Pregled 3-4 2004

Transcription

Pregled 3-4 2004

PREGLED
^ASOPIS ZA DRU[TVENA PITANJA
iz sadr`aja
Abdulah Šarčević: Evropa između beskonačnog napretka i
slobode u razdoblju globalizacije
.
Ljubomir Berberović: O prirodi globalizacije
Nijaz Ibrulj: Stoljeće rearanžiranja: Nanoznanost i globalno društvo
Enes Duraković: Novele i putopisi Alije Isakovića
Sanjin Kodrić: New Historicizm and/or Poetics of Culture Self-Fashioning:
Inter- i intrateorijski zapleti i raspleti novog historicizma i/ili poetike kulture
Vedad Spahić: Bašagićeva recepcija divanskog pjesništva Bošnjaka
Vladimir Premec: Sjećanje na filozofiranje u Sarajevu
Fatima Lačević: Portret kozmeticiranog poraza mišljenja
Nevad Kahteran: Komparativna razmatranja kao nova paradigma:
Ideja interkulturalne ili multikulturalne filozofije
Meho Bašić: Etika i korupcija u javnom sektoru Bosne i Hercegovine
Jasmina Osmanković: Regionalizacija i regionalni razvoj
Bosne i Hercegovine u postratnom periodu
Džemal Najetović: Geopolitičke, demografske, privredne i geostrategijske
karakteristike Sarajevsko-zeničke regije
Sarajevo, juli-decembar 2004. godine
BROJ
3-4
PREGLED
časopis za društvena pitanja
Broj
3-4
Godina
2004.
Sarajevo, juli - decembar 2004.
PREGLED
Časopis za društvena pitanja
Izdavač:
Univerzitet u Sarajevu
Obala Kulina bana 7/II
Redakcija časopisa:
Salih Fočo
Dragoljub Stojanov
Jasna Bakšić-Muftić
Enes Duraković
Milanka Miković
Dubravko Lovrenović
Mirko Pejanović
Glavni i odgovorni urednik:
Salih Fočo
Sekretar redakcije:
Fuada Muslić
Lektor:
Zinaida Lakić
DTP:
Jež, Sarajevo
Štampa:
Jež, Sarajevo
Tiraž:
400 primjeraka
100 kom. u elektronskoj formi
Izlazi tromjesečno
Ovaj broj časopisa «Pregled» štampan je uz finansijsku pomoć Fondacije za izdavaštvo /
Fondacije za nakladništvo
Na osnovu mišljenja Federalnog Ministarstva obrazovanja i nauke broj
04-15-1191/03 od 10.04.2003. godine da je časopis Pregled proizvod iz člana 18.
tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga na čiji se promet ne plaća porez na
promet proizvoda
UDK 316.32 (4)
Abdulah Šarčević
Evropa između beskonačnog napretka i slobode u
razdoblju globalizacije
I Protivrječnosti u procesu globalizacije
Mi se, u prvom redu, pozivamo na dvostruki karakter globalizacije:
pozitivni i negativni. U prvom slučaju riječ je o globalizaciji ne samo u privredi već i u politici, znanostima, u edukaciji i kulturi; također u organiziranom kriminalu i ugrožavanju okoline, koje je nedavno izazvalo katastrofalne
poplave u nekim evropskim zemljama, u Njemačkoj, Austriji, Češkoj Republici, u Rusiji itd. Ona ima i neke nove aspekte. U drugom slučaju je riječ o
negativnim trendovima i posljedicama, o tome da globalizacija prerasta u
prinudu, u ideologiju. Za početak, globalizacija je višeznačna. Seže od ekonomije do znanosti, tehnike, medicine, sve do kulture, velikih migracija i
ugrožavanja i zaštite ljudske okoline, koja na specifičan način uvodi također
pojam globalno zajedničkog dobra.
Možemo da priznamo da pitanja ne zastaju na granicama pravnog i
državnog poretka u Evropi i, dakako, svijetu. Ideja je da to zajedničko dobro
nalazi politički izraz u univerzalnom pravnom i državnom poretku, u jednoj
novoj samoorganizaciji društva u smislu globalne demokracije ili - u Kantovom smislu - svjetske republike. Oni najbolji znalci ne osporavaju pravo globalne razine trgovine i evolucije. Ali smatraju - recimo ugledni teoretičar Otfried Höffe, profesor filozofije i voditelj istraživačkog centra za političku filozofiju u Tübingenu, kojemu dugujem nove spoznaje o demokraciji u razdoblju globalizacije1- da ta prava nisu ekskluzivna; i da globalizacija ne bi
trebalo da je u sjeni političke regresije, internacionalnog terorizma, mistike
1
Otfried Höffe, Demokratie im Zeitalter der Globalizirung. Verlag C.H. Beck. Prvo izdanje
1999., drugo, prerađeno i aktualizirano 2002., München.
3
sile i nasilja.2 Ponešto od ovoga je bila predrasuda ili krah optimističkih očekivanja.
Ustvari, to je izraz straha da se globalizacija ne plati odviše visokom
cijenom: da se sve utjera u istu uniformu, da se počne razgrađivati demokracija, kvalificirana demokracija, to jest realiziranje ideje o kolektivnom subjektu, o subjektu univerzalne odgovornosti u svakoj formi djelovanja.
Vjerovatno pretpostavljate da su jedina alternativa političkoj i socijalno-psihološkoj regresiji, koja bi pripadala procesu globalizacije, zapravo institucije demokratske odgovornosti, okviri kritičke samoorganizacije i odgovornosti društva. Možda je bolje reći da se ona vezuje za principe pravednosti u jednom dubljem smislu. Stoga je, čini se, sposobna za odgovornost: za
sadanje i buduće generacije, čak i za prošlost, ako se uopće može govoriti o
odgovornosti za prošlost. Sasvim je prirodno da se kaže da ona zbiljski razumije odgovornost, moralno/pravnu, političku odgovornost.
Bilo je pak potrebno da ustanovimo kako je globalizacija poliformna;
u pozitivnom i negativnom smislu. U negativnom smislu: globalizacija ima
ambivalentnih vidova; višestruke nelagode, socijalne, političke, psihološke.
Danas možemo govoriti o nelagodi u procesu globalizacije. Ona se pojavljuje u formi globalnog etatizma ili globalne administracije, u formi telematike,
u ideologiji koja se nadaje u vjeri da je sve podešeno državi, da se svi problemi mogu riješiti državnim intervencijama "odozgo", a ekonomija slobodnim nadmetanjem "odozdo". Osim toga, globalizacija skriva hegemonijalne
ili imperijalističke tendencije, političke i druge aspiracije, posebno za očuvanjem privilegija u pristupu prirodnim resursima.
Također želim da kažem da društvena zbilja seže daleko iznad pojedinačnih država i demokracija; napose u privredi, znanosti, tehnici, medicini, u
kulturi, u teškoj i nezaustavljivoj imigraciji. Još nije jasan ishod borbe protiv
terorizma i organiziranog kriminala, protiv pustošenja okoline i katastrofalne
promjene klime. Široko polje djelovanja koje otvara globalna kultura, demokratski poredak svijeta, ne ukida nacionalne države; ali seže ponad njihovih
granica, ponad klasičnog pojma suvereniteta naroda, ideologije narodnosnog. Potreba za djelovanjem je legitimna ideja, ona je u osnovi principa
pravednosti svjetskog poretka; ona dobija novi izraz: postaje globalna.
2
Što znači fascinacija silom i moćima? Je li moguća kritika mistike sile/vlasti, nasilja? Riječ
je o furijama zla, o ideji destrukcije u vezi s modernom tehnikom i tehnologijom, koja je
izvan kontrole, koja poništava znanu nam diferenciju između physis i nomos, svaku ljudsku
mjeru. Jacques Derrida to također iskazuje: "da moderno pravo uskraćuje pojedinačnom
subjektu pravo na silu". J. Derrida, Gesetzeskraft. Der "mystische Grund der Autorität".
Frankfurt: Suhrkamp 1991.
Vidjeti esej: Klaus Laermann, Zur Kritik der Gewaltmystick, u: Merkur. Deutsche Zeitschrift
für evropäische Denken. Heft 8/56. Jahrgang august 2002. Klett-Cotta Stuttgart, S. 663-675.
4
Ovo se dešava već dugo. Ustanovljava se bliskost ideje o globalnom
zajedničkom dobru, o dobru Zemlje i svih bića na njoj; o uklanjanju siromaštva, bolesti, teških klimatskih katastrofa kao što su poplave u više država u
Evropi. Potrebna je globalna politika, zemaljski, planetarni pravni poredak,
svjetska demokracija ili svjetska republika, koja nam se pojavljuje kao nešto
krajnje tuđe zbilji, kao nova utopija koja je samo novi tip fantaziranja. Tako
o njoj misle i govore skeptičari, takozvani "realisti". Sve se manje pak osporava pravo na tu utopiju, koja se "uspostavlja kao globalna demokracija, kao
svjetska republika" (O. Höffe, 2002).
II Globalna politika: nade i opasnosti
Jasno je da globalna politika i globalna kultura, demokratski svjetski
poredak, redefinira i rekonstruira ideju nacionalne države; odgovornost kolektivnih aktera seže povrh granica pojedinih država: kako u Evropi tako i u
Sjedinjenim Američkim Državama, u Latinskoj Americi, u Aziji itd. Ona nadilazi i granice grupa država, naprimjer Evropske unije. Postoji i panična
reakcija na ovaj proces globalizacije. Suočeni smo s izazovima naše epohe,
epohe globaliziranja i moderniziranja, ali i s pojavom samoodgovornog
društva koje nije država. Rješenje globalnih problema, ratova, siromaštva,
zaostalosti, pustošenja Zemlje, promjene klime, eksploatacije i nove kolonizacije - nije moguće samo moćima tržišta, kao što vjeruje neoliberalizam, niti pak "kontingentnom evolucijom” (teorija sistema) ili pak njihovim spajanjem (O. Höffe).
Demokratske postavke - u okviru "kvalificirane demokracije" (Höffeov izraz) - situiraju se u ovaj odviše kompleksni poredak, koji bi trebalo da
slijedi zajedničku paradigmu. Ideju kompleksnih i kompliciranih organizacija je definirao O. Höffe. Riječ je o mrežama odnosa, a one se razumiju kao
jedinstva bez hijerarhijskog vrha, kao jedinstva koja su ravnopravna ovog
svijeta jednog-s-drugim, u veoma kompleksnoj uzajamnosti. O tom sistemu
bez centra govorili su Deleuze i Guattari.3 Do tog uvida dolaze matematičari
i istraživači u prirodnim znanostima, koji počinju da misle na dinamične sisteme, na takozvanu teoriju kaosa.
Upravo se proces globalizacije povezuje s principom pravednosti, koji se kod O. Höffea nastavlja, dalje razvija u obuhvatnu teoriju države, i to
djelomice svojevrsnim dopunama solidarnosti i proto-pravednosti, djelomice
dodatnim principima supsidijarnosti i federalizma, djelomice pitanjem o
3
Deleuze, G./Guattari, F., 1977: Rhizon, Berlin; Anti-Ödipus, Frankfurt (6. aufl, 1992).
5
oduzimanju vlasti države.4 U Evropi je odavno došao do izražaja pojam kvalificirane demokracije. Nije to samo ona pravna sloboda da su svi građani jednaki pred zakonom; ili da su potčinjeni pravnom sistemu; oni su i nadređeni: stvaraju ga, posredno ili direktno. Ovaj načelni prioritet instancije koja
donosi zakone predstavlja pravno/moralni nalog da načelo pravednosti manje-više prožme samu zbilju. To bi značilo također da u svakodnevnoj politici odlučuje moć; koja je sposobnost da se drugi interesi dovedu na scenu, da
se izigraju. Ili je sposobnost da se posredno ili neposredno gospodari medijima, bilo to politički, intelektualno ili emocionalno (O. Höffe).
Tačnije rečeno, može biti u službi "partikularnih interpretacija pravednosti, a često zastupa naprosto partikularne interese". Ako hoćemo da razumijemo smisao za pravednost i toleranciju, za demokratiziranje državnog
svijeta, globalitet i globalizam, za ono što ugrožava ljudska prava, globalnu
javnost - onda moramo uzeti krunskog svjedoka, O. Höffea, koji je kritički
analizirao globaliziranje u svim njegovim sudbinskim aspektima. I onim negativnim.
Nastojat ću da pokažem ono što je bitno. Prije svega, globalitet i globaliziranje su forme života moderne; i moderniziranja. Ono mijenja pojam
zajednice i društva. Živimo u području države, državnog obrazovanja, kulturne i privredne politike, koje omogućavaju forme jedinstva države, slobodne saveze, a sve se drugo prepušta individuumima. Ipak, u suvremenom visoko/tehniziranom društvu, u Evropi ili u SAD-u, u Japanu, velike korporacije ispunjavaju sve bitne zadaće. U drugom planu su mogućnosti onih korporacija u kojima individuum nije naprosto prepušten - po tendenciji - nadmoćnim socijalnim jedinstvima, državi. Ali se i tu manifestira i u isto doba
premošćava jaz između realne i idealne države. Tek odavde postaje moguće
adekvatno interpretirati i onaj posljednji momenat, vrstu susjedskog ophođenja, one nama znane skrovitosti i prisnosti, zajednice ili zajedničkog života;
taj momenat nije samo sadržan u specifičnoj kršćanskoj misli, u onom sretnom moralu ljubavi prema bližnjem, koji se javlja u sekulariziranoj formi
supatnje i ljubavi prema čovjeku. To znači da se ovdje bavimo najprije - u
sklopu globalizacije - i deficitom zbiljnosti; on svoj izraz nalazi u nepravednosti i moralu koji je u središtu kulture i koji je bitan i za pred-državna
društva. On je u temelju legitimiranja države.
Evropska unija polaže pravo na vrstu kolektivne kooperacije, koja na
nov način posreduje ideju komunitarizma; ovaj na dvostruk način biva opasan: davanjem prevelike vrijednosti zajednicama, kojima se suprotstavlja misao o supsidijarnosti, komplementarnosti; on respektira nadređeni pravni i
državni poredak, pravo koje preko razvijenih institucija, formiranih životnih
formi i stilova, odobrava ili omogućuje nastavljanje socijalne hijerarhije pre4
O. Höffe, Ibid., S. 10.
6
ko pojedinačnih država sve do globalnih socijalnih unija, obuhvatnih, velikih
regionalnih, kakva je, naprimjer, Evropska unija. U ovom kontekstu očito je
da komunitarizam, s druge strane, ne pristaje na ono nama dobro znano hipostaziranje socijalnog. I načelno prednost daje odlučnoj mjeri u samom individuumu.
Time se vraćamo poznatim idejama o razlikovanju zajednice i društva.5
Komunitarizam dovodi do izraza prvenstvo socijalnoj formi "zajednice"; s najvišom tačkom i sklopom personalnih odnosa i onim osjećanjem Mi, koji su iznad "društva", onih impersonalnih formi komunikacije koje su
vezane za djelatnost i neki cilj. F. Tönniesov nazor, međutim, uspostavlja socijalno/teorijsku i socijalno/praktičku komplementarnost između obiju socijalnih formi, komplementarnost u funkcionalnoj različitosti.
Alles vertraute, heimliche, ausschliessliche Zusammenleben... wird
als Leben in Gemeinschaft verstanden. Gesellschaft ist die Öffentlichkeit, ist
die Welt. In Gemeinschaft mit den Seinen befindet man sich von der Geburt
an, mit allem Wohl und Wehe daran gebunden. Man geht in die Gesellschaft
wie in die Fremde. Gemeinschaft der Sprache, der Sitte, des Glaubens, aber
Gesellschaft des Erwerbs, der Reise, der Wissenschaften. - Sve prisno, prijatno, isključivo zajednički život... razumijemo kao život u zajednici. Društvo
jest javnost, jest svijet. U zajednici sa Svojim nalazimo se od rođenja, vezani
smo uz sav naš udes. Zajednica jezika, običaja, vjere, ali društvo zarade, putovanja, znanosti.
Mi s O. Höffeom želimo reći da u ovom pojmovnom kontekstu zajednice nemaju samo/cilj; one se posvećuju svojim pripadnicima, njihovoj samostalnosti i samopomoći. Misli ili ideji o supsidijarnosti je potpuno tuđa
ideja nekih komunitarista, antiuniverzalistička, moglo bi se reći, čak i antiprosvjetiteljska.6 Komunitaristi su skloni da idealiziraju pojam zajednice, i u
Evropi, da ga prenesu na zajednicu čovječanstva, svih pravno sposobnih
ljudskih subjekata. To da na Zapadu nedostaje to dublje osjećanje zajednice
samo pojačava ideju o republikanskom svjetskom poretku ili svjetskoj
državi; započinju nova istraživanja ("New Economic History") koja se odnose na jačanje i propadanje država. Globaliziranje - sada samo u singularu znači da se posvuda institucionalizira građanska ideja napretka, ideja nadmetanja koja je svojevrsni sinonim za silne inovacije i rast standarda, ekonomije.
5
F. Tönnies, Gemeinschaft und Gesellschaft: Grundbegriffe der reinen Soziologie (1887),
sada: Neudruck der 8. Auflage von 1935: Darmstadt (3) 1991, S. 3 i dalje.
6
A. MacIntyre, After virtue: a study in moral theory, London: Druckworth 1981 (1) ; prijevod
na njemački: Der Verlust der Tugend: zur moralischen Krise der Gegenwart, Frankfurt/M,
1997 (2).
7
Globalnu zajednicu kooperacije ne pokrivaju samo privreda i financije; globaliziraju se znanosti, filozofija, a ne samo prirodne znanosti, napose
fizika, medicina i tehnika. Ne smijemo previdjeti da se globaliziraju i duhovne odnosno kulturne znanosti, u Evropi, SAD-u ili Aziji. Globalizira se sistem informacija, telematika, velika područja obrazovanja. Dakle, sve što bi
trebalo biti barijera uspavljivanju snaga kreativnosti suvremenog čovječanstva. I tu postoji nadmetanje: u znanosti i tehnici, u umjetnosti i kulturi. Taj
tok je veoma izražen u socijalnoj i političkoj kulturi.
Misao o jednoznačnosti globalnog i globaliziranja u sebi je višeznačna; ona je u jednom smislu i protivrječna. S jedne strane, u jednoj obuhvatnijoj dijagnozi globaliziranje je dvodimenzionalno: već od liberalne demokracije, po svim uvidima, počinje proces globaliziranja; još metafizika novovjekovlja, od Descartesa, su/određuje "planetu na kojoj živimo". Prvi put, a
da to nismo na pravi način ni opazili, Zemlja postaje superobjekt, prvi put u
povijesti ljudskog predstavljanja.7 Drugim riječima, nikada prije stanovnici
Zemlje nisu bili u prilici, zapravo u sudbonosnoj zajednici u užem smislu, da
steknu ispravan pojam o sebi samima, o vlastitoj planeti. Cjelina svijeta se
poima kao ekstenzija jednog u sebi centriranog prostora života.
Vjerovanje ljudi tradicije, ljudi koji su opažali i razumijevali u tradiciji, u načelu je prošlo, da se izrazimo Hegelovim jezikom; u smislu kako je on
govorio o "kraju umjetnosti". Sada konstruiramo svijet kao kružni svijet, koji
se kreće oko vlastitog središta. Opet je riječ o Sloterdijkovom "kopernikanskom obratu". Sva ljudska snatrenja, snovi, proširenje slike svijeta, jest dakle
kozmo/poetička djelatnost, koja se nikada nije izgubila iz vidokruga; zapravo, u njoj su narodi Zemlje živjeli sve do početaka novovjekovlja. Ukratko,
svaka slika prostora, koji je konstrukcija, prostora cjeline, koja se na takav
način konstruira, kao u biti višeznačno komunikaciona, pokazuje se kao radikalno nedostatna, već od izbijanja novovjekovlja.
Evropljani su prvi stvorili heterodoksni pojam globaliziranja, o kojem
će biti riječi. No, Evropljani su bili prvi i za dugo vremena - oni koji su uspjeli prodrijeti upovrh antropocentričnih slika svijeta, onih slika svijeta koje
nas čine najviše ovisnim o bezdanu i prokletstvu prostora. O njima kompetentno i esejistički raspravlja Carl Sagan. Evropljani su stekli iskustva oceanske plovidbe i povezali ih s djelatnostima u smislu konstrukcije svijeta. Oni
uspijevaju da protegnu životni svijet sve do horizonta; i povrh ovoga do naj7
Die Erde wächst erst in den letzten fünf Jahrhunderten zur vollen, umrundbaren Erde und zu
einer klar definierten astronomischen Einheit heran. Ironischer Weise geschieht das im
Zeichen des Wassers, der offenen Ozeane - weswegen aus dem Planeten eine "sogennante
Erde" wird, ein Himmelskörper, der seinen Namen nicht mehr ganz zu Recht trägt.
Peter Sloterdijk/Hans-Jürgen Heinrichs
Die Sonne und der Tod/Dialogische Untersuchungen, Suhrkamp verlag, Frankfurt a. M, erste
Auflage 2001, S. 196.
8
većeg kraja, koji je ljudima kao finis terrae, kao "definirajuća perspektiva
zemaljskog konteksta".8 Evropljani su, prema ovim uvidima, prvi stvorili astro-matematičke i nautičke uvide; i tako su raskinuli svaku antropocentričnu
sliku svijeta: tako je pomjerena iz središta starih projekata slika svijeta.
III
Globalizacija u filozofskom smislu nije samo izrastanje Zemlje do Zemlje, ili započinjanje jednog procesa procesa, novog ciklusa, veoma uznemirujućeg i dramatičnog, proizvodnje slika svijeta, s egzodusom ka oceanskom
beskraju, a potom k zračnim i kozmičkim putovanjima. Filozofi i sociolozi o
tom procesu mnogo raspravljaju: o tome da je globaliziranje, prije svega, zajedničko djelo znanosti, astronoma i matematičara, trgovaca, pomoraca i obilja sumračnih figura.
Bez obzira na to ko je u pravu, protagonisti globaliziranja ili njegovi
protivnici, ne bi nas bilo teško uvjeriti da je globaliziranje višestruko kompleksan poredak svijeta, svagda otvoren, u pozitivnom i negativnom smislu.
To se pokazuje u smislu principijelnih argumenata: autonomno pravo područja zbilje i života kao što su: gospodarstvo, znanost, tehnika i medicina, različita polja kulture, uključujući jezik9, literaturu, umjetnost, muziku i arhitekturu.
U filozofskom smislu, poznati su uvidi, aktuelno globaliziranje je
"konzekvencija iz kretanja spekulativnog kapitala, koji okružuje Zemlju, formiran vijestima, brzinom svjetla". Što to znači? Globaliziranje ovog tipa je
sinonimno s načinom potiranja prostora; moglo bi se reći da taj pojam nosi
u sebi opasne konotacije. Ali, nikakva retorika neoliberalizma koja ovaj proces uzdiže u veliku šansu čovječanstva nije u stanju prikriti opasne konzekvencije. Nije samo Science-Fiction-film onaj koji je u stanju da realistički
predstavi budućnost. U svojem novom filmu Steven Spielberg fascinantno
predstavlja naše buduće svakodnevlje.10 Ono što nas očekuje i nije veliko
iznenađenje: nadzor nad čovjekom, totalna kontrola pomoću modernih kamera, gubitak privatne sfere; u opasnim zonama rade roboti-špijuni, koji se
kreću brzinom svjetlosti. Ljudska ponašanja se predviđaju na osnovi kom8
P. Sloterdijk / Hans-Jürgen, Ibid., S. 196.
Peter Sloterdijk etc., S. 198.
10
Studija "Minority Report". Nastanjeni u Washingtonu 2054. godine predstavljaju vizije
svijeta u kojem je mnogošto bilo moguće: naprimjer da se preduprijede zločini, dakle prije no
što se oni stvarno dogode; kompjuter upravlja prometnim vozilima i kolima, koja se mogu
kretati i vertikalno. Kola se ne kreću pomoću benzina nego pomoću tehnike magnetnim
putanjama.
9
9
pjuterskih simulacija Ali, vjerovanje da globaliziranje pojačava siromaštvo u
nerazvijenim zemljama mora imati u vidu da se i porast dohotka u Indiji i
Kini, najnapučenijim državama u svijetu, kompenzira padom na afričkom
kontinentu. Indijac Surjit S. Bhalla, internacionalno priznati ekonomist, u
svojoj studiji dokazuje da globaliziranje ne znači rast siromaštva u svijetu.
Ono znači ublažavanje siromaštva. Siromaštvo je od 44% cijelog stanovništva (1980) palo u prosjeku za 13%. Porast je očit u siromašnim zemljama (za
3,1%), a u industrijskim zemljama je nešto blaži (1,6%). Ono što je značajno
jest zaključak da razvijene zemlje profitiraju neproporcionalno od globaliziranja; 10% rasta dohotka u zemljama Trećeg svijeta znači pad granice siromaštva za 5%. Ukratko, ovaj internacionalno priznati ekonomist ustanovljuje: "Nepravda u svijetu opada putem globaliziranja."
Iz ovih, a i mnogih drugih razloga, moramo imati u vidu da je globaliziranje izuzetno kompleksno događanje; posebno se to odnosi na demokraciju kao formu organizacije i kao formu interkulturalnog važenja. Otfried
Höffe - kao J. Habermas - trudio se da kritički analizira proces demokracije
u doba globaliziranja. U svojem više političko-filozofskom krajoliku, on pokušava osvijetliti sve bitne aspekte demokracije. Prvo, ona nije vezana za
vrijednosti ili životne uvjete evropskog novovjekovlja.11 Njezino porijeklo
nalazimo i u staroj Grčkoj, u grčkih filozofa, u Platona i Aristotela prije svega. Tamo je bio poznat pojam isegoria: pravo svakog građanina da sudjeluje
u političkoj javnosti. Smisaono je govoriti o punoljetnosti ili sposobnosti naroda da organizira demokraciju. Za nju kazuje argument normativnog moderniziranja; jer stanje punoljetnosti za demokraciju nalazimo u općeljudskom umu svih ljudi, to što je zajedničko svim kulturama i tradicijama. I povrh toga je stanje, pozitivno stanje, jedna šansa da zajednica koja postaje
svjesna šanse u jednom smislu participira u biti svjetske povijesti; i ona je
nadmoćnija od drugih zajednica. Ali također dosljedno ustanovljuje jedno
obuhvatno razumijevanje demokracije u doba globaliziranja. Iz toga se izvodi:
Nije teško osnažiti ideju da je demokracija kulturno-specifična forma
vladavine. To dokazuje socijalna povijest. Ona čak nije ni isključivo evropsko naslijeđe. O. Höffe koristi komplicirani skup povijesnih događanja. Prema Jacobsenu, i pretpovijesna Mezopotamija poznaje "primitivnu demokraciju", i to u smislu privilegiranih prava seniora/senatora, a osnovni je suverenitet u saboru svih ljudi.
Veoma iznijansirano poznavanje političke filozofije, demokracije u
doba globaliziranja, kod Otfrieda Höffea, globaliziranja koje je ostavilo iza
sebe rano i "srednje" novovjekovlje, razdoblje otkrića, kolonijalizma i epohu
prosvjetiteljstva - uvodi nas u nepreglednu kompleksnost ovog procesa, u
11
Ibid., S. 110.
10
pozitivnom i negativnom smislu. U ovom smislu se spominje i pojam "kvalificirane demokracije". Ako povežemo etabliranu vladavinu demokracije s
demokracijom kojom se legitimira vladavina, zaključit ćemo da su ispunjeni
politički ideali prosvjetiteljstva: građani su slobodni u okviru općih vrijednosti. Nasilje se ukida. Vlada punoljetno građanstvo. Građanstvo je više no
"izvršni organ univerzalnih principa pravednosti". Ono treba i iskazuje pravo
na diferenciju.
Globaliziranje nije samo signum naše epohe. I osporavanje globalizma, posredno, ustanovljuje kontrapunkt tom procesu: pojavljuju se regionalni sustavi, normativna pravna osnova, kulturne posebnosti koje imaju također svoje pravo, povijest i tradicija, različite naklonosti i akcentuiranja,
posebne konvencije. Kontrapunkt je samosvijest izvjesnih regija, ovdje
Evropske unije, obrazovanje regionalnih institucija i kooperacijskih zajednica, tijela. Fragmentira se poneki mega-grad u posebne etničke i kulturne grupe, a u novim demokracijama jača, nažalost, nacionalni osjećaj. Demokratski
diskurs traži više no što predstavlja rekonstrukcija univerzalnih, svagda bitnih ljudskih prava, prava slobode. Kada se upusti u povijesnu konkreciju i
političko odlučivanje, tada se opaža pravo na diferenciju, pravi princip pravednosti, "pravo zajednice na diferenciju".12 Već po sebi postoji mnoštvo jezika, tradicija, običaja, religija.
No, prvi uvid nam kazuje da je dobro postavljena pravna i etička norma u suočavanju sa socijalno-povijesnim životom, povijesnom konkrecijom,
u kojoj kulturalne posebnosti demonstriraju svoje pravo na svagda specifičan
način, a ne na prinudno uniforman način. U ovom smislu - kaže se - nijedno
konkretno pravo nije moguće isključivo filozofski utemeljiti; jer - paradoksalno - i kod jednakih principa mogu se pojaviti drugačiji tonovi, upravo različita osjenčenja; i "različito pravo u kulturama".13 U jednom misaonom eksperimentu se spoznaje da idealni zakonodavac, idealni Solon, nije u stanju
ukinuti ili naprosto potrti razlike. U pamćenju su nam i kod nas pravo na diferencije, na dostojanstvo svake kulture, povijesti ili tradicije. Taj idealni Solon, zahvaljujući svojem sve/znanju, on ih zna i "zahvaljujući sve/pravednosti on im hoće u izvjesnom smislu pravedno suditi".
Čini se da iza toga stoje dobri razlozi: "Das Ergebnis sieht nur auf
den ersten Blick paradox aus: dass sich die interkulturell begründ-baren Gerechtigkeitsprinzipien einer kulturellen Offenheit und die universalen Prinzipien einer partikularen Gestalt erfreuen. Hier, bei einem kulturoffenen Universalismus, wissenstheoretisch einer‚ Allgemeinheit in Bescheidenheit", finden beide, sowohl der ideale Solon als auch das ideale Parlament, ihre
12
"Daraus ergibt sich ein eigenes, achtes Gerechtigkeitsprinzip: das Recht der Gemeinwesen
auf Differenz" (O. Höffe, Ibid., S. 121).
13
Ibid., S. 121.
11
Grenze. Und nur wegen dieser Grenze erhält die partizipatorische Demokratie einen erheblichen Handlungsspielraum. In der Mathematik dürfte es
übrigens anders sein. Ein idealer Pythagoras unterliegt nicht den Einschränkungen des idealen Solon, da die Differenz von abstrakt-idealen und
konkret, idealen Gesetzen entfällt."14
Već ovo pokreće nekoliko tema koje se odnose na globaliziranje.
Prvo, iz podređivanja univerzalnim principima proizlazi pravo na posebnost
ili osebujnost; i samo zahvaljujući ovom pravu participatorna demokracija
postiže visoku scenu djelovanja. Uvažavanje prava na posebnost jezika, povijesti, tradicije, običaja itd. ne protivrječi univerzalnim principima; naprotiv, ono proizlazi iz njih. Time O. Höffe podupire svoje uvjerenje o globalizaciji i demokratskom diskursu; stare univerzalističke teorije, koje još nisu
obsolet, nisu u muzeju historije, bile su fatalno iskrivljene. One su bile jako
sklone da univerzalitet poimaju kao uniformitet, kao proces standardiziranja,
niveliranja svih jedinstvenih i neponovljivih posebnosti. U njima je isključen
ethos dijalektike. Antipod su bile komunitarističke teorije. Poznate su nam
njihove zamjerke protiv uniformiteta, njihovo previđanje ili potiskivanje univerzaliziranja, koje je danas globaliziranje.
Mogli bismo čak reći da jedno omogućuje drugo. Ukoliko se hoće više prava pridati participatornoj demokraciji, ukoliko se više priklanjamo univerzalnim principima, utoliko je jače izraženo pravo na diferenciju. Ovdje
ima praktičke mudrosti, lucidnosti, pravednosti i odvažnosti: participatorna
demokracija ne bi mogla jačati a da ujedno ne jača pravo na diferenciju.
Ovo bismo mogli sažeti: to je svojevrsni paradoks - da slobodno
egzistiraju i da se uzajamno lagodno podupiru principi pravednosti, interkulturalno utemeljeni i posredovani, principi kulturne otvorenosti i univerzalni
principi nekog partikularnog lika (O. Höffe). To je mirna odvažnost svjetskog poretka, vladavina koja se proseže nad mnoštvom nacija i ostavlja svakoj njenu osobitost. Ovdje ono pravo na kulturne osobitosti15 kao što su povijest, tradicija, način života, ćudoređe, nije ratnička hrabrost, divljaštvo običaja, nego je "mirna hrabrost reda" (Hegel): da se za slobodu napuste ideolo14
Otfried Höffe, Demokratie im Zeitalter der Globalisierung, Verlag C. H. Beck, München
1999, S. 121.
15
Tako je Hegel pisao o Perzijskom carstvu i njegovim sastavnim dijelovima. U Filozofiji
povijesti on kazuje da "Pezijsko carstvo jeste carstvo u modernome smislu poput negdašnjega
njemačkog carstva i velike carevine pod Napoleonom, jer se ono sastoji od mnoštva država,
koje su doduše zavisne, ali koje su zadržavale svoj vlastiti individualitet, svoje običaje i
prava". To znači: "Opći zakoni, kojima su sve one podvrgnute, nisu povrijedili njihova
posebna stanja, nego su ih dapače štitili i podržavali, i tako svaki od ovih naroda, koji
sačinjavaju cjelinu, ima svoju vlastitu formu uređenja. Kao što svjetlo sve obasjava,
podjeljujući svakome svojevrstan život, tako se perzijsko gospodstvo proteže nad mnoštvom
nacija i ostavlja svakom njegovu osobitost. Neke su imale čak vlastite kraljeve, svaka različit
jezik, naoružanje, način života, ćudoređe. Sve to postoji mirno pod općim svjetlom."
12
gije "nadahnute najvećom ljubomorom" onih koji žive u stalnome razdoru.
Hegel je u svojoj filozofiji svjetske povijesti znao za one principe vladavine
koji uvode okrutnost, divljaštvo, "kojom su se narodi inače uništavali". On je
znao za narode koji u "opojnosti izobilja", što je metafora za vulgarni materijalizam moderne, nisu bili sposobni za "najviše dobro, slobodu", za samostalnost i "krepku snagu duha sjedine s obrazovanošću, interesom za svakojaki poziv i poznavanjem udobnosti" (Hegel).
Prema tome, to što je Hegel davno spoznao, u prvoj polovini 19. stoljeća, što je danas pouzdan savjet svjetla, što nadvladava mržnju i zavist, iz
čega je proizlazilo mnogo zla - to su univerzalni principi koji ne tlače ni u
svjetovnom ni u religioznom pogledu, koji znače i pravo na osobitost, pravo
na diferenciju. Samo tašto častoljublje ljudi stvara od toga kult, lažno božanstvo, idolopoklonstvo. U njemu se gubi predstava Sunca, blagosti Uma u
promišljenoj odvažnosti u ljudskom djelovanju,. Hegel je na idealistički način predstavio kretanje Sunca ili Svjetla; od Istoka prema Zapadu, koji je
vrh: u njemu duh zalazi u sebe u dijalektičkoj vrtnji i "shvaća apstraktni
osnovni princip kao ono duhovno" (Hegel).
IV
U toj metafizičkoj perspektivi Hegel vidi Stari zavjet, u kojemu se nalaze nazori židovskog naroda, kojemu se duh pokazuje potpuno očišćeno od
prirodnog principa. I nije mogao drukčije prosuđivati boga Abrahama: "nacionalni individualitet i posebna lokalna služba upleteni su u njegovu predodžbu". I iz ove perspektive Hegel kazuje: "Prema ovom bogu svi su drugi
bogovi lažni; a razlika između istinitoga i lažnoga posve je apstraktna, jer
kod lažnih bogova nije priznato, da u njih upire sjaj božanskoga. No svaka
duhovna djelatnost, a još više svaka religija takve je kakvoće, da je u njoj,
kakvagod bila, sadržan afirmativni momenat. Kolikogod neka religija bila u
zabludi, ona ipak ima istine (it possesses truth, although in a mutilated phase), makar i na krnji način. U svakoj religiji ima božanske nazočnosti, božanskog odnosa; a filozofija povijesti ima da u najkrnjijim oblicima potraži momenat duhovnoga. Ali zato, što je religija, ona kao takva još nije dobra; ne
smije se zapasti u mlitavost (the lax conception), da se kaže, da sadržaj nije
važan (da ne stoji do sadržaja), nego samo do forme. Te mlitave tolerancije
(dobroćudnosti) židovska religija nema, jer je ona apsolutno ekskluzivna."16
16
Georg Wilhelm Friedrich Hegel, The Philosophy of History. Introduction by C. J. Friedrich
(Harvard University) ; Dover Publications, INC. New York, 1956, p. 197.
13
Profil globaliziranja doveo je na svijet povijesno relativiranje. Tu
postoji opasnost da nestane istina, ono univerzalno; da povijesno relativiranje bude izopačeno u - pustopašni relativizam i in/diferenciju. Sloboda religije ili sloboda za religiju u okviru filozofije ljudskih prava znači religijsku
toleranciju, koja nije ona u Hegelovom smislu, mlitava, lišena moći duha.
Ona znači to da nijedna zajednica nema legitimno pravo da istjeruje drugu
religiju ili da progoni pristalice druge religije, ili pak istupanje iz nje. Sloboda implicira obilje finijih odredbi. Zajednica, dakako, u tim okvirima, ne isključuje mogućnost da se pojavi kao kršćanska, islamska, jevrejska ili šintoistička, budistička itd. Ispunjenje slobode je svagda različito - shodno povijesti, kulturi i tradiciji, političkoj volji. Od Francuske, Njemačke, skandinavskih zemalja, do SAD-a.
Uvjerljivi su argumenti u suvremenoj političkoj filozofiji; društvena
zbilja globaliziranja nadilazi pojedine demokracije: tako je od Evropske unije, evropske zajednice, Japana, do SAD-a. Pravo na diferenciju nije ukinuto.
I država je u pravnom pogledu multikulturalna, kao naprimjer Malezija, Bosna. Ništa nije privilegirano. I otvorenost zajednica i svjetskog društva različita je. Prisjetimo se17 Hegelovih pojmova. Globaliziranje se kreće preko
znanosti, tehnike, privrede, preko silnih imigracionih kretanja, problema zaštite okoline, do organiziranog kriminala, terorizma. Hegelovim jezikom: ovdje duh dobija svoje mjesto i dostojanstvo; on jeste istina, mišljenje koje je
slobodno za sebe i "sada može nastupiti istinski moralitet i pravednost, jer se
bog poštiva s pravednošću, a pravda znači kročenje putem Gospodinovim. S
time je skopčana sreća, život i vremensko uživanje kao nagrada, jer se kaže:
da dugo živiš na Zemlji".
Otfried Höffe uvodi značajna razlikovanja u pojmu globaliziranja. Tu
nije samo riječ o gospodarskom globaliziranju, jer ono i nije tako prisutno
kao što se pomišlja; tu je riječ i o znanosti, tehnici, obrazovanju, o filozofiji,
o ljudskim pravima. Pravo, ono je pravo na nadmetanje, na kreativnost individuuma i grupa, pravo na osobno vlasništvo, na poštivanje minimalnih socijalnih i ekoloških uvjeta. U tom spektru se postavlja, čini se, legitimno pitanje: Je li baš sve dopušteno samo za stjecanje upotrebnih dobara ili produkcionih sredstava, ili je ovdje samo za izvjesne ili pak za sve? Tek nam valja
odgovoriti na pitanje: dokle seže otvorenost? Jer ostaje otvoreno i to kako
daleko seže nadmetanje; i u okvirima obrazovanja, zdravstva, u školama i
bolnicama? Što je za nas dobro? Legitimna scena počiva i na pobližem usta-
17
Ibid., p. 196. "Only the One - Spirit - the Nonsensuous is the Truth; Truth exists free for
itself, and true morality and righteousness, and right-doing is "walkinig in the way if the Lord.
"With this is conjoined happiness, life and temporal prosperity as its reward; for it is said:
"that thou mayest live long in the land".
14
novljavanju socijalnih standarda i njihovih prosuđivanja s obzirom na podsticaje za samoodgovornost i vlastite inicijative.18
O. Höffe je za to da se ovdje u smislu idealnih tipova mogu razlikovati dva modela, koji u okvirima zajedničkih gornjih modela, socijalne tržišne privrede, nose u sebi konkurirajuće akcente. Oba modela zahvaljuju demokratskoj legitimaciji i pokazuju da djelomice normativna, djelomice empirijska strana gospodarskog poretka mogu da se vide različito i da teže različito. "USA - američki model" se pokazao u najvišoj mogućoj mjeri kao
duh nadmetanja, poduzetništva, inovacija, i također rastućih razlika dohotka.
Međutim, s jačim akcentom na socijalno, "kontinentalno-evropski model"
ispunjava više socijalne zahtjeve sa znatno slabijim okvirom nadmetanja i
duha poduzetništva. Posljedice su jasne: slabije razlike u dohotku i zaradama, sporije inovacije, viša nezaposlenost. Posljedica je opadanje ekonomsko-socijalne mobilnosti u odnosu na SAD.
Facit: priklanjanje ili odanost univerzalističkim principima u doba
globaliziranja znači višestruko: za zajednicu oni se oplođavaju na osnovi
univerzalističkog prava na diferenciju; na partikularitet, koji je usporediv s
pravom na individualitet, koji prispijeva ljudima ne usprkos nego zahvaljujući univerzalističkom moralu.19
Ono što prijeti tom procesu globaliziranja jest veoma jaka tendencija
niveliranja ili standardiziranja. To pokazuje nova politička znanost; unatoč
njezinoj kritici tradicionalnog razumijevanja države i društva, koja je bila
odviše skopčana s tradicijom. Kontrapunkt tome su: pravo na diferenciju, a
time se čuva i jača socijalno i kulturno bogatstvo svijeta, povijesti, kulture i
tradicije; s tim se vezuje identitet individuuma. Veoma istaknuti komunitaristi plediraju pak za "dobru ogradu", za izraz nacionaliteta umjesto globalnog jedinstva. Nacionalna zajednica ili nacionalna država je preuzela sve
funkcije društva, i to u uvjetima suvremenog, visokotehniziranog društva.
Filozofi kao što su Alsdair MacIntyre i Michael Walzer nalaze najviše socijalno jedinstvo, koje ublažava provaliju između realne i idealne države - u
državi. U njoj još smisao i puno značenje imaju moralno-politički pojmovi
kao što su pravednost i solidarnost. Što se tiče državne kompetencije da vodi
brigu o politici obrazovanja, kulture i gospodarstva, to ovdje valja navesti,
ona manje ili više efikasno inovira kulturna dostignuća urbane civilizacije.
Uz to, mnoge pojedine države u svijetu žive na temelju zajedničke povijesti.
Tu se građani brinu za svoju državu, za razumnost uređenja. Može se tumačiti i na umjeren i na ekstreman način. Mnoge pojedine države imaju svoju
određenu tradiciju, kulturu i jezik; i dobro definiranu višejezičnost. One slijede zajedničke vrijednosti, "tako da rastvaranje države ograničava bogatstvo
18
19
Usp. O. Höffe, Ibid., S. 125.
O. Höffe, S. 125.
15
čovječanstva".20 To se može tumačiti na ekstreman način, koji više zavodi, u
formi mita o naciji i nacionalitetu, "u kojem smo svi mi zatvorenici uhvaćeni
u okvir naših teorija, naših očekivanja, naših ranijih iskustava, našeg jezika".21 Ostaje pitanje: Da li smo zatvorenici u okvirima naše povijesti, naše
tradicije i kulture, našeg jezika? Ili je to teški deficit zbilje? Ili je sloboda čovjeka u doba orijentiranja, kojim posredstvom moderne znanosti postižemo
"strukturirano ovladavanje svijetom", prema tehnici koja se temelji na njoj,
kojom dospijevamo na rub Zemlje i egzistiranja - ili je ona moguća kao
"esencijalna nepredmetnost" (Hans-Georg Gadamer), kao "nešto što moramo
misliti, jer mi sami sebe ne možemo više razumjeti a da ne mislimo kao slobodna bića". "Sloboda je faktum uma."22
Ono što ugrožava identitet zajednice do kojeg se dospijeva u doba
globalizacije svakako je ona ekstremna interpretacija nacionalne države u
formi nacionalizma. Ona ugrožava sposobnost države da sačuva principe
ljudskih prava, pravednost i slobodu; da sačuva granice državne moći, koja
svojim osnovnim legitimitetom ograničava svoje kompetencije u korist nedržavnih institucija. Biti-u-zajednici u doba globaliziranja nije privilegija,
nego je faktum: zajednica po sebi ne može preuzeti ono za što je već individuum sposoban; u tom smislu su zajednica i individuum, država i građanin,
komplementarni, u funkcionalnim različitostima. Misao o supsidijaritetu, o
politici "svjetskog društva", granicama pravednosti i morala,23 u smislu socijalno-teoretskog kretanja, bliska je, po O. Höffeu, srodna je s komunitarizmom, s njegovim pledoajeom za izrasle životne forme manjih socijalnih zajednica ili jedinica.
Komunitarizam kao politička i socijalna filozofija, koja je kontrapunkt
moćima apstraktnog niveliranja, u svakom smislu pogubnog kako za individuuma tako i za zajednicu, povijest i tradiciju, kulturu i ćudorednost, sadrži
jedan samoj misli o supsidijaritetu strani momenat: prvenstvo socijalne forme koja je "zajednica" s onim personalnim sklopom odnosa i onim zajedničkim osjećajem onog Mi; u odnosu na nepersonalni sustav ciljeva, koji se is20
O tome također: Ottfried Höffe, Eine föderale Weltrepublik, u: Information/Philosophie, 3,
August 1999, S. 7-20.
21
O tome: K. Pooper, Richard J. Bernstein, Beyond Objectivism and Relativism: Science,
Hermeneutics and Praxis, 1983.
22
Hans-Georg Gadamer, Griechische Philosophie und modernes Denken (1978), u:
Festschrift für Franz Wieacker zum 70. Geburtstag; sada u: Gadamer: Gesammelte Werke.
Bd. 6, S. 3-8, 1985 J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen.
23
Vidjeti: Mathias Albert, Zur Politik der Weltgesellschaft. Identität und Recht im Kontekxt
internationaler Vergesellschaftung, Velbröck Wissenschaft, 2002; Wolfgang Kersting: Kritik
der Gleichheit. Über die Grenzen der Gerechtigkeit und der Moral (Velbrück Wissenschaft,
2002); Iris Därmann und Christoph Jamme (Ed.): Fremderfahrung und Represäntation, 2002;
Mathias Gutmann u. a. (ED.): Kultur-Handlung-Wissenschaft. Für Peter Janich. 2002.
16
kazuje u društvu. Time nam dolazi na vidjelo staro razlikovanje između dviju socijalnih formi pri funkcionalnoj različitosti kao komplementarnost u
smislu socijalne teorije i socijalne praktike.
Alles vertraute, heimliche, ausschliessliche Zusammenleben... wird
als Leben in Gemeinschaft verstanden. Gesellschaft ist die Öffentlichkeit, ist
die Welt. In Gemeinschaft mit den Seinen befindet man sich von der Geburt
an, mit allem Wohl und Wehe daran gebunden. Man geht in die Gesellschaft
wie in die Fremde. Gemeinschaft der Sprache, der Sitte, des Glaubens, aber
Gesellschaft des Erwerbs, der Reise, der Wissenschaften. 24
Zajednici, unutar njezinog kruga, danas u formi globaliziranja, pripada
kultura, navikavanje na um koji je moguć ako je iznutra spojen s ethosom, s
onom društvenom formom koja znači i mogućnost da odaberemo formu
egzistiranja, da donosimo slobodne odluke posredstvom onoga što smo - prema Aristotelu - oduvijek, što svagda nosimo sa sobom i što je nalik na solidarnost, na philia. Misao može da dospije do slobodne samosvijesti, rekao bi
Hegel. U perspektivi projekta moderne: suvremene zajednice jačaju, unutar
onog što je zajedničko kao u prijateljstvu, ljudsku sposobnost za solidarnost.
U filozofskom smislu solidarnost znači da ljudima nije oduzeta snaga uobrazilje, razumijevanja u boli, naprimjer, koja se u starih Egipćana smatrala kao
nešto božansko, pa se njoj iskazuje ona čast koju joj odaju Feničani.
Solidarnost daje ne samo ono korisno, plodnost ljudskog razumijevanja; ona je - za Gadamera - forma iskustva svijeta i društvene zbilje koju nismo sačinili i koju ne možemo planirati pomoću predmetnog djelovanja i
oformljenja, i koje se mogu privesti pomoću artificijelnih institucija. Solidarnost je jedinstvo, ali ne apstraktno jedinstvo, ono što se promeće u drugo i
tako stječe svoj život, sliku sebe u različitosti, svoj identitet. Ona je u osnovi
svakog djelovanja, normativnog ophođenja, važenja i moći institucija, gospodarskog poretka, pravnog poretka, društvene ćudorednosti. Sve to solidarnost nosi i čini mogućim: philia. Snaga stvaranja u kojoj i ono duhovno
kao takvo dobija svoju egzistenciju; misao o čovječjoj slobodi, koja je protivnost svakoj okrutnosti; to je onaj aspekt istine koji je, po Gadameru, u
ovom slučaju iznova grčko mišljenje pripravilo za moderno mišljenje.25 U
tom smislu je značajno moderno tematiziranje pravednosti i prava, granica
pravednosti i morala, politike svjetskog društva. Zajednice imaju pravo, imaju njima svojstveno poimanje i predstavljanje zajedničkog dobra, naravno u
suglasnosti s artikulacijom iskustva svijeta, prije svega s liberalnom demokracijom ili "demokratskom demokracijom".
24
F. Tönnies: Gemeinschaft und Gesellschaft: Grundbegriffe der reinen Soziologie (1887).
Novo izdanje 8. izdanja od 1935: Darmstadt 1991. Citat u: O. Höffe, Demokratie... S. 133.
25
Vidjeti: Hans-Georg Gadamer, Griechische Philosophie und modernes Denken; u:
Gadamer: Der Anfang des Wissens, Reclam Verlag, 1999, S. 157.
17
Time sugeriramo da kritički prosuđujemo uvide u proces globaliziranja, da svagda imamo na umu da priklanjanje pozitivnim pravima na slobodu, univerzalističkim principima, znači veliku nosivost. Oni su po sebi inovativni, državama daju pravo na diferenciju, na jedno "univerzalističko dopuštenje na partikularitet", na ono što je usporedivo s pravom na individualitet koji koji pripada ljudima ne unatoč nego poradi univerzalističkog morala
(O. Höffe). Jezikom tradicionalne dijalektike: zajednica je poput sretno vezanog individualiteta, koji drži na okupu različne načine, "jer su te različne pojave partikularni sadržaj zbilje" (Hegel).
Zacijelo, "zbog ovog prava na diferenciju ne treba da postoji svjetska
republika, koja bi bila direktno suprotstavljena pojedinoj državi komunitarista". Ali, Charles Beitz, globalist u smislu teorije prava, nasuprot O. Höffeu i
drugima, uvjerava da bi stvaranje političkog svjetskog poretka bilo moguće u
formi svjetske republike koja bi bila u državnom smislu homogena. Time bi
pojedinačne države "kao izraz partikularnosti izgubile svoje. Tome protivrječi pravo na diferenciju".26
V
Vraćam se eksplicitno na pitanje: Gdje smo mi, ako smo u svijetu
globaliziranja? Ako smo svagda pozicionirani s obzirom na različite kulture,
tradicije, religije i historije? Globaliziranje nam postaje drugom prirodom.
Ljudi prelaze granice.27
Die Menschen wohnen und gewöhnen sich; sie wandern und
entwöhnen sich. Die Geschichte reisst ihre Häuser ab. Um mit Deleuze zu
reden: Menschen sind in einem anhaltenden Spiel zwischen territorialisierenden und deterritorialisierenden Tendenzen.
Za političku i socijalnu filozofiju to od početka predstavlja ogroman
problem prikazivanja i kritičkog prosuđivanja. To proizlazi iz činjenice kompliciranosti moderniziranja, onoga što se predstavlja kao radikalno relativiranje tradicionalnog socijalnog poretka. Onom prvom moderniziranju odgovarala je vertikala, nasljedovanje obitelji, rodbinskog, komuna, regionalnih područja, saveznih država; drugom moderniziranju odgovara linearni tok; horizontalno mnoštvo: pluralizam kultura i religija, društvenih pokreta, snaga,
različitih grupa koje polažu pravo na svoje interese, uvjerenja i vrijednosti,
kao i pravo na vlastite životne stilove i način opažanja i ophođenja. Prvo mo26
O. Höffe, Eine föderale Weltrepublik, u: ibid., S. 19.
Peter Sloterdijk/Hans-Jörgen Heinrichs: Die Sonne und der Tod, Suhrkamp Verlag,
Frankfurt am Main, 2001, S. 201.
27
18
derniziranje vezuje se uz generalno jačanje "intermedijarnih instancija, ali
njihov bliži oblik prepušta stanovitoj epohi i kulturi".
Sugeriranje da utoliko intermedijarni prostor, koji zahtijeva supsidijarnost, doživljava obogaćenje i predstavlja jedan strukturalno bogat društveni
svijet, ali doživljava i opasnost. Komunitarizam, s jedne strane, prijeti dvostrukim precjenjivanjem zajednice, koja je protivna misli o supsidijarnosti.
Sve prema onom što je motto: "small is beautiful"; on opravdava pravo nadređenog pravnog i državnog poretka da "sam nastavi socijalnu hijerarhiju
ponad pojedinih država prema jednom obuhvatnom, prije svega velikoregionalnom, a potom i globalnom socijalnom jedinstvu. Takva je Evropska unija. S druge strane, kritička filozofija svjetskog društva ili svjetske republike,
filozofija prava i pravednosti, komunitarizam (?) se suprotstavlja hipostaziranju socijalnog i u individuumu vidi odlučujuću mjeru. Iz toga se zaključuje
da zajednica nije sama sebi cilj, da ona služi svojim pripadnicima, uključujući i njihovu sposobnost za samostalnošću i solidarnošću. Ovo je misli o supsidijarnosti, ustvari, antiuniverzalistička pozicija. O. Höffe ističe i antiprosvjetiteljski vrhunac nekih komunitarista.28
Globaliziranje u filozofskom smislu ukazuje da se prije ili kasnije
moramo orijentirati prema Hegelovom diktumu: dass die Kraft eines Gedankens in seiner Ausfürlichkeit und Materialisierung besteht. To je danas u realnoj povijesti: globaliziranje, materijaliziranje ideje da je ono unutarnje već
per se ono što je spolja, materijalizirano. Oba pola - intimno i kozmičko - su
posredovana. Oni koji su uvučeni u retoriku ekonomskog globaliziranja, slobodnog tržišta i financijskog poslovanja polaze od pridjeva globalno; filozofsko predstavljanje to ne isključuje, ali preferira imenicu "globus". Za neke je
globaliziranje sinonim s vrstom potiranja prostora u najobuhvatnijem i najdubljem smislu. I sam pojam globaliziranje sadrži opasne konotacije, iako
retoričari neoliberalizma predstavljaju to kao veliku šansu čovječanstva.
Filozofska forma prikaza trebalo bi da se trudi da odgovori globaliziranju, u pozitivnom i negativnom smislu; da odgovori na pitanje: "Warum ist
der Einzug in dieses Grosse und Grösste überhaupt nötig?... Warum ist die
Korrespondenz, die Passung, zwischen Leben und Umwelt beim Menschen
so problematisch, so asymetrisch und von so vile kultureller Nachbesserung,
so viel weltanschaulicher und moralischer Anstrengung abhängig? Warum
sind die Menschen zum Dichten und zum Denken verdammt?"29
Ova razmišljanja sabiru (logos, legein) avangardizam s poviješću i novim počecima. Jer na ona pitanja mislilac nastoji tražiti odgovore, tačnije: on
28
Usp.: A. MacInryre, After virtue: a studi in moral theory, London: Duckworth; potom: A.
MacIntyre: Whose justice? Which rationality? Notre Dame, Ind.: University of Notre Dame
Press.
29
Peter Sloterdijk..., Ibid., S. 205-206.
19
formulira pitanja na koja su historijske kulture odgovori. U pitanju je sudbina ili povijesnost projekta moderne. Mnogi tekstovi nastoje oko stiliziranja
kritičke svijesti koja se odvažno upušta u pitanje o tehnici; ili o ljudski nastanjivom prostoru - u miru i slobodi - koji nije samo arena borbe "postmetafizičkog narcizma sa metafizičkim".
O. Höffe teži da dekonstruira klasičnu i modernu metafiziku s njezinim svjetsko-povijesnim realijama. Vrijeme teritorijalno definiranog imperijalizma je - hegelovski rečeno - u načelu prošlo; kao što je prošlo vrijeme
reakcionarnih fantazija o "vitalnom subjektivnom prostoru", nacionalnom
itd.
No, još su uvijek dvosmisleni ovi iskazi. Jer globaliziranje je proces
procesa, otvoren u pozitivnom i negativnom smislu. Nacionalni identitet nije
više apsolut. U doba globaliziranja redefinira se pojam nacionalne države,
narodnog suvereniteta, autonomije; zbog globalnih promjena u suvremenom
mišljenju dolazi do izraza: ekonomske i kulturne snage globaliziranja, smisao ljudskih prava, prava koja jačaju svoj pred-državni i nad-državni karakter, slabljenje moći nacionalnih država, gospodarskog liberalizma, interregionalne ili svjetske kooperacije. Kvalificirana demokracija jača unatoč svemoćnoj perverziji moderniziranja, prava slobode, perverziji u formi nacionalizma.
U nas je, u samoj Evropi, odavno sročena ideja o povezanosti nacije i
teritorijalne države. Ona se pretvorila u nacionalnu državu. Sasvim je uvjerljiv argument da se i na drugim regionima Zemlje, naprimjer u Japanu i Kini,
odvijaju veoma slični procesi; i stoga ne bi trebalo postignuća, opasnosti ili
novije tendencije ublažavanja moći samo posmatrati iz evropske perspektive.
U Evropi je odavno, još od Francuske revolucije, započeo proces odvajanja
države i društva, što je imalo za posljedicu "višedimenzionalnu autonomiju
individuuma, naprimjer njihovu religijsku, gospodarsku i kulturnu slobodu.
Gospodarska sloboda je, naročito u doba liberalne demokracije, ostvarila ono
što je i željela: materijalni prosperitet ili zajedničko dobro. I danas je komunikativna integracija uvjet moderne ekonomije, koju proizvodi nacionalna
država. To vrijedi i za moderno upravljanje, koje, zna se, zahtijeva visoku
kulturu: sofisticiranu birokraciju, komunikaciju, specijaliziranost i mobilnost
poziva.
O. Höffe želi da kaže da se sve to razvijalo u okvirima jednog zajedničkog, "nacionalnog" svijeta života. I ono je pojačalo zajedničke okvire.
On nudi argumente: nacionalna država preuzima odgovornost za posljedice
privrednog razvitka; ona u svojim okvirima razvija solidarnu zajednicu. Preuzimajući odgovornost za socijalne djelatnosti, ona nudi fundament za povjerenje, pripravnost za kooperaciju, i solidarnost; priprema zastupanje postnacionalnog (J. Habermas). On opisuje još neke korijene daljnjih civilizatorskih djelovanja, korijene koji leže u nacionalnoj državi: obnavljanje evrop20
skog obrazovanja i znanosti, izgradnja jezičkih i literarnih znanosti, podizanje nivoa obrazovanja.
Vor allem gibt der Natinalstaat dem Gedanken der Grund-und Menschenrechte Raum; er beseitigt die Leibeigenschaft, ständische privilegien
und die Rechtsungleichheit der Frau.30
Kao što ne bi trebalo previdjeti sva postignuća nacionalne države, kao
što su, prije svega, liberalna i socijalna demokracija, tako ne bi trebalo previdjeti ono negativno: perverziju nacionalnog, nacionalizam, ksenofobiju, rat,
imperijalizam, čak i etničko, a potom i lingvističko čišćenje, politiku povrede ljudskih prava i totalitarizam, potčinjavanje drugih regija itd. Tu je opasnost da se širi izvan svojih granica, da udovoljava kolektivnom egoizmu, da
u svojoj unutarnjoj politici forsira neprijateljstvo prema inozemstvu. Ali to
nije specifično samo za nacionalnu državu.
Und gemäss dem Argument vom Gattungsegoismus (specie-sism)
kann sich die Menschheit auch gegen die nichtmenschliche Natur kollektivegoistisch verhalten. Im übrigen darf man nicht übersehen, dass nicht bloss
von (National-Staaten, sondern auch von anderen Partikuklaritäten, etwa
Religions - oder Sprachgeimenischaften, kriminelle Gewalt ausgehet.31
Ova formulacija pomaže da razumijemo i pojam tradicionalnog patriotizma, koji je značio odnos prema nacionalnoj državi. On samo otvara put k
nacionalizmu i čak nacionalnoj ludosti. Time postaje jasnija ideja
(MacIntyres, 1984) da osnova takvog vezivanja može ležati u samom ustavu,
naprimjer liberalne demokracije, u ideji da su patriotizam i libelarni moral
nespojivi. Ali ovdje možemo uzeti u obzir dvoje. Prvo, u toku moderniziranja odnosno industrijaliziranja "nacija" je značila primarno civitas: građanstvo (die Bürgerschaft), a ne gens. Ona ima prednost u odnosu na porijeklo.
Svi građani se tretiraju ravnopravno, neovisno o svojoj etničkoj pripadnosti.
Kritika nacionalizma počinje s pojmom porijekla; ona relativira temeljne mitove, pojam države po porijeklu, po etniji ("Rettet die Ethnie"). Kritika zahvaća u doba globaliziranja autarkične zajednice, koje poput monada egzistiraju potpuno neovisno jedna o drugoj. Multikulturalizam kao koegzistencija
različitih kultura nije dovoljan za prevladavanje rasizma, nacionalizma. Ali
je povijesno potreban.
Viši stupanj moderniziranja u Evropi i svijetu, u načelu, dovodi u pitanje model monadologijski, pojam puke koegzistencije. On je otvoren za
velike regionalne političke zajednice kao što je Evropska unija. Otvoren je
30
31
O. Höffe, Demokratie..., S. 175.
21
za globalni poredak. To bi trebalo razumjeti kao otvorenost prema priznavanju univerzalnih principa pravednosti, kao otvorenost za poli/etičnost, za razlike, za manjine.
Kako tačno treba razumjeti tu otvorenost u doba "prosvijećene nacionalne države" (der aufgeklärte Nationalstaat), koja je legitimirala i prava
manjina, kultura, religija, tradicija; u normativnom smislu ona je jače istakla
prednost državnog/građanstva (die Staatsbürgernation); i to jače ukoliko prihvaća u svoj "državni svijet života" otvorenost za diferencije i manjine.
VI
Ali moramo imati u vidu i drugi argument: s globaliziranjem se mijenja svjetski svijet života. Neovisno o "nacionalnoj državi", postoje izdiferenciranosti koje nisu u ovom smislu "nacionalne"; moćne tendencije idu u
smjeru transnacionalnih faktora kao što su jezik i religija, povijest i tradicija,
starost, spol, poziv i rad, način nastanjivanja, klima i geografija. Već ove zajednice, u kojima se ukrštaju države, relativiraju se državne granice, ali se ne
ukidaju; i one čine da do izraza ne dospijevaju porijeklo, jezik i religija, kao
moći homogeniziranja i hegemonijalnog uma, ili da način života i običaji jedinstvene nacije dođu do izraza u smislu homogenizacije.
Ausserdem kann ein Nationalgefühl Trennwände wie Religion und soziale Herkunft auflösen, also unterschiedliche Menschen zusammenbringen,
und neben den kollektiven Gemeinsamkeiten sind es gerade die Besonderheiten, die sowohl eine Identität stiften als auch sie signalizieren.32
Pogled na proces globalizacije raskriva nam stupnjeve moderniziranja; na socijalnu gramatiku: od SAD-a i Evrope do Japana, Kine, Indije itd.
Važni su za svijest o državi i drugi faktori koji nisu odlučni za SAD: zajednički jezik, svijest o poslanju (ein Sendungsbewusstsein; "God’s own Country"), zajedničko iskustvo pri osvajanju i kultiviranju zemlje. A potom je bitna sposobnost za budućnost, jedno u najvišoj mogućoj mjeri očekivanje budućnosti, nada, "American dream", naprimjer. U SAD-u sve se odvija oko
ustava i prava, i to je zemlja kao uspjeli model za normativno prvenstvo "der
Staatsbürgernation".
Problem s nacionalnom državom, liberalnom demokracijom, koju su
Nietzsche i Heidegger prezirali, što se čini da je ona, koja preferira državno/građanstvo, i nadilazi patriotizam ustava, u odnosu na naciju/porijeklo,
što je njeno nastojanje oksimoronsko. Ipak, vraćamo se pravu na diferenciju.
Samo identitet diferencije, samo identitet ne-identiteta, čini se da je stanju da
32
22
stilizira ne-agresivnu, ne-depresivnu formu kulture. Ona je još uvijek samo
regulativni princip. Za državno-građanstvo, sve posebnosti ili partikularni
univerzalizmi legitimiraju svoj interes; one relativiraju odnose po porijeklu,
srodstvu, sve naturalizme. Univerzalni su elementi koje smo spominjali, i to
zato što je svako društvo, svaka citizen, ono koje je za svoju bitnu konstituciju trena partikularno, pravo na ne-identitet. Jer to partikularno dolazi na svjetlost dana svagda u osebujnom obliku. To je Hegel pokazao u Filozofiji povijesti. Moramo se diviti njegovom znanju i dubini mišljenja. Žetva je obilna
svagda na višem stupnju duha ili mišljenja. Tako, naprimjer, Hegel vrednuje
religiju kod starih Egipćana:
Čini se da religija na ovaj ili onaj način može pridoći, da bi se zadovoljila ona viša potreba čovjeka i to također na miran i onome ćudorednome
poretku primjeren način. 33
Još jedan način da shvatimo što O. Höffe smjera jeste da razmotrimo
sve bitne elemente u procesu globaliziranja. Prvo, u normativnom smislu
moderna nacionalna država povezuje univerzalne univerzalizme s partikularnim univerzalizmima. Njezinim posredovanje još do sada apstraktno državljanstvo postaje konkretno, "eine nationale Staatsbürgernation". "I ova ima
pravo na političko samoodređenje." Drugo, jednoj konkretnoj državi pripadaju partikularni univerzalizmi; time se nacionalna država relativira, ali ne
kao potpuno nadsvođena, prevladana. Demokracija se pretvara u postnacionalnu demokraciju. To znači da nacionalizmu kojeg je moguće prevladati
kao kontrapunkt stoji, kao alternativa, ono postnacionalno. Ona se naziva
"prosvijećeno-nacionalnom". Danas je viši stupanj ne "tradicionalno-nacionalno", nego u budućnosti "evropsko-nacionalno".
I Hegel i Kant su u svojoj filozofiji govorili o svjetskoj državi i građanima svijeta. Ali nikako u ekskluzivnom smislu, nego u smislu komplementarnog razumijevanja. Ekskluzivni pojam odgovara onom kozmopolitizmu
koji je našao svoj izraz u Philosophie des Rechts (&209 Anm.). To je globalna apstrakcija koja ima tendenciju da danas postane zbilja, sasvim "konkretna". S osjećanjem moralne nadmoćnosti, kazao je Hegel - ja nisam Nijemac,
Francuz, Švicarac, nego sam jedino građanin svijeta. Svjetska država dolazi
na mjesto nacionalne države; svjetsko državljanstvo znači novu artificijelnu
domovinu, slobodnu egzistenciju, umjesto "nacionalnog" državljanstva. Iz
ovog uvida proizlazi stav da je federalna svjetska republika pridošla: svjetski
građani na mjesto državljana. Valja istaknuti da se time izmičemo jednostavnoj alternativi "nacionalno ili globalno", "pojedinačno državno ili kozmopolitsko". U izvjesnom smislu to nije oproštaj od nacionalnog državljanstva,
nego samokomplementarnost.
33
GWFr Hegel, The Philosophy of History, p. 206-207.
23
To što će se dogoditi u Evropi, da li će ljudi prvenstveno biti Nijemci,
Francuzi, Švicarci, ili građani Evrope, evropski državljani, o tome će, zacijelo, u bliskom nam vremenu odlučiti demokracije u Evropi; o tome hoće li
prvenstveno jedno od tog dvoga, državljani pojedinih država ili evropski
državljani, ili na postupan način biti i jedno i drugo, što je forma najrazličnijih individualiteta, koji mogu naći svoj unutarnji legitimitet. I pojedine
države ne bi bile u stanju da joj Evropljani nameću svoja prava i zakone,
svoje univerzalne principe pravednosti.
U Evropi se radi o specifičnoj formi globaliziranja. I ovdje je odavno
postavljeno pitanje da li smo stupili u doba post-histoire, kraja povijesti? U
Evropi smo postavili pitanje o globaliziranju i demokraciji; u toku je legitimiranje globalno-kolektivnog interesa, koji bi se mogao očuvati "opažanjem
ovog prava da očuvamo socijalno i kulturalno bogatstvo čovječanstva",
umjesto da zapadnemo u ono danas veoma kobno homogeniziranje.
Treće, u ovim modernim procesima jezik se pokazuje kao životni element demokracije, i često se podudara s državnošću. U njemu se artikulira
svijet života, pravo i moral. On je bitan kao što je bitna voda za ribu ili zrak
za pticu. Razmotrimo li to prelaženje u zajednicu diskursa, vidjet ćemo da je
demokracija i jezička zajednica, a jezik nije samo u singularu.
Četvrto, višejezičnost je medij raspravljanja, nadmetanja i procesa
uspostavljanja konsenzusa. U Evropi su mnoge zemlje višejezične, naprimjer: Njemačka, Austrija, Švicarska, Lulsemburg, Belgija; one su dokazi da
se granice jezika ne podudaraju s državnim granicama. Višejezična je Indija,
Finska, Kanada.
Die Mehrsprachigkeit trägt im Gegenteil zum besonderen Profil bei,
ohne folgenden Aussage zu falsifizieren: Ob im Singular oder einem wohldefinierten Plural - die Sprache spielt für die qualifizierte Demokratie eine besondere Rolle; sie bildet einen ersten faktor zur Individualisierung dieses
Verfassungstyps. 34
Höffe zna da su tu i drugi faktori individualiziranja u doba globaliziranja: to je povijesno izrasla zajednica koja mora politički ojačati. To stanje
govori protiv onog "tradicionalnog", objektivno-supstancijalističkog razumijevanja, koje pojedinačnu državu čvrsto vezuje jedino uz socio/kulturalno
prvenstvo, kao što su: porijeklo, jezik, religija, tradicija. Kada Höffe ispunjava značenje prosvijećene države ili značenje pitanja: "Slabljenje moći države
u doba globaliziranja", on to radi uvodeći pojam moći solidarnosti - koja ne
ovisi prije svega o pretpolitičkoj osnovi povjerenja jedne, izrasle, zajednice.
Evropa, onako kako je pojmovno profilira J. Habermas, ima moć solidarnosti. Ali je ona posredovana i olakšana, ne naprosto nacionalnom zajednicom. Evropa nije samo sinonim za višejezičnost i otvorenost za sve jezike
34
24
ovog svijeta. U njoj je obilje zajednica, država, koje uključuju negativna iskustva kao što su ratovi koje su vodili jedni protiv drugih, tu su agresije, genocidi. Sve to karakterizira Evropu na jednom višem stupnju posredstvom
jedne prirodno "izrasle" zajednice, punoljetne i samoodgovorne.
Solidarne zajednice su po svojem pojmu "Gemeinschaften auf Gegenseitigkeit" utemeljene na pojmu recipročne brižnosti i odgovornosti. Taj projekt se može postići samo u izvjesnom kontinuitetu i u trajanju. Trebalo bi da
to prepoznamo i u Evropskoj uniji.
Auch eine Staatsbürgernation ist eine Gefahren-und Schicksal-gemeinschaft, die unter wechselnden Herausforderungen ihr wir-schaftliches und
politisches Überleben in Form einer Hilfe auf Gegenseitigkeit besorgt. Infolgedessen ist hier eine individuelle Staatlichkeit nicht apriori überholt oder
illegitim.35
Zato proces globaliziranja ne bi trebalo apstraktno i redukcionistički
definirati: samo u pozitivnom ili samo u negativnom značenju. Individualitet
država je očuvan, ali je promijenjen; sada u formi kulturalne solidarne zajednice, koja je sada povijesno konkretizirani pandan Hegelovom pojmu građanakog društva i države. One postoje kao svijet socijalnih i kulturalnih samorazumljivosti, ukoliko se predaju univerzalističkim principima pravednosti. Ne bismo više ni pomislili da uskratimo individuumima pravo da stvaraju
preferencije: religijske i političke, naklonosti prema Bachu i Beethovenu,
prema njemačkoj literaturi ili američkom kriminalističkom romanu.
Strittig ist nicht, ob der grösste Teil weitergehender Gemeinsamkeiten, sondern lediglich, ob sie alle und vollständig, überdies aus Gerechtigkeitsgründen, der Privatsphäre zuzuordnen. Und dagegen ist Skepsis erlaubt.... Es zu unterlassen und sich auf die staatliche Kernaufgaben, die Sicherung von Recht, Gerechtigkeit und Frieden, zu beschränken, ist aber ebenfalls legitim.36
Facit: ništa ni empirijski ni legitimatorski, nijedan razlog ne dopušta
da pomislimo da se nacionalne države pojavljuju anahronistički, da očekuju
puko razrješenje. Snage globaliziranja, njihov unutarnji legitimitet, ne odstranjuju nacionalnu državu, iako su te snage transnacionalne a demokracija
postnacionalna demokracija. Ona se ne delegitimira potrebom globalnog djelovanja, posebno u doba ekoloških katastrofa, organiziranog kriminala i terora. Ali su nacionalne države relativirane.
Eine moralische Verpflichtung zu diesem postnationalen Selbstverständnis zeichnet sich jedenfalls nicht ab; "aufgeklärt national" bleibt eine
legitime Alternative. Moralisch geboten ist aber auch sie nicht; eine moralis35
Ibid., S. 187.
Ibid., S. 188.
36
25
che Pflicht, für Recht und Gerechtigkeit in form von (aufgeklärten) Nationalstaaten zu sorgen, besteht nicht.37
U doba globalizacije postoje, dakako, preferencije. Metafizički: globaliziranje je "konkretno jedinstvo disparatnih opreka" (Hegelov izraz).
Trebalo bi da u Evropi prepoznamo smisao pitanja što ih je postavio
Hans-Georg Gadamer. Naprimjer: Možemo li iz iskustava 20. stoljeća, našeg
stoljeća, izvući nešto za ovu našu budućnost?38 Ovaj mislilac misli da je moguće. On ima u vidu tendenciju sjedinjavanja naše slike svijeta i našeg odnosa prema svijetu, koji odgovara rastućoj mobilnosti ili akceleraciji. Na drugoj je strani, kao kontrapunkt života, pravo na diferenciju, tendencija diferenciranja; to znači novog artikuliranja svih do sada skrivenih razlika.
U političkom životu u Evropi, gotovo u svim evropskim zemljama,
raste otpor velikim apstrakcijama, kako se pojavljuje i globaliziranje; otpor
rastućem centraliziranju i formiranju gorostasnih područja moći. Reći da suverene nacionalne države pripadaju prošlosti, koje počivaju stvarno na moći
i suverenitetu samoobrane, reći to znači zapaziti da one iščezavaju pod pritiskom supersila. Reći to znači reći da istodobno rastu nastojanja prema kulturalnoj autonomiji, koja se "kontrastira sa zbiljom odnosa moći".
Da bismo to jasnije rekli, trebalo bi nastojati istražiti dokraja proces
globaliziranja u svim njegovim mnogoslojnim dimenzijama. Jer se suvremena društva, prije svega, mogu razumjeti "postnacionalno". S povratnim pitanjem:
Wo ausserhalb jenes Gemeinwesens, Deutschland, geschieht es, wo
man nicht erst nuerdings, sondern schon zu Kants Zeit "an sein Vaterland
nicht leidenschaftlich gefesselt ist" (Anthropologie, "Der Charakter des Volks", VII 317).39
Mi smo odavno stupili u doba globaliziranja. Što jest i što bi trebala
biti Evropa u ovom bitno promijenjenom svijetu? U kojem je Evropa - ne samo moćno/politički, u veoma promjenljivim političkim i socijalnim situacijama, nego i možda u drugim poljima i odnosima - u kojima je ona inače
svoj skromni udio u oblikovanju svijeta veoma reducirala? Zato je, još jednom, za nas problem višestruk i dokraja otvoren. Riječ je o mogućem političkom oblikovanju jedinstvene Evrope. Ona je duhovno jedinstvo dovela do
zbiljnosti. I dovela je do izraza zadaću koju nalazimo u svijesti o kvalificiranoj demokraciji, o onim zahtjevima koji su uvjet pluralizma u svijesti o mnogoslojnosti i višejezičnosti. Čini se da ova naša Evropa, kako kaže Gadamer,
dopire do svojeg dna, do tolerancije, 1) do smisla za građansko, 2) do zaje37
Ibid., S. 189.
Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Evropas, Beiträge, Suhrkamp Verlag, Frankfurt a. M., S.
57 i dalje.
39
38
26
dničkog smisla u odnosu na vlastito društvo, 3) do visokokompleksne i dinamičke zajednice, koja poprima poseban oblik: Besonnenheit, Gelassenheit
und Glugheit (razboritost, lucidnost, opuštenost/sabranost i inteligencija/mudrost).
VII
U Evropi nalazimo teorijsku osnovu za civil society, građansko društvo u smislu pravnog i državnog poretka. Ovdje susrećemo ideju jedinstva,
ali ne u mislu jedinstva moćnih i njima podređenih, nego slobodnih i jednakih. Hoće li Evropa uspjeti za sebe definirati globaliziranje, ne u smislu niveliranja i novih moćnih apstrakcija i institucija, već u smislu onog trostrukog smisla, s višestrukom kompetencijom njezinih građana koji bi bili sposobni za oblikovanje budućnosti u emfatičnom smislu: da budu aktivni sudionici? Ona građanska vrlina oduzima političkim institucijama ekskluzivno
pravo. Politika, svijet života, prakticira se u globalnim razmjerama. Ni javne
sile ni profesionalni zastupnici države nemaju monopol na sferu političkog
(O. Höffe).
Evropa sebi raskriva nove tendencije; uspijeva da stupi na novi put, u
novi politički i kulturalni aktualitet. Na svojem ne velikom prostoru ona
ispunjava jednu od najvećih mnogolikosti i pluralizama: jezičkih, političkih,
religijskih, etničkih tradicija, koje je ona postizala tokom mnogih stoljeća. U
demokratskom diskursu Evropa vidi mogućnosti suvremenih tendencija za
jedinstvom, ali i za prikrivanjem ili potiskivanjem svih diferencija; to ne bi
trebalo zavesti kao da se radi o potrebi da se raskorijeni pluralizam kultura,
jezika, povijesnih tokova i sudbina, da se podrede Nečemu.
Die Aufgabe könnte im Umgekehrten liegen, in einer sich immer mehr
nivellierenden Zivilisation das Eigenleben der Regionen, der menschlichen
Lebensgruppen und ihres Lebensstils zu entwickeln. Die Heimatlosigkeit, mit
der die moderne Industriewelt den Menschen bedroht, lässt nach Heimat
suchen. Was folgt daraus?40
Iznova u Evropi postaje pravno i moralno relevantan stav: "Verletzte
niemanden", "neminem laede", ne povrijedi prava drugog kao drugog: i: "suum cuique relinque seu tribute", "Dopusti svakom Njegovo, odnosno dodijeli
svakom njegovo". Iz visokog stupnja smisla za zajednicu, samointeresa, slijedi ona volja da se živi sretno. To nije genuino moralna vrlina, nego je samo
pragmatička ili prudencijalna. Sada je bitno da se ima na umu ideja pravednosti, koja potječe od Francuske revolucije, a koja se sastoji u sposobnosti i
40
Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Evropas, S. 59.
27
pripravnosti da pravedno prosuđujemo različite interese i faze vlastitog života, životne stilove.
Suvremeno društvo u Evropi čuva ideju političkog pluralizma, socijalnog i kulturalnog pluralizma, religijskog pluralizma, ali ne i vrijednosnog
pluralizma koji okončava u kobnom relativizmu i filozofiji indiferentizma.
Pragmatički smisao pravednosti počiva na filozofskom smislu tolerancije i
koegzistencije različitog.
Pozitivni smisao globaliziranja je višestruk. Institucije - čemu teže institucionalne reforme u Evropi, u Evropskoj uniji, u demokratiziranju, monetarnom sistemu, kooperativnoj djelatnosti, vidimo u legislatornom smislu
pravednosti građana i medija, u institucijama koje se suprotstavljaju teškom i
nezaustavljivom procesu porasta anonimnosti, elektronskog uma. Njihov
smisao je u očuvanju elementa osobnih odnosa, u principu odgovornosti, u
stvaranju onog ethosa, globalnog ethosa, da se pragmatički smisao pravednosti ne nudi samo onim koji su nam bliski po porijeklu, po teritoriji i nacionalnosti, nego i onima koji su "primjereni imaginaciji", koji tek dolaze.
U političkoj filozofiji to znači da se suvremena društva odlikuju koegzistencijom i prijeporom različitih opcija.
"Deren Anerkennung als gleichberechtigt verlangt nach einer spezifischen Art von Gerechtigkeitssinn, nach Toleranz.41
U Evropi je potrebno izbjeći prividno istinit ili lažni pojam tolerancije.
Onaj koji je pretvara u vrlinu: da se odričemo da opstanemo na vlastitome.
Mi smo Evropljani u tome suočeni s vlastitom historijom, s vjerskim ratovima. I danas vidimo intoleranciju, moć koja želi da potčini drugo u borbi za
vladavinu nad Zemljom.
Man wird aber doch eines sagen dürfen: Nur wo Stärke ist, ist auch
Toleranz. Die Duldung des Anderen bedeutet durchaus nicht, dass man sich
seines eigenen unaufgebbaren Seins nicht voll bewusst wäre. Übung in solcher Toleranz, wie sie vor allem im christlichen Evropa auf leidensvolle
Weise erbracht worden ist, scheint mit für grössere Aufgaben, die auf die
Welt warten, eine gute Vorbereitung.42
Ipak, ne bismo mogli reći da je ova korespondencija između pluralizma i tolerancije otkriće ili postignuće evropskog novovjekovlja. Povijest
zna kako je to bilo u antici, u predkršćanskom Rimu u kojemu je pobijeđenim narodima bila dopušteno da čuvaju svoje kultove, čak i da ih šire. Još
prije u Aleksandrovom carstvu živjelo je obilje religija i konfesija; u bitnosti
živjeli su mirno u koegzistenciji.
Bolje bi bilo uvidjeti kako pluralizam ima javnu vrijednost; on se legitimira većim bogatstvom ljudskih mogućnosti oblikovanja ili samoorgani41
42
O. Höffe, S. 203.
Hans-Georg Gadamer, Ibid., S. 59.
28
ziranja nego što je to moguće individuumima ili homogenim grupama. Taj
pluralizam kod nas u Evropi ne bi morao preći u relativizam. No, ima smisla
tvrditi da svaka forma života sadrži jednake šanse humanog samoozbiljenja.
Priznavanje ljudi kao samoodgovornih osoba i punoljetnih građana jedne
države ili svjetskog društva osporava svakoj prinudnoj instituciji pravo da fiksira određene forme života.
Der Pluralismus räumt den unterschiedlichsten Menschen die Freiheit
auf ihre eigene Lebensform ein und verbindet dieser Freiheit, indem er sie
allen gewährt, mit Gerechtigkeit. Selber kein Wert an sich, kein Selbtszweck,
legitimiert sich der Pluralismus aus dem gleichen Recht auf Freiheit. Weil
dessen Prinzipien, die Menschenrehte, die Freiheit nicht bloss schützen, sondern auch einschränken, ist der Pluralismus jedoch ein nur begrenzt tauglicher, er ist einseitiger, undialektischer Begirff: Er hebt die Freiheit ohne deren Grenzen hervor, die Vielfalt ohne die Rahmen-Einheit und die Konkurrenz ohne die mannigfache Kooperation.43
To je znanje koje legitimno pripada globaliziranju. Jer su društva na
Zapadu/Evropi već dugo i lagano učila pluralističku egzistenciju. Danas smo
na Balkanu suočeni sa zaoštravanjem problema koji se diskutira pod lozinkom "multikulturaliteta". U načelu bitno smo spoznali, i to kako se reagira
na zapadanje u ono staro: pravne države koje funkcioniraju su sposobne da
opažaju povrede jednakih prava na slobodu u svoj oštrini, ali i trezvenost kao
pravnu pogrešku.
U doba globaliziranja pluralizam je životni eliksir za slobodu i pravednost. Ali je on tek dio teme koja nam se nameće u ovim raspravama. Nama
nedostaje danas onaj građanski smisao koji ispunjava okvir sa životom, toleranciju u elementarnoj formi, 44da se dopusti važenje i jamstvo stranih osobitosti. To je pasivna tolerancija, koja je, po novijim uvidima, uvjet uzajamnog
civiliziranog ophođenja.
Toleranz sollte eigentlich nur eine vorübergehende Gesinnung sein:
sie muss zur Anerkennung führen. Dulden heisst beleidigen (uvrijediti)45
(Goethe).
Kada tolerancija nije samo puki uvid, podnošenje, kada je ona više od
toga, tada to možemo imenovati "tolerancijom“ u pravom smislu: ona zahtijeva formu života, aktivnu i kreativnu formu. Ona ne potvrđuje samo Drugo.
Potvrđuje slobodne elemente drugog životnog prava, slobodu i volju za samooblikovanjem i solidarnošću. Neuspjesi globaliziranja ne mogu prikriti taj
veliki, novi okvir unutar kojeg mora izrasti solidarnost onoga što je izdife43
Maximen und Reflexionen; Goethe o toleranciji također: Brief des Pastors zu an den neuen
Pastor zu, (1772).
45
Ibid.
44
29
rencirano, solidarnost koja se pretvara u životnu moć - životni osjećaj svih
građana.
Ovo može značiti samo da se zahtijeva uvjet: u načinu života i u uvjerenjima vlastiti profil. Aktivna i kreativna tolerancija nije smokvin list, iza
kojeg se krije moralna indiferentnost i intelektualna slabost; ona nije "standpunktlose", tolerancija bez stanovišta, nego je "autentična tolerancija". To
je zbilja i nada istodobno. Najdublji duhovni pokret, u kojem mi, Evropa,
postaje svjesna sebe same u doba globalizacije: "da se u nadmetanju i u razmjeni kultura ustanovljuje bitna osobenost tradicija koje žive u svijesti".
Daran mitzuwirken scheint mir der bleibende Beitrag, den die Geisteswissenschaften nicht nur für die Zukunft Evropas zu leisten haben, sondern für Zukunft der Menschheit.46
Ovo su važni i legitimni problemi. Prisjetimo se na trenutak kako je
aktivna i ujedno autentična tolerancija izgrađena na svijesti vlastitih vrijednosti, na samovrednovanju odnosno na osjećaju samo/vrijednosti: na jačini
- Jastva i na jačini - grupe, koja se odriče svakog osjećaja nadmoćnosti ili supremacije. Höffe misli da je ona utemeljena u dostojanstvu i slobodi svakog
čovjeka. I tako povezuje onu sposobnost za vlastitu drugotnost, alteritas, s
priznavanjem Drugog kao ravnopravnog.
Oblici uma u svijetu, u Evropi, što to znači? Hegel je u Filozofiji povijesti razmatrao narode na istoku Evrope, veliku "slavensku naciju", sudjelovanje naroda u borbi "kršćanske Evrope i nekršćanske Azije". "Poljaci su
čak oslobodili od Turaka opsjednuti Beč, a jedan dio Slavena bio je predobiven za zapadni um."47 Riječ je o transverzalnom umu, o umu koji je sposoban za pluralizam svijeta i za toleranciju. To više nije privilegija okcidentalnog uma. Ko je tolerantan, taj, veli O. Höffe, raspolaže unutarnjom slobodom. Čovjek ne traži više život koji bi bio osuđen na konfrontaciju, na nasilno obrtanje ili savladavanje protivnika, nego na uzajamnost na osnovi jednakosti i sporazumijevanju.
Höffe misli na demokraciju, na priznavanje prava svakog sugrađanina
da oblikuje vlastito mišljenje ili sposobnost rasuđivanja u znanju i opasnosti
da se lako možemo dati zavesti zabludama ili predrasudama, osobito u doba
ideologije ili totalitarizma. Toj konstelaciji pripada slobodna znatiželja za
Drugim, ono drugo i sposobnost da se unesemo u tuđe osebujnosti: nazore i
životne stilove.
Tolerancija prestaje tamo gdje su povrijeđena ljudska prava, sloboda i
dostojanstvo čovjeka. Mogli bi se složiti s uvidom da postoje dva razloga da
tolerancija nedostaje: još uvijek postoje grupe koje povezuju u uvjerenje - is46
Hans-Georg Gadamer, Die Zukunft der evropäischen Geisteswissenschaften (1983), u:
ibid., S. 62.
47
G. W. Fr. Hegel, The Philosophy of History, p. 350.
30
tina koja jedino ona čini sretnim - sa zahtjevom za agresivnim misionarstvom i pripravnošću na silu. Činjenica da u političkom spektru postoje pored centra i lijevo i desno, i u religijskom spektru liberali i ortodoksi, ne nabacuje nikakve ozbiljne teškoće. Iako postoje grupe koje dijele uvjerenje da
se izuzimaju iz privilegije sile. Kritičari su najsnažniji i najuvjerljiviji kada
kažu da su to one grupe djelomice religiozni, djelomice politički "fundamentalisti", koji su, reklo bi se, u evropskom kršćanstvu, nasreću, tako dobro kao
potpuno nestali, ali postoje u drugim religijama, nadasve u političkom.
Rawls ističe "duty of civility", einer Pflicht zur Staatsbürgerschaft", u
drugom svojem glavnom djelu Political Liberalism (1993) ukazuje na još jednu obaveznost u smislu teorije države, još temeljniju: na zadaću, usprkos
različitim svjetonazorima naspram zajedničke politike i zakonodavstva. To
je tolerancija koja je imanentna državljanstvu.
U doba globaliziranja traži se kompetencija sugrađana u participatorskoj demokraciji. Jer pluralistička društva u Evropi ili u SAD-u bore se sa
uobičajenim teškoćama; različite grupe traže utjecaj, pozornost u medijima,
u sudjelovanju u politici i subvencije države. Stoga je jasan uvid: pluralistička društva ne trebaju samo toleranciju i sposobnost za kompromise, nego "u analogiji sa sporenjem ekonomske oligarhije i kartela - sposobnost da se i
u ime pravednosti povezuje moć i utjecaj izvjesnih grupa i da se drugi ojačaju.
Tamo gdje država prodire u uvijek više područja društva, tamo se prije svega skuplja rastuće birokratiziranje, koje raskorjenjuje samoodgovornost. U političkoj filozofiji, međutim, jasno je da kritičari liberalne demokracije, koja se prepoznala kao "kraj povijesti", rado ističu da ona ljudima prikraćuje njihove individualne interese, koji ih ponovo čine atomiziranim individuumima.48
Facit:
Na kraju, "bolno je iskustvo" a i pragmatički uvid i da nam se pojavljuje nova univerzalnost, priznavanje ljudskih prava u svjetskim ili globalnim razmjerama, splet odnosa čovječanstva, svjetsko društvo je višestruko
kompleksni svjetski poredak: pravo na stvarnosna područja kao što su privreda, znanost, tehnika i umjetnost, osnovni principi supsidijariteta i federalizma, kao i pravo na diferenciju. Mi smo osuđeni na globalnu kooperaciju,
na vizije u čijoj je osnovi agonalna igra ljudskih snaga i kreativnosti. S onu
stranu autokratskih ili despotskih država, a: svagda u ime vladavine prava,
pravednosti i demokracije na globalnoj razini; na osnovi kognitivnih sposo-
48
Ch. Taylor, Wieviel Gemeinschaft braucht die Demokratie?, u: Transit. Evropeische Revue,
5, 521.
31
bnosti ili organizatorskih sposobnosti, kojima se ublažava jaki egoizam: individualni i grupni.
Time se stvaraju svi socijalni i politički uvjeti za mir u kreativnosti,
protiv rata, razaranja i patnje, za one velike promjene za koje smo mi odgovorni. Tu gdje se pojavljuje radikalno novo, izostaje pad u despociju i rat. U
ime povijesne otvorenosti nije više moguće rehabilitirati rat. I to su velike
inovacije čovječanstva. Lakomisleni je argument u pitanju: jesu li velike
epohe mira stvarno znaci civilizatorske dosade? Sjetimo se "Periklovog doba". Akropolis je izgrađen, Sofoklo piše svoje tragedije, filozofi Anaksagora
i Protagora dolaze na scenu stare Grčke. Doba mira u doba Augustinovo. U
Njemačkoj - ne samo u doba tridesetogodišnjeg rata nego i nakon tog pustošenja: literatura, muzika, arhitektura i filozofija.
Socijalne i političke promjene, u jednom smislu, pokazuju da je njihov inovacioni potencijal ogroman i bez rata i stradanja. Ali one dovode do
suočavanja ili nadmetanja jezika i religija, tradicija, privrednih prostora i privrednih formi, oblika visoke i narodonosne kulture. A promjene u globaliziranju donose socijalna i psihička opterećenja, koja često imaju za posljedicu
otuđenje, što izaziva socijalni i psihički kreativitet. Postoji i drugi podsticaj
povijesti: borba protiv višestruke oskudice prirodne prirode.
In allen dre Argumenten lässt sich also die Skepsis entkräften, weshalb der normative Anspruch wiederholt sei:
Die vielfältige Globalisierung schafft oder verschärft einen Handlungsbedarf, der, soll er den Ansprüchen von Recht, Gerechtigkeit und Demokratie genügen, nach einer Ramenordnung verlangt, die an die Stelle der
Gewalt das Recht setzt, das Recht auf Gerechtigkeit-sprinzipien verflichtet
und das gerechte Recht einer subsidiären und föderalen Weltrepublik überantwortet.49
Demokracije u Evropi, demokratski uređene pojedine države posvuda
u svijetu, mogle bi očekivati da se povećaju šanse za svjetski - pravni smisao. Univerzalni pravni i državni poredak jača konstruktivnu opciju: zaštita
prava i mira prepušta se trendu demokratiziranja. Kao što individuumi, tako i
države imaju nagovor da odlučuju o konfliktima ne putem sile nego putem
prava.
Unutar država je ustaljeno rješenje konflikata nenasilno i u skladu s
pravnim normama. Tako demokracija preuzima ovaj model djelovanja i za
svoju vanjsku politiku. Jedan kozmopolitiski smisao pravednosti i smisao za
parlament svjetske države značio bi svjetsko/federalni smisao pravednosti.
Ali tu postoje protuargumenti.
49
O. Höffe, Demokratie im Zeitalter der Globalisierung, ibid., S. 433.
32
Prvo, to pretpostavlja zajednicu, globalno sporazumijevanje o pravednosti, a to stvarno nedostaje.
Drugo, zajednica stvarno postoji: pravno/moralno u formi interkulturalnog diskursa pravednosti, koji utemeljuje dvoje: kako univerzalna ljudska
prava tako i pravo na diferenciju. I pravno/tipično u formi deklaracije o globalnim zajedničkim ljudskim pravima, naprimjer sa strane Ujedinjenih naroda.
Höffe ima namjeru da pokaže da pojedinačna država treba smisao pravednosti: 1) kod uspostavljanja demokracije, 2) kod njezinog institucionalnog i legislatorskog daljnjeg obrazovanja, 3) kod djelovanja unutar institucija i zakona. Sve tri zadaće nalaze se ponovo kod svjetske republike, i svaki
put pored sinhrone tu je i dijahrona pravednost: pravednost naspram budućih
generacija.50
Svakako ovdje koristim Höffeovu argumentaciju: Na taj smisao pravednosti nadovezuje se generalno tolerancija. Na globalnoj razini ona se javlja
kao pravo na diferenciju, tek to, i dopušta različitim državama njihovu osobitost: jezičku, religijsku i socijalnu, pravnu i političku. S pretpostavkom da se
kreću u okvirima univerzalističkog pravnog morala.
Na taj način se pitamo i o kulturalnoj svjetskoj zajednici. Jer gajenje
jezika i literature, muzike, umjetnosti i arhitekture, usprkos njihovom primarnom vezivanju u pojedinačne države, čuva globalnu stranu ii ne mora se
tretirati samo u okvirima svjetske republike, koja je prinudno autorizirana.
Die Welt-Bürgerschaft, svjetsko državljanstvo, građanstvo, ide u susret globalistima i osigurava svim ljudima na svakom mjestu svijeta istu zaštitu ljudskih prava. Razlike bi se trebale ukinuti. Za Habermasa otpada javno-pravna diferencija između unutarnjeg i vanjskog, između vlastitog ("eingeborenen") i stranog, jer svi ljudi jesu u jednakoj mjeri domaći i strani.
Beide Ansichten enthalten ein berechtigtes Element, das sie aber zu
Unrecht verabsolutieren. Gemäss unserem dritten Weg, dem qualifizierten
Kosmpolitismus, steht jedem Menschen eine doppelte Mitgliederschaft zu,
eine "nationale" Staatsbürgerschaft und eine komplementäre Welt-Bürgerschaft.51
Onaj motto koji potječe od rimskog vojnog teoretičara Vegetiusa i danas se prakticira:
"Si vis pacem, para bellum."
"Ako hoćeš mir, pripremaj se za rat".
Iz uvida u fragilnost svakog mira koji počiva na sili, slijedi alternativa:
50
51
Ibid., S. 344.
Ibid., S. 354.
33
"Si vis pacem, para iustitiam."
"Ako hoćeš mir, birini se za pravo i pravednost."
Još iz antike potječe motto:
"Opus iustitiae pax."
"Plod pravednosti se sastoji u miru."52
P. Sloterdijk:
Seit dem Beginn der dritten Globalisierung haben wir den Ozean genau so vergessen, wie wir den Himmel der Metaphysicker genau so vergessen haben.
P. Sloterdijk, H.J. Heinrics, Die Sonne und der Tod, 2001, (239)
Mi smo se i u ovom 21. stoljeću suočili s pitanjem eksplozije interetničkog i međuljudskog zla, s erupcijama sile. Čini se - iz novijih uvida - da
mogući odgovor na problem sile, nasilja još nije ispravno opisan, ako se kako kaže P. Sloterdijk – «implodirajuće životne zajednice ne sagledaju iz
svojeg izvora". I u 20. stoljeću katastrofična preformatiranja ljudskih životnih zajednica su razorila ljude, a da nisu pronađena fizička sredstva da se
ustanove njihovi novi odnosi i da se sprijatelje. Nelagoda modernih životnih
odnosa čini veoma tegobnim svako prijateljsko ophođenje. Pozitivni osjećaji
zavičajnosti i obiteljstva postali su tijesni resursi.
Scenarij za pozitivno, stvaralačko povjeravanje, susretanje, već je višestruko kompromitiran; i simbioze su kompromitirane; obiteljski zaštićeni
prostori, biotopi povjerenja su se naborali, stegnuli. Tu nastaju najgori košmari.
Scenarij je jak ako pledira za razumijevanje suvremenih procesa, ekstremnih formi socijalnog podvajanja i ideološkog poricanja Drugog, kao što
je to postalo egzemplarno u nacionalsocijalizmu i drugim formama političkog ekstremizma. Zadivljujuće je iskustvo koje nam nudi Hannah Arendt i
poslije nje Alain Finkielkraut, uvid u veliku dramu ovog stoljeća. U njoj čovjek nije spoznao druge ljude kao sebi jednake, nego kao neprijatelje.
Nije to nepoznavanje samo historijska iznimka, već je karakteristični
tok moderne civilizacije. Otuda se nadaje legitimno pitanje: Jesu li kronična
uništavanja ljudi koja čine drugi ljudi u našem stoljeću zbiljski samo momentane stranputice? Kada prosudimo što P. Sloterdijk govori, vidimo da su
52
Ibid., S. 375.
34
naša epoha i njezine katastrofe ušle u površinske nazore; i to je tako dok ne
promislimo konfiguraciju prostora, pučanstvo i ideologije; nisu promišljene
na puno dubljem nivou, no što to čine danas uhodane teorije. Potrebna nam
je oštrija optika, politička poetika prostora, a odatle ovisi smisaona dijagnoza
neuspjelih političkih obrazovanja prostora.
Sociološka antropologija i poetologija, čiji je najznačajniji autor Peter
Sloterdijk, predložila je za veliki rast kultura jedno značajno tumačenje: prema njoj trebalo bi konstrukciju od apstraktnijih velikih jedinstava vratiti na
opće djelotvorne mehanizme tehnika koje čine ugodnim, postupaka prijateljstva, koje počivaju na prenošenju povjerenja na nepovjerenje, od prisnog na
neprisno.
Vojske, crkve, univerziteti, imperije, nacionalne države. Nije moguće
odmaknuti se od aktuelne Evropa-konstrukcije, Evropske unije, u kojoj se
stvara mogućnost prevođenja povjerenja. Ili se pak velike strukture skriveno
animiraju, te ih stanovnici doživljavaju kao nezbiljnost i kao Moloch.
Das Geheimnis der grossen Politik ist in gewisser Weise ein ständiger
Umcodierungsvorgang von klein zu Gross, von Konkret zu Abstrakt, man
könnte auch sagen: ein permanenter Formastress. Sie beruht auf einer nachhaltigen Vortäuschung von imaginären Gemeinschaften durch die Verwendung des intimen, familialen Codes zugunsten des nicht-familialen Nicht-Intimen.53
Zato je tamna strana 20. stoljeća oštro upozorenje. Ono je razdoblje
političkih psihoza, tipični sociopat modernog društva, posebno individuuma
sklonih nasilju s desnoekstremnim ponašanjima. Tu nema ničega na što se
možemo osloniti. U jezgru je posvuda odavanje "formatpsihoza i simptoma
prostornih stresova". One su tako dobre kao i uvijek forma rasturanja pripadnosti. Rasuti pojedinci ne znaju više kako i gdje oni stanuju, s kim stanuju,
kome pripadaju, u kojim formatima komuniciraju, ne znaju što oni mogu
konvertirati a što ne mogu. Ovi pojedinci ne znaju više ko su oni i ko su oni
drugi; i oni ne mogu znati to, jer takvo znanje nastaje, kako se pokazuje spahreološki - samo tamo gdje postoje dovoljno dobre primarne sfere iz kojih je
moguće da se događaju prevođenja u dalje bez straha da su samo/izgubljeni.
Razmotrimo što P. Sloterdijk tvrdi o sopstvu. S jedne strane, socijalna
filozofija uvodi na scenu tradicionalne argumente; o nedostajanju "priznavanja" u Hegelovom smislu; o patnji individuuma kojima nedostaje to "priznavanje". Izraz koji ne poriče svoje porijeklo iz pojmovnog svijeta mladog Hegela u Fenomnologiji duha. Ali i tu se opisuje samo površno.
Kritički um uspijeva spoznati strukture ljudskih odnosa sudjelovanja i
njihove deformacije. On kaže da stvarno moderni pripadaju političke gradnje
pećina i njihove histerije. Da psihotizirani ljudi počinju u takvim vremenima
53
P. Sloterdijk... etc., S. 185-186.
35
da pate na pomutnji moći suđenja, da se sjate u pomahnitale pseudokomune,
sve se to nadaje iz njihovog položaja. Pseudokomune ili socijalne pseudopećine počivaju na sistemima ludosti (auf Wahnsystem), koji uvijek imaju formu obećanja-spasa-putem-uništenja. Upravo to ponajviše nagovara temeljno
rasturanje vitalne moći suđenja. Samo tako su se bezbrojni Nijemci mogli
sjatiti iza anđela smrti - Hitlera.
Wahnsysteme dieser Art haben mit dem Normalsystem viel mehr gemeinsam, als man üblicherweise bedenkt, denn alle modernen Natinalgesellschaften können nur als imaginäre Gemeinschaften Bestand haben, sie haben allesamt ein Stück weit Pseudohöhlencharakter. Solche imagined communities - der Ausdruck stammt von Benedickt Anderson - sind von Grund
auf labil und hochgradig fiktiv, von Wahngrenze nur geringfügig weiter entfernt als die offen psychopathische Politik. Philippe Lacoue-Labarthe spricht in diesem Kontext von Politik. - Fiktion - so wie man von science fiction
redet. Die Bevölkerung von Natinalstaaten, wie wir sie heute kennen, sind
nach dieser Beschreibung immer schon pute political-fiction-Einheiten.54
On jako želi da nas upozori na izraz "nužne iluzije", na izbjeglice ne
samo izvana nego i iznutra, koji se osjećaju ugroženim i virtuelno raskorijenjenim. Nacionalni azil zaštićuje nužnu iluziju o ukotvljenju, o teritorijalnom
imunitetu, o solidarnom smještaju. I gdje zakazuje funkcija azila, tu izbija sila i nasilje. On želi da nam pokaže da se čovječanstvo danas nalazi u nečuvenom toku ispreplitanja i mobiliteta, koji je pun rizika i koji je podstaknut iluzornim predstavama o podnošljivosti i isprepletenosti svega sa svim. Protiv
toga je uvid sferologije; ona podsjeća na konačnost životnih doba, na uskoću
mjesta i pozornosti, na oskudicu moralnih energija - i to je neodgovorna iluzija, rezerve sudjelovanja ljudi s ljudima, da su iscrpljene. One su to samo
sve više.
Aus Müdigkeit geschieht mehr Böses als aus Bosheit - aber von diesem Effekt gibt es im Christenthum wie in der traditionellen Linken eine
hartnäckige Fehlbeschreibung unter dem Begriff Gleichgültigkeit oder
Trägheit des Herzens. Man assoziert die Ermüdbarkeit zu schnell mit
Schuld... Hier kommt ein schenbar konservativer, in Wahrheit pragmatischer
Interessenhorizont in Sicht. Es gibt gerade aus der Sicht des zu schützenden
guten Lebens ein Bewusstseunsinteresse in bezug auf soziale Biotope, ein Interesse, dem man helfen muss, sich in nicht-reaktionären und nicht-repressiven Formen auszzudrücken. Auch eine Kulturpolitik der Linken muss dem
Rechnung tragen, indem sie dem lokalen Impuls, dem sphärischen Bedürfnis
zu nicht-reaktionären Genugtuungen verhilft. Wenn sie vor dieser sozialöko-
54
Ibid., S. 187-188.
36
logischen Aufgabe versagt, bleiben die Explosionen nicht aus. Die Endlichkeit und die Offenheit gleichzeitig zu denken, darauf wird es ankommen.55
Redeskripcija modernih vremena ne bi imala nikakvog smisla bez Heideggera. Sa staroevropskom osnovnom iluzijom, onom utješnom mišlju obitavanja u jednoj svjetskoj kući, dobro uređenoj, s tom smo iluzijom raskrstili. Stoga je Heidegger mogao reći: dass Heimetlosigkeit ein Weltschicksal
geworden ist.
In dieser Situation wird das Problem akut, wohin wir eigentlich kommen, wenn wir zur Welt kommen. Darin verbirgt sich eine moderne, gewissermassen eine existentialisierte Version von Kosmogonie.56
Novi uvid očajnički želi da izbjegne nove "nužne iluzije". U središtu
je novi ciklus produkcija slika svijeta, koja je neposredno vezana za egzodus
na svjetsko more, potom na zračno i prostorno putovanje. Terestričko globaliziranje zajedničko je djelo astronoma, matematičara i fizičara, mornara,
trgovaca itd. Ali se danas događa elektronična globalizacija, koja pretpostavlja doduše geopolitički i geotehnički dostignuća evro/centričnog perioda od
1492. do 1945. Tu je na djelu heterodoksni pojam globaliziranja.
Ako je neko na putu obrata ka čistoj konstrukciji iz formi i brojeva,
onda se on mora uvjeriti u racionalistički optimizam, danas u apsolutni konstruktivizam. Doba teritorijalno definiranog imperijalizma je minulo. Geopolitičko mišljenje ide danas drugim putem. Mi stalno klizimo od postmetafizičkog narcizma u metafiziku. Ali, želimo ponuditi opravdanje za projekt
filozofije:
Ich behaupte, dass die erste gemeinsame Tätigkeit von Menschen nicht die Jagd ist, nicht die Sexualität, nicht die Aufzucht von Kindern und
schon gar nicht Ackerbau, Viezucht, Industrie - sondern die Erzeugung einer
Resonanz zwischen den Zusammenlebenden. Es ist zu einer Überlebensfrage
für die aktuellen Kulturen geworden, wie sie sich als atmosphärische Gemeinschaften reproduzieren. Sogar die physikalischen Atmosphären sind ins
Stadium ihrer technischen Herstellbarkeit übergegangen. Die Zukunft wird
ein klimatechnisches Zeitalter sein, und damit ein technisches schlechthin.
Man wird zunehmend verstehen, dass Gesellschaften von Grund auf
künstlich sind. Die Luft, die wir einzeln und gemeinsam atmen, kann nicht
mehr vorausgesetzt werden. Alles muss technisch produziert werden, sowohl
die metaphorische wie auch die physikalische Atmosphäre. Politik wird eine
Abteilung der Klimatechnik. 57
"Ja tvrdim da prva zajednička djelatnost ljudi nije bio lov, nije bila
spolnost, nije bilo odgajanje djece i čak nije bila zemljoradnja, stočarstvo,
55
Ibid., S. 189.
Ibid., S. 195.
57
P. Sloterdijk, ..., S. 245.
56
37
industrija, nego je to proizvođenje neke rezonancije između onih koji zajedno žive. To je postalo jedno pitanje preživljavanja za aktuelne kulture, kako
se one reproduciraju kao atmosferične zajednice. Štoviše, fizikalne su atmosfere prešle u stadij svoje tehničke uspostavljivosti. Budućnost postaje klima/tehničko razdoblje, a time naprosto tehničko. Rastuće je razumijevanje
da su društva iz temelja umjetna. Zrak, kojeg udišemo pojedinačno i zajednički, ne može se više pretpostaviti. Sve se mora tehnički proizvoditi, kako metaforična tako i fizikalna atmosfera. Politika je odjeljak klima/tehnike."
Ovu studiju autor je napisao u toku augusta i septembra 2002. godine,
te u skraćenoj verziji izložio na (IV) Međunarodnom filozofskom kolokviju u
Italiji (Verona, Reggio Emilia) pod naslovom "Evrope - Between hospitality
and globalization" - koji se održavao od 12. 10. do 16. 10. 2002 godine u organizaciji Međunarodnog foruma Bosna iz Sarajeva i drugih italijanskih institucija, univerziteta. Ovdje se pojavljuje neizmijenjena. Studija se nastavlja
s filozofijom politike u doba globalizacije, napose s poraznim i negativnim
trendovima u svijetu.
Napomena autora.
38
UDK 316.322
Ljubomir Berberović
O prirodi globalizacije
U literaturi se mogu naći svakovrsni pokušaji definisanja globalizacije. Ti pokušaji su manje ili više umjesni ili duhoviti, ali se teško odlučiti za
jednu definiciju koja bi bila u isto vrijeme i sveobuhvatna i tačna. Pod globalizacijom se podrazumijevaju procesi i pojave homogeniziranja planetarnog
prostora, prije svega u ekonomskom i pravnom smislu, tako da se Zemlja
pretvara u jedinstveno normiranu i vođenu cjelinu. Svjedoci smo da redom
nastajanja novih tehnologija i ekonomsko-političkih mehanizama globalizacija postepeno zahvata pojedine velike sektore života. Šire se, pojačavaju,
ubrzavaju i produbljuju transkontinentalni uticaji i oblici društvene interakcije. Organizacija čovječanstva se mijenja u smislu povezivanja udaljenih zajednica i ekspanzije integralnog sistema nadzora i vlasti preko svjetskih regiona i kontinenata1.
Iz prošlosti su poznati mnogi socio-ekonomski i ideološko-politički
koncepti i projekti integracije svijeta, tj. projekti globalizacije, od antičkih do
najnovijih vremena. Istorija je popisala uglavnom žalosne sudbine takvih zamisli i pokušaja. Međutim, ono što predstavlja novost na istorijskoj sceni to
su (konačni, nesumnjivi?) argumenti nužnosti globalizacijskih procesa i efikasni instrumenti za njihovo realizovanje. Za razliku od nekadašnjih ideja o
ujedinjavanju, danas postoje razlozi i sredstva za globalizaciju, koji potiču od
egzaktne nauke. Bez obzira na mogućnosti (naročito filozofske) kritike takvog stanja stvari, nepodijeljeno je uvjerenje da nauka kao “reprezentativna
forma čovjekove racionalnosti” bitno određuje glavne “tokove zbivanja u novom dobu i modernom svijetu”2. Drugim riječima, globalizacija se može najbolje shvatiti (a možda i najlakše prihvatiti) kao ishod rasta znanja, koji je
prerastao u dominaciju objektivnih, praktično vrijednih spoznaja na svim područjima života ljudske planetarne zajednice. Spoznaja, naravno, nikad nije
1
D. Held & A. McGrew: Globalization/Antiglobalization. Polity Press, Cambridge (UK),
2002; p1.
2
J. Berberović: Kritika nauke i demokratija – Kritička pozicija Paula Feyerabenda
(Racionalnost i jezik, str. 21-23). “Svjetlost”, Sarajevo, 2004.
39
konačna niti dovršena, ali su uputstva što ih pruža nauka uvijek posljednja i
najtačnija. Takva da se upravo njih mora pridržavati u individualnoj i društvenoj praksi, da bi ta praksa bila racionalna, optimalna po mjerilima što ih
pruža ukupno trenutno raspoloživo znanje.
Pitanje opstanka
Egzaktne nauke su tokom XX vijeka zaigrale presudnu ulogu u identifikaciji globalnih problema, a konsekventno i u opredjeljivanju odnosa prema savremenim i budućim svjetskim zbivanjima. Tako je napredak znanja
doveo u fokus pažnje svijeta (a možda prethodno i proizveo) dva bitna, najaktuelnija momenta problematike čovjekovog opstanka i opstanka civilizacije: prijetnju atomske kataklizme i prijetnju ekološke katastrofe. Nauka postaje glavni isporučilac opštih tema međunarodne zajednice, a svijet je krenuo u
međusobno otvaranje i povezivanje radi zajedničke akcije na rješavanju zajedničkih egzistencijalnih pitanja. Budući da je problematika opstanka nedjeljiva, globalizaciji je teško osporiti da ima očigledne opšteljudske razloge.
Pronalaskom nuklearnog oružja nauka je stvorila sredstvo potencijalnog samouništenja čovječanstva. Od Hirošime i Nagasakija, pa dok bude
postojao, ljudski rod će živjeti uz prijetnju trenutne ekstinkcije, ili bar “razaranja nezamislivih razmjera”3. Jednostavne računice pokazuju da svaki stanovnik Zemlje može biti višestruko usmrćen raspoloživim zalihama nuklearnog oružja. Praćenje i sprečavanje nastalih mogućnosti samouništenja nezamislivo je bez ključnog sudjelovanja nauke. Nauka zauvijek preuzima ulogu
nezaobilaznog sagovornika politike u nastojanjima da se spriječi nuklearna
katastrofa. Samo tačni naučni podaci omogućavaju pregovore i sporazume o
ograničenjima, odnosno napuštanju nuklearnog naoružanja, te zabranama
njegove ratne (pa i mirnodopske) primjene, koja, kako tvrde brojni stručnjaci, ugrožava ljudski rod katastrofama različitih mogućih razmjera, od lokalnih do planetarnih.
Tokom XX vijeka naučno je pokazano da svijetu, odnosno civilizaciji,
osim nuklearne katastrofe prijeti i opasnost polaganog nazadovanja, pa i
umiranja, koja proizlazi iz dugotrajnog nepovoljnog razvoja odnosa ljudske
vrste sa njenom životnom okolinom. Među sudbonosna univerzalna saznanja
moderne nauke spada otkriće da čovjekovo ponašanje prema prvoj pretpos3
L. Szilard: A petition to the President of the United States (in – “The atomic age – Scientists
in National and World Affairs”, M. Grodzins & E. Rabinovitch editors, pp 28-30). Basic
Books, New York, 1963.
40
tavci vlastitog opstanka, prema prirodnom okolišu, onakvo kakvo jeste, proizvodi velike negativne posljedice4. Ekonomija, tj. proizvodnja i potrošnja roba i usluga, rasla je strahovitom brzinom, a popratne pojave nemilosrdnog iscrpljivanja prirodnih resursa i bezobzirnog zagađivanja okoline jednostavno
su zanemarivane. Priroda na koju se donedavno gledalo kao na čvrstu, neupitno sigurnu podršku čovjekovog biološkog opstanka na Zemlji, sagledana je
kao nježan, veoma osjetljiv sistem, koji je počeo da popušta pod pritiskom
ljudskih aktivnosti. Značajan imperativ usaglašenog zajedničkog djelovanja
cijelog čovječanstva proizlazi iz potrebe za zajedničkom akcijom u tretiranju
raznih aspekata globalne ekološke krize.
Pitanja opstanka, prijetnja atomske smrti i elementi ekološke krize
izrastaju u primarnu objektivnu i racionalnu bazu zahtjeva za jedinstvenim
uređivanjem svijeta. Ovi egzemplarno globalni, zajednički, nedjeljivi egzistencijalni problemi temeljni su argument nužnosti globalizacije. Od kasnih
šezdesetih godina prošlog vijeka “ekološka problematika” zadobija naglašen
prioritet u međunarodnoj politici, naročito u vezi sa izvjesnim opadanjem
vjerovatnoće masovnog ratovanja nuklearnim sredstvima.
Ekološka kriza
Sasvim jasne činjenice su pokazale da aktuelni smisao antropogenih
promjena u biosferi vodi poremećajima planetarnih razmjera, poremećajima
koji mogu dovesti u pitanje elementarne kvalitete ljudskog života na Zemlji,
a u krajnjoj liniji ugroziti čovjekov opstanak kao takav (tablica 1). Budućnost
će biti teško opterećena upravo ovim poremećajima, što će imati jak upliv
prije svega na osjetljivu oblast ekonomskih kretanja. “Čovječanstvo ulazi u
eru hroničnih sveobuhvatnih i ekstremno kompleksnih sindroma međusobne
zavisnosti između globalne ekonomije i svjetske životne sredine. Glavni izazov narednih decenija jeste da se nauči kako je moguće bolje upravljati dugoročnim interakcijama velikih razmjera između sredine i razvoja kako bi se
povećali izgledi na ekološki održivo poboljšavanje ljudskog blagostanja.”5
Nesporno je da ekonomija mora računati sa posljedicama po «sredinske re-
4
Jansson A.M., Folke C. & Constanza R. (Editors): Investing in Natural Capital – The
Ecological Economics Approach to Sustainability. Island Press, Washington (DC), 1992.
5
W. Clark: Sustainable Development of the Biosphere (In – “Sustainable Development of the
Biosphere”, edited by W.C. Clark & R. E. Munn; p 5). Cambridge University Press,
Cambridge, 1986.
41
surse, na kojima u krajnjoj liniji baziraju sve privredne aktivnosti»6, koji ujedno predstavljaju čovjekovu životnu sredinu.
GLAVNI ASPEKTI GLOBALNE
EKOLOŠKE KRIZE
GLAVNE UTVRĐENE PROMJENE
NAJVAŽNIJI UTVRĐENI UZROČNICI
NAJVAŽNIJE
UTVRĐENE POSLJEDICE
Zagrijavanje atmosfere
Tokom XX vijeka
srednja temperatura
donjih slojeva zraka
porasla je za 0,5 C
Masovna emisija
stakleničkih plinova
(prije svega CO2)
Klimatske promjene, rast prosječnog
nivoa svjetskih mora
Narušavanje ozonskog sloja u stratosferi
1950-2000 ozonski
sloj u prosjeku smanjen za 10%, lokalno i do 80%
Masovna emisija
halougljiko-vodika
(CFC)
Porast kancerogeneze i mutageneze
Degradacija prirodnih ekosistema
Tropske kišne šume
uništavaju se tempom od 20 miliona
hektara godišnje
Krčenje u razne privredne svrhe
Masovno iščezavanje recentnih vrsta
biljaka i životinja
Tablica 1. Glavni globalni aspekti ekološke krize, sažet prikaz*
* L.H. Brown: Overview – A year of contrasts.Vital Signs 1997 (L. Starke, editor), p
16. Worldwatch Institute, New York – London, 1997 (modifikovano).
U vezi s tim, međunarodna politika počinje pretvarati naučna saznanja
u istinski humanistične dogovorne stavove i propise. Deklaracija prve konferencije Ujedinjenih nacija o čovjekovoj okolini (Stockholm 1972) pozvala je
sve zemlje “da aktivnosti pod njihovom jurisdikcijom ne uzrokuju štetu okolišu drugih država”7.
Štokholmski poziv ispoljava nedvosmislenu etičku crtu, zahtijevajući
od svih subjekata da napuste dosadašnji način vođenja svjetske politike, kojim je dominirala bezobzirna sebičnost. Možda je ovaj apel u prvi mah zvučao utopijski, ali se međunarodna zajednica ipak uskoro počela baviti opštim
ekološkim pitanjima, pronalazeći, sporo i mukotrpno, ali ne bezuspješno,
6
Arrow K., Bolin B., Constanza R., Dagupta P., Folke C., Holling C.S., Jansson B. O., Levin
S., Maler K. G., Perrings C & Pimentel D.: Economic growth, carrying capacity and the
environment. Science, 268(5210):520; 1995.
7
Declaration of the United Nations Conference on the Human Environment (Stockholm,
1972). UNEP, Nairobi, 1972 (Reprint).
42
mjere i norme za zaštitu sredine koje su obavezujuće i čije se provođenje
pažljivo nadzire.
Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća konačno se počelo ozbiljnije razgovarati o “uspostavljanju mosta između prirodnih nauka i ekonomije”, o instaliranju transdiscipline “ekološke ekonomije”8, koju je grčki urbanista Doxiadis anticipirao svojim pojmom “ekistike”9. Predviđa se da bi na
znanju zasnovana ekonomija imala daleko manje negativnih sredinskih posljedica i da bi takva ekonomija omogućavala udvostručavanje svjetske proizvodnje uz prepolovljenu potrošnju materijalnih resursa.10 Moderna mjerila
razvoja i napretka više se ne mogu svoditi na čisto ekonomske kategorije,
kao što je famozni dohodak (ili proizvod) po glavi stanovnika11. Pokazatelji
razvoja koji prate promjene u trajanju i kvalitetu ljudskog života, koji uračunavaju razvojne posljedice po naredne generacije, koji pokušavaju uzeti u
obzir istinski i sveukupni boljitak čovječanstva, još uvijek se nalaze u drugom planu interesovanja stručnjaka i planera, posebno u siromašnijim zemljama. “Ekologija mora spustiti ekonomiju na zemlju”12 budući da su ekološki problemi razvoja dosegli težinu problema nejednakosti u svijetu.13 Međutim, svemu tome je neophodan opšti pristanak, usvajanje normi ponašanja
koje bi jednako važile za sve i za svakog.
Ekološka diplomacija
Primjer kako su nastali internacionalni propisi o mjerama zaštite stratosferskog sloja ozona ubjedljivo ilustruje uspješno stapanje naučnoistraživačkih kapaciteta čitavog svijeta u cjelovitu mrežu, sa integrisanim “outputom”, koji služi kao osnova za međunarodne zakonodavne akcije14. “Ozon-
8
C. Holden: Multidisciplinary look at a finite world. Science, 249(4964):18-19, 1990.
C. Doxiades: Ekistics – An Introduction to the Science of Human Settlement. Athens
Technological Institute, Athens, 1968.
10
A. Giddens: The Third Way and Its Critics. Polity Press, 2000.
11
P. Dagupta & K. G. Maler: The Environment and Emerging Development Issues. World
Bank Economic Review, Supplement, 1991.
12
C. Holden, o. c.
13
A. Giddens, o.c.
14
J. L. Seitz: Global Issues – An Introduction. Blackwell Publishing, Malden-OxfordMelbourne-Berlin, 2002 (II edition); p 168.
9
43
ska diplomacija” je novo iskustvo i novi obrazac u vođenju globalne politike15, novi obrazac stvaranja i provođenja internacionalnih pravnih akata.
Bečki sporazum (1986) i Montrealski protokol (1987) o obaveznim
mjerama protiv razaranja stratosferskog sloja ozona, smanjivanjem i ukidanjem proizvodnje hloro-fluoro-ugljičnih spojeva (CFC), potpisalo je više od
sto država. To je bio prvi u seriji internacionalnih dokumenata posvećenih
ekološkim prijetnjama koje mogu ugroziti cijelu planetu. Cijena provedbe
ugovorenih mjera nipošto nije mala. Napuštanje industrijske primjene CFCspojeva, po odredbama Bečkog i Montrealskog sporazuma, imaće velike socio-ekonomske posljedice. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama godišnja proizvodnja ovih plinova vrijedi oko 750 miliona dolara, a vrijednost
dobara i usluga što izravno zavise od proizvodnje CFC dostiže čak 27 milijardi dolara; osim toga, oprema i produkti kojima za održavanje treba CFC
stoje daljnjih 127 milijardi. Redukcijom ove visokoprofitabilne skalamerije
dovodi se u pitanje oko 700 000 radnih mjesta širom SAD16. Pa ipak su Sjedinjene države bile najglasniji zagovornik sporazumijevanja o zabrani CFC
gasova i uporan predvodnik duge i složene međunarodnopolitičke procedure
koja je rezultirala donošenjem protokola u Montrealu. Tako je vodeća sila
savremenog svijeta jasno naglasila neminovnost prihvatanja novih tema i neophodnost novih modela u vođenju svjetskih poslova, a možda čak i neminovnost tolerisanja „ekološkog totalitarizma“.
Možda je najznačajnija diferencijalna odlika Montrealskog ugovora u
tome što propisuje stalno praćenje vlastite realizacije (opet nauka!) i predviđa modificiranje propisa prema nalazima „monitoringa“. Značajna je novost
u međunarodnopravnim odnosima – da se pravni akt mijenja prema tekućem
saznanju, koje dolazi iz istraživačkog sistema.
«Okvirna konvencija UN o promjeni klime», usvojena na skupu 165
zemalja u japanskom gradu Kyoto 1997. godine, drugi je poučan slučaj globalnog zakonodavstva. Države potpisnice su se obavezale na korake obuzdavanja ogromne emisije gasova koja mijenja sastav atmosfere i narušava klimatske prilike na planeti. Globalna implementacija konvencija iz Kyota nailazi na određene političke brane i još uvijek nema univerzalno važenje. Međutim, „otpadnici“ ipak prilaze sporazumu; nedavno je pristupila Rusija, jedna od najvećih vojno-političkih sila i zemlja koja spada među najveće proizvođače plinova uzročnika „stakleničkog efekta“ (opasne posljedice nagomilavanja ovih plinova u atmosferi prikazane su u tabeli). U svrhu nadzora nad
izvršavanjem obaveza iz Kyota, a i radi potrebe jedinstvenog praćenja atmo15
R. E. Benedick: Ozone Diplomacy – New Directions In Safeguarding The planet- Harvard
University Press, Cambridge (Mass.)-London, 1995.
16
An Economic Portrait of the CFC-Utilizing Industries of the United States. Alliance for
Responsible CFC Policy, Rosslyn (Va.), 1995; pp 10-11.
44
sferskih kretanja, nastala je planetarna istraživačka mreža za osmatranje pojava i promjena u geobiosferi, iako sam ugovor nije dobio univerzalno priznanje. Podaci o akumulaciji stakleničkih plinova i o konsekventnom porastu prosječne temperature na površini Zemlje dolaze iz globalnog istraživačkog sistema, koji obuhvata 1000 vrhunskih naučnika iz više od 70 zemalja.
Integrisani nalazi ove mreže služe kao polazišta za političke akcije i rješenja,
te preduzimanje odgovarajućih mjera. Inovacija baze podataka odvija se kao
na tekućoj traci: tek što se pojavio jedan izvještaj centralne redaktorske grupe, odmah je nastavljen rad na sljedećem. U izradi novijih revizija sudjelovalo je oko 1000 istraživačkih centara, radili su pune dvije godine i napravili
dokumentarno saopštenje na 1800 stranica slova i brojki, koje služe kao podloga za realizaciju postavki konvencije17.
Uprkos svim zastojima i problemima, civilizacija se našla na pragu
nove ere, ere obilježene dominacijom objektivnog znanja i na tom znanju zasnovanih oblika ljudskog djelovanja i ponašanja.
Dakako, nuklearna i ekološka kriza su samo najakutniji i najaktuelniji,
modelni opšti problemi u međunarodnoj zajednici. Sveobuhvatna međuzavisnost svih raspoznatljivih entiteta na Zemlji upadljiva je opšta odlika današnjeg svijeta. Sve nevolje čovječanstva u principu se mogu uklanjati samo saradnjom. “Ni jedna zemlja ne može zaštititi vrijednost svoje valute ili zdravlje svoga naroda. Čak i na naše svakodnevne vremenske prilike mogu utjecati čovjekove aktivnosti negdje drugdje u svijetu. Zemljin ekosistem i nadalje
će podupirati ljudski život samo ako države budu sarađivale i pametnije
odlagale otpatke.”18
Vladavina znanja
Svijest o ekološkoj krizi nameće radikalne promjene u važećim koncepcijama svih vidova razvoja. Pred našim vremenom stoji izazov stvaranja
analitičke i teorijske podloge za razumijevanje odnosa između prirodnih i
društvenih sistema i za racionalno upravljanje tim odnosima, a to može samo
nauka. Kako se stalno ubrzava, trka za znanjem rađa i specifične probleme
17
18
R. A. Kerr: Greenhouse report foresees growing global stress. Science 270:731, 1995.
L. Brown: Svijet bez granica. “Globus”, Zagreb, 1979; str. 21.
45
novog tipa, naime – ispostavlja se da nauka napreduje „mnogo brže nego što
smo mi prilagođavali institucije njenim zahtjevima…”19
Pitanja čovjekove životne sredine prodrla su u politički život zahvaljujući novim saznanjima, do kojih danas dolazi koordinirana globalna mreža
naučnih istraživanja. Dvadeseti vijek je doživio antropološki i civilizacijski
preokret, prvenstveno ustalivši viđenje života i stvarnosti kao molekulskog
fenomena.20 Zavladao je savršeno nov dominantni način mišljenja o čovjeku,
okolnom svijetu i o njihovom međusobnom odnosu. Istorija, život, uspjeh i
opstanak posmatraju se na razini upoznatih činjenica o najdubljim osnovama
postojanja. Čovjek je definitivno shvaćen kao pojava u čvrstom fizičkom
kontinuitetu sa beskonačnim kosmičkim skupom živih i neživih entiteta, sistema. Ljudski život, individualni i generični, zavisi ne samo od očiglednih
nego i od najfinijih, submikroskopskih veza sa cjelokupnom stvarnošću. Prirodu tih veza otkriva nauka, budući da upravo “nova spoznaja dubokih međusobnih veza između društvenih i prirodnih sistema stavlja u pitanje konvencionalne intelektualne konstrukte kao i na njima zasnovane pretpostavke
politike”.21
Uloga nauke nije više svedena na makroskopsko uočavanje pojava i
produkciju korisnih sprava i postupaka za ono što se zvalo “vladanjem nad
svijetom”, u dimenzijama vidljivog. Spoznaja molekulskih temelja života
postavlja osnovna značenja u modernoj nauci, koja u isti mah sve uspješnije
osvaja znanja i o kompleksnim makrosistemima svih tipova, kako prirodnim
tako i društvenim. Na ovaj način egzaktna nauka preuzima ulogu privilegovanog opšteg liferanta uputstava za racionalno, svrsishodno, a u krajnjoj liniji – životno neophodno ponašanje pojedinaca, ljudskih grupa (zajednica) i
čovječanstva kao cjeline, s obzirom na najdublje spoznate istine o zakonitostima funkcionisanja i trajanja sistema čovjekovog svijeta. Osvajanje (istraživačka djelatnost), preuzimanje (razvojna, “primijenjena nauka”) i širenje
znanja (informacija i obrazovanje) prestaju biti dijelom društvenog dekora,
sastojak “kulture”, i postaju sudbonosni sektori društvenog života i rada.
Očito, sadašnje vrijeme je obilježeno aksiološkim prioritetom pouzdanog, praktično valjanog poznavanja činjenica o intimnim procesima i relacijama koji određuju ljudski život i život čovječanstva, činjenica koje su po19
C. Juma: Transition towards agricultural sustainability – Technological change and
institutional innovation (Transition to Sustainability in the 21st Century). The National
Academies Press, Washington, 2003.
20
L. E. Kay: The Molecular Vision of Life. Oxford University Press, New York - Oxford,
1993; p 5.
21
N. Choukri (Editor): Global Accord – Environmental Challenges and International
Responses. Massachusetts Insititute of Technology, Cambridge (Mass.) and London, 1993; p
vii.
46
sredovane naučnoistraživačkim nalazima. Time u središte savremenih determinativnih faktora povijesti staje egzakna nauka. Nauka je postala neophodan sagovornik politike na temi nuklearne prijetnje opstanku čovječanstva, a
kada se radi o ekološkoj krizi nauka se afirmisala kao jedini ključ za rješavanje nagomilanih sredinskih problema. Zato globalizacija nije moguća bez
globalizacije nauke.
Diktatura tehnologije
Jedinstvo nauke je primarna globalizacija. Spoznajni kapaciteti svijeta
moraju sačinjavati organizovanu cjelinu da bi rezultirali znanjem koje postaje osnovom političkog i ekonomskog ponašanja.
Proteklo stoljeće se najkraće i najtačnije opisuje kao razdoblje neviđenog, divovskog napretka prirodnih nauka. Čitava civilizacija je ušla u novu
eru, obilježenu dominacijom prirodno-naučnog znanja i na tom znanju zasnovanih oblika ljudskog djelovanja i ponašanja. Nauka je stala na čelo cjelokupnog progresa, postala moćni isporučilac najvažnijih materijalnih faktora slike života u savremenim ljudskim zajednicama. Procijenjeno je da se sedamdesetih godina prošlog vijeka naučno znanje udvostručavalo za nekih 10
do 15 godina22, a danas to ide značajno brže. Više od 90% svih naučnika koji
su ikad živjeli naši su savremenici. Pri tome, svijet još nije naučio kako da se
silno novo znanje bez potresa prihvata i primjenjuje u sveopštu korist, što je
jedna od najozbiljnijih teškoća sadašnjeg i budućeg razvitka.
Uspon nauke rezultirao je, pored ostalog, masovnom pojavom novih
tehnologija. Brzi prelazak naučnih otkrića u neprestano usavršavanje tehnoloških metoda, u neprestano stvaranje uvijek neuporedivo efikasnijih postupaka proizvodnje i saobraćaja, druga je karakteristika proteklog stoljeća. Napredak tehnologije uveliko je pogodovao i napretku istraživačkih djelatnosti,
na kojima se zasniva osmatranje svijeta i nalaženje solucija za uočene probleme.
U posljednjoj četvrtini XX vijeka dovršen je planetarni sistem za neprekidno naučno praćenje najvažnijih parametara geobiosfere. Podatke i proračune o promjenama klime usljed povećane emisije radijativnih gasova, od
kojih polaze inicijative za usvajanje potrebnih međunarodnopravnih akata,
proizvodi armija od hiljadu vrhunskih istraživača iz više od 70 zemalja.23
22
Glass B. (1970): Science education for the future of Man. Proceedings of the XX Pugwash
Conference on Science and World Affairs (Fontana 1970), p 185.
23
R. A. Kerr: Greenhouse report foresees growing global stress. Science, 270:731, 1995.
47
Realizacija postignutih zaključaka i predviđenih mjera nailazi na teškoće,
koje se ipak polako ali sigurno prevazilaze.
Instrumenti globalizacije
Dok pitanja opstanka argumentuju potrebu za ujedinjavanjem svijeta,
tj. za globalizaciju, komunikacijsko-informatička revolucija je stvorila ključne instrumente za ostvarivanje globalizacije. Moderna nauka otkriva zbog
čega je globalizacija potrebna ili neophodna, moderna tehnologija svjedoči
da je globalizacija moguća. Dosadašnji projekti ujedinjavanja svijeta nisu raspolagali sredstvima potrebnim za efikasnu kontrolu i upravljanje prostorom
cijele planete. Danas je situacija drugačija. “Nauka je pobijedila daljine” –
sjajno sažima G. G. Marquez bit tehnološke revolucije u dvadesetom vijeku24. Globalizacija se gradi na temeljima komunikacijske revolucije, koju su
donijeli mikročipovi, sateliti, optička vlakna, internet i mobilna telefonija.25
Nikada svijet nije vidio tako eksplozivan tehnološki napredak kakav
su imale tehnologije obrade i razmjene informacija tokom posljednjih decenija. I nikada nije viđeno tako rapidno širenje novih tehnologija. Već 2002.
godine svako drugo američko domaćinstvo bilo je snabdjeveno kompjutorom (tablica 2). Broj mrežno povezanih ličnih računara u svijetu povećava se
za jednu petinu svake godine (tablica 3) U ciglih petnaestak godina broj pretplatnika mobilne telefonije porastao je za tri reda veličine, tako da će već
krajem ove godine na svakog četvrtog stanovnika planete otpadati po jedan
pretplatnik mobilne telefonije (tablica 4). Radiju je trebalo 38 godina da stekne 50 miliona korisnika, televiziji trinaest, a svjetskoj računarskoj mreži –
samo četiri godine26.
Broj vlasnika (mln)
Stopa porasta
% domaćinstava
Stopa porasta
1994
3
(100)
24%
(100)
GODINA
1997
30
(1000)
37%
(150)
2002
166
(5533)
50%
(200)
Tablica 2. Raširenost personalnih računara u Sjedinjenim Američkim Državama
24
G. G. Marquez: Sto godina samoće. BIGZ, Beograd, str.8.
T. L. Friedman: The Lexus and the Olive Tree. Farrar-Straus-Giroux, New York, 1999.
26
Human Development Report 1999. Oxford University Press, (for UN Development
Programme), New York – Oxford, 1999; p58.
25
48
Broj korisnika (miliona)
Godina
Razvijene zemlje
Nerazvijene zemlje
–
–
2000
Ukupno
388
( – )
2001
359
(100)
136
(100)
493
(100)
2002
402
(112)
190
(140)
592
(120)
Tablica 3. Eksploatacija interneta u svijetu (prema podacima iz više izvora)
Godina
SAD
Svijet
1987
1992
1997
2001
2001
2004
Pretplatnici (000)
1 231
11 033
55 312
128 375
1 040 000
1 400 000
Pretplatnici na 100
stanovnika
0,5
4,3
20,1
45,0
16,0
22,0
Tablica 4. Broj korisnika mobilne telefonije u SAD i u svijetu
(prema podacima iz više izvora)
Sličnu gigantsku vertikalnu i horizontalnu ekspanziju doživjeli su i
drugi tehnološki sistemi namijenjeni prometu informacija, osmatranju i obavještavanju. Tačnost satelitskih mjerenja dosegnula je tačnost mjerenja temperature na površini Zemlje27. U isto vrijeme, planetu je natkrilio sloj vještačkih naprava koje precizno prate i najmanje promjene na njenoj površini, pa
i u njenoj utrobi. Od lansiranja prvog Zemljinog satelita (“Sputnjik 1”, 1957)
do danas je u orbite poslano njih blizu 7000. Prema službenim i javnim statistikama, u ovom času oko Zemlje kruži najmanje 600 funkcionalnih satelita
različite namjene i sa različitom opremom.
Radari su postali antikvitet, danas se svijet nadzire senzorima za pokret, daljinskim kamerama, uređajima za noćna osmatranja, špijunskim satelitima. Elektroničko osluškivanje elektroničkih medija uzima nezamislive
razmjere – “tajne uši” prate milione običnih telefonskih razgovora i e-mail
poruka u jednom satu.
27
F. J. Wentz & M. Schabel: Effects of orbital decay on satellite-derived lower tropospheric
temperature trends. Nature, 394:661, 1998.
49
Zahvaljujući svemu tome, u svijetu se više ne mogu prikrivati neke
krupnije tajne, a informacija stiže na svaku tačku Zemljine kugle praktično
istovremeno sa odašiljanjem.
Pobjeda nauke nad daljinama promptno se pretvara u instrumente političke i ekonomske moći, u metode praktične kontrole ponašanja i djelovanja. Medijske i informatičke aparature ne čine od svijeta samo informacijsko
“globalno selo” u smislu slavne McLuhanove sintagme28, nego i jedinstveno
polje ekonomskog prometa i konkurencije. Objektivna i efikasna kontrola čitave planete postala je realnost, a to je najvažniji preduslov za napredovanje
svih pravaca globalizacije.
Na temi opstanka i razvoja susreću se ekologija, tehnologija, ekonomija i politika, posredstvom složene integrativne koncepcije “održivog razvoja”. Pojam održivog razvoja nije precizno niti jednoznačno određen29, ali
nesumnjivo podrazumijeva da nauka odnosno znanje predstavlja jedinu moguću univerzalnu osnovu za racionalno ponašanje, ponašanje koje bi bilo
svrsishodno sa stanovišta interesa opstanka i razvoja. Od istraživačkih podataka i naučnih sinteza polaze međunarodni sporazumi i propisi, međunarodna politika i zakonodavstvo, koji sjedinjuju svijet.
S druge strane, u nauci leži trajna objektivna podloga ekonomske, pa
onda i vojne, odnosno političke moći. Nedostatak znanja u ovoj oblasti ne
mogu nadoknaditi nikakvi plemeniti ideali, nikakve dobre namjere. A znanje
stoji na raspolaganju prije svega tamo gdje se proizvodi, što znači – u razvijenim dijelovima svijeta. Prema podacima UNESCO-vog Instituta za statistiku o geografskoj distribuciji nauke i tehnologije na početku XXI vijeka, u
zemljama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) živi 20%
stanovništva planete, dok na te zemlje otpada 85% ukupnih sredstava za nauku u svijetu i 88% objavljenih naučnih radova (vidi tablicu 5).30 Neprestano
raste udio najvećih istraživačkih centara u ukupnoj proizvodnji relevantnih
naučnih podataka i otkrića. Od četrdeset glavnih središta svjetske nauke, 36
ih se nalazi u Evropi i Sjevernoj Americi, dva u Japanu i jedan u Australiji.31
U pomenutim činjenicama treba tražiti ključ za razumijevanje stanja svijeta,
28
M. MacLuhan: Understanding Media – The Extension of Man. Routledge & Kegan,
London,1964.
29
A. Sen: The end and means of sustainability (in – “Transition to Sustainability in the 21st
Century”, F. S. Rowland & P. N. Tandon editors). The National Academies Press,
Washington D.C., 2003.
30
The State of Science and Technology in the World. UNESCO Institute for Statistics,
Montreal 2000.
31
C. W. Matthiesen, A. Winkel-Schwartz & S. Find: The ups and downs of global research
centers. Science, 297:1476, 2002.
50
procesa i odnosa u svijetu, ključ za prepoznavanje i karakterizaciju faktora
od kojih zavise sadržaji i smisao aktuelnih i budućih promjena u svijetu.
Zemlje OECD*
Ostatak svijeta
Stanovništvo
20,0%
80,0%
Ukupni domaći proizvod
62,8%
37,2%
Broj istraživačkih kadrova
54,4%
45,6%
Ukupna sredstva za nauku
84,7%
15,3%
Objavljeni naučni radovi
87,7%
12,3%
* Australija, Austrija, Belgija, Češka, Danska, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Island, Italija,
Japan, Kanada, Koreja, Luksemburg, Meksiko, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Poljska,
Portugal, SAD, Španija, Švedska, Švicarska, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo.
Tablica 5. Raspodjela naučnoistraživačkih kapaciteta u svijetu
(prema podacima iz više izvora)
Politika i globalizacija
Politička zbivanja su realni okvir odvijanja svih globalizacijskih procesa. Globalizacija, kao projekat pristupa uočenim realnim globalnim problemima, odgovara opštečovječanskim interesima i potrebama čovjekovog
opstanka na Zemlji, potrebama i interesima koji se mukotrpno probijaju kroz
gusto tkivo drugačijih, parcijalnih potreba i interesa. Zajednički interesi se
afirmišu i ostvaruju u skladu sa objektivnim znanjima do kojih dolazi svjetska nauka. Ukoliko postoje izgledi da “globalna etika”, uslovljena neophodnošću “zajedničkog upravljanja globalnom životnom sredinom”32, zauzme
mjesto vodećeg djelatnog principa u međunarodnoj politici i međunarodnom
pravu, principa koji bi nadilazio klasične motive materijalnog (teritorijalnog)
interesa, takva bi etika mogla nicati jedino iz naučnog saznanja. Postoje prilično vidljivi znaci da se takva etika teško i sporo, ali ipak nekako probija na
vidjelo. Pozitivna i dobronamjerna politička filozofija globalizacije mora se
brinuti za dalje promoviranje pune prohodnosti globusa, “sa punom sviješću
o tome koliko teško to može biti, dakle bez naivnosti i pretjeranog optimizma u vezi s onim što je pred nama”.33
32
33
N. Choukri, o. c.
E. Gidens: “Globalizacija shvaćena ozbiljno”, Republika (Beograd), oktobar 2000.
51
Napredovanje globalizacije je stvarnost našeg vremena. Redom nastajanja novih saznanja i tehnologija, te odgovarajućih internacionalnih dogovora, globalizacija zahvata nove prostore i pojedine velike sektore društvenog života – komunikacije, informacije, ekonomiju, politiku, pravo. Raznovrsni smjerovi i tokovi globalizacije dobili su donekle eufemistične naslove
(vidi tablicu 6), pod kojima ih praktično čitav svijet prihvata i (malo- pomalo) realizuje. Zahtjev za tehnologijama koje su nužne za razvoj uveliko podrazumijeva pristanak na globalizaciju, bez obzira na „ireverzibilne društvene, ekonomske i zdravstvene posljedice, koje mogu biti štetne“34.
PRAVCI GLOBALIZACIJE
Komunikacijska
Politička
Ekonomska (privredna, gospodarska)
Vojna
PRIMJERI NASLOVA ZA PROMOCIJU U
MEĐUNARODNOM PRAVU I
SPORAZUMIJEVANJU
•
Slobodna razmjena informacija
•
Sloboda govora i medija
•
Zaštita autorskih prava
•
Višestranačka demokratija
•
Parlamentarni oblik vladavine
•
Ljudska prava
•
Zaštita manjina
•
Borba protiv terorizma
•
Borba protiv organizovanog kriminala
•
Borba protiv korupcije
•
Zahtjev za odgovornu upravu
•
Privatizacija
•
Tržišno gospodarstvo
•
Slobodna trgovina
•
«Ekologizacija» proizvodnje i prometa
•
Slobodan promet tehnologija
•
Sistemi kolektivne sigurnosti
•
Kontrola i redukcija naoružanja
•
«Transparentnost» vojnih izdataka
•
Nadnacionalne snage i intervencije
Tablica 6. Pregled općenito usvojenih «naslova» pod kojima se transnacionalno legalizuju i realizuju globalizacije*
* Lj. Berberović: O antimondijalizmu. Revija slobodne misli – 99, 8(37):11-16; juli-septembar
2002 (modifikovano).
34
P. N. Tandon: Transition to sustainability – A compilation of facts, figures and thoughts.
Transition to Sustainability in the 21st Century – The Contribution Of Science And
Technology (F. S. Rowland & P. N. Tandon editors). The National Academies Press USA,
Washington (D.C.), 2003; p 21.
52
Svi tokovi globalizacije se brže ili sporije dogovaraju i ostvaruju, pri
čemu se njihova napredovanja i nazadovanja uzjamno uslovljavaju i podstiču. Sa realnim razlozima u egzistencijalnoj ugroženosti ljudske vrste i sredstvima u sve moćnijoj tehnologiji za nadzor i upravljanje planetom, procesi
globalizacije su neizbježni i po svojoj prirodi moraju se odražavati na praktično sve sektore života savremenih ljudskih zajednica. Iluzorno bi bilo računati na zaustavljanje ili preokretanje tokova globalizacije, što ne znači da je
pogrešno sagledavati i ispravljati njene nepovoljne osobine. Političke težnje i
pritisci igraju u tome veliku ulogu. Naročito su opravdana i nipošto bezizgledna nastojanja da se globalizacija jače usmjeri prema smanjivanju, a ne uvećavanju nejednakosti i siromaštva na Zemlji. Svijest o ovoj potrebi postepeno osvaja prostor u stavovima i ponašanju razvijenih dijelova svijeta. Neki
objektivni pokazatelji ukazuju da je sadašnja globalizacija već djelovala u
smislu redukcije siromaštva i u smislu izvjesnog rasta blagostanja35, ali – naravno – postoje i suprotna gledišta, oslonjena na drugačije podatke36.
Bilo kako bilo, temeljni smisao globalizacije ne može se preokrenuti i
bitka za ispravke ne vodi se oko toga.37 Politički, tj. racionalan odnos prema
promjenama koje uzrokuje globalizacija podrazumijeva prije svega razlikovanje njenih nužnih i neumitnih posljedica od onih na koje se može efektivno utjecati. Izvrstan obrazac za takvo ponašanje pruža poznata molitva
Sioux Indijanaca (za koju neki autori vele da vuče porijeklo sa evropskog tla,
čak iz petog ili šestog vijeka) – “Bože, daj mi mirnoću da podnosim stvari
koje ne mogu promijeniti, daj mi hrabrost da promijenim stvari koje mogu
promijeniti, daj mi mudrost da razlikujem jedno od drugoga.“38
35
P. Collier & D. Dollar: Globalization, Growth and Poverty – Building an Inclusive World
Economy. World Bank and Oxford University Press, Washington-New York, 2002; p 18.
36
R. Wade & M. Wolf: Are global poverty and inequality getting worse? Prospect, 72:16-21,
2002.
37
J.E. Stiglitz (In – P. Collier & D. Dollard: “Globalization, Growth, and Powerty”, Front
page). World Bank and Oxford University Press, Washington – New York, 2002.
38
J. Puljo: Joga – Harmonija duha i tela. “Sportska knjiga”, Beograd, 1983; str. 72.
53
Nekoliko zaključaka
(1)
(2)
(3)
(4)
(5)
(6)
(7)
54
Globalizacija se vidi prije svega kao ujedinjavanje svijeta na principima slobodnog tržišta, što podrazumijeva otklanjanje zapreka nesmetanom protoku roba, ljudi i kapitala, odnosno relativizacija i/ili ukidanje
administrativnih granica. To samo po sebi može pogodovati samo jačanju dominacije razvijenih, produbljavanje razlika između bogatih i siromašnih.
Ekonomska globalizacija nije jedini (pa ni primarni) vid globalizacije,
budući da se oslanja na tehnološku, komunikacijsku i društveno-političku homogenizaciju globusa. Naročito tehnološka revolucija uvjetuje
napredovanje svih oblika globalizacije.
Prisustvo opipljivih egzistencijalnih problema savremenog čovječanstva snažno pogoduje globalizacijama. Dvije glavne prijetnje čovjekovom opstanku na Zemlji su (a) prijetnja trenutnog razaranja civilizacije
usljed nuklearnog holokausta, (b) prijetnja degradiranja civilizacije
usljed krize u odnosima čovjek-priroda. Obje ove prijetnje postale su
istaknuta tema u međunarodnim relacijama, nalažući obavezno prisustvo naučnih saznanja i podataka u svjetskoj politici.
Globalizaciju pokreću i podržavaju argumenti i instrumenti, razlozi i
sredstva koje stvara nauka. Samo nauka može dati dobre osnove za zajedničke akcije na otklanjanju opasnosti koje se nadvijaju nad ljudski
rod, na rješavanju problema koji ne poznaju međudržavne granice.
Globalizacija napreduje uporedo sa ekspanzijom znanja, sa neprekidnim ubrzavanjem rasta ukupnog znanja i sa neprekidnim povećavanjem potražnje plodova znanja, koji su posredovani tehnologijom. Sveopšta potreba za ekonomskim rastom izaziva glad za novim odnosno
poboljšanim tehnologijama. U tome je trajna pokretačka sila svih oblika globalizacije, oblika koji su inače međusobno povezani i uzajamno
se podstiču.
Raspodjela snaga u procesima ekonomske globalizacije određena je
aktuelnim razlikama u gospodarskoj moći dijelova svijeta, ali još više
geografskim razlikama po učešću u stvaranju znanja na kojima se zasniva napredak tehnologije. Kontrola nad proizvodnjom novog znanja
(novih tehnologija) koncentrisana je u malom dijelu svjetske zajednice
i upravo ta kontrola osigurava tom dijelu (zasad nedogledno) trajnu nadmoć nad ostatkom svijeta.
Globalizacija nije isključivo vezana za volju i interese razvijenih. Svijest o postojanju nedjeljivih egzistencijalnih problema čitavog čovječanstva otvara put utvrđivanju internacionalnih (ili nadnacionalnih)
ekonomsko-političkih akata i mehanizama, u kojima dolaze do izražaja
opšti interesi.
UDK 316.32
Nijaz Ibrulj
Stoljeće rearanžiranja:
Nanoznanost i globalno društvo
Uvod
Konceptualno istraživanje procesa rearanžiranja tvari na nano-skali i
rearanžiranja društva na globalnoj skali, te zadovoljavajući opis stvaranja
programibilne supstancije i programibilnog identiteta, jeste ciljni smisao
ove komparativne studije o fenomenima 21. stoljeća. U ovom tekstu želim
dati kratku karakterizaciju centralnih fenomena društvene ontologije i znanstvenog pogona u stoljeću u kojem živimo.
Prvo, želim da karakteriziram 21. stoljeće kao “stoljeće rearanžiranja”
ili kao stoljeće čija se fenomenologija razlikuje jasno od fenomenologije stoljeća prosvjetiteljstva. Prvo stoljeće rearanžiranja u novom mileniju započinje s globalnim rearanžiranjem samih područja znanosti, kulture i umjetnosti, što treba da dovede do globalnog rearanžiranja svih sektora društvene
ontologije. “Stoljeće rearanžiranja” ima u svojoj osnovi metafiziku pragmatizma, spekulativni i multinacionalni kapital te globalnu etiku pragmatizma:
sloboda kao interaktivni profit i kao profitabilni konekcionizam integriranih
mreža internacionalnog “kapitala koji radi”.
Drugo, “stoljeće rearanžiranja” deklarira se u programima njegovih
konstruktora u Evropi, Americi i Japanu kao “stoljeće zasnovano na znanju”
(the ”knowledge-based century”). Pravo značenje te sintagme jeste “stoljeće
zasnovano na tehnološkom znanju”, a ne ”stoljeće zasnovano na humanističkom znanju”.
Treće, znanost ovog “stoljeća rearažiranja” je mapa puta ka novoj vrsti
tehnologije – posebno informacijske tehnologije – zasnovane na novoj vrsti
supstancije: pametnom (elektroničkom) materijalu ili programibilnoj supstanciji proizvedenoj rearanžiranjem i kontrolom tvari atom-po-atom na nano-skali.
Četvrto, društvena ontologija koja se realizira u društvenim institucijama i koja je u realnom svijetu izgrađena na idiomima i upotrebi prirodnih jezika (Searle, 1995), stvarnih država i granica između njih, s relanim novcem,
zamjenjuje se “realnim modelima” koji se konstruiraju funkcioniranjem pro55
gramibilne tvari: tehničkim modelima artificijelnih jezika i terminalima preko kojih državljani elektronski komuniciraju s institucijama svojeg demokratskog sistema.
Peto, filozofija pragmatizma i znanost ovog stoljeća stvaraju “modele
istine” u granicama “racionalne prihvatljivosti” (Putnam, 1981: x-xi), odnosno strukturalne rekonstrukcije i semantičke granulacije koje u novim terminima daju zadovoljavajući opis toga kako nešto radi (kako radi jezik, kako
radi um, kako radi naš kognitivni i mentalni svijet, kako radi fizički svijet), a
ne šta jest neki fenomen. Filozofija pragmatizma i moderna znanost su aktivatori rearanžiranja fizičke supstancije, socijalne supstacije i mentalne (individualne) supstancije.
Na navedenim karakterizacijama je zasnovana teza ovog teksta: metodsko rearanžiranje je zajednički znanstveni i filozofski pristup fenomenima u 21. stoljeću koje globalno upotrebljava informacijsku tehnologiju kao
sredstvo komunikacije koja služi kao instrument za dizajniranje novog koncepta supstancije na tri područja: na području programiranja biološke supstancije putem genetičke informacije, na području programiranja fizičke supstancije putem elektronske informacije, i na području programiranja individualnog identiteta ili individualne supstancije putem socio-političke informacije.
1. Nanoznanost i nanotehnologija
Područje nanoznanosti otvoreno je za istraživanja pitanjem o mogućnostima nove tehnologije reprezentacije sadržaja informacije: kako pohraniti masivnu informaciju u jedan mikro-prostor i kako načiniti jedno mikrospremište za radnu informaciju? Na početku je nova znanost i nova tehnologija bila zaokupljena radnom reprezentacijom: kako predstaviti ili reprezentirati stvari na nano-skali i kako pohraniti informaciju u nano-prostoru. Neki
aspekti nove znanosti i nove tehnologije bili su toliko spekulativni da su to
područje neki znanstvenici (npr. nobelovac za fiziku iz 1996. Richard Smalley) opisali sintagmom “znanstvena fantastika”. No, nanoznanost i nanotehnologija, čak i kada bi se tretirale kao “science+fiction”, što je bio slučaj do
osamdesetih godina, imaju značajne konsekvencije za kulturu (ne samo za
kulturnu industriju) i politiku jer je “kultura onaj kontekst unutar kojeg ljudi
daju značenje svojim djelovanjima i iskustvima” (Weldels, 2003. In: Weldels, 2003: 7).
Danas konstruktori Evropske zajednice kroz “Šesti okvirni program
Evropske zajednice” (6.FPEU) traže odgovor na pitanje: da li može nanoznanost i nanotehnologija u Evropi postići isti nivo razvoja kojeg imaju u Ame-
56
rici i Japanu. Ne samo to: u ovom programu stoji zapisano da Evropa treba
preuzeti liderstvo na području nanoznanosti i nanotehnologije do 2010. godine.
1.1. Ideja o svijetu u glavi pribadače
Inicijalna zamisao koja je pokrenula istraživanja na ovom području
nalazi se u govoru nobelovca na području fizike Richarda P. Feynmana koji
je održao 29. 12. 1959. na godišnjem susretu Američkog društva za fiziku na
Institutu za tehnologiju u Kaliforniji (Caltech) i u kojem je naznačio “problem manipuliranja i kontrole na maloj skali”, postavljajući heurističko pitanje: ”Zašto ne bi mogli upisati sva 24 toma Britanske enciklopedije u glavu
pribadače?” (Feynman, 1959). Naslov ovog predavanja bio je “There is
Plenty Room at the Bottom”, a bavilo se manipulacijom atomske strukture
materijala i informacijama koje možemo pohraniti u nevidljive (nano, atomske) dijelove materijala. Na samom početku razmišljanja i razumijevanja tih
mogućnosti Richard P. Feynman je bio nadahnut biološkim istraživanjima
struktura DNK i RNK u organizaciji žive ćelije. “Biološki primjer upisivanja
informacije na maloj skali nadahnuo me je da razmišljam o nečemu što bi
trebalo biti moguće…Jedan biološki sistem može biti izvanredno mali. Mnoge ćelije su jako male, ali su jako aktivne; one proizvode različite supstancije; one se kreću unaokolo; one vijugaju; i one čine sve vrste čudesnih stvari sve to na jako maloj skali. Osim toga, one pohranjuju informaciju. Razmotrite mogućnost da mi isto tako možemo napraviti stvar jako malu koja čini ono
što mi želimo - da možemo proizvesti neki objekat koji manevrira na tom nivou!” (Feynman, 1959).
Kada je Eric Drexler osamdesetih godina započeo s radom na ovom
području, još uvijek je bilo aktuelno pitanje da li su nanoznanost i nanotehnologija neka vrsta znanstvene fantastike ili realno i novo područje fizike.
Ustvari, mogli bi reći da je “nanoznanost” jedan “krovni naslov” pod kojim
je objedinjen konzorcij metodologija i interdisciplinarnih istraživanja kao što
su fizika, kemija, biologija, kompjuterska znanost, medicina i druge. Promišljajući tehnološki napredak u budućnosti, Drexler je smatrao da je potrebno
odgovoriti na tri pitanja: “šta je moguće, šta je ostvarivo, i šta je poželjno”
(Drexler, 1986:14), čime bi se ustanovile mogućnosti i granice znanstvenog i
inžinjerskog znanja.
Danas se radi o kombinaciji nanotehnologije, biotehnologije, informacijske tehnologije i kognitivne znanosti koja osigurava novi pristup fenomenima imenovan “konvergentne tehnologije”, kao jednu sinergijsku kombinaciju sredstava i metoda. “Izraz ‘konvergentne tehnologije’ označava sinergij-
57
sku kombinaciju četiri glavna (NBIC, nano-bio-info-cogno) područja znanosti i tehnologije od kojih svako sada napreduje žestokom brzinom: (a) nanoznanost i nanotehnologija; (b) biotehnologija i biomedicina, uključujući
genetski inžinjering; (c) informacijska tehnologija, uključujući napredovanje
u kompjuterizaciji i komunikacijama; (d) kognitivna znanost, uključujući kognitivnu neuroznanost” (Bainbridge Roco).
1.2. Nano mašine: samo-složivi replikatori atomskih struktura
Danas postoje jasni i mnogi dokazi da nanoznanost “nije samo na stupnju (konceptualnih) otkrića” (Brus, 1999: 257. In: Timp, 1999.) ili da nije
“nešto poput znanstvene fantastike” (Regis, 1999: 17). Glavni dokaz je postojanje konzorcija metoda i različitih pristupa u tzv. building blocks operacijama. Ključna stvar je kontrola prirodnih procesa na nanometarskoj skali primjenom dva glavna postupka: (1) tzv. “odozgo-prema-dolje” pristup koji
upotrebljava nano-litografiju kao metodu istraživanje i opisivanje nanometarskih struktura, (2) tzv. “odozdo-prema-gore” pristup razvoju kemijskih
metoda samo-slaganja za stvaranje i istraživanje takvih struktura (kakve su
poluprovodni nanokristali). Mnogi elektronski materijali kao programibilne
supstancije mogu biti korišteni kao building blocks za nove materijale i sredstva (Brus, 1999: 257).
Nanoznanost je novi pristup u istraživanju prirode koji se temelji na
novim zahtjevima: na proizvodnji “pametnih materijala” ili na znanstvenom
upravljanju i obradi inteligentnih materijala zasnovanih na sintetiziranju većih kompleksa samo-složivih struktura koje određuju fizičke, kemijske ili biološke karakteristike. Manipulacija s atomskom strukturom fizičke tvari treba da osigura, po uzoru na biološku nano-mašinu kakva je npr. bakterija,
proizvodnju fizičkih sistema koji imaju mogućnost atomske reduplikacije, ili
sposobnost samo-proizvodnje, odnosno sposobnost pravljenja svojih kopija.
To znači: postupak samo-slaganja i samo-preslaganja ili rearanžiranja tvari
nije suprotan fizičkim zakonima (moguć je), s upotrebom molekularnih oruđa (nano-alata) bio bi ostvariv, a društveno bi bio poželjan jer bi dokraja proveo zamisao o globalnoj upotrebljivosti liberalno-profitabilnih ideja
(Drexler, 1991). Računanje sa svojstvima materijala i nove paradigme industrijske proizvodnje zahtijevaju prelazak s proizvodnje zasnovane na resursima ka proizvodnji zasnovanoj na znanju, s kvantitativnog na kvalitativno područje. Glavni cilj je razvijanje novih funkcionalnih i strukturalnih materijala
sa superiornim performansama i postupkom kontroliranja njihove nanostrukture.
58
Nano-mašine su zamišljene kao dio molekularne proizvodnje, vidljive
posebnom vrstom mikroskopa u grafitnim nano-tubama, s nano-čipovima (a
ne s mikro-čipovima), na koje nema utjecaja toplotna energija ili gravitacija,
napravljene od određene količine atoma ispunjenih preciznim informacijskim kodom o njihovom ponašanju u prostoru i vremenu.
1.3. Šta jeste a šta treba biti supstancija?
Ideja o atomu koji se može programirati i postati tro-dimenzionalno
skladište informacija stoji u osnovi ideje o nanoznanosti. To je ujedno sasvim novi opis supstancije, novi način njenog pojavljivanja u inteligentnom
prostoru. Princip moderne znanosti nađen je s njemačkim kemičarem Friedrichom Wöhlerom (1800-1882) koji je dokazao da su molekule života normalne kemijske vrste u smislu da se mogu sintetizirati iz neživih supstancija.
Znanstvenici su tada naučili metodologiju pravljenja, rastavljanja i rearanžiranja čvrstih kemijskih veza između atoma i pokušali kreirati nešto slično tro-dimenzionalnoj funkcionalnoj arhitekturi u ćeliji. Tako je biomolekularni inžinjering pružio “važan princip u nanotehnologiji života” (Gross,
1999: 12).
Koristeći se djelovanjem principa samo-organizacije zasnovanog na
slaboj interakciji unutar molekularnih struktura, znanstvenici su našli ključ
za rearanžiranje i kreiranje programibilne supstancije. Ustvari, slaba interakcija unutar molekularnih struktura na različitim nivoima i princip samo-organizacije omogućava glavne procese u nanotehnologiji: ”konstrukciju relativno velikih i kompleksnih molekularnih sistema od malih i jednostavnih
gradbenih blokova”(Gross, 1999: 222). Šta su konsekvence takve znanstvene revolucije?
Prvo, na svakom koraku molekularnog dizajniranja kemijskih, bioloških i fizičkih svojstava očigledno je da samo-složive strukture sadrže potencijal za kompleksnu funkciju. Drugo, postalo je jasno da će u budućnosti
znanost o materijalima trebati samo-složive i biološki inspirirane makromolekule (Gross, 1999: 222). “‘Nanotehnologija’ uključuje: (1) procese na nanometarskoj skali, materijale, strukture, sredstva i sisteme, i uvodi (2) litografiju na nanometarskoj skali, i (3) skladištenje na nanometarskoj skali, (4)
gibanje na nanometarskoj skali, (5) pretraživanje i karakterizaciju, i (6) manipulaciju na nanometarskoj skali takvim objektima kakvi su atomi i molekule, i (7) pohranjivanje informacije na nanometar skali” (MacDonald, 1999:
97. In: Timp, 1999). Nanometarska skala je skala koja izražava strukturu fizičke supstancije koja je 1000 puta manja od mikro strukture. Posebno se u
mikroelektronici, biomedicini, neuroanatomiji i celularnoj anatomiji, te u
59
znanstvenim metodama energo-tehnologija dolazi do dubljih nivoa strukture,
a to znači do nivoa područja sila na kojima su procesi sve brži i brži. U isto
vrijeme dolazi se do sve kompaktnijih i jednostavnijih kapaciteta koje
možemo kontrolirati i njima manipulirati. To znači da je moguće prepoznavati nove funkcije i nova svojstva materijala, sredstava i sistema, a da je nanotehnologija nova metoda kreiranja i primjene takve vrste materijala zasnovanih ili na geometrijskoj veličini ili na osobenostima koje su svojstvene nanostrukturi materijala.
S nanotehnologijom znanost je sposobna da stvori dublje modele organskog i anorganskog svijeta čije strukture opisuje jedna skala koja je 1000
puta manja od postojećih elemenata mikrometarske skale zato što veličina od
1nm (jednog nanometra) odgovara milionitom dijelu 1mm (jednog mikrometra). Nanomaterijali koji se temelje na strukturiranju nano-čestica već su u
svakodnevnoj upotrebi (premazi, tinte, kozmetika, polirne paste, fluorescentne tvari, ljepila i zaštitne obloge), a zasnivaju sa na eksploataciji posebnih
optičkih, mehaničkih i kemijskih svojstava materijala. “Nova područja istraživanja uključuju karbonske nanotube napravljene od urolanih grafitnih
listića koji mogu biti korišteni kao elektronski odašiljači u tankim ekranima
ili kao materijali koji skladište hidrogenske svjetlosti” (Kotthaus, 2003. In:
Iglhaut and Spring, 2003: 55). Ono po čemu se za neki materijal kaže da je
“pametan materijal” određeno je njegovom atomskom strukturom, odnosno
mogućnostima da se u njegov atom upiše informacija koja sadrži opis njegovog ponašanja prema drugim atomima u strukturi, njegov položaj, jačinu
njegovih veza, trajanje tih veza, upute za dekompoziciju, shemu samosložive reakcije idr. Stoga možemo govoriti o programibilnoj supstanciji.
Drexler je npr. smatrao da smo dobili bitku oko programibilne supstancije i
da je preostalo još da se riješe pitanja inžinjeringa supstancije (Drexler,
2003).
1.4. Nova paradigma: ambijent inteligentnog prostora
Postoji vizija izražena u dokumentima Evropske zajednice i u knjigama teoretičara integracije i globalizacije da će se u narednih deset godina ustanoviti nova infrastrukturna paradigma: “ambijent inteligentnog prostora”.
Šta je značenje ove sintagme ili šta je smisao ove nove paradigme? Radi se o
kolekciji infrastrukturnih tehnologija, aplikacija i inteligentnih usluga. “Koncept inteligentnog ambijenta se upotrebljava tamo gdje je inteligencija proširena i nenametljiva u okolnom okruženju. Jedno takvo okruženje je osjetljivo
na prisustvo živih stvorenja (osoba, grupa osoba i možda čak životinja) u
njemu i potpomaže njihove aktivnosti. Ono ‘pamti i predviđa’ u njihovom
60
ponašanju” (IST Advisory Group, Strategic orientations and priorities for
IST in FP6). Ideja o razvoju inteligentnog ambijenta koji obuhvata mnoštvo
okruženja, sve raspoložive kapacitete fizičkog i socijalnog prostora (osobe,
domove, privatne automobile, radna mjesta, turističke destinacije, obrazovne
ustanove…) objedinjuje dvije dimenzije: nove tehnologije i nove društvenoekonomske izazove.
Vizija izgradnje ambijenta inteligentnog prostora je zasnovana na ideji
tehnološkog holizma po kojoj mnoštvo različitih fizičkih i društvenih
okruženja paralelno funkcionira i omogućava individuama da se nesmetano
kreću, skupa sa svojim vlasništvom, kapitalom ili robom, ili energijom, kroz
sva ta okruženja. “Ambijent inteligentnog prostora može se posmatrati kao
integracija funkcija na lokalnom nivou kroz različita okruženja, koja omogućava direktni i intuitivni dijalog korisnika sa sredstvima i uslugama koje premošćuju kolekcije okruženja, kao što cyberspace nivo omogućava znanje i
sadržaj organizacije obrade” (IST Advisory Group, Strategic orientations
and priorities for IST in FP6).
Dakle, različiti scenariji inteligentnog prostora ili vizije inteligentnog
prostora posmatraju se iz perspektive društvenih izazova koje informacijska
tehnologija postavlja svojim postojanjem i svojom primjenom individualnoj
osobnosti. “Ljudski i fizički entiteti – ili njihovi cyber predstavnici – zajedno
s uslugama čine ovaj novi prostor koji obuhvaća fizički i virtualni svijet, ambijent inteligentnog prostora. Ovaj prostor treba da bude izgrađen tako da
može usmjeravati komplicirane relacije mnogih-prema-mnogim” (IST Advisory Group, Strategic orientations and priorities for IST in FP6). Plan “svi-udigitalnom-svijetu” kao osnova za projekt “ambijent inteligentnog prostora”
počiva na vrlo jednostavnoj ideji: svi ljudi u svim okruženjim (na ulici, u
automobilu, u školi, u domovima, u kancelarijama) treba da upotrebljavaju
ista tehnička sredstva.
Ideje Erika Drexlera i vodećih istraživača s Foresight Instituta (Palo
Alto, CA), kao što su Ralph C. Merkle, Storrs J. Hall, Jeffrey Soreff, Robert
A. Freitas, Jim Lewis, Gayle Pergamit i Chris Peterson, stoje na heurističkom razumijevanju konceptualnog svijeta koji ne protivurječi osnovnim zakonima fizike i koji stoji na istraživanjima molekularnog svijeta, “proizvodnji molekularnih mašina i molekularnih replikatora koji mogu sami sebe
kopirati” (Drexler, 1991: 68) i proizvoditi. Na tim idejama se razvija i evropska ideja o stvaranju ambijenta inteligentnog prostora. Molekularne nanomašine kao što je jedna gastro-nano-mašina opremljena kamerom i kirurškim
laserom u stanju je već sada ući u organizam i reparirati oštećenja u abdominalnim uvjetima. Naredna molekularna nano-mašina će biti, prema Robertu
A. Freitasu, vaskularna nano-mašina koja je će moći izvršiti reparaciju određenih vrsta ćelija.
61
2. Globalno društvo: globalna skala za rearanžiranje identiteta
Prvo pitanje koje možemo postaviti u sklopu ovih istraživanja jeste:
šta fenomeni globalizacije imaju zajedno s novim metodama manipulacije u
fizici? Postoji prirodni jaz između metoda manipulacije s prirodnim česticama u fizičkoj znanosti i manipulacija s učesnicima u društvenoj ontologiji.
Istovremeno pozitivna znanost ima mnogostruke konsekvencije na društveni
život. Fizička znanost stvara takve proizvode kojima ljudi mogu mijenjati
svakodnevni život i normalne prirodne topike. Danas ljudi putuju kroz svemir i mogu, koristeći se satelitima, kontrolirati svaki korak na zemlji. Osim
toga, mogu uništiti zemlju bilo kojim društvenim ili individualnim životom.
Kakve onda konsekvencije ima nanotehnologija na društvo?
Pozitivne znanosti imaju implicitne i eksplicitne konsekvencije na
društveni život. Etičke konsekvencije su gotovo uvijek implicitne konsekvencije i one su uzrok redefiniranja čovjekovog angažiranja u znanosti. Nanoznanost i nanotehnologija, koja se već danas primjenjuje u medicini i elektronici, imaju namjeru ostvariti ljudski san o Palčiću, junaku priča za djecu
koji je, zbog svoje veličine, u stanju činiti čuda, ali je ponajčešće u službi
zlih ljudi. Nova tehnologija će biti u stanju zamijeniti sve njegove dijelove,
ili, kao što se kroz bioinžinjering već odvija, započeti masovnu genetsku
proizvodnju, kloniranje i reduplikaciju. Ti procesi nanotehnologizacije ili
molekularne prozvodnje, proizvodnje molekularnih mašina, imaju svoja
brojna etička pitanja u koja spada i pitanje o identitetu osoba, kako fizičkom
tako i mentalnom identitetu.
Na drugoj strani, globalizacijski procesi se često razumijevaju kao
izlazak iz nacionalnih arena ili kao procesi “stvaranja i širenja mreže međuzavisnosti između država, a time ugnježđivanje nacionalnih institucija unutar
šireg, globanog okvira interesa i obaveza” (Smith and Hank, 2002. In: Smith
and Hank, 2002: 7). Globalizacija je prije svega politički projekt, a ne skup
trendova unutar sektora socijalne ontologije, koji se odnosi na jedan promišljeni pokušaj da se “konstruira jedan slobodno-poduzetnički kapitalistički
trgovinski sistem na globalnom nivou” (Gill, 2002. In: Aksu and Camilleri,
2002: 77). Zapravo je globalizacija preuzela na sebe i pozitivne i negativne
učinke ideologije kapitalizma time što je sebe karakterizirala ideološkim
određenjima neoliberalizma, privatnim vlasništvom (privatizacijom) i njegovom interaktivnom ulogom u transnacionalnom kapitalu. “Pozitivni aspekt
je izjednačavanje slobodne konkurencije i slobodne razmjene (mobilnost
globalnog kapitala) s ekonomskom sposobnošću, dobrobiti i demokratijom, i
mita o virtualno beskonačnom društvenom progresu, koji se predstavlja u
TV reklamama i drugim medijima, a i u izvještajima Svjetske banke i MMF-
62
a... Negativni aspekt je način na koji neo-liberalne tržišne snage često kažu
da treba marginalizirati ne-tržišne alternative, posebno one s političke ljevice, tako da ne postoji alternativa globalizaciji...” ( Gill, 2002. In: Akşu and
Camilleri, 2002: 83)
2.1. “Globalne mašine”: globalna ekonomija, globalna kultura,
globalna komunikacija
Lukavstvo rearanžirajućeg uma sastoji se u otkriću da je manipulacija
fizičkom tvari i energijom sigurnija ako se primjenjuje na sve manje i manje
djeliće / čestice (više nego nevidljive dijelove tvari), a da je manipulacija
ljudskim društvenim svijetom uspješnija i učinkovitija na nivou sve većih i
većih dijelova. Znanost i politika žele da rearanžiraju strukturu fizičke tvari i
da reranžiraju strukturu društvenog svijeta. Kakvu vrstu rearanžiranja imamo
u ove dvije vrste proizvodnje nevidljivosti i iščezavanja realnih oblika i veličina?
Ako su stvari suviše male, ne možemo ih vidjeti jer gube svoj oblik,
boju i normalna fizička svojstva (Eigler, 1999. In: Timp, 1999: 425) i stoga
nam treba posebna svjetlosna tehnika – nanolitografija – da bi vidjeli novu
atomsku optiku (J.J. McClelland & Mara Prentiss: 1999. In: Timp, 1999:
421). Ista stvar je ako stvari postaju sve veće i veće. No kako stoji stvar s
društvenim relacijama? Kakvu vrstu “svjetlosti” trebamo da bismo mogli
promatrati te relacije? Ako želimo da izvršimo karakterizaciju objekata na
nano-skali, onda je potrebno da navedemo sljedeća opažanja: u prirodnim
znanostima objekti manipulacije su sve manji i manji (nano veličine), procesi između njih su brži i brži, kontrola je sve preciznija i predviđanja su sve
tačnija. Na drugoj strani, u društvenim znanostima ili na globalnoj skali
objekti (ili društvene relacije) su veći i veći (globalne veličine), procesi su
sve brži i sofisticiraniji, kontrola je sve uspješnija i predviđanja su tačnija.
Glavni okvir za realiziranje globalnog društva je nova paradigma: “na
znanju zasnovano društvo” (the “knowledge-based society”). Ova sintagma
ima dvije komponente: (1) na znanju zasnovani digitalni svijet, i (2) na znanju zasnovani demokratski svijet. Pitanje koje sada treba postaviti jeste: zašto nam je potrebno društvo zasnovano na znanju, a ne npr. na pravdi, istini,
jednakosti, slobodi, bratstvu, dobru za svakog, toleranciji, humanosti? Šta
sadrži nova karakterizacija pojma “znanje”? Odgovor je sadržan u mnogim
dokumentim Evropske zajednice: znanje koje proizvodi novu tehnologiju, a
ne znanje koje proizvodi novu filozofiju (novu vrstu metafizike, ili znanje
koje donosi novu ekstenziju mističke samosvijesti). Između pozitivnih (tehničkih) i društvenih i humanističkih znanosti posreduje veliki svijet tehno63
logije, i to prije svega informacijske tehnologije koja svoju budućnost vidi u
nanotehnologiji.
Globalni socijalni replikatori ili globalne socijalne mašine (ekonomija, kultura, politika) postaju moguće s globalnom primjenom informacijskih
tehnologija na različite sektore socijalne ontologije i njihovo povezivanje u
world wide web. Time je omogućena nova društvena metodologija, metodologija e-sociologije koja se sastoji u “Copy and Cut World” operacijama: dekodiranjem informacija s različlitih lokalnih prostora i s različitih znanstvenih područja moguće je kreirati vlastitu mapu ili vlastitu nano-memoriju, sudjelovati u mrežama ili bazama podataka i u stvaranju mreže spoznavatelja
na distancu. Lokalnu informaciju, iz sasvim drugog realnog vremenskog i
prostornog svijeta, možemo “kopirati”, “izrezati” i “prilijepiti” u svoje vlastito okruženje (u svoju memoriju) i pokrenuti procese prepoznavanja, kompariranja i dizajniranja jednog novog aranžmana svijeta. To se danas imenuje
procesom učenja.
Globalna ekonomija, kao globalni socijalni replikator, jeste na znanju
zasnovana ekonomija (the “knowledge based economy”) i predstavlja prvu i
najsnažniju globalnu mašinu koja rearanžira društvene relacije u cijelom svijetu. Koristeći globalni hiper-prostor poslovanja u svijetu za finansijske transakcije, ona pravi monetarne integracije i regionalizacije koje određuju vrijednost novca u hiper-prostoru. Međunarodne finansijske institucije kao
“Svjetska banka” i “Međunarodni monetarni fond” jesu globalne ekonomske
mašine koje drže pod finansijskom kontrolom ekonomije i finansije cijelih
država u svijetu.
Globalna kultura (na znanju zasnovana kultura) postavlja kulture u interaktivni odnos koji postaje omogućen globalnom primjenom informacijske
tehnologije na kulturu i stvaranjem međunarodnih organizacija za područje
kulture. Otvaranje etničkih studija po cijelom svijetu i njihova razmjena u
međukulturnoj komunikaciji, kulturna razmjena stvara uvjete za novu kulturnu unifikaciju svijeta. Glavna karakteristika novog jednog svijeta u mnogo
modela ili mnogo verzija jednog svijeta jeste internacionalna standardizacija
s “inter-lingvističkom standardizacijom kulture” (Hobsbawm: 1975. In: Lechner and Boli: 2000: 55). Međunarodnu kulturnu razmjenu i prozvodnju ne
provode međunarodne kulturne organizacije (jer nemaju sredstava), nego samo omogućavaju svojim postojanjem transnacionalni rad kulturnog kapitala
koji stavljaju u pokret međunarodne korporacije u kulturnoj industriji.
64
2.2. Nova društvena paradigma:
Mobilni i liberalni hiper-prostor za internacionalno poslovanje
Suvremena geoekonomska i geopolitička uobrazilja, koja osigurava
ideološki izraz materijalnih interesa određenih elita – ekonomske, tehnološke, kulturne i političke – povezana je s promjenom struktura sektora društvene ontologije koju pokreće, provodi i opravdava “duboko informacionalizirani kapitalizam” (Toal, 2000. In: Kliot and Newman, 2000: 150). Informacijska tehnologija je otvorila i stvorila hiper-prostor za poslovanje i omogućila funkcioniranje internacionalnog kapitala u transnacionalnim uvjetima,
u uvjetima u kojima lokalni prostor i njegovi vladari bivaju zaobiđeni ili uništeni ako su njihove usluge skupe i neprofitne, ako njihovi zakoni i njihovi
parlamenti ili njihove institucije nisu kompatibilne s liberalno-profitabilnim
idejama. Liberalno je postalo profitabilno, a ono što je na tržištu postalo univerzalno i dostupno, postalo je i liberalno i profitabilno, čime je koncept univerzalnog u obrazovanju, ekonomiji i kulturi postao kvantitativni fenomen
razmjenjiv u hiper-prostoru. ”U novoj globalnoj elektronskoj ekonomiji
upravitelji kapitala, banke, korporacije, isto kao i milioni individualnih ulagača, mogu prebaciti ogromnu količinu kapitala s jedne strane svijeta na drugu jednim klikom miša. Kada to čine, mogu destabilizirati ono što može izgledati kao snažne ekonomije – kao što se desilo u događajima u Aziji”
(Giddens, 2002: 9).
Globalno primijenjena informacijska tehnologija treba da stvori ambijent inteligentnog prostora koji ima svoju transnacionalnu dimenziju i koji
povezuje novu industrijsku proizvodnju i društvene potrebe koje se formiraju
na ovaj ili onaj način. Informacijska tehnologija je infrastruktura globalizacije, ona je omogućava i čini efektivnom. Globalizacija obećava više nego što
su to činile pomorske ekspedicije koje su otkrivale “nove čarobne svjetove” i
nova društva. Politička i finansijska geografija, koja se ovim procesima otkriva i postaje elektronski dostupna i prije nego što je putovanje započelo,
zapravo je moderno poslovanje novcem ili finansijski inžinjering tipa virtualnih elektronskih ekspedicija u hiper-prostoru kojeg ispunjava internacionalno poslovanje. Po čemu je taj tip ekspedicija izazovan? Zašto se biznis
mora pojaviti u internacionalnom megaprostoru da bi mogao ostvarivati svoju svrhu?
Otkrivanje novih kontinenata, proširivanje saznanja, upoznavanje novih običaja i novih ljudi, susret s drugim kulturama – sve to nisu razlozi zbog
kojih se kapital odlučuje boraviti na drugim kontinentima. Kapital iza sebe
ostavlja žrtve koje jedno društvo treba da rješava kroz svoje društvene institucije. Premještanje jedne duhanske fabrike iz SAD-a u Sloveniju, a sutra iz
Slovenije u Bosnu i Hercegovinu, i prekosutra iz Bosne i Hercegovine u Albaniju, ostavlja za sobom besposlene radnike u SAD-u, Sloveniji i Bosni i
65
Hercegovini. Inteligentni prostor pomaže kapitalu da lakše, brže, sigurnije
obavi svoje transakcije elektronskim putem, a manje radnicima koji su ostali
bez posla da dođu do novog. Mobilni kapital treba hiper-prostor zato što stalno povećava količinu univerzalnog jer liberalno i profitabilno imaju stalno
svoju progresiju. U jednoj tački, koja i nije toliko vremenski udaljena od naše, mobilni kapital će se poklopiti s liberalnim i profitabilnim svojstvima pametnih materijala, programibilne supstancije i nanotehnologije kod molekularne proizvodnje.
3. Minimalni ili mobilni identitet?
Ovdje sada želim sugerirati da ove dvije skale kao što su znanstvena
nano-skala i društvena globalna skala imaju direktan i specifičan utjecaj na
holističku mrežu identiteta. One čine, u različlitim kvantitativnim pravcima,
da male fizičke stvari postaju sve manje i manje, a da velike društvene relacije postaju sve veće i veće. I fizičke stvari i društvene relacije postaju dio
jedne nevidljive ontologije koja sadrži tri programibilne supstancije. One
skupa kreiraju jedan virtualni svijet koji je svrhovit i razumljiv tehničkoj i tehnološkoj eliti i informacijskim birokratima. No ove dvije skupine, na ove
dvije skale, stvaraju novi svijet i kontroliraju ga česticu po česticu, atom po
atom, individuu po individuu. Individualni identitet postaje dio novog virtualnog elektronskog svijeta time što koristi kodove virtualnog identiteta: virtualni novac, virtualne institucije, virtualne ekspedicije, virtualnu edukaciju.
Nove društvene relacije u kojima svaki pojedinac danas mora učestvovati jesu obrazovanje na distancu, demokratska participacija u institucijama
na distancu, kupovina i prodaja na distancu, ljubav na distancu, dijalog u
“chat”-sobama, seksualni i pornografski svijet na internetu. Cjelokupna ponuda i potražnja se s ulice preselila na elektronsku mrežu i pomiješala se s
elitnim intelektualnim i akademskim znanjem. Potrebno je stvoriti nove kategorije za jednu www-sociologiju ili elektronsku sociologiju (e-sociologija)
koja će pružiti zadovoljavajući opis ovih novih distanciniranih načina participacije, virtualne prisutnosti ili “odsutne prisutnosti”. I sve to u vrijeme kada je, kako kaže Markesov junak Melkijades, “znanost pobijedila distancu”.
3.1. Rearanžiranje identiteta
U svakom razvijenom društvu postoji zahtjev za redukcijom i rearanžiranjem rigidnih sekvenci identiteta. Činjenica je da se identitet može
66
posmatrati holistički, kao interaktivni odnos svih njegovih dimenzija (personalni identitet, nacionalni identitet, kulturni identitet, socijalni identitet, politički identitet, etički identitet...) i svih njegovih sekvenci (rigidne sekvence
identiteta, fuzzy sekvence identiteta), bez obzira o kojem se “kriteriju identiteta” (Noonan, 2003) radilo.
Pitanje je da li će transnacionalni kapital u jednom stoljeću svoje enormne dinamike postići ono što najbolji predstavnici ljudskog roda u umjetnosti, filozofiji i politici nisu uspjeli postići kroz sva prethodna stoljeća: ukidanje rigidnih sekvenci identiteta njegovim internacionalnim rearanžiranjem.
Postoji snažno izražena intencija za korištenje nano-skale za unifikaciju tehnologije. Ta ideja je nastala unutar znanosti koja želi da kontrolira tvar ili
atomsku strukturu na nano-skali. U isto vrijeme postoji jaka intencija za uviđenje globalne skale za rearanžiranje društvene ontologije. Takva ideja je
nastala unutar multinacionalnih sistema transnacionalnog kapitala - globalna
ekonomija, koja želi da kontrolira atomsku strukturu društva na globalnoj
skali, što znači da svakog pojedinca u svijetu podvrgne globalnim pravilima
profita.
Identitet (personalni, politički, kulturni, moralni, ekonomski, mnoštveni) treba da bude rearanžiran u minimalni identitet upotrebom globalnih mašina kakve su globalna ekonomija, globalna kultura, globalno obrazovanje i
globalna sigurnost. Smisao je da identitet treba biti rearanžiran kako bi mogao funkcionirati jednako na bilo kojem mjestu u svijetu i kako bi u bilo kojem političkom okruženju mogao biti upotrebiv za prozvodnju transnacionalnog kapitala. Ali šta je minimalni identitet? Ekonomski identitet traži minimizaciju svakog drugog identiteta. Novac može sve i sve treba učiniti za novac. To je geslo moralnih i historijskih rearanžmana provedenih kroz ratove,
etnička čišćenja i humanitarne katastrofe. Minimalni identitet je identitet kod
kojeg je reducirano lokalno, tradicionalno, nacionalno, etničko, specifično,
lingvističko i razvijeno internacionalno, transnacionalno, globalno mentalno
stanje, fizičke reakcije i politička volja.
Visoko razvijena informacijska tehnologija je globalna infrastruktura
koja sadrži kolekciju tehnologija i koja kreira uvjete za ekonomsku, kulturnu
i političku globalizaciju. S njenom globalnom primjenom stvara se jedan inteligentni prostor i povezuju individue, grupe i članove različitog društvenog
backgrounda koji imaju neki zajednički interes. Činjenica da društvena ontologija povezuje sve svoje sektore i institucije preko njihove virtualne egzistencije ili preko njihovog prisustva na elektronskoj mreži mijenja sve vrste
reakcija njenih učesnika. Društvene relacije između individua kao korisnika
informacijske tehnologije unutar jednog inteligentnog prostora sve su brže i
brže, privatno se mora učiniti javnim jer se drugačije ne može ocijeniti, upotrijebiti i kontrolirati.
67
Globalna primjena informacijske tehnologije je čin prekidanja i zatvaranja realnih kontakata između društvenih institucija i učesnika, i postupak otvaranja gradskih terminala za virtualni kontak na distancu. To mijenja
institucije u ono što Anthony Giddens naziva “ljuska institucija” jer “one se
još uvijek isto nazivaju, ali je iznutra njihov osnovni karakter promijenjen”
(Giddens, 2000: 58). Znanost koja je pobijedila distancu koristi to znanje za
pravljenje distance. Sve što ostaje pojedincima jeste da mogu izboljšati svoja
tehnička sredstva za bolju i bržu komunikaciju s odjeljenjima i ministarstvima vlada, a ne da pokušavaju izmijeniti vladu.
Spekulativni kapital kreira ambijent inteligentnog prostora i transformira realni rad institucija u e-poslovanje i realne relacije s državom u e-dostup ili elektronsko otvaranje jednog “mliječnog puta administracije” koji će
biti ili već jeste instaliran u velikom broju javih terminala. Građani s personalnim kompjuterima, oni koji nisu elektronski beskućnici, mogu da se povežu s terminalima institucija, ali ne i s osobama koje rade u u institucijama.
Oni ne mogu da ocjenjuju i kontroliraju rad institucija sistema, a sve što mogu da učine jeste da izboljšaju svoje vlastite tehničke uvjete komunikacije.
Takva vrsta virtualnog života koja je formirana totalitarizmom informacijske
tehnologije kreira i određuje personalni identitet više nego religijske ili kulturne činjenice. Globalizacija i neo-liberalizacija su doista uništile realne
državne granice, ali nove granice postaju vidljve golim okom u formi različitih jezika, različitih kultura, različitih religija. Te granice se ne mogu odstraniti političkim radom, sporazumom ili dekretom, nego jezikom tehnike.
Kako globalne društvene mašine programiraju individualni identitet?
Postupak socio-tehnokratskog inžinjeringa pojedinca ili postupak programiranja individualne supstancije realizira se stvaranjem globalnog kulturnog,
ekonomskog i političkog okvira zasnovanog na globalnoj upotrebi informacijske i komunikacijske tehnologije u kojem pojedinac postaje funkcionalno
nepismen ako u njemu ne sudjeluje i ako je nesposoban da učestvuje u novoj
podjeli rada. Tržište rada, robe, informacija i kapitala nije više lokalno ili potpuno je zavisno od globalnog stanja rada, robe, informacija i kapitala. Lokalni interes se procjenjuje sa stanovišta globalnog interesa, kako u ekonomiji i politici tako i u kulturi i obrazovanju. Lokalne činjenice se ne interpretiraju na lokalnom nivou nego na globalnom nivou u hiper-prostoru globalne
interpretacije. Pritom gubi značenje sve što je individualno, karakteristično,
svojstveno, akcidentalno, samobitno, autohtono, dok ono internacionalno
postaje univerzalno. U čemu se ovdje sastoji paradoks? Ono što je univerzalno postaje jeftino i globalno dostupno (ekonomski liberalno), a ono što je lokalno postaje skupo i nedostupno. Tu smo već na tragu prve filozofije (metafizike): najdostupnije nam je ono što je od nas najudaljenije, a najnedostupnije je ono što nam je najbliže: naš jezik, naša kultura, naša tradicija.
68
Zaključak
Korektna filozofska analiza relacije između nanoznanosti i nanotehnologije i globalne sociologije s globalnim relacijama treba da pokaže šta je
osnova i u kojem pravcu je usmjeravana nano-granulacija fizičkog i globalna
gigantizacija društvenog svijeta (D&D svijeta). Tehničke znanosti žele da
kreiraju jednu ideju istosti ili unificiranosti pod motom “svi-u-digitalnomsvijetu” u kojem svi ljudi treba da postanu korisnici istih elektronskih sredstava i da posjeduju znanje o operiranju tim sredstvima. Društvene znanosti
žele da kreiraju ideju istosti ili unificiranosti u smislu “svi-u-demokratskomsvijetu” u kojem svi ljudi treba da žive u društvu zasnovanom na demokratskim principima i da imaju znanje o upotrebi odnosno operiranju tim principima u kreiranju institucija. Obje znanosti, tehničke i društvene, žele da budu “zasnovane na znanju”. Koja je to vrsta znanja savršeno je jasno. Ontologija tehničkih znanosti na nano-skali i ontologija socijalnih znanosti na globalnoj skali vodi različitim pravcima ka jednom rezultatu: nevidljivosti stvari
i nevidljivosti društvenih odnosa. Ta se nevidljivost u jednom smislu može
okarakterizirati kao novi misticizam. One ostavljaju individualnom agentu
(zastupniku identiteta!) samo jednu mogućnost: da uključi-isključi tehničko
sredstvo i da glasa-ne glasa u nekoj tako-i-tako postavljenoj proceduri. Tzv.
nano-skala pokazuje kako je duboka i granulirana kontrola i manipulacija
česticama u jednom fizičkom okruženju, kao što globalna skala pokazuje na
koliku količinu individua se odnosi taj tip manipulacije.
Nanotehnologija je najsofisticiraniji način informacijskog kodiranja
pojedinačnog atoma, način na koji se programira tvar koja je samo-transformativna, koja se može komponirati i dekomponirati u prostoru i vremenu,
što pokazuje mehaničku mobilnost blokova od kojih je načinjena struktura
tvari. Takva mobilna, pametna, samo-strukturirana, programibilna i elektronskom informacijom ispunjena supstancija otvorila je novo poglavlje u razumijevanju fizičkog i duhovnog svijeta, filozofije supstancije i drugih humanističkih znanosti. Atomi nežive tvari ispunjavaju se elektronskom informacijom koja sadrži upute o njenom semantičkom i strukturalnom ponašanju,
atomi biološke tvari ispunjavaju se genetskom informacijom, i atomi društvene supstancije (individualni ljudi) ispunjavaju je socio-političkom informacijom koja ih usmjerava i vodi njihovu aktivnost.
U isto vrijeme “na znanju zasnovana demokracija” treba da stvori
uvjete za realizaciju mobilnog identiteta, odnosno da eliminira razliku između maksimalnog (lokalnog) i minimalnog (globalnog) identiteta. Kako? “Demokracija za novi milenij mora omogućiti građanima da dođu do pristupa i
da provode odgovorno socijalne, ekonomske i političke procese koji presijecaju i transformiraju njihove tradicionalne granice zajednice. Svaki građanin
69
države trebat će da nauči da postane isto tako i 'kosmopolitski građanin'; to
jeste osoba sposobna da posreduje između nacionalnih tradicija i alternativnih formi života” (Held and McGrew, 2002: 107). Dakle, “svi-u-digitalnom-svijetu” i “svi-u-demokratskom-svijetu” jesu dva zahtjeva koja se realiziraju u vremenu u kojem mi živimo i označavaju procese koji se ne mogu
kontrolirati osim s pozicije onoga ko ih producira, odnosno s pozicije spekulativnog internacionalnog kapitala koji djeluje transnacionalno. Smisao mobilnog identiteta jeste u prostorno-vremenskom izjednačavanju pojedinca s
kapitalom, rada pojedinca i rada kapitala.
Diskurs o globalizaciji i diskurs o nanoznanosti imaju svoje zagovornike i svoje protivnike. Antiglobalizacionisti i zastupnici rigidnog nacionalnog identiteta (historija+kultura) žele u krug nacionalne države zatvoriti sve
aktivnosti koje se odnose na pojedinca, od izdavanja rodnog lista do izdavanja umrlice. Optimisti globalnih procesa (ili bar diskursa o globalizaciji) žele
kreirati pojedinca kao novu liberalnu sfingu: iznutra tradicionalnog i lokalnog, izvana transnacionalnog i kosmopolitskog. To je obrazac dvojnog, političkog (izvanjskog) i kulturnog (unutarnjeg) identiteta koji se može imenovati kao “identitet-sa-crticom” (Afro-American, Asian-American, Latino-American...). S druge strane, zagovornici nanoznanosti i nanotehnologije žele
kontrolirati fizički i mentalni kod živih bića, od kontrole celularnog sistema
do kontrole neurotransmitera i mentalnih reakcija na fizičke stimulacije. Protivnici ove kontrole odbacuju mogućnost ljudske intervencije u fizičku i
mentalnu strukturu bez opasnosti po svijet i čovječanstvo. Jedino što je moguće zaključiti sagledavajući procese na nano-skali i one na globalnoj skali
jeste: u budućnosti nema sigurnog mjesta ni za koga.
70
UDK 82.09 Isaković A.
Enes Duraković
Novele i putopisi Alije Isakovića
Isakovićeve zbirke novela i priča Semafor (1966) i Taj čovjek (1975)
značile su radikalan raskid s već ovještalim obrascima bosanskohercegovačke pripovijetke, što su mimetičkim prosedeom zasnovanim na epskom ili na
baladesknom narativu posredovale ˝sudbinski značajne˝ teme društvenog ili
erotsko-ljubavnog sadržaja, a ucjelovljene linearno-hronološkim fabuliranjem u pripovijesti čvrstih, koherentnih oblika. Nije li se, naime, upravo u
pričama Alije Isakovića, Seada Fetahagića (Četvrtak poslije petka, 1960) i
Nedžada Ibrišimovića (Kuća zatvorenih vrata, 1964) začela sumnja u ˝velike
priče˝, s bitno izmijenjenim razumijevanjem pripovjedačkog prosedea, s likovima autsajdera i izopćenika i naglašenim pomakom na podsvjesno-iracionalne senzacije, subjektivno vrijeme u kojem se pretapaju i lome, stapaju ili
sudaraju disperzivni fragmenti prošlog i sadašnjeg, stvarnog i fikcionalnog.
U Isakovićevim pričama iščezava panoramska slika stvarnosti artikulirana iz rakursa sveznajućeg pripovjedača, urušava se i ona klasična cjelovitost konzistentno strukturirane životne priče junaka, a ukazuju nestabilni
prostori podsvijesti ličnosti koja, skoljena apsurdom životne praznine, uzalud nastoji osjetiti izgubljenu bliskost i smisao predmetnog svijeta. Potonuli
u šutnju i samoću, Isakovićevi junaci žive u opustošenom svijetu egzistencije, u svijetu bez Boga i na margini društvenog života, i stoga je u njegovim
prozama sve pomjereno u apsurdno nastojanje ličnosti da makar u trenu saberu razlog života, prevaziđu osjećaj kontigentnosti i bezrazložnosti, banalnosti i usamljenosti. Njegove novele nastaju u trenucima bizarnih nesporazuma ličnosti sa svijetom i sobom, kada se krhka ravnoteža životnog spokoja
naruši i u duši, baš kao i materiji, ukaže pukotina što razjeda biće nemoćno
da zadrži integritet vlastitosti. Stoga će se profanost životnih senzacija ukazati u svijesti junaka u dramatičnom doživljaju sudbinske presudnosti, kao
što je onaj nenadan susret mladića s gojaznom ženom koja halapljivo guta
sarme i u kojoj on prepoznaje neuhranjenu djevojčicu iz sirotinjskog doma,
ili ona sva u slutnji izatkana ljubavna sanjarija u susretu s nepoznatom djevojkom koja se u trenu surovo izmetne u grotesku u priči Tramonto.
71
U ovlašnoj podjeli Isakovićeve bi se priče mogle svrstati u dvije osnovne skupine: u prvoj je dominantna lirska impostacija izraza, s naglašenim
senzibiliranjem predmetnog svijeta, u drugoj – dijaloška struktura koja razgovornom fakturom reducira vizuelno svodeći ga, slično drami, na škrtost
didaskalije. Ali i u ovakvoj podjeli Isakovićeve novele i priče nisu konstituirane na istim principima strukturiranja narativnog teksta i ne može im se naći isti nazivnik ni u tematskom ni stilsko-izražajnom planu. Obimom nevelik, njegov je opus priča tipološki raznolik, nesvodiv na opće obrasce književnoteorijskih određenja. Priča Taj čovjek je doista ˝epifanična priča koja naznačuje fiktivni svijet u kome se ne razvija fabula, nego razotkriva čuvstvo˝1,
u noveli Generalijum dominira dramski osnov naracije ˝grotesknog opisa
vojničkog stila obezvređenja čovjeka˝2, Božija kazna je humorno intonirana
anegdota linearnog pripovijedanja, dok se u priči Također u dijaloškoj formi
patos epskog narativa raslojenog u varijetetima formula i toposa muslimanske i srpske junačke pjesme ironijski demistificira geminacijom ruralno-kolokvijalnog i kvazi-intelektualnog, tehničko-administrativnog stila.
Raznovrsnost narativnih prosedea na kojima se strukturiraju priče i
novele Alije Isakovića uvjetuje stoga i ono, u kritici često spominjano, bogatstvo i raznolikost stilogenih postupaka na svim razinama jezičnog izraza,
s efektnim interžanrovskim preregistracijama stilskog rekvizitarija što se u
svakoj priči javlja u drukčijem obliku.
Postupak neočekivanog travestiranja lirskim patosom natopljene naracije, kada se sentimentalni zasnov priče kontrapunktalno izmetne u banalnosti zbilje, a trenutni entuzijazam rastvori u trošnosti ˝životne materije˝, jednako je karakterističan za novele i putopise Alije Isakovića. Takve su i one
male psihološke skice naoko beznačajnih ljudskih nesporazuma koji u općoj
trivijalizaciji života banalnost preokreću u sudbinske ponore mržnje (priče
Osveta i Klicanje), ali i ona smjena mučnih prizora besmislenog meteža na
aerodromu Fiumicino s toplinom sjećanja na izgubljenu bliskost zavičajnih
prostora u putopisu Miris sjećanja. Putopis je sižejno strukturiran na principu binarnih opozicija i po tome sasvim korespondentan s pričom Sjećanje.
U ovoj maksimalno defabuliziranoj priči sentimentalna intonacija
jedva naznačene ljubavne uspomene rastvara se, raščinjava i depatetizira u naturalističkim snimcima kafanske atmosfere, disperzivnim slikama
što ih neurotizirana svijest registrira u konvulziji karikaturalnih iskrivljenja i
grotesknih izobličenja, s masom izlomljenih pojedinosti, izraženih dinamičnom kumulacijom sinegdoha i metonimija. Naslovni motiv priče sentimentom lirske intonacije izraza u punoj je suprotnosti s ovom kafanskom atmo1
Aleksandar Kustec: Kratka priča u književnoj teoriji (prijevod sa slovenskog Sadik
Ibrahimović i Vedad Spahić), Ostrvo, Tuzla, avgust 2004., br. 1, str. 100.
2
Midhat Begić: Isakovićevi obrisi (pogovor knjizi ˝Taj čovjek˝, PKK, Mostar, 1975., str. 127.
72
sferom i javlja se lajtmotivski tek u kratkotrajnim prosjajima i ljeskanjima
svijesti izložene nasilju profanih, naturalističkih slika neposredne stvarnosti.
˝Pored mog ramena u profilu gornje vještačko zubalo
autoritativno uništava hranu, ožiljak na masnom licu prijeti;
ispod lijevog oka fina glečerska morena, modra, žiličasta,
poodmakla, mušice na rubu moje vinske čaše, Rjabinuška...
u ušima, jedna naglo upaljena šibica kao lokalan rat, bljesak, bljesak i plamen kao suza. Harmonika se krevelji meni
u lice, def udara u mršavu haljinu, o njeno suho bedro. O
koljeno. O, Kaljinka, Kaljinka maja... Bedro – def, bedro –
def, Krasavica, ljubiš ti menja. Ka-lji, ka – ljinka maja, i ludilo defa, golubovi polijeću s Piazza San Marco dižući finu
internacionalnu prašinu s pločnika. Nikad je nisam volio
kao tad na maturskom izletu.˝3
U novelama Alije Isakovića sve se zbiva na ovoj tekućoj vrpci svijesti
koja seizmografski bilježi senzacije zbiljnog, iskrsle slike sjećanja i njihove
trenutne odjeke u duši, nemoćna da ih sabere u prepoznatljivu sliku prostorno-vremenskih uobličenja. Filmski dinamična slikovnost, sva u preobražajnoj snazi konvulzivnih prizora – sekvenci, ostvaruje se u priči Taj čovjek
stalnom izmjenom tačke gledišta i doživljajne svijesti starca s vagom i prolaznika, dugogodišnjeg starčevog mušterije, u njihovom posljednjem susretu.
Priča se ostvaruje u smjeni unutarnjih monologa, bez mogućnosti komunikacije među ličnostima, potonulim u tjeskobnu samoću. Bezmalo čitav jedan
život sabrao se u nekoliko trenutaka u kojima obojica, u magnovenju, sabiru
minule godine i susrete s osjećanjem bliskosti, ali nerečene, zatajene mogućnosti prijateljstva. Nesmiriva vreva životnih senzacija, sagledanih čas iz žablje perspektive starčeva pogleda, čas panoramskim snimcima prolaznikova
vidnog polja, bilježi se hitrim, uzdrhtalim rečeničnim iskazom, pa je jezik
ovdje sabrao niz torzičnih slika fragmentirane stvarnosti što ih oko bilježi
žurno, a svijest grabi žudno, u strahu od neumitne prolaznosti i zgasnuća. I u
ovoj je priči ˝život odviše glasan da bi ostalo mira za slutnju i tihu dorečenost˝, pa se i dinamičnost predmetnog svijeta percipira trenutačnošću senzitivnog doživljaja. Sve ono što oko fotografski vjerno bilježi kao materijsku
sliku – činjenicu, besmislenu samu po sebi, u trenu se ozračuje i natapa senzibilnošću melanholične usamljenosti oba aktera priče u njihovom grčevitom
naporu da se fragmenti dezintegrirane stvarnosti slože, saberu i ucjelove prije nego li zauvijek iščeznu izvan oka i duha. Otud na stilskom planu ˝karakteristično gomilanje nominativnih rečenica, navođenje čitavih njihovih ni3
Alija Isaković: Jednom, PKK, Mostar, 1975., str. 52.
73
zova, i to u parceliranim strukturama ili u kompleksnoj narativnoj periodi.
(...) Tako je i kod Isakovića sve u slikama stvarnosti, sve se opaža, sve je u
oku posmatrača, u njegovoj svijesti, ali nema radnje: zato i toliko ponavljanja, toliko gomilanja rascjepkanih pojedinosti˝. 4
Novela Taj čovjek izrazit je primjer bifokalne generičke perspektive,
proza kompleksnog zasnova u kojoj se smjenjuju i pretapaju doživljajnost jednog i drugog aktera priče i ta stalna izmjena tačke motrišta i oblika fokalizacije stvara dinamičnu narativnu strukturu, zasnovanu na kontrastu: fizički
statična vizura i starca s vagom i prolaznika zastalog nad ˝ružnim zijevom
vage˝ makar i detaljima i izlomljenim slikama fiksira, zaustavlja i individualizira uskomešanu dinamičnost smislom ispražnjenog uličnog meteža.
Novela Taj čovjek vanredno je uspjela pikasovska crtarija svijeta koji je izgubio teleološku svrhovitost, a sam svijet priče na strukturalnom okupu ˝drži˝ tek ono fluidno prelijevanje sjećanja oba aktera u melanholičnom
doživljaju moguće i neostvarene bliskosti. Ulična vreva amorfne ljudske mase, sinegdoški svedene na slike nogu, tragična usamljenost aktera priče, godinama zatvorenih u šutnju i nijemo posmatranje, mehanička vaga kojom se
ne mjeri težina nego vlastitost (!) toposi su alijeniranog svijeta u kome se slike ˝obezličene ljudske materije˝ množinom sugestivno uočenih pojedinosti i
u jednom i u drugom pogledu ukazuju košmarno, bez mogućnosti harmoniziranja. Stoga se tek u obrisima stilski snažno markiranih pojedinosti, i opet sinegdoški škrto i fragmentarno, ukazuje niz naslućenih psiholoških skica prolaznika.
Za Aliju Isakovića je u njegovim najboljim novelama i putopisima karakteristična ekspresivna, kaleidoskopski nemirna slikarska gesta, s masom
torzičnih prizora zabilježenih dinamičnom ritmičko-melodijskom strukturom
rečenice, ˝zatrpane˝ nesmirivim kolopletom slika što se sabiru u doživljaju a
ne događaju, simboličkoj a ne deskriptivnoj funkciji. Stoga je i naoko samodopadna i samodovoljna raskošnost impresionistički deskribiranog pejzaža u
pojedinim njegovim prozama prividna, jer nije površno ilustrativna, nego je
to uvijek unutarnji pejzaž što se ukazuje bilo u mučnom doživljaju trošnosti
života, bilo u empatijskom saobraženju i nerazlučivosti ljudskog i prirodnog.
U noveli Epidemija pozicija pripovjedača je nedefinirana, stilski
možda najbliža apokaliptičnim navješćenjima s naturalistički zornim slikama
krajiških sela zahvaćenih procesom bolesnog raspadanja, pa se te veristički
registrirane slike i prizori ukazuju simbolikom pritežne, htonske snage rastakanja i razlaganja svih životnih oblika u gnjilu i kal. A upravo je to rastvaranje i razlaganje materije opsesivni, simbolički topos Isakovićevih proza, jednako u pričama, putopisima ili romanima. Takva je, recimo, ona sugestivna,
4
Marina Katnić-Bakaršić: Taj stil (sintaksostilemi u pripovijetkama Taj čovjek, Ta priča i
Epidemija Alije Isakovića), Život, Sarajevo, 2002., god. L, broj 1-12, str. 27.
74
mikroskopom duha do epskih razmjera i tragičnih ljudskih samoosvješćenja
uvećana slika ratnog agona dva mrava u putopisu Trudovi dneva (Nisu uginuli, nisu umrli, samo su se dezintegrirali.), gubljenje težine kao gubljenje
vlastitosti prolaznika, ali i starca u kolicima koji kopni ˝kao da se kolica šire,
a starački patrljci sahnu i lebde˝ (Taj čovjek), ili ona slika rastvaranja bića i
stvari u priči Epidemija.
˝Vode s jeseni pokrenuše izmet i đubrišta, splakaše riđe torove i gnjecave, strme seoske puteve i puteljke, opraše
perila siva od grubih seoskih sapuna i teških lukšija, od drečavih boja i masne vune; ponese odbačenu kukuruzovinu i
perje očerupanih kokošiju, ponese odbačene obojke, i razdrte radničke čizme, ubijene pse i golube, i mrke ponjave iz
okrajaka i sasušenu balegu koja se opire, vazdušasta, i pliva
s odbačenim prljavim potkošuljama i daskama na kojima još
pišu slova, topla; i očuvan, umašćen klobuk s nekog strašila
za ptice i sitna metla bez drške i bez većeg dijela sebe, plovi
opkoljena truhlim jastukom rasporene slamne utrobe, pliva
crvenokrstovski karton i debela pređa polivinilske kesice s
mirisom domaćih makarona, smrdljiv talog rakijskih kazana, sklupčan, i strugotina uzvodnih pilana, đačke teke, riđa
konjska griva...˝5
U ovim apokaliptičnim prizorima svekolik je predmetni svijet zahvaćen stihijom i prožet žutom bojom bolesnog raspadanja, pa ove slike krajiških sela podsjećaju na Hegedušićeva platna prirodnih pošasti u Podravskim
motivima ili one naturalistički ekspresivne slike zagorskih pejzaža iz
Krležinih međuratnih novela. U tom smislu i Epidemija je nesumnjivo ˝impresivan tekst kolektivnog stradanja u besputnoj zabitosti˝6 sasvim prepoznatljivog krajiškog prostora, prezentna slika ˝tegoba težačkog života˝7 i ˝pomirenosti Krajišnika sa siromaštvom, nedaćama i činjenicom da ih vlasti u doba prirodnih nepogoda zanemaruju˝8, dobro je uočeno i da se ˝realistička
preciznost opisa promiče u svojevrsni registar kulturalne semiotike krajiškog
podneblja˝9. Ali, ta se prepoznatljivost stilski sugestivno uobličenih slika lokalnog hronotopa prizorima sveprirodnog razlaganja morfološkog obilja
5
Alija Isaković, Epidemija, Taj čovjek, PKK Mostar, 1975.
Midhat Begić, O. C. str. 123.
7
Isto, 123.
8
Aleksandra Vladiv: Nove paradigme u jugoslavenskoj književnosti (prevela s engleskog
Gordana Đurić), Izraz, Sarajevo, 1984., knj. 55, br. 1-2, str. 7-9.
9
Vedad Spahić: U gravitaciji žanra (Nad raspredanjima o modernosti Isakovićevih proza),
Život, Sarajevo, 2002., god I, br. 1-12, str. 20.
6
75
života istodobno univerzalizira u simboličko-alegorijskoj viziji mitskog potopa. Bitno je, naime, u ovoj stihiji raspadanja predmetnog svijeta uočiti i
simboliku rasapa antropocentričke slike svijeta u materijsku amorfnost, slutnju sveprirodne kataklizme što će kod Isakovića konačno literarno uobličenje imati u romanu Pobuna materije. Ovdje se ta pobuna materije protiv čovjeka nazire u stihijnom pokretu zemlje i vode: zemlja je ˝nestrpljiva i glinovita i ljepljiva od zlobe i mržnje prema ljudima koji joj stoljećima prevrtahu
utrobu crpeći snagu i sokove˝10 i zato ona ˝ne mareći za ljudsku narav radije
sahranjuje nego što hrani˝11, a voda sve odnosi ˝ka neviđenom i nepoznatom
beskraju u koji sve to stane i ne vraća se˝12.
Bilo da je naturalistički faktografska i desentimentalizirana, ironijski
ili humorno posredovana, životna zbilja se u Isakovićevim pričama i novelama redovito ukazuje saznanjem o izgubljenoj bliskosti čovjeka i svijeta, spoznajom o prijetećem rasjedu svijesti i materije, pa je tu smisao onog grozničavog referiranja narativne svijesti na predmetni svijet. Njegova priča, zapravo, u pravilu nastaje u naporu ličnosti da se taj rasjed prevlada i ˝oživi˝, primordijalno jedinstvo svijesti i svijeta, prisutno tek u bljedunjavim tragovima
i probljescima što ih Isaković sugerira prirodnoznanstvenim, pretežno geološkim vokabularom u stilski svježim i efektnim metaforičko-metonimijskim
figurama:
Slične karakteristike pripovjedačkog postupka susrest ćemo i u obimom nevelikoj zbirci putopisa Jednom kojom se Alija Isaković svrstao u red
najznačajnijih bosanskohercegovačkih putopisaca. Putopisi sabrani u ovoj
knjizi nisu nastajali tek kao uzgredne putničke impresije ili dnevnički zapisi,
nego se ta prvotna inspirativno-podsticajna neposrednost susreta s ljudima i
krajevima zgušnjavala i kristalizirala u literarno slojevitu viziju životne punoće, njene raskošne ljepote, ali i neumitne prolaznosti i osipanja, ogledanih
u iskustvu egzistencije zapućene u potragu za tajnim smislom sipkog pijeska
života. Sve što se okom vidjelo, srcem doživjelo i duhom ozarilo u snažnom
saživljavanju s predjelima i ljudima, sve ono što se sudbinski neminovno
moglo dogoditi samo jednom, u Isakovićevom se tekstu kao preobraženo i
amalgamirano sjećanje iznova ukazuje kao strasna žudnja za trajnim slikovno-čulnim uobličenjima, nepodložnim silama rasapa, prolaznosti, zaborava.
Zato se u maštovnom oživljenju ovih putopisa čitalac osjeća doma, sa sobom, pred uvijek istim ljepotama i tajnama života, u neomeđenim i beskrajnim prostorima svijesti, čas strasno otvorene i obuzete ljepotom neposrednih
čulnih prizora (ali i mučninom putovanja posuvraćene svijesti), čas sjetno
ozarene i ozračene mirisom sjećanja na prohujale, zauvijek nestale zanose i
10
Alija Isaković: Epidemija, Taj čovjek, Prva književna komuna, Mostar, 1975., str. 17.
Isto, str. 17.
12
Isto, str. 17.
11
76
ekstaze. Stoga nas, valjda, i prati ono snažno osjećanje da se na ova putovanja putopisac zapućuje s bogatim zavežljajem životne i duhovne poputbine,
koja u trenu, asocijativno, izranja iz sjećanja, da bi se, bar na trenutak, iznova prepoznala u novim, dotad neviđenim oblicima i predjelima, sudbinama i
iskustvima. Začudna ljepota ovih proza je upravo u snazi tog čulnog očitovanja podsvjesnih i evociranih senzacija, jednako zornih i upečatljivih kao i tek
rastvoreni vidici neposredno viđenih i doživljenih prostora kojima se putuje.
Putovanja su ovdje svojevrsna otkrovenja bića, ezoterijski misterij
nesmirive igre duha i tu se ove proze približavaju istoj onoj punoći i jednadžbi literarnog i životnog kojim su ispunjeni putopisi Matka Peića o kojem je, nimalo slučajno, Isaković napisao sugestivan esej. Pišući o Peićevim
putopisima, on će na neki način otkriti i temeljne poetičke karakteristike
vlastitog putopisa, istu onu raznovrsnost predmetnog svijeta i ličnog doživljaja u kojima se zbira univerzum slika i sjećanja, znanja i osjećanja, jednako
važnih u gustom uslojavanju teksta.
˝U izuzetnoj stvaralačkoj analizi i u neočekivanoj sintezi – piše Isaković o Peićevim putopisima – izmjenjuju se ‘lica’ i ‘predjeli’, geološki profili,
paleontološki uzorci, geomorfološke hipoteze, biološki testovi, lirski zapisi,
likovne ekshibicije, pedološki nalazi, voćarske upute, asocijacije na djetinjstvo, fajercajg.˝13
U putopisima Alije Isakovića susrest ćemo istu ovu magmu svijesti
u kojoj se život taloži i uslojava u trepetu sveprirodnog bogatstva i jedinstvenog doživljaja, od romora vijekova u šutnji samozabavljene materije, preko
neposrednih čulnih dojmova kojima se ona ukazuje zornošću viđenih oblika
materijalne i duhovne kulture, do onog pretakanja materije u doživljaj, krhku
antropološku činjenicu trenutačne senzacije. Takav je, recimo, putopis Čudesa dneva gdje se uvodna egzaltacija doživljajem iskonske čistote i jedinstva
čovjeka i svijeta (Ovo glasno nebo još je toplo od Božije stvaralačke kretnje... Mi smo tu, mi smo djelić toga. Mi smo Jedno. Nas nije.14), ukazuje potom nizom slika i prizora ˝biblijske razodjenutosti i jasnoće˝ senzibilirane
materije, a sve to u nesmirivoj kretnji, dinamičnim snimcima oka i duha, ako
to ovdje nije jedno i isto.
Takva je i ona vanredno ostvarena slika povratka s jednog od putovanja kada ˝istanjen godinama i bolom, sam˝, pred nadirućim osjećanjem devitalizacije i izgubljenosti, putopisac strasno uranja u podsvjesno, primordijalno meškoljenje vlastitog života, urezanog više u želji nego li mogućnosti
stvarnog zapamćenja svijesti.
13
14
Alija Isaković: Neminovnosti, str. 113.
Alija Isaković: Čudesa dneva, Jednom, Prva književna komuna, Mostar, 1987., str. 14.
77
˝Stojim pred izlizanim kućnim pragom i nemam koga da
zagrlim. Pamtim kako me odbi od sise. Tu, pred vratima, desno. Pod odrinom. Toplo ljeto, svježi grozdovi i mlake pčele
nad glavom. Kao sada. Majka je namazala bradavice smrčevom smolom. Tako. Strugao sam smolu treščicom i plakao. Nisam odmah znao otkud najednom to gorko, i ljepljivo čudo i
kad me majka sažalno pomilova znao sam da je to čudo njeno
i da me odbija ozbiljno. Draža mi je bila lijeva dojka i dok
sam se upinjao, pomilova me rukom po tjemenu. (...) To je bilo
kao da sada gledam. Pamtim miris njedara, miris njenog lijevog pazuha. Ne mogu reći kakav miris. Možda miris kakvim
odiše vrela nepokošena livada, možda miris prezrelog mlijeka
i miris topline, dobrote i dragosti. Možda samo miris sličan
mome, sadašnjem... Nikada više ne bijasmo tako bliski. Kao
da se prekinu ona nevidljiva pupčana vrpca. Tog dana se
odmetnuh. Tog dana odrastog. Tog popodneva. Tako je bilo.
Majke više nije, ali je sve tako bilo. Tako.˝15
Tu, zapravo, i započinje putovanje: u potrazi za ovom izgubljenom toplinom ˝mlijeka iskoni˝, u traganju za ezoterijskim misterijem prvotnog svejedinstva svijesti i svijeta, kada se čovjek u nepomućenom osjećanju vanvremenog postojanja osjeti dijelom davno izgubljene kosmičke cjelovitosti pa
˝sve može vidjeti kao da naprosto prskaju horizonti, može čuti kako raskrivena zemlja podrhtava u mukloj trpnji i može osjetiti svoj damar u razrijeđenom nebosklonu. Ali to ne može cjelovito ispričati.˝16
Ispisani u nezatomljivoj žudnji i žeđi za raskošnom čulnošću životnih
oblika i svježinom prirodnih senzacija kao očitovanju tragova apsolutnog u
vremenitom i kontingentnom, Isakovićevi su putopisi u onim najboljim trenucima prevršeni tom tvarnom silinom i gustom omamom slasti što tako surovo neumitno prolazi, jenjava i osipa se, jer je svemu dosuđeno da se dogodi samo jednom. Zato, valjda, istodobno toliko melanholične usamljenosti u
njegovim prozama, pa je tu onda i smisao onih naglih rezova kada impresionistički entuzijazam naglo smijeni eliptični udar rečenice kao surovi opoziv
stvarnosti, praznine, nestabilnosti oblika, prolaznosti života. I priče i putopisi
Alije Isakovića obično završavaju snažnim emocionalnim poentiranjem,
onim za morfologiju kratke priče bitnim trenutkom spoznajne iluminacije
kojim se u fragmentima naoko marginalnih trenutaka ukaže simbolički smisao, eliptični sažetak sudbine. Odnosi se to prije svega na one priče i putopise u kojima ekstatične i kratkotrajne doživljaje bliskosti svijeta i ezoterijskog
15
16
Alija Isaković: Miris sjećanja, Jednom, Prva književna komuna, Mostar, 1987., str. 44.
Alija Isaković: Na Morinama, isto izdanje, str. 67.
78
prepoznavanja vlastitosti... naglo smijeni melanholični osjećaj samoće. Stoga
je Tvrtko Kulenović u pogovoru prvom izdanju Isakovićevih putopisa s pravom istaknuo da su ˝literarno apsolutno fantastični detalji ovog putopisa oni
u kojima se jedno egzistencijalno stanje spaja s jednom duhovnom, metafizičkom čežnjom i bolom, oličenim u činjenici da je sve ˝drugdje˝ i da je sve samo jednom .˝17 Tu je onda i položen funkcionalni smisao filmski dinamične
slikovnosti Isakovićevog asocijativnog stilskog izraza, kao da subjekt u toj
strelovitoj prolaznosti viđenog i doživljenog, svjesnog i podsvjesnog, žudno
srče ljepotu trenutka i pokušava da je riječju fiksira i sačuva od neminovnog
iščeznuća i nepovratnog gubitka. Zato i ono naglašeno kumuliranje slika u
naporu svijesti da verbalno artikulira raskošnu mnogolikost svijeta i svježinu
trenutačnog što će već u sljedećem trenu zadobiti nove oblike u neminovnosti sveprirodnih mijena. U gustom tkanju teksta, tada nastaju najsugestivniji
Isakovićevi putopisi kakav je, recimo, stilski bogato razbokoreni, simfonijski
orkestriran putopis Bosno moja, ljepša si od raja, u kojem egzaltirane slapove metafora, metonimija i poređenja zagrcnutih od jezične materije smjenjuju tišaci ornamentalne slikovnosti, kao da morfologija naracije prati morfologiju zemnog pejzaža. U raskošnom prepletu teksta sinestezijski se zbiraju,
prožimlju i u jedinstvenu ritmičko-melodijsku strukturu slivaju zvukovi, boje, oblici, a sinkretički ucjelovljuju ˝historijski podaci, narodna predanja,
geografske pojedinosti, neposredne čulne slike i metafore u kojima se, nerijetko i uz blijesak električnog pražnjenja, spajaju najudaljenija iskustva˝.18
Isto bi se moglo reći i za putopis Jednom, u kojem se duhovna mapa Zagreba
uobličava stalnom izmjenom različitih stilskih iskaza i obrazaca od lirskih
pasaža melanholično prizvanih sjećanja, preko dinamičnih snimaka i isječaka uličnih razgovora i eliptično zabilježenih reklama, novinskih naslova i
grafita, mnoštva torzično uočenih kulturalnih slika – podataka i intertekstualnih premrežavanja, asociranja i amalgamiranja. A sve to u smjeni i smjesi
sjetno-sentimentalnog i ironijskog tona poetski ritmizirane naracije snažnog
intimnog doživljaja, a ne informativno-bedekerskog vodiča i uputstva.
Sasvim je drukčijeg stilskog zasnova onaj niz njegovih putopisa u kojima se gubi ta ezoterijska silina sjedinjenja kad se putovanje pretvori u mučninu i svijet se iznova ukaže krhotinama disperzivno rasutih detalja.
U najboljim trenucima meditativno-lirskih zgušnjavanja, kada se neposrednost viđenog pretače asocijativno u miris sjećanja brišući nedvosmislenost vremensko-prostornih uprizorenja, ili univerzalizira u simbolici vječnog trepeta materije, ovi se putopisi i u stilsko-izražajnom i u vrednosnom
smislu žanrovski deatribuiraju i izjednačavaju s Isakovićevim pričama i no17
Tvrtko Kulenović, Pogovor knjizi ˝Jednom˝, Prva književna komuna, Mostar, 1987., str.
121.
18
Asmir Kujović: Bilješke uz putopis Alije Isakovića ˝Bosno moja, ljepša si od raja˝, Život,
Sarajevo, 2002., god. I, br. 1-12, str. 92.
79
velama. Uz već spominjani putopis Trudovi dneva, potom Miris sjećanja, Jednom ili Bosno moja, ljepša si od raja, takav je i onaj u maštovni trepet pretočeni susret sa zavičajem balade Hasanaginica:
˝Baš ovog časa mogli su izbiti svati onim puteljkom što
se okitio mladim košćelama i potom skrio u kamenjar i zanovet. Mogao se prvi ukazati ‘svatov starišina’ na usopljenom
đogatu, mogla je mlada da prhne iz ove uzorito kršne bešćutnosti i da bude ptica koja neće daleko, kojoj će krila klonuti a
ranjeno tijelo kriknuti, s prahom zemlje izjednačiti. Pred razrušenom kulom u Zagvozdu mogao je Hasan- aga da otpočine pod kamenitim bremenom vlastitog iskušenja, i da breme
ne podigne, i da se ne digne, usahnuo.˝19
A ništa se od tog neće i ne može više egzistencijalno ponoviti i od te
strasne nade položene u kondicional rečenične strukture ostat će samo trajnost estetski nadmoćnog govora svijeta balade, kojoj se u intertekstualnom
oživljenju pridružuje i ova Isakovićeva lirsko-meditativna reinkarnacija zauvijek nestalih, ˝u kršnu bešćutnost˝ prirode potonulih ljudi i zbivanja. Zato i
ovaj, kao i ostale putopise u ciklusu Pisanim tragom valja posmatrati u cjelovitosti Isakovićevog književnog opusa, antologija Hodoljublje i Biserje, drame i zbornika Hasanaginica, studija i eseja u knjizi Neminovnosti ili Rječnika karakteristične leksike..., s punom sviješću da se u tom kompleksnom dijalogu njegovih žanrovski raznolikih tekstova, polifoniji glasova i naslućenih
tragova, u bogatstvu intertekstualnih prelijevanja, prožimanja i usaglašavanja, ukazuje i zagonetna tkanica bosanskog i bošnjačkog Teksta Kulture. Tako posmatrana Isakovićeva književna djela su mnemotopski univerzum kulture sjećanja koji autentične vrijednosti zadobija kako u dijahronijskoj slici
nacionalne kulture tako i u ličnom trepetu prepoznavanja lišenog nasilja
općih književno-historijskih ulančavanja, sistematiziranja i kodificiranja.
19
Alija Isaković: Hasanaginici u pohode, Jednom, nav. izd., str. 71.
80
UDK 7.035
Sanjin Kodrić
New Historicism and/or Poetics of
Culture Self-Fashioning:
Inter- i intrateorijski zapleti i raspleti
novog historicizma i/ili poetike kulture
Klasična književnoznanstvena hijerarhija – književnost kao
predmet, teorija kao instrumentarij, povijest kao osmišljenje – već
dulje se vrijeme pokazuje neprimjerenom današnjem stanju stvari.
Niti teorija književnost, a niti povijest teoriju ne određuje više onim
što o njoj može reći. Ovi se pojmovi znatno djelotvornije međusobno
određuju upletanjem nerečenog. To se upletanje može odigravati na
mnogo skrivenih načina: kao ocrtavanje područja nadležnosti; kao
ustrojavanje epistemologijskog, moralnog ili odgojnog obrasca; kao
doznačavanje zadaće ili čak poslanja; kao konfiguriranje vrijednosne ljestvice; kao pozicioniranje subjekta ili naslovljenika; kao
ugradnja mehanizma razgraničavanja; kao raspoređivanje «personala» i sl.
(Biti 1994: 5)
I
Osamdesetih godina 20. stoljeća – dakle onda kad je kritičko-teorijski projekt novog historicizma i/ili poetike kulture bio još uvijek dovoljno
daleko od današnjeg stanja njegove prominentnosti u suvremenoj književnoj
znanosti da se čak i koju godinu kasnije Louis A. Montrose, uz Stephena
Greenblatta jedan od vodećih znanstvenika ovog usmjerenja, i dalje pitao
«da li će taj najnoviji 'izam', tako privlačan za naš komercijalni kult 'novoga'
biti išta više nego još jedna prolazna intelektualna moda» (Montrose 2003:
190), odnosno upravo onda kad je bilo prilično nevjerovatno da će omalena
skupina američkih proučavatelja engleske renesansne književnosti, započev81
ši inovacije u ovoj oblasti, zaista i napraviti značajnu promjenu u onovremenom akademskom izučavanju književnosti i kulture – daleko od prekomorskih univerzitetskih centara, bilježeći jedino znanstveno isprobane i već samodokazane složene odnose književnosti i njene historije, bosanskohercegovački teoretičar književnosti Zdenko Lešić status književne historije nakon
ahistorizma moderne kritike posve opravdano s obzirom na tada aktualne
(književno)historijske konstelacije odredit će na sljedeći način:
Općenito je poznato da se već odavno, svugdje, pa i kod nas, nauka o književnosti ponovno, i uglavnom bezrezervno, shvata prvenstveno kao istorijski studij. Doduše, na to bi poneki književni istoričar mogao danas samouvjereno primijetiti da se ona nikad nije ni prestala tako shvatati i da je uvijek imala status povijesne znanosti. Ipak, takvoj
primjedbi uprkos, teško je zaboraviti ona vremena kada se sa mnogih
strana uporno dovodio u sumnju raison d'etre istorije književnosti i kada su mnogi moderni kritičari širom svijeta poduzimali da iz savremenog tumačenja književnosti protjeraju «demone hronologije». A to nipošto nije bio tek kapric jednog vremena, nego ozbiljan simptom jednog grozničavog traganja za metodom, kada je moderna književnokritička misao – u svojoj pobuni protiv tradicionalnog proučavanja
književnosti, a naročito protiv pozitivističkog istoricizma – nastojala
svoj pristup književnosti primjeriti njenoj umjetničkoj prirodi.
(Lešić 1985: 7)
Dva desetljeća kasnije, nakon što je vrijeme i u književnosti i u književnim proučavanjima štošta izmijenilo, ovaj put poststrukturalistička teorijska
raznorodna i višestruko orijentirana paradigma pokazat će da se, barem u jednom segmentu danas novog, hibridnog žanra teorije (usp. Culler 2001), nasuprot negdanjem strukturalističkom metodološkom preferiranju sinhronijskih znanstvenih, pa tako i književnih istraživanja, uistinu desio i, iako naročit, ipak evidentan povratak historiji i historijskom u širokom spektru suvremenih književno-kulturalnih studija, i to povratak posebne vrste, koji – pod
imenom novog historicizma (engl.: new historicism) i/ili poetike kulture (engl.: poetics of culture) – namjesto «tradicionalne monološke književne historije» sad, međutim, «prihvata dijalog kao svoj osnovni postupak, dijalog s
mrtvima, ali i dijalog o živima, što u krajnjoj liniji podrazumijeva dijalog
između poetike i politike» (Lešić 2003: 75), s jedne strane, te – s druge – takvo povijesno usmjerenje koje «na drukčiji način postavlja osu intertekstualnosti, zamjenjujući dijahronijski tekst jedne autonomne književne historije
sinhronijskim tekstom jednog kulturnog sistema» (Montrose 2003: 189).
Kao takav, projekt novog historicizma i/ili poetike kulture transparentno je
82
obnovio interes za «historijske, socijalne i političke uslove i posljedice
književne produkcije: pisanje i čitanje tekstova, kao i procesi kojim se oni
stavljaju u promet i kategoriziraju, analiziraju i izučavaju, ponovo se tumače
kao historijski determinirani i determinirajući modaliteti kulturnog rada», pa
se – u skladu s ovim – «naizgled autonomni estetički i akademski predmeti
rasprave ponovo (...) shvaćaju kao neodvojivo, mada kompleksno povezani s
drugim diskursima i djelatnostima, a te veze kao ono što konstituira socijalne
sustave unutar kojih se individualni subjektiviteti i kolektivne strukture uzajamno i kontinuirano formiraju» (Montrose 2003: 187). U takvoj situaciji,
prelazeći granice «koje razdvajaju istoriju, antropologiju, umetnost, politiku,
književnost i ekonomiju» te preferirajući anegdotalno polazište znanstvenog
istraživanja i tako prihvatajući izazov «parcijalne objektivnosti» (Veeser
2002: 59-60), znanstvenici ove nove teorijske opcije razvijaju posve naročitu
vrstu znanstvenog interesa, pa istovremeno uz, primjerice, Shakespearea i renesansni teatar, ispituju, između ostalog, i:
(...) poklapanja sifražetskih uličnih akcija razbijanja prozora i
novog tipa suknje koju je predstavila pariska modna kuća Vort (...); razbokorenu novograničarsku retoriku Artura Šlezingera (...) i eksplozivne antiratne i gradske nerede (...); završetka asfaltnog puta i početka
regulisane, kontrolisane teritorije Josemiti, njegove «divljine» (...); jednog sudskog procesa protiv hermafrodita iz sedamnaestog veka, Šekspirove Bogojavljenske noći i kožnih i gumenih rukavica (...); starorimskog poreskog sistema i obrazovnog sistema u savremenim srednjim školama (...); Čarlsa Dikensa patrijarhalnosti i tematike incesta
u popularnom romanu četrdesetih godina (...); kockarskih navika na
Baliju, masovnog političkog ubistva i CIA-e (...); jedenje fekalija u redovima pripadnika plemena Zuni i skatologije u delima ser Tomasa
Mora i Lutera; Mejlerove Dželatove pesme i jednog ubistva nožem u
Nju Orleansu; anodiziranih aluminijumskih ploča koje prikazuju vodopad postavljenih naspram, prastarih, «netaknutih» slapova itd.
(Veeser 2002: 63)
Pritom, sve to zajedno označilo je da je ovo teorijsko usmjerenje, kojem inače njegovi utemeljitelji nerado izravno priskrbljuju karakter jedinstvene metodološke formacije (usp. npr. Greenblatt 2002: 43, Greenblatt
2003: 186, Montrose 2003: 190-192), više nego očito stupilo u vrlo složene
interteorijske zaplete s drugim, prethodećim mu ili vremenski naporednim
(književno)teorijskim školama i pravcima, pri čemu je usto zadobilo i niz reperkusija karaktera – ovaj put – intrateorijskog zapleta. O toj golemoj a pri
svakom pokušaju determiniranja pozicije što je novi historicizam i/ili poetika
83
kulture zauzima u sistemu teorije danas1 stvarno relevantnoj kompleksnosti
odnosa iznevjeravanja i odbacivanja ili prihvatanja i daljnjeg razvijanja prijašnjih ili aktualnih teorijskih ideja i postavki što ih, kako u ranijem procesu
vlastitog zasnivanja, tako i u današnjem vremenu karakterističnog mu ekspaniranja, uspostavlja ova sad već uveliko, a posebno u anglo-američkoj znanosti etablirana «najnovija akademska ortodoksija» dodatno svjedoči – ovaj
put iznutra – i indikativno lucidno zapažanje da ona od samog svog početka
predstavlja «terminološko polje za intenzivne debate i kritike» (Montrose
2003: 190, 191), nerijetko posve oprečne:
Dok Edward Pechter dubiozno povezuje novi historicizam s
marksizmom, tvrdeći da on insistira na sveprisutnosti klasne borbe kao
pokretača historije, dotle neki samozvani marksisti aktivno osuđuju novi historicizam zbog izbjegavanja i političkog angažiranja i dijahronijske analize – zapravo zbog toga što ne uspijeva da bude istinski historičan; dok, opet, neki ženski i muški proučavaoci renesanse na plodan
način kombiniraju novi historicizam i feministička interesovanja, dotle
drugi predstavljaju ta dva projekta (i/ili njihove izvođače) kao duboko
antagonistične upravo u pitanjima koja se odnose na spolnost; dok,
opet, neki vide novi historicizam kao jedan od nekoliko oblika sociokritike angažirane u konstruiranju jednog teorijski zasnovanog poststrukturalističkog problematiziranja historijskih studija, drugi ga vide u
vezi sa neopragmatističkom reakcijom protiv svih oblika «visoke teori1
Ovaj načelni interes – iako, dakako, relevantan i sam po sebi – u ovom radu uvjetovan je i
konkretnim književnoznanstvenim odnosima u čijem kontekstu je i pisan ovaj ogled. Naime,
znanost o književnosti u bosanskohercegovačkim uvjetima ne samo da je podijeljena u nekoliko društveno-politički distingviranih akademskih zajednica koje se, nažalost, međusobno gotovo ne dodiruju, pa čak i isključuju, već je ona i unutar ovih okvira dodatno (ovaj put rekao
bih: benigno) raslojena, pa je u tom smislu – uporedo s postojanjem različitih regionalnih i/ili
čak nacionalnih «interpretativnih zajednica» – bosanskohercegovački književnoznanstveni
prostor barem još trojako razlučen: u njemu uporedo supostoje i naročiti relikti sad već tradicionalne književne historiografije o kojoj je svojevremeno govorio Zdenko Lešić (usp. Lešić
1985), vrlo uspješna i utjecajna inačica odranije poznatog književnog close readinga, nastavljena tradicija «saobraženja» sa književnim djelom započeta još kod Midhata Begića, te rastući trend teoretizacije književnih izučavanja, pri čemu su – srećom – same granice između ova
tri makrometodološka niza nerijetko dosta propusne, a interferencije između njih prilično česte. Upravo i zato – na temelju uvažavanja, ali ne i pojedinačnog ili isključivog preferiranja samo jedne od ove tri domaće metodološke pozicije, kao i bez bezuvjetnog preferiranja teorijskog usmjerenja kojim se bavi ovaj rad – čini mi se dosta važnim pokušati ovdje rasvijetliti
neke od bitnosti novohistoricističke/poetičkokulturalne orijentacije književne znanosti, tim
prije što postojeća domaća metodološka situacija svojom složenošću zahtijeva uvijek nova i
dodatna tumačenja nekih aspekata književnoznanstvenih mogućnosti koje joj se pretpostavljaju kao izazov, a utoliko više ako su i te – uglavnom – teorijske «ponude» i same dosta
složene.
84
je»; dok neki, opet, doživljavaju novohistoricističku preokupaciju ideologijom i socijalnim kontekstom kao prijetnju tradicionalnim kritičkim
interesovanjima i književnim vrijednostima, drugi vide novohistoricističko ushićenje anegdotom, narativom i onim što Clifford Geertz naziva
«gustom deskripcijom» kao nastojanje da se sva kultura protumači kao
domen književne kritike, po kojoj bi tekst bio uvijek iznova interpretirana i neiscrpiva kolekcija priča, iz koje se mogu odabrati i vješto prepričavati različite zanimljivosti.
(Montrose 2003: 191)
Pa ipak, ovakvo kritičko recipiranje novog historicizma i/ili poetike
kulture, vrlo važno za cjelokupno razumijevanje ovog teorijskog pristupa, nije nimalo slučajno niti bez barem načelno valjane osnove. Doprinijeli su tome, naime, uz očitu složenost ovog usmjerenja u današnjoj teoriji, i sami
autori čiji se praktični kritički rad obično smješta u okvire novohistoricističkog/poetičkokulturalnog teorijskog pregnuća.2 Jer, kako – ne bez žaljenja –
primjećuje prominentni novi historicist i/ili poetičar kulture Louis A. Montrose, književno-kulturalnim znanstvenicima matične mu orijentacije, jednako kao već spomenuta nevoljkost da se sâmo znanstveno opredjeljenje koje
ih okuplja shvati kao cjelovitiji teorijski diskurz, prispodobiv je i izostanak
bilo kakvog stvarnog nastojanja da se teorijski okvir u kojem se dešavaju pojedinačna istraživanja načinom novog historicizma i/ili poetike kulture zorno
eksplicira i tako jasno distingvira od ostatka teorijskog sistema današnjice3,
što – osim što nehotice omogućava da se ugrozi «svaki pokušaj razlikovanja
novog historicizma od starog» (Montrose 2003: 190) – doista jeste čin neobi2
U ovdašnjoj sredini, za potpuniji uvid u domen interesa novih historicista i/ili poetičara kulture vrlo koristan putokaz jeste selektivna bibliografija novog historicizma i/ili poetike kulture
što je kod nas daje Zdenko Lešić (usp. Lešić 2003a: 237-238), kao i tumačenje ovog teorijskog projekta što ga se poduzeo isti autor, upotpunivši pritom svoju prezentaciju i prijevodom
najvažnijih tekstova novohistoricističkog/poetičkokulturalnog teorijskog usmjerenja (usp. Lešić 2003, Lešić 2003a). Također, od koristi je – da spomenem još samo ovo – i tematski (četvero)broj somborskog časopisa Dometi (br. 108-111, 2002).
3
Takvo što potvrđuje i jedan od utjecajnijih poznavatelja prilika u novohistoricističkoj/poetičkokulturalnoj teorijsko-praktičnoj djelatnosti H. Aram Veeser, priređivač poznatog zbornika
The New Historicism (New York: Routledge, 1989.). Primjećujući u uvodu za ovu novohistoricističku/poetičkokulturalnu čitanku da je «moguće (...) naći isto toliko 'novih' vrsta istorije
koliko i istoričara» (Veeser 2002: 64), ovaj autor zaključit će i sljedeće: «Iako su novi istoričari kritičko samoispitivanje učinili svojim sine qua non, dosad nije bilo sistematske rasprave
o metodologiji i implikacijama te tendencije.» (Veeser 2002: 65), te će tako i na ovaj način, iz
– u odnosu na novi historicizam i/ili poetiku kulture – izvanjske perspektive dati dodatnu
težinu autorefleksivnoj primjedbi Louisa A. Montrosea. Također, Veeser će, kako svojim
predgovorom, tako i samim izborom tekstova što ih prezentira spomenuti zbornik, i vrlo zorno
pokazati stanje o kojem govori Montrose, a jednako tako predočit će na jednom mjestu i niz
mišljenja kritički orijentiranih prema nekim ili sveukupnim značajkama projekta novog historicizma i/ili poetike kulture.
85
čnosti s obzirom na današnje autorefleksivno osviješteno stanje teorije, ali i
svojevrsni istočnik, uz vanjsku, interteorijsku, i naročite unutarnje, intrateorijske napetosti, osnove već naznačenog takovrsnog zapleta, koja – čini se –
napučuje ionako imanentnom mu heterogenošću radnih metodoloških strategija uveliko zasićeni djelatni prostor ovog teorijskog usmjerenja. Zapravo,
projekt novog historicizma i/ili poetike kulture, iako već odavno široko prihvaćen kao jedna od mogućnosti suvremene teorije (usp. npr. Hawthorn
1992, Cuddon 1999, Makaryk 2000, Biti 2000, Nünning 2001 itd.), temeljem
uveliko praznog mjesta njegova u cijelosti, a posebice iznutra determiniranog teorijskog identiteta – bez obzira da li su mu razlozi u možda i pomodnom povođenju za, primjerice, deridijanskim manirom odbijanja nedvojbenog i konačnog određenja dekonstrukcijske djelatnosti, u zaziranju od bilo
kakvih i bilo čijih esencijalističkih definiranja njegovih osobitosti ili, pak, u
nečemu trećem, sasvim je svejedno – još uvijek se predstavlja ne samo trusnim prostorom teorije već i prostorom jačih ili manjih povremenih unutarnjih dvojenja i previranja smještenih na heuristički put dosezanja zadovoljavajućih upotrebno-praktičnih analitičko-interpretativnih postupaka i operacija, koji je – aktualnom svjetskom uspjehu novog historicizma i/ili poetike
kulture uprkos – možda ipak tek iluzoran. Novohistoricistički/poetičkokulturalni projekt, naime, mada ne i jedini takav u poststrukturalističkoj teorijskoj
paradigmi, ni u unutarnjoj ni u izvanjskoj perspektivi ipak ne posjeduje u dovoljnoj mjeri – prisjeti li se dosta uspješne Bitijeve opaske o rasparčavanju
tradicionalnog književnoznanstvenog uređenja – jasno ocrtano područje
vlastite istraživačke nadležnosti, dobro prepoznatljivu epistemološku, etičku
i odgojnu pozadinu, nedvojbeno odredivu zadaću i vrednosnu ljestvicu, precizno pretpostavljeni naslovljenički pol svog teorijsko-praktičnog diskurza
itd. (usp. Biti 1994: 5), već je – naprotiv – toliko kompleksno relacioniran
prema ukupnosti drugih pređašnjih ili suvremenih teorijskih pristupa i praksi
te jednako tako složen i unutar samog sebe da ni pitanje njegova odgovarajućeg i fiksiranog imenovanja nije gotovo pa uopće riješeno.4
4
Naime, u najkraćem, nakon što je odrednicu novi historicizam prvi put upotrijebio u tekstu
The Forms of Power and the Power of Forms, objavljenom 1982. godine u specijalnom broju
američkog časopisa Genre kao uvod za prvi izbor tada žestoko intrigirajućih novohistoricističkih/poetičkokulturalnih tekstova o pitanjima renesanse, Stephen Greenblatt ovu oznaku
zadržat će sve do teksta Towards a Poetics of Culture (1987), kada se vraća odrednici poetika
kulture, odnosno kulturalna poetika (sinonimski zamjenjivoj sa prethodnom), prvi put kod
Greenblatta upotrijebljenoj u knjizi Renaissance Self-Fashioning: From More to Shakespeare
(Chicago: Chicago University Press, 1980.), koje će se pritom strogo držati u narednom razdoblju. Slična situacija je i s Louisom A. Montroseom, koji – izgleda – prati Greenblatta, s
tim što treba napomenuti da je, prema ovom autoru, pojam novi historicizam u renesansne studije uveo, na tragu interesa kulturalne semiotike, Michael McCanels u tekstu The Authentic
Discourse of Renaissance, objavljenom u časopisu Diacritics u proljeće 1980. godine (usp.
Montrose 1988: 783), dok ga u književne i estetičke studije prvi put uopće uvodi Wesley
Morris, «da bi označio vrstu književne kritike proizišle od njemačkih historicista poput Le-
86
Pritom, kad bi se i prihvatila danas zrcalno izvrnuta krilatica da nomen
est non omen, ne bi bilo ispravno zanemariti upadljivu dvojakost imenovanja
novohistoricističke/poetičkokulturalne diskurzivne prakse, nego bi – slijedom ove oponiranosti – valjalo preko pojmovne napetosti pretpostaviti onu
već spomenutu intrateorijsku i tako na kraju pokušati rasvijetliti postojanje te
karakter naslućenog intrateorijskog zapleta. Jedan od mogućih načina pristupa njemu bilo bi njegovo razumijevanje isljeđivanjem u odnosu na druge teorijske opcije uspostavljenih tragova i razlika, ali i pokušaja njihova svjesnog prikrivanja u onom što bi se moglo nazvati procesom samo-oblikovanja novog historicizma i/ili poetike kulture5, naročito izraženim krajem
osamdesetih godina sad već prošlog stoljeća. Potencijalna osnova tome,
opet, jesu, iako u eksplicitnom obliku dosta rijetki, stvarno važni, uvjetno
govoreći, autoreferencijalni metateorijski tekstovi objasnidbenog i programsko-manifestnog karaktera, kakvi su – u njihovim segmentima koji prevazilaze objašnjenje isključivo partikularnih teorijskih osnova istraživanja u
oblasti engleske renesanse, tog inače izvornog područja interesa novih historicista i/ili poetičara kulture – tekstovi rodonačelnika novohistoricistiopolda von Rankea i Wilhelma Diltheya te američkih historicista poput Vernona L. Parringtona i Vana Wycka Brooksa» (Makaryk 2000: 124). Pa ipak, treba napomenuti da se inače – suprotno, primjerice, Greenblattovim i Montroseovim zalaganjima – širom svijeta projekt novog
historicizma i/ili poetike kulture u principu predstavlja novohistoricističkim imenom (usp.
npr. Hawthorn 1992, Cuddon 1999, Makaryk 2000, Biti 2000, Nünning 2001 itd.), a i sam
Greenblatt 2001. godine sa Catherine Gallagher objavit će knjigu čijim će naslovom denuncirati prvenstvo imenovanja škole za koje se zalagao: Practicing New Historicism (Chicago:
Chicago University Press, 2001.). I takvo što predmet je propitivanja ovog rada.
5
Ovakva konstrukcija (engl.: new historicism and/or poetics of culture self-fashioning) – nimalo bez razloga – oblikovana je prema naslovu jedne od utjecajnijih, inače ranih knjiga Stephena Greenblatta Renaissance Self-Fashioning: From More to Shakespeare (Chicago: Chicago University Press, 1980), posvećene – kako joj i naslov dovoljno jasno naznačuje – ispitivanju okolnosti i načina konstituiranja identiteta u engleskoj kulturi 16. stoljeća. Greenblattov
zaključak iznesen u ovoj studiji, inače svojevremeno nagrađenoj značajnim priznanjem uglednog Britanskog savjeta, uspostavlja ideju «da je oblikovanje samog sebe i oblikovanje od institucija kulture – porodice, vere, države – nerazlučivo povezano, te da stoga ne postoje «trenuci čiste, nesputane subjektivnosti; i zapravo, i sam subjekat, čovek, počinje da nam se čini
neverovatno sputan, kao ideološki proizvod odnosa moći u nekom društvu» (usp. Felbabov
2002: 18). Pritom, kako je i u ovom radu od velike koristi ovako zasnovana Greenblattova
ideja samo-oblikovanja, čini mi se umjesnim napomenuti da je engleska leksema self-fashion(ing) polusloženica izvedena od gerundskog oblika lekseme fashion, koja kao glagol označava oblikovanje, uobličenje, tvorenje, preudešavanje, prilagodbu, ukrašavanje itd., dok kao
imenica označava, dakako, oblik, ali i stil, modu, način, metodu, (dobro) vladanje, otmjenost
itd., što sve ipak ne treba zanemariti, tim prije što i sam Montrose novi historicizam i/ili poetiku kulture spominje i u kontekstu «akademskog sistema mode» današnje teorije i književne
znanosti uopće. Otud, načinivši jedan od mogućih a nužno reduktivnih prijevoda spomenute
engleske polusloženičke konstrukcije, njezinim naročitim grafičkim oneobičavanjem u bosanskom (hrvatskom ili srpskom) jeziku – samo-oblikovanje – nastojao sam sačuvati ili upozoriti
na barem dio njezine indikativne semantičke polivalentnosti u jeziku Greenblattova izvornika.
87
čkog/poetičkokulturalnog pravca u teoriji danas Ka poetici kulture (1987)6 i
Kolanje društvene energije (1988)7 Stephena Greenblatta te tekst Poetika i
politika kulture (1989)8 Louisa A. Montrosea, napisi posebno interesantni
upravo stoga što – kako se čini – jesu zapravo jedna od ključnih mjesta postupka novohistoricističkog/poetičkokulturalnog samo-oblikovanja, a što će
reći i tekstovi koji – s jedne strane – pokušavaju odrediti odnos ovog teorijskog usmjerenja prema ostatku sastavnica današnje, suvremene teorije, dok –
s druge strane – nastoje razriješiti postojeći zaplet u unutrašnjosti ovog teorijskog pristupa, pri čemu ni jedan ni drugi aspekt ovog postupka ne može
izbjeći determinirajuće snage (književno)teorijskog konteksta u kojem se
ovaj odvija.9 Kao takvi, ovi tekstovi teorijski su aktivni čin odluke u korist
jednog člana pojmovno ambivalentnog imenovanja cijele škole, pa stoga nisu samo odgovor pozivu na teoriju što su ga znanosti o književnosti u cijelosti objavila posljednja desetljeća 20. stoljeća, već su – u pokušaju riješenja
problema inter- i intrateorijskog identiteta novog historicizma i/ili poetike
kulture – istovremeno i sam novi, ponovljeni poziv na teorijsko promišljanje,
a sve to, ako ništa drugo, a onda stoga što jedno od mogućih pitanja koje polučuje sama činjenica opredjeljenja jeste i ono što potiče, između ostalog, i
na ispitivanje teorijskih razloga isključivanja jednog, a umjesto njega pro6
Ovaj tekst – izvorno naslovljen Towards a Poetics of Culture – autor je najprije prezentirao
kao predavanje na Univerzitetu Zapadne Australije 4. 9. 1986. godine, da bi njegova nešto
izmijenjena verzija bila objavljena godinu dana kasnije u australijskom časopisu Southern Review (br. 20, str. 3-15), a potom i preštampana u zbornicima: Marry Krieger, ed. The Aims of
Representation. New York: Columbia University, 1987, i: H. Aram Veeser, ed. The New Historicism. New York: Routledge, 1989, te u Greenblattovoj knjizi: Learning to Curse: Essays
in Early Modern Culture (London/New York: Routledge, 1990). U ovom radu navodi se prema prijevodu Zorana Paunovića pod bibliografskom oznakom Greenblatt 2002.
7
Tekst je izvorno objavljen kao prvo poglavlje u autorovoj knjizi: Shakespearean Negotiations: The Circulation of Social Energy in Renaissance England. Berkeley: University of California Press, 1988. U ovom radu navodi se (neznatno skraćen) prema prijevodu Zdenka Lešića pod bibliografskom oznakom Greenblatt 2003.
8
Tekst je izvorno naslovljen Professing the Renaissance: The Poetics and Politics of Culture,
a najprije je objavljen u zborniku: H. Aram Veeser, ed. The New Historicism. New York:
Routledge, 1989. U ovom radu – kako je već prethodno prakticirano – navodi se (nešto drugačije, skraćeno naslovljen) prema prijevodu Zdenka Lešića pod bibliografskom oznakom Montrose 2003. Kako je tekst u korištenom prijevodu objavljen bez većine podnožnih bilješki (fusnota) kojima obiluje u originalu, ovi dijelovi teksta navode se u mom prijevodu (bibliografski označenom kao Montrose 1988) prema izdanju u zborniku: Julie Rivkin- Michael Ryan,
eds. Literary Theory: An Anthology. Malden – Oxford: Blackwell Publishers, 1988.
9
Inače – barem sudeći prema uvidu u teorijsku i metateorijsku literaturu posvećenu aktualnim
pitanjima novog historicizma i/ili poetike kulture koji sam uspio ostvariti – riječ je o novohistoricističkim/poetičkokulturalnim tekstovima autoreferencijalnog tipa vrlo često referiranim
gotovo pri svakom – iz anglo-američke perspektive gledano – bilo domaćem, bilo inozemnom
ozbiljnijem metateorijskom ispitivanju različitih aspekata novohistoricističkog/poetičkokulturalnog usmjerenja u suvremenoj teoriji, pa je tako – tim prije s obzirom na domen njegova interesa – i u ovom radu.
88
težiranja drugog, dotad čak i uveliko marginaliziranog terminološkog sredstva samooznačavanja. Pritom, na tragu načina kojima su ostvarena ova
mjesta nominalizacijskog legitimiranja, a temeljem ideje da je tu zapravo riječ o mjestima teorijskog samoprepoznavanja, jednako kao i o istovremenom
postupku naročitog teorijskog samo-oblikovanja poželjnog, intendiranog, a
zapravo impliciranog odgovarajućeg načina – u odnosu na novi historicizam
i/ili poetiku kulture – izvanjskog prepoznavanja značajki ove danas etablirane teorijske škole, može se naslutiti da je jedan od mogućih pristupa otkrivanju razloga jednoznačnog izbora mogućnosti raspetljanja ovog intrateorijskog zapleta u njegovu rasplitanju preko onog drugog – interteorijskog, i to –
u ovom slučaju – onakvog kakvim ga u apostrofiranim ključnim situacijama
predstavljaju njihovi nositelji. Usto, između niza drugih, ovaj mogući pristup
razumijevanju problema novohistoricističkog/poetičkokulturalnog inter- i intrateorijskog zapleta potencijalno je vrlo interesantan i kao onaj koji bi bio u
stanju predmetnu raspravu sagledati i s obzirom na poziciju koju novi historicizam i/ili poetika kulture ima ili pokušava ostvariti na, kako bi rekao Frederic Jameson, akademskom tržištu poznog kapitalizma, pri čemu je zanimljivost ovakvog ispitivanja utoliko veća što je jasnije da je projekt novog
historicizma i/ili poetike kulture u suvremenu književnu znanost ušao ne samo kao, kako je već spomenuto, «najnoviji 'izam', tako privlačan za naš komercijalni kult 'novoga'», odnosno ne isključivo kao «najnovija akademska
ortodoksija» već i kao praktično-teorijski čin koji je njegovim utemeljiteljima već pomogao da ostvare i uživaju «materijalne i simboličke znake akademskog uspjeha» (Montrose 2003: 190). U tom slučaju razvoj novohistoricističkog/poetičkokulturalnog teorijskog usmjerenja – posebice u vezi s izazovom njegova imenovanja u procesu ovdje tretiranog samo-oblikovanja ove
teorijske škole tokom pretposljednjeg desetljeća prethodnog stoljeća – mogao bi se propitivati i, barem djelomice, metodologijom upravo ovog teorijskog projekta, pa bi možda i temeljnim pitanjem postalo ono «kako je ta
energija prvotno akumulirana, kako je angažirana i kako je vraćena kulturi iz
koje je došla» (Greenblatt 2003: 186) ili, preciznije, kako taj proces kolanja
društvene energije predstavljaju povodom upravo svoje teorije sami novi
historicisti i/ili poetičari kulture, te, otud, kakav je – gleda li se ovako –
odnos u kojem stoje inter- i intrateorijski zaplet što su ostvareni ovom novom idejom u današnjoj teoriji, da li bi se, naime, i dalje mogli razumijevati
kauzalistički, kao uzrok i posljedica, ili bi, možda, valjalo primijetiti da ove
pozicije nisu, međutim, više uvijek strogo fiksirane, već su, naprotiv, međusobno drugačije relacionirane, a što uostalom vodi i pitanju šta sve ovo znači
u situaciji kad se, barem u jednom trenutku, proponenti novog historicizma
i/ili poetike kulture odlučuju za samo jednu terminološku oznaku svog projekta. Pritom, sve se to u krajnjoj instanci vraća na početnu ideju razlučivanja
trenutno u suvremenoj teoriji uopće djelatnih odnosa već naznačenog raspar-
89
čavanja «klasične književnoznanstvene hijerarhije» (Biti 1994: 5) kao polazišne pozicije s koje novi historicisti i/ili poetičari kulture pristupaju u samooblikujući poduhvat u prostoru svoje teorije.
II
Pišući o vrijednostima teorije danas, tog refleksivnog, analitičkog i
spekulativnog interdisciplinarnog diskurza, koji, ostvarujući rezultate izvan
svoje prvotne struke, u vremenu suvremenosti jeste na neki način i «kritika
zdravog razuma, pojmova koji se shvaćaju kao prirodni» (Culler 2001: 24),
iako svjestan da je – kao i niz drugih – sam njezin singularizirani naziv uveliko neprimjeren, jer «stvara kriv utisak jedinstvenosti tamo gdje u stvari vlada velika raznovrsnost» (Dollimore 2003: 205), Jonathan Dollimore, vodeći
predstavnik novom historicizmu i/ili poetici kulture bliske izvorno britanske
teorijske škole poznate pod imenom kulturalnog materijalizma, važnost sveukupnog ovakvog teorijskog mišljenja današnjice označit će, između ostalog, na sljedeći način:
Jedno od najznačajnijih postignuća «teorije» u anglistici je
u tome što je, zahvaljujući njoj, postao moguć uistinu interdisciplinarni
pristup predmetu. (Bez obzira što neki misle da to zapravo znači udaljavanje od predmeta.) U stvari, tom cilju se težilo već dosta dugo, ali
se rijetko dostizao, osim u pojedinim, izuzetnim slučajevima. S različitim varijantama strukturalizma, s marksizmom, psihoanalizom, semiotikom i poststrukturalizmom došlo je do značajnog razgrađivanja granica (granica isključivanja, ali i ograničavanja), i mnogi su kritičari
najzad došli na ono čemu su već neko vrijeme težili: kako se, na primjer, historija i filozofija mogu iz «pozadine» prenijeti u prvi plan i
opet učiniti sadržajem i perspektivom kritike. U isto vrijeme, to je bilo
moguće samo zato što su se javile sasvim nove koncepcije i filozofije i
historije. Upotreba teorije na polju književne znanosti, međutim, više je
pružala mogućnosti nego što se stvarno u tom smislu postizalo. Ali je
već i to potvrdilo značaj tog intelektualnog pregnuća. Međutim, svi se s
time ne slažu, kao što su to pokazale antiteorijske invektive posljednjih
godina. Ne mislimo da se treba baviti tom reakcijom, niti često isticanom «krizom» u nauci o književnosti; jedino bi se moglo primijetiti da
je ta «kriza», ako je uopće ima, više prouzrokovana tom reakcijom nego samom teorijom.
(Dollimore 2003: 204)
90
I, zaista, Dollimore je bio barem unekoliko u pravu, i to ne samo kada se metateorijski pokušava promišljati današnje stanje teorije već i kada se
nastoji, ma kako minimalistički, misliti mnogi od važnih a još uvijek ipak
nedovoljno jasno riješenih spornih ili – ako ništa drugo – za teorijsko naknadno preciziranje zanimljivih aspekata novohistoricističkog/poetičkokulturalnog teorijskog projekta. Jer, čak i ako se ne bi moglo bezrezervno složiti s
Dollimoreovim teorijski apologetskim stavom du su neke slabe strane suvremene teorije, kojih – tobože – možda i nema, primarno tek stvar suprotnih
viđenja prirode i zadataka (književno)teorijskog diskurza, ipak valja sasvim
ozbiljno shvatiti, između ostalih, Dollimoreovu opasku da su u procesima
oblikovanja suvremenih teorijskih pozicija te njihovih mogućnosti uistinu
važni i ti «reakcionarni», u odnosu na današnju teoriju – ili neke njezine sastavnice – antiteorijski književnoznanstveni impulsi, jednako uostalom kao i,
uvjetno govoreći, proturječne unutarteorijske silnice što – posve je očito –
stvarno premrežavaju taj heterogeni prostor «suvremene književne i kultur(al)ne teorije», a zapravo pluralni prostor suvremenih književnih i kulturalnih raznolikih te nerijetko konkurentskih i međusobno isključujućih teorijskih škola, pravaca i/ili usmjerenja.
Upravo takvo što – čini se – potvrdit će i projekt novog historicizma
i/ili poetike kulture sagledan u naznačenoj poziciji njegova inter-, pa potom i
intrateorijskog samo-oblikovanja, a koja se u ovdje preciziranoj perspektivi
izučavanja ovaj put doima – kako bi rekli sami novi historicisti i/ili poetičari
kulture – situacijom teorijskog cirkuliranja, pregovaranja i razmjenjivanja
niza teorijskih i književnoznanstvenih mogućnosti i opcija, sada – prisjeti li
se davnašnje Forsterove zamisli (usp. Forster 2002: 12-13) – dovedenih u zajednički, sinhronijskih prostor njihova međusobnog komuniciranja u dijalogu što ga, sa namjerama negiranja, prihvatanja ili, pak, istovremenog i negiranja i prihvatanja, novi historicizam i/ili poetika kulture vodi, između ostalog, s tradicionalnom idejom književne historije, novom kritikom, strukturalizmom i semiotikom, američkom inačicom dekonstrukcije, kao uostalom i
sa sveukupnim aktualnim, poststrukturalističkim stanjem današnje teorije,
uključujući tu i postkolonijalne te rodne i «queer» studije, jednako kao i s
Foucaultovim novim načinom promišljanja historijskog, Williamsovim provokativnim tumačenjem kulture, Althusserovim inovativnim «postmarksističkim» prijedlozima za ponovno, nešto modificirano razumijevanje ideologije, interdisciplinarno iskoristljivim metodološkim dostignućima i saznanjima
kulturalne antropologije te, naročito, tzv. nove kulturalne historije, ali i s bitno drugačije zasnovanim idejama književnoznanstvenog neopragmatizma,
usmjerenog ka pokušajima vraćanja književnih izučavanja bliže okvirima
danas uveliko potisnute humanistike itd., pri čemu se svakom novom karikom ovakvog teorijskog cirkulacijsko-pregovaračkog razmjenjivanja predmetni replički niz gotovo nekontrolirano bezgranično širi, što, dakako, nije
91
slučajno niti bez značenja važne metateorijske indikacije. Jer, ovakvim gledanjem postaje jasno da se projekt novog historicizma i/ili poetike kulture
uhvatio u koštac s najjačim pozicijama teorijskog konteksta u kojem se našao, nastojeći ga – naravno u svoju korist – hijazmički izokrenuti, ali i sam
se na jednak način vrteći u ovom složenom i divergentno pozicioniranom
prostoru raznolikih opcija akademskih književno-kulturalnih ispitivanja. Vidljivo je takvo što i u slučaju debate što je s ostatkom teorije vodi Kolanje
društvene energije Stephena Greenblatta.
Ovaj tekst, kao i glasoviti Nevidljivi meci te cjelina Šekspirijanskih
pregovaranja kojoj pripadaju,10 na konkretnom historijskom književno-kulturalnom materijalu ekcplicirajući neke od ideja iz ranijeg kraćeg autorova
napisa Ka poetici kulture i tako izazvavši niz različitih reakcija, a među njima – čini se – i ovdje jednako važnu Montroseovu studiju Poetika i politika
kulture, pokušat će što zornije predstaviti teorijsko mjesto projekta koji nastoji etablirati.
Već u startu očito odustajući od tradicionalnog historijskog proučavanja književnosti, bilo onog «totalizacijskog», bilo onog «atomizacijskog»
tipa, a što će reći a prirori napuštajući takvo metodološko polazište u kojem
je «jedan Tilijard (Tillyard) mogao (...) govor iz Šekspirove drame da pročita
kao tekst koji ilustruje shvatanje svih elizabetanaca», a «jedan Lukač (Lukacs) (...) da vidi umiranje feudalizma», odnosno, s druge strane, u kojem je
«jedan Frensis Jejts (Frances Yates) mogao (...) pedantno da otkrije okultnu
simboliku brojeva u planu neke elizabetanske ceremonije, ili uticaj Đordana
Bruna na Džordža Čepmena» te, tako, već na samom početku stavljajući
postrance «ustajalu istoriju ideja, marksistički grand recit, teoriju ekonomskih faza, minucioznu analizu à clef, kao i izučavanje uticaja na autora» (Veeser 2002: 64), koje je uostalom već dovoljno uzdrmala anglo-američka nova
kritika, Greenblatt će svojim Kolanjem društvene energije novi historicizam
i/ili poetiku kulture staviti naspram, između ostalog, upravo ove potonje,
10
Riječ je, naime, o vrlo provokativnoj, nesumnjivo kontroverznoj, ali i utjecajnoj studiji koja
u Greenblattovu originalu nosi izrazito indikativan naslov Invisible Bullets i asocira tako već i
u samoj ovoj tzv. jakoj poziciji teksta na jedan od načina manipulatorskog kolonijalizatorskog
obmanjivanja sjevernoameričih urođenika da umiru ne od bolesti koje su engleski kolonijalizatori donijeli iz Evrope nego, naprotiv, od «nevidljivih metaka kazne engleskog Boga», a koja se kao i ovdje tretirani tekst našla u već spomenutoj Greenblattovoj knjizi Shakespearean
Negotiations: The Circulation of Social Energy in Renaissance England, jednoj od najznačajnijih u opusu ovog autora te uopće temeljnih za projekt novog historicizma i/ili poetike kulture.
92
naspram, naime, nove kritike.11 A takvo što značilo je i postaviti se nasuprot
onog načina tekstualne analize za koju je – kako kaže Greenblatt – i sam
«bio obučen», pa karakter tog raskida s književnokritičkom školom što je za
cilj imala «identifikaciju i glorifikaciju vrhunaravnog književnog autoriteta,
bez obzira da li je taj autoritet, u krajnjoj instanci, lociran u tajanstvenom geniju umjetnika, ili, pak, u tajanstvenoj savršenosti teksta, čije se institucije i
smislovi, navodno, ne mogu izraziti na neki drugi način» (Greenblatt 2003:
174), ovaj vodeći novi historicist i/ili poetičar kulture naznačuje na sljedeći
autorefleksivni način:
Počeo sam sa željom da razgovaram s mrtvima.
Ta želja je poznat, iako neoglašavan, podsticaj za proučavanje književnosti, podsticaj koji se organizira, profesionalizira, skriva
pod debele naslage činovničkog bontona: profesori književnosti su šamani građanske klase s redovnom plaćom. Ako i nisam nikad vjerovao
da me mrtvi mogu čuti i ako sam i znao da mrtvi ne mogu govoriti,
ipak sam bio siguran da mogu razgovarati s njima. Istina je da sam
slušao samo svoj vlastiti glas, ali je u tom mom glasu odjekivao glas
mrtvih, jer mrtvi su odlučili da iza sebe ostave tekstualne tragove, i sad
se ti tragovi čuju u glasovima živih.
(Greenblatt 2003: 172)
Taj «razgovor s mrtvima», to brižljivo slušanje njihovih glasova kao
da su tu, kao da su blizu, to tobožnje transmigracijsko saobražavanje s ljepotnim svijetom mrtvih taman i preko «tekstualnih tragova», bila je, naravno,
tek igra, tek vješto retoričko poigravanje s, kako primjećuje Greenblatt, utopijskom idejom close readinga i njegova kritičara prisajedinjenog s volšebnim literarnim univerzumom, «kojim, kao neke monade, slobodno kolaju
umjetnička 'remek-djela', svako zatvoreno u sebe i svako dovoljno samo sebi» (Lešić 2003: 59), a zapravo s cjelinom projekta nove kritike, jer ovaj svoj
nadahnuti uvod u inovativno rasvjetljenje svijeta integriranih, neraskidivo
povezanih (šekspirijanskih) društveno-kulturalnih pregovaranja politike i
11
Dakako, tzv. anglo-američka nova kritika nije jedino (književno)teorijsko usmjerenje s kojim dijalogizira bilo Greenblattov, bilo Montroseov projekt novog historicizma i/ili poetike
kulture, ali se u ovom radu, već samim Greenblattovim tragom, nameće kao posebno značajna, tim prije što je ova škola «na engleskim i američkim sveučilištima 50-ih i 60-ih godina –
kako napominje Peter Brooks – prekrila raznolik i često neusuglašen inventar kritičkih postupaka koje su primjenjivali njezini utemeljitelji» (Biti 2000: 340), postavši tako u ovom vremenu najznačajnijom, čvrsto etabliranom i vrlo konzistentnom kritičkom školom u prostorima
engleskog jezika, pa i šire.
93
književnosti, literature i ideologije, lišenog mogućnosti autonomno zasovanog prostora estetskog ideala, Greenblatt će završiti ovim riječima:
Sanjao sam da razgovaram s mrtvima. Ni sad ne odustajem od
tog sna. Ali je bilo pogrešno što sam zamišljao da mogu čuti jedan jedini glas, glas drugoga. Jer, ako sam želio čuti jedan glas, morao sam
čuti i mnoge druge glasove mrtvih. I ako sam želio čuti glas drugog,
morao sam čuti i moj vlastiti glas. Govor mrtvih, kao ni moj vlastiti govor, nije privatni posjed.
A to je bilo već nešto bitno drugačije u odnosu na ono čime su se svojevremeno zanosili te što su prethodno tumačili i Greenblattovi negdanji učitelji, autori Značenja ljepote ili Principa književne kritike, Sedam tipova dvosmislenosti, Književnosti kao saznanja i Tenzije u poeziji, Čiste i nečiste poezije, Jezika paradoksa, novi kritičari I. A. Richards, W. Empson, A. Tate,
R. P. Warren, C. Brooks i dr. (usp. npr. Hristić 1973). Bilo je to označavanje
smještanja novog historicizma i/ili poetike kulture u današnju teoriju, čin –
kako bi rekli novi historicisti i/ili poetičari kulture – simboličke akvizicije12
traženog odgovarajućeg mjesta u teorijskom sistemu današnjice, pri čemu će
novohistoricistički/poetičkokulturalni ulog za prolaz u ovaj povlašteni prostor biti, pored ostalog, i konačno razrušenje zastarjelog ili, barem, više neiskoristljivog projekta nove kritike. Interteorijski zaplet u koji je projekt novog
historicizma i/ili poetike kulture uvukao ovaj tradicionalni književnoznanstveni koncept u Greenblattovu pokušaju etabliranja njegove teorijske škole i
12
Pojavu simboličke akvizicije, uz aproprijaciju i kupovinu, Greenblatt tretira povodom renesansnog teatra, određujući je tom prilikom na sljedeći način: «Tu se jedna društvena praksa ili
drugi modalitet društvene energije prenosi na scenu u vidu reprezentacije. Ne plaća se gotovinom, ali predmet koji je uzet nije iz područja «ničijih stvari», pa se nešto implicitno ili eksplicitno mora dati zauzvrat. Čin prenošenja na scenu ima svoje razloge, koji mogu biti manje ili
više očiti; teatar uzima što može i za uzvrat daje što mora (na primjer, javno priznanje ili pokude).» Pritom, Greenblatt razlikuje tri tipa simboličke akvizicije: akvizicija kroz simulaciju
(simuliranje onog što se ionako shvata kao simulacija), metaforička akvizicija (neka praksa ili
društvena energija ostvaruje se posredno) i sinegdoška/metonimijska akvizicija (počiva na izoliranju ili izvođenju jednog dijela ili jednog svojstva prakse, a koji, međutim, predstavlja cjelinu kojoj pripada) (usp. Greenblatt 2003: 179), a sam spomenuti pojam – kao uostalom i dobar
dio čitavog niza drugih, različitih novohistoricističkih/poetičkokulturalnih postavki – može se
i znatno šire primijeniti, kao što se to čini i ovdje, a njegovo značenje tad bi se moglo odnositi
na svaki vid razmjene različitih modaliteta «društvenih energija», pri čemu se takvo što zorno
očituje, uz implicitno ili eksplicitno «namirivanje duga» za prisvojeni vid «društvene energije». U slučaju teorije, ova prilagodba Greenblattova pojma akvizicije – čini mi se – opravdana
je utoliko više ukoliko se prisjeti da i sam pojam teorija ostvaruje na razini etimologije vezu
sa domenom teatarskog, jer sam teoretičar jeste grčki theoros – (p)osmatrač, a teorija – grčka
theoria – čin (p)osmatranja, dok je njezin predmet i theatron – starogrčka oznaka i za, uz druga, češća značenja, poprište kakva zbivanja (usp. npr. Cunningham 2002: 16).
94
njoj pripadne kritičke prakse, posve intencionalno, s pozicije njegova vodećeg zagovornika zorno se, naime, predstavlja gestom denunciranja ključnih
značajki nove kritike te nepokolebljivog iskazivanja pravovjernosti novohistoricističke/poetičkokulturalne koncepcije prema ostatku priznatih orijentacija teorijskog, književno-kulturalnog mišljenja današnjice, ali se također – slijede li se tragovi u Greenblatta, čini se, svjesno izbrisanih cirkulirajućih teorijskih pregovaranja i razmjenjivanja – istovremeno jasno očitava i implicirano, pritajno rasplitanje intrateorijskog problema što ga pokušava napraviti
ovaj autor, a što će se pokazati i činom presudnim u trenutku odluke u vezi s
naročitim preokretom u imenovanju cijele škole što su ga načinili Greenblatt
i Montrose.
Pritom, konkretan povod ovakvom tretiranju novokritičkih književnoteorijskih principa kao raskrinkanih iluzionističkih dolimurovskih reakcionarnih invektiva – nimalo slučajno, a samo tek naizgled ironijskim stjecajem okolnosti, i životnih, i znanstvenih – bit će Shakespeare, onaj isti renesansni bard od kojeg su ganuti kretali i kojem su se kao začudnom mjestu
svevremene ljepote vraćali i sad već poraženi novi kritičari, a koji se više nije mogao s osjećajem nevjerice i ushićenja promatrati kao stvaralac «jedinstvenih, neiscrpnih i izvanredno snažnih umjetničkih djela», nastalih iz naročite, «sublimne konfrontacije: između totalnog umjetnika i totalitarnog društva» (Greenblatt 2003: 173). Shakespeare, ta jedna od tzv. jakih pozicija
ukupnosti anglo-američkih književnih studija, postao je, naime, Greenblattov
sigurni dokaz da je stanje stvari ipak bitno drugačije od onog što su ga sebi
predstavljali novokritički sanjari, s tim da će slučaj ovog renesansnog velikana pokazati još jednom važnost reakcije što je za konačno i cjelovito izrastanje novohistoricističkog/poetičkokulturalnog teorijskog habitusa imala dotadašnja vodeća anglo-američka ideja nove kritike:
Nisam, naravno, doveo u sumnju tvrdnju da je drame koje se
pripisuju Shakespeareu većim dijelom napisao jedan izvanredno nadareni svršeni učenik stratfordske srednje škole. A nisam ni prestao vjerovati da je renesansno društvo u osnovi bilo totalitarno. Ali sam bio
sve nezadovoljniji monolitskim entitetima koje je moj rad pretpostavljao. Nijedan pojedinac, čak ni najbriljantniji, ne može biti potpuno
svoj. (Moje proučavanje samomodeliranja renesanse me već u to bilo
uvjerilo.) A elizabetanske i jakobijanske vizije jednog skrivenog jedinstva počele su mi ličiti na anksiozne retoričke napore da se prikriju pukotine, konflikti i zbrka u društvu. Pokušao sam raznovrsne motive tjudorske i stjuartske kulture podvesti pod rubriku moć, ali je taj termin
implicirao strukturalno jedinstvo i stabilnost vlasti, čemu je protivrječilo mnogo toga što sam već znao o djelovanju vlasti i političke moći u
ovoj epohi.
95
Ako ima smisla govoriti o moći u odnosu na renesansnu književnost (i to ne samo kao predmetu predstavljanja), još je značajnije
oduprijeti se ambiciji da se sve slike i svi iskazi integriraju u jedan jedini vladajući diskurs. Jer, iako su i sami renesansni pisci često ponavljali čežnju prinčeva i prelata za jednim takvim diskursom, briljantan
kritički i teorijski rad velike i raznolike grupe učenjaka posljednjih godina pokazao je da je ta čežnja za jedinstvenim diskursom bila izazvana sukobom različitih težnji. Moglo bi se pokazati da su čak i oni
književni tekstovi koji su najvatrenije nastojali govoriti u prilog jedne
monolitne Moći bili polja institucionalne i ideološke borbe.
(Greenblatt 2003: 173-174)
I stvarno, ova situacija što je kao rezolutan zaokret u odnosu na estetskoutopističke ideje nove kritike predstavlja Greenblatt bit će, istina, upravo
onako kako je i htio ovaj glasoviti novi historicist i/ili poetičar kulture, sredstvom eksplicitnog razoružanja novokritičkog književnoznanstvenog koncepta, njegova zaključnog poraza, između ostalog, i temeljem poststrukturalističkog «rastvaranja naslijeđenih operativnih kategorija u kakvoj nadređenoj i pokretljivoj razlikovnoj matrici», najčešće onoj «duha ili stila razdoblja, književnosti, žanra, autora ili djela» (Biti 2000: 398, 399), odnosno temeljem relativiranja granica političke i estetičke sfere, pri čemu se u karakterističnoj ovovremenoj pluralnoj vizuri, suprotno novokritičkom idealu, «pokazuje, s jedne strane, da se i znanstveni, pravni i politički diskurzi grade na
književno-retoričkim postupcima, a s druge strane, da književnost polučuje
važne političke i ideologijske učinke» (Biti 2000: 184). Ali, također, suprotno Greenblattovim željama i predstavi novohistoricističkog/poetičkokulturalnog zapletaja sa novom kritikom što je želi plasirati ovaj autor, upravo
ovakvo što kazat će još nešto, dat će svojevrstan suvišak metateorijske indikacije, naime pokazat će i to da koncept nove kritike nije u cijelosti zaboravljen, ako ništa drugo, a onda stoga što osiguranje mjesta novog historicizma
i/ili poetike kulture u prostoru suvremenih teorijskih ortodoksija nije moglo
– ma koliko htjelo – izbjeći postlapsarijanski karakter svakog naknadnog teorijskog mišljenja (usp. Cunningham 2002: 5), situaciju korektivnog i, otud,
nužno nasljedujućeg teorijskog domišljanja, a zapravo situaciju u kojoj je samooblikovanje svake kasnije teorije istovremeno i oblikovanje preostacima
one potonje. Otud će ovo novohistoricističko/poetičkokulturalno akvitiranje
priželjkivane teorijske pozicije u Greenblattovu pokušaju njegova ostvarivanja zadobiti karakter i osviještenog očitovanja razlike prema temeljnim značajkama novokritičkih književnoteorijskih polazišta, ali i prikrivanja preostalih, unutar vlastitog teorijskog habitusa neizbrisanih tragova koncepta koji se
nastoji oboriti, sve to na način da se proces samo-oblikovanja projekta novog
96
historicizma i/ili poetike kulture, neovisno o Greenblattovu htijenju, pokazuje procesom u kojem ova u datom trenutku narastajuća teorijska škola teži
samostalno etablirati vlastiti teorijski identitet, pri čemu se on, međutim, istovremeno uspostavlja i drugim entitetima teorijskog konteksta prema kojem
se nastoji odrediti novi historicizam i/ili poetika kulture, između ostalih i novokritičkim recidivima.
Jer – jasno je već – apostrofirano Greenblattovo poststrukturalističko
ukidanje cjelovitosti i autonomnosti pišućeg subjekta, uočavanje multiplicirajućih anksioznih društvenih konfuzija, pukotina i konflikata, jednako kao i
odustajanje od težnji ka integriranom njihovom doživljavanju, razumijevanju
i predočavanju, riječju: impostiranje principa stalne raznorodnosti, sukobljenosti i borbe i kao temeljnog obilježja stvarnopredmetne izučavane književno-kulturalne situacije i kao primarnog objekta novohistoricističke/poetičkokulturalne teorijsko-praktične aktivnosti predstavljat će, dobrim dijelom,
premještanje u drugačiji registar jednako tako antagonizmom što se nastoji
smiriti obilježenih pojava važnih u diskurzu novih kritičara: ideje pjesme
shvaćene kao zgusnute drame te njezine ironije kao rasporeda i ravnoteže suprotnih i raznorodnih svojstava, potom preferiranja «nečiste» poezije, a zapravo pjesništva raznovrsnih i oprečnih poticaja, isticanja bitnosti napetosti u
poeziji ili, pak, onog viđenja prema kojem je «pjesnička zadaća ujediniti iskustvo, što se najuspješnije postiže pjesničkim paradoksom» (usp. Beker
1999: 69), a što će Greenblatt, zalažući se da se konačno počne «ozbiljno
shvatati kolektivnost proizvodnje onoga što nam u književnosti pruža užitak
i pobuđuje zanimanje» (Greenblatt 2003: 175), na naročit način predstaviti
idejom kolanja društvene energije13, primjenjivog ne samo u slučaju renesansnog teatra:
13
Pritom, sam pojam društvene energije Stephen Greenblatt u istoimenom predgovornom tekstu Šekspirijanskih pregovaranja, posvećenih u cijelosti ovoj pojavi, označit će sljedećim riječima: «Ali šta je 'društvena energija'? Termin implicira nešto mjerljivo, a ja ipak nisam u stanju dati neku zgodnu i pouzdanu formulu kojom bi se za potrebe istraživanja mogao izdvojiti
jedan stabilan kvantum. Mi možemo identificirati energiju samo posredno, u njenom učinku:
ona se manifestira u sposobnosti izvjesnih verbalnih, auditivnih i vizuelnih tragova da proizvode, oblikuju i organiziraju kolektvne fizičke i mentalne doživljaje. Zato je ona povezana s
ponavljanim formama estetskog užitka i estetskog interesa, sa sposobnošću da se izazove nemir, bol, strah, lupanje srca, sažaljenje, smijeh, napetost, olakšanje, divljenje» (Greenblatt
2003: 177).
97
Jer cirkulacija društvene energije koju je vršila pozorišna scena,
i koja se vršila na njoj, nije bila dio nekog koherentnog totalitarnog
sistema. Prije bi se reklo da je bila parcijalna, fragmentarna, konfliktna; elementi su se ukrštali, kidali, iznova se na nov način kombinirali,
međusobno se suprotstavljali; neke vidove društvene prakse pozorište
je uvećavalo, druge umanjivalo, jedne isticalo, druge zanemarivalo.
Ali što je onda socijalna energija koja je u teatru cirkulirala? Moć, karizma, seksualno uzbuđenje, kolektivni snovi, divljenje, čežnje, strepnje, religiozno strahopoštovanje, snažni doživljaji; u izvjesnom smislu
pitanje je apsurdno: jer sve što društvo proizvodi može cirkulirati ukoliko nije namjerno isključeno iz cirkulacije.
A takvo što, stav da je – suprotno novokritičkoj «odbrani poezije» –
književna umjetnina zapravo društveni proizvod, ali i proizvođač društvenih
snaga, otkrit će da je Greenblattov put ka sigurnom mjestu u teorijskom sistemu današnjice vodio preko poststrukturalizmom naročito reaktualizirane
ideje kulture, te tokom 20. stoljeća osobite pojave u teoriji, posebnog «polja»
napetog «različitim silnicama» ili «polja» koje se «'obrađivalo' najrazličitijim oruđima, preuzetim iz filozofije, sociologije, lingvistike, antropologije,
psihologije, etnografije...» (Moranjak-Bamburać 2001), ideje koju će – ne
bez kritičkog odnosa prema njezinoj današnjoj pomodnoj upotrebnoj sveprotežnosti – Terry Eagleton, primjerice, označiti na sljedeći način i tako uostalom dobrahno naslutiti i neke od razloga Greenblattova, a kasnije i Montroseova vezivanja za teško odredivo ozračje kulturalnog kao onog kojem je
priznata prednost pred simbolički založenim novokritičkim konceptom:
Kultura se može ukratko sažeti kao skup vrijednosti, običaja,
vjerovanja i praksi koje sačinjavaju život neke posebne skupine. Ta
«složena cjelina», kako ju je, kao što je poznato, nazvao antroplog E.B.
Tylor u djelu Primitivna kultura, «uključuje znanje, vjerovanje, umjetnost, moral, zakon, običaj i sve druge sposobnosti i navike čovjeka
kao člana društva». Ali «sve druge sposobnosti» prilično je površno
otvorena kategorija: kulturalno i društveno u tom smislu postaju zapravo isto. Kultura je naprosto sve što nije genetski prenosivo. Ona je,
kao što je rekao jedan sociolog, vjerovanje da su ljudska bića ono «što
su naučila». Stuart Hall nudi slično velikodušno viđenje kulture kao
«življenih praksi» ili «praktičnih ideologija koje omogućuju društvu,
skupini ili klasi da doživi, odredi, tumači i iznađe smisao svojih životnih uvjeta».
98
S druge strane, kultura je implicitno poznavanje svijeta pomoću
kojega ljudi iznalaze primjerene načine djelovanja u posebnim kontekstima. Poput Aristotelova pojma phronesis, ona se prije odnosi na snalaženje (know-how) nego na iznalaženje razloga (know-why), na niz
prešutnih razumijevanja ili praktičnih naputaka nasuprot teorijskom
bilježenju stvarnosti. Kulturu se može shvatiti i na posebniji način, riječima Johna Frowa, kao «niz praksi i predodžaba preko kojih se
stvarnost (ili stvarnosti) neke društvene skupine gradi i održava» (...).
(Eagleton 2002: 46-47)
Time dakle – a u osnovi shvatanjem da se kultura da razumjeti poput
«mreže značenja u kojima je 'obješeno' čovječanstvo», kako primjećuje Clifford Geertz, ili, pak, mišljenjem o kulturi kao o «označujućem sustavu preko
kojega ... se društveni poredak komunicira, reproducira, doživljava i istražuje», što napominje, za nove historiciste i/ili poetičare kulture jednako
važan kao i prethodeći mu kulturalni antropolog, ovaj put marksistički teoretičar Raymond Williams, a što je, slično Foucaultovoj kulturalnoj preorijentaciji, «zacijelo (...) odveć velikodušan pristup koji ne bi gotovo ništa isključivao» (Eagleton 2002: 45, 48) i koji to «gotovo sve», a ne samo pjesničku
tvorevinu, čini predmetom naročitog interpretativnog opisa, drugačijeg od
close readinga – konačno postaje posve jasan naznačeni izbor Greenblattova
sigurnog puta ka povlaštenom mjestu u današnjoj teoriji, kojoj je, naime, uza
sve ostalo, imanentno i ono već spomenuto Dollimoreovo interdisciplinarno
brisanje «granica isključivanja, ali i ograničavanja», a na tom tragu i ona
problemska perspektiva što transcendira «čisto književne» i, na koncu konca,
fokusira široko zasnovane «književne-kao-kulturalne» studije (usp. npr. Barker 2003).
Otud – logičan je zaključak – pokazuje se da je upravo ideja kulture
ona koja će, uz ostale, generirati interteorijske zaplete u koje je stupio projekt novog historicizma i/ili poetike kulture, pa tako i onaj sa nekada aktualnim konceptom nove kritike, i na ovaj način prouzročiti svu onu metodološku i praktičnu složenost koja je uočena kao bitno obilježje novohistoricističkog/poetičkokulturalnog pristupa u teoriji, pa će ovim temeljem postati i
idejom kojom Greenblatt pokušava ne samo otcijepiti novi historicizam i/ili
poetiku kulture od tradicionalnog književnoteorijskog konteksta već nastoji i
stabilizirati teorijski identitet ove škole. Ideja kulture postat će, naime, i idejom koja je, istina, posredno pokrenula te usložnila i novohistoricistički/poetičkokulturalni intrateorijski zaplet, a sve to tim prije što sad, nakon razumijevanja barem nekih od međuteorijskih odnosa novog historicizma i/ili poetike kulture, postaje posve jasno da je funkcija teorijskog zapletaja unutar samog projekta novog historicizma i/ili poetike kulture bila i ta da se najzad
99
uspostavi konačan odgovarajući odgovor na izazov naznačene bitijevske situacije preraspodjeljivanja ključnih odrednica svakog pojedinačnog teorijskog mišljenja u vremenu nakon rasparčavanja klasične književnoznanstvene
paradigme, a zapravo da se uspostavi minimum metodološkog konsenzusa
unutar same ove škole, da se smire u njoj prisutne interteorijskim zapletom
izazvane teorijske nesuglasice i često konfuzni učinci teorijskih samo-oblikujućih zbivanja, te da se ona kao takva, kao prepoznatljiva i koliko-toliko
dosljedna, priključi ostatku priznatog teorijskog mišljenja današnjice.
Međutim, čini se da je moguć i korak dalje, preko dubiozne linije cilja
tek pukog «akademskog sistema mode».
III
Svjestan ove, u biti intrateorijske nedaće, u sad već dalekom obraćanju
australijskim studentima septembra 1986. godine, Stephen Greenblatt, tada
još uvijek uglavnom intrigirajući teoretičar, no i dovoljno relevantan da mu
se da prilika da razjasni svoje stavove, u svom karakterističnom anegdotalnom maniru započinjući izlaganje koje će kasnije izrasti u jedan od često referiranih autoreferencijalnih tekstova projekta novog historicizma i/ili poetike kulture, između ostalog reći će:
Pre nekoliko godina iz časopisa Genre zamolili su me da priredim jedan izbor renesansnih eseja i ja sam pristao. Prikupio sam nekoliko eseja i onda, u očajničkom nastojanju da sačinim uvod, napisao da
ti eseji predstavljaju nešto što sam označio kao «novi istorizam». Stvaranje reklamnih fraza te vrste nikada mi nije naročito išlo od ruke; iz
razloga koje bih jako voleo da jednom prilikom pobliže razmotrim, taj
naziv je uhvatio korena mnogo više nego neki drugi na čijem sam stvaranju godinama brižljivo radio. Zapravo – u poslednjih otprilike godinu dana – prilično sam se naslušao priča o «novom istorizmu» (koji se
u Australiji, iz nekog razloga, naziva neoistorizmom); o njemu pišu
članke, napadaju ga, spominju ga u disertacijama: mene sve to skupa
veoma zbunjuje.
Dakako, tu «zbunjenost» treba tek uvjetno shvatiti. Jer, čak i kad ona
ne bi bila dobro smišljena poza vrsnog znalca, uvjetno rečeno, teorijske naracije, bio bi to prije znak važne teorijske upute, znak neslaganja s načinom si-
100
tuiranja teorijske škole koju nastoji izgraditi ovaj autor, a tek onda – ako je
ikako – puke, gotovo djetinje začuđenosti. Dodatan oprez, naravno, nužan je
i u slučaju tvrdnje što prethodi ovim riječima, na samom početku Greenblattove, opet slikovito govoreći, teorijske ispovijedi, pa će i priznanje ovog prominentnog novog historicista i/ili poetičara kulture da je «svoj posao (...)
uvek obavljao uz osećaj da to jednostavno treba obaviti, bez prethodnog nastojanja da ustanovi(m) svoju teorijsku poziciju» (Greenblatt 2002: 43), kao i
prethodna napomena o novohistoricističkim/poetičkokulturalnim počecima,
čak i ako u njemu – što je vjerovatno – ima i istine, postignutim učinkom biti
usmjereno ka onom već niz puta apostrofiranom nastojanju da se već konačno jasno i nedvojbeno implicira prepoznatljiv teorijski identitet ovog pravca
u suvremenoj, književno-kulturalnoj teoriji, upravo onaj koji počiva na ideji
kulturalnog kao prevalentnog stožera cjelokupnog složenog projekta novog
historicizma i/ili poetike kulture, s čim će u vezi na ovom mjestu Greenblatt
zaključiti:
Majkl Beksandal (Michael Baxandal) je nedavno iskakao da su
«umetnost i društvo analitički pojmovi iz dve različite vrste kategorizacije ljudskog iskustva ... nehomologne sistemske konstrukcije nametnute tematikama koje se međusobno prožimaju». Posledica toga, nagoveštava on, jeste da svaki pokušaj povezivanja ta dva pojma mora najpre
da «modifikuje jedan od termina dok se ne uskladi s onim drugim, ali
tako da vodi računa o tome kakva je modifikacija bila potrebna, pošto
je to neophodan deo informacije». Nužno je shvatiti prirodu modifikacije i pronaći način da se izmeri njen stupanj, pošto se jedino pri takvim merenjima možemo nadati da ćemo odrediti odnos između umetnosti i društva. Takvo upozorenje je značajno (...) no ono mora biti
dopunjeno shvatanjem činjenice da umetničko delo nije samo po sebi
čisti plamen koji leži u izvoru naših razmišljanja. (...) Drugim rečima,
umetničko delo je proizvod nagodbe između stvaraoca ili klase stvaralaca, snabdevenih složenim, zajedničkim repertoarom konvencija, kao i
društvenih institucija i oblika delovanja. (...)
Teorijski radovi skorijeg datuma nastanka moraju se, po mom
mišljenju, razumeti u kontekstu traganja za novim skupom termina za
razumevanje kulturnog fenomena koji sam pokušao da opišem. (...) Savremena teorija mora da odredi sebi mesto s obzirom na ovu praksu:
ne izvan interpretacije, već u skrivenim prostorima nagodbe i razmene.
(Greenblatt 2002: 57-58)
101
Otud, implicirajući karakter teorijskog identiteta škole koju nastoji
etablirati, s jedne strane, prisbodobljavanjem njezinih značajki aktualnom
stanju suvremene teorije, a s druge, odvajanjem ovog «oblika djelovanja» –
kako je u netom predočenom tekstu Ka poetici kulture Stephen Greenblatt
označio svoj prilog teorijskom mišljenju današnjice (usp. Greenblatt 2002:
43) – od tradicionalnog autoriteta posvećenog onoj ranije spomenutoj «tajanstvenoj savršenosti teksta», ovaj inovativni autor dosta slobodnih i, kako se
čini, dalekosežnih ideja, vrativši se – kao usudu – iznova Shakespeareu i
postuliravši pritom naznačenu ideju pregovaračkog kulturalno-društvenog
kolektiviteta kao ishodišnog obilježja i različitih manifestacija estetskog pola
života, polemički će istaknuti sljedeće:
(...) tačno je da mi doživljavamo stvarno zadovoljstvo u susretu s
književnim tragovima mrtvih koji pobuđuju naše zanimanje. I ja se moram vratiti tom pitanju: kako je moguće da ti tragovi tako živo prenose
jedan prošli život? U posljednjih nekoliko generacija tom se pitanju
pristupalo uglavnom pažljivim iščitavanjem tekstualnih tragova, i ja
vjerujem da će ta opće podržavana skrupulozna usmjerenost na formalnu i jezičku organizaciju književnog djela i dalje ostati u središtvu
studija književnosti. Ali u ogledima koji slijede ja sam predložio nešto
drugo: da se manje gleda u to pretpostavljeno središnje područje književnosti, a više na njegove granice. Cijena koju treba platiti za to pomjeranje interesa bit će gubljenje iluzije «ucjelovljenog čitanja» (...).
Što se moje vizije tiče, ona je nužno fragmentiranija, ali se ja ipak nadam da kompenzira izgubljenu iluziju uvidom u napola skrivene transakcije kulture u kojima velika umjetnička djela dobivaju svoju snagu.
(...)
Ako tekstualni tragovi koji nas privlače i u kojima uživamo nemaju izvor u nekom vrhunaravnom autoritetu, već su znakovi postojeće
društvene prakse, onda pitanja o njima ne mogu dobiti odgovor ukoliko smo usmjereni isključivo na traganje za njihovom neprevodivom suštinom. Umjesto toga mi se moramo pitati kako su oblikovana kolektivna uvjerenja i kolektivni doživljaji, kako se oni prenose iz jednog medija u drugi, kako se koncentriraju u jednoj estetskoj fotmi koja se nudi
za konzumiranje.
(Greenblatt 2003: 174-176)
A takvo što značilo je, nastavljanjem traga prokulturalne ideje, preciznije trasiranje pravca projekta novog historicizma i/ili poetike kulture u
onom metodološkom smjeru čiji predmet istraživanja postaje primarno to
«kako se razgraničavaju one aktivnosti kulture koje shvatamo kao umjetničke forme od drugih, nestalnijih formi izražavanja», potom pitanje rekon102
struiranja onih kulturalnih pregovaranja kojima je «ruka umjetnika preoblikovala koncentriranu društvenu energiju u sublimni estetski predmet», i to
pitanje takve rekonstrukcije koja ne sanja «o tome da otkrije neki izvorni trenutak» začudnog rađanja ovakve umjetnine, «jer nema takvog izvornog trenutka, nema čistog akta nesputanog stvaranja», već je, naprotiv, moguće
uočiti «nešto što u početku izgleda mnogo manje spektakularno: fini niz vještih razmjena, mrežu kupoprodaje, natjecanje konkurentskih predstava, pregovore između dioničkih preduzeća», a što je, dakako, moguće razumijevati
i doslovno i simbolički, ali što, međutim, ne isključuje i pitanja kako je, primjerice, «estetska snaga drame kakav je Kralj Lear (...) transmitovana iz
Shakespeareovog vremena u naše vrijeme», kako su se pritom na putu do današnjosti «drama i okolnosti u kojima se ona prvobitno pojavila neprestano
(...), a često i radikalno preobražavale» i sl. (Greenblatt 2003: 176-177), redom pitanja, posebice ova potonja, iz oblasti dijahronijskog interesa, kojima
usto, kao njihov dodatak, valja priključiti i često isticano Montroseovo zanimanje za one već prethodno spomenute «historijske, socijalne i političke
uslove i posljedice književne produkcije».
I upravo tu će novohistoricistički/poetičkokulturalni intrateorijski zaplet naići naizgled na onaj teško zaobilazljiv kamen spoticanja, tu će se, na
prvi pogled, pred unutarteorijske stabilizacijske snage novog historicizma
i/ili poetike kulture ispriječiti problem inkorporiranja težnji ka ispitivanjima
u domenu historijskog u perspektivu kulturalnih istraživanja kao temeljne
orijentacije ove teorijske škole, a zapravo ovdje će se pokazati da prokulturalna težnja ovog teorijskog usmjerenja i ne mora nužno biti samo pomodnim konceptom kojim se projekt novog historicizma i/ili poetike kulture u
procesu svog samo-oblikovanja nastoji približiti aktualitetima današnje
književno-kulturalne teorije. Štaviše – možda posve slučajno i za same teoretičare novog historicizma i/ili poetike kulture – čak i ako mu je početna namjera bila i pristajanje na epigonsko slijeđenje teorijskih modnih trendova,
novohistoricističko/poetičkokulturalno vezivanje za ideju kulture može se,
naprotiv, ukazati i konceptom kojim će vremenom rastuća te sve značajnija
novohistoricistička/poetičkokulturalna orijentacija zadobiti istovremeno i povlašteno mjesto među književno-kulturalnim ortodoksijama suvremene teorije, ali i ono što je svakako važnije: svoj, ma koliko različitošću interteorijskih poticaja te intrateorijskih njihovih usuglašavanja opterećen, ipak jasnije
omeđen prostor djelovanja, svoje potpunije epistemološko, moralno i odgojno polazište, svoju lakše raspoznatljivu zadaću, kao uostalom i sve ostalo što
podrazumijeva više puta naglašavno rekonstituiranje književnoznanstvenog
sistema u vremenu nakon disolucije njegova tradicionalnog uređenja, a što
ipak ni u kojem slučaju ne isključuje historijski interes, već ga u samom startu bitno preobražava, kako to vrlo upečatljivo predstavlja Louis A. Montrose:
103
Poststrukturalistička orijentacija na historiju koja se sada javlja
u nauci o književnosti može se okarakterizirati kao recipročni interes
za historičnost tekstova i tekstualnost historije. Pod «historičnošću tekstova» želim sugerirati kulturnu specifičnost i socijalnu utemeljenost
svih modaliteta pisanja – ne samo onih tekstova koje kritičari izučavaju već i tekstova u kojim ih izučavamo. Pod «tekstualnošću historije»
želim sugerirati, prvo, da mi nemamo pristup punoj i autentičnoj prošlosti, živoj materijalnoj egzistenciji, neposredovanoj sačuvanim tekstualnim tragovima društva o kojem je riječ – tragovima za čije očuvanje ne smijemo misliti da se slučajno dogodilo, već moramo pretpostaviti da je ono, bar djelimično, bilo posljedica složenih i suptilnih socijalnih procesa pamćenja i zaboravljanja; drugo, da su ti tekstualni tragovi i sami podložni naknadnim tekstualnim posredovanjima čim postanu «dokumenti» na kojima historičari zasnivaju svoje vlastite tekstove zvane «historije». Kao što nas je Hayden White podsjetio, takve tekstualne historije – nužno, ali uvijek nepotpuno – svojim narativnim i
retoričkim formama konstituiraju tu «historiju» u koju nas pozivaju da
uđemo. (...)
Ukratko, govoriti danas o historijskoj kritici znači priznati da u
historiji živi ne samo pjesnik već i kritičar; da su tekstovi i jednog i
drugog inskripcije historije; da naše razumijevanje, predstavljanje, tumačenje tekstova iz prošlosti uvijek proizlazi iz mješavine otuđenog i
prihvaćenog, kao recipročno međusobno uslovljavanje renesansnog
teksta i našeg teksta o renesansi.
(Montrose 2003: 192, 196)
No, ne odnosi se ovo samo na renesansne studije, unutar kojih Montrose inače pokušava legalizirati naročito historijsko ispitivanje i tako dolazi
u sukob, između ostalih, i s američkim – kako kaže – «politički umrtvljenim
varijantama 'dekonstrukcije'», koju po Montroseovoj ocjeni djelovanja njezina najistaknutijeg recentnog zastupnika J. Hillisa Millera ovaj potonji autor
«etički i epistemološki privilegira u odnosu na ono što prezire kao 'ideologiju'» (Montrose 2003: 188).14 Naprotiv, uvažavanjem složenih suvremenih te14
Ovim momentom naznačen je još jedan iz potencijalno izrazito dugog niza interteorijskih
zapleta u koje stupa projekt novog historicizma i/ili poetika kulture, ovdje – primjerice – s nekim od američkih inačica dekonstrukcije, s jedne strane, te sa – što se također jasno naslućuje
– «postmarksističkim» pretumačenjima pojma ideologije, posebice s teorijskim idejama
Louisa Althussera, s druge strane. No, očito, ovaj aspekt, kao ni čitav skup drugih, nije predmet interesa ovog rada (ma kako bi zanimljiv u nekoj drugoj prilici mogao biti), ako ništa
drugo, a onda stoga što bi to bio zadatak koji bi prelazio domete te konačno obime koje je ova
studija stavila pred sebe.
104
orijskih prilika novi historicizam i/ili poetika kulture pokušava napraviti korak dalje u odnosu na već, kao i koncept kojem je pripadala, zastarjelu novokritičku preobliku književne historije, koja je u «odnosu na tradicionalnu,
pozitivističku zaljubljenost u detalj, u pojedinačnu činjenicu, u raščlanjivost
materije (...) razvila upravo (...) eliotovski osjećaj za istoriju kao za cjelinu,
za poredak, za sistem», pa su tako «istorija, tradicija, prošlost često doživljavane ne kao dijahronijski slijed, već kao sinhronijski, 'simultan niz'», a što
sve zajedno književnoznanstvenoj misli novokritičkog vremena omogućuje
«da se književno djelo posmatra u okviru cijele književnosti kao zasebnog i
istovremenog poretka vrijednosti, što 'iznad svega znači da se ne promatra
kao nešto što je presudno obilježeno vremenom, već da se promatra s onu
stranu vremena', kako je pisao Eliot» (Lešić 1985: 9-10). Jer, Montroseova
ideja da novi historicizam i/ili poetika kulture «na drukčiji način postavlja
osu intertekstualnosti, zamjenjujući dijahronijski tekst jedne autonomne
književne historije sinhronijskim tekstom jednog kulturnog sistema» ipak nije bila isključivo samo-oblikujuće negiranje novokritičkog koncepta uz prikriveno nastavljanje nekih njegovih postavki15, nije bila samo simbiotičkopredikacijsko prislanjanje kulturalnom interesu suvremene teorije, u kojoj bi
projekt novog historicizma i/ili poetike kulture htio, eto, osigurati sebi jedno
od teško dostupnih povlaštenih mjesta, već je zapravo pretpostavljala upravo
onaj netom eksplicirani jezički/tekstualni obrat, opće obilježje suvremene teorije, koji je i u Greenblatta i u Montrosea, kao i kod njihovih manje poznatih, uvjetno rečeno, sljedbenika, pod idejom kulture podrazumijevao i njezin
«izum» kulturalnog teksta:
«Historičnost Tekstova i Tekstualnost Historije». To što su takve
hijastičke formulacije u modi sada kada je koncept referencijalnosti
postao sporan razlog je možda u tome što one na osnovu same prirode
diskursa grade taj model dinamičkog, nestabilnog i recipročnog odnosa između diskurzivnih i materijalnih područja. To preoblikovanje
odnosa između jezičkog i socijalnog, između teksta i svijeta, povlači za
sobom jedno drukčije problematiziranje, ili čak potpuno odbacivanje,
nekih preovlađujućih alternativnih koncepcija književnosti: kao autonomnog estetskog poretka koji transcendira promjenljive pritiske i specifičnost materijalnih potreba i interesa; kao zbirke inertnih diskursivnih opisa «stvarnih događaja»; kao superstrukturnog odraza ekonomske baze. (...) Skorašnje teorije tekstualnosti uvjerljivo dokazuju da se
15
Ovo, uvjetno govoreći, prikriveno nastavljanje nekih novokritičkih postavki unutar novog
historicizma i/ili poetike kulture u ovdje apostrofiranom slučaju može se, primjerice, uz čitav
niz razlika, primijetiti i povodom i novokritičkog i novohistoricističkog/poetičkokulturalnog
načina naročitog, iako različito orijentiranog, preoblikovanja dijahronije u sinhroniju itd.
105
«referent» jezičkog znaka ne može fiksirati; da značenje jednog teksta
ne može biti čvrsto. U isto vrijeme, pisanje i čitanje uvijek su historijski
i socijalno determinirani događaji, koji se izvode u svijetu i koji djeluju
na svijet (...). Mi zato u isto vrijeme možemo priznavati i teorijsku neodređenost procesa označavanja i historijsku specifičnost diskurzivnih
praksi koje su specifične za kulturu, imajući pri tome na umu da je i sama ta analiza jedna takva praksa i da zato i sama participira u toj interakciji koju hoće da analizira. Na taj način se različite verzije Realnosti i Historije uprimjeruju, razvijaju, reproduciraju; i tako se one usvajaju, osporavaju, preobražavaju.
Otud, budući da sastavni dio ovog Montroseova, kao uostalom i Greenblattova, «kolektivnog projekta historijske kritike» očito mora biti i «svijest o tome da naša analiza i naše razumijevanje nužno proizlazi iz naše vlastite historijski, socijalno i institucionalno određene privilegirane pozicije»
(Montrose 2002: 195), riječju: iz kulture, sučeljene pritom sa nekim drugim
kulturalnim «tekstualnim tragovima», takvo što podrazumijevalo je, dakako,
jedno posve drugačije viđenje i historije i historijskog, a tako i književne historije te književnohistorijske činjenice: oni naprosto postaju kulturalno, dostupno tumačenju, i dostupno jedino tumačenjem.
Zato, na koncu konca, u ovoj situaciji kad historija ne mora biti sudbina one vrste kojoj je svojevremeno pokušavao izmaći Stephen Greenblatt16,
već samo jedna od kulturalnih opcija, predmet tek kulturalne upućenosti na
historijsko, i ne čudi da će se ovaj autor, a potom i Louis A. Montrose odlučiti za nominiranje svoje teorijske škole imenom poetika kulture i tim činom
pronominacije s punim pravom utvrditi sad više ne samo svoje mondensko
mjesto u složenosti sistema teorijskih škola, pravaca i/ili usmjerenja današnjice već i dati stvarni novi poticaj teorijskoj suvremenosti, a sve to tim prije
što Greenblattovo gotovo izazivačko isticanje da je svoj inovativni teorijsko16
Naime, ovdje se aludira na sljedeći autorefleksivni ulomak iz Greenblattove zbirke novohistoricističkih/poetičkokulturalnih ogleda Learning to Curse: Essays in Early Modern Culture
(London/New York: Routledge, 1990), inače vrlo indikativan pri svakom pokušaju naknadnog meta/teorijskog ispitivanja odnosa tradicionalne književne historiografije i novog historicizma i/ili poetike kulture, odnosa kojeg se ovaj tekst tek mjestimice doticao, bez želje da ga
zasebno elaborira: «Rječnik američkog naslijeđa daje tri značenja za termin 'historicizam': 1.
Vjerovanje da su procesi djelatni u historiji koju čovjek može tek malo mijenjati, 2. Teorija da
historičar mora izbjeći sve vrednosne sudove u svom istraživanju razdoblja prošlosti ili prethodnih kultura, 3. Duboko štovanje prošlosti ili tradicije. Većina napisa koji su etiketirani kao
novohistoricistički, i svakako moj vlastiti rad, odlučno su se postavili naspram svake od ovih
pozicija» (Usp. Pieters 2000: 23).
106
praktični poduhvat, odnosno «proučavanje kolektivnog stvaranja različitih
kulturalnih praksi, kao i istraživanje odnosa među njima» (Greenblatt 2003:
176), nazvao poetičkokulturalnim imenom potvrđuje i razložnija Montroseova konstatacija da je Greenblattovo odbacivanje naziva novi historicizam
čin koji «možda tačnije» predstavlja zajednički im teorijski projekt, jer:
Kao što veza pojmova u tom nazivu sugerira, interesi i analitičke
tehnike «poetike kulture» su u isto vrijeme i historicističke i formalističke; u projektu je implicitno sadržano, mada možda još ne adekvatno
artikulirano i teorijski obrazloženo, uvjerenje da formalni i historijski
interesi nisu međusobno suprotstavljeni, već da su neodvojivi jedni od
drugih.
Time se književna znanost uistinu vratila i historijskim istraživanjima,
no pitanje jeste da li je i šta je ostalo od negdanje znanosti o književnosti. Šta
se s njom zbilo u teorijskim – po pravilu – samo-oblikujućim kretanjima
kroz mnoštvo inter- i intrateorijskih zapleta i raspleta, koji ipak nisu «tek kapric jednog vremena», nego su opet «ozbiljan simptom jednog grozničavog
traganja za metodom» kojom, ovaj put, poststrukturalistička teorijska misao
nastoji svoj pristup književnosti prilagoditi njenoj, izgleda, varljivoj prirodi.
107
108
UDK 82.09 Bašagić S.
Vedad Spahić
Bašagićeva recepcija divanskog pjesništva
Bašagićevi esejistički i književnoznanstveni radovi, nadasve doktorska teza Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Sarajevo, 1912),
predmet su sve naglašenijeg interesa i, polahko ali sigurno, prevladava mišljenje da upravo oni predstavljaju najvredniji dio njegova opusa. Romantičarski orijentalizam, nametljiva sevdalijska vokacija i rodoljubno-prosvjetiteljski pragmatizam nisu u Bašagićevoj poeziji ostavljali dovoljno prostora
za razmah autentičnom poetskom iskazu. Drukčiji, u pravom smislu stvaralački lik Mirze Safveta ispoljio se u svesrdnom interesiranju za kulturnu prošlost Bosne i Hercegovine, a osobito za književnu baštinu Bošnjaka i njihova
literarna prožimanja s Orijentom.
Glavnina baštine kojoj je Bašagić posvetio svoje književnoznanstvene
i esejističke radove pripada divanskoj književnosti. Ta činjenica opredijelila
je interes ovoga rada ka:
1) metodološkim polazištima, okvirima i ciljevima Bašagićevih
književnohistorijskih istraživanja,
2) njegovim pogledima na divansku književnost općenito i perzijske
klasike kao njene kanonske pjesnike,
3) recepciji djela divanskih pjesnika porijeklom iz Bosne, s posebnim
osvrtom na problem prevođenja i prepjevavanja.
I Metodološka polazišta, okviri i ciljevi Bašagićevih
književnohistorijskih istraživanja
Bašagićevo istraživanje bošnjačke književne baštine na orijentalnim
jezicima dvostruko je motivirano. Osnovna motivacija je unutarnja: Mirza
Safvet je bio pjesnik i interes za poeziju sasvim je prirodan. Tradicija je u
109
tom pogledu zaista imala šta ponuditi. S druge strane, njegovo istraživačko
opredjeljenje na liniji je ukupnog javnog i političkog djelovanja u jednom
kompleksnom historijskom momentu (austrougarska okupacija), napose onih
stavova koje je Bašagić zastupao u pogledu državnog statusa Bosne i nacionalnog identiteta Bošnjaka. Bosna i Hercegovina, smatrao je on, nije izgubila svoju samostalnost i slobodu u 15. vijeku, nego su se naši stari Bošnjaci
i Hercegovci prilagodili duhu vremena, novim uvjetima i političko-historijskoj situaciji. Kao konsekvencija takvog kontinuiteta izvjesne samostalnosti
i slobode, javlja se autentičnost i autonomnost književno-kulturnog naslijeđa
Bošnjaka.1 U ovom je stavu sadržana ideja vodilja Bašagićeve političke akcije, unutar koje kulturni i književni sadržaji participiraju mjerom njihove djelotvorne uključivosti u zadati, duboko utilitarni koncept. Išle su mu pritom
naruku i neke okolnosti na širem planu: opća kulturna klima u Evropi, romantičarski naglašeni interes za književnost i kulturu islamskog istoka, te
imperijalni ciljevi Austro-Ugarske monarhije, u čijoj je strategiji značajno
mjesto dato izučavanju i upoznavanju kulturne prošlosti teritorija i naroda
prema kojima su bile usmjerene osvajačke aspiracije. Bašagićeva nastojanja
imponirala su austrougarskoj kulturnoj politici u Bosni, što, međutim, ne bi
trebalo shvatiti kao nekakvo bukvalno služenje tuđim ciljevima. Dapače, po
rezultatima Bašagićevo djelo je, prije svega, dragocjen doprinos bošnjačkoj i
bosanskohercegovačkoj književnosti, nauci i kulturi. Naučna, umjetnička i
općenito kreativna ljudska djelatnost po svojoj prirodi nadilazi sve uske i
partikularne interese.
Kao prikladan uvod u problem metodologije Bašagićevih književnih
istraživanja navodimo dio Durakovićeve uvodne studije za hrestomatiju Bošnjačka književnost u književnoj kritici (knjiga I) koji govori o značaju Bašagićeve doktorske radnje kao književnohistoriografskog djela:
«... u iznenadni i povijesno dugo odlagani susret sa raskošnim bošnjačkim stvaralaštvom na orijentalnim jezicima Bašagić je unosio onu
vrstu vedrine i uzbudljivog nijansiranja koje možemo nazvati vrednovanjem baštine, kompariranjem pojedinih djela i književnih pojava. U
Bašagićevom pristupu, bošnjačka književna baština stvarana na orijentalnim jezicima očigledno i srećom ne predstavlja niz antikviteta, starina koje imaju vrijednost samo kao takve – kao mrtvi spomenici prošlosti kojima filološka istraživanja nisu kadra udahnuti život artefakta
sposobnog da i sa savremenim čitaocima uspostavlja uzbudljivu estetsku komunikaciju. U kontaktu s Bašagićevim duhom i pjesničkim sen1
Džemal Ćehajić, Pogovor: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti od Safvet-bega
Bašagića, Sarajevo, 1986., str. 262-263.
110
zibilitetom ti skamenjeni spomenici prošlosti oživljavaju – bilo da o
njima izriče sud vrijednosti, bilo da ih komparira ili da poletnim i tankoćutnim duhom umjetnika pretače njihovu ljepotu, privremeno zaboravljenu u drugim jezicima, u vlastite prijevode i prepjeve kojima se i
danas vraćamo sa osjećanjem zadovoljstva kakvo uvijek nude autentična književna djela»2.
Sve ključne odlike Bašagićeva metoda pobrojane su u citiranom fragmentu:
1. filološki pristup koji se nadograđuje i prevladava
elementima esejističko-impresionističkog postupka
(“pjesničkog duha i senzibiliteta”),
2. vrednovanje i kompariranje građe,
3. kompetentno prevođenje i prepjevavanje pjesničkih tekstova.
Bašagić, kao austrijski đak, dobro je poznavao i primjenjivao uglavnom sve elemente klasičnog filološkog metoda – načelo da je najvažnije
tekst jezički ispitati, utvrditi porijeklo, starost i autentičnost djela, relevantne
biografske, društvene i historijske podatke, upoznati kulturnu i društvenu
sredinu u kojoj je djelo nastalo, kao i eventualne književne i vanknjiževne
utjecaje na pisca. Pritom se samokritični Bašagić nije ustručavao priznati neke vlastite slabosti, u prvom redu pristrasnost prema personalnim, poglavito
etičkim referencama pojedinih pjesnika koje, kako sam kaže, kod vrednovanja pretpostavlja umjetničkom kvalitetu djela:
«Ja mislim da nije sramota ako ovdje usput nešto izjavim, što je duboko usječeno u mojoj naravi, naime; da djela, a poglavito pjesme jednoga čovjeka, koji me zadivljuje svojim časnim, poštenim i junačkim
životom, deset puta više cijenim negoli slična djela jednog prljavog i
kukavnog značaja. To je može biti velika pogreška – makar to bio
smrtni grijeh, ili čak zločin sa stanovišta kritike, ja se te mahane ne
mogu otresti. Meni, kad čitam nečije umotvorine uvijek lebdi pred
očima slika njegova života u istini, a ne slika njegove duše u fantaziji,
kako je sam pjesnik slika u zvonkim i kićenim stihovima.»3
Nasreću, “etičke” i druge subjektivne preferencije u samom tekstu disertacije došle su do izražaja rjeđe no što bi se tek na osnovu citirane izjave
2
Enes i Esad Duraković, Fehim Nametak, Predgovor, Bošnjačka književnost u književnoj
kritici, knjiga I, Sarajevo, 1998., str. 119.
3
Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1986., str.
217.
111
dalo pomisliti4. Veći je problem u generalnoj pristranosti i sentimentalnosti,
koju je po zemljačkoj i narodnosnoj osnovi Bašagić gajio prema piscima porijeklom iz Bosne, o čemu će više riječi biti u sljedećem poglavlju rada. Na
ovom mjestu vrijedi pripomenuti da od slične vrste pretjerivanja nisu imuni
ni tekstovi koje je Bašagić koristio kao izvore za pisanje disertacije i koji su,
u pogledu stila i sadržaja, morali utjecati na njega. To su osmanske tezkire –
jedan specifičan žanr u starim orijentalnim književnostima koji predstavlja
neku vrstu kritičko-biografske i antologičarske literature5. Tezkire su zapravo biografije pjesnika i pisaca popraćene ilustrativnim izborom tekstova,
«pisane s izvjesnom mjerom kritičnosti i vrednovanja, ili je to ponekad potpuno izostalo (…), zamagljene su često visokoparnim frazama, pohvalama i
pretjerivanjima»6. Ništa se u tom smislu bitno nije promijenilo, ako je suditi
po fragmentima iz turske periodike (npr. nekrolozi objavljivani povodom
smrt pjesnika Arifa Hikmeta koje Bašagić donosi u disertaciji), ni u turskoj
kritici na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Utjecaj ovih tekstova itekako se osjeća u Bašagićevu stilu7. Standarde onovremene znanstvenosti Bašagić duguje,
prije svega, svojoj bečkoj naobrazbi i istraživačkoj metodologiji izvora koje
je tokom studija i pripreme za pisanje disertacije koristio8. Bašagićeva radnja, zahvaljujući takvoj metodološkoj spremi, «nije slijepo prenošenje podataka iz tezkira i drugih izvora, nego, više, sagledavanje i kritičan pristup
cjelokupnom materijalu. Navodio je mišljenja autora tezkira ukoliko se podudaraju sa sudom što ga je Bašagić stekao studirajući djela ili izvode iz dje-
4
I Džemal Ćehajić uočava «da to ne treba uzeti kao okosnicu svih Bašagićevih kritičkih ocjena već da je to samo slučaj Bašagićeve ocjene Arifa Hikmeta» (Dž. Ćehajić, ibidem, str. 272).
5
Prema Džemalu Ćehajiću, glavni Bašagićevi izvori su četiri osmanske tezkire: Derviš Sehi
Beyova (1538-1539), u kojoj su posebno izraženi pretjerivanje i pristrasnost, Latifijeva
(1546), s obilježjima živog stila, dosta uvrštenih anegdota, impresija o vremenu, ali i pretjeranog hvaljenja i odsustva zdrave kritike, Ašik Čelebijeva (1566-1567), koja je dosta opsežan
izvor informacija, stavlja akcent na savremenike, sadrži obilje anegdota i dosjetki, a u stilskom pogledu karakteriziraju je retoričnost, jednostavnost i deskriptivnost, te Kinali-zadeova
(1585-1586), koja također nudi mnoštvo biografskih podataka i anegdota.
6
Dž. Ćehajić, ibidem, str. 259.
7
Carigradski «Ikdam» u povodu Arif Hikmetova preseljenja, između ostalog, piše: «U pjesmi
i prozi istaknuo se individualnim darom i štilom, da se danas po općem sudu kritike stavlja u
red prvih turskih klasičnih pjesnika. U dirljivim i punim ushićenja gazelima prevlađuje jedrina
u izrazu i svježina u mislima; u mnogim stihovima frcaju aforizmi, puni više nauke za život i
za općenje s ljudima. Dakako da tu imade još na pretek duhovitih dosjetaka, koje su začinjene
njegovom naivnom naravi, a kroza sve to opet izbija poštovanja vrijedni ponos» (Prema: Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, str. 214). Sličnost s nekim
Bašagićevim mislima i rečenicama ovdje je tolika da bi se moglo pomisliti kako je on sam
autor nekrologa.
8
Misli se, dakako, na radove evropskih orijentalista, ponajviše Povijest osmanskog pjesništva
Hammera von Purgstalla.
112
la pojedinih pisaca. (...) Da bi opovrgao pogrešan sud, ili neki podatak navodio iz više različitih, ali sigurnih izvora»9.
U metodološkom smislu dragocjeno je, međutim, Bašagićevo nadrastanje pozitivističkog metoda. Da Bašagićev “biografski i filološki metod ne
isključuje impresionistički način vrednovanja dela”10, prvi je zapazio Slavko
Leovac. Tu tendenciju Esad Duraković visoko vrednuje, smatrajući je, štaviše, anticipacijom nekih savremenih metoda u pristupu književnoj tradiciji:
«...vrijednost njegovog djela danas nam se čini utoliko većom što se
Bašagićev književnički temperament i kritičarski senzibilitet stalno
borio da navlada hladnu naučničku analitičnost i faktografsku akribiju:
upravo to hrvanje Bašagićevog književničkog temperamenta i kritičarskog senzibiliteta s filološkom nužnošću činjenica čini njegovo djelo
jedinstvenim u ono vrijeme, ali i preporučljivim generacijama kasnijih
istraživača. Književna baština se u njegovom djelu ne objavljuje kao
okamenjeni poredak antikviteta čijoj vrijednosti filološka analiza ne
dopušta iskoračenje iz vlastitog horizonta neumitnosti činjenica, već je
Bašagić, srećom, bio svjestan da nužni filološki pristup valja odmah
prevladavati estetskom analizom, vrednovanjem i kompariranjem djela»11.
Nije zgoreg pridodati da je pedeset i više godina nakon Bašagića u
krugu osnivača i sljedbenika tzv. estetike recepcije (Konstanška škola) kao
centralni teorijski problem prepoznato upravo to recepcijsko premošćavanje
vremenskih i kontekstualnih (kulturoloških, povijesnih i civilizacijskih) razlika u književnoj komunikaciji. Jedan od zahtjeva uglednih njemačkih
znanstvenika upravo se svodio na ono što i Duraković i Ćehajić u izvjesnoj
mjeri uočavaju kod Bašagića:
«... on navodi status nekog opusa ili nekog djela u onovremenom sistemu vrijednosti, ali ga taj status ne obavezuje na preuzimanje suda. ...
na kraju prilazi djelu iz perspektive vlastite sadašnjosti i svoga ‘sistema’ vrijednosti»12 (Esad Duraković).
9
Slavko Leovac, Književna kritika 1878-1941, Sarajevo, 1991., str. 93.
11
Esad Duraković: Razvoj književnohistorijske i književnokritičke misli u radovima bošnjačkih orijentalista, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga I, Sarajevo, 1998., str. 9.
12
E. Duraković, ibidem, str. 10.
10
113
«Pristup autorima i vrednovanje njihove poezije Bašagić je stavljao u
okvire njihova vremena koje je imalo svoje ukuse, svoja shvatanja poezije, i njemu specifičan način izražavanja i saopštavnja, svoje vlastite
modalitete komuniciranja, i na tim relacijama on je situirao i izgrađivao svoje kritičke ocjene djela naših pisaca na orijentalnim jezicima»13 (Dž. Ćehajić).
Nažalost, Bašagićevo poimanje i vrednovanje teksta u savremenom
kontekstu prigušeno je ovlašnim impresijama i naglašenim domoljubnim
sentimentom, što ćemo također potkrijepiti primjerima u II poglavlju rada. I
s razlogom hvaljeni impresionizam (Leovac, Duraković), ma koliko se pokazao blagorodnim načinom prevladavanja suhoparnog filo-biografizma, u
književnohistoriografskom diskursu ima limite svoje umjesnosti .
U kompozicionom pogledu Bašagićev biografsko-filološki esej uglavnom ne odstupa od jedne iste matrice: Početna «informacija o autoru proširena je narativnim, anegdotskim zapisima o životu i delovanju; stihovnim i
drugim zapisima posle piščeve smrti; potom slede citati stihova, refleksija i
drugih zapisa iz autorovih radova s kojima ilustruje neku svoju impresiju i
tvrdnju, ili, jednostavno, da bi pomoću njih pokazao kako piše neki pisac; na
kraju dolazi, ako dođe, kritička misao drugih izučavalaca i znalaca o piščevom životu i delu, i to takođe sažeto protumačena ili samo citirana»14. Premda kroz ovo Leovčevo mišljenje provijava diskretna malicioznost, ono je,
ako zanemarimo te izlišne i nepoželjne konotacije, u osnovi prihvatljivo, a
isto vrijedi i za njegovu zaključnu ocjenu o Bašagiću kao književnom znanstveniku i kritičaru, koju daje u studiji Književna kritika 1878-1941:
«Bašagić nije bio kritičar složenog kritičkog mišljenja o literaturi; on
je bio kritičar koji preporučuje svoje impresije i sudove; on neposredno, bez komplikacija, kaže šta voli ili ne voli, šta ceni a šta ne. Njegova lična nota je nota kritičara-čitaoca koji želi da prisno i skromno
razgovara sa drugim čitaocima, kritičara sa drugim kritičarem, poput
naratora u starim romanima. (...) On se divio onim pesnicima i drugim
književnicima koji su pisali jednostavno, bez zavrzlama, neposredno,
slikovito i uverljivo. I kritika treba da je takva: jednostavna, iskrena
neposredno rečena, bez komplikacija, ustremljena ka afirmaciji ljudskih vrednosti, čovečnosti»15.
13
S. Leovac, ibidem, str. 93.
15
S. Leovac, ibidem, str. 88.
14
114
U analizama Bašagićeva književnoznanstvenog rada nezaobilazna zamjerka iz domena metodološkog pristupa građi tiče se kvantiteta uzoraka koji služe za izvođenje određenih generalizacija. Neprihvatljivom se smatra
praksa davanja globalne ocjene na osnovu nekoliko pjesama ili nekoliko poetskih fragmenata. Reprezentativan je u tom pogledu kritički stav Vanča Boškova:
«U okviru jedne književnosti, kakva je klasična turska, koja ima izrazito imitativan karakter, tj. stvarana je po uzoru, sa strogo određenim
motivsko-tematskim svijetom i šematizovanim poetskim izrazom, nemoguće je ocjenjivati jednog pjesnika na osnovu jedne ili nekoliko
pjesama ili čak nekoliko dvostiha (bejtova). Uostalom, takav postupak
se ne bi mogao pravdati ni u jednoj književnosti; to bi izgledalo kao
kad bi se, recimo, nakon nekoliko vijekova ocjenjivao jedan savremeni pjesnik na osnovu jedne pjesme ili nekoliko stihova.»16
U slučaju divanskog pjesništva i njegove tradicionalne recepcije ipak
se radi o jednoj specifičnoj pojavi. Poznato je, naime, da stih divanskog pjesništva – bejt, predstavlja značenjski samostalnu jedinicu koja nije podređena pjesmi kao cjelini. Naida Sušić-Mehmedagić, analizirajući Bašagićevu
strategiju prevođenja divanskih stihova, primjećuje da «fragmentarni način
prevođenja poezije je najčešće takav da svaki čitalac, neupućen u originalni
tekst, ima dojam da je pred njim potpuno djelo. Ovakav dojam je moguć zahvaljujući općepoznatoj karakteristici klasične arapske poezije, a to je da
manji fragment, pa čak i samo jedan stih svake pjesme, sam po sebi, predstavlja jednu cjelinu»17. Važnu napomenu daje i Esad Duraković, inače
vrstan poznavalac orijentalnog književnokritičkog diskursa, u vezi sa statusom citiranih stihova u djelima koja se bave pitanjima poetike, stilistike i slično. Po njemu, razlog izricanja vrijednosnog suda na osnovu jednog ili tričetiri bejta «nije uvijek u nedostupnosti integralnog izvornika, već u naslijeđenom poimanju odnosa između kritike i normativne poetike, odnosa kakav
se njegovao s relativno malim varijacijama u književnosti orijentalno-islamskih naroda. Naime, ta poetika je normativna u smislu da se formirala na temeljima određene, egzemplarne književne građe koja je u najvećoj mjeri brinula o perfekciji forme, o jedinstvu metra i rime, a smisaona zasićenost pjesme ostajala je u drugom planu. U skladu s tim, tradicionalna kritika, koju
možemo zvati kritikom samo uvjetno, vrši funkciju pomoćne discipline nor16
Vančo Boškov, Neka razmišljanja o književnosti na turskom jeziku u Bosni i Hercegovini,
u: Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja, Sarajevo, 1977., str.
60-61.
17
Naida Sušić-Mehemdagić: Bašagićevi prijevodi arapske poezije na naš jezik, u: Godišnjak
Instituta za književnost, knjiga VIII, Sarajevo, 1979., str. 167-168.
115
mativnoj poetici čije postulate lahko provjerava u realiziranju formalnih vrijednosti pjesme. Za takav «sud» nije nužno navođenje cijele pjesme, već je
dovoljno navesti i neke njene dijelove»18. Unatoč svemu, stoji činjenica da je
Bašagićeva panorama karakterističnih tekstova ove literature, prepjevanih u
cilju ilustriranja i dokazivanja sopstvenih zapažanja i mišljenja, i do danas u
našoj sredini gotovo neprevaziđen antologijski izbor divanskog pjesništva
Bošnjaka. Živ i neprevaziđen upravo zato što je kriterij Bašagićeva izbora
bio njegov pouzdan vrijednosni osjećaj, ako već bez rezerve ne možemo kazati sud.
II Bašagićevi pogledi na divansku književnost i
perzijske klasične pjesnike
Svoje poglede na divansku književnost i stvaralaštvo perzijskih klasičnih pjesnika Safvet-beg Bašagić je eksplicirao u teorijskom eseju Rubaija,
gazel i kasida, u kraćim biografsko-kritičkim studijama Hafiz (1925) i Omer
Chajjam (1934, 1935), te fragmentarno i u drugim radovima, ponajviše u doktorskoj disertaciji Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912).
Implicite, odrazi ovih shvatanja prisutni su i u Bašagićevu pjesničkom stvaralaštvu, kako u poetičkom smislu tako i kroz identifikaciju s idejno-etičkim
aspektima kontroverzne Hafiz-Hajamove životne filozofije19. Spomenuti tekstovi odlikuju se utemeljenim prosudbama koje književna znanost i danas
prihvata s uvažavanjem, ali se, isto tako, ne mogu previdjeti stavci opterećeni balastom ideoloških delimitacija, socijalnih animoziteta i nacionalnih resantimana svojstvenih Safvet-begu Bašagiću. Kada u predmete analize «upisuje» vlastite preferencije, tad Bašagićev tekst kazuje više o svome autoru
nego u samoj temi. Bašagić je, uočava Muhsin Rizvić, “interpretirajući Hajjamovu poetiku i ideologiju, pored simpatija prema pjesniku, otkrio i izvore
jednog dijela vlastite pjesničke poetike i ideologije, kao što su: oblik rubaijski, epikureizam, sloboda duha, kritički odnos prema konzervativnom kleru,
slobodan pristup vjeri, fanatično zastupanje ljudske slobode, elastičan odnos
prema savremenom životu, najzad, misticizam (tesavvuf)»20.
18
E. Duraković, ibidem, str. 14.
S tim u vezi Muhsin Rizvić primjećuje: «Hafizovo slobodoumlje i etika nesputanog života,
u čemu se on, prema Bašagićevim riječima, nalazi na istoj idejnoj platformi s Hajjamom,
također se mogu naći, asimilovano, ali ponegdje i poetski neprerađeno, i u Bašagićevoj
poeziji društveno-kritičkog karaktera» (M. Rizvić: Pjesničko djelo Mirze-Safveta, u:
Interpretacije iz romantizma I, Sarajevo, 1976., str. 168-169).
20
Muhsin Rizvić, Poezija Safvet-bega Bašagića između istoka i zapada, u: Bošnjačka
književnost u književnoj kritici, knjiga III, Sarajevo, 1998., str 45.
19
116
No, krenimo od sadržaja koji su, u znanstvenom smislu, najmanje upitni. Taj atribut, van svake sumnje, zavređuju Bašagićeve «proširene» definicije glavnih divanskih vrsta – rubaije, gazela i kaside. Precizna u pogledu tehničkih i motivskih specifikacija, ova su određenja zagušena romantičarskim
insistiranjem na entuzijastičko-doživljajnim aspektima stvaralačkog procesa,
te navodnoj predodređenosti odnosno hendikepiranosti pojedinih etnosa za
uspješno izražavanje u nekoj od divanskih vrsta.
Rubaija je po Bašagiću «vrsta jako prikladna za kratke i jezgrovite misli, začinjene božanskim humorom ili duhovitom ironijom. U toj vrsti pjesme izlijeva pjesnik ono što osjeća prema prirodi i providnosti, prema vjeri i
znanosti, prema čovjeku i svijetu. Kratko rečeno, jedan pjesnik na taj način
povjerava sve tajne srca i duše, sve poimanje uma i duha u pjesmici od četiri
kićena i zvučna stiha. U toj vrsti pjesme veliki ljudi daju oduška svojim dojmovima i važnim događajima, poletni mladići pjevaju ljubavi i slastima
života, zanesene bekrije zabavi i vinu, sumorni skeptici jadikuju nad prolaznosti svijeta i izražavaju svjetsku bol (Weltschmerz), zagrijani mistici propovijedaju slobodne misli o metafizici i moralu. (...) U četiri kao iz kristala
izrezana stiha, ili kako neki hoće, u dva distihona (dubeit) iznosi pjesnik najdublje i najsmjelije misli, koje zadivljuju ljepotom i poletom. Najprije dva
stiha koji imadu zajedničku rimu (a, a) iznose milieu u kratkim potezima, zatijem obično slijedi stih koji se ne rimuje (b) kao opreka, prigovor ili paradokson, dok zadnji stih, koji se rimuje s prva dva (a), sačinjava rješenje ili pointu»21.
U preciznoj definiciji gazela indikativna je upotreba riječi idol, što posredno govori o Bašagićevoj preferenciji nemističkih, «referencijalnih» značenja u divanskom pjesništvu. U tu svrhu daju se i naznake o razvojnim transformacijama ovog pjesništva kroz historiju. «Gazel je po sadržaju ljubavna
pjesma, u kojoj pjesnik svome idolu otkriva srce i dušu, izlijeva čuvstva i
želje, izražava tugu i veselje, očituje ljubav i čeznuće. Kratko rečeno, gazel
je erotska pjesme u potpunom značenju te riječi. Ta otkrića – srca i duše, ti
ljubavni izljevi, izražaji i očitovanja u gazelu vremenom su protkana mistikom. Tako se malo-pomalo erotska poezija, koju su negda njegovali istočni
trubaduri u gazelu, pretvorila u mističnu poeziju, koju već od konca XII vijeka njeguju slobodoumni duhovi u gazelu i – pjevajući zamišljenom idealu –
proturaju slobodne misli i viši moral u javnosti.»22
21
Safvet-beg Bašagić, Rubaija, gazel i kasida, u: Safvet-beg Bašagić: Izabrana djela, knjiga
II, Sarajevo, 1971., str. 203.
22
S. Bašagić, ibidem, str. 204.
117
Definicija kaside sadrži i izvjesnu dozu duhovitosti: «Kasida je po formi proširen gazel. Ne smije imati manje od petnaest distihona a više od devedeset. ... Okolišajući pjesnik prelazi na temu koja ga je potaknula na pjevanje. Kada to svrši, nabaca nekoliko poučnih stihova. Obično je s tijem kasida gotova. Dakako sve to ide onako preskake.»23
Umjetničku ostvarenost rubaije i kaside u pjesništvu pojedinih islamskih naroda Bašagić vezuje, kako smo zamijetili, za dubiozne pojmove etnomentalnih karaktera. Sama po sebi, takva je argumentacija problematična,
bez obzira da li se, u konačnici, jednoj pjesničkoj vrsti negdje zanedalo, a
drugdje joj se sudbina posrećila. Čak da književna historija činjenično potvrđuje afirmaciju nekog žanra u jednoj a suprimaciju u drugoj književnosti,
stvar je u pravilu daleko kompleksnija, utjecaji i razlozi mogu biti vrlo heterogeni, pa bi se u izvođenju zaključaka koji nisu rezultat opsežnijeg multidisciplinarnog istraživanja (za što, nažalost, u našoj sredini ni danas ne postoje pretpostavke, a kamoli u Bašagićevo vrijeme) moralo biti opreznije. Bašagić je unatoč svemu uvjeren da je «rubaija specijalitet perzijskog naroda,
jer on imade dara za epigramatične pjesmice i ljupke apercu. Od Perzijanaca
su primili rubaiju Arapi i Turci, ali ni kod prvih ni kod drugih nije panula na
plodno tlo. Nikad se nije mogla udomaćiti»24. A «jedina prava umjetna kasida» je perzijska, «koja počima s opisom kakove prirodne pojave, naime: opisom dana, noći, proljeća, zime itd., ili s opisom pjesničkih osjećaja: ljubavi,
veselja, čeznuća itd. Karakter perzijske kaside je dostojanstven polet, koji se
u više slučajeva izobličuje u bombastičnost koja gnjavi čitatelja. Kako god
nijesu arapaske kaside za naš ukus, isto tako nijesu većinom ni perzijske, a
turske pogotovu, jer su one kopije perzijskih, a kopije naravno moraju biti
nadutije od uzora»25.
Iz sadržaja teorijskog eseja Rubaija, gazel i kasida potrebno je još istaći zalaganje da se i naši pjesnici potrude oko usvajanja orijentalnih pjesničkih vrsta, što je Bašagić činio vlastitim primjerom, mada se, generalno, bošnjačka poezija, osim izuzetaka (Ćatić, Latić, Ključanin), nije jače odazvala
njegovu razložnom apelu. Najprije se konstatira da su ove «vrste kod nas gotovo nepoznate, premda naš jezik imade sve uslove da sve tri vrste presadi u
našu poeziju», a potom, u tonu ohrabrivanja, izražava nadu «da će se naći i
među našim pjesnicima poletnih duhova, koji će na rubaiju, gazel i kasidu
svratiti pozornost i početi ih njegovati. (...) Kao prvijence ne treba ih pod23
25
24
118
vrgavati strogoj kritici, jer svaka vrsta pjesme, kad je presađena iz tuđe
književnosti u našu, nije bila ni formom ni sadržajem dotjerana. Vrijeme ju
je malo-pomalo ugladilo i dotjeralo prema uzoru»26.
Ekspozicijski dio tekstova o pjesnicima Hafizu i Hajjamu upravo potencira njihovu «kanonsku» poziciju unutar jedinstvene normativne poetike
prema čijim je postulatima širom golemih prostranstava islamskog istoka
stoljećima stvarano divansko pjesništvo: «Kako god je Chajjam podigao rubaiju do visine do koje niko nije dopro ni prije ni poslije njega, onako je i
Hafiz podigao gazel. On mu je dao savršenu i nutarnju i vanjsku formu. Od
Edrene do Kalkute, od Bombaja do Kazana, gdje god stanuju Perzijanci i
Turci, Hafiz uživa ugled prvog i nenatkriljivog pjesnika. Svi pjesnički produkti Urfija, Saiba, Kâanija, turskih Bakija, Nabija, Nedima, naših Sabita,
Rušdija, Hikmeta i više stotina drugih korifeja istočnog Parnasa – svi su mutatis mutandis bolje i lošije imitacije Hafizovih umotvorina. Njegov je Divan
pravo pjesničko evanđelje»27. Bavljenje biografskim aspektima stvaralaštva
Hafiza i Hajjama izrazito je u funkciji Bašagićevih ideoloških, a katkad i
dnevnopolitičkih optiranja. Njegovo slobodoumlje nužno ga je vodilo u sukobe s ulemom, ali i s predvodnicima derviških redova. Takvu osobnu poziciju on projicira u lik Hafiza28, za što možda i ima nekih osnova u društvenohistorijskom miljeu i biografiji znamenitog Perzijanca pjesnika, ali su konteksti ipak bili znatno drugačiji, na šta Bašagić a ni potonji istraživači29 ne
ukazuju. Znanstvena korektnost u primjeni filološkog metoda na to, međutim, obavezuje: «Ulema i šehovi su se u njegovo vrijeme, s jedne strane, među se gložili, a s druge, podupirali u borbi proti slobode volje i misli Brzo se
uvjerio da su i jedni i drugi farizeji, koji – s pobožnosti na oku – nemaju svo26
S. Bašagić, ibidem, str. 206-207.
Safvet-beg Bašagić, Hafiz, u: Izabrana djela, knjiga II, Sarajevo, 1971., str. 208.
28
U prilog ovome navodimo izjavu kojom Bašagić pripisuje Hajjamu vlastitu taktiku u odbrani svojih nazora kada su bili na udaru uleme, te mjesto i ulogu poezije u takvim razračunavanjima: «Branio je živom riječi svoje nazore, dok je mogao da ne prekorači granice šerijata, a
kad je došao u škripac, dozvao je Muzu u pomoć i jednom rubaijom rekao što ne bi smio reći
u nevezanom govoru.»
29
Muhsin Rizvić je čini se u potpunome saglasan s Bašagićevom prispodobom sebe i Hafiza:
«Postojala je čak i sličnost između Hajjamove sudbine i Bašagićevog života. Godine 1920. u
predgovoru prvoj knjizi prepjeva Hajjamovih Rubaija, Bašagić se osvrnuo i na ono razdoblje
Hajjamovog života koje je bilo ispunjeno progonima i teškim danima zbog toga što se zamjerio ortodoksnom sveštenstvu svojim slobodnim nazorima o svijetu i čovjeku. Za poznavaoce
Bašagićevog života spontano se stvarala usporedba: i Bašagić se isto tako bio zamjerio ortodoksnoj ulemi sličnim pogledima na život i posebno time što je kao svjetovnjak tumačio i komentirao teološke dogme na savremen način dovodeći ih u vezu sa praktičnim životom, pa je i
za njega bilo nastalo doba podmetanja i anatema sa propovjedaonice od strane klera» (M. Rizvić, Pjesničko djelo Mirze Safveta, u: Interpretacije iz romantizma I, Sarajevo, 1976., str.
169).
27
119
ju okolicu i izrabljuju svoj položaj kao dušobrižnici, kojih islam ne poznaje.
To farizejstvo u Hafizu je izazvalo negodovanje, kome je dao oduška u mnogom gazelu, sve onako uz put pjevajući o ljubavi i vinu.»30 Ili: «Kažu da je
pripadao nekakvom derviškom redu i da je u njemu upoznao svu golotinju
tadanjih mišljenika slobodoumnih mistika (...) …i šehovi i uleme pod izlikom ‘vjera je u opasnosti’ progonili su sve što je mislilo svojom glavom.»31
Posebno čuđenje Bašagić izražava nad činjenicom da mnogo Bošnjaka
stupa u derviške redove, što mu se nikako ne uklapa u epsko-romantičarski
stereotip o nacionalnom identitetu naroda kome pripada i u čije ime govori32.
Stoga moramo izraziti i rezervu prema mišljenju Dž. Ćehajića da je “u islamskoj mistici nalazio više otvorenosti i slobode mišljenja, koje je tražila Bašagićeva epoha, nego kod jednog dijela uleme, kao doslovnih tumača islamske
objave i tradicije”. Na antiulemanske i antiderviške invektive nadovezuje se
Bašagićeva rezerviranost prema mističkim, alegorijskim interpretacijama, te
insistiranje na referencijalnosti i doživljajnosti (u čemu, istini za volju, među
orijentalistima nije usamljen33) divanskog pjesništva. Zanimljivo je da zagovornici suprotnih mišljenja rezolutno odbacuju takvu mogućnost, čak i kada,
kao Branko Letić npr., nisu bezrezervne pristalice mističko-alegorijske recepcije. Divanskim pjesnicima “cilj nije da adekvatno izraze svoja osećanja,
pogotovo kad se znaju onovremeni odnosi muškarca i žene, nego da tražeći
što pogodnije slike postignu što jači efekat. U tom smislu treba shvatiti kao
poetski kliše i petrarkistička pevanja o dragoj kao ‘okrutnom gospodaru’ i o
sebi kao ‘suznim robovima’ što je adekvatno formulacijama orijentalnih na-
30
32
«Nešto nam upada u oči da u prvoj polovici XII vijeka po hidžri mnogo naših zemljaka, poglavito pjesnika stupa u derviške redove. Sve kombinacije, da uzrok tome uočimo, nijesu nas
mogle zadovoljiti, jer to nikako ne možemo dovesti u savez sa opornom ćudi ponosnih Bošnjaka i junačkih Hercegovaca. Valjda se biti posrijedi pjesnicima prirođena sentimentalnost,
koja je ovoga u mlade, a onoga pod stare dane uklonila iz svjetske buke i privela tihom derviškom životu» (S. Bašagić, ibidem, str. 186).
33
O tome Vančo Boškov u tekstu Neka razmišljanja o književnosti na turskom jeziku u Bosni
i Hercegovini, u: Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja, Sarajevo, 1977., str. 53-64, piše: «Osnovna slabost Bašagićeve interpretacije ove književnosti, odnosno poezije, leži u tome (...) što nam ovu poeziju predstavlja kao poeziju doživljaja, što ona ni
u kom slučaju to nije. Kao utjeha za njegov romantičarski odnos prema ovoj poeziji, kao i romantičarsko shvatanje ove poezije, može nam poslužiti saznanje da i u Njemačkoj, po riječima Anemari Šimel, još od Geteovog vremena živi ista predstava o ovoj poeziji. Zbog toga
svaka književno-estetska analiza ove književnosti na osnovu Bašagićevih prevoda mora biti
primljena sa krajnjom rezervom.»
31
120
ših pesnika da ‘kameno srce drage ne mekšaju njihove suze’ ili da ‘kao prosjaci mole milostinju od svoje ljepotice’»34.
Radikalniji stav zauzima Vančo Boškov koji u svemu vidi tek “zanat”:
“Za shvatanje ljubavi u ovoj poeziji karakteristično je to da ljubav ne predstavlja ni individualno osjećanje pjesnika niti njegovo unutarnje uvjerenje ili
lično iskustvo. Ljubav u ovoj poeziji je umjetnost-zanat (ašk fenni, sanat) –
l'art d'aimer, koja ima svoj sistem obučavanja sa utvrđenim normama i zakonima o kojima se mora strogo voditi računa. (...) Pretvaranje ljubavi u umjetnost-zanat sa kodeksom normi, koje se protežu i na njenu poetsku transponovanost, lišilo je ljubav individualnosti i emocionalnosti a umjesto toga dobila se statičnost i šematizam. Obaveza pjesnika da se mora držati kodeksa
normi uskraćuje mu mogućnost njegovog individualnog izražavanja ljubavi i
prisiljava ga da se drži poznatih normi koje su davno, još u arapskoj i perzijskoj poeziji utvrđene i koje se ne smiju mijenjati.»35 Bašagić, pak, prihvata
argumente njemačkog orijentaliste Horna, koji zagovara dvojnu, a nikako isključivo mističku recepciju Hafizovih stihova: «Gdje kod njega mistika počima, ne da se reći: pjesnik je to s namjerom ostavio u sumračju. Istočni komentari svi do jednog džilitnuli su se da ga protumače alegorički i promašili
su cilj. Alegorija i realnost neprestano prelaze jedna u drugu, pa nije moguće
odrediti tačnu granicu između njih. Odatle dolazi da se može na jednom te
istom gazelu svjetski čovjek naslađivati, dok u njemu nalazi zaneseni i pobožni smotrilac najdubokoumniju mistiku. I baš u tome dvostrukom smislu
leži ljepota. Stari mistični pjesnici su najprije, tako reći bona fide, prenijeli
terminologiju ženine ljubavi na duševnu ljubav prema Bogu, da je mogu jasnije prikazati. Kasnije, dakle, nije ništa stajalo na putu da se sve ljubavne i
bekrijske pjesme tumače alegorički, činio to sam pjesnik unaprijed ili to činili drugi poslije njega. Samo se po sebi razumije da Hafiz, ako ga hoćemo
pravo razumjeti, nije uistinu svaku ljepoticu obljubio, o kojima pjeva, niti je
svaku čašu ispio, o kojima priča; a još je manje vjerojatno da je doživio sve
ljubavne muke koje opisuje.»36 Mistično i alegorijsko, dakle, nisu baš u ljubavi s doživljajnim. Bašagić se uvijek radije priklanja ovome drugom. U
Hajjamove rubaije su, tvrdi on, «izljevene sve tajne njegova srca i duše». Takva tendencija prerasta u jedan pomalo naivni vid romantičarskog orijentalizma zasnovan na mistifikaciji figure pjesnika u istočnjačkoj sredini. U prispodobi “pjesnikovog akšamluka” prepoznajemo više Bašagićeve intimne
snove (možda i o vlastitom društvenom statusu!) negoli empirijski potvrđene
34
Branko Letić, Prepevi i prevodi ljubavnih pesama naših pesnika na orijentalnim jezicima,
u: Prilozi za orijentalnu filologiju, 39/1989, str. 129.
35
Vančo Boškov, Pogled na srednjovjekovnu tursku književnost, Život, 11-12, 1973., str. 541.
36
Prema: S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1986., str.
213.
121
činjenice, od kojih se, istini za volju, pozivanjem na predaju u izvjesnoj mjeri ipak ogradio: «Ljudi sa Zapada, ako nijesu dugo boravili na istoku i kretali
se u raznim društvima, ne razume način života i uživanja istočnih pjesnika i
učenjaka, koji su bili odani epikurejstvu. Po predaji i priči evo vam kratke
slike toga života i uživanja:
Zamislite momenat: sunce plamti u rumenilu i zadnje zrake ustavlja na
terasi, pod kojom se stere bašča, gdje cvatu ruže i jasmini, pjevaju ptice pjevice i žubore bistri šadervani. Na toj terasi sjedi pjesnik s nekoliko prijatelja,
pred njima je vrč malvazije i nekoliko suda biranih đakonija za mezeta. Saki
stoji podviš ruke i pazi na svaki mig pojedinog gosta, da s mjesta izvršuje zapovijedi. U takovom društvu obično se naređuje pokretom glave ili ruke, da
se razgovor ne prekida.»37
Budući da je tema disertacije to po sebi diktirala, na pitanja poetike i
druge opće odlike divanskog pjesništva Bašagić se morao, s vremena na vrijeme, osvrtati pišući:
a) o pojedinim divanskim pjesnicima porijeklom iz Bosne,
b) u uvodnim razmatranjima onih poglavlja rada kada je bilo potrebno dati dijahronijske presjeke trendova i promjena koje je ova poezija trpjela na stilsko-izražajnom planu.
Razlikovao je tri stilska izraza: 1) jedri, jednostavni klasični stil, koji
karakterizira originalnost misli i izraza, 2) retorički, kićeni stil, koji se u sljedećoj fazi svoga razvitka pretvara u zamršenu i nejasnu metaforičnost (3).
Drugi stilski izraz rezultirao je iz imitacije i pozajmica iz perzijske i arapske
poezije, a karakteriziraju ga «navrnute slike i rijetke fraze», načičkanost,
blještavilo, afektacija, neobuzdana dikcija. Mada preferira jednostavnost i
klasiku, najviše pažnje ipak posvećuje promjenama koje se dešavaju u potonjim razvojnim stadijima, jer je u tom periodu naročito zanimljiva pozicija
bošnjačkih stvaralaca, posebno Nerkesije i Sabita Užičanina. Njihovu osobnost nije moguće objasniti bez eksplikacije općih razvojnih tendencija u
turskoj književnosti: «Veliki pjesnik Baki izveo je prevrat na turskom Parnasu. Eleganciju izraza uveo je u poeziju, što se u narednom naraštaju prenijelo
i na prozu i izobličilo u pravu dekadencu. Pjesniku-umjetniku nije bilo dovoljno nadahnuće, njemu je još trebalo i visoke naobrazbe i strukovnog poznavanja arapske poezije. To je iziskivao duh vremena, a za njim se morao povađati svaki miljenik muza i nastojati da čim elegantniju i načičkaniju formu
dade pjesmi i prozi. (...) Mi koji smo naučeni na jedri klasični štil i jasne pjesničke slike, ne možemo ih razumjeti što nećemo pedantno razglobiti rečeni37
Safvet-beg Bašagić, Omer Chajjam, u: Izabrana djela, knjiga II, str. 235.
122
cu po rečenicu. Njihova su djela – naročito u nevezanom slogu – urneci hipermodernizma u misli i riječi. Tu misli ne stvaraju izraze nego izrazi stvaraju misli i tako na račun izraza njihova pjesnička djela gube neizmjerno mnogo od svoje klasične vrijednosti. Krasna je karakteristika za tadanji način pisanja ona perzijska: što se može i ovako prevesti:
Mi čujemo žubor fraza,
Ali misli – misli nema.»38
Opseg i intenzitet interesiranja za divansku književnost morao je ostaviti traga i u Bašagićevoj lirici, makar, kako piše Muhsin Rizvić, «u obliku
poetskog potkrepljenja vlastitih, autentičnih motiva i senzibiliteta»39. Štaviše, Hafiz za Bašagića ima značaj «poetskog uzora oko koga se koncentrira
čitav jedan svijet poetske filozofije i lirskog senzibiliteta, poetskih simbola i
asocijacija, i čiji je snažan i direktan uticaj na svoje pjesničko stvaralaštvo
otvoreno priznavao i otkrivao u samoj svojoj poeziji»40. Zapravo, Bašagićev
kritički i književnoznanstveni diskurs obilježava ista ona težnja koja je određujuća za njegovu poeziju, a posrijedi je, kako većina kritičara primjećuje,
izvjestan ideal: «on želi da spoji istočnu i zapadnu duhovnost u poeziji, pesnička iskustva nekih zapadnih i istočnih pesnika; a onda i da ono što voli u
klasici spoji sa onim što voli u tom što on zove modernom književnosti»41.
Veze i utjecaji relevantni za Bašagićevo pjesništvo izlaze izvan okvira teme
ovoga rada, ali ih se mora spomenuti budući da je cjelina njegovog stvaralačkog opusa zasnovana na istim ideološkim i poetičkim temeljima i pragmatički usmjerena ka istim ciljevima. Razlika je suštinska u drugom smislu: isti
postulati i isti ciljevi nisu u poeziji i znanstvenom radu dali kvalitativno iste
rezultate: sedamdeset godina nakon njegove smrti sasvim je jasno – Bašagić
književni historičar i orijentalist, uz sav uredno plaćeni danak vremenu, stoji
iznad Bašagića pjesnika.
38
S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci…, str. 90-91.
Muhsin Rizvić, Poezija Safvet-bega Bašagića između istoka i zapada, str. 45.
40
M. Rizvić, ibidem, str. 44.
41
S. Leovac, Književna kritika 1878-1941, Prilozi za istoriju književnosti , Sarajevo, 1991.,
str. 87.
39
123
III Recepcija djela divanskih pjesnika porijeklom iz Bosne, s posebnim osvrtom na problem prevođenja i prepjevavanja
Pitanja koja je u svojoj doktorskoj disertaciji Bošnjaci i Hercegovci u
islamskoj književnosti otvorio Safvet-beg Bašagić i danas dominiraju proučavanjem divanskog pjesništva Bošnjaka. Izdvaja se sljedećih pet:
1) pitanje statusa i nacionalne pripadnosti te književnosti,
2) pitanje diference specifike divanskih pjesnika Bošnjaka u odnosu
na pjesnike etničke Turke,
3) pitanje književnohistorijske sistematizacije i periodizacije,
4) pitanje osobenosti i vrednovanja pojedinih autorskih opusa, i
5) problem prevođenja i prepjevavanja.
Od pet navedenih tema živ interes nauke i kritike zaokupljaju sve
osim književnohistorijske sistematizacije i periodizacije divanskog pjesništva, u čijoj je elaboraciji, po mišljenju Džemala Ćehajića, Bašagić «postupao
samostalno, odstupajući od ustaljenog klišea periodizacije. (....)...stvaranje
pisaca na orijentalnim jezicima u Bosni i Hercegovini sagledavao je u kontekstu istorijskih prilika i unutrašnjeg razvoja ove oblasti i smještao ih u
određene vremenske epohe»42. Pomalo je začuđujuće da predstavljanje historijskog razvoja divanskog pjesništva kao dosta dinamičnog u svojim stilskoizražajnim transformacijama ne provocira kritičku reakciju autora koji počesto en general izriču tvrdnje o njegovoj statičnosti, petrificiranosti i apsolutnoj lojanosti konvenciji. Bilo kako bilo, Bašagićeva razdioba na četiri perioda43, zasnovana na smjernom kombiniranju imanentno književnih i eksternih (historijskih, socioloških, mentalitetskih) faktora i samo djelomično oslonjena na književnopovijesnu dinamiku “matične” osmanske literature, ostaje
jedini pokušaj periodizacije divanskog pjesništva Bošnjaka.
Premda se u Bašagićevo vrijeme ne može govoriti o kategorijama nacije i nacionalne književnosti, posebno ne bošnjačke nacije i bošnjačke
književnosti u današnjem značenju tih pojmova, implicitno je više nego jasno da je njegov etnički kriterij, dopunjen nekim poetičkim argumentima
42
Dž. Ćehajić, Pogovor, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti od Safvet-bega
Bašagića, Sarajevo, 1986., str. 264.
43
I period (15. i početak 16. vijeka): prilagođavanje i prihvatanje istočnoislamske
kulture i civilizacije i islama kao njene ideološke podloge,
II period (16. vijek): klasično doba procvata,
III period (17. vijek): dvojni razvoj – a) oslobađanje od perzijskog utjecaja, b)
epigonstvo, i
IV period (18. i 19. vijek): period potpune dekadencije i epigonstva,
124
(npr. onim o specifičnim vezama ovih pjesnika s bošnjačkom usmenoknjiževnom tradicijom), u anticipativnom pogledu sasvim na liniji kasnijih književnih historičara koji ovaj segment literarne tradicije uključuju u historiju
bošnjačke književnosti.
Dosta intenzivna polemika o «bošnjačkom svojatanju bošnjačkih pjesnika» u svom je podtekstu zapravo svojevrsni disput s Bašagićevom disretacijom, u kojoj se to pitanje i ne drži dostojnim problematiziranja, već, sukladno stepenu i sadržaju autorove nacionalne samoosviještenosti, kao nešto što
se samo po sebi razumije. U tom kontekstu nije potrebno izlagati se riziku i
argumentirati u prilog opravdanosti bošnjačkog nominiranja ove poezije pozivanjem na glasovitu ali naučno fragilnu Bašagićevu tezu o utjecaju bošnjačke usmenoknjiževne baštine na stvaranje divanskih pjesnika. Kao maniristička poezija u kojoj je lojalnost konvenciji visokovrednovana, divansko pjesništvo, premda stvarano na turskom jeziku, u osnovi je nadnacionalnog karaktera, što su mu i zamjerali turski autori u periodu turskog nacionalnog
preporoda. U tom smislu i drugi narodi, čiji su pripadnici ubaštinili svoja
djela na turskom jeziku u okviru korpusa divanske književnosti, mogu to
stvaralaštvo bez zazora smatrati svojim. U slučaju bošnjačkih pjesnika legitimnost njihova uključivanja u historiju bošnjačke književnosti dodatno je
osnažena frekventnošću zavičajnih tema, primjerice: pjesme o bosanskim
gradovima, znamenitim arhitektonskim objektima, događajima i ličnostima
značajnim za bosansku povijest i sl. Stoga ne možemo prihvatiti tvrdnju
Vanča Boškova izrečenu u tekstu Neka razmišljanja o književnosti na turskom jeziku u Bosni i Hercegovini, koji u cjelini predstavlja što eskplicitnu
što implicitnu polemiku s Bašagićem, da «sve što je stvarano na prostoru
ovog Carstva spada u kulturnu baštinu današnjih Turaka, s kojom se oni s
pravom mogu ponositi»44. Slijedom te misli, Boškov zaključuje: «Književnost u BiH na turskom jeziku i na orijentalnim jezicima uopšte, integralni
dio osmanske književnosti i njeno pravo ime je osmanska književnost Bosne
i Hercegovine, a da se pri tome ne vrijeđaju ničija nacionalna osjećanja»45.
Nažalost, ni Bašagićevi «bošnjački» argumenti nemaju baš uvijek činjenično pokriće. Takav je slučaj s njegovom najznamenitijom tezom o postojanju diference specifike divanskih pjesnika Bošnjaka u odnosu na etničke
Turke: «...pjesnici iz naših krajeva većinom čine neki poseban genre na polju turskog pjesništva. Bez svake sumnje oni su stajali pod uplivom naše narodne poezije, koja imade toliko obilje turskoj poeziji nepoznatih pjesničkih
44
Vančo Boškov, Neka razmišljanja o književnosti na turskom jeziku u Bosni i Hercegovini,
u: Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja, Sarajevo, 1977., str.
59.
45
V. Boškov, ibidem, str. 59.
125
izraza i slika. Mjesto da pozajmljuju sve pjesničke ljepote od Arapa i Perzijanaca, kao što su to običavali svi turski pjesnici, posegnuli bi katkad i za bogatom riznicom naše narodne poezije, pa iz nje u finoj formi izložili na turskom Parnasu mnogu dragocjenu umotvorinu»46. Ista misao ponavlja se u više navrata, na razne načine, a najčešće u nacional-romantičarski poetiziranim
formulacijama s tipično bašagićevskom frazeologijom, kakav je npr. komentar Nerkesijinih gazela ili opaske uz Mezakijeve, Hikmetove i Rušdijeve stihove, a što je i prilikom odbrane doktorske teze mentorska komisija u svom
referatu okvalificirala kao «zvučne fraze koje djeluju prenaglašeno i neadekvatno, pa zato i neuvjerljivo». Evo tih primjera:
«Gazeli mu mirišu kao širaske ružice; uza sve to u njima se dobro razabire miris sarajevskih ljubica, kojima je regbi parfimirana Nerkesina
duša, a te su ljubice naše narodne sevdalinke, koje osvajaju pjesničko
srce. Njihovu silnom dojmu nije se mogao oteti mnogi naš pjesnik na
istočnom parnasu, pa ni sjetni i čuvstveni Nerkesi.»47
Mezakija i Arif-Hikmet «milo tuguju pri sastanku, nježno čeznu za
rastankom; slatka nada ulijeva im vjeru u pjesničku dušu, da čuvstva i
refleksije živo prikažu u zvučnim stihovima, punim melodije, koji
žubore i huče kao vrelo, što pjenuša niz hercegovačke krševe».48
“Pjevao je u turskom jeziku, pa uza sve to njegove su pjesme pune divote kao veličanstveno vrelo Bune. U njima ima nešto što nas podsjeća na divlju hercegovačku prirodu. (…) Popevši se na krilima poletna
duha do vrhunca istočnog Parnasa, gledao je ponosno kroz cijeli burni
život na svoju okolicu i na veličanstvene gajeve istočne poezije, košto
promatra siva sokolina s ruševina grada Blagaja pitome dubrave i
tužne ostatke Alipašine moći i slave. Iz njegove duše provreli bi stihovi kao iz vrela Bune s nekim grandioznim šumom, koji u slušaoca uliva udivljenje.”49
«Ti stihovi dišu proljetnom svježinom i mirišu nježnim majskim cvijećem. Ukrašeni su umjetnom ljepotom istočne fantazije i zadahnuti pjesničkom dušom hercegovačkog poleta, koji proviruje iz mnogih Rušdinih umotvorina.»50
46
S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1986., str. 172.
48
49
S. Bašagić, ibidem, str. 210-211, str. 220.
50
47
126
Premda Bašagić uglavnom ne navodi konkretne stihove koji bi bili
potvrda ovakvim stavovima, a i kada ih navodi teško da su ono što bi želio,
niz je bošnjačkih autora u potpunosti ili s određenim manjim rezervama prihvatio tezu o diferenci specifiki bošnjačkih pjesnika divana u odnosu na etničke Turke. Za Džemala Ćehajića «izgleda sasvim prirodno da je naš slavenski islamizovani bosanskohercegovački stvaralac, za dugo vremena, ispoljavao određenu sintezu orijentalnoislamskog i slavenskog, od koje je prvu
komponentu potpuno apsorbirao i usvojio, a drugu sasvim očuvao u dubini
svoga intelektualnog i psihomentalnog bića jer naša nauka je ispitala i objasnila kako je naš islamizovani čovjek Bosne i Hercegovine očuvao i konzervirao mnoge slavenske tradicije»51. Stoga «ne bismo mogli ustvrditi da Safvet-beg Bašagić nije bio u pravu kad je istakao gornju tezu, uz, naravno, izvjesne ograde što se tiče potpune autohtonosti ove naše orijentalne književnosti, odnosno da ona čini «zaseban genre» u turskoj književnosti»52. Na
zaobilazan način s Bašagićem se saglašava i Muhsin Rizvić, pridodajući
određene vlastite argumente, ali opet bez navođenja tekstova koji bi to potkrijepili: «...u fond književnog nasljeđa bosanskohercegovačkih Muslimana
ovi pisci i njihova djela ulaze ne jezikom književnim i opštom i prirodnom
određenošću, literarnom pripadnošću i opredjeljenjem, nego porijeklom njihova stvaralaštva..., zatim mjestom stvaranja njihovih djela, tragovima slavenskomuslimanskog bosanskog duha, poetskog mentaliteta i senzibiliteta,
te odjecima narodne lirike, bistrim i jasnim poetskim formulacijama koje su
odudarale od savremene poetike literature u okviru koje su stvarali, onim
metaforama i slikama koje su izraz i odraz narodnog života i ambijenta»53.
Argument etničkog porijekla, kako smo već istakli, ni po čemu ne može biti
sporan. Posebno je, međutim, zanimljivo Rizvićevo zapažanje, izvedeno iz
Bašagićevih interpretacija pjesama najznačajnijih bošnjačkih divanskih pjesnika (Bajezidagića, Sabita i jednog dijela Nerkesijina opusa), o bistrini i jasnoći njihova izraza te izvjesnoj poetičkoj avangardnosti, što po prilici nije
bez osnova, ali zahtijeva temeljitija istraživanja.
Među zastupnicima suprotnih mišljenja ističu se Vančo Boškov i
Branko Letić. Prvi s pravom uočava da Bašagić «nije na konkretnim primjerima pokazao u čemu se taj uticaj (utjecaj domaće bošnjačke tradicije; op.
V.S.) sastoji i gdje se on manifestuje»54. Štaviše, Boškov smatra da ne bi bilo
51
53
Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba
austrougarske vladavine I, Sarajevo, 1973., str. 18.
54
Vančo Boškov: Neka razmišljanja…, str. 62.
52
127
zgoreg stvar obrnuti: «... Ako se već postavlja pitanje odnosa naše narodne i
turske klasične poezije, onda bi trebalo prije govoriti o uticaju turske umjetničke na našu narodnu putem turske narodne poezije, a ne vice versa. Za
tursku narodnu poeziju zna se da je bila pod uticajem umjetničke (divanske)
poezije, iz koje su preuzeti mnogi motivi, metaforičnost izraza i simbolika.
Njihovo prisustvo u narodnoj poeziji jugoslovenskog prostora koji je bio pod
osmanskom vladavinom a ne samo u sevdalinci, u kojoj se takođe osjeća dah
orijentalno-islamske umjetničke pjesme, problem je koji će sigurno dobiti
svoj odgovor. U vrijeme kada je Bašagić pisao svoj rad, ispitivanja turske
narodne poezije bila su u svom začetku pa ukoliko nije bio ponesen apologetizmom, najvjerovatnije je da nije mogao da pretpostavi da treba govoriti o
uticaju turske, i divanske i narodne, poezije na našu narodnu poeziju»55. Svoje naslaganje s Bašagićem Letić temelji na poetičkim i stilskim osobenostima književnih tradicija koje se dovode u vezu, locirajući, čini se s pravom,
cijeli problem u domen prevođenja, prepjevavanja, pa i šire – uključivanja
stranog elementa u domicilni kulturni kontekst:
«Uza sve uvažavanje njegovih ‘stilskih dokaza’ književni istoričar
mora biti suzdržan prema ovakvom sudu s obzirom na razumljivu mogućnost da su na orijentalnim jezicima gubili svoju pravu prirodu i
tzv. ‘stajaći epiteti’ i ‘stilski obrti’ karakteristični za naše narodno
stvaralaštvo. Pri tome treba razlikovati koliko je sam Bašagić svojim
prepevima sa orijentalnih jezika na srpskohrvatski jezik učinio te pesme i po napevu i po stilu veoma bliskim našoj narodnoj pesmi, naročito sevdalinci.»56
Sam Bašagić izrijekom otklanja takvu mogućnost:
«Svaki jezik ima svoje osebine, koje se ne dadu u drugi jezik pretočiti.
Takovih osebina u turskom jeziku nalazi se više nego u svim što ih
poznam. (...) Mnogi moj prijevod čitateljima koji ne znaju turski izgleda smiješan, katkad možda i nerazumljiv, ali uz najbolju volju nemoguće je drukčije prevađati ako s originalom želimo imati nekakovu
svezu. Prema duhu našeg jezika, udesiti smisao znači: od originala
okrenuti glavu, pa reproducirati misli po individualnom shvaćanju. Ja
to ne činim, nego se držim originala kao slijepac plota, da i na prijevodu ostane obilježje istočnog manirizma.»57
55
V. Boškov, ibidem, str. 62.
B. Letić, Prevodi i prepevi ljubavnih pesama naših pesnika na orijentalnim jezicima, u:
Prilozi za orijentalnu filologiju, 39/1989., str. 124.
57
S. Bašagić: Bošnjaci i Hercegovci…, str 184.
56
128
Prije no što podastremo tekstualne dokaze u prilog Letićevom mišljenju, smatramo korisnim u pomoć pozvati neka gledišta savremene teorije
prevođenja, na osnovu kojih možda možemo bolje razumjeti situaciju kada
među jezičkim elementima originala i prijevoda ne dolazi do željene zamjene i tako u novom svjetlu sagledati Bašagićevo prevoditeljsko “sevdaliziranje” divanske poezije.
«Prevod mora voditi računa o najmanje dva književna sistema i konteksta (matične književnosti i književnosti u koju se uključuje), te je
tako određen sa dva kontrastivno predstavljena kulturna koda; na veoma specifičan način prevod postaje učesnik konkretne književno-istorijske situacije u koju se uključuje; izbor djela koje se prevodi može,
ali ne mora odgovarati estetici epohe i prevodilački metod može da se
suprotstavlja njegovoj estetici i normama. Prevod može da se orijentiše na ‘gramatiku’ originala, ili, pak, na ‘gramatiku’ književnosti u koju se uvodi. (...) Ekvivalentnost između prevoda i originala pokazala
se neostvarivom, osobito u slučaju umjetničkih tekstova: ekvivalentnost prevoda ovdje je jednaka estetskoj vrijednosti samog teksta prevoda (ne originala), a, kao što znamo, za njeno mjerenje ne postoje
pouzdani i nepromjenjivi kriteriji. Princip apsolutne adekvatnosti je
nedostižan ideal, jer su razlike među jezicima, stilovima i kulturama
empirijske činjenice, te tako ne treba ni očekivati bukvalnu realizaciju
originala u prevodu. Tako se, u stvari, princip ekvivalencije svodi na
modeliranje: prevod je prenošenje invarijanti iz jednog teksta u drugi
uz maksimalno čuvanje stilističkih i drugih specifičnosti originala.
Prevod je analogon, model originala i u njega se preslikava samo
ograničen broj elemenata originala. Procesu modelovanja uvijek prethodi proces interpretacije, odnosno modelovanje na njemu počiva.»58
Želimo dodati da interpretaciji, o kojoj autorica govori u završnom dijelu citiranog fragmenta, prethodi recepcija teksta, koja je u Bašagićevom
slučaju uvijek determinirana njegovim ideološkim, prosvjetiteljskim i političkim ciljevima s jedne, te rodoljubno-romantičarskim i hedonističkim zanosima s druge strane. Dokaza tome je više nego dovoljno. Izdvajamo prepjeve
Bajezidagićevih gazela – čuvenog Gazela o Mostaru i drugog koji započinje
stihom Po srebrenom obrazu tvom il’ je crni soluf pao…. Sretna je okolnost
da smo u prilici Bašagićevu inačicu komparirati s još dva prepjeva Gazela o
58
Nirman Moranjak-Bamburać, Metatekst, Sarajevo, 1991., str. 24.
129
Mostaru: Mušićevim59, filološkim i izrazito nepoetskim, te novijim prepjevom Esada Durakovića60, koji se, s dosta uspjeha, drži formalne i poetske
izvornosti prototeksta. Bašagićev je cilj pjesmu sasvim odomaćiti upotrebom
epskog deseterca, sevdalijske i epske terminologije, morfoloških i sintaksičkih obrazaca, stalnih epiteta, okamenjenih sintagmi, deminutiva. Izdvojili
smo neke primjere: bajni raj, bistre vode, rajske bašče, r’jeke čarne, šeher
Mostar, velebnijem lukom, slavnije’ junaka, bojni mač, rujno vino, žarki
oganj, žuto zlato, bijeli danak, crna trnjinica, ružica...
Obrasce sevdalinke prepoznajemo i u prepjevu jednog Rušdijevog gazela:
Niti teži za rumenom ružom
Ni za šetnjom po tom perivoju
Srce, nego hoće sevli biće
Gondže-usta – hoće dragu svoju61
Kao i u prepjevu Mezakije:
Ova bašča od ljubavi
Ko đulistan je ubavi –
Da zakiti čelo nade
Zar pupoljka ne imade?62
Pristalice konzervativnije teorije prevođenja nisu Bašagiću uvijek
spremni oprostiti prepjevateljsku slobodu koja graniči s improvizacijom. Naida Sušić-Mehmedagić izražava upravo tu vrstu rezerve:
«Bašagiću je gotovo uvijek više bilo stalo do pjesničke vizije koju je
katkada sam na svoj način doživljavao i pretakao u naš jezik vrlo često
‘bježeći’ od izvornog teksta. Naravno, to je u pjesničkom smislu
izvanredno značajna činjenica, ali u prevodilačkom podliježe drukčijem vrednovanju.»63
59
Omer Mušić, Mostar u turskoj pjesmi iz XVII vijeka, Prilozi za orijentalnu filologiju XIVXV, Sarajevo, 1969., str. 73-99.
60
Esad Duraković: Mostarska nazira kao svijest o uobličenoj poetskoj tradiciji, Hercegovina,
9, Mostar, 1997., str. 187-192.
61
S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci…, str. 158.
62
63
Naida Sušić-Mehmedagić, Bašagićevi prijevodi arapske poezije na naš jezik, u: Godišnjak
Instituta za književnost, knjiga VIII, Sarajevo, 1979., str. 195.
130
Noviji pristupi, vidjeli smo, odbacuju dihotomiju prijevod–prepjev. U
tom smislu značajan je tekst Lamije Hadžiosmanović čija su uža tema upravo Bašagićevi prepjevi s turskog, jer nudi mogućnost njihove usporedbe s filološkim prijevodom. Namjera je pokazati koliko bi, da se nekim slučajem
držao doslovnog prijevoda, stih u bosanskom jeziku bio osiromašen. Autorica ipak napominje da je Bašagića kao pjesnika ponekad do te mjere zanijela
pjesma «da se zaboravlja i u stih unosi svoju raspjevanost i pjesničku imaginaciju»64. Dolazimo tako do vječitog pitanja na koje još niko nije dao univerzalno prihvatljiv odgovor – je li uopće moguće prevoditi poeziju s jednog jezika na drugi ili, kako kaže Robert Frost, «poezija prestaje tamo gdje počinje
prijevod». Tek bismo dodali da, ovisno o prevodiocu, tamo gdje počinje prijevod može se i roditi – nova poezija. Svojim je primjerom Safvet-beg Bašagić to nedvosmisleno pokazao.
Unutar vlastitog sustava vrednovanja Bašagić među bošnjačkim divanskim pjesnicima, kojima je vrlina već i to što su pjesnici i što su Bošnjaci, ipak ima svoje favorite i autsajdere. Sukladno njegovoj prosvjetiteljskoromantičarskoj orijentaciji, simpatije su uvijek na strani onih koji pišu “klasičnim štilom”, stvaraju jedre i jasne pjesničke slike, preferiraju profane i
doživljajne teme, klone se opskurnosti, pretjerane kićenosti, hermetičnih metafora i mističkih simbola. U tom smislu Bašagić, kako smo naznačili, diferencira tri stila divanskog izraza: klasični, retorički i dekadentni. Predstavnik
prvoga je Derviš-paša Bajezidagić, drugog Nerkesija, trećeg Medžazija. Prosudba stvaralačkih prinosa pojedinih autora proizašla je iz tako postavljenih
koordinata i preferencija. Nećemo pogriješiti kažemo li da je Bašagić, pišući
o pjesničkim predšasnicima, zapravo zaokružio svoju eksplicitnu poetiku65.
Komparirajući divanske pjesnike međusobno – a to čini u svakoj prilici – on suprotstavlja i omjerava vlastite afinitete i animozitete, simpatije i
idiosinkrazije, apsolvirana duhovna i intelektualna područja s prostorima nespoznatog. Evo dvaju primjera u prilog našoj tvrdnji: prvi je refleksija na Bajezidagićev Gazel o sudbini, a drugi – kritički zapis o mističkoj prozi Ali-dede Bošnjaka. Oba dirljivo svjedoče o dosezima i limitima Bašagićeve recepcije:
64
Lamija Hadžiosmanović, Osvrt na Bašagićeve prevode sa turskog jezika, u: Godišnjak
Instituta za književnost, knjiga VII, Sarajevo, 1979., str. 220.
65
Upravo na osnovu autopoetičkih fragmenata iz disertacije, Muhsin Rizvić vrši rekonstrukciju Bašagićeve eksplicitne poetike: «Ta eksplicitna poetika, koja nije mnogo ni duboka ni
složena, ali jeste iskrena i strastvena, sadrži nekoliko tipskih određenja. To su jasnost, krepčina, etičko i estetsko zdravlje, sadržajnost, dotjeranost forme, koju on uvijek razmatra odvojeno od sadržine, ali u uzajamnosti prelivanja sadržine i forme vidi pun umjetnički kvalitet, ali
ne nejasnog razmišljanja, umjetnički simbolizam, ali ne nerazumljivost, gnomičnost izreke,
duhovitost obrta, i sve u poeziji podređeno poetskoj i duhovnoj misli, iskazu» (M. Rizvić,
Pjesničko djelo Mirze Safveta, u: Interpretacije iz romantizma I, Sarajevo, 1976., str. 173).
131
«Ja pred tijem stihovima stojim i pitam se je li i jedan truski pjesnik
iz XVI vijeka s obzirom na jezik, misli i polet rekao nešto ljepše i
ozbiljnije od toga gazela. Bakija je u svome modernizmu, načičkanom
nenaravnim poredbama i nategnutim metaforama, majstor ˝kath' exochen˝, ali koliko je meni poznato, nema u njegovom divanu ni jednog
gazela koji bi se lakoćom jezika, finoćom misli i jednostavnom filozofijom života mogao takmiti s tijem Derviš-pašinim gazelom.»66
«Mi pred tom knjigom stojimo kao mornar bez busole u nepoznatom
svijetu. Gdje god zabrodimo, lutamo bez cilja i svrhe. Svako pitanje
čini nam se zagonetno, a svaki odgovor lakoničan i mističan. Tu se
raspravlja o predmetima, koji nas potiču na razmišljanje; a naše su misli prekratke, da ih shvate i razumiju; takova pitanja može da shvaća i
na njih odgovara mističnom filozofijom zadojena duša i dogmatičnom
teologijom oboružani učenjak kao što je bio Ali-dede El-Bosnavi. (...)
...i divimo se veleučenosti Ali-dedeta, misleći da ga razumijemo, a
uistinu ga ne razumijemo.»67
Derviš-paša Bajezidagić, onakav kakvim je predstavljen, u izvjesnom
smislu oličava Bašagićevog idealnog pjesnika. Pišući o njemu, izlaže vlastitu
programsku platformu i aksiološke kriterije. Riječju, želi dati svoj odgovor
na pitanje šta je to dobra poezija i kakva je njena funkcija: «Derviš-paša se
kloni perzijskim i arapskim frazama načičkanih stihova i rijetkih riječi,
premda je u ono vrijeme i kasnije, kako ćemo vidjeti kod Nerkesije, bila moda zaodijevati misli u silom navrnute slike i rijetke fraze, da se teško ili nikako ne mogu shvatiti. On ne pjeva da ga čita samo odabrana kasta uleme, nego da ga čita i razumije masa turske čitalačke publike. Uza svu jednostavnost, jezik mu je klasičan i jedar i, što je rijetko kod turskih pjesnika prije
preporoda, upravo moderan, da ga i danas može svak ugodno čitati ko je
upućen preuba u tursku poeziju.»68
Programskog su karaktera, samo ovaj put kroz ukazivanje na negativan primjer, i dijelovi eseja o Nerkesiji, napose oni u kojima kritizira pjesnikove prozne tekstove, po kojima je inače stekao ime u historiji turske književnosti. Kritika počiva na tradicionalnim estetičkim predodžbama o odnosu
sadržine i forme. Istovremeno, Bašagić za Nerkesiju pronalazi i alibi u
66
S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci…, str. 73.
68
67
132
nužnosti povinovanja ukusu vremena i sredine69, čime sociološki uozbiljuje
svoju argumentaciju, ujedno i neutralizira zemljački sentiment:
«... mi koji smo naučeni na jedri klasični štil i jasne pjesničke slike, ne
možemo ih razumjeti (Nerkesijine proze; op. V.S.) što nećemo pedantno razglobiti rečenicu po rečenicu. Njihova djela – naročito u nevezanom slogu – urneci su hipermodernizma u misli i riječi. Tu misli ne
stvaraju izraze nego izrazi stvaraju misli i tako na račun izraza njihova
pjesnička djela gube neizmjerno mnogo od svoje klasične vrijednosti.
Krasna je karakteristika za tadanji način pisanja ona perzijska: što se
može i ovako prevesti:
Mi čujemo žubor fraza,
Ali misli – misli nema.»70
«Šta da rečemo tome štilu i jeziku? Mi pred njim stojimo kao dijete
pred šarenim vratima. Dok se divimo vještoj kompoziciji biranih fraza
i prispodoba, u isto vrijeme izrazujemo negodovanje piscu, jer se čini
osebnost njegova štila nenaravna. Taj štil imade markantno obilježje,
koje po našem mišljenju – isključuje klasičnu ljepotu. ‘Obskurnost i
afektacija’, veli Macaulay, ‘dvije su najveće mane štila’, a te obje mahane nalaze se u Nerkesinoj prozi. Možemo li njega kriviti radi toga?
Ne možemo, nego trebamo kriviti ukus njegovih savremenika, koji su
se divili samo blještećem štilu i neobuzdanoj dikciji.»71
Prevladavanje nekritičkog impresionizma i zemljačkog sentimenta u
Bašagićevom kritičkom pismu privilegija je onih dionica u kojima vrijednosno diferencira Nerkesijine stvaralačke domete po pojedinim žanrovima. Za
njega je «Nerkesi rođeni pjesnik i nije pogodio pravi poziv što se dao na pisanje pjesničkih djela u prozi. (...) Kratke lirske pjesme pune su čuvstva i
bujne mašte, dok se u dugim kasidama diže do nerazumljivosti, premda je i
tu mnogo pristupniji negoli u prozi72». Koliko je komparatistika obećavaju69
Bašagić na izvjestan način želi rekonstruirati ondašnji recepcijski horizont aktuelizirajući
pritom ograničenja i probleme koje bi njegova savremena publika mogla imati u komunikaciji
s divanskom poezijom uslijed vremenskih i kulturoloških razlika koje je od nje dijele: «Toliko
sam morao ovdje usput napomenuti, da čitatelji, koji ne poznaju starog turskog ukusa u pjesmi i prozi, ne bi spočitovali našim pjesnicima neukusnost i nenaravnost u jeziku i izrazu. To
je bio ukus vremena na cijelom Istoku, pa su se i oni morali povađati za savremenim turskim i
perzijskim pjesnicima i mjesto pjesama stvarati ‘azijatske banise’, kojih mi nijesmo u stanju
par stranica na dušak pročitati a da se ne umorimo od dosade» (S. Bašagić, ibidem, str. 105).
70
S. Bašagić, ibidem, str. 90-91.
71
72
133
ća, ali, nažalost, nedovoljno iskorištena mogućnost u Bašagićevom književnoznanstvenom radu, pokazuju njegove eruditne i nadasve dobro pogođene
usporedbe Nerkesijinih fragmenata s Verlenom, Meterlinkom i talijanskim
baroknim pjesnikom Đanbatistom Marinom, «koji se od Nerkesina pisanja
ne razlikuje kolik jaje od jajeta, premda Nerkesi kao mlađi savremenik Marinov nije imao pojma ni o Marinu ni marinizmu»73.
Posigurno najuspjeliji esej u disertaciji posvećen je Sabitu Alaudinu
Užičaninu. Već smo iz sadržaja tog teksta apostrofirali neke diskutabilne generalizacije, koje srećom ne bacaju sjenu na analitičku pronicljivost u sagledavanju mjesta i značaja našeg velikog pjesnika unutar širih razvojnih tokova divanske, pa i ukupne osmansko-turske književnosti. Bašagić Sabita vidi
kao avangardnog pjesnika koji je posjedovao samosvijest o takvoj svojoj poziciji: «Sabite, novom štofu umjetnosti sad-zasad nema cijene u Carigradu, /
ako na njemu nema halepske marke.» Bašagić pojašnjava da se «pod halepskom markom razumije Nabina roba, a Nabi je bio savremenik Sabitov, koji
je ropski slijedio perzijske pjesnike, poglavito Saiba»74. Sljedeće bitne odlike
njegova pjesništva su odsustvo misticizma, realizam, sklonost ka dužim pjesničkim formama, težnja za originalnošću, bujna slikovitost i upotreba turske
narodne leksike. K tome, Bašagić precizno uočava Sabitove «žanrovske» afinitete te naznačuje moguće recepcijske blokade kako za savremeno tako i za
onovremeno čitateljstvo. U prilog rečenom donosimo sljedeće navode:
«U toj vrsti pjesme (u gazelu; op. V.S.) Sabit je najslabije uspio. Čini
se da mu je ljubav bila suhoparna tema, za koju se nije mogao zagrijati
i vješto je zaođeti mistikom kao Hafiz, Saib i dr. Njegovi gazeli nijesu
izljevi zaljubljene duše, koja pliva po moru mistike, nego kratke erotske pjesmice, pune realizma bez mističnih ideala.»75
«S namjerom da ostane došljedan sebi i da ostavi potpun divan, posizao je često za teškim rimama i homerskim prispodobama. Tako mu
se uz originalnost potkralo i neslanih stihova, koji ne odgovaraju ni
osmanlijskom ni našem ukusu; ali kad bacimo pogled na cijeli Sabitov
rad, zabliješte nam oči od udivljenja, pa ih ne opažamo, jer njegove
‘kaside’ svojim sjajom mogle bi pokriti u gazelima mnogo više i krupnije pogreške.»76
73
75
76
74
134
«U raznim kasidama donosi nam razne slike u šarolikim bojama, koje
originalnošću i koloritom imponiraju savremenicima i poznijim naraštajima, ali se ne dopadaju ni jednima ni drugima, premda su uistinu
umjetnički dotjerane i pune pjesničkog poleta.»77
«Nije volio, kao drugi turski pjesnici u njegovo vrijeme, svoje stihove
pretrpavati arapskim i perzijskim riječima. Gdje god mu je bilo moguće, tu je upotrebljavao poznate i primitivne turske riječi, koje su i bosanskim muslimanima većinom poznate. Evo ih nekoliko iz opisa zime: sadžak, baklava, jufka, ćasa, karpuza, mertebanija, foja itd.»78
Kao svojevrstan biser Bašagićeve kritičke misli izdvajamo njegovo
zapažanje o poetskoj funkcionalnosti metafore u Sabitovim pjesmama, sasvim korespondentno recentnoj teoriji koja fenomen metafore tumači u kategorijama privremene destrukcije i ponovne, na višoj razini ostvarivane, restrukturacije (“nove umjesnosti”) značenja: «Tu imade prispodoba simbolističkih i homerskih, koje se nama čine nenaravne na prvi mah, ali kad ih malo
bolje s idilskog gledišta razmotrimo nisu neumjesne.»79 Premda ga nije dalje
razvijao, ovo teorijsko zapažanje relativizira Rizvićevu generalizaciju Bašagićeva shvatanja pjesničke slike, ili barem svjedoči da unutarnji pjesnikov
sukob između estetizma (“idilskog gledišta”) i utilitarizma nije baš glatko i
bez krzmanja uvijek razrješavan u korist drugog. Stoga Rizvićeve riječi ne
uzimamo bez svake rezerve:
«Poetska slika i pjesnička misao za Bašagića treba da budu takve da se
mogu percipirati bez oklijevanja. Svako razglabanje pjesme na sastavne dijelove, domišljanja oko pojedinih metafora i slika da bi se ona
mogla razumjeti, predstavlja, prema Bašagiću, opskurnost i afektaciju
i isključuje klasičnu ljepotu.»80
Jedan od Bašagićevih autsajdera, Medžazija Šanija postat će bezmalo
zvijezda savremene recepcije divanskog pjesništva Bošnjaka. S razlogom se
često navode riječi Alije Isakovića posvećene autoru čuvenog Opisa mostarskog mosta: «...današnjem čitaocu ne treba mnogo da se uvjeri kako je Bašagić bio nepravedan prema Medžaziji, vrlo izuzetnoj, originalnoj pjesničkoj
ličnosti s kraja XVI vijeka, koja onako impresionistički nezadrživa – ne sa77
79
80
Muhsin Rizvić, Pjesničko djelo Mirze Safveta, u: Interpretacije iz romantizma I, Sarajevo,
1976., str. 174.
78
135
mo da nije bila shvaćena u svome vremenu, nego ni tri stotine godina kasnije»81. Teško je, međutim, s većim pouzdanjem govoriti o recepciji Medžazijinih stihova u 16. vijeku. Da je bio plodan i popularan može se zaključiti po
tome što ga spominju autori mnogih osmanskih tezkira. Ono što nije sporno
je Bašagićeva «nepravedna» diskvalifikacija Medžazije. Najprije navodi prepjev tri njegova bejta:
Banja i brijačnica ostale su prazne,
od kako ono srebreno djevojče poče čašom posluživati (valjda u mejhani).
...
Vino – rumen, rosa – znoj, sunce sa mjesecom zlatan su tabak;
krasna je to mejhana, pogledaj ovu emajliranu posudu od stakla.
Ovo je nebo bolnica, a bolesnici su u njoj padajuće zvijezde;
oblak – dušek, sunce i mjesec – jastuk, a piće – rumen.
Potom će uslijediti jedna od najdirljivijih manifestacija Bašagićeva
kartezijanizma. Ne smatrajući potrebnim dalje navoditi Medžazijine stihove,
on veli:
«Tako ide do kraja. Pjesma o ćupriji je još nezgrapnija i zamršenija.
Bog zna: je li bi nam i on sam mogao kazati šta je htio s tijem reći!
Sudeći po stihovima naš Mostarac imao je potpuno pravo što je izabrao to pjesničko ime, jer su uistinu mračne matafore.»82
I ovdje nam ne preostaje drugo do primijetiti da komentar više govori
o samom Bašagiću nego o Medžaziji. Moderna metafora smatra se to uspjelijom što u prirodniju vezu dovodi na prvi pogled međusobno udaljenija i isključivija značenja, predmete i pojave. Bašagićeva receptivna imaginacija ili
ne bješe «baždarena» za metaforičko premošćavanje tako golemih logičkoznačenjskih rastojanja ili to on naprosto nije htio jer se «teške i mračne metafore» nikako nisu uklapale u njegovo utilitarističko shvatanje književnosti,
napose njene društvene funkcije. U svakom slučaju, Medžazijin primjer je
kardinalna potvrda historijske nestalnosti recepcijskog horizonta, s jedne, i
alteriteta književnog teksta kao svojevrsnog procesa koji obezbjeđuje njegovo uključivanje u nove i drugačije recepcijske kontekste, s druge strane.
Još neki dijelovi disertacije relativiziraju mišljenje da «u Bašagićevim
portretima Bosanaca i Hercegovaca u islamskoj literaturi nije moguće naći
81
82
Alija Isaković, Biserje, Zagreb, 1972., str. 224.
136
jači stav kritičnosti jer je sve obuzelo blagonaklono, prijateljsko pričanje i
zemljačko predstavljanje»83. Bašagić je bio naročito osjetljiv na profanizacije i zloupotrebe islama, štaviše, veći dio njegova života obilježen je konfrontacijama kako s ulemom, kojoj je spočitavao licemjerno unižavanje temeljnih principa vjere, tako i s derviškim redovima, zbog vulgarizacije mističkih učenja, koja mu, istini za volju, i u svom izvornom vidu nisu ni odveć
simpatična ni razumljiva. Ne ustežući se, on karikira derviška naklapanja u
stihu tipa: «Ako želiš doprijeti do božanskog svjetla / samo zbori – hu, samo
hu.» Za autora ove besmislice Kedaiju kaže da «nije od njega ništa više poznato, a sudeći po onome što jeste, spadao je u red Kaimije, Ilhamije i drugih
pjesnika, u kojim pjesmama imade svašta osim poezije»84. U Bašagićevu vrijednosnom sustavu Kaimija kotira toliko loše da ga ne mogu abolirati ni reference etničkog porijekla i biografije, koja bi mu, prema onome što znamo
(etičkim, karakternim i drugim osobinama pjesnika), osim po pripadnosti
derviškom redu, ipak trebala imponirati:
«Žalosno je, ali je istina, koja se ne dade opovrgnuti, da se toga djela
Kaimina (Varidat, op. V.S.) nalazi u Bosni više rukopisa nego od svih
skupa pisaca i pjesnika iz naših krajeva. To je opet dokaz da su naši
stari od osamnaestog vijeka amo veoma se oduševljavali za pjesnička
naklapanja Kaimi-babe, koja su im u zagonetnim slovima obećavala
kule u zraku. (...) U cijelom tom popularnom djelu s lučem nijesam
mogao naći stiha u kome imade jedan trun poezije; svude vrve po njemu izrazi i riječi, koje se ne upotrebljavaju u turskom književnom jeziku. (...) Osim toga, u tima glasovitim ‘Mislima’ nema đavolje misli,
za koju bi se mogao zagrijati kakav prijatelj turske poezije.»85
Ovakav stav danas je općeprihvaćen među književnim historičarima.
I druge zgodne prilike Bašagić je koristio za eksplikaciju vlastitih gledanja na pitanja koja su izlazila izvan užeg okvira teme doktorskog rada. Jedan od takvih ekskursa dotiče se formalizma, poglavito metrike i metričke
strogosti istočne poezije. Stav je izrečen u kratkom eseju o pjesniku Aruziju i
potpuno je u skladu s Bašagićevim utilitarizmom, unutar kojeg je “nezahvalno” sve što mu se činilo da je samo sebi svrha. U duhu romantičarskog kulta
barbarogenija, bagatelizirajući versifikacijsku pedanteriju, Bašagić se poziva
na Rumija: Aruzi je «...poznavao metriku u svima nijansama, što je velika ri83
Vojislav Maksimović, Razmišljanja o Safvet-begu Bašagiću, u<. Nekada i sada, Sarajevo,
1973., str. 204-205.
84
85
137
jetkost, jer za to treba i dara i volje, a to se često ne događa, jer je istočna
metrika uz dosadu i nezahvalna znanost. Darovitim pjesnicima ništa ne treba, kako to lijepo ističe pjesnik Mesnevije:
‘Ja se ne razumijem u metriku, a pjesme pjevam ljepše nego teče vrelo
neumrlosti!’
Istočna je metrika umjetnost pomoću koje pseudo-umjetnici skladaju
pjesme bez čuvstva i misli.»86 Uz sve Bašagićeve kritičarske vrline i mane,
iz dosad rečenog je jasno da mu se u ovom segmentu njegova stvaralaštva ne
može olahko pripisivati jednostranost, čak ni tamo gdje je bio najpopustljiviji – u domenu etničke pripadnosti autora. Kada bi se izdigao iznad jedne,
znala je, doduše, prevagnuti neka druga pristrasnost ili idiosinkrazija, no i to,
u krajnjem, svjedoči o složenosti njegove pojave u samim začecima bošnjačke i bosanskohercegovačke književne znanosti i kritike, čijem je rasvjetljavanju ovaj rad nastojao dati skroman doprinos.
86
138
UDK 1 (091)
Vladimir Premec
Sjećanje na filozofiranje u Sarajevu
Moja sjećanja na Sarajevo počinju od 1961/62. akademske i moje
brucoške godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Načuo sam o pripremama za studentski filozofski simpozij. Bio sam fasciniran tokom susreta s
kolegama iz Sarajeva koji su nas posjetili, ciljano, radi dogovora oko organizacije studentskog simpozija. Tada sam upamtio neobičnost spekulativnih
eksplikacija kolega Sekulića i Ćuzulana stiliziranih naročitom retorikom POVIJESTI I KLASNE SVIJESTI Georga Lukáczá. U travnju-aprilu 1962.
održan je naš svejugoslavenski filozofski simpozij. Bio je to prvi simpozij
studenata filozofije, kasnije bijenale. Ne znam kada su ti susreti prestali. Da
parafraziram pjesnika-filozofa Branka Miljkovića: «ŠTO JE VISOKO ISČEZNE». U proljeće 1962. bijah bio prvi put u Sarajevu. Pamtim elegantnu figuru profesora Vanje Sutlića koji u to vrijeme radi na Filozofskom fakultetu.
Ta četiri dana boravka u Sarajevu, intenzivnog druženja i dijaloga, slušanja
pripremljenih izlaganja marksističke orijentacije, za mene su nezaboravne
slike. Iz Zagreba je s nama doputovao Čedomil Veljačić čija sam predavanja
iz indijske filozofije slušao trajno suočavan s DRUGIM I DRUGAČIJIM.
Sarajevo je za nas bilo drugačije, već i po tekstovima koje smo u NAŠIM
TEMAMA čitali redovno, naročito Sutlićeve. Na filozofskim simpozijima
Hrvatskog filozofskog društva slušao sam Fochta, Filipovića, Sutlića i Šarčevića. Godine 1966., po preporuci Gaja Petrovića, dočekujem rusku filozofsku delegaciju na Željezničkom kolodvoru u Zagrebu. Delegaciju kroz Jugoslaviju prati sarajevski profesor filozofije Šefkija Žuljević koga tada upoznajem ni ne sluteći da ćemo već naredne godine biti kolege. U vrijeme akademskih zimskih ferija 1967. na molbu profesora Vladimira Filipovića odlazim u Kreševo, Kraljevu Sutjesku i Fojnicu da popišem rukopise filozofijske, radi budućih istraživanja hrvatske filozofijske baštine. To je bio Filipovićev projekt Istraživanja jugoslavenske filozofske baštine, POSLJEDNJI
JUGOSLAVENSKI, ponekad bi spominjao fascinantni Filipović, a rezultati
toga projekta su trebali biti objavljeni u čuvenoj ediciji svjetske povijesti filozofije uz njemačka izdanja zajedničke redakcije ÜBERWEG…Malo je poznato da je Vladimir Filipović bio član Njemačkog filozofskog društva, predavač na brojnim njemačkim univerzitetima i najutjecajniji tada jugoslaven-
139
ski filozof među njemačkim kolegama i institucijama. Njega su njegovi bivši
studenti Sutlić, Focht, Filipović i Šarčević koliko uvažavali toliko i pozivali
da studentima predaje, naročito o Kantu, Fichteu, Schelingu i Hegelu. Danas
mi je jasno da su naročito Filipovićeva i Bošnjakova predavanja iz ranih šezdesetih bila akademska potreba, ali daleko više izraz GOSTOPRIMSTVA
OTVORENOG ODSJEKA ZA FILOZOFIJU Filozofskog fakulteta u Sarajevu koje i mene dovodi iz Zagreba. Zapravo je Odsjek za filozofiju bio od
osnutka do sedamdesetih godina primjer fluktuacije kadra. Iz Beograda je
dolazila Svetlana Knjazeva, a u stalnom radnom odnosu bio je Milan Damnjanović. Na tribinu Filozofskog fakulteta svojevremeno je, baš 1967. kada
sam se tu zaposlio, došla većina članova redakcije časopisa PRAXIS. Profesori iz Zagreba dolazili su kao i kolege iz Beograda i na Fakultet političkih
nauka, poput čuvenog Rudija Supeka, etc. Iz rečenoga izvodim prvu ključnu
riječ za ovu studiju: GOSTOPRIMSTVO.
Za filozofiranje u Sarajevu karakteristične su crte u smislu predznaka
orijentacije. Šarčevićeva doktorska disertacija posvećena Karlu Jaspersu nije
niti po sadržaju, a niti po orijentaciji marksistički filozofem, kao što se podjednako za Tanovićevu disertaciju o Russellu daleko prije može tvrditi da je
rasprava o modernom liberalizmu s liberalnim predznakom nego što bi u njoj
mogli naći autentični ili stvaralački marksizam. Iz višegodišnjih razgovora s
profesorom estetike Ivanom Fochtom, koji me doveo u Sarajevo, to svjedočim, baštinim profinjena znanja iz filozofije umjetnosti i estetike muzike, pa
čak i Kabale uvijene u Pitagorasovu filozofiju broja, da ne govorim o slojevitim svjetovima prirode, posebno gljiva. Više se ne mogu sjećati detalja, ali
mi se čini da ON NIJEDNOM NIJE SPOMENUO MARXA za sva ljeta intenzivnog druženja, sve dok nije preselio u Zagreb. Focht nikada nije
prežalio moju odanost istraživanju povijesti filozofijskih pojmova, uz nagovore da se počnem baviti bilo čim drugim. Golema knjiga Muhameda Filipovića o Lenjinu samo je separat o najvrednijem na što je doktorand mogao
naići u golemom opusu, pa i sam autor priznaje da je riječ o MONOGRAFIJI MISLI. Zbog toga je na Odsjeku za filozofiju bilo normalno prijaviti doktorsku disertaciju o Bergsonu, Jaspersu, Petriću, ili Brani Petronijeviću, da
o Al Ashariju, ili Ibn Arabiju i ne govorimo. Ja sam sa studentima druge godine, 1967/68., čitao dva semestra na seminarima Augustinusove ISPOVIJESTI - CONFESSIONES. Među mnogobrojnim studentskim čestitkama za
Novu 1968. godinu zapazio sam ovu: «Hvala Vam što ste nam pokazali i
drugu stranu medalje.» Do danas ne razumijem povod, ali mi se čini da i taj
iskaz mogu upotrijebiti kao dokaz da je na Odsjeku za filozofiju filozofijska
orijentacija smatrana osobnom svetinjom, a da je ideologizirani marksizam
držan partijskom svojinom. Fascinantan je bio seminar docenta Muhameda
Filipovića posvećen Wittgensteinovom TRACTATUSU čiji original je čitao,
140
prevodio i tumačio. Očaravajući je i danas prijedlog profesora Žuljevića da
Svjetlost objavi prijevod spisa SVETO - DAS HEILIGE čuvenog Rudolfa
Ottoa. Naglašavam to radi čistih znanja koja su na Odsjeku njegovana, a u
ovom slučaju treba dodati da je spomenuti profesor bio prononsirani agnostik. Iz ovog odlomka izvodim drugu ključnu riječ za obilježje Odsjeka za filozofiju: SLOBODA FILOZOFIJSKE ORIJENTACIJE.
Posebno želim naglasiti značenje Odsjeka za ustanovu Filozofskog fakulteta i obrazovanje mnogostruko upotrebljivog kadra koji je školovan na
četverogodišnjem studiju, potom na postdiplomskim studijama SUVREMENE FILOZOFIJE. Gotovo nije postojala nijedna institucija javnog života u
Sarajevu i u Republici Bosni i Hercegovini a da se u njoj ne bi našao bivši
student filozofije. Na televiziji, radiju, u bibliotekama, narodnim univerzitetima, komitetima, marksističkim centrima, gimnazijama, institutima društvenih nauka etc. To je bio dokaz širokog obrazovanja, razvijene rasudne snage,
uočavanja iskristaliziranih društvenih interesa itd. Vrata postdiplomskih studija uvijek su bila otvorena za kandidate sa srodnih disciplina, uključujući i
diplomirane teologe. Racionalnost odnosa prema kandidatima ponekad bi
dovodila na Odsjek doktorande iz drugih sredina koji su «kod kuće» nailazili
na teškoće, a ova ih je sredina primala s razumijevanjem respektirajući njihove interese. Rekao bih da je i taj fenomen neko neprotumačivo nasljeđe u
kriterijima drevne Bosne navikle na heretike i prognanike. Neobično i istinito. Činjenica da su sve to danas u svojim sredinama ugledni profesori, čak i
dekani, potvrđuje konstantu odsječkog poštovanja dostojanstva osobe, iznad
svih kriterija znanja i argumentacije. Ovo nam pruža priliku za nisku ključnih riječi koje čuvaju povijesnu auru Odsjeka za filozofiju: POŠTOVANJE
DOSTOJANSTVA OSOBE, VISOKIH ZNANJA I RACIONALNOSTI
ARGUMENTACIJE.
Na Odsjeku su trajno njegovani kriteriji kognitivnih relacija prema najuglednijim spoznajama europskog i transkontinentalnog filozofiranja. Prevođena je filozofijska literatura s njemačkog, engleskog, francuskog, starogrčkog, arapskog, italijanskog i latinskog jezika, te objavljivana u čuvenim
bibliotekama LOGOS, POLIS, ETHOS, čije su redakcije bile nezamislive
bez kolegija Odsjeka za filozofiju. Koliko je duhovnog dobra tako činio Odsjek za filozofiju bosanskohercegovačkoj i jugoslavenskoj javnosti nesamjerljivo je, i ne treba mjeriti nesamjerljivo, ali to jednostavno svijetli kao
GRAD NA GORI, i mora biti spomenuto uime opisa predratne povijesti. Uz
sve ove podatke valja naglašeno spomenuti i časopis za filozofiju i društvenu
teoriju DIJALOG, prvi takav u povijesti bosanskohercegovačke duhovnosti
koji objavljuje suvremeno domaće i inozemno istraživanje i mišljenje.
141
Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta sebe utemeljuje i na sociološkim spoznajama, pa se zbog toga već od 1968. njegovo ime nadopunjuje
kopulom i poslije koje se puno ime javlja u obliku Odsjek za filozofiju i sociologiju. To je povremeno izazivalo prijeporne rasprave o skupoći i luksuzu studija sociologije na dva fakulteta. Besmislene i primitivne.
Jezgro filozofiranja u Sarajevu na Filozofskom fakultetu preživjelo je
katastrofalnu opsadu grada i nastavlja svoje kulturno i obrazovno poslanje na
svim akademskim razinama. Na Odsjek nikada prije nisu dolazili tako brojni
i ugledni gosti, njegove veze sa svijetom nikada nisu bile brojnije. Svemu tomu pridonosi srednje i najmlađe pokoljenje njegovih nastavnika koji su školovani na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali su svoja znanja i poznanstva
širili na brojnim najuglednijim univerzitetima u Europi i Americi. Prednosti
koje donosi naše informatičko doba olakšavaju komunikaciju, štede utrošak
vremena, pojeftinjuju troškove. U toj i takovoj perspektivi, dosljedno, nema
obavezne orijentacije. Mišljenje čuva legitimitet OSOBNOSTI, a ona se
izražava jedino PRIZNANJEM temeljenim na djelu. Budući da je država nezamisliva bez kamenova temeljaca, od kojih je jedan i Filozofski fakultet, logično ne postoji ni takav fakultet bez studija filozofije i filozofiranja. Vjerujem da filozofirati mogu samo slobodni ljudi. Kolegij Odsjeka za filozofiju i
sociologiju smisleno obavlja svoju NASTAVNO-NAUČNU DJELATNOST
samo na putu upućivanja svojih studenata kako da dosegnu svoje nedosegnuto JA. Sve drugo je od manje vrijednosti, naročito su to patološke zablude
ideologema da je RAT OTAC SVEGA.
142
UDK 159.95
Fatima Lačević
Portret kozmeticiranog poraza mišljenja
Marcuseova pozicija promišljanja modernog svijeta iz biti čovjeka njegove usmjerenosti ka boljem i sretnijem životu, i promišljanje «postmodernog» senzibiliteta u djelu Poraz mišljenja francuskog mislioca A. Finkielkrauta.
Činilo se kako je, između drugih predstavnika kritičke teorije društva,
baš Marcuseova misao apsolvirala sve što se moglo reći o povijesnom projektu koji je svagda mišljen smislom čovjekovog ishodišnjeg odnosa spram realiteta. Kod ovog mislioca nalazimo jednu misaonu sjedinjenost s cjelinom
marksističkog razumijevanja zakonitosti toka povijesti, ali se jednako snagom «novog» misao otvorila u bliskost prema Heideggerovoj misli o svjetovnoj povijesti bitka, osobito naglašeno, ali nedovoljno reflektirano, kao Marcuseovoj supoziciji s obzirom na centralnu temu povijesnost bitka i zaborava
bitka. Samo da napomenemo kako je Marcuse napisao o svom učitelju da je
Heidegger jedini koji misli. Zašto, istina samo naputak, u obzore Marcuseovog tematiziranja mogućnosti čovjeka i načina konstituiranja svijeta, po
onome što Heidegger zadužuje ovo tematiziranje?
Nije teško razaznati mjesto odgovora. Unutar Heideggerove misli o tehnici, određenju tehnike, nalaze se za Marcusea «signali» nužnosti korekcije
faza njegovog dijagnosticiranja modernog svijeta i bez «prikrivenosti» ukazi
na nedostatnost kritičke teorije društva koja je bila zadobila autoritet misaone orijentacije unutar tematiziranja radnog društva, visokorazvijeno organiziranog industrijskog društva, kao totalno ostvarenje rada. Da li je kritička
teorija dostatna za povijesno mišljenje? Marcusea ovo pitanje ne vodi napuštanju teorije. Revolucionarni obrat, za mislioca, jest povijesni obrat, nije puki reformizam, već povijesni obrat, tako da njegova misao ne može zaobići
povijesno mišljenje i samo ovoga «čuvanjem» i Marxova misao se čuvala od
pukog reformizma. Marcuse nije ni napustio a ni revidirao kritičku teoriju i
ostaje unutar napetosti «medijacije novog preko starog» a pred pitanjem koje
je stalno pred vratima njegove misli, pitanje povijesnog bitka. Stoga je cjelina djela mislioca jedan misaoni hod koji počinje naglašavanjem da se o pre-
143
inaki svijeta može misliti samo iz povijesno konkretno angažirane misli
(«potreba» i za Marxom i za Heideggerom). Iz faze promišljanja proizvodnog života da je povijest po proizvodnji a ne proizvodnja po povijesti slijedi bitno obilježja faze da rad nije uveden u problematičnost i da je rad svjetovno- povijesna pretpostavka i da dobiva «konkretni tretman». Marcuseu
ontologija rada ostaje neproblematično utemeljenje povijesnosti s nužnim
uvođenjem problematike očitovanja humanuma kao onog što rebelira pa se
ovome daje konkretan tretman. Kako tehnologijska zbilja i moć proizvoda
rada stoje nad čovjekom, to se usložnjava misao o «novoj ideji uma». Realizacije subjekta u objektu je to konkretno što stoji pred kritičkom teorijom
društva. Marcuse je na očevidu nužnosti napuštanja obzora novih ideja uma
iz samouvjerenosti u napredak, tehnički progres, progres u društvenoj i političkoj organizaciji. Naime, ideja uma o slobodi i sreći čovjeka koja treba da
bude izvedena i ostvarena po destrukciji građanskog društva dovela se u «nepriliku» upravo u susretu s onim što se uzelo kao ključno i temeljno; konkretno htijenje ideje a ne «apstraktna ideja». I bez potrebe «teorijske objave razloga» da se prizna kako nema mjesta imanentnim revolucionarnim zbivanjima u suvremenom svijetu, da je svijet bez svijetlih perspektiva (ove više nisu
mogućnosti koje pripadaju ni «onima» u koje je Marcuse vjerovao nakon
uvida u nemoć klase proletarijata), paradoksalno, doista je nova ideja uma
dospjela do konkretne realnosti tako što je sa sobom morala, najprije, biti načisto. Dalje se moglo novo i drukčije misliti iz aspekta nove ideje uma, a ne
iz njezinog utemeljenja. Marcuseova misao nije završila pesimizmom, niti se
može govoriti o opravdanosti ili neopravdanosti njegovih dijagnoza o bolesti
suvremenog društva, naročito ako je polazište da su izvedene iz misaone
bliskosti Marxu. Marcuseovi «proboji» iz svijeta rada, onakvi kakvi su dati u
fazama njegova djela, valjaju se misliti danas preko njihovih rezultata, a iz
samog jednog izuzetno, u povijesti misli o suvremenom svijetu, otvorenog i
podsticajnog napora i hrabrosti da se ono što se zatvarala misao u odgovor,
pa i kad je sam zatvarao u zaključak ili rješenje, ponovo otvori. Marcuseov
je misaoni napor hrabriji i vredniji značenjem podsticaja ka jednovrsnoj «radikalizaciji» da se pozicija misli izbjegne kao zapreka otkrivanju same biti
stvari promišljanja. Otuda promišljanje o nerepresivnoj civilizaciji s aspekta
Erosa i Thanatosa. Kod Marcusea to znači da nije riječ o redefiniranju temelja nove ideje uma, već o oslobađanju ideje iz pretenzije da bude utemeljujuća realitetu, da se realitet novo iskušava iz mogućih aspekata. Možemo danas
stoga govoriti o novom čitanju Marcusea kako ne bi izmakao uvid da je filozof izuzetno bogatog misaonog senzibiliteta za dijalog u postmodernom svijetu.
144
Alain Finkielkraut: Poraz mišljenja
Zaslađena kultura izobilnosti
Nasuprot tradiciji ukorijenjenosti, suprotstavljen je vrtoglavi zanos nepostojanošću. Ishodišna misao je Alaina Finkielkrauta da se stare ekskluzivnosti odbacuju i da obesmislena alternativa akademizam ili inovacija u svijetu umjetnosti ima svoje najšire značenje samog načina bivstva danas koji
je, zapravo, teško uhvatljiv u «način». Francuski profesor moderne književnosti piše: »Postmoderni društveni akter primenjuje u sopstvenom životu
načela na koja se u svom radu pozivaju arhitekti i slikari istog imena: poput
njih, stare ekskluzivnosti i on zamenjuje eklekticizmom; odbacujući brutalnost alternative akademizam ili inovacija, on posve slobodno meša stilove,
umesto da bude ovo ili ono, klasičar ili avangardist, buržuj ili boem, on po
svojoj volji spaja najoprečnija oduševljenja, najprotivrečnija nadahnuća; površan, pokretan, slabo privržen jednom jedinom credu, svoj na svome ovde
ili tamo, on voli da iz kineskog restorana skokne u kakav antilski klub, da sa
kuskusa pređe na ragu, sa džoginga na religiju, ili pak sa čitanja književnog
dela na deltaplan» (A. Finkielkraut, Poraz mišljenja, s francuskog jezika preveo Aljoša Mimica, Plato, Beograd, 1993).
Moramo se složiti da je ime čovjeka danas upravo kako ga imenuje
Finkielkraut; «postmoderni društveni akter», moramo reći kako ovo ime jasno kazuje da je sloboda istovjetna s pojmom aktera i da se u «akterstvu«
zaokružio sadržaj pojma slobode. Postmoderna misao je uvela značenje pojma slobode u punoljetstvo, učestvujući tako i sama u prosvjetiteljskoj ambiciji da se čovjek učini neovisnim. Samim tim je i pojam emancipacije osmišljen iz značajki suvremenosti kao što su autonomija i demokracija čija se pripadnost kao bitnih biljega suvremene civilizacije jedva »dozvoljava» više
propitivati, budući da se «osiguravaju» unutar trajuće brige da sve što postoji
ima svoj legalitet i legitimitet u korisnosti čovjeku. Laž i istina nisu više koordinate u koje se uvodi misao spram onog o čemu se hoće misliti. Kultura
obilnosti je jedini prospekt i dominirajući smiso kulture kojemu nema nikakvih prepreka u društvu i dobu feelinga. Kultura se više ne misli iz opsega
pojma emancipacije čovječanstva. Kako je riječ o pojedincima-akterima, diskreditira se opći pojam vrijednosti mišljenja, pa nas mislilac Finkielkraut
upozorava na «mogućnost» realizacije punoljetstva čovjeka danas: »S tog
gledišta, pojedinci će preuzeti krupan korak u pravcu svog punoletstva onog
dana kad mišljenje prestane da bude vrhunska vrednost te postane podjednako fakultativno (i jednako legitimno) kao klađenje na konjskim trkama ili rokenrol: da bismo doista zakoračili u doba autonomije, valja nam da sve prinude iz autoritarnog vremena pretvorimo u slobodne izbore.» Rekli bi, s misliocem, da se Kultura oslobodi elitizma i postane raspoloživa tako što će se
145
afirmirati beskrajna obilnost zadovoljstava podjednako vrijednih: «Živimo u
doba fillings: više nema ni istine ni laži, ni stereotipa ni invencije, ni lepote
ni ružnoće, već samo beskrajne palete međusobno različitih i podjednako
vrednih zadovoljstava. Demokratija koja je podrazumevala da svako ima
pristupa kulturi odsad se definiše pravom svakoga na kulturu po svom izboru
(ili pravo da kulturom naziva svoju trenutnu sklonost).»
Kako je Marcuse bio blizak tematiziranju odnosa slobode i emancipacije iz izričaja o emancipaciji od represivnih potreba naglašavajući značaj
uvida u razliku između lažnih i istinskih potreba, tako je autor djela o kojemu je riječ uvidio da se emancipacija kojoj je sloboda temelj i zaokružujuće
osmišljenje tog što danas znači emancipacija- sloboda realizira baš njegovanjem potreba tako raznoliko i široko koliko su «programi» postmodernog subjekta, koliko su naumi njegovi oslobođeni od transcendentnih, povijesnih i
većinskih autoriteta. Rastvaranje kulture u to da je sve kultura i rastvaranje
mišljenja u ne-mišljenje ne dokrajčuje ni mišljenje ni umjetnost. Nije nestalo
mišljenje a ni umjetnička djela u vremenu kad je sve postalo kultura. Radi se
o jednovrsnom licu svijeta na kojem se ne «upisuje razlika kvaliteta». Kultura i zabava su isto, kultura postaje događaj (Heidegger). Sve je tako smješteno u jedan prostor i jedan smisao mjesta. Bez granica razlika sve pluta bez
smjerokaza. Kad mržnja na kulturu i sama postane kulturna, piše Finkielkraut, život ispunjen mišljenjem gubi svaki smisao. Nestat će «prokleti pjesnici», pa bez njihove isključive brige oko svojstava stvari nastaje vrijeme u kojem «vladajuće shvatanje kulture vrednuje Šekspira i Muzila baš kao i par
divnih čizama ili genijalnog trkaćeg konja».
Mišljenje bez reakcije
Nema sumnje da današnji svijet bliješti neslućenom svjetlošću munje
zanosa korisnošću. Priznato je povjerenje u jedinu vrijednost «vrijeme je novac». Prepoznajemo perspektivu modernog svijeta koja legitimira samo praktična ostvarenja i operacionalna znanja.
Instrumentalni um ili «kalkulantsko mišljenje» je pretpostavka velikih
preokreta u modernom svijetu, koji se preokreti osobito i bitno iskazuju s obzirom na Potrebe. Dvije glavne proklamacije modernog uma su: «Obogatite
se» i «Zabavljajte se». Ova načela modernog čovjeka govore o suvremenom
hedonizmu koji je neviđen način licemjerstva kojim se mišljenje građanina
okreće protiv njega samog.
Danas čovjekove potrebe postaju predmetom posebno organizirane
brige. Organizacija brige, rekli bi, postaje savršena, do te mjere, da ima moć
otkrivanja korisnosti nekorisnog.
146
Istaknimo još temeljni biljeg modernog čovjeka da je on demokratski
čovjek, a to znači neovisno biće od svoje predaje i predaka, neovisan od suvremenika i nasljednika on teži da zadovolji svoje privatne potrebe i hoće da
je jednak sa svim drugim ljudima. Privatni interes je izjednačen sa smislom
autonomije, iz čega proizlazi i zabuna kod vrednovanja demokracije, koja
znači da se demokracija vrednuje samo iz napretka logike potrošnje, dok riječ ostaje prazna od svake pomisli na obrazovanje, otvorenost prema svijetu
i brigu za dušu. Načelo zadovoljstva, a ono je postmoderni oblik pojedinačnog interesa, upravlja duhovnim životom.
Istina je da se čovjek raskidom s tradicionalnim strukturama kao što
su vjerske institucije i moralne norme, primjerice, uputio u svijet Posla bez
pitanja da li će suverenost u poslu osigurati i orijentaciju u svijetu. Pitanje je
izgubljeno već samim tim što je autoritet razuma ustanovio obrazac slobode
koji je ponudio načelo pojedinačnog interesa kao jedini orijentir u svijetu.
Pojedinac u postmodernom vremenu ne zna više za slobodu koja je nešto
drugo nego li je to promjena kanala, a da je, možda, i kultura nešto drugo nego mogućnosti da se zadovolje sve potrebe i prohtjevi. U doba supermarketa
i samousluga pojedinac je namamljen u sveopći svijet Diznilenda, pa svoju
autonomiju i uživanje u njoj dokazuje daljinskim upravljačem smatrajući
ovaj svijet najboljim od svih mogućih svjetova. Potpuno zaslijepljeno mišljenje nas pretvara u glasnogovornike potrošačkog društva, a ostvarena demokracija se iskazuje kao upad vlasti u privatni život i opravdava taj upad.
Pojedinac bez CREDA
Intoniramo tako temu o mogućnosti da reklama postane ključni fenomen modernog svijeta i da zadobije moć zavodnice. Pojedinac oslobođen
svakog creda, svake vjere u nešto drugo izuzev onog što mu godi golom oku,
postaje plijen moći reklama i plakata. Reklame općenito su jedina preostala
komunikacija, ne čudi da je i najuspješnija. To što o reklami ne znamo i što
jedino znamo da je ona animator svekolikog bivstvovanja čini je zapravo tako učinkovitom. Time što o ovim fenomenima ne pitamo, već stalno očekujemo njihove nove pojavnosti i artizam, pridajemo im danas neospornu autoritarnost. Postali smo zatočenici reklama. One su moderni kolonizatori i despoti koji su izbrisali svaku dilemu da li je nešto «prodajno» i posigurno neutraliziraju sveto.
Ponovimo da su reklame moderni despoti koji eksploatiraju mišljenje
kozmeticiranom zloupotrebom, one su sastavnina sistema moći i njima se
pribavlja alibi slobode, demokracije, umjetničkog digniteta. Reklama je scenarij vrednovanja svijeta i čovjeka. Jedan scenarij koji treba razumjeti iz
147
analogije s onim što je značilo koloniziranje miliona ljudi koji su otrgnuti od
svojih bogova, svoje zemlje, navika, svoga načina života, i života samog.
Bez sumnje je reklama postala savršena strategija spektakla da se stilom proizvede zanos koji prazni duhovno i poništava svako značenje. Svaku
aktivnost čovjeka treba utopiti u raskoš zvuka i svjetla, rekli bi, da je to ona
poruka reklame do koje treba doći pošto se otrgne od zamamne bezazlenosti
njenog blica. Prepoznajemo reklame i plakate kao onaj oblik globalizacije
mišljenja i ukusa. Nije više riječ da neko neobrazovan ne diferencira lijepo i
ružno, vrijedno i kič, dobro i loše. Zbilja je uniformna i unisona, to znači,
postoji jedan ukus koji je u svojoj malignosti metastazirao u sve slojeve ljudi
i sve uzraste. Gotovo da nema nikakve pobune i pitanja i prepoznavanja konkretnih institucija koje su sebi dale pravo da eksploatiraju ljudsko u modernom svijetu.
Znanje, obrazovanje, sloboda
Već je gola istina da se čovjek raskidom s tradicionalnim strukturama
uputio u svijet Posla. No, ne samo bez pitanja kako će se orijentirati u svijetu
kad se napuste autoriteti i prinude iz prošlosti, kao i sve drugo što nije legitimirao razum. Već je bio uspostavljen obrazac Slobode koji je ponudio načelo pojedinačnog interesa kao jedini orijentir. Znanje je amblematično za suvremenu civilizaciju, a u njoj je ono provedeno u pojedinačni interes i na raspolaganje svakome. Raspolaganje znači da tehnologija edukacije džepnom
knjigom, videokasetama, bankama podataka, televizijskom i kompjutorskom
mrežom omogućava da se znanje ponudi svakom u sam njegov dom. Moderno doba se označilo iz mogućnosti znanja. S pravom, sa su- misliocem
možemo se složiti da za neznalicu sloboda nije moguća. Ideje prosvjetiteljstva s obzirom na obrazovanje su da autonomije nema bez mišljenja, a mišljenja nema bez rada na sebi. Kako stoji stvar s ovim idejama danas?
Bjelodan je problem trajnog prijepora između emancipatorskog cilja
škole, kojeg učenici smatraju arhaičnim tipom potčinjavanja autoritetu i samog života. Prijepor koji se ne može prikriti i prešućivati postavio je školi
zadatak demokratizacije nastave kako rok kulturom kao sredstvom demokratizacije i feeling kao sredstvo koje superira osjećanja nad jezičkim apstrakcijama, pitanje «sluša li se muzika ili se svira», treba, naime, biti «cool» ili se
pak «otkačiti». Postmoderniziranje škole je višeg smisla nego bi to bio smisao što bi se izveo iz vidokruga institucija edukacije. Mladi čovjek je danas
posvuda i on pretendira da njegov stil života bude stil čitavog društva. Radi
se o svojevrsnoj poruci da se mora ostati mlad duhom i tijelom. Svijet danas
«juri za adolescencijom». Felini to vidi i naziva revolucijom postmodernog
148
doba: »Pitam se šta je moglo da se u datom trenutku desi, kakav je urok mogao da bude bačen na našu generaciju, pa da se na mlade odjedared počelo
gledati kao na vjesnike kakve apsolutne istine. Mladi, pa mladi, pa opet mladi...reklo bi se da su upravo stigli svojim svemirskim brodovima. (...) Samo
nas je kolektivno ludilo moglo nagnati da petnaestogodišnjake smatramo
glavnim rizničarima sviju istina.»
Pitajmo koje je to tlo bilo pripravljeno za pojavu idolatrije mladalačkih vrijednosti. Ono je u načelu hedonizma koji adolescentu odgovara jer
hoće, iznad svega, da se zabavi, opusti, da od strogosti škole pobjegne u dokolicu. Industrija kulture u adolescentu, stoga, nalazi sloj ljudske prirode koji
je industriji kulture, suštini njenih poruka i djelovanja, potpuno kompatibilan. Marcuse je o studentima mislio drukčije budući da ih je razumijevao iz
prednosti što nisu «zapali» u represiju Posla koja ostavlja aktera bez reakcije. Danas je razvidno da niko i nigdje nije zaštićen od represije «ugode» koja
mu se čini «prijateljska» pa, stoga, nema razloga reagirati. Mišljenje je uronjeno u univerzum vibracije i igre što je zamjena za univerzum diskursa. Stil
superira poruku, zapravo, stil je neutralizira. Mi smo danas zaronjeni u spektakl, u raskoš zvuka i svjetla. Ovo je vrijeme neslućene strategije spektakla
da se stilom proizvede zanos koji prazni duhovno i poništava svako značenje.
Pojedinac unutar kolektivne matrice funkcionira bez sumnje, razuma,
pa njemu smjera industrija zabave. Ova tvorevina tehničko-tehnološkog doba djela duha svodi na bofl robu (u Americi se to kaže entertainment). Životu ispunjenom mišljenjem protustavljen je svakodnevni život koji se u svim
oblicima stavlja na raspolaganje pojedincu ne obavezujući ga ni na kakvu
odgovornost. Stoga se može ustvrditi da neobaveznost na odgovornost nije
ništa bezazleno niti slučajno, radi se o «čistom» proizvodu nijekanja svojstava individualnosti unutar racionalne organizacije života. U životu po konceptu individuum nema više osobnu povijest. Kako se čovjekova intelektualna egzistencija iscrpljuje u izborima javnog mnijenja, on danas liči na trkača
koji mora da trči koliko god može da bi ostao na istom mjestu.
Ništa se, smatra Finkielkraut, ne može reći ni za velike individue današnjice, idole masa. Ni one nisu izvorne individue. Njihova je istina da su
kreature svoje vlastite popularnosti, uvećanja vlastitih fotografija, funkcije
društvenih procesa. A «ostali» su u hipnotičkoj opčinjenosti lažnim ljudima,
onim što oni misle, govore i čine. Lakrdija postaje stil ponašanja, a ličnosti
popularne kulture sasvim su bliske i su-učesnici su kolektivnog ludila koje
vlada danas; od koncentracionih logora do, naizgled, bezazlenih reakcija masovne kulture.
Što se to danas može nazvati komunikacijom? Finkielkraut piše da
ono što se danas naziva komunikacijom «potvrđuje da je neverbalna hemisfera najzad odnela prevagu, clip je nadjačao razgovor, a društvo je 'konačno
149
zašlo u mladićko doba'». Finkielkraut razotkriva rješenja nemoći da se žrtvi
pomogne, ona su smisla nastajanja novih «oda životu»: «Pa, ne znajući kako
da olakša žrtvama gladi, to je društvo na koncertima za Etiopiju pronašlo
svoju međunarodnu himnu: We are the world, we are the children, Mi smo
svet, mi smo deca.»
I dok je Marcuse još tragao za «pukotinama» u kojima bi se mogla nazirati drukčija svjetlost od blijeska spektakla, Finkielkraut dijagnosticira svijet današnjice ravnom površi na kojoj trijumfuje «blesavost nad mišljenjem».
Napokon, stil je uništitelj svake riječi danas, pa i svete. Sve je porobljeno stilom. Mislilac otkriva da je i sveta riječ spektakl koja uvlači u sebe ogromne
mase. Kad papa govori, i tad je riječ o spektaklu: »Njegov spektakl, baš kao i
onaj ostalih super-starova, prazni duhove da bi lakše opsenio i ne nosi nikakvu poruku već ih sve zaranja u grandioznu raskoš zvuka i svetla. Verujući
da modi podleže samo u pogledu forme, on zaboravlja - ili se pravi da zaboravlja - da upravo takav način nastupanja vodi poništavanju svakog značenja.
Sa rok-kulturom, rok-religijom i rok-milosrđem, visokoparnim govorima ne
biva ganuta omladina već je sam univerzum diskursa zamenjen univerzumom vibracije i igre».
Znanje je stavljeno u potjeru za ciljevima. Danas, kao i u primitivnoj
objektivizaciji kad je čovjek «račundžijski» posmatrao svijet kao plijen, iskazuje se funkcija uma. Unutar uma koji je u funkciji potjere za ciljevima
klica je zla modernog vremena i uzrok njegove poremećenosti. Bolest je
«metastazirala» do još jedinog «zdravog ostatka» koji je javna optužba onog
što se općenito naziva razumom. Čini se da je to još jedina i najveća usluga
koja je umu ostala kao zadatak, a nakon izgubljene optužbe i osude svih univerzalnih vrijednosti.
Sažetak
Promišljanje naše suvremenosti zaziva se iz onog što je diskreditirano
kao vrijednosti tradicije. Nema sumnje da je Marcuseova misao zazvana iz
novih ideja uma i da je Finkielkraut pozvao na sudište nove ideje uma. Realnost je podjednako okupirala mislioce. No, traganja su različita s obzirom na
temeljnu orijentaciju spram odnosa tradicija i novo. Marcuse pristaje na napor i rizik misli da napetost novog i njegove realizacije u realitetu «prati»
kroz faze lutanja novih ideja uma i nosioca ideja. Marcuse se pred činjenicom vrludanja ideja ne odriče njih samih dok ovih protagoniste mijenja kad
oni gube povijesnu šansu (proletarijat, studenti). Mislilac ne poriče kredibilitet realiteta makar je ovaj iznevjerio poziciju iz koje je mišljen. Stoga realitet
150
ne misli više iz pozicije preinake svijeta kao gotov budući lik bivstva. Sam je
realitet izazov za promišljanje mnoštva su-učestvujućih aspekata što ih sama
realnost iskazuje.
Misao A. Finkielkrauta nepretenciozno dijagnosticira konsenkvencije
gašenja onoga što Lyotard naziva krupnim pričama, konsekvencije nestajanja velikih mitologija i ideologija. Šta je sa svijetom kad više nema ni izvornih ni eshatoloških mitova kadrih da daju zajednički smisao i povežu sudbine? Ovo pita Finkielkraut. Činjenica da živimo u potrošačkom društvu misliocu znači da je riječ o jednovrsnom načinu mišljenja koje se kupuje i prodaje, stoga je to jedna od glavnih ideoloških tema. Takozvani «postmoderni»
senzibilitet prilagodio se mišljenju komu je kupo-prodajno temeljni biljeg i
šansa njegova trijumfa. Naravno, i šansa da se u kupo-prodajnom liku mišljenja ostvari kozmetika pobjede «blesavosti» nad mišljenjem. Jedino o čemu se danas može govoriti su upravo šanse kozmeticiranja poraza mišljenja.
Zamjena univerzuma diskursa univerzumom igre i vibracije bitno je obilježje
kulture danas. Ova je rezultat scenarija i imperativa za uzbudljivim prizorima. Spektakl nas vodi na pomisao da je sve s nama «uredno» i da smo slobodni i pod stalnom brigom dizajnera da nam se ugodi. Misao A. Finkielkrauta
se čuva da ne izgubi dignitet mišljenja, pa stoga sebe ne zavodi objavom novih ideja uma i diskreditacijom starih naracija, već je okupirana obilnošću
realnosti kozmeticiranog poraza mišljenja kojeg otkriva iz njegove zabavne
pojavnosti i prosljeđuje u priznanje malignosti onog što se pojavljuje kao vibracija i igra. Riječ je o jednoj vrsti adornovskog poziva da se realitet utjera
u laž, da mišljenje raz-vidi trijumf blesavosti nad sobom. Čini se misliocu da
je to ono o čemu možemo jedino odgovorno govoriti u svijetu obilja vibracije i igre.
151
152
UDK 330.59
Nevad Kahteran
Komparativna razmatranja
kao nova paradigma:
Ideja interkulturalne ili multikulturalne filozofije
Duboko se nadam da će naša obrazovna središta biti mjesto susretišta
Istoka i Zapada. U svijetu materijalnih stjecanja, ljudska bića niti prestaju
da se bore, niti će olahko prestati da to čine. Unatoč tomu, nema zapreka
njihovom susretanju na području kulturne razmjene. Čovjek koji nema gostiju i koji živi samo za sebe, jeste bezvrijedan; također, ovo se primjenjuje na
narod. Mimo obezbjeđivanja svoje udobnosti, narod bi trebao posjedovati
svratišta za goste, gdje će primati posjetitelje iz svih dijelova svijeta; a narodne obrazovne institucije su najbolja svratišta.1
Gdje je duh bez straha, a glava uzdignuta visoko,
gdje je znanje slobodno,
gdje svijet nije iscjepkan uskim domaćim branama,
gdje riječi izviru iz istinske dubine,
gdje neumorna težnja pruža ruke prema savršenstvu,
gdje bistra struja uma nije izgubila put u suhom pustinjskom
pijesku mrtvih običaja,
i gdje ti vodiš duh u napredak sve širih
misli i djela –
u tom raju slobode, oče, razbudi moju zemlju! 2
Bosna i Hercegovina je s obzirom na svoj povijesni usud predestinirana u filozofskom smislu na ta uporedna razmatranja, odnosno komparativnu
misao ili interkulturalnu ili multikulturalnu filozofiju. I to ne samo unutar judeo-kršćansko-islamske komparativne filozofsko-teološke tradicije, već uis1
Rabindranath Tagore, Towards Universal Man, Visva-Bharti, Santiniketan, 1961., str. 250.
Rabindranath Tagore, u: Čedomil Veljačić, Filozofija istočnih naroda (Filozofska
hrestomatija Matice hrvatske, knjiga XI, Zagreb, 1958., str. 322).
2
153
tinu jedne posvema nove paradigme multikulturalizma, tj. novog globalnog
ustroja svijeta, paradigme koja se sve više označava kao svjetska filozofija.
Iako ova komparativna misao, odnosno interkulturalna ili multikulturalna filozofija nije još uvijek dosegnula one postojeće najznačajnije integracijske
faktore u svijetu (primjerice, pet procesa globalizacije, koji su sukladno uvidima Roberta A. McDermotta: ekosustav, globalna ekonomija, moderne tehnologije komunikacije i transporta, muzika koja se tehnološki transmitira
preko kompakt-diskova i disketa, te demokratski sustavi vladavine i vrijednosti)3, ona će jamačno biti izgrađena na multikulturalizmu i tim komparativnim filozofskim tradicijama, odnosno ovdje spomenutom filozofskom
multikulturalizmu4.
Dakako, odveć mnogo prepreka leži na putu usvajanja ove nove paradigme na ovom prostoru. Pored svih onih provincijskih natruha i palanačakog duha u postojećim razmatranjima kod nas, tj. intelektualne miopije za ili
spram sadržaja koje ne razumijemo ili koji presežu naše najvlastitije uvide i
saznanja, a ovim oni eo ipso nisu suspektnog karaktera, naše predominatno
naglašavanje na etničkom ili još bolje sluđenost etničkim, jest jedna od glavnih na ovom putu. Zašto je tomu tako nije potrebno odveć puno promišljati
ukoliko uobzirimo konfliktne događaje između različitih etničkih grupacija
koji su pogađali ovaj region posljednjih petnaestak godina5.
Pa ipak, uporedna istraživanja bi se trebala fokusirati na bogato naslijeđe nezapadnjačkih filozofija, uz naročito naglašavanje temeljnih aspekata istočnjačkih učenja, te permanentno nastojanje da se istodobno povlače
usporedbe sa zapadnjačkom filozofskom tradicijom na način plodnog
združivanja prijepornih pitanja i poboljšavanja razumijevanja samih stajališta i involviranih pitanja. Proučavatelji će u tom interaktivnom istraživačkom procesu proučavati i kritički procjenjivati osnovna obilježja i prinose
istočnjačkih filozofija, uz dodatno usredotočenje na bavljenje kontekstom
utjecaja određenog broja zapadnjačkih filozofa modernog razdoblja, a na temelju literature koja se predlaže u našem popisu kojeg smo pridodali na kraju, te konačno uklonu samih proučavatelja – uz dužnu napomenu da naš popis literature ničim nije limitirajući činilac u konzultiranju iste na drugim jezicima mimo engleskog, dok se već prevedena literatura u regionu unaprijed
3
From Africa to Zen: An Invitation to World Philosophy, eds. Robert C. Solomon & Kathleen
M. Higgins, Rowman & Littlefield Publishers, Inc., 2003., str. 292-293.
4
Vidjeti, naprimjer, sljedeća djela: Critical Multiculturalism: Rethinking multicutural and antiracis education, ed. Stephen MayRoutledge/Farmer, 1999; Nathan Glazer, We are all multiculturalists now, Harvard University Press, 1997; te From Modernism to Postmodernism: An
Antology, ed. Lawrence Cahoone, Blackwell Publishing, 2003.
5
O granicama i etničkom modelu inkluzije, te prometanju od etničke ekskluzivnosti do etničke raznolikosti na putu prema multikulturalizmu vidjeti, Etnicity and Group Rights, ed. Ian
Shapiro and Will Kymlicka, New York University Press, 1997 (napose dio VI, str. 421-572).
154
podrazumijeva. Program koji zagovaramo obuhvata proučavanje različitih
oblika istočnjačkih filozofskih tradicija, kao i komparativnih istočnjačko-zapadnjačkih elemenata istih.
Osnovna nakana izučavanja ove discipline jeste da se zainteresirane
proučavatelje uvede u glavne tradicije nezapadnjačkih filozofija, gradeći
uporedo moguće linkove s onima zapadnjačkim, te da se kroz sržne pojmove
i ključne linkove u njihovom historijskom i kulturološkom kontekstu razmotre pitanja metafizike, etike, ontologije, epistemologije i logike ovdje uključenih tradicija6.
Uvod u komparativnu filozofiju
Neizbježivo se postavlja pitanje o tome što je cilj ovog naročitog projekta komparativne filozofije, tj. uporednog proučavanja filozofskih sustava,
ili učenja unutar dvije ili više različitih civilizacija, kao što su zapadnjačka,
indijska, kineska, japanska, islamska itd., a ne samo uporednog proučavanja
unutar bilo koje pojedinačne filozofije, iako je sam pojam primjenjivan i na
ovakovrsna razmatranja? U trećem je mileniju nužno da filozofija prevlada
svoja ograničenja i prikraćenosti, tj. intelektualnu miopiju, odnosno svojevrsni parokijalizam u filozofiji i uskogrudost. No, da bi se ovo postiglo, prvo
što je nužno jeste odbacivanje provincijalizma u filozofiji. Jer, problemi filozofije nisu ništa drugo doli životni problemi s kojima se susreću ljudska bića
u različitim dijelovima svijeta u različitim oblicima. Otuda se filozofski problemi i njihova moguća rješenja tiču svakog pojedinca koji se briga za dobrobit ljudi. Pretpostavljena distinkcija između Istoka i Zapada je ona tek površne naravi, budući da je ljudska narav posvuda ista.
Cilj je, dakle, komparativne filozofije da iznese na vidjelo ovu istinu,
nasuprot uvriježenom stajalištu o inkomenzurabilnosti uključenih filozofskih
modela: dakle, da je temeljni obrazac filozofskih sustava na Zapadu bio taj
da konstruira konceptualne sheme i sustave kako bi opisao ili spekulirao o
Zbilji, dok je unutar istočnih filozofskih tradicija temeljni cilj bio taj da se
zadobije neposredan uvid u Zbilju, uvid koji je opisan u indijskoj filozofiji
kao intuicija, izravna spoznaja (anubhava, aparoksha jnana) itd.
Također, ona to čini u vrijeme kada postoji povik protiv nastojanja
komparativista, koji se utemeljuje na pretpostavci da bi komparativna filozofija mogla voditi pogrešnoj interpretaciji temeljnih filozofskih učenja i Istoka
i Zapada (tvrdnja protivnika pluralizma da ona prijeti da preokrene «našu»
6
Naredni odjeljak u cijelosti predstavlja ponuđenu eksplikaciju našeg Syllabusa istoimenog
kolegija koji se nudi studentima postdiplomskog studija na matičnom odsjeku u narednom
ciklusu.
155
intelektualnu tradiciju, «naše» kulturno naslijeđe, naše filozofske klasike da
služe zahtjevima multikulturalizma i politike priznanja). Međutim, usporedba bi se trebala povlačiti između ovih dvaju sustava, a ne jedino između njihovih pojedinih pojmova. Ovako razumljena, komparativna filozofija kao filozofska disciplina morala bi se razumijevati kao najznačajnija filozofska
aktivnost na pragu trećeg milenija kroz koju će se filozofske tradicije Istoka i
Zapada pokušati razumijevati u njihovoj uzajamnosti, a ne a priori isključivosti.
Jer, čovjek je posvuda isti. Svaka filozofska tradicija nastoji da objasni
narav čovjeka i njegov položaj u univerzumu. Čovjek kao historijsko biće se
iskazuje na različite načine u različitim rasama i kulturama. Stoga komparativna filozofija mora proučavati te raznovrsne čovjekove izraze i ujedno posjedovati svoj vrlo širok okvir. Samom tom činjenicom ona je globalna,
svjetska filozofija, i kao takva ne pripada niti jednoj pojedinačnoj skupini,
već cjelokupnom čovječanstvu. Zapravo, zadaća ove globalne ili svjetske filozofije jeste da rastumači harmonične interkulturalne odnose u eri globalizacije, odnosno eri jednog globalnog ustroja svjetskog poretka. Stoga filozof-komparativist, koji je istinski nadnesen nad ova uporedna razmatranja,
mora transcendirati spomenute prikraćenosti kako bi razvijao svjetsku filozofiju u interesu bolje povezanosti cjelokupnog čovječanstva. Međutim, ovdje se neizbježivo postavlja pitanje poput onog o tome kako je moguće, primjerice, uspoređivati indijsku filozofiju, koja se počesto naziva «daršana»
percepcijom vrhovne zbiljnosti sa zapadnjačkom filozofijom, koja je opet
okarakterizirana kao «ljubav spram mudrosti»? Odgovor je da je ovdje prije
riječ o etimološkoj pogrešnoj aplikaciji istih.
Konačni cilj uporednog proučavanja različitih filozofskih tradicija jeste da se sintetizira te različite filozofske tradicije Istoka i Zapada, međutim,
ovdje nikako nije riječ o pukom eklekticizmu. Jer, istinska mudrost nije ni
istočna ni zapadna, ona je jedna i univerzalna. Dakako, ovim se postojeće razlikovnosti između različitih mudrosnih tradicija ne dokidaju, budući da će
one na ovaj način zadobiti tek sekundaran značaj, a zajedničkosti će postati
mnogo brojnije. Jer, potreba da se razumije Drugog hic et nunc nije više
stvar puke intelektualne znatiželja, već stvar samog opstanka.
Nije nevažno na ovom mjestu da prispomenemo da postoji istinski silna potreba za naglašenijim prisustvom istočnih filozofija u filozofskim curriculumima kroz ova naša pionirska uporedna propitkivanja u Bosni i Hercegovini. Naime, različitost kategorijalnih struktura istočnjačkog mišljenja i
doživljavanja svijeta izaziva počesto stav apriorne odbojnosti prema njima i
preuranjeni zaključak o njihovoj bezvrijednosti za nas. Taj negativni zapadnjački stav, odnosno ta naša predominantna zapadnjačka naobrazba, ili pak
radije europocentrični curriculum o kojemu je kod nas među prvima kazivao
156
sada već blagopočivajući Čedomil Veljačić,7 proizlazi, dakle, tek iz razlike
kategorijalnih pretpostavki dviju struktura mišljenja. I doista, dok se ne prevlada ta dubinska razlika, ili barem dok se ne osjeti njezina istinska problematičnost, ne možemo govoriti o dubljim pretpostavkama ovdje zagovaranog kulturno-povijesnog zajedništva niti judeo-kršćansko-islamske tradicije,
a kamoli ovdje spomenute svjetske filozofije.
S filozofskog je stanovišta posvema jasno da mimo sve plime i oseke
objektivnih dokumentacija, kategorijalne strukture prostorno, vremenski
udaljenih svjetova postaju zanimljive za europsku filozofsku misao tek u doba «kopernikanskog obrata» njezinih vlastitih apriornih pretpostavki8. Međutim, ponavljamo da ovo više ne može biti jedino izraz intelektualne znatiželje, kao onda u dobu narastanja svijesti o novim mogućnostima komparativne filozofije, koja je dozrijevala u doba romantizma. Jer, takovrsne romantičarske koncepcije o transcendentalno-idealističkim osnovama univerzalne filozofije nalaze svoj puni izraz najprije kod Schopenhauera, a potom
kod srodnih mislitelja (Kant, Hegel, Wilhelm von Humboldt i ostali), koji
ostaju u istom krugu metafizike svijesti do kraja 19. stoljeća, kada je P. Deussen ponudio prvu dublje obrađenu povijest indijske filozofije s tog stanovišta9. Od tog vremena pa naovamo pojavila su se nužno i posvema opravdano pitanja o mogućnostima, granicama i općoj valjanosti takovrsnih usporedbi. Otuda urgentna potreba za uvođenje ranije spomenute komparativne
metode i proučavanja, kakvu ovdje predlažemo i zagovaramo, nužno nosi sa
sobom reviziju naših komparativnih mogućnosti o proširivanju objektivnog
znanja o izvorima ne samo indijske filozofske tradicije, na čemu je vjerno i
predano radio taj revnosni pionir takovrsnih razmatranja kod nas – profesor
Čedomil Veljačić,10 već i svakog oblika istinske mudrosne tradicije u svijetu
(naprimjer, bez obzira da li je riječ o maori filozofiji - filozofskoj tradiciji
Novog Zelanda, ili pak filozofskim afričkim tradicijama, onim latinoameričkim, aboriđinsko-australijskim, koreanskim, američkih Indijanaca, ili bilo
kojoj drugoj. Doista, povijest svjetske filozofije ne može više ignorirati ove
prinose. Pa ipak, još kako je to primijetio Bhikkhu Nānajīvako (budističko
ime Č. Veljačića), obrada ovih prinosa sve do naših dana ostajala je redovno
biti u još uvijek tijesnom predvorju11.
7
Čedomil Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1978.; te:
Rasprave iz komparativne filozofije I, preveo s engleskog Goran Kardaš, Biblioteka Scopus,
Zagreb, 1999.
8
Ibidem.
9
P. Deussen, Allgemeine Geschichte der Philosophie (V izd.), Leipzig, 1922.
10
Vidjeti Č. Veljačićevu neobjavljenu doktorsku disertaciju: Komparativno proučavanje
indijske i evropske filozofije, Sveučilište u Zagrebu, 1962.
11
Vidjeti, SUDESIKA: Festshrift Bhikkhu Nānajīvako (Čedomil Veljačić), priredio Siniša
Đokić, Antibarbarus, Zagreb, 1997.
157
Međutim, stvarno nepoznavanje spomenutih filozofskih tradicija ipak
primjetno uzmiče pred utjecajima koji se šire putem kulturnih veza i težnji
za kulturno-povijesnim univerzalizmom, odnosno integracijskim faktorima s
početka ovog teksta, a što određuje vidokrug i horizont mišljenja suvremenog čovjeka. U najnovije vrijeme (vidjeti dodatak s literaturom) zapadnjačkim filozofima ovaj nedostatak pravilnog i svjesnog stava prema nepoznanicama ovakovrsnih prinosa postaje sve očitiji, bez da se upuštamo na ovom
mjestu u traganje za prvim općim smjernicama u djelovanju te svijesti o univerzalizmu filozofske misli u njezinim istočnim i zapadnim sastavnicama.
Na tragu jednog stava Henryja Corbina, ostaje jedino da se nadamo da će
ovo naše plediranje za uvođenje jedne tako plemenite discipline kao što je
komparativna filozofija u curriculume naših filozofskih seminara moći barem pružiti skroman doprinos razvoju «metahistorijskog dijaloga» između
predstavnika različitih filozofskih tradicija na Istoku i Zapadu, a čini se da je
svijet danas, da se poslužim njegovim riječima, «za jednom posebnom
vrstom filozofskog dijaloga u hitnoj potrebi»12. Dakle, naša predominantna
želja je da se otvori novi vidik na području komparativne filozofije, potaknuti uvjerenjem da ono što H. Corbin oslovljava «dijalogom u metapovijesti»
predstavlja nešto odveć nužno za prevladavanje postojeće nevoljke situacije
u svijetu, a ne samo kod nas u regionu, situacije koja prijeti od označi kraj i
rasap vrijednosti ukupne ljudske civilizacije i svih dosadašnjih postignuća i
vrijednosti ljudskog roda. Jer, sve više narasta svijest o tome da u povijesti
ljudskog roda nije postojao nijedan trenutak koji je imao potreba za uzajamnim razumijevanjem među narodima svijeta u tolikoj mjeri kao u ove naše
dane13.
«Uzajamno razumijevanje» može se zazbiljiti ili barem shvatiti na višestruko različitim razinama života. Filozofska je razina jedna od najznačajnijih među njima, a njezina karakteristika razumijevanja jeste ta što ona, za
razliku od drugih razina ljudskog zanimanja, koje su manje ili više tijesno
povezane s aktualnim situacijama i postojećim uvjetima svijeta, priskrbljuje
odgovarajući locus u kojemu bi se uzajamno razumijevanje, o kojemu je ovdje riječ, moglo zazbiljiti u formi metapovijesnog dijaloga. A metapovijesni
dijalozi, metodološki popraćeni, smatramo, vjerojatno će se kristalizirati u
12
Toshihiko Izutsu, Sufizam i taoizam: komparativna studija ključnih filozofijskih pojmova, s
engleskog preveli E. Karić i R. Hafizović, Sarajevo: Sarajevo-Publishing, 1995., str. 5-6.
13
Vidjeti napose: Philosophy East/Philosophy West: A Critical Comparison of Indian, Chinese, Islamic, and European Philosophy, ed. Ben-Ami Scharfstein, Oxford University Press,
1978. Djelo izravno prodire u samu srčiku nepoznavanja i kulturne miopije koja je odvela
mnoge da vjeruju da je filozofija kakvom je poznajemo danas ograničena isključivo na Zapad.
Zapravo, ovo djelo predstavlja jedinstven pothvat na području komparativnih filozofskih razmatranja. Autori priloga su poseban naglasak stavili na kulturološke kontekste, a potom su ih
kroz pojedinačne primjere kritički i analitički uspoređivali.
158
perenijalnoj filozofiji u najpotpunijem značenju tog pojma14. Jer, filozofsko
usmjerenje ljudskog uma, bez obzira na starosnu dob, podneblje, naciju i tome slično, u konačnici i u osnovi jest jedno.
Izučavanje komparativne filozofije na sveučilištima
i filozofskim curriculumima: filozofski pluralizam
vs. zapadnjačkog sljepila za nezapadnjačke filozofije
Već sredinom prošlog stoljeća komparativna filozofija, koja uključuje interkulturalne komparacije, izborila je respektabilan status discipline unutar filozofije, iako se nju i dalje počesto posmatra kao nedovoljno filozofičnu
disciplinu, zapravo onu koja ne preseže historijat mišljenja različitih filozofskih modela. Međutim, napose u posljednjih deceniju ili dvije, problemi koje
uključuje komparativna filozofija u sveučilišnim programima jesu neizbježivi sadržaji u dijelovima svijeta gdje su multikulturna društva norma, a
bosanskohercegovačko društvo, bez obzira na odnedavnu nagrđenost njegovog tradicionalnog milenijskog modela jedinstva u različitostima, jest upravo
takav model. Iako posvema specifični po svojemu kontekstu, zaključci komparativista posjeduju implikacije za svijet koji se naglo globalizira, stvarajući
veće mogućnosti, te čak potrebu za interkulturalnom interakcijom.
Svijet postaje sve manji iz dana u dan i mi doista živimo jedno
«spljošteno» vrijeme. Naravno, ovim nikako ne mislimo da će razlikovnosti
kroz taj proces biti dokinute, ali u svijetu gdje globalizacija od planete Zemlje čini sve manje mjesto, raznolike kulture postaju sve više svjesne potrebe uzajamnog razumijevanja jedna druge. Internet i globalne komunikacije
postaju jeftiniji i dostupniji kao način komunikacije. Ovi primjeri, između
ostalih, ilustriraju taj trend globalizacije, dok se ona ekonomske provenijencije dešava bez i mimo našeg pristanka. Osobno sam uvjeren da bi filozofska
razmatranja kod nas trebala iskoristiti prednost ovog trenda, te da bismo i sami morali aktivno participirati u komparativnom istraživačkom propitkivanju
svjetskih tradicija, a napose i najnaročitije istočnjačkog mišljenja. Nažalost,
14
Reza Davari Ardakani, «The shared quest between Islamic philosophy and modern phenomenology» u: The Passions of the Soul in the Metamorphosis of Becoming (Islamic Philosophy and Occidental Phenomenology in Dialogu), ed. Anna-Teresa Tymieniecka, Kluwer
Academic Publishers, 2003, str. 245.
159
izuzev svega dva semestra Historije istočnih filozofija15 na našem Odsjeku
za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nije mi poznato
da su ove ideje uprisutnjene u nekom od ovdašnjih postojećih filozofskih seminara, bilo dodiplomskog ili postdiplomskog studija. Jer, ukoliko se filozofija usredsređuje na razvitak ljudskog mišljenja, onda je ona i kritički pristup
samoj sebi u vrijeme traganja za sve većom mudrošću i razumijevanjem. Po
svojoj naravi, filozofija je konstantno propitkivanje same sebe kroz dopuštanje filozofima da uvedu što je više moguće perspektiva u raspravu. Zapravo,
ako ispravno razumijevamo kazivanje P.T. Rajua («potreba da razumijemo
nije više stvar puke intelektualne znatiželje, već opstanka»)16, onda bismo
trebali propitkivati sve perspektive, a istočnjačka filozofija, između ostalih,
jeste doista neizmjerno važna.
Međutim, projekt da se saberu sve ove informacije uistinu je zastrašujući, no ovo ne mora nužno da bude obeshrabrujući stav. Doista, nužna je
silno velika sposobnost i suradnja kako bi ih se ispoređivalo i ovim se sugerira da je filozofija više od jednog sustava mišljenja i da nas ona može potaknuti da budemo više otvoreni i da iznova promislimo naše najvlastitije svjetonazore. Međutim, moramo postaviti pitanje o tome što stoji nasuprot ovom
projektu, ukoliko ne prežvakavanje već odavno prežvakanih filozofskih
sadržaja iz kojih su bezdušnici iscijedili i posljednju kaplju životnih sokova.
Zapravo, komparativna se filozofija u ovoj zemlji beskrajnih inspiracija, kakvom jeste Bosna i Hercegovina u svojoj predestiniranosti na usporedna razmatranja, mora posmatrati kao krupan timski projekt. Internet i globalne
komunikacije danas omogućavaju da se brže i jednostavnije dođe u dosluh s
ljudima i materijalima diljem globusa trenutačno i posve jeftino, a duboko
vjerujem da nećemo morati još dugo čekati na uspostavu video-linkova u komunikaciji s prestižnim sveučilišnim centrima u svijetu. Ovo ima jednu dodatnu konzekvenciju: profesor je dobar profesor i predavač tek onda i u onoj
mjeri u kojoj što više raskriva ovakovrsne sadržaje, a ne ukoliko ih taji pred
svojim mlađim kolegama. Stoga naglasak i jeste na studentu, dakle proučavatelju, a ne vice versa u reformi visokog obrazovanja koja se zahtijeva bolonjskim procesom. Jednako tako, dobar profesor jest isključivo onaj koji će
što više mlađih kolega izvesti da budu bolji od njega, ili barem jednako dobri
kao što je on sam, a ne u kojoj mjeri će zapriječiti put njihovog znanstvenog
razvitka i profiliranja.
15
Svojim dolaskom 1996. godine, kada sam naimenovan prvo za mlađeg suradnika, a potom i
nastavnika na ovom predmetu, vjerujem da sam osobno doprinio razvitku ovih komparativnih
propitkivanja raznolikih filozofskih tradicija, bilo kroz mnogobrojne prijevode prijeko nedostajućih tekstova, ili pak ništa manje brojne linkove s prestižnim sveučilišnim centrima u svijetu, te dovođenja istaknutih profesora s ovog područja istraživanja.
16
Vidjeti, P.T. Raju, Introduction to Comparative Philosophy, Lincoln, Nebraska: University
of Nebraska Press, 1962.
160
Nadalje, stajalište da su istočnjačke filozofije zastarjele, besmislene i
pomoćne, jeste ono koje možda proizlazi iz činjenice da je istovjetno stajalište dato općenito u pogledu religije. No, ne mogu se složiti da je ovo dostatna osnova da se s rezervom uzima jedinstveni model istočnjačkog mišljenja,
jer ignoriranje istočnjačke filozofije ne može više imati opravdanje pred doista silnom potrebom za naglašenijim prisustvom filozofskog pluralizma u
curriculumima naših odsjeka za filozofiju. Ovaj prostor uporednih razmatranja ostaje otvoren za svakog novopridošlog koji je spreman kušati slasne
plodove ovakovrsnih uporednih razmatranja, ali ujedno i prinositi za tu duhovnu sofru (trpezu) koja se stere prvi put na ovakav način kod nas. Možda
bismo pomalo mogli pogledati na već postojeće prinose Sveučilišta Hawaii i
časopis koji izdaju (Philosophy East and West: A Quarterly of Comparative
Philosophy)17. Isti već više od pola stoljeća nudi specijalističke studije i tekstove o azijskim filozofskim tradicijama i njihovom odnosu prema zapadnjačkoj misli. Urednik je profesor Roger T. Ames s Odsjeka za filozofiju, University of Hawai'i, i neizmjerno smo sretni zbog uspostave kontakta s tim
prestižnim sveučilišnim centrom, danas možda najistaknutijim u svijetu. Također, postoji i krajnje uspješan program postdiplomskih i doktorskih studija
koji se fokusira na komparativnu i istočnjačku filozofiju na istoimenom sveučilištu s timom od dvadesetak istaknutih profesora i barem pedesetak tamošnjih doktoranata18.
Konačno, od sada već davne 1962., u najmanjem, filozofi nalik P.T.
Rajuu primjećivali su preinake u modernom svijetu, a promjene su išle u
pravcu globalizacije i upoznatosti s raznolikim kulturološkim obrascima. Dakako, ovo je dalo jedinstvenu priliku za aktivno nastavljanje programa iz
komparativne filozofije, no prepreke poput jezičkih barijera i kompleksnih
interkulturalnih ideja još uvijek optrajavaju. Međutim, jezička je barijera razriješena internetom, tim «novootkrivenim kontinentom», i onim što se čini
da postaje sve više i više zajedničkim jezikom, tj. engleskim, kojemu neki
mogu prigovoriti da je neokolonijalni po svojem duhu, te spočitnuti svašta
nešto, no moramo priupitati iste o tome što su bili svojedobno latinski, arapski jezik, sanskrit ili pak drugi jezici? Činjenica je da je engleski vodeći
svjetski jezik, i to barem drugo stoljeće zaredom, i pred ovom činjenicom ne
možemo više zatvarati oči, pogotovo ne nastojati da involviramo naše mlađe
kolege u svađalaštvo oko jednog nam te istog zajedničkog jezika (bosansko/srpsko/hrvatskog), bez obzira kako ga različito i legitimno nazivali. Da,
neka budu involvirani u svađalaštvo oko razlikovnosti koje su jamačno tamo
manje uprisutnjene nego one, primjerice, između američkog i britanskog en17
Vidjeti web-site University of Hawai'i Pressa:
http://www.uhpress.hawaii.edu/journal/pew/index.html/.
18
Vidjeti web-site ovog sveučilišta, te napose historijat Odsjeka za filozofiju.
161
gleskog, no neka o njima na krajnje poznanstvenjen način pišu i kazuju – na
egleskom jeziku! Suprotno od njih mogu tražiti oni koji ne poznaju niti jedan
strani jezik i koji bi rado da podijele svoj hendikep sa svakim novopridošlim,
jer se uistinu osjećaju ugroženima, i to isključivo oni, a ne kultura, ili pak narod na koji se pozivaju.
Pa ipak, ono što u ovome tekstu nazivamo svjetskom filozofijom nije
pojedinačna disciplina, niti način mišljenja. Ne postoji «jezgra», niti «središnja struja mišljenja». Ovo nisu varijacije na pojedini niz tema koje su iskazivane i o kojima se razmišljalo, primjerice na afrički, latinski, arapski, perzijski, ili anglo-američki način. Međutim, kako razumjeti ovakovrsne strategije? Odnosno, kako se možemo «postaviti u kožu drugih», tj. kako izaći iz začaranog kruga onog što većina nas vjeruje da je razumljiva, ali ne više
opravdana etnocentrična stupica, tj. da se pređe iz jedne u drugu filozofiju i
kulturu? Naravno, vrlo je jednostavno kazati pokušajte iznaći sličnosti,
uvažavajući razlike, no kako možemo postići ovo bez izmišljanja sličnosti i
zataškavanja razlikovnosti?
U pokušaju uvođenja komparativne filozofije jako je važno da ne gledamo prezrivo i s visine, ili te međuplanetarne perspektive, na različita učiteljstva zapadnjačke i istočnjačke filozofije. Naprimjer, ne možemo očekivati od oralne afričke i domaće američke tradicije da prođu isti stupanj i transformacije kao tri tisuće i više godina stare tradicije Kine i Indije19. Dakako,
globalizacija nije niti proces u kojemu postajemo globalni na naš ili vaš način. Ona je prije svega proces u kojemu svako unosi najbolje od svojeg naslijeđa: filozofskog, teološkog, kulturološkog, civilizacijskog i svakog drugog
postignuća, te je stoga pripadna svakoj od uključenih tradicija. Međutim, ono
najvažnije što nikako ne smijemo smetnuti s uma jeste da dok smo zagledani
u jednu od tih brojnih svjetskih tradicija ne dopustimo da nam neumitno sve
druge perspektive, svi drugi horizonti mišljenja, izmaknu iz našeg vlastitog
vidokruga.
Zaključno razmatranje
Možda ćemo sve ovo vidjeti kao dio postkolonijalne globalizacije
mišljenja. Takovrsna svjetska perspektiva može dugoročno reducirati raznolikosti i biti usmjerena prema homogenizaciji kultura. Možda će predaniji čitatelj već po literaturi primijetiti da je ona zapadnjačke provenijencije prevalirajuća, kao i filozofske asocijacije na koje se pozivamo. Međutim, ovo i
jeste razlog urgentne potrebe za uvođenjem ovog kolegija, ne kao jedne od
19
From Africa to Zen: An Invitation to World Philosophy, str. XI.
162
disciplina koje će se izučavati na postdiplomskom studiju iz filozofije, već
kao podsjećanje svih nas na pluralitet bogatstva naslijeđa ljudskog roda. Štoviše, sam pluralni svijet intelektualne raznolikosti uvijek je sklon da uzvrati
rigidnim ortodoksijama (i što je moguće više u situacijama poput današnje,
uz njezine interkulturalne susrete). Zbog ovoga će sam koncept filozofije u
singularu, koji grubo govoreći ukazuje na metod, uvijek ostati bez predrasuda i pluralan.
I na kraju, u dokaz tome, svi smo uključeni u proces globalne ekonomije, geopolitike i planetarne ekologije. Odsad pa nadalje, prisiljeni smo misliti globalno, u širem i interkulturalnom promatranju, koje je daleko iznad
onog što se tehnički ispravno smatra filozofijom od strane modernih profesionalnih filozofa.
163
164
UDK 17 + 328.185 (497.6)
Meho Bašić
Moral i korupcija u javnom sektoru
Bosne i Hercegovine
Uvod
Proces tranzicije Bosne i Hercegovine iz netržišne (nekada samoupravne, a tokom rata podržavljene privrede) u modernu tržišnu ekonomiju je u
krizi već nekoliko godina. Ova kriza se očituje u nizu netipičnih i složenih
fenomena, kao što su:
1)
2)
3)
4)
5)
6)
7)
veliki pad i spori oporavak proizvodnje;
porast nezaposlenosti;
pad lične potrošnje i životnog standarda;
veliki deficit vanjskotrgovinske razmjene;
velika nelikvidnost preduzeća i banaka;
porast štrajkova i drugih oblika socijalnih sukoba; i
istovremena pojava i dugo trajanja recesije,
masovne nezaposlenosti.
Ovo sve govori da postoji unutrašnja i vanjska neravnoteža u bosanskohercegovačkoj ekonomiji i društvu. Jedan od glavnih uzroka tome je, naravno, rat od 1992. do 1995. godine. Međutim, važan uzročnik sporog ekonomskog oporavka Bosne i Hercegovine je svakako i neetično. tj. korumpirano djelovanje zaposlenih u javnom sektoru. Zato je cilj ovog rada da pokaže na koji način korumpirano djelovanje u javnom sektoru «koči» ekonomski razvoj zemlje i da su bosanskohercegovačke vlasti konačno to shvatile i uozbiljile se u pristupu ovom problemu. Naime, u zemlji je napokon
preovladalo opće uvjerenje da bez radikalnih zahvata u ovom domenu nema
izlaska iz aktualne krize u odvijanju tranzicionog procesa.
Rad je podijeljen na tri dijela. Prvi dio, slijedeći principe deduktivnog
metoda, prikazuje pojam i značaj javnog sektora. Drugi dio daje prikaz osnovnih postavki etike i korupcije u javnom sektoru. Treći dio prikazuje eko165
nomske aspekte etike i korupcije u bosanskohercegovačkom javnom sektoru
kroz kraću ekonomsku analizu prijeratne i poslijeratne Bosne i Hercegovine.
Nadam se da će ovaj tekst ukazati na važnost eliminiranja korumpiranog djelovanja u javnom sektoru ove zemlje.
1. Pojam javnog sektora
Danas ne postoji niti jedna država s tržišnim privrednim sistemom1,
kao ni država s naredbodavnim privrednim sistemom2. Umjesto toga, svim
državama je imanentna privreda mješovitog tipa u kojoj uporedo funkcionira
privatni i javni sektor, pri čemu je odnos ova dva sektora različit zavisno od
niza faktora kao što su: stepen privrednog razvoja, tradicija, društvene i političke prilike u kojima se privreda te države razvijala i sl.
U našem postojećem tržišnom privrednom sistemu obuhvatnost (poimanje) javnog sektora je mnogo šira od našeg dosadašnjeg, svojstvenog
kategorijalnoj aparaturi komandno-planskih sistema, pa i aktualnog shvaćanja vanprivrede prisutnog u «kolektivnoj svijesti». Razlog tome je što se
unutar javnog sektora situiraju i one aktivnosti koje imaju (u suštini) karakter
ekonomskog subjekta u tržišnom sistemu privređivanja, tj. komercijalne javne službe. Tu spadaju i javni privredni subjekti u onom dijelu kojim «gazduje» država u funkciji kapitaliste, tj. javna privredna i komunalna infrastruktura (što obuhvata promet, komunikacije, informatički sistem društvene
djelatnosti, socijalnu sferu itd.). Naime, javni sektor (sektor socijalnih programa – kako se to u razvijenom tržišno-socijalnom ambijentu često naziva)
obuhvata:
a)
b)
c)
1
javnu administraciju
(državnu upravu, politička udruženja, pravosuđe, odbranu i sigurnost, civilno društvo);
društvene djelatnosti
(obrazovanje, zdravstvo, nauku, kulturu); i
socijalnu brigu (pomoć).3
To je sistem u kojem glavne odluke o proizvodnji i potrošnji donose pojedinci i privatne
firme, a sve aktivnosti se usklađuju kroz sistem cijena i tržišta.
2
Podrazumijeva sistem u kojem sve odluke o proizvodnji i potrošnji donosi država sama.
3
Prof. dr. Meho Bašić: “BH ekonomija u kliničkoj smrti”, UG “Hijarus” Zenica (i Planjax
Tešanj), 1998., str. 66.
166
Davno je ustanovljeno da nijedan tržišni mehanizam ne funkcionira u
skladu s idealnim pretpostavkama savršene konkurencije.4 To rezultira mnogim štetnim efektima na ekonomiju jedne države, što nameće potrebu da javni sektor odigra svoju korisnu ulogu u njihovom otklanjanju. U daljnjem radu objasnit ću ukratko u čemu se ogleda uloga javnog sektora.
2. Značaj javnog sektora
Ima mnogo načina da tržišta odstupe od savršene konkurencije, od kojih tri najvažnija uključuju:
a)
b)
c)
nesavršenu konkurenciju (kao što su monopoli);
ekstenalije (koje onečišćavaju okolinu); i
javna dobra (koja, između ostalog, uključuju odbranu i sigurnost).
U svakom slučaju, nesavršenosti tržišta dovode do neefikasne proizvodnje i potrošnje, tako da se javni sektor mora uključiti kako bi ublažio te
nedostatke ili preduprijedio nastanak globalne neravnoteže na domaćem tržištu.
Na osnovu navedenog, u cjelokupnom spektru postojećih i mogućih
djelatnosti, javni sektor ima tri osnovna zadatka u tržišnom privrednom
sistemu:
a)
b)
c)
povećavati efikasnost;
promicati jednakost;
podupirati makroekonomsku stabilnost i rast.5
Objasnit ću ih u kratkim crtama.
4
Ona podrazumijeva da sva dobra i usluge imaju cijenu te da se razmjenjuju na tržištu, zatim
postojanje velikog broja prodavaca i kupaca, od kojih nijedan nije dovoljno velik da
pojedinačno utječe na tržišnu cijenu, tj. da diktira uvjete razmjene, homogenost, tj. identičnost
proizvoda, slobodu ulaska i izlaska s tržišta, tj. savršenu mobilnost faktora proizvodnje,
savršenu informiranost svih tržišnih subjekata, te da svaki prodavac i kupac teže
maksimiranju vlastitih efekata u razmjeni.
5
Paul A. Samuelson, William D. Nordhaus, Michael J. Mandel – saradnik: “Ekonomija”, XV
izdanje, prijevod, MATE, Zagreb, 2000., str. 31.
167
a)
Iz nesavršene konkurencije6 proizlazi ozbiljno odstupanje od efikasnog
tržišta. Njeno obilježje nesavršenosti je model suviše visoke cijene i
suviše niske odnosno krnje proizvodnje. Znači, ona dovodi do cijena
koje podižu troškove, smanjuju proizvodnju (time i ponudu), pa se
smanjuju i kupovine potrošača ispod efikasnih nivoa, zbog čega trpi
efikasnost ekonomije. Javni sektor nastoji ispraviti navedene tržišne promašaje na razne načine, pri čemu upotrebljava sva legitimna i
legalna sredstva; npr. potiče slobodni ulazak na tržište, tj. razvijanje
tržišne konkurencije; nekad direktno regulira cijene i profite monopola
(kao što je slučaj s komunalnim uslugama); donosi fiskalne mjere; donosi zakone koje zabranjuju akcije kao što su fiksiranje cijena ili sklapanje ugovora za podjelu tržišta, tj. državne antitrustovske zakone itd.
Druga vrsta neefikasnosti tržišta se odnosi na ekstenalije (učinke prelijevanja)7. Inače, ekstenalije se definiraju kao «štetni ili korisni efekti koje imaju firme ili pojedinci koji ne proizvode ili ne troše neki
proizvod ili uslugu»8. Danas se države, često, više brinu za negativne
ekstenalije (kao što su zagađenost zraka ili vode, smanjenje rudnog bogatstva, štetni otpaci, štetni lijekovi i prehrambeni proizvodi i radioaktivni materijali) nego za pozitivne ekstenalije (kao što su javna dobra
poput izgradnje autocestovne mreže, meterooloških usluga, potpora za
nauku, odredbi o mjerama za poticanje javnog zdravstva i sl.). Javni
sektor zakonskom regulativom nastoji ispraviti tržišne promašaje
koji se javljaju u vidu navedenih negativnih ekstenalija, npr. donosi zakone o zaštiti okoline, donosi uredbe o zabrani pušenja na javnim
mjestima itd.
Također, javni sektor može povećavati efikasnost tržišnog privrednog sistema legitimnom i legalnom brigom o pozitivnim ekstenalijama (poput javnih dobara). Inače, «dobro se smatra javnim ukoliko njegova upotreba od strane jednog subjekta ne sprečava druge subjekte da ga koriste, tj. individualna potrošnja ne iscrpljuje dobro, kao
što je to slučaj s privatnim dobrima – npr. jedenje jabuke od strane po-
6
Nesavršena konkurencija (monopol, duopol, oligopol i monopolistička konkurencija)
podrazumijeva da kupac ili prodavac mogu utjecati na cijenu dobra ili usluge (npr. firma za
pružanje telefonskih usluga, firma za prijenos električne energije).
7
Oni se javljaju kada firme ili pojedinci nameću troškove ili koristi na druge izvan tržišta.
Znači, radi se o nedobrovoljnoj razmjeni troškova ili koristi.
8
Prof. dr. sc. Jozo Bakalar: “Mikroekonomija”, drugo izdanje, Sveučilište u Mostaru, HKD
Napredak Sarajevo, 1999., str. 326.
168
jedinca».9 Znači, javno dobro ne može biti osigurano jednom pojedincu a da istovremeno nije dostupno drugim pojedincima u zajednici. Bitno je da to nisu dobra koja se mogu kupiti i prodati na tržištima. Odgovarajuća privatna proizvodnja tih dobara se ne može provesti jer se
koristi od njih tako široko prelijevaju na stanovništvo da nijedna firma
ili potrošač nemaju ekonomski poticaj da pružaju uslugu i prisvajaju
probitke. Ono što je još karakteristično za javna dobra jeste činjenica
da su marginalni troškovi njihove proizvodnje jednaki nuli (kada se
osiguraju za jednog pojedinca, osiguravanje drugim pojedincima ne
izaziva dodatne troškove).
b)
Funkcioniranje tržišta može dovesti do politički ili etički neprihvatljivo velike nejednakosti dohotka i potrošnje (vrlo neravnomjerne distribucije dohotka). Javni sektor može promicati jednakost, tj. pravednost, tako što će promijeniti model ostvarivanja dohodaka (za koga)
pomoću tržišnih nadnica, renti, kamata i dividendi. Savremene države
upotrebljavaju oporezivanje kako bi povećale prihode za transferna
plaćanja10 ili za programe dohodovne pomoći koji postavljaju mrežu
finansijske sigurnosti za siromašne. Tako države mogu uvesti progresivno oporezivanje, oporezujući velike dohotke većom stopom nego male dohotke. Zatim, mogu subvencionirati potrošnju siromašnih osiguravajući bonove za hranu, sufinansiranu zdravstvenu zaštitu i stanovanje
uz niske troškove, i na taj način svakome osigurati barem minimum
sredstava potrebnih za preživljavanje.
c)
Privredne sisteme svih država oduvijek su zabrinjavali (i još uvijek je
to kod nekih prisutno) povremeni napadi inflacije (nagli porast cijena)
te recesije (opadanje proizvodnje kada je jaz između potencijalnog i
realnog GDP-a11 mali) praćene visokom nezaposlenošću. Država je, da
bi ukrotila razuzdanost tih pojava, upotrebljavala fiskalnu politiku
(oporezivanje i trošenje – smanjenje izdataka države kako bi se uravnotežio budžet) i monetarnu politiku (koja uključuje ponudu novca
čija promjena povećava ili smanjuje kamate, tj. utječe na kredite, te
utječe na potrošnju u sektorima kao što su kapitalna ulaganja firme,
9
Jean-Jacques Laffont: “Fundamentals of Public Economics”, English language ed., fourth
printing. The Massachusetts Institute of Technology, 1994., str. 33.
10
To su novčane isplate stanovništvu kao što su pomoć za stare, slijepe i nemoćne, za one sa
zavisnom djecom, te osiguranje nezaposlenih i sl.
11
Gross domestic product, pri čemu realni GDP predstavlja vrijednost ukupne finalne proizvodnje u nekoj zemlji tokom godine izražene u stalnim cijenama; a potencijalni GDP predstavlja dugoročni proizvodni kapacitet ekonomije, odnosno maksimalnu količinu koju bi ekonomija objektivno mogla proizvesti, dok cijene ostaju stabilne.
169
stanogradnja i neto izvoz). Na taj način je javni sektor poticao dugoročni ekonomski rast, produktivnost i zaposlenost.
Za postizanje navedenih ciljeva javnog sektora suštinsko je pitanje:
Kako doći do neophodnih sredstava? Pošto njegovi osnovni zadaci potiču iz kompleksa ekonomskih, socijalnih, političkih, moralnih i etičkih razloga, veoma je bitno pitanje etike i korupcije u javnom sektoru
(naročito Bosne i Hercegovine, koja se nalazi u procesu tranzicije iz
netržišne privrede u modernu tržišnu ekonomiju).
Kako neetično djelovanje i korupcija zaposlenih u javnom sektoru svake države stvara ambijent koji «odbija» investicije (kako strane tako i
domaće), u daljnjem radu ću posebnu pažnju posvetiti etici i korupciji
u javnom sektoru Bosne i Hercegovine (BiH). U tom pogledu, prije
predstavljanja njihovih ekonomskih aspekata, prezentirat ću osnovne
teorijske i sistemske postavke etičkog i korumpiranog djelovanja u javnom sektoru.
3. Osnovne teorijske postavke etike i korupcije u javnom sektoru
Za sve osobe (u preduzeću, na fakultetu, u državnim tijelima, odnosno
u cjelokupnom javnom sektoru ili bilo kojem drugom organiziranom poduhvatu) važno je poslovno i etičko djelovanje. Većina ljudi, kada se suoči s
izborom između dobrog i pravog, na jednoj, te lošeg i krivog, na drugoj strani, odabire prvo. Ipak, ponekad su ljudi u iskušenju da učine krivo, a ponekad je potrebna moralna hrabrost da bi se napravio pravi izbor. U tom smislu, etika je disciplina koja se bavi dobrim i lošim, te pravim i krivim. Ustvari, etika je definirana kao «zakon o moralnim načelima i vrijednostima
koja upravljaju ponašanjem osobe ili grupe s poštovanjem za ono što je
pravo, a što krivo, i postavlja standarde onoga što se smatra dobrim ili
lošim u ponašanju ili odlučivanju».12 Ona se bavi posljedicama odluka i
djelovanja u svrhu postizanja savršenije opće i poslovne komunikacije.
Pravni subjekt s etičkom perspektivom gleda šire iznad svog samointeresa. Njega zanima i interes šire ljudske zajednice (uključujući zaposlene,
potrošače/korisnike, druge firme, opću javnost, pa čak i strane vlade). Etička
12
Priručnik: “Etika i korupcija”, Svezak 1, ECOS – Institut za edukaciju Vanjskotrgovinske
komore BiH, Sarajevo, april 2002., str. 6.
170
perspektiva zagovara djelovanje koje je bolje od standarda djelovanja zaštićenog zakonom.
Etika se može posmatrati iz više uglova, pa se u tom kontekstu može
diferencirati kao: a) lična etika, b) etika računovodstva i c) poslovna etika.
Dat ću kratko obrazloženje ovako diferencirane etike:
a)
b)
c)
Ličnu etiku čine nepisana pravila prema kojima pojedinac
živi svoj lični život.
Etiku računovodstva čine dogovorena pravila koja upravljaju
profesionalnim postupanjem računovođa.
Poslovna etika se bavi fer odnosima između ponuđača i korisnika dobara ili usluga, tj. odnosi se na istinitost i pravednost
koje se tiču:
1)
2)
3)
4)
5)
6)
7)
očekivanja države (društva)
poštene konkurencije
oglašavanja
odnosa s javnošću
društvenih odgovornosti
samostalnosti korisnika i
ponašanja firmi
To je ona vrsta etike koja se tiče i zaposlenih u javnom sektoru.
Moguće je razlikovati pet nivoa poslovne etike. Idući od najnižeg ka najvišem nivou, to su:
1)
2)
3)
4)
5)
individualna
organizacijska
institucionalna
društvena i
međunarodna poslovna etika
171
3.1. Etika i društvo
Kulturne vrijednosti društva utječu na djelovanje onih koji su dio te
zajednice. Najistaknutije kulturne vrijednosti u vezi s etikom su:
1)
Poštenje. To je najbitnija vrijednost. Ako ljudi nisu pošteni u
međusobnim odnosima, teško je održati komunikaciju među ljudima. U praksi, poštenje je nerazdvojivi dio etike i to je pojam
za ljude čija su djelovanja u skladu s njihovim vrijednostima. Za
zaposlene u javnom sektoru je jako bitno da su pošteni u
odnosima prema korisnicima njihovih usluga.
2)
Dosljednost. To je načelo također nerazdvojivi dio etike u praksi. Podrazumijeva da se moraju primijeniti isti moralni standardi u sličnim situacijama, osim ako se dvije situacija bitno razlikuju jedna od druge.
3)
Koherencija. To je nastojanje da načela budu u skladu jedna s
drugim. Kada je etika u pitanju, to znači da načelo poštenje i načelo dosljednosti budu u skladu jedno s drugim.
4)
Reciprocitet. To je djelovanje ljudi prema drugima kao što bi
htjeli da se djeluje prema njima u sličnim uvjetima. Reciprocitet
je vezan za dosljednost, pošto etika traži dosljednost u postupanju prema sebi i prema drugima.
Znači, etički prihvatljiva odluka je ona koju prihvaćaju zakonski i moralni standardi zajednice u cjelini.
Pošto svaki pojedinac različito doživljava osnovne vrijednosti društva,
razvile su se teorije o etičkom djelovanju koje ću u daljnjem radu objasniti
jer smatram da su važne za shvatanje samog pojma i značaja etike i korupcije u javnom sektoru.
3.2. Teorije o etičkom djelovanju
Kada su pojedinci suočeni sa situacijama koje se javljaju na moralnom
i etičkom planu, oni se ponekad ne slažu u shvaćanju sljedećih pitanja: Kako
i na koje će pojedince ili grupe to imati utjecaja? Ili: Koja su rješenja ili re-
172
doslijed postupaka dostupni ili primjereni za rješavanje takve situacije? Te
razlike mogu proizlaziti iz različitih individualnih koncepata o pravednosti
kao i različitih mišljenja o tome koji je postupak adekvatan da se poduzme u
određenoj situaciji.
Za analiziranje etičkih pitanja u javnom sektoru može se koristiti elementima triju teorija etičkog djelovanja:
1)
2)
3)
teorije korisnosti
teorije prava
teorije pravednosti
1)
Teorija korisnosti polazi od shvaćanja da se prilikom donošenja odluke mora uzeti u obzir odnos između koristi i žrtava alternativnih postupaka, tj. oportunitetnih troškova, a naglasak se
stavlja na posljedice koje neki postupak uzrokuje za pojedinca.
Ona se zalaže za razmatranje interesa svih stranaka na koje neki
postupak ima utjecaja. Jedan oblik ove teorije smatra da u moralnom prosuđivanju pravila imaju središnje mjesto. Taj pristup
može biti značajan za onog zaposlenika u javnom sektoru od
kojeg se očekuje da prilikom svog rada poštuje Međunarodne norme ponašanja za javne službenike. Međutim, kod primjene teorije korisnosti na etičke dileme javljaju se nedostaci.
Jedan od nedostataka odnosi se na činjenicu da je teško izmjeriti
potencijalne troškove i koristi postupaka koje treba poduzeti.
Također se teško može uravnotežiti interese svih uključenih stranaka ako su interesi nekih stranaka sukobljeni.
2)
Teorija prava polazi od shvaćanja da pojedinci imaju određena
prava, a drugi pojedinci imaju obavezu poštovati ta prava.13 Prema ovoj teoriji donosilac odluke treba poduzeti neki postupak
samo u slučaju kada tim postupkom neće povrijediti pravo bilo
koje druge osobe. Očiti nedostatak ove teorije (kao i teorije korisnosti) odnosi se na to da može biti teško ili nemoguće zadovoljiti sva prava svih uključenih stranaka, posebno kada su ta prava
suprotna. Teorija prava je važna za zaposlene u javnom sektoru zbog njihove odgovornosti da poštuju javni interes. U
nekim konfliktnim situacijama može se desiti da prava nekih po-
13
William F. Messier, Jr: “Revizija: Priručnik za revizore i studente”, prijevod, Faber &
Zgombić Plus, Zagreb, 1998., str. 717.
173
jedinaca ne budu zadovoljena zbog zadovoljenja primarne
važnosti odgovornosti zaposlenih u javnom sektoru da poštuju
javni interes.
3)
Teorija pravednosti se bavi fenomenima kao što su vlastiti kapital, pravednost i nepristrasnost, tako da će odluke donesene u
skladu s ovom teorijom rezultirati pravednom i ravnopravnom
raspodjelom sredstava između svih uključenih pojedinaca ili
grupa. U praksi, prilikom pokušaja primjene ove teorije, mogu
se javiti teškoće, pošto prava jednog ili više pojedinaca ili grupa
mogu biti ugrožena kada se povoljnija distribucija koristi pruži
drugima.
Iako nijedna od navedene tri teorije ne može pružiti savršen etički
okvir odvojena od drugih, svaka može biti korisna kao dodatna pomoć zaposlenim u javnom sektoru pri rješavanju dilema.
Za teorije o etičkom ponašanju je usko vezan razvoj moralnog prosuđivanja pojedinca zaposlenog u javnom sektoru, pa ću, u daljnjem tekstu, dati njegovo objašnjenje.
3.3. Razvoj moralnog prosuđivanja
Istraživanja su pokazala da se moralno prosuđivanje razvija vremenom i da je funkcija vremena, obrazovanja i iskustva. Pritom je uočeno da
moralni (etički) razvoj ima šest faza i može se podijeliti u tri nivoa moralnog
(etičkog) zaključivanja, što je prikazano sljedećom tabelom:14
14
William F. Messier, Jr: Isto, str. 721.
174
TABELA 1.
Šest faza moralnog (etičkog) razvoja
Prvi nivo: predkonvencionalni
Na predkonvencionalnom nivou, pojedinac je zaokupljen svojim vlastitim interesom.
Pojedincu su nametnuta eksterna pravila (pravila određuju drugi).
Prva faza: Postupci pojedinca prosuđuju se s aspekta koliko se on uspješno pokorava tim
pravilima (koliko uspješno pojedinac izbjegava kaznu).
Druga faza: Pojedinac je svjestan potreba drugih, ali ga motivira njegov vlastiti interes.
Drugi nivo: konvencionalni
Na konvencionalnom nivou, pojedinac je svjestan drugih, kao i potrebe da se ravna prema pravilima grupe (sposoban je sagledati situaciju sa stanovišta drugih, npr. porodice,
nacije, staleža itd.).
Treća faza: Pojedinac nastoji da se uklopi u pravila grupe. Razmatra se stav drugih o situaciji, a sukobi se rješavaju upotrebom tih pravila.
Četvrta faza: Pojedinac je zaokupljen poretkom u društvu i njegovim pravilima, te koristi zakone i pravila kao vodič u konfliktnim situacijama.
Treći nivo: postkonvencionalni
Na postkonvencionalnom nivou, pojedinac poznaje društvene zakone i pravila, ali konfliktne situacije rješava nepristrasno (koristeći se općim moralnim i etičkim načelima).
Peta faza: Pojedinac smatra društvene ugovore i uzajamne obaveze važnima. Konfliktne
situacije se rješavaju nepristrasno i uz razmatranje interesa svih.
Šesta faza: Pojedinac zasniva postupke na općim moralnim i etičkim načelima (kao što
su pravednost, jednakost, poštenje) koje primjenjuje na sve pojedince i grupe.
Znači, «faza se odnosi na način ili uzorak ponašanja koji označava
neku tačku koja se može definisati u životu pojedinca».15 Ovo je mnogo
složenije nego što se čini. Npr., vjerovatno je da se pojedinac u određenom
trenutku neće nalaziti samo u jednoj fazi moralnog (etičkog) razvoja, već će
ići od jedne do druge faze. Također će vjerovatno većina profesionalaca u
javnom sektoru (službi) biti u četvrtoj ili petoj fazi moralnog (etičkog)
razvoja. Naime, u četvrtoj fazi postupci zaposlenih u javnom sektoru će biti
vođeni striktnim pridržavanjem pravila ponašanja (Međunarodne norme po-
15
Isto, str. 720.
175
našanja za javne službenike). Peta faza je u skladu s fazom «sadržaj iznad
norme» koja se često koristi u javnom sektoru.
Pošto je moralni razvoj funkcija vremena, obrazovanja i iskustva (kao
što je naprijed navedeno), to ukazuje na činjenicu da u javnom sektoru treba zapošljavati što obrazovanije i što iskusnije pojedince kako bi ubrzali
ekonomski (privredni) razvoj države.
3.4. Koncept korupcije
Korupcija je složena tema. Njeni korijeni su veoma duboki u birokratskim i političkim institucijama i njen utjecaj na ekonomski (privredni) razvoj
razlikuje se prema uvjetima u državi. Ona je proširena u mnogim zemljama u
razvoju i tranzicijskim ekonomijama, ne zato što se ljudi u tim zemljama razlikuju od ljudi u razvijenim, tržišnim ekonomijama, već zato što su uvjeti
povoljni za to. Motivacija za zaradu kroz korupciju je vrlo jaka, poticana je
siromaštvom i niskim plaćama javnih službenika. Problem korupcije se javlja na prožimanju javnog i privatnog sektora.
U tom pogledu, korupcija je oblik neetičkog i vansistemskog djelovanja u pravnim subjektima. Ustvari, korupcija je definirana kao: «korištenje
javne službe za privatni cilj».16 Iako je važno kontrolirati korupciju u privatnom sektoru, korupcija u javnom sektoru je mnogo ozbiljniji problem u
svim, a posebno nerazvijenim zemljama, te je njeno kontroliranje preduvjet
za adresiranje korupcije u privatnom djelokrugu.
Korupcija može imati različite oblike. U literaturi susrećemo sljedeće:
1)
2)
3)
4)
5)
6)
7)
8)
16
prevaru
iznudu
potkupljivanje
udruživanje
trgovinu
obmanu
poklone
nepotizam
Priručnik: “Etika i korupcija”, Isto, str. 64.
176
U daljnjem tekstu objasnit ću samo neke od navedenih.
Potkupljivanje podrazumijeva «nuđenje ili obećavanje novca ili
prednosti u zamjenu za korist koja je pod diskrecijom javnog službenika».17 Prema zakonu (obično) se nastojanje, obećavanje, davanje ili primanje
mita smatra građanskim ili krivičnim prekršajem, jer ugrožava odgovornost
javnog službenika prema javnosti, povlači narušavanje javnog povjerenja (a
nizak nivo povjerenja uzrokuje sporiji ekonomski razvoj, pa je zemlja siromašnija), te potiče nepoštenu i nezasluženu korist ili prednost. Ponekad je teško razlikovati poklon od mita zbog različitih individualnih koncepata. Jedan
kriterij može biti da kada se nešto daje slobodno, otvoreno i s dobrim osjećajem, te ako su pritom obje strane (i davatelj i primatelj) sretne, onda je to poklon. A ako se nešto daje tajno, prinuđeno, ili se smatra obavezom, to je onda mito. U tom slučaju, obje strane su motivirane korišću koju primaju kao
rezultat. Znači, radi se o transakciji i buduće koristi se očekuju od primatelja.
U većini država javnim službenicima su dozvoljeni manji pokloni čija je maksimalna vrijednost definirana pisanim pravilima.
Drugo uobičajeno korumpirano djelovanje jeste prevara. Pojedinci
koriste prevaru kako bi ostvarili ilegalan i nezarađen prihod. Prevara se definira kao «čin krivog predstavljanja ili obmane».18 Naplaćivanje dobara
ili usluga koje nikad nisu date, mijenjanje specifikacija ili vremenskih rokova na dobrima ili uslugama, ili precjenjivanje dobara ili usluga s ciljem prikrivanja troška mita, smatra se prevarom.
Za neke, korupcija je najlakši ili možda jedini način da dobiju što žele.
U većini država ona postoji zbog tradicije, ekonomskih uvjeta ili društvenog
nereda, te nedorečenosti nekih zakona, što dozvoljava zaposlenim u javnom
sektoru da interpretiraju te zakone kako žele.
3.5. Etika i korupcija u javnom sektoru
Za razliku od privatnog sektora (gdje se etika brine o dioničarima firme uključenim u neetično ponašanje), neetično, tj. korumpirano djelovanje u
javnom sektoru ima šire posljedice. Naime, ono uključuje cijelo društvo i rezultira nepravednom raspodjelom oskudnih sredstava u korist bogatih i moćnih.
17
18
Isto, str. 70.
177
Glavni cilj javnog sektora je otpimizirati javnu vrijednost, što je sasvim različit koncept od privatnog sektora, gdje je glavni cilj optimizirati
tržišnu vrijednost firme. Zapravo, odluke javnih službenika utječu na život
«običnih ljudi». U donošenju tih odluka oni moraju razmotriti zahtjeve njihove javnosti jer javni sektor ima odgovornost da bude uspješan u korist javnih sredstava.
3.5.1. Ekonomski aspekti etike i korupcije u javnom sektoru
Kratkoročno se pokazuje da biti etičan i društveno odgovoran nije pametno za pravni subjekt, pošto se tada cijena razvijanja i održavanja etične
radne sredine čini visokom u odnosu na uloženo vrijeme, trud i novac. Ipak,
dugoročno, korist od etičnog djelovanja i reputacije je veća od cijene plaćene
u početku.
Naime, neetično odnosno korumpirano djelovanje u javnom sektoru u
dužem vremenskom periodu dovodi do povećanja troškova (kako za pravni
subjekt tako i za potrošača, tj. korisnika). Ono dugoročno dovodi do smanjenja kvaliteta usluga ili proizvoda, što u krajnjem povećava cijenu i smanjuje
zadovoljstvo korisnika. Time smanjuje profitabilnost pravnog subjekta. Nizak moral, cinizam, nepovjerenje, ljutnja, visok stepen stresa, visok stepen
rizika, učestali otkazi zaposlenim, nepoštovanje zaposlenih, gubitak radnog
ponosa i gubitak smisla vladaju neetičnom radnom sredinom, što na kraju
vodi gubitku odgovornosti na radu. Krajnji rezultat je stagniranje društva u
cjelini, tj. države. U takvim državama ekonomski (privredni) razvoj je sporiji, a zemlja je siromašnija. Naime, kada sve strane ostanu u okviru etičkog
djelovanja, sa smanjenim troškovima i povećanim zadovoljstvom, mnogo je
pravednija i raspodjela dobara u društvu.19
Zbog svega navedenog, vlade se trude zakonskom regulativom spriječiti korumpirano i osigurati etičko djelovanje svih zaposlenih u javnom sektoru. Također, svi pravni subjekti i profesije se trude ostvariti etički kodeks
koji mora iskazati kakvo se djelovanje očekuje od svih članova tih pravnih
subjekata. Inače, «kodeks obuhvaća politike, načela i pravila koja usmjeravaju ponašanje».20 Ustvari, «etički kodeks je izjava o vrijednostima organizacije».21 On pokazuje da se pravni subjekt podvrgava praćenju temeljnih
19
Isto, str. 12.
Hainz Weihrich & Harold Koontz: “Menadžment”, MATE, Zagreb, deseto izdanje,
prijevod, 1994., str. 73.
21
20
178
vrijednosti i principa ponašanja tokom obavljanja djelatnosti. Kodeks mora
biti jednostavan i lako razumljiv zaposlenima na svim hijerarhijskim nivoima, te imati sistem pratećih informacija kako bi se prepoznala svaka njegova povreda. Svi prekšitelji kodeksa se moraju pri sankcioniranju jednako tretirati. Pravni subjekti mogu poduzeti dodatne mjere da bi osnažili kodeks.
Etički odbor je jedna od uobičajenih struktura za primjenu kodeksa, pri čemu
bi trebao uključivati članove izvan, tj. pored onih izabranih između direktora
samog pravnog subjekta, kako bi se osiguralo da se odnosi i strategija istog
ne upliću u odluke odbora.
U daljnjem radu ću objasniti kako se pravni subjekti bore protiv korumpiranog djelovanja u javnom sektoru.
3.5.2. Borba protiv korupcije u javnom sektoru
Jedan od načina borbe protiv korupcije u javnom sektoru jeste
profesionalni kodeks ponašanja. U tom smislu donesene su Međunarodne norme ponašanja za javne službenike, koje su date u sljedećoj tabeli:
179
TABELA 2.
Međunarodne norme ponašanja za javne službenike22
OSNOVNA NAČELA
1.
Javna služba, određena nacionalnim zakonom, pozicija je povjerenja, provođena
dužnošću da se djeluje u javnom interesu. Zato će krajnja lojalnost javnih službenika
biti od javnog interesa njihove zemlje kao što je izraženo kroz vladine demokratske
institucije.
2.
Javni službenici osigurat će provođenje svojih obaveza i funkcija uspješno, u skladu
sa zakonom ili administrativnom politikom, te će ih provoditi pošteno. Oni će uvijek
tražiti da osiguraju javne resurse za koje su odgovorni, te da tim resursima upravljaju
na najuspješniji način.
3.
Javni službenici trebaju biti pažljivi, pošteni i nepodijeljeni u obavljanju svojih funkcija, naročito u njihovom odnosu s javnošću. Oni ne smiju povlašteno postupati prema bilo kojoj grupi ili pojedincu, niti diskriminirati bilo koju grupu ili pojedinca, ili
se krivo koristiti snagom i autoritetom koji imaju.
SUKOBI INTERESA I DISKVALIFIKACIJA
22
4.
Javni službenici ne smiju se koristiti svojim autoritetom za nezakonito sticanje finansijske ili neke druge koristi za sebe ili svoju porodicu. Oni se ne smiju upuštati u bilo
koju transakciju, tražiti bilo koju poziciju ili funkciju, ili imati bilo kakav finansijski,
komercijalni ili drugi sličan interes koji nije u skladu s njihovom službom, funkcijom
ili obavezama.
5.
Javni službenici će u potrebnoj mjeri prema službenom položaju, a u skladu sa zakonom ili administrativnom politikom, iskazati poslovne, ekonomske i finansijske interese ili poduzimati aktivnosti s finansijskim ciljem koji može izazvati sukob interesa.
U situacijama mogućeg ili primjetnog sukoba interesa između obaveza i privatnih interesa javnih službenika, oni će se pridržavati mjera stvorenih za smanjivanje ili eliminiranje takvog sukoba interesa.
6.
Javni službenici se neće nepravilno koristiti novcem, vlasništvom, uslugama ili podacima koji su im bili dostupni, ili su nastali tokom njihovih službenih aktivnosti, za
djelovanja koja nisu u vezi s njihovom službom.
7.
Javni službenici će se pridržavati mjera temeljenih na zakonu ili administrativnoj politici da nakon napuštanja javnih pozicija neće nepropisno iskorištavati prednost svoje
prethodne službe.
Isto, str. 50-51.
180
RAZOTKRIVANJE IMOVINE
8.
Javni službenici će se, u skladu sa svojom pozicijom i onim što je dozvoljeno ili
traženo zakonom i administrativnom politikom, pokoriti potrebama za objavljivanje
ili za otkrivanje lične imovine i odgovornosti, kao i, ako je moguće, imovine bračnog
druga i/ili članova porodice.
PRIMANJE POKLONA ILI DRUGIH USLUGA
9.
Javni službenici neće tražiti ili primati, direktno ili indirektno, bilo koji poklon ili
druge usluge koje mogu utjecati na izvršavanje njihovih funkcija, dužnosti il presuda.
POVJERLJIVE INFORMACIJE
10. Predmeti povjerljive prirode u posjedu javnih službenika moraju biti čuvani kao povjerljivi, osim ako nacionalno zakonodavstvo, izvršavanje dužnosti ili potreba pravde
striktno ne traže drugačije. Takve restrikcije se moraju provoditi isto i nakon napuštanja javne službe.
POLITIČKA AKTIVNOST
11. Politička ili druga aktivnost javnih službenika izvan kruga njihove službe neće, u
skladu sa zakonima i administrativnom politikom, biti takva da pogoršava javno povjerenje u nepristrasno izvršavanje njihovih funkcija i obaveza.
Protiv korupcije se može boriti i donošenjem preventivnih mjera, kao što su:
1) Najvažnija mjera u toj borbi jeste postojanje zakona koji
određuju korumpirano djelovanje i sukobe interesa. U
tom okviru bitno je poticanje zakona protiv potkupljivača i potkupljenog. Isto tako, potrebna je reforma javnih službi, što uključuje redukciju u stepenu koristi koju
kontroliraju zaposleni u javnom sektoru.
2) Mogu se plaćanja učiniti javnim i obratiti u legalni poticaj shema plaćanja (naročito u slučajevima gdje takva
plaćanja ubrzavaju procese i poboljšavaju raspodjelu javnih usluga). U ovom slučaju, legalan i otvoren sistem
mogu biti solucija. Istovremeno, može se smanjiti diskrecija dozvoljena zaposlenim u javnom sektoru, reorganizovanjem i pojednostavljivanjem dokumentacije.
3) Izgradnja uspješnog sistema procjene djelovanja zaposlenih u javnom sektoru i ostvarivanje poticaja za do181
bro djelovanje smanjit će korupciju. Bitno je institucionalizovati ove mjere kako se ne bi mogle mijenjati promjenama u vladi. Transparentnost i odgovornost su neophodni za takav sistem.23 Osnivanje institucija (kao što
je sud žalbe), također je bitan korak u suzbijanju korupcije. Pritom, sistem žalbi mora raditi brzo i uspješno.
Uprkos navedenom, ukoliko «vladine vođe» otvoreno ne osuđuju
neetično (korumpirano) djelovanje u javnosti, svaki trud u cilju poboljšanja etičkog djelovanja te suzbijanja korupcije u javnom sektoru postaje beskoristan.
4. Ekonomski aspekti korupcije u javnom sektoru
Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina se nalazi u vremenu kada nestaje jedan dugo prisutan sistem vrijednosti. Ovo je vrijeme u kojem nestaju stari modeli, teorije
i institucije, a javljaju se nove u kojima je prisutno neetično odnosno korumpirano djelovanje zato što je ambijent povoljan za to. Sve navedeno odvija se
na malom prostoru male države, koja je podijeljena u dva entiteta (Federaciju BiH i Republiku Srpsku), te Brčko Distrikt BiH.
Naravno, jedan od glavnih uzroka tome je «svirepi» rat koji je uslijedio vrlo brzo nakon proglašavanja bosanskohercegovačke nezavisnosti krajem 1991.24 i koji je okončan 1995. godine potpisivanjem Općeg okvirnog
sporazuma za mir u BiH.25 Mada su njegovim potpisivanjem dogovorena temeljna načela državnopravnog uređenja BiH, mir se ne može osjetiti na pravi način sve dok svaki građanin na teritoriji države ne doživi univerzalne
ljudske vrijednosti, kao što su sloboda kretanja, lična i imovinska sigurnost,
pravo na radno mjesto i vlastiti dom. Iz ovih temeljnih vrijednosti izvode se i
sve druge koje život čine normalnim u jednoj državi.
Da bi se borili protiv neetičnog odnosno korumpiranog djelovanja u
javnom sektoru BiH, moramo identifikovati njegove pojavne oblike. Tako se
npr. pojavljuje: mito javnim službenicima od kandidata za vozačku dozvolu
(što je izgleda postalo stalna praksa), od kandidata za građevinske dozvole i
23
Tačnije, rat je uslijedio u aprilu 1992. godine.
25
Parafiran je 21.11.1995. u Daytonu a potpisan 14.12.1995. u Parizu.
24
182
druge dokumente. Na višim nivoima plaćaju se velike sume za javne ugovore, marketinška prava, izbjegavanje inspekcije, za pozitivan izvještaj revizora itd.
Među brojnim problemima stambene privatizacije u BiH (stanovi su u
blokovima, tako da je teško prodati ih pojedinačnim privatnim licima26; zatim izrada standarda od države za obavezno minimalno stanje zgrada27 itd. –
tako da se u BiH oko 20% stambenog fonda još uvijek nalazi u društvenim
odnosno državnim rukama) nezanemarljiv je problem korupcije. Npr., stanove za koje je raspisan javni tender i koji su namijenjeni za RVI te porodice
drugih stradalnika rata najmanje dobijaju navedene kategorije. Plaćanje javnim službenicima od kandidata za stan je čest slučaj.
Nepošteno izvedeno poskupljenje električne energije 1998. godine; izglasavanje zakonskog akta o zabrani pušenja na javnim mjestima u Federaciji BiH, a njegovo neprovođenje; izrada studija hidroenergetskog iskorištenja
vodotoka u 5 kantona BiH u cilju boljeg snabdijevanja vodom i strujom28, te
razvijanje uređaja za totalno uništenje (spaljivanje) otpada29, a njihovo neprimjenjivanje; uključivanje carinskih službenika u krijumčarenje ljudi, robe i
sredstava (pogotovo duhana, alkohola, droge); slaba akcija na eliminiranju
rada na crno (prema nekim podacima on je dostigao 50-70%, a na Zapadu se
smatra krizom ako «siva» ekonomija dostiže 5% ), predstavljaju oblike korumpiranog djelovanja u javnom sektoru.
Za analiziranje ovakvih djelovanja mogu se primijeniti elementi teorije korisnosti, prava i pravednosti. Npr., svakodnevno slušamo o ogromnim
štetama od požara koji su prouzročeni odbačenim neugašenim opušcima cigareta, a da ne spominjemo koliko je to štetno po zdravlje. Polazeći od teorije korisnosti, javni službenici bi trebali da se pridržavaju zabrane o pušenju
na javnim mjestima, upozoravaju druge, kažnjavaju ih bez obzira na ekonomske koristi od čitavog lanca «industrije duhana». Saglasno teoriji prava,
javni službenici trebaju prvenstveno poštovati javni interes koji u ovom slučaju podrazumijeva pravo nacije na zdrav život.
26
Za to postoji rješenje da se stanovi ponude na prodaju po diskontovanim cijenama u odnosu
na one s otvorenog tržišta, čiji stepen zavisi od lokalnih uvjeta života, karaktera bankarskog
sistema, starosne i socijalne strukture korisnika stanova.
27
Što bi značilo kontrolu fasada, recimo, i prisilne mjere ukoliko se vlasnici ne bi pridržavali
tih standarda.
28
Studije izrađene od strane Energoinvestovog Higrainženjeringa – skraćeno HIGRA.
29
Uređaj razvijen od Energoinvestovog Inženjeringa za termopostrojenja (ITP).
183
Čini se da je vlada konačno shvatila da je neetično djelovanje u javnom sektoru BiH velika «kočnica» ekonomskog razvoja zemlje, te da je
BiH potrebno alternativno rješenje za njen ekonomski rast i razvoj, pošto
«paket tranzicije» (zasnovan na «pravilima igre» Vašingtonskog koncenzusa), koji se implementirao do danas uz pomoć Međunarodnog monetarnog
fonda, Svjetske banke i USAID-a, nije doveo do očekivanog smanjenja siromaštva i reformskih aktivnosti. Vlada BiH je, počev od 1998. godine, pokrenula organizirane aktivnosti u borbi protiv korupcije. U suradnji s OHR-om,
entitetske vlade su usvojile strategije za borbu protiv korupcije na svom nivou. Svjetska banka je, na zahtjev i u suradnji s Vijećem ministara BiH, pripremila Dijagnostičku studiju o korupciji u BiH, a ona je objavljena 2000.
godine. Saglasno navedenom, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih
odnosa BiH i bivše ministarstvo evropskih integracija BiH sačinili su prijedlog Akcionog plana za borbu protiv kriminala i korupcije, koji je putem Razvojne strategije BiH odnosno strategije borbe protiv siromaštva (skraćeno
PRSP) stavljen u javnu raspravu. U njoj je posebna pažnja posvećena borbi
protiv kriminala i korupcije. Ista je postavila sljedeće ciljeve vezano za kriminal i korupciju:
1. Osigurati vladavinu zakona i uspostavu
pouzdanog zakonskog sistema;
2. Jačati povjerenje građana u institucije vlasti;
3. Unaprijediti poslovnu klimu za domaća i strana ulaganja;
4. Eliminirati organizirani kriminal.
Već su uspostavljene ili su u osnivanju važne institucije i projekti u
funkciji suzbijanja korupcije:
a)
b)
c)
d)
projekt izdavanja ličnih dokumenata (CIPS);
institucije za trezorsko poslovanje;
uredi javnog revizora;
Radna grupa Vijeća ministara za
borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije;
e) Agencija za državnu službu;
f) Agencija RS za civilnu službu; a očekuje se da Vlada FBiH
usvoji Zakon o civilnoj službi i oformi Agenciju za civilnu
službu.
Izuzetan doprinos u borbi protiv korupcije dao je i Ured visokog predstavnika, u okviru kojeg se vode važne aktivnosti na reformi pravnog sistema i državne uprave. Poseban pomak na uspostavi pravnog sistema, a time i
pretpostavki za sprečavanje korupcije, predstavlja proglašenje Krivičnog za-
184
kona BiH, Zakona o krivičnom postupku BiH i Zakona o sudskoj policiji. U
sklopu ukupne aktivnosti identifikovani su osnovni problemi u vezi s borbom protiv kriminala i korupcije u BiH, i to:
1) odsustvo vladavine zakona (BiH ima mnogo zakona i sudija,
ali nema stvarne vladavine prava);
2) korumpiranost administracije;
3) neadekvatan pravni okvir;
4) neadekvatan pravosudni sistem;
5) slab utjecaj privatnog i nevladinog sektora, te javnosti na rad
Vlade; i
6) prisutnost organiziranog kriminala.
U tom cilju utvrđene su sljedeće prioritetne aktivnosti:
1. Jačati vladavinu zakona, a to znači uspostaviti nezavisno i
efikasnije pravosuđe, poštivati etiku i visoke standarde u
oblasti javnog života; iskorijeniti korupciju i suprotstaviti se
organiziranom kriminalu. Posebno je bitno da vlade i parlamenti poštuju vladavinu zakona. Također je, u ovoj oblasti,
bitno ugraditi evropske standarde pošto je to bitan preduvjet
za učlanjenje u postojeće euroatlantske strukture.
2. Provesti reformu javne uprave i javne administracije, što
podrazumijeva uspostavu sistema koji će osigurati efikasniju
provedbu zakona i propisa od strane javne administracije.
3. Stvoriti efikasniji pravni okvir za borbu protiv kriminala i korupcije, koji će biti u službi građana i koji će osigurati povoljne uvjete za rast privatnog sektora. Usvojiti
pravni okvir koji će osigurati ista zakonska prava za građane
i pravne osobe na teritoriji cijele BiH, uz primjenu zakonskih standarda i principa na pravnu profesiju.
4. Provesti reformu pravosuđa, što znači stvoriti pretpostavke za efikasniji pravosudni sistem kroz rekonstrukciju i konsolidaciju sudova, izmjene zakona o sudovima, sudskih pravilnika i procedura, reguliranje finansiranja i budžetiranja
sudova, te reformu sudske administracije.
5. Ojačati organe pravosuđa i unutrašnjih poslova za borbu protiv kriminala i terorizma. Osigurati tužiocima i su-
185
dijama, kao i organima unutrašnjih poslova instrumente za
borbu protiv kriminala i korupcije.
6. Jačati ulogu NVO-a (nevladinih organizacija) u borbi
protiv kriminala i korupcije. Uloga NVO-a u kampanji
protiv korupcije je velika jer oni imaju neposredniji pristup
građanima i sve više uživaju povjerenje vlada i parlamenata.
7. Jačati ulogu medija u borbi protiv kriminala i korupcije.
Ove aktivnosti su pokrenute i mjere su donesene, rezultati se tek očekuju. Nama ostaje da se nadamo da će se svi subjekti u BiH konačno uozbiljiti u procesu njihove implementacije u praksi.
Zaključak
Danas je svim državama imanentna privreda mješovitog tipa, s partnerstvom javnog i privatnog sektora, u kojoj uporedo funkcioniraju tržišni i
planski principi. Javni sektor ima zadatak da otklanja nedostatke (nesavršenosti) tržišta, poput:
a) nesavršene konkurencije (kao što su monopoli);
b) ekstenalija koje onečišćavaju okolinu; i
c) pluralizma javnih dobara.
Na osnovu toga, tri najbitnija zadatka javnog sektora u tržišnom privrednom sistemu su:
d) povećavati efikasnost;
e) promicati jednakost; i
f) podupirati makroekonomsku stabilnost i rast.
Za njihovo ostvarenje potrebne su institucije i sredstva koja se mogu
efikasno aktivirati ako je prisutno neetičko odnosno korumpirano djelovanje
organa i zaposlenih u javnom sektoru.
Takvo ponašanje u praksi «odbija» produktivne investicije (naročito
FDI), te predstavlja «kočnicu» tranzicijskog procesa i ekonomskog razvoja
186
zemlje. Zato se danas sve vlade grčevito bore protiv takvog ponašanja, nastojeći afirmirati vladavinu prava i ubrzano smanjivati neformalnu ekonomiju. Postignuti rezultati na ovom planu se dosta razlikuju kod pojedinih zemalja.
Dobro je da su vlade u BiH konačno shvatile značaj korumpiranog
djelovanja u BiH, što naročito pokazuje pripremljena Razvojna strategija
BiH, u kojoj posebno mjesto zauzima Strategija borbe protiv kriminala i korupcije. U ovom dokumentu specijalna pažnja je posvećena borbi protiv korupcije u javnom sektoru BiH.
U današnjim uvjetima nije realno projicirati velike vizije, najvažnije je
šta od svojih snova možemo ostvariti. Jedno je jasno: ukoliko se nastavi s
neetičkim odnosno korumpiranim djelovanjem u javnom sektoru BiH, zemlja će zadugo ostati siromašna, s velikim stepenom rizika i izvan relevantnih euroatlantskih integracija. U takvim uvjetima ne treba da iznenađuje činjenica da se preko 60% mlade populacije Bosne i Hercegovine opredjeljuje
za trajno napuštanje zemlje. Vratimo im vjeru u bolju budućnost u vlastitoj
državi!
187
188
UDK 332.1 (497.6)“1995/...“
Jasmina Osmanković
Regionalizacija i regionalni razvoj
Bosne i Hercegovine u postratnom periodu
Uvod
Regionalizacija je jedan od temeljnih pojmova regionalnog razvoja.
Njena naučna i praktična vrijednost ne dovodi se u pitanje. Ono što je često
sporno i nedovoljno jasno su principi i kriteriji regionalizacije, koji nisu jednom dati, nepromjenjivi i općeprihvaćeni. Problemi regionalizacije upravo
zbog toga nisu ni praktično ni teorijski jednostavni. Bosna i Hercegovina u
ovome nije specifikum, iako neke njene specifičnosti (historijske, političke,
geoprometne, etničke itd.) ovom problemu daju posebnu težinu. Principi i
kriteriji regionalizacije su senzitivni na društveno-ekonomski sistem, prostor
i vrijeme.
Određivanje regije i principa regionalizacije u ekonomskoj teoriji i
ekonomskoj politici je pitanje od strateškog značaja. U bosanskohercegovačkom slučaju regionalizaciju je nužno posmatrati i u kontekstu pridruživanja
Evropskoj uniji.
Kakav je naš, bosanskohercegovački odnos prema ovim pitanjima? Da
li poznajemo, prihvatamo i implementiramo iskustvo drugih država, iskustvo
Evropske unije i vlastito iskustvo? Kakav je naš stav u vezi s prijedlogom
UNESCO-a da se na put globalnog održivog razvoja kreće uobličavanjem
regionalih jedinica (SDRU) kao posebnih područja na kojima će se ekonomske aktivnosti razvijati i usklađivati s prihvatnim kapacitetom ekosistema?
Šta je to što baštinimo iz bosanskohercegovačkog iskustva, posebno
naučno, stručno, emipirijski utemeljenih ekonomskih regionalizacija (npr.
1963/64, 1969, 1992, 1996), zatim političko-vojnih i administrativnih regionalizacija?
189
S obzirom na osnovni cilj konferencije, posebnu pažnju zaslužuje
“aktuelna regionalizacija” nastala kao izraz želja, volje, interesa, opredjeljenja, potreba općina kao temeljnih lokalnih ekonomskih zajednica. Pored lokalnih zajednica u svim fazama ovakvog profiliranja regija, odnosno regionalnih razvojnih agencija, aktivno su učestvovali predstavnici međunarodne
zajednice (Ured visokog predstavnika, Evropska unija, CARE QIF International, brojne ambasade, lokalne vlasti i drugi.).
Predmet naučnog razmatranja trebala bi biti i vizija regionalizacije
Bosne i Hercegovine pripremljena od strane Evropske komisije.
Pažljiva analiza “aktuelne regionalizacije” traži odgovor na pitanje da
li ove regije imaju sposobnost obezbjeđivanja održivog razvoja, optimalnog
širenja ekonomskog razvoja, minimiziranja potencijalnih internih konflikata
u skladu s funkcionalno-gravitacionim principima, kompetitivnim prednostima, principima održivog razvoja, pravilima i instrukcijama Evropske unije,
kao i na pitanje kakav je odnos regija koje nastaju kao izraz interesa lokalnih
zajednica za regionalnim povezivanjem i regija koje su izraz vizija Evropske
komisije.
S obzirom na cilj i vrijeme koje nam stoji na raspolaganju, ovdje ćemo
samo naznačiti nekoliko momenata. Prvo ćemo akcentirati neke elemente
bosanskohercegovačkog iskustva, i to: rezultate naučno, stručno i empirijski
utemeljenih regionalizacija, zatim vojno-političkih regionalizacija i administrativnih regionalizacija. Potom ćemo naznačiti u osnovnom aktuelne regionalizacije, i to: administrativno-političku regionalizaciju, regionalizaciju
koja nastaje kao izraz povezivanja lokalnih zajednica (općina/opština) i regionalizaciju koju predlaže Evropska komisija. Posebno ćemo se osvrnuti na
regionalne razvojne agencije kao centralnu temu priloga.
1. Bosanskohercegovačko iskustvo
Regionalizacije Bosne i Hercegovine mogu se sistematizirati u tri
osnovne skupine: naučno utemeljene regionalizacije, prezentirane u radovima bosanskohercegovačkih autora, vojno-političke regionalizacije, pripremljene od međunarodnih eksperata, i administrativne regionalizacije, kao
svojevrstan izraz ekonomske i regionalne politike.
190
Ovdje se naznačavaju naučno, stručno i empirijski utemeljene regionalizacije bosanskohercegovačkih autora u periodu 1945-1996.godina.
H.Hadžiomerović 1963-1964. godine ekonomsku regionalizaciju uzima kao dinamičan proces, to jest kao proces regionalnog privrednog razvoja,
kao osnovicu i motiv migratornih kretanja stanovništva.
Podjela na zone razvoja izvršena je na osnovu regionalnog razmještaja
faktora privrednog razvoja i njihovog značaja za efikasnost ulaganja. U područjima prioritetne zone (pojas doline rijeke Neretve, gornji i srednji tok rijeke Bosne i pojas Posavine s dolinom rijeke Une) nalaze se glavne komunikacije sjever-jug, najveći dio već izgrađenih industrijskih kapaciteta, koncentracija stanovništva, u blizini su i lako dostupni sirovinski i energetski
potencijali. U prioritetnoj zoni postoje svi elementi za racionalan i ekonomski efikasan razvoj.
Podjela na ekonomsko-geografske pojaseve je drugi prezentirani vid
regionalizacije. Ona se bazira na prirodnim karakteristikama kao osnovi njihovog privrednog razvoja. Identificirana su tri pojasa, i to: Posavina s dolinom rijeke Une, Planinsko-šumski pojas i Kraški pojas.
Konačni rezultat istraživanja “Regionalizacija i centri društveno-ekonomskog razvoja u Bosni i Hercegovini”1 je prijedlog podjele Bosne i Hercegovine na četiri makroregije i šesnaest regija, i to:
1)
2)
3)
4)
makroregija Bosanska krajina s pet regija: Banja Luka, Prijedor,
Bihać, Jajce i Drvar
makroregija Sjeveroistočna Bosna s četiri regije: Tuzla, Brčko,
Doboj i Zvornik
makroregija Sarajevsko-zenička s tri regije: Sarajevo, Zenica i
Goražde
makroregija Hercegovina s četiri regije: Mostar, Trebinje, Konjic i Livno
Ekonomski institut 1992. godine, u specifičnoj ekonomskoj i političkoj atmosferi, predlaže model regionalizacije u kome su regije geografskotehnološke, infrastrukturne, privredne i društveno-političke cjeline, ali istovremeno i dio jedinstvenog, ekonomskog i socijalno integriranog bosansko1
Bošnjović, I. (1969): Regionalizacija i centri društveno-ekonomskog razvoja u Bosni i
Hercegovini, Sarajevo, Ekonomski institut
191
hercegovačkog prostora. Naglasak je na djelotvornosti i efikasnosti regionalizacije, ali i na tome da se “ne remeti zajednički život naroda i narodnosti u
Bosni i Hercegovini, kao i da se ne ometa društveno-ekonomski razvoj, već
da se i jedno i drugo podstiče i ubrzava”2.
Model četiri regije je izveden kao funkcija geografskog prostora, broja
i sastava stanovništva, društveno-ekonomske razvijenosti. Sama regionalizacija realizirana je u sljedećem postupku. Prvo je utvrđen teorijski model na
bazi istraživanja gravitacionih utjecaja sva četiri centra3. Na toj osnovi utvrđene granice su korigirane rezultatima ankete o stvarnoj gravitacionoj usmjerenosti pojedinih područja. Anketirani su gravitacioni centri, ali i gravitirajuća područja. Posebno su tretirana tzv. granična područja. Za sedamnaest
općina koje se nalaze na granici regija i čiji položaj po tom osnovu nije jasan, opredjeljenje za jedan ili drugi centar izvršeno je posebnim postupkom.
Analizirano je jedanaest obilježja od kojih svaki za sebe izražava određenu
povezanost općinskog područja s odgovarajućim centrom. Druga korekcija
modela izvršena je na osnovu ocjene prostorno-geografskih uvjeta povezanosti općina.
Predloženom regionalizacijom određene su prostorno i demografski
dovoljno velike regije s takvom strukturom koja omogućava njihovo funkcioniranje. Težilo se da one budu uravnotežene u svojim ekonomskim, društvenim i ostalim sposobnostima.
Bosna i Hercegovina je podijeljena na četiri regije, i to: Banjalučkobihaćku (Bosanska krajina), Sarajevsko-zeničku (Centralna Bosna), Tuzlansko-dobojsku (Sjeveroistočna Bosna) i Mostarsko-trebinjsku (Hercegovina).4
Značaj i smisao ovog modela je u njegovoj zasnovanosti i djelotvornosti u otvaranju mogućnosti za rješavanje osnovnih problema razvoja, zatim u ekonomskim, političkim, etničkim i administrativnim motivima koji su
respektirani.
Do implementacije rezultata istraživanja nije došlo zbog hitne promjene političkog ambijenta i ratnih sukoba. Ali, njegove vrijednosti nisu umanjene. On je i dalje interesantan za aplikaciju, posebno u uvjetima punog djelovanja tržišta.
2
Bošnjović, I. (1992): Regionalizacija u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 5.
Gravitaciono polje jednog u odnosu na drugi centar je utvrđeno primjenom Reylly-Converse
formule koja predstavlja odnos udaljenosti dva centra izraženoj u km i zbir udaljenosti i
drugog korijena količnika stanovništva centra A i centra B.
4
Isto, 103.
3
192
Posebne vrijednosti predloženog modela regionalizacije su u tome što
se ona može aplicirati: u decentraliziranom sistemu, u uvjetima globalne integracije svjetske privrede i reafirmacije nacionalne ekonomske politike. Veoma je interesantno dovođenje u vezu s problemom privlačenja stranog kapitala. Ističe se da se s “veoma visokim stepenom sigurnosti može tvrditi da
ignorisanje zahtjeva savremene globalne svjetske privrede na koncept makroekonomske politike države ima tragične i dalekosežne posljedice”5.
U prilogu “Regionalni razvoj” iz 1996. godine provjerava se: prvo, da
li je moguća obnova funkcionalno-gravitacione regionalizacije na četiri regije po principima funkcionalno-gravitacione regionalizacije, i drugo, ako je
moguća, pod kojim uvjetima. Konstatirano je da su se u periodu do 1991.
godine oko centara Sarajevo, Zenica, Banja Luka, Tuzla i Mostar, po osnovu
uspostavljanja ekonomskih i socijalnih veza i interakcija, koja je uspostvaljena na relaciji centar-okruženje, formirale regije. S obzirom na svoje specifične historijske uvjete, prirodno-geografske karakteristike i infrastrukturne
osobine, profilirali su i svoju ekonomsku strukturu.
Ovakva regionalizacija nije rezultat političkih odluka, nego je nastala
na osnovu prirodno-geografske povezanosti područja i stvorene specifične
privredne strukture. Ona je bila predmetom istraživanja u više projekata u
periodu 1969-1996. godina. Istraživanja su potvrdila funkcionalno gravitacionu regionalizaciju na četiri regije.
Prema ovim istraživanjima “optimalnu regiju” bi karakterizirali sljedeći parametri.
S obzirom na veličinu teritorije Bosne i Hercegovine, gustinu naseljenosti, komunikativnost prostora, stepen privrednog razvoja i razmještaj većih
centara, ocijenjeno je da se optimalna prostorna veličina jedne makroregije
kreće u rasponu od 10 do 15 hiljada km2. Uz takvu veličinu jedne makrorgije, prosječna maksimalna udaljenost rubnih dijelova jedne makroregije od
njenog centra bi se kretala od 56 do 69 km. S tim da se teži da maksimalni
razmak rubnih područja od osnovnog centra bude do 100 km, a tek u situacijama kada nisu moguće alternativne podjele da to odstojanje bude i nešto više od 100 km.
5
Isto, 76.
193
Optimalna demografska veličina prosječne makroregije u BiH kreće
se između sedam stotina hiljada i milion stanovnika.6 Od navedenog broja
stanovnika, realna makroregija može u izvjenoj mjeri odstupati naviše ili naniže u zavisnosti od postojećih okolnosti koje se prilikom konkretnog razgraničavanja moraju uvažiti iz nekih opravdanih razloga.
Prema urbano-gravitacionom kriteriju, regija može vršiti svoju funkciju ukoliko ima jedan centar s vrlo značajnim funkcijama, dva sa značajnim,
dva do tri sa srednje značajnim, četiri do šest s malo značajnim i dvanaest do
šesnaest s beznačajnim funkcijama.
Kod određivanja optimalne regije potrebno je imati u vidu i određene
historijsko-tradicionalne kriterije. Prema ovim kriterijima, prosječna regija
za svoje središte treba imati jedan od ova četiri grada: Sarajevo, Banju Luku,
Tuzlu i Mostar, i eventualno Zenicu.
Makroregija, odnosno regija utvrđena je kao prostorna i ekonomska
cjelina, heterogeno prirodno i privredno područje i područje s jasno izdiferenciranim dominantnim centrom, koji ima razvijene proizvodne i centralne
funkcije.
Makroregija se definira kao funkcionalno-gravitaciono područje u
okviru koga se javlja određena struktura manjih teritorijalnih jedinica s odgovarajućom međuzavisnošću društveno-ekonomskih interesa i potreba. Teritorijalna cjelovitost se bazira na funkcijama koje pokrivaju potrebe jednog
šireg područja, odnosno na resursima regije koji podržavaju razvoj centra.
Istovjetnost interesa prepoznaje se u sklonosti da se dio aktivnosti za potrebe
šireg područja (regije) koncentrira u jednom centru i pogodnosti centra da razvija aktivnosti koje su po rangu višeg značaja u cilju zadovoljavanja određenih društvenih potreba, što ima poseban značaj u profiliranju makroregija.7
U periodu 1992-1996. godina Bosna i Hercegovina je predmet regionalizacija koje preferiraju vojne i političke kriterije.
U martu 1993. godine po Vance-Owenovom planu predložena je podjela na deset provincija, po tri za svaki narod, a poseban status za Sarajevo.
Prema ovom prijedlogu, provincije imaju nacionalni predznak.8
6
Bošnjović, I.(1992): Regionalizacija Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 91-98.
Istraživanja o regionalizaciji Bosne i Hercegovine realizirana 1969., 1992. i 1996.godine.
8
Begić, K. (1997): Bosna i Hercegovina od Venceove misije do Daytonskog sporazuma.
Sarajevo, 116-117.
7
194
U augustu iste godine (1993) po planu Owen-Stoltenberga predviđena
je podjela na konstitutivne republike: Bošnjaka, Hrvata i Srba, s upravom
Evropske unije nad Mostarom i posebnim statusom za Sarajevo.
Po Vašingtonskom sporazumu iz maja 1994. godine predviđena je podjela Bosne i Hercegovine na Federaciju BiH, teritorijalnu jedinicu s većinskim srpskim narodom i Sarajevo kao distrikt. Mapa je rezultat poštovanja
etničkog principa.
Ova podjela je, uz određene korekcije granica, zadržana i u planu
Kontakt-grupe iz jula 1994. godine. Prema ovom planu, Bosna i Hercegovina se dijeli na Federaciju BiH, Republiku Srpsku i Sarajevo distrikt. U odnosu na prethodni prijedlog, stepen objedinjenosti nacionalnih korpusa je veći.
Etnički princip je ovdje doseljedno poštovan, uz određena odstupanja.
I na kraju, prema Dejtonskom mirovnom sporazumu predviđena je podjela na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, uz
Brčko kao teritorij arbitraže. Vodeći kriterij podjele bilo je tadašnje faktičko
stanje (vojno stanje – lnije prekida vatre). Zbog ovog pristupa umanjena je
geografska i komunikaciona kompaktnost teritorije.
Prema tome, predstavnici međunarodne zajednice pripremili su nekoliko prijedloga podjele teritorije Bosne i Hercegovine u funkciji zaustavljanja rata i rješavanja sukoba. Pri tome je preferiran nacionalni, politički i vojni kriterij.
Regionalizacija je bila rješenje koje se tražilo i koje je omogućavalo
političko razrješenje sukoba. Za sve ove regionalizacije karakteristično je ekskluzivno preferiranje nacionalnog i političkog kriterija. Drugi, ekonomski,
geografski, infrastrukturni, prostorni, urbani, historijski aspekti nisu
uvažavani.
Od 1945. do 1996. godine u vezi s administrativnom regionalizacijom
Bosne i Hercegovine možemo uočiti nekoliko specifičnih perioda.
Period od 1945. do 1952. godine - regionalizacija na okruge (7), srezove (65), gradove (14+4) i mjesne narodne odbore (871).
Period od 1952. do 1965. godine - regionalizacija na srezove (66-6) i
općine (418-106).
195
Period od 1965. do 1991. godine - regionalizacija na općine (106-112)
i mjesne zajednice (1815-2165).
Tokom 1991. godine - pored oficijalne administrativne podjele na
općine (112), pojavljuju se i druge podjela (npr. autonomne oblasti s nacionalnim predznakom).
Nakon 1995. godine administrativnu podjelu Bosne i Hercegovine karakterizira podjela na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku. Federacija Bosne i Hercegovine je podijeljena na deset kantona, a oni na općine, dok je Republika Srpska podijeljena samo na općine. U
toku 1999. godine u Republici Srpskoj je vođena debata o uvođenju okruga
ili nekog drugog vida regionalizacije.
Prema tome, za administrativnu regionalizaciju Bosne i Hercegovine
karakteristične su stalne promjene koje su izraz složenosti problema i potrebe da se on riješi. To oslikava i okupiranost politike problemom regionalizacije, a indirektno i spoznaje da je regionalizacija više od fizičke podjele teritorije, te da ona može biti sredstvo za rješavanje razvojnih, inegrativnih, političkih, ekonomskih, etničkih, socijalnih i drugih problema.
2. Aktuelna regionalizacija
U aktuelnoj regionalizaciji Bosne i Hercegovine mogu se uočiti tri
momenta, i to: administrativna regionalizacija, regionalizacija na područja
novoformiranih regionalnih razvojnih agencija i regionalizacija prema viziji
Evropske komisije.
Administrativnu regionalizaciju karakterizira podjela Bosne i Hercegovine na Federaciju Bosne i Hercegovine, Republiku Srpsku i Distrikt
Brčko. Federacija je podijeljena na deset kantona (Unsko-sanski, Posavski,
Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Bosanskopodrinjski, Srednjobosanski, Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački, Sarajevski, Livanjski), a kantoni na općine. Republika Srpska je podijeljena samo na općine.
Prema raspoloživim podacima, na području Bosne i Hercegovine živi
oko 3,8 miliona stanovnika (u Federaciji Bosne i Hercegovine oko 2,3 miliona i u Republici Srpskoj 1,5 miliona stanovnika). Dostignut je nivo razvijenosti mjeren ukupnim domaćim proizvodom po stanovniku u US dolarima
od 1210 (u Federaciji BiH 2090 i u RS oko 860), ili mjeren stopom zaposle-
196
nosti od 16,2% (Federacija BiH 17,6% i RS 14%). Stopa nezaposlenosti je
oko 41% (u Federaciji BiH oko 40%, a u RS oko 43%).
Od 2001. godine je otvoren proces formiranja agencija za regionalni
razvoj kao izraz partnerstva nevladinog, javnog i privatnog sektora kako domaćeg tako i međunarodnog.
Formirane su regionalne razvojne agencije na području Brčko Distrikta (RABDA 2001), Tuzlanskog kantona (2002), Mostara (2002), Gornjodrinskog područja (REDRIN 2002), Sarajevo ekonomski region (SERDA
2003), Banja Luka (BLERDA 2003), Sjeverozapadna Bosna (2003), Birač
(2003), Posavski region (2003).
Regionalna razvojna agencija za područje Tuzlanskog kantona, kao
što joj i samo ime kaže, pokriva područje 13 općina kantona Tuzla.
Agencija za razvoj Brčko Distrikta pokriva područje Distrikta.
MEDA agencija za razvoj Mostara pokriva područje šest općina grada
Mostara (Jugoistok, Jugozapad, Jug, Zapad, Sjever i Stari Grad) plus centralna zona s tendencijom da pokrije područje Hercegovačko-neretvanskog kantona odnosno cijelo područje Hercegovine.
REDRIN je formiran kao agencija osam općina (Foča, Ustikolina, Goražde, Višegrad, S. Goražde, Višegrad, Rudo, Čajniče, Rogatica) gornjodrinskog područja.
Formirana je agencija za područje devetnaest općina (Prnjavor, Dubica, Kostajnica, Bosanski/Novi grad, Sanski Most, Ključ, B. Petrovac, Bihać,
B. Grahovo, Glamoč, Drvar, Kladuša, Cazin, Bužim, B. Krupa, S. Sanski
Most, Ribnik, Krupa na Uni) Sjeverozapadne Bosne sa dva ureda u Bihaću i
Prijedoru.
Formirana je regionalna razvojna agencija za područje devet općina
(Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Milići, Šekovići, Osmaci, Kalesija, Sapna) regije Birač.
Formirana je regionalna razvojna agencija za područje dvanaest općina (Orašje, Odžak, Modriča, Vukosavlje, S. Orašje, Gradačac, Derventa, B/S
Brod, Šamac, Šamac/Domaljevac, Doboj i Pelagićevo) Posavskog regiona.
197
Formirana je regionalna razvojna agencija Sarajevo ekonomskog regiona za područje Kantona Sarajevo, grada S. Sarajevo i općina Visoko, Breza,
Kiseljak i Kreševo.
Prema tome, skoro devedeset općina je pokrenulo inicijativu za formiranje ili je već formiralo regionalne razvojne agencije za određna područja.
Podršku radu regionalnih razvojnih agencija osigurali su Evropska
unija, Evropska komisija, Svjetska banka, UNDP, OSCE, Ured visokog
predstavnika (OHR), Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), USAID,
ambasade jednog broja zemalja, lokalne vlasti i drugi.
Regionalne razvojne agencije, motor za efikasnu implementaciju regionalno baziranih razvojnih strategija, kao takve, odgovorne su za vođenje
cjelokupnog procesa. Tako je na participativnoj osnovi definirana strategija
razvoja Tuzlanskog kantona, Brčko Distrikta i Mostara. U početnom stadiju
lobiranja i educiranja partnera ili izrade socio-ekonomskih pregleda je rad na
izradi strategije regionalnog razvoja za područja preostalih agencija.
Interesantno bi bilo komparirati ovaj prijedlog za “optimalnom regijom” koja je rezultat dosadašnjih naučnih, stručnih i empirijskih istraživanja.
3. Regionalne razvojne agencije
Prema iskustvu Evropske unije osnovne karakteristike regionalnih razvojnih agencija su interakcija s okolinom, pratnerstvo, odnos s postojećom
strukturom, znanje i sposobnost identifikacije ciljeva i operativnih projekata,
sposobnost koordinacije postojećih razvojnih struktura i autonomija vlastitih
odluka.
Potreba za regionalnim razvojnim agencijama dolazi od: poslovnih zajednica; lokalne, pokrajinske, regionalne i državne strukture vlasti; institucija
razvoja i obrazovanja; javnih institucija (npr. za zapošljavanje, privatizaciju); poslovnih i tehnoloških centara; razvojnih inicijativa i savjetnika; finansijskih institucija; nevladinih organizacija i donatora; sindikata.
198
Regionalne razvojne agencije možemo posmatrati prema osnivaču:
•
•
•
•
•
osnovane od centralne vlasti
unutar regionalne ili lokalne vlasti
osnovane od regionalne ili lokalne vlasti
kombinacija ova prva tri osnivača
nezavisne RRA osnovane na osnovu javno privatnog partnerstva
Regionalne razvojne agencije po aktivnosti možemo definirati kao:
strateške, globalno operativne, sektorske, agencije za podršku stranih investicija.
Po funkciji ili ulozi definiraju se kao sveobuhvatne i specijalizirane.
Sveobuhvatne se javljaju kao koordinator procesa planiranja u regiji;
dizajner, izbođač ili monitor razvojnih programa i projekata; katalizator razvojnih fondova i donacija; akter ekonomske i socijalne reforme (zapošljavanje, podrška razvoju SME, promocija investicija), povezivanje u lokalne i
međunarodne mreže regionalnih razvojnih agencija.
Specijalizirane (lokalne agencije) se angažiraju na projektima lokalnog značaja, savjetovanju i obrazovanju i povezivanju u regionalnu agenciju.
Kao partneri u regionalnim razvojnim agencijama javljaju se: organi
vlasti, privredne komore, udruženja, univerzitet, institucije za istraživanje i
razvoj, tehnološki centri, institucije i organizacije, postojeće strukture servisa, sindikat, donatori, NGO, RRA u zemlji.
Odnos s postojećom strukturom karakterizira dogovor o zajedničkom
radu (pitanje specijalizacije, pitanje povezivanja, komplementarnosti, zajedničkog nastupa, tenderiranja, promocije, marketinga, jasna podjela rada i
odgovornosti, pitanje zajedničkog finansiranja), reorganizacija (integracija
funkcija, znanja i iskustava) i povremena saradnja.
Za RRA karakteristična je evolucija od servisa SME (finansijski servis, tehnološki parkovi, servis investitorima) i implementacija specijaliziranih projekata (aktivnih mjera zapošljavanje, organizacija obrazovnih aktivnosti) do katalizatora ekonomskih i socijalnih reformi.
Uvjeti za osnivanje RRA su privrženost struktura vlasti i poslovne zajednice, populacija, privredni potencijal područja, usklađena regionalna razvojna strategija, usklađena sektorska struktura, osposobljen i privržen ka-
199
dar, održivost (osigurana finansijska sredstva i kontinurana potreba korisnika
RRA).
Uloga RRA: jačanje konkurentne sposobnosti regije, pronalaženje ravnoteže između razvojnih mjera i regionalnih potencijala, kreiranje uvjeta za
razvoj i ekonomski rast, kreiranje instrumenata privrednog razvoja, mobilizacija aktera i kapaciteta regije, razvoj svijesti i promjena mentaliteta, upravljanje procesom strateškog planiranja i programiranja, popunjavanje tržišnih
niša za servis maloj privredi.
Bitni ciljevi: povezanost s lokalnim akterima, komplementarnost i sinergija ponude aktera i potrebe regije, partnerstvo.
Misija RRA: kontinuirano analiziranje i opservacija stanja u regiji,
asistencija kreiranju politike razvoja, intervencija u uvjete razvoja, obrazovanje, povezivanje privrede s vanjskom okolinom (interregionalno, prekogranično, izvoz, turizam), promocija regije i razvoj konkurentne sposobnosti regije.
Aktivnosti RRA: priprema i implementacija regionalnih strateških
programa, analiziranje i upravljanje bazama podataka, informiranje i savjetovanje preduzeća i start-up, treninzi i seminari, upravljanje poslovnim inkubatorima, industrijskim zonama, finansijski inžinjering, transfer inovacija i tehnologija, traženje poslovnih partnera za SME i investitora, proces internacionalizacije preduzeća.
Organizacija RRA po pravnoj formi (neprofitne asocijacije – USA,
Australija, Francuska, Holandija itd., neprofitni fond ili firma – Njemačka,
Rumunija, Poljska itd. d.o.o., javni d.o.o. – Grčka, Italija, Irska, d.d. Porugal,
javno-privatno partnerstvo, udruženje općina – Valonski dio Belgije, Grčka.
Legitimnost za organizaciju RRA: posebni zakoni Belgija – flamanski
dio, Francuska, akt decentralizirane strukture vlasti i na osnovu drugih okvirnih zakona.
Modeli finansiranja: raznolikost po fisini finansijskih sredstava i po
izvoru; zavisnost finansiranja od načina osnivanja; zavisnost od veličine područja koje RRA pokriva, zavisnost od količine i vrste servisa.
RRA i implementacija razvojne strategije u EU – tri uloge: uloga u
formulaciji programa (stručno savjetovanje, sudjelovanje kao partner u procesu, koordinacija procesa), uloga u upravljanju programa ( veoma limitira-
200
no – član monitoring grupe, savjetodavna uloga, rijetko delegirano upravljanje – sekretarijat, skupljanje projektnih ponuda, asistencija pri kreiranju projekata), uloga na projektnom nivou (identifikacija projekata, formulacija projektnih zadataka).
Položaj lokalnih agencija u ekonomskoj regiji zavisi od kvalitet odnosa s općinama koje pokrivaju, kvalitet odnosa s ostalim akterima razvoja u
okruženju, unutrašnjeg kapaciteta (znanja, iskustva, kreativnosti, inovativnosti, tehničke mogućnosti za izvršavanje primljenih zadataka), prepoznavanja od strane partnera i okoline kroz postignute rezultate.
Budžet i izvori:
Antwerpen 1,9 mio. E 55% regija, 26% država i 19% usluge
Trento 1 mio E 100% država
Ahannon (Irska) 27 mio E 5% država, 95% usluge
Stuttgart 0,6 mio E 40% regija, 10% usluge
RRA bi trebala imati posebno značajnu funkciju u ekonomskom pristupu kreiranja radnih mjesta, prosperiteta i kvaliteta života
Zaključak
Određivanje regije i principa regionalizacije u ekonomskoj teoriji i
ekonomskoj politici je pitanje od strateškog značaja. To potvrđuje i bosanskohercegovačko iskustvo i angažman međunarodne zajednice na regionalnom razvoju i formiranju regija u Bosni i Hercegovini.
Kakav je naš, bosanskohercegovački odnos prema ovim pitanjima? Da
li poznajemo, prihvatamo i implementiramo iskustvo drugih država, iskustvo
Evropske unije i vlastito iskustvo? Kakav je naš stav u vezi s prijedlogom
UNESCO-a da se na put globalnog održivog razvoja kreće uobličavanjem
regionalnih jedinica (SDRU) kao posebnih područja na kojima će se ekonomske aktivnosti razvijati i usklađivati sa prihvatnim kapacitetom ekosistema?
Kao da još uvijek u dovoljnoj mjeri nisu prepoznati svi potencijali koje ima adekvatna regionalizacija i regionalni razvoj. Otvaranje procesa formiranja zajednica lokalnog ekonomskog razvoja uz podršku lokalnih i međunarodnih organizacija svjedoči o prvim koracima u prihvatanju i pokušaju
201
implementacije iskustva drugih država, posebno Evropske unije u postratnom periodu. Još uvijek je otvoreno pitanje da li su i koliko su područja regionalnih razvojnih agencija najadekvatniji okvir održivog razvoja, koji su to
SDRU, odnosno u kakvom su odnosu prema “optimalnoj regiji” do koje se
došlo u dosadašnjim naučnim, stručnim i empirijskim istraživanjima u Bosni
i Hercegovini.
Prema tome, iz bosanskohercegovačkog iskustva, posebno naučno,
stručno, emipirijski utemeljenih ekonomskih regionalizacija (npr. 1963/64,
1969, 1992, 1996), baštinimo viziju tzv. “optimalne regije”.
Bosanskohercegovački autori su prepoznali četiri odnosno pet osnovnih makroregija na području Bosne i Hercegovine sa sjedištima u Sarajevu,
Mostaru, Zenici, Tuzli i Banjoj Luci. Ove regije imaju naučno, stručno, emiprijsko, historijsko i svako drugo utemeljenje.
Vojno-političke regionalizacije predlagane u periodu 1992-1995. godina polazile su isključivo od etničkih, vojnih i političkih kriterija i odstupaju do “optimalnih regija”.
Za administrativne regionalizacije Bosne i Hercegovine karakteristične su stalne promjene kao izraz složenosti problema i potrebe da se razvojni
problemi korištenjem ovog instrumenta riješe. To oslikava i okupiranost politike problemom regionalizacije, a indirektno i spoznaju da je regionalizacija više od fizičke podjele teritorije, te da ona može biti sredstvo za rješvanje
razvojnih, integrativnih, političkih, ekonomskih, etničkih, socijalnih i drugih
problema.
S obzirom na osnovni cilj seminara, posebnu pažnju zaslužuje “aktuelna regionalizacija” nastala kao izraz želja, volje, interesa, opredjeljenja, potreba općina kao temeljnih lokalnih zajednica i međunarodnih organizacija.
Ilustracije radi, u periodu 2001-2003. godina formirane su ili su u fazi formiranja regionalne razvojne agencije, odnosno regije SERDA, REDRIN, NW,
TK, RABD, BLERDA, MEDA, Semberija, Posavina itd. Pored lokalnih zajednica u svim fazama profiliranja regija, odnosno regionalnih razvojnih
agencija, aktivno su učestvovali predstavnici međunarodne zajednice (OHR,
EU, CARE, brojne ambasade itd.).
Pored ove regionalizacije, aktuelna je zvanična administrativno-politička podjela teritorije Bosne i Hercegovine na dva entiteta: Federaciju Bosne
i Hercegovine i Republiku Srpsku. Federacije je podijeljena na deset kantona
(Unsko-sanski, Posavski, Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Bosanskopodrinjski,
202
Srednjobosanski, Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački, Sarajevski i Livanjski), a oni na općine. Republika Srpska je podijeljena na općine. Upitno je koliko je aktuelna administrativno-politička regionalizaciju
utemeljena na ekonomskim principima, koliko omogućava ekonomsku reintegraciju bosanskohercegovačkog prostora. Predmet izučavanja može biti i
njen odnos prema dosadašnjim rezultatima “idealne regionalizacije”.
I treća potencijalno u budućnosti aktuelna regionalizacija je vizija
Evropske komisije o podjeli teritorije Bosne i Hercegovine na pet regija: Sarajevo ekonomski region, Sjeverozapadna Bosna (Tuzla), Jugoistočna Bosna
(Mostar), Centralna Bosna (Zenica), Sjeverozapadna Bosna (Banja Luka).
Otvoreno je pitanje njenog odnosa odnosno prednosti ili eventualno nedostataka u odnosu na, uvjetno rečeno, optimalnu regionalizaciju na bazi dosadašnjih naučnih, stručnih i emprijskih istraživanja u Bosni i Hercegovini.
Pažljiva analiza “aktuelne regionalizacije” traži odgovor na pitanje da
li ove regije imaju sposobnost obezbjeđivanja održivog razvoja, optimalnog
širenja ekonomskog razvoja, minimiziranja potencijalnih konflikata u skladu
s funkcionalno-gravitacionim principima i kompetitivnim prednostima.
Otvoreno je i pitanje da li je prijedlog Evropske komisije rješenje, mehanizam koji bi mogao snažno da podstakne regionalni i ukupni razvoj.
203
204
UDK 332 (496.7)
Džemal Najetović
Geopolitičke, demografske, privredne i
geostrategijske karakteristike
Sarajevsko-zeničke regije
(prilog novoj bosanskohercegovačkoj geopolitici)
Uvod1
Rasprave vezane za promjenu uređenja i regionalizaciju prostora Bosne i Hercegovine podstakle su me da putem časopisa “Pregled” ponudim
koncept regionalizacije, utemeljen na očuvanju naše države, kojeg sam šire
obradio u magistarskom radu pod naslovom “Geopolitički značaj Sarajevsko-zeničke regije u očuvanju državnosti Bosne i Hercegovine”, koji sam
odbranio krajem aprila ove godine na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Aktuelne ideje vezane za budućnost Evrope, njenu regionalizaciju i
globalizaciju su različite. Suština tih ideja je budućnost Evrope bez ratova,
jer su geografski faktori najčešće uzrok teritorijalnih pretenzija i ratova. Jedna od strategija integracije u Evropsku uniju definira se kao zapadni Balkan, a odnosi se na zemlje bivše Jugoslavije (osim Slovenije, uključujući Albaniju). Bosna i Hercegovina zahvata centralni dio zapadnog Balkana, a geopolitička i geostrategijska konfiguracija Sarajevsko-zeničke regije ima centralni položaj u njoj. Geopolitički značaj zapadnog Balkana nije samo u tome
što preko njega vode najvažnije kopnene veze Zapadne i Centralne Evrope s
Azijom, nego i što je to prirodni dio Sredozemlja. S obzirom na takav geopolitički položaj, ova regija ima ključni značaj u ovom dijelu Evrope. To je u
geostrategijskom smislu čini veoma osjetljivom. Ova osjetljivost će se multiplicirati izgradnjom putnog koridora 5C, koji će činiti najkraću kopnenu vezu Centralne Evrope sa srednjim dijelom Jadranskog mora. Prostire se na području triju kantona: Sarajevskog, Zeničko-dobojskog i Srednjobosanskog.
Njeno područje bogato je nalazištima naslaga ruda, mrkim ugljenom, šumom
i vodom. Ova regija je nedavno od "Financial Times Groupa" iz Londona
1
Stavovi navedeni u ovom radu su isključivo autorovi.
205
proglašena regijom budućnosti za područje centralne, južne i istočne Evrope.2 Ona po svojim geografskim, privrednim i demografskim karakteristikama predstavlja bitan prostorni oslonac za odbranu Bosne i Hercegovine.
Njen geopolitički položaj proističe iz njenog položaja u Bosni i Hercegovini
i geopolitičkog položaja Bosne i Hercegovine na zapadnom Balkanu i u
južnoj Evropi. Zbog toga što kroz nju prolazi nekoliko strategijskih komunikacijskih pravaca, pogodna je za manevar različitih vojnih sastava. Njen geostrategijski značaj ističe se i činjenicom da se u njoj nalazi glavni grad Bosne i Hercegovine – Sarajevo.
Od svog postanka pa do danas područje ove regije prolazilo je kroz različite oblike političkog, vojnog i privrednog organizovanja. Skoro nikada
nije bilo politički prazan prostor. Njim su često upravljali stranci, počevši od
Poblija Kornelija Dolabele (10. godina n.e.) do aktuelnog Paddyja Ashdowna. Na njemu je u prošlosti najčešće potvrđivana državnost Bosne i
Hercegovine, jer su dolinom rijeke Bosne prolazile “granice” skoro svih ideja vezanih za njenu podjelu. Područje ove regije bilo je jezgro srednjovjekovne bosanske države i skoro se poklapa s njenom teritorijom. Nazivalo se
Prvobitna, Klasična ili Original Bosna, a kasnije Kraljeva zemlja, Centralna
Bosna i sl.
Ova regija je u prošlosti napadana zbog želje susjeda za proširenjem
teritorija svojih država. Zbog toga se stanovništvo ove regije u prošlosti gotovo stalno moralo boriti protiv raznih osvajača. Za ovu regiju vezan je najstariji spomen rata na tlu BiH, koji seže 2300 godina unazad, kada se Rim
odlučio da osvoji ovo područje jer je preko njega, dolinom rijeke Bosne, vodio vojni (i trgovački) put koji je bio jedina veza za Panoniju i srednju Evropu. Osvojeno područje Rimljani su pacificirali strogim mjerama, raseljavanjem, konfiskacijom zemlje i regrutovanjem u vojsku. Uveli su obavezno
služenje vojnog roka koji je trajao 30 godina, a služio se van ovog područja.
I u doba srednjovjekovne bosanske države na području ove regije vođeni su mnogi ratovi. Organi centralne vlasti bili su: vladar (ban do 1377., a
nakon toga kralj do 1463.) i državni sabor (stanak). Bosanski državni stanak
bio je ustaljeno vrhovno zakonodavno i sudsko tijelo u cijeloj banovini, a kasnije kraljevini Bosni. Od 1137. do 1354. godine sjedište mu je bilo u Milama (Milima) kod Visokog – Moištra (Moštre). Bio je vrhovna i suverena institucija u bosanskoj državi od njezinih prvih početaka do propasti kraljevstva 1463. godine.3
Društveno uređenje u vrijeme osmanlijske vlasti odlikovalo se jakom
centralnom vlašću, izrazito vojničkog karaktera. Osnovna vojno-administrativna jedinica bio je sandžak, koji se sastojao iz više nahija. Tokom cijele
2
3
"Naša riječ", broj 3237, 21.9.2004., str. 1.
Dominik Mandić: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 350-351.
206
osmanlijske uprave regija je imala zagranični karakter. U vrijeme osmanlijske uprave ovo područje imalo je specifičnu vojnu organizaciju. U Bosanskom pašaluku tada se za rat moglo mobilizirati oko 60.000 vojnika, koji su
za svoju službu dobivali plaće u novcu.
Od austrougarske okupacije 1878. godine do 1908. godine ovaj prostor je bio pod formalnim suverenitetom sultana, a stvarnu upravu, uz saglasnost Evrope i Turske, imala je Austro-Ugarska. Aneksijom 1908. godine,
ona je preuzela suverenitet nad BiH, a poslije okupacije ovdje je zadržala
šest divizija, s oko 50.000 vojnika.
Na temeljima člana 135. Vidovdanskog ustava iz 1921. godine Bosna
i Hercegovina je očuvala teritorijalnu cjelovitost u svojim historijskim granicama. Sve do uspostave centralističke vlasti 1929. godine imala je elemente
autonomne vlasti, sjedište u Sarajevu i šest oblasnih uprava. Te godine kralj
Aleksandar je prvi put od 1463. godine razbio teritorijalnu cjelovitost Bosne
i Hercegovine i izvršio njenu podjelu na četiri banovine, s ciljem da Bošnjaci
ni u jednoj ne budu većinski narod. U vrijeme Kraljevine SHS područje ove
regije bilo je u sastavu Drinske banovine, a u zoni odgovornosti Druge armije. Iz tog vremena karakterističan je sadržaj "Protokola sporazuma", sačinjenog između Jugoslovenskog muslimanskog kluba i vlade Nikole Pašića, u
kojem u tački 9 piše: "Ispadi pojedinaca u vojsci, školi i drugim zvaničnim
položajima, kojima se vređa religijsko čuvstvo podvrgnut će se oštrim kaznama, a naročito se neće siliti muslimanski vojnici, da sudjeluju kod obreda
i slava koje imaju crkveno-konfesijski karakter".
Na području ove regije, u julu 1941. godine, uspostavljena je ustaška
vlast NDH. Pored općina i srezova, kao više administrativno-upravne jedinice uvedene su župe. Izbijanjem rata 1941. godine, Bošnjaci su se našli pred
velikim iskušenjem. Dok ih je NDH nastojala izmanipulirati i iskoristiti za
svoje ciljeve, dotle su s druge strane bili izloženi strahovitom genocidu od
četnika. Nizom rezolucija, ujesen 1941. godine, Bošnjaci su se odlučno ogradili od politike genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima i osudili one iz
svojih redova koji su u tome učestvovali. Još od početka ustanka jedan broj
Bošnjaka pristupio je partizanskim jedinicama. Do masovnog stupanja Bošnjaka u redove NOV-a dolazi ujesen 1943. godine, čime su dali solidan doprinos antifašističkoj borbi iz koje je izrasla savremena demokratska Evropa.
Zahvaljujući učešću sva tri naroda u NOR-u od 1941. do 1945. godine, Bosna i Hercegovina je nakon 480 godina, 25.11.1943. godine u Varcar-Vakufu
(Mrkonjić-Grad), na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a obnovila svoju državnost.
Nakon disolucije bivše SFR Jugoslavije, SR Jugoslavija (Srbija i Crna
Gora) i Republika Hrvatska su ispoljile teritorijalne pretenzije prema Bosni i
Hercegovini i izvršile su agresiju s ciljem osvajanja teritorija, prekrajanja
granica i stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske. Ova regija je tokom cije-
207
log minulog rata bila okružena. I pored toga, predstavljala je osnovicu odbrane i operativno-strategijsku cjelinu, kako po načinu upotrebe snaga i odbrane
prostora tako i u pogledu skromnog logističkog osiguranja skoro cjelokupne
Armije RBiH.
Nažalost, našim geografskim susjedima, zbog vjekovnih teritorijalnih
pretenzija, ne pogoduju odnosi bliskosti i ravnopravnosti. Dugo vremena bilo je veoma teško, a bit će i ubuduće, geografima i svima drugima koji se budu zalagali za teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine. Šta će se dogoditi s entitetima koji su se na ovom prostoru pojavili nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma? Svjedoci smo da su u bosanskohercegovačkoj praksi sve
izraženiji zahtjevi za njegovom revizijom.4 U vezi s tim, neophodno je usklađeno upravljanje suštinskim zajedničkim interesima svih naroda i građana
Bosne i Hercegovine. Na nama je da nađemo optimalno rješenje i izvršimo
modernizaciju svoje geopolitičke strukture.
U magistarskom radu šire sam obradio više definicija pojmova. Ovom
prilikom izdvajam dva pojma, i to: geopolitika i regija.
Geopolitika se bavi proučavanjem utjecaja geografskih činilaca (položaj, veličina, oblik granice, reljef, klima, vode, geološki i pedološki sastav
tla, vegetacija, stanovništvo, naselja i dr.) na društveno-politički sistem i međunarodni položaj države. Ona je proizvod međusobnog djelovanja geografskih i političkih činilaca. To je pravac u shvatanju političke geografije prema
kojem geografski činioci, posebno teritorija, imaju presudnu ulogu u organizaciji oblika političkog uređenja društva i vođenju državne politike. Između
države i njenog prostora postoji organsko jedinstvo u kojem odlučujuća uloga pripada prostoru. Geografski faktor ukazuje na položaj i veličinu države u
odnosu na susjede, širu regiju, svjetske puteve, utjecaj ostalih geografskih
pokazatelja na sveukupni značaj geografskog faktora, pri čemu posebno
mjesto imaju reljef i ostali fizičko-geografski činioci, kao i prirodno bogatstvo. Geografski faktor ima poseban utjecaj na vojno-politički položaj
države i on je jedan od konstitutivnih elemenata geopolitike i geostrategije.5
Regija je složena geografsko-historijski, vojno i ekonomski formulirana cjelina. S vojnog stanovišta čini zonu, vojište, odnosno dio ratišta. Značaj joj ovisi o položaju u određenim situacijama. Regija je okvir ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja određenog područja. Geopolitički značaj
jedne regije, pored infrastrukture saobraćajnica i privrede, uključuje i njene
političke specifičnosti.6
4
"Dejtonski sporazum iscrpio je svoje mogućnosti i postaje jedna vrsta kočnice daljnjeg
razvoja, smatra predsjedavajući Predsjedništva BiH". Navedeno prema: "Dnevni avaz",
broj 3221, 28.9.2004., str. 1.
5
Vojni leksikon, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1981., str.148
6
Opća enciklopedija, sveska 6, Zagreb, 1980., str. 523.
208
1. Geografske karakteristike Sarajevsko-zeničke regije
1.1. Granice
Prirodne granice ove regije idu vododjelnicama planina: Jahorina
(1913), Romanija (1652), Ozren (1453), Zvijezda (1349), Ravan (1459), Lisac (1331), Vlašić (1933), Komar (1510), Vranica (2110) i Bjelašnica
(2066), a vidimo ih na na sljedećoj karti.
1.2.
Reljef
Reljef regije je izrazito brdsko-planinski, pretežno sa srednjeplaninskim, a djelimično i visokoplaninskim zemljištem. Obuhvata najviši i najširi
dio centralnog planinskog gorja.7 Glavni planinski lanci protežu se linijom
sjeverozapad-jugoistok, u dužini od oko 130 km.
7
Vojna enciklopedija, Drugo izdanje, knjiga 1, Beograd, 1975., str. 761.
209
Glavna prirodna dolina, kojom vode glavne komunikacije, jest dolina
rijeke Bosne, koja regiju dijeli na dva približno jednaka dijela. To je najnaseljeniji i najrazvijeniji dio Bosne i Hercegovine.
U reljefu regije uočljiva je planinska centralna oblast, koju u većini čini brdsko-planinsko područje, ispresijecano klisurama, riječnim dolinama,
prijevojima i drugim prirodnim preprekama, što omogućava njeno uređenje i
prilagođavanje za uspješnu odbranu.
1.3.
Površina
Površina regije iznosi 5821 km2, što čini 11,4% površine Bosne i Hercegovine. U regiji je u privatnom vlasništvu 2158 km2 ili 37%, a u državnom
vlasništvu 3663 km2 ili 63% zemljišta. Površina područja četiri sarajevske
općine iznosi 5,54% teritorije Bosne i Hercegovine. Najveća općina u regiji
je Travnik (563 km2), a najmanja sarajevska općina Centar (33 km2).8
1.4. Klima
U nižim predjelima vlada umjereno kontinentalna, a na brdsko-planinskim kontinentalno planinska klima.
Osnovna karakteristika klime u regiji je oštra zima. Prosječna temperatura zraka u januaru, u nižim predjelima, iznosi –0,2 do –20C, na brdskoplaninskom od –0,3 do –7,40C, a minimalna temperatura kreće se ispod –
190C (zabilježene su temperature i do 340C ispod nule).
Ljeta su topla i sunčana. Najtopliji mjeseci su juli i august, sa srednjom temperaturom od 21 do 250C, a maksimalno i preko 400C. Srednja
godišnja temperatura iznosi za Sarajevo 9,60C, a za Zenicu 10,10C. 9
1.5. Hidrografija
Područje regije bogato je vodama (rijeke, potoci, izvori). Rijeke regije
pripadaju Crnomorskom slivu. Najveća rijeka je Bosna. Izvire iz vrela u selu
Vruci u podnožju Igmana na 500 m nadmorske visine. Od izvora do Zenice
protiče kroz Sarajevsko, Visočko, Kakanjsko i Zeničko polje.
Dolina Bosne spaja Panonsku i Jadransku regiju.
8
9
Republički zavod za statistiku: Bilten broj 219 - listing po naseljenim mjestima iz obrasca
P-9. “Konačni rezultati po naseljenim mjestima i popisnim krugovima” popisa
stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava, Sarajevo, april 1991.
godine.
Izvršno vijeće SRBiH: Osnove uređenja i pripreme teritorija za vođenje općenarodnog
odbrambenog rata, Sarajevo, 1983., str. 6.
210
Bosna sa svojim pritokama raspolaže godišnjim potencijalom hidroenergetske snage od oko 3,30 milijardi kWh. Jedina hidrocentrala Bogatić
izgrađena je na rijeci Željeznici poslije Drugog svjetskog rata, s instaliranom
snagom od 6,5 MW.
Ukupna dužina vodotoka preko 10 km iznosi 498 km.
U vrijeme velikih padavina dolazi do naglog porasta vodostaja i plavljenja, posebno u donjim tokovima rijeka koje utiču u rijeku Bosnu. Poplavama je ugroženo oko 145 km2 zemljišta, a bujična područja zahvataju oko
25% površine regije.10
1.6.
Pošumljenost
Po bogatstvu u šumama Bosna i Hercegovina zauzima prvo mjesto na
Balkanu, a u njoj je najbolje pošumljen prostor regije, gdje se, pored šume,
nalaze i znatne površine pod pašnjacima. Razvijena je listopadna i četinarska
vegetacija. Šume i šumsko zemljište zauzimaju oko 50% teritorije regije.
Bogata šumska prostranstva planina u regiji osnova su za solidno poslovanje drvoprerađivačke industrije i sigurno sklanjanje i zaštitu stanovništva u ratu. Pored toga, šumska područja pružaju povoljne uvjete za razvoj
drvne industrije i izgradnju objekata za potrebe odbrane.11
1.7.
Naselja
Do dolaska Rimljana na ovom prostoru nije bilo gradskih naselja. Rimljani su ovdje zatekli samo naselja seoskog tipa. Iz doba prije dolaska Rimljana poznata je utvrda Hedum castellum, koju su Rimljani kolskim putem
povezali sa Salonom, deset godina nakon sloma Batonovog ustanka. Od Salone bila je udaljena oko 230 km.12
Rimljani otpočinju urbanizaciju gradnjom više tipova naselja. Naselja
uz komunikacije su bila u funkciji putnih stanica u kojima su boravile rimske
straže. Naselja nastaju i uz rudnike i vrela termalnih i mineralnih voda. Pored toga, grade se i upravni centri. Svaki rimski grad imao je centralni trg,
zgradu gradske uprave, zgradu suda, ulice, javno kupatilo, centralno grijanje,
vodovod i kanalizaciju.13
Krajem XVI i početkom XVII stoljeća niču nova gradska naselja. Gradovi poprimaju islamsko-orijentalni karakter. Pored vjerskih objekata, podi10
Isto, str. 7-8.
Istro, str. 8.
12
Pavao Anđelić: Visoko i okolina kroz historiju, Visoko, 1984., str. 58.
13
BiH od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, ŠVK OS RBiH, Sarajevo,
1995., str. 25.
11
211
zani su i mnogobrojni objekti privrednog i saobraćajnog značaja, kao npr.
bezistani, hanovi, karavan-saraji, hamami, vodovodi, česme, mostovi i sl. U
osmanlijskom periodu razvio se i formirao najveći broj današnjih urbanih
naselja u regiji. Gradska naselja imala su trg - pazar, čaršiju sa zanatskim
prostorima, džamiju, zgradu vlasti, visoke ograde oko kuća itd. Osnovni tipovi naselja bili su kasaba (varošica ili gradić) i šeher (grad).14
U doba austrougarske uprave stvaraju se uvjeti za razvoj starih i formiranje novih gradova. Novonastala mala urbana naselja izrastaju uz rudnike
ugljena (Breza i Kakanj), industrijska postrojenja i duž komunikacija. Stari
gradovi razvijaju svoje urbane funkcije, a u novim dijelovima poprimaju obilježja evropskih gradova.
U doba socijalizma dolazi do “ugušćivanja” sela i migracija iz brdskoplaninskih područja ka komunikacijama u dolinama, gdje nastaju nova naselja. Najveći broj sela u okviru mjesnih zajednica opskrbljen je električnom
energijom, a većina ih ima vodovod, telefonsku mrežu, škole, prodavnice i
ambulante. Sela su u dolinama rijeka drumskog tipa, a u ostalim krajevima
planinskog (razbacanog) tipa. Stalna seoska naselja nalaze se do 1200 m nadmorske visine, a rijetko više.15 Poslije Drugog svjetskog rata masovna migraciona kretanja izmijenila su prostornu sliku naseljenosti regije. Gradovi
su se znatno razvijali, a izgrađeno je i nekoliko potpuno novih industrijskih
naselja (uglavnom u oblasti vojne industrije): Hrasnica i Vogošća kod Sarajeva, Nova Zenica, Novi Travnik, a dijelom Kakanj i Ilijaš.16
Tendencija kontinuiranog naseljavanja uskih kotlina rijeke Bosne i
njenih pritoka, te njihovo totalno zagušenje infrastrukturom i radnim zonama, trebala bi se zaustaviti i usmjeriti na druga područja.17
2. Demografske karakteristike Sarajevsko- zeničke regije
2.1. Stanovništvo
Prastanovnici regije bili su Iliri. U doba rimskih osvajanja ilirska plemena formirala su snažne plemenske saveze. Bitnija pomjeranja i etničke izmjene stanovništva nastaju početkom propasti Rimskoga carstva.
14
Isto, str. 86-88.
16
Isto, str. 762.
17
Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje: Prethodna studija uticaja autoputa
Šamac-Ploče na društveno-ekonomski razvoj i prostorno uređenje, Sarajevo, 1990., str. 6674.
15
212
Krajem VI i početkom VII stoljeća na ovo područje dolaze prve grupe
Avara i slavenskih plemena. Od tada je etnički razvoj išao prema formiranju
slavenskih naroda, narodnosti i narodnosnih grupa. Jači i brojniji Slaveni asimilirali su starosjedioce, ili su ih potisnuli u planinske i neprohodnije predjele. Slavenska plemena bila su formirana od plemenskih grupa, bratstava i rodova.
Etnički karakter stanovništva u srednjem vijeku specifičan je po pojavi bogumilstva, koje se najviše proširilo za vrijeme Kulina bana (11801204).
Bosansko kraljevstvo je neposredno prije pada pod Osmanlije imalo
oko 800.000 stanovnika. Dolaskom Osmanlija počinje dobrovoljna islamizacija stanovništva. Ovaj nenasilni proces provođen je oko 250 godina. Poznati
historičar Vladislav Skarić napisao je da "…19. vijek ne bi zatekao nijednog
hrišćanina, niti bi bilo ijedne crkve i manastira da je islam širen državnom silom".18
Uz bogumile, pravoslavnu i katoličku zajednicu, nastala je zajednica
islamskog stanovništva. Sve tri ove zajednice imaju zajedničko slavensko
porijeklo, sličan jezik, kao i brojne sličnosti u kulturi, načinu života, mentalitetu i dr.19 Jevreji su se u regiju naselili nakon progona iz Španije 1492. godine.
Bitna karakteristika socijalne strukture stanovništva u doba Osmanlija
i austrougarske vlasti jeste dominacija agrarnog stanovništva.
2.2. Struktura stanovništva prema popisu iz aprila 1991. godine
Prema popisu u aprilu 1991. godine u ovoj regiji živio je 1.078.921
stanovnik ili 24,7% ukupnog broja stanovnika Bosne i Hercegovine.
Najgušće su bili naseljeni industrijski centri. Tako je u pet većih gradova - Travniku, Zenici, Kaknju, Visokom i Sarajevu, živjelo oko 728.000
stanovnika, što čini oko 67,5% stanovništva regije. U Sarajevu je živjelo
38,5% stanovništva regije ili 11,67% stanovništva BiH (13,4% bošnjačkog,
10,68% srpskog i 4,63% hrvatskog). Starijih od 60 godina bilo je 12,8%.
Prosječna gustina naseljenosti kreće se oko 185 stanovnika na 1 km2,
što je za 120 stanovnika po km2 više od prosječne gustine naseljenosti u Federaciji BiH (65 stanovnika na 1 km2). Najnaseljenija je dolina rijeke Bosne
(površina 1929 km2 i 780.495 stanovnika) sa 405 stanovnika na 1 km2, a naj-
18
1995., str. 89.
19
Procesi koji su vodili ka formiranju naroda u BiH, koji su se historijski oformili kao Srbi,
Hrvati i Bošnjaci, navedeni su prema Enciklopediji Jugoslavije – Separat SR BiH, Zagreb,
1983., str. 137-146.
213
slabije su naseljena brdsko-planinska područja (površina 3892 km2 i 298.426
stanovnika), sa gustinom naseljenosti 77 stanovnika na 1 km2.20
3.
Privredne karakteristike Sarajevsko-zeničke regije
Privredni život na ovom području počeo je u rimsko doba. Uspostavljaju se novi privredni odnosi: razvija se poljoprivreda, zanatstvo i rudarstvo.
Posebna pažnja posvećuje se rudarstvu koje je tada imalo vodeću ulogu.21
Rimljani su nakon uspostave vlasti prvo otpočeli s eksploatacijom zlata
(dnevno su proizvodili do 17 kg zlata). Rudnici zlata nalazili su se u okolini
Kiseljaka, Fojnice i u dolini rijeke Lašve. Eksploatacija zlata vršila se kopanjem u rudnicima i ispiranjem riječnih nanosa. Pored zlata, eksploatiralo se i
srebro. Glavni rudnici srebra bili su u okolini Fojnice. Uz zlato i srebro, Rimljani su eksploatirali i željezo.
I u vrijeme srednjovjekovne Bosne privreda je bila veoma razvijena.
Tada je došlo do procvata rudarske djelatnosti i razvoja robno-novčanih
odnosa. U Fojnici je bila kovnica srebrenog novca, a u njenoj blizini bilo je
nekoliko rudnika srebra (Ostrožnica, Deževice itd.). U području sela Borovice, kod Bobovca, u XIV i XV stoljeću eksploatirana je bakrena, srebrena i
željezna ruda.22
Iskorištavanje mrkog ugljena, što danas čini najjaču privrednu granu
regije, datira od dolaska Austrije. Privrednu osnovu regije u to doba činili su
poljoprivreda (uz rijeku Bosnu i uz donje tokove njenih pritoka) i stočarstvo
(u planinskim selima).23
U vrijeme Kraljevine Jugoslavije, koja se ubrajala u red privredno najzaostalijih zemalja, Bosna i Hercegovina je svrstavana u njeno najnerazvijenije područje. Temeljna odrednica ekonomskog razvoja bila je poljoprivredna proizvodnja. Godine 1921. od poljoprivrede je živjelo 86,37% stanovni20
Podaci iz ovog popisa koriste se zbog toga što novi popis nije izvršen. Ovaj popis trajao je
od 1. do 15. aprila 1991. godine a provelo ga je oko 20 hiljada mađih ljudi i žena na području 109 općina (apsolutna većina bila je u 37 muslimanska, 32 srpska i 13 hrvatska) i 5.825
naselja. Tada je u BiH živjelo 4.377.000 stanovnika, od kojih su bili: Muslimani 1.905,000;
Srbi 1.370.000; Hrvati 780.000 i Ostali 321.000. Pod popisnom kategorijom Muslimani,
podrazumijevaju se Bošnjaci. Republičkog zavoda za statistiku: Bilten broj 219 - listing po
naseljenim mjestima iz obrasca P-9 "Konačni rezultati po naseljenim mjestima i popisnim
krugovima" popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava, Sarajevo, april 1991.godine.
21
Enciklopedija Jugoslavije - Separat SR BiH, Zagreb, 1983., str. 78.
22
Isto, str. 80-82.
23
Pavao Anđelić: Bobovac i Kraljeva Sutjeska - stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV
stoljeću, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973., str. 12.
214
ka, a 1931. godine 84,1%. Te godine 43,8% stanovnika je radilo, dok je
56,2% stanovnika izdržavano.24
Prije Drugog svjetskog rata regija je bila pretežno agrarna, sa zaostalom privredom, slabo razvijenim rudarstvom i industrijom i velikim neravnomjernostima u razvitku pojedinih njenih područja. Ratnim djejstvima u
značajnoj mjeri su razrušeni i onesposobljeni proizvodni i uslužni kapaciteti
privrede i društvenih djelatnosti, saobraćajnice, veći dio stočnog fonda,
stambeni i privredni objekti i ostala sredstva za rad. Poslije Drugog svjetskog rata otkrivene su znatne rezerve raznovrsnih ruda. Najveća nalazišta
gvozdene rude nalaze se u okolini Vareša, a ima je i na planini Vranici. U
Varešu je postojala i mogućnost proizvodnje cinka. U rudnoj oblasti Vareša
nalazila se i zona sulfidnih polimetalnih ruda s baritom. Bakra ima oko Kreševa, špirita u okolini Bakovića, a mangana u Čevljanovićima. Skoro svo rudno bogatstvo ima povoljan raspored.25
U vrijeme socijalističkog uređenja, u privrednoj strukturi izvršene su
znatne promjene, nastale kao posljedica industrijalizacije, elektrifikacije i
preobražaja poljoprivrede. Tada je izrađena snažna baza teške industrije i
energetike.26 Veći dio baznih i energetskih kapaciteta izgrađen je u području
koridora autoputa 5C, kao npr. za crnu metalurgiju u Zenici i Ilijašu, proizvodnju ugljena u Zenici, Kaknju i Brezi, termoelektrana u Ćatićima, itd.
U odnosu na državu, regija značajno učestvuje u šumskom fondu. Na
jednog stanovnika otpada oko 0,64 hektara šume. Od ukupne površine pod
šumom, očuvane šume čine 60%, degradirane šume 19,1%, lisničke šume
0,7% i šikare 20,2%, što pokazuje da u regiji ima mnogo neočuvanih šuma
(degradiranih šuma i šikara).27 Posljednjih godina šumarstvo je usporilo dinamiku razvoja. U periodu od 1952. do 1984. godine broj radnika u šumarstvu smanjen je za 25%. Po obimu sječe drveta, proizvodnji šumskih sortimenata i pošumljavanju šumarstvo pokazuje tendenciju rasta.
U toku minulog rata, preduzeća na području ove regije, pored toga što
su pretrpjela ratna razaranja, bila su četiri godine u potpunoj blokadi, čime
su praktički izgubila vezu s tržištima. Kapaciteti koji su zbog rata zaustavili
proizvodnju imaju zastarjelu i zagađujuću tehnologiju. Njihova rekonstrukcija bila je nužna i prije rata. Budući da su privredni kapaciteti u velikoj mjeri
uništeni, neophodna je njihova rekonstrukcija.
Iako je prošlo devet godina od završetka rata, ovo područje ne ostvaruje očekivani privredni razvoj.
24
1995., str. 243.
25
26
Isto, str. 762
27
Drvna masa svih šuma u BiH prije rata iznosila je oko 297.761.000 m3. Enciklopedija
Jugoslavije - Separat SR BiH, Zagreb, 1983., str. 169.
215
Ono što dodatno komplikuje problem prestrukturiranja privrede je pitanje ekologije. To pitanje je u regiji bilo gotovo zanemareno, zbog čega
smo došli u situaciju velike zagađenosti. Zaštita životne sredine je najčešće u
suprotnosti s interesima preduzeća, jer iziskuje dodatne investicije i povećava proizvodne troškove, pa ne treba očekivati da će se ta pitanja riješiti brzo i
bez intervencije države. Kada se ovaj kriterij uvede u praksu, tj. obavezna
zaštita životne sredine u skladu s normama koje propiše država, onda će to
mnoga preduzeća opteretiti dodatnim troškovima i natjerati ih na mijenjanje
tehnologije, što će uzrokovati i promjenu privredne strukture. Zdrava životna
sredina i racionalno korištenje prostora i svih prirodnih resursa je osnovni
kriterij kojeg se treba pridržavati svaka privredna djelatnost.
4.
Karakteristike političkog organiziranja na području
Sarajevsko-zeničke regije
4.1. Političke prilike u Sarajevsko-zeničkoj regiji od austrougarske
okupacije do početka Prvog svjetskog rata
Političko organiziranje stanovništva na području ove regije počelo je s
razvojem nacionalnih osjećanja, uz oslanjanje na religijske tradicije. Austrougarska vlast favorizirala je i podupirala katoličanstvo, a zbog političkih razloga suzbijala hrvatstvo. U razvoju političkog života u regiji u to doba razlikuju se politike koje inicira i vodi austrougarska uprava i one koje nastaju
među samim bosanskohercegovačkim stanovništvom. Austrougarska politika postepene liberalizacije javnog života omogućila je da se već relativno
oformljeni nacionalni pokreti konstituiraju u političke stranke.28 Držeći se
vjerske ravnoteže, ta politika imala je za cilj da u cjelokupnom lokalnom stanovništvu razvije i učvrsti osjećanje zemaljske, bosanske posebnosti i narodnosti. To je bio pokušaj da se, nasuprot različitim nacionalnim idejama u
Bosni i Hercegovini, istakne koncept koji bi pod bosanskim (“bošnjačkim”)
imenom okupio sve etničke zajednice u BiH.29 Benjamin Kalaj je pošao od
ideje Osman Topal-paše vezane za interkonfesionalno bošnjaštvo. Nastojao
je onemogućiti razvijanje postojećih nacionalnih pokreta i izolirati BiH od
političkih utjecaja okolnih južnoslavenskih zemalja. Na isticanje “bosanske
28
Mustafa Imamović: Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. do 1914.,
drugo izdanje, Sarajevo, 1997., str. 81-127.
29
Ovaj koncept ranije su pokrenule osmanlijske vlasti u sklopu reformi sredinom XIX st. U
tom smislu djelovali su bosanski namjesnici Omer-paša Latas (1850) i Šerif Osman Topalpaša (1860) Mustafa Imamović: Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878.
do 1914., drugo izdanje, Sarajevo, 1997., str.70-75.
216
posebnosti” i usmjeravanje aktivnosti u pravcu stvaranja “bosanske nacije” i
“bošnjaštva", Kalaja su, u stanovitoj mjeri, silile okolnosti koje su proizlazile
iz interesa austrougarske politike.30 Međutim, sva njegova nastojanja ostala
su uzaludna budući da je nacionalna misao već bila uhvatila duboki korijen.
U augustu 1901. godine, u kući Ahmet-age Hende u Kiseljaku, u tajnosti se sastalo bošnjačko i srpsko vođstvo na čelu s Ali-Fehmijem Džabićem i Gligorijem Jeftanovićem. Tom prilikom zaključili su da bi Bosna i
Hercegovina trebala uvažavati Portu i osmanlijski suverenitet, da joj guverner bude Bošnjak, a zamjenik Srbin, koji bi se na ovom položaju rotirali. Nakon toga je u Travniku formirana opozicija pod nazivom "Der hajlige mufti",
koja je oponirala Džabićev pokret.
Prva formirana građanska politička stranka u to vrijeme bila je Muslimanska narodna organizacija (MNO), osnovana van područja regije
(3.12.1906. godine u Slavonskom Brodu), koju je vodio Egzekutivni obor na
čelu s Ali-begom Firdusom. Pored zahtjeva za vjersko-mearifskom (prosvjetnom) autonomijom, ova stranka zahtijevala je autonomiju BiH pod sultanovim suverenitetom. Podržavali su je svi slojevi muslimanskog stanovništva
iako su joj u vođstvu uglavnom bili krupni zemljoposjednici, koji su svoje
agrarne interese postavili kao općemuslimansko pitanje. Nasuprot MNO-u,
djelovali su režimski orijentirani građani, nezavisni intelektualci i državni činovnici, koju su sami sebe nazivali “neprednim muslimanima”. Oni su od
24. do 26. augusta 1908. godine osnovali Muslimansku naprednu stranku
(MNS). Njen program u osnovi se nije razlikovao od programa MNO-a, ali
ona je u nacionalnom pitanju zastupala prohrvatski stav. Uvidjevši da zbog
toga ne uživa podršku širih muslimanskih slojeva, rukovodstvo te stranke revidira svoj program i odriče se hrvatske nacionalne ideje.
Srpski politički pokret na području regije utemeljen je formiranjem
Srpske narodne organizacije (SNO), koja je osnovana od 27. do 31. oktobra
1907. godine ujedinjenjem triju političkih grupa koje su se među srpskim
stanovništvom oformile sredinom prve decenije XX stoljeća. Jednu grupu činile su vođe autonomne borbe na čelu s Gligorijem Jeftanovićem i Vojislavom Šolom. Kasnije im se pridružuje i Milan Srškić.31 Pored toga, doktor
Lazar Dimitrijević iz Sarajeva je u maju 1907. godine formirao Srpsku narodnu samostalnu stranku, koja je poslije izbornog neuspjeha 1910. godine
prestala postojati. Srpsko građanstvo, koje je stajalo na čelu srpskog naci-
30
31
Asad Nuhanović: Fenomen javnosti, Promocult, 1998., str. 214.
M. Maksimović: "Crkvene borbe i pokreti", u knjizi: Napor BiH za oslobođenje i
ujedinjenje 76-106; V. Skarić: "Vjersko-prosvetna borba pravoslavnih Srba", u knjizi:
Sarajevo pod austro-ugarskom upravom, 288-307; Ilija Kecmanović: "Autonomna borba
Srba BiH". Zbornik: Jugoslovenski narodi pred Prvi svetski rat, Beograd, 1967., str. 341349.
217
onalnog pokreta, željelo je isto što i srpsko seljaštvo - rješenje agrarnog pitanja i sjedinjenje sa Srbijom.32
Hrvatski politički pokret sporije i opreznije pristupa formalnom organiziranju. Pojavljuju se dvije političke opcije: klerikalna i građansko-liberalna. Inicijativu za stvaranje hrvatske političke organizacije dala je građanskoliberalna opcija, uz koju su pristali i franjevci. Konstituirajuća sjednica
Hrvatske narodne zajednice (HNZ) održana ja 21. februara 1908. godine, a
prva sjednica njenog Središnjeg odbora održana je od 22. do 25. februara
1908. godine u Docu kod Travnika, na kojoj je za predsjednika izabran Nikola Mandić, advokat iz Sarajeva.33 Osnova njenog programa bila je u tezi
da su "BiH po plemenu starosjedilaca i po državnom pravu hrvatske zemlje,
pa je prirodno da se priključe Hrvatskoj”. Upozorenjima na malobrojnost
Hrvata u BiH vršili su homogenizaciju hrvatskog stanovništva. Kao natkonfesionalna organizacija, računali su i na pridobijanje Bošnjaka za hrvatsku
nacionalnu ideju. Zbog stava da vjeru ne treba uplitati u politiku, došli su u
sukob sa sarajevskim nadbiskupom Josipom Štadlerom, koji je smatrao da je
osnovni zadatak hrvatske politike u BiH da okupi sve katolike. On je 18. januara 1910. godine osnovao svoju političku stranku utemeljenu na ideološko-političkim načelima katoličkog klerikalizma, Hrvatsku katoličku udrugu
za BiH (HKU). U svom programu, ova stranka je “na osnovu državnog prava i narodnog načela” tražila priključenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.
U opoziciji prema austrougarskoj upravi bili su SNO i MNO, a ostale
stranke držale su se lojalno. HNZ i HKU su odobrile akt okupacije. Prestankom rada Bosanskog sabora krajem juna 1914. godine i izbijanjem Prvog
svjetskog rata prestaje i stranačko-politički život u regiji u to doba. Vremenom su stranke dobivale obilježja savremenih političkih organizacija koje su
s izvjesnim modifikacijama nastavile svoju aktivnost poslije završetka Prvog
svjetskog rata. Svoje pristalice okupljale su na principima iste vjerske pripadnosti.34
32
Mustafa Imamović: Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878.-1914.,
drugo izdanje, Sarajevo, 1997., str. 81.
33
Za jednog od članova Središnjeg odbora HNZ izabran je Hamid Šahinović Ekrem. Luka
Đaković: Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, Zagreb, 1985., str.
232
34
Asad Nuhanović: Fenomen javnosti, Promocult, 1998., str.211-212.
218
4.2. Političke prilike u Sarajevsko-zeničkoj regiji od završetka
Prvog svjetskog rata do početka minulog rata
Političke prilike u ovoj regiji između dva svjetska rata karakterizira
izražena stranačka podijeljenost, čemu je uzrok složena društveno-ekonomska situacija i različito poimanje nacionalnih raznolikosti. Od samog početka
Kraljevine SHS političko organiziranje nosi nacionalno-vjersko obilježje i u
tom pogledu ono čini kontinuitet s prethodnim periodom.35 Pored toga, sve
srpke i hrvatske političke stranke nastale su i djelovale pod utjecajem političkih centara izvan BiH, u prvom redu Beograda i Zagreba.
U to vrijeme prvi put je definiran odnos politike i vojske na ovom
prostoru. Tako u programu Muslimanske organizacije piše: "Tražimo da se
uvede apsolutna zabrana za sva vojna lica, da se miješaju u politiku i da u isto vrijeme obavljaju građanske i vojničke funkcije."36
Radnici su najvećim dijelom bili okupljeni u Socijaldemokratskoj
stranci. Inicirali su stvaranje jedinstvene jugoslavenske radničke partije (komunista) SRPJ (k) i jedinstvenog jugoslavenskog sindikata (1919).37
Političke stranke u svojim političkim programima tada nisu imale definiran odnos prema radničkom pokretu. Sve stranke bile su solidarne i jedinstvene u suzbijanju svih akcija radničkog pokreta i primjenjivale su različite mjere protiv njegovih organizacija.
Sporazum Cvetković-Maček od 26. augusta 1939. godine i ustupci
Hrvatima izazvali su i zaoštrili nacionalne sukobe. Pojavila su se tri pristupa
rješenju krize: velikosrpstvo, velikohrvatstvo i autonomija. Autonomiju su
zastupali samo Bošnjaci. Zbog otpočinjanja Drugog svjetskog rata ovaj sporazum nikada nije bio realiziran.
Na pokrajinskoj konferenciji KPJ za BiH, 1940. godine, u vezi s položajem BiH, zaključeno je da je “narodna autonomija BiH jedino pravilno
rješenje, koja je zajednički interes muslimanskih, srpskih i hrvatskih masa”.38
Još od početka ustanka jedan broj Bošnjaka pristupio je partizanskim
jedinicama. Do masovnog stupanja Bošnjaka u redove NOV-a dolazi ujesen
1943. godine, čime su dali solidan doprinos antifašističkoj borbi iz koje je
izrasla savremena demokratska Evropa.
Prvi slobodni neposredni izbori za organe narodne vlasti (za gradsku
narodnu skupštinu Sarajeva i rejonske narodne skupštine) održani su 23. sep35
Nusret Šehić: Bosna i Hercegovina 1918-1925, Sarajevo, 1991., str. 100.
Purivatra Atif: Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu KSHS, II
izdanje, str. 415.
37
Enciklopedija Jugoslavije-Separat SR BiH, Zagreb, 1983., str. 116.
38
Isto., str. 118.
36
219
tembra 1945. godine. Prema podacima izbornih komisija, na izbore je izašlo
90% birača, koji su ogromnom većinom glasali za predložene kandidate, članove KP.39 Nakon njih nastaje postrevolucionarni period konsolidacije socijalističke vlasti, kada se politički odnosi razvijaju u okolnostima rukovodeće
uloge socijalističke birokratije i državnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.
Nakon dezintegracije SKJ, u BiH, kao i u ostalim republikama u toku
1990. godine, na etničkim temeljima nastale su nove političke stranke. Bošnjaci su u Sarajevu, 26. maja 1990. godine, formirali Stranku demokratske
akcije (SDA). Dva mjeseca nakon toga Srbi su formirali Srpsku demokratsku
stranku (SDS), a Hrvati Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ).
5.
Geostrategijske karakteristike Sarajevsko-zeničke regije
5.1. Geostrategijski položaj Sarajevsko-zeničke regije
Geostrategijski položaj ove regije je sastavni i nerazdvojivi dio geostrategijskog položaja BiH i ne može se izdvojeno razmatrati. Po svojim geografskim, ekonomskim, demografskim osobenostima predstavlja bitan prostorni oslonac za odbranu BiH. U ovom kontekstu valja reći da je geostrategijski položaj regije opredijeljen njenim položajem u BiH - zapadnom Balkanu, južnoj Evropi, Sredozemlju i Evropi.
Geografske, demografske i privredne karakteristike regije čine je nosećim stupom Bosne i Hercegovine. Sarajevsko-zenička regija ima izuzetno
značajan geostrategijski položaj u jedinstvenom bosanskohercegovačkom ratištu. Zahvata centralni dio države BiH. Kroz nju prolaze značajne komunikacije:
- putna: Šamac – Ploče.
- željeznička: Ploče – Sarajevo - Doboj i zapadno prema Zagrebu, te
sjeverno prema Vinkovcima, a istočno prema Tuzli, Zvorniku i Beogradu.
Navedene i druge komunikacije u regiji povezuju sjeverna, zapadna,
istočna i južna područja Bosne i Hercegovine.
5.2. Geostrategijski značaj Sarajevsko-zeničke regije
Geostrategijski značaj regije proističe iz geografskog položaja BiH u
Evropi i svijetu, njene unutrašnje i vanjske politike. Iako je BiH po veličini i
broju stanovnika mala zemlja, njen geostrategijski položaj omogućuje joj
39
"Oslobođenje", 09.04.2002., str. 25.
220
značajnu ulogu. Kao nedovoljno razvijena, demokratska država, ona je dio
svijeta koji se bori za mir, savladavanje siromaštva, za napredne društvene
odnose i ravnopravne međunarodne odnose.
Regija čini jezgro bosanskohercegovačkog geostrategijskog prostora i
ima povoljan geografski položaj. Zračna udaljenost po geografskoj širini
(sjever-jug) iznosi 84 km, a po geografskoj dužini (istok-zapad) 134 km.
Regija je značajna kako zbog prirodnih bogatstava tako i zbog komunikacija koje prolaze kroz nju. Onaj ko vlada ovim prostorom ima uvjete za
kontrolu najbližih komunikacijskih veza između Jadranskog mora, Slavonije
i Mađarske. Regija ima veći strategijski značaj nego što to proističe iz veličine njenog prostora. U strategijskom pogledu, regija čini jedinstvenu cjelinu
integriranog cjelovitog općeg bosanskohercegovačkog ratišta. Regija pruža
najveće mogućnosti za neprekidnu i dugotrajnu odbranu i očuvanje jedinstva
prostora u najnepovoljnijim uvjetima odnosa snaga. Kompaktno srednje planinsko zemljište izrazito bi kanalisalo djejstva agresora duž riječnih dolina i
komunikacijskih pravaca i onemogućilo bi mu masovnu upotrebu tehnike,
brze prodore, manevar po frontu i dubini, a istovremeno bi pružalo pogodnosti za upornu i dugotrajnu odbranu na uzastopnim položajima i izvođenju
aktivnih borbenih djejstava branilaca. To je geografski prostor koji bi imao
veliku strategijsku prednost i veoma važan utjecaj na fizičko jedinstvo geostrategijskih cjelina – vojišta.
5.3. Smisao i značaj vojno-teritorijalne podjele BiH
Državni teritorij BiH u prošlosti je bio predmetom brojnih podjela –
organizacija i regionalizacija, baziranih na temeljima: historijskog naslijeđa;
etničke strukture; demografskih, privrednih, infrastrukturnih i drugih karakteristika. Postojali su i različiti oblici vojno-teritorijalne podjele na zone odgovornosti vojnih jedinica.
Savremena zbivanja u oblasti društveno-političkog uređenja BiH zahvataju i različite pristupe dizajniranju sistema odbrane i sigurnosti. U ovaj
kontekst ulazi i podjela bosanskohercegovačkog ratišta na geostrategijske
cjeline ili vojišta.40 Sadašnja vojno-teritorijalna podjela suprotna je jedinstvenom državnom biću BiH, a izvršena je na dva načina:
40
Geostrategijska cjelina ili oblast je prostor sa zajedničkim prirodnim i društvenim osobinama (reljef, hidrografija, biljni svijet, naseljenost i dr.). Prema reljefu može biti planinska,
brdovita i ravničarska; prema hidrografskim osobinama vlažna, sušna, umjerena itd. Veća
jedinica je pokrajina (regija), a manja rejon. S vojno-geografskog stanovišta geografska
oblast čini zonu, vojište, odnosno dio ratišta. Vojni leksikon, Vojno-izdavački zavod, Beograd, 1981., str. 147.
221
- zone odgovornosti jedinica VFBiH i VRS, i
- zone odgovornosti Stabilizacijskih snaga UN-a.
Podjela BiH na geostrategijske cjeline treba da bude djelotvorna i efikasna. Njom se obogaćuje zajednički život naroda, podstiče i ubrzava društveno-politički i ekonomski razvoj i jača svijest o nužnosti sigurnosti života
u miru i zajedničke odbrane u eventualnom ratu.
5.4. Moguća vojišta (geostrategijske cjeline)
bosanskohercegovačkog ratišta
Državni teritorij Bosne i Hercegovine, kao prostor općeg ratišta, moguće je podijeliti na četiri vojišta (geostrategijske cjeline), i to:
- Vojište Bosanska krajina (Banjalučko-bihaćka regija, a može se
još nazvati sjeverozapadnom Bosnom),
- Vojište Centralna Bosna (Sarajevsko-zenička regija),
- Vojište Sjeveroistočna Bosna (Tuzlansko-dobojska regija), i
- Vojište Hercegovina (Mostarsko-trebinjska regija).
Teorijske osnove i metodološki pristup utvrđivanja navedenih geostrategijskih cjelina utemeljeni su na bazi postupka istraživanja vojno-teritorijalnih podjela BiH od najstarijih vremena. Glavna opredjeljenja u odnosu prema ovoj podjeli vezana su za odbrambene, ekonomske i etničke interese. Pored toga, u ovaj pristup usključeni su i rezultati dosadašnjih istraživanja vezanih za regionalizaciju BiH, posebno funkcionalno-gravitacioni model regionalizacije na četiri velike regije s glavnim centrima: Banja Luka, Sarajevo,
Tuzla i Mostar, koji je izražen i utvrđen u studiji "Regionalizacija i centri
društveno-ekonomskog razvoja u Bosni i Hercegovini" još 1969. godine.
Ratište je cjelokupan prostor države na kojem se vodi rat i angažuju oružane snage i drugi
potencijali države. Obuhvata teritoriju, akvatoriju i zračni prostor (i kosmos). A.
Kasumović i Ć. Huseinbašić: Enciklopedijski rječnik odbrane BiH, Sejtarija, Sarajevo,
2000., str. 312 i Vojni leksikon, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1981., str. 509.
222
Navedenu studiju uradili su uglavnom isti autori koji su uradili i "Studiju regionalizacije BiH" 1992. godine.41
5. 5. Geostrategijski značaj Sarajevsko-zeničke regije u
vojištu Centralna Bosna
Sarajevsko-zenička regija, predstavlja najznačajniji strategijski prostor
s najgušćim rasporedom strategijskih objekata u BiH. Grad Sarajevo s prigradskim naseljima predstavlja najvažniji strategijski objekt prema kome
izvodi osam komunikacijskih pravaca s asfaltnom podlogom, željeznička
mreža međunarodnog i regionalnog značaja i aerodrom međunarodnog značaja.
5.6. Geostrategijske karakteristike vojišta Centralna Bosna
U geostrategijskom pogledu, prostor Bosne i Hercegovine čini jedinstvenu cjelinu, integralno cjelovito opće bosanskohercegovačko ratište, koje
je moguće podijeliti na četiri vojišta.42
Vojište Centralna Bosna obuhvatalo bi područja općina Zavidovići,
Žepče, Zenica, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Fojnica, Busovača, Kakanj,
Vareš, Olovo, Breza, Ilijaš, Visoko, Kiseljak, Kreševo, Hadžići, Ilidža, Vogošća, Sarajevo, Sokolac, Han-Pijesak, Rogatica, Pale, Trnovo, Kalinovik,
Foča, Goražde, Čajniče, Rudo i Višegrad.
Površina ovog vojišta iznosila bi 11.798 km2, što iznosi 23,1% površine BiH. U njemu je, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku,
1991. godine živjelo 1.271.800 stanovnika, što iznosi 29,1% od ukupnog
broja stanovnika BiH. Gustina naseljenosti iznosila je 107,8 stanovnika po
km2. Zračna udaljenost po geografskoj širini i dužini iznosi: sjever-jug 250
km i istok-zapad 170 km. Površina vojišta Centralna Bosna veća je od po41
42
Vlada RBiH je pred kraj 1991. godine od Ekonomskog instituta u Sarajevu naručila da za
njene potrebe izradi studijski projekt o regionalizaciji BiH. U septembru 1992. godine studija je završena i predata Vladi RBiH, koja je, formirana na multietničkom principu, u cijelosti prihvatila Studiju o regionalizaciji BiH. Ovu studiju Vlada RBiH prezentirala je kao
svoj stav o rješavanju sudbine BiH na savjetovanju u Ženevi, januara 1993. godine. Na čelu
Vlade bio je Jure Pelivan, a u njenom sastavu bili su: Zlatko Lagumdžija, Predrag Simović,
Ranko Nikolić, Hakija Turajlić, Mustafa Beganović, Uglješa Uzelac, Žarko Primorac, Haris
Silajdžić, Martin Raguž, Rusmir Mahmutčehajić, Hasan Muratović, Jusuf Pušina, Jerko
Doko i Munir Jahić. Ekonomski institut: Regionalizacija u Bosni i Hercegovini, Sarajevo,
1992.
Po Clauzevicu, vojište je dio ratišta koji čini geografsku cjelinu i ima zaštićene bokove
(tvrđavama, velikim zemljišnim preprekama), ili dio ratišta koji je znatno udaljen od ostalog dijela na kojem samostalno djejstvuju veće snage. Vojišta su, po Klauzevicu, nezavisna
do te mjere da se na jednom može biti u ofanzivi, a na drugom u defanzivi. Vojna enciklopedija, Drugo izdanje, tom 10, Beograd, 1975., str. 545.
223
vršine regije za površine područja općina Zavidovići, Žepče, Sokolac, HanPijesak, Rogatica, Kalinovik, Foča, Goražde, Čajniče, Rudo i Višegrad. Granice ovog vojišta vidimo na sljedećoj karti.
224
Zaključak
Prema geografskom položaju, prirodnim i ljudskim resursima i njihovoj ukupnoj povezanosti u društvenim procesima, Sarajevsko-zenička regija
se karakterizira kao centralna teritorija BiH. Takvim svojim geografskim položajem ona čini jezgro bosanskohercegovačkog geostrategijskog prostora.
Kotline i riječne doline su najnaseljenija područja. Tendencija kontinuiranog
naseljavanja uskih riječnih kotlina, a posebno rijeke Bosne, koja je najnaseljenije područje u BiH, mogla bi dovesti do njihovog totalnog zagušenja infrastrukturom, industrijskim i radnim zonama. Zbog toga bi se takav trend
trebao zaustaviti, a naseljavanja usmjeriti na brdska područja.
Ova regija raspolaže značajnim rezervama ugljena, šume, hidroenergetskog potencijala i sl., što je vrlo značajno za realizaciju bosanskohercegovačkog razvojnog koncepta.
Geografski, historijski, privredni, kulturni i drugi uvjeti u BiH utjecali
su na jasnije izdvajanje četiri vojišta - geostrategijske cjeline koje se međusobno razlikuju. Njihove granice su uglavnom određene fizičko-geografskim
činiocima i ne poklapaju se s granicama entiteta, kantona i sl. Ponuđeni prijedlog vojno-teritorijalnog uređenja ne zatvara mogućnost daljnje dogradnje
regionalnog uređenja BiH ne samo radi priprema za odbranu nego i radi
uspostavljanja što uspješnijeg društveno-ekonomskog sistema BiH. U okviru
politike ukupnog razvoja potrebno je osigurati djelotvornu politiku regionalnog razvoja.
Odnos prema teritorijalnom integritetu, suverenitetu i političkoj nezavisnosti Bosne i Hercegovine je najznačajnije pitanje sigurnosti zapadnog
Balkana i jugoistočne Evrope. Međutim, u slučaju da eventualno dođe do
okupacije ili podjele teritorije Sarajevsko-zeničke regije neizvjesno bi bilo
očuvanje države Bosne i Hercegovine, tj. sasvim je sigurno da je ne bi ni bilo.
Afirmacija demokratije u državama zapadnog Balkana znatno će doprinijeti većoj sigurnosti Evrope.
225
226
UDK 159.922.8 (497.6)(091)
Salih Fočo
Historija bosanske duhovnosti*
Nakon više od trideset godina intelektualnog rada, javnosti je predato,
slobodan sam reći, životno djelo prof. Muhameda Filipovića. Kako sam
autor na jednom mjestu reče, radi se o intelektualnoj avanturi koja je na svu
sreću urodila plodom, pa danas raspolažemo monumentalnim djelom i građom koja će motivirati i druge autore da se upuste u prostore nepoznatog a
za nauku i povijest Bosne izuzetno izazovnog.
S pravom mogu reći da se radi o životnom djelu našeg profesora u kome je dao sve ono što smo često od njega crpili i što je samo on, na svojstven
način, dugi niz godina interpretirao. Zapravo, radi se o zaista naučnom djelu
nadasve utemeljenom na naučnim i provjerenim istinama i građi koje je veoma malo i utoliko je ovaj rad dragocjeniji i značajniji. Mnogi izvori na koje
se poziva već su nestali. Kao što je poznato, nestala je veoma važna i dragocjena građa Orijentalnog instituta, Narodne i univerzitetske biblioteke BiH,
kao i drugih izvora koji su danas razasuti i pitanje je u kavom su stanju. S
obzirom na to da je rukopis nastao u dugom nizu godina, sreća je da nam je
bar dio naše povijesti dostupan i na ovaj način. Navikli smo na radove profesora Muhameda Filipovića koji su esejističkog karaktera i koji su prijemčivi
za širu javnost. Ovog puta smo obradovani što imamo pred sobom djelo naučne validnosti sa svom metodološkom aparaturom i izvorima koji su vodič
za buduća istraživanja i nastojanja da se neka od pitanja potpunije razjasne i
shvate. Ovakva djela se rade u velikim timovima i sa znatnim materijalnim
sredstvima. U našim uvjetima djelo je izraz entuzijazma i odricanja čovjeka
koji je zaista uložio više nego sve formalne institucije na očuvanju naučne
istine i valorizaciji bosanske povijesnosti.
Nekoliko kolega me je pitalo o kakvom se to djelu radi. Nisam bio
spreman odgovoriti, jer zapravo ni sam nisam imao odgovor. Danas s pravom mogu reći, nakon drugog iščitavanja, jednom kao recenzent a drugi put
*
Muhamed Filipović, Historija bosanske duhovnosti, knjiga 1-4, Svjetlost, Sarajevo, 2004.
227
kao promotor, da se radi o enciklopedijskom djelu bosanske duhovnosti. Tek
nakon ovog rada možemo shvatiti i razumjeti stvaralački opus prof. Filipovića. Bosanski duh u književnosti, mali rad s velikim dometima obilježio je
njegov inetelektualni kod, ali i njegovu sudbinu. Od izdajnika komunizma,
lokalnog mislioca, do naučnog autoriteta do kojeg je stalo Bosni i njenom
narodu.
Moj zadatak je da predstavim ovo djelo smješteno u korice na preko
2000 stranica, u četiri toma podijeljena po periodizaciji koja je i historijski
logična, ali i koja je autoru dala prostor da ideje iznese bez skraćivanja ili
konfuzije kroz različita poglavlja. Nakon dužeg razmišljanja moram i sebi ali
i vama priznati istinu, ovo djelo se ne može jednostavno predstaviti, njega
treba čitati, studirati, razmišljati i nad sobom i nad sudbinom Bosne i njene
duhovnosti. Mnogo je imena i ljudi, mnogo ideja, pokreta, institucija koje su
spomenute na tragu onog što su radile i stvarale u različita vremena. Sud o
tome je sud svakog čovjeka i ne trpi druge sudove ili druga gledišta. Konačno, svako od nas se mora suočiti s istinom, povijesnošću, zabludama, iluzijama, značenjima, korijenima. Iako obimno, ovo djelo čini osnovu našeg
znanja iz naše povijesnosti i društvenosti. Kada ga sami prostudiramo, zapravo tek se onda pitamo kuda idemo i odakle dolazimo. Tek nakon čitanja
ovog rada čovjek se zapita zar postoji takvo bogatstvo misli i ideja, zar postoji toliko tragedija, zar postoji toliko snaga i aktera koji su dali dobroga, ali
i nametnuli i učinili previše zla i netrpeljivosti, pa je naša povijest tragična a
budućnost neizvjesna.
Nakon već rečenog, sam se zapravo pitam ko je Muhamed Filipović.
Iako sam u neku ruku njegova sjenka, tragam još uvijek za odgovorom. Filozof, logičar, književnik, povjesničar, esejist. Svako novo djelo nas pozitivno
iznenadi i u nekom je, rekli bismo, drugom stilu ili preferira neku novu društvenu i naučnu dimenziju. Čini mi se da je Abdulah Sidran dao najbliži odgovor: Muhamed Filipović je institucija koja hoda. Sad možemo tome i pridodati da je to enciklopedijski duh Bosne koji on poznaje i na svoj način interpretira. Kada smo pravili naučni skup posvećen radu i djelu prof. Filipovića, imao sam obavezu da priredim bibliografiju radova koje je do sada profesor objavio. Nakon velikog rada i razasutosti po mnogobrojnim časopisima,
zbornicima, hrestomatijama i novinama, došao sam do broja 516 radova zaključno s 1974. godinom kada je postao i redovni član Akademije nauka i
umjetnosti BiH. Umorivši se od traganja, pozvao sam u pomoć profesora da
mi pomogne u daljnjem radu na sistematizaciji njegove bibliografije. On je
to odmah prihvatio i na moje iznenađenje nakon dvije noći donio rukopis od
preko 200 strana koji je naslovio “Pokušaj jedne duhovne biografije”, opis
životnih okolnosti koje su me formirale i utjecale na moj duhovni razvoj.
228
Tek danas nakon pojave Historije bosanske duhovnosti razumijem zašto je
tako postupio i zašto je tu knjigu napisao. Po vlastitom izricaju, biografiju je
napisao da bi objasnio svoj duhovni kredo i proces njegovog formiranja. Dakle, htio je na svojstven način da odgovori na najbitnija pitanja koja nam
život postavlja i put koji prolazimo. Prof. Filipović ističe “da je glavna aporija ljudske egzistencije upravo u tome da imamo svijest o beskraju, da imamo
misao o besmrtnosti, a da ipak, i konačno, postajemo svjesni toga kako smo
samo smrtni i ograničeni u svome bivanju. Zbog toga što je snaga života
ogromna, smrtnosti postajemo svjesni relativno kasno, a neki to ne postanu
nikada. Neki, naime, pomisle i ponašaju se kao da su besmrtni”. Čitati njegovu duhovnu biografiju zapravo znači doživjeti život koji je imao profesor i
upoznati sve osobe koje su imale značaj u njegovom stasanju, sazrijevanju,
pomaganju, ali i progonu i osporavanju. U najranijem djetinjstvu, kao i intelektualnom razvoju, bosanski čovjek, njegova kultura i tradicija, njegova povijest i duhovnost su onaj magnet koji ga usmjerava i u intelektualnom smislu vodi do današnjeg dana.
Često me radoznali pitaju koji je odnos komunikacije i suradnje, kako
u naučnom tako i u političkom angažmanu, mene s profesorom Filipovićem,
koji traje intenzivno skoro dvadeset godina. Ja znam jednostavno reći: Profesor voli ljude, voli ovu zemlju, voli svoj narod i sve što radi radi za njihovu
dobrobit, bez kalkulacija i računa da ih bilo kome ispostavlja.
U posljednjih nekoliko godina prof. Filipović nas je obradovao s nekoliko veoma značajnih naslova koji mogu biti dijelovi ili pak značajne reference samoj historiji bosanske duhovnosti. Ilustracije radi, navest ću samo
neke naslove: Bošnjačka politika, BiH - najvažnije geografske, demografske,
historijske, kulturne i političke činjenice, Bio sam Alijin diplomata. Ko je
započeo rat u BiH, Islam i teror, Komunizam i nostalgija, Bosanska tragedija
i mnoga druga. Sva ona zapravo govore u prilog mome stavu da rijetko ko
živi život Bosne i rijetko ko tako snažno razumijeva njenu bit, njenu bol, tragediju naroda, njegovu nesreću, i s takvom snagom traži izlaze i rješenja koja nude opstanak i razvitak, ne samo Bošnjaka već svih stanovnika zemlje
Bosne.
Djelo koje je pred nama rezult je dugogodišnjeg rada. Proizašlo je iz
ambicioznog znanstvenoistraživačkog projekta, prvobitno koncipiranog i
utemeljenog u okviru programa istraživanja povijesnog razvoja filozofske
misli u Bosni i Hercegovini. Sam projekt, kao i mnogi drugi koji su se odnosili na BiH i njeno duhovno naslijeđe, nije nikad dovršen. Takvi su bili projekti Historija naroda BiH, Historija kulture BiH, Historija književnosti, te
Enciklopedija BiH. Razlog što projekt nije dovršen leži u veoma čestim pro-
229
mjenama političkih prilika i duhovne klime i osobito velika restriktivnost i
negativni stav vladajuće politike prema svim onim projektima, istraživanjima i programima koji su u centar interesiranja stavljali Bosnu i Hercegovinu,
njenu specifičnu državnu i duhovnu tradiciju i njen bošnjački narod, te njegovo kulturno naslijeđe. Ilustraciju takve tvrdnje prof. Filipović navodi u pogledu jezika. U raspravljanju i donošenju odluke o nazivu jezika Bošnjaci nisu imali nikakvog učešća mada su oni i njihov jezik bili u najvećoj osnovi
stvaranja srpskohrvatskog jezika. Kako je bilo moguće i pretpostaviti da će
oni, koji su godinama i desetljećima tvrdili kako je BiH duhovna pustinja,
terra deserta, tamni vilajet, te da je to bila pogotovo u vrijeme vladavine
Osmanlija, dopustiti da se razvije jedan projekt istraživanja koji bi dokazao
da je duhovni život u Bosni bio veoma intenzivan, posebno u vrijeme duhovne vladavine Crkve bosanske ili u vrijeme intenzivnog razvoja islamske duhovnosti u njoj.
Kako to obično biva, nije sve crno kako tvorci predvide, tako je i autor
ovog rada imao sreće da represija i nedopuštenost slobode i rada ima i drugu
stranu, koja se ogledala u prestanku spoljašnje kontrole u ono što je autor radio i što je doprinijelo da se i sam oslobodi autocenzure kako bi spoznao i interpretirao bogatstvo duhovnosti na tlu Bosne i Hercegovine.
Šta prof. Filipović podrazumijeva pod pojmom duhovnosti? Skloni
smo tu spoznaju pojednostaviti ili reducirati. Mnogi govore o čuvenom eseju
objavljenom 1967. godine, Bosanski duh - šta je to? Konačno mislim da ovo
djelo pruža sveobuhvatniji odgovor. Koliki značaj daje sam autor određenju
duha govori i činjenica da definiranje pojma stavlja na početak i izdvaja ga
kao važno pitanje. Osnovna ideja za njega jeste traganje za znakovima pojave i načinima bivanja duha među nama ljudima, i to upravo na ovim prostorima. Za njega je duh specifičan način ljudske egzistencije. Kako bih što
vjernije iskazao stanovište koje daje duhu prof. Filipović, to ću izvorno interpretirati: “Oduvijek sam imao snažan interes za ono što nije izvanjsko, svakodnevno, materijalno i opipljivo, dakle ono unutarnje i od čovjeka skriveno,
ali skriveno u njemu samom. Tražio sam onu drugu stranu svijeta, onu skrivenu, o kojoj imamo u sebi samima svagda jasne znake i osvjedočenja, znake koje moramo prepoznavati i do kojih moramo doprijeti trudom koji se naziva osjećanje i mišljenje, a koji su skrovišta onog što se naziva duh. Duh je
za mene, dakle, svagda bio ona veza, ona rezonanca, ono harmonično pulsiranje koje nas veže sa svijetom u cjelini, s kosmosom, ona fina i neprimjetna
pulsacija u nama koja nam omogućava da se krećemo po cijelom nepreglednom i neshvatljivom kosmičkom prostranstvu, da idemo unazad u historiju
i unaprijed u budućnost, da vladamo vremenom i da su nam otvorena vrata
svakog načina bivanja i svake manifestacije one iste rezonance koju naziva-
230
mo duhovnim životom ljudi. Sve me to uvjeravalo da svaki čovjek, ama baš
svaki, ima duh kao os oko koje se vrti i koja ga neizmjerno visoko izdiže iz
sfere neposrednog postojanja i osigurava mu besmrtnost. Kada se radilo o
mom svijetu, a svaki konkretni svijet je lokalan i specifičan, pa je i njegov
duh takav, mada je upravo u tom njegovom svojstvu data ujedno i njegova
univerzalnost, a mene je zanimalo to duhovno što nas čini ljudima i veže sa
svim ostalim ljudima... (str. 10).»
Iz rečenog se da zaključiti da Filipović ima enciklopedijski pristup duhu pod kojim podrazumijeva sve ono što je čovjek stvorio. Za njegov kategorijalni aparat usko je ili jednostrano religijsko, filozofsko ili sociološko
stajalište. Filipović ne samo da duh razumijeva već ga i doživljava kao vlastitost naroda, njegove kulture, podneblja, države, njene povijesti. Za njega je
duh povezujuća sila koja od nas čini jedne ljude ma kad i ma kako da smo
živjeli.
Prof. Filipović pravi razliku između duhovne i društvene misli. Za njega je društvena misao širi pojam i okvir koji nastaje na sferi duhovnosti, ali
reproducira društvenost u njegovoj mnogostrukosti. Društvena misao je ona
misao koja govori o uzdizanju ljudskog duha iznad puke egzistencije ljudskog bića. Zato društvena misao podrazumijeva cijelu oblast raznolikih formi ljudskog mišljenja i izraza duhovnog života i interesiranja, koji su dobili
svoj artikulirani izraz u vidu osnovnih povijesno nastalih i datih oblika društvene svijesti ljudi i iz njih neposredno izvedenih spoznaja. To znači da društvena misao obuhvata sve date oblike društvenog mišljenja jedne epohe ljudske povijesti, zapravo od ranih predmitoloških i mitoloških predstava, preko
filozofije i teologije, do suvremene znanstvene spoznaje.
Bitno je napomenuti da je autor svoja istraživanja temeljio na dostupnoj pisanoj građi, biografskim i bibliografskim radovima, povijesnim izvorima i tekstološkim istraživanjima. Nailazio je na mnogobrojne teškoće i nepremostive prepreke. Neke od njih vrijedi spomenuti kako bi se otklonile i
kako bi drugi istraživači imali prohodniji prostor i pristupačnije izvore.
Ogroman problem predstavljala je činjenica da je historijska građa razasuta i
izmještena izvan prostora Bosne i Hercegovine. Najveći broj temeljnih izvora nalazi se u Beču, Istanbulu, Rimu, Atini i mnogim drugim centrima. Drugi, ne manje značajan problem jeste nedostatak institucija koje se kontinuirano i na sistematičan način bave povijesnim dimenzijama bosanskog razvoja.
Nesistematičnost i nekritički pristup građe koja je dostupna i koja većim dijelom nije relevantna, ne temelji se na pouzdanim izvorima. Nizak znanstveni i kritički nivo koji je posebno produciran iz ideoloških razloga zatiranja
osmanske kulture i trajnosti bosanske države. Evropski primitivizam i pot-
231
cjenjivanje vlastitosti, uz veličanje internacionalnosti, kao i nedostatak sredstava za podsticanje istraživačkog rada i objavljivanje građe koja je relevantna i značajna za duhovnost i povijesnost Bosne.
Mi ne znamo šta sve i od koga baštinimo, ali je sigurno da kontinuitet
duhovnosti ima dublje korijene nego što ga oslikava istovjetnost jezika i artikuliranih ideja koje raspoznajemo i čije porijeklo poznajemo. Da Bosna nije
terra desserta, potpuno prazno područje, zemlja u kojoj se ništa značajnijeg i
bitnijeg nije dogodilo, motiviralo je prof. Filipovića da se upusti u nezahvalno polje istraživanja svih duhovnih i kulturnih tradicija i povijesti koja se na
ovom tlu dogodila. On polazi od stava da naš istok nije dovoljno istočan, kao
što ni zapad nije dovoljno zapadan. Na ovom prostoru susreću se različite
kulture, tradicije, religije, različit duhovni i politički život koji ima svoje
prožimanje, svoju povijest, toleranciju, ali i potiranje.
Čini mi se da je prva knjiga ustvari obračun s neutemeljenom doktorskom tezom Ive Andrića koja nosi naslov “Razvoj duhovnog života u Bosni
pod uticajem turske vladavine”. Iako je teza nastala pod velikim utjecajem
Moriya Hornesa, Kalajevog savjetnika i osnivača Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ona je imala velikog utjecaja naročito u oblikovanju zapadnog mišljenja u odnosu prema Bosni. Koliko je meni poznato, i sam Andrić se odrekao
svog doktorata, a time i teze, no to je ostavilo velikog negativnog traga na
stanje bosanske povijesti. Ključna Andrićeva teza u navedenom radu glasi
“da je katoličanstvo donijelo i jedino nosilo nekakvu kulturu u Bosni”.
Nakon što čovjek pročita i zatvori knjigu pita se šta je spoznao, šta je
to novo, šta je interesantno i poučno.
Za djelo koje je pred nama ja bih mogao reći da je Historija bosanske
duhovnosti i historija bosanske državnosti, njene posebnosti i samostalnosti.
Duh je ono opće u kome egzistira konkretno, tj. bosanski čovjek u zemlji Bosni.
Poslije ovog rada mnogo šta više ne može biti sporno i upitno. Naučno
je valorizirano i argumentirano da postoji narod, kultura, tradicija, religije,
historija, da postoji zemlja Bosna.
Prof. Filipović je s ovim djelom zadužio nauku, sve nas, zadužio svoju
zemlju Bosnu pokazavši da ona egzistira od neolita do današnjih dana.
Ovo je jedna od velikih pobjeda istine, naučne spoznaje nasuprot mita
i iskrivljene ideologije. Duhovna istina je snaga koja potire zablude i otvara
prostore novog.
Zapravo Historija bosanske duhovnosti pokazuje da je Bosna vječna, a
mi prolazni.
232
UDK 297 : 82-1 (497.6)
Enes Karić
Islam u dobroćudnim sinkretizirajućim
formama bosanskog pjesništva
*
Viši oblici duha: religija, mistika, pjesništvo, umjetnost... najbolje se
ogledaju jedno u drugom, oni se međuse, u međusobnim relacijama koje obiluju mnogolikim formama uzajamnosti, najbolje tumače. Nedavno je to razložno i dokumentirano pokazao dr. Zilhad Ključanin u svojoj knjizi «Lice
svjetlosti», čiji mnogobrojni temati izvanredno izlažu i tumače «događanje
islama» u beskrajno razuđenim oblicima bosanske pjesni duše.1
Djelo «Lice svjetlosti» na svoj način pokazuje da islam nije zauviječna svojina protagonista teologije, dogmatike, hermeneutike i egzegeze, već
da je univerzalno otvoren spram pjesnika i mnogolikih pjesničkih i poetskih
formi. Samim tim Ključanin se ovdje «morao» baviti sinkretičkim formama.
No, on je to «moranje» s radošću podnio, u njemu je uživao, i na kraju se
došlo do izvanrednog rezultata, do djela koje dosad najcjelovitije predstavlja
tokove pjevanja islamu i o islamu u bosanskoj sredini.
Prije negoli predstavimo Ključaninovo «Lice svjetlosti», recimo nešto,
u vrlo načelnoj formi, o bosanskom sinkretizmu koji mi ovdje imamo na
umu.
Nemoguće je valjano razumjeti najbolje izdanke i stabalice bosanske
književnosti ako se prvo ne razumiju mnogoliki oblici sinkretizma u Bosni:
religijske, kultur(al)ne, svakodnevne, narodne, običajne... Ipak, religijski sinkretizam je najvažniji, zato što je on dosegao do najdubljih prostora duše bosanskog čovjeka i ljudi Bosne.
*
Zilhad Ključanin, Lice svjetlosti, OKO, Sarajevo, 2004.
Spomenimo uzgred da je djelo «Lice svjetlosti» zapravo prošireni tekst Ključaninove
doktorske disertacije odbranjene 2003. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u
Sarajevu. Mentor je bio prof. dr. Enes Duraković.
1
233
x x x
Nažalost, religijski sinkretizam u Bosni i Hercegovini je terra incognita za evropsku i svjetsku nauku. Zašto je to tako tome Bosna nije kriva, tome
nije kriva ni Evropa. Krivca bi trebalo tražiti, prije svega, u mnogobrojnim
ratovima koji Bosnu slamaju i krše gotovo svakih četrdeset godina. U onom
što bi se moglo, dakako uvjetno, nazvati evropskom ili svjetskom naukom
protubosanski ratovi su privukli daleko više pažnje negoli ova tiha sinkretička i bajkolika književna Bosna, ta čarobna zemlja koja se sa svakog svog
kvadratnog metra odazvala i odaziva četirima velikim svjetskim religijama:
katoličkom i pravoslavnom kršćanstvu, judaizmu i islamu.
Bosanska književnost je sinkretička i sinkretistička, jer je ona, ta bosanska književnost, iz duše Bosne, iz srca Bosne, crpila i crpi svoje neiscrpne priče, svoju beskrajnu magiju riječi, svoje zadivne književne zavičaje.
Kad čitamo Mešu Selimovića, Ivu Andrića, Dževada Karahasana, Nedžada
Ibrišimovića, Zilhada Ključanina, kad čitamo Abdulaha Sidrana, Irfana Horozovića, Stevana Tontića, Hadžema Hajdarevića, Miljenka Jergovića,
Džemala Latića..., tad svojim očima vidimo kako oni tu zemlju Bosnu pretvaraju u priču Bosnu! Pretvaraju je u jednu sinkretičku domovinu.
Jednom Bogu je Bosna pristala krotko pričati barem četiri priče, i potom, baš stoga i zato, njenim vrelima, napose onim književnim, potekle su
sinkretičke teme. U Bosni vjere često ne razgovaraju preko svojih ortodoksija, one u svojim ortodoksijama često šute! U Bosni vjere uglavnom razgovaraju preko svojih sinkretičkih oblika, izdanaka i stabalica. Ako su u Bosni
najrazgovorniji književnici, a jesu, oni su postali takvima zato što su najveći
sinkretici.
Bosanska književnost je na stranicama koje su napisane perima Meše
Selimovića, Ive Andrića, Dževada Karahasana, Zilhada Ključanina,
Nedžada Ibrišimovića, Abdulaha Sidrana, Hadžema Hajdarevića, Miljenka
Jergovića, Džemala Latića, Stevana Tontića, Irfana Horozovića... provrila
vrelima mnogolikih, začudnih svjetova, onih koje susrećemo u bajanju, u
snatrenju, u magnovenju, u trenju i trvenju Ovoga i Onoga Svijeta. (A sinkretizam i nastaje iz mnogolikih oblika trenja i trvenja: duhovnih, kultur(al)nih, povijesnih...)
Kad, recimo, u djelima Zilhada Ključanina, specifičnije, u njegovom
Šehidu, čitamo o džinima i hamajlijama, o šejtanima i vilenjacima, mi tad
imamo susretanje granica različitih svjetova, rukovanje Božijega i ljudskoga
svijeta, ali imamo i fenomen prelaženja granica, barem onih bivših, (s)poznatih.
Većina velikih bosanskih književnih djela, a Ključaninov Šehid je s
njima rame uz rame, posežući za sikretizmom (ili pak kad sinkretizam po-
234
segne za bosanskim književnicima), hoće prekoračiti poznate granice i zaći
iza, u prostore iza kojih također imaju i postoje nekakve granice, ma koliko
bile nespoznate (jer čovjek je, između ostalih svojih određenja, i biće granice).
Magija bosanske književnosti je, stoga, i u terapeutskom vođenju čovjeka prostorima između granica ili onim prostorima gdje još graničja nisu
određena. Sinkretizam je tu sredstvo, ali i cilj. Ponekada i cilj i sredstvo koji
se naizmjenice i s mjerom pomaljaju, s mjerom «užižu i gase».
Ključaninov Šehid je u tom smislu dobro čitati kao ljekovitu sjetu čijim je suzama oblik dala najljepša tradicija bosanskog sinkretizma.
Ako se Zilhad Ključanin u svom Šehidu, kao i u velikom broju svojih
književnih djela, pokazao izvanrednim književnikom, u djelu «Lice svjetlosti» on se pokazao i kao majstor književne kritike i kao raskošan teoretičar i
historičar književnosti.
Knjiga Zilhada Ključanina «Lice svjetlosti» podijeljena je u mnoge,
hronološki ustrojene, cjeline koje otvara «Uvod», u kome se daje stručan naputak u terminologiju, zatim u teme, motive i tekstualna izvorišta pobožnih
tema u bošnjačkoj poeziji XX stoljeća; a potom, također u sklopu «Uvoda»,
dr. Ključanin upućuje čitateljstvo u forme islamske pjesničke tradicije (ilahija, kasida, rubaija, gazel, tarih, mevlud...).
Zilhad Ključanin zatim daje elaboracije «pobožne bošnjačke poezije
od 1900. do 1918. godine», a glavne odlike ovog perioda vidi u mističkoj inspiraciji bošnjačke pjesni koja se kretala između prosvjetiteljskog i didaktičkog. Ovdje su po dubini obrađeni visovi pjesni u pjesništvu Safvet-bega
Bašagića, Osmana Đikića, Muse Ćazima Ćatića, Šemsudina Sarajlića, Rizabega Kapetanovića, Omer-bega Sulejmanpašića Skopljaka, Munla Alije Sadikovića, Avde Karabegovića Hasanbegova, Avde S. Karabegovića i Hamida Šahinovića Ekremova.
Zilhad Ključanin prelazi potom na predstavljanje fenomena pobožnog
u bošnjačkom pjesništvu u periodu 1918.–1945. godina, za koji ustanovljava
da je na planu bošnjačkog pjesništva značio «islamsku i sinkretiziranu duhovnost u artističkom poetičkom modelu». U samom središtu ovog perioda dr.
Zilhad Ključanin detektira Hamzu Humu i njegovu «sinkretiziranu pobožnost» koja je svoj eho našla u poeziji uhvaćenoj iz vedrog hercegovačkog
neba i nebeskim plavetnilom osvijetljenog hercegovačkog krša. Dr. Ključanin analizira i «dekompoziciju mističkog jedinstva svijeta» u haremskoj lirici
Ahmeda Muradbegovića, da bi potom otkrio «neoimpresionističku liriku i
simboličke kaside» u djelima Saliha Alića. Ključanin nam je na ovom
mjestu u svojoj knjizi osvijetlio cijelu plejadu pjesnika i književnika koji su
se našli na istoj ili srodnoj putanji pjesni duše, kao što su Fadil Kurtagić, Na-
235
zif Resulović, Hamid Dizdar, Mustafa H. Grabčanović, Husnija Čengić, Atif
Ljubović, Ilijas Dobardžić, Sait Orahovac, Skender Kulenović, Hasan Kikić.
x x x
«Socijalistički realizam» nije zaobišao ni muslimanske bošnjačke pjesnike, te nas Ključanin upoznaje s tim izmom, ali i njegovim skončanjem, da
bi se pjesan duše javila u «intimističkoj poeziji», kao i u «poeziji modernog
izraza». Sve te evolutivne procese u bošnjačkoj pobožnoj poeziji, ali i u bošnjačkoj poeziji u cjelini, Ključanin smješta u period od 1945. do 1990. godine. Autor se u mnogim cjelinama osvrće na sudar socijalizma i pobožnosti u
pjesni duše, ukazuje na «proskribiranje pisaca sa izrazitom bošnjačkom tematikom», elaborira «djelatnost bošnjačkih pisaca socijalnog prosedea» i sl.
Pjesnici i književnici koji najavljuju zlatne grane bošnjačkog pjesništva, ili su pak njihova djela sama u sebi i po svojim temama ti zlatni stručci
bošnjačke poezije, predstavljeni su u sklopu Ključaninove rasprave o «obnovi evropske tradicije i intimizma u bošnjačkoj poeziji» (Hamid Dizdar, Šukrija Pandžo), odnosno u raspravi o «etničkoj i poetskoj rapolućenosti (Skender Kulenović), i sinkretičkim elementima u bošnjačkoj poeziji ovog perioda
(Mehmedalija Mak Dizdar).
Pobožnost i bosanska postmoderna je posebna cjelina u Ključaninovoj
knjizi. Ključanin vispreno otkriva dragocjene metatemate u bošnjačkoj poeziji, kao što su «disputi s Bogom» (Abdulah Sidran), «orijentalno i zavičajno» (Ibrahim Kajan), «sufizam u poeziji» (Melika Salihbegović), «evropeizirani islam» (Hadžem Hajdarević) i «bosanski temelj i islamska duhovnost»
(Džemaludin Latić).
Periodizacija pobožne bošnjačke poezije Ključanina je ovim dovela i
do teških i tamnih godina nakon 1990., kada se Bosna strašnim potresima
tresla. Stoga je Ključanin ovdje ukazao na «transcendentalnost i ratnu stvarnost» u pjesničkim prinosima Bisere Alikadić, Nedžada Ibrišimovića, Kemala Mahmutefendića, Avde Mujkića, Muhidina Šarića, Rapka Ormana, Enesa
Kiševića, Atifa Kujundžića, Admirala Mahića, Saliha Trbonje Sevdija, Muniba Delalića i Amira Talića.
Zilhad Ključanin prati i osluškuje vjerski odziv pjesničke duše i u «generaciji pjesnika rođenih šezdesetih godina», u stihovima i djelima Semezdina Mehmedinovića, Almira Zalihića, Selima Arnauta, Fahrudina Hrnjića,
Amira Brke i Ise Porovića. Napokon, «najmlađi pjesnici», Fahrudin Zilkić,
Dijan Kalač, Senadin Musabegović, Mirsad Sijarić i Asmir Kujović, u ovom
su Ključaninovom djelu svojevrsni zasvodni kamen.
236
Na samom kraju ove knjige dr. Zilhad Ključanin piše o «pobožnosti u
pjesnika« «Izvan Matice», i osvjetljava «pagansko i mitsko» u poeziji Bošnjaka iz Sandžaka, dok «domoljubnu pobožnost» otkriva u dijaspori. Pojam
ili sintagmu «unutarnjeg egzila» dr. Ključanin raskriva u poeziji «neoromantičarske pobožnosti». Posebno mjesto u ovom Ključaninovom djelu našli su i
«pjesnici u publikacijama Islamske zajednice» (Alija Nametak, Džemaludin
Latić, Hadžem Hajdarević, Hanumica Zekić, Ejub Todorovac, Aziz Kadribegović i Selim Jelovac).
Ovo je forma Ključaninove knjige, forma koja je dostojna unutarnjeg
sadržaja, ili unutarnjih sadržaja. Insistiramo ovdje na množini, na unutarnjim
sadržajima, na ezoteričkim slojevima u najljepšem značenju, u pravovjernom
smislu te sintagme, naprosto zbog toga što je «pjesan o Bogu» ili «pobožna
poezija», kako bi kazao dr. Zilhad Ključanin, i moguća samo u unutarnjim
prostranstvima, u dubinama koje isijavaju «lice(m) svjetlosti».
xxx
U islamu kao vjeri, ali i u islamu na način kulture i civilizacije, pjesništvo je zajedno s pjesnicima nerijetko označeno i označavano kao «takmac» Objavljene Riječi, ali je kasnije postalo njen saveznik. Taj saveznik
ništa ne traži, nenametljiv je, na korist je svakome, on samo otvara ljudsku
dušu za «jeku» ili za «jeke» Božije Riječi u dubinama/visovima ljudskog duha. Tu jeku odbijenu od zelenila bosanskih rijeka, te odjeke koji se penju liticama bosanskih brda, dr. Ključanin je otkrio, sistematski pokazao, razložno
analizirao.
Eto razloga zašto se ovo izvrsno djelo dr. Zilhada Ključanina može, a
vjerovatno i treba, čitati i kao pjesnički komentar Objavljene Riječi Božije.
Čitajući stranice Ključaninove knjige, prisjećamo se klasičnih komentara
Kur'ana koji sadrže stotine hiljada arapskih, perzijskih, turskih, urdu... stihova koji su tu kao ogledalo, da se u njima ogleda Božija Objavljena Riječ.
U Bosni se po stotinu puta učinilo da je Objavljena Riječ prognana, da
je zaboravljena. Ali, pjesnici su joj sa svoje strane, «iz dolina u kojima se činilo da blude», upućivali zov, dozivali su je i odazivali joj se. Ovo Ključaninovo djelo je komentar tog pjesničkog odazivanja Božanskoj Poruci, dragocjena (sinkretička) hermeneutika u kojoj nalazimo dobro opisan povijesni,
društveni, psihološki i mnoge druge razine i kontekste.
Ključaninovo djelo je i meritorno tumačenje bošnjačkog «pjesničkog
komentiranja Kur'ana i islama», ono je, također, komentar jedne nesvakidašnje pjesničke situacije u Bosni u XX stoljeću, kad često nije bilo dobro «ni
237
Bogu ni čovjeku». Tu je ovo izvrsno Ključaninovo štivo zanimljivo studentima teologije, jer će imati zgodnu priliku da nauče da uz bosansko «mišljenje» o Bogu postoji jednako tako vrijedno, pa i vrjednije, «pjevanje» o Njemu! Studenti i profesori književnosti ovo će djelo čitati kao izvanrednu knjigu nastalu na metodologiji najbolje književno-teorijske tradicije.
238
UDK 930.85 (497.15)
Safet Bandžović
Bosna i Hercegovina u uspomenama
Leona Bilińskog
Sjećanja kao lični doživljaj historije nesumnjivo doprinose pomjeranju
granica spoznaje. Ona revitaliziraju duh i atmosferu prošlosti, dionice i slojevitost zbivanja viđena kroz individualnu prizmu, dajući im okus i boju. Neposredna zapažanja su najveća vrijednost koju savremenici ostavljaju za sobom kao trag dnevnog toka historije lišen naknadnih ukrasa i deformacijskih
dotjerivanja. Iluzorna su ona svjedočenja, kako je još davno uočeno, koja su
pisana s pretenzijom da saopće historijsku istinu. Svako lično svjedočenje je
djelimično i njegov značaj postaje mjerljiv u kontekstu drugih historijskih
izvora.
Leon Biliński (1846-1923), zajednički austrougarski ministar finansija
i šef bosanskohercegovačke civilne uprave, zapravo, kako sam kaže, “predstavnik i zastupnik cara” u BiH, bio je jedan iz reda visokorangiranih političara koji je imao zadatak da organizira život u Bosni i Hercegovini nakon
njenog uključenja u sklop Habsburške monarhije. Bio je ministar finansija
(20. februara 1912.-7. februara 1915.) u vrijeme kada su “dubok umor i apatija” zavladali Bosnom. Principijelno se pridržavao ustavnog zakona, što je
u praksi značilo poštovanje nagodbenog, austrougarskog dogovora o zajedničkim poslovima. “Prvi Slaven” na čelu političke uprave BiH, profesionalni
političar zavidne reputacije, trebao je biti nositelj promjena koje će odgovarati sveopćim interesima stanovništva. Na sjednici Zajedničkog ministarskog
vijeća početkom 1912. izjavio je da je Bosna i Hercegovina bila u izvjesnoj
mjeri tretirana kao kolonija. Okupacija BiH 1878. za Habsburšku monarhiju,
čiji je državno-politički identitet pažljivo izgrađivan na faktorima multietničnosti i multikonfesionalnosti, bila je potvrda da još uvijek ima kulturno-političku misiju u jugoistočnoj Evropi. Proces moderniziranja i “evropeiziranja” BiH odvijao se pod snažnom dozom prisile. BiH je postala “bjelčev teret”, prostor različitih pokusa, zakulisnih nadmudrivanja i oprečnih interesa.
Ona je za mnoge, pored svih stereotipa – tih “slika u glavama”, ostala ipak
terra incognita.
239
Biliński je bio svjestan zamršenosti državnopravnog položaja BiH i
složenosti mehanizma njene uprave: “Provoditi politiku narodnog progresa i
europske kulture, u povijesno gledano, starom narodu, ali koji je civilizacijski bio mlad, za mene je, s mojom narodnom sviješću i političko-administrativnim iskustvom to bila posve neprivlačna stvar”, ali je, usprkos svemu, vjerovao u svoj uspjeh. Prema svom programskom konceptu, imao je viziju reforme državnopravnog položaja BiH, tako što bi ona bila, s po tri predstavnika, zastupljena u austrijskoj i ugarskoj delegaciji. Na privrednom planu predviđao je investicije i obligatni otkup kmetova. Razmišljao je o izgradnji velikih institucija, o osnivanju univerziteta u Sarajevu, osnivanju pravnog, kao
i filozofskog fakulteta, s osloncem na Zemaljski muzej i Institut za balkanska istraživanja. Zalagao se za postepeno uključivanje domaćih ljudi na najviša mjesta u zemaljskoj upravi. Takve mjere su bile neophodne ukoliko se
težilo intenziviranju procesa nastanka domaće, savremene intelektualne elite
i uprave, kao i pretvaranju Sarajeva u značajno urbano središte koje bi se
uklopilo u smjernice monarhističke politike. Srž višeg činovništva u BiH činio je njemački element. Vladalo je nepovjerenje prema domaćoj inteligenciji i činovništvu. Biliński je, pak, prekratko obavljao dužnost upravitelja da bi
ostavio markantnije tragove, ali su ipak u njegovom djelovanju došle do
izražaja osobine i maniri vještog, pragmatičnog političara. Ambicioznom Bilińskom BiH svakako nije bila politički i životni prioritet, ali je bio svjestan
njenog delikatnog mjesta u složenoj državi kakva je bila Austro-Ugarska,
kao i značaja za njeno prijeteće balkansko okruženje i iskušenja nedovršenih
nacionalnih revolucija. Bio je to političar širokih koncepcija koga su brojne
opstrukcije, na različitim nivoima odlučivanja, kao i prijelomni svjetski događaji onemogućili da pristupi njihovoj potpunijoj realizaciji.
Memoarski zapisi Leona Bilińskog Wspomnienia i dokumenty, tom I,
1846-1914, (Varšava 1924) jednim dijelom odnose se i na period od njegovog imenovanja za zajedničkog ministra finansija do sarajevskog atentata.
Sarajevski časopis “Pregled” objavio je još 1936. u tri dijela, u prijevodu
Vlade Glucka, pojedine izvode iz tih memoara. Bili su prevedeni samo oni
dijelovi koje je Gluck smatrao relevantnim, prije svega odlomci koji se
odnose na sarajevski atentat. “U godini u kojoj se navršava 90 godina od događaja u Sarajevu, u kojem je ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franz
Ferdinand, Institut za istoriju u Sarajevu odlučio je objaviti dio Uspomena”
Bilińskog iz 1924. koji se odnosi na njegovo doba “vladavine” u Bosni i
Hercegovini. Pojava ove, po obimu skromne knjige, također najavljuje, kako
se navodi u njenom predgovoru, da je, unutar posebne edicije u kojoj će biti
objavljivani memoari, dnevnici, uspomene, putopisi, ona prva u seriji i početak “priče o skrivenim ili nedovoljno poznatim događanjima u burnoj bosanskohercegovačkoj povijesti”, te treba pozdraviti takvu dugoročnu orijentaciju i podržati istrajavanje na tom nagoviještenom putu.
240
Stjepan Matković je uvodnim radom Historiografski portret eminentnog upravitelja čitaocima sadržajno približio ličnost Leona Bilińskog. Memoarski zapisi Bilińskog nisu lišeni subjektivizma, emocija, dopunskog i
upadljivog utjecaja, pogotovo svega onog što se u Evropi zbilo od 1914. do
1918., prvih godina tektonskih promjena u Evropi nakon okončanja Prvog
svjetskog rata i nestanka Austro-Ugarske, kao i “arbitrarnog” ponašanja u tumačenju vlastite uloge i odgovornosti u zbivanjima koje opisuje i o kojima
sudi s bliske vremenske distance. Teško je u jednoj ličnosti biti i objekt i subjekt. Akteri često prešutkuju, imaju “naknadnu pamet”, pa učitavaju svoje
savremeno mišljenje u priču o prošlosti i dopunske “obračune” sa svojim neistomišljenicima. Memoarska djela su svojevrstan obračun s prošlošću. Zaborav je u srži politike. Slike lične i kolektivne prošlosti nisu statične, nego
su i posljedica i funkcija docnijih stavova. U svom životnom vijeku mnogi
su postajali radikalni misionari različitih ideja. Sklonost da se potiskuje teret
sopstvene prošlosti doprinosi devalviranju historije.
Biliński je, nakon svog imenovanja, iz Beča vukao konce upravljanja
Bosnom i Hercegovinom, pazeći da ne naruši uspostavljene norme političkog ponašanja. Smatrao je da se vlast mora oslanjati, bez obzira na ispoljene iredentističke ili trijalističke zahtjeve, na “sva tri plemena i vjere” BiH
ukoliko se žele ostvariti povoljni rezultati. Na optužbe da je bio naklonjen
Srbima odgovarao je da se u administraciji Bosnom i Hercegovinom nije
mogao ni sam, kao ni njegovi prethodnici, snaći bez stranke Srba, “koja je
svakako od triju tamošnjih bila najjača, brojčano, bogatstvom, političkim
osjećajem, energijom, sposobnošću, crkvenom organizacijom, školstvom”. U
dijelu svojih zapisa koji se odnose na BiH predočio je podatke o brojnim
osobama, naročito iz svog kruga upravitelja. Ostavio je i zanimljiv opis svog
boravka u BiH u junu 1912. koji je trebalo stručno popratiti zbog određenih
toponomastičkih nepreciznosti. Kroz svoje pisanje on neprestano iskazuje
divljenje prema svojoj ženi, koja je, po njemu, na neki način “predstavljala
nekakvu caricu”. Objavljivanje kompletnih memoarskih zapisa Bilińskog dalo bi široj javnosti još detaljniju sliku o njemu i vremenu u kojem je djelovao. Historijska saznanja su tokom vremena neprestano obogaćivana i proširivana, tako da se može zauzeti sasvim objektivan i racionalan stav.
Zapisi Bilińskog ukazuju na izrazitu složenost odnosa s mađarskim
političarima, zastupnicima iz austrijskog carevinskog vijeća, dvorom i diplomatima. On je iz svog ugla ukazivao na višedimenzionalnost političkih
odnosa u visokim krugovima u kojima se diskutiralo o tome šta je doista
BiH, i na koji je način integrirati u sastav Austro-Ugarske: “Ugarska se vlada pak – isto svaka, ali uz razliku koja je ovisila o karakteru svakog novog
šefa vlade – rukovodila samo jednim ciljem. Ugnjetavanjem Bosne i Hercegovine u korist Ugarske, a protivno interesima Austrije.” On je pružio i čitav
niz zanimljivih, bitnih podataka o aktuelnim problemima u BiH, poput onih
241
o njegovim kompliciranim odnosima s generalom Oskarom Potiorekom
(1853-1933), zemaljskim poglavarom, za koga piše da ga je stanovništvo nazivalo “umornim carem”, o otkupu kmetova, saboru, i posebno o sarajevskom atentatu.
Biliński je, predočavajući svoju verziju dramatičnih sarajevskih zbivanja, napisao da je, iako neposredno nije bio uključen, niti konsultiran oko
“lakomislene organizacije” i programa posjete Sarajevu prijestoljonasljednika Franza Ferdinanda i njegove žene, zbog njihove pogibije, preuzeo odgovornost za sve, “a to znači i za sve nesretne pogreške podređenog mi zemaljskog poglavara” Potioreka, i odstupio s dužnosti. Biliński, prema historijskim izvorima, nakon atentata u Sarajevu, nije bio protivnik objave rata Srbiji, mada njegovi zapisi govore nešto drugačije. U početku se zalagao za nastavak saborske djelatnosti, za izdiferencirani odnos prema Srbima u BiH i
odvajanje “lojalne većine” od “veleizdajničkih elemenata”. Ubrzo je izmijenio svoja prvobitna stajališta i prihvatio stav da treba okončati rad bosanskohercegovačkog sabora. Na sjednici Zajedničkog ministarskog vijeća 7. jula
1914. podržao je gledište da se Austro-Ugarska mora obračunati sa Srbijom
kako bi mogla zadržati BiH u svojim rukama, te da je “odlučujuća borba
prije ili kasnije neizbježna”. Smatrao je da se, nakon svih turbulentnih dešavanja, među bosanskohercegovačkim Srbima više nije moglo utvrditi ko je
od njih lojalan, a ko je “velikosrbin”. Nije vjerovao u uspjeh diplomatskih
akcija i pregovore sa Srbijom, jer “Srbin samo silu uvažava”. O tome treba
šire konsultirati radove dr. Dževada Juzbašića, koji je upozorio da navodno
“otkriće” o Bilińskom “kao protivniku rata” ne može naći oslonca u nauci.
Nakon okončanja Skadarske krize u maju 1913. Biliński je već ocjenjivao da
je neposredna konfrontacija sa Srbijom odgođena, ali da se Monarhija mora
sistematski pripremati za budući veliki rat. Smatrao je da u međuvremenu
treba riješiti jugoslavensko pitanje u Monarhiji, pri čemu je poseban značaj
pridavao “privrednom, nacionalnom i političkom uzdizanju BiH”. U Uspomenama će istaći da je, kao upravitelj Bosne i Hercegovine, imao obavezu
da iznese “svoje mišljenje sa stajališta službe. I onda se nisam mogao izjasniti za rat, nego ukazujući na pogubni upliv Beograda na Sarajevo, izjasnio
sam se za oštri ultimatum Srbiji, kako bi se već jednom razriješila buduća
sudbina južnih Slavena… morala se razriješiti jugoslavenska sudbina, posebice sudbina podijeljenog srpskog naroda. I razriješila se, kao što znamo,
ratom u korist Karađorđevića. Ali ne mojom krivnjom, a ni zaslugom jer za
to nisam bio ni dovoljno moćan, a ni dovoljno pozvan; ali možda zbog moje
providnosti”. Predviđanje budućnosti je uvijek diskutabilno, jer je ona u magli. Ne ostvaruje se uvijek ono što se priželjkuje. Knjige, poput ove, trebale
bi posjedovati studioznija stručna pojašnjenja i prateće komentare.
Balkan je, u odnosu na svoj prostor, odista stvarao "više historije nego
što je sam može potrošiti", ostajući metafora hroničnog parceliziranja, nape-
242
tosti, "etničkih koktela" i "nesavršenih političkih granica". Terorizam je bio i
ostao jedan od načina izmjene ili ubrzanja toka historije. “Kratko” dvadeseto
stoljeće - “doba ekstremizma”, i “epohe politike”, započelo je atentatom u
Sarajevu i izbijanjem svjetskog sukoba. Džon Ganter, američki novinar,
1940. je napisao: "Nedopustiv je napad na ljudsku prirodu i na politiku što te
bedne i nesrećne zemljice na Balkanskom poluostrvu mogu među sobom da
vode sporove koji izazivaju svjetske ratove. Oko sto pedeset hiljada mladih
Amerikanaca poginulo je zbog jednog događaja 1914. godine u nekakvom
blatnjavom, primitivnom selu, Sarajevu. Gnusno i gotovo prostačko režanje
u politici Balkana, teško razumljivo čitaocu na zapadu, još uvijek je presudno za mir u Evropi, a možda i u svijetu".
Knjiga Bosna i Hercegovina u Uspomenama Leona Bilińskog otkriva
ime i djelo profesionalnog političara, svjesnog svojih zadataka i obaveza koje je trebao da izvrši u BiH za potrebe, prije svega, Monarhije u cjelini, ali
istodobno, uz sva stečena iskustva, navodi na razmišljanja o historijskom fatumu BiH, njenom iritirajućem mjestu u raljama “visoke politike”, cikličnim
ponavljanjima historije i njenim mnogobrojnim vanjskim kreatorima i misionarima, njihovom problematičnom, “salonskom” poznavanju bosanskohercegovačkog bića, emocionalnom i političkom opredjeljivanju, praćenim čitavim kompleksima neprevaziđenih predrasuda i stereotipa.
243
244
UDK 32 (73 /4)
Ramiza Smajić
Sjedinjene Države nisu više mjerilo
stabilnosti Evrope
*
Nakon imperija naslov je knjige kojom je pariška izdavačka kuća Gallimard oživjela jesen 2002. godine u Francuskoj. Le Canard Enchaine, Le
Monde des Livres, Telerama, l'Humanité, La Croix, Charlie Hebdo, Le Figaro Litteraire, Les Echos, Minute, Politis, Le Point, Marianne, Monde, La
Tribune, dakle skoro svi najčitaniji ondašnji mediji su samo tokom mjeseca
septembra donijeli, jedni prikaz ovog djela, drugi intervju s njegovim autorom. Emmanuel Todd je antropolog, demograf i historičar koji je još 1976.
godine privukao pažnju čitalačke publike svojom najavom i analizom raspada "sovjetskog bloka". U godinama koje su uslijedile napisao je niz članaka i
djela, od kojih treba posebno izdvojiti Ekonomske iluzije, esej iz 1997. godine u kojem govori o stagnaciji razvijenih društava uopće. Najnovijom knjigom E. Todd se upušta u analizu onoga što on naziva "razgradnjom američkog sistema", uz ključnu tezu da je "američka snaga u uzmicanju i da danas,
uistinu, nema ništa što bi opravdalo viziju jedne nedodirljive Amerike". Čitalac koji se baš i ne snalazi u komplikovanim dešavanjima na polju svjetske
političke ekonomije na 235 stranica ove knjige posve jednostavno prati inače
vrlo ozbiljnu razradu fenomena opadanja "američkog imperija".
Današnji svijet je suviše dinamičan, suviše raznolik, pa i suviše silan
da bi prihvatio dominaciju jedne moći. Odmjeravanje demografskih i kulturnih, industrijskih i monetarnih, ideoloških i vojnih snaga ne dopušta više prihvatanje Amerike kao nedodirljivog faktora moći. U mentalnoj strukturi današnjeg čovjeka Amerika je još onakva kakva je bila u vrijeme hladnog rata,
no suštinski Sjedinjene Države su izgubile onu vrstu utjecaja i kontrole koju
su ranije imale nad zemljama poput Irana i Iraka, a danas im se to isto dešava i sa Saudijskom Arabijom. Zemlje koje "kraljuju" naftom ulaze u jednu
*
Emmanuel Todd, Après l'Empire. Essai sur la decomposition du systeme americain. Paris,
Gallimard, 2002
245
fazu kulturnog preispitivanja, moglo bi se reći i krize, koja polahko uklanja
Ameriku kao dominantno utjecajnog faktora.
E. Todd već u prvom poglavlju obrađuje mit o univerzalnom terorizmu temeljitim pregledom procesa alfabetizacije i globalizacije u svijetu,
kulturne i demografske revolucije, krize tranzicije, politike i demografije uopće, te islamske tranzicije, pakistanskog i saudijskog pitanja, kao i slučaja
Jugoslavije. S obzirom na ulogu koju su u ovim pitanjima imale Sjedinjene
Države, kao i na stav koji zauzimaju u dešavanjima nakon 11. septembra
2001. godine, nameće se nedvosmislen utisak da borba SAD-a protiv terorizma nije ništa drugo do pokušaj održavanja hegemonije koja više ne postoji.
Aktivnosti Sjedinjenih Država na vojnom planu E. Todd karakterizira kao
"visoko teatralizovanu agitaciju", i to na način militarnog mikroteatralizma.
Krajnje plastičan primjer je objekt na kojem SAD danas ispituju svoju moć:
Irak, zemlja s dvadeset miliona stanovnika izgladnjelih godinama blokade,
po američkim teorijama je zemlja koja proizvodi i prijeti da upotrijebi oružje
za masovno i bakteriološko uništavanje. Iako se sve vrti oko "snova" vezanih
za naftu iz Perzijskog zaliva, želja za vojnom afirmacijom na Srednjem istoku niče iz straha da će Sjedinjene Države biti istisnute od bloka kojeg danas
sve češće definiramo kao "Evro-Azija". To je ono o čemu danas otvoreno
govore i američki stratezi. Realno slaba, bez prave kopnene vojske, s većom
potrebom da ima baze nego nosače aviona, Amerika stoji na stanovištu da će
sve svoje probleme riješiti napadajući nejake i ko zna sve čim ispaćene zemlje kakav je danas Irak. I nafta je svakako važna stavka u pogledu sadašnjih aktivnosti Amerike prema Iraku, ali Todd na više mjesta ističe da nafta
ne može biti istinski razlog pokretanju rata u Iraku. Naime, na koji bi se način, ako to nije kopnenim sredstvima, jedna zemlja mogla okupirati u svrhu
ovladavanja naftom? Nafta je, ustvari, posljednja krinka teatralnog militarizma čija bi manifestacija, to se ne smije gubiti iz vida, izazvala ogromne
ljudske žrtve.
Svakako da će biti čitalaca koji će tražiti drugovrsne izvore svim ovakvim dešavanjima, između ostalog u svjetskoj koegzistenciji dvaju ili više
sistema, inkompatibilnosti društvenih modela, što često postaje problem kada ljudi različitih boja i rasa žive zajedno na istoj teritoriji. Asimilacija može
pretpostaviti istinski kulturni konflikt. Međutim, i ovim posljednjim djelom,
i brojnim intervjuima koje je dao francuskim medijima, E. Todd ističe da je
čist apsurd smatrati da je konflikt između Amerike i arapskih zemalja antropološke prirode.
Iako je ovo djelo razradio dosta prije rata u Iraku, Todd je u skoro
svim segmentima ocrtao dešavanja do kojih će doista ubrzo i doći. Na strate-
246
škom planu, Amerikanci su, govorio je Todd, već gubitnici, započeli rat u
Iraku ili ne. Ne krenu li s tim zahvatom, bit će to izraz njihove slabosti, s obzirom na sav ovaj pritisak dosad. Započnu li, pak, to, javno će se okarakterizirati kao zemlja koja prijeti miru u svijeu, što će opet izazvati dva procesa u
Evropi: prvo, što je već počelo, samoorganiziranje Evrope, i to ne protiv nego bez Sjedinjenih Država; drugo, transformiranje Rusije, i pored njenih slabih tačaka na društveno-ekonomskom polju, u jednu formu zemlje-protektora za Evropljane, prvenstveno zahvaljujući snazi njenog vojnog arsenala. To
će biti strateška katastrofa za SAD.
Čitalac može da postavi pitanje o paradoksu Toddovog stava o slabljenju moći Amerike i stalne Bushove afirmacije snaga oko iračkog pitanja.
Todd upozorava na Bushovo uporno busanje: "Mi smo jaki! Mi smo moćni!,
što inače nije praksa onih koji to doista jesu. Želja za vojnom afirmacijom je
ustvari jedna vrsta kompenzacije koja treba da maskira gubitak moći, i to
one koja se tiče prvenstveno ekonomskog polja. Uzmimo samo osamdesete
godine kada se cijeli ili gotovo cijeli svijet izjašnjava za hiperdinamizam
državne ekonomije, američka industrija bilježi krajnje neobičnu akceleraciju.
Komercijalni deficit SAD-a je samo u periodu između 1993. i 2000. godine
skočio sa 100 na 450 milijardi dolara. Dakle, Amerika je danas dubinski
izmijenjena, ovisna o svijetu, bez ikakve mogućnosti da se distancira. Ova
zemlja je nakon 1945. bila hipermoćna, totalno autonomna na industrijskom
i energetskom planu. Mogla je svim područjima u svijetu, naročito Evropi i
Japanu, omogućiti sve ono što im je bilo potrebno za rekonstrukciju ili vojnu
pomoć neophodnu za njihovu "zaštitu", sve u duhu "američkog mira". Mi
danas živimo u jednom sasvim drugačijem svijetu u kojem Sjedinjene
Države nisu mjerilo stabilnosti Planete nego tek jedna demokratija među
svim drugim.
Za razliku od Sjedinjenih Država, Evropa nema posebnih problema s
izvanjskim svijetom. Posljednje poglavlje svoje knjige Emmanuel Todd posvećuje emancipaciji Evrope koja je globalno osjetila da u miru ima dugoročni strateški interes. Evropa je u normalnoj komercijalnoj interakciji s ostatkom Planete, kupuje neophodna osnovna sredstva i energiju uvozi plaćajući
prihodima dobivenim od svog izvoza. Istovremeno, vanjska politika SAD-a
se ne udaljava od dva osnovna konflikta: onog s Rusijom, sve jačim kamenom spoticanja za američku hegemoniju, i onog s islamskim svijetom, koji u
posljednje vrijeme predstavlja stalnu scenu za prikazivanje američke vojne
moći.
Što se tiče Rusije, sve ukazuje na to da ona postaje ozbiljan partner, ne
toliko u ekonomskom i vojnom smislu koliko na polju izvoza nafte i priro-
247
dnog gasa. Razmotrimo li, pak, problematičnost situacije s Izraelom, uvidjet
ćemo koliko ekonomska realnost sugerira da kritični izraelsko-arapski region
krene sferom kooperacije sa središtem u Evropi i na dovoljnoj distanci od
Sjedinjenih Država. Odnos Amerike i Izraela može se posmatrati kao odnos
dviju kolonijalnih imigrantskih zajednica koje nemaju garancije stabilnosti
na duge staze. S druge strane, Evropa od muslimanskog svijeta dobiva suviše
važan procent imigranata: Pakistanaca u Engleskoj, Marokanaca u Francuskoj, Turaka u Njemačkoj, da bi oni bili nominirani tek kao značajne grupe.
Djeca tih imigranata su građani zemlje domaćina. Evropa se, naravno, mora
držati puta mira i sporazumijevanja ne samo zbog geografskih okolnosti nego i radi svog unutrašnjeg mira. Ovdje se Sjedinjene Države pojavljuju kao
generator nereda, koliko unutrašnjeg toliko i međunarodnog. U napadima
mladih Marokanaca na sinagoge početkom 2002. godine, Francuska je prva
osjetila posljedice destabilizacije uzrokovane američko-izraelskom politikom, makar se dublji uzroci vezali i za samo francusko društvo. Ne vidimo
zašto ne bi i Njemačka sa svojim Turcima ili Engleska s Pakistancima osjetila isti destabilizirajući utjecaj SAD-a u godinama koje predstoje. No, jedno
svakako treba istaći: iako se Evropljani uvijek doimaju da su u pozadini
svjetske političke ekonomije, najveća stvar koju su uradili u posljednje vrijeme je to što su napravili "euro". "Euro" je za američku hegemoniju teža stvar
od Bin Ladena.
U želji da još jednom podvučemo konkretnost i realnu stranu Toddovog djela, donosimo njegov zaključak, uz informaciju da će djelo ubrzo biti
dostupno i u prijevodu na bosanski jezik: "Delokalizovanje nekih svjetskih
institucija iz Sjedinjenih Država prema Evroaziji doprinijelo bi jednako usklađivanju svjetske političke superstrukture sa ekonomskom realnošću svijeta. Stvaranje novih međunarodnih instanci je, nesumnjivo, jednostavniji put,
sa manje konflikata, od premještanja MMF ili Svjetske banke, jako devalorizovanih institucija danas prema svima. Ovi prijedlozi za djelovanje su tek
uobličavanje suštine, shvatanje realnosti odnosa ekonomskih snaga u svijetu.
Ako svijet teži ravnoteži i smirivanju prirodnom igrom demografskih, kulturnih, socijalnih i političkih snaga, nikakva velika strategija, istinu govoreći,
nije neophodna. Jednu stvar apsolutno treba izbjeći: zaboraviti da su i danas,
kao i jučer, istinske snage u demografiji i edukaciji, a istinska moć u ekonomiji.
Ne služi ničemu gubiti se u fatamorgani vojnog natjecanja sa Sjedinjenim Državama, vojnog pseudonatjecanja koje vodi stalnim intervencijama u
zemljama bez realnog strateškog značaja. Ne trebamo, za američkom armijom, mijenjati teatarski koncept operacije za koncept teatarske operacije. Intervencija u Iraku na njihovoj strani bilo bi samo igranje male uloge u krvavom vodvilju.
248
Nijedna zemlja XX stoljeća nije uspjela da razvije svoju moć ratom,
ili tek pojačanjem svojih vojnih snaga. Francuska, Njemačka, Japan i Rusija
su jako puno izgubili u takvoj igri. Sjedinjene Države su izašle kao pobjednici iz XX stoljeća, zato što su znale, u dugom vremenskom periodu, odbijati
da uđu u vojne konflikte Starog svijeta. Slijedimo primjer te prve Amerike,
te koja je uspjela. Osmjelimo se da budemo čvrsti u odbijanju militarizma i
prihvatanju da se koncentrišemo na ekonomske i socijalne probleme unutar
našeg društva. Ostavimo današnju Ameriku, ako to ona želi, da crpi preostalu energiju u njenoj "borbi protiv terorizma", ustvari, borbi da zadrži hegemoniju koje više nema. Ako ona bude uporna u želji da pokaže svoju svemoć, doći će do toga da će svijetu pokazati samo svoju nemoć."
249
250
UDK 75 (497.6)“1945/1990“
Ibrahim Krzović
Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990
*
Prof. dr. Nikola Kovač, redovni profesor Univerziteta u Sarajevu (Filozofski fakultet, Odsjek romanistike), jedan je od najaktivnijih "saputnika"
likovnog života u Bosni i Hercegovini. Njegovo interesovanje za slikarstvo
potiče iz sklonosti i osjećaja za likovni izraz i čini komplementarno područje
širokom kulturno-civilizacijskom području romanistike, njegovoj primarnoj
vokaciji.
Knjiga je koncipirana tako da nudi niz eseja o najistaknutijim bosanskohercegovačkim umjetnicima starije, srednje i mlađe generacije koji su
djelovali u drugoj polovini 20. stoljeća. To je vremenski okvir značajnih promjena, kulturoloških i ideoloških orijentacija čija su kretanja obilježena rasponom individualnih i generacijskih odgovora likovnih umjetnika Bosne i
Hercegovine. Dr. Nikola Kovač, kao saputnik, svjedoči o bitnim pojavama i
imenima autentičnim iskustvom jer je u mladosti ispratio najstariju generaciju, a svojom zrelošću prihvatio mlađe. Bosanskohercegovačke slikare, kojima je posvetio eseje u ovom rukopisu i čija djela otvara u razuđenim analizama, upoznao je u svom gradu, u njihovim ateljeima i na izložbama. Utisci i
doživljaji slili su se u veliki mozaik, a bilješke i eseji postali su knjiga.
Obuhvaćene generacije slikara i slikarstvo druge polovine 20. stoljeća
u knjizi dr. Nikole Kovača nisu ostali bez oslonca u prethodnim zbivanjima.
Autor u sažetom obimu daje osnovne podatke o počecima modernog slikarstva i prvim školovanim bosanskohercegovačkim umjetnicima, a ukazuje i
na poticaje koje su učinili strani slikari krajem 19. stoljeća. Isto tako sumarno, autor je obuhvatio nove tendencije i imena mlađih generacija. Tako je rukopis dobio skicuozni krug likovnih zbivanja 20. stoljeća i u njemu krug
težišnih ličnosti i ostvarenja.
*
Nikola Kovač, Slikarsto u Bosni i Hercegovini 1945-1990, ANU BiH, Univerzitet Džemal
Bijedić, Sarajevo 2003.
251
Središnji vrijednosni krug knjige sastoji se od tri poglavlja: Prva poslijeratna generacija, Srednja generacija i Mlađa generacija. U svakom poglavlju predstavljena su djela izabranih slikara u nizu eseja. Ova tri poglavlja
nude najvažnije rezultate višegodišnjeg praćenja likovnih zbivanja i eksponiraju analitičke sklonosti autora.
Vođen tom sklonošću, autor se opredijelio za analitičko-problemski
koncept knjige. Iako knjiga nosi naslov Slikarstvo u Bosni i Hercegovini
1945-1990, koji bi mogao upućivati na historijsko-hronološki pristup, dr. Nikola Kovač je izabrane slikare, generacije slikara i svoja razmatranja samo
sistematizirao u logičan hronološki i generacijski niz. Svaki od eseja i izabranih slikara i u prvom dijelu predstavljanja i u središnjem razvijenom dijelu teksta, kao i u završnim rečenicama, karakterističan je po razuđenim analizama, a samo biranim djelima, kao primjerima i predmetom svojih analiza,
autor naznačava vremensku dimenziju. Na taj način njegov koncept i njegova knjiga ne zapada u domen rada historičara umjetnosti i institucija koje se
bave historijom i valorizacijom umjetnosti. Kao saputnik u likovnom životu,
autor raspolaže historijskim faktima i historiografijom. U dodiru s historiografijom, cijeneći pojedine autore, on citira bitne fragmente kojim upotpunjuje svoj tekst. Stoga je u rukopisu u cjelini izostao kritički aparat i korištena literatura. Oni koji su se bavili teorijom i historijom likovnih umjetnosti u
Bosni i Hercegovini navedeni su na kraju rukopisa, također kao saputnici.
Međutim, pravu vrijednost knjige predstavljaju analitičke dionice, koje zapravo čine građu svakog eseja. One se sastoje od analitičkog obuhvata i
kvalifikacije opusa slikara u cjelini i od analize pojedinih djela. Na taj način
predstavljeno je slikarstvo svih izabranih umjetnika, počev od Mice Todorović do Edina Numankadića. Tako već u prvom eseju Prve poslijeratne generacije autor govori o lirskoj osnovi opusa Mice Todorović, o dva bitna elementa njenog izraza. Jedan je boja, kojom čvrste predmete pretvara u svjetlo
i u čemu vidi misionarsku ulogu čovjeka da učini trajne oblike ljepote znakovima trijumfa nad ništavilom; drugi je linija, crtež i vedrina njenog duha
kojim iskazuje svoj stav o ljudskoj taštini i društvenim slabostima. Sličan
polaritet fenomenološkog gradiva, boju i crtež, autor uočava i u opusu Ismeta Mujezinovića. U širokoj skali rječitosti i termina, nadahnuto, autor razvija
sliku umjetnika koloriste (vojkovićka faza), dok u isto vrijeme, oštrom opservacijom i duhovitom formom, umjetnik govori o likovima društvene zbilje svog vremena.
Slično, precizno i inventivno, Kovač eksponira i djela drugih slikara
(H. Kulenovića, I. Šeremeta, R. Štetića, V. Dimitrijevića, B. Selmanovića).
U nizu eseja o slikarstvu srednje generacije (M. Mikulić, J. Nikšić, F. Likar,
252
B. Misirlić, M. Ćorović, Lj. Perčinlić, M. Berber) autor predstavlja djela njemu, duhom i egzistencijalno, bliže generacije. Među ovim, posebno ga zaokuplja intrigantno, kontroverzno djelo Franje Likara, čije djelovanje, kaže
autor, kao neprestano traganje, odražava najrazličitija iskustva i polivalentne
procese svijesti. U prikazu slika snovidnih pejzaža i imaginarne anatomije u
djelu Milorada Ćorovića autor izražava i svoju imaginaciju, terminološku,
sintaksičnu izdašnost.
Poglavlje koje obuhvata eseje o mlađoj generaciji odiše utiskom
autentičnog iskustva autora knjige u kojem se projektuju, kako precizne i razvijene analize date izdašnim jezikom tako i slika ličnosti umjetnika kojom
se, kao i cijelom knjigom, gradi mozaik bosanskohercegovačke kulture i
umjetnosti.
Smatram da će knjiga Slikarstvo Bosne i Hercegovine 1945-1990 biti
značajna kulturološka činjenica ovog vremena, kao i djelo intelektualne i
stvaralačke aktivnosti autora.
253
254
SADRŽAJ
Abdulah Šarčević
Evropa između beskonačnog napretka i slobode u razdoblju globalizacije.................... 3
Ljubomir Berberović
O prirodi globalizacije ................................................................................................. 39
Nijaz Ibrulj
Stoljeće rearanžiranja: Nanoznanost i globalno društvo .............................................. 55
Enes Duraković
Novele i putopisi Alije Isakovića ................................................................................ 71
Sanjin Kodrić
New Historicizm and/or Poetics of Culture Self-Fashioning:
Inter- i intrateorijski zapleti i raspleti novog historicizma i/ili poetike kulture ............ 81
Vedad Spahić
Bašagićeva recepcija divanskog pjesništva Bošnjaka ................................................ 109
Vladimir Premec
Sjećanje na filozofiranje u Sarajevu .......................................................................... 139
Fatima Lačević
Portret kozmeticiranog poraza mišljenja ................................................................... 143
Nevad Kahteran
Komparativna razmatranja kao nova paradigma:
Ideja interkulturalne ili multikulturalne filozofije ...................................................... 153
Meho Bašić
Etika i korupcija u javnom sektoru Bosne i Hercegovine ......................................... 165
Jasmina Osmanković
Regionalizacija i regionalni razvoj Bosne i Hercegovine u postratnom periodu ....... 189
Džemal Najetović
Geopolitičke, demografske, privredne i geostrategijske
karakteristike Sarajevsko-zeničke regije ................................................................... 205
Salih Fočo
Historija bosanske duhovnosti .................................................................................. 227
Enes Karić
Islam u dobroćudnim sinkretizirajućim formama bosanskog pjesništva ................... 233
Safet Bandžović
Bosna i Hercegovina u uspomenama Leona Bilinskog ............................................. 239
Ramiza Smajić
Sjedinjene Države nisu više mjerilo stabilnosti Evrope ............................................ 245
Ibrahim Krzović
Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990 ............................................................. 251
255
256
UPUTE AUTORIMA
KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA “PREGLED”
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima “Pregleda”. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji i one koji ne podliježu tom postupku.
Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije:
-
izvorni naučni članci
izlaganja s naučnih i stručnih skupova
stručni članci
prikazi
prijevodi
Objavljujemo:
a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate
istraživanja koja korespondiraju s osnovnom misijom časopisa
b) izlaganje s naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije
objavljeno u zborniku radova skupa
c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i
pritom ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora
d) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih
stručnih publikacija
e) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj
misiji časopisa
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:
1. Radovi trebaju biti u pisanoj formi, uz prilog odgovarajuće diskete
i s naznakom programa (po mogućnosti word) u kojem je rad pisan, izuzev onih koji se šalju elektronskom poštom.
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni.
3. Tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kad elaboriraju
pojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove.
4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati
ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi.
5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno biti priložena objašnjenja.
257
6. Svaki rad na kraju treba sadržavati sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi. Takav
sažetak rada bit će preveden na engleski jezik. Bez sažetog prikaza nijedan rad neće biti objavljen.
7. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica.
8. U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili
srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica)
Redakcija “Pregleda”, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II
tel/fax: 221-946, e-mail: javnost@unsa.ba
258

Pregled 3-4 2004

Transcription

Similar documents

kontinuirani profesionalni razvoj - Udruženje ljekara / liječnika

dubai: najljepši, najliberalniji i najslobodniji grad na svijetu

haber 52.indd - Bosnia and Herzegovina UK Network

dalje - Bosnia and Herzegovina UK Network

dalje - Bosnia and Herzegovina UK Network

Značenje barvnega atributa v imenu „Crvena Hrvatska".

Broj 11 - Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine!!!!!!!!

dalje - Bosnia and Herzegovina UK Network

Zz7-8.2013 - KROATENSEELSORGE IN DEUTSCHLAND

vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji

Vsebina - Društvo SKAM