz 1994. gdje se iz tkiva romana svojim unutarnjim slikarskim snoviđenjima javlja Fatimina mala kći Nizama. Od vanjskog govora u kojem se zadržava tok fabule, do govora iznutra koji je podređen unutarnjim slikarskim oscilacijama, u romanu Žene. Glasovi dolazi do potpune glasovne polifonije, a taj postupak ima izraženu estetsku i poetsku funkciju14. Glasovi ratnih žrtava probuđeni iz ljuski graha, sakupljeni u prostor čempresa, nesputano se razliježu prostorom ne poznavajući vrijeme iz kojeg se javljaju. Njihova jedina svijest je ona o proživljenom ratnom gubitku, o neiskazivoj boli koja se nije mogla uspavati ni u mrtvima ni u živima. Potreba za svjedočenjem o onome što im se zbilo „dolazi iz iskustva izbjegavanja „sigurne smrti“ i osjećaja odgovornosti zbog smrti bližnjih od onih kojih su preživjeli bili jači, otporniji ili sretniji“15, dok istovremeno ovakav poticaj može biti i razlogom za šutnju.16 Sa naratološkog aspekta roman Žene. Glasovi drugačiji je od romana Iščezavanje plavih jahača, te kako primjećuje Alija Pirić: U romanu dominira pripovjedna tehnika skaza gdje likovi u potresnim usmenim iskazima/ispovijestima govore živim jezikom žive, potresne događaje, obraćajući se stalno glavnom naratoru, ali ostajući u formi monoloških i rijetkih dijaloških pripovijedanja.17 Pripovjednom tehnikom skaza18, kojom iskazuju najstrašnije događaje neposredno i emotivno, naratori se opredjeljuju za svjedočenje, formu koja oblikuje historijski događaj u lični doživljaj, a svako svjedočenje iskazano je neposredno, autentično, glasom onoga ko je pretrpio ratne zločine. U prostornom određenju glasova koji istovremeno dolaze odozdo, iz zaumnih sfera ubijenih, i odozgo, odakle se javljaju glasovi živih ratnih žrtava, uz brisanje vremenskih granica, kao što postaje moguće da presječena ruka drži kist, preklano grlo pjeva19, na čempresu je moguće i da se iz preklanih grla realizira zaumni govor mrtvih ponovo oživjelih u jeziku kojim se potvrđuje njihov identitet žrtve. Shosana Felman, analizirajući formu svjedočenja u djelu Zapisi iz podzemlja F. M. Dostojevskog, uviđa da je forma ispovijesti kojom se javlja glavni lik ustvari izraz bića traumatiziranog društvenom represijom. Stoga se historijska i politička represija, koja na pojedinca ostavlja snažnu traumu, u njegovom govoru ispoljava u formi svjedočenja. Prema Felmanovoj, u uskoj vezi su svjedočenje i podzemlje kao društveni položaj odakle dolazi marginalizirani pojedinac, a njegov iskaz svjedočenjem ima podsvjesni karakter. I u romanu Žene. Glasovi glas bića traumatiziranih bolnom historijom i ratovima dolazi odozdo, iz podzemlja, postavši besmrtnim i snažnim. Krećući se majčinim stazama juga i mediterana, Nizama iz zemlje budi glasove onih koji su već proživjeli historijski apsurd, te kao i njena majka Fatima, komunicira sa djedom 17 Alija Pirić “Arheologija teksta” (2010), str. 285. 14Vidjeti : Marina Katnić-Bakaršić Lingvistička stilistika 18Skaz (ili kazivanje) jeste forma kod koje je uveden pripovjedač kao fikcionalni lik koji pripovijeda u prvom (1999), str.105. 15 Renata Jambrešić – Kirin „Svjedočenje i povijesno pamćelicu jednine, uz dosljedno prenošenje svih obilježja njegonje: o pripovjednom posredovanju osobnog iskustva“, Navog individualnog stila; u takvim tekstovima autorski govor rodna umjetnost: hrvatski časopis za etimologiju i folklorije sveden na nulu, a potpuno ukidanje ravnoteže u korist gostiku, Vol. 32 No. 2 Kolovoz, 1995, internet izvor hrcak. srce. vora likova svojevrsni je stilogeni postupak. Vidjeti: Marina hr/48867 str. 176. Katnić-Bakaršić Lingvistička stilistika (1999), str. 39. 16Isto. 19 Jasmina Musabegović „Žene. Glasovi“ (2005), str. 60. 22 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Abdurahmanom. Nirman Moranjak-Bamburać u svom tekstu Trauma – memorija - pripovijedanje ističe da romani Jasmine Musabegović, kada su njeni ženski likovi u pitanju, „potvrđuju sudbinsku predodređenost da budu čuvarice doma, tradicije i jezika.“20 Nizama, iako kreće majčinim putevima stalno stupajući u dijalog sa njenim ratnim iskustvom iz Drugog svjetskog rata, istovremeno se obraća i svome djedu Abdurahmanu, čuvaru porodične tradicije, baš kao što je i njena majka činila u Drugom svjetskom ratu. Djed Abdurahman simbolizira njihovo porodično jezičko središte, glas koji može prenijeti iskustva iz prošlih vremena. Fatimina majka prikazana je samo kao lik, kao slika bez riječi, dok je otac taj koji prenosi porodičnu priču na nove naraštaje, te on postaje njenim duhovnim stubom i „simboličko središte obitelji i zajednice“.21 Nizamina molitva za životom i prestankom rata upućena je precima, jer oni znaju tajnu preživljavanja u ratu čije je zlo ponovljivo, pa se Nizama sjeća uvijek ponavljanog, ali nikad do kraja izrečenog kobnog pitanja njene majke:“ Koje će od moje djece...?“ 22 Isto pitanje ponavljaju i druge ratom unesrećene žene kao što su Safija i Džemila. Djed Abdurahman priča porodičnu historiju u kojoj se prepoznaje Nizama i od koje gradi vlastiti identitet, a simboličnim silaskom u korijenje čempresa otvara se mogućnost da kalem u sebe sublimira i glasove davno ubijenih u sličnim mračnim ratnim pohodima. Jedan od takvih davno nesmirenih glasova koji će se ponovo javiti u Nizaminom kalemu jeste glas Ćemal-age, glas ubijenog iz Drugog svjetskog rata. Nizama, znam da tvoj kalem nije za moj glas pogođen, ali ja sam ti se ušunjao u glasu tvog nekog bliskog, amidže, što su ga u onom ratu u dugačkim gaćama i potkošulji četnici pred kućom zaklali i ostavili da leži raščevrljen na tri stepenika.23 Ovaj glas kazuje o zemlji kao arhetipskom 20 Nirman Moranjak- Bamburać „Trauma- memorija- pripovijedanje“, Sarajevske sveske br. www.sveske.ba/bs/broj/13, Sarajevo, 2006. 21Isto. 22 Jasmina Musabegović „Žene. Glasovi“ (2005), str. 21. 23 Isto, str. 78. Slovo Gorčina, 34, 2012. ljudskom prokletstvu zbog kojeg se ide u ratove i osvajanja, a glad za njom čuči u svakom čovjeku i navodi ga na grijeh. U metafori izgubljene krave, zemljinih jakih mirisa i sokova, Ćemal-agina ispovijed o gubitku zemlje postaje tek jedna od brojnih priča u kojima se konstruira sudbina bosanskohercegovačkog prostora. Kako su sve priče na trusnom prostoru historije tematski vezane za gubitke, onda su i glasovi naratora slični, pa „nije važno jesam li ja pozajmio njegov glas, ili se u njega pretvorio, ili sam ja on. Ušao sam u njega, jer mi je sličan, likom.“24 Glas iz krošnje čempresa je glas izbjeglice Safije Zemlje. Safija, snažna žena spremna za teški rad na zemlji, odgajateljica i hraniteljica svoje djece, u Nizamin kalem dolazi vodom iskazujući svoju bezvremensku neutihlu bol za izgubljenim sinom i zetom: “Sin mi je poginuo, bona, a zeta zaklali. Vascijele noći ne spavam, pa zato jedva čekam rani sabah da spojim moj dah i Njegov uzdah.“25 U Safijinom glasu javlja se i Džemilin glas, krik žene čiji je sin Džemil zaklan nožem u Drugom svjetskom ratu. Masakrom na Markalama u kojem gubi noge, Džemili je konačno vraćen identitet i glas, koji je, kao i Amra, izgubila u bezumnom vrisku zbog gubitka djeteta. Vrisak koji se prolama u sarajevskom neboderu gdje majka doziva svoga sina Nedima, sveopći je vrisak ratnih žrtava, koji „razdire utrobu njenu i sviju i utrobu zemlje same.“26 Čempres kao arhiv svjedočenja žrtava o ratu simbolizira Derridinu, kako primjećuje M. H. Abrams zapečaćenu tekstovnu komoru odjeka, a unutarnje stanje nesreće i boli uvijek je iskazano svevremenskim prezentom iz kojeg nema izlaza: Kako će neko ko nije ovo iskusio razumjeti? Neka zamisli, ne kako njega čereče, već dijete mu, komad po komad, kako gradove čereče, tako i ljude, komad po komad. Na tvoje oči, a ti bespomoćan, ništa ne možeš. I ta vrišteća bespomoćnost iz koje se rađa strah nemoći i neakcije. Akcija zatomljuje strah i topi ga. Traženje vode, hrane i drva, i nas spašava i drži uspravnim. Podrum, podrum nas proždire. Ali i tu dolaze granate, navodeće, i 24 Isto, str. 7. 25 Isto, str. 68. 26 Isto, str. 50. 23 Slovo Gorčina tu nije sigurno. Zato smo u Sarajevu ubrzo izašli iz podruma, da nas nemoć i strah ne poderu, i da nas premrle ne uhvate granate. Hodati, nešto raditi, (uz mogućnost da budeš raskomadan), čuva pamet i odagnava nemoć, mrtvu nemoć...27 Historijski događaj, u unutarnjoj vizuri pripovjedača prelomljen kao doživljaj, u potresnim svjedočenjima u romanu Žene. Glasovi ispričan je autentično u prvom licu jednine nerijetko u prezentu, iako je od događaja proteklo i nekoliko decenija: Tišina se prolomi vriskom. Zapomaganja. Rastanak. Nigdje one Ibrahimove snage da nas zaštiti. Sami smo. Koračamo. Fuad me drži za dimije, a Džemila nosim u naručju. Oboje se pricvrljilo uz mene. Svako svoju dječicu skuplja oko sebe. Kuda nas vode?28 Svevremenski oblik ima i pitanje koje je Fatima ponavljala u Drugom svjetskom ratu, a kojem je satkana potraga svih očajnih majki za svojom djecom: „Vidjeli mi ko mater? Pod smokvu sam je spustila. Vidjeli mi ko djecu? Kraj košćele sam ih ostavila?“29 čime „ jezik pamti sve (čak i 27 Isto, str. 51. 28 Isto, str. 83. 29 Isto , str. 102. 24 neodgođeno, pa i buduće) i baš zato (što sve pamti) sve pretvara u sadašnjost.“30 U ratnom košmaru izjednačavaju se svjetovi živih i mrtvih objedinjeni vriskom, jer su jedni drugim utočište u kontinuiranim strahotama: mrtvi čuvaju žive poučavajući ih svojim iskustvima, a živi postaju njihovi nesmireni glasovi, pa se u historijskom paradoksu bosanskog prostora ne zna ko je „življi, a ko mrtviji.“31 Razmišljajući i o sopstvenoj slikarskoj poetici i prostoru na kojem živi, a koji je teško izraziti ne sumnjajući u vrijednosti jezika i slike, Nizama zaključuje da je za bosanski prostor karakteristična riječ genocid jer ona jedina može sakupiti u sebe krvavo naličje ljudskih sudbina i mjesta na kojima se one odvijaju. Tako ni umjetnost ne može više biti most prema nekom boljem svijetu, jer se tom pojmu suprotstavlja riječ genocid koja razdire nebesa, ali i unutarnje umjetničke svjetove. Time se i umjetnik opredjeljuje za svjedočenje o neprekinutim traumama, kombinirajući estetska sa etičkim načelima. Upisujući svoje stradanje u jezičke znakove, ratne žrtve, poststrukturalistički rečeno, konstruiraju svoj identitet u jeziku u koji je jedino moguće ugraditi ličnu priču o patnji i proživljenom zlu. 30 Dževad Karahasan “O jeziku i strahu” (2007),str. 36. 31 Jasmina Musabegović, Isto, str. 156. Slovo Gorčina, 34, 2012. Irma Marić KREACIJA PROTAGONISTIČKOG DJELOVANJA U ROMANIMA IRFANA HOROZOVIĆA Apokaliptično prepoznavanje bez lažnog stida… …Dubok je san. Dublji od smrti. (iz Kalfe) ilan Kundera u Umjetnosti romana kaže: M „Da je život klopka, uvijek smo znali: rođeni smo a da to nismo tražili, zatvoreni u tijelo koje nismo izabrali i određeni smo da umremo.“1 U ovoj misli pronalazimo i stav Serena Kjerkegora da „…ono što čovjeku donosi patnju jeste istina da on egzistira. On je čak jedini koji ima tu osobinu da egzistira.“2 U tim se osnovnim spoznajnim relacijama krije umjetnički postupak Irfana Horozovića koji je napadno sklon beletrističkoj adaptaciji teorijskoj filozofskoj misli, s dominantnom refleksijom prema egzistencijalizmu, i u kojoj se, izgleda, najbogatije ispražnjava njegova stvaralačka intuicija. Prije nego se upustimo u analitički tretman nekih Horozovićevih aktera, pokušajmo rasvijetliti neka pitanja vezana za refleksivnopsihološki sukus koji se obično markira kao psihološka pozadina djelovanja protagonista, a ujedno doći i do nekih stavova koji se odnose na izbor tematike i idejnost autorskog koncepta. Ovdje bismo vrlo lahko mogli iskoristiti viđenje američkih teoretičara Rene Welleka i Austin Warrena koji u Teoriji književnosti, u osmom poglavlju, Književnost i psihologija, spominju „ludilo“, pod kojim podrazumijevaju stanja od neurotičnosti do psihoze koja su u „prirodi književnog genija“, a doprinosi „raširenom obrascu ‘neurotične ličnosti’“. Analogijom ćemo nastojati objediniti univerzalne mogućnosti autorskog samoprepoznavanja kao stvaralačkog i 1 Milan Kundera, Umjetnost romana, „Veselin Masleša“ „Svjetlost“, Sarajevo, str. 30. 2 Jean Beaufret, Uvod u filozofiju egzistencije, „Beogradsko izdavačko-grafički zavod“, Beograd, 1977, str. 122. Slovo Gorčina, 34, 2012. životnog statusa i objasniti kako fungiraju tipovi Horozovićevih protagonista i koji statusni karakter imaju tom stvaralačkom miljeu.3 Tretirajući stvaralačku intimologiju Irfana Horozovića uronjenu u slojevitost teksta nailazimo na različita duhovna stanja njegovih protagonista. Svijest i samosvijest su vrlo bitne okosnice za razumijevanje statusa unutar samoprepoznavanja aktera. Samosvijest je svijest o svojoj vlastitoj dvojnosti, pa se taj dulaziam nužno prepliće, ukrštava i nadograđuje. Samosvijest je proces usvajanja, ali i odbacivanja. Duh apsorbira svijest i podsvijest, nastojeći spojiti dvije strane jedne duše, istražiti vlastitu putanju, bolje reći – zajednički put. Um se trudi da odgonetne sve što mu se javlja kao zagonetka. Niču pitanja koja muče, poput: kako spoznati sebe, ili: kako odgonetnuti tog istog sebe? Prema Marcelu Šnajderu koji zagovara refleksiju o sferi svijesti i sferi podsvijesti, možemo naslutiti da ne postoji 3 Prema svom radu, Horozovićeva intimološka i stvaralačka potraga za samim sobom, ja ističem kako „u svojim protagonistima, linijom spomenutog samoprepoznavanja, Irfan Horozović naslućuje egzistencijalističke smislove kao statusnu ideju i ideološku mjeru života iskazanu kroz simbiozu samoprepoznavajućeg i egzistencijalnog statusa unutar likova…Valja istaknuti jednu od najbitnijih premisa Horozovićevog stvaralaštva, tj. on prevazilazi suštinu samoprepoznavajućeg preko samoga sebe i nepatvorenim umjetničkim činom prepoznaje samoga sebe preko suštine onih čiji je on kreator. Autor ne želi sličiti svojim likovima koliko nastoji postići egzistencijalni smisao obrnutim putem – da njegovi protagonisti nađu put do njega samog.“ (Irma Marić, Horozovićeva intimološka i stvaralačka potraga za samim sobom, „Istraživanja“, Fakultet humanističkih nauka, Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, br. 6, str. 148) 25 Slovo Gorčina vid apsolutnog mirovanja, kako emocije tako i misli, koji se stalno prepliću i otpliću.4 Promišljajući o sebi, nailazimo na zagonetke, nagomilane neodređenosti koje nam ne daju mira i koje tjeraju u još jaču zapitanost nad samim sobom. Možemo se sasvim pouzdano osloniti na Šnajderovu misao kako je čitava duhovna prošlost utisnuta u mračne slojeve koji utječu na tok i oblik svjesnih doživljaja, a koji psihologija slikovno prevodi kao „podsvijest“, jer su misli i osjećaji nekad razigrani i radosni, a nekad tamničari i skitnice – sada odbačeni i suvišni, prijetvorni prevratnici koji ugrožavaju duševnu ustavnost. U pripovjedačko-istraživačkom duhu i kroz psihoanalizu Horozovićevih protagonista prelazimo iz jednog misaono sirovog procesa nadgradnje intelektualno-emocionalnog statusa u drugi, tek započeti i apsolutno nepoznati. Tako se nižu krugovi, istraženi i neistraženi. Hipotetičkim prelaskom u drugi krug, opsjednuti i posesivni intelektualci – njegovi protagonisti žele povratiti svoje sjećanju na prvi krug, na utrobu, na daleku prošlost, na drugi život. Ti akteri hodaju putevima Labirinta, tražeći spoznaju, jer „kako drukčije da bude slobodan, ako ne spozna sebe.“5 Kjazim Mehanija („alergičan na život, na sve oko sebe.“6), glavni protagonist romana Kalfa, i imotski kadija („izgubljeni čovjek“7), glavni junak istoimenog romana, intelektualci su koji ne osjećaju pripadnost ni sebi samima. Obračunavaju se s vlastitim karakterom. Optička percepcija svijeta tih protagonista je stvaralački manir koji se odlikuje odabirom specifičnog, unutarnjeg ispovijedno-monološkog načina pripovijedanja koji nam otkriva trenutke svijesti, najčešće pobunjene svijesti. Nezainteresiranost za svakodnevicu u kojoj živi i kojoj pripada čini aktera otuđenikom i tragaocem za srećom i smislom, pa otuda i pitanje: „Živiš li ono što ugrađuješ, ili ugrađuješ ono što živiš?“8 U 4 Progresivna misao u BiH 1918 – 1941, Filozofski spisi, „Svjetlost“, Sarajevo, Marcel Šnajder, Duševni život i podsvijest, str. 291-296. 5 Irfan Horozovic, Kalfa, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2005, str. 41. 6 Isto, str. 274. 7 Irfan Horozović, Imotski kadija, „ Šahinpašić“, Sarajevo, 2005. str. 47. 8 Irfan Horozović, Kalfa, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2005, str. 80. 26 tom tipu romana dolazi do buđenja najsitnijih životnih senzacija koje se nameću čovjeku željnom života, u punom smislu te riječi. Roman Kalfa uokviruje fantazmagoriju glavnog protagoniste9 Kjazima Mehanije, te opisivanjem i poniranjem u unutrašnje, slojevite i haotične stepene ljudske duše dolazimo do podvojenosti i raščlanjenosti jednog istog bića, a to potpomaže kompleksnosti i nejasnosti cjelokupnog misaono-emocionalnog statusa: Bio je sam, kao što je oduvijek želio, ali ipak ne i slobodan. Isuviše uzica je bilo na njemu. Bio je vezan za noć, za vrijeme, za tolike ljude, za žene, za ženu, za nju, za daleki zavičaj, za rod, za piće, za okean alkohola u kom se nastojao ispetljati iz te mreže, a zapetljavao se još više. Trebalo je samo pokidati te uzice i ostati potpuno sam i potpuno svoj. 10 … Istražujući sebe, odrekao sam se svega, čak i onog zbog čega sam sve započeo…11 … Kjazim je radoznalo zurio u lica što su promicala. Sve je to jedan veliki sprovod, pade mu na pamet i on okrenu lice od stakla. Dobro je što je staklo između nas… Pijandura, sigurno to misle. Još jedna mlada luda pijandura, koja će uskoro klecati poput prosjaka. Sigurno cijelu noć nije spavao nego lokao u nekoj rupi. Ustvari, oni imaju pravo. To je istina. Cijelu noč sam lokao po nekim rupama. Vodio lijepe i ružne razgovore. S prijateljima i s neprijateljima. S poznatima i s nepoznatima. Sa onima odozgo i sa onima odozdo. Sa samim sobom. Zašto? Zašto, do đavola? Valjda zbog želje za spoznajom.12 Kjazim Mehanija u svojoj potrazi se osjeća iscrpljeno, nezadovoljno i uništeno. On je „kalfa“ u „radionici Velikog Majstora“. Želi okusiti i najmanji pokret duše, ovladati najsitnijim iskustvom, dostići nivo majstora, ali bez uspjeha. „U jednom trenutku sam mislio da sam zaista spoznao. Malo je nedostajalo da u nekoj vrsti lucidna sna pređem u spoznaju.“13Uvijek se vraća na početak s 9 Horozovićeva intimološka i stvaralačka potraga za samim sobom, str. 148. 10 Irfan Horozović, Kalfa, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2005, str. 117. 11 Isto, str. 231. 12 Isto, str. 120. 13 Isto, str. 427. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina prethodnim iskustvom neuspjeha. Stalno tapka u mjestu. Takvi se iznova utapaju u vlastitu priču o ništavilu. Oni se rastakaju, ali upravo u tom rastakanju suočavaju se s najvećim životnim istinama: „Znaš, čovjek ne propada opijajući se, on se samo bolje upoznaje. A to, to sa čime se suočava, to je stravično, nepojmljivo!“14 Horozovićevi samoprepoznavajući likovi su opsesivni intelektulaci. Imaju samo sebe, ako i to uvijek imaju. Emocionalno su slabi i povlače se iz života. Oni ne osjećaju jer žive prazninu. U stalnoj su agoniji i beskrajnim varijacijama. Različite nesigurnosti, a pogotovo nesigurnost u vlastiti identitet, čine ih podvojenim i labilnim, a to je i suština egzistencijalne problematike glavnog protagoniste romana Imotski kadija. Već na početku djela, kadija se „prepoznaje“: Prepoznavanje je svjedočanstvo o pogreškama i o neumitnosti tih pogrešaka. Prepoznavanje je dovoljnost. Prepoznavanje, kao dosegnuti vis pustolovine, okreće se od svih bivših i budućih ishitrenih pustolovina, jer njen je čin u sasvim drugom prostoru. Koji se prepozna u prepoznavanju zna koliko može i toliko će učiniti. On zna da njegovi savjeti ne koriste nikome, nego samo sebi samom, onome u kome su već prevaziđeni. Zato je prepoznavanje moguće moguće prepoznati tek u njegovim malim djelovima – i to onda kada ih dotakne prepoznavanje onog koji je promišljanjem u prepoznavanju. Tek u prepoznavanju otvara se vid.15 Imotski kadija, glavni akter istoimenog romana je otuđen i izgubljen. Intimni osjećaj izgubljenosti i nepovratnog rastanka s Njom, Zuhrom, kida svaku mogućnost za uspostavljanjem ravnoteže životnog statusa. Kadijina pozicija je rezultat različitih stanja koja kruže u okvirima različitih a ozbiljno postavljenih pitanja o smislu bitisanja. 14 Isto, str. 229. 15Irfan Horozović, Imotski kadija, „ Šahinpašić“, Sarajevo, 2005. str. 5-6. Slovo Gorčina, 34, 2012. Horozović sljeduje književne doktrine Borgesa, Camusa, ili Sartra kroz filozofsko-psihološko-romaneskne okvire koji nastoje objediniti status, tj. poziciju lika i kontekst isplivan iz sižea: Život je doista kao knjiga koju čitamo nesvjesni njena značenja, jer ne možemo shvatiti prvo i osnovno – da smo jedno od njenih slova. Može li ikad slovo shvatiti svoju knjigu? Možda i može.16 … A svijet je ovaj zapravo samo prijetvornost i opsjena.17 … … Prepoznati se onakvim kakav zaista jesam…18 … Nespokojan sam zbog samoga sebe. Nespokojan sam, jer još ništa ne razumijem. Zar sam živio dosad u ovoj izmučenoj napravi od mesa koje mrtvo leži pred mojim pogledom. Zar nije to najveća zabluda?! 19 On, kadija, vlastitom introspekcijom stupa na prag ogoljene svijesti. Svijest i podsvijest se neminovno prepliću i teško ih je odvojiti. Neposrednost i subjektivnost su neizbježne osobine tih protagonosta. Uzročno-posljedičnu vezu u kreaciji protagonoste imotskog kadije treba tražiti u međuprostoru njegove transformacije. Takav vakuum pruža nam mogućnost uplitanja u tu transformaciju, što ćemo, nesumnjivo, pronaći, pored kod Kjazima Mehanije i kadije, i u Muradifu Šejti, akteru romana Karta vremena.20 Govoreći o identifikaciji i idejno-ideološkoj interakciji tih i sličnih protagonista, bilo u aktivnom ili pasivnom srazu sa životom, dolazi se do neminovnog razotkrivanja, vlastitog prepoznavanja: To je samo moja stvar, moje iskustvo, u koje moram do kraja proniknuti. Ko bi to osim mene mogao shvatiti. Ili se jednostavno plašim. Plašim se onoga što bi pomislili. I izgovorili. Kao i ja donedavno. Jadni luđak.21 16 17 18 19 20 Isto, str. 132. Isto, str. 19. Isto, str. 139. Isto, str, 164. Irfan Horozović, Karta Vremena, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1983. 21 Isto, str. 113. 27 Slovo Gorčina Priča o Muradifu Šejti počinje u trećem dijelu romana Karta vremena (prvi dio, Prodavnica noževa, drugi Minijature iz kronike, a treći Pisaći stroj ručne izrade), gdje se tretira Muradifova smrtonosna igra samoodbacivanja. Pa i Camusova „proturječnost duše“ jeste tjeskoba nastala kao rezultat raspeća i duhovne ekstaze. Poput već navedenih Horozovićevih likova, i Muradif Šejto se davi u tjeskobnoj žeđi za razumijevanjem i najelementarnijih titraja, nazovimo – beskonačne svijesti, a koji tvrdoglavo pokazuju da ih je nemoguće i upoznati, a kamoli definirati. Oni se ne mogu uhvatiti niti zabilježiti, nego osluškivati. U dijelu pod nazivom Tjeskoba, Muradif Šejto se po prvi put jasno obračunava sa sobom, izvlačeći sve dotadašnje nedoumice i pitanja: Uznemirava me već dugo jedna pomisao: jesu li i drugi doživjeli sebe kao nekog drugog, vidjeli se iz daljine, kao nekog posve nepoznatog? Čudnovato je to. Sagnuti ste nad umivaonikom sa svim bolima jetre, jutra, tegobnog od sinoćnih tjeskoba, osjećate kako su vam udovi umorni, uspavani, boli vas glava neizmjerno, trga vas u prsima i tjera an kašalj. Raširenim dlanovima koji su izgubili osjećaj ravnoteže vi zahvaćate ledenu, bistru vodu i uranjate u nju svoje sneno lice koje se zahvalno budi. Pljuskate se s nadnaravnim osjećajem da je možda u toj bistroj vodi trenutno utočište za vašu tjeskobu. Podižete tešku glavu koja nastoji da okrepu zadrži još koji sekund, podižete je do ogledala iznad umivaonika i vidite najednom nekog čovjeka, stranca, koji vam se drsko smiješi u brk. Čudovišnim naporom slutnje vi ga prepoznajete. To ste vi. Ali taj čovjek je toliko drugačiji. Vi ste očajni, a njegove oči gledaju bezobrazno. I dok ste budi pritajeni bijes u vama, njegove oči naseljava tuga. Gledate ga pažljivo: to je on, to ste vi.22 U romanesknoj prozi Irfana Horozovića u sklopu svijeta trivijalne svakodnevice javljaju se specifični akteri (Kjazim Mehanija, imotski kadija, Muradif Šejto, Narcis) koji svim silama nastoje pobjeći iz ograničenosti identiteta, te na taj način pronaći puteve intimnijeg sraza i spoznaje iraci22 Isto, str. 113. 28 onalnog svijeta. Takvo „stanje“ u umjetničkom postupku na neki način nameće hermetizam u kružnici znakova koje nastojimo razumjeti. Preko romana Imotski kadija, Kalfa, Karta vremena, Rea zalazimo u problemsko-iracionalne sfere čovjekove duše, u filozofiju apsurda. Likovi, te minorna fabula avangardno prkose stvarnosti i spas pronalaze u fantastičnom, imaginarnom, odsanjanom. Apriori, junaci tih proza zahtijevaju („želim da mi se objasni sve ili ništa“), decidno traže određenu koherentnost apokaliptičnog samoprepoznavanja. Linijom takve egzistencijalističke zamisli, nespokojstva i nesigurnosti u vlastito proputovanje kroz život izdvojiću i Narcisa – studenta arhitekture, glavnog aktera romana Rea koji u promišljanju o životu, o traženoj jasnosti, o borbi s „opsjenama“ želi razaznati svijest i osloboditi se stega, slijedeći ideju da „razotkrivaš do kraja, do korijena slutnje, kad činiš ono što je najteže, jer se time oslobađaš stega pravila prijetvornog života, kukavičluka.“23 Narcis je uhvaćen u klopku Andreine fatalne privlačnosti. Andrea/Rea Levandini je prisutnošću, ali i upornom odsutnošću koja se mogla čitati u njenim očima, magično i nespokojno djelovala na Narcisa koji dolazi u Luku vođen idejom i osjećajem da se njih dvoje „prepoznaju“, a uživanje koje „ispunjava draž nepoznatog“24 je potraga za sobom, za savršenstvom: - - - - - Morsko oko – rekla je Andrea. Rekla si da je možda u njemu misao, ili ljubav? Vidiš, izgleda savršeno, ali zarobljen je. Možda je u unutrašnjosti ovog grabljivca i ostalo isto tako savršeno. To bi mogao biti onaj kamen koji tražiš? Mogao bi – zamislila se Andrea. – A možda unutra i nema ničeg drugog, možda je to samo privid, jedan dio savršenstava kakvih smo našli mnogo na plaži. Dijelova je mnogo, ali savršenstvo je sigurno samo jedno. To si ti urekla. Govorila si da su ljubav i smisao jedno te isto. A eto, ta ljubav koja se zbila prije ko zna koliko godina, ta ljubav 23 Irfan Horozović, Psi od vjetra, Rea, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2003, str. 233. 24 Isto, str. 257. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina između dva kamena posve je zagušila začetak prave misli.25 Narcis će „pokušati razaznati vlastitu svijest“26, željeti spojiti vrijeme i trenutke, objediniti puteve Labirinta i u konačnici shvatiti san koji ne želi izgubiti u trivijalnoj i kičastoj svakodnevici: „Čovjek koji gubi san u poplavi svakodnevice i nije sposoban da se prene i prepozna.“27 Roman Rea je neraskidivim vezama povezan s Kalfom. Glavni protagonisti su u istim iskušenjima i u istoj potrazi za sobom, s tim da je Kjazimu ostavljeno više prostora da se objasni. Obojica se žele prepoznati i obojica pate od istih slutnji. Ujedno, najveću sličnost među njima determinira i formira san koji će ih odvesti tamo gdje i žele. San ih povezuje, ali i udaljava od svijeta kojem nemilosrdno pripadaju. Igra je jedino bitna, igra sa samim sobom, ali i sa Višnjom/Andreom koje na nju pristaju, ali se ujedno s njom i gube i utapaju. Naslućujući povezanost Kalfe i Ree, Kazaz tvrdi: Dok je Kjazim Mehanija u svojim monolozima i svojim alkoholnim vrenjima doživljavao skršenost iluzija velikog života, junaci Ree unutar osobne kamerne atmosfere gube iluziju kosmičke energije ljubavi, ali njima ljubav nije nedostupna kao Kjazimu Mehaniji, nego ostvariva, realna i trajuća, pa ipak demitizirana. U magmi tog poetskog, emocionalno vibrirajućeg teksta Rea predstavlja jedan od vrhunaca bosanskog romana.28 Narcis je student koji se na otoku osjeća poput Odiseja koji nije znao šta ga čeka kroz desetogodišnje avanturističko lutanje. On se želi prepoznati. Čitaocu djeluje kao smušen i neuhvatljiv u nastojanju da se oslobodi okova i otisne labirintom koji ga poput danonoćne sjene prati: Police sa knjigama podrhtavale su pred njegovom svjetlošću. Da sam djelić sekunde duže gledao u njih, zakleo bih se da je najedanput provirilo lice Balzaca, malo nasmiješeno lice. Zašto baš Balzac? Čovjek koji je u labirintu slova gonio svoju strast i pronašao apsolutno.29 Čovjek stvara svoj vlastiti svijet, kojeg je nekad više, a nekad manje svjestan. Tako stvara i karakter i afirmira ga. Želi kodirati taj svoj karakter, prigrliti ga i utisnuti u svijet oko sebe. Naša svijest je pozornica različitih titraja, misli, signala koje želimo definirati, obrazložiti, objasniti. Kako obgrliti obje strane svoje ličnosti, sporazumjeti te svijetle i mračne titraje, kako ih povezati u funkciju? Zatim, kako životno prevazići tjeskobnu prirodi i, metaforički gledano, stvoriti vlastiti orijentir, izabrati status „kalfe“ s naporom preobražaja u čin „majstora“? Kako, konačno, realizirati enormnu potrebu za samoprepoznavanjem i samoosmišljajem? Kako, napokon, prepoznati i nadjačati poziciju apsurda, uživati u tjelesnosti koja ti je dana, a pritom smisleno postojati – to su samo neke od ključnih dilema autorovih protagonista koji su, zaista, umjetničko osvježenje drukčije intelektualnosti i osjećajnosti u globalnom sistemu bošnjačke književnosti. Kao što smo istaknuli, Irfan Horozović je prozaista koji rado zalazi u onostranu ličnost i sistem neodređenosti koji tjera na određenu percepciju duhovnog nemira iz koje se nameće fatalna zapitanost nad intimologijom. Zato s puno prava ukazujemo na sirovost misaonog procesa bazične nadgradnje intelektualnog i emocijonalnog, ali ne određene i definitivne nego samo one koja otvara nova pitanja, nove krugove, nova sjećanja. Zato spominjemo i puteve Labirinta koji vode ili tek naslućuju slobodu samospoznaje. Horozovićevi junaci ponekad ni sami ne znaju proniknuti u sistem svojih bliskih tjeskoba, a njihov intelektualizam se često doživljava kao svojevrsna opreka svijesti, prema tome i životna prepreka. Zato su ti akteri podložni duhovnoj iscrpljenosti, otvorenom nezadovoljstvu i procesu samouništenja. Autorova kreacija protagonističkog djelovanja se bez dileme svodi, također, na vrstu stvaralačkog kruga čija je glavna linija samoprepoznavajući sistem odbrane kako od svijeta, tako i od samoga sebe. Mnogi njegovi likovi u spomenutim romanima gube tu bitku sa samim sobom tražeći ne alibi 25 Isto, str. 285. nego duhovni azil, povlačeći se iz stvarnog života. 26 Isto, str. 236. 27 Isto, str. 247. Zato se čini da smo ovim radom tek načeli 28 Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, Naklada „Zoro“, neka bitna pitanja koja se otvaraju kroz višestruka Zagreb – Sarajevo, 2004, str. 345. 29 Irfan Horozović, Psi od vjetra, Rea, „Šahinpašić“, Sarajevo, čitanja Horozovićeve romaneskne proze i uputili kako fungiraju tipovi njegovih protagonista, te 2003, str. 267. Slovo Gorčina, 34, 2012. 29 Slovo Gorčina koji statusni karakter imaju u umjetničkom miljeu autorove svestrane znatiželje. Bibliografija Izvori 1. Irfan Horozović, Kalfa, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2005. 2. Irfan Horozović, Imotski kadija, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2005. 3. Irfan Horozović, Psi od vjetra, Rea, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2003. 4. Irfan Horozović, Karta vremena, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1983. Literatura 1. Rene Wellek i Austin Warren, Teorija književnosti, „Nolit“, Beograd, 1985. 2. Milivoj Solar, Književna kritika i filozofija 30 književnosti, „Školska knjiga“, Zagreb, 1976. 3. Milan Kundera, Umjetnost romana, „Veselin Masleša“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1990. 4. Georg Lukacs, Teorija romana, „Veselin Masleša“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1990. 5. Zdenko Lešić, Nova čitanja, Poststrukturalistička čitanka, „Baybook“, Sarajevo, 2003. 6. Žan Bofre, Uvod u filozofiju egzistencije, „Beogradski izdavačko-grafički zavod“, Beograd, 1977. 7. Progresivna misao u BiH 1918-1941, Filozofski spisi, Marcel Šnajder, Duševni život i podsvijest, „Svjetlost“, Sarajevo 8. Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, Naklada „Zoro“, Zagreb – Sarajevo, 2004. 9. Istraživanja, časopis Fakulteta humanističkih nauka, Univerziteta „Džemal Bijedić“, broj 6, Mostar, 2011. Slovo Gorčina, 34, 2012. Nedžad Dedović Instrumentalizacija Svete knjige u romanu Derviš i smrt osmatrajući Derviš i smrt kao roman P koji, između ostalog, problematizira i političko-ideološki aspekt društva čiji je dio šejh Ahmed Nurudin, može se zaključiti da ideologija (dogma) predstavlja jedno od najznačajnih obilježja ovog remek-djela južnoslavenske književnosti. Specifičnost ideološkog karaktera posebno se ističe kroz sistem ideologije koji djeluje u korelaciji sa društveno-političkim sistemom i gdje je, ujedno, ideologija predmet snažne manipulacije, te svakako kroz simboličko-parabolični aspekt povezanosti ideologije i društveno-političkog okvira. Bitno je kazati, a što se naglašava i primjerima jasno pokazuje u ovom radu, da je ideologija čvrsto povezana s fenomenom moći, što potvrđuju i brojni teorijski pristupi. Tako Norman Fairclough tvrdi da je „ideologija značenje u službi moći“ i da se „ideologije pojavljuju u društvima karakterističnim po relacijama dominacije na osnovu klase, spola, kulturalne grupe i dr.“ (Fairclough, 1995: 14, 91). Kritička analiza diskursa/CDA (Critical Discourse Analysis) „posmatra ideologije u službi interesa određenih grupa sa društvenom moći, osigurajući da se događaji, prakse i ponašanja procijene kao legitimna i zdravorazumna“ (Mayr, 2008: 11). Hodge i Kress, jedni od najznačajnih teoretičara CDA, u svom djelu Jezik kao ideologija navode da se „diskurs posmatra kao sredstvo kroz koji i u kojem ideologije bivaju reproducirane“ (Kress i Hodge, 1993, prema: Dilberović, 2010: 47). To su, zapravo, hegemonijski procesi čiji je cilj podrška vladajućem sistemu, političkoj partiji koja čini vlast, ali i moćnicima koji podržavaju vladajuću strukturu zarad svojih interesa (uglavnom ekonomskih). Pored nametanja sile, straha, ucjene i discipliniranja, vlast svoju snagu ima i zahvaljujući zloupotrebi dogme, odnosno ideologije. Riječ je o dogmatizovanom diskurs moći koji je u funkciji društveno-političkog sistema. U romanu Derviš i smrt najupečatljivije elemente dogmatizovanog diskursa moći nalazimo Slovo Gorčina, 34, 2012. u nastupu kadije, Ajni-efendije. Ajni-efendija koristi jezik dogme u ragovoru s Nurudinom, jezik Kur’ana, i na taj način opravdava i skriva svoje nemoralne poteze, zapravo poteze cjelokupnog političko-ideološkog aparata kome pripada. Nemoralnost kadijinog djelovanja očituje se u montiranju lažnog priznanja lokalnog posjednika koji „je počeo da govori sve najcrnje o nekim ljudima iz vlasti optužujući ih glasno za ono što svi znaju ali ne pominju“ (Derviš i smrt: 104, istakao N.D.). Vlast reagira, hapsi posjednika i prije saslušanja piše „njegovo“ priznanje – tj. „riječi protiv vjere, države, sultana i valije“. Iznuđivanje ili kreiranje lažnog priznanja jedan je od oblika djelovanja i ispoljavanja moći totalitarnih sistema (ali ne samo njih!) u cilju opravdavanja svojih nepravednih odluka – to su savremeni montirani procesi. Vlast svoje poteze vješto skriva, a ukoliko neko sazna za njih biva uklonjen. Harun, u to vrijeme kadijin pisar, nalazi lažno priznanje kod kadije. Harun je došao do informacija koje pokazuju da predstavnici vlasti krše načela kojim se zaklinju u javnosti, načela koja im osiguravaju moć i utjecaj. To je njegova „krivica“. Saznavši da posjeduje kompromitirajuće dokaze, vlastodršci na čelu s kadijom reagiraju i „sklanjaju“ Haruna – prvo je zatvoren u tvrđavu a zatim i likvidiran. Na toj ravni Selimović ocrtava hipokriziju, deformisanost i nehumanost pravnog sistema. Kur’an, kojim kadija tako vješto manipulira, je ovdje samo simbol svake zloupotrebe već pomenutog pravnog sistema (glavnog stuba na kojem počiva svaka država – ustav, zakon, sudstvo), što je jedno od univerzalnih, svevremenih obilježja Selimovićeva romana. Naravno, Kur’an ne označava samo pravni kodeks – njegova svetost je ogromna i tu činjenicu iskorištava kadija kako bi ojačao svoj položaj. Selimović i naglašava da je Kur’an upotrijebljen kao simbol dogmatizma: „Citiranje Kur’ana je uglavnom periferno, ne mnogo značajno. Ono ima dva svoja razloga. Prvo – poetski kvalitet citiranog teksta i – drugo, funkcionalnije, namjera 31 Slovo Gorčina da persifiliram svaku citatomaniju, na koju se dogmatizam oslanja. Jer, svako ima svoj Kur’an; neki svoj uzor na koji se poziva da bi potkrijepio svoju vlastitu siromašnu misao. (...) ja sam citate iz Kur’ana redigovao svojim stilom (...)“ (Lagumdžija, 1988: 151, istakao N.D.). No iza svega stoji jedan prost cilj – očuvanje pozicija moći budući da „vlast nema drugog cilja osim da se po svaku cijenu održi na svojim pozicijama“ (Kovač, 2005: 202). Dakle, u osnovi je kadijinog nemoralnog djelovanja kreiranje lažnog priznanja i zatim pritvaranje čovjeka koji zna za takav kompromitirajući čin koji može ugroziti njegov položaj moći. Metafora kadijine nemoralnosti, te pokušaja njenog skrivanja, sadržana je u opisu njegovih ruku: „(...) sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima“ (...) (str. 140). Da bi skrio svoj teški grijeh i očuvao moć, kadija ga maskira pod plašt Kur’ana vezujući svoje odluke kur’anskim propisima – postavlja se kao ekskluzivni tumač i zaštitnik Kur’ana. Politički sistem, čiji je dio kadija, kako navodi Kazaz, „zaklanja se iza metarazinske ravni Vjere/Dogme/Ideologije/Utopije kao prostora borbe za moć (...)“ (Kazaz, u: Lešić, Martinović, 2010: 45). Ovdje ćemo navesti još dva pogleda kojima se jasno potencira povezanost između ideologije i moći. Naime, Jan Blommaert materijalizirane ideologije promatra u okviru instrumenata (što upućuje na instrumentalizaciju, op.a.) moći i institucionalnih krugova gdje se one i uspostavljaju (Blommaert, 2005: 161), a Nikola Kovač jasno ukazuje na čvrstu povezanost ideologije i moći: „Nema ideološke strategije koja ne teži da prisvoji pravo na dominaciju“ (Kovač, 2005: 34). U primjeru kadijinog djelovanja jasno se očituju navedena obilježja materijalizirane ideologije jer ona se i manifestira kao instrument moći u funkciji ostvarivanja određenih ciljeva. Ako se podrobnije analizira kadijin diskurs doći će se upravo do ovakvog zaključka budući da je Kur’an uzet kao ideološki instrument za legitimaciju moći što odgovara tvrdnji da je diskurs oblikovan odnosima moći i ideologija – kadija nad Nurudinom vrši ideološko nasilje, te ga ideološkim diskursom moći nastoji potčiniti, smanjiti prostor njegovog djelovanja i dovesti u kontekst kršitelja zakona u cilju uspostavljanja šejhove društvene isključenosti i nevažnosti. 32 Kadija se, govoreći isključivo Kur’anom, predstavlja kao zaštitnik reda i poretka kakav je propisan u Svetoj knjizi, a Nurudina stavlja u položaj čovjeka koji krši načela Svete knjige. Kadijin kur’anski govor je izrazito retoričan, sa alegorijama, metaforama i simbolima. U ovom kontekstu važno je istaći i poetski kvalitet – kadijin diskurs je sa stilskog aspekta vrlo zanimljiv – izrazito simboličan, metaforičan, uz prisustvo figura ponavljanja, naročito simploke. Kako navodi van Dijk, „glavne funkcije takvih specifičnih struktura na različitim diskursnim nivoima (zvuk, sintaksa, značenje i dr.) su uvjeravajuće: one tipično pojačavaju (ili ublažavaju) diskursna značenja i time također naglašavaju (ili stišavaju) interaktivne i komunikativne namjere“ (Van Dijk, 2008: 191). Kada je u pitanju kadijin diskurs, posrijedi je slijedeće: kadija ojačava svoj diskurs (a time i poziciju) a slabi Nurudinov položaj. Nurudinov je položaj dodatno oslabljen činjenicom da ponovo (kao u slučaju razgovora sa muselimom) njegovim bićem ovladava strah tokom u razgovoru s moćnicima – neposredno pred dolazak kod kadije reći će: „Uzalud, kukavičluk nas je opsjeo, mislimo njime“ (Derviš i smrt: 139). Kadijin je, dakle, cilj Nurudina diskreditirati, potaknuti u njemu strah, negirati njegov značaj i razlog tragedije, a vežući sebe za Tvorca nastoji još više povećati svoju moć i dokazati svetost svojih odluka, čiji je, zapravo, cilj zaštiti položaj moći i osigurati vjerodostojnost u očima zajednice – kako sebe tako i cjelokupnog sistema vlasti. S aspekta teorije govornih činova, kadijin diskurs se može dovesti u vezu s perlokucionarnim činovima – činovi koji utječu na „mišljenje, verovanje, delanje sagovornika“ (Savić, 1993: 81). Taj čin se realizira kroz sveti jezik, oreol moći oko kadije jer kao takav izaziva strahopštovanje, veliku distancu i nadmoćnost prema onima kojima su upućene njegove poruke. Stoga, može se govoriti i o moći religije kao medija kontrole – „religija je izuzetno efektivan oblik ideološke kontrole“ (Eagleton, 1996: 20) gdje ideološka kontrola služi političko-ekonomskim interesima vladajuće strukture. S druge strane, kadijin govor je, zapravo, čisti primjer diskursa kojim se bavi CDA – njegov govor odražava osnovne postulate teorije kritičke analize diskursa, tj. povezanost između jezika, moći i ideologije; moć, posebno ona institucionalno reproSlovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina ducirana (što i jeste slučaj u primjeru kadije, ali i muselima i valijskog defterdara, te npr., Avdage iz Tvrđave), je u fokusu CDA analize. Također, prema CDA, „diskurs je instrument moći“ (Blommaert, 2005: 22), što se jasno očituje u kadijinom govoru. Nastupajući na takav način, kadija se i impersonalizira (govoreći personalno ne bi imao toliku moć), stavlja se u poziciju iznad svijeta, poziciju bezgriješnog sudije, jer njegovo je oružje Knjiga u koju nema sumnje, Knjiga čije riječi izazivaju strahopoštovanje. Kadija, iako dio institucionalnog sistema, ne potencira autoritet koji dolazi iz institucije na čijem je čelu – imamo „impersonalni autoritet koji se održava na pisanoj riječi koja, između ostalog, svoj temelj može imati u svetom tekstu“ (Van Leeuwen, 2006: 54). Marina KatnićBakaršić smatra da se „obezličenim iskazom dobija veći autoritet“ (Katnić-Bakaršić, 1999: 36). Na svaku Nurudinovu rečenicu i pitanje, kadija odgovara prikladnim ajetom1: (Kadija) – „Ne može biti tajnog sporazumijevanja i sašaptavanja među trojicom a da Bog ne bude četvrti među njima. Tajni sastanci su satanino djelo, jer satana hoće da rastuži pravovjerne“ (Sura Rasprava, 71. ajet). (Nurudin) – „Dobro poznajem svoga brata, nije mogao da učini zlo!“ (Kadija) – „Ne budi pomagač i zaleđe nevjernicima!“ (Sura Kazivanje, 86. ajet) (Nurudin) – „Brat mi je, zaboga!“ (Kadija) – „Ako su vam vaši očevi, vaši sinovi, vaša braća, vaše žene, vaše porodice, miliji od Boga, od njegova poslanika i od borbe na njegovu putu, ne očekujte milost božju“ (Sura Pokajanje, 23. i 24. ajet). Nakon ovog posljednjeg ajeta i Nurudin počinje odgovarati Kur’anom jer spoznaje da je kadija jači govoreći jezikom Stvoritelja, iza kadije stoje Božiji razlozi (tako se predstavlja), iza Nurudina (Nurudin) „Kad sam rekao zašto sam došao, odgoljudski; Nurudin citira ajete potencirajući nasilvorio je kur’anskom rečenicom“: ništvo koje čini kadija. No, Ajni-efendija je nepo(Kadija) – „Koji vjeruju u Boga i sudnji dan, ne kolebljiv i opet ga nadjačava, jer, kako zaključuje drže prijateljstva s neprijateljima Allaha i po- Nurudin, „kadija brani načela, ja sebe“ (str. 143). slanika njegova, makar to bili očevi njihovi, ili (Kadija) „Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni braća njihova, ili rođaci njihovi.“ (Kur’an, sura zemlja“ (Sura Dim, 29. ajet); (...) „Zaista, biće neRasprava, 22. ajet). sretan ko dušu svoju okalja“ (Sura Sunce, 10. ajet); (Nurudin) – „Šta je učinio? Hoće li mi iko reći šta „O, Zulkarnejne, Jedžudž i Medžudž prave smutje učinio?“ nju po zemlji“ (Sura Pećina, 94. ajet) (...) (Kadija) – „O pravovjerni, ne pitajte za stvari koje bi vas u brigu i očajanje mogle baciti, ako „Teško tebi, teško tebi, i opet teško tebi!“ bi vam se otvoreno reklo“ (Sura Trpeza, 101. ajet) . (Sura Smak svijeta, 34. i 35. ajet) (Nurudin) „(...) Došao sam da mi se otvoreno (str. 142–144) kaže.“ (...) Kadija se zaklanja za Kur’an i kada Nurudin (Kadija) – „Oholo su zemljom hodili i ružne govori o stvarima koje ga se osobno tiču – stvari spletke pleli“ (Sura Pauk, 39. ajet). koje ukazuju na njegovu gramzivost (kadijina že(Nurudin) – „O kome to govoriš? (...) To Bog kaže lja da Hasanu, ženinom bratu, otme nasljedstvo). o nevjernicima, a moj brat je pravovjerni.“ Ajni-efendija se ponovo stavlja van ovozemalj(Kadija) – „Teško onima koji ne vjeruju“ (Sura skih stvari i mjerila i tako osnažuje svoju poziciju. „I ispričao mu kratko (...) kako sam nagovorio Merjem, 37. ajet). Hasana da se odreče nasljedstva. (...) Ni u kakvu (Nurudin) – „Čuo sam da je zatvoren zbog nekih vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni brariječi.“ ta. Ali on će dovesti, mora, i neće moći govoriti Kur’anom. (...) 1 Ajeti su navedeni u slobodnoj interpretaciji autora romana. Slovo Gorčina, 34, 2012. 33 Slovo Gorčina Prevario sam se, opet. Ničim nije pokazao da me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na njemu ni srdžbu ili radost, ali je u svetoj knjizi našao odgovor i za ovu priliku: ‘Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži.’“ (Sura Hadž, 73. ajet)(str. 144). Kadija, dakle, instrumentalizira Božiju riječ, koristi je kao sredstvo za obračun sa onima koji bi mogli ugroziti njegov položaj. Kur’an je kadijin alibi za sve odluke koje donese – stoga se ne mora nikome pravdati i to ga čini nadmoćnim u svim raspravama. Kadijin (ali i muselimov govor), kako smatra Kazaz, „pokazuje obogotvorenje ideologije i politike kao obogotvorene moći unutar poretka koji se održava na raznovrsnoj, čas izravnoj političkoj čas mentalnoj, moralnoj, psihološkoj ili nekoj drugoj sili i nasilju, neprestano se pri tom pozivajući na svoj utopijski konstrukt“ (Kazaz, u: Lešić, Martinović, 2010: 49). I kadija i muselim obogotvoruju svoje pozicije moći i političke poteze koje na njima donose – pozivaju se na boga ideologije. Također, jedna od značajki kadijinog kur’anskog govora, u smislu diskursa moći, je očita mistificiranost jezika u funkciji podizanja moći. Taj aspekt jezika naglaša i Marina Katnić-Bakaršić: „Kao važan uvjet koji neki diskurs treba ispuniti da bi bio moćan ukazuje izvjesna mistifikacija – takav je slučaj sa (...) sakralnim diskursom“ (Katnić-Bakaršić, u: Granić, 2009: 335), ili kada sakralni jezik ima tzv. magijsku funkciju (Katnić-Bakaršić, 1999: 23) – jezik je oneobičen i iz tog obilježja proističe njegova moć. Kako je funkcija kadijinog diskursa podizanje moći (putem mistifikacije i ideologizacije), njegov diskurs je stoga i intencionalan jer imamo ideološku komunikaciju koja zahtijeva namjere (Van Dijk, 2007: 127–128). Literatura 1. Selimović, Meša (2004) Derviš i smrt. Sarajevo: Civitas. 1. Blommaert, Jan (2005) Discourse. Cambridge: Cambridge University Press. 2. Eagleton, Terry (1996) Literary Theory – An Introduction. Oxford: Blackwell Publishing. 2-nd. 34 3. Fairclough, Norman (1995) Critical Discourse Analysis: The Critical Study of Language. London: Longman. 4. Katnić-Bakaršić, Marina (1999) Lingvistička stilistika. Budimpešta. 5. Katnić-Bakaršić, Marina (2009) Jezik, poltika i moć u tipovima diskursa. U: Granić, Jagoda (ed.): Jezična politika i jezična stvarnost. Zagreb: Hrvatsko društvo za primjenjenu lingvistiku. Str. 333–338. 6. Kazaz, Enver (2010) Mrvljenje identiteta u „Dervišu i smrti“ Meše Selimovića. U: Lešić, Zdenko; Martinović, Juraj (eds.): Zbornik radova sa Međunarodnog naučnog skupa Književno djelo Meše Selimovića. Sarajevo: ANUBIH. Str. 35–49. 7. Kovač, Nikola (2005) Politički roman-fikcije totalitarizma. Sarajevo: Armis Print. 8. Hodge, Robert and Kress, Gunther (1993) Language as Ideology, 2-nd ed. London: Routledge. U: Dilberović, Elvira (2010) Jezičko-stilske osobitosti političkog diskursa (na primjeru printanih medija u Bosni i Hercegovini 1992–1995). Doktorska disertacija. Mostar: Fakultet humanističkih nauka. 9. Lagumdžija, Razija (1986) Djelo Meše Selimovića u književnoj kritici. Sarajevo: Oslobođenje. 10. Mayr, Andrea (2008) Language and Power - An Introduction to Institutional Discourse. London, New York: Continuum International Publishing Group. 11. Savić, Svenka (1993) Diskurs analiza. Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu – Filozofski fakultet. 12.Van Dijk, Teun A. (2006) Discourse & Society. Vol. 17 (2). London, Thousand Oaks, CA, New Delhi: Sage. Str. 359–383. 13.Van Dijk, T. A (2008) Discourse and Context-A sociocognitive approach. New York: Cambridge University Press. 14.Van Leeuween, Theo (2005) Introducing Social Semiotics. London, New York: Routledge Slovo Gorčina, 34, 2012. Sead Šemsović Međedovićevo pre/oblikovanje epskog sižejnog obrasca Od Smailagić Mehe Ahmeda I. Šemića do Ženidbe Smailagić Meha A. Međedovića i slični primjeri aslijeđeni bogat tradicijski epski sloj N Međedović širinom svog pjesničkog izra- za dobrano nadograđuje izrgadivši tako epove koji se ističu ne samo brojem stihova nego i jezičkim uobličenjem usvojenog sižea. Preuzevši siže pjesme Smailagić Meho Ahmeda Isakova Šemića, Međedović naizgled od 2 165 stihova gradi 12 311 stihova, u čemu zapravo najbolje prepoznajemo postupak oblikovanja novog epskog sižejnog obrasca. Pored ovoga, u Međedovićevom epskom repertoaru prepoznajemo još najmanje dva slična primjera: siže pjesme Junaštvo Đerzelez Alije prepoznajemo u pjesmi Đerzelez Alija (KH I, VIII), a Bećiragić Meho je već svjetski poznat primjer ponavljanja sižejnog obrasca u procesu usmenoga prenošenja. Pritom, Međedovićevo se preuzimanje sižejnog obrazac ne odlikuje tek metatekstualnom relacijom s podtekstom, već sublimira sva poetska dostignuća jedne epske književnosti. U ranijem bavljenju utvrdili smo kako je pjesma Smailagić Meho objavljena 1925. godine u Mostaru nakladom Prve muslimanske nakladne knjižare Mehmeda Bekira Kalajdžića, zapravo usmenoknjiževni tekst nastao snažnim redaktorskim zahvatom književnika i folkloriste Alije Nametka na tekstu koji je pod istim naslovom bio objavljen 1886. godine u Dubrovniku nakladom knjižarnice Dragutina Pretnera, koju je od Ahmeda Isakova Šemića iz Rotimlje kod Stoca zabilježio znameniti i često kontraverzni austrijski folklorist Friedrich Salomo Krauss.1 Slijedom Međedovićeve tvrdnje kako je pjesmu naučio tako što mu je “pet-šes puta” bila pročitana iz pjesmarice, naše će se propitivanje postupka oblikovanja sižejnog obrasca najprije usmjeriti ka uspoređivanju epske pjesme i epa, da bi na temelju uvida izvukli zaključke koji bi mogli odgovoriti na naslovom definirano pitanje kome se priključuje i dosadašnje znanstveno razilaženje o izdanju pjesme koje je Međedoviću čitao mladić Hivzo Džafić. Već tokom dobro osmišljenih intervjua Perry od Međedovića dobija gotovu teoriju formule. U ovim je odgovorima “Homer s Obrova” definirao svoj poetički princip “kićenja pjesme” – kako od stihova lošeg pjevača nastaju stihovi epa, odnosno kako od šturih opisa majstor gradi bogate opise. Pritom, kod pitanja nastanka novog sižejnog obrasca, Perryjeva uspoređivanja epa i epske pjesme nisu sasvim od koristi jer Perry tada nema uvida u bilo koje od spomenuta dva izdanja pjesme, što se posebno vidi iz niza neosnovanih zamjerki Međedoviću o čemu posebno podrobno govori Zlatan Čolaković.2 Načelni princip po kome Perry tada posmatra ep o ženidbi Smail-agina sina jesu s jedne strane dodate scene u odnosu na prijedložak, a s druge mogućnost nastanka epa spajanjem pjesme iz pjesmarice i pjesme o ženidbi Zaim Ali bega. Naše će zanimanje pokušati da obuhvati propitivanje svih izmjena sižea epa u odnosu na siže epske pjesme koja je Međedoviću poslužila kao prijedložak. Sličnom analizom pozabavio se Perry još na licu mjesta u čuvenom eksperimentu u kome Međedović ispjeva Bećiragić Meha netom što je pjesmu prvi put čuo od pjevača Mumina Vlahovljaka. Tri i po decenije kasnije Albert Lord u svojoj studiji The Singer of Tales uspostavlja tematsko-fabularnu paralelu između ova dva izvođenja, pri čemu se posebno ne usredsređuje na odgonetanje postupka oblikovanja sižejnog obrasca Međedovićevog izvođenja u odnosu na prijedložak. 1 Detaljnije o ovome u Sead Šemsović: Smailagić Meho – usporedna analiza dviju pjesama istog naslova, Almanah, 3132/2005, str. 291-316. 2 Međedovićeva kazivanja o svom životu, pjesmama i pjevačima, u knjizi Epika Avda Međedovića, I, Almanah, Podgorica 2007, str. 91-163. Slovo Gorčina, 34, 2012. 35 Slovo Gorčina Ova bi se usporedba mogla sasvim pojednostaviti i u propitivanje uključiti samo Nametkova redakcija pjesme i Međedovićev ep, ali pitanje nastanka sižea epa unutar sagledavanja jednog epskog svijeta mora biti najprije u cilju svog primarnog zadatka. Stoga je ova naša usporedba znatno složenije uspostavljena. U izravnom odnosu za sagledavanja epskog svijeta prepoznajemo najmanje četiri pjesme: SM 1886, SM 1925 s jedne strane kao podtekst, te PN 6840 i LN 35, kao proizvode Međedovićeve epske radionice. Uz ovu glavnu usporednu liniju povremeno se mora javiti i usporedba s varijantama pjesme koje na nastanak epa nisu nikako izravno utjecale, ali je zanimljivo da je većina njih nastala na identičan način – kao uobličenje objavljene varijante. Što znači da su tehnike uobličenja jednog epskog sižea dale proizvode koji pored zajedničkog podteksta imaju i zajedničke poetičke crte u postupku oblikovanja epskog sižejnog obrasca. Varijante pjesme o Smailagić Mehu Red br. Naslov pjesme Broj stihova Podaci o pjevaču Podaci o bilježenju Podaci o objavljivanju 1 Smailagić Meho. Pjesan naših muhamedovaca 2 130+30 Ahmed Isakov Šemić (1800-nakon 1885), Rotimlja kod Stoca Fridrich Salomo Krauss, prije juna 1885. U Dubrovniku, nakladom knjižarnice D. Pretnera, 1886. 2 Smailagić Meho 2 165 Redaktura Alije Nametka 3 Smailagić Meho 77 Džemail Zilić Fridrich Salomo Krauss, prije juna 1885. 4 Smailagić Meho ??? Hajdar Habul (1895-?), Kula kod Gacka Gacko, 1.1.1935. PN 901 (Čolaković 2007, 358) 5 Ženidba Smailagić Meha 1 270 Hajdar Habul (1895-?), Kula kod Gacka Gacko, 31.12.1934. PN 905 http://pds.lib. harvard.edu/pds/ view/2587614?n=1 6 Ženidba Smailagić Meha 12 311 Avdo Međedović (1875-1955) Obrov kod Bijelog Polja 5-12. jul 1935. Bijelo Polje, PN 6840 Lord-Bynam, 1974; Kujundžić, 1987; Čolaković, 2007, 167347. 7 Ženidba Smailagić Meha 1 857 Ibro Bašić, (1867-?) Stolac, 17.8.1937. PN 12491 http://pds.lib. harvard.edu/pds/ view/3498402?id= 349840 8 Ženidba Smailagić Meha 2 315 Ramo Babić Novi Pazar, 16 i 19.5.1950. LN 8 http://pds.lib. harvard.edu/pds/ view/2586305?n=1 9 Ženidba Smailagić Meha 8 488 Avdo Međedović (1875-1955) Obrov kod Bijelog Polja 24-26. maj 1950. Bijelo Polje, LN 35 http://pds.lib. harvard.edu/pds/ view/2585832?n=1 10 Ženidba Smailović Meha 548 Hašir Ćorović (11.2.1915 – 7.1.1988.) Rožaje, 1987. U riječima lijeka ima, Rožaje 1987, 140-153; Ljubiša Rajković Koželjac: Sa 36 Izdaje Prva muslimanska nakladna knjižara (M. B. Kalajdžić) u Mostaru 1925. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Kroz tri razine strukturne preoblike sižejnog obrasca: postupak umetanja scena, postupak premetanja scena te kombinirana tehnika, pokušat ćemo pokazati na koje sve načine Avdo Međedović gradi novi siže na temelju preuzetog obrasca. Sižee triju pjesama koje propitujemo dovodimo u vezu s trima sižejnim obrascimana na sasvim različite načine, jer i nastaju u sasvim različitim prilikama. Siže za Ženidbu Međedović preuzima iz pjesme objavljene u pjesmarici, za pjesmu Junaštvo Đerzelez Alije siže je preuzet od Hasana Nišića Ferizovića, ali smo mi uspjeli doći samo do sižejnog obrasca (KH I, VIII), a pjesmu Bećiragić Meho uspoređujemo sa sižejnim obrascem Vlahovljakove pjesme prema Lordovom prepričavanju jer nam je original pjesme bio nedostupan. Postupak umetanja scena U nizu primjera Međedović poseže za umetanjem scena iz najmanje dva razloga: kada epska logika zahtijeva postojanje scene koje nema u prijedlošku i kada kultura u kojoj nastaje novi tekst ima neke osobenosti prema kulturi iz koje dolazi prijedložak. Kod prvog se razloga možemo zapitati pa zar i prijedložak nije nastao epskom logikom, što naravno jeste, ali spoznaja univerzalnog epskog svijeta određuje kvalitet epskog pjevača. Poznavanje univerzalnog epskog svijeta kao epskog arhetipa omogućuje i građenje svog epskog svijeta, te samim tim što je poznavanje univerzalnog veće to je i mogućnost kreiranja svog svijeta veća. Pritom, strukturni elementi epske pjesme ni u kom slučaju ne zadovoljavaju potrebe epa, što zapravo znači da epski sižejni obrasci epske pjesme i epa ne mogu biti sastavljeni od istih činilaca. Na razini poređenja sižea epske pjesme i epa, došli smo do određenih statističkih pokazatelja. Priređivač posljednjeg izdanja epa, Zlatan Čolaković, kako bi olakšao praćenje toka razvoja radnje imenovao je tematske cjeline i ispisivao ih na marginama pored stihova koje obuhvataju. Tako je evidentirao ukupno 210 tematskih cjelina, 31+36 tematskih podcjelina i 4+2+1 tematskih podpodcjelina, što ukupno čini 384 činioca u oblikovanju epskog sižejnog obrasca epa. Usporedbom epske pjesme i epa, uvidjeli smo kako ep nije samo opisima šesterostruko proširena pjesma, već zapravo novi siže u kome su ispravljene neke nedosljednoSlovo Gorčina, 34, 2012. sti i nelogičnosti prijedloška. Ep sadži 158 tematskih cjelina više nego prijedložak, od čega su 55 dijelovi dva velika kataloga imena, a ostalo tematske cjeline razvoja radnje. Već na samom početku epa nailazimo na dopune sižea. Međedoviću kao graditelju epa nedostaje bogat opis glavnog junaka, što Šemiću kao graditelju pjesme nije bilo prijeko potrebno. Međedović sa pozicije zrelog pjevača zrele usmene epike veoma dobro poznaje tehnike izgradnje, ali ih uz slijed događaja ne reda kao prosječan epski pjesnik, već ih dopunjava prema svojoj perspektivi posmatranja arhetipa. Tako u gradeći svoju scenu, Međedović dodaje tri tematske cjeline kojima dopunjava scenu iz Šemićeva prijedolška. Budući da je njegovo približavanje arhetipu najzrelije, usljed vremena i prostora u kome živi, poznavanja usmene epske tradicije i zrele doživljajnosti univerzalnog epskog svijeta, scenu gradi od istog materijala od koga su građeni svi prethodni epski svjetovi, ali stepen majstorskog uobličenja javlja se tek po prvi put. Bogat opis je temeljna odlika epike. Najčešće je statičan i rijetko opisuje sam pokret. Javlja se u dužini od dva stiha pa do u nekoliko desetina. Osim kada se odnose gradacijski ili antipodski, rijetko dolaze jedan za drugim. Epski pjevač bogato opisuje samo one junake do kojih mu je posebno stalo, a ostalima posvećuje samo najnužniju pažnju. Tako isto postupa i sa konjima, oružjem, prostorom i svim što bude spomenuto u pjesmi. Vodi se temeljnim načelom – što se spomene mora se i pojasniti, pri čemu će pažnja (broj stihova) biti posvećena prema važnosti. Pjevač u opisu poseže ne za svim raspoloživim slikama epskih svjetova koje je upoznao, već među jagodicama prstiju prebire samo one istog volumena. U silini boja – on probira, u silini tkanina – on probira, gleda u junaka – i opisuje ga. Statusne simbole nikada ne miješa, jer govori o Stvarnosti. Epski pjevač u prologu zaziva nadahnuće muza ili pomoć od Boga, jer svaka umjetnička kreacija nastaje samo u transcedentno-meditativnom doživljaju svijeta, stoga sam epski svijet nije konstrukt već replika univerzalnog epskog svijeta kao arhetipa svih epskih svjetova. Međedović unosi četiri nove tematske cjeline: Opis Smailagić Meha, Hasan-paša Tiro gleda tuž37 Slovo Gorčina nog Meha, Hasan-paša Tiro i Cifrić Hasan-aga i Promišljanja Hasan-paše Tira. Prva cjelina je statični bogati opis mladog junaka, druga je kratak opis junaka iz vizure zabrinutog poglavara, treća je pokretanje akcije, dok četvra – unutarnji monolog – usljeđuje tek nakon burne reakcije i bijesnog govora mladića. Tematske cjeline novonastali sižejni obrazac oblikuju u skladu sa sazrijevanjem i produkcije i recepcije epskog svijeta. Osim opisa koji već samim prelaskom sižejnog sklopa iz epske pjesme u ep nužno biva određen, ostala inkorporiranja sasvim su inovativna. Oni se pojavljuju kao Međedovićevo viđenje pjesmom opisane epske prilike. Suviše je plošno, ili suviše nekreativno da amidža Hasan primijeti neraspoloženje mladoga Mehmeda, zatim da ga upita o čemu se radi, mladić da bijesno odgovori i njemu i ostalima prisutnima, nakon čega biva donesena odluka o njegovom imenovanju. Međedovićev epski svijet ne može funkcionirati na ovaj način. Suviše je ravnolinijski, suviše je preplakano i Međedović taj siže ne doživljava privlačnim. On zna da to kuhanje unutar kolektiva na sijelu, kao i unutar pojedinca mora biti tako predočeno da njegov savremenik ne posumnja u pjevačevo poznavanje univerzalnog epskog svijeta – u poznavanje stvarnosti. Međedović zna da njegov recipijent ocjenjuje po sistemu da li je nešto moglo biti ili nije. On recipijenta najprije provodi kroz cijelu galeriju likova posebno se zadržavši na jednom do koga mu je najviše stalo. Sve čega se dotiče mora biti u skaldu s epskom logikom. Nikada na isti način ne opisuje odjeću mladića i starca, viših i nižih vojnih činova, bega i kmeta i tako redom, a najistaknutijim posvećuje najveću pažnju. Opis Smailagić Meha je jedan od najdužih i najbogatijih opisa u epu. Uz njega se nalaze još i opisi djevojke Fatime i opisi Hrnjica kad pristižu u svatove. Međedović osjeća kako je za gradnju dužeg epskog oblika kakv je ep veoma važno nakititi i bogat opis glavnog junaka, što je sasvim u skladu s epskom logikom njegovih prethodnika, ali Međedović time krši jedan od temeljnih postulata usmenoepskih tvorevina – opisuju se samo junaci. Mladi Smailagin sina još uvijek nije prošao inicijaciju, nije još zagazio u svijet epskog junaštva, on je tek mladac koji se priprema da postane junak. Međedović izvan dotadašnjih epskih pravila, a što 38 vidimo i iz svih ostalih varijanti ove pjesme, poseže za tehnikom epskog opisa epskog junaka prije neglo li ga je kolektiv ptihvatio kao takvog. Međedović svoj epski svijet gradi na ruševinama velikog carstva. Važno mu je da prikazani svijet bude što ljepši i što vjerodostojniji arhetipu s jednom niti koju provlači kroz cijelli ep: Tadar sreća beše u turaka / Te hajaše jedan za drugoga (1081-1082); Tadar sreća beše u turaka / Te hajaše jedno za drugijem (6252-6253). Međedović svoju žal za prošlim vremenima iskazuje na način kako bi recipijentima što nakićenije predstavio davno prošlo vrijeme zajedništva i brige Bošnjaka jednih za drugim. Upravo stoga je Međedovićev epski svijet znatno nakićeniji od epskih svjetova njegovih prethodnika. Recipijenti novog vremena ne zadovoljavaju se više jednostavnim opisima jer je udaljenost od vremena o kome se govori sada znatno veća i prilike iz kojih se govori dijametralno su suprotne onima o kojima se pjeva. Usljed velikog hijatusa između okruženja u kome nastaje pjesma i svijeta koji se opisuje, nakićenost epskog svijeta do krajnjih je granica hiperbolizirana, jer više nije dovoljno malo šarenila, sada opisani svijet mora biti užitak za oči. To bježanje od stvarnosti u epski svijet sada se približava ulasku u bajkovni svijet, jer teškoća stvarnosti zahtijeva bogatije kićenje utočišta. Vrijeme i prilike nastanka Međedovićevog epskog svijeta odredile su poetička načela koja dobrano razlikuju ovaj epski svijet od svjetova Međedovićevih prethodnika aeda i savremenika rapsoda. Budući da su rapsodi ponavljali epske svjetove prethodnika, njihova savremeost s Međedovićem nije donijela nikakve utjecaje vremena i prostora na njihovu poeziju. Njihova je poezija ostala nepromijenjena, dok su okolnosti utjecale na Međedovićev izbor i građenje epskog svijeta. To zapravo znači da aed gradi svoj epski svijet u skladu sa svojim poznavanjem arhetipa, a koji je u skladu s vremenom i pristorom u kome pjesnik živi. Rapsod ništa ne mijenja, ponavlja ono šta je i kako je čuo, te samim tim njegov epski svijet je nečija tuđa spoznaja univerzalnog epskog svijeta i njegovo je poznavanje arhetipa sasvim neplodno. Na taj način u jednom vremenu javlja se epski svijet koji je najprije tuđa, a zatim i spoznaja koja pripada nekom ranijem vremenu. Vijeme u kome Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina rapsod živi u diskontinuitetu je s vremenom u kome je nastao epski svijet. Veoma često recipijenti ne razumijeu aeda iako on govori iz perspektive vremena u kome zajedno žive, jer se navika kolektiva mijenja sporo i postepeno. Uprkos tome aed gradi svoj epski iz svojih samostalnih uvjenja i u publici pronalazi određeni broj ljubitelja inovacije čiji je broj katkad veći katkad manji. Sličan slučaj aeda u južnoslavenskoj epici prepoznajemo i u Vukovom pjevaču Starcu Miliji od koga Vuk uspijeva da zabilježi tek nekolke pjesme. Svaka od pjesama predstavlja antologijski primjerak najizraslijih epskih tvorevina. Upravo slijedom ranije rečenog, epski svijet aeda sasma se razlikuje po poetičkim principima nastanka i od prethodnika i od savremenika. Samo oni najizrasliji epski pjevači uspijevaju načiniti otklon od poznatog i učiniti smjeli korak ka nepoznatom unutar univerzalnog epskog svijeta. Takav epski pjevač ni u kom slučaju te inovativne strategije ne unosi radi drugih. Njegova se inovacija temelji na ličnom drugačijem doživljaju epskog svijeta. Njihova prezentacija spoznatih tajni je zaokružen sistem. Univerzalni epski svijet koji spoznaju, arhetip epskog svijeta, aed opisuje gledajući u njega, a ono što opisuje nastaje i nestaje u istom trenutku. Nastajući epski svijet razlikuje se prema vanjskim faktorima: recipijentima, ugodnosti atmosfere i oblika kazivanja – pjevanje ili recitovanje. Stoga, kada Međedović dodaje nove tematske cjeline, on zapravo teži ka vjerodostojnosti prema univerzalnom epskom svijetu čije je spoznavanje usko povezano s vremenom i prostorom njegova okruženja te životnim okolnostima koje su ga do spoznajnog procesa i dovele. Međedovićeva spoznaja arhetipa sadrži opis mladoga Mehmeda iako sam čin inicijacije nije proveden. Ovim opisom njegovo viđenje univerzalnog epskog svijeta ni u kom slučaju nije narušeno, čak naprotiv, opis potiče iz spoznajnog pregnuća. To što se temeljno kosi s osnovnim načelima tradicijske kulture, Međedović ne zamjećuje, jer je njegovo razumijevanje arhetipa sasvim inovativno. Koncept inicijacije epkog junaka koji Međedović redefinira prepoznajemo u pjesmi Hrnjičić Omerica3 (KH II, XL). Pjesma također počinje 3 U srpskoj usmenoj epici pjesmu o inicijaciji nalazimo u Slovo Gorčina, 34, 2012. skupom trideset Krajiških prvaka na kome se svi hvale svojim junaštvom, a mladi Omer ih služi sve do dizdareve hvale: Dok sam bio junak u kuvetu, / nije bilo boljega junaka, boljeg konja od kulaša moga, nakon koje mladić postavlja pitanje: Ja sam čuo, a majka mi kaže, / da sam imô baba i amidžu, pa su bili svoj Krajini krila, na koje dizdar odgovara grubom uvredom: Kopilane i od kopilana, / ti si vlaški s obadvije strane, / tvoja majka iz kršnih Kotara, / mila sestra Smiljanić-serdara, / pa ju jeste poturčio Mujo, /poturčio, nićah učinio, / pod pasom je tebe donijela. Omerica kupom vina udara dizdara i bijesan odlazi majci tražeći od nje da uzme abdest jer će ili umrijeti ili mu kazati ko mu je otac. Majka mu tada govori o dvanaestogodišnjem očevom i amidžinom sužanjstvu koje je započelo kada je dječaku bilo pola godine (!), na šta im Omer odlučuje pomoći, a Majka toga jedva dočekala. Tek od tog trenutka, kada majka mladoga Omera oblači za put ka zatamničenom ocu i amidži, epskom pjevaču je važno kako Omer izgleda. Njegovim se izgledom počinje baviti tak kada započinje inicijacija. Hrnjičić Omerica dokt ne počne oblačiti epsko odijelo nalazi se u predinicijacijskom dobu i epski se pjevač nejgovim izgledom nema potrebe baviti. Ulazak u epsko društvo najprije se ogleda u prvom opremanju. Majka ga oprema odjećom i oružjem, a tetka konjem – čime on ulazi u proces inicijacije: Sve mu vadi đuzel-đeisiju, ona vadi i d’jete oblači. Kad se Omer spremi i opremi, doskočio kitnu čiviluku, pa priteže zlatna bensilaha. Zadje omer sedam samokresa Sami krešu – sami vatru daju, a pripasa sablju Halilovu. Još obuče kaursku mavlutu, pa obuče čizme i kalčine, pa prihvati brešu zakovanu, koja ždere oku tučenika, pa za tijem kuršum od sto drama, za kuršumom pedeset sačama, svaka sačma po pedeset drama. Vukovoj trećoj knjizi gdje su „pjesme junačke srednjijeh vremena“ pod naslovom Ivo Senković i aga od Ribnika. 39 Slovo Gorčina Tetku viknu lijepu Ajkunu: „Tetko moja, oba ti svijeta! Dobro meni opremi đogata udri na njeg’ tri rahta od zlata, pokri njega puli-abaijom, izvedi ga na mermer avliju.“ Put inicijacije sadrži nekoliko razina sazrijevanja: kretanje na dalek put po prvi put, susret s neprijateljem, susret s djevojkom koja ga već čeka, okršaj s neprijateljem, pobjednički povratak kući s vjerenicom. I Meho i Omerica prolaze sve ove razine inicijacije, a razlike prepoznajemo u ostvarenoj karakterizaciji. Budući da mladi junak postaje ravnopravnim epskim junakom već odmah nakon izvršene inicijacije bez obzira na godine, Omerica već kod prvih razina inicijacije pokazuje mudrost pa čak i kako je dobar strateg. Meho u varijantama pjesme također pokazuje iste osobine, ali ga ep pokazuje sasvim drugačijim o čemu će više riječi biti kasnije. Na isti način su dodate i ostale tematske cjeline. Epska logika koju Međedović slijedi ne susteže se za restrukturiranjem postojećeg sižejnog obrasca. Iz njegove se perspektive ništa značajno nije desilo unutar sižejnog obrasca, jer je on samo više „nakitio“ pjesmu. Budući da svoj epski svijet gradi tridesetih godina XX stoljeća, odnosno tada je zabilježeno stanje razvoja njegova epskog svijeta, a budući da aed ne može drugačije ni graditi nego iz vlastitog iskustva i vlastitog doživljaja, Međedović je pod snažnim dojmom neizvjesnosti preživljavanja svog naroda. Upravo zato i unosi nove scene u početnu epizodu. On na okupljanje bošnjačkih prvaka više ne gleda kao raniji pjevači, niti kao rapsodi njegovi savremenici, on sada pjevanje doživljava kao posljednju mogućnost sjećanja boljih vremena kako bi se pokušalo sačuvati i možda makar djelomično povratiti izgubljeno. Upravo u tom grču između svijesti o potpunom nestanku sloge i snažne želje za njezinim povratkom, nastaje magični svijet Avda Međedovića. Krećući se kroz raznoliko nakićene epske svjetove, Međedović prikuplja materijal za zasigurno najbogatije nakićen epski svijet. To zapravo znači da na nastanak njegova epskog svijeta utječe više raznolikih faktora: 40 • svjesnost da Parry i Lord traže duge pjesme, • okolnosti pod kojima pjeva – teška materijalna situacija i netom izgorjela kuća, • bogatstvo doživljaja univerzalnog epskog svijeta, • smjelost za promjenama temeljnih epskih principa, • smjelost da pred „drugim“ govori bez sustezanja, • svjesnost da bolje slušaoce nije imao i da se takva prilika teško ponavlja. Za Međedovićevu poeziju slobodno možemo reći da je posljednji krik aeda za izgubljenom slobodom i uzajamnom pomoći. Njegov je sižejni obrazac inoviran upravo u duhu očuvanja univerzalnih ljudskih vrijednosti o kojima govori iz pozisije sjetnog sjećanja. Njegovo upozorenje na problem zaborava postavljeno je kroz više razina, izravnim izgovaranjem upozorenja ranije citiranim stihovima te mimetiziranjem idealiziranih međuljudskih odnosa. Već od prve epizode upravo je takva situacija. Brižnog Mehmeda ne primjećuje amidža Cifrić Hasan-aga kao u prijedlošku, već najviša društvena instanca – Hasan-paša Tiro. Briga Bošnjaka jednog za drugim kreće se upravo tom linijom: vrhovni poglavar ili zapovjednik bdije nad svim članovima zajednice pa i nad njihovim potomstvom i nasljednicima. Važno mu je da oni koji nasljeđuju budu dostojni nastavljači temeljnih moralnih principa svojih prethodnika. Vrhovni zapovjednik biva zabrinut kada primjećuje neveselog nasljednika istaknutog člana svog kolektiva. Time se zapravo sa porodične brige prelazi na kolektivnu. Međedoviću je znatno važnije da Mehmedovu zabrinutost primijeti onaj na vrhu, nego amidža. Sa bliskosti po krvnom srodstvu prelazimo na bliskost i snažnu povezanost svih jedinki, jer je i sam prvi među nama upravo takav. Budući da mladićevu neveselost primjećuje vrhovni poglavar, a nije u adabu (pravilima ponašanja i odnosa unutar određene zajednice) da glasno iskaže svoju zabrinutost za pojedinca kome nije izravno nadređeni, a posebno koji nije još uvijek prošao postupak inicijacije, on poziva Cifrić Hasan-agu, mladićevog amidžu kome je izravno nadređeni, i traži od njega da on pita mlado- Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina ga Mehmeda što je neveseo. Ovakav postupak u uspostavljanju odnosa odlikuje Međedovića kao izvrsnog poznavaoca hijerarhijskih odnosa unutar zajednice i načina komunikacije između njih. Tiro je na položaju odakle posmatra sve članove svoje zajednice, ali mu ta pozicija ne dopušta suviše blizak odnos s članovima kolektiva kojima nije izravno nadređeni – suviše je visoko da bi pokazivao svoju zabrinutost. Njegova pozicija ne dopušta pokazivanje emocije, pa ni zabrinutosti. Vrhovni zapovjednik mora zadržati hladan odnos, a svaku svoju nedoumicu ili brigu kazati samo najbližem koji će je znati sačuvati i ostalim članovima kolektiva pokazati kako je to zapravo njegova zabrinutost koju mu trebaju nekako razriješiti. Unutarnji monolog nije nepoznat strukturni element bošnjačke usmene epike, javlja se u nizu epskih pjesama i Marjanovićevog i Hörmannovog zbornika, ali se Tirov monolog javlja u iznimno zanimljivom trenutku – nakon bijesnog govora mladog Meha, a prije Hasan-aginog odgovara bratiću. Dakle, u trenutku tišine između bijesnog govora i odgovra javlja se hijatus koji Međedović popunjava unutarnjim monologom. Suviše mu je jednostavan slijed događaja da iznimno dug bijesni govor odmah bude nastavljen također dugim odgovorom, već to kratko vrijeme maestralno popunjava Tirovim komentarom koji se nužno mora pojaviti. Tirova reakcija na inicijativu morala se javiti, jer se njegov glas mora jos jednom nakon incijative čuti, a budući da je inicijativa potajno sprovedena i naknadni popratni komentar morao se javiti također tajno. Veoma je zanimljivo da se komentar koji se morao javiti pojavljuje uobličen kao unutarnji monolog. Izvanredna je Međedovićeva ideja da između pitanja i odgovora umetne untarnji monolog kojim zaokružuje tajnu Tirovu inicijativu. Majstorski pokazuje na koji način vlada svojim epskim svijetom i kako u svakom pokretu svog junaka definira njegove osobine. Hasan-paša Tiro ni za trenutak se ne upliće u „porodični sukob“. Sasvim po strani posmatra razvoj događaja i tek kada obije strane izgovore šta hoće, on je „emer učinijo“ – prijedlog veziru za postavljanje novog alajbega. Kao razloge unošenja novih segmenata možemo prepoznati i markere kulture u kojoj nastaje ep. Usporedivši prijedložak i metatekst prepoznajemo Slovo Gorčina, 34, 2012. kulturološke razloge promjene sižejnog obrasca. Budući da nove scene preciznije definiraju pjevačev kontekst nego one koje su samo preuzete, poetika Međedovićevog okruženja nije utemeljena na istim principima kao poetika Ahmeda Isakova Šemića. U epu prepoznajemo složenije pamćenje komunikacijskih načela unutar kolektiva nego li je to slučaj u pjesmi. Stoga epski svijet epa nužno se ostvaruje kroz novi sižejni obrazac. Međedović stazama starog obrasca nalazi put do univerzalnog epskog svijeta koji iz pozicije svojih životnih i kulturoloških koordinata vidi sasvim samosvojno. Sagledavši međuodnos pjesme i epa dobijamo najmanje dvije usporedbe: sižejnih obrazaca i epskih svjetova. Prvom razaznajemo šta je dodato, oduzeto, premješteno, a drugom koje su epizode posebno nakićene i na koncu čemu sve te izmjene, odnosno šta se dobilo njima. Bavljenje postupkom transkodiranja i novonastalim značenjima oživljava strukturalistički iseciran materijal, te je stoga on nerazdvojivi dio kompletnog sagledavanja ova dva sižejna obrasca i epskih svjetova koji se njima ostvaruju. Umetanje Tirove inicijative pokreće niz pitanja. Najprije je to promjena sižejnog obrasca i ostvarivanje međuodnosa dodatog elementa sa ostalim segmentima obrasca, što pokreće pitanje pamćenja kulture komunikacijskih načela unutar kolektiva te na karju i razložnosti inovacija. Međedovićev epski svijet pokazuje da iako se njegov ep javlja na kraju razvojne linije bošnjačke usmene epike, pamćenje veza i odnosa unutar kolektiva je znatno svježije nego u epskim svjetovima koji su nastajali pola vijeka ranije, što potvrđuje da vremensko-prostorna udaljenost nije presudna za stepen kvaliteta pamćenja. To možemo sagledati i ovako: budući se Međedović javlja kao posljednji u nizu aeda, njegovo sjećanje je ciljano svježije jer je kolektiv sve teže podsjetiti usljed slabljenja pojedinačnog sjećanja. Usmeni epski pjevač kao memorator prošlosti neprestano podsjeća svoj kolektiv. Kako bi što kvalitetnije ispunio svoj zadatak on poseže za potrebitim temama i motivima koje oblikuje prema ličnom viđenju potreba recipijenata. Postupak premetanja scena Usporedbom epa Ženidba Smailagić Meha i epske pjesme Smailagić Meho prepoznali smo četiri 41 Slovo Gorčina slučaja premetanja tematskih cjelina, u Junaštvu Đerzelez Alije nema ovog postupka građenja sižea, a u Bećiragić Mehu nalazimo na tek jedan takav primjer. Za svaki od primjera zajednički je neki snažan logički razlog koji sasvim isključuje mogućnost pjesnikovog previđanja rasporeda scena unutar usvojenog sižea. To nam posebno dokazuje Parryjev eksperiment s Vlahovljakom, gdje Međedović gradi gotovo triput dužu (od 2294 gradi 6313) i ukrašeniju pjesmu s jednom promjenom redoslijeda događaja. U narednom primjeru prepoznajemo Međedovićevo jasno vođenje logikom ratovanja prilikom prerade preuzetog sižejnog obrasca. U Šemićevoj pjesmi Meho i Osman nakon što čuju pisku iz kočija najprije razgovaraju s Fatimom, ona im se žali na stanje u Budimu i svoju sudbinu, da bi tek onda nastupila junačka borba s delibašinom pratnjom. Međedoviću je to naravno sasvim nelogičan redoslijed dešavanja. Njegovi junaci najprije pomažu unesrećenoj djevojci koja nariče iz kočije, pa tek onda razgovaraju s njom. U ostalim varijantama pjesme o Smailagić Mehu zadržan je Šemićev raspored scena (PN 905, PN 12491, LN 8 i Koželjac), dok Međedović svoj izbor redoslijeda ne mijenja ni u kasnijoj varijanti koju nakon petnaest godina bilježi Lord (LN 35). Zanimljivo je da ovaj segment sižejnog obrasca ostaje nepromijenjen čak i u jedinoj verziji pjesme o Smailagić Mehu koju „pjevač nije naučio (...) iz pjesmarice“. (Čolaković 2007, 35) Na identičan način Međedović u pjesmi Bećiragić Meho pravi inverziju događaja. Lord je ovu pjesmu podijelio na četrnaet tematskih cjelina: 1. 2. 3. 4. 5. 6. Prizor skupštine:opis skupštine; Opis Bećiragić-Meha; Dolazak glasnika; Predaja pisma; Darivanje i odlazak glasnika; Pismo, Mehov zahtjev, Mustajbegov odgovor; Mehov odgovor – priča u priči; 7. Nuđenje pomoći; 8. Pripreme; 9. Mladi Bećir i Mustajbeg; 10. Meho i Jela u Janoku; 11. Meho i Anđelija; 12. Meho prati Anđu do raskrsnice; 13. Konačna bitka 42 Međedović vrši inverziju devete i desete tematske cjeline kako bi njegova epska pjesma bila stvarnosnija. Iako je bošnjačkoj usmenoj epici dobro poznata promjena pozornice, što su uostalom primijetili i Maretić i Zima još krajem 19. i početkom 20. vijeka, a i sam Međedović je koristi u nizu svojih pjesama, siže Bećiragić Meha pretprio je inverziju kako bi smanjio broj promjena pozornice. Radnja svih osam temetskih cjelina odigrava se na istom mjestu (kapija Udbine – Vlahovljak, Kameni trijem u Kanidži – Međedović), gdje sjede bošnjački glavari na skupštini. Nakon što glasnik donese pismo za Bećiragić Meha i Mustajbeg iz oholosti kaže da momak nije tu, kako se ne bi stidio njegove odjeće pred Latinom, mladić se javi, primi pismo i vidi kako ga Anica zove da se još jednom vide jer nju udaju. Meho zamoli Mustajbega za pomoć u novcu, što mu ovaj odbi, a Meho mu – u obliku priče u priči – kaže čime ga je sve zadužio. Na to Halil nudi svoju pomoć i kaže da ode njegovoj kući i uzme šta mu treba. Sada dolazi do inverzije u sižeu. Vlahovljak prati Muja do Halilove kuće gdje uzima odjeću i konja, a zatim se pričom vraća na sijelo gdje prikazuje sukob mladog Bećira sa svojim ocem Mustajbegom, da bi nakon toga ponovo se vrato Mehu koji stiže u Janok. Ovakvo prebacivanje s pozornice na pozornicu veoma je zanimljiv postupak ostvarivanja sižea, što uostalom nailazimo i kod samoga Međedovića, ali u ovoj pjesmi Međedović, možda zbog osjećaja suvišnosti dvostrukog prebacivanja ukida umetanje sukoba unutar opisa događaja. Tako da zapravo kod njega recipijent ostaje sve vrijeme u skupštini, do trenutka kada Mujo stiže Halilovoj kući. Dakle, nakon što Halil ponudi Muju pomoć i on odlazi, odmah nastaje sukob između oca i sina. Međedović zapravo smatra kako je logičnije da sukob nastane odmah nakon Mujovog odlaska, a ne da se odlaže za kasnije kada on već uzima potrebne stvari od Halilove supruge i kreće za Janok. Nema sumnje da Međedović radi snažnijeg ostvarivanja dramskog efekta razmješta ova dva tematska segmenta unutar preuzetog sižejnog obrasca. Pritom, jedan od temeljnih postulata razumijevanja logičnosti Međedovićevog epskog svijeta jeste i njegov doživljaj vremena. Međedović računa kako se sukob mora ostvariti odmah, jer dramski kon- Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina flikt ne čeka, a Mujo ima dovoljno vremena da stigne do Halilove kuće. Procjena vremena kod Vlahovljaka je sasvim upitna iz Međedovićeve perspektive, jer mujo odmah stiže do Halilove kuće, a sukob se odlaže. Međedović i kada posegne za pitanjem „desilo se u međuvremenu“ to izravno istakne u samom tekstu pjesme kako ne bi imalo nikakve sumnje u stvarnost mogućeg odigravanja radnje upravo kako je opisao. Iz tog razloga on i mijenja ovaj redoslijed, njegov je doživljaj vremena sasvim drugačiji od Vlahovljakovog, njegova pozicija sveznajućeg naratora biva blago pomjerena u odnosu na njegove prethodnike. Epski pjevači bošnjačke usmene epike općenito drugačije doživljaju pitanje vremena nego pjevači ostalih epika južnoslavenskoga prostora. U samome tekstu povremeno jasno istaknu kako je protok vremena važan činilac za izgradnju jednoga epskog svijeta. Kombinirana tehnika nastanka scene Povremeno Međedović scenu gradi kombiniranjem umetanja i premetanja tematskih cjelina. Takav postupak prepoznajemo u načinu oblikovanja Mehovog boravka u Budimu. U prijedlošku Meho s bajraktarom Osmanom najprije odlazi veziru, pa tek onda kadiji, dok je u epu došlo do zamjene redoslijeda. Očigledno je da Međedović želi da njegov junak najprije obavi posao radi koga je i prevalio golemi put, pa tek da onda ide kadiji po nićahnamu, što je znatno bliže epskoj logici slijeda događaja negoli je to u prijedlošku postavljeno. Uz premetanje tematskih cjelina, Međedović poseže i za unošenjem novih kojima će dodatno osnažiti efekat. Naređenjem dočeka bošnjačkih prvaka vezirov karakter izdajice biva dodatno izbrušen i snažnijim bojama oslikan. On više nije tek stalno mjesto, ustaljena figura murtata, on postaje kompleksna ličnost čiju prevrtljivost i licemjerje mladi Smailagin sin ne prepoznaje. Za razliku od pjesme gdje Osman pita: Jesi l’ Meho bio kod vezira / Da te nije rezil učinio?, a dobija odgovor: Nije, brate, ni pogled’o na me, / Vet tako mi Boga velikoga, / Da je krivo pogledao na me / Njegova bi polećela glava., gdje uočavamo zrelu razboritost mladog Meha, u epu je sasvim drugačija situacija. Na Osmanovo pitanje „Kako, Meho, sa vezirom prođe?, Meho saSlovo Gorčina, 34, 2012. svim u skladu sa svojim godinama i neiskustvom odgovara: Eh, Osmane, ne mogu ti kazat’, / Sve se čudim što se žale turci! / Da nijesmo slučaj udesili / Jutros brate u polje zeleno, / Da m’ je babo kazo za vezira, / Babu svome ne bih vjerovao, na šta Osman, kako bi sasvim ispunio svoju ulogu mentora-junaka, odgovara: E Mehimede, adžamijo luda, / Take su ti, Meho, izdajice, / Take oni daju povlastice! / Ako đegođ zapa’ne vezira / onda ćeš ti viđet prijatelja!. Pritom mu daje i pismo nađeno kod starješine kojega je Meho u sukobu pogubio, kojim dokazuje svoj izrečeni stav. Umetanjem dva dijametralno suprotna polariteta osobinā, doček junaka i izdajničko pismo Petru Đeneralu, Međedović primjetno pojačava silnice naboja unutar odnosa bošnjačkih junaka prema veziru, čime se njegov karakter, a i karakter Meha i Osmana znatno kvalitetnije profilira. Niko od njih ne ostaje kakvim je bio u pjesmi, njihovi karakteri postaju znatno složeniji i viđenje recipijenta biva u znatnoj mjeri kvalitativno pojačano. Njihova ranija plošnost sada dobija i dimenziju dubine u kojoj jasno prepoznajemo sedimentnost svakog pojedinca. Sada epski junak nije više tek sama funkcija. Na osnovnim odlikama utemeljenim na bogatom epskom nasljeđu, Međedović svoje najbolje junake izgrađuje kao ličnosti čime ih zapravo udaljava od klasičnih epskih junaka. Kako bi uspostavio ravnotežu, Međedović Mehovoj mladalačkoj lahkomislenosti postavlja balans – izdajničko vezirovo pismo, što je zapravo materijalni dokaz kojim ga mentor-junak može bez sumnje uvjeriti u krivu prosudbu i ocjenu vezira. Koncipiranost pisma tematski ne obuhvata samo slanje djevojke Fatime Petru Dženeralu, što bi bilo sasvim dovoljno za ocjenu vezira murtatom, već sadrži i vezirov nagovještaj da će mu ubrzo isporučiti i tri glave: Smajil-aginu, Hasan-aginu i Mehovu, čime sukob sa kolektivne, najprije vjerske, prelazi na ličnu razinu. Ovakvim postupkom Međedović dodatno razvija neprijateljstvo između strana u sukobu, jer razina odbrane dina, kakvu susrećemo kod Šemića, nije više dovoljna za ostvarivanje epskog svijeta. Sada epski svijet sa razine borbe za univerzalne vrijednosti prelazi na borbu ličnog sukoba. Pismo je koncipirano epski: izdajnik šalje prijateljski poklon istaknutom predstavniku neprijateljske vojske i obećava mu tri gla43 Slovo Gorčina ve. Recepcija pisma Osmana bajraktara i Mehova sasvim je epska, pismo potiče osvetu, ali postupak da pismo ima za cilj osvješćivanje mladoga junaka nakon inicijacije i dodatno izazivanje njegovog gnjeva, sasvim je inovativan u usmenoj epici južnoslavenskih naroda. Ova epizoda zapravo potiče na posmatranje iz perspetkive poetičkih inovacija Međedovićevog epskog svijeta u odnosu prema epskom naslijeđu, jer tehnika i metodi izgradnje teksta načelno su isti, ali izgradnje epskog svijeta, nisu. Ovim tehnikama Međedović svoj epski svijet izgrađuje znatno složenije. Zanimljivo je da sva tri načina preoblikovanja nalazimo u epu Ženidba Smailagić Meha, u pjesmi Junaštvo Đerzelez Alije samo umetanje scena u više prilika, a u Bećiragić Mehu samo na jednom mjestu premetanje scena. Dakle, ne samo da ga dodatno boji, da svaku statičnu scenu preciznije oslikava, već i međuodnos unutarnjih elemenata znatno smišljenije uspostavlja nego li je to u prijedlošku. Ravnolinijski slijed događaja s povremenom promjenom pozornice, kao lex specialis bošnjačke usmene epike, Međedović ovim postupkom nad- 44 rasta, jer scenu usložnjava na način da je ona i dalje usmenoknjiževna i epska, ali sada dostiže vrhunac kompleksnosti. Unutarnji elementi ni u kom slučaju nisu suvišni, niti bez ukusa i smisla povezani, ali uvidom u epsko naslijeđe primjećujemo da su na sasvim netipski način povezani. Sažetak U repertoaru Avda Međedovića prepoznajemo najmanje tri slučaja pre/oblikovanja epskog sižejnog obrasca: pjesma Smailagić Meho poslužila je kao izvor za gradnju sižea epa Ženidba Smailagić Meha, jedna od varijanti pjesme Đerzelez Alija (KH I, VIII) za pjesmu Junaštvo Đerzelez Alije, te Vlahovljakova pjesma o Bećiragić Mehu, za Međedovićevog Bećiragić Meha. Propitivanjem pjesama razaznajemo tri načina oblikovanja segmenata sižejnog obrasca: umetanjem scena, premetanjem scena i kombiniranom tehnikom. Sva tri načina nalazimo u epu Ženidba Smailagić Meha, u pjesmi Junaštvo Đerzelez Alije samo umetanje scena u više prilika, a u Bećiragić Mehu samo na jednom mjestu premetanje scena. Slovo Gorčina, 34, 2012. Jasmin Hodžić O jednom sintaksičkom modelu s figurativnim KONCEPTOM u prijedložno-padežnih izraza s mjesnim i prostornim značenjem je prikaz jednog sintaksičkog modela O voformiranog po figurativnom načelu, pri čemu se struktuiranje jezičkog sadržaja, i značenje istog, određuje i vrši po istom onom konceptu po kojem nastaju figure metaforike. Značenje takvog izraza determinirano je kontekstom, nedoslovnim čitanjem jezičkog sadržaja. Zato se naizgled jezički nedopustive forme nameću svojim novim, figurativnim značenjem. Zamjena, odnosno, redukcija jezičkog sadržaja, izvršena je tako da se čuva logička veza sa ishodišnim, doslovnim sadržajem. Ovaj koncept nalazimo pri upotrebi prjedložno-padežnih izraza s mjesnim i prostornim značenjem. Jezički znak mijenja se metonimijskim preslikavanjem. Time se ostvaruje brža (ekonomičnija) razmjena informacija u procesu komunikacije, a doslovnim shvatanjem može doći i do smetnji u komunikacijskom kanalu. Ovaj rad pokazuje gramatičku opravdanost takvih jezičkih formi i izraza, i tako rješava moguće dileme oko određenih pravopisnih pitanja i jezičkih nedoumica. Prijedložno-padežni izrazi s mjesnim i prostornim značenjem specifične su prirode već samim svojim semantičkim poljem – mjesto, odnosno, prostor, jedna je od glavnih odrednica čovjekovog života: sve se dešava u prostoru i vremenu, a vrijeme nije ništa drugo nego jedno od obilježja promjena upravo u prostoru. Figurativni ili metaforički govor je pokušaj da se nešto nepoznato predstavi nečim bliskim, poznatim. Zato je polisemičnost jedne od jedinica u prijedložno padežnom izrazu uzrokom da se takav izraz moguće čita figurativno, jer je i kreiran upravo zahvaljujući struktuiranju jezičkih jedinica po figurativnom načelu, tj. uokvirenim u figurativni koncept. Koliko je taj koncept razumljiv, zavisi od toga koliko je pokušaj uspješan. Doslovno struktuiranje jezičkih Slovo Gorčina, 34, 2012. jedinica predstavlja općepoznati i razumljivi spoj. Onda kad je jedna jezička (sintaksička) struktura formirana po drukčijem, odnosno figurativnom načelu, drukčije je i njeno značenje. Međutim, značenje je samo posljedica i mnogo važnija je sama struktura. Jer, kako ograničenim brojem sredstava kreirati baš onakvu strukturu kojom se postiže tačno željeno značenje? Nedoumica može da se javi ne samo u čitanju, već i u kreiranju jezičkog izraza. Naravno, to kreiranje iako može da bude figurativno, često je pritom i u domeni nesvjesnog – koristimo figuraciju a nismo je ni svjesni. To se uklapa i u teorije kognitivne lingvistike o sveprisutnosti metafore u jeziku i govoru. Promjena znaka i promjena značenja Ako jedna riječ promijeni svoje značenje, time će ona postati oznaka za neki drugi pojam. Tako će i određeni pojam dobiti novu oznaku, kao što je data riječ dobila novo značenje. Naravno, može se prikazati i tačno utvrđen kocept po kojem dolazi do realizacije ove lingvističke pojave. „Reči menjaju značenja, vezuju se za razne, po nečem srodne, bliske, slične predmete sa onima koje su prvobitno označavale.“ (Pavlović 1969). Dakle, promjena se događa uslijed postojećih logičkih veza po sličnosti sa prvobitnim jezičkim sadržajem. Ako je veza vidljiva, i nove forme postaju jasne, bez obzira na promjenu znakova ili značenja. Očigledno postoji mogućnost izbora pri upotrebi jezičkih sredstava, odnosno, ima više načina jezičkog izražavanja. Poznato je da tamo gdje postoji izbor, formira se stil. Jezička sredstva koja doprinose izražajnom efektu proučava stilistika. Odnosno, „...lingvistička stilistika, ili, kako se još naziva, afektivna stilistika, stilistika izraza, lingvistika stila, nastoji da obuhvati sve načine jezičkog 45 Slovo Gorčina izraza na svim jezičkim nivoima“ (Muratagić-Tuna 2008). Višeznačnost jezičkih jedinica, uz postojanje više mogućnosti njihovog udruživanja, direktno nam omogućava kreiranje stilski obilježenih, nesvakidašnjih (ili svakidašnjih?) formi, koje po svojoj strukturi mogu biti neobične, ali se isto tako često ubrajaju i u sasvim uobičajene forme, postaju ustaljene, pa čak i neizbježne, ili nezamjenljive u datom kontekstu. Takve forme, umjesto doslovnog, imaju figurativno shvaćen princip pridruživanja značenja, pa se tako i shvaćaju –figurativno. Formiranje, odnosno, modeliranje jezičkog sadržaja vrši se po figurativnom konceptu, po istom onom načelu po kojem nastaju tropi figure, odnosno, figure metaforike. Stilski markirano vs. gramatički korektno Postavlja se pitanje kako se određene gramatičke forme razvijaju od svog osnovnog, do figurativno shvaćenog sadržaja, postoje li ograničenja u izgradnji stila i kako jedan izraz od stilski markiranog postaje uobičajena gramatička struktura? Naime, treba znati da stilski markiran jezički izraz jeste ujedno i gramatički korektan. „Stilistički oblik rečenice, kao i svake druge gramatičke kategorije, pripada normativnoj gramatici i gramatički mora da bude pravilan.“ (Ćorac 1974). Obično važi činjenica da se stilski markirane forme koriste samo u određenim uslovima koji su specifične prirode, pa se npr. prilikom umjetničkog izražavanja koriste manje uobičajena sredstva od ustaljenih formi kolokvijalnog iskaza. Figurativni koncept formiranja jezičkog izraza nerijetko biva teško uočen u oblicima koji su uslijed već frekventne upotrebe izgubili status stilski markiranih formi. Uzroci, uslovi, i efekti ovih pojava, u domenu su lingvističke stilistike. Poznato je da - „Stilistika proučava uzroke, uslove i efekte upotrebe jezičkih izraza, a semantika proučava i gramatička i stilistička značenja jezičkih jedinica.“ (Ćorac 1974). Dakle, što se stilistike i semantike tiče, razlika je samo u pristupu. Glavno obilježje stilistike moglo bi se tražit u činjenici da pokazuje uzroke i uslove formiranja jezičkog izraza, i tako ulazi u srž prirode jezika. Upravo to jeste važno kod nastajanja figura metaforike, tzv. figure tropi. Jedna od tropi figura jeste i metonimija. Metonimija (grč. promjena imena) je figura redukcije iz grupe tropi 46 figura. Znači da se proces promjene jezičkog znaka odvija putem redukcije, ali kako bi se značenje zadržalo, dakako, redukcija se izvodi po određenoj logičkoj vezi. Radi postizanja pragmatičnosti u komunikacijskim činovima dolazi do izbora one jezičke jedinice koja je u žiži određene pojave ili pojma, pa se takva jedinica uvodi kao zamjena za sve ono čemu je ona srž, za sve ono što se po određenim principima može s njom povezati, ili stoji u nekom naporednom odnosu s njom. Afektno stanje, dakako, zahtijeva fokusiranje na elementarni dio pojma o kojem se govori. Tako nastaje metonimija. Vankontekstualni ambijent dovest će u pitanje valjanost formi i izraza iskazanih na ovaj način. Primjena semantičke transpozicije Moguće je pokazati kako dolazi do metonimije, zamjene značenja, odnosno, nastanka figurativnih značenja riječi. Novo značenje naziva se transponovano značenje, a postupak koji dovodi do ove pojave naziva se transpozicija. U osnovi „Transpozicija je stilistička kategorija koja nastaje transferom semantičkog i sintaksičkog osnovnog elementa gramatičke kategorije. Njen glavni uzrok je afektivan stav pisca prema licu ili predmetu, prema građi i stvarnosti, kao i afektivnost govornog lica u trenutku govora.“ (Ćorac 1974). Afektivno stanje jeste okruženje u kojem se transpozicija javlja, ali se prilikom već ustaljene upotrebe transponovanog značenja ono ne mora nužno primijeniti u stanju afektivnosti, već upravo (p)ostaje ustaljena forma datog izraza pa transponovana formulacija popunjava mjesto u praznom polju ispred kojeg stoji pitanje kako nešto reći i situaciono funkcija jedne takve forme postaje nezamjenljiva. Zato se često figurativno značenje svojom frekventnom upotrebom nameće kao jedini izbor u datoj situaciji ili kontekstu. Funkcija izraza prednjači nad značenjem, sadržaj prednjači nad formom, doslovno čitanje je prevladano fokusiranjem na funckionalnost određene forme izraza, pa moguće figurativno značenje pritom uopće nije primjetno. Tek dubljim promatranjem dolazimo do zaključka da je metonimizacija, odnosno figurativno značenje riječi nastalo transponovanjem značenja, glavni uzrok postojanja baš takve forme odrđenog iskaza u tačno određenoj funkciji upotrebe. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Teorijski, ova pojava razmatra se u okvirima semantike, odnosno, semantostilistike. Ipak, rezultat se osjeti i na morfološkom i na sintaksičkom planu. Po definiciji - „Semantička transpozicija se javlja u obliku transponovanja značenja leksike i značenja gramatičkih kategorija. Semantička transpozicija leksike daje figurativna značenja riječi...“ (Ćorac 1974). Funkcije figurativnog imenskog mjesnog adverbijala s prijedlozima Kako prijedložno-padežne formulacije sa značenjem mjesta izvršavaju nekoliko sintaksičkih funkcija, preciznije: „U prostoj rečenici značenja mesta i pravca se vrlo često iskazuje predloškopadežnim konstrukcijama u različitim rečeničnim modelima i sa različitim sintaksičkim funkcijama“ (Piper 2001:65), osnovni rečenični model koji sadrži PPI s figurativnim konceptom i mjesnim značenjem, isto tako, moguće je izraziti na nekoliko načina: 1. Nekongruentnim atributom: Prodat ćemo kuću na moru. 2. Analitičkim predikatom: Neko je na telefonu. 3. Adverbijalnom odredbom: Sreli smo se na vratima. Imenski mjesni adverbijal pri funkcionalnoj preobrazbi poprima značenje nekongruentnog atributa (1); može se javiti i kao dio analitičkog predikata (2), ili stoji kao dopuna predikatu (3). Inače, imenski adverbijal najčešće dolazi s prijedlozima, s izuzetkom određenih bezprijedloških formi: (4) Šetali smo morem. Svi ovi primjeri u osnovi sadrže imenski mjesni adverbijal. Struktura rečenice, kao i struktura sintagme, izdvajaju se kao uži i širi koncept struktuiranja jezičkog sadržaja. Kazano je već da model PPI-a ustvari učestvuje u izgradnji rečeničnog modela. Figurativni koncept poštuje se i na sintagmatskom i na rečeničnom nivou. Mjesni prijedlozi učestvuju u realizaciji semantičkog značenja i konceptualno učestvuju u figurativnom modeliranju cijelog iskaza, isto kao i adverbijalne mjesne dopune. Stvarna transpozicija odigrava se u strukturi mjesnog adverbijala. Mjesna adverbijalna sintagma pojavljuje se u utvrđenom padežnom obliku iz kojeg čitamo figurativno, ali i doslovno značeSlovo Gorčina, 34, 2012. nje PPI-a. Tako postoji osnovni model prijedložno-padežnog izraza s mjesnim značenjem, o čemu će u nastavku biti riječi. Našem jeziku svojstveni su i statični i dinamični prostorni odnosi. Pri iskazivanju mjesnih relacija prisutan je statični odnos, odnosno, lokaliziranost u prostoru kojom se određuje mjesto. Dinamični odnos svojstven je prostornim relacijama gdje je kretanje u prostoru, tj. odnos koji je uspostavljen između dva mjesta u prostoru izražava relacijom direktivnosti, pravca, odnosno usmjerenosti. Oblici prijedložno-padežnih izraza s figurativnim konceptom Prijedložno-padežne konstrukcije u funkciji imenskog mjesnog adverbijala moguće je pratiti gotovo u svim padežnim oblicima uz koje idu prijedlozi mjesnog značenja. Primjeri s figurativnim konceptom podrazumijevaju tačno određene spojeve prostornih (mjesnih) prijedloga i imenske riječi. Izgradnja figurativnog koncepta moguća je samo uz semantičko pomjeranje u značenju glagola u predikatu ili uz pomjeranje značenja mjesnog prijedloga; ili imenskog dijela PPI-a. Primjeri u genitivu s prijedlozima /s/, /iz/, /od/, /ispred/ U primjeru (1) Ne usudivši se da učini nijedan pokret rukom, da kaže nijednu reč, da bi joj priznao, bio je radostan da je se bar otarasi i da mu se već jednom skine s vrata taj jad, koji se svaki dan ponavljao. (Seobe, Crnjanski) sadrži se nama već poznat frazalni oblik - Skinuti s vrata, u figurativnom značenju oslobađanja od tereta. Objekat je označen apstraktnom imenicom (jad), pa će samim tim ispravno razumijevanje konteksta biti olakšano. Pravi kontekst je sljedeći: „On se želi otarasiti nje. Ona je teret na njegovu vratu. Ona je njemu teret. To je jad koji se svaki dan ponavlja.“ Poznato je da imenica prozor, kao u primjeru (2) Tako je bila okružena sa svih strana zanimljivostima života našeg malog mjesta, pa je mogla birati šta je htjela, trebalo se samo prebaciti s prozora na prozor. ( Marinković, Ruke) , može imati nekoliko značenja, jer se sam prozor sastoji od okvira, kanata, i sl. Dio izraza (2) Prebaciti se s prozora na prozor u navednom primjeru pak nema frazalno obilježje i može se čitati doslovno. „Biti na prozoru“ 47 Slovo Gorčina ili „gledati s prozora“ ne znači i biti ili sjediti na prozorskom okviru. Određena individua u ovom slučaju se nalazi pored prozora. Ipak, ako neko zaista sjedi na prozorskom oknu a ne ispred prozora, možemo taj sadržaj označiti ovim istim izrazom. Isto je i s primjerom (3) Pogledaj s prozora. Ako vam je nešto/neko na očima možete mu uputiti poruku da se skloni, izražajnom formulacijom (4) Skloni mi se s očiju. Oči su sinonim za vid, vidno polje. Metonimijskim uvrštavanjem pojam oči zamjenjuje vidno polje. Na očima označava vidno polje. Može se desiti da će neko nekome recimo pitu s glave jesti, u slučaju da je pomenuto jelo u određenoj posudi, ali vjerujem da niko ne želi jesti nešto sa svojih ili nečijih noga, bez posude pogotovo, kao u primjeru (5) Pojedi nešto s noga. Uraditi nešto s noga je poznata fraza za obaviti posao usput. Ovdje nije upotrebljen adverbijal za mjesto, već adverbijal za način. Kontekstualno shvaćeno, metonimijski su zamijenjeni izrazi s noga i stojeći. Jer, stoji se na nogama. Zamislite (6) auto koje izlazi ili ne izlazi iz nečije glave. Naravno, i ovaj izraz shvaćamo figurativno. ‘Ne izlaziti iz glav’e znači isto što i ‘Ostati u glavi’ što se podudara sa značenjem memorisanja, odnosno pamćenja. Ono što je zapamćeno je dio misli, misli se nalaze u glavi pa je metonimijskom zamjenom za oznaku misli iskorištena riječ glava. Drugi koncept metonimizacije prisutan je i zamjenom oznake slika auta oznakom auto. Kontekstualno shvaćen primjer imao bi značenje - Slika onog auta ne izlazi iz mojih misli. Postoji pregršt poslovičnih fraza u našem jeziku koje su slične prethodno objašnjenim primjerima. Tako se poznata fraza (7) Daleko od očiju, daleko od srca tumači značenjem: Daleko od pogleda, daleko od ljubavi. Ako vam je nešto bilo ispred nosa, a niste to vidjeli, nećemo reći da ste nepažljivi već samo da ste bili blizu datom predmetu ili pojavi, kao u primjeru (8) Autobus mi pobježe ispred nosa. Primjeri u dativu s prijedlozima /ka/, /prema/ Znano je da postoji uobičajena fraza kojom ćemo upozoriti eventualnog sagovornika da određene stvari, slučajeve ili pojmove, ne uzima previše za ozbiljno, pa tako možemo reći (1) Nemoj to 48 uzimati k srcu. Pomenuta fraza izjednačava se sa izrazom -Shvatiti isuviše lično, s velikim osjećajem. Srce je sinonim za našu ličnost i osjećaje. Određena individua može da voli ili ne voli vlastiti kućni prag. Pod objektom voljenja ovdje svakako nećemo podrazumijevati komad daske iskorišten za konstrukciju praga na vratima kuće. Sam kućni prag sinonim je za cijelu kuću. Doslovno, nekom se pak može naročito svidjeti i određeni komad daske u formi kućnog praga, ali to već ne bi bio figurativni koncept. Metonimizacijom, kućni prag je redukovani pojam za sliku kuće u cjelini, kao u primjeru (2) Poslije toga nikada više nije osjetio ljubav prema kućnom pragu, otputovao je, i nikada se više nije vratio.. Primjeri u akuzativu s prijedlozima /na/, /u/, /kroz/, /niz/, /uz/ Desi se počesto da profesor u školi obraćajući se učeniku izgovori onu već uobičajenu sentencu (1) Izađi na tablu. Prijedlog na pritom ima značenje direktivnosti, kao prijedlog prema. Zahtijevati od učenika da krene prema tabli nema čisto značenje usmjerenosti u prostoru. Krenuti prema tabli znači ići na provjeru znanja. Metonimizacija je izvršena redukcijom izraza provjera znanja na tabli (ispitivanje), gdje tabla svakako jeste srž ovog pojma, kao sinonim za ispitivanje. Rekli smo da prijedlog na može imati i semantičku komponentu direktivnosti, sličnu prijedlogu prema. Značenje je „horizontalno na“, a ne vertikalno, koje je oubičajeno kod ovog prijedloga. Tako se čuje i - Pošao na me (Krenuo prema meni) ili -Pas laje na mene (Laje prema meni). Direktivnost, ovdje predstavlja dolazak na cilj, odnosno cilj ili usmjerenost kretanja. Poznata je fraza Popeti se nekome na glavu u značenju tereta ili dosade. Doslovno, dijete se ocu može popeti na glavu. Figurativno, to može da znači da je dijete pretjeralo u nečemu, i time je dojadilo ocu. Tako slično i u primjeru (2) Vi ste rospija koja se popela na glavu cijelom svijetu. (Ostrvo, Selimović). Može biti da poteku suze radosnice, izađu na oči. Iz očiju može izbijati i mržnja ili ljubav. Ipak, pogriješit ćete ako mislite da je tačno da vam neka osoba može izaći na oči, ako to shvatate doslovno. Zato se i kaže (3) Nemoj mi više na oči izlaziti u Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina značenju zabrane izloženosti pogledu vaših očiju. Slično, kaže se (4) Izađi na sunce. Pogrdno, neko će reći (5) Otići ćeš u neku stvar misleći figurativno, poručujući da se neko vrati tamo odakle je i došao. Neko će se ovome čuditi, i u nemogućnosti da išta razumije, reći (6) To mi zaista ne ide u glavu. Kroz grad šetamo, kroz šumu prolaze mnogi, a ponešto može i (6) proći kroz glavu. U ljutnji, sagovornik vam saopštava (7) Nemoj mi ići uz nos govoreći vam da mu se ne suprotstavljate. Podilazimo li kome, reći će da (8) mu idemo niz dlaku. Primjeri u instrumentalu s prijedlozima /sa/, /za/, /pred/ i /pod/ Čujemo da je neko (1) S fakultetom bio na seminaru ili je (2) Sa školom otišao na ekskurziju. Nerijetko ih se i pita (3) Kako ide škola? (Nominativ) ili (4) Kako ide fakultet? Fakultet i škola nigdje ne idu, naravno. U primjeru (1) i (2) škola i fakultet su sinonim za školski kolektiv ili fakultetski kolegij. Primjeri (3) i (4) metonimiraju izraze nastava/učenje/škola. Kojeg li nespretnog komentatora jedne fudbalske utakmice koji pomalo zbunjeno izgovara (5) Nije im (igračima) to pošlo za rukom,...ovaj,… za nogom, ništa im ne polazi za nogom, neznajući da poći za rukom predstavlja frazu okamenjenog značenja uspjeti, a da poći za nogom može samo pas, ili neka krvoločna životinja. Ako vam poslije određene nesretne okolnosti upute prijekor da (6) vam se sve događalo pred nosom, a niste poduzeli ništa bit će da vam žele saopštiti da ste bili u blizini datog nesretnog slučaja. Vjerski izvori kažu (7) Raj je pod majčinim nogama (Muhammed, a.s.) pa niko nije gledao u majčine noge želeći vidjeti raj. Ko bude sa zadovoljstvom služio majci i bude u poziciji da je uzme za sladak teret, bacivši joj se pod noge, pomažući njoj može zaraditi ulazak u raj. Primjeri u lokativu s prijedlozima /u/, /na/ i /po/ U narodu se čuje doskočica: U čem’ baba hljebe kuha? - u suknji! U čem’ baba među druge? - u suknji. Građena je upravo zahvaljujući figurativnom konceptu u spoju prijedloga i imenice. Naravno, doslovno, baba hljeb kuha u nekoj posudi, a ne u Slovo Gorčina, 34, 2012. suknji. Slično je i s primjerom (1) Dočekao je i to, da vidi jedne oktobarske noći polugol, u svojoj spavaćoj košulji, bez kaputa, u gaćama, kako „nekakvi barabe“ pale njegov kostanjevečki krov,..(Krleža, Povratak F.L.). Jasno, mjesne dopune ovdje se odnose na subjekat, a ne na predikat. Ako kažemo da nam je stalno u glavi dijete koje je otišlo na ekskurziju, pitanje je može li dijete istovremeno biti na oba mjesta. Naše misli su nama u glavi a dijete nam može biti u mislima, tj. misao o djetetu je u našoj glavi; pa slobodno možemo reći i (2) U glavi mi Aleksa Šantić sa značenjem da mislimo na pomenutog pjesnika. Kakvog li nespretnog sportskog novinara koji u jednom TV izvještaju kaže (3) Igrači Slobode su držali konce u svojim nogama. Poznati je frazalni oblik Držati konce u rukama sa značenjem uspostavljanja kontrole i vladanja istom. Nepoznavati vlastiti jezik, mijenjatii frazalno ustaljene oblike koji imaju svoj kontekst kreiranjem novih iskaza s doslovnim kontekstom istih, što je ovdje slučaj, znači stvoriti potpuno zbrkane, apsurdne i nerijetko smiješne izražajne forme. Možemo li nekoga imati u šaci? Apstrahirano u značenju da nekoga imamo u svojoj ovlasti, držeći pod kontrolom sve što ga se tiče, metonimijskom redukcijom mijenjamo oznaku tebe (neko) za sve njegove stvari, ono što ga se tiče, tj. stvari su sinonim za njega samog. Imati u šaci je poznati frazem sa značenjem kontrole. Pa kažemo (4) Imam te u šaci. Često se desi da ćemo poželjeti da sjedimo na suncu, a nekada se desi da na suncu ležimo po cijeli dan. Ovaj koncept sadrži se i u primjeru (5) Biskup je stigao na naš mali otok. Leprša na suncu dalmatika, razvijorio maestral baldahine i crkvene zastave, trešte glazbe i fanfare, bubnjevi mahnitaju, zvona zvone od ranoga jutra. ( Marinković) Ovdje je na suncu = na dejstvu sunčevih zraka. I sunčeve zrake su sunce, pa se zato kaže na suncu. Ovaj primjer je razmatran i u lingvističkim ogledima Milke Ivić (Ivić 2005:178). U narodnoj usmenoj lirici slušamo stihove (7) Sve djevojke Bembašanke na kapiji stajahu, samo moja mila draga na demirli pendžeru. Hajde da u mislima kreiramo sliku kako se nekoliko raspjevanih ptičica nalazi na našoj kapiji. Dovoljno su male da hode i skakuću rubnim dijelovima kapije, čak i 49 Slovo Gorčina na njenim eventualnim oštrim šiljcima. Da li je isti slučaj s djevojkama iz primjera (7) ? Nedoslovnim čitanjem, u ovom primjeru kapija jeste sinonim za ulaz. A, moglo bi se desiti da se nekoliko djevojaka ljuljuška doslovno na kapiji. Ipak, one su ispred pendžera, i kod kapije. Objasnili smo kako je došlo do izražajne forme koji nudi primjer (7). Slično je i sa primjerima (8) Zastao sam na vratima i slušao: “Tebi, majko, misli lete, preko polja i dolina, iz daleka primi pozdrav, od najdražeg svoga sina...” (Jergović) i (9) Krenuli smo im u susret, sreli se na vratima, pozdravljajući se pogledao sam krišom i letimice u njeno lice, … (Meša Selimović, Derviš i smrt). Najnovija pojava metonimizacije sa sličnim primjerom čuje se kada nas obavijeste da određena individua prečesto koristi računar (10) Ona je po cijeli dan na kompjuteru. Tako i mi ponekad budemo na ručku, na kafi, na semaforima, ili možda čak i na TV-u. Simpatičan primjer dosjetljivosti za kreiranje šaljivih situacija donosi jedna fotografija s nazivom VODA NA MARSU. Sadržaj fotografije pokazuje čašu vode uslikanu na čokoladici s imenom MARS. ( Ovo nije reklama.) Ako u trenutku uspostavljanja telefonske linije s druge strane začujemo da je neko pored telefona, to bi s prostornog stajališta bilo tačno. Međutim, još ljudi može biti pored telefona, a onaj s kim razgovaramo je na telefonskoj vezi, metonimijski uzeto kao na telefonu. Zato se i kaže (6) Ko je na telefonu? Ovaj primjer je bio dosta popularan, jedno vrijeme od nekih lingvista osporavan, kao nemoguć, pa je opravdano, s potrebom naglašavanja pravilnosti odnosno, ispravnosti ovog izraza, primjer našao svoje mjesto i u priručniku Naš jezik u praksi (Šipka 1979:73), ali i u Rečniku jezičkih nedoumica (Klajn 2004: 222). Desi se da neko (11) Hoda po kući. Ova rečenica koristi kada hoćemo reći da neko hoda po kućnom krovu, a time i po kući. Međutim, hodeći kroz kuću, ili po površini unutar kućnih prostorija, dobijamo informaciju da je pomenuta individua u kući. Ona hoda unutar kuće, što je suprotstavljeno doslovnom čitanju ovog istog primjera. To je metonimijski postupak. Sličan je primjer (12) Cijeli dan po glavi mi se mota ona moja vjeverica, želeći reći da zapravo cijeli dan mislimo na istu, ona nam je u glavi. Umjesto prijedloga u kojim se inače 50 označava unutrašnjost lokalizacije, i ovdje je kao i u primjeru (10) iskorišten prijedlog po. Zaključak U čitanju ili kreiranju jezičkog sadržaja mogu nastati jezičke nedoumice kada se višeznačnost nameće kao mogući uzrok. Tamo gdje postoji izbor, formira se stil. Figure metaforike učestvuju u ovom procesu. Metonimija je figura redukcije koja mijenja jezički znak, za određeni jezički sadržaj. Ta promjena slična je rečeničnoj kondenzaciji. Nove forme nastaju po logičkoj vezi s ishodišnim sadržajem. 1Ovu pojavu nazivamo transpozicijom. Afektna okolnost stvara efektne iskaze. Takvi su i prijedložno-padežni izrazi s mjesnim i prostornim značenjem koji se, shvaćeni konceptualno, mogu ispravno razumjeti tek nedoslovnim čitanjem. Djelimično, uvijek postoji i veza s doslovnim, prvobitnim značenjem. Ovu pojavu bilježe svi kosi padeži u kombinaciji s određenim prijedlozima pri označavanju mjesnog i prostornog značenja. Izvori: 1. Selimović, Meša (2004 ): Derviš i smrt. Civitas, Biblioteka Dani, Sarajevo 2. Selimović, Meša (2006): Ostrvo . Sabrana dela Meše Selimovića, Book&Marso, Beograd 3. Jergović, Miljenko (1999): Sarajevski Marlboro, Durieux, Zagreb 4. Marinković, Ranko (1982): Ruke. NolitProsveta. Zavod za udžbenike, Beograd 5. Crnjanski, Miloš (1981): Seobe. Veselin Masleša, Sarajevo 6. Krleža, Miroslav (1982): Povratak Filipa Latinovića. Nolit-Prosveta. Zavod za udžbenike, Beograd Literatura: 1. Muratagić-Tuna, Hasnija (2008): „O lingvističkim interpretacijama“, Bošnjačka riječ, Godina III, Broj 11-12, Novi Pazar, Decembar 1 Ovaj rad pod istim naslovom je predstavljen usmeno kao referat na međunarodnoj naučnoj konferenciji „Prvi bosanskohercegovački slavistički kongres, Slavistički komitet, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, maj 2011. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 2008. Piper, Predrag (et al.), Sintaksa savremenoga srpskog jezika (prosta rečenica), Institut za srpski jezik SANU, Beogradska knjiga, Matica srpska, Beograd, 2005. Piper, Predrag, “Jezik u prostoru i prostor u jeziku”, rad u knjizi Jezik i prostor, drugo, dopunjeno izdanje, Biblioteka XX vek – Čigoja štampa – Knjižara Krug, Beograd, 2001; rad ranije objavljen u zborniku Yugoslav General Linguistics, Amsterdam, 1988, str. 241-264 Pranjković, Ivo (1993: 22-26) “Prostorni prijedlozi, Rasprave iz sintakse hrvatskoga standardnog jezika” u knjizi Hrvatska skladnja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb Ćorac, Milorad (1974): Stilistika srpskohrvatskog književnog jezika, Naučna knjiga, Beograd Pavlović, Milivoj (1969): Problemi i principi stilistike. Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije Gradečak-Erdeljić, Tanja (2005): „Ilokucijska metonimija u svjetlu kognitivnog pristupa komunikaciji.“ Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike : zbornik / urednica Jagoda Granić. - str. 265-274 Impresum: Zagreb; Split : Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku Klajn, Ivan (2004): Rečnik jezičkih nedoumica, Srpska školska knjiga, Beograd Šipka, Milan (1979.): Ko je na telefonu? u Naš Slovo Gorčina, 34, 2012. jezik u praksi, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Priručnici 2, Urednik: Josip Baotić 10. Ivić, Milka (1995): O zelenom konju - Novi lingvistički ogledi, Biblioteka XX vek, Slovograf, Beograd 11. Udier , Sanda Lucija (et al.) (2006): Gramatičkosemantički pristup obradi padeža LAHOR: časopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik, Vol.1. No.1 12. Piper, Predrag (2008): “Gramatika granice.” Južnoslovenski filolog no. 64, pp. 307-322. MLA - Priručnik za pisce naučnih radova, Društvo za savremeni jezik 13. Matas Ivanković, Ivana: Izražavanje prostornih značenja padežnim oblicima, u Hrvatskiplus – Anagram 14.Antonić, Ivana (2008) : O jednom sintaksičko-semantičkom modelu s lokativom, Južnoslovenski filolog, br. 64, str. 7-14 15.Antonić, Ivana (2004) »Sintaksa i semantika dativa«, Južnoslovenski filolog, LX, Beograd, str. 67-97 16.Arsenijevic, Nada (2003): Akuzativ s predlogom u savremenom srpskom jeziku (I), Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku XLVI/1, Novi Sad 17. Žugić, Radmila (2006): Genitivne predloškopadežne sintagme prostorne i mesne semantike u govoru jablaničkog kraja. Južnoslovenski filolog, br. 62, str. 259-280 51 Adi Maslo JEZIK I KONTROLA UMA - MOĆ SEMANTIČKIH OKVIRA U RAZUMIJEVANJU DRUŠTVENE ZBILJE rad nastoji rasvijetliti pozadinu društve- sinapsama. Svaki neuron je povezan sa od 1000 do O vajne komunikacije uopšte, a na primjeru poli- 10000 drugih neurona (Lakoff, 2008). Ono što se tičkog diskursa. Kroz jednu od najvažnijih značajki kognitivne lingvisitke – semantičke okvire – ponudit će se model tumačenja govora koji može imati ideološke konotacije. Na kraju ćemo vidjeti koji i kakvi su to rezultati vješto formulisanog govora i koja je uloga ljudskog uma u tome. Primjere za to pronašli smo u svima nama već poznatim sintagmama koje pripadaju političkom diskursu. Utemeljenjem kognitivne lingivistike 80-tih godina prošlog vijeka sa sobom je donijelo potpuno novo viđenje jezika i njegove uloge. Jezik se počeo tumačiti kao kognitivna sposobnost čovjeka te se sada smatra i prozorom u um govornika. Stoga se počelo pristupati analizi jezika sa stanovišta kognicije. Ovo za analizu svake vrste društvenog govora ima izrazito velikog značaja. Ako bismo htjeli analizirati mišljenje govornika morali bismo njegov govor analizirati kroz alate koje nam nudi kognitivna lingvistika. Jedan od najznačajnijih alata te vrste su semantički okviri. Ovi okviri reflektuju način našeg razmišljanja pa samim tim i naše mišljenje o nečemu. Tako gledano, analizom govora kroz semantičke okvire zapravo analiziramo i definišemo um govornika. Na ovaj način definišemo društvenu ulogu govornika i intenciju njegovog govora. Semantički okviri – stvarna strana uma Jedan od najznačajnijih teorijsko-terminoloških pojmova u kognitivnoj lingvistici (i kognitivnoj nauci uopšte), pored konceptualne metafore, su i takozvani semantički okviri (frames). Semantički okviri su konteksti bez kojih čovjek ne može razmišljati. Vanjezički, okviri predstavljaju strukture našeg mozga kojima ne možemo svjesno pristupiti ali znamo njihove posljedice (Lakoff, 2004). U ljudskom mozgu postoje neuroni koji su povezani 52 dešava u mozgu se reflektuje u jeziku. Jezički, to znači da, koju god riječ spomenemo, ona za sobom povlači odgovarajući kontekst/okvir. Okviri imaju dvije karakteristike: uloge i scenarije. Uzmimo za primjer pojam doktor. U okvir tog pojma spadaju sljedeće uloge: bolnica, pacijenti, skalpeli itd. Scenarij za pojam doktor se može opisati ovako: doktori operišu/liječe pacijente u bolnicama, koriste se aparatima kao što su skalpeli i sl. Ako bismo, da uzmemo Lakoffov primjer, zamislili da dolazimo kao posjetilac u bolnicu i pri ulasku u istu sestrica nam kaže da operišemo doktora koji leži – ovo je narušavanje okvira. Pristup okvira u semantici je uveo Charles Fillmore (1977) koji tvrdi da se nijedna riječ ne može posmatrati neovisno od semantičkog okvira kojem pripada. “Pod pojmom ‘okvir’ mislim na bilo koji sistem koncepata povezan na takav način da, ako biste htjeli razumjeti bilo koji dio tog okvira morate razumjeti čitavu strukturu u koju se ono uklapa; kada se jedan dio takve strukture pomene u tekstu ili razgovoru, svi ostali dijelovi su učinjeni dostupnim“ (Fillmore, 2006). Dakle ‘’okvir’’ je sistem povezanih koncepata gdje pomen jednog elementa (riječi) automatski aktivira druge elemente. Fillmore dalje navodi da riječi predstavljaju kategorizacije iskustva, te semantiku okvira definiše kao nastojanje da se razumije koji su to razlozi jedne govorne zajednice za pravljenje kategorije kao određene predstave svijeta gdje bi pojašnjenje značenja riječi značilo pojašnjenje upravo ovih razloga. Iskustvena podloga jeste od suštinske važnosti – iskustvo zapravo ‘’pravi okvire’’. Onako kako su neuroni povezani sinapsama tako su i okviri povezani riječima. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Stvarni i projicirani okviri Time što su nastali iz našeg iskustva i kulture, okviri tvore i naše društvene institucije. Sociolog Erving Goffman (1974) je utvrdio da se sve društvene institucije sastavljene pomoću okvira. To smo vidjeli na primjeru pojma bolnica. Međutim, okviri, jednako kao i sinapse jačaju ili šire svoje djelovanje time što stičemo iskustvo. Okviri se mijenjaju. Ponavljanim povezivanjem dvaju pojmova proširujemo okvir, svjesno ili ne on postaje dio okvira u kojem mislimo. Za primjer promjene okvira uzmimo pojam ‘’rat’’; u ovaj okvir spadaju: dvije sukobljene države ili skupine sa svojim vođama, oružje i napadi, postoje pobjeda i poraz. Sa ovim znanjem, kako definisati sintagmu ‘’war on terror’’ (rat protiv terorizma) koja je nastala u USAu tokom administracije Georgea W. Busha1? Ako okviri imaju granice i izlazak van tih granica predstavlja narušavanje okvira, kako onda definisati ovu prethodnu sintagmu? Jedna strana (Amerika) nam je poznata (iako i to nije direktno rečeno), ali koja je druga strana? Vođa jedne strane se zna, to je američki predsjednik, ali ko je vođa ‘’terorizma’’? U pitanju je metafora. Ovakva formulacija cilja ostavlja ulogu protivnika otvorenu ili – ‘’svako ko ubuduće bude ratovao protiv nas je terorista’’. Ovo za sobom povlači još jednu potencijalnu opasnosti tj. prednost za samog kreatora odgovarajuće sin- tagme, a to je da će stalno imati monopol nad tom sintagmom i da će uvijek ono biti na suprotnoj strani od, u posljednjem slučaju, terorizma – to ga zauvijek oslobađa optužbi za isti. Pozabavimo se sada samom riječi ‘’terorizam’’ ili ‘’terorista’’. Koja je naša prva asocijacija? Ako smo rekli da su riječi i pojmovi grupisani u okvire onda pomen ovog pojma budi asocijacije na ostale elemente iz okvira. A koji je to okvir i ko je u okviru? Definicija koju nam nudi rječnik2 gdje se kaže da je terorista ‘’onaj koji vrši teror, koji obavlja akcije fizičkog nasilja u političke svrhe’’. Ovo je osnovno značenje pojma ‘’terorista’’. Semantički ovo je mjesto koje može bilo ko zauzeti, ono nije stalno rezervisano za pojedinca. Ako bismo imali potrebu da nekoga trajno obilježimo tim nazivom onda ćemo dovoljno često tog nekog nazivati ovim imenom, sinapse u mozgu će ojačati i on će postati ono što smo htjeli. Semantički okvir se time proširio. Rat u Iraku nije bio usmjeren protiv iračkog naroda, ta uloga je u potpunosti usmjerena prema Saddamu Husseinu, pa se govorilo o ‘’borbi protiv Saddamovog režima’’. Da bi se američkom narodu dalo do znanja koji je značaj ovog rata, on je kasnije dobio i naziv ‘’glavni front u borbi protiv terorizma’’. Formiranje okvira formira mišljenje – mijenjanje okvira mijenja mišljenje. Iz ovog se vidi da misao ne slijedi izričito pravila logike – znamo da ‘’terorizam’’ nema fizička svojstva ali je zato uloga koju može zauzeti bilo ko ko se suprotstavi onome ko je oformio taj okvir. Okviri i konceptualne metafore u našem mozgu određuju i zdrav razum (Lakoff, 2006). Činjenice ili potreba za projeciranjem činjenica podliježe okvirima. Primjer za ovo je citat iznad koji govori o Iraku kao o ‘’glavnom frontu u borbi protiv terorizma’’. Ovom konceptualnom metaforom se stvara okvir koji će narodu reći ono što se želi da misle o ratu u Iraku. Da se okviri mogu svjesno stvarati i potom vješto širiti pokazuje još jedan primjer George W. Busha. Pri njegovom ulasku u Bijelu kuću po prvi put se mogla čuti sintagma ‘’porezne olakšice’’. Odakle ‘’olakšanje’’ kod poreza? Koje je primarno značenje te riječi? Olakšanje se vezuje za ljudsko stanje, ali sada kada je ‘’olakšanje’’ dovedeno u vezu 1 Prema američkom Ustavu predjesdnik je vrhovni vođa i komandir vojnih snaga. 2 Hrvatski jezični portal, onlaj verzija. Fillmore (2010) kao primjer koliko okviri obuhvataju, navodi (1) djelimično uređeni skup događaja i sudionika u tim događajima koje pojedinac očekuje u, recimo, tipičnoj posjeti restoranu, brijačnici ili bolnici; (2) stanice i procese u ljudskom životu; (3) vizuelne i fizičke osobine kocke, te (4) raspored ljudskog lica te bezbroj drugih okvira koji čine ljudski život. Kulturološki aspekt ni kod okvira se ne može zanemariti. “U politici, okviri koje stvaramo čine našu društvenu politiku [...] Mijenjanje okvira znači mijenjanje svega. Promjena okvira znači promjenu društva“ (Lakoff, 2004:xv). Ako promjena (namjerna ili nenamjerna) okvira znači društvnu promjenu i ako se okvire uopšte moguće mijenjati na način kako to neko želi onda to ostavlja prostora za manipulaciju. Slovo Gorčina, 34, 2012. 53 Slovo Gorčina sa porezom dobili smo novu poruku. Ko nam to onda olakšava? To je upravo onaj koji je plasirao tu sintagmu i koji hoće da mi vjerujemo da će on nama ‘’olakšati’’ po pitanju poreza. I ovdje je riječ o metafori. U svakom okviru postoje uloge. Ovo su dosta složeni koncepti i ovise od stepena metaforičnosti upotrebe nekog izraza. U primjeru „doktora“ uloge nam je bilo lako definisati, ali je to nešto teže kod sintagme ‘’porezne olakšice’’. Subliminarna moć jezika se mora protumačiti da bi se dokučile uloge i ko je taj ko ih zauzima. Na primjeru ‘’poreznih olakšica’’ to bi izgledalo ovako: porez postavlja država, na čelu države je predsjednik, porez je omražena stvar kod stanovništva, stanovništvo je u jednoj od uloga, stanovništvo ne želi davati novac, onaj ko postavlja porez će im olakšati – i tu dolazimo do rješenja. Govoreći o jezičkim okvirima u političkom diskursu možemo reći da održavanje jednog okvira stvara politiku tog okvira. Promjena okvira znači promjenu politike. Lakoff tvrdi da političkog protivnika ne možemo poraziti njegovim jezikom, a to upravo zbog okvira. Jer, ako korisimo isti jezik aktiviraju se isti okviri neovisno od toga da li mi negiramo (što na kraju i činimo u debati) nešto što je taj naš protivnik rekao. Primjer za ovo je sami naslov Lakoffove knjige koji glasi Nemojte misliti na slona. Iako nam je rečeno da ne mislimo na slona, pri pomenu tog pojma (slon), u nama se javlja okvir slona i automatski mislimo na slona. Američki predsjednik Richard Nixon ovoga nije bio svjestan kada je nakon afere zvane ‘’Watergate’’ izašao pred javnost i rekao ‘’Ja nisam varalica’’, da bi svi mislili da zapravo jeste – zbog semantičkog okvira koji je sam ponudio. Drugi američki predsjednik, George W. Bush, je nasuprot Nixona uspio semantički okvir okrenuti u svoju korist. pularne kulture, u filmu, muzici, književnosti ali i u politici. Na primjer, kako ćemo poimati maldu ženu koja se udaje za bogatog starca? Ovdje govorimo o naracije kod nas kolokvijalno nazvano ‘’sponzoruša’’ (engl. gold-digger). Ako govorimo o ulogama postoje samo dvije Iskorištavač(ica)/ Zločinac i Žrtva, a ako govorimo o scenariju onda to izgleda ovako: Zločinac je mlada; Zločinac želi novac; Žrtva je stara; Žrtva ima novac; Zločinac iz koristoljublja privlači Žrtvu; Žrtva je dariva; Žrtva umire a Zločincu ostaje bogatsvo. Ili primjer Heroja spasioca je još rašireniji i poznatiji u više kultura. Od uloga postoje Heroj i Zlikovac. Zlikovac vlada i radi šta hoće; Heroj se bori protiv Zlikovca; Heroj prolazi kroz teškoće; Heroj savladava Zlikovca; Heroj spašava narod. Ova društvena naracija je zastupljena u svim kulturama na razne načine, počevši od priča za djecu do filmova i politike. Šta nam omogućava da odredimo uloge i scenarije pojedinih pojava? To su okviri i iskustvo. Iskustveno smo učestalo doživljavali pojedine pojave i (zarad lakšeg korištenja jezika) spremili ih u okvire. Okviri su povezani kao što su i neuroni. Neke pojave su toliko često korištene da se pri pomenu istih ne može misliti nego onako kako je to očito. Na primjer, marku auta Ferrari svako poistovjećuje sa crvenom bojom. To je povezivanje, neuronsko povezivanje (Lakoff 2008). Povezivanja se dešavaju u mozgu; ona su fizički događaj. Poznato je da je centar za poimanje oblika predmeta i centar za poimanje boja odvojeni. Međutim, pogledamo li u crveni pravougaonik mi ga posmatramo kao integralnu sliku. Razlog za ovo je to što su ta dva centra toliko snažno povezani da ih skoro pa ne možemo razlikovati. Učestalim iskustvenim doživljajem smo ‘’istrenirali’’ sinapse i one su ojačale. Isto ovo se dešava sa okvirima i društvenim naracijama. Prema Lakoffu (2009) društvene naracije imaju Društvene naracije vremensku (razvojnu) strukturu koja se odvija u Okviri generišu društvene naracije. Društvene naracije nisu priče nego dio kolektivne svijesti koji sljedećim etapama: je nastao upravo posredstvom okvira. Te naracije • Preduslovi – unaprijed stvoreni kontekst imaju svoje uloge i scenarije. “Time što su posebni potreban za društvenu naraciju primjeri okvira, naracije mogu biti o određenim lju• Zaplet – događaji koji vode do glavnog dima, o vrstama ljudi, ili o ljudima uopćeno. Ono događaja kulturološko kod njih je to što koriste kulturološke • Glavni događaj – ono što je fokus naracije prototipe, teme, prizore i ikone“ (Lakoff, 2009:23). • Svrha – šta je postignuto Društvene naracije nalazimo u svakom dijelu po54 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina • Rasplet – događaji kojima se završava glavni događaj • Ishod, te • Posljedice. Uzmimo za primjer ''vjenčanje''. Preduslov predstavljaju mladenci; Zaplet su pripreme za vjenčanje; Glavni događaj je čin samog vjenčanja; Svrha vječanja jeste brak; Rasplet je kraj ceremonije vjenčanja; Ishod je sam brak; Posljedice su različite. Naš um je, uslovno rečeno, toliko puta prolazio kroz instituciju braka da se sve ovo podrazumjeva i trajno je memorisano u našem mozgu. Pored činjenice memorisanja društvenih naracija, one proizvode i emocije. Ideološki posmatrano, ovo im je možda i najvažnija uloga. Uzmimo za primjer društvenu naraciju Heroja i razložimo njenu vremensku strukturu. Kada heroj prolazi kroz teška vremena u borbi protiv zlikovaca mi osjećamo napetost, što je emocija, te onda kada naš heroj sretno porazi neprijatelja osjećamo zadovoljstvo, što je također emocija. Zašto? Jednako kao što svjesno ne razlikujemo komponentu ''crvenog'' od komponente ''pravougaonosti'' kod crvenog pravougaonika jer je učestalim ponavljanjem ta veza ojačala, isto tako učestalim proživljavanje herojevih priča sa manje-više jednakim ishodom smo trajno povezali pozitivnu emociju uz naraciju Heroja. Sada pojasnimo primjer predsjednika Busha mlađeg i sintagmu koju smo pomenuli iznad (porezno olakšanje). Već smo vidjeli u koji okvir riječ ''olakšanje'' spada, ali sada ćemo to povezati sa društvenom naracijom Heroja. Vremenska struktura je identična kao, recimo, u filmskog heroja. Preduslov: dolazak na mjesto predsjednika; Zaplet: predlaganje poreznih olakšica (što nailazi na opoziciju); Glavni događaj: uvođenje poreznih olakšica; Svrha: za građane – porezne olakšice; Rasplet: nema ga; Ishod: politika predsjednika usvojena; Posljedice: priznanje (i emocija) za predsjednika kao heroja. Ako smo rekli da okviri generišu društvene naracije, pogledajmo kako to funkcioniše na primjeru ''borbe protiv terorizma''. Preduslov je da postoji fizički entitet kojeg smatramo protivnikom; Zaplet je čin teroriste koji nas je ugrozio; Glavni događaj je rat ili okupiranost rješavanjem problema teroriste; Svrha je (‘’borbe protiv terorizma’’) poražavanje teroriste; Rasplet ne može biti definisan, dok Slovo Gorčina, 34, 2012. Ishod i Posljedice idu samo u prilog onome koji je oformio ovaj okvir. Ovako razložena društvena naracija prouzrokovana sintagmom ‘’borba protiv terorizma’’ dokazuje da se projicirani okviri kose sa logikom ali to idalje ne smeta korisnike i zastupnike ovog okvira. Ako nemamo Cilj nečega, što podrazumjeva Rasplet i Ishod, onda naše nastojanje nema svrhe. Međutim, unatoč ovoj slabosti sintagme ‘’rata protiv terorizma’’ ona ostaje u čestoj upotrebi, po potrebi. Društvene naracije i okviri se možda odvijaju ispod nivoa svjesnog kod čovjeka, međutim, pogotovo za analizu politike i političkog govora oni su od suštinske važnosti. Zaključak Na primjeru poznatih sintagmi iz političkog govora, vidjeli smo zapravno njihovo stvarno značenje i primjer kako one bivaju dugoročno shvaćene od strane našeg uma. Pri upotrebi ovih i sličnih sintagmi često nismo ni svjesni svih presupozicija i ishoda istih pa nam promakne njihovo stvarno značenje. Autori ovih sintagmi su ih ciljano ‘’uokvirili’’ kako bi proizveli određeni efekat, tačnije, određeno mišljenje kod ljudi! Na primjeru rata u Iraku smo to mogli jasno vidjeti. Analiza semantičkih okvira dijelova govora koji su svima poznati, sa strane govornika ili kreatora ima dvojaku funkciju – davanje svog gledišta na stvari i mijenjanje mišljenja slušaoca poruke – jednom riječju manipulacija. Ako smo rekli da mijenjanje okvira mijenjamo i društveni pogled na našu zbilju onda nikako drugačije ne možemo protumačiti gore pomenute sintagme i njima slične. Stoga je analiza semantičkih okvira u svim vrstama društvenog govora od velikog značaja za razumijevanje i interpretaciju zbilje, kako naše tako i govornikove. Literatura 1. Charteris-Black, J., (2005), Politicians and Rhetorics – The Persuasive Power of Metaphor, Plagrave Macmillan, New York 2. Chilton, P., (2004), Analysing Political Discourse, Routledge, New York 3. Edwards, J. A., (2008), Navigating the Post-Cold War World – President Clinton’s Foreign Policy Rhetoric, Lexington Books, 55 Slovo Gorčina 4. 5. 6. 7. 56 Plymouth Fillmore, C. (1977), ‘Scenes-and-frames semantics’, U Zampolli, A., Linguistic Structures Processing. North Holland, Amsterdam , str. 55–82. Fillmore, C, Baker, C. (2010), ‘’A Frames Approach to Semantic Analysis’’, U Heine, B., Narrog, H., The Oxford Handbook of Linguistic Analysis, 313-340, Oxford University Press, Oxford Fillmore, C., (2006), ‘’Frame Semantics’’, U Geeraerts, D., Cognitive Linguistics: Basic Readings, 373-400, Mouton De Gruyter, Berlin Geeraerts, D., (2006), Cognitive Linguistics: Basic Readings, Mouton De Gruyter, Berlin 8. Goffman, E., (1974), Frame Analysis: An Essay on the Organization of Experience, Harper and Row, New York 9. Lakoff, G., (2004), Don’t Think of an Elephant – Know Your Values and Form the Debate, Chelsea Green Publishing Company, Canada 10. Lakoff, G., (2008), ‘’The Neural Theory of Metaphor’’, U Gibbs, R. W. Jr., The Cambridge Handbook of Metaphor and Thought, Cambridge University Press, New York 11. Lakoff, G., (2009), The Political Mind – A Cognitive Scientist’s Guide to Your Mind and Its Politics, Penguin Books, New York Slovo Gorčina, 34, 2012. Lejla Nakaš Jezik i grafija revidiranih natpisa D osad najznačajniji pothvat u pogledu prezentiranja srednjovjekovnih natpisa Bosne i Huma predstavlja zbornik Marka Vege koji sadrži ukupno 325 tekstova. Manji dio tih natpisa čini tekstualnu cjelinu od više klauza i svega ih je 30-ak pročitano s izvjesnošću. Filolozi su, međutim, svoje stavove gradili na temelju jezičke građe koju su predstavili historičari, arheolozi, teolozi, tako se dogodilo da su danas uvriježeni stavovi koji bi zapravo mogli biti zablude. Uz pomoć novijih lingvističkih metoda – tekstne lingvistike, tekstološke analize – mogle bi se dobiti potpunije i pouzdanije verzije čitanja. Tekstolingvistički pristup polazi od toga da svaki tekst zahtijeva samo sebi primjerenu metodu i sadržava tekstualne zakonitosti samo njemu svojstvene i neponovljive. Ova metoda osobito je korisna za analizu oštećenih ili nedovršenih zapisa gdje je potrebno rekonstuirati pojedine segmente teksta. Primjenom novih metodoloških postupaka u ovom radu bit će predstavljena revizija čitanja oštećenog teksta Humačke ploče. Predmet autoricinog zanimanja jeste i kritičko preispitivanje jedne od proizvoljnih ocjena izraženih u dosadašnjim prikazima – teze o neobrazovanosti pisara i nepismenosti klesara. U tom smislu posebna pažnja posvećena je analizi epitafa Vlatka Vlađevića. Dosadašnja istraživanja Tekstovi natpisa istraživani su sa paleografskog, lingvističkog i književnoumjetničkog aspekta. U proteklom stoljeću metodološki su se postupci ograničavali na deskriptivni nivo analize, pa ostvareni rezultati uglavnom nisu sistematski povezani, niti je iz njihovog načina predstavljanja mogao proizaći jedinstven metodološki obrazac koji bi bio upotrebljiv za analize novootkrivenih tekstova. U filološkom smislu potvrđena je njihova originalnost: natpisi stećaka promatraju se kao poseban žanr u odnosu prema ostatku sre- Slovo Gorčina, 34, 2012. 1 djovjekovne umjetnosti riječi. Zapravo, bosanska srednjovjekovna književnost, u pogledu tematske raznovrsnosti ocijenjena kao umjetnost relativno skromnog repertoara prema ostalim južnoslavenskim redakcijskim književnostima,2 kroz natpise na stećcima kompenzira taj nedostatak. Ovaj žanr, čak i kad se posmatra iz današnjeg ugla, na vanjskim teritorijama, dakle u pograničnim oblastima Hrvatske, Srbije i Crne Gore, predstavlja odjek kreativne forme pismenosti koja je cvjetala u srednjovjekovnoj Bosni. Pojava nadgrobnih ćiriličnih natpisa povezana je s pojavom kamenih ktitorskih ploča u žanrovskom, jezičkom i paleografskom smislu. Kada se procjenjuje mogućnost postojanja žarišta invencije ove umjetnosti, treba uzeti u obzir vremensku i prostornu udaljenost najstarijih spomenika – Humačke ploče, Povaljskog praga, Blagajske i Kulinove ploče i treba ih dovesti u isti odnos sa najstarijim nadgrobnim natpisima župana Grda i velikog sudije Graděše, a naročito sa ovim posljednjim, koji je ujedno i grobni natpis i ktitorska ploča. Može li se onda govoriti o nekom centru odakle se počinje širiti takva vrsta umjetnosti koja zatim, u izvjesnom vremenskom roku, zauzima i neko drugo područje? Povaljski natpis (1184), jednako kao Kulinova ploča i ploča velikog sudije Graděše, ostavlja dojam ritmiziranog teksta – što ukazuje na činjenicu da je u vrijeme njegovog nastanka već bila razvijena sintaksička okosnica epigrafske 3 formule. Stoga, proizvoljnoj ocjeni o centru širenja epigrafske umjetnosti treba pretpostaviti tezu da je ovdje riječ o jedinstvenom stvaralačkom pokretu sa regionalnim osobenostima. Najstariji ćirilički nadgrobni natpisi su Natpis 1 Kuna 2008:281. 2 Kuna 1973: 92. 3 Ovakve ocjene kojima se pokušava odrediti mjesto invencije najčešće su zasnovane na pretpostavkama koje ne proizlaze iz samih tekstova. Jedna od takvih je i teza o Hercegovini kao mjestu bogatom kamenom i stoga vjerovatnom središtu ove vrste pismenosti. 57 Slovo Gorčina župana Grda (Trebinje, druga pol. 12. stoljeća), Natpis velikoga sudije Graděše (Zenica, kraj 12. stoljeća), Natpis popa Těhodraga (Livno, 12. stoljeće), Natpis župana Pribiliše (Trebinje, 1241), a najstariji ukrašeni je Natpis kazanca Nespine (Visoko, 13. stoljeće). Odrednicu „najstariji“ treba uzeti s rezervom, jer su to najstariji otkriveni natpisi, a mogućnost da se pronađu drugi 4natpisi iz ranog razdoblja ostaje i dalje otvorena. Vremenski i prostorni odnos između najstarijih pronađenih natpisa ne dozvoljava da se s izvjesnošću pretpostavi sasvim određen centar u kome je ova umjetnost nastala. Broj natpisa u odnosu prema ukupnom broju stećaka veoma je malen. Na teritoriji Bosne i Hercegovine evidentirano je 328 natpisa, dok je na teritorijama Srbije, Hrvatske i Crne Gore još i daleko manji (u Srbiji 15, u Hrvatskoj 13, u Crnoj 5 Gori 12). Ovako velik nesrazmjer između tekstova i stećaka moguće je tumačiti u svjetlu semiotike kulture. Naime, u visoko hijerarhiziranom društvu kakvo je feudalno mora se pretpostaviti da nije svakom rangu osobe priličilo ispisivanje teksta na stećku, naročito dužih natpisa. Pojava natpisa, prema tome, ne govori o utjecaju neke od klesarskih ili pisarskih škola, već jedino o plemenitoj krvi osoba koje počivaju pod njima. Jednako tako su i simbolične predstave na 6 stećcima birane prema rangu ličnosti. U prilog ovom stavu govore natpisi iz 14. stoljeća: Natpis Kataline Kotromanić, sestre bana Stjepana II, i njenog supruga župana Nikole (Neum, c.1349), Natpis Vladislava Nikolića, sina Kataline Kotromanić (Neum, iza 1363), Natpis župana Krnja (Trebinje, prva pol. 13. stoljeća), Natpis gosta Milutina (Foča, 1304-1318), Natpis Milata Pripčinića (tepčija Milat, 7 svjedok Tvrtkove povelje iz 1366). 4 Natpis popa Tĕhodraga pronađen je 2003. godine, a po nekim od svojih obilježja, posebno glagoljskoj formi slova za /e/ može se uvrstiti u isti red sa Humačkom pločom. 5 Podaci o broju natpisa datiraju iz 1990. godine i navedeni su prema autorici H. Kuni (2008:283). 6 To je u semiotičkom smislu uporedivo sa strogim kodovima odijevanja kakvi vladaju u hijerarhiziranim društvima. 7 Njegovi potomci, humski knez Vukašin Milatović i knez Grgur Milatović, pojavljuju se kao svjedoci u poveljama kralja Tvrtka, kralja Dabiše i kralja Ostoje. 58 Korpus za istraživanja i primjena novih metodoloških postupaka U pogledu prezentiranja ukupne epigrafske građe dosad je najznačajniji pothvat Marka Vege. Međutim, u njegovoj su kolekciji mnogi tekstovi neadekvatno predstavljeni, iako su prošli i kroz nekoliko revizija. Poseban problem predstavlja činjenica da se čitanjem tekstova nisu bavili filolozi, nego arheolozi, teolozi, historičari. Rezultati su stoga uglavnom deskriptivni. Vegin zbornik sadrži ukupno 325 natpisa. Manji dio tih natpisa predstavlja tekstualnu cjelinu od više klauza i svega ih je 30-ak pročitano s izvjesnošću. Filolozi su pak svoje stavove gradili na temelju jezičke građe koju su predstavili historičari, tako se dogodilo da su danas uvriježeni stavovi koji bi zapravo mogli biti zablude. Nekoliko pitanja ostalo je otvoreno i za nevelik broj od 30ak sa znatnim stepenom pouzdanosti pročitanih tekstova, ali bi se uz primjenu novih lingvističkih metoda – tekstne lingvistike, tekstološke analize – mogle dobiti potpunije i pouzdanije verzije čitanja. Ovom metodom može se ustanoviti prava razdioba teksta na manje tekstne jedinice i procijeniti njihov sadržaj prema jezičkim i historijskim okvirima, te uzajamni odnos dijelova i njihov odnos prema pretpostavljenim obrascima. Da se predoči važnost takvog postupka i novo svjetlo koje rezultati mogu baciti na dosadašnje stavove, može poslužiti tekstološki analiziran natpis Kulinove ploče. Naime, Kulinov natpis najvjerovatnije ne pominje gospoju banju, nego je u posljednjim dvjema klauzama dva puta izražen optativ. Crkva je građena u slavu uspješnog vojnog pohoda u Kučevskom zagorju, pa sintaksički paralelizam, kakav se u formalnom tipu jezika kratkog epigrafskog teksta mora očekivati, zapravo glasi: Bog daj banu Kulinu zdravje i banji voj slavi. Tekstolingvistički pristup polazi od toga da svaki tekst zahtijeva samo sebi primjerenu metodu, sadržava tekstualne zakonitosti samo njemu 8 svojstvene i neponovljive. Ova metoda osobito je korisna za analizu oštećenih ili nedovršenih zapisa gdje je potrebno rekonstuirati pojedine segmente teksta. Kod takve rekonstrukcije ovaj je pristup 8 Mateo Žagar, Kako je tkan tekst Bašćanske ploče, Matica hrvatska, Zagreb, 1997. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina djelomično formaliziran: granice tekstne analize nalaze se ondje gdje završavaju formalno uočljive veze među dijelovima teksta. Budući da epigrafski model teksta u formalnom smislu najčešće odgovara elementima povelje 9 napisane prema pravilima ars dictaminis, i budući da je tekst ritmički oblikovan, pri čemu je bitan red riječi i dikcija, kao i raspored klauza zasnovan na ritmičkoj izmjeni prozodijski istaknutih i neistaknutih slogova, rekonstrukcija nejasnih ili oštećenih smisaonih cjelina moguća je jedino uz uvažavanje tih tekstualnih zakonitosti. Kao polazište u ispitivanju jezika natpisa uzimaju se njihovi formalni obrasci za oblikovanje teksta, a posebno njihova ritmička struktura. Nastoje se dobiti potpunije i pouzdanije verzije čitanja i to tako što se pokušava ustanoviti prava podjela teksta na manje tekstne jedinice te procjenjuje njihov sadržaj prema jezičkim i historijskim okvirima, a promatra se i odnos manjih tekstualnih cjelina unutar jedne veće prema pretpostavljenim obrascima. U svrhu rekonstrukcije oštećenih natpisa sastavljen je i korpus natpisa u digitalnoj formi, a zatim njihov konkordancijski rječnik, a sastavljena je i konkordanca tekstova povelja koja omogućuje najraznovrsnija poređenja od najprostijih činjenica poput vlastitih imena do složenih leksičkosemantičkih i stilskih pojedinosti. Zasad se u korpusu za usporedbu nalaze i dijelovi Nikoljskog evanđelja (Ev. po Mateju i Ev. Marku), Psaltir i Biblijske pjesme iz Hvalovog zbornika, iako bi bilo neophodno da na raspolaganju bude i konkordanca cjelovitog Novog zavjeta bosanske redakcije. Provjera čitanja Kulinove ploče uspoređivanjem teksta s leksemama u navedenim korpusima omogućava postavljanje novih verzija interpretacije. U vezi sa imenom Vojislava može se konstatirati da se supruge spominju i na drugim dvjema najstarijim ktitorskim pločama: u Humcu i u Zenici (ploča Kulinovog velikog sudije Graděše), ali da li je to i ovdje moralo biti tako? Humačka ploča spominje suprugu ktitora imenom, Graděšina ne. Srednjovjekovni korpus otkriva – kada se u bosanskim poveljama spominje banica, obično se uz njeno ime koristi pridjev banja i imenica koja je izražava porodični odnos sa vladarem gospoja 10 ili mati. Samostalna leksema koja bi označavala žensku titulu – banica - pojavljuje se tek u vrijeme kada je Bosna kraljevina,11 a riječ je izvedena, najvjerovatnije, po ugledu na riječ kraljica. S druge strane, to što Daničić u svom rječniku starina tvrdi da jednina prema leksemi voji (=vojnici, vojska) vojinь nije potvrđena (1863:144, 145), može se uzeti kao argument protiv nove interpretacije. Međutim, ako uzmemo u obzir imena komponirana sa – vojь u drugom dijelu: Milivoj, Radivoj, mogli bismo rekonstruirati moguću korijensku riječ vojь što bi mogla značiti pohod, a od koje su izvedene druge riječi, kao npr. vojna (=rat), vojska. Sve to bi doprinijelo novoj, povezanoj interpretaciji Kulinovog natpisa koji od početka do kraja govori o vojnom pohodu u čiju slavu i od čijeg plijena se gradi crkva: сʜѫ цρκвъ Бɑɴъ κоyʌʜɴъ ʒʜдɑ єг[дɑ пʌ]ѣɴʜ κоyүєвъсκо ʒɑгоρʜє: ʜ ɴɑρєɴɑɴ оyгρом[ъ Бъıстъ]12 оy подъгоρѣ сʌѣпʜүʜщъ ʜ постɑвʜ своʜ оБρɑʒъ ɴɑдъ пρɑгомъ: Бъ дɑʜ Бɑɴоy κоyʌʜɴоy ʒдρɑвъє 13 ʜ Бɑɴʜ воʜ сʌɑвʜ Za sistematsku analizu tekstova stećaka neophodna je i paleografska analiza koja se ne bi bavila provenijencijom pisma, njegovom matricom ni pitanjem kojoj etničkoj skupini pismo kulturološki pripada, već svojom primarnom zadaćom – izoliranjem elemenata grafijskog sistema koji 10 Tako je Jelisaveta gospoja banja u povelji iz 1323, a Jelena je gospoja banja mati u povelji iz 1354. 11 Vojvoda Sandalj tako naziva svoju punicu – banicu Anicu. 12Narenati – osnovni glagol je renuti (kao npr. grnuti, porenuti, sl. porinuti), značenje mu je ‘natjerati’, ‘nagnati’ i trebao bi imati inf./prez. -nu-/-ne-: narenuti, narenem, ali se može naći velik broj primjera analoške tvorbe sa - a-ti/-am: narenati, narenam (npr. kod Kočića, Kumičića, Hranjeca, Budaka, Vitezovića). Riječ je o glagolu u kojem je došlo do rotacizma. Hvalov psaltir bilježi npr. Poženu vragy moe i postygnu e, i ne vazvraĉu se donьdyže iskonьčajutь se (17:39). Dopuna glagolu narenati je u obliku starog dativa množine koji bi u konstrukciji narenan Ugrom bistь označavao, možda, kome je na kraju tog pohoda Kulin natjeran prikloniti se, ili u čije (ne)prijateljsko okružje pristupiti. Slova ρ su identičnog oblika u riječima narenan i Ugro(mь). 13 U korpusu povelja umjesto ovoga nalazi se glagol proslav9 Ovdje mislim na kompozicione dijelove: invocatio diviiti. U poveljama Tvrtka II kaže se da Bog proslavi kraljeve na, intitulatio, naratio, sanctio, potpis pisara/ naručioca/ roditelje i praroditelje nad svim carevima zemaljskim (18. 8. ožalošćenog. 1421. i 3. 9. 1444). Slovo Gorčina, 34, 2012. 59 Slovo Gorčina omogućavaju dataciju onih spomenika na kojima stoje imena nepoznata historiografiji. Činjenica da do danas nije izrađena tablica slovnih korespondencija uveliko otežava obradu i prezentaciju novih pronađenih natpisa. Bosanskohumski kameni natpisi pisani su ustavnom formom pisma, ali sa snažnim utjecajem onodobne kancelarijske minuskule i stoga slova ( /b/, /d/, /k/, /n/, /v/) na natpisima iz 15. i 16. stoljeća imaju minuskulni oblik. Slovo za /č/ u natpisima iz 15. stoljeća također često 14 ima račvasti minuskulni oblik, a jedna od njegovih specifično bosanskih formi ima i vodoravnu prečkicu (Natpis Vlatka Vlađevića, početak 15. stoljeća; Natpis velikoga bosanskoga kneza Radoja, 1420). Ćiriličko pismo stećaka svoje originalne 15 slovne oblike vuče iz bosanske minuskule, pa se upravo po tom obilježju i određuje kao verzija zapadne ćirilice. Pojednostavljenu formu pisma prati i pojednostavljen jezik. Jednostavnost u jezičkom smislu podrazumijeva slobodniji odnos prema unošenju crta živoga govora u izraz čija je osnova staroslavenska. Nekada se na izraz ovih natpisa gledalo kao na jednu od formi vernakulara, pisalo se čak i o dvama književnim jezicima u bosanskom srednjovjekovlju – jednom koji je redakcija staroslavenskog i jednom koji je zasnovan na narodnom govoru. Međutim, savremeni pogled na srednjovjekovni pisani izraz kreće od stajališta da „ukoliko postoji jedan tip književnoga jezika rezerviran za djela s književnim predznakom i atributom, mora svaki pisar, pa i tvorac epigrafskoga teksta, 16 voditi računa o pravilima toga jezika“. Bosanska redakcija staroslavenskog jezika otvorenija je utjecaju živoga govora nego srpska i hrvatska i ta osobina čini je prepoznatljivom u 17 krugu južnoslavenskih redakcija. Ikavizam je osnovno i obilježje prestižnog narječja koje je zračilo iz dominantnog kulturnog centra vršeći utjecaj na druga, udaljena neikavska kulturna središta. Leksičke ikavizme nalazimo i u Boljunima, Radimlji, Opličićima, pa se može reći da “izrazita ikavska jezična obilježja i jednostavna grafija povezuju dosad objavljene natpise sa bosanskim rukopisima tog doba i diplomatskom 18 građom“. Vremenom, kako vlastela zadobiva sve više moći, u hercegovačkim natpisima prevladavaju jekavizmi i to kao specifičan znak samovlašća. Ali i pored toga, čak i tim u jekavskim krajevima, ikavski manir ostat će sačuvan u leksičkim ikavizmima (siče, bilig) sve do propasti države, a posebno u dijelovima teksta koji su obavezani epigrafskom formulom. Jedna od proizvoljnih ocjena izraženih u dosadašnjim prikazima, koja se mora podvrgnuti kritičkom preispitivanju, je teza o neobrazovanosti pisara i nepismenosti klesara. Podaci na stećcima proturječni su takvim stavovima, jer tvorac epigrafskog teksta čak može biti isti onaj koji piše povelje. Epitaf Ozrisala Kopijevića pisao Radoje 19 Milosalić, dijak kneza Pavla Radinovića. Njegova učenost prepoznaje se u njegovoj koncepciji inicijalnog dijela teksta gdje 20 se pokušao izraziti u kompliciranoj formi supina: вɑ ʜмє Божʜє ɑ сє ʌєжʜ оʒρʜɴь κопʜєвʜћь жƔпɑɴь κɴєʒɑ пɑвʌɑ сє пʜсɑ дʜѣκь мʜʌосɑʌʜћь ρɑдоє ʜћь смρьтʜ поʜсκɑχь ɴɑвʜдѣɴь κρɑʌєвсв[ɑ] Босɑɴсκогɑ ʜ госпоцтвɑ сρьБьсκогɑ ʒɑ могɑ гɴɑ 18 Raukar 1973:121 19 Pisar povelje od 25. 3. 1397. 20Dijak Radoje Milosalić preinačio je osnovnu supin- 14 Raukar 1973:121. 15Termin bosanska minuskula uveo je i opisao Gregor Čremošnik (1950:188). 16 Gabrić-Bagarić 2005:113. 17 Tako npr. Štefanić pretpostavlja bosansku provenijenciju Splitskog odlomka glagoljskog misala između ostaloga i zato što je ikavizam u njemu premašio okvire koje je za čakavsko narječje postavio Jakubinski, te se ne može objasniti u krugu hrvatskoglagoljske zapadne škole, jer mu ondje nema analogije (1957:89). 60 sku konstrukciju pojdoh smrti iskat’ u ić’ smrti poiskah. Dosadašnja čitanja ovog teksta, osim što sadrže ozbiljnu grešku – oderaše umjesto istjeraše, nisu pridonosila razumijevanju njegova sadržaja. Zapravo se na ovom natpisu čita: Va ime Božije. A se leži Ozrin Kopijević, župan kneza Pavla. Se pisa dijak Milosalić Radoje. Ić smrti poiskah. Navidjen kraljevstva bosanskoga i gospoctva srpskoga, za moga gospodina službu, bodoše me i sjekoše me i ‿istjeraše. I toj smrti ne dopadoh. I umrih na roštstvo Hristovo i gospodin me vojevoda okrili i ukopa i pob(il)ježi. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina сʌƔжБƔ Бодошє мє ʜ сѣκошє мє ʜ‿ʜстѣρɑшє ritualnog ophoda oko ova dva stećka i to u vidu s-spirale. Pridržavajući se filoloških datosti (lingvističʜ тоʜ смρьтʜ ɴє допɑдоχь kih, paleografskih i sadržajnih kriterija) možemo ʜ Ɣмρʜχь ɴɑ ρощство χρʜство postići nezanemariv napredak u razumijevanju ʜ гɴ мє воєводɑ ωκρʜʌʜ ʜ Ɣκопɑ ʜ teksta. Stoga bi lingvistička obrada cijeloga korpuпоБ[ʜʌ]ѣжʜ sa pomogla književnim i kulturnim historičarima Manir naopakog bilježenja teksta koji se da bolje shvate, a zatim i vrednuju pojedine epitafe pojavljuje na nekoliko stećaka pogrešno je pro- i bosansku epigrafiku u cjelini. cijenjen u dosadašnjim naučnim prikazima kao odraz nepismenosti klesara, za kojega se obično Literatura: 1. Čremošnik, Gregor (1950) Bosanske i smatra da je zapravo precrtavao tekst sa prijedhumske povelje srednjeg vijeka, Glasnik loška. Barem jedan od tekstova napisan u maniru Zemaljskog muzeja (nova serija) Spieglscrift-a – Epitaf Vlatka Vlađevića ne govo2. Daničić, Đura (1863) Rječnik iz književnih ri u prilog takvom tumačenju. Analizom slovnih starina srpskih, Biograd oblika i duktusa jednostavno se da uočiti da je 3. Gabrić-Bagarić, Darija (2004) Primjeri tekst tog natpisa klesao isti klesar koji je uklesao 21 bosanskohercegovačke pismenosti i knjitekst na stećku Vlađevićevog vojvode Miotoša, ževnosti od 11. do 19. stoljeća, HKD Naa natpis kaže da vojvoda leži kod nogu svoga predak, Zagreb gospodina Vlatka. Tekst oba stećka može se čitati 4. Gabrić-Bagarić, Darija (2005) „Crkvenosamo ako se tri puta obiđe oko njih, s tim što se slavensko i narodno u bosanskohercegokod Miotoša mora kretati u smjeru suprotnom od vačkim epigrafskim spomenicima od 12. kazaljke sata, a kod Vlađevića u smjeru kazaljke. do 18. stoljeća“, Drugi Hercigonjin zbornik, Smjer obilaženja Vlađevićevog stećka zahtijevao je ur. Stjepan Damjanović, Hrvatska sveučipisanje s desna na lijevo, pa je pisar okrenuo tekst lišna naklada, Zagreb i slova kao u ogledalu. Tekstovi oba stećka smisa5. Kuna, Herta (2008) Srednjovjekovna boono su povezani: na Vlađevićevom se spominje sanska književnost, Forum Bosnae, 45/08 Miotoš, na Miotoševom Vlađević, a prijelaz od 6. Kuna, Herta (1973) „Bosanski rukopisni prvoga ka drugom 22čak je i označen dvostrukim kodeksi u svjetlu južnoslavenskih redakcipominjanjem Boga. Dakle, tekst napisan kao u ja staroslavenskog jezika“, Radovi sa simogledalu najvjerovatnije ima za cilj usmjeravanje pozija Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Izdanja Muzeja Zenice, sv. 3 21 To se naročito izražajno ogleda u oblicima slovā za ot, d i 7. Lomagistro, Barbara (2004) „Paleograč. fia e ideologia“, Studii Slavistici – Rivista 22Epitaf Vlatka Vlađevića završava riječima koji ukopa Vlatka, pomenu Boga, a odmah zatim, dok se nalazimo dell’Associazione Italiana Slavisti, 2004/1 između dviju užih stranica stećaka koji se nalaze jedan 8. Nakaš, Lejla (2011) Konkordancijski rječispod drugog, okretanjem prema niže postavljenom nik ćirilskih povelja srednjovjekovne Bosne, stećku počinjemo čitati tekst epitafa vojvode Miotoša Va Društvo za proučavanje srednjovjekovne ime Oca i Sina i svetoga Duha i krećemo se za tekstom, bosanske historije, Posebna izdanja, knjisada u suprotnom smjeru nego kod čitanja prethodnog. Zapravo, dva epitafa imaju tekstualni spoj na tom mjestu ga X, Rječnici, svezak 1, dostupno na www. (koji ukopa Vlatka pomenu Boga: Va ime Oca i Sina i svestanak.org toga Duha), a to je ujedno mjesto na kojem se smjer kre9. Palameta, Miroslav (2003) „Strukturalni tanja mijenja tvoreći s-spiralu – mjesto gdje smo završili elementi u epigrafici sa stećaka“, Motrišta obilazak tri kruga čitajući tekst napisan s desna na lijevo, 23/2003,100. a počinjemo obilaziti sljedeća tri kruga čitajući tekst napisan s lijeva na desno. Izvorni položaj dvaju stećaka 10. Raukar, Tomislav (1973) „O problemu borekonstruiran je ovdje prema Truhelkinom izvještaju sančice u našoj historiografiji“, Radovi sa iz 1889, jer ja za Vlađevićev stećak zabilježio da mu je simpozija stranica bez teksta bila izložena sjeveru. Slovo Gorčina, 34, 2012. 61 Slovo Gorčina 11. Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, izdanja Muzeja Zenice, sv. 3, 103-144 12. Tandarić, Josip (1981) „Tekstološka istraživanja hrvatskoglagoljskih liturgijskih spomenika“, Međunarodni znanstveni skup Tekstologija srednjovekovnih južnoslovenskih književnosti 1413.16. novembra 1977, urednik Dimitrije Bogdanović, SANU, Naučni skupovi, knj. X, Odjeljenje jezika i književnosti, knj. 2, Beograd 1981, 129-135. 14. Šimić, Marinka i dr. (2007) „Pop Tje- hodrag i njegov natpis“, Povijesni prilozi, 33, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 8-32 15. Štefanić, Vjekoslav (1957) „Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije“, Slovo 6-8, Zagreb, 54-133 16. Truhelka, Ćiro (1889) „Vlađevina i natpisi njezini“, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1889 I, 72-77. 17.Vego, Marko (1962-) Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I-IV, Sarajevo Tekstovi epitafa gospodina Vlatka Vlađevića i njegova vojvode Miotoša 62 Slovo Gorčina, 34, 2012. KULTURNA BAŠTINA Mehmedalija Mak Dizdar Stari bosanski tekstovi (Predgovor iz knjige Antologija starih bosanskih tekstova) alazeći se u položaju krajnje zemlje istoka N izložene prema zapadu i krajnje zemlje zapada okrenute ka istoku, Bosna je oduvijek bila raskrsnica raznih interesa i razmeđe raznovrsnih uticaja. Takva njena situacija odrazila se i u njenoj pismenosti, književnosti i umjetnosti. U koje vrijeme prije dvanaestog vijeka počinje književni rad u ovoj zemlji, i kakve je prirode bio, teško je danas utvrditi. Pretpostavlja se da je uporedo sa grčkim i latinskim pismom poslije pokrštavanje domaćeg stanovništva počeo prodor i slavenske pismenosti, polagano rasprostiranje književnosti u ćirilometodskom duhu, a možda i razvijanje vlastite književnosti u takvoj tradiciji. Po oskudnim spomenicima koji su sačuvani do danas poslije viševjekovnog njihovog uništenja potvrđeno je prisustvo četiri pisma kojim su se služili stanovnici bosanskohumskog područja: grčkog, latinskog, glagoljice i ćirilice. Vjerovatno su prva dva pisma počela osvajati pozicije veoma rano, a njihov prodor i egzistencija zavisli su od dominacije jedne ili druge crkve, istočne ili zapadne. Grčko pismo ostavilo je više tragova u Humu, a latinica u Bosni. Iako prisutni sve do XV vijeka, tragovi grčkog pisma mnogo su oskudniji od latinice. Latinski natpisi evidentirani su u periodu bosanskog srednjeg vijeka na nekim crkvenim građevinama, na novcima i pečatima bosanskih vladara, na nadgrobnim pločama kraljeva, itd. Humski kneževi u XII stoljeću, a bosanski banovi i kraljevi u XIV i XV, imali su posebne latinske kancelarije osposobljene za vođenje diplomatske prepiske sa zapadnim zemljama i primorskim gradovima. Sa slavenskom službom u crkvi prodire i slavensko pismo, glagoljica i ćirilica, a latinica se upotrebljava samo s vremena na vrijeme i u specijalnim slučajevima (v. P. Anđelić, Kulturna istorija BiH, Sarajevo 1966). V. Jagić je iznio mišljenje da je jedan od najstarijih i najvažnijih glagoljskih spomenika uopće, Marijansko evanđelje, nastao na jugozapadu naše zemlje. Ako ovaj crkveni rukopis, napisan oblom glagoljicom i nije kasnije od većine stručnjaka pri- Slovo Gorčina, 34, 2012. hvaćen kao bosanski, dva rukopisa u fragmentima iz XII vijeka, Grškovićev odlomak i Mihanovićev odlomak, rječiti su i umnogome neosporni svjedoci glagoljske pismenosti i crkvene književnosti na području Bosne, odnosno Huma. Ovi spomenici pisani su poluoblom glagoljicom, koja je na prelazu iz oble, istočne, u uglatu, zapdnu glagoljicu te je zbog njene osobenosti u posljednje vrijeme nazivaju i bosanskom glagoljicom. U starije glagoljske rukopise srpskohrvatske recenzije, koji bi pripadali po svojim jezičkim i paleografskim osobinama ovoj bosanskoj grupi, pribrojan je nedavno još jedan rukopis, Splitski odlomak. Po pismu bi ovaj spomenik pripadao XII stoljeću, a po nekim jezičnim elementima novijeg narodnog govora spadao bi u početak XIII vijeka. Vjerovatno je i prije i poslije Splitskog odlomka bilo i više i raznovrsnijih crkvenih spomenika u glagoljskom pismu, ali danas nema nikakvih neposrednih dokaza kojim bi se ova pretpostavka mogla utvrditi. Štaviše, Splitskim odlomkom prekida se lanac glagoljskih rukopisa za duži period. Dokaz da glagoljska književnost ovog područja ipak nije presahla nalazimo u nekim ćirilskom rukopisima s kraja XIV i iz prve polovine XV vijeka, na čijim marginama su bosanski dijaci zapisivali glagoljske glose (u rukopisu Apostola Srpske akademije nauka u Beogradu, u rukopisu Čajničkog evanđelja i u Zborniku krstijanina Radosava, koji se danas nalazi u Vatikanu), a još veća potvrda za to je u Hrvojevom misalu, koji je između 1403. i 1415. za velikog vovjvodu bosanskog i hercega splitskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, pisao dijak Butko. Da je glagoljsko pismo bilo u upotrebi u crkvi i van nje, dokazuju juš i epigrafi na nekoliko sačuvanih lapidarnih spomenika (natpis u crkvi u Kijevcima kod Prijedora iz XI – XII vijeka, izvjesni simboli u obliku glagoljskih slova na Kulinovoj ploči s kraja XII ili početka XIII viejka, zapis u kamenu iz okoline Banjaluke XV vijeka, a na Humačkoj ploči kod Ljubuškog s kraja X ili početka XI vijeka primjetni su u ćiriličkom tekstu glagoljski uticaji). Ako se 65 Slovo Gorčina još podsjetimo kako je već davno utvrđeno da su skoro svi ćirilički spomenici, počevši od Miroslavljevog evanđelja, prepisivani sa glagoljskih predložaka, onda ćemo prihvatiti kao sigurnu činjenicu da se tokom čitavog srednjeg vijeka u bosanskoj pismenosti i književnosti njegovala i čuvala glagoljska tradicija, kao vrlo cijenjena duhovna i kulturna baština. Glagoljica je najvjerovatnije ostala u upotrebi kao crkveno pismo u krilu Crkve bosanske. Kada je padom Bosne propala i ova crkvena organizacija, iz upotrebe je nestalo i glagoljsko pismo. Upotreba ćiriličkog pisma bila je mnogostranija i rasprostranjenija. Zato je i broj spomenika ćiriličke pismenosti i nkiževnosti veći i raznovrsniji, mada je golem broj rukopisa uništen u viševjekovnom procjepu između neprijateljskih crkava, između zapadne i istočne, te stalnih, neprestanih mađarskih invazija i kasnijih stogodišnjih turskih pohoda i viševjekovne okupacije. Da je ćirilica ovdje u upotrebi nedugo iza njenog prodiranja u većinu južnoslavenskih zemalja, svjedoči natpis na Humačkoj ploči u Hercegovini, iz kraja X ili početka XI vijeka, nadgrobni i ktitorski epigrafi iz Travunije i srednje Bosne i Miroslavljevo evanđelje, nastali od sredine do kraja XII vijeka. Sudeći po rezultatima najnovijih paleografskih i lingvističkih istraživanja ćirilicu su u Bosnu donijeli Makednoci, neposredno ili posredstvom i uticajem Zete. Ćirilički bosanski spomenici mogu se po svojoj namjeni i izradi podijeliti u nekoliko osnovnih grupa. Na prvom mjestu su svakako crkveni rukopisi pisani staroslavenskim jezikom srpskohrvatske recenzije sa elementima živog narodnog govora, a uz njih valja vezati i nekanonske tekstove: apokrife, molitve i sruge slične tvorevine koje spadaju u staru duhovnu književnost. Zatim bi došli tekstovi vezani svojom sadržinom za vjerski i kulturni život i vjerovanje srednjovjekovnog čovjeka Bosne, dati u obliku zapisa na marginama rukopisa i natpisa na građevinama i stećcima. Povelje i pisma predstavljaju značajno blago diplomatske pismenosti ove zemlje, naročito zato što je njegovala autohtone crte i nije prezirala narodni jezik. Ogromna većina duhovnih tekstova, kako kanonskih tako i apokrifnih, dobar dio zapisa i natpisa, a pogotovo povelja i pisama predstavljaju veliku vrijednost kao spomenici jezika, pismenosti, opće kulture i historije, a poneki od njih izdvajaju se i nameću i savre66 menom čitaocu kao primjeri poetskog nadahnuća i književnog kvaliteta. Na kraju bi došla lijepa književnost. Njeni tragovi i uticaji su dosta blijedi, ali ipak živi i evidentni. Na žalost, kao i u ostalim južnoslavenskim književnostima toga doba, takva literatura, koja se njeguje naročito na dvoru vladalaca i oblasnih gospodara, neoriginalna je, prevodilačka, a u najboljem slučaju prerađivačka. Crkvene knjige sadrže skoro isključivo prevode Novog zavjeta, u kome istaknuto mjeto imaju evanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipsa i izvjestan broj apokrifnih tekstova. To su u stvari prepisi ranijih prevoda sa glagoljskih predložaka, sa značajnim elementima daleke starine u pravopisu i jeziku, ali i sa karakterističnim prodorom živog narodn og govora po kome se i prepoznalo njihovo jezično i geografsko porijeklo. Najstariji ćirski rukopis crkvenog karaktera, Miroslavljevo evanđelje, pisano je negdje u Humu, za kneza Miroslava, ali ima i mišljenja da je ovaj prekrasno opremljeni rukopis nastao možda na dvoru Kulina bana, koji je po svojoj sestri srodnik Miro- Stećak Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina slavljev. Kulin ban je oko sebe okupljao neke značajne umjetnike i poznavaoce knjige (kao što su braća Matija i Aristodije iz Zadra, progonjeni kao heretici). Trinaesto stoljeće poznato je ovdje kao vijek križarskih pohoda i lomača, pa nam je iz tog doba ostalo samo nekoliko povelja i jedan crkveni rukopis, Gligorović – Gilferdingovi odlomci, koje se sastoji iz šest listova teksta iz evanđelja. Kada je dvadesetih godina XIV stoljeća Crkva bosanska, poslije vjekovnog i nemilosrdnog progona, ponovo stala na svoje noge, počela je da jača književna djelatnost. Iz tog vremena sačuvana su dva rukopisa koja u mnogome nastavljaju tradiciju ranijih glagoljskih knjiga i Miroslavljevog evanđelja. Prvi je Evađelje Manojla Grka (ili Mostarsko evanđelje), a drugi Evanđelje Divoša Tihoradića, nazvano po njegovom vlasniku, krupnom feudalcu iz Završja i pristavu na dvoru Stjepana II Kotromanića. U drugoj polovini XIV do prvih godina XV stoljeća nastali su sljedeći manuskripti crkvene književnosti: Četverojevanđelje iz Dovolje, Gilferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (ili Kopitarevo evanđelje), Nikoljsko evanđelje, Odlomak lenjingradskog apostola, Vrutoški rukopis (ili Grujićevo evanđelje), Daničićevo evanđelje (ili Drugo beogradsko evanđelje), Rukopis Krstijanina Hvala, Čajničko evanđelje, Aprakos kneza Lobanova i Evanđelje krstijanina Tvrtka Pripkovića. U prvoj polovini XV do sredine istog stoljeća napisane su u raznim krajevima Bosne i Huma nove knjige duhovne sadržine, poznate danas pod ovim naslovima: Treće beogradsko evanđelje, Mostarski listovi (ili Belićevi odlomci bosanskog evanđelja, odnosno Drugo mostarsko evanđelje), Mletački zbornik (ili Marčijanski rukopis iz Venecije), Odlomci iz Montepardonea, Beogradski apostol, Zbronik krstijanina Radosava i Početije svijeta (ili Plovdivski rukopis). Donedavno se smatralo da je broj bosanskih rukopisa crkvene književnosti toliko oskudan da je nemogućno na osnovu njih napraviti bilo kakve ozbiljnije tekstološke ili umjetničke sinteze. Pogotovo poslije prvog i drugog svjetskog rata, vremena u kome su nestala ili izgorjela čak tri bosanska rukopisa u Narodnoj bibiloteci u Beogradu (Nikoljsko evanđelje, Daničićevo evanđelje i Treće beogradsko evanđelje). Međutim, broj bosanskih medijevalnih rukopisa iznenada se, posljednjih godina, počeo povećavati, zahvaljujući novim naučnim istraživaSlovo Gorčina, 34, 2012. njima, tako da bi se danas već moglo prići studioznom proučavanju ovih rukopisa, iz više važnih aspekata. Prvi seriozni pregled djela crkvene književnosti bosanskog i humskog područja crkvenoslavenskog jezika i srpskohrvatske recenzije dao je Vladimir Vrana (Književna nastojanja u srednjovječnoj Bosni, Napretkova „Povijest hrvatskih zemalja“, Sarajevo 1942). Njegov popis dopunio je A. Solovjev, dodajući Vrutoški rukopis, poznat u nauci i kao Grujićevo evanđelje (Vjersko učenje Bosanski crkve, Zagreb 1948). Na Kopitarevo bosansko evanđelje upozorio je Svetozar Radojičić, vraćajući ga iz zaborava (Stare srpske minijature, Beograd 1950). Na Mletački zbornik i Odlomke iz Montepardona ukazao je Jaroslav Šidak (Problem bogumilstva v Bosni, Zlodovinski časopos 1-4, Ljubljana 1955), a na Evanđelje Divoša Tihoradića J. Đurić i R. Ivanišević (Jevanđelje Dvoša Tihoradića, Zbornik Vizantološkog instituta, br. 7, Beograd 1961). U najnovije vrijeme pronađen je štaviše i jedan novi glagoljski književni spomenik, pisan poluoblom bosanskom glagoljicom Splitski odlomak – o njemu je opširno i studiozno posao Vjekoslav Štefanić (Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije, Slovo br. 7-8, Zagren 1957), čime je, kao što smo i ranije spomenuli, i baština glagoljsko književnosti iznenada obogaćena. Bosanski crkveni književni spomenici, kako glagoljski tako i ćirilički, pisani su na pergamentu, a pokasno, krajem XIV i početkom XV vijeka, ulazi u u potrebu hartija za pisanje knjiga. Na papiru su pisani sljedeći manuskripti: Četveroevanđelje i Dobolje, Mostarski listovi, Beogradski apostol i Zbornik krstijanina Radosava, u svemu dakle četiri rukopisa, nastala, u vrijeme kada je papir ušao u upotrebu i u kraljevsku dvorsku kancelariju u Sutjesci, Bobovcu i Jajcu. Samo jedan fragment jedne crkvene knjige iz vremena bosanskoi samostalnosti čuva se danas u samoj Bosni – Čajničko evanđelje. Ostali rukopisi dospijeli su tokom vijekova na razne načine u razne krajeve svijeta. Tako su mnogi stigli u biblioteke i muzeje Lenjingrada i Moskve, četiri u Italiju (u Vatikan, Veneciju i Montepardone), po jedan je u Carigradu, u Turskoj, u Plovdivu, u Bugarskoj, a relativno mali broj nalazi se u jugoslavenskim bibliotekama i manastirima. Kao što smo ranije napomenuli, tri duhovne knjige bosanskog porije67 Slovo Gorčina kla stradale su prilikom požara od bombardiranja Narodne biblioteke u Beogradu, a Srećkovićevo evanđelje je negdje zagubljeno. Novija traganja u zemlji i inostranstvu bila si dosta uspješna u otkrivanju nepoznatih bosanskih rukopisa. Zato postoji opravdana nada da će se naići i na nove primjerke, naročito u bibliotekama Sovjetskog Saveza, Bugarske i Italije, a posebno istraživanjem starih rukopisa u manastirima,u krajevima gdje je zabilježena jaka emigracija Bosanaca poslije propasti bosanski države. Zahvaljujući Vl. Mošinu i J. Šidaku koji su nedavno boravili u Lenjingradu u cilju identifikacije i obrade starih bosanskih rukopisa, sada znamo za još neke spomenike bosanske crkvene književnosti. Mošin je upozorio na Odlomak lenjngradskog apostola (K datirovke rukopisej iz sobranija A. F. Gilferdinga GPB, Trudi Otdela drevnorusskoj literaturi Instituta russkoj literaturi XV, 1958) i Evanđelje iz Dovolje (Paleografski album na južnoslavovenskoto kirilsko pismo, Skopje 1966), a Šidak na Aprakos kneza Lobanova (Bosanski rukopisi u Gospodarsrtvenoj publičkoj biblioteci u Lenjingradu, Slovo 17. Zagreb 1967). Prije deset godina u svim raspravama govorilo se o broju od blizu dvadesetak bosanskih medijevalnih rukopisa, a danas, poslije prvih sistematičnijih iztraživačkih pothvata, već znamo za skoro tridesetak manuskripta te vrste. Razlika, zaista, ohrabruje! Bosanske duhovne knjige objavili su ponajviše stručnjaci – filolozi, proučavajući u njima prvenstveno pravopisne i dijaktološke osobine, ne ulazeći mnogo u analizu i ocjenu sadržaja objavljenih tekstova. Njima pripada zasluga u otkrivanju porijekla pojedinih manusripta. U posljednje doba posvećuju im sve veću brigu historičari koji proučavaju problem Crkve bosanske, u nastojanju da na primjerima potvrde ili pobiju mišljenje o heretičkom učenju bosanskih patarena (neomanihejskom, bogumilskom, odnosno o dualističkom učenju što je u raznim krajevima i raznim periodima dobijalo i razno imenovanje). Tako je A. Solovjev kao rukopise sa bogumilskom crtom označio sljedeće knjige i odlomke: Daničićevo i Nikoljsko evanđelje, Srećkovićevo i Grujićevo evanđelje, Batalov fragment, Hvalov zbornik i Zbornik krstijanina Radosava, napominjući da mnogi rukopisi nisu još proučeni detaljnije te bi njihova analiza dala još značajnije rezultate u pogledu ideološkog sta68 va njihovih autora (Vjersko učenje Bosanski crkve, JAZU Zagreb 1948). Đ. Sn. Radojičić, na osnovu najnovijih istraživanja, pribraja ovim njigama kao bogumilske: Divoševo evanđelje, Mletački zbornik, Kopitarevo evanđelje i Početije svijeta iz Plovdivske biblioteke, sa ogradom za posljednji rukopis: „Svakako je iz Bosne, ali je veliko pitanje da li je bogumilskog postajanja.“ (Jugoslovenski ćirilićki rukopisi, Život br. 1-2, Sarajevo 1967). Na osnovu jedne glose pisara, J. Šidak je nedavno došao do zaključka da Evanđelje Tvrtka Pripkovića pripada također Crkvi bosanskoj (v. cit. čl). Uz mišljenje Jordana Ivanova, izvrsnog poznavaoca slavenske srednjovjekovne književnosti, o bosanskom porijelu apokrifne i heretične apokalipse, poznate u nauci kao Bečka tajna knjiga, sačuvane na la tinskom jeziku XII vijeka, pristao je Solovjev i neki drugi naši historičari, čime je još više obogaćen ne samo broj knjiga nego i značaj stare bosansko književnosti. Bečka tajna knjiga i Početije svijeta, prvorazredne su karike u lancu jedne literature čiji su dijelovi iskidani i uništeni, ali po njima i po izvjesnim tragovima ostavljenim u glosama na marginama pravovjernih kodeksa i usmenoj književnosti možemo da naslutiom elemente jedne dualističke kosmogonije u čijem vjerskom, odnosno ideološkom znaku je živio bosanski čovjek srednjeg vijeka. Heretička Tajna knjiga (latinski prevod nalazi se u bečkoj Nacionalnoj biblioteci) nastala je u vrijeme snažnog prodora ćirilice i neomanihejskih učenja, koji je dolazio u isto vrijeme možda i kao dva vida iste pojave. To je jedna od onih heretičkih knjiga o kojima s gnušanjem govore inkvizitori zapadne crkve, odnosno knjiga načastiva, koju anatemišu sinodici istočne crkve. Poslije objuracije na Bilinom polju kod Zenice, na kome su se bosanski krstijani i krstijanice odbranili od optužbi Rima, a Kulin ban vješto spriječio mogućnost da mađarski križari, krstom, ognjem i mačem, urazume optužene bosanske žitelje, bosanski patareni prilagođavaju se svom novom položaju i svoje učenje, kao i njihovi istomišljenici od Carigrada do Provanse, kamufliraju pravovjernim, ortodoksnim simbolima. Ne usuđuju se više da prepisuju zabranjene knjige i vrlo su marljivi u prepisivanju i promicanju kanonskih knjiga, uglavnom knjiga Novog zavjeta, u kojima počasno mjesto zauzimaju tekstovi Ivana Bogoslova, autora jednog od evanđeSlovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina lja i Apokalipse. Ovi biblijski tekstovi, zajedno sa djelima apostolskim i poslanicama, bili su glavna i svakodnevna lektira patarena i vjernika njihove crkve. Njima možemo pridružiti jedan broj apokrifa, zabilježen u nekim rukopisima, kao što su Hvalov zbornik i Mletački zbornik, Početije svijeta (koje nekim stavovima asocira na dalekog svog pretka – Tajnu knjigu), Povijest o Abagaru (apokrif prenesen u bosanski katoličku književnost i zasvjedočen kasnije u Bugarskoj, objavljen u Veneciji kao prva štampana knjiga namijenjena Bugarima). Sadržine, simbole i vjerovanja zapažena u apokrifima pronaći ćemo ponovno u zapisima, koji su se kao ljekaruše i talismani održavali i kasnije, kroz vijekove, marljivo prepisivani bosanskom ćirilicom. Takav jedan zapis pod naslovom Molitva ot treska iz druge polovine petnaestog vijeka, nastao u okolini Foče, sačuvan je do danas, a značajan je naročito kao indikator koji nas može uputiti u karakter jedne vrste književnosti svog doba, nestale u tami vjekova, a sačuvane samo u narodnoj književnosti. Poseban način mišljenja, sa izvjesnim heretičkim elementima u odnosu na učenje pravovjernih crkava, zacrtanim slovom i duhom Tajne knjige, došao je do izražaja u tumačenju kanonskih tekstova. Ta tumačenja su vršena, iz opreza zbog svakodnevnih opasnosti od inkvizitorske intervencije, usmenim putem, ali se poneki komentator nije mogao suzdržati a da na marginamane zabilježi poneki zapis koji nam može pomoći da odgonetnemo suštinu patarenskih komentara. Ona se sastojala od dva osnovna elementa: razbijanja i kritke izvjesnih dogmi kao i protesta protiv svemoći vladajućih crkava i države. U tom pogledu najinteresantnije su glose iz Srećkovićevog evanđelja, koje spadaju u posebnu podvrstu srednjovjekovne duhovne književnosti, poznate pod imenom Razumnik (ili Pitanja i odgovori) u starim slavenskim književnostima, a na zapadu kao Lucidarius (Prosvjetitelj). Za razliku od ovih glosa koje imaju apokrifni karakter, bosanske glose iz navedenog rukopisa umnogome forsiraju heretička, bogumilska shvatanja. Po ovom patarenskom glosatoru, koji misli u duhu principa dualističkog pogleda na svijet, čovječje su duše anđeli zavedeni od Sotone kao božjeg suparnika. Te duše su zarobljene u materijalnom svijetu, u ljudskom tijelu, a mogu se spasiti samo milošću božjom, a ne euharistijom. Stari zavjet je vjera JidiSlovo Gorčina, 34, 2012. na. Krštavanje vodom ne može pomoći ljudskom rodu, a Ivan Krstitelj nije svetac nego vodonosac, te je ispravno i korisno samo duhovno krštenje, o kome poučavaju svaki dan vjernike dvanaest apostola, što se može odnositi na na dvanaest starješina Crkve bosanske. Zapadne crkva je prema ovoj interpretaciji Sotonina crkva, koji služi gospodaru vijeka, knezu vijeka (ovog svijeta). Glosator iz Grujićevog evanđelja (Vrutoškog rukopisa) govori u svojim zapisima o istočnoj crkvi kao podmitljivoj, jer se njene starješine postavljaju na visoke položaje pomoću mita (srebrom i zlatom). U drugoj glosi u istom rukopisu dijak upućuje prekor svom starješini „prepodobnejšem Ratku“, nazivajući sebe „gladnim siromahom“. Možda se prvim zapisom aludira i na samu bosanski crkvu, koja je u novije doba uživala status državne crkve, i na Ratka, kao jednog od njenih starješina što su se počeli bogatiti služeći interesima države i nekih moćnih njenih predstavnika, dok je nasuprot tome stanje dijaka, koji se nalazi na tako nezavidnom položaju da mora čak i da gladuje, mada vrši dobro i pošteno svoju dužnost, teško i nesigurno. Učenje Crkve bosanske, izraženo u glosama na marginama izvjesnih bosanskih rukopisa do kraja je rasvijetljeno rukopisima iz knjiga katoličke crkve, nastalim iz potrebe za pobijanjem „manihejskih zabluda“, kojim je kao idejnom kugom bila zaražena Bosna. Najvažniji među njima je spis iz XIII vijeka, poznat pod naslovom Važni momenti i primjeri uzeti iz rasprave između katolika – Rimljanina i bosanskog patarena (vid F. Rački, Prilozi za povjest bosanskih patarena, Starine I, Zagreb 1869). Ranije smo naveli jedan slučaj koji govori o stanju pisaca, pisara – dijaka. O odnosima dijaka i feudalaca govori i glosa jednog od prvih pisaca u XII stoljeću, dijaka Grigorija, koautora Miroslavljevog evanđelja. U njoj „grešni Grigorije“ zamjera svome knezu, gospodaru Huma, što ga ne štiti, ma da bi za težak i kvalitetan rad koji za njega obavlje morao to da čini. Ostali glosatori, svaki na svoj način, daju i druga zanimljiva svjedočanstva o svom vremenu i ljudima. Tako krstijanin Hval u svom rukopisu, što ga je pisao „zlatom kako i črnilom“, moli čitaoce da mu ne zamjere ako je štogod u pisanju pogriješio, a krstijanin Radosav dajući podatke o svom djelu, u kome se uz Apokalipsu nalazi i jedini sačuvani obrednik bogumilske cr69 Slovo Gorčina kvene službe, ispovijeda, iskreno se tužeći, da su mu ruke otešćale od napornog i odgovornog rada na izradi knjige. Veoma lijepi su zapisis krstijanina Stanka Kromirijanina na marginama odlomka Batalovog evanđelja (poznatog i kao Lenjngradsko bosansko evanđelje). Stanko piše o tepačiji Batalu, koji je veliku šažnju posvećivao patarenima, kao o čovjeku goleme moći i ugleda u tadašnjem društvu. Neki detalji ovog zapisa kazani su vrlo skladno, čistim narodnim jezikom, zahvaljujući čemu ove glose mnogi uvrštavaju u književne tvorevine svoje epohe. Kromirjaninov popis starješina bogumilske crkve u istom rukopisu dragocjen je historijski podatak ne samo za izučavanje razvoja Crkve bosanske nego i čitavog bogumilskog pokreta na Balkanu. Naime, u prvom dijelu popisa, koji počinje sa Jeremijom kao rodonačelnikom (poznatim u istoriji i iz nekih drugih spomenika i ponekad poistovećenim sa popom Bogumilom), nalaze se imena svih herezijarha do djeda Rastudija, za koga se pretpostavlja da je osnivač prvi put čvrste bosanske patarenske crkvene organizacije, a zatim imena bosanskih djedova, episkupa Crkve bosanske do vremena u kome je živio Stanko Kromirjanin, dakle do 1393. Radeći na knjizi za Divoša Tihoradića, anonimni dijak iz Završja zastao je kod riječi krin, ne znajući šta ona znači. Presretan da je saznao njen smisao, on hita da to zabilježi: „Lilije, cvijetu ime – krin…“ U jednom rukopisu s kraja XIV stoljeća dijak se na margini ovako potpisao: „A zapisa božjom milostiju krstijanin, a zovom Tvrtko Prinković, zemljom Gomilanin“. Kasnije će se na istoj stranici ruka nekog pakosnog pravovjernika dopisati na račun bosanskog heretika sljedeće: „I bog zna – neka je to svinja bila!“ Po knociznosti i nekim formalnim osobinama zapisima su slični natpisi, koji se pojavljuju najviše na stećcima, a zatim na crkvenim građevinama, sudačkim stolicama, mauzolejima, kaznenim pločama, itd. I kao što pisac zapisa na marginama svojih ili tuđih knjiga mora u nekoj mjeri da se drži izvjesnih pravila u formiranju rečenice, proporcija i sadržaja zapisa, tako i pisci epigrafa imaju prilično strogo određene formulare, o kojima su morali voditi računa. Naročito je takav slučaj sa nadgrobnim tekstovima – epitafima, što je i razumljivo s obzirom da grobno slovo mora da sadrži dostojan70 stvo i mjeru u stilu i jeziku zbog bola što valja da ga izrazi. U sadržaju nekih bosanskih i humskih epigrafa ima izvjesnih reminiscencija na stare grčke i latniske natpise, kao i na suvremene il talijanske epitafe, ali se ovdje ne radi o direktnom uticaju tih tekstova, nego o rezultatima koji su prozašli iz istog napora i raspoloženja da se nađe adekvatan tekst motivu iz kojeg bi trebalo da proizađe. Po toj istoj logici stvaralačkog umjetničkog akta našle su se istovetne ornamentalne realizacije izvjesnih motiva na stećcima i meksičkim lapidarnim spomenicima, te valja odlučni odbiti one pedante koji po svaku cijenu i u svakoj prilici traže uzore na kojima je izraslo domaće stvaralaštvo, nalazeći se uvijek u jednom inferiornom položaju i stanju u odnosu prema svemu što je strano, pa bilo i manje interesantno, čak i mnogo manje originalno. Lapidarni natpisi počinju obično frazom: A se neka se zna… ili A se leži…, već prema prirodi natpisa. Epitaf u najviše slučajeva obavještava prolaznika, čitaoca, da je pokojnik pokopan na plemenitoj baštini, ponekad se navede i ime lokacije, a često i ime osobe, obično iz uže porodice pokojnika, koja podiže spomenik. Većina natpisa ne spominje pisca epitafa, ali su neki dijaci smatrali da njihov djelo ne treba da ostane u tami anonimnosti, te su se potpisivali, obično svojim imenom. Najveći broj epigrafa ne probija koru i oklop sheme što se nametnula kao obrazac za sve slučajeve. Ali ima priličan broj natpisa koji su rezultat dubokih ličnih emocija i senzacija autora, izazvanih jačinom tragičnosti događaja o kome je trebalo ostaviti svjedočanstvo potomstvu. Ima epigrafa koji svojom konciznošću i misaonošću mogu da zaplijene i kritički raspoloženog čitaoca našeg vremena, a ima tekstova čiji poetski patos može da zagrije i pravog literarnog sladokusca, čak i onoga koji priznaje samo najmoderniji izraz u umjetnosti. U epitafu Bogčina, sina Stipka Ugrinovića, urezanom u stećak u Kotarcu koj Sarajeva, sa savršenom jednostavnošću opisana je zla sudbina mladog pokojnika: Mlad sa ovoga svijeta odoh – A jedan bijah u majke… Neizmjerna je tuga utamničenika koji je trunuo u vlazi i tami blagajske tamnice, podignute ispod zidina dvorske tvrđave humskih knezova, na Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina brdu Humu, ispod koga izvire bujna i modra Buna. U jednom kamenu od miljevine uznik je, možda i samim golim noktima, uspio da ureže svoj bolni i zatomljeni krik: A ovo pisa Vrsan Kosarić, sužanj, koji se ne raduje… Život je čudo, a smrt je zagonetka o kojoj valja voditi računa kao misteriji što nas neminovno grabi. Zato je motiv smrti, kao neminovnost, najčešće prisutan u mislima ovjekovječenim u kamenu. Ovozemaljski život je tmača, mrak, apsurd, iz kojeg treba što prije izaći, jer je produkt načela zla. Anonim iz Gorice obilježio je svoj grob, nadajući se nekom novom, svjetlijem žiću: Odar zapisah ja u tmači i ostavih mudro za novi čas… a ja neću biti kakovi jeste vi! … Nepoznati patnik iz Goražda na Drini zažalio je za čudima ovoga svijeta u kome je čovjek samo privremeno nastanjen, stranac, i putnik što je saznao da je samo prošao putevima ispod tajnovitog neba, da bi mogao na kraju tog kratkog i snovitog puta iskreno rezignirati: Čuždome – željeti ovoga svijeta… Daleki i duboki, skoro vanvremenski i vanprostorni uzdah Stipka Radosalića, koji je živio negdje krajem četrnaestog stoljeća u Premilovom polju, dopire iz tame vijekova sve do nas i preko nas, u budućnost iskopanu i za našu neizvjesnost, potresajući sva naša čula i dubeći po svim našim misaonim spekulacijama: Ivan Maršić iz zapadnog Huma, jednostavno Bože, davno ti sam legao i bez ironije, bilježi jednu gorku istinu o ljudskoj i vele ti mi je ležati… sudbini, što ju je na kraju svog života kao najdragocenije iskustvo stekao, predajući ga u vidu poruNiko nije pošteđen iskušenja i gorčine smrtke onima što dolaze poslije njega: nog časa, ni ubogi ni uzmožni. Na kamenu kneza Tvrdisava Brsnića iz Bujakovine stoji uklesano sloDugo na zemlji živjeh ja – vo proste istine i neumitne pravde: osamdeset i osam ljeta. a ništa ne ponesoh!… Počten vitez – ovdje jadan dojde… Jedan žitelj sa Lašve, iz okolice Travnika, reći će to još tiše i dublje: Blaga tuga provijava kroz natpis iz Svitave: A ovdje leži Dragaj Rodih se na kraju – u veliku radost, ništ… a umrijeh u veliku žalost. Radojica Bilić iz Starog sela kod Jajca nije bez taštine podigao sebi biljeg za svog života, ali njegoNe samo ironije, nego i pravog crnog humora vo slovo o smrti nosi u sebi iskrenu bol zbog prolaznosti ovog svijeta, i tugu s kojom valja upoznati ima na stećku Juraja Ivanovića iz srednje Neretve: A se piše na krstu Jurja: i druge. Svojoj rodbini, susjedima, namjernicima i Da je znati svakomu čoviku putnicima obraća se on, uz pomoć dijaka Veselka kako stekoh blago Kukulamovića, ovako: i š njega – Molju pogiboh… bratiju i strine i neviste pristupite i žalite me… jer ćete biti vi kako jesam ja, Slovo Gorčina, 34, 2012. Ne stećku Radosava Mrkšića iz Miruša u Travuniji izrečena je jedna oštra misao koju teško može bez svetogrđa podnijeti bilo kakav nadgrobnjak. To je osuda smrti poslane od nekoga u kome je otjelovljena nepravda, od sile koja može biti samo opaki, crni i nemilosrdni bog, zbog koga 71 Slovo Gorčina mogu biti izrečene ivako sarkastično poentirane riječi: Stah, boga moleći, i zla ne misleći – i ubi me grom!… Ali, smrt dolazi ponekad u pravi čas, kao posljedica i zasluga, kao otkupljenje za nepravedno djelo što ga je neko učinio. Ubistvo ne dolikuje pravednom čovjeku, boriti se smije samo u pravednom ratu, u onome koji se vodi protiv rata, protiv zla. U samoodbrani . Dabiživ Drašković kažnjen je u času u kome je odlučio da sudjeluje u nekom krvoproliću, u kome nije trebalo da se nađe: Kada htjeh pobiti – tada i umrijeh… Život je isprepleten sa tisućama zamki i tajni i u njemu nije lako prosuditi šta je dobro a šta zlo. Odgovornost sudija je zato tim teža i veća. Ako vrhovni sudija može da pogriješi u procjenama grijeha koje čine ljudske duše, zemaljski suci su tim prije i više skloni zabludama u ocjeni težine prestupa, o zločinu i kazni, te je time i njihova uloga delikatnija. Vlast na zemlji je kratka i privremena i pred velikim sudištem poslije smrti sve ćemo polagati račune. O toj temi, o sudištima i sucima, izrečena je drevna mudrost na kamenoj sudačkoj stolici u Hodovu: Pogledaj ovaj kamen – Čiji li je bio? Čiji li je sade? Čiji li neće biti? Najstarija žarišta lapidarne pismenosti nalazila su se u starom Humu i u središnjoj, banskoj Bosni. Jedan natpis u Humcu na Trebižatu uklesan je u ktitorsku ploču već krajem X ili početkom XI vijeka, a uklesao ga je župan Krsmir Eretović. Nekoliko natpisa iz okolice Trebinja potječu iz sredine i kraja XII vijeka. S kraja istog vijeka sačuvani su natpisi Kulina bana, sudije Gradiše i kaznaca Nespine u okolini Visokog i Zenice, u centru ondašnje bosanske države. Kao treći centar pismenosti ove vrste može se označiti okolina Vidoške (današnjeg Stoca), u kojoj je prvi epitaf pronađen tek s počet- 72 ka trinaestog stoljeća, ali se tu razvijala lapidarna epigrafika tokom čitavog srednjeg vijeka da bi svoju kulminaciju dostigla u XV stoljeću. Najveći broj natpisa u ovom području pronađen je u Boljunima, jugozašadno od Radimlje i Stoca, čija nekropola sa svojih dvadesetak natpisa izbija na prbo mjesto na čitavom bosansko-humskom području. Zanimljive oaze tekstova u kamenu postoje takođe u okoini Blagaja, sjedišta humske vlastele, gdje je prvi natpis, ktitorski , zabilježen već krajem XII vijeka, zatim u dolini Lašve, kojom je nekada vladao tepčija Batalo, te u bosanskom Podrinju, od Foče do Vlasenice i Srebrenice, glavnog rudarskog centra zemlje. U najnovije vrijeme registriran je veći broj epitafa na području srednjovjekovnih župa Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine, što je još jedan novi dokaz o velikom kulturnom uticaju zračenom iz centra i u najudanjenija područja zemlje, pa i ona u kojima je prisustvo neprijateljski raspoloženih i agresivnih Ugra bilo vrlo često. Najpoznatiji dijaci i kovači koji su pisali i klesali natpise u kamenu jesu: Prodan i Miogost u središnjoj Bosni, Veseoko Kukulamović i Vukašin u području Lašve i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost, Grubač i Krilić u okolici Stoca, Nikola Dragoljević i Dragoje dijak u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni, i drugi, manji ili više danas poznati. Postavljanje stećaka nastavljeno je i u doba turske okupacije, ali sa raspadom i nestankom Crkve bosanske sve više je iščezavao i ovaj zanimljiv običaj i kult u spulkralnoj kulturi Bosne. Izvjesni ikonografski motivi i simboli sa stećaka jedno vrijeme su se zadržali na nadgrobnjacima katolika i pravoslavnih koji su nekada pripadali patarenskoj sljedbi, da ubrzo prepuste mjesto pravovjernim oblicima obilježavanja mrtvih. Snažan uticaj stećkovske tradicije naročito dugo se zapažao na muslimanskim nišanima, kako u arhitektonskom oblikovanju tako i u izvjesnim simbolima reljefa, a na nekim su epitafi muslimanksim pokojnicima napisani u potpunoj tradiciji kako u stilu i jeziku tako i u pismu (bosančicom). Takvi spomenici sa starim simbolima mogu se danas vidjeti na sarajevskim grobljima, kao i u sarajevskoj okolici (Bulozi i drugi). Zato nije nikakav paradoks da se poneki primjerak stećka nađe i danas ne samo u grobljima pravovjernih Hristovih sljedbenika nego i u starim grobištima pristalica Muhameda, koji je u vrijeme Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina propagande za prelaženje na islam proglašen za onoga što je najavljen u Evanđelju (Inđilu kod musilmana), za patarenskog Paraklita (Utješitelja). Velike zasluge u otkrivanju stećaka i ostalih lapidarnih spomenika imao je saradnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu Ć. Truhelka, koji je i nekoliko desetina godina objavio najveći broj epigrafa, od kojih su većina epitafi. Još 1890. Godine V. Jagić je upozorio na važnost ovakvog napora, naglašavajući: „Ako ćemo da sudimo po epigrafici, za Bosnu i Hercegovinu se može reći – koji ste bili posljednji, bićete prvi! Jer, nema slovenske zemlje iz koje bi u novije vrijeme izišlo na vidjelo toliko slovenskih natpisa, koliko iz ove zemlje… Stari ćirilski natpisi ostaće svakako, da li s bogumilstvom ili bez njega, to će riješiti budućnost – vrlo znamenita pojava u životu našeg naroda ovih krajeva“. (Einige Worte ueber bosnische Inschriften auf Grabsteinen, Wissenschaftliche Mitteilungen aus BiH, Wien 1895). Jagićeva predviđanja su se do kraja ispunila. Natpisima na stećcima bavili su se mnogi učenjaci velikog renomea, među njima K. Jureček, a u najnovije vrijeme mnogi lingvisti, istraživači stare književnosti i umjetnosti, medijevalisti iz naše zemlje: V. Ćorović, A. Solovjev, J. Šidak, Đ. Sn. Radojičić, A. Benac, M. Vego, S. Ćirković, Š. Bešlagić, B. Hrabak, i mnogi drugi. Potvrđeno je da su pored vlastela i vlasteličića i ostalih žitelja pod stećcima pokopani patareni raznog ranga i hijerarhije Crkve bosanske, kao što su djedovi, gosti, strojnici, te ostali krstjani i krstjanice i obični vjernici poznati kao mrsni ljudi. To ne isključuje mogućnost da pod stećcima ne leže i pripadnici drugih religija, naročito pod onim nagrobnjacima gdje su pokopani bivši patareni, što prihvatiše poslije propasti Bosne druge religije, posebno islam. Na žalost, od velikog broja epigrafa ostao je samo manji dio, jer su tokom vjekova uništavanjem stećaka uništavani i natpisi na njima. Približno tačan broj znaćemo uskoro, kada M. Vego završi svoj korpus, od kojeg su do sada izašle tri sveske pod naslovom Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1962 – 1964). Posebnu vrstu pisanih spomenika predstavljaju manuskripti povelja, darovnica i pisama državne kancelarije, oblasnih gospodara i pojedinaca, počevši s povljeom Kulina bana iz 1189. do posljednje povelje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana ToSlovo Gorčina, 34, 2012. maševića iz 1461. i sličnih dokumenata pojedinih značajnih feudalaca do kraja XV vijeka. Okovane zakonima uobičajenih formula i šablona, povelje i slični rukopisi u prvi mah mogu da djeluju stereotipno, hladno, pa i dosadno. Dubljim poniranjem u njihovu sadržinu otkrićemo tek tada dijelove koji imaju veću vrijednost nego što ga pruža goli dokumenat, pronaći ćemo zrnca još nepoznate zlatne žice, pa i čitave partije poetski nadahnutog teksta, čak i onda ako dijak i nije išao za književnim rezultatom i poetskim kićenjem. Sadržinom su bogate povelje humskih knezova XIII vijeka, a naročito su zanimljiva pisma kneza Črnomira i općine Popovo – u njima se otvoreno i gnjevno govori o nedosljednosti i prevrtljivosti Dubrovčana, na koje su poruke i naslovljene. Sačuvane su iz tog vremena i četiri povelje Mateja Ninoslava. Prekid u djelovanju bosanske banske kancelarije traje od sredine trinaestog do dvadesetih godina četrnaestog stoljeća, do dolaska Stjepana II Kotromanića na bansku stolicu, a slično je i sa djelatnošću u Humu, u kome je šutnja i mnogo duža. Povelje bana Stjepana II i njegovog brata Vladislava odlikuju se bogatstvom naracije, koja je naročito došla do izražaja u darovnici izdatoj Vlatku Vukosaviću za „njegovu vjernu službu“, u kojoj mu je poslužio sa tri junačka djela što ih učini u raznim prilikama, a naročito u sukobu sa mladim kraljem Dušanom kada se s njim sukobio u Raškoj. Iz nje potiču proklinjanja „bezbožnih i poganih babuna“, u koje se ubraja i sam bosanski ban. Opis tih junačkih djela umnogome podsjeća na slične opise u deseteračkim narodnim pjesmama koje su nastale mnogo kasnije. Veoma je upečatljiva povelja istog bana kojom daruje Dubrovnik Stonskim ratom i Prevlakom, „sve do zgorenja svijeta“, do strašnog sudišta, najavljenog u bosanskoj Apokalipsi. Za vrijeme kralja Tvrtka domaći dijaci dolaze u sjenu logoteta Vladoja – on u kraljevsku kancelariju uvodi stil i jezik raških povelja, što je naročito jako izraženo u prvim dijelovima dokumenata – intitulaciji i arengi, svečanom uvodu u kome se iznosi opća motivacija akta, povezana sa vjerskim shvatanjima tog vremena po kojem je vlast dar božji, potreban da se prenosi i na druge. Naročito je izrazita arenga u Tvrtkovoj povelji od aprila 1378. kojom obnavlja trgovačke veze sa Dubrovčanima. Svojom rječitošću i poetskim nadahnućem izdvaja se posebno darovnica 73 Slovo Gorčina kralja Dabiše vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću iz 1392. To je jedan od najljepših tekstova našeg jezika srednjeg vijeka. Zanimljive su i neke povelje pojedinih oblasnih gospodara, a među njima se ističe darovnica braće bjeljaka i Radiča Sankovića, kojom nakon smrti kralja Tvrtka, otkidajući se polako od autoriteta centralne vlasti, daruju Župu konavaosku gradu Dubrovniku, kao njihovu drevnu baštinu, silom otetu od strane raške i humske gospode. Nisu nezanimljive povelje i pisma Pavlovića, Kosača i Hrvatinića, kao ni hercega Stjepana i njegovih sinova: Vladislava, Vlatka i Stjepana, odnosno Ahmeda Hercegovića. Od ostalih vrsta pismenosti koja se njegovala na dvorovima zanimljivi su takođe trgovački ugovori (kao onaj što je kralj Tomaš sklopio sa knezom Nikolom Trogirarinom), rodoslovi (od kojih se izdvajaju dva: prvi, nepoznatog dijaka iz Polimlja, kojim izvodi porijeko kralja Tvrtka iz nemanjićke loze, kako bi se dokazalo njegovo pravo na kraljevsku krunu i, drugi, rodoslov što ga jedan od bivših dvorjana na dvoru vojvode Radoslava Pavlovića izreče u dubrovačkoj kancelariji, kako bi dokazao pravo Juraja Bogišića – Hvalovića na nasljedstvo od svog srodnika Braila Tezalovića). Neka vjerovna dokumenta mogu nam pomoći da dobijemo odličan uvid u odnose i naravi ljudi jednog dalekog doba, kao što su na primjer vjerovnice Jelene Grube. Srednjovjekovnih ljetopisa Bosna nema, što ne znači da ih nikada nije ni imala. Kao i mnogi srugi spomenici pismenosti i književnosti i bosanske kronike nestale su u tami vijekova. Zahvaljujući podacima nekih historičara iz kasnijeg doba mi ipak danas znamo za imena dvojice ljetopisaca. Dubrovčanin Jakov Lukarević, koji je djelovao na razmeđu XVI i XVII stoljeća, spominje ljetopisca Manojla Grka (kao „ducis Harvoia Harvatich cronista Emanuele Greco“), a iz ljetopisa jednog drugog bosanskog ljetopisca, Milića Velimislića („Milich Velimiseglich, cronista di Bosna“) uzeo je podatke o događanjima u Humu što su se dogodili oko 1171. godine (J. Luccari Copioro ristretto degli annali di Rausa libri quatro, Venezia 1605). Ljetopis Fra Nikole Lašvanina sačinjen je najvjerovatnije i na osnovu neke medijevalne bosanske kronike što ju je ovaj kronista imao u rukama, u originalu ili u prepisu. Od književnih djela, za koje se zna da su sigurno postojala u Bosni, spominje se na prvom mje74 stu Povjest o Aleksandru (ili Aleksandrida) još u XIV stoljeću. (S. Nazečić, Književnost Bosne i Hercegovine, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2, Zagreb MCMLVI). Na jedan kasniji rukopis iz Roudnica u Češkoj, pod naslovom Aleksandar Velik upozorio je V. Jagić, objasnivši njegov tekst i davši komentar o njemu. Pretpostavlja se s pravom da su na dvorovima prepisivani i drugi rukopisi ondašnje lijepe literature, koja je kao lektira dopunjavala apokrifne tekstove. Pa i samih apokrifnih pripovijesti moralo je više biti, što potvrđuju i pojedine priče što danas pripadaju narodnoj, usmenoj književnosti, sa izrazitim elementima doketizma, i drugim karakteristikama neomanihejskog učenja, onemogućavanog vijekovima u pisanoj književnosti. Postoje posredno svjedočanstva o lirskoj i epskoj poeziji – njegovala se na dvorovima, ali i u narodu. Poznate su bile neke pjesme o Radosavu Pavlovići, a jedna pjesma, bugarštica, o vjernoj službi, toliko zagovaranoj i cijenjenoj u Bosni, pod naslovom Kako se Nikola Radanović odvrgao od svoga gospodara, odnosi se na oblasne gospodare iz Srebrenice, Dinčići – Kovačeviće. Do danas je sačuvana, pretrnjevši razumljive redakcije od dubrovačko-dalmatinskih prepisivača, ali je u njoj u osnovi ostala bosanska fraza i leksika. Sličan slučaj je i sa drugom bugaršticom, poznatom pod naslovom Razbolje se Đerzeleze, nastaloj takođe u drugoj polovini XV vijeka i modificiranoj kasnije, prema ukusu prepisivača i pjevača. Na dvorovima kraljeva i najkrupnijih feudalaca postojale su grupe glumaca, svirača i igrača, koje su često puta nastupale ne samo da zabave svoje gospodare nego su odlazile i na razne feste u Dubrovnik. Pojedine tvorevine iz njihovog repertoara ulazile su u narod, mapćene i prenešene s usta na usta. One su uticale na stvaranje umjetničke književnosti dubrovačkih literata XV i XVI stoljeća, au Bosni su postajale dio bogate narodne književnosti, koja će dati tada i kasnije najljepše primjere pripovijedaka, poslovica, a naročito lirskih pjesama i balada, što će u XIX vijeku, kada se za njih saznalo, proslaviti našu narodnu poeziju u svijetu. Dugo vremena književni historičari, a naročito književni kritici u svim južnoslavenskim zemljama, gledali su na staru književnost skoro sa prezrenjem, nalazeći da je prevodna, da je pisana na jeziku koji narod ne razumije, da je svojim vjerSlovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina skim domišljanjima i pretjerivanjima nezanimljiva, pa i dosadna. Tek u novije vrijeme izvršena je kritička valorizacija te i takve literature, čime se došlo do novih rezultata. Pobijedilo je shvaćanje da su i primjeri pismenosti dragocjeni prilog svakog naroda u njegovom razvoju i razultati koji ulaze u fond kulturnog naslijeđa. U Srbiji je došlo do novog vrednovanja hagiografija i biografija, koje su historijski materijali, ali i književni dokumenti. Bosna doduše nema nijedne hagiografije, ni biografije – takva literatura protivila bi se moralu koji je propovijedan od strane Crkve bosanske, čiji vjernici nisu smjeli da veličaju zasluge vladara kao predstavnika materijalne vlasti, niti svetaca, jer nije postojao kult svetaca u onom obliku u kome se pojavljivao u istočnoj ili zapadnoj crkvi. Srednjovjekovna Bosna nije ostavila svojim potomcima ni druga originalna djela književna (neznatan broj bio je poznat u susjednim zemljama). Ali, nema potrebe da se preskromno i stidljivo krije ono što je u njenoj prošlosti zaista stvoreno kao kulturna vrijednost, i predato u riznicu zajedničke jugoslavenske kulture, kao njen integralni dio. Traba znati da je prvi fresko-portre naslikan u Stonu, staroj prijestonici Humske zemlje. Neka se zabilježi da je prvi i najstariji ćirilički natpis zapadno od Makedonije uklesan u Humcu, kod Ljubuškog. Zašto se ne bi upamtilo da je prvi i najljepši naš ćirilički spomenik crkvene književnosti napisan negdje u Humu ili na dvoriu Kulina bana u Bosni? Dobro je da se nove generacije upoznaju s činjenicom da bosanski glagoljski rukopisi, pisani poluoblom glagoljicom, spadaju među najstarije i najvažnije glagoljske spomenika hrvatsko.srpske recenzije uopće. Pravo je da povelja Kulina bana s kraja XII stoljeća, najstariji spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku u južnoslavenskim zemljama, ne bude više jedini reprezentatn bosanskog kulturnog nasljeđa u južnoslavenskoj književnosti srednjeg vijeka. Slovo Gorčina, 34, 2012. Središnja južnoslavenska zemlja može da se ponosi da je njena Crkva bosanska pripadala jednoj i jedninoj ogromnoj univerzalnoj organizaciji u to vrijeme, čiji je pokret išao za tim da sruši misterij države i njen vlasti u kojoj je carevala starhovlada nad narodima, misterij što ga je njegovala crkvena hijerarhija Carigrada i Rima. U sklopu tog borbenog zadatka demistifikacije razvijala se i njena apokrifna i heretička književnost, zacrtana pojavom Tajne knjige, a završena Početijem svijeta, u knjigama u kojima je osnovni motiv pobjeda dobra nad zlom i potreba da se zlo savlada pravednim životom i radom. Neki bosanski srednjovjekovni tekstovi ne prelaze konvencionalne oblike i okvire pismenosti svoga doba, i po tome mogu biti reprezentanti prosječnosti i osrednjosti. Ali izvjesni primjeri, kao neke povelje Stjepana Kotromanića, Dabišina povelja Hrvoju Vukčiću, povelja braće Sankovića Dubrovniku, ili neke glose, kao ona dijaka Grigorija, ili anonima iz Srećkovićeva evanđelja, ili Stanka Kromirjanina iz Batalovog fragmenta, oveći broj epigrafa, kao što je onaj zapis sužnja Vrsna Kosarića, epitafi Stipka Radosalića, Radoslava Mrkšića, Juraja Ivanovića i mnogi srugi, ili epigram na sudačkoj stolici u Hodovu, po mišljenju mnogih znalaca, predstavljaju po novim, savremenim mjerilima koja ne odbacuju primitivne civilizacije kao barbarske, nego u njima nalaze ljepote što ih je tek valjalo otkriti razvijanjem istančanijeg senzibiliteta – antologijske književne vrijednosti. Da je to zaista tako potvrđuju i neke antologije stare naše književnosti, objavljene posljednje decenije u Novom Sadu, Zagrebu i Beogradu – u njima se prvi put javljaju i srednjovjekovni bosanski tekstovi, mada ne u mjeri koja bi bila dekvatna stvarnim vrijednostima književnog stvaralaštva ove zemlje u datom periodu. Naravno, zato nisu krivi samo sastavljači ovih izbora i antologija – izvori koje su imali bili su veoma oskudni, a nekad i nepristupačni. 75 Salih Jalimam Jedno viđenje o odnosu: bosanski bogomili i stećci stvaralaštvo bosanskih bogomiD uhovno la zahtijeva posebne istraživačke zahvate kojima bi se metodološki, kulturno-historijski ali i civilizacijski ustanovio neobičan i snažan utjecaj i poseban naboj u životu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Poglavito bi se to odnosilo na onaj dio utjecaja koji su izvan vjersko-dogmatskih relacija, te se smatra neophodno važnim da se identificira umjetničko djelovanje, ne samo kao dekorativno ili estetsko viđenje, nego da se prepozna simbolički sadržaj i značenje stećka u ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine. Sve to istovremeno zahtijeva da se prevrednuju i mnoge polazne ali i težišne osnove na kojima počiva postavljeni problem. Sigurno da je pojava, prisutnost i heraldičko-simboličko značenje stećka u duhovno-civilizacijskoj prošlosti dobrih Bošnjana izuzetno važno i zbog toga što se preko toga stvarala i još uvijek stvara slika Bosne i Hercegovine. Stećci su zanimljiva i dragocjena pojava u historiji života i djela dobrih Bošnjana, sa svim evidentnim komparacijama i svjedočenjima, bilo da je riječ o autentičnom i autohtonom znaku Bosne i Hercegovine ili slici dešavanja na skoro svim poljima života. Privlačili su i privlače od kasnog srednjeg vijeka do danas istraživače i zanesenjake koji u njima i oko njih razlažu različite teze i hipoteze. Različito su nazivani: stećak, mramor, mašeta (od arapskog mešhed što znači grob šehida) ponekad to je i grčko i kaursko ali i mađarsko groblje, te i kamen, bilig, kami, da bi se ustalilo kao stećak, u bosanskohercegovačkom narodnom imenu, kao stojeći spomen svega onoga što predstavlja.1 Stećak se susreće na cijelom prostoru srednjovjekovne bosanske države, tamo gdje je bilo i ostalo posljednje stanište dobrih Bošnjana i bosanskih bogomila. Prema tačnom popisu evidentirano ih je preko 69.000 primjeraka. U historijskom pogledu, prvi stećci identificirani su već u XII-XIII 1 Uporedi pregled mišljenja u: Šefik Bešlagić, Stećci-Kultura i umjetnost. „Veselin Masleša“ Sarajevo 1982, str. 485-519. 76 vijeku, i vezuju se za vrijeme vladavine bosanskog bana Kulina (1180-1203). Prvi reljefni stećci sa posebnim gravurama vezuju se za vrijeme vladavine bosanskog bana Stjepana II Kotromanića oko 1320. godine, i sve do XVII vijeka traje vrijeme stećaka. Epoha stećaka u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, pojavom i razvojem, vezana je za vrijeme političkog, državnopravnog, ekonomsko-privrednog i kulturno-civilizacijskog razvoja ove države ali i u uskoj je vezi sa društvenim, kulturnim i vjerskim prilikama srednjeg vijeka. Prva definiranja stećka u literaturi imaju početne kontraverze, ali istovremeno, naglašavaju i definiraju stećke kao bogomilske. U drugoj polovini XVIII vijeka među istraživačima stećaka ističu se opat Albert Fortis, fra Gašpar Vinjalić i Ivan Lovrić, koji ih prepoznaju, te nastoje opisati. Poslije njih ističu se Poljak knez Aleksandar Sapieha, sir Edward Gardner Wilkinson i Arthur Evans kao stručni ljudi-arheolozi pokušavaju definirati ali i identificirati raznoliku simboliku stećaka. Arthur Evans ističe dvije zanimljive i karakteristične činjenice u vezivanju stećaka i bosanskih bogomila: tradiciju - “značajna saglasnost tih grobnica s istaknutim osobinama bogomilske vjere”2, ali i evidentnu bogatu ornamentiku u kojoj dominiraju polumjesec, mjesec i zvijezda. Ovom se mišljenju pripisuje pretjerana nekritičnost u definiranju historijskih dimenzija, jer se nastoji ustanoviti veza bosanskih bogomila i mitraizma.3 Pred kraj XIX vijeka kroz istraživanje, proučavanje i tumačenje bogatih naslaga nekropola stećaka, od istraživača: Luko Zoree, Moritz Hoernesa, J. Asbotha, F. Fijala, K. Patcha i posebno polihistora Ćire Truhelke, ustanovljen je princip koji sve više 2 Artur Dž.Evans, Kroz Bosnu i Hercgovinu peške tokom pobune augusta i septembra 1875, „Veselin Masleša“ Sarajevo, 1965, str. 37-41. 3 Nada Miletić. Stećci, “Prva književna komuna” Mostar, 1982, str. 166. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Poiskah štit dobri da štiti me... (Š.R.) liči na sistematski pristup ovom problemu. U novije vrijeme veze bosanskih bogomila i stećaka dovedene su u poziciju tzv. Heraldičko-simboličkih, uz pretpostavku da su stećci „općenarodni spomenici srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, tj. svih triju vjeroispovijesti“.4 Kao „krunski“ dokaz i potvrda ranijoj tvrdnji koristili su se tzv. spoljni i unutrašnji elementi umjetnosti i ikonografije stećaka, gdje se pod tzv. spoljnim podrazumijeva vrijeme nastanka (uglavnom se radi o vremenu od XII do XVII vijeka), teritorija rasprostranjenosti (to je teritorija o području srednjovjekovne bosanske države u vrijeme vladavine bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića). Pored ovih, moguće je pronaći još neke elemente koji se koriste u tzv. spoljnjem dokazivanju, negiranju i odricanju veze bosanskih bogomila i stećaka, ali u pristupačnoj literaturi ta su dva elementa najprisutnija. Kao unutrašnji faktor koristi se bogata ornamentika, različiti ukrasi, motivi, brojna neobična i izazovna umjetnička obrada, koja, opet, naglasimo, ima prevashodno funkciju ornamenta. Historijski i vremenski okvir nastanka stećaka korenspondira sa pojavom i jačanjem uticaja bosanskih bogomila u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, što samo potvrđuje hipotezu o istovjetnosti nastanka ovih dvaju pojava. Razlike u gradaciji tehnike klesanja stećaka povezuju se sa teritorijalnim razmještajem, što opet nije tačno, jer stećaka ima tamo gdje su, pored ostalog, boravili i bosanski bogomili. Pretpostavka da su stećci osobeni spomenici srednjovjekovne Bosne i Hercegovine i dobrih Bošnjana, da su rasprostranjeni samo tamo gdje su bile granice srednjovjekovne bosanske države, samo pojačava tezu o uzajamnosti ove dvije pojave. Kovači stećaka su isključivo domaći ljudi, imenom i zanimanjem su vezani za bosanskohercegovačko podneblje, te se i u toj činjenici može tragati za novom spoljnjom identifikacijom veze stećaka i bosanskih bogomila. Potrebno je ukazati i na činjenicu da u okvirima mnogobrojnih nekropola sa stećcima postoje i grobovi bez spoljnjih oznaka, što, opet, pojačava tezu o vezama bogomili-stećak. Isto tako, arheološka istraživanja nisu identificirala neka druga groblja osim stećaka, posebno za XIV vijek kada su bosanski bogomili bili predominantni u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, što je rezultiralo da se u 4 Šefik Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost, Zavod za izdavanje udžbenika Sarajevo, 1971, str.74. Slovo Gorčina, 34, 2012. 77 Slovo Gorčina literaturi smjelo tvrdi da su stećci isključivo pripadali bosanskim bogomilima.5 Prema tačnim podacima među stećcima dominiraju ploče i sanduci (95%) dok preostali dio u većini su stećci uspravnog oblika (4,5%). Kod ležećih stećaka, opet najveći broj pripada sanducima (62%) i pločama (23%), dok stećak u obliku sarkofaga, koji se u tumačenju “opredjeljenosti” stećaka često stavlja u prvi plan, u suštini je zastupljen s malim brojem primjeraka: nalazi se u “sasvim minornom položaju prema ovim drugim oblicima”.6 Dvije tzv. spoljnje činjenice - stećci bez vanjskih oznaka, i ploča bez natpisa ili bilo kakvog ukrasa dovode kategorično, tumačenje tzv. “opredjeljenja“ stećaka u dilemu: da li većina ploča bez oznaka može da korenspondira sa vjerskim učenjem bosanskih bogomila? Pokušaj da se razložno i valjanim činjenicama protumači veza stećaka i bosanskih bogomila, kroz odnos koji je uobičajen u srednjem vijeku, da se radi o povezanim autentičnim i autohtonim pojavama od izuzetnog značaja sa dosta neobičnim ornamentalnim izrazom, stvara dovoljno prostora da se sve to još jednom prouči. Kada su u pitanju ornamentalni izrazi potrebno je naglasiti da se tu radi o simbolima, simboličkim predstavama koje su u direktnoj vezi sa bogomilskim učenjem. Prema identificiranim nalazima tu se radi o manjem broju ukrašenih stećaka u kojima simboličke predstave su i vizije umjetničkog dojma. Načešći simbol je polumjesec, koji je prema tumačima simbol smrti i ponovnog rađanja.7 Pojavljuje se u dva osnovna oblika, kao luk ili rog, dok mu je položaj različit, najčešće na vršcima okrenut prema gore. Postoji nekoliko varijanti polumjeseca, često su mu vršci okrenuti prema dolje, a ponekad zauzima i kosi položaj.8 Polumjesec se nalazi na skoro 500 evidentiranih stećaka, na pločama i sanducima i obično zauzima istaknuto mjesto. Prema istraživačima, simboličko značenje polumjeseca je da predstavlja nebesku lađu, obitavilište pravednih duša pred polazak. Ponegdje se susreće “i kao ležeći ili prevrnut kako se nalazi na stećku dida bosanskih bogomila u Goranima“9. Uz polumjesec skoro uvijek se nalazi rozeta, kao simboličko značenje sunca. Prema Aleksandru Solovjevu polumjesec i rozeta uglavnom su prisutni na stećcima starješina bosanskih bogomila kao i kod jednog broja pristalica, koji na taj način iskazuju očekivanu želju za rajem.10 Treba ovdje ipak naglasiti da je polumjesec simbol mnogih naroda, Asiraca, Babilonaca, Etrušćana, Ilira, Rimljana, Grka, Kelta, Slavena. I kod svih uz mitološko opredjeljenje, polumjesec pokazuje i religijski karakter. I na nadgrobnim spomenicima polumjesec je simbol, koji u bogomilskom okruženju u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini poprima potpuno novi i određeni smisao, simboli smrt i ponovno rađanje. Već je rečeno da uz polumjesec dolazi i rozeta, koja se na stećcima pojavljuje sa šest, sedam, osam i deset krakova. “To je prije svega simbol sjajnog Hrista, a kada se sunce prikazuje u obliku lopte, pored polumeseca, možemo oba simbola tumačiti kao nebesku lađu.”11 Rozeta je kao simbol prisutna na većem broju stećaka, po svim površinama i dijelovima, od krova do zabata sarkofaga, preko bočnih strana sanduka i ploča. Tako npr. zanimljiva je plastična rozeta-turban na krovu spomenika iz Maoče, što je “znak već prisutnih orijentalnih prizvuka”12. Među ukrasnim motivima, simboličkim znakovima na stećcima kojima se identifikuje veza bosanskih bogomila i stećaka sigurno da prisustvo na jednom broju stećaka znaka krsta dovodi do nedoumica. Radi se o složenom pitanju, preko kojeg, izgleda, moguće je donekle odgovoriti i na suštinsko pitanje o karakteru bosanskih bogomila, kao i jednog broja manifestacija u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini. Sve prisutniji dualitet u tumačenju, prije svega ponovnim isticanjem moralističkih ili dogmatskih razloga ili sličnih tvrdnji ne daju tačan i pravovjeran odgovor. Krst 5 Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, str. 493. 6 Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na izučavanje stećaka, Iz knjige: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinate na najnovite istražuvanje, Skoplje, 1982, str. 198-199. 7 Aleksandar Solovjev, Simbolika srednjovekovnih grobnih spo- 9 Aleksandar Solovjev, Isto, str. 34. menika u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Istorijskog društva 10 Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 180. 11 Aleksandar Solovjev, op. cit. str. 36-37. BiH, VIII, Sarajevo, 1956, str. 33. 12 Salih Jalimam, op. cit. str. 181. 8 Šefik Bešlagić, op. cit. str. 164-165. 78 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Hamam, kraj XVI st. (Š.R.) uglavnom zastupljen je na stećcima lociranim u južnom dijelu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, te se pretpostavlja da ima takvih negdje oko 400 identificiranih. Već davno je konstatirano da su dijametralno suprotna mišljenja kod tumačenja krsta na stećku kao i sve veze koje se povodom toga iskazuju. Najbliže rješenju je da se u simboličkom značenju krst treba tumačiti u duhu doketizma, kao simbol Kristovih ispruženih ruku. Kristovo raspeće i stradanje je samo alegorija koja se tumači na „idealistički način, stoga krst nema za njih isti značaj kao za ostale hrišćane“13. Prema Aleksandru Solovjevu, bosanski bogomili su alegorijski tumačili bol i patnju Isusa Krista te se na stećku pojavljuje u tri oblika: u antropomorfnom obliku sa okruglom glavom, kao krstsunce i kao krst-loza.14 Simboličko, alegorijsko značenje i preneseno tumačenje krsta je znak i pobjeda nad smrti, znak nade, prijelaz materijalnog u bestjelesno, što je prema tumačima bogomilstva sastavni dio vjerskog učenja bosanskih bogomila. Stećci srednjovjekovne Bosne i Hercegovine obiluju i mnogim heraldičkim znacima, tu su prisutni spirala, ljiljan, te motivi iz svakodnevnog života: lov, turnir, kolo, igra i dr. U umjetničkom pogledu preovladavaju, pored ostalog, romanički i gotički ukrasi, što samo svjedoči o utjecajima dalmatinskih majstora i umjetničkim kretanjima, karakterističnim za srednjovjekovnu umjetnost. Na bosanskohercegovačkim stećcima identificirano je do sada preko 300 kraćih ili dužih natpisa. Pretežan dio potiče iz južnog dijela srednjovjekovne Bosne i Hercegovine (humska oblast) što se u historijskoj literaturi tumači i većom vještinom tamošnjih majstora u klesanju kamena.15 Svi natpisi urađeni su u staroj ćirilici (bosančici) koja je, na ovim spomenicima sačuvana u najoriginalnijem obliku. Veći dio natpisa sadrži osnovne podatke o pokojniku kao i majstoru koji je stećak radio, ili je spo- 13 Aleksandar Solovjev, op. cit. str. 38. 14Isto, str. 42. 15Alojz Benac, Bogomili i umjetnost na stećcima, Izraz, X ,8-9, Sarajevo, 1966, str. 218. Slovo Gorčina, 34, 2012. 79 Slovo Gorčina menut neki historijski događaj. Ono što suštinski dijeli već ustaljenu formu je dio natpisa koji svojim esencijalnim porukama, reminiscencijama utječe da se stekne nešto posebno u onome koji leži pod stećkom. Tako jedan broj stećaka svojim porukama insistira na direktnoj vezi sa bosanskim bogomilima (Humsko, Zgunja, Vlahovlja, Zavrblje, Puhovac), na kojima su potpisani bosanski bogomili (starac, gost, did) što samo pojačava tvrdnju o uskoj vezi bosanskih bogomila i stećaka. Stećci su osoben i dragocjen spomenik srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, te se njime može i treba tumačiti atmosfera toga vremena, koja, opet, zahtijeva mnoge komparacije i identifikacije. Dugotrajne rasprave o ikonografskim motivima, simboličkim značenjima i svemu drugom samo su spoljnji efekti umjetničkog viđenja. Usljed nedostatka primarnih historijskih izvora teško da se može steći potpun utisak, ali će buduća arheološka istraživanja doprinijeti sigurnijem tumačenju. U historijskoj literaturi nalazi se i zanimljiva pretpostavka da se kroz natpise u kojima se ističe molba da se stećak čuva i da se ne nasrće na njih, ukazuje da su to bogomilski stećci, pošto je to u duhu filozofije bosanskih bogomila kao i njihovog izraženog poštivanja kulta mrtvih.16 Slučajni nalazi drvenih konstrukcija ispod stećeka, vrlo jednostavan ukrasni materijal koji je otkriven i mnogo toga još, neke su nove činjenice u historiji istraživanja stećaka. Postoji dovoljno dokaza da su nekropole stećaka i poslije političkog sloma srednjovjekovne Bosne i Hercegovine bili mjesta okupljanja “da su se molitvišta na grobljima vjerovatno nastavili i poislamljeni bogomili, jer inače teško je objasniti da se i danas u istočnoj Bosni sastaju u određene dane po Jurjevu na starim srednjovjekovnim grobljima ili starim muslimanskim grobljima i na osrednjem njihovom produžetku, gdje obavljaju tzv. kišne dove (molitve). Čak i neka mjesta gdje se nalaze stećci nazivaju se molitvištima, dok se za neke koristi i naziv trzan.“17 Kišne dove su raširene kod cijelog stanovništva Bosne i Hercegovine, s tom razlikom što katoličko i pravoslavno stanovništvo to ne obavlja na srednjovjekovnim nekropolama.18 Protivrječni historijski podaci o mnogim karakterističnim detaljima ili čak ključnim činjenicama o vjerskom životu bosanskih bogomila, ponekad predstavljaju otežavajuću činjenicu u mnogim momentima koji su donekle slični ili su približni pojedinim kultnim ili obrednim radnjama, što samo ukupan utisak usložnjava. Insistiranje na kultu mrtvih kod bosanskih bogomila, kao jedna od karakteristika po kojoj se razlikuju i odvajaju od katoličke i pravoslavne Crkve ali i nekih dualističkih pokreta, činjenica je od izuzetnog značaja koja se dalje vezuje sa molitvama koje su se održavale na nekropolama stećaka što je jedinstvena pojava na ovim prostorima.19 Pojava dovišta, molitvenih mjesta u vremenu koje nije u suprotnosti sa islamom, njegovom pojavom i širenjem ali i kasnijim prihvatanjem od strane bosanskih bogomila zanimljiva je pojava koja traži serioznija istraživanja.. Uvažavanjem mnogih kultnih mjesta i radnji, postojanjem dovišta, molitvišta gdje se obavlja molitva u određene dane (uglavnom vezano za Aliđun ili Jurjevo) na mjestima srednjovjekovnih nekropola samo usložnjava ovaj problem. Slično kao što su bosanski bogomili po mnogim svojim manifestacijama zagonetka, tako su i stećci (mramorovi, mašete, biljezi, znamenje, kalupi, grčki i stari grobovi, figure, kami) puni tajanstva i traže svog istraživača. Činjenica da su nastali u atmosferi punog utjecaja vjerskog učenja bosanskih bogomila, neobičnom i vrijednom vizijom svijeta stećci su svjedočanstvo ali i kvalitetan prenosnik dviju epoha i civilizacija u Bosni i Hercegovini. Na mnogim stećcima su uklesani biljni ukrasi, predstave lova, viteške igre, dvoboji, čovjekova figura, arkade, zvijezda sa više krakova, sunce, mjesec, likovi ratnika sa štitom ili lukom, strijelom, vijenci, oružje ili ptice. Svi potpisani kovači uglavnom su pripadnici bosanskog stanovništva: Grubač, Dobrivoj, Ra- 16Muhamed Hadžijahić, Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu stećaka.-Srednjevjekovna Bosna i evropska kultura.-Radovi 18 Salih Jalimam, op.cit.str.182. Salih Jalimam, Bogomilstvo i III, Zenica 1973, str. 287. islam, Kabes III, broj 26, Mostar, 1997, str. 42-43. 17Muhamed Hadžijahić, Jedan bogomilski relikt u kulturi bo- 19 Muhamed Hadžijahić, Jedan bogomilski relikt u kulturi bosanskih Muslimana, Pregled, LIX, broj 4-5, Srajevo, 1969, str. sanskih Muslimana, str. 562-563. Salih Jalimam, Bogomilstvo 560-561. i islam, str. 43. 80 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina donja, Radič, Divan, Pomoćan, Semorad, Bolašin, Milič i dr. Treba na kraju napomenuti da je odnos bosanskih bogomila i stećaka višeslojan i zanimljiv problem po svim svojim manifestacijama, te se ove ponuđene činjenice i pretpostavke samo iskazuju kao potreba daljnjih istraživanja. Isto tako, nemoguće je odbiti vezu i kontakt bosanskih bogomila i stećaka, i snažne utjecaje koje je vjersko učenje bosanskih bogomila imalo na sve to. LITERATURA 1. Pavao Anđelić, Glavne etape razvoja kulturnog života u srednjevjekovnoj Bosni, Radio Sarajevo, Treći program, II/3, Sarajevo, 1973, 265-277, 2. Stjepan Antoljak, “Heretici” u srednjevjekovnom Zadru i njegovoj okolini, Radovi Centra JAZU u Zadru, knj. 21, Zadar, 1974, 7-27, 3. Anto Babić, Iz istorije srednjevjekovne Bosne, “Svjetlost” Sarajevo, 1972, 325, 4. Ðuro Basler, Bosanska crkva za vladavine bana Kulina, Prilozi Instituta za istoriju, IX/I, 9/1, Sarajevo, 1973, 13-22, 5. Alojz Benac, Bogomili i umjetnost na stećcima, Izraz X, 8-9, Sarajevo, 1966. 6. Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na izučavanje stećaka, Iz knjige: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinate na najnovite istražuvanje, Skoplje, 1982, 7. Alojz Benac, Dimitrije Sergejevski, Ðoko Mazalić, Kulturna istorija Bosne i H e r cegovine, “Narodna prosvjeta”, Sarajevo, 1955, 183, 8. Šefik Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost, Zavod za izdavanje udžbenika Sarajevo, 1971, 9. Šefik Bešlagić, Stećci-Kultura i umjetnost, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982, 529, 10.Vojislav Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini, Od pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja Austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine, “Veselin Masleša” /Kulturno nasljeđe/, Sarajevo, 1975, 313, Slovo Gorčina, 34, 2012. 11. Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanje, MANU, SANU, ANU BiH, Skopje, 1982, 250, 12. Miroslav Brandt, Dubrovnik i heretička Bosna u prvoj polovini XIII stoljeća, Anali Instituta JAZU, knj. XII, Dubrovnik, 1973, 27-57, 13. Sima Ćirković, Istorija srednjevekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964, 415, 14.Vladimir Ćorović, Historija Bosne, Prva knjiga, SKA, Posebna izdanja, knj. CXXIX, Društveni i istorijski spisi, knj. 53. Beograd, 1940, 658, 15. Dragoljub Dragojlović, Apokalipse bosanskih krstjana i staroslavensko književno nasljeđe, Književna istorija, XIII, 52, Beograd, 1981, 603-610, 16. Dragoljub Dragojloviæ, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Beograd, 1987, 233, 17. Dragoljub Dragojlović, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji II, Bogomilstvo na pravoslavnom istoku, SANU, Balkanološki institut, posebna izdanja, knj. 15, Beograd, 1982, 234, 18.Artur Dž.Evans, Kroz Bosnu i Hercgovinu peške tokom pobune augusta i septembra 1875, „Veselin Masleša“ Sarajevo, 1965, 19. Jacques le Goff, Srednjevekovna civilizacija zapadne Evrope, “Jugoslavija”, Beograd, 1974, 671, 20.Muhamed Hadžijahić, Jedan bogomilski relikt u kulturi bosanskih Muslimana, Pregled, LIX, broj 4-5, Srajevo 1969, 21.Zbignjev Herbert, O albižanima, inkvizitorima i trubadurima, “Život”, XIX, 7-8, Sarajevo 1970, 70-80, 9, 55-67, 22.Historija naroda Jugoslavije, knj. I, “Školska knjiga”, Zagreb, 1953, 891, 23.Hrvatska književnost srednjega vijeka, Priredio: Vjekoslav Štefanić i suradnici, Edicija: 24.Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. I/, “Zora”,- “Matica hrvatska”, Zagreb, 1969, 547. 25. Salih Jalimam, Bogomilstvo i islam, Kabes, III, broj 26, Mostar 1997, 26. Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 2002, 202, 81 Slovo Gorčina 27.Dragutin Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila, Croatia sacra, Zagreb, 1932, 27-93, 28.Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, “Matica hrvatska”, Zagreb, 1882, 352, 29.Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, RAD JAZU, CCLXX, Zagreb, 1949, 115-276, 30.Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjevjekovne bosanske države, “Veselin Masleša”, Kulturno nasljeđe, Sarajevo, 1978, 421, 31. Herta Kuna, Bosanski rukopisni kodeks u svjetlu južnoslovenske redakcije, Radovi III, Srednjevjekovna Bosna i evropska kultura, Zenica, 1973, 89-102, 32. Herta Kuna, Hrestomatija starije bosanske književnosti, Knj. I, “Svjetlost”, Sarajevo, 1974, 241, 33.Dominik Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, III, 1962, 508, 34. Nada Miletić, Stećci, “Prva književna komuna” Mostar, 1982, 35. Leo Petrović, Kršćani bosanske crkve, “Dobri pastir”, Srajevo, 1953, 184, 36.Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1982, 307, 37. Milan Prelog, Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva, Sarajevo, s.a. 78, 38. Franjo Rački, Bogomili i patareni, SKA, Posebna izdanja, knj. LXXXVII, društveni i istorijski spisi, knj. 38, Beograd, 1931, 335599, 39.Aleksandar Solovjev, Simbolika srednjovekovnih grobnih spomenika u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Istorijskog društva BiH VIII, Sarajevo, 1956, 82 40.Aleksandar Solovjev, Versko učenje “Bosanske crkve”, Pregled, III, sv. 3, Sarajevo, 1948, 195-205, 41. Starija književnost, Knj. I. Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974, 348, 42. Franjo Šanjek, Bosansko-humski / hercegovački/ krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb, 175, 216, 43. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13-15. st.) Barbat, Zagreb, 2003, 397, 44.Jaroslav Šidak, “Crkva bosanska “ i problem bogumilstva u Bosni, “Matica hrvatska”, Zagreb, 1940, 163, 45.Jaroslav Šidak, Heretièka “Crkva bosanska”, Slovo, 27. Zagreb, 1977, 149-184, 46.Jaroslav Šidak, Pravoslavni istok i “Crkva bosanska”, Savremenik, 27,9, Zagreb, 1938, 769-793, 47.Jaroslav Šidak, Problem “Bosanske crkve” u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca, Rad JAZU, knj. CCLIX, Zagreb, 1937, 37-182, 48.Jaroslav Šidak, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, SN “Liber”, Zagreb, 1975, 400, 49. Ludvig Thalloczy, Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Munchen und Leipzig, 1913, 478, 50.Marko Vego, Iz historije srednjevjekovne Bosne i Hercegovine, “Svjetlost”, Sarajevo, 1980, 501, 51.Marko Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države, “Svjetlost”, Sarajevo, 1957, 184, 52.Marko Vego, Postanak srednjevjekovne bosanske države, “Svjetlost”, Sarajevo, 1982, 216. Slovo Gorčina, 34, 2012. Gorčin Dizdar O ideologiji izučavanja stećaka N a samom početku nužno je razjasniti pojam ideologije korišten u ovom tekstu. U savremenoj kritičkoj teoriji ideologija ne predstavlja tek iskrivljenu, ispolitiziranu sliku stvarnosti kojoj je moguće suprotstaviti njen objektivni, naučni, istiniti pandan. Dapače, ideologija nije definisana eventualnom istinitošću ili neistinitošću, već njenom ulogom u održavanju određenih odnosa političke dominacije: „u istinski ideološkom prostoru nalazimo se u onom trenutku kada određena tvrdnja – ‘istinita’ ili ‘lažna’ (njena eventualna istinitost samo pospješuje ideološki efekat) – postane funkcionalna u odnosu na određeni odnos društvene dominacije (‘moći’, ‘eksploatacije’) na suštinski netransparentan način: da bi bila efektna, sama logika legitimizacije odnosa dominacije mora ostati prikrivena.“ (Slavoj Žižek) U slučaju diskursa izučavanja stećaka, najjasniji primjer ideologije predstavljaju mnogobrojni pokušaji primjenjivanja savremene etničke taksonomije Bosne i Hercegovine na srednjovjekovni period i proglašavanja stećaka „nacionalnom svojinom“ jednog od njenih konstitutivnih naroda. Specifična etnogeneza bosanskohercegovačkih naroda, pri kojoj vjerska pozadina predstavlja ključni faktor nacionalne pripadnosti, uzrokovala je razvoj žestoke polemike o vjerskoj pripadnosti stećaka, koja bi implicitno odgovorila na pitanje ‘izvornih stanovnika’ zemlje, što bi, u najekstremnijim slučajevima, moglo poslužiti kao opravdanje genocida i etničkog čišćenja. Iako su grubi, duboko ispolitizirani pokušaji da se stećci pripišu samo jednom od savremenih bosanskohercegovačkih nacija, nažalost, još uvijek aktuelni, fokus ovog teksta su suptilniji oblici ideologije koji stećke nastoje klasificirati prema naizgled univerzalnim, objektivnim kategorijama kao što su, na primjer, pravovjerje/ hereza, Zapad/Istok ili kopija/originalnost. Iako u primjerima teorija o prirodi stećaka kojima se bavi ovaj tekst uglavnom nije moguće identificirati neposrednu vezanost za savremene političke projekte, njihovu ideologiju moguće je očitati posredno, Slovo Gorčina, 34, 2012. identifikacijom njihovih implicitnih diskurzivnih pravila, tj. principa za uspostavljanje istinitosti tvrdnji na koje se one oslanjaju. U kolikoj mjeri izučavanje stećaka ovisi o prethodnom prihvatanju određenih historiografskih teza, tj. o implicitnom ili eksplicitnom prihvatanju određene ideološke tvrdnje o prirodi srednjovjekovne, povremeno i savremene Bosne, moguće je demonstrirati pokušajem primjenjivanja ikonološke metodologije na njihovu simboliku. Prema Erwinu Panofskom, utemeljitelju ikonologije engleskog govornog područja, svaka slika posjeduje tri nivoa značenja: primarni, konvencionalni i intrinzični. Primarni nivo značenja odnosi se na identifikaciju objekata vidljivih na određenom umjetničkom djelu, kao što su, na primjer, čovjek, životinja ili biljka. Konvencionalno značenje obuhvata elemente umjetničkog djela koje je moguće objasniti kulturološki specifičnim asocijacijama određenih predmeta, kombinacija predmeta ili odnosa između njih, kao što su, na primjer, rukovanje ili aureola oko nečije glave. Konačno, intrinzično značenje odnosi se na ono što Panofsky naziva sadržajem umjetničkog djela, definišući ga kao „osnovni stav jedne nacije, perioda, klase, vjerskog ili filozofskog ubjeđenja – sve to nesvjesno preneseno putem jedne osobe i kondenzovano unutar jednog umjetničkog djela.“ Pokušaj primjenjivanja ove metodologije na tumačenje stećaka osujećen je problemima koji bi se mogli nazvati endemičnim. Čak i na najosnovnijem nivou primarnog značenja, dakle identifikacije predmeta predstavljenih na stećku, čin pripisivanja imena određenom znaku ili simbolu može biti kontroverzan i, u konačnici, pogrešan. Jedan od mnogih primjera ovog problema predstavljaju objekti vidljivi na slici 1. S jedne strane, ovi u kamen uklesani oblici dali bi se opisati kao arhitektonski motivi koji podsjećaju na romaničke crkve; s druge, jednako je ubjedljivo tumačenje da oni predstavljaju neku vrstu antropomorfne niše, tj. stilizirane ljudske figure. Puni značaj ovih razlika u tumačenju postaje 83 Slovo Gorčina Slika 1: Arhitektonski motivi ili antropomorfne niše? jasniji kada interpretacija pređe na konvencionalni nivo. U oficijelnoj nauci, stećci su tumačeni u nekoliko različitih konteksta: pravoslavlje i katolicizam, bogumilizam pripisivan Bosanskoj crkvi, ostaci raznih paganskih vjerovanja, te svakodnevni život srednjovjekovnih stanovnika Bosne i Hercegovine. Naravno, kulturološki pripisano značenje raznih predmeta predstavljenih na stećcima radikalno se razlikuje u zavisnosti od konteksta koji se smatra najrelevantnijim. Pitanje najrelevantnijeg konteksta takođe ima ogromne implikacije za pretpostavljeno intrinzično značenje umjetničkog djela. U nedostatku dovoljnog broja pouzdanih pisanih izvora o prirodi porijekla stećaka, njihova simbolika pripisivana je nizu društvenih grupacija sa različitim nivoima kulturološke homogenosti, čiji pretpostavljeni osnovni stav, tj. ono što nam, po Panofskom, umjetničko djelo predstavlja na nivou intrinzičnog značenja, na kraju postaje pitanje filozofskog nagađanja više nego li objektivne naučne metodologije. Kao primjer radikalno suprotstavljenih zaključaka do kojih može dovesti usvajanje različitih kontekstualnih okvira, pogledajmo scenu uklesanu na jednom stećku Radimlje (Slika 2). Na nivou primarnog značenja, moguće je identificirati dva naoružana konjanika u nekoj vrsti bitke. Iznad njih, vidljive su dvije ženske figure koje stoje unutar zidina kule držeći se za ruke, sa predmetom koji bi mogao biti križ ili trolisnica u drugoj ruci. Do koje mjere je problematično razlučiti primarno i konvencionalno značenje ove scene pokazuje opis ove slike u Leksikonu stećaka Šefika Bešlagića: „Predstava turnira dva konjanika ispred kule (...)“ Iako djeluje kao neutralni naslov scene predstaljene na ovoj slici, ovaj opis uspostavlja de- 84 finitivni kontekstualni okvir u medijevalnom feudalnom životu. Ovakav stav dijeli i Marian Wenzel, koja tvrdi da „scena dva suprotstavljena konjanika na stećcima ima neke očigledne paralele. Postoji jedinstvena predstava ove scene na kojoj se pojavljuju žene u tornju koji služi kao gledalište. Stilistički, scena se da porediti sa određenim francuskim rezbarijama u slonovači iz ranog četrnaestog vijeka... Scena je identificirana kao osvajanje Palače ljubavi.“ S druge strane, Georg Wild, autor koji insistira na simboličnom, religioznom karakteru simbolike stećaka, ističe da oba konjanika nose štitove sa istim emblemima, što dovodi u pitanje tezu da slika predstavlja viteški turnir. U prilog vlastitog tumačenja, Wild ističe pasus iz Biblije Ef. 6, 11. 17: „Obucite se u bojnu opremu Božju da se mognete suprotstaviti đavolskim napadima! Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima. Zato uzmite i na se stavite bojnu opremu Božju da se mognete oduprijeti u zli dan i, kad sve nadvladate, održati se! Dakle, stojte čvrsto! ‘Opašite svoje bokove istinom’, ‘obucite oklop – pravednost’, obujte noge, ‘spremnošću za Slika 2: Feudalni turnir ili kosmička bitka? Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Radosnu vijest – mir!’ U svemu uzmite veliki štit – vjeru; njime ćete moći ugasiti sve goruće strijele Zloga! Prihvatite kacigu – ono čim se spasava – i mač Duha, to jest riječ Božju“. Prema ovoj interpretaciji, kula predstavlja nebeski Jeruzalem naseljen pravednim dušama, što je dokazano njenim položajem iznad glava konjanika. Dva konjanika predstavljaju dva principa koja, prema bogumilskoj metafizici, vladaju svakim čovjekom i cijelim univerzumom: sile dobra i zla. Istinska kosmička bitka odvija se unutar pojedinca, u ratu sa samim sobom. Jasno je, ipak, da sama slika ne nudi dovoljno dokaza za prihvatanje jedne ili druge interpretacije. Izgleda da je napredak u odgonetanju značenja simbolike stećaka nemoguć dok god se ne prihvati širi interpretativni kontekst unutar kojeg će ona biti tumačena. Nemuštost slike u konačnici predstavlja nesavladiv problem za interpretatora simbolike stećaka koji teži punoj objektivnosti. Kako sama po sebi slika govori vrlo malo, glas joj se dodjeljuje njenim ubacivanjem u širi interpretativni kontekst ili diskurs. Time ikonografska ili estetska analiza simbolike stećaka epistemološki često poprima tek sekundarni značaj, svodeći se na uklapanje slika u prethodno prihvaćene teoretske pretpostavke. Koristeći se terminologijom Panofskog, može se zaključiti da prije nego što se možemo zapitati kako umjetničko djelo kondenzira osnovni stav unutar jednog jedinog predmeta, moramo odrediti prirodu te nacije, perioda, klase, vjerskog ili filozofskog ubjeđenja čiji osnovni stav pokušavamo identificirati unutar umjetničkog djela. Prema osnovnoj pretpostavci o prirodi društvene grupacije koja je stvarala stećke, prethodna naučna djela o ovoj temi mogu se podjeliti u tri kategorije. Unutar prve kategorije, koja bi se mogla nazvati ortodoksno-naturalističkom, osnovna pretpostavka je da su umjetnici stećaka pokušavali izraziti pravovjerno kršćanska vjerovanja katoličke ili pravoslavne provenijencije, uz neke naturalističke prikaze detalja iz njihove društvene i prirodne okoline. Neki od autora koji pripadaju ovoj kategoriji takođe dopuštaju mogućnost da se određeni motivi sa stećaka tumače kao ostaci predkršćanskih paganskih vjerovanja. Unutar druga kategorije, nazvane dualističko-heretička, simbolika stećaka povezuje se sa šizmatičnom Bosanskom crkvom, koja se smatra bogumilskom. Slovo Gorčina, 34, 2012. Autori ove kategorije naglašavaju jedinstvenost stećaka među evropskim umjetničkim fenomenima ovog perioda. U gotovo potpunom nedostatku primarnih pisanih izvora, ovi autori često usvajaju komparativni metod, koristeći izvore koji pripadaju drugim evropskim dualističkim pokretima ovog perioda. Konačno, autori koji pripadaju političkoj kategoriji stećak stavljaju u kontekst esencijaliziranog društvenog identiteta sa čvrstim kulturološkim tendencijama koje se mogu otkriti unutar prikazanih motiva. Unutar ovog pristupa, naglasak leži na povezivanju simbolike stećaka sa drugim umjetničim ili kulturološkim fenomenima koji su se pojavili u užoj ili široj regiji tokom drugih vremenskih perioda, uključujući i sadašnjost. U ovom tekstu pažnja će biti posvećena posljednjoj, politčkoj dimenziji izučavanja stećaka. Tri ideološki raznovrsna predstavnika ove kategorije su - esej Muhameda Filipovića ‘Bosanski duh u književnosti – šta je to?’, u suštini hegelijanska teorija projiciranog bosanskog nacionalnog duha, ‘Ilirycum Sacrum’ Miroslava Krleža, ničeanska afirmacija subjektivnosti prenesena na nivo jugoslavenskog nacionalnog identiteta, te knjiga ‘Stećci’ Dubravka Lovrenovića, djelo koje u suštini sažima glavne argumente ortodoksno-naturalističke škole, uz određene komentare koji bi se definitivno dali pripisati političkom pristupu. Iako naslov Filipovićevog eseja govori o bosanskom duhu u književnosti, definicija ‘duha’ koju on nudi historijska je i materijalistička: „Duh jednog naroda kao subjektivni izraz cjelokupnosti uvjeta njegovog života, i onog specifičnog odnosa prema životu koji konstituira narod kao specifičnu povijesnu opstojnost, jeste povijesna tvorevina i povijest je njegov pravi izvor i medij u kojem se on javlja.“ Primjetna je određena dvosmislenost Filipovićeve definicije ‘duha jednog naroda’: s jedne strane, on je tek idealni ili metafizički odraz ‘uvjeta života’ na nivou subjekta, a s druge pak to je antropološki ‘odnos’ prema životu koji, moglo bi se pretpostaviti, oblikuje te životne uslove. Ova okultna sposobnost metafizičkog entiteta da utiče na materijalne uslove egzistencije još jednom je potvrđen Filipovićevom tvrdnjom da je taj ‘duh’ „Bosnu održao kao cjelinu, kao povijesnu opstojnost“. Definicija ‘duha jednog naroda’ koju Filipović nudi mora se tumačiti u kontekstu specifične razlike između naroda i 85 Slovo Gorčina nacije koja je postojala u jugoslavenskoj političkoj taksonomiji kada je ovaj esej pisan. Dok je u FR BiH živio samo jedan narod, njeno stanovništvo bilo je podjeljeno u dvije nacije – Srbe i Hrvate. Tek 1971., četiri godine nakon objavljivanja Filipovićevog eseja, ustavna reforma dodala je i treću naciju u Bosni i Hercegovini, Muslimane. Kontrast između politički odlučujuće kategorije nacije i Filipovićeve postulacije jedinstvenog duha bosanskog naroda pokazuje politički radikalnost njegovog intelektualnog projekta. Pri tome, stećak je predstavljen kao jedan od materijalnih dokaza postojanja tog duha: „To su, u prvom redu, naši stari gradovi, naša arhitektura, urbanizam, stećci i uopće sakralni spomenici, naše stare knjige, vez i odjeća, zanati, najzad naš način života uopšte“. Kada definiše prirodu bosanskog duha, Filipović kao da opisuje umjetnost stećka: „Taj duh škrte riječi i uzdržanog pokreta, škrte šare i blijede boje, lišen bogatstva i lepršavosti, lišen nijansa i kolorita, masivan, siguran, stalan, stanac, taj suzdržani i jedva negdje u pripravku na kraju linije, u odsjaju boje, na rubu šare, na kraju misli, na izdancima loze, na skrivenim i prikrivenim mjestima, u minijatiuri, i uopće u nevidjelu, čulno razigrani i pohotno životni duh, želja, čežnja i nagon.“ Da nije poznato da Filipović ovdje pokušava definisati bosanski duh, moglo bi se pomisliti da govori o intrinzičnom značenju umjetnosti stećka: ono što opisuje zaista zvuči kao osnovni stav jedne nacije, perioda, klase, vjerskog ili filozofskog ubjeđenja. Dok je do ovog trenutka bilo moguće tvrditi da se Filipović bavi čisto estetskom problematikom, identifikacija osnovnog stava umjetnosti stećka sa postuliranim duhom bosanskog naroda predstavlja definitivan korak u oblast ideologije. Koristeći metode Deridijanske dekonstrukcije, Filipovićeva kritičarka Nirman Moranjak-Bamburać povlači značajnu razliku između normativnih i rekonstruktivnih diskursa o kolektivnim identitetima, pri čemu „potonji pokušava na neki način izbjeći totalizirajuću perspektivu i omogućiti dijaloški osnov.“ Unutar ove klasifikacije, Filipovićeva ideja bosanskog duha može biti klasificirana kao normativna koncepcija kolektivnog identiteta, jer njegova postulacija i karakterizacija bosanskog duha u prošlosti u konačnici služi nuđenju modela za njen budući razvoj. Filipovićeva ideja tako86 đer ne posjeduje dijalošku osnovu, definišići duh pozitivno formulisanim karakteristikama (‘malo riječi’, ‘blijede boje’, ‘masivan’ itd.) i implicirajući neprihvatanje djela sa drugačijim karakteristikama unutar kategorije ‘bosanski duh’. Ovdje ideologija pokazuje svoju neizbježnu negativnu dimenziju, ostavljajući prostor za nasumično isključivanje nepodobnih djela i ličnosti iz uzvišene kategorije nacionalnog duha. Suštinu problematičnog odnosa moći i ideologije najljepše je izrazio Mak Dizdar u Zapisu u otkrivanju: Tamo gdje su psalmi, tu su i prokletstva. Za Miroslava Krležu, umjetnost stećka takođe predstavlja odraz kulturološki homogene grupacije, sa razlikom da u njegovom slučaju ona obuhvata cjelokupnu slavensku kulturu bivše Jugoslavije. Njegova koncepcija prirode ovog kolektivnog kulturnog identiteta suptilnija je od Filipovićeve, a nju definiše upravo ono što ona nije: „svi stilovi naše oblasti dokazuju da je stilska sinhronizacija, u svom negativnom stavu prema Istoku i Zapadu, iako nedosljedna, ipak jedinstvena... u manihejskoj bogumilskoj skulpturi, taj kreativni individualizam dostiže slobodnu inspiraciju.“ ‘Stilovi’ koje Krleža smatra posebno reprezentativnim za ovo kulturloško jedinstvo su toliko raznoliki umjetnički fenomeni kao ranohrvatska arhitektura devetog i desetog vijeka i srpske pravoslavne ikone trinaestog i četrnaestog vijeka, sa stećkom kao neprikosnovenim klimaksom ovog umjetničkog individualizma. Umjesto apriorističkog odbijanja Krležinog intelektualnog projekta kao puke jugoslovenske propagande, specifičan način na koji on koncipira kulturološki homogenu grupaciju zaslužuje bližu pažnju. Uzimajući tri umjetnička fenomena koja mogu biti koncipirana kao provincijalne verzije većih kulturoloških fenomena (romanička arhitektura, bizantske ikone, gotička umjetnost), Krleža postulira njihov zajednički ‘duh’ (iako on ne koristi tu riječ) kojeg karakterizira svjesno nastojanje za individualan izraz kroz vizuelni jezik preuzet iz drugih kultura. Ovo predstavlja pristup umjetnosti koji je dijametralno suprotan nekim od tradicionalnih pristupa stećku: umjeto fokusiranja na ono što je preuzeto iz drugih kultura, Krleža ističe originalne aspekte umjetničkih oblika. U oba slučaja, moguće je identificirati svjesnu ili nesvjesnu ideološku dimenziju: želju za provincijalizacijom Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina umjetnosti stećka u jednom slučaju i nastojanje da se naglasi njena originalnost s druge. Da i Krležin kozmopolitizam ipak ima granice, pokazuje njegovo potpuno zanemarivanje južnoslavenske originalnosti izražene jezikom islamske civilizacije: kada govori o Osmanskog periodu, Krleža se često ograniči na kakav orijentalistički stereotip poput izraza „najtamnija abdulhamidovština“. Način na koji se koncipira originalnost jedna je od osnovnih tema Krležinog eseja: „Prema mišljenju zapadnoevropskih specijalista, starohrvatski period arhitekture, iz vremena kraljeva takozvane narodne krvi, i jeste i nije originalan. S jedne strane, ta arhitektura je barbarska imitacija motiva iz Ravene i Bizanta, a čak iako se razvila nezavisno, ona predstavlja varijacije starih armensko-istočnjačkih ili slavensko-sjevernjačkih motiva, tako da opet nije originalna... da li su apstraktni ornamenti ili stubovi i lukovi tih brojnih crkava perzijski, kavkaski, armenski, sirijski ili staroslavenski nije odlučujuće pitanje, ali sigurno je značajno što su se umjetnici trudili da izbjegnu slijepo kopiranje i da se individualno izraze“. Iako Krleža ovdje govori o starohrvatskoj arhitekturi, njegov argument u cjelosti bi se mogao prenijeti na analizu stećaka, s značajnom i donekle bizarnom razlikom da su u ovom slučaju uglavnom ‘zapadnoevropski stručnjaci’ ti koji naglašavaju originalnost stećka. Dubravko Lovrenović nalazi se na suprotnoj strani ove debate, insistirajući na zapadnoevropskom porijeklu i provincijalnosti umjetnosti stećka. Iako u svom djelu Stećci uglavnom insistira na naučnom diskursu, njegova retorika povremeno postaje duboko romantična, implicirajuću organsku koncepciju umjetničkih fenomena: „Prema tome simbolizam stećaka, kao ‘harmonijski sklad simbola’ u jesenjoj simfoniji Srednjeg vijeka, pojavljuje se kao posebna vrsta ‘okamenjenog cvijeća’ u velikom vrtu evropskih simbola, fantazmagorija i uzbuđenja, osvjetljujući bosanski medijevalni duh kao zraka svjetlosti.“ U skladu sa tvrdnjom o evropskog medijevalnom karakteru simbolizma stećka je Lovrenovićevo odbijanje bilo kakvog kontinuiteta između ovog ‘duha’ i kasnijih faza bosanske historije: „kao rezultat etničkih migracija i vjerskih preobražaja za vrijeme osmanske vladavine, ‘savez’ živih i mrtvih Srednjeg vijeka je prekinut (...) a to je najbolja indikacija razdora izmeđa dva historijSlovo Gorčina, 34, 2012. ska perioda – srednjovjekovnog u kome se stećak pojavio i osmanskog u kojem umjetnost stećka doživljava svoj kraj.“ Stiče se osjećaj da je ovaj skup duboko ideoloških pozicija posljedica ne samo esteskih pretpostavki: ‘bosanski duh’ je ‘prosvijetljen’ uticajem ‘evropskog simbolizma’ Srednjeg vijeka (istinski fascinantan preokret popularne ideje ‘Mračnog doba’!), dok osmanski uticaj stvara ‘razdor’ koji znači da je ‘bosanski srednjovjekovni duh’ sasvim različit od ‘bosanskog osmanskog duha’ i, implicitno, ‘bosanskog savremenog duha’. Lovrenović je dakle naučnik koji vjeruje u postojanje nacionalnih duhova, ali je odlučan da dokaže da Bosna nema jednistveni ‘duh’ koji bi inkorporirao njen predosmanski i osmanski period. Politička pristup izučavanju stećka duboko obilježavaju dvije posebnosti njegovog subjekta: izuzetno neobična priroda same simbolike stećaka, te kompleksna socio-politička struktura savremene BiH (i bivše Jugolsavije). Ali pitanja koja su postavljena u ovom tekstu nisu specifična za ovu temu, već su samo izražena jasnije nego u drugim diskusijama umjetničkih i kulturoloških fenomena. Iako rasprave o prirodi ‘duha’ koji je doveo do stvaranja staćka djeluju donekle anahronistične, valja reći da se i cjelokupna disciplina historije umjetnosti oslanja se na neku vrstu koncepcije metafizičkog jedinstva heterodoksnih fizičkih objekata koje je oblikovala ljudska ruka. Pitanje vremenskog kontinuiteta kolektivnih identiteta djeluje posebno problematično u slučaju BiH zbog dubine njenih historijskih razdora, ali u periodu u kojem su prema dominantoj akademskoj teoriji nacije tek ‘zamišljene zajednice’, ono se čini kao opšti epistemološki a ne provincijski historijski problem. Slično tome, ideološke kontroverze oko klasifikacije umjetničkih fenomena posljedica su generalne opsesije jezikom filozofije dvadeset vijeka barem koliko i specifičnih historijskih uslova regije u kojima je stećak nastajao. Rječju, analiza simbolike stećaka je problem na raskrižju nekih od najbitnijih problema savremene kritičke teorije, a ne tek marginalna tema samo jedne discipline kao što je historija umjetnosti. Analiza ideologije izučavanja stećaka tek je prvi korak ka nužnoj deprovincijalizaciji konteksta u kojem umjetnost stećka treba biti posmatrana u budućnosti. 87 GOST PJESNIK Izbor iz kritike Pjesnik od zemlje d Petra Gudelja, s njegovom poezijom, s O njegovim pjesničkim glasom i statusom, u suvremenoj hrvatskoj književnosti zajedno s ostalim štokavskim književnostima nema pjesnika koji je više sam, i nema autora uz kojega bolje pristaje Gombrowiczev bespoštedni aksiom. Besprimjeran je način na koji Petar Gudelj postoji u književnosti, rijedak je način na koji on gradi svoj tekst, svoju kršku pjesmu. I ta pjesma je rijetka. Nečuvena! Otkako je objavio prvu pjesmu, do danas (to je već više od pedeset godina; kakvih naših pedeset godina!), Gudelj s književnošću i u njoj živi samo kao pjesnik, izvan ikakvih književnosocijalnih, književnoposlovnih, književnopolitičkih, ili, pak, književnolukrativnih odnosa. To je toliko čist odnos i status, platonski u najboljemu smislu riječi, da se u Gudeljevu poeziju, u njegov književni slučaj, dosad nije u zamjetnijoj mjeri umiješala ni književna kritika, književna historija pogotovo. Kako je zbog toga pjesniku, to ne znamo a nije ni previše važno, no za Gudeljevu poeziju, za taj veliki pjesnički masiv, ovo je izuzetno sretna okolnost: što je moguće duže ostati čist od klasifikacijskih postupaka, daleko od hladnih preparatorskih prstiju. (...) Mile Stojić (...) U književnosti, koja baš i nije primjereno vrednovala njegov književni priraštaj, Gudeljeva pjesnička zavičajnost prepoznata je kao svijet mita i meda, mora i kamena, zemlje u kojoj se rađalo i množilo (“jezično i krvavo”), kao svijet pjesme (pučke i hajdučke) “iznikle iz panja: dubova, maslinova i lovorova” koji je plodio njegovu kreativnu samosvijest iskustvima nepotrošene pjesničke i duhovne supstance. Unatoč prepoznatljivim prostornim reperima, njegov je zavičaj ponajmanje skup geografsko-socijalnih i povijesnih odrednica krajolika tijekom njegova povijesnog iskustva, već je začudna pozornica univerzalne čovjekove drame sa slikama i oblicima, mitemima i stilemima, lokalnim i univerzalnim, a uvijek duboko egzistencijalnih sudbinskih bitnosti i upitanosti. Razlistavajući se u mnogim smjerovima zavodljive duhovne igre obvezujućih svojstava, temelji Gudeljeva Slovo Gorčina, 34, 2012. pjesničkog svijeta sežu u dubinu vremena i dosežu univerzalno i simbolično; u njegovoj zemlji-crljenici “vjetrovi su posijali svoje ljudsko sjeme”, u “davno vrijeme gromova”; iz nje se rađalo i množilo “jezično i krvno”, a voda, ona mitska i ona ljekovita, iz bunara i lokava, kamenica, plitica i čatrnja, obnavljala je njegovu otpornost i žilavost kroz stoljetnu dijalektičku igru živog i neživog, postojećeg i mogućeg. Istih je i sličnih svojstava i Gudeljeva šuma: ona je svijet čudesnog bilinarija i bestijarija, u čiju je zbiljnost unesena svekolika historija narodnih vjerovanja, ali i prostor neponovljive mirisologije. U njoj je jasen, muško drvo, u njoj živi vuk: mitski vlkoe, ali i Vuk u novinama i onaj tvorački “tvoj pradjed vuk”; u njoj se gnijezdi golub (i golubica), ali i jastreb (u rukopisu), u njoj se rađa jabuka (ona divlja i ona hesperidska), malina i kupina, drenjina i divlja jagoda. Gudeljev zavičaj prepoznat je i po lozi, koja rađa pićem božanskim i pićem pjesničkim, ali i po orahu, bademu, po poskok – tici i zmiji, jer: biti zmijom, biti zmija, i biti bijen zmijom, isto je što i biti... Ne manje je to i zavičaj ikavskog genitiva (pjesme “vučke i hajdučke”) i hrvatskog biskupa sa svim nepotrošivim atribucijama Povijesti koja hrani budućnost “svim vjetrima, zviježđima i narodima”; riječju – zavičaj mita i meda, mora i kamena u kojem je pjesnik našao svoj (pjesnički) kamen mudrosti i poezije, uzvraćajući mu svojom pjesmom kao najljepšom laudom. (...) Ivan J. Bošković Za razliku od većine pjesnika svoje generacije, koji su itekako bili osjetljivi na političke diktate i povijanja pod vjetrovima slobode i demokracije, Gudelj je vazda bio jednako slobodan. Od prvih pjesama gradio je svoju osobnu mitologiju, u čijem je središtu masiv Biokova, ispunjenu zmijama otrovnicama, mirisima kadulje i vrijeska, jamama do vrha punim ljudskih i životinjskih kostura, slutnjom mržnje i osvete, bliskom smrću i krajolikom koji je sav živ, lijep i strašan. Preko pedeset godina, od čega beogradskih četrdeset, Petar Gudelj ispisivao je svoj zemljopisni atlas i u pjesmu i književni 91 Slovo Gorčina tekst pretvarao cijeli jedan svijet smješten između Imotskoga i mora. Njegova ustrajnost i fanatično inzistiranje na uvijek istom motivu imaju u sebi nešto kniferovsko. Ono što je za slikara bio meandar, to je za Gudelja njegov mitski svijet. Samo jednom Petar Gudelj je napustio svoju osobnu biokovsku mitologemu. Bilo je to 1987, kada je objavio šokantnu poemu “Europa na tenku”, čiji su dijelovi, kao samostalne pjesme, već bili objavljivani u književnim novinama i časopisima. Bila je to knjiga koju bi, mirne duše, zabranio svaki, iole revan, partijski cenzor, kako zbog antikomunizma, tako i zato što je ta knjiga čitatelja uznemiravala u njegovom socijalnom miru, onoliko koliko to neka knjiga uopće može. A u ta se doba zbog napisane pjesme još uvijek moglo barem prenoćiti u zatvoru. Gudelj je u “Europi na tenku” stvorio svijet u kojem tenk ima središnje mjesto. Tenk je božanstvo, kriterij svake izvrsnosti, biće s razumom i osjećajima, najvažnija kulturna činjenica u višemilenijskoj povijesti. “Sretni narodi u Europi. / Sunce im ujutro na kupolama iznesu tenkovi. / Sunce im zađe za stado tenkova… Europsko državno blagostanje počiva na tenku… Kad nemadu tenkovskih štala, / tenkove drže u srcu. / Zato europsko srce / Ima oblik tenka.” (...) Miljenko Jergović 92 (...) Gudelj je ugranitio hrvatski jezik ili prije - hrvatsku riječ. Nakon Gudelja nema odstupanja, hrvatski je jezik svim nasrtajima neprelazna planina! Slijedeći ideju Ferdinanda Saussirea da je riječ prva i posljednja smislena jedinica, da je jezik njena zaliha u pamćenju naroda koji riječi stvara i slaže u ostavu zvanu jezik na upotrebu koju opet pokreće samo riječ bilo u govor bilo u poeziju. Ni proza ni filozofija tu ne spadaju. Proza je umjetnost i umijeće ideja, filozofija, svodeći riječ na Jedno ubija njenu neiscrpivost koju tek poezija može razotkrivati na ubitačnoj svjetlosti uma i osjeta. Gudelj se tako razigrao svojim riječima da je izgradio čitavu planinu što mu i ime veli. Stijenu na kojoj počiva hram hrvatskog jezika Gudelj je izgradio sam iz jednog hrvatskog govora koji se zove bosanski govor. Hrvatski jezik je izišao iz svog bosanskog govora koji se rastvorio i potekao: drugim potocima, rijekama, jezerima, morima... da ponovimo Dizdara Maka Mehmedaliju, Bošnjaka kamo ga smještaju historičari književnosti i njegov rod, ali s dalmatinskih strana ponesenim govorom iz istog kraja otkud iziđoše oci: Marul, Tin, Jure i Petar, pa sve tamo do u duboku Bosnu. Tomislav Dretar Slovo Gorčina, 34, 2012. Goran Karanović Intervju s Petrom Gudeljom jedan opsežan intervju iz naftalina. E voMjesto radnje je kafanica pored tržnice Te verzije nisu iz osnova drugačije, to je u biti ista pjesma, samo prerađivana. To je posao na pjesmi. Dolac u Zagrebu. Datum je 26.05.2007. Rano je Pođem od jedne slike, jedne niti. I tu sam peripateujutru, prije 8. Razgovor će trajati skoro tri sata. tik, to radim u hodu. Puno volim hodati. Ja hodam Dan je prohladan i sunčan. Sjedimo Petar Gudelj i uz more, po moru, planinarim. Padne mi misao na pamet, zabilježim. Hvala Bogu nisam nikad bez ja. Ispod je transkript dijela razgovora. komada papira i neke olovčice. Mislim da i sad *** imam uza se... 1. Čuo sam da su Vaši nastupi nešto posebno, nešto izvorno. Oni koji su bili opisuju ih kao iznimna iskustva? Pa dobro. Svatko ima neki način čitanja, a pjesnik kad on čita, na neki način i pokazuje kako je to pisao. On drugačije i ne može čitati, on čita kako je to pisao. Ja nisam nekakav recitator tipa Jevtušenka. Znate tko je to? Veliki ruski pjesnik. Jedan od prvih novovremenskih ruskih pjesnika koji je izašao iz ljušture socijalističkog realizma. Bio je tip Majakovskog. Majakovski je bio također veliki recitator. To je bila poezija tribina, poezija koja se primala više uhom nego okom. Mada je u biti poezije primanje uhom. I nisu slučajno najveći pjesnici čovječanstva bili slijepi. Recimo Homer pa narodni rapsod Filip Višnjić. Slijepac i guslar, on se izdržavao svojim guslama. 2. Jako me zanima kako Vi pišete? Kako to izgleda? I mene je to uvijek zanimalo, kako netko piše. To je vrlo važno. Ni jednu svoju pjesmu nisam napisao namjerno. Nisam nikad sebi postavio zadatak: sad ću napisati pjesmu. Svaka je ona, recimo romantičarski, sašla odozdo, sletjela odozdo. Možda sam svega, karakterističan je broj, recimo pet pjesama napisao odjedanput, kako mi je viša sila diktirala. A sve druge sam ja dorađivao. Ja je napišem i onda radim, radim, radim. Imam od svake svoje pjesme puno verzija. Sve te verzije nisam čuvao. Može biti od samo nekoliko pjesama da imam sve verzije. Po dvadeset, četrdeset verzija. Slovo Gorčina, 34, 2012. ...da, vidio sam pelikan u džepu... Ovo je naliv pero, pišem isključivo naliv perom. Zabilježim to i onda to obično ostavim. Za početak to je toliko nemušto da samo meni može nešto kazati, i to ne u svako doba. Ja te svoje bilješke čitam i ponekad u njima ne nalazim ništa, ali svejedno ostavim to dalje i kad se stvori raspoloženje, ta spora, ta naznaka, odjedanput se rastvara, ja vidim mogu s njom komunicirati i onda ja pišem. I onda se spoji moje nekadašnje raspoloženje koje je sinulo sa ovim sadašnjim koje je pogodno za rad te biljčice, te sjemenke, da se otvori, poraste, pa možda čak i cvijet, možda čak i list, pa možda čak i plod. Veliko mi je zadovoljstvo bacati svoje pjesme. Izlučivati ih, kad spremam, recimo knjigu, veliko mi je zadovoljstvo odbacivati tekstove. Svojim uspjehom držim ne ono što sam odvojio za tiskanje, nego ono što sam odbacio. I ja se hvalim u svom dnevniku, recimo, danas sam odbacio pet... ...Imate dnevnik? Sustavno vodim dnevnik od 60ih, 70ih godina. Jedno vrijeme sam pisao svaki dan, a onda sam prestao jer mi se toliko toga događalo da nisam mogao pratiti. Ima toga do 50 svezaka. Onaj ekstrat i moga pisanja i moga života, to je u mojim pjesmama. 3.Kako je to sve teklo? Neki kratak presijek vašeg života do sad. Vi ste rođeni u malom selu Podosoje pokraj Imotskog? 93 Slovo Gorčina Da. U jednom selu. U ljutom kršu. I u tom selu, za koje nitko ne zna, u jednom zaseoku koji je i za to selo bio potpuno zabačen. Prekrasno malo mjesto između dva brda. Često sam govorio da nama ni nisu bila potrebna vrata na kući jer smo mi vrata zatvarali brdom. Iza brdo, ispred brdo. U udolini, zaštićeni od bure, od svih vjetrova. Ni sunca nismo imali puno. Izlazilo bi oko osam ujutro, zalazilo oko dva, tri popodne. Ja sam se u jednoj kućici rodio, i, eto, baš na današnji dan, dok mi sjedimo ovdje za ovim stolom i pijemo drugu kavu, zidari završavaju poslove i peku kozle kod te moje kućice, jer sam je ja obnovio. Dvije kućice. Jedna je od njih stara oko 400 godina, drugu je gradio moj ćaća prije pedesetak godina. Ja sam ih podmladio i obnovio kakve su bile. Od tamo sam išao u Imotski u gimnaziju. Iz gimnazije u učiteljsku školu. Prvo u Šibenik, pa onda je završio u Mostaru. Iz Mostara otišao za svojim pjesmama u Beograd. U Beogradu proživio cio život, ili cio jedan život. I ‘90 se vratio u svoju kuću u Bašku Vodu. Vratio sam se zato što s one strane u to vrijeme ne bi mogao preživjeti sve to što se događalo od ‘90 pa... Bez obzira na sva svoja prijateljstva, svu pažnju i ljubav kojom sam bio okružen. Ja sam u Beogradu živio kao sretan čovjek. Uvijek sam sve najbolje govorio i govorim za Beograd. Beograd je jedini moj grad. Ja kad grad sanjam, ja sanjam samo Beograd. Sanjam Podosoje kao mjesto iz kojeg sam krenuo, a što mi se poslije događalo, sanjam samo Beograd. Kome se to sviđalo, kome ne... 4. Kako izgleda jedan Vaš prosječan dan? Ja živim iznad mora. Imam kuću i jedan veliki prostor u kojem radim. Moja radna soba je veličine prosječnoga stana. Moj stol je kao tri, četiri stola kad se sastave. Moji su prozori u skladu s veličinom sobe. To je jedna staklena stijena, otvorena prema moru i kroz cijelo to staklo valja se more. Tamo u daljini su Brač i Hvar. Sunce mi iziđe i zađe u toj mojoj radnoj sobi. Imam sunce u sobi od izlaska i zalaska. Čak i ljetno sunce, a o zimskom da i ne govorim. Zimsko mi je draže. Pitomije je, bliže, nije ljutito, ne žeže, ne sažiže. Sam izlazak iz spavaće sobe u dnevnu sobu je doživljaj. Odmah primam to sunce, to more, otoke. 94 Imam terasu. Na terasi stol, stolica. Tu sjednem i ujutro popijem kavu. Čekaju me moje knjige i moji rukopisi. Nisam te sreće i nesreće da pišem po svaku cijenu. Pišem kad mi se piše. Jedino što pišem redovitije je taj moj dnevnik. Tu polazim od najobičnijeg. Šta sanjam i šta mi se događa. Zadnje tri godine, radio sam na knjizi koja se zove ‘’Zmija mladoženja’’. Zmija je moj kultni lik, zmija, vuk, jastreb i sve te, pitome životinje. Naslov ‘’Zmija mladoženja’’ nije moja izmišljotina, to je motiv iz svjetskoga folklora. Zmija koja se ljudski ponaša, pretvaranje zmije u čovjeka i obrnuto. To je vječno mjesto. Od antičkoga, grčkoga mita i ne samo grčkoga. I indijskoga, indijanskoga, asteka, maja, židovskog, biblijskog. Zmija je u osnovi čovjekovoj. I čovjek nosi u sebi zmiju, a to je njegova kralježnica, a glava nam je i zmijska i ljudska. Čovjek je zmija po karakteru i po onome što stvara, što razara. Zmija je površno gledano simbol zla, ali ona je isto toliko znak života. To mjesto imamo čak u Vukovim srpskim pjesmama. Imamo pjesme poput ‘Guje mladoženje’. A u hrvatskim narodnim pjesmama imamo ‘Zmaj mladoženju’, te ‘Zmiju mladoženju’. Ta moja knjiga će izići na jesen. Svako jutro hodam. Imam nekoliko redovitih jutarnjih putova. Jedan zovem Sokolov let, to je kad idem iz Baške Vode u Brela, pa se popenjem preko prvih stijena, pa dođem do dječijeg sela Baškog polja. To je otprilike 6, 7 kilometara, pa se spustim na more pa idem natrag. Redovit mi je i put u Makarsku žalom, to je 10 kilometara. ...to valjda objašnjava formu... Volim hodati. Idem i na Vošac, to je jedan vrh od 1300 metara kod Makarske. To su mi tri sata pješačenja i tri natrag. Najmanje dva puta godišnje idem na svetog Juru. 1762 metra. Tu mi treba 6 sati puta. I natrag, otprilike 4. Imam svoje obilježene staze. Ja sam davno stavio dva, tri kamenčića na svaki sat hoda. I svaki put dođem na vrijeme. Kad se približim, pogledam na sat i svaki put sam na vrijeme. Idem istom brzinom, polako, nigdje ne stajem i ne odmaram. Ali ići na Biokovo je nešto potpuno drugačije nego ići na Medvednicu, ovdje u Zagrebu. Idem ja i na Medvednicu često, bio sam prije tri dana. I najteža medvednička staza, ako se za takvu stazu može reći da je teška deset puta je Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina lakša od najlakše biokovske staze. Kroz Medvednicu idete ljeti i na Sljeme i natrag, a da vas sunce nigdje ne uhvati. A na Biokovu vas ispeče. Pogotovu natrag. Kad se vraćate oko 4, 5 popodne, sunce vas bije direktno u čelo. Kao da vas pesnicama udara u čelo. To su ti moji puti. ...kad se vratite? Pišem, čitam. Imam svoje knjige. Sve sam skloniji da čitam iste knjige. Uvijek čitam Ilijadu, Odiseju, Bibliju. Razna izdanja grčkih mitova, mitologija. Sveto pismo na svim jezicima kojim vladam. Čitam i Dostojevskoga. Usput se dogodi i da napišem neku knjigu, tako da, otkako sam preselio iz Beograda u Bašku Vodu, pripremio sam i objavio svoje troknjižje izabranih pjesama do sada: ‘Golubice nad jamama’, u tri sveska, 1993. godine. Onda put u Imotu, ‘97 godine. To je pjesnička monografija u velikom formatu, bogato opremljena i ilustrirana. ‘99. godine je izišla moja knjiga koja se zove ‘Hrvatska Odiseja’, po jednoj narodnoj pjesmi makarskoga primorja. Zabilježio ju je etnolog Stjepan Banović 1912 godine u Zaostrogu, od Mate Banovića, kozara. To je vrstan sažetak Homerove Odiseje. Jedinstvena pojava u Europskoj poeziji. Život ju je sastavio na priliku Odiseje jer su svi narodi pored mora imali neke zajedničke sudbine i slično im se moglo događati što se dogodilo Odiseju, Penelopi i ostalim Grčkim junacima. To je najduža hrvatska narodna pjesma. Ta je pjesma objavljena ‘30-ih godina i zaboravljena. Ja nju znam odavno i nosio sam je u sebi. Kad sam došao do mogućnosti, napisao sam opsežan predgovor i objavio je u svojoj nakladničkoj kući Sveti Jure. Ta knjiga je 2000. godine izabrana za najljepše opremljene knjige za ‘Frankfurtski sajam knjiga’. Na njemu proglašena jednom od 8 najbolje opremljenih knjiga i otišla u knjižne centre i biblioteke od Osla, Washingtona, Japana. Onda sam 2002 godine objavio svoju prvu zbirku pjesama poslije sabranih pjesama. To je isto objavio moj ‘Sveti Jure’. Knjiga je na neki način ipak pročitana. Tužna je sudbina malih, seoskih izdavača, kakav je moj ‘Sveti Jure’. Ali je ipak te 2002 godine za najbolju, takozvanu najbolju knjigu te godine. Pa su mi otkupili tristo primjeraka te knji- Slovo Gorčina, 34, 2012. ge, ipak neki efekt je bio. Pa sam iza toga pripremio ‘Pelazga na mazgi’, 2004 godine. Od tad sam radio na ovoj knjizi ‘Zmija mladoženja’. 5. Kako je u Baškoj vodi? Jesu li ljudi upoznati s Vašim radom? U Baškoj Vodi ja živim kao da sam se jučer spustio iz helikoptera na svoju terasu. Nije da se time hvalim, ali nije ni da se žalim. To je naprosto tako. Živim svoj život. S veoma rijetkima se čujem telefonom. Književni kontakt ni dodir ni sa kim nemam. Tako sam živio i od samoga početka. Tako sam živio i u Beogradu, jednostavno usamljenički i pustinjački. Samo što je Grad imao drugi odnos prema meni, pa mi se nikada nije dogodilo da me jednom tjedno netko od ljudi iz tribina, glasila, televizije, novina nije zovnuo i pitao nešto i tako. Pa sam onda bio u dodirom sa svijetom inicijativom izvana. Moja je strana uvijek bila pasivna, introvertirana, okrenuta u se. Kao onaj morski pauk koji se sam unutra u ljušturu uvukao, pa jedino ako ga prstom ili štapom badnete, onda on malo pogleda. Nisam član nikakva društva niti udruženja, ni pjesnika niti pisaca niti išta slično. Bio sam u Beogradu član udruženja književnika Srbije, čak i u upravi društva, pa predlagan na razne funkcije, ali ja to nikad nisam htio. 6. Jeste li svjesni svog statusa živuće legende? Ne kažem da nema ni takvih rijetkih koji to kažu. Krleža je rekao, kad te hvale, šuti. Znam ja sebe. Znam sebe i slaba i jaka. Sve svoje izabrane pjesme izabrao sam sam. 7. Čitate li igdje? Nigdje ne čitam. Redovito odbijam. Zvali su me na neka Bračka čitanja. Čak su mi dali i maslinov vijenac, tad sam se pojavio, jer mi inače ne bi mogli staviti vijenac. Meni je uvijek najdraže bilo čitati među pjesnicima ili ljudima koji su životno vezani za poeziju kao pasionirani čitatelji poezije, što je jednako. Dok sam bio mlad pjesnik, mi smo priređivali i nas su pozivali na čitanja. I bila su jako česta. Mitinzi poezije, kabarei, književne večeri, tribine, bilo je toga puno. I meni je uvijek najdraže bilo kad je bilo malo slušatelja. Nas je obično bilo 5, 6, koji su 95 Slovo Gorčina čitali. Nisam ja čitao s bilo kim. To su bili po mom i po općem mišljenju najbolji pjesnici generacije. I meni je najvažnije bilo da oni čuju što sam napisao i obrnuto. Obično se čitalo ono što još nije objavljeno, direktno s pisaćeg stola. Usput je bilo tu još i 50 i 100 ljudi koji su to pratili. Danas imam jednog idealnog slušatelja do kojega je meni najviše stalo. To sam ja. Ja sam sebi čitam i jako sam rijetko zadovoljan. Gotovo nikad. Samo u rijetkim trenucima kažem: Pa može. I tada pustim pjesmu ili tekst u knjigu. Ova sad knjiga će biti opsežna, biti će tu oko 400 stranica, po broju naslova dvije trećine proznih, a trećina stihovnih. Ja sam sa tim jako malo zadovoljan, ali neki ljudi... Objavio sam sad nešto od toga u časopisu ‘Mogućnosti’ na traženje mog prijatelja, urednika, tridesetak naslova proze i poezije. I po čitanju dvojice ljudi do kojih bi mnogima bilo itekako stalo, jedan je Joško Belamarić, povjesničar umjetnosti i ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita drugi jedan sjajan literarac, Mate Maraca, koji je cijeloga Šekspira preveo, oni su time oduševljeni. Ja nisam. Ali tko zna, možda ima poneki tekst i da valja. 8. Čime se Petar Gudelj hrani? veoma raduje. Naravno da mi se to ne događa svaki dan, ali dogodi se ponekad. Moram priznati da sam izgubio puno veza sa onim što se danas piše. Mislio sam, kad sam bio vaših godina da mi se to neće nikada dogoditi. Tad sam pratio koliko sam stigao šta se piše u svijetu, a što se pisalo u Jugoslaviji, posebno ono na hrvatskom ili srpskom jeziku, ja sam čitao sve. Sva imena znao i svrstavao u određene pretince. Kao i ostali koji su pisali ozbiljno, bio do kraja u književnosti. Da bi to kasnije, pomalo, izmaklo. A izmaklo je, najviše ‘90-om godinom kad sam prešao u Bašku vodu. Ne razumijem to što se danas piše. Za mene je pisanje bio nekakav čin u kojem su se angažirale neke i zemaljske i nebeske sile. Nije to nikakav romantičarski odnos da poezija može vladati svijetom, to su gluposti. Ali da izvlači svoje postulate iz osnovnih čovjekovih vrijednosti, ako nije tako, po mom mišljenju i shvaćanju, to nije poezija. Tako kad ja pišem, znam da se moja poezija razlikuje od onoga što su pisali prije mene. Ali mi se čini da od Homera, grčkih liričara, rimskih liričara, skandinavaca, srednjovjekovnih pjesnika, romantičara, modernih itd., da ja pišem to isto što su i oni pisali. A čini mi se da je odjedanput nastao neki lom, neko tektonsko urušavanje, da su se neke zakonitosti prolomile i da ne postoje. Što sigurno nije točno i nije tako, ali to je optika starih ljudi koji to ne vide i treba se sa tim pomiriti. Poezija će sigurno preživjeti, ali je pojedinac ne može nadživjeti. Jedem. Sad i ne toliko, ne može se. Kad sam bio mlad, u toj Srbiji, koja je u toj hrani gargantuovska, mi smo između sebe stavljali po pečeno prase. Ja s jedne, onaj drugi s druge strane, pa gdje se sretnemo. I sretali smo se. I usput smo zalijevali. Uvijek mi je bilo draže ono najljuće seljačko vino, nego najljepše francusko. Ono što je Bog dao i loza ...koga onda Vi čitate? povukla iz zemlje. Seljak ga nije znao odnjegovati, Volim nešto Tina Ujevića. Volim anoplemeniti, on ga je dao elementarno, kao što je i tiku, grčke, rimske pjesnike. To neprekidno sam elementaran. čitam. Volim manje poznate kod nas ovdje 9.Imate li omiljenih pjesama? Svojih? Tuđih? srpske pjesnike Ratka Petrovića, Momčila Mene veoma raduje kad nađem pjesmu ili Nastasijevića, svoje suvremenike i svoga pripjesnika koji mi se učine dobrim i pravim. To me jatelja Ljubomira Simovića i mnoge druge. 96 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Izbor iz poezije PETRA GUDELJA IZBACILA TE SAVA Noć vjetrovita i štakorovita. Besputna i beznadna. Sanjaš svoj vječni nedosanjani san. Koji se hiljadu puta ponovio. Tražiš put u Beograd. Iz dalekog rakovičkog predgrađa, kroz kukuruzišta i kamenolome, kroz tuđe stanove. U njegovo središte. Našao se na skelama, na Kalemegdanu, kilometrima visoko, nad oblacima. Ljulja ih vjetar. Padaš u Savu. Probudio se u tri: grizu i razvlače te štakori. Pokušavaš čitati, ne možeš: sve ti od smole. Očni kapci, oči, rečenice i riječi. Nijednu ne možeš odlijepiti od papira. Mrtvao, plutao do svanuća. Izbacila te Sava. ODBORU NAGRADE VLADIMIR NAZOR ZA ŽIVOTNO DJELO Petar Gudelj (recimo) ima život i djelo. Što bi još hteo? Nagradu za životno djelo? Zar mu nagrada nije poklonjeni, nezasluženi život, poklonjeno, nezasluženo djelo? I vlastito nezadovoljstvo životom i djelom? Tko je taj? Malo pa nitko. Nije član nijednoga društva ni udruženja. Ne stoji iza njega nijedna ustanova, organizacija, strukovna ni građanska udruga, interesna skupina niti koja utjecajna osoba. Iza njega stoji samo Bijakova planina, ispred njega otoci i dvadesetak površno pročitanih i neprocijenjenih knjiga. Predlaže ga jedan (možda jedini) koji je pažljivo i brižljivo pročitao sve što je dotični napisao, bio njegov nepotkupljivi kritičar. Doljepotpisani. Ali tko će mu vjerovati? Pelazg, Ilir, Starohrvat, Morlak, Vlah, P. G. pedeset i malo više godina piše hrvatsku poeziju, posve sâm, ne obzirući se na druge, a ni drugi na nj. Vitalist, koji ni pred smrti nije obarao ni zatvarao oči. Sastavio povijest i mit. Iz mita prelazio u povijest, iz povijesti u mit. Umro i rodio se puno puta. Pjesnik jadranskog i dinarskog krša, vruljâ, ponornicâ, jamâ. U hrvatskom jeziku i krajoliku iskopao jamu, prokopao ponornicu, otpečatio vrulju. Od izvađenog materijala sagradio brdo koje će teško biti kriti. Igrao s elementima: zemljom i nebom, vatrom i vodom, munjom i gromom. Šaman, animist, totemist. Totemi mu na nebu jastreb, na zemlji zmija i vuk. Od civilizacijskih stvorova: tenk. Među šumskim drvećem jasen i hrast. Među voćkama divlja jabuka i divlja kruška. I sve što je divlje, što se ne može pripitomiti. Kao temeljito obrazloženje i dokaz, namjesto tragova privodi sama lava (poskoka, magarca, vuka), Pelazga na mazgi (izabrane pjesme, Zagreb 2004) i njegovu putovnicu koju je napisao gospodin Ivan Lovrenović. Slovo Gorčina, 34, 2012. 97 Slovo Gorčina OSAM U RUNJANINOVU Zmije šibaju repovima, rže mazga. Nestrpljiva: bije kopitima, striže ušima. Još sat i po pa će se zaputiti u Runjaninovu. Šest dana prije isteka roka. Bude li u štalama i zmijarnicima mjesta. Po godišnje nagrade i po nagrade za životno djelo, pohitalo je četrdeset tisuća piskarala iz svih hrvatskih gradova i sela. Runjaninova i sve okolne ulice bit će pune pisaca i njihovih auta, bicikla, konja, mazaga i zmija. Na Glavni kolodvor još od prvog travnja pristižu putnički i teretni vlakovi pisaca i njihovih djela. Bit će živahno. * Zmije se razlizle po Zagrebu. Osam u Runjaninovu, tri na Jelačićev trg. Dva Pelazga, dva zmijska pastira, u Runjaninovu otpratila zmije. Mazgama se uzvijale uz noge i svijale oko vrata, krile u rep i grivu. Ne bi li umakle zmijoubicama. Književnim mungosima. Koji zmije ne će toliko klati, koliko će im se smijati, smijati, smijati. Smijući se pokazivati žute koljače-očnjake. Pocrkat će od njihova smijeha. * U Društvo se književnika uvukao zmijski: nitko te nije vidio ni čuo. Zmije bile upakirane kao da su knjige. Pritajile se: nisu šišnule ni šušnule. Tako bile nalik na knjige da te mlada djelatnica upitala: »Je li to za Ujevića?« Ti potvrdio, okrenuo se i pobjegao. Možeš zamisliti kako će izgledati, kako će kriknuti, kad za dvadesetak dana otvori paket. Kad joj skoče u lice tri pregladnjele i razljućene zmije. MJESTO GDJE TI JE BILO LICE Platio kućne račune. Podšišao se. Pola sata u ogledalu gledao svoje lice. Mjesto gdje ti je bilo lice. NE ĆE NA ZEMLJU Visoko, pri nebesima, visi kiša. Uzalud je zaklinješ i prizivlješ. Ne će na zemlju. JESI LI TI TAJ KNEZ Čitaš u Bunjina: »Knez je umro pred večer, dvadeset i devetoga kolovoza. Umro je isto tako, kao što je živio, u podpunoj osamljenosti.« Danas je dvadeset i deveti kolovoza, predvečerje. I ti živiš u podpunoj osamljenosti. Jesi li ti taj knez? 98 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina ZEMLJA U JEZIKU Imam zemlju u jeziku. Jezik u zemlji. Zemlju nad jamama, jezik pun jama. Imam Mosor i Velebit od lubanja. Imam mjedeni Mjesec. Imam medeno Sunce. Iz lubanje, iz jezika izađe. U lubanju, u jezik, zađe. Po Mosoru čuvam koze. Po Velebitu vukove. U lubanje sadim smokve. Po jeziku sijem pšenicu. U očnim dupljama držim pčele. Jako je moje vino. Sladak je moj kruh. Gust je med i bistar vosak iz mojih ulišta. Nebo mi je u ponorima, a u nebesima zemlja. Jednako volim nebo i zemlju. I sve što gmiže i hoda, leti i pliva. Lisicama i lasicama kujem krv. Kopcima oštrim kljun. Vukovi kod mene školuju glas. Čovječja ribica u mom oku uči da pliva. Imam zemlju u jeziku. Imam jezik u zemlji. Ne mogu iskopati zemlju iz jezika. Ne mogu iščupati jezik iz zemlje. Slovo Gorčina, 34, 2012. 99 Slovo Gorčina POPALILI I POKLALI Popalili i poklali. Pastirice i grlice. Starce i djecu. Zgazili u kolijevku. U zmijsko i u prepeličje gnijezdo. Okrvavili ruke. Okrvavili lice. Okrvavili cokule. Ostavili krvav trag. Dugo li traje ovo nečujno doba. Pijetao ne kukuriče. Pastirica ne rađa. Ne pjeva zmija. Krv izlizali mravi. Krv isprale kiše. Zarasli puti. Zarasle maternice. Zarasla usta. Popalili i poklali. Prošli. Iz ruku im ispali noži. Iz ruku im ispale kosti. Pali zločinaci kraj zaklanih. Umorili se od klanja. Ko će im raspoznati kosti? 100 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina ZA ONE MOJE MRTVE Za one moje mrtve koje nitko ne će spomenuti ni riječju ni kamenom ni mjeđu. Za one moje mrtve kojima su pred pokop pljunuli u lice. Za one moje mrtve koji s ispljuvkom na licu borave vječni san. Za one moje mrtve koji ne mogu usnuti, što su se pritajili u zemlji. Koji iščekuju još jedan hitac u potiljak, u leđa. Za one moje mrtve koji se još ni jednom nisu nasmiješili u zemlji. Za one moje mrtve kojima je iz usta nikla i nasmiješila se trava. Na vunenim nogama, na vrhovima prstiju, prikrada ti se s leđa. Dlanima ti poklapa oči i pita: – Pogodi tko sam. – Ti si smrt. VATRA I MJERA Ja sam popredmećen čovjek: izigran, izrugan, izlagan. Činovnici kažu da su me civilizirali i oslobodili strašnih zvijeri. Posjekli su moje šume i poubijali vukove. Opismenili su, me: naučili me čitati svoje prometne znake i zapovijedi. Oko mene sagradili grad, povukli crte po kojima ću se kretati. Skrenem li s crte, ubit će me: tenkom, autom, paragrafom. Slovo Gorčina, 34, 2012. 101 Slovo Gorčina Prodao sam sve svoje vrijeme za novac. Malo ga je i malo vrijedi, pa sam morao unaprijed prodati svaki svoj dan, svaki svoj dah, do smrti. Prodao sam i svoju smrt. Nijedan dan nisam ostavio za se. Ni s ovo ulomaka ne znam što ću. Ostalo je u meni još toliko snage i straha, da se probudim, da kriknem. Toliko krškog podzemlja između grkljana i pupka, da se mogu vratiti u se, zametnuti još jednom, preporoditi. Ne će moje jarebice više u vaše gvozdene determinističke mreže. Ne recite mi da se zna sve. Da pravolinijski jurim dvadeset i četiri sata na dan, trista šezdeset i pet dana na godinu. Iz ništavila u ništavilo. Da mi je tako pisano, propisano. Zazidali ste Vlašiće, uškopili gromove, u olovne tikve zatvorili munje. Ukrali ste mi vatru kojom me darovao Prometej . Oteli ste mi pravo da stvaram svijet po svojoj mjeri. Po tko zna koji put, moram preotimati od vas: drveće, vukove, ovce, vatru i mjeru. 102 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina BITI KAMEN. PITI KAMEN Biti kamen. Piti kamen. Zaklati kralja i konja. Disati konjsku, disati kraljevsku krv. Nad tobom skamenjena ilirska epska pjesma. Uzglavlje ti Cetina: klupko zmija. Podnožje ti Neretva: koš jegulja. Ležiš: uza te legla noć. Još miriše tvoje rođenje. Već miriše tvoja smrt. Ti, koji popisuješ oblake Ti, koji popisuješ oblake, zapiši: nad Pelješcom obla ak. Bijel, nije ve i od ovce. Nad Kor ulom drugi, još manji: njezino janje. Nad Bijakovom vuk. Tvoja prababa zmija Tvoja prababa zmija. Tvoj pradjed vuk. Vidi odjeljak: Tvoje tijelo, tvoj tekst. Iz jadranskog krša čupati Kost po kost. Čupati zmijske jezike Slovo Gorčina, 34, 2012. 103 Slovo Gorčina I piti zmijske oči. S mukom sastavljati Tijelo i tekst. Vučica, tvoj pramajka, Potrča između zvijezda. I ošinu te Vimenom. Zamirisa vučje mlijeko I povijest tvoga roda. Zmijski nakote, Pun te jadranski krš. Zmijski nakote Pun te prsni koš. Tko će te istjerati Iz krša, iz koša, iz jezika? Tko li te za rep izvući Iz historije? Tvoj tekst izlizale Munje i mravi Kroz tvoj tekst Skaču vukovi. Vidi poglavlje: Tvoja zemlja, tvoje tijelo, tvoj tekst. Pčele izlijeću iz pradjedovskih i ulijeću u tvoja usta. Biološki teleprinter. Šaka kipućih slova. Žica meda i na njoj nanizani Ptičji, zmijski, vučji i ljudski jezici. Sikću, klikću, govre i zavijaju Iz krša tijela, iz krša tvoga teksta. Uzidan 104 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina U gori. Gori. Govori. Tvoja prabab zmija. Tvoj pradjed vuk. Tvoj goli tekst. Tri zidara, tri dana Tri zidara, tri dana: Zazidali ti oči. Kidaju kamen, Slažu na tvoju kost. Cementa ni kreča. Kolju ruke i ptice, Stapaju kamen u krv. Na čelu tope zvijezde. Suhozidina. Kroz pukotine Provlači Sredozemlje Poskoke i prste. Preopete na modre blokove neba, Kroz nosnice brste. Tri zidara, tri dana. Ti zid. Ptica O ptico moja, Ptico jaka, Ptico neokaljana. Što plašljivo dižeš poklopac moje lubanje I zvjeraš je li ti vrijeme? Vrijeme ti je, ptico moja, Vrijeme ti je. Jer vremena nema koje nije Vrijeme smrti. Krikni, Krikni, Slovo Gorčina, 34, 2012. 105 Slovo Gorčina Krikni. Provalit će kosturi zemlju, I bit će lelek u gradu. Izbezumljeni, sudarat će se Sa stablima. I klat će, klat će, klat će, Suhi i krvožedni. Psi će pomahnitale kosture hvatati I vući natrag u grobove. I štakori će iz utroba ljudskih prokuljati, I tijesno će im biti u grlu. Lupi krvavim krilom U moje lice I krikni, sveta ptico. Nek se majke užasnu sinova u bešikama nek očevi oči kopaju da ne gledaju kćeri. Nek se za tobom ruke ispruže. Ruke koje su silnici izlomili, Ruke koje su žigosali i obeščastili. O krilata čašo krvi Iznad vapijućih ruku, Krikni. U majčinim utrobama Siluju djevojčice, Dječake gole raspinju Po raskršćima. Jedan pjesnik u beznađu i ludilu Jede svoje ruke. Što plašljivo dižeš poklopac moje lubanje I zvjeraš je li ti vrijeme ? Vrijeme ti je, ptico moja, Vrijeme ti je, Hora smrti. 106 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Krikni, Krikni, Krikni. Lubanjom, utrobom, krvotokom: U čelično čelo čovječje, U zid ovog doba. Smrskaj se, Budi znak. I neće ga kiša isprati, Ni vrijeme svih vremena. Omen. Amen. Slijepa i gluha ptica Evo dok u čvorove i grčeve vežem ova uzaludna slova, Tvoj se kostur, uzdignuta kamena zmijurina, Klati duboko na jugu u kamenjarima. Na prsi si stegla kostur svog djeteta. Ja se plašim mračnog Sunca, što se na te valja Po nebesima. Kuda si se zaputila, s kamenjem u hrptenjači I skosturom svoga djeteta na prsima? Kamene ti suze padaju iz dupalja. Jedna ptica, dvadeset i pet hiljada godina, Slijepa i gluha, pjeva. O kuda ćeš, među stećcima, Sa kamenom iz utrobe svoje Na grudima? Ptica pjeva. Slovo Gorčina, 34, 2012. 107 GOST SLIKAR Šemsudin Zlatko Serdarević DRUŠTVO UMJETNIKA MOSTARA je 1993. godine sa ciljem da afirO snovano miše umjetnike iz svih grana umjetno- sti, posebno likovnu umjetnost kroz organizaciju samostalnih i kolektivnih izložbi radova. Nekoliko naših članova njeguju primjenjenu umjetnost izradom bareljefa na bakru - tradicionalnim postupkom u Mostaru - koji ima višestoljetnu tradiciju. Trojica primjenjenih umjetnika su opširno predstavljena u knjizi koju je izdao UNESCO. Pored domaćih Društvo okuplja i strane umjetnike poput Manferda Dinesa, istaknutog Njemačkog slikara, Francuza Robelara ... Ovaj zadatak članovi Društva u minulom periodu su uspješno obavljali. Organizovali su tradicionalne kolektivne izložbe povodom Dana nezavisnosti i Dana državnosti BiH, povodom Bajrama i Ramazana, godišnjica A RBiH itd. Neki članovi su učestvovali na kolonijama u Počitelju, Mostaru, Brčkom, kao i na tradicionalnim izložbama Collegium artisticum u Sarajevu, Sarajevskoj zimi, festivalu Mostarsko ljeto i Malom formatu u Tuzli, te na Analu crteža Grand prix Mostar. Time smo dokazivali bogatstvo i kontinuitet likovnog života grada Mostara. Naši umjetnici su dostojno reprezentovali grad Mostar u nizu gradova sa prostora ex Jugoslavije, kao i na izložbama u Švedskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Austriji, Italiji, Španiji. U nekoliko navrata priredili smo hommage sa izložbom istaknutim i uglednim mostarskim građanima. Društvo okuplja nekoliko akademskih likovnih umjetnika kao što su Jusuf Nikšič, Salko Braco Pezo, Mirsad Begović kao i desetak diplomiranih umjetnika mlađe generacije. Mladi umjetnici su učinili značajne napore u organizaciji izložbi na kojima su nastupili mladi umjetnici iz cijelog grada, vršeći tako ulogu kohezionog faktora na objedinjavanju grada. Posebno je uspostavljena dobra saradnja sa kulturnim ustanovama u Mostaru tako da su naši umjetnici, a Društvo kao suorganizator, često uzi- Slovo Gorčina, 34, 2012. Nusret Velić: Mak Dizdar, ulje na platnu mali učešće u multimedijalnim programima. Za svoje radove na prestižnim izložbama, kao što je Colegium artisticum (ULUBiH i ULUPUBiH), trojica umetnika dobili su najveće nagrade. Naš član je imao fakultativno učešće na 7. Međunarodnom kongresu primjenjenih umjetnika Wiorld Crafts Council (WCC) u Meksiku, na kome je učešće uzelo 1500 umjetnika. Značajna referenca je i ta što je naš član kreator rektorskog lanca za Univerzitet „Džemal Bijedić“ i kompletnu opremu za Sinjsku alku. Poziv za učešće članova DUM na ovogodišnjoj tradicionalnoj i prestižnoj kulturnoj manifestaciji Slovo Gorčina predstavlja znak uvažavanja ali i satisfakciju za dosadašnje napore koje smo zajednički činili na polju prezentacije i afirmacije likovne umjetnosti kao i zaštiti prava članova u okviru asocijacije koja štiti naše interese. 111 Slovo Gorčina Kemal Kebo: Gorčin, 2002 Edin Pandur 112 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Azra Imamović Jagoda Serdarević Slovo Gorčina, 34, 2012. 113 GOSTUJUĆI TEATAR Vojislav Vujanović Čarolija pripovijedanja (Međuigre 0-24, Zijah Sokolović) pripada epskoj tradiciji u P ripovijedanje kojoj je imalo kultno važenje. Pripovijedaču je davano mjesto u samom pročelju, gotovo isto kao i epskom pjevaču. Pripovijedanje je dio našeg mentalnog sklopa i mi ga nosimo u sebi, u nepatvorenom vidu, kao dio našeg neotuđivog duhovonog bića. U tom našem duhovnom određenju Zijah A. Sokolović nalazi nadahnuće za svoje pripovijedne čarolije, obujmljuje nas, okupira i zanosi. I ne od danas. Taj pripovijedni eros osjetio je u sebi na samom početku svoga glumačkog oblikovanja, kada je posegao za Andrićevim pjesničkim zapisima, sazdanim upravo na iznijansiranim pripovijednim gradacijama. Slijedili su, potom, brojni njegovi monodramski projekti u čijoj se osnovi, ipak, nalazi njegova nenadmašna monodrama „Gumac je...glumac je...glumac“. Svoje pripovijedanje Zijah A.Sokolović zasnive na kolokvijalnom slogu, na intonativnim gradacijama našeg svakodnevnog zborenja, i to je ono što je njegovo pripovijedanje čini spontanim, bliskim našem mentalnom profilu, razumljivim i dragim. On govori iz nas, ne iz neke imaginarne tačke, sa distance. Od intonacionih gradacija on gradi svoje pripovijedne sinkope, svoje kadece. Sinkope daju njegovu pripovijedanju talasno kretanke, kadence pomjeraju akcente kojima očuđuje svoj govor, kondenzira razvijorene emocije bez unaprijed stvorenih shema, ponekad se one usijecaju u sami tok rečenice, pa čak i riječi Mufliz ćuprija (Š.R.) Slovo Gorčina, 34, 2012. 117 Slovo Gorčina oslanjajući se, katkad, i u određenje poštapalice, tako svojstvene našem svakidašnjem govoru, poput one čuvene „jebi ga“, potpuno oslobođene svoga neposrednog leksičkog značenja. Sve to zna Zijah A.Sokolović da rasporedi na svojoj pripovijednoj skali, da i nađe nužnu mjeru, da ih dovede u sklad, pojačavajući onaj podtekst spontanog, svodeći razdaljinu između sebe i auditorijuma na najmanju moguću mjeru. Mi ga osjećamo kao sopstveni žubor u sebi, kao što su naši preci bili osupnuti svojim pripovijedačem. Dok slušamo Zijaha A.Sokolovića, u nama se budi naš iskon koji se pretače u doživljaj, iz doživljaja se oslobađa energija blagotvornog smijeha, mada on u taj naš smijeh urađuje i parabole bolnog, katkad, i tragičkog osjećanja svijeta. Treba oslušnuti njegovu sekvencu o lavu koji zapišava određeni prostor u kojem se, potom, osjeća sigurnim i neprkosnovenim, a zatim tu parabolu sinkopira na sopstveni slučaj, da to učini sa prostorom oko sebe, pa čak da zapiša i samog sebe i da se, tako, učini nedodirljivim, slobodnim, soptvenim gospodarom. Poruka je potresna: čovjek je izgubio svoje carstvo slobode i nema nade da ga ponovo pronađe. Ali to je Zijah A.Sokolović transponirao u metaforu komičnog i takvu je ponudio svome auditoriju. Razmišljanja o ovom segementu poetičkih odredbi Sokolovićeva pripovijedanja dovode nas do drugog sloja njegova pripovijedanja. Za svoje pripovijedne čarolije Zijah A.Sokolović ne traži materiju iz literarnih tvorevina, on nema svoga propovijednog Sokrata, njegovi Sokrati smo mi sa našim trošnim životima, svojim svakodnevljem i svojim svakonoćjem, i to naše ustrajno trošenje on propituje na srazu komičkog i tragičkog, komičko postaje formulacija tragičnog , tragičko biva zamućeno komičkim, prikriveno njime, komičko postaje životna mjera, seizmograf naših unutarnjih potresa. Taj sraz komičkog i tragičkog Zijah A. Sokolović je nazvao „Međjuigrama od 0 do 24 sata“. Šta je, onda, igra? Ono nepostojeće, zone u kojima 118 nas nema. Ništavilo. „Međuigre“ su nositelji smislenog, ono što ima mjeru ljudskog. Tu mjeru ljudskog on svodi u gnomske parabole sa unutarnjim paradoksima: „Osjećam se ponosnim jer u meni iščezava ljudsko“ i „Ja sam ipak normalan čovjek“. Ove parabole on ne distingvira značenjski, samo ih stavlja u različite kontekste. Prvu izgovara u trenucima kada nastoji da donekle očuđuje svoje pripovijedanje, a drugu kada tok pripovijedanja usmjeruje prema sebi. Jer – Zijah A. Sokolović ne samo da pripripovijeda, on sebe stavlja i u položaj subjekta pripovijedanja. I tu dolazi do njegovog razilaženja sa epskim pripovijedačem: epski pripovijedač nikada ne govori sebe, ne subjektivizira svoje priopovijedanje. Zijah A. Sokolović, pak, o čemu god govori, propušta kroz membranu svoga subjektiviteta. Umjesto epskih objektivacija i neutralnosti pripovijedanja, Zijah A.Sokolović u svoje pripovijedanje ugrađuje poetski akord osobnog. Njegovo pripovijedanje poprima karakter dnevničkog zapisa i poetika dnevnika mu i dozvoljava da u jedinstvenu cijelinu povezuje različite sekvence između kojih nema uzročnoposljedičnih veza, sekvence se vezuju u vremenskoj sukcesiji, upravo, u sukciji dnevničkih zapisa. Veznu nit fabulacije i čini svođenost pripovijedanja u subjektivne prostore. Ali postoji još jedna distinkcija u pripovijedanju Zijaha A. Sokolovića. On povremeno čini izvjesni otklon od svog subjekastog određenja uvodeći u svoje pripovijedanje fiktivnog junaka kojega imenuje sintagmom „moj prijatelj“. Ovo ima izuzetnog značenja u njegovu pripovijedanju: u svome smijehu auditorijum stječe dojam da se ne smije sebi, već nekome drugom i to dovodi do emotivnog opuštanja, do smijeha kao unutarnjeg oslobođenja i do egzaltacije. Pripovijedanje Zijaha A.Sokolovića eksponira u svojoj strukturi krajnju jednostavnost, kod njegovu nutrinu čini široki preplet slojevitih slojevitih značenja. Po tome ono i postaje veliki scenski čin. Slovo Gorčina, 34, 2012. GORČINOV PJESNIK Stevan Tontić Uz pjesnički prvijenac Mite Travara ladi banjalučki pjesnik Mito Travar, s M čijim se pjesmama susrećem prvi put, ulazi u svijet pjesničke umjetnosti bez znakova nesigurnog jezičkog izraza i poetičkog opredjeljenja, znakova koji često kvare sreću književnih početnika. Travarov prvijenac odaje pjesnika koji ne samo da ima šta da nam saopšti, već to i čini na autorski prepoznatljiv, poetički i stilski dosljedan te manje-više ubjedljiv način. Zbirka Pozdrav iz sunčanog Hemoroida predstavlja dobro uobličeno, idejno i izražajno koherentno djelo, sa jakim nabojem kritičke svijesti o vremenu i društvu u kojem živimo. Ta kritička svijest zapravo je najizrazitije svojstvo Travarovih pjesama, u kojima su ironija i parodija glavna sredstva kojima se raskrinkava ono “stanje stvari” što pjesnika nikako ne ostavlja ravnodušnim. Vrlo su rijetki lirski tonovi u ovoj poeziji, mada se i ovdje katkad pjeva u tradicionalnim strofama i sa rimama. Ali je sadržina tog pjevanja pretežno “nepoetska”, nimalo “lijepa”, dok rime odzvanjaju parodijskim naglascima i “porukama” koje se referišu koliko na prevaziđenu praksu rimovanja, toliko i na pervertiranu aktuelnu “stvarnost” čije se nakaznosti i disonancije ne mogu izgladiti nikakvim umjetnim sazvučjima. U najboljim pjesmama zbirke, kao što su “Obraćanje mutavog”, “Gledao sam”, “Osveta bubašvaba”, “Igra mečka” i još nekim, Travar je uposlio svoj jezik hladne ironije na besprekoran način. Evo pjesme “Obraćanje mutavog”: Pobuna protiv nametnute mutavosti ovdje je našla zaista jasan i upečatljiv izraz. To je bilo moguće i stoga što je pjesnik dao sebi ovakav zadatak: “Sapni riječi do pucanja / Samuj / Soli rane”, kao što stoji u pjesmi “Stanje”. U ovoj se poeziji rane zaista ne vidaju blagim melemima – so je tu da nas opominje na njih, na bolno, ako ne i neizlječivo stanje ljudskih stvari i odnosa u svijetu bezdušne moći, cinizma i laži. Mnoge Travarove pjesme djeluju kao jetke reakcije na socijalnu i političku situaciju, na otuđenost birokratskih struktura i ispraznost kojekakvih rituala, na zaglupljujući jezik medija. Pjesnik se svemu tome suprotstavlja, ruga, podsmijeva. Utoliko je on i angažovan autor, makar da ne vjeruje u moć poezije. U svakom slučaju, Travarev glas je protest budnog, nepokornog duha, koji nam umjesto znanih “lirskih štimunga” nudi uznemirujuće pjesničke nalaze. Ako njegov jezik pri tome katkad izgleda odveć ogoljen, s manjkom čarolije, to je zato da bi nam se kritičke dijagnoze neprihvatljive stvarnosti i žaoke na njen račun jače urezale u pamćenje. Čini mi se Bolje bih prošao Da ste mi noge do kukova skratili Da ste mi zjenice ka mozgu okrenuli Da ste mi glavu o dovratak stucali Nego što ste mi usta zatarabili I tako golorukog Među ljude pustili Slovo Gorčina, 34, 2012. 121 Slovo Gorčina Izbor iz poezije Mite Travara ŽELJA Osjećam kad mi nadolazi Ispuni stomak Žeravicom prvih vatri I potonjih sunaca Nekad plane i nenadano Razigra srce Baci me dole Da ležim tih, slab Svima nepotreban Plišanoj svjetlosti jurim u susret Plovim, puštam se I dobro je O, kako je život divan Od dragosti mi hemoglobin udara Na uši i nos Opet nekako jak I razgaljen postajem A ona se penje I penje, i penje Pa padne I oblije me Spreman sam tad I čvrst Niko mi ne može oteti Namjeru da zaplovim Pa plovim, puštam se I nema me 122 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina STANJE Sapni riječi do pucanja Samuj Soli rane Pamet kratku Misao nagriza Počeši se Po ušima Na dlanu njenom Srce ključa Skoči brzo Bez pitanja Dospio si Sada probaj Sve iz novog zalogaja RASPADANJE Na staroj fotografiji Zagrljeni supružnici Lica im sijaju Nad bucmastim novorođenčetom Analize govore Željeli su najbolje Od previše ljubavi Ispalo je najgore Odavno su svarili Sve porcije podnošljivog čemera I nepodnošljivog razočaranja Nema providna dana Za dva živa leša Za dvije drage Namučene biljke Slovo Gorčina, 34, 2012. 123 Slovo Gorčina Boleščine ih spopale Zamračili su prozore Skuvali su čajeve Bauljaju po stanu Stenju i trule PLAVI REKVIJEM Plava ugaona garnitura I plavi ormar sa tri ispeglane košulje Plavi tepih sa žutim kockama I plava ladica puna krnjih uspomena Plava šolja za kafu I plava kutija za escajg Plave čarape se suše I plavi peškir na vratima kupatila Neko će doći da iznese čovjeka Opruženog i poplavilog Sutra nema buđenja Uz plavi žamor prolaznika I plavi miris ljeta 124 Slovo Gorčina, 34, 2012. SLOVO O JEDNOM ČOVJEKU Vedrana Duraković MOM OCU NIJAZU DURAKOVIĆU Smrt nije kraj a nisam imala priliku da se oprostim od oca, J mada znam da je skoro uvijek tako kad je smrt u pitanju. Čak i kad je očekivana, ona je iznenadna; i, u biti, rijetko ko ima priliku da se oprosti od voljene osobe. Ali ja nisam imala priliku da kažem ocu mnogo toga, jer sam uvijek čekala pravo vrijeme ili se bojala da kažem to što mislim i osjećam. Iako smo bili sličniji jedno drugome nego sto smo željeli priznati, ponekad nismo pronalazili zajednički jezik. Najčešće smo komunicirali kroz poeziju - on bi meni recitovao, pisao, a i ja njemu i zato sam ja željela da njemu recitujem Dizdarovu pjesmu Smrt, kao moju posljednju poruku njemu. Ta pjesma je ispala, možda jezivo, toliko prikladna, a i tu pjesmu je on toliko puta, dok smo sjedili u nekom restoranu, recitovao. Nadam se da je on mene nekako čuo i da me je u tom momentu razumio, jer ja ne mogu da prebolim sve ono što je ostalo nedorečeno, i što će, pošto je smrt jedini beskraj, tako ostati vječno. Utjehu pronalazim u Makovoj pjesmi, jer on kaže da smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema. I pronalazim utjehu u svemu onome što je ostalo iza mog oca - sva njegova djela, njegove riječi, i naša sjećanja na njega. Njegov trag ostaje i u njegovoj porodici, naročito u njegovoj djeci. Ja i sestra ne bi bile to što jesmo da nije njega bilo. On nas je uvijek bodrio da učimo, da se obrazujemo, da se borimo za to što želimo, i da uvijek imamo cilj. On se skoro cijeli život borio za istinu i pravdu, i tako je i u nama probudio taj nagon. Mi ćemo se truditi da nastavimo njegovim stopama. Ivo Andrić je jednom napisao: “Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabre.” Takav je bio moj Slovo Gorčina, 34, 2012. otac. Njegov život je bio ispunjen kao da je živio tri života, a ne jedan. Opet, njegov prerani odlazak je prouzrokovao veliku nesigurnost u srcima mnogih Bosanaca jer je on bio jedan od rijetkih ljudi koji je žestoko štitio našu državu i demokratske ideale. Njegova smrt zato ne treba da bude kraj, nego početak. Ja i sestra nismo obeshrabrene - dostojno ćemo ispuniti vlastite živote, kao i živote drugih, i borićemo se za njegove i naše ideale. Jer Nijaz bi tako htio, i znam, da može da nas sada vidi, da bi bio ponosan na nas, kao što smo mi ponosne na njega. Moram priznati da mi je sve teže što vrijeme ide dalje, jer nekako ne mogu da se pomirim da ga više nema. On je bio toliko veliki da sam čak, na trenutak, pomislila da će prevariti smrt. U meni je velika bol pojačana mutnim sjećanjima, a štoviše, ta bol se produbljuje jer znam da više nikada nećemo moći da stvorimo nova sjećanja, i da nikada neću moći da mu kažem koliko ga zaista volim. Zato možda sad ovo i pišem, jer se nadam da ima neki svijet nakon smrti; nadam se da on već zna šta je u mom srcu. Nisam nikada stigla da mu kažem da su njegovi ideali bili i moj nedosanjani san, koji me podsticao da budem bolja i da ne prihvatam svijet kakav jeste nego da ga mijenjam. A barem znam da snovi ne umiru kao ljudi, i zato ću iznova da sanjam i da živim hrabro i strasno - isto kao i on. Njega možda više nema, ali mi smo još tu. Mi moramo nastaviti da živimo jer tako i on nastavlja da živi kroz nas. Moramo zbog njega, zbog sebe, i zbog onih koji imaju manje od nas i kojima možemo da pomognemo. Jer život je okrutan, a smrt još okrutnija, i jedini spas je da živimo bez strepnje i straha, da volimo druge i da im pomažemo, kao što je to naš Nijaz činio … 127 Ivan Brigić povodom smrti Nijaza Durakovića Nikada nisam mogao pomisliti da ću se opraštati i govoriti u povodu smrti druga Nijaza i to mi je zaista teško. sam Nijaza kao mladog, izrazito U poznao talentiranog i u to vrijeme veoma obrazovanog i nadarenog čovjeka, koji je veoma brzo postao mladi marksistički intelektualac do čijeg se mišljenja moralo držati i uvažavati ga. Poslije kratkog, ali zapaženog angažovanja u Gradskom komitetu i Marksističko-studijskom centru angažiran je i u Institutu za međunacionalne odnose CK SK BiH, koji je u to vrijeme bio broj jedan institut u tadašnjoj Jugoslaviji, na čije su rasprave dolazili i svoje priloge slali najpoznatiji i najugledniji naučni radnici iz cijele Jugoslavije. Sarajevo je ustvari u to doba bio jedini centar u koji su rado dolazili i rasprave slobodno vodili teoretičari iz svih centara tadašnje naše zemlje. Još u tim danima Nijaz se pokazao kao svjež antidogmatski marksistički teoretičar. Njegove polemike su bile toliko sočne i utemeljene, kazane u maniru najboljih književnika kao što je to radio Miroslav Krleža. Mnogi od tih skupova bili su upamćeni po polemikama koje je vodio Duraković i odjecima koje su te polemike imale u javnosti. Polovinom 80-tih godina Duraković je izabran za člana Predsjedništva CK SK BiH. To je bilo jedno od najtežih perioda u povijesti BiH. Bosnu su razdirale afere za aferom. Počelo je sa mjesnom zajednicom u Moševcu, koja je prerasla u jugoslavensku aferu. Nastavljeno je sa čuvenom aferom Agrokomerc, zatim aferom Neum i kreditima, nemilosrdnom rušenju Hamdije Pozderca i njegovog isključivanja iz Predsjedništva SFRJ, a kasnije i iz CK SKJ. Poslije toga iz CK SKJ isključeni su, ili su dali ostavke, svi poznati ljudi iz rukovodstva BiH i Federacije iz BiH. Tako su pozicija i uticaj BiH svedeni na minimum i ona je od jednog od glavnih faktora u Fede- 128 raciji postala meta za potkusurivanje i međusobne obračune i sukobe koji su podobro otpočeli u Jugoslaviji sa Miloševićevim događanjima naroda i organiziranim maršom na rušenje rukovodstva dijela po dijela Jugoslavije. U takvim uvjetima 1989. godine Nijaz Duraković je izabran, između više kandidata, za predsjednika CK SK BiH, a po funkciji bio je i član Predsjedništva CK SKJ. Mogu svjedočiti o njegovom djelovanju u Predsjedništvu CK SKJ. Nijaz je, kao što je i naučio, bio veoma oštar, otvoren i kritičan, uvijek spreman na polemiku i odbranu ljudi koji su postali meta grubih napada Miloševićevih političkih huligana. U ratnim uvjetima Nijaz je odlučio da zakaže i održi Osnivački kongres Socijaldemokratske partije BiH. Istina je da je sam, uz saradnju sa Esadom Zgodićem, tadašnjim svojim savjetnikom, napisao Program SDP-a BiH, a Miro Lazović i ja, ako se dobro sjećam, pisali smo Statut partije. Po mome uvjerenju, to je bio dobro osmišljen i vjerovatno jedan od najboljih poteza Nijaza Durakovića u političkom životu BiH. Bez obzira šta se zbivalo, u koje je stranke ulazio kad je brisan iz SDP-a BiH, uvijek je govorio da je on istinski socijaldemokrata i da će to ostati do kraja života. Želim još kazati da sam se sa Nijazom dugo družio i prijateljevao, od porodičnih druženja do običnih terevenki, pa i pijančenja. Uvijek je to bilo prijatno uz veliko uvažavanje i poštovanje. Nijaz će ostati čovjek koji će se pamtiti, a njegov stvaralački naučni opus vremenom će postajati samo vredniji... Slovo Gorčina, 34, 2012. Alija Pirić In memoriam (Nijaz Duraković 1949-2012) Imaju vremena kada odlaze oni koje volimo, imaju vremena kada odlaze oni koje trebamo; ovog puta gubitak je bio višestruk. P rof. dr. Nijaz Duraković je bio član Savjeta manifestacije „Slovo Gorčina“ i, više od toga, njen pravi prijatelj i promotor. Nijaz Duraković je bio prijatelj svih kulturnih nastojanja Stoca i Stočana, pa samim tim i manifestacije, ali je posebno za ovu kulturno-književnu smotru učinio mnogo u njenom održanju i profiliranju, naročito u godinama kada je manifestacija optuživana zbog raširenog mišljenja o njenom nacionalističkom karakteru. Naravno, manifestacija nikada nije djelovala na nacionalnoj osnovi, nego je imala najširi jugoslavenski karakter prema svim učesnicima u njenim programima, i svi su to dobro znali. Svejedno, nacionalizam je sedamdesetih godina bio dežurna i krupna osuda, a pod pojmom nacionalizma krila se optužnica za probosansku poeziju Maka Dizdara, kao vertikale oko koje se sve vrtilo i programa kulturne manifestacije „Slovo Gorčina“, koji je zaista u prembuli Pravilnika primarno stavio težište na bosanskohercegovačku kulturnu baštinu. Takav bosanskohercegovački program nije se dopadao velikosrpskim nacionalistima i svim onim koji su bosanskohercegovačku državnost doživljavalli kao vještačku tvorevinu tako što su polagali pravo na taj prostor, a u manifestacijama tipa stolačkog Slova vidjeli, prije svega, jačanje i potvrdu bosanskohercegovačkog identiteta. Nijaza Durakovića sam privatno dugo poznavao, ali smo se na istom poslu našli kad sam preuzeo predsjedavanje kulturnom manifestacijom “Slovo Gorčina” osamdesetih godina. Naime, prije svake manifestacije, koja se u pravilu održavala krajem septembra, valjalo je predsjedniku i još barem dvojici članova Izvršnog odbora „Slova Gorčina“, otići u Sarajevo na referisanje u Centralnom komitetu Saveza komunista, gdje su sjedili ljudi zaduženi za kulturu i obrazovanje. Tada je politika Slovo Gorčina, 34, 2012. vodila računa o kulturi, naročito o književnosti, u kojoj se tih godina zrcalio subverzivni, oponentski, moderan odnos spram vlasti i prema autoritetima općenito, i što je za političare bilo važnije, uspostavljala se kontinuirana bosanskohercegovačka duhovnost i bh. identitet koji je ugrožavao sve aspiracije na Bosnu, kako političke, tako i kulturne. Bilo je to vrijeme snažnog uspona bosanskohercegovačkog društva u sportu, muzici i općenito kulturi, ali i vrijeme ekonomskog pada. Iako je to bilo vrijeme liberalnijeg i ljudskijeg komunizma, ipak je, još uvijek, politici bilo važno ko će učestvovati na manifestaciji. Uloga Nijaza Durakovića bila je da nama gorčinovcima, kako nas je zvao, osigura nesmetan prilaz najvećim partijskim i kulturnim autoritetima u Centralnom komitetu u Sarajevu. Zahvaljujući Nijazu, vrata su nam bila širom otvorena, kako kod predsjednika Hamdije Pozderca, tako i političkih, kulturnih autoriteta Hasana Grabčanovića, Mihajla Đonovića i Čede Kisića. Vrlo rijetko su imali primjedbi na naše djelovanje, nešto zbog naše samocenzure, a najviše zbog Nijazova političkog kredibiliteta u takvom okruženju. Nakon takvih sastanaka svi organizacioni, finansijski, pokroviteljski i drugi putevi za manifestaciju su bili otvoreni. Današnju politiku u Sarajevu uopće ne zanima kultura i književnost, a kamoli pojedinci koji će 129 Slovo Gorčina učestvovati na njoj. Možemo dovesti i crnog vraga, ako želimo i ako možemo, ali svi putevi do političkih autoriteta su uglavnom neprohodni, a time i do finansijskih i drugih pogodnosti, bez kojih ovakvi volonterski poduhvati ne mogu opstajati. Oni naprosto u ovakvim manifestacijama ne vide promociju bilo kakvih, a kamoli bosanskohercegovačkih vrijednosti. Istina, ondašnji odnos politike prema književnosti stvarao je nerealan osjećaj društvene važnosti kod književnika i tumača književnosti, da bi danas ostali posve zbunjeni i dezorijentirani, jer prisutna svijest o tome kako ono što nije pomilovala politika na Balkanu, zapravo, i ne postoji, još se uvijek žilavo održava. Ipak, sedamdesetih godina prošlog stoljeća Bošnjaci (onda Muslimani) dobili su pravo na postojanje bošnjačke književnosti (onda muslimanske) kao važne odrednice nacionalnog bića. Prelomni momenat bio je objavljivanje Biserja - izbor iz muslimanske književnosti (1972), koje je pripremio Alija Isaković, što je i prvi pokušaj kanoniziranja bošnjačke književnosti uopće. Drugi korak predstavlja govor Branka Mikulića u Centralnom komitetu Saveza komunista Bosne i Hercgovine, u kome je podržao nacionalne, kulturne procese unutar muslimanskog naroda. A treći, možda najvažniji potez, koji je bio rezultat prethodnih događanja, bilo je izdanje edicije Muslimanska književnosti XX vijeka u 25 knjiga, čiji je antologičar i priređivač bio prof. dr. Enes Duraković. Druga generacija poratnih bosanskohercegovačkih političara (Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Hamdija Pozderac) tih je sedamdesetih godina povratila dostojanstvo i dignitet Bosni i Hercegovini, kako na kulturnom i ekonomskom, isto tako i na političkom planu, uzdižući Bosnu iz kolonijalnog položaja unutar ondašnje federacije. Nijaz Duraković pripada trećoj generaciji modernih, onovremenih bosanskohercegovačkih političara i najbolji je izdanak te politike, koja je imala stalan uspon do osamdesetih godina. Najveća zasluga Nijaza Durakovića jeste u činjenici da je nastavio kontinuitet takve probosanske politike, koja je konačno afirmisala Bosnu i Hercegovinu barem kao ravnopravnog partnera u jugoslovenskoj federaciji. Duraković se profilirao u političara koji je bio u stanju donijeti krupnu odluku, uvjerljivo se suprotstaviti onima koji su osamdesetih imali 130 otvorene aspiracije prema Bosni i Hercegovini, zadržavajući pri tome potrebnu ekvidistancu. Prvi je prepoznao znake rata osamdesetih godina i imao snage suprostaviti se, tada, politici koja je otvoreno krenula u ratne pohode. Možda najveća politička vrijednost Durakovićevog političkog djelovanja jeste priprema Saveza komunista, čiji je u tom trenutku bio predsjednik, i političkog okruženja u Bosni i Hercegovini devedesetih godina za prve višestranačke izbore, transformirajući istovremeno vlastitu komunističku stranku u socijaldemokratsku.Na taj način je stvorena osnovna pretpostavka demokratskog preobražaja ovoga prostora i mirnog prenosa vlasti na nove pobjednike. Nažalost, Nijaz Duraković je uspio demokratizovati tek vrh svoje stranke (Bogićević, Zgodić, Komšić, Lazović, Skenderagić, Pećanac), ali ne i ostatak stranke koja je po stoti put pokazala kako se nije u stanju reformisati. Ona je ostala stara stranka koja voli revolucionarne pučeve, zakonske prečice i brza rješenja. Radi toga je morao platiti cijenu svojim političkim porazom, razlazom sa strankom koju je sam stvorio, zajedno sa svim spomenutim članovima najužeg rukovodstva SDP-a. Doda li se ovome političkom djelovanju Nijaza Durakovića njegov akademski doprinos političkoj i sociološkoj misli, koji se mjeri dvocifrenim brojem objavljenih knjiga i velikim brojem naučnih radova, kao i njegovim kontinuiranim, angažiranim djelovanjem, onda je to potpuna slika jedne časne i uzorne biografije, vrijedne svakog poštovanja. Prof. dr. Nijaz Duraković se rodio 1949. godine u Stocu gdje je završio osnovno obrazovanje, a zatim i gimnazijsko. Školske 1966/67. upisuje studij sociologije i završava 1971. godine. Već 1973. upisuje interdisciplinarni postdiplomski studij „Sociološki aspekti jugoslovenskoga društva“, te iz oblasti nacionalnog pitanja magistrira 1975. Na Fakultet političkih nauka u Sarajevu primljen je kao asistent na predmetima Međunarodni odnosi i Uporedni politički sistemi 1977. godine. Doktorsku disertaciju Aktuelnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju odbranio je 1979. godine, samo godinu dana kasnije izabran je u zvanje docenta na pomenutim predmetima. U zvanje vanrednog profesora biran je 1984. godine, a 1988. dobio je zvanje redovnog profesora. Osim na Fakultetu političkih Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina nauka, izvodio je nastavu i na Višoj upravnoj školi u Sarajevu, zatim, na pravnim fakultetima u Sarajevu, Zenici i Tuzli. Također, jedan je od utemeljitelja postdiplomskog studija na FPN Sarajevo. U periodu od 1979. do 1990. bio je kao naučni saradnik angažiran u Institutu za proučavanje nacionalnih odnosa. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Opredjeljenja, te časopisa Sveske, i član redakcije Lica, Pregleda, Pravne misli i Socijalizma. Bio je rukovodilac više naučno-istraživačkih projekata, od kojih treba istaći sljedeće: Zajedništvo i nacionalni odnosi u BiH, Migracije i nacionalni odnosi u BiH, Jevrejska kulturna baština u BiH, Jezik i kultura Roma, Reforma visokog obrazovanja na Sarajevskom univerzitetu na principima bolonjske deklaracije. Što se tiče političkog angažmana, bio je član Predsjedništva SK BiH (1985-1988), zatim je izabran za predsjednika Saveza komunista BiH 1988, član je Predsjedništva CK SKJ (1988-1991), utemeljitelj je i prvi predsjednik reformiranog SDP-a (1992), a funkciju predsjednika SDP-a obavlja do 1997. U ratnom periodu bio je član Predsjedništva Republike BiH. Bio je učesnik mnogih domaćih i međunarodnih naučnih konferencija. Objavio je oko dvije stotine studija, članaka i osvrta, a autor je i šesnaest knjiga od kojih izdvajamo: Aktuelnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju, Kontroverze o nacionalnom i nacionalističkom, Prevara Bosne, Savremeni politički sistemi, Međunarodni odnosi, Prokletstvo Muslimana, Tragedija Bosne, Bosanski izazovi, Uporedni politički sistemi... Prvi se od bosanskohercegovačkih profesora odvažio autorski napisati djelo o međunarodnim odnosima i komparativnoj politici. Duraković je često pisao za medije, tako da je bio kolumnista sarajevskog magazina Svijet, magazina BH Dani, povremeno splitskog tjednika Feral Tribune, podgoričke Pobjede, riječkog Novog lista, beogradske Borbe, a objavljivan je u mnoštvu domaćih i stranih publikacija. Dao je bezbroj intervjua za domaće i ugledne strane printane i elektronske medije u kojima je uvijek polazio od samobitnosti Bosne i Hercegovine kao osnovne premise. Kapušina kuća (Š.R.) Slovo Gorčina, 34, 2012. 131 Enes Ratkušić NIJAZ DURAKOVIĆ: čovjek iznenađenja D va uklona su uobičajena kad čovjek govori o poznatom sugrađaninu. Jedan je nekritičko-afirmativni, koji iz perspektive zavičajne bliskosti uglavnom podrazumjeva ode i hvalospjeve, dok je drugi, opet, potpuno suprotan, baziran na bespoštednoj kritici, najčešće uvjetovan ljubomorom, koju u pravilu hrani frustraciona situacija ili, da budem precizniji, životni ili profesionalni uspjesi onoga o kome se govori. Između navedenih krajnosti, o prof. dr. Nijazu Durakoviću, nadahnjuje me isključivo srednja perspektiva, koja je najprimjerenija za jednu validnu ocjenu njegove osebujne pojave. Zanemarujući sporadične susrete, pogotovo u vrijeme kada su studenti, lišeni “Bolonjskih prava“, profesorima prilazili sa daleko više respekta, prvi prisniji susret sa profesorom Nijazom Durakovićem imao sam 28. marta, ratne 1994. godine. Bio sam u delegaciji Grada Mostara i čekali smo na prijem kod predsjednika Alije Izetbegovića. Iz kabineta smo obavješteni da ćemo malo duže pričekati, s obzirom da je predsjednik imao važne goste, samim tim temu razgovora. Ostalo nam je da čekamo i neobavezno ćaskamo u velikom holu zgrade Predsjedništva BiH. To čekanje mi se učinilo fantastičnom prilikom da posjetim zemljaka, člana Predsjedništva BiH, čiji je kabinet bio na kraju hodnika. Biti tu, kojih tridesetak koraka od njega, a ne naći za shodno, pogotovo u jednoj takvoj situaciji, barem se pozdraviti, bio bi neoprostiv čin, zbog čega ni trenutka nisam razmišljao. Ljudima sa kojima sam došao iz Mostara, rekao sam da odoh do Durakovića i da me ne zaborave, zadržim li se više nego što treba ili nas predsjednik u međuvremenu pozove. Moj odlazak u pravcu Nijazova kabineta prokomentiran je, sjećam se, pomalo zluradim opservacijama, s obzirom da su u to vrijeme mahom svi nastojali iskazivati isključivu bliskost spram SDA koja se, između ostalog, imala dokazati i bespogovornim dreždanjem u hodniku, te se shodno tome 132 svako, čak i fizičko udaljavanje tretiralo gotovo heretičkim činom, što je, dakako, bilo više od gluposti. Zato se na komentare, kako Stočani ne mogu bez SDP-ovaca, nisam previše obazirao. Da budem iskren, nisam im pridavao značaj, isključivo zbog njihove neutemeljenosti, nikako zbog sklonosti odaslanih na moju adresu. Sekretarici sam na pitanje da li sam najavljen kratko odgovorio da nisam. Odgovorila je da bez prethodne najave nema prijema kod članova državnog Predsjedništva. Moja zbunjenost je, međutim, potrajala kratko, pa sam gospođu ili gospođicu zamolio da ona gosp. Durakoviću samo kaže ko bi to do njega i ništa više, gotovo siguran da bi mi to moglo upaliti. Njena nedoumica potrajala je kratko, s obzirom da su vrata bila odškrinuta. Profesor je čuo razgovor, izašao i uz karakterističan osmjeh, a na iznenađenje sekretarice, “po naški“ mi uputio riječi dobrodošlice. “Upadaj Ratkušiću, šta čekaš“. Bio je to srdačan susret, koji ću pamtiti. Razgovor sa snažnim zavičajnim nabojem. Treba li podsjećati da smo najviše razgovarali o Stocu, prognanom stanovništvu. Na polasku sam dobio i profesorovu knjigu “Prokletstvo Muslimana“ sa posvetom. Drugi naš susret, koji se, s obzirom na razgovor, tako može okvalificirati, dogodio se u Blagaju, pored Bune, ispred njegove vikendice, nakon njegovih burnih reagiranja protiv ponovne aktuelizacije projekta Gornji horizonti, sulude zamisli o prevođenju voda iz neretvanskog u sliv rijeke Trebišnjice. Napravio sam intervju za “Ljiljan“, potom i za TV Mostar. Izražavao je vlastitu zaprepaštenost šutnjom odgovornih, odsustvom osjećaja za čitavo jedno područje, cijelo Neumsko zaleđe, koja bi prema njegovim procjenama, zbog jednog takvog suludog projekta, moglo biti pretvoreno u klasičnu pustinju. Uistinu je, kad sve rezimiram, Nijaz bio poseban. Zbunjivao je sve redom. Kao student, sa svo- Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina jim kolegama, kad je to bilo nezamislivo, opasno, nimalo isplativo, bio je jednim od vođa klasične pobune u njegovom Stocu, a sve zbog Bregave. Žestoko se, još tada sedamdesetih godina, usprotivio već spomenutom projektu, govoreći o njegovoj pogubnosti po sam opstanak stanovništva na jugu zemlje. Do preseljenja je ostao zarobljenikom tog posebnog senzibiliteta prema zavičaju i zemlji. Ta ljubav koju, naravno, treba hajdegerovski shvatiti u njenoj punoći, gdje se zavičaj artikulira kao “kuća bitka“, a ne puki krajolik koji oživljava slike djetinjstva, bila je snažan pokretački motiv njegovog angažmana. Uostalom, u tome nije bio usamljen. Mustafu Ejupovića - Šejh Juju u Mostar je prizivao vjetar Milostivog, Nijaza je vukla Bregava, kao simbol života i trajanja u vremenu. Vlastiti intelektualizam u mladim danima stavio je na raspolaganje partiji, ali isključivo za dobrobit očuvanja i afirmacije ravnopravnog statusa BiH u bivšoj Jugoslaviji. Čim je osjetio da partija počela rađati vanbračnu djecu, odlučio se usprotiviti. Sa Bogićem Bogićevićem i drugim odanim patriotima odlučio se suprostaviti Slobodanu Miloševiću, jednom od takvih isprdaka. Kasnije Radovanu Karadžiću i drugima. Zbog čega i zašto, jasno je. Zbog BiH i njene cjelovitosti. To je naprosto bila i ostala paradigma njegovog političkog djelovanja kao i ukupnog intelektualnog angažmana, i sve je osim te činjenice bilo podložno promjeni. Kao vrstan intelektualac široke naobrazbe na vrijeme je shvatio da je dalje političko profiliranje, koje nameću moderni demokratski trendovi, nezamislivo na načelima komunizma, koji je doživio svoj kraj, osnovao je Socijaldemokratsku partiju BiH, uvjeren da bi jedna takva politička snaga mogla obogatiti političku scenu u traženju najoptimalnijih varijanti u atmosferi pojačanih nacionalizama i skoro potpunog neiskustva u artikulaciji demokratskih standarda. Nije to činio zbog nostalgije, koja je i dalje “inspirirala“, nego isključivo zbog dalje borbe za bosansku cjelovitost. Upravo zato, Durakovića nije iznenadio ni klasični puč u stranci koju je osnovao, s obzirom da je dobro znao da će promjena identiteta stranke koju je osnovao biti sizifov posao. Bučnih reagiranja nije bilo iz prostog razloga što je on bio potpuno svjestan da je u stranku u kadrovskom pogledu činio i danas čini ogroman broj komunista, Slovo Gorčina, 34, 2012. koji o socijaldemokratskim standardima ni dan danas nemaju blage veze. SDP je za ogroman broj članova njegove stranke bio samo prerušeni SKBiH i ništa više. Profesor Duraković, Bogić Bogićević, Miro Lazović, Esad Zgodić, Ivo Komšić, Nijaz Skenderagić, Nermin Pećanac i drugi nisu mislili da tako treba da ostane. Sukob je bio neminovan. Dogodio se paradoks kakav politička povijest nije zabilježila – čitava plejada ljudi iznimnih sposobnosti i kvaliteta je iz Socijaldemokratske partije izbačena zbog vlastite odanosti socijaldemokratskim uvjerenjima. Glasnija reagiranja su izostala jer je Nijaz, kao iznimno obrazovan na polju političke historije, bio duboko svijestan da ljudima oko sebe teško ad hoc može pojasniti da su komunizam i socijaldemokratija nespojivi. Znao je da je za takav posao potrebno vrijeme, ali nije se mirio sa stavom da na tom planu ništa nije potrebno činiti. Naučni postulati i spoznaje su mu, dakako, bili važniji od hira političkog trenutka, jer Nijaz je kao i drugi profesori svakog studenta Fakulteta političkih nauka, koji ne bi znao da su najveći neprijatelji unutar socijalističkog pokreta komunisti i socijaldemokrati, na ispitu imao obavezu vratiti na dodatno učenje. Taj nesklad između naučne istine i činjenice da gotovo sjelokupno članstvo SDPBiH sebe smatra nasljednicima komunista, što je historijski presedan, Duraković naprosto nije mogao živjeti, jer je takvo anahrono stajalište bilo i ostalo glavna prepreka uspostavljanju demokratskih standarda, kako u politici stranke tako i društvu. Profesor je bio potpuno načisto da je takva transformacija jedna vrsta “nemoguće misije“, na koju ne vrijedi trošiti energiju. Političku nastavu na kojoj bi im u ime naučne istine morao izložiti da su socijaldemokrati sljedbenici ideja Kautskyog i Bernsteina ili još bliže, Miće Sokolovića koji je 1905. godine osnovao prvu Socijaldemokratsku stranku u BiH, a ne komunista koji su ih progonili, niko od pučista predvođenim Lagumdžijom ne bi želio da pohađa. Njih naučne istine nisu zanimale. Zaostavština bivšeg SKBiH, kao masan zalogaj, a ne socijaldemokratska ideja bila je i ostala glavna odrednica političkog habitusa onih koji su ga maknuli sa čela ove stranke. Beskompromisnu borbu za paradigmatično načelo njegovog političkog i intelektualnog djelo133 Slovo Gorčina vanja koja je svoj krajnji izraz nalazila u borbi za očuvanje BiH Duraković je nastavio, uprkos svim nedaćama i nesporazumima, kroz Socijaldemokratsku uniju. U jednom trenutku političko djelovanje je ostvarivao i kroz SBiH, zbog političke platforme koja je isticala načela bosanske cjelovitosti, kao i intelektualnog stava da je forma manje bitnija od sadržaja. U identičnom kontekstu treba shvatiti i njegov angažman u BANU-u. Prihvatanje da ovom projektu na raspolaganje stavi vlastita iskustva i znanja samo potvrđuje njegovu odlučnost da do kraja svog zemaljskog bivstvovanja bude od koristi narodu i zemlji kojima je pripadao. Duraković, međutim, nije priređivao iznenađenja samo svojim političkim protivnicima, stranačkim i fakultetskim kolegama, akademskoj zajednici, javnosti uopće. Dosljedno istrajavajući na paradigmi bosanske cjelovitosti, kao svojevrsne simbioze intelektualnog i moralnog stava, profesor je posthumno priredio najveće iznenađenje. To iznenađenje velikog čovjeka najsnažnije je odražavalo duh zemlje koju je neobično volio. Budi- 134 mo iskreni i realni, najveći broj njih je čekao sahranu, mobilizaciju komunalnih službi i fanfare, a dočekala ih je ahmedija i velika muška džennaza. Bila je to potpuno logična odluka velikog čovjeka, i što je najvažnije stvar slobodnog izbora, koji se očito nije svidio nekim glavama, koji još uvijek primitivno i više nego suludo u praktičnopolitičkom ponašanju nastoje održati stanovište po kome je ateizam viza za ulazak u jednu partiju, koja nastoji promovirati demokratiju. Te “glave“ su u svojoj obezglavljenosti okrenule glavu od džennaze, ne shvatajući kako taj posljednji ispraćaj nije bio prema njihovom a ne rahmetlijinom kroju. Duraković se tako i tjelesno mrtav pokazao idejno življim od duhovnih mrtvaca, koji su pobjegli sa poprišta posljednjeg ispraćaja. Njegov vasijet je, s druge strane, pored slobodnog izbora, zorno i snažno posvjedočio da odanost BiH, ne podrazumjeva samo poštovanje ukorjenjenog jedinstva različitosti, nego i višestoljetnog trajanja bosanske duhovnosti. Nijaze, rahmet ti lijepoj duši. (Prerneseno iz Behara br. 104, Zagreb) Slovo Gorčina, 34, 2012. SJEĆANJA Sanjin Kodrić Životna storija i književna historija Nedžad Ibrišimović (1940–2011) J učer se promijenila historija, ova naša bosanska, književna i kulturna. Već od danas kao činjenica stajat će to da je Nedžad Ibrišimović, jedna od najvećih figura u našoj književnosti uopće, rođen u Sarajevu 20. oktobra 1940. godine i da je umro u istom, rodnom gradu 15. septembra 2011. godine, iznenada, u 71. godini života. U njegovoj, sad već završenoj biografiji stajat će i to da je bio pripovjedač, romanopisac, dramatičar, pjesnik, esejist te likovni umjetnik, ugledna kulturna i društveno priznata ličnost – dobitnik brojnih nagrada, uključujući i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva (iz daleke 1969), kao i član Društva pisaca BiH (od 1964) i njegov predsjednik (1993– 2001), član Udruženja likovnih umjetnika BiH (od 1982) te član Akademije nauka i umjetnosti BiH (od 2008), kao i jedan od utemeljitelja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (2011). Završena je i Ibrišimovićeva bibliografija, a u njoj posebno mjesto zauzimat će – između brojnih drugih književnih i neknjiževnih radova – autorova prva pripovjedačka zbirka Kuća zatvorenih vrata (1964), potom njegov prvi roman Ugursuz (1968), a nakon njega i ostali autorovi romani, pripovjedačke, dramske i pjesničke knjige, među kojima posebno romani Karabeg (1971) ili Braća i veziri (1989), sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992) i, konačno, romana Vječnik (2005), temeljem kojeg ga je Društvo pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu, te romana El-Hidrova knjiga (2011), knjige koja još uvijek miriše po novini, po svojem tek započetom životu, i knjige za koju niko nije mogao ni slutiti da će biti ona konačna, knjiga oproštaja. Ispod ovih suhih, bio-bibliografskih činjeničnih redaka, u koje samo naizgled, tek u prvi mah, stao je cijeli jedan ljudski život i golemi spisateljsko-umjetnički rad, krije se, međutim, jedna nesvakidašnja životna storija, ali i jedna od najvažni- Slovo Gorčina, 34, 2012. jih dionica historije sveukupne novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. U nju je, baš kao i u život, Nedžad Ibrišimović ušao na način koji je samo njegov, jedinstven i neponovljiv, i zato tako dragocjen, i zato takav da ovaj trenutak, težak i bolan, jeste trenutak kad nikad dokraja znana tajna smrti, te uvijek iznenadne, ali ipak jedine čovjekove izvjesnosti, postaje i povijesni čin nakon kojeg ništa neće više biti isto, i to ne samo u našim ličnim, pojedinačnim životima, već i u našem zajedničkom, općem življenju, kojeg smo svi mi dio. Jer, odlazak Nedžada Ibrišimovića, odlazak je i brižnog muža i oca, i srčanog prijatelja, i neiscrpnog a pažljivog sagovornika u gotovo svemu onom ka čemu čovjekov duh može naći svojeg puta, i burnog, neobuzdanog, strasnog mislioca cjeline života oko nas, ali je to i odlazak pisca koji je, neviđenom snagom svojeg spisateljskog postojanja, gotovo svakim svojim tekstom mijenjao cjelinu naše literature i ukupne kulture, dajući tako književnokulturnom vremenu u kojem je živio svoj neizbrisiv trag i pečat i učinivši ga tako konačno (i) svojim, upravo (i) ibrišimovićevskim. Nažalost – moram to reći – čini mi se da to tek sad vidimo u potpunosti, što međutim neće – niti bi smjelo – kazati i to da je sve ovo nužno i prekasno, jer bolje je i naknadno prepoznati vrijednost nego nikad. *** Književno djelo Nedžada Ibrišimovića, bez i najmanje sumnje jedinstveno i u širem južnoslavenskom te evropskom kontekstu, jedna je od presudnih povijesnorazvojnih pojava u savremenoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnoj praksi, u kojoj je, sa svom eksplozivnošću nepatvorene samosvojnosti i novine, od samog svojeg početka funkcioniralo na način cijele jedne istinske književno-kulturne revolucije. To je već bio slučaj i s prvom Ibrišimovićevom autorskom knjigom – pripovjedačkom zbirkom Kuća zatvorenih 137 Slovo Gorčina vrata (ili, izvorno, u prvoj svojoj naslovnoj verziji, Kuća bez vrata), koja će ovog tad mladog autora, u ranim dvadesetim i praktično tek na pragu života, najaviti kao pisca koji se ni po čemu ne prepoznaje kao početnik, a pogotovo ne kao epigon etabliranih književnih pojava, već kao pisac u startu dokraja osobenog autorskog književnog svijeta, koji je u slučaju Ibrišimovićeva književnog djela i tad, baš kao i kasnije, sve do El-Hidrove knjige, njegova, nažalost, posljednjeg djela, uvijek podrazumijevao konstantu izrazite inovativnosti i krajnje oneobičenosti, pa čak i ono što je sami estetski šok. A kao takva već prva knjiga Nedžada Ibrišimovića predstavljat će odlučan raskid s postojećom književnom matricom, i – mada zasnovana još krajem pedesetih godina 20. st. – povest će bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost svojeg vremena putem osvajanja novih literarnokreativnih prostora i mogućnosti, sve to na način kad Ibrišimović, iako književni početnik, postaje jedan od predvodnika čitave jedne nove književne generacije i jedne nove, drugačije književne vrijednosti. Svojim nesvakidašnjim književnim svijetom i inoviranim književnim postupkom, koji su redovno iznevjeravali sve ono što je kod nas tad bio vladajući horizont recipijentskog očekivanja, književnošću koja je, naime, predstavljala dotad kod nas neviđenu kreativnu provokaciju tad već okamenjenim i ovještalim literarnim klišejima klasične postrealističke i modernističke književne prakse, već prva Ibrišimovićeva knjiga ispostavit će se, dakle, kao paradigmagenična, a što će postati još očitije onog trenutka kad se Ibrišimović, svega nekolike godine kasnije, javio i svojim prvim romanom – romanom Ugursuz, koji će opet, naravno, predstavljati čin dodatne inovacije naše onovremene književnosti i ponovo novi estetski šok, zbog čega uostalom i ne čudi to da je upravo za ovaj, svoj prvi roman Ibrišimović nagrađen prestižnom nagradom kakva je Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, i to sa svega 28 godina života. Kao prvi dio onog što će autor kasnije nazvati svojom „muslimanskom trilogijom“, i Ugursuz je roman povijesne teme – ovdje konkretno, barem u okvirnom smislu, teme raspada tradicionalne porodice i uopće tradicionalnog svijeta u vremenu dramatičnih povijesnih raskršća i povijesne zebnje, baš kao i najveći dio onovremene bošnjačke te bo138 sanskohercegovačke pripovjedačko-romaneskne književne prakse, ali za našu književnost karakteristična „priča o prošlosti“ ovdje se javlja u sasvim novom, potpuno drugačijem vidu, kao onaj tip tzv. novohistorijske proze koji je otišao čak i dalje negoli je to bio slučaj kod tad vodećih, kanonskih autora kakvi su – o pripovijeci i romanu kad je riječ – bili prije svega Ivo Andrić, Meša Selimović ili Derviš Sušić. Izrazito amimetičan, pa čak i antimimetičan, metaforičan i simboličan, ovakav, pseudopovijesni Ibrišimovićev svijet prestaje biti tek svijet prošlosti (kako će to, uostalom, mnogo godina kasnije na jednom mjestu reći i sam autor) i postaje kako „pozornica“ univerzalne, vječite „ljudske sudbine“ i „čovjekove situacije“, tako i – još više – ono na što će Ibrišimović skrenuti pažnju onda kad autopoetički konstatira to kako ga u historiji zanimaju primjeri za njegovo „stanje“ – „za ono što sam ja sa svojim osjećanjem umjetničkog“, čime će se kod ovog autora dokraja, još izrazitije negoli u njegovoj prvoj knjizi, otvoriti upravo onaj svijet koji je određen kao samo njegov, kao ibrišimovićevski. Ovakvo što bit će slučaj i u preostala dva dijela autorove „muslimanske trilogije“ – romanima Karabeg i Braća i veziri, gdje će, kao i u Ugursuzu, Nedžad Ibrišimović svojim nevjerovatno istančanim književnim nervom nastaviti neke od čvorišnih tematskih okupacija novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti uopće, i to ponovo one koje pripadaju kompleksu povijesnih raskršća i povijesnih trauma, ali sve to, opet, ne na način ponavljanja književne tradicije kao takve već na način njezina izrazito inovativnog rekreiranja, kojem u ovom smislu sve do danas i nema istinskog pandana u našoj savremenoj književnoj praksi. Važnu prekretnicu u Ibrišimovićevu i životu i književnom djelu predstavljat će Agresija na BiH i još uvijek u našim sjećanjima živo prisutan nedavni rat, koji će bitno promijeniti Ibrišimovića i kao čovjeka i kao pisca, kako to vrlo reprezentativno pokazuje i Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem, jedan od naših prvih značajnih književnih odgovora na bezumlje mržnje i krvoprolića, a kojem će se – kako je to radio i s nekim drugim tekstovima – Ibrišimović vraćati i kasnije, sve dok ova prvobitna nesvakidašnja pripovijetka o naknadnom pokušaju sprečavanja zločina koji se već desio nije postala još jedan Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina osebujni i opet za njega karakteristični autorov roman. Ostajući vjeran sebi, ali i potvrđujući onu istinu da je čovjek stalna i nužna promjena, ovim romanom, prvim za koji je autor konstatirao da u potpunosti pripada onom što je nazvao „ruhani inspiracijom“, Ibrišimović je pritom dokraja ušao u područje koje i dalje ostaje, kako i ranije, od njegove prve knjige pa nadalje, mjesto potrage za konačnom, savršenom književnom formom, dakle i dalje mjesto poetičko-estetičkog traganja, ali sad je to postalo i mjesto još šire otvoreno za pitanja etike, što će, konačno, biti važna premosnica ka narednom i, nažalost, posljednjem krugu glavnog toka književnog rada Nedžada Ibrišimovića, onom koji čine romani Vječnik i El-Hidrova knjiga. A s Vječnikom i El-Hidrovom knjigom Ibrišimović se i u književnom smislu najviše približio smrti. Ona kao jekin, kao sigurno saznanje, kao jedina izvjesnost čovjekova života, postaje osnovni pokretač književnog svijeta koji je autora opsjedao – kako je sam više puta kazivao – gotovo od samih njegovih spisateljskih početaka, u čudnovatom kazivanju o čovjeku koji, pod različitim imenima i s različitim ljudskim sudbinama i životnim pričama, živi vječnički život, život dug gotovo pet milenija, od pradavnog vremena Starog Egipta, pa sve do prve polovine 20. st. i bosanskog međuraća, nastojeći živjeti i dalje, sve to u želji da, kad konačno dođe vrijeme smrti, umre ne mrtav, već živ. Upravo ovakvim svojim posljednjim romanima, posljednjim svojim spisateljskim recima o bogougodniku Abdulahu Misriju El-Bosneviju, metafori čovjeka koji bi, uprkos izvornom ljudskom strahu pred tajnom smrti, na kraju trebao i morao pronaći u sebi snagu da se, smiren i pomiren, preda Apsolutu i tako pređe u Onostranost mrtav i prije smrti, baš onako kako to veli sufijski, islamskomistički nauk, Nedžad Ibrišimović maestralno je redefinirao ne samo cjelokupnu noviju domaću književnu tradiciju, posebno romanesknu, već je, isto tako, u potpunosti preokrenuo i poredak vrijednosti u cjelini moderne evropske kulturne povijesti, one u čijem antropocentričnom središtu stoji čovjek, a ne Bog. Time je, na kraju, kao pisac napravio jedinstveni zaokret u povijesti cjelokupne savremene evropske kulture, a kao čovjek, smiren i predan, spremio se za svoj put u Vječnost. Žujina kuća (Š.R.) Slovo Gorčina, 34, 2012. 139 ZAVIČAJ Alija Pirić Dubravski leksikon D ubinu sanjarenja o rodnoj kući otkrila mi je moja tetka Mejra u rijetkim ali upečatljivim dolascima k nama. Ona nije mogla sjediti u kući kao ostali gosti nego bi, za me bez ikakva razloga, obilazila sve kutke naše stare kuće, sve dijelove bašče i ograde. Nisam se mogao načuditi šta ona gleda i traži u bezvrijednim i prozaičnim stvarima i budžacima našeg doma. Za moju tetku to je bila poezija. Gotovo sa strašću pričala je o nekom beznačajnom kamenu iznad naše kuće. Najednom je kamen oživio i postao lik u njezinoj priči. Tetka je vidjela nešto što je za mene bila tajna. Njezino izbivanje iz rodne kuće učinilo je da se razlikuje od mene. Osjećao sam samo da je bogatija od mene, emotivnija i razboritija, krhkija i tužnija. Ovdje je nekada bio moj cijeli kosmos. Malo je ljudi kojima je dato kosmičko iskustvo djetinjstva. I kuća, i bašča, i polje i šuma i cijeli nebeski svod. Djetinjstvo. Sretno djetinjstvo. Roditelji, brat i sestra. Nisam imao dedu i nenu. Imao sam psa i konja. Imao sam plave noći pune zvijezda. Kada se izdaleka vraćamo kući i zavičaju osjećamo potrebu da tamo tražimo ponešto od samoga sebe nekadašnjeg, isto onako kada se usput vraćamo i ustrag tražimo, široko otvorenih očiju, neku izgubljenu dragocjenost. Svaka staza prolazi kroz naše srce i našu maštu. Ovim putevima smo letjeli u susret nebu i beskraju. Ovim stazamo smo plakali, trčali, paljetkovali i šervanili, vikali, lagani kao leptiri, izvan realnog svijeta, niti ičeg zajedničkog sa ostalim dobima života. Ovom čarobnom dolinom zavičaja još se ori smijeh one obijesne mladosti koja je vjerovala u svoju neprolaznost. Ljepota mladosti i jeste u zabludama i iluzijama kako nema niko jači, ljepši i snažniji i da nema nijedne stvari pod kapom nebeskom koju ne možemo imati. Sreća mladosti je u tome što vjeruje u nevjerovatno i što ne prihvaća nemoguće. Mladost koja se “ne boji ničega pa ni sebe same”. Vilijam Gojen piše kako je čudna pomisao da dolazimo na svijet na jednome mjestu kome u početku ne znamo ni imena, koje vidimo prvi put, a Slovo Gorčina, 34, 2012. onda na tom anonimnom nepoznatom mjestu, rastemo krećemo se po njemu dok mu ne saznamo ime, pa ga onda izgovaramo s ljubavlju, nazivamo ga ognjištem, puštamo korijen u njemu, činimo ga gnijezdom svojih ljubavi, tako da na kraju, kad god ga pomenemo, činimo to kao ljubavnici, u nostalgičnim napjevima, u pjesmama prepunim čežnje. Sada mi moja stara, rodna kuća pridolazi iz mraka sjećanja komad po komad a ja osjećam neku vrstu kajanja što nisam dovoljno dugo živio u mojoj rodnoj kući. Sada bi bolje i dublje znao živjeti u mojoj roditeljskoj kući, ali kasno je i za kajanje i za prošlost. Nije kasno za sanjarenje. Sanjanu kuću niko nam ne može uništiti zato što ona, zapravo, ne postoji. Nikada nije ni postojala. Ta sanjana kuća je komprimirana pilula udobnosti, prijatnosti, zdravlja i zadovoljstva. Kuća, to je sama ličnost, tvrdi Jules Michelet, njen oblik i njen najneposredniji napor, njezina radost i njezina patnja. Sada razumijem A. Toussenela kada kaže, kako “uspomena na prvo ptičije gnijezdo koje sam našao ostala mi je dublje urezana u pamćenje od uspomene na prvu nagradu za pismeni sastav koju sam dobio u gimnaziji. Bilo je to ljupko gnijezdo ljupke zebe sa četiri sivoružičasta jajeta, išarana crvenim linijama kao neka tajanstvena geografska karta. Osjetio sam tog trenutka kao neki udar neizrecive radosti i koji mi je više od jednog časa ukočio pogled i noge.” Prvo moje gnijezdo sa ptićima, u djetinjstvu, ima karakter iskrenosti i uvjerljivosti. Gnijezdo se kao svaka slika odmora i mirovanja neposredno vezuje za sliku jednostavne kuće. Razrušeno gnijezdo, a moji su ih drugari porušili mnogo, budi sliku porušene kuće. Prestaršeni cvrkut vlasnika gnijezda, podsjeća me na krik kućevlasnika. Mjesto pravljenja gnijezda određuje ženka a ne mužjak, kako bismo pomislili slijedom ljudske patrijarhalne logike. Priroda je ženku obdarila privilegiranim darom, donošenja života na svijet. Ženka je, dakle, rađajući princip. Radi toga ona odabira mjesto rođenja njezinih ptića, jer ko bi drugi bio odgovorniji za sigurnost njezina potomstva. Pri tome su njezi- 143 Slovo Gorčina na intuicija i sve druge procjene građenja gnijezda za nas posve neshvatljive i izvan su našeg racionalnog razumijevanja stvari. I na koncu, priroda se nije pouzdala u snagu i hrabrost mužjaka u zaštiti zajedničkog potomstva, nego u majčinu ljubav i upornost. Ženka štiti mlade, čak i od njihovog oca. Dakle, ta tri dara prirode razlikuju ženku od mužjaka, i ne samo to, ta tri božija milodara čine ženku privilegiranom, odabranom. U kuću se čovjek vraća, tačnije on sanja da se vraća, kao što se ptica vraća gnijezdu. Taj znak vraćanja obilježava beskrajna sanjarenja, jer se ljudska vraćanja vrše u velikom ritmu ljudskog života koji preskače godine izbivanja. Čovjek je u prednosti u odnosu na pticu jer se on pomoću sna bori protiv svih odsutnosti i izbivanja iz kuće. Posmatrajući gnijezdo vraćamo se izvoru povjerenja u svijet, pozivamo se, kako bi to rekao Gaston Bachelard, na kosmičko povjerenje. Zar bi ptica gradila svoje gnijezdo, pita se ovaj francuski esejist, kad ne bi imala instiktivno povjerenje u svijet. Tako čovjek, kao ptica, od svoga nestalnog skloništa, paradoksalno bez sumnje sa čistom imaginacijom, stvara apsolutno sklonište, vraćajući se tako izvorima oniričke/ sanjane kuće. Naša kuća, shvaćena u smislu njene oniričke moći, je gnijezdo u svijetu. Gnijezdo kao i onirička kuća, ako se stvarno nalazimo na izvoru naših snova, veli Bachelard, ne zna za neprijateljstvo svijeta. Doživljaj neprijateljstva svijeta dolazi kasnije, a svaki je život u svojoj klici, na svome prapočetku prijatnost, dobro bivstvo, rekao bi filozof. Kuća je, besumnje, najveća sila integracije za misli, za sjećanje i snove čovjeka i bez kuće bi čovjek bio rasuto i razbijeno biće. Jedan francuski pisac kaže, kako se ljudi mogu podijeliti po tome gdje žele živjeti; u kolibi ili dvorcu. Međutim, pitanje je daleko složenije; “ko ima dvorac sanja o kolibi, a ko ima kolibu, sanja o dvorcu.” Svako od nas ima svoje trenutke kolibe i svoje časove dvorca. Da bismo živjeli blizu zemlje mi se spuštamo na tle kolibe, ali nedugo zatim htjeli bismo vladati horizontom u nekom velikom dvorcu. Tako se u nama smjenjuje dijalektika dvorca i kolibe, skoro u pravilnom ritmu sanjarenja. Nikada mi neće biti jasno čemu se duša više raduje; odlasku u nepoznato i tajanstveno ili povratku u poznato i drago. Šta je prevlađujuće; naš avanturistički, istraživački duh ili, pak, naš kom144 formizam i okrenutost spoznanim predjelima duha. A duša se raduje povratku i to je prastara emocija koja nam pridolazi iz tame vremena i potapa nas kao plima. Vraćati se podneblju, piše Mirko Magarašević, kome pripada duh mjesta bez koga ne možemo, u kome se naše postojanje najprisnije osjeća, to je drevna emocija koju tumačimo značajem rodnog podneblja; ono svakako ima moć djelovanja na naš duh. To je, naravno, teško do kraja objasniti. Ali zar se odmah ne postavlja pitanje, zašto to i kome objašnjavati? Ali to se pitanje i bez spoljnog naloga “gnijezdi” u nama pa ga naše biće upućuje sebi i kad je načisto da na njega nikada neće naći valjan odgovor. I zbilja, u čemu je tajna naše zavčajnosti? Odkuda ta slabost, ta ganutljivost i vezanost našeg sjećanja? Tajna naše zavičajnosti ne iscrpljuje se, dakle samim mjestom našeg rođenja, sokacima rodnog grada, seoskim ulicama i najranijim zapamćenim prizorima našeg djetinjstva ili bljeskovitim sjećanjima na prva saznanja u prvom podneblju našeg života. Zavičajna tajna, piše ovaj autor, sadrži ključeve svega toga, u redosljedu i snagom dejstva koji se ne mogu sasvim jasno razvrstati ili po značaju, većem ili manjem, u sjećanju smiriti, utoliko prije što je tu i zavičajnost duhovnog nasljeđa jednog podneblja. Duh podneblja može odrediti sudbinu čovjeka, promjeniti njezin smjer, vratiti nadu u izgubljenu snagu vratiti dušu iz sustalosti u akciju i okrjepljenje. Zavičaj je stjecište utisaka i sjećanja, jedna vrsta prirodnog arhiva, gdje su pohranjeni naši doživljaji, naša sjećanja i naš duh. To je jedini ljudski i duhovni prostor u kojem čovjek ne treba misliti šta je šta i ko je ko, već jednostavno prepoznaje i nastavlja živjeti ono što je nekada ovdje započeto, pa zbog nečega prekinuto. Zapravo, taj prekid čovjek apstrahuje, kao da nije ni postojao i nastavlja živjeti dalje. Svugdje drugdje, gdje ga vodi njegov pustolovni duh, čovjeku je reda za svaki kontakt “ukucati lozinku”, učiniti napor, intelektualni i ljudski, kako bi uspostavio komunikaciju. Jedino u zavičaju čovjek živi u matici života a svugdje drugdje na periferiji. Tragedija modernog čovjeka zove se bezavičajnost jer niko ne živi u rodnoj kući, niti mu je dato da u njoj umre. Rijetki su oni sretnici kojima je dat potpuni zavičaj, oni kojima je zavičajna zemlja Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina ostala ispod noktiju; ljudi su danas bez toga uporišta lutalice i pustolovi, koji o “mistici tla” i onim prvinama zavičajnog prostora, tek sanjaju. Zavičaj nije samo poznati i dragi pejzaž, rodna kuća i lijepo sjećanje na sebe, nego je to i duh naših predaka koji čeka i drijema na našim grobljima. Istovremeno, zavičaj može biti i ružno, neizbrisivo, frustrirajuće sjećanje i ponižavajuća uspomena. Valja razumjeti i takve ožiljke na duši, mada nikada ne znamo da li je veći podstrek našem duhu to negativno, ružno sjećanje ili pak ono bljeskovito i prijatno vraćanje u prošlost. Prijatnost nije uvijek saveznik aktivnog duha, kao što nije i neugodnost, izvan svake sumnje. Život nije uvijek prijatnost kao ni neprijatnost, ali da se u našoj čaši mješaju oba ova otrova, nema nikakve sumnje. Kako bismo inače prepoznavali slast prvog ili gorčinu drugog. Čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zasladi, ili tako nekako, pjevao je crnogorski vladika i pjesnik, Petar Petrović Njegoš. I to je, konačno, život. Eto vidiš, moja fascinacija vlastitim podnebljen, isto tako, mora biti uspoređena sa slikom koju o mome prostoru ima stranac, neko kome ovo sve ne znači ništa, neko ko samo prolazi i ovo vidi kao krajputaški krajolik, nešto što treba proći idući preme nekom drugom izabranom cilju, negdje drugdje. Bio sam često osupnut i uvrijeđen kada bi me moji drugovi iz studentskih dana, koji su sa mnom ovdje dolazili, upitali od čega žive ovi ljudi ovdje. Bio bih zbunjen i nikako ne znam šta sam im odgovarao. Čitam ovdje jedan doživljaj Dubrava engleskog putopisca Arthura Evansa u knjizi Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875, koji jaše u karavanu preko Gubavice, Pijesaka i Domanovića, prema Tasovčićima, i tek sada razumijem smisao onog pitanja mojih prijatelja. Pa da čujemo stranca kako vidi “moje prelijepe Dubrave”. “Kroz ovu pustoš jahali smo mnogo sati, ali tek kad smo došli do južne ivice ovog platoa, pukao je pred nama vidik strašne pustoši, neviđen dotle, te ga je skoro nemoguće predstaviti. Na svim stranama videla su se samo niska brda i gomile trošnog krečnjačkog kamena, bez biljnog sveta, baš kao krupan šljunak na morskoj obali širio se surovi južni krečnjak, gotovo sličan okamenjenom glečeru i kamenitoj pustinji. Stari bogumili ovih krajeva pretpostavili bi da je ovaj predeo proizvod nekog prokletog duha. Kao većina stvari u prirodi, i ovaj Slovo Gorčina, 34, 2012. pustinski predeo nije bez nekih ublažavajućih karakteristika ljepote. Boje ovog terena tako su bolne i ne postoji nikakav uslov koji bi mogao uticati na razvoj atmosferskih prilika. Priroda je, tako reći, pripremila beli čaršav za najvećeg svog svetlonošu i ove blede i kamene skelete video sam obojene jutarnjim i večernjim suncem i, ponegde, lepšim šafranovim i breskvinim cvetom nego što ga pružaju zelena brda plodnih predela. Čak posmatrana u svetlu običnoga dana, ova ogolela panorama zaslužuje umetničku studiju. I bez pentranja nekako smo se našli između planinskih visova. Tužne boje vrlo su jasno odražavale opštu bezvodnost ali ipak delikatna novost nije bila bez prefinjene privlačnosti. Nebo je gore bilo bledo, magličasto azurno, a pusta i skamenjena brda pepeljasta, bleda siva i ponegde obilježena malenim krpama peska i venama sive i žućkaste gvozdene boje. Ravan dole bila je puna takođe bledog i tužnog zelenila. Oko devet sat ujutro počinuli smo u seocetu koje se zove Tasorčić (Tasovčić. op.a.). Ovo je već drugi odmor čitavog karavana. I ovde, kao i u drugim kolibicama duž puta, uzaludno smo pokušavali da nešto dobijemo za hranu. Svuda su nas dočekivali opštim odgovorom. ‘Nema hleba! Nema jaja!’ Kafa je bila jedino osveženje koje smo mogli uvek dobiti u ovoj užasnoj pustinji. Možda bismo i sustali na putu da nismo poneli iz Mostara nešto smokava i grožđa. Hercegovački seljaci na ovom putu nosili su hranu sa sobom.” (nav. djelo. str. 285). Mogli bismo se sada beskrajno vajkati i optuživati Evansa za loš odnos spram drugačijega, te da on nije prošao onim dijelom Dubrava koji je ljepši i plodniji, od Domanovića na istok prema Rivinama, te da mu sedlo nije bilo ugodno, da je strahovao od ustanika u Hercegovini, da prvi put vidi mediteranski krajolik. Ili malo konkretnije; šta zna Evans šta znači kiša u Dubravama, on nikada nije pio vodu iz kamenice, a isto tako nikada nije ubrao hercegovački pipun i raskrižio dubravsku karpuzu da se osvježi, šta on zna kakvo je zadovoljstvo prikopati vinograd ili nanizati sedamdeset kanafa duhana, jednog branja. On nikada nije uvodio konja u štalu, nakon vrševine žita, a onda kiša udari. Ili nikada nije unio duhan sa sušnice u štalu, a Bog dade hairli kišu. Ali onaj ko se hvali redovno gubi u tuđim očima. Ipak, ima se poštovati to što piše Evans. Tako 145 Slovo Gorčina izgleda kada se piše očima, u slučaju Evansa, i kada se piše srcem i ljubavlju, u mome sjećanju. On je napravio najtužniju scenografiju za životnu pozornicu, koju može zamisliti samo Salvador Dali. I nije samo problem u totalnom izostanku prirode i života u “ovoj užasnoj pustinji” nego je veći problem u pitanju, koje se neminovno nameće, kakvi su tek ljudi koji dolaze sa toga prostora. Kakav je njihov odnos spram prirode, spram boja, vode, i života općenito. Imaju li takvi ljudi ikakve potrebe za lijepim i plemenitim. Kakvi su to ljudi kod kojih općenito nema ni jaja ni hljeba, a ima kafe na svakom odmorištu. Ne možemo ne vidjeti i stanovit trud Evansov, doduše neuvjerljiv, da popravi sliku o ovom prokletom krajoliku, ali, avaj, odakle šafrani i breskvin cvijet u Dubravama, u vrijeme kada su se sladili grožđem i smokvama. Ipak, htio je da sačuva mogućnost života i u takvom užasu. Samo je zavičajno i moje siromaštvo lijepo. Svakoga drugoga klonimo se kao kuge, sa gađenjem i indignacijom. Zašto je samo naše siromaštvo, ne samo lijepo i nezaboravno, nego i, evo sada, poželjno. Šta, zapravo, znači biti bogat ili siromašan sada na zgarištu rodne kuće. Siromaštvo rađa želju i nadu, da će biti jednom to što želi, a samo čovjek koji ima želje je živ čovjek. Siromaštvo je najbolji lijek za životnu dosadu i ravnodušnost. Zato orijentalni čovjek zna živjeti siromaštvo kao stanje, dok se zapadnjak time užasava. Nije dovoljno samo vidjeti i opisati, treba to i živjeti drugim osjetilima ili jednostavno treba promijeniti pravac putovanja kroz Dubrave, kao što je to učinio Heinrich Renner, samo godinu kasnije nakon Evansa, u knjizi Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko 1896. E, pa da vidimo kako izgleda promijeniti ugao gledanja, promijeniti optiku. “Nakon nekog vremena stižemo u Domanoviće, riječ je o jednom važnom cestovnom raskršću. Desno odavde ide put za Stolac, historijsko mjesto poznato po Rizvanbegovićima, grad s mnogo starih spomenika, poznat i po neobičnom bogumilskom groblju. Preko Neretve se nalazi Čapljina. Domanovići se sastoje od velike ulice s malim birtijama, kafanama i svaštarama, koje ovdje opstaju zahvaljujući prolaznicima, no uglavnom zahvaljujući kasarni koja je tu stacionirana. Naime, sagrađena je velika pješadijska kasarna, gdje je smješten jedan bosanski bataljon. Prijatna šu146 marska kuća podsjeća na pošumljavanje krša, na čije ćemo tragove uskoro na našem daljem putovanju i naići. Nižu se polja duhana, velika krda stoke, usred polja s divnim kućama. Posebno mi za oko zapadne jedan turski ljetnikovac na Bivolju Brdu, prostran i lijepo sagrađen. Cesta ide uz brdo pa niz brdo, pokraj dubravskih padina, sve dok se konačno ne spusti na Bišće polje, čiji smo opis već u više navrata dali. Na Buni iza ograde opet proviruju smokve i masline, a sa svih strana u ovom lijepom mjestu pozdravljaju velike kamene kuće, stvarajući tako kraj ljetnikovaca. Buna je poznato historijsko mjesto. Još u davna vremena imala je veliki značaj, a o tome svjedoči veliki most koji u devet lukova ide preko rijeke Bune. Proslavila se za vrijeme posljednjeg hercegovačkog vladara Alipaše Rizvanbegovića. Stolovao je u staroj kuli u Stocu, te je, kao što smo to u ranijim odlomcima spomenuli, za vrijeme ustanka bosanskih plemića pod Husein-kapetanom Gradaščevićem, ostao vjeran sultanu, te time zadobio titulu hercegovačkog vezira. Zahvaljujući tituli svojevoljno je upravljao nastojeći ‘svoju provinciju’ dovesti do materijalnog blagostanja. Uveo je sadnju riže u neretvanskoj ravnici, zasađivao je masline i štitio vinogradarstvo, nastojao je proširiti uzgoj svile. Na Buni je sagradio prekrasni dvorac sa džamijom. Sultana je slušao onoliko koliko je htio. Ali kad 1849. u Bosni opet izbi plemićka buna, stade na stranu svojih suplemenjaka i begova, te protiv kršćana počini teška zlodjela. Isprva je pobjeđivao, no poslije se javi osvetnik povrijeđenog sultanovog autoriteta, Omer-paša Latas.” (nav. djelo. Str. 288-289) Ne biste vjerovali, ali ova dvojica putopisaca, Englez Evans i Nijemac Renner, išli su istim putem, samo obrnutim smijerom. Rezultati njihovog dubravskog brevijara su upravo oprečni kao i njihov pravac putovanja. Ali ne treba zaboraviti kako su obojica u pravu. Dubrave su upravo to, nepojamni kontrast između Evansove “užasne pustinje” i Rennerovih “polja duhana, krda stoke usred polja s divnim kućama” pitanje je samo koja slika preovlađuje i koja je u vidokrugu obasjana svjetlošću putopisnih reflektora. Obje ove slike, pustoši na jednoj i blagostanja na drugoj strani, pripadaju Dubravama. One se ciklično smjenjuju ovdje, upravo prema ovakvom kontrastu, kao što imamo red suše i Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina red kišnih blagdana, red gladi i nerodice i red blagostanja i rodnih godina, vrijeme mira i vrijeme ratnih i buntovničkih godina, red radosti i red tuge, red beznađa pa red nade. I tako u nedogled. A zar je, u životu, negdje drugačije. Samo u trenucima kada nas preplave emocije i nostalgija mi peglamo naše predstave izvučene iz našeg iskustva i sve dovodimo u ravan nerealnih slika o bogatstvu i ljepoti našeg podneblja. Onda takvu povećanu vrućicu zovemo ljubavlju spram zavičaja. Svaka je ljubav, doista, slijepa. A zavičaj je prema nama, u krajnjoj liniji, ipak samo maćeha, posve ravnodušan i stran, gluh i nijem za naše postojanje. Šta znači to naše prenemaganje i plakanje kad smo samo zrnce u trajanju, vlat trave u dubravskim okrajcima, šta kad smo tu samo jedan dušak i ovo plavo, azurno nebo ogledaće se, uskoro, u nekim drugim očima, u nekim tuđim snovima. Ovaj krajolik nikada neće biti naš osim u našim snovima. On pripada samo sebi i svome trajanju. Nas zanima samo priroda koju su uobličile i odnjegovale naše potrebe, i kada “joj udahnjujemo život izvučen iz ljudskog duha” ona se iznova oblikuje u skladu sa drugim našim potrebama. Mi ne stvaramo hranu koju jedemo, ni vazduh koji dišemo, ni druge ljude s kojima razgovaramo; mi iz odnosa koje imamo s njima stvaramo predstavu koju o njima imamo. Ono što mi se danas čini najvažnijim jeste prisjetiti se onih koji su dijelili sa mnom ovu raskošnu pustoš i pustinjsku raskošnost moga zavičaja. Dubrave su naseljavali poznati rodovi, počev od srdenjovjekovne vlasteoske porodice Mloradovića, koji su, o tome je bilo govora, imali imanje u Crnićima te odselili u Rusiju, pa preko feudalnog osmanskog plemstva Pašića, Hadžiomerovića, Krpa, Opijača, Kapetanovića, Ćibera, Hasanagića, Kajtaza, Šunja, Kosa i drugih, pa do najpoznatijeg roda Rizvanbegovića na Pješivcu. Osim ovih rodova koji su bili predmetom mnogih istraživanja i pisanja zato što su aktivno učestvovali u kreiranju historije, ne samo Dubrava nego cijele Hercegovine, ja sam svoju istraživačku pažnju većma poklonio onim koji su bili, uglavnom, žrtve historije, njezini objekti na kojima se ona nesmiljeno vršila bez milosti i razumijevanja. Onim ljudima s periferije za koje se čulo samo kad su služili državi novcem ili životom. Dakle, riječ je o više od dvije stotine i sedamdeset porodica koje Slovo Gorčina, 34, 2012. su naseljavale i naseljavaju Dubrave i tamo imale/ imaju grunt krajem dvadesetog stoljeća i početkom ovog, drugog milenija. Naravno, ne treba ni napominjati kako sam se u ovoj temi suočio sa nedostatkom pisanih izvora, zato sam se odlučio na kombinaciju između pisanih artefakata i usmene, porodične predaje do koje se moglo doći. Kod ovih porodica primjetan je čast izostanak interesovanja za porijeklo i sliku svoje prošlosti, pa najčešće članovi pojedinih nemaju ni osnovnih informacija o sebi. Oni to naprosto smatraju nepotrebnim i suvišnim, čak i njihovi intelektualci pothranjuju takav stav. Ipak, od velikog broja intelektualaca i učenijih pojedinaca dobio sam dragocjene izvore o njihovim familijama, bilo u pisanom ili pak u usmenom komuniciranju te su oni tako postali koautori ove knjige, na čemu sam im zahvalan. Zadovoljan ću biti što će ostati zapis o svim familijama koje su obilježile Dubrave moga vremena, koje su akceptirale jedno vrijeme i koje su, konačno, učinile mene ovakvim kakav jesam. Balavci Balavci (Bošnjaci) su brojna i vitalna porodica u Aladinićima (Stolac). Nema pisanog traga o porijeklu prezimena Balavac, ali porodično predanje kaže da su se Balavaci prezivali Alajbegovići. Porodica prezimenom Balavac živjela je u naselju Poprati (Stolac), što potvrđuje harem u neposrednoj blizine nekropole stećaka na Radimlji. U haremu se nalaze nišani sa prezimenom Balavac i natpisima na arapskom jeziku. Etimologija prezimena ima više varijanti. Prva varijanta kaže, kako je, na jednom od hrvačkih turnira, jedan od boraca, Alajbegovića, od napora ‘’zabalio’’ na usta, pa su ga prozvali Balavac. Druga varijanta, da je balavac muška osoba, koja na glavi ima pramen bijelih, sijedih dlaka, čovjek s mladežom odnosno, dalje bi značilo mlad, nezreo, djetinjast čovjek. I treća, balavci su uglavnom nomadi, stočari u Timočkoj krajini, u Srbiji, oni koji nose vunene bijele kapuljače. (Ovo su predanja koja se mogu čuti u porodici) Balavci, vjerovatno, nose prezime prema stočarskoj, bijeloj kabanici (abaliji), koju su nosili stočari na Balkanu. Aba je balkanski arabizam sa značenjem, "grubo sukno i od njega napravljen 147 Slovo Gorčina ogrtač"1, naravno mogla je to biti i kapa ili kapuljača, ali je kabanica (abalija) osnova za ovo prezime. Ljudi koji su nosili takvu kabanicu zvali su se balije/abalije i bili su isključivo stočari, a budući da su Balavci bili stočari, bili su i balije, pa je jezičkim permutiranjem došlo do današnjeg oblika prezimena. Ovu tezu potvrđuju prezimena Balić, Balijagić, Balalić, Baljić itd. Otuda i naziv balija, za stočare općenito. Naziv balija nikada se nije odnosio, na seljake, koji nisu bili stočari, bez obzira na pripadnost istoj vjeri i nije bio pogrdan. Ipak, danas je taj naziv zadobio pežorativno značenje i odnosi se na sve muslimane. Općenito, veliki broj prezimena u Dubravama dolazi, naravno, iz stočarske leksike. Čini se kako je u turskoj vojsci službovao Osman Balavac – Bajraktar, možda na Rizvanbegovića kuli, u Pješivcu. Evo dokumenta o Osmanovoj ženidbi: “Osman Balavac, sin Mehmedov, vjenčao se je, preko svoga zastupnika Abdulaha Hotaša, sa Mulom, kćerkom Džemile, koju je zastupao Mehmed Žujo. Ovo su posvjedočili: Halil Selimušić i Ahmed Mecan. Mehri muedžel je 21.000 akči.”2 U istom izvoru vidljivo je, kako “se vjenčao Salih Balavac, sin Mehmedov, sa Fatimom, kćerkom Mehmeda Zekića a posvjedočili mu Mehmed Balavac i Osman (nečitljivo).”3 Nije poznato kada se Balavac preselio iz Poprati u Aladiniće, ali priča kazuje kako su se dva brata doselila iz Poprati, u Aladiniće i jedan se nastanio u Donjoj mahali, a drugi u Gornjoj mahali (Osoje). Tako počinje porodično predanje. Bavili su se stočarstvom, pa su stoku ljeti izgonili na planinu Morine. U familiji ima predanje o događaju koji se desio negdje u ovom periodu, oko 18301835, kada je Ali-paša Rizvanbegović kupio harač. Kako Balavac nije izvršio svoju obavezu – Ali-paša je to učinio silom. Haračlije su natovarili Balavčeve snopove žita u Popratima i potjerali prema Stocu. Jedan od Balavaca ih je sustigao, zapalio žito na konjima i pobjegao prema Brštaniku, gdje se priključio svojima, na putu za Morine. Ali-paša mu je zabranio povratak u njegovu nahiju. Kad je Hadžibeg Rizvanbegović saznao za taj čin, budući 1 Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 1971. god. knj. I, str. 2 2 Sidžil stolačkog kadije, fragmenti iz 1248. god po hidžri (1832/33. god.), str. 177. 3 Sidžil stolačkoga kadije.., isto, str. 187. 148 u lošim odnosima sa bratom, pozvao je Balavca u Hutovo, odnosno Stupišta, te mu poklonio imanje. U Stupištima danas ima toponim Balavčevina. Dolaskom Austrougarske, dvojica Balavaca su odselili za Tursku. Brod kojim su putovali se pokvario u Draču, pa su ostali u Albaniji. Spominju se dva imena Hasan i Huso Balavac, koji su se sa ostalim zadržali i nastavili da žive u mjestu Borak, kod Drača u Albaniji. Oni su se asimilirali ženidbenim i drugim vezama, tako da danas ne postoji ovo prezime. U spisku ranih bošnjačkih useljenika u USA, na početku dvadesetog vijeka, spominju se: Ahmet, Meho, Osman i Ibro Balavac.4 Ahmet Balavac je imao samo 19 godina, kada je 1910. godine stigao u Los Angelos. Balavaca ima u Bileći, Somboru, Jablanici, Konjicu, Pljevljima, a najviše ih je u Mostaru i Stocu. Danas Balavaca ima u Sloveniji, Švajcarskoj, Danskoj, Italiji, Americi, a većina ih se zadržala u Mostaru, Blagaju i Bijelom Polju . Među poznatima članovima familije spominju se Osman Balavac - Crni, povratnik iz Amerike, koji je u obnovi zemlje, poslije Drugog svjetskog rata, imao značajnu ulogu u Dubravama, zatim dvojica poginulih boraca Armije BiH i oslobodilačkog rata (1992-1995), nosilaca ordena zlatni ljiljan, Nusret sin Ahmeta, i Sabahudin – Švabo, sin Salke.Veliki broj Balavaca stekao je visoko obrazovanje i značajna mjesta u privredi, obrazovanju, policiji i drugim oblastima, u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Balavčeva imanja uglavnom se nalaze u Aladinićima, u Stanojevićima te prijeko u Habatnicama i Košćeli. Poznate su dva harema gdje su se ukopavali Balavci, a to su harem na Radimlji kod Poprati i harem na Aladinićima (Pileta), poznat kao Balavčev harem. U haremu na Pileti postoje i nišani porodice Zele. Ta je porodica nekada živjela u Donjoj Mahali, gdje sada žive Boškovići, a Zele su odselili u Tursku. Negdje šezdesetih godina dvadesetog vijeka, kada se gradila munara u Aladinićima, Haran Balavac je bio u odboru za izgradnju, a novaca ponestalo. Među imućnijim bili su Filandre, Tabakovići i Pirići, pa se od njih očekivalo da će nositi taj teret. Međutim, oni su okolišali i otezali. Haran Balavac 4http://bošnjaci.net/pdfs/Ellis_Island_Final.pdf Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina je bio siromašniji i od njega niko nije puno očekivao. Kada je razgovor krenuo o novcu, svi su se nekako mudrovali i zatezali, a Haran je povukao novčanik iz džepa, bacio na sto i viknuo: ‘’ Ja, dajem sve!!!’’ Ostali nisu imali kud nego pare “na sunce”. Haran je poslije priznao kako je novčanik bio napunjen papirom od novina i nekakvim njegovim zabilješkama. Tako je Haran ‘’predro mačku’’ viđenijim džematlijama. (Porodično predanje ispričao je Halko Balavac iz Mostara) Boškovići Boškovići (Hrvati) su brojna porodica i vrlo rasprostranjen rod u Dubravama. Boškovići stanuju u Crnićima, Pješivcu, Jasoču i Borojevićima. Boškovići su sredinom sedamnaestog stoljeća došli negdje iz Bosne, u Orahov Do u Popovom polju. Kako je Boškovića porodica brojna dijele se na porodice Boškovića sa nadimcima; Krakići, Šabanovići, Hedići, Gabelice, Belenzići, Pure, Budaci, Fudžići, Vugići, Golubovići, Filipovići, Šćepanovići. Boškovića ima svih nacinalnosti. Dubravski Boškovići vjerovatno dolaze iz Orahova Dola u Popovom polju, a naselio ih je, kao kmetove, Alipaša Rizvanbegović. Boškovići (Srbi) u Hodbini “doselili su zbog siromaštva iz Slipčića, a misli se da su iz Crne Gore”5.U spisku važnijih vlaških plemena Mulić nalazi Boškoviće kao pripadnike plemena Bratonožići6, međutim isti izvor bilježi Boškoviće i kao pripadnike arbanaškog plemena Bjelopavlići. Najpoznatiji član obitelji Bošković je svakako Ruđer Bošković, koji je rođen u Dubrovniku, kao šesti sin u porodici Nikole Boškovića. Nikola je u Dubrovnik doselio iz Orahova Dola 1688. Nakon završene osnovne škole, Ruđer stupa u Isusovački Collegium Romanum. Tamo je 1732. godine završio filozofiju, a potom teologiju. Bio je svećenik i profesor matematike. Bio je poznat kao inženjer, pjesnik, diplomat i naučnik koji je ostavio dubok trag u nauci. Za Ruđera Boškovića se danas otimaju tri države, Italija, Srbija i Hrvatska, a on je porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Veliki broj Boškovića se školovao u drugoj polovini dvadesetog stoljeća i zapošljavao se u velikim gradovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. 5 J. Dedijer, Hercegovina..., str. 317. 6 Jusuf Mulić, Hercegovina 2, Sarajevo, 2004. str. 425. Slovo Gorčina, 34, 2012. Anđelko Bošković Gabelica bio je dugo godina uspješni rukovodilac Ekonomije, poljoprivrednog dobra, sa najpoznatijim vinogradima u Dubravama. Sve nove sorte loze i bresaka došle su iz Anđelkove Ekonimije. Mirko Bošković bio je dugogodišnji sudija Republičkog suda u Sarajevu. Marko Bošković je bio politički aktivist u stolačkoj općini dugo vremena obavljajući razne društvene funkcije. Stojan Bošković Hadžibeg bio je dugo godina poljar7 u Crnićkom polju. Boškovića ima u Ljutom Docu općina Široki Brijeg, Jarama i Uzarićama a nekada su se zvali Lepan. “U maticama župe Grad u Dubrovniku spominju se tridesetak puta, a izgleda da su bili najbrojniji među hercegovačkim doseljenicima u drugoj polovini 17. stoljeća.”8 Prezime (patronim) dolazi od rodonačelnika Božidara, odnosno hipokoristika Boško, što je tipično za hercegovačko reduciranje imena. Etimologijska osnova jeste pridjev bògat “zemaljsko dobro, sreća”.9 U antroponimiji, koja je nastala u vrijeme kršćanstva nalazimo Bòžidār za Theodoros; odatle hipokoristici odmila: Bóža, Bóžo, Bóže, Bòško. Boškovi potomci postali su Boškovići, dakle, prezime Bošković je patronim od hipokoristika Boško. Istraživanje porodične hronike i porodičnog predanja izvršio je Mirko Bošković, profesor iz Crnića i ovdje donosim, uz dužnu zahvalnost, njegov tekst, uz nužne jezičke i stilske ispravke. Još je živo sjećanje kod Boškovića u Stocu, u staroj župi Prenj-Dubrave, da je don Vidoje Putica (1859-1942) u vrijeme svoga župnikovanja u Prenju želio nekoga od Boškovića iz svoje župe poslati 7 Žita su i bostane nadgledali poljari. Oni su imali uregjenu poljarnicu na 4 jednako visoka, donjim krajem u zemlju zabijena stupa. Izgledaše kao neka vrst hladnjaka, a morao je hladnjak stajati na visoku, da se što više polja uzme poda se. Vlast bi pozvala ljude i naredila im, neka nađu i predlože poljara. Kad bi se gragjani i seljaci sporazumili u osobi poljara, predložili bi ga vlasti, koja bi mu onda dala muraselu (potvrdu) i onaj bi ostao zakonitim poljarem. Plaća mu je bila za nadgledanje od rala (jutra) zemlje 10 oka žita, a od bostana po pogodbi s vlasnikom. (Nikola Buconjić, Povijest ustanka u Hercegovini, str. 47) 8 Sivrić Marijan, O nekim upisima hercegovačkih prezimena u drugoj polovini 17. stoljeća u maticama župe Grad u Dubrovniku, Hercegovina, 1, Mostar, 1981, str. 150. (prema Risto Milićević, Hercegovačka prezimena..., Beograd, 2005.) 9 Petar Skok, Etimologijski rječnik..., knj. I, str. 180. 149 Slovo Gorčina na školovanje za svećenika kako bi “nastavio djelo Ruđera Boškovića”. U sjećanjima su ostala i imena tadašnjih domaćina sa kojima je razgovarao don. Putica, a ispričali su ih suvremenici pokojnog Putice koji su to slušali “iz prve ruke”. Don Putica je birao one obitelji koje su imali brojnu djecu, te one za koje je prosudio da bi mogao uspjeti tijekom školovanja. Ovo ima svoje utemeljenje i u činjenici da je kao župnik u ta vremena sigurno bio jako zainteresiran za nova svećenička zvanja. Važnost ovoga sjećanja je i zbog toga što je don Putica htio školovati svećenika koji bi “nastavio” djelo Ruđera Boškovića a da je u rodbinskoj vezi sa Boškovićima od kojih potiče Ruđer. Starije generacije, koje su često o ovome govorile, nisu puno znale o Ruđeru, ali je vidljivo da su o tome s nekom razgovarali tko je njima na jednostavan način objašnjavao da je Ruđer Bošković bio “svećenik i veliki znanstvenik”, da je mjerio “morske dubine i nebeske visine” i tome slično. Značajno je i to da je don Putica tvrdio da su Boškovići u Hercegovini, i oni koji su odselili u druge krajeve, rodbinski u vezi sa Boškovićima iz Orahova Dola, otkud vuče korijene i sam Ruđer. Iako je urađeno više istraživanja o rodu Boškovića u dubrovačkom zaleđu i okolici, veze između pojedinih obitelji nisu do kraja jasne, zbog nedostatka pisanih podataka. Kako se radi o prezimenu koje je nastalo kao patronimik zasigurno je nastalo neovisno u više mjesta. Sačuvani podaci govore da se spominju u dokumentima na prostorima današnjeg Ravnog još u 15. stoljeću10. U dubrovačkim maticama 1642. godine bilježi se smrt 60-godišnjeg Marka Boškovića iz Orahova Dola (r. 1582), a u Maticama župe Lisac 1665. godine imamo Boškoviće sa Trebinje. Godine 1732. u Maticama župe Popovo u Cicrini je zapisano prezime Bošković sa nadimkom Kovačević11, a u dubrovačkim maticama se susreću Boškovići sa nadimkom Brbora. U Orahovu Dolu sada žive Boškovići koji su uzeli prezimena Kristići i Tomićići. U nemirna vremena krajem 17. stoljeća, katolici Popova priželjkuju pomoć Austrije, a jedan od potpisanih u zahtjevu je bio i Nikola Matijašev Bošković iz Orahova Dola. Kako je pomoć izostala veliki broj stanovništva je raseljen, a Orahov Do 10Napredak, Hrvatski narodni kalendar, 1994, str. 319. 11 Đ. Kriste, Tribunia 3, str. 184. 150 je posebno nastradao od Turaka pošto se stavio na stranu Mlečana. Tom prilikom u Dubrovnik je preselilo značajan broj stanovništva, među kojima je sačuvano sjećanje na njihove veze sa Orahovim Dolom. Seobe prema Dubrovniku nisu vezane samo za taj period već su zabilježena kako u ranijim tako i u kasnijem periodu. Seobe su bile i prema drugim prostorima, pa je u Hutovu doselila jedna obitelj Boškovića sa nadimkom Kadijić, i to Petar Bošković sa ženom i četiri sina: Boškom, Đurom, Ivanom i Jozom, a prema podacima došli su “od Ravnog”. Iz Hutova je nastavljena seoba prema Dubravama (Ivanovi sinovi), Metkoviću, Čapljini, Dubrovniku, Konjicu i drugim mjestima. Prema popisu iz 1856. godine u Hutovu su bila dva domaćinstva: Đure i Luke Boškovića sinova Franjinih, a loza ide od Petra, koji je doselio u Hutovo, pa Mijo, Jozo, Ivan itd. Nešto kasnije, 1856. godine njihovi sinovi su odselili u Sjekose i Derane. Na starom Hutovskom groblju je sačuvan spomenik na kojem je zapisano: OVDJE POČIVA JOZO MIŠKO FRANO GJURE PERO BOŠKOVIĆ SPOMEN DIŽE PERO SVIMA 1912. Pored Hutova Boškovići su živjeli i u mjestima Mramor i Tuhinje ali nije dovoljno jasno kada su doselili u ta mjesta. Boškovići za koje se znade da su živjeli u Tuhinju, rođeni su u Crnićima, a zatim se djelovi obitelji nastanile u Tuhinje na svojim imanjima. Obzirom da je više nadimaka iz obitelji Bošković iz Crnića stanovalo u Tuhinju ( nadimci: Pure, Grgurevci i Belenzići) zasigurno je imanje Boškovića u Tuhinju “od starine”. Za Boškoviće u Mramoru se smatra da su tu doselili iz Hutova, što bi se dalo zaključiti i iz sačuvanih hutovskih crkvenih knjiga (prepisane knjige). Nasljednici Boškovića iz Mramora su odselili u različita mjesta i sada nitko od njih ne živi u Mramoru niti u susjednom Tuhinju. Boškovići u Crnićima Boškovići u Crnićima su došli od Ravnog u Hutovo, a zatim i druga mjesta u Hercegovini i Dalmaciji. O njihovom doseljenju u Hutovo jasno svjedoče pisani crkveni izvori. U Crniće je došao Ivan Petrov sa obitelji iz Hutova, sa ženom Anicom, rođenom Maslać i sinovima: Matom, rođe- Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina nim 1726. godine, Grgom, rođenim 1733. godine i Nikolom, rođenim 1735. godine. Preselio je 1750. godine (ili koju godinu kasnije) iz Hutova u Crniće, u Dubravama”12. Prilikom don Matuškva popisa 1792. godine, u Crnićima je bila jedna obitelj Boškovića13 sa domaćinom Matom sinom Ivanovim i ženom Marom (vjenčan u Hutovu 1750), a imao je dva sina: Petra (oženjen sa Marom i djecom Matom, Cvijom i Mateom) i Andrijom (oženjen sa Mandom i djecom: Martinom, Jozom, Ivanom. Drugi brat Matin, Grgo je bio oženjen Janjom i imao djecu: Luku, Antuna, Adama, Vidoja, Andru, Vidu, Ružu, Mandu, Stanu i Katu. Treći brat Nikola (sa ženom Mandom je imao djecu: Anu, Andrijanu, Ivanu, Agatu, Stanu i Božicu) - šest kćeri. Iako u orginalnom popisu nije do kraja jasno o kakvim se odnosima radi između nekih popisanim osoba, prema godini rođenja i nekim podacima sa pronađenih spomenika u groblju Crnići moglo bi biti kako je gore navedeno. Najstariji pronađeni spomenik Boškovića sa natpisom u Crnićima je Mate Boškovića, na kome piše: OVDE POČIVA POKOJNI MATO BOŠKOVIĆ ŽIVIJO 93 GODIN(E) UMRO 1866 OVDE POČIVA PO KOJNA NICOVA(=NJIHOVA) M A(J)KA I (L)UCIJ(A) ZIVI(LA) 101 GO 1899 Prema ovome natpisu Mato je rođen 1773. godine i on je Petrov sin (popis iz 1792. godine). Spomen je podignut i njegovoj majci (Mandi), dok bi Lucija mogla biti njegova kćer koja je prema podacima sa spomenika rođena 1798. godine. U samoj blizini ovoga spomenika su spomenici Ilije Boškovića koji je rođen 1789. godine i njegove žene Lucije koja je umrla 1890. godine, te Marka Boškovića koji je živio 78 godina, a umro 1876. godine (r. 1798. godine). Ilija je očito naknadno došao živjeti u Crniće, jer ga nije bilo na popisu 1792. godine iako je tada imao 3 godine. Slično je i sa Filipom Boškovićem koji ima spomenik na kojem 12 Nikola Mandić, Crkva na Kamenu, br. 1/89. 13 Matteo Boscovich sua moglie Maria figlio Pietro sua moglie Maria figli di detto Matteo Floria Matea Andreo figli di detto Martino Giuseppe Lutia Gioanne sua moglie Mandalena, Gregorio sua moglie Agnieta Adamo Vito Andreo Vita Rosanda Mandalena Stanislava Caterina Niccolo sua moglie Mandalena figlie Anna Andriana Gioanna Agata Stanislava Natalia persone 33 Slovo Gorčina, 34, 2012. piše da je rođen 1790. godine i skupa s njime je zakopana njegova žena Dana. Ni njega nema u Crnićima prilikom popisa iz 1792. godine. Za njegovu obitelj koji su imali nadimak “Filipovci” ili “Markovci” ostao je pisani trag da je Filipov sin Marko r. 1836. godine i da je rođen u Hutovu, što ukazuje da je i Filip rođen u Hutovu i to 1790. godine, kako je zapisano na spomeniku. Zasigurno nisu sve obitelji Boškovića došle u Crniće istovremeno, već znatno kasnije i dobivali imanja na različitim mjestima u Crnićima. U sjećanjima o rodbinskoj bliskosti pojedinih obitelji Boškovića u Crnićima govori se o daljoj i bližoj rodbinskoj vezi, ali se ta sjećanja ne mogu uzeti kao mjerodavna. Također u korištenju podataka sa spomenika treba imati na umu da su upisane godine ponekad sa manjim greškama. Boškovići u drugim naseljima u Stocu Na Pješivcu živio Pero Bošković sin Joze (Jozo r. 1855. godine)14 i on je unuk Nikole koji bi mogao biti rođen oko 1825. godine imali su nadimak “Banovići” (nadimak su vjerojatno dobili po Perinu ocu). Obzirom da nije bilo diobe zemlje sa drugim Boškovićima, te na sjećanja da nisu u “velikoj rodbinskoj vezi” sa drugim Boškovićima iz Pješivca, moguće je da su se nakon dolaska odmah naselili u Pješivac. Obitelj Boškovića po nadimku “Čale” su odjeljenici od nadimka “Crnkovića” iz Crnića. U Pješivac je otišao živjeti Nikola (r. 1850. godine) sin je Ivana15 koji je rođen oko 1820. godine. Nikola je imao brata Matu (Crni) koji je ostao živjeti u Crnićima i po kome se dobio nadimak “Crnkovići”. Ova dva nadimka djele neka imanja u Crnićkom polju. Boškovići po nadimku “Lumbići” su odselili u Pješivac tako što je Luka r. 1846. godine sa svojom obitelji odselio u Pješivac. Luka je ukopan u groblju u Crnićima i jasno je navedeno da je rođen u Crnićima, a umro u Pješivcu. U Crnićima je ostao živjeti Lukin brat Đure (r. 1850. godine) i djele neka imanja u Crnićkom polju. U Aladiniće je odselio Đure Bošković (r. 1844. godine) sin Miška po nadimku “Fudžić” sa svojom obitelji, a ostala njegova braća: Antun, Baldo, Marko i Nikola su ostali živjeti u Crnićima. Nikola Boš14 Knjiga umrlih župe Prenj 1918-1940. 15Isto. 151 Slovo Gorčina ković (r. 1831. godine) sin Šćepana sa nadimkom “Šćepanovići” je odselio u Aladiniće i imao brojnu obitelj. Nikola je ukopan u groblju u Crnićima i također je jasno navedeno da je Šćepanov sin i da je rođen u Crnićima, a umro u Aladinićima. Boškovići u Jasoču vode podrijetlo od Joze za koga nije ostalo sjećanja kada je došao u Jasoč, a imao je sinove Boška (r. 1866. godine) i Đuru (r. 1867. godine) Ova obitelj je vjerojatno došla direktno iz Hutova (ili iz Hutova u Čapljinu pa zatim u Jasoč). Svakako pripada istoj obitelji Boškovića koja je živjela u Hutovu. Boškovići iz Hutova su selili i na prostore Čapljine i to u mjesta Sjekose, Višiće, Dračevo i Čeljevo. U Bjelimiće, općina Konjic, je odselila obitelj Jakova Tome Boškovića r. 1870. godine u Hutovu. U Dobranje je, prema istaživanjima, doselila obitelj Bošković-Tomičić iz Orahova Dola i u “krvnom je srodstvu” s obitelji Ruđera Boškovića čiji je otac ondje rođen i spominju se u župnim maticama 1769. godine. Pored Boškovića koji žive ili su živjeli na prostoru Hercegovine spominju se Boškovići u Metkovićima, Slanom, Slivno i drugim mjestima u Dalmaciji koji su se odselili u te krajeve u 17. i 18. stoljeću iz hercegovačkih naselja. Sjećanje na pokušaj don Vide Putice da školuje „nasljednika“ Ruđera Boškovica od Boškovića iz njegove župe zasigurno je bila utemeljena na njegovim dobrim poznavanju roda Bošković u Hercegovini. Iako je veoma teško preciznije utvrditi sve rodbinske veze pojedinih Boškovića u Hercegovini, Dubrovniku i u drugim krajevima može se reći da postoje brojne obitelji Boškovića u Hercegovini i drugim mjestima koje su u rodbinskim vezama sa Boškovićima iz Orahova Dola. Vrijeme njihovog odlaska iz Orahova Dola u druga mjesta je različito, ali su brojne seobe bile krajem 17. stoljeća zbog traženja sigurnijih životnih prostora. Seobe su bile prema Dalmaciji ali i prema unutrašnjosti Osmanskog carstva koje je bilo mirnije od pograničnih prostora. vjesničara, dovesti u vezu sa srpskim podrijetlom. Tako su se plasirale skoro iste priče za mnoge obitelji, bez obzira na vjeru, a najčešće se razlog dolaska navode neki nesporazumi sa Turcima u Crnoj Gori i prelasku u Hercegovinu. Prema jednoj takvoj predaji, koja je zabilježena kod nekih pravoslavnih obitelji iz Stoca, Boškovići i Šakote su bliska rodbina, podrijetlom iz Crne Gore i napustili su Crnu Goru zbog nekog ubojstva Turčina pa su morali seliti. Uputila se ta obitelj, prema priči, u ove krajeve i to dva brata, preko Ljubinja i došli su do Žegulje. Tu su se dogovorili da će jedan ići u Crniće a drugi sjevernije, u Hodovo. Ovaj u Crnićima se trebao baviti zemljoradnjom a drugi brat u Hodovu stočarstvom i tako se pomagati. Prezime Šakota su poprimili, prema ovoj priči, tako što je jedan od današnjih Šakota ubio vola šakom pa su vremenom stekli prezime Šakota. Ova predaja se ne može dovesti u vezu ni sa Boškovićima niti sa Šakotama, osim što su vjerojatno jedno vrijeme bili susjedi, obzirom da su Šakote imali imanje na Crnićkom brdu. Na Crnićkom brdu živi i muslimanska obitelj Pirić koji su, kako tvrdi predaja iz istih krugova, kasno prešli na islam. Pirići su, prema toj predaji, nastali od obitelji Šakota ( ODPIRILI od Šakota, kako se sada tvrdi i to u obje obitelji). U Sidžilu mostarskog kadije iz 1632. godine se spominje hamamdžija Piri-zade Husein, daje iskaz kadiji u svezi vrbovanja neke robinje, koju je doveo Ibrahim-agi u Dubrave. Na strani 272. istog dokumenta prevoditelj prevodi Piri-zade: “To je Pirić, odnosno Pirija”. Dakle, ne bi se moglo reći da su kasno prešli na islam. I samo nastajanje prezimena je upitno jer prezime Pirić je prilično rašireno. Jedan zaseok u Crnićima u kojima žive Boškovići naziva se “Nikšić mahala” pa se to nastoji dovesti u vezu sa mogućim doseljenjem iz okoline Nikšića. Naime, radi se o zaseoku koji se nalazi na granici sa Pješivcem gdje se u blizini naselja, u polju, nalaze kamena obilježja koje narod naziva nikšani, a pestavljaju granicu polja između Crnića Neke iskonstruirane priče o dolasku i Pješivca. Taj zaseok je upravo granični prema PjeBoškovića u Crniće šivcu i zbog toga je nazvan Nikšić mahala. Kroz povijest su se mnoge obitelji u jugoistočSličnih primjera iskonstruiranih priča ima noj Hercegovini nastojale, od nekih srpskih po- mnogo. 152 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Neka sjećanja kod Boškovića o dolasku u Dubrave Jedna od priča koja se prepričavala je vezana za traženje odobrenja od bega Opijača16 da ostanu živjeti u Crnićima. Priča govori da taj prvi Bošković, kojem u narodu nije zapamćeno ime, zanoćio na prostoru Dubrava sa svojom obitelji i stokom. Kako mu se taj kraj svidio odlučio je otići kod bega i zamoliti ga da mu dodjeli jedan dio zemlje. Odlučio je begu darovati jedan mjeh sira i jedan mjeh masla prije nego će tražiti dopuštenje od bega. Sačekao je da ga beg upita zašto ga dariva. Nakon predaje darova beg ga je upitao: “Što tražiš od mene, pasiji sine”, što je bila uobičajan odnos begova prema “raji”. Na to mu je odgovorio: ”Ako bi mogao dobiti mjesto za kuću, i malo zemlje, ostao bi živjeti ovdje”. Beg mu je nakon toga dopustio da ostane živjeti u Crnićima na mjestu za koje je rekao da mu se svidjelo. Prema drugoj priči, koja se sačuvala, govori se o brzom širenju obitelji Bošković na prostoru Dubrava. Naime, ova priča govori o prolasku pravoslavnog svećenika kroz Dubrave, koji je bio na proputovanju. U to vrijeme je u blizini kuće Boškovića u Crnićima, prema priči, stanovao jedan pravoslavac po prezimenu Pudar. Pravoslavni svećenik je tražio prenoćište kod Pudara, što mu domaćin nije dopustio, pa je svećenik otišao kod Boškovića, obzirom da je bilo kasno za putovati. Kada mu je zatražio prenoćište domaćin mu je odgovorio da može kod njega prenoćiti, ali nema puno prostora pa neka skupa s njima prenoći, ako hoće. Ujutro je svećenik nastavio put, a prije polaska je blagoslovio obitelj Bošković rekavši da će ubrzo od njih nastati velika obitelj, a za Pudare je rekao da će “ubrzo nestati odavde”. Na Crničkom brdu postoji mjesto sa grobovima koje se i danas naziva Pudarevo groblje. U blizini se nalazi više ostataka stambenih 16 Dr. Ljubo J. Mihić, Turitički motivi i objekti Stoca i okoline, str. 126 i 244, - Opijačeva kula nalazi se u selu Crnićima, kod Stoca. Prema narodnom predanju sagradio je Ibrahim-beg Opijač, sin Hadži Ismaila iz Mostara krajem XVII vijeka. Ibrahim Opijač Mostarac živio je od 1678-1726. godine. Šefko Pašić je u Crnićima i Ošanjićima zabilježio legendu: kada je jedan od braće Miloradovića-Hrabrena, ktitora manastira Žitomislića, u XVI vijeku prešao na islam u cilju zaštite imanja i članova porodice, navodno se opio i po tome dobio prezime Opijač. Slovo Gorčina, 34, 2012. objekata koja upućuju na period turskog vladanja. Pojedini toponimu upućuju na nastambe kao što su Kućišta, Čardačine, Garište (možda od Zgarište) i sl. Pored tih bližih objekata vidljivi su tragovi nastambi u Krakića ogradi, blizu doline Miletuša, Radića torina i u Njivama. Za Njive je poznato da su tu živjeli Pirići. Na vrhu ograde Vukšuša vidljivi su ostaci nastambi i drugih sadržaja i poznato je da je tu živio Andrija Vukšan koji je imao dvije kćeri od kojih je jedna udata za Pažina u Hodovo, a druga za Raiča u Rotimlju. Ogradu je Andrija Vukšan prodao Iliji Proleti, domaćinu obitelji Proleta u Crnićima. Na Crnićkom brdu su stanovali i Stankovići (Ivan) koji su prešli živjeti u Poratak na mjestu gdje su živjeli Matići–Keči koje je beg preselio u Rečice kod Domanovića. Jedini trag koji je ostao o stanovanju Stankovića na Crničkom brdu je Stankovića groblje. Brojne legende vezane za Boškoviće se odnose na pojedince u turskom vremenu. Sjećanje je ostalo na navodnu hrabrost Ivana Boškovića zv. Peksin. Kako u tom vremenu svećenici nisu stalno bili u Dubravama, već su povremeno obilazili katolički puk, bio je problem gdje održati sv. Misu. Prema sjećanju sv. Misa je održavana na raznim mjestima na otvorenom, a jedno od tih mjesta je bila i sadašnja Krakića ograda iznad Crnića. Prema toj priči, misa se nije smjela održati dok ne bi došao Ivan Peksin, jer su turski askeri17 ometali održavanje Mise. Ivan je zaista postojao i ukopan je u Đurića groblje, gdje su se ukopavali Boškovići (prema nekim podacima r. 1823. godine). Priča veli i da je jedan put pozvan od bega u Nevesinje18 da dođe kod njega sa namjerom da ga ubije. Kada je došao kod njega upitao ga je zašto ga je pozvao, a beg mu je odgovorio: “Samo da te vidim”. Beg je bio postavio svoje sluge okolo kule, ali ga je Ivan, znajući da mu beg nešto sprema, stalno držao na oku. Kasnije je beg priznao svojim slugama da se nije usudio ubiti ga zbog straha. Pored Krakića ograde gdje je prema sjećanju 17 Turski vojnici 18 Narodno sjećanje: Radi se o begu Ljuboviću koji je bio poznat po svojoj bahatosti. Prema sačuvanoj priči imao je kulu koja je bila veća od kule vezira u Travniku, pa mu je od viših turskih vlasti bilo naređeno da mora dolji kat kule zatrpati zemljom kako nebi bila veća od kule vezirove, što je morao i učiniti. 153 Slovo Gorčina održavana misa spominje se i mjesto Ozren u Jasoču i Borak u Crnićkom polju. Kao osoba koju su uvažavale turske vlasti spominje se i Đurina Stanković, koji je također osiguravao mjesto gdje bi se održavala misa. Govori se da su živjeli u istome vremenu. Zanimljiva priča o Martinu Boškoviću-Hediću se odnosi na njegovo uhićenje i odvođenje u Travnik gdje je bio osuđen na smrt. Kada je bio u zatvoru uspio je, prema priči, poslati poruku preko jednog ciganjskog djeteta begu u Stolac da se nalazi u nevolji. Zbog nekih odnosa, ili dugova, stolački beg ga je spasio tako što je platio veziru veliki iznos. Prilikom povratka iz Trvnika susreo je turske vojnike koji su držali njegov džeferdar. Kada ih je upitao čiji je džeferdar i uzeo ga da pogleda oni su mu odgovorili da je to “nekog zlikovca Martina Boškovića koji je nedavno ubijen u Travniku”. Nakon toga je Martin stavio džeferdar za silah i rekao: “ Ja Martin, a moj džeferdar-došlo krilo gdje i prije bilo”, otišao od njih i nije se htio niti okrenuti. Kasnije su ti vojnici govorili da im je najkrivlje bilo što se nije htio niti okrenuti kada im je uzeo džeferdar. Sjećanje postoji i na Tomu Boškovića Krakića (1855), koji je bio pripadnik Musićeve vojske u Hercegovačkom ustanku, a stalno je živio u Deranima. Zapamćene su i druge slične priče koje nešto govore o tadašnjim vremenima ali zasigurno nisu lišene preuveličavanja. Groblja Boškovića Natpisi na nadgrobnim spomenicima donekle pomažu da se rekonstruiraju datumi rođenja i veze kod starije generacije. Na starom Hutovskom groblju je sačuvan spomenik na kojem je zapisano: OVDJE POČIVA JOZO MIŠKO FRANO GJURE PERO BOŠKOVIĆ SPOMEN DIŽE PERO SVIMA 1912. Spomenik je podigao Pero Bošković koji je posljednji član obitelji Bošković u Hutovu. Sačuvano je sjećanje da su dva spomenika pukla prilikom izrade i da je treći pokušaj uspio. Prvo groblje u kojem su se ukopavali Boškovići nakon dolaska u Dubrave je Đurića groblje, koje 154 je jedno od najstarijih groblja na prostoru Stoca. Prije formiranja ovoga groblja postoje svjedočenja da je tu postojalo groblje i ranije. Naime, na istom mjestu sa južne strane groblja, odmah uz ogradu groblja postoje spomenci koji podsjećaju na stećke. Prema mišljenju muslimanske obitelji Opijača “to su spomenici Miloradovića od kojih oni vuku korijene”. Masovnije postavljanje spomenka sa urađenim nadgrobnim natpisima počinje u vremenu dolaska Austrougarske na ove prostore, a najstarija godišta se spominju oko 1770. godine. Najstariji pronađeni spomenik Boškovića sa natpisom u Đurića groblju je Mate Boškovića, na kome piše: OVDE POČIVA POKOJNI MATO BOŠKOVIĆ ŽIVIJO 93 GODIN(E) UMRO 1866 OVDE POČIVA PO KOJNA NICOVA(=NJIHOVA) M A(J)KA I (L)UCIJ(A) ZIVI(LA) 101 GO 1899 Prema ovome natpisu Mato je rođen 1773. godine i on je Petrov sin (popis iz 1792. godine). Spomen je podignut i njegovoj majci Mandi, dok bi Lucija mogla biti njegova kćer koja je prema podacima sa spomenika rodjena 1798. godine. U samoj blizini ovoga spomenika su spomenici Ilije Boškovića koji je rođen 1789. godine i njegove žene Lucije koja je umrla 1890. godine, te Marka Boškovića koji je živio 78 godine a umro 1876. godine (r. 1798.godine). Ilija je očito naknadno došao živjeti u Crniće, jer ga nije bilo na popisu 1792. godine iako je tada imao 3 godine. Slično je i sa Filipom Boškovićem koji ima spomenik na kojem piše da je rođen 1790. godine i skupa s njime je zakopana njegova žena Dana. Ni njega nema prilikom popisa iz 1792. godine. Nije isključena mogućnost da su te obitelji, prilikom popisa živjele na drugim imanjima (Derani, Tuhinje i dr.). Odjeljenici koji su otišli živjeti u druga sela (Pješivac i Aladiniće), su se jedno vrijeme ukopavali u Đurića groblju, a zatim bi mijenjali groblja. Tako su se Šćepanovići i Fudžići iz Aladinića ukoSlovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina pavali u Trgovištu u Prenju, a zatim u groblju na Aladinjskom brdu, dok su se Boškovići iz Pješivca ukopavali na Trgovištu, a zatim u Pješivcu. Samo oni koji su ostajali u Crnićima su se ukopavali u Đurića groblju, kao i oni koji su rodjeni u Crnićima. Oni koji su ostali živjeti u Nikšić mahali su izradili novo groblje na Crnićkom brdu, dok su ostali u Crnićima i Jasoču napravili novo groblje u mjestu Todoruše iznad Jasoča, skupa sa ostalim obiteljima iz Crnića. Diobe U navedenom don Matuškovom popisu je rečeno da je od 33 člana obitelji bilo 20 za sv. Pričest, dakle bilo je 13 članova mlađe dobi. Mlađi članovi obitelji su zasigurno većina Matinih unuka, tj. djece Andrije i Petra i neki od djece Grge i Marka. Diobe ćemo vezati za pojedine nadimke, iako se to ne može u svim slučajevima poistovjetiti. Također, ćemo radi boljeg razumijevanja, jedan broj imena izostaviti a neke više puta ponoviti kako bi se razumjele diobe i nastanak pojedinih nadimaka. Petar, sa popisa, je imao sina Matu (r. 1773, prema spomeniku). Godine 1800. je rođen Pero Bošković, a 1803. Đure Bošković (podaci sa spomenika), što bi mogli biti Matini sinovi. Na to upućuju podignuti spomenici koji su veoma slični i vjerojatno podignuti od jedne obitelji. Ti spomenici sliče kasnijim spomenici iz obitelji “Perija” od kojih je jedan broj ostao živjeti u Crnićima ( Đure r. 1850), drugi brat Vidoje r. 1871. godine odselio u Slavoniju, a Luka r. 1846. godine odselio u Pješivac koji su nazvani Lumbići. Za Andrine sinove Vidu, Ivana i Jozu nisu pronađeni spomenici sa natpisima. Zna se da je Vide imao sina Martina (r. oko 1775) od kojega su nastali Hedići. Navedeni Martin je imao dva sina Vidoja i Andriju (r. oko 1809) od kojih nastaje loza Pura čiji su nasljednici živjeli u Crnićima i Tuhinju. Jozo (r. oko 1836), Vidin sin, se odijelio od obitelji i nastao je nadimak Topini. Za Jozu i Ivana (Vidinu braću) se može samo pretpostavljati koga su imali, ali nema preciznih podataka za njihove prve nasljednike. Grgo ( rođen 1733, Matin brat) imao je pet sinova: Luka, Antun, Adam, Vido i Andro. Niti jedan od sinova oko 1792. godine nije bio oženjen. Slovo Gorčina, 34, 2012. Ova loza vremenski kasni iza loze Matine, koji je sedam godina mlađi od svog brata Mate. Za navedene sinove Grgine nema preciznih podataka o nasljednicima pa će biti navedeni podaci o mogućim nasljednicima iz naredne generacije. Za “Šćepanoviće” (Šćepan r. 1813) se tvrdi da su od nekog Adama. Dakle Adam bi, prema tome, mogao biti jedan od Grginih sinova. Šćepanovići su prilikom preseljenja na novo imanje u Crniće dijelili zemlju sa Grgurevcima, što je vidljivo iz rasporeda zemlje, iako vlada mišljenje, kod te dvije obitelji, da nisu u velikom srodstvu. Šćepanov najstariji sin Nikola (r. 1831. godine) je odselio u Aladiniće i imao veliku obitelj. Kod Grgurevaca se pouzdano može reći jedino da je na novo imanje, također u Crniće, došao Toma (r. 1823) koji je imao sinove Grgu i Andriju. Budakovići, Šabanovići, Golubovići, Fudžići i Krakići su, prema sjećanjima, od jednog oca i dvije majke, dok se ime njihovog pretka (sinova Grginih) ne zna. Marko vjerojatno nije imao muškog nasljednika. Najstarija sjećanja govore da su kod Krakića bila dva brata Vidoje i Nikola (zvani Trbo i Krako) koji su bili braća, a rođeni su oko 1830, Nikola je vjerojatno nešto stariji, a sve ukazuje da su unuci Grgini. Kod Budakovića sjećanje seže također do dvojice braće i to Nikole i Đure koji bi mogli biti također unuci Grgini, dakle prvi rođaci sa Krakićima. Za ime oca nije ostalo sjećanje. Kod Fudžića je poznato da potiču od Miška koji je imao najstarijeg sina Đuru koji je rođen 1844, pa je njigov otac mogao biti rođen od 1810. do 1820. dakle očito je Miško sin jednog od Grginih sinova. Đure je odselio u Aladiniće sa svojom obitelji, a ostala njegova braća: Antun, Baldo, Marko i Nikola su ostali živjeti u Crnićima. Šabanovići potiču od Đure čiji je najstariji sin Andrija, rođen 1858, dakle Đure bi mogao biti rođen oko 1830. Za Goluboviće se znade da su od Ilije koji je rođen 1843. godine, sina Ilina koji bi mogao biti rođen oko 1815. Za nadimak Belenzića se znade da potječu od Mate (vjerojatno r. oko 1795) za čijeg se sina Marijana znade da je rođen 1824. godine, a imao je starijeg brata Petra i Vidoja, te mlađeg Đuru (umro 1913). Sačuvana sjećanja kod Belenzića govore da su bliski sa Hedićima, i Boškovićima sa Pješivca (Banovićima i Čalama), za što nema pouzdanih dokaza. Živjeli su u Crnićima i Tuhinju. 155 Slovo Gorčina Zna se da je od “Banovića” na Pješivcu živio Pero sin Joze (Jozo r. 1855. godine)19 i on je sin Nikole koji bi mogao biti rođen oko 1825. godine. Obzirom da je Jozo imao sinove, pored Pere, Matu i Iliju, dade se zaključiti da su davana imena stričeva i djedova, ali je teško reći kako je bilo ime Nikolinu ocu. Čale su odjeljenici od Crnkovića tako što je u Pješivac otišao Nikola r. 1850. godine sin Ivana20 koji je rođen oko 1820. godine. Nikola je imao brata Matu (Crni) koji je ostao živjeti u Crnićima i po kome se dobio nadimak Crnkovići. Mato je imao sinove Jozu, Andriju (Andreško) i Boška koji su imali nadimak Crnkovići. Iz ove obitelji veliki broj živi u Slavoniji i na drugim mjestima. Za “Filipovce” ili “Markovce” je ostao pisani trag da je Filipov sin Marko r. 1836. godine i da je rođen u Hutovu, što ukazuje da je i Filip rođen u Hutovu i to 1790. godine, kako je zapisano na spomeniku. Boškovići u Jasoču vode podrijeto od Joze za koga nije ostalo sjećanja kada je došao u Jasoč, a imao je sinove Boška (r. 1866) i Đuru (r. 1867). Na njih je prešla kupljena zemlja od begova Soldina. Ova obitelj je vjerojatno došla direktno iz Hutova (ili iz Hutova u Čapljinu pa zatim u Jasoč). Svakako pripada istoj obitelji Boškovića koja je živjela u Hutovu. Vidi se da je nejasna generacija od 1792. godine do oko 1820. godine. Razlog tome je nepostojanje pisanih tragova, a sjećanja nisu sačuvana. Zaključak Boškovići su značajno obilježili prostore Dubrava svojom prisutnošću od oko 1750. godine do danas. Naselili su se u skoro sve prostore Hercegovine, Slavonije, Dalmacije i po mnogim zemljama svijeta. Prvo raseljavanje je počelo negdje oko 1910. godine odlaskom u Ameriku što se nastavilo do danas. Međutim, najveći val odlaska iz Dubrava je bilo prije i nakon drugog svjetskog rata i to u Slavoniju. Najvećim djelom je raseljavanje iz Crnića uzrokovalo i značajno smanjenje u samim Crnićima. Tome je doprinijelo i stradanje u prošlim ratovima. Tijekom prvog svjetskog rata poginula su 19 Knjiga umrlih župe Prenj 1918-1940. 20 Isto. 156 tri Boškovića iz Dubrava21, dok je u drugom svjetskom ratu poginulo ili nestalo 65 osoba uglavnom mlade dobi22. Podaci koji su do sada objavljivani o Boškovićima, kao i drugim obiteljima istočne Hercegovine, iz starijeg perioda često se bila isprovocirana navodnim istraživanjima o rodu Ruđera Boškovića od strane pojedinih srpskih povjesničara. Takva istraživanja kao i neki odgovori na ta istraživanja ne odgovaraju stanju iz tih i ranijih vremena, ona su daleko složenija od onih koje nude razmišljanja sa pozicija trenutnih odnosa i poimanja. Novija povijest Boškovića je lakše dokučiva, ali zbog brojnosti i velike raseljenosti zahtijeva velik rad na prikupljanju podataka. Morići Morići (Romi) nastanjeni su u Stocu i Aladinićima (Stolac). Dedijer, na početku dvadesetog stoljeća, spominje kako su Morići u Burmazima potomci Koraća iz velje Međe.23 Nije poznato na koje Moriće misli Dedijer. Prema popisu muslimanskih porodica, a prema Sidžilu stolačkog kadije, iz 1832. godine, Hasandedić nalazi Osmana Morića. Evo tome potvrde. “Ciganin Ismail, sin Salihov, koji je lično pristupio, vjenčao se je sa Đulsumom, kćerkom Hasana Pločića, koju je zastupao Osman Morić, Ovo su posvjedočili: Tale Hajdarović. Mehri muedžel je 9.000 akči.”24 Isti Osman Morić javlja se i u postupku vjenčanja ciganina Ahmeda, sa Hatidžom kćerkom Durana Duranovića, a što svjedoči Salih Šehić. Izvjesni Ahmed Morić pojavljuje se u istom dokumentu, kao svjedok na jednom vjenčanju. Morići su majstori-kovači. Oni su, u svojim skromnim radnjama, pošteno, godinama, pravili motike, krasne, kosjeriće, sjekire, noževe i sva oruđa, što je od metala i što je služilo ljudima Dubrava. Sada je aktivna kovačka radnja Zaima Morića u Aladinićima. Prije Zaima, na to istom mjestu, radnju je vodio njegov otac, Šerif - Šerfa Morić. Značenje i porijeklo prezimena Morić, nalazi se u riječi maur, odnosno Mauri, “muslimani na 21Popis poginulih u prvom svjetskom ratu na crkvi sv. Mihovila u Prenju 22 Poginuli u Trebinjskoj biskupiji u drugom svjetskom ratu 23J.Dedijer, Hercegovina.., str. 275. 24 Sidžil stolačkog kadije, str. 182. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina zapadu Afrike, Maroku, Alžiru, Tunisu i nekad u Španiji i to označava tamne crne ljude”. Morići su, kao uostalom, većina romskih familija stigli u naše krajeve s Turcima, kao majstori, kovači koji su izrađivali oružje, sablje, noževe i alatke od metala. Morića ima u Čapljini i Stocu. Najpoznatiji Morić vjerovatno je Meho Morić o kome je dragocjen zapis ostavio poznati bošnjački književnik, Alija Nametak u knjizi Pjesme herceg-bosanskih muslimana. Evo toga zapisa: “Meho Morić, sin Omerov, rodio se u Stocu oko 1873. godine. Živio je uglavnom na Rotimlji baveći se kovačkim obrtom. Bio je Rom. Pred smrt je odselio u Stolac, gdje je umro 18. kolovoza 1933. kazivao mi je u pero godine 1926. pjesmu ‘Ropstvo Hrnjice Muje’. Znao je još mnoštvo narodnih pjesama, a rekao mi je da je, dok je u Beču, za svjetskog rata služio vojsku, mnoge narodne pjesme diktirao Fridrichu Kraussu. Njega nisam nikada čuo da pjeva uz gusle, a Jamaković mi je često pjevao uz gusle koju pjesmu, cijelu ili samo jedan dio. I jedan i drugi su diktirali čiste deseterce, sa elizijama prekobrojnih slogova u desetercu.”25 Šotre Šotre (Srbi), nastanjeni su u Kozicama26 (Trijebanj). Dokument o prisustvu porodice Šotra u Trijebnju na početku dvadesetog vijeku, potpisuje Jefto Dedijer, gdje stoji da „Šotre pravoslavni, (doselili) prije 80 godina iz Popova zbog siromaštva. Slave Nikolj-dan.“27 Isti izvor tvrdi kako, u Ruštima (radi se o Hruštima, op.a.) „Šotra je najstarija porodica.” Uz opasku „Kad su bosanski Muslimani prije 100 godina išli na Biograd, Šotra je nosio barjak.“28 Porodica Šotra iz Pješivca dala je dva velika slikara Branka Šotru, grafičara i Milenu Šotra, slikarku, njegovu sestru. Branko Šotra je rođen u Pješivcu kod Stoca 1906. godine, umro je u Stokholmu 1960. godine. Studirao u Beogradu, službovao kao nastavnik. Nakon Drugog svjetskog rata bio je na visokim dužnostima u Beogradu. Uradio je veli25 Alija Nametak, nav. djelo, str. 239-240. 26 Ime sela Kozice dolazi od prezimena Kozica, porodice koja je tu živjela. Hasandedić spominje Kozica Mustafu, 1765. god.(Genealogija, str. 20) 27 J. Dedijer, Hercegovina.., str. 258 28 J. Dedijer, Hercegovina.., str. 232. Slovo Gorčina, 34, 2012. ki broj listova u drvorezu i linorezu sa prikazima motiva iz Hercegovine i NOB-a. Ilustrirao je knjige Mihaila Lalića i Eriha Koša.29 Njegove grafike bile su izložene u Galeriji Branko Šotra u Stocu do 1992. godine, (Šarića kuća) kada su, u ratnim dešavanjima, netragom nestale. Milena Šotra je rođena u Pješivcu 1909. godine a umrla 2003. godine. Radila je ulja na platnu sa snažnim i upečatljivim koloritom. Milena Šotra je „prva slikarka Hercegovine“. Slikarstvo je učila kod Petra Dobrovića i kod pariških profesora. Njezino je slikarstvo pod snažnim uticajem podneblja i hercegovačkog kolorita. U crnogorskom selu Crmnici formirana je njezina mala galerija slika, kao legat slikarke stanovnicima toga sela. Živjela je i slikala u Herceg-Novom. Šotre su porodičnu kuću u Pješivcu (Rivine), pored puta Stolac - Čapljina, gdje je njihov otac Danilo držao gostionicu, poklonili stanovnicima Pješivca, pa je dugo godina tamo radila osnovna, četverorazredna škola. Osnovna škola u Crnićima nosila je ime Branka Šotre. U posljednjem ratu Šotrina kuća je srušena. Neka ovo sjećanje bude skromna zahvala plemenitim članovima Šotrine familije, ispred, zaboravnih i nezahvalnih, mojih Dubravaca. Etimologija prezimena Šotra mogla bi imati uporište u riječi/osnovi šot “glas kojim se vabe, tjeraju patke”, šator “mužjak od patke”, šotka “plovka, patka, raca”, arb. shatî “patak”, shotë “patka”30. Prema ovome mogla bi ovo biti riječ arbanaskog porijekla, međutim, Skok tvrdi da “ne daje etimologije arbanaske riječi” pa je to veli “nepotrebna pretpostavka” te zato ostavlja nepoznato porijeklo ove riječi. Napomena: Ovak tekst je dio šire cjeline, buduće knjige o Dubravama u kojima je, pored ostalog, spomenuto i obrađeno, prema dostupnim podacima, više od dvijestotine i sedamdeset rodova iz Dubrava. Ovaj mali izbor predstavlja etničku sliku Dubrava o kojima piše Pirić. 29Opća enciklopedija Jugoslovenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1982, svezak 8, str. 36. 30 Petar Skok, Etimologijski rječnik, str. 408. 157 Slovo Gorčina Kula Čokljata i kula Mustajbega Rizvanbegovića Kulalića (Š.R.) 158 Slovo Gorčina, 34, 2012. Selim Jaganjac ODLASCI Olovna vremena itanje iseljenika biblijska je tema. P Milenijumsko iskustvo ilustrirano u Novom zavjetu kada su Jevreji prognani iz Judeje i rasijani po drugim zemljama.* Bezavičajnost kao da je postala sudbina vremena u kome se živi. Još od Odiseja čovjek postaje vječiti prognanik u svijetu, jer rođenjem čovjek više nije kod kuće, pa mu je boravljenje u svijetu tek stranstvovanje i pribivanje. Iseljenici dok su bili u svojoj zemlji, oni su imali jedno sudbinsko mjesto, a odlazeći u drugu zemlju, kao emigranti*, oni imaju dva mjesta na kojima nije i ne može biti kod kuće. Književnik Dževad Karahasan zapaža da je iseljenje bazični, fundamentalni čin Izlaska, Exodusa, Hidžre, kojem je predhodio čin izgona iz raja. Naime, svakog čovjeka je njegova majka prognala iz sebe kad ga je rodila. Gurnula ga je u život,u nesigurnost koje on može, a ne mora postati svjestan. Na putevima spoznaje, između olovnih dana teške svakodnevnice, treba se iz teške jučerašnje realnosti vratiti u privremenost koja,već, godinama, decenijama i stoljećima traje. Iz BiH, te krpice zemlje na krajnjem jugoistoku Evrope, u milionskoj rijeci građana odlazili su pojedinci, familije i grupe. Bol rastanka je najteže ljudsko osjećanje. Zavičajna čežnja je lijek za bolnu prazninu, ponor i raspuklinu u duši. Sumorna vremena i teški uslovi su tjerali da se ranije odras- te.* Kod sviju je pri tim sudbonosnim koracima ka neizvjesnoj budućnosti bila prisutna nada u kratkotrajnost novog stanja i ponovnog povratka na ognjište rođenja. Da, za mnoge je to bio samo povratak u snovima. Lagano, ali sve više, rodni dom je ostavljan negdje u prostore historije sa bolnim sjećanjima.* građana. A iseljenici nisu gubili BiH i svoju „unutrašnju BiH“ svuda je noseći sa sobom. Georges Jacques Danton (Žorž Žak Danton), revolucionar iz perioda Francuske revolucije, kazao je: “Ne odnosi se domovina na đonovima cipela.” Beskrajne rijeke iseljenika, stotine hiljada građana BiH, kao paperje je orkanom sudbine posijano po svim meridijanima dunjaluka. Oni su najbolje znali i osjećali šta ih tišti i boli. Otjerani ili otišli, odnijeli su sa sobom i dušu mjesta rođenja. Zemlja je postajala nalik na preostalu lokvu u asfaltu nakon najgoreg pljuska. Historija Neuralgični balkanski karakazan, zemlja BiH, pa i grad Stolac, stoljećima je bio vrelo rijeke iseljenih, izbjeglih i prognanih čiji je predodređeni kolorit u sudbinama sakrivenim pod naslagama historije, pa je rastvaranje tih slojeva nalik listanju velike knjige priča. Danas ili sutra grad i njegovi žitelji se moraju osvrnuti iza sebe i vidjet će brazdu užasa koju je za sobom ostavio pečat historije iseljavanja. Šok će biti stravičan. U historiji grada često su stampeda zla i prazna sofra ostavljali duboke rane. Mnogi ljudi u razvaljenom životnom kovčegu nosili su ožiljke i živjeli do bola bremeniti vakat bh. i svjetskih bespuća. I tim tminama vremena potrebno je da se podvuče crta i da se svedu računi. Da se istina i pravda otrgnu silama zaborava i da prohujale godine smjeste u kalendarsku arhivu. Samo, sjećanje je vrlo problematična kategorija. Jer,često, ne seže dalje od prekjučer. Historija stolačkih iseljenika ispisana je poput pšenicom posijane oranice. I, kao da nema svoj kraj. Nažalost, na putu ka istini, pogubna je politizacija iseljeničke i izbjegličke nesreće iz kara-vakaBeskrajna rijeka ta. Istina, historiju ne treba čitati samo po njezinim Na putevima sjećanja navire davna izreka da lošim koloritima. Potrebno je naučiti slušati vlastije blago gradu u koji se dolazi, a teško onom iz tu prošlost za dobro onih koji danas žive u BiH i u koga se odlazi. Odlaskom su zemlja, gradovi, ma- gradu Stocu. hale gubili svoj identitet i svoju magičnu privlačDecenijama i decenijama ova problematika je nost. Ostajali bez svoga najvećeg bogatstva - svojih bila bačena negdje u prostore historije bez sjećanja. Slovo Gorčina, 34, 2012. 159 Slovo Gorčina Opasno je izvrnuti historiju kao čarapu, i davati vjetar u leđa proizvodnji historije u kojoj ne stanuje istina. Neko je kazao da je zadatak intelektualaca u modernom svijetu analogan zadatku Adama u raju, odnosno da se sastoji od davanja pravih imena stvarima. Strašne su negativne posljedice kada je, nažalost, važnije kako će ko čuti o iseljeništvu, a ne kako će šta reći o toj problematici. Što bi rekao istoričar Leopold fon Ranke - treba jednostavno pokazati šta se zaista dogodilo. Jer pisati i govoriti o iseljeništvu je kolorit na paleti kada je istorija polje činjenica. Ona se dogodila i ne može se promijeniti nikakvim naknadnim interpretacijama. Traganje za istinom je traganje za pravdom. Pravda neće zadovoljiti baš sve, posebno one koji, kako glasi jedna engleska izreka, gledaju travu odozdo. Istina je nedjeljiva, prati je, kako primjećuje Umberto Eco, sjaj njezine vlastite jasnoće. Istorijska interpretacija mora da počiva na činjenicama, a ne na nečijem mišljenju. Problematiku stolačke dijaspore treba osloboditi tame političke marginalnosti i historijskih ponora. Počeci Inače, problematika migracija*, odnosno, emigracija* i imigranata* je veoma široka, kompleksna i prilično neistražena, noseći u sebi intrigantnost za proučavanje. BiH, pa i grad Stolac, kao i sve današnje države i gradovi, ima svoju brojnu dijasporu*. Za približno upoznavanje te kompleksne problematike treba akcentovati vremensko polazište negdje u samom nastanku prošlog stoljeća. Ustvari, prvi talasi masovnijeg napuštanja BiH, i grada Stoca, od njenih stanovnika, u novome vijeku, desili su se aneksijom BiH od Austro-Ugarske. Imali su, uglavnom, pravac kretanja prema Osmanskom carstvu. U relevantnoj literaturi koja tretira ovu problematiku navodi se cifra od oko 150.000 Bošnjaka koji su u tom periodu naselili i Sandžak, Kosovo, Makedoniju, Albaniju, Bugarsku, ali, ipak, gro iseljenika se stacionirao u Turskoj. Interesantno, iako su prohujale decenije i decenije, u određenim enklavama tih zemalja njihovi potomci se osjećaju Bošnjacima, ljubomorno čuvajući elemente svoga jezika i tradicije. 160 Okupacija i aneksija Od početka 1878. godine raznim kanalima u BiH stizale su informacije o mogućnosti da Osmansko carstvo Bosnu i Hercegovinu preda Austro-Ugarskoj. Političkom igrom i međunarodnim nagodbama velikih sila na Berlinskom kongresu 1878. godine BiH je promijenila gospodara. Odlučeno je da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat da upravlja BiH. Nakon gotovo tri mjeseca ofanzivnih operacija i znatnih gubitaka, austrougarske trupe uspjele su da posjednu BiH. Okupacija je počela 29.VII 1878, a završena je, konačno, 20. oktobra. Tim činom BiH je nakon 415 godina osmanske uprave izišla iz kruga neposrednog orijentalno-islamskog duhovnog i kulturnog utjecaja i prešla na postupno približavanje zapadnoevropskom kulturnom krugu. U životu Bošnjaka nastala je velika prekretnica,sudbonosni zaokreti koji presjecaju tok historije, izazivajući drame u životima ljudi koji su u tom krupnom činu bili, uglavnom, statisti ili posmatrači. Okupacija, protiv koje su se Bošnjaci oružjem borili, presjekla je gotovo jednim mahom sve te veze. Bošnjaci tada, i godinama poslije, osjeća li su se potpuno izgubljeni. Prepušteni sami sebi, politički neorganizirani i bez ikakvog oslonca izvan BiH, oni su morali prihvatiti novu civilizaciju ili propasti. Ali, put prilagođavanja novim prilikama nije bio ni lahak, ni jednostavan. Okupacijom 1878. godine BiH je faktički ušla u sastav Austro-Ugarske monarhije, iako je zaposjednuta teritorija sve do aneksije 1908. ostala pravno pod sultanovim suverenitetom. Aneksija BiH je proglašena 5. oktobra 1908. čime je BiH definitivno uključena u sastav Austro-Ugarske. Aneksija je pokazala koji je bio stalni cilj austrougarske politike. Uzroci Bošnjaci su stoljećima posredstvom religije ušli u jedinstveni islamski kulturni krug i integrirali se u specifično osmansko društvo. Čitava lepeza ekonomskih, političkih, kulturnih i psiholoških niti, stvaranih i razvijanih dugo vremena, vezivalo je Bošnjake sa dalekim centrima političkog, vjerskog i kulturnog života islamskog svijeta. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Otpor, sa političkog aspekta, življenju pod okupacijom Monarhije, zatim faktor mobilizacije od strane nove vlasti, reflektovao se nezadovoljstvom većine bošnjačkog naroda učešćem u Hercegovačkom ustanku (1882), a snaga vjekovnih veza sa Turskom neprekidnim pokretom iseljavanja. Jovan Cvijić u radu „O iseljavanju bosanskih muhamedanaca”, („Književni glasnik“, 16. Juna 1910.) kao uzrok iseljavanja navodi psihološki razlog. Pa time je i Austro-Ugarska zvanično u javnosti objašnjavala iseljavanje. Istina, talasima iseljavanja su donekle davali impulsi i psihičke, kulturne i religiozne veze sa Turskom. Bilo je i propagande za iseljavanje. Ali, fundamentalni uzrok iseljavanja je osiromašenje naroda i namjerno omogućavanje iseljavanje Bošnjaka od strane Austro-Ugarske, kako bi brže provela kolonizaciju BiH. Iseljavanjem Bošnjaka i doseljavanjem u BiH stanovništva sa prostora Austro-Ugraske mijenjala se, prije svega, etnička, vjerska i socijalna slika BiH. Glavni motivirajući faktor za talase odlazaka sa prostora evropskog jugoistoka, a time i iz BiH i Stoca, bio je u velikoj šansi da se nađe radno mjesto, zaradi i dobije sigurna egzistencija. Njihove porodice su ostajale u zemlji, što se trebalo reflektovati na čežnju za povratkom na kućni prag. Teško je dati iole precizne podatke koliko je u tim namjerama bilo uspjeha, a koliko je novo odredište doseljenja ostalo do kraja života. Do danas historija iseljavanja sa prostora BiH,odnosno i Stoca, na prostranstva SAD-a nije dala krajnje relevantne podatke, posebno zbog nemogućnosti komparacije istih iz dva ili više izvora, dosadašnjim nedovoljnim proučavanjem ove problematike, pa to može voditi ka mogućim pogreškama. Mahmutović Mirsad u radu „Dijaspora jučer, danas, sutra“ prezentira „Konsoli- dirani spisak ranih bošnjačkih useljenika u SAD-e (1892-1924)“,navodeći cifru da se u tom periodu „u SAD uselilo oko 1500 Bošnjaka, od kojih je goPromjene tovo 1000 došlo iz Hercegovine“. Velikim trudom Ukupna privredna i politička djelatnost oku- autora taj spisak daje podatke i o Stočanima koji su pacione uprave dovodi postepeno do izvjesnih se iselili u SAD-e. demografskih promjena u BiH. Nove ekonomske i političke prilike uzrokovale su iseljavanje poje- Teški teret dinih kategorija stanovništva, uglavnom u TurA onda, česta sudba Bošnjaka – emigracija. sku, Srbiju i Ameriku. Iseljavalo se najviše musli- Najdublja i najbolnija rana u biću i duši bošnjačkoj. mansko stanovništvo, pa Vlada na njihove zemlje, Rijetke fotografije – jedine sačuvane uspomene, sprečavajući unutrašnju kolonizaciju, dovodi do- heraldički znakovi svih melanholija, sjećanje na seljenike iz raznih dijelova Monarhije. Gradsko sve ono drago i prisno čega više nije bilo. Na tajstanovništvo postepeno se povećava dolaskom nu, na rod, na ognjište, na muku, nosile su se slike činovnika, vojnika, intelektualaca, preduzetnika i zavičaja zapretene u mozgu, slike koje su bljeskale industrijskih radnika iz Monarhije. Do 1914. do- kao meteori, budeći žeđ nostalgije i noseći obilježselilo se iz Monarhije 180.000 do 200.000 ljudi, a je rodne kolijevke. iselilo se oko 180.000 domaćih ljudi. Zbog iseljavaMasa građana Stoca, napuštajući prag svonja udio muslimana u stanovništvu BiH pao je na je kuće, nosila je u sebi grad, kolijevku rođenja i 32,25 % u 1910. Katolici su doseljavanjem i prirod- svoju zemlju. Oni žive u Stocu i BiH i kad nisu u nim priraštajem porasli u istom razdoblju od 18,08 svome gradu i svojoj zemlji. Mnogi su doživjeli bol % na 22,87 %, a pravoslavni zadržali stabilan de- okupacije i kaznu strane vlasti. U snovima okupamografski položaj. Dobijena je nova etnička slike nim suzama i protkanim okupacionim i aneksiosa teškim konsekvencama na politički, ekonomski, nim morama nosili su sa sobom teški teret tuge i kulturni aspekt života po jedan narod u BiH. pokidanih niti djetinjstva. Preko okeana Prvi doseljenici Sem iseljavanja u pravcu Turske, u nešto kaU toku 1905. godine među onima koji su se snijem periodu iseljenici iz BiH su se nastanjivali i iselili u SAD susreće se Burek Avdo iz Stoca, star u drugim zemljama. Slovo Gorčina, 34, 2012. 161 Slovo Gorčina 26 godine, neoženjen, koji je te godine otišao bratu u Chicago (IL); Već u toku 1906. godine više Stočana pristiže na prostore SAD-a: -Jašarbegović Osman, star 21 godinu, oženjen, pristiže kod rođaka Alije Serdarevića u New Jork (NY); -5. marta 1906. godine brodom „Calabria“ iz Napulja u Italiji putuje Čekro Huso, star 23 godine, oženjen, kod rođaka Avde u New York (NY); -U New York (NY) kod rođaka Avde Đulepe putuje Čekro Hasan, star 21. godinu, neoženjen; -Iste godine Dizdar Jusuf iz Stoca, star 23 godine, neoženjen, odlazi kod rođaka Smaje Bačevića u Los Angeles (CA); -Čekro Mehmed iz Stoca, star 28 godina, neoženjen, stiže kod rođaka Avde Đulepe u New York (NY); -1906. godine i Dizdar Hasan „Mike“,rođen 15. 9. 1885. godine, napušta Stolac u svojoj dvadesetoj godini, neoženjen i dolazi kod rođaka Smaje u Chicago (IL); -Penava Avdo iz Gleđevaca, u svojoj 25. godini, neoženjen, putuje kod rođaka Smaje Bojčića u Los Angeles (CA); -Iz Pothrasna Duraković Šaban sa 17 godina, neoženjen, putuje kod prijatelja Mehe Obradovića u Los Angeles (CA); -U Los Angeles (CA) kod prijatelja Muje Gerina stiže Turković Hasan iz Stoca, neoženjen; -Čerimagić Šaćir iz Stoca, 25 godina, neoženjen dolazi kod poznanika Jusufa Mujačića u Chicago (IL); -28. septembra 1906. godine brodom „Sofia Hohenberg“ iz Trsta, Italija, stiže u Los Angeles (CA) Zilić Mujo kod prijatelja Hasana Dizdara; -U toku 1907. godine veća skupina Stočana naseljava se na prostorima SAD-a: -Zilić Halil, sa Borojevića, star 23 godine, neoženjen, otišao je kod rođaka Muje Zilića u Los Angeles (CA); -16. februara 1907. godine brodom „Gerty“ iz Trsta, Italija putuje Hodžić Meho, sa Pješivca, starosti 27 godina, oženjen,kod rođaka Zilić Muje u Los Angeles (CA); -16. marta 1907. godine brodom „Carpathia“ iz Trsta, Italija, Mehmedbašić Muhamed iz Stoca ide kod braće Čekro u Chicago (IL); 162 -Premilovac Salko iz Stoca,19 godina, neoženjen, putuje u Los Angeles (CA) kod prijatelja Hasana Turkovića; -Buro Salko, Stolac, star 24 godine, oženjen stiže u Los Angeles (CA) kod pri- jatelja Luke Raguža; -Hrle Halil iz Stoca,18 godina, neoženjen, putuje kod Hasana Dizdara u Los Angeles (CA); -Festić Salko iz Gleđevaca, star 27 godina, neoženjen, stiže u Chicago (IL); -Stočanin, Jašerbagović Jusuf, 20 godina, neoženjen, putuje kod prijatelja Os- mana Jašarbegovića u Chicago (IL); -Sarajlić Alija iz Stoca,19 godina, neoženjen, dolazi kod prijatelja Osmana Jašarbegovića u Chicago (IL); -16. aprila 1907. brodom „La Gascogne“ iz luke Avr, Francuska, putuje Hadžić Salko sa Berkovića, 24 godine, neoženjen, kod rođaka Himze Sarića u Chicago (IL); -19. aprila 1907. godine brodom „Francesca“ iz Trsta, Italija, odlazi Festić Ahmed iz Gleđevaca; -Krilić Alija iz Dabrice,19 godina, neoženjen, odlazi kod prijatelja Velije Omanovića u Los Angeles (CA); -Begović Meho iz Dabrice, 25 godina, neoženjen, odlazi kod prijatelja Velije Omanovića u Los Angeles (CA); -Bajgorić Avdo (1890-1955) iz Dabrice, star 19 godina,neoženjen,odlazi kod rođaka Vejsila Gabele u Chicago (IL); -20. april 1911. godine, brodom „Alice“ iz Trsta, Italija, putuje Bajgorić Meho iz Dabrice, 23 godine, neožnjen, kod prijatelja Đorđa Puzića u Los Angeles (CA); -Bašić Halil iz Gleđevaca, star 25 godina, oženjen, odlazi kod brata Alije Bašića u Painesville (OH); -2. maja 1911. godine brodom „Laura“ iz Trsta, Italija odlazi Bojčić Ibro iz Gleđevaca, 30 godina, neoženjen, kod Alije Bašića, Painesville (OH); -3. maja 1911. godine brodom „Ultonia“ iz Rijeke, Hrvatska, putuje Vladavić Huso iz Gleđevaca,18 godina, neoženjen, kod brata Ibre Vladavića u Los Angeles (CA); -8. novembra 1911. godine brodom “Alice“ iz Trsta, Italija, putuje Pejak Huso, 18 godina, neoženjen, kod brata Alije Pejaka u Los Angeles (CA); Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina -12. novembra 1911. godine brodom „Caronia“ iz Liverpula, Engleska, kod rođaka Mehmeda Premilovca u Chicago (IL) stiže Turković Rizvan iz Stoca, star 30 godina, neoženjen; -27. novembra 1911. godine brodom „Argentina“ iz Trsta, Italija, putuje Zilić Bećir s Poplata kod prijatelja Ahmeda Zilića u Los Angeles (CA); -16. decembra 1911. godine brodom „La Provence“ iz Avra, Francuska, odlazi Begović Huso iz Stoca u Chicago (IL) kod rođaka Alije Čekre; -Rizvanović Halil sa Ljubljenice, star 26 godina, neoženjen, odlazi kod Grge Raguža u Los Angeles (CA); -22. decembra 1911. godine brodom „Oceania“ iz Trsta, Italija, putuje Murat Martinović sa Hodova kod prijatelja Stanka Maslaća u Los Angeles (CA); -Muratović M. sa Hrguda, star 18. godina, neoženjen 24. decembra 1911. godine brodom „Caronia“ iz Rijeke, Hrvatska, odlazi u SAD-a; -Hodžić Hamza, sa Aladinića, star 21 godinu, neoženjen, odlazi kod prijatelja Mate Katića u Los Angeles (CA); -Hodžić Hasan, sa Aladinića, 17 godina, neoženjen, odlazi kod Vidoja Kraljevića u Los Angeles (CA); -4. marta 1912. godine brodom Argentina iz Trsta, Italija, putuje Hajirlić Mahmud (1895-1961), Bjelevac, star 17 godina, neoženjen, kod prijatelja Alije Čekre u Chicago (IL); -Kapić Salko iz Prenja, star 17 godina, neoženjen, odlazi kod rođaka Hasana Čekre u Chicago (IL); -Festić Huso (15.4.1895-februara 1970) iz Duboke, star 17 godina, neoženjen, odlazi kod brata Ahmeda Festića u Los Angeles (CA); -26. aprila 1912. godine brodom „Pannonia“ iz Rijeke, Hrvatska, putuje Dizdar Emin, star 26 godina, neoženjen, kod poznanika Hasana Dizdara u Los Angeles (CA); -3. avgusta 1912. godine brodom „Pannonia“ iz Trsta, Italija, putuje Šabić Muharem iz Stoca u SAD-a; -Hamić Meho sa Aladinića, star 18 godina, neoženjen, odlazi kod rođaka Hasana Hamića u Los Angeles (CA); Apoteka (Š.R.) Slovo Gorčina, 34, 2012. 163 Slovo Gorčina -Već u predvečerje Prvog svjetskog rata smanjuju se talasi iseljenika iz BiH u pravcu SAD-a: -22. juli 1913. godine brodom „Martha Washington“ iz Trsta, Italija, putuje Humo Avdo (18791945) iz Stoca, star 35 godine, neoženjen, kod prijatelja Osmana Mehmedbašoća u Chicago (IL); Mirsad Mahmutović u gore navedenom radu donosi imena ostalih bošnjačkih useljenika za koje nije poznata godina useljenja,uz procjene vremena useljenja i napomene: -Zekić Meho, iz Hercegovine, došao je u Los Angeles (CA) prije 1908. godine; -Džankić Halil, iz Hercegovina doselio se u Los Angeles (CA) prije 1908. godine; -Tuka Meho, iz Hercegovine, stiže u Los Angeles (CA) prije 1908. godine; -Sarić Mujo iz Stoca, doselio se u Los Angeles (CA) prije 1908. godine. Vratio se u Hercegovinu 1911. godine; - Zekić Mujo iz Hercegovine, došao u Los Angeles (CA) prije 1908. godine; -Mulać Ibro iz Hercegovina, dolazi u Los Angeles (CA) prije 1908. godine; -Mehmedbašić Osman (1883-1977) iz Hercegovine doselio se u Chicago (IL) prije 1924. Boravio u državi Michigan. -Medar Huso (1894-1955) iz Hercegovine doselio se u Arizonu prije 1924. godine; -Gabela Vejsil (1886-1965) doselio se u SAD-a prije 1924. godine; - Nuhanović Hasan, rođen 1880. godine, doselio se u SAD-a prije 1924. godine; -Nurković Omer doselio se u SAD-a prije 1924. godine; -Karajica Sulejman (1882-1970) doselio se u SAD-a prije 1924. godine. Organizovanje Među iseljenicima ukazivala se potreba bližeg i jačeg povezivanja u jednu za- jednicu, za međusobno pomaganje, druženje, čuvanje i jačanje fundamentalnih elemenata svog identiteta. Tako je formirana humanitarna organizaciju koja se zvala Muslimansko uzajamno podpomagajuće društvo (Džemijetu el-hajrijeh - Dž. H.) u julu mjesecu 1906. godine u Čikagu, a kasnije i u drugim mnogim gradovima širom SAD-a. Posebno treba 164 akcentovati osnaženje vjerskog faktora zahvaljući formiranju džemat 1956. godine. Na listi mnogih osnivača navedene humanitarne organizacije Dž. H.) bili su i: -Dizdar Jusuf, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine; -Dizdar Hasan ‘Mike’, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine; -Zilić Mujo, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine; -Buro Salko, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine; -Zekić Meho, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine; -Džankić Halil, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine; -Tuka Meho, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine; -Sarić Mujo, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine; - Zekić Mujo, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine; -Mulać Ibro, jedan od osnivača i blagajnik Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine; -Nurković Omer, član odbora Dž. H. 1956. godine. Neminovnost Za mnoge u tome mravinjaku iseljenih svako rađanje novog dana je kao hirurškim skalpelom značilo opet duboki rez u njihovim dušama uz saznanje da se plan o sanjanom povratku i taj dan mora prekrižiti. Đerdan godina postajao je sve duži i teži. Neki novi problemi su se pojavljivali i spriječavali odluku o povratku - zbog djec, pa zbog posla, penzije... Sjećanja su navirala poput zraka izlazećeg sunca. A za mnoge, u rodnome kraju paliti vatru na zgarištu bio je uzaludan posao, jer nije bilo više šta da gori. Prolazile su godine i decenije kao dlanom o dlan. Nestajala mladost u vidu lastinog repa. Lagano se gasila nada da i nevoljama ima kraja. U izbjegličkim posrtanjima svako je imao svoju mantru, svoj san, svoju nadu. Nada je dobra za doručak, ali ne prija za ručak, što bi rekao Bekon. U tom permanenton čekanju da se napusti luka privremenosti, podigne sidro i, konačno, za sva vremena, otplovi u matičnu luku, punila su se Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina polako, ali sigurno, neka nova mezarišta i groblja dajući sliku zatalasanog bijelog klasja nadgrobnih spomenika. A na njima ni duša ni tijelo nikada neće naći smiraj kao u rodnom zavičaju. Na kraju puta svakog čovjeka, ma ko on bio, ostane hladan kamen na kojem piše da je ispod njega postojao život. Oscar Wilde govori o tome kako su u životu moguće dvije tragedije: jedna da se ne ostvari ono za čim se žudi, a druga je da se to ostvari. Na Božijoj tabli sudbine je sve zapisano. Maštrafa neminovnosti svakog čovjeka. Dođe trenutak kada se sajfa okrene na drugu stranu. Život je neizlječiva bolest, koja bez iznimke završava smrću. Smrt je trag kojim hode ljudi. -Dizdar Hasan Mike, umro 23.7.1943. god. u Santa Barbari, CA; -Hairlić Mahmud, umro 1961. godine. Ukopan u Skokie-ju IL. Oženio Almasu (1916-1996); -Humo Avdo (1879-1945), ukopan u Skokie-ju, IL; -Mehmedbašić Osman (1883–1977), umro u El Cerrito, Califonia; -Festić Huso, umro februara 1970. godine u Gila AZ. Supruga Francis Rose Troyanovich. Sin preuzeo suprugino prezime Gregovich; -Gabela Vejsil (1886–1965), ukopan na mezarju Skokie-ju, IL; -Karajica Sulejman (1882–1970), ukopan na mezarju Skokie-ju, IL,... I danas, poneki potomci dođu da posjete, da vide grad rođenja njihovih predaka. I odu kući. Gdje im je kuća? U San Franciscu, u New Orleansu, Brisbaineu, Sidneyu. BiH nije više njihov dom i njihovo duhovno okruženje.Oni su dio nekog drugog svijeta - daleko od BiH. To je bh. i stolačka stvarnost. Sudbinu ne biramo mi, već ona nas. Objašnjenja: -imigrant (nlat. Immigrare - doseliti se, immigrans) doseljenik,useljenik, -emigrant (lat. emigrans) onaj koji se iseljava, iseljenik, onaj koji pobjegne iz otadžbine, naročito iz političkih ili vjerskih razloga, izbjeglica, -emigracija (lat. emigratio) iseljavanje iz zemlje, sve izbjeglice iz neke zemlje Slovo Gorčina, 34, 2012. -emigrirati (lat. emigrare) iseliti se, iseljavati se;izbječi, pobjeći iz države (iz političkih ili drugih razloga), -dijaspora (grč. diaspeίrō - rasipam) rasipanje, rasutost, rasijanost; članovi koji stanuju odvojeno Literatura: -„SR Bosna i Hercegovina“, Separat iz drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavi- je, Zagreb, 1983. -„Istorija naroda Jugoslavije“, I i II, Beograd 1953. i 1960. -Mark Pinson: “Bošnjaci pod austrougarskom upravom“ -„Migracije i Bosna i Hercegovina“, Sarajevo, 1990. -M.Imamović: “Bošnjaci u emigraciji“-monografija „Bosanskih pogleda“ 1955-1967,Sarajevo, 1996. -Atif Purivatra, M. Imamović, R. Mahmutćehajić: “Muslimani i bošnjaštvo“, Sarajevo, 1991. -Vasilj Popović: “Istočno pitanje - Istorijski pregled borbe oko opstanka Osmanlijske carevine u Levantu i na Balkanu“, Sarajevo, 1965. -Mustafa Imamović: “Bosna između Osmanske i Habsburške Carevine u Istočnoj krizi 1875-1878. godine“, ANUBiH, Posebna izdanja, knj. XXX, Sarajevo, 1977. -M. Imamović: “Berlinski kongres i južnoslavenski prostor“, Pregled, br. 10-11, Sarajevo, 1978. -Mustafa Imamović: “Historija Bošnjaka“, Bošnjačka zajednica kulture, Sarajevo -Mihović Mandić: “Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878“, Zagreb, 1910. -„Otpor muslimana protiv okupacije BiH 1878. godine“, Kalendar Gajreta, Sarajevo, 1939. -Hamdija Kapidžić: “Hercegovački ustanak 1882. godine“, Sarajevo, 1958. -Hamdija Kapidžić: “Bosna i Hercegovina za vrijeme austrougarske vladavine, Sarajevo, 1968. -M. Imamović, K. Hrelja, A. Purivatra: “Ekonomski genocid nad Muslimanima“, Sarajevo, 1993. -Šaban Hodžić: “Migracija muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između 1788-1862. godine“, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga II, Zavičajni muzej u Tuzli, 1958. 165 Saćir Turković Nove iskre je prije Drugog svjetskog rata U Stocu postojao Omladinski sportski klub OŠK. Ovaj klub okupljao je naprednu omladinu i radnike-revolucionare, koji su se sastajali u društvenim prostorijama ZOJ-e (Zadružna omladina Jugoslavije), gdje su istovremeno bile i klupske prostorije OŠK-a. Te prostorije nalazile su se u visokom prizemlju kuce Riste Kureša, preko puta Šaćira kanare, na sredini puta između Čaršije i Ade. Naglasio bih da je prije Drugog svjetskog rata, ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, u školama bio zabranjen fudbal. Tadašnja vlast gledala je sa podozrenjem i imala negativan odnos prema fudbalu. Smatrali su to kao organizaciju koja okuplja opoziciju i buntovnike protiv takve vlasti. Često su policija i žandari „upadali“ u klupske prostorije. I mnogi, naručito stariji roditelji zabranjivali su svojoj djeci da se bave fudbalom. Posljednje godine Drugog svjetskog rata, odmah nakon oslobođenja Stoca 25.10.1944. godine, osnovan je Omladinski sportski klub Iskra. Ovaj naziv predložio je Osman Ćimić-Ćima, koji, čini mi se, asocira na neki omladinski revolucionarni list “Iskra” u tadasnjem Sovjetskom savezu. Prva sjednica održana je u kafani Hase Hromića, koja se nalazila na uglu Ratkovine i glavne ulice. Sada je na tom mjestu stambeno poslovna zgrada. Na prvoj osnivačkoj sjednici bili su prisutni stariji aktivisti i ugledni ljudi, stočani: apotekar Jan Vitlačil, Mujo Dizdar, Avdo Rizvanbegović, Omer Ćimić, Drago Spravilo, Meho Turković, Muja Obradović, Halko Šuko, Obrst Nurković, a ispred omaldine: Ragib Dizdar-Ćajan, Osman ĆimićĆima, Nazif Turković-Ćikan i Džemal Nikšić, za predsjednika je izabran Jan Vitlačil. Kasnije su u upravu kooptirani: Đuro Vučina, Muhamed Popovac, Avdo Pirija, Mustafa Dizdar-Benca, Eso Čohodarević i još neki. Igrači: Vukašin Jugović, Dobro Ružić, Nazif Turković-Ćikan, Ševko Pirija, Džemal Nikšić, Defile članova DTV Partizan, 25.05.1959. god. (Zastave nose Šaćir Turković i Mubera Festić) 166 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Mujica Gubeljić, Zdenko Vitlačil, Ahmed Morić, Ramo Morić, Ahmed Ivanković,Vasilije Kunić, Milivoje Mihić, Ale Pirija-Demić, Ale Čekro, Vojo Miličević, Halil Gubeljić, Hasan Morić-Hahan, Džemal Brkić-Volej, Ibro Rokić-Popica, Salko Rokić-Baldo... Igrališta: Pomoćni trener za treninge nalazio se u Vidovom polju, kraj logora, a utakmice su se odrzavale na Radimlji. Klubane: Prva klubana nalazila se u jednoj sobi potkrovlja tadašnjeg hotela Korzo. Kasnije smo preselili u „novu“ klubanu preko puta hotela, u bivšu stolarsku radionicu Đorđa Kunića, gdje su bile i društvene prostorije Iskre, a kasnije su korištene prostorije pored rijeke Bregave u sklopu kafane Balkan, a jedno vrijeme, klubana se nalazila u prizemlju kuće Ahmeta Brkić-Bare prekoputa Šarića voćnjaka, sadašnjeg parka Maka Dizdara. Prvu međugradsku utakmicu Iskra je odigrala sa Borcem iz Čapljine. Dobro se sjećam te utakmice i toga događaja u Stocu. Borac je u Stolac doputovao sa dvoja zaprežna kola. (Nije u to vrijeme blo ni kamiona a kamoli autbusa. Sve je pokupila vojska –partizani, ili je okupator uništio). Poslije tolikog i takvog putovanja, nisu se imali gdje odmarati nego su sjedili u kafani hotela i hodali po gradu. U hotelu se tada nije mogla naručiti hrana za objedovanje, jer je tada postojala samo prolazna kuhinja za vojsku-partizane. Da bi ih ipak nečim ugostili, kao pravi domaćin pokazao se Nazif Turković-Ćikan, iz svoje kuće donio je veliki hljeb ispod sača i bakrač meda. Gosti su bili jako zadovoljni i prijatno iznenađeni takvim dočekom i pažnjom. Taj dan u Stocu je bio pravi blagdan. Veliki događaj. Čitav grad se našao u Čaršiji na dočeku i uz tresak muzike preko razglasne stanice veselilo se i igralo. Poslije podne sve se preselilo na igralište Radimlju. Igrači Borca nisu imali „prave“ dresove već su na teren istrčali u svojim bijelim majicama i košuljama (kako ko) na koje su prišili crvene petokrake zvijezde. (Ne sjećam se rezultata). Odmah poslije rata 1945. godine osnovan je fudbalski savez za Hercegovinu u kome su bili učlanjeni, pored Iskre, Borac iz Čapljine, Velež iz Mostar, Jedinstvo iz Trebinje, Velež iz Nevesinja, Miro Popara, kasnije Hercegovac iz Bileće, Nono Belša, kasnije Igman iz Konjica, Snaga iz Mostara, Sloga iz Ljubuškog, Lištica, kasnije Široki Brijeg, Makljen Slovo Gorčina, 34, 2012. Omer Čimić, doživotni počasni predsjednik FK Iskra iz Prozora, Narona, kasnije Neretva iz Metkovića. Na utakmice se putovalo kamionom,na poredanim drvenim klupama i stojeći. Klupe smo uglavnom posuđivali iz kafane Ahmeta Pašalića, ispod oraha, u Čaršiji. Čim se popne na kamion odmah počne pjesma i tako sve do odredišta. (Mladost ko mladost, tada tek oslobođena zemlja od okupatora pa pozitivna euforija na sve strane). Godine 1947. odigrali smo prvu Kup utakmicu na Radimlji protiv Jedinstva. Ta ce mi utakmica do kraja života ostati u lijepom sjećanju. Pobijedili smo sa 1:0, taj gol sam postigao ja, glavom. Drugu utakmicu odigrali smo, opet, na Radimlji, sa Veležom iz Mostara. Znali smo da mu nismo dorasli, jer Velež je bio poznat u cijeloj Jugoslaviji. Dogovorili smo se da zapnemo i damo sve od sebe, da što časnije izgubimo. Tako je i bilo. Izgubili smo s 1:0. (Tada je kod Veleža bio najpoznatiji i najbolji igrač Sula Rebac). Iskru je tada trenirao Ragib Dizdar-Ćajan. Dao mi je u zadatak da ja „čuvam“ Sulu Rebca i rekao: “Strašan je dribler, ne možeš mu ništa, ali ti njemu smao smetaj, vuci ga za gaće, provociraj, dobacuj, ne daj da loptu udari.” Iskra je bila poznata po svojim dresovima. Svi su nam zavidili. Mi bi svaki put igrali u drugim 167 Slovo Gorčina dresovima. Ustvari, mi smo od UNRINOG platna, koje je sa jedne strane bilo crvene a sa druge strane plave boje, sašili dresov i gaće, pa smo izvrčući kombinirali svaki nastup drugačije. Danas je to u ovakvim prilikama teško shvatiti. Onda je bila velika neimaština. Prokleti rat sve je uništio. Bilo je puno para, ali su bile bezvrijedne. Tada je još bila ratna kuna, ali je niko nije htio. Ljudi su imali milione, ali su bili 0. Na tepi je bila naturalna zamjena; krompir, luk, sir, kokoš, jaja..., mijenjalo se za: košulju, čarape, cipele, posuđe, alat i razne predmete. Nisu postojali dućani u kojima se nešto moglo kupiti. Niko nije primao plaću. Ako je radio, imao je besplatnu hranu u Prolaznoj kuhinji. Nisu postojale ulaznice za utakmice, za igranke, priredbe, za kino. Sve je bilo besplatno. Dresove smo nosili svojim kućama i naše su majke i sestre prale i peglale. Kopačke i drugu opremu održavao je oružar, Hasaga Sarajlić, mladi obućar. Najveći problem bila nam je lopta. U početku smo imali samo jednu i ko zna koliko je puta krpljena, tu loptu smo dobili od Vase i Miloša Vreće koji su u to vrijeme bili dječaci. Loptu su dobili od talijana u zamjenu za mačka Jusufage Mehmedbašića. Kasnije smo se nekako snalazili i od Fudbalskog saveza dobijali. Vrijedno je napomenuti da je u Stocu Iskra bila vrlo popularna i voljena. Posebno je bilo veliki broj poklonka u ženskoj populaciji i ne mali broj starijih i uglednih Stočana, koji su živjeli za Iskru. Svaka utakmica u to vrijeme bio je veliki događaj u gradu. Bilo je dosta entuzijasta i „bolesnika“ za Iskru. Posebno bih istakao, jer to i zaslužuje, Omera Ćimića, koji je na tepi imao kafanu. On bi dolazio na sve naše utakmice, pa i treninge. Sa nama je putovao na svako gostovanje i kad bi pobijedili u gostima, on bi nas počastio janjetom sa ražnja. To je bila naša najveća nagrada. Omer Ćimić je vršio dužnost predsjednika FK Iskra, a kasnije je izabran i za doživotnog počasnog predsjednika. Svakodnevno bi se pričalo i raspravljalo o Iskri i njenim urakmicama. Bilo prošlim ili slijedećim. Glavna sastajališta bila su u brijačnicama kod Hajdara Nurkovića u Čaršiji i u poznatog stolačkog šereta Omerice-brice Buzaljka na Ćupriji. Bila su 168 to druženja sa puno šale i humora. Smatram da je vrlo značajno napomenuti jedan detalj iz prve faze postojanja Iskre. To je događaj kada je kompletan tim Iskre otišao na Prvu omladinsku radnu akciju, ORA Banovići-Brčko 1946. Pored udarničkog rada i velikih priznanaj naša Hercegovačka omladinska radna brigada Rade Hamović, bila je poznata i po svojim uspjesima u fudbalu. Osvojili smo Prvenstvo pruge i postali prvaci ORA Banovići-Brčko 1946. Tada smo dobili veliki srebreni pehar, djelo poznatog jugoslavenskog slikara Branka Šotre. To je bio prvi pehar koji je ikada nekome (Iskri) dodjeljen u Jugoslaviji. U finalu odigranom u Orlovoj klisuri pobjedili smo OR brigadu iz Grčke s 1:0. Prije finala odigrali smo još nekoliko međunarodnih utakmica, ali su nam najveći rivai bili beogradski studenti i brigada iz Titovog Užica. Ipak, i njih smo uspješno savladali. Oh, kako se danas fino sjetiti one radosti i veselja kada je Batrić Jovanović, predsjednik omladine Jugoslavije i komadant Glavnog štaba ORA Banovići-Brčko 1946, uručio, kapitenu iskre, Nazifu Turkoviću-Ćikanu onaj prekrasni pehar. Tako smo bili gordi i ponosni. Ovo posebno; kada smo, na završetku izgradnje pruge u novembru, na svečanosti i defielu brigada učesnica, mi, naša brigada i Iskra u dresovima, sa našim peharom - ukrašenim kockama uglja i zastavicom u njemu - prodefilovali u centru grada Brčko, ispred počasne tribine i velikog skupa građana doživjeli tako veliki i frenetični aplauz. To se ne zaboravlja. Po povratku u Stolac Fudbalski savez Hercegovine je od Iskre tražio pehar koji bi krasio njihove prostorije, međutim, taj zahtjev je odbijen te pehar ostaje u prostorijama FK Iskre do početka zadnjeg rata. Poslije rata gubi mu se svaki trag. Grad Stolac ima bogatu kulturnu i sportsku tradiciju ali je jedan od najsvjesnijih trenutaka ovoga grada osvajanje prvog dodjeljenog pehara na prostoru nekadačnje SFRJ. (Po kazivanju Džemala Nikšića, jednog od sudionika događaja u historijatu FK Iskre.) Slovo Gorčina, 34, 2012. SLOVO U RIJEČI Enes Ratkušić Tema za naučni tretman Emir instalira vodovodne i kanaliK ome zacione sisteme, taj ne obraća pažnju na televizijsku reklamu o čudovišnoj djelotvornosti „Mister muscula“, sredstva za pročišćavanje odvodnih cijevi. Njegovi poduhvati su malo čudo modernog vremena. Čak im ni zavjera skovana između proizvođača deterdženata i industrije preparata za pročišćavanje, taj strateški zaokret koji podrazumjeva ubrizgavanje posebnih hemijskih supstanci u proizvode za pranje posuđa, čišćenje wc-školjki itd., a sve u cilju što češćeg začepljavanja odvoda, ne može naškoditi, jer Emir je svjestan njihovih paklenih planova. Znam da je o toj vrsti zavjere, iz perspektive širokog spleta implikacija, napisao obimnu knjigu, ali se još uvijek ustručava ponuditi je izdavaču, računajući da bi to za njega bilo previše rizično. U rukopisu, koji sam imao priliku letimično pogledati, je detaljno obrazložio instalacione strategije koje isključuju bilo kakvu potrebu za sredstvima za pročišćavanje. Realizacija njegovih projekata bi, najkraće rečeno, naprosto uništila čitavu jednu industriju, što bi u konačnici moglo mobilizirati moćne pojedince i grupe iz tih branši da njemu i njegovim projektima dođu glave. Pristup poslu kojim se bavi nije jedini razlog koji me s njim učinio jako prisnim. On je i pripovjedač kakvog nadaleko nema. Zna složiti priču, zainteresirati te do te mjere da okom ne trepneš, slušajući ga. Navikao me, zbog čega mi je svaki susret s njim neobično prijao. I ne samo prijao! Prava istina je da sam susrete takve vrste sve više priželjkivao, ne obazirući se na prigovore kolega s posla, koji nisu mogli da shvate otkud mene, kao autora popriličnog broja knjiga i stručnih radova, s jednim vodoinstalaterom?! Ni moja supruga nije vjerovala da kafenišem s Emirom. Sumnjajući u pravu prirodu mojih večernjih izlazaka, koji su bili sve češći, odlučila je da me špijunira. Ali kako je Bog stvorio da vrhunac intelektualizma prepoznaje u preciznom štancanju faktura prema univerzalnom obrascu u kome je samo mijenjala novčane iznose, datum i broj pro- Slovo Gorčina, 34, 2012. tokola, uloga agenta joj nije baš pristajala. Tek što sam izašao na ulicu, primijetio sam da mi je za petama. Činila je to isuviše nevješto, s obzirom da je slabo stajala sa nadgradnjom u domenu špijunaže. Propustila je edukaciju koju obilato nude moderni filmovi, koje nije voljela. Kako mi varanje supruge nije bilo ni na kraj pameti, iako je za to prilika bilo napretek, samo sam se nasmijao, nastavljajući svojim putem. Uočio sam je kasnije, krajičkom oka, preko puta kafića u kome smo sjedili i već duboko zabrazdili u novu temu. Umjesto da se skloni u sjenu i motri, moja draga supruga nacrtala se ispod ogromnog kandilabera, kao da je na pozornici a ne tajnom zadatku. Brzo se udaljila uvjerivši se da sjedim s Emirom, a ne s nekom tamo, kako je umišljala. Njeno izigravanje Sherlocka Holmesa imalo je i druge efekte. Razvaljanila se tu večer, kao malo kad. Hurmašice, moja najdraža poslastica, su me čekale na stolu, a iz rerne se osjećao miris sirnice. Gdje je našla domaću mlaćenicu, nisam je stigao ni pitati. Bilo je tu još štošta... Na prigovore kolega s posla se, kako rekoh, nisam previše obazirao, jer Emir bi i najsloženije teme znalački umio pojednostaviti, nimalo im pritom ne oduzimajući na značaju i zanimljivosti, a to je, mora se priznati, pravo umijeće. Uz to, meni je trebao odmor nakon napornog rada u Institutu za društvena istraživanja, pa sam u njegovim pričama nalazio najjači antipsihotik bez razarajućih posljedica za želudac. Ni našem posljednjem susretu se iz perspektive zanimljivosti ne bi mogao naći prigovor, ali ovoga puta njegova priča nije bila baš bezinteresno motivirana. Štaviše, njegovo iscrpno izlaganje te večeri je za mene trebalo biti nekom vrstom dodatnog angažmana. Bio je to, da ne duljim, za mene nimalo jednostavan projektni zadatak. Izložio mi je vlastito otkriće koje sam ja, s obzirom na status, trebao delegirati prema naučnim krugovima, naglašavajući da bi ga samo nauka mogla valjano rastumačiti i, što je najvažnije, adekvatno valorizirati. Nije propustio da podvuče kako bi na taj način 171 Slovo Gorčina granice novih spoznaja bile značajno pomjerene, što je valjda u meni trebalo da maksimalizira pažnju. „Svjestan sam da nauka danas ne obraća pažnju na otkrića ljudi koji ne pripadaju vašem svijetu, zbog čega ih u pravilu odmah odbacujete uz uobičajena objašnjenja da se kose sa pravilima naučne prakse, ali ja sam, ako se to valjano predoči, ubijeđen da će se neko iz tog vašeg svijeta zakačiti i ozbiljno istražiti fenomen o kojem ti želim govoriti“, počeo je maksimalno ozbiljno, lukavo praveći uvod, kako bi priču plasirao na moja što napetija čula. Problem, koji bi se ljudima od nauke imao predočiti je bila njegova teorija o dužini sna, koji pobija uvriježeno mišljenje u psihološkoj nauci. Njegovo otkriće, bazirano na vlastitom iskustvu, bilo je uistinu više nego zanimljivo. Uz sve to, govorio je jezikom koji je ponajmanje bio način sporazumijevanja među vodoinstalaterima. Bilo je više nego očito da je za ovaj susret obavio detaljne pripreme, kako bi na mene ostavio što snažniji utisak. I ostavio je, moram priznati. U Institutu sam bio poznat po brzini reakcije, britkim replikama, ali ovoga puta ostao sam zatečen. Ubojitost njegovog izlaganja me gotovo paralizirala, onemogućila da bilo šta izustim, iako početak Emirove priče tako nešto nije nagovještavao. Ne zbog laički odabrane strategije nastupa, njegovih apriorističkih tvrdnji da raspolaže nepobitnim dokazima o neutemeljenosti Frojdove teorije o dužini sna, jer zaključci se po logici stvari iznose na kraju, a ne na početku, nego zbog neobičnog sna koji je bio temelj njegovih novih spoznaja. Do najsitnijih detalja mi je ispričao susret sa vampirom kojeg je sanjao, i to Drakulom iz Transilvanije lično, da ne bi bilo kakve zabune. Da je s nama u društvu bio kakav književnik, ubijeđen sam da bi njegova snoviđenja završila među koricama kakvog romana. U jednom trenutku me počela obuzimati jeza. Činilo se da nešto gamiže duž mog kičmenog stuba i da se ustremljuje prema glavi. Njegove izrazito velike beonjače su mi se činile te večeri još većim. Toliko me uvukao u vlastiti san, da sam u jednom trenutku odlučio baciti pogled prema ogledalu, kako bi se uvjerio sjedim li sam ili je i on tu. 172 Kasnije, kako njegovu priču nikako nisam mogao uklopiti u precizno izrečene diskvalifikacije na Frojdov račun, došlo mi je da prasnem u smijeh. Ali, za tako nešto on mi jednostavno nije davao vremena, jer taj strašni san bio je samo osnova koja je trebala osnažiti njegov nastup. „Posljedice su važne, a one su rezultat tog strašnog sna. Šta sam uočio nakon što sam se trznuo iz sna?! Jorgan, kojim sam bio pokriven nalazio se zgužvan kod samih vrata, deka je bila na ormaru, čaršaf sav umotan i mokar ispod noga, dok se jastuk nekim čudom našao na travnjaku ispred kuće, i uz sve to glava mi je bila gdje su bile noge, a noge tamo gdje je bila glava. Eto, tako sam se blahnuo iza tog sna. Gdje su tu argumenti da san traje tri sekunde? Nema ih jednostavno“, zaključio je, praveći taktičku pauzu, uočavajući moju zbunjenost. „Nađite mi najsnalažljivijeg čovjeka na svijetu, najvještijeg cirkuskog akrobatu, pokrijte ga dekom i jorganom, jastuk mu pod glavu a čaršaf ispod njega zategnite, onda štopericu u ruke, pa neka on u svjesnom stanju za tri sekunde smota čaršaf ispod sebe, otvori prozor i jastuk izbaci vani, jorgan sa sebe zbaci do vrata, a deku degažira na ormar i još se okrene da mu glava bude gdje su bile noge..., neka to neko uradi za tri sekunde, ja ću se odmah složiti da je Frojdova teorija tačna. Ali pošto je sve to, znaš i sam, nemoguće izvesti za tri sekunde, onda ta teorija ne može biti ništa drugo do najobičnija prdimahovina“. Šutio sam. Psihologija mi nije uže područje, ali je bila obavezujući dio svakog projekta na kojem sam sudjelovao. Logički naprosto njegovim zaključcima nisam mogao naći bilo kakvu manjkavost, što je on vješto iskoristio. Uočavajući moju zbunjenost, onako je kao neobavezno, nastavio da izlaže smjernice daljih praktičnih djelovanja, stavljajući mi istovremeno do znanja da ga slava ne zanima i da je jedino važno da njegovo otkriće dobije adekvatan naučni tretman. „Ova zapažanja koja sam ti izložio treba samo zvanično verificirati i ništa više. A šta se dalje radi, valjda znaš! Postojeće udžbenike iz Psihologije na svim nivoima obrazovanja treba pod hitno pokupiti i s njima na deponiju, odštampati nove, kako bi se ljudi upoznali i usvojili nova saznanja. Muzeji i druge ustanove, naravno, neka sačuvaju koji primjerak, da ljudi u budućnosti imaju inforSlovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina maciju u kakvim su zabludama živjele prethodne generacije.“ Nije mi dao ni da se priberem, da štošta upitam, mada pravo govoreći u glavi nisam nalazio bilo kakvu razložnu osnovu za pitanje, koje bi, ako ništa drugo, barem malo poljuljalo njegovu samouvjerenost. On je, opet vješto skenirajući moje iznenađenje i nespremnost, samo nastavio, gotovo me tuširajući na kraju priče. Udario je na same postulate naučne prakse, izražavajući na taj način vlastitu zabrinutost za njenu budućnost. Iako zbunjen, uočio sam pozadinu, razlog zbog čega se odlučio za niske udarce. Bio je nedovoljno siguran hoće li i pored uvjerljivosti njegovo otkriće naći prođu prema naučnim krugovima, što je na neki način demonstriralo i određenu dozu nepovjerenja prema meni. Ali, kako je te večeri bio u posebnoj kondiciji, ponudio mi je zanimljivo rješenje. „Ako ne vjeruješ u ovo što ti govorim, nađi dvojicu tvojih tamo. Jednom ispričaj da su to što ti ispričah nalazi jednog vodoinstalatera, a drugom da si to čuo od jednog Amerikanca, pa ćeš vidjeti koliko je vaša naučna radoznalost upitna! Onaj prvi će, čim mu kažeš da je teorija o snu moja, zaurlat od smijeha, a onaj kome ispričaš da si to čuo od Amerikanca, uozbiljit će facu i automatski izraziti vlastito zanimanje za fenomen.“ Kratko je zastao, tek toliko da se ja kojim slučajem ne bi umješao, iako pravo govoreći, nisam ni bio spreman da bilo šta kažem, a onda gotovo slavodobitno završio. „Ta vidiš gdje smo, da tamo preko bare zapakuju govno pa ga ovamo spreme, najviše njih bi, bez obzira ko su: ljudi od nauke, politike ili kulture, u toj pošiljci prepoznalo čokoladu“. Od posljednjeg susreta sa Emirom san me prestao posjećivati. Nije ni čudo, jer valjalo je donijeti odluku. Šta da uradim? Čak sam i ostatak dana lanjskog godišnjeg odmora uzeo, iako sam ga planirao drugačije iskoristiti, ne bi li iznašao najbolje rješenje, kako za nauku tako i za sebe. Hvatao me bijes, jer moje misli je puno više zaokupljala moja, nego li sudbina nauke. Pitanja su se rojila poput pčela, bockajući čitav moj intelektualno-emocionalni sklop koji se pretvarao u jednu skalameriju. Kako sačuvati vlastiti rejting u Institutu, poštovanje koje sam sticao mukotrpnim i predanim Slovo Gorčina, 34, 2012. radom na brojnim projektima, ukoliko se odlučim prezentirati Emirova zapažanja? Vrijedi li zbog njegovih zahtjeva rizikovati gubitak mukotrpno stečenog statusa, pitao sam se, osjećajući da me neki unutrašnji glas naprosto tjera da nešto poduzmem, uvjeren u suvislost njegovih opservacija koje bi morale pobuditi naučnu znatiželju, koja je vodilja svekolikog progresa i napretka čovjeka u svakom pogledu. Vagam, a šta će pretegnuti nisam siguran, naučna radoznalost ili moj strah od posljedica, koji, osjećam, hrani i podgrijava moja sebičnost. Osjećam se poput Buridanovog magarca koji je crknuo od gladi i žeđi, jer se nije mogao odlučiti hoće li prvo piti vodu ili jesti sijeno. Dijelim njegove osjećaje s jednom MALOM razlikom, zbog koje mi jesmo ljudi a oni životinje. Životinje su za nas ljude, kao RAZUMNA BIĆA, nedostižne kad je dosljednost u pitanju. Sto posto. Žalosno, ali tako je. Ne mogu da pobjegnem od ljudskog identiteta – priznajem da mi se ne crkaje, taman se sav naučni svijet srušio do samih temelja. Znači li to da sam već donio odluku? Znači, što da se lažemo. *** Budim se. Jutro je zaista pametnije od večeri. Kafica mi godi, razabira me, vraća u život i nekako sam ushićen, kao malo kad ranije. Istina, nema ni supruge sa dosadnim jutarnjim pitanjima lišenim svakog smisla. Dobro je pa sam uzeo ostatak prošlogodišnjeg odmora. Putovanje u Veneciju se može i odgoditi. A to što sam ustao raspoložen, mogu zahvaliti samo promjeni odluke. Postoji način da Emirovo otkriće bude razmatrano na najvišem nivou. Uz to, bez posljedica po mene i moj ugled. Ovo je definitivna odluka – odigrat ću na Emirovog džokera. Dvojica najvažnijih ljudi u Institutu koji su, uzgred rečeno, zalutali u nauku, zalijepit će se na priču, pouzdano znam. Ispričat ću im u povjerenju da se tim pitanjem intenzivno bavi John Fox, poznati američki istraživač. To što on ne postoji, nije važno, jer ako naglasim ono poznati, kako bi oni sebi mogli dozvoliti bilo kakvo čuđenje a kamoli priznanje da za njega nikad nisu čuli. Nikako. Zato sam siguran da će, zahvaljujući tom nepostojećem Foxu, Emirova hipoteza dobiti načni tretman. 173 Slovo Gorčina Što se mojih pogleda tiče, sve nedoumice u udžbenika iz Psihologije. Boga mi i izdavače, koji pogledu Emirovih spoznaja za mene su već stvar zadovoljno trljaju ruke. Ali šta se tu može. Napretprošlosti. Već vidim razočarane roditelje prisiljene ka nauke nema bez novih otkrića. da pojačaju budžetsku stavku za kupovinu novog Avlijska vrata Hajdarovića (Š.R.) 174 Slovo Gorčina, 34, 2012. Hasan Ćesić Pod mahanom V jerovatno se njegov otac i majka, dok su bili momkom i djevojkom, nikada ne bi sreli i upoznali niti se „uzeli“ i zasnovali porodicu, da se nije desio taj događaj. Mjesto je smjesteno na prostranoj visoravni sa desetak zaseoka, i po sahat i više hoda udaljenih jedan od drugoga. Nije rijetkost bila da se neko rodi, proživi život i umre na jednom a da ne upozna nekoga drugoga na drugom kraju sela. Razlog tome nisu bile samo velike razdaljine nego možda još više neprekidna zauzetost poslvima na njivi i oko stoke – prvi nisu trpili odlaganje a sa stokom se moralo biti svaki u Boga dan. Oboje su poticali iz porodica sa velikim brojem članova: On – srednji od šesterice braće i četiri sestre, ona – druga od četiri sestre i isto toliko braće; takva su onda bila vremena: radnih ruku nikada nije bilo dovoljno. Ćatići su bili poznati po tome što su se dosta kasno ženili, pa tako i on: u kući ja bilo dovoljno snage i za njivu i za stoku , pa mu se sa ženidbom nije žurilo. Iz rata se vratio sa ranom što ju je zadobio kao austrijski vojnik na Pijavi u Italiji. Rana se zamirila i on ozdravio. Kuća je dobro stajala, ni u čemu se nije oskudijevalo, jeste da je bilo posla dan-noć, ali je bilo što se kaže svega i u dolu i u toru. Braća će, međutim, uskoro shvatiti da za stoku što se brzo množila nemaju dovoljno pašnjaka niti za brojne njihove ruke dovoljno zemlje. Počeli su se širiti kupujući komad po komad pašnjaka i dolinu po dolinu obradive zemlje. Ali napredak Ćatića nije mogao proći bez zavisti i ogovaranja komšija. Kako jednih tako i drugih. No, dok se kod komšija muslimana to sve završavalo na ogovaranju i stnim pakostima, kod komšija pravoslavaca to je išlo puno dublje i opasnije, oni su širili priču kako Ćatići pokupovaše i poklopiše sve: gledaj, koliko ih je Turaka, sjutra kada se svi ožene i osnuju porodice, to će biti čitavno novo selo, od njih se neće moći živjeti, trebali bi to nekako zaustaviti! Možda bi se sve – kao što to i biva najčešće – i završilo samo na traču i ogovaranju, da slučaj nije htio da jedan domaćim u selu ne najavi da prodaje svoje imanje: živio čovjek sam, nije Slovo Gorčina, 34, 2012. imao poroda, primakla se starost pa odlčio da da sve proda. Za kupovinu su bili zainteresirani Ćatići ali i jedna pravoslavna porodica Petrovića sa isto tako mnogo ruku i usta a malo zemlje. Da li je, pored cijene, možda i nešto drugo odlučilo, tek nakon nekog vremena bilo je objelodanjeno da je prodavač primio od Ćatića kaparu, što je značilo da su zemlju kupili braća Ćatići. Petrovići su to doživjeli kao potvrdu svoje priče o ugroženosti od strane Ćatića. A u to vrijeme, poslje raspada Austro-Ugarske i dolasa kraljevine Jugoslavije, rubnim krajevima Istočne Hercegovine krstarile su grupe crnogorskih komita koji su upadali u muslimanska sela, palili stogove žita i sjena, pljačkali kuće i otimali stoku a nerijetko i ubijali muslimanske domačine na njivi, u brdu i na samom kućnom pragu. Cilj je bio da se na taj način muslimanski svijet prisisli da napusti svoju imovinu i seli za Tursku. Beogradski kraljevski režim na to je gledao kroz prste, ne trudeći se da se tom zlu stane u kraj. Nekažnjavani zbog svojih postupaka, oni su se dosta slobodno kretali tako da su dolazili i prolazili i kroz ovaj zabačeni kraj, zimi rijeđe, ljeti češće. Svraćali su samo kod komšija Petrovića čija je kuća bila na osami, okrijepljivali se hranom i pićem, ponekad i prespavali, pa opet išli dalje. Upitani ko im je to bio u gostima, Petrovići su obično odgovarali – rođaci ili prijatelji. Komite nije trebalo dugo nagovarati da odrade još jedna od poslova što su ih tih godina obavljali. Imali su samo jednu poteškoću – kako braću Ćatiće naći sve na jednom mjestu? Jer ako ubiju samo jednoga, one druge preostale teško će biti više stići, biće na oprezu, čuvat će se. Zato je bilo potrebno naći ih sve na jednom mjestu. Prilika se, nakon dužeg praćenja, ukazala kada su Ćatići izašli na kolibe, u planini, daleko od naselja i ljudi. Ubili su ih trojicu. Na oči rođene im majke koja je, začuvši pucnje, izletila iz kolibe i, čupajući kose, molila ih da joj ne diraju djecu na pravdi Boga. Trčala je od jednog do drugog razbojnika i, 175 Slovo Gorčina otimajući sinove u koje su i u mrtve pucali da koji slučajno ne bi ostao živ, preklinjala: Makni se od njega, grdnije rana onomo on dopo, ta vidiš da si ga ubio! Jedini koji se uspio spasiti bio je otac: kao bez duše strčao je u selo i javio šta se dogodilo... Zauvijek će ostati tajna koliko je, pored zavisti zbog imanja, pogibiji braće Ćatić „pomogla“ i mladalačka veza jednog od njih sa jednom od sestara braće Petrovića koja se u tom kraju doživljavala kao sramota koju je trebalo saprati i osvetiti. Ćatići su nakon pogibije braće, došli u takvo stanje da čega je do juče bilo premalo, toga je sada bilo i previše. U kući je najednom zavladala nokoština: nakon što se i jedan od braće nije vratio iz rata iz Galicije, ostao je od muških glava samo on i najmlađi malodobni brat – premalo ruku da se obradi zemlja i sačuva stoka. Stanje je postalo još teže nakon što su se i sestre poudale: stoka se morala prodavati i smicati a zemlja ostajala neobrađena i zapuštena. Morao se – nije bilo druge – ženiti: jedna vrijedna domaćica bi mogla pomoći da se zaustavi propadanje imanja. Ali, kako jedna nedaća nikada ne ide sama nego je prate nove, glas da bi se ženio naišao je na odbijanje i šutnju koju mu je odgonetnula jedna Elezovićka za koju je ranije bio siguran da bi jedva dočekala da je zaprosi a koja mu je sada, kada ju je pitao bi li „pošla“ za njega, odgovorila: - Neću, Boga mi, sve je dobro, fin si momak i iz dobre kuće, ali će i tebe ubiti k´o što su ti ubili braću, pa kuda ću onda ja, ostaću udovica! Za to vrijeme ona se na drugom kraju sela, čekajući onoga pravoga, primicala i svojoj tridesetoj a da se nije udala. Sve godine, stalno u poslu u kući, na njivi, za stokom, nije ni primjetila da joj je njeno vrijeme djevovanja isteklo, te da joj se može dogoditi da ostane usedjelica a to je mrzila više no išta drugo na svijetu. Prenula se i osvijestila kada joj je jednog dana rekla mati: - Misliš li se ti udavati, šćeri!? Strah da se neće udati bio ju je obuzeo u tolikoj mjeri da je odlučila da pođe za prvoga koji joj se javi i zaprosi je, ne gledajući više je li to onaj pravi, onaj koga je zamišljala i o kome je maštala. Iz nestrpljenja i prevleike želje bila je spremna da ga vidi boljeg nego što je on stvarno bio, pripisujući mu ponešto od svojih višegodišnjih snova i 176 maštanja. Tako joj se desilo da kaže „da“ mladiću koji joj se prvi javio nakon onog majčinog – misliš li se ti udavati šćeri, - ništa ga ne pitajući i ne zagledajući ga: bojala se da mu ne nađe nešto što bi je moglo odbiti i pokolebati, a željela je da stvar sa svojom udajom što prije završi. Nije joj nevažno bilo i to što je mladić dolazio iz donjeg kraja, iz – kako se govorilo – humnine gdje je klima blaga i ugodna, gdje rastu i zru limuni i pomorandže i drugo južno voće što je u njen planinski kraj donošeno kao peškeš. Zamišljala je da bi joj život tamo morao biti lakši i ljepši od ovoga njenoga ovdje, ispunjenog neprestanom trkom i radom od zvijezde do zvijezde. Nisu bez razloga na sijelu i u brdu za stokom djevojke pjevale: Kad pogledam niz Dubrave ravne, odmah bi te ostavila mame. Istina pjevalo se u drukčije, s visine malo podrugljivo: Lahko ti je poznati Dubravca, lulu puši a goni magarca. Ona je pjevala prvu pjesmu ... Na kraju doći će, ako Bog da, i djeca koju će roditi i koja će sve nadoknaditi i poravnati. Pokajala se već prve večeri kada su ostali sami: to joj je trebalo biti prvi put, nedotaknuta do tada muškom rukom, grozničavo je iščekivala taj trenutak. Kada su se raspremili i našli skupa u postelji, ona je posramljena malo zakrenula glavu u stranu da ne gleda a sve iščekujući kada će osjetiti njegovu muškost u sebi. Ali, ono što se trebalo desiti te prve noći – nije se desilo. Ništa nije učinila ni rekla, sve misleći u nadajući se da će idući put biti bolje, da će biti kako treba. Sve se, međutim, na isti način ponovilo i drugi put. Treće noći ona je pokupila svoje stvari i prešla da spava u drugu prostoriju ... Vrijeme je provodila tako što se danju satirala od posla da se što više umori i što prije uveče zaspi i tako zaboravi na svoju hudu sudbinu... Kada su prvi put njeni došli da je obiđu, zagnjurila je glavu bratu u krilo i briznula u dug i grčevi plač. - Je li tako? - upitao je brat kada se malo smirila. - Jes'. - odgovorila je. - Spremi se! - rekao je brat i poveo je natrag roditeljskoj kući. Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina (Osamdeset i neku godinu kasnije Husein je sreo čovjeka svojih godina koji mu je rekao: - Možda vam ne bih trebao ovo reći, ali pred kraj naših života valjda zaslužujemo da znamo istinu: vaša majka je bila udavana za moga oca! ostim tuge i žalosti, ništa joj drugo u vezi toga događaja nije padalo na pamet, ponajmanje da bi joj baš taj preživjeli mogao biti onaj njezin pravi, onaj suđeni. Sve do jednoga dana kada su joj ocu Zuki uveče bahnula dvojica starijih ljudi i zametnula razgovor o koječemu a najviše, naravno, o teškom Nakon što se malo pribrao, Husein je odgovo- seljačkom životu, bila velika suša i bezvodica, usjerio: vi podbacili i žedna stoka samo što nije pokrepala. - Ja jedva da išta znam o tome jer se u našoj I sve tako uz kahve koje im je ona pekla, praćena kući koliko se mogu sjetiti ta stvar nikad nije njihovim ljubopitljivim pogledima. Osjećala je da pomenula, a i to što smo čuli bilo je izvan ova dvojica nisu došla ocu samo radi kahve i običkuće i to više kao rekla-kazala nego kao nešto nog razgovora, moralo je tu biti još nešto što ih je provjereno i tačno. Mi, njena djeca smo, evo, sve dovelo. Nakon što je još jedanput nasula kahvu u do sada, do ovog momenta, živjeli u uvjerenju fildžane, prinijela drva i podstakla vatru na ognjida se taj čovjek, sada vidim da je to bio vaš otac, štu oko koga su sjedili domaćin i gosti, izašla je i za koga se udala, kratko bila s njim, pa se vratila stala iza vrata. Razgovor unutra je i dalje trajao, da svojima, nije više ženio, mislili smo da je imao bi u neko doba jedan od gostiju podigao glas: neku mahanu, neki tjelesni nedostatak ili tak - Evo, vala, Zuko, mi došli a ti nas ne pitaš zašto nešto, jer zašto bi inače naša majka otišla od smo došli? nega!? Nato je čovjek pokazao sliku svoga oca i majke. Pokazao je zatim i slike svoja dva brata i dvije sestre. - Tačno koliko i nas – petero! - Husein nije mogao da vjeruje. – Pa, je li vam otac ikada išta o tome pričao?, zapitao je. - Ne, nije. A vama vaša mati? - Nije, nikad. - A zašto, dobrina vas meni donijela i s razlogom i bez razloga? - zapitao je otac dobrodušno. - Ti, Zuko, znaš naše Ćatiće i šta se snjima dogodilo, tuga i žalost da se to opisati ne može. Izgiboše ljudi ni krivi ni dužni na pravdi Boga! Ali, etom hvala Bogu, jedan je uspio pobjeći i ostati živ. Vrijedan i čestit momak a i sam znaš iz kakve je dobre kuće. Rastali su se uz dogovor da se opet sretnu. - Znam, sve znam, sve sam čuo - potvrđivao je Ali se nisu više sreli. otac. Nisu jer ništa drugo nisu imali zajedničko - Pa, eto, on je momak za ženidbu, a mi smo osim ovoga čuda što ga je život priredio njihovim čuli, i nije da smo samo čuli, nego, evo, i vidimo, roditeljima a za čije objašnjenje ništa novo jedan ti imaš ovu lijepu i vrijednu devojku, pa smo drugome nisu imali više reći). mislili... A mladić je - opet će gost - čestit i ne bi O nekoj novoj udaji jedva da se usuđivala razse pokajala sigurno. mišljati, to nije bilo lahko ni onda kada je bila djevojkom na dobrom glasu a kamoli sada kao pušte- Kada je otac rekao: nica, pod mahanom. Niko te nije pitao zašto i kako, - Ako ona hoće, ja joj neću braniti, pitaćemo je glavno je bilo da si puštana, znači da nisi valjala, - onaj drugi što je do tada šutio, naglo je ustao nisi bila ispravna, fali ti nešto. Poglede i sažaljenja i i pošao vratima: ona se brzo sklonila i našla u omalovažavanja osjećala je ne samo izvan nego i u poslu oko drva kojih je stalno trebalo da bi se svojoj vlastitoj kući, među svojima. održala vatra na ognjištu. I, dok je slagala drva sebi u naramak, ovaj joj je prišao s leđa: Šutila je, radila i trpila. - Nemoj ti - govorio joj je - da jadna nijesi, da Događaj sa ubistvom nevine braće Ćatića je ne bi pošla: mladić je čestit, iz dobre familije, daleko odjeknuo, pa je i ona morala za to saznati. Čula je i da se jedan od njih spasio, ostao živ. I, Slovo Gorčina, 34, 2012. 177 Slovo Gorčina dobro imanje, u kući i pred kućom svega i svačega, nećes se pokajati! Nije imala puno vremena za razmišljanje. Znala je da će – čim sada uđe – morati odgovoriti sa da ili ne, pa je – da dobije na vremenu – dugo skupljala i slagala drva, da bi ih – na čuđenje čovjeka koji je stajao pored nje – ispuštala na zemlju, pa ih rasute opet skupljala i slagala sebi u naramak. Ne poznaje ovoga kao što nije ni onoga, istina onoga prvoga je – prije nego što će poći za njega – vidjela bar jedanput, ovoga – ako pođe – neće ni jedanput. A i šta je imala od toga što je i onoga prvoga vidjela kada se s njim sve tako završilo!? Opet ide u nepoznato i neizvjesno, kako su mu braću ubili mogu ubiti i njega, pa šta će, kuda će onda, ostat će udovica! S druge strane ako ne prihvati, ako sada ne pođe, možda joj se više nikada neće pružiti prilika da se uda. U njoj se tada opet budio i hvatao je onaj njezin stari strah da će ostato usedjelica cijeloga života, teret sebi i svima oko sebe. Usedjelica! Ne, samo to ne: bolje udovica, nego nikada ne osjetiti ljubav, nikad ne imati svoga čovjeka, svoj evlad, svoj život – prelomila je u sebi i odlučila: hoću, pa šta bude! A biće dobro, uzdati se u velikoga Boga samilosnoga kome se ona svesrdno moli i svaki dan klanja! Ušla je sa naramkom drva u kuću i, ne čekajući oca da je pita, odmah s praga rekla: Petrovića. Veza je trajala dugo, djevojka je zatrudnila, trudnoću sakrivala, na kraju se krišom porodila i dijete udušila i zakopala u šumi ... U jednom trenutku, dok je trudnoća inovjerne djevojke napredovala a od djevojaka koje su mu prosili redovno stizale odbijenice, osmijelio se i prvo sebi, pa onda majci rekao: Što ja ne bih oženio Cvijetu? Ništa joj ne fali: lijepa, zdrava, vrijedna a još uz to nosi moje dijete!? Mati mu je odgovorila: - A šta bi na to reko naš svijet, moj sinko!? I dodala: - Ti k’o da si zaboravio šta su ti braći uradili!? Udali su je na dalek kraj gdje niti je ko nju poznavao niti ona koga. Na dan njenog odlaska zametnuo se sa sjekirom preko ramena i kao da će sjeći drva otišao u šumu, da bi otuda gledao kako je svatovi odvode. Stajao je pored male, jedva primjetne, humke prekrivene opalim lišćem i kao vuk u sebi zavijao: - O, Bože! Zašto ovo!? Kako ovako!? Sada je, imajući iskustva i držeći da se razumije u te muško-ženske stvari – kada su kasno u noći ostali sami i on joj počeo driješiti dimije a ona opet zakrenula glavu da ne gleda šta joj on radi – pomislio: srami se kao da joj je prvi put. - Hoću, babo! Ali se prevario. Na postelji je ugledao rumeni trag krvi. Kada je uskoro kretala od roditeljske kuće, neko od svatova ko je poznavao dobro i jednu i - Pa, ti, izgleda nijesi... prije mene...? – drugu stranu, primakao joj se i došapnuo: primijetio je. - Nijesam k'o što vidiš - odgovorila je. - Ništa se ne boj, nije ni on bez mahana. - Je si li zato otišla od njega? - priupitao je. - Jesam - odgovorila je opet kratko - bolje da ne - Neka ih ima... odgovorila je glasno a sebi u pričam. njedra tiho promrmljala - i stotinu samo neka mi je zdrav. To je bilo sve što su jedno drugome rekli te Kasnije ona će saznati na šta je svat mislio! On svoje prve bračne noći. On ju je grlio i milovao a je bio taj koji je imao vezu sa jednom od sestara ona plakala – od sreće. 178 Slovo Gorčina, 34, 2012. Almin Kaplan MALE IDEJE VELIKIH LJUDI ad je zazvonio telefon bio sam u polusnu, K tako da sam se javio ne znajući ko me zove. Čekajući odgovor na moje zamršeno molim, pokušavao sam se iskoprcati iz mreže sna i budan primiti k znanju ono što mi je želio saopštiti neko ko se nalazio u tom trenutku s druge strane telefonske linije. Ubrzo sam čuo glas: „Najprije se izvinjajem što sam te možda probudio!?”, na što sam zatečen odgovorio „Ne, uredu je, izvolite.” Odmah nakon prve rečenice prepoznao sam mu glas. Bio je to on, Vođa. Na samu pomisao da me zove u ove kasne sate, naglo sam skočio iz kreveta i u skoku sa sebe zbacio, kao što se zbacuje plašt, san. Nisam znao šta reći, mozak mi je jednostavno bio zablokirao, i to iz dva razloga: 1. Bio sam uzbuđen što me zove lično on i 2. Znao sam da se radi o nečemu velikom, dok me zove u ove sitne sate. Nastavio je jednoličnim tonom: „Mislim da je došlo vrijeme. Sutra ujutro ćemo se sastati kod Crnog u podrumu. Molim te da nikome ne govoriš, jer neće svi doći na sastanak. Odabrao sam samo najpouzdanije”. Zvučao je krajnje ozbiljno, što je u mojem glasu izazvalo blago podrhtavanje: „Čast mi je što ste i mene svrstali u tu grupu. Hvala vam”, nekako sam uspio izustiti. „Nemojte mi se zahvaljivati, vi ste to zaslužili. Vidimo se ujutro, sastanak je zakazan u sedam i trideset”, na što sam mu se ja opet zahvalio i potvrdio da se vidimo na sastanku. Kad sam spustio slušalicu, preplavio me je osjećaj nesvakidašnjeg zadovoljstva. U stomaku sam osjećao onu slatku bol, bio sam sretan do te mjere da se ta ista bol oko jedan i petnaest pretvorila u blagi proliv. Ostatak noći sam proveo budan. Osjećao sam kako se bliži trenutak koji sam već dugo iščekivao, trenutak u kojem će ovaj grad konačno postati ljepše mjesto, a ja ću u svemu tome učestvovati. Jednostavno je tu noć u mojoj sobi mirisala revolucija. Jutro sam dočekao žvaćući vlastitu sreću. Ugasio sam alarm u pet do sedam, kako ne bi probudio majku i kako bih izbjegao davati objašnjenja gdje odlazim tako rano. U sedam i deset sam bio spreman, do Crnog mi je trebalo nekih desetak Slovo Gorčina, 34, 2012. minuta umjerenog hoda. Ulice su bile puste, tako da nisam strahovao od radoznalih očiju slučajnih prolaznika i njihovih mogućih pitanja gdje sam se to zaputio, što bi moglo ugroziti plan s kojim sam se ubrzo trebao upoznati. Sreća koju sam nosio još od protekle noći nije jenjavala, čak suprotno, iz trenutka u trenutak bivala je sve većom, a srce je udaralo sve brže i brže kako sam se približavao mjestu sastanka. Pred kućom me je dočekao Crni, bio je uzbuđen. Nakon što smo se rukovali, snažno me je zagrlio i poželio mi puno sreće u predstojećim vremenima. Tiho mi je rekao (osvrćući se sumnjičavo) kako on misli da je osvanuo dan kada ćemo ući u historiju. Ja sam rekao kako i ja isto mislim, i da svijet od danas neće više biti isti, bar ne za nas, s čim se on složio, zagrlivši me još jednom. U podrumu u staroj funuri je gorila vatra, bilo je više nego ugodno. Na sredini te male prostorije je stajao četvrtasti sto i oko njega uredno raspoređene četiri drvene stolice. Tu mi je srce jednostavno nekoliko puta preskočilo, jer sam shvatio da spadam među trojicu Vođinih najpouzdanijih sljedbenika. Ne mogavši obuzdati sreću opet sam poljubio Crnog i pozdravio ga našim pozdravom. On se samo nasmijao, u potpunosti smo se razumjevali. Na jednom zidu prostorije, razapeta između četiri čivije, stajala je zastava naše organizacije koju je dizajnirao naš Vođa. Na zastavi je ponosno stajao neki stasiti beg, doimao se kao da moli. U desnoj ruci je imao srp, a u lijevoj čekić, što je sve skupa zahtijevalo strahopoštovanje. Vođa se zajedno sa Jusufom pojavio tačno u sedam sati i dvadeset i devet minuta. Na ulasku su nas toplo pozdravili, rukovali smo se, a zatim i izljubili. Nakon što je on zauzeo svoje mjesto, sjeli smo i mi. Iz torbe je izvadio zelenu fasciklu na kojoj je, preko neke druge naljepnice, bila zaljepljena naljepnica sa istim motivom kao i na zastavi. Nakon što ju je otvorio, započeo je: „Vi znate da je za potpuno razumjevanje naše ideje, osim čvrste volje, potrebno i nešto što je stvar čiste genetike. Hoću reći da je za obnašanje određenih funkcija u našoj organizaciji, 179 Slovo Gorčina a tu mislim najprije na čelna mjesta, potrebna ta genetska predispozicija.” Tu nas je sve upitno pogledao, pa ponovo nastavio: „Svi moji sljedbenici imaju čvrstu volju da to budu, što je takođe jedan od uslova, ali vi imate i ovo drugo, imate tu uređenu predispoziciju, stoga i jeste danas ovdje. Pozvao sam vas da zajedno, danas, ovdje, u podrumu, napravimo taj prvi historijski korak. Sve pojedinosti o našim operacijama ću držati u strogoj tajnosti, a od vas očekujem maksimalno raumjevanje i lojalnost. Sada bih zamolio Jusufa da vam se obrati.” Jusuf je već bio spreman i, nakon što mu je Vođa odobrio, počeo je govoriti nešto tišim glasom: „Dragi prijatelji, dragi revolucionari. Ovaj dan sam usnio još prije tri godine, kada mi je u snu šapnuto da će se pojaviti on (pokazao je na Vođu) i da će me povesti na put kojim koračaju samo pravedni. Zato mu se ovom prilikom zahvaljujem što mi je svojim bjelosvjetskim iskustvom proširio vidike. A sada da pređemo na stvar. Kao što znate, od našeg osnivanja, odnosno od dana kada je njegovo svijetlo lice (opet je pokazao na Vođu) obasjalo ove naše zaboravljene krajeve, prošlo je već dosta vremena, pa u skladu s tim naš Vođa je odlučio da poduzmemo neke konkretnije mjere i otpočnemo sa relizacijom naših ideja. Dosadašnja naša djelovanja su se zasnivala na analizi postojećeg stanja, kao i mentaliteta ljudi koje trebamo povesti u neko bolje sutra, a što je bilo neophodno učiniti prije ovog, za mene velikog, historijskog sastanka. Zato ću vas ovdje u ime našeg Vođe, naše organizacije i naših ideja upitati (gledao je u mene i Crnog) jeste li spremni žrtvovati čak i vlastite živote za bolje sutra svih nas?” Bez razmišljanja sam najprije ja odgovorio i klimnuo glavom potvrdno, a zatim i Crni. Crni je pitao Vođu je li potrebno na neki način prisegnuti, na što je on odgovorio da nema potrebe i da nam već dovoljno vjeruje. Nije me bilo strah, iako sam pristao žrtvovati vlastiti život, jer sam znao da se na ovom putu isplati čak i umrijeti. Zatim je Vođa ponovo preuzeo riječ: „Večeras ćete vas dvojica (mislio je na mene i Crnog) otići na benzisku pumpu u naselju Hodovo, sjest ćete u caffe bar koji se nalazi na toj pumpi i čekati. U dvadeset sati i deset minuta će se na vratima pojaviti čovjek kojemu ćete prići i pozdraviti ga našim pozdravom. Daljnje upute ćete dobiti od njega. Na Hodovo treba da se uputite sa tvojim kombijem 180 Crni, jer ćete od čovjeka preuzeti pošiljku. Jeste li razumjeli?” Na to smo ja i Crni u glas dodali kako razumijemo. Nakon satanka smo pili kafu, čavrljali o nevažnim stvarima i oko podne se razišli. Ja sam se dogovorio sa Crnim da krenemo u devetnaest sati, jer bolje da mi čekamo pošiljku nego ona nas. On se složio. Dan sam proveo drincajući, a kako je vrijeme odmicalo, sreća je u mojim grudima rasla. Znao sam da ćemo ja i Crni večeras prevesti nešto što je od velikog značaja za našu revoluciju, ali isto tako sam znao da to nije i ono najveće, već će to biti samo početak. Izbjegavao sam majku kako me ne bi pitala jesam li kanio igdje večeras, jer ne volim joj lagati a radi se o strogo povjerljivim informacijama. Spremio sam se oko šest i trideset i odlučio čekati u svojoj sobi. Sjedio sam pored prozora i pušio. Gledao sam u nebesa. Bilo je vedro i čudesno. Zvijezde su bile razasute tako da je nebo izgledalo kao hartija ispisana nekim meni nepoznatim pismom. Znao sam da ih i on sada gleda i vjerovatno iz njih čita našu sudbinu. Crni se pojavio u pet do sedam i ja sam se uspio izvući a da me majka ne primijeti. Na pumpi smo bili u sedam i dvadeset i pet, sjeli smo i naručili čaj. Nismo mnogo razovarali, bili smo okupirani vlastitim mislima u koje jedan drugom nismo htjeli barkati. Tačno kao što je Vođa rekao, jedan čovjek je ušao u caffe u dvadeset sati i deset minuta. Uprativši ga, obojica smo se digli i krenuli prema njemu. Pozdravili smo ga našim pozdravom, a on je otpozdravio. Bio je to omanji tamnoputi čovjek, čiji su brkovi odavali dušu okorjelog kamiondžije. Rekao je da mu se žuri i da odmah moramo obaviti posao. Ja sam se s njim uputio ka njegovom kamionu, a Crni je otišao po kombi. Otvorio je vrata bijele hladnjače i popeo se u mrak karoserije. Crni je pritjerao kombi kako bi pošiljku preuzeli što brže. Iz mraka svog kamiona nam je dodavao nešto umotano u crne najlon vreće, što smo mi bez pogovora (vrlo pažljivo) primali i slagali u naše vozilo. Pošto to nešto nije moglo stajati uspravno, slagali smo po podu kombija jedan smotak do drugog. Kad je ponestalo prostora, slagali smo novi red i tako sve do četvrtog reda. Nakon što smo završili, kamiondžija je rekao da je to to i poželio nam sreću. Na rastanku sam ga upitao je li ima neko ograničenje brzine Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina iznad koje nije dozvoljeno voziti teret koji je sad bio u našem kombiju, na što me je on samo pogledao i odmahnuo rukom. Zbunjeni smo se zaputili natrag ka Stocu. Kad smo se spuštali niz stranu u Popratima, meni je zazvonio telefon. Bio je to Vođa. Pitao me je li sve uredu, a ja sam mu odgovorio kako smo već blizu Stocu i da je pošiljka u kombiju. Rekao je da je dovezemo do njegove kuće. Na ulazu u njegovu avliju čekali su nas on i Jusuf. Kombi smo na Vođin znak utjerali do samih vrata podruma njegove kuće. Jusuf je otvorio vrata podruma, odakle nas je zapuhnuo miris osoke. Vođa je ušao unutra, a Jusuf je ostao na vratima. Nakon nekoliko minuta se začuo Vođin glas, rekavši nam da možemo početi sa istovarom. Ja sam dodavao Crnom, Crni Jusufu, a Jusuf Vođi kojeg mi nismo mogli vidjeti. Nakon što smo završili sa Slovo Gorčina, 34, 2012. istovarom, Vođa nas je pohvalio i rekao nam da smo sad slobodni i da možemo svojim kućama čekati nove zadatke. Sutrašnji dan sam proveo u nedoumici. Mislio sam da ćemo operaciju dovesti do vrhunca u što skorije vrijeme. Interesovalo me je šta se nalazilo u tim vrećama koje smo prevezli. Bio sam siguran da je i Crni o istom razmišljao, ali se, baš kao i ja, nije usuđivao nazvati i to podijeliti sa mnom. U večernjem dnevniku se pojavio Vođa. Kad sam ga ugledao, srce mi je zaigralo, znao sam da će govoriti o nečemu čega sam i sam dio. Govorio je o akciji koja je taj dan provedena u Stocu, u kojoj su građani Stoca posadili tri stotine sadnica brdskog šipka. Tad mi se u glavi sve razbistrilo: posadili smo šipke na kojima će jednog dana, za svakog od nas, izrasti po jedan šipak. 181 Slovo Gorčina Muhamed Elezović PROLAZNOST Kada sam se prvi put sudario sa zemljom Skočio sam u pretvorio se u planetu Kucnite me sada samo malim prstom Odsjočit ću I nestat će me. VUČIJA AVLIJA Čovjek i pas prolaze Kroz crveno na semaforu Policija mirno posmatra Ali ne reaguje Znaju oni Kojem čoporu pripadaju Neposlučna braća Oni ne raspoznaju Boje u nebeskim sudnicama Svoj mrak dijele Sa zvijerima Dresirani su U specijalnim školama Naučeni Od koga da bježe I kome Da se klanjaju Pas je pobjegao Iz zavežnja Čovjek sa stratišta Iste su sudbine Posljednji azil im je Vučija avlija Svoju pravdu Ispod sinije dijele Bez roka i računa. JEDNA SUZA Noć izdajica Na glavu mi sjela Čekam da se razdani Jutro počešlja crveno sunce Slijepci otvore prozore Plava zavjesa zatreperi 182 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Budim se sa jednim okom otvorenim I jednom suzom Za budućnost. Halid Bulić TELEVIZIONAR Osjećam Sve da znam I promaći mi ne mogu Ni afere ni aferimi Ni poroci ni proroci Ni sve te laži u sjajnoj ambalaži Znam cijene nafte Krvi Mesa Hljeba Sunce s prognoze Mršti li se ili smije Brodolome u trećem svijetu Svježe definicije Demokracije Budim se Bože Svaki dan luđi Liježem noću Sve više Tuđi Slovo Gorčina, 34, 2012. 183 Slovo Gorčina SLATKA SMRT Pinokio je izgorio od ljubavi Doslovno Jer Slutio nije Da kobno će mu biti Ljubovanje Prvo I da vatra lahko bukne Zbog dugotrajnog Trenja drveta O drvo I dok je gorjelo Drveno mu Srce Vrištao je Da mrzi I ženu I Đepeta I prokleta dlijeta Kojim mu je Iščupao Rebro Začudo Nos mu je rastao Kao da bježi od vatre STEĆAK VELIKOG VOĐE Jedna zastava je na meni Ostale su na pola koplja Osim onih koje gore Zašto li sam živio 184 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Faruk Šehić Dan oslobođenja There are heroes in the seaweed There are children in the morning... Leonard Cohen Suzane Šetao pješčanim žalom dugim nekoliko kilometara. Ljušture školjki su rabarušeno označavale granice plime. Većina ih je ličila na glave aliena iz Osmog putnika. Atlantik je zapljuskivao francusku obalu. Vuče na tautologiju koja to nije. Zapljuskivanje je sretno ponavljanje talasa i blagost klime. Prepoznao sam isprani indigo dagnji zabijenih u pijesak poput šljemova kosmičkih liliputanaca. Ljudi su rastrčavali pse pored okeana. Vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima. Tu su se nekad iskrcavali Amerikanci i Englezi u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U zaljevu je 1940. potopljen britanski ratni brod H. M. T. Lancastria s 4.000 mornara i engleskih civila. Zbratimljene zastave vijore na gordim jarbolima. To su rijetke zastave koje mi se ne gade. Poštovanje je jedina riječ koju mogu osjećati. Zamišljam američke ratne brodove u zaljevu u centru Saint-Nazairea. Prijeteću sivu boju čelika koji je odlučio braniti svijet od nacizma. Tu je bio i USS Saratoga, čijem sam se imenu kao dijete divio. Riječna voda razblažuje miris okeana. Puše jak vjetar s pučine, pod mojim nogama hršću oklopi mrtvih školjki. Danas je Dan oslobođenja Francuske od njemačke okupacije. Vijenci su položeni ispred spomenika poginulim vojnicima i hrabrim francuskim civilima. Na otvorenom okeanu klize teretni brodovi. Boja valova je mutna, biblijski metaforična, jer tu rijeka i okean postaju jedno. Pijesak na žalu stvrdnuta mokra kora. Atlantski vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima. Volim bih da me neko zovne imenom. Da vjetar donese moje ime Faroukh, kako ga pišu Arapi i Francuzi. Da konačno nekom pripadnem. Da se vežem za novo mjesto. Pustim mornarsku bradu i lovim sitnu plavu ribu mrežama iz čamca što kašljuca paru i naftu. Sarajevo je daleko od mene. To je teška i mučna ljubav, ovisnost i opsesija koje su skoro tjelesne kao dragi ožiljci iz davnih bitaka. Sad se osjećam kao kilometarski široka Loara što se ispod moje terase ulijeva u Atlantik. Spajam se sa slanom vodom žedan širine okeana Samo me zvuk krckanja školjki pod nogama Vraća u zbilju vjetrovitog Atlantika Slobodan sam da živim vječno Ili da istog ovog momenta umrem bez trunke kajanja Sa dva ljudska života nataložena u sebi Za trenutak mi je to u glavi Zastanem, i onda nastavim koračati pješčanim žalom Kao da se nikad ništa nije desilo Ratovi su privremeno zaboravljeni Zato se predajem ogromnom talasu koji se diže iz srca planete Koji prolazi kroz riblje oči i ljudske eritrocite Koji naveče šumori kroz lišće mekanih biljaka I pretvara me u slavuja, neuglednu pticu, koji pjeva ovu pjesmu O melanholiji nepregledne obale – dječijim dvorcima od pijeska prepuštenim rukama atlantskog vjetra, šnali u kosi pirgave djevojčice O pobjedama i dnevnim porazima Slovo Gorčina, 34, 2012. 185 Slovo Gorčina O nezadrživoj radosti u grudima zbog koje sam spreman goloruk poginuti na juriš za najbezazleniji ideal Ta radost što je u meni izaziva pomisao na djetinje sladak miris tvoje kože Tad bih dvostruko oživio zajedno sa svim mornarima koji će izroniti iz bjelosvjetskih morskih dubina Ja, mornar, koji se nikad nije odlijepio od kopna, biću svoj na svome Predvodnik ugušenih, raskomadanih i ugljenisanih u gorućoj nafti ratnih brodova Mornara koje su ajkule vukle sa sobom u vrtoglavo plavetnilo puno mjehurića zraka I onih sakatih sa dugim bradama od morskih trava, njih je more uzelo pod svoje Kojima je krljušt počela rasti na koži, a ruke se pretvarale u fokina peraja Takve bih morske kentaure vodio na kopno, u konačni proboj prema svjetlosti Čudno je kakvu snagu patnja može dati čovjeku, to poniženi najbolje znaju Proleteri mora, pijanice i razbojnici, mladi američki marinci na putu za Normandiju – povraćajući od straha pred iskrcavanje iz desantnih čamaca U uniformama koje će im postati mrtvački povoji Takve bih volio voditi U bitku nad bitkama, u uskrsnuće na zelenoj travi pod vedrim nebom Bez salvi brodskih topova teških kalibara Bez urlika aviona, i meteža protivavionske vatre Bez sjenki podmornica koje iz aviona liče na duge južne antarktičke kitove Samo bi krhki padobrani maslačaka lebdjeli zrakom Čudno je kako patnja može izobličiti čovjeka, dati mu atomsku snagu i volju da sve preživi Sve te sitne kopnene bitke koje smo preživjeli, izranjavani, obogaljeni, i silovani u muške duše Sve sićušne poraze koji su me ojačali, tu dnevnu dozu kukute koju sam ispijao više nego Krist na križu Čudna je činjenica da ti bol postane sastavni dio tijela Na atlantskoj obali Francuske, na krilu vjetra što me nosio pješčanim žalom Vidio sam svoju buduću ljubav, atletsku ženu crvene kose i zelenkastih očiju Morsku sirenu krunisanu algama Do tada ću voditi nadute mornare, križance ljudi i morskih zvijezda, dobijati zaboravljene izgubljene bitke, preispisivati povijest u korist poniženih i ubijenih Dok ne ugledam morsku površinu odozdo, umoran i pospan, propadajući kroz modrinu kao plankton osvijetljen sunčevim snopom, prepuštajući se raširenih ruku, s dlanovima vječno probodenim harpunima skovanim od ljubavi Dok nas more ponovo ne sastavi. 186 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina Okeanrijeka ili obratno Mogu misliti o Loari šta hoću Da je veća od neba Da predstavlja nebo za sebe, vodeno utočište za arhetipska stvorenja Da se ulijeva u okean, i da se Atlantik ulijeva u nju Prodirući slanom vodom duboko u kontinent Vjetrom bičevano to je Atlasovo more More onog boga koji je bio kažnjen da na svojim leđima nosi zemlju Ili nebeski svod, zavisno od verzije mita Zeus ga je kaznio jer je bio na strani Titana u ratu protiv olimpskih bogova Nije ga bacio u Tartar, bezdan dublji od svega što mašta može smisliti Nego je dobio kaznu da nas nosi na plećima (Ko poznaje odvratnost ljudske prirode, zna da nema veće kazne) Stoji mi pred očima, zelen kad nema vjetra Prljav kad se digne bura Tad ribari zabijaju rukohvate dugačkih štapova u pješčano žalo loveći jegulje Šetači u kapuljačama, oborenih pogleda, bore se protiv vjetra Ova poetska rijeka i poetični okean Veći su od svega što sam ikad vidio Vodene grobnice za ljude i brodove Hiljade civila i vojnika leže na dnu zaljeva u Saint-Nazaireu Cijela jedna podvodna Srebrenica je tu Rahmet joj duši u svim svjetovima Danas na obali vjetar oblikuje pješčane dine Uklanja tragove nevinih stopala Sjenke zmajeva vratolomno jure pijeskom Plime i oseke na žalu ostavljaju desetine hiljada školjki Pokretni mauzolej lomljivih oklopa Mogu misliti o Atlantiku šta hoću Da je veći od čovječanstva i zbira njegovih snova Kad budem daleko od njega Poštovaću ga još više, to je more kažnjenog boga Koji može isprati žalost svijeta Potopiti ratove i nevolje Oživjeti ljudske nade Samo jednim talasom Jednom suzom zauvijek odbačenog boga Tu, na obali Atlasovog mora Pokriću se pijeskom kao raskriljenim novinama Na kapke staviti crne školjke Bez suvišne magije riječi Okean i rijeku spojiti u jedno. Slovo Gorčina, 34, 2012. 187 Slovo Gorčina Orhan Tikveša SUŠA Kamen sivi U krištavo bjelilo prelazi Škrti oblaci Trčkaraju nebom Slab vjetar Zvoni dinarikama drače Sasušeno bilje Hršti pod nesigurnim nogama Zemlja pršti Pod pogledom žednim Suhi miris Doseže do mozga Ništa se ne zeleni Negdje se čuje klokot vode U podsvjesti Krivi se slika I zemlje I neba Sve hoće kao da ispari Oči si mi bile Potpuno zelene Skoro KUĆA I Okresano je drvo Oklesan je kamen Ograđeno ognjište Potaknuta vatru Kremenom 188 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina I Sve postade Zdrobište Vremenom II Kuće postadoše slojevite Čovjek obremeni Zdrobište posta veliko III Kuće preseliše U ravnice Ogromne sU Zdrobište preseli U Čovjeka SMRT Smrt je riječ od četiri slova Ali koja Ta slova su Strah Mrak Raka i Ti Ti strahuješ Od mraka I rake Ti raka si Od straha I mraka Raka puna Mraka i straha I ti K’o svijeća Sagorijevaš U njoj Trudeći se da daš što više svjetla Slovo Gorčina, 34, 2012. 189 Slovo Gorčina Program Petak 14.9. 2012. 19:30 Gradski park Svečano otvaranje: Danis Tanović Recital poezije Maka Dizdara: učenici stolačkih škola 20:30 Radimlja Recital poezije Petra Gudelja (izbor poezije Almin Kaplan) Režija: Tanja Miletić-Oručević Poeziju govore: Robert Pehar i Igor Vidačković Dodjela književne nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku Subota, 15.9. 2012. 10:00 Šarića kuća Otvaranje izložbe slika Društva umjetnika Mostara Prigodna riječ: prof.dr. Mirsad Begović 11:30 Šarića kuća Okrugli sto o stećcima 18:00 Makova hiža (u saradnji sa Fondacijom Mak Dizdar) Koktel druženje 18:30 Izložba o stećcima 19:30 Recital natpisa na stećcima Natpise govori Nedžad Maksumić 20:30 Bašča Gradske kafane Monodrama Međuigre od 0 – 24 Zijah Sokolović Nedelja 16.9.2012. 10:30 Locco bar Poetsko jutro s Gorčinovim pjesnikom Promocija zbirke pjesama Pozdrav iz Sunčanog Hemoroida Mite Travara (prošlogodišnji dobitnik nagrade Mak Dizdar) O poeziji Mite Travara govore: književnik Stevan Tontić i prof.dr. Alija Pirić 190 Slovo Gorčina, 34, 2012. Slovo Gorčina 12:00 Šarića kuća Promocija knjige Kameni spavač Maka Dizdar i ruska književna avangarda mr. Adijate Ibrišimović O knjizi govore: prof.dr. Nazif Kusturica i doc.dr. Sanjin Kodrić 18:00 Šarića kuća Promocija knjige Književna prošlost i poetika kulture doc.dr. Sanjina Kodrića O knjizi govore: prof.dr. Alija Pirić, doc.dr. Dijana Hadžizukić i prof. Orhan Tikveša 20:00 Bašča Gradske kafane Monodrama Ćorkan, Haris Burina FEDERALNO MINISTARSTVO KULTURE I SPORTA Slovo Gorčina, 34, 2012. 191
Similar documents
Slovo Gorcina 2014.indd
unutardijegetičkog naratora, onoga u kojeg imamo
puno povjerenje i kojem se bezuslovno može vjerovati, bez obzira što je riječ o izrazitoj subjektivnosti
i njegovoj poetsko-lirskoj sklonosti. Na ta...
