studija o problemima i potrebama osoba s invaliditetom na tržištu rada

Transcription

Poticanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada - STUDIJA
Ovaj projekt provodi konzorcij Human Dynamics. Mišljenja iznesena u ovom izvješću ne
predstavljaju nužno mišljenja Europske komisije.
Ova studija i njene preporuke rezultat su suradničkog doprinosa sljedećih stručnjaka:
Antonio Matković, Anka Kekez Koštro i Lana Načinović u području problema i potreba osoba s
invaliditetom u Hrvatskoj i vezanih preporuka;
Jean Daniel Leroy u području europskih politika (Europske Unije i njenih zemalja članica) vezanih za
osobe s invaliditetom i preporuka inspiriranih tim politikama;
Kristijana Sokač u pregledavanju i dorađivanju cjelokupne studije.
Zagreb, prosinac 2010.
Ovaj projekt financira Europska Unija, a provodi ga konzorcij pod vodstvom tvrtke Hulla and Co.
Human Dynamics KG koji uključuje i tvrtke BBRZ te ADECRI. Glavni je partner na projektu Hrvatski
zavod za zapošljavanje. Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom
također je partner u projektu.
konzorcij Human Dynamics
1
SADRŽAJ
1.
SAŽETAK
4
2.
UVOD
6
2.1.
PREGLED I ULOGA PROJEKTA
6
2.2.
SVRHA STUDIJE U SKLOPU PROJEKTA
8
3.
OSNOVNE INFORMACIJE O ISTRAŽIVANJU
10
4.
NALAZI STUDIJE
12
4.1.
PREGLED INSTITUCIONALNOG OKVIRA EU I REPUBLIKE HRVATSKE ZA
POTPORU U ZAPOŠLJAVANJU OSOBA S INVALIDITETOM
12
4.1.1.
RAZVOJNI PROCES POLITIKA NA RAZINI EUROPSKE UNIJE
12
4.1.2.
KONVENCIJA UJEDINJENIH NARODA O PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM I
NJEZIN FAKULTATIVNI PROTOKOL
13
4.1.3.
POLITIKE I INSTRUMENTI EU GLEDE OSOBA S INVALIDITETOM
13
4.1.4.
RAZVOJNI PROCES POLITIKA U HRVATSKOJ
16
4.2.
PROFESIONALNO USMJERAVANJE I OBRAZOVANJE OSOBA S INVALIDITETOM
26
4.2.1.
OKVIR ZA PROFESIONALNO USMJERAVANJE I OBRAZOVANJE OSOBA S
TEŠKOĆAMA (INSTITUCIONALNI I ZAKONSKI)
26
4.2.2.
PROFESIONALNO USMJERAVANJE
27
4.2.3.
OSPOSOBLJAVANJE ZA PRODUKTIVAN RAD
30
4.3.
ZAPOŠLJAVANJE OSOBA S INVALIDITETOM
35
4.3.1.
INSTITUCIONALNI OKVIR ZA POTICANJE ZAPOŠLJAVANJA OSOBA S INVALIDITETOM
35
4.3.2.
AKTIVNOSTI I MJERE POTPORE ZA ZAPOŠLJAVANJE
40
4.3.3.
STANJE I TRENDOVI ZAPOŠLJAVANJA OSOBA S INVALIDITETOM
48
4.3.4.
PRESJEK STANJA ZAPOŠLJAVANJA OSOBA S INVALIDITETOM U EU
64
4.4.
POSLODAVCI OSOBA S INVALIDITETOM
72
4.4.1.
ZAKONODAVNI I INSTITUCIONALNI OKVIR ZA POTPORU POSLODAVCIMA
OSOBA S INVALIDITETOM
72
4.4.2.
MJERE POTPORE POSLODAVCIMA ZA ZAPOŠLJAVANJE OSOBA S INVALIDITETOM
72
4.4.3.
TRENDOVI I STAVOVI POSLODAVACA
76
4.4.4.
OBVEZE POSLODAVACA U PRIMJERIMA ZEMALJA EU
83
4.5.
INTEGRACIJA U TRŽIŠTE RADA I RADNU OKOLINU
84
4.5.1.
PRISTUPAČNOST DO RADNOG MJESTA I MOBILNOST
84
4.5.2.
PROFESIONALNA REHABILITACIJA INVALIDA RADA
86
2
5.
ZAKLJUČCI
89
5.1.
POLITIKE I ZAKONODAVNI OKVIR
89
5.2.
PROFESIONALNO USMJERAVANJE I OBRAZOVANJE
93
5.3.
95
5.4.
98
5.5.
INTEGRACIJA U RADNU OKOLINU
101
6.
PREPORUKE
102
6.1.
POLITIKE I ZAKONODAVNI OKVIR
102
6.2.
PROFESIONALNO USMJERAVANJE I OBRAZOVANJE
105
6.3.
108
6.4.
114
6.5.
INTEGRACIJA NA RADNO MJESTO
114
7.
BIBLIOGRAFIJA
115
3
1. SAŽETAK
U sklopu projekta „Poticanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada“ koji
se provodi u okviru IPA Komponente IV – Razvoj ljudskih potencijala, Programa Europske Unije za
Hrvatsku, ova studija predstavlja važan izvor informacija na dvije razine. Prvo, studija je potrebna
za kvalitetnu pripremu i provedbu daljnjih aktivnosti u sklopu projekta, prije svega za definiranje
akcijskih planova zapošljavanja osoba s invaliditetom u 8 pilot-županija. S druge strane, ova studija
kao sveobuhvatan pregled sustava, s nizom preporuka za daljnja unaprjeđenja, treba služiti i vanjskim
korisnicima koji su izravno ili neizravno uključeni u proces profesionalne rehabilitacije ili zapošljavanja
osoba s invaliditetom.
U izradi studije sudjelovao je četveročlani tim stručnjaka, a metode prikupljanja podataka za potrebe
studije uključivale su analizu postojećih istraživanja i dostupnih baza podataka (u Hrvatskoj i u EU),
intervjue s ključnim dionicima te provedbu ankete među šest ključnih dionika (nezaposlene osobe
s invaliditetom, poslodavci, područne službe HZZ-a, centri za socijalnu skrb, obrazovne ustanove i
udruge civilnog društva).
Tema profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom u ovoj je studiji obuhvaćena
kroz pet cjelina:
•
pregled nacionalnog i institucionalnog okvira EU za potporu u zapošljavanju osoba s
invaliditetom,
•
profesionalno usmjeravanje i obrazovanje osoba s invaliditetom,
•
zapošljavanje osoba s invaliditetom,
•
poslodavci osoba s invaliditetom,
•
integracija u tržište rada i radnu okolinu.
S ciljem podizanja učinkovitosti i kvalitete, ali i jačanja mogućnosti realizacije budućih obveza članstva
u EU, a temeljem provedenih istraživanja i analiza, tim stručnjaka definirao je niz zaključaka o
trenutačnom stanju po svakoj od gore navedenih točaka, kao i niz preporuka o daljnjem unaprjeđenju
sustava.
U području institucionalnog razvoja ključne se preporuke odnose na osiguravanje uvjeta za
učinkovitiju provedbu Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom.
U vezi s navedenim, izrazita preporuka jest intenzivnije sinergijsko djelovanje koje podrazumijeva i
proces daljnjeg razvoja lokalnih partnerstava za zapošljavanje.
Preporuke u području profesionalnog usmjeravanja odnose se prvenstveno na potrebu uspostave
jedinstvenog sustava vještačenja i profesionalne rehabilitacije, ali i potpore raznim dionicima
uključenim u proces profesionalnog usmjeravanja.
U području obrazovanja naglašeno se preporučuje razvoj kvalitetnijih uvjeta za olakšavanje
integracije učenika u redovno školstvo, kao i stvaranje preduvjeta za veću zapošljivost učenika i
odraslih osoba s invaliditetom nakon završenog školovanja. U tom se kontekstu, kao bitan sastavni
element obrazovnog sustava, ističe i sustav obrazovanja odraslih. Tijekom konzultacija s dionicima
u osam županija, upravo je, i s njihove strane, područje obrazovanja identificirano kao ključno za
sveobuhvatan pristup uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada. Unaprjeđenje obrazovnog
4
sustava za kvalitetniji pristup učenicima s teškoćama, ali i odraslim osobama s invaliditetom, bitno je
za sve ostale napore podizanja zapošljivosti i zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Preporuke u području zapošljavanja odnose se na aktivne mjere zapošljavanja i usmjerene su na
osiguravanje uvjeta dugotrajne zapošljivosti osoba s invaliditetom, dok su detaljnije preporuke dane
u području kvotnog sustava zapošljavanja osoba s invaliditetom, tj. njegova daljnjeg proširenja i
povećanja učinkovitosti. Upravo je tijekom konzultacija diljem Hrvatske potvrđena potreba za što
hitnijim unaprjeđenjem trenutačnoga kvotnog sustava.
Ovdje je, također, naglasak stavljen na utjecaj mirovina i naknada te na potencijalne neusklađenosti
između različitih sustava, stoga preporuke naglašavaju potrebu za integracijom i usklađivanjem
sustava naknada kako bi isti bio poticajniji za zapošljavanje.
U odnosu prema poslodavcima, preporuke su usmjerene na osiguravanje kvalitetne stručne potpore
pri zapošljavanju i integraciji osoba s invaliditetom u radnu okolinu.
Završne preporuke odnose se na pitanja integracije u tržište rada i radnu okolinu iz perspektive
osoba s invaliditetom i to prvenstveno po pitanju pristupačnosti, kako kod poslodavca, tako i u javnim
objektima, posebice u javnom prijevozu. Također, ovdje se preporuke osvrću i na pitanja povratka
invalida rada u radni odnos kod svog poslodavca nakon rehabilitacije.
Svojom sveobuhvatnošću i iscrpnim preporukama, ova bi studija trebala biti koristan resurs za sve
aktere koji djeluju na području uključivanja osoba s invaliditetom u svijet rada i u, globalno gledajući,
širu društvenu zajednicu.
5
2. UVOD
Ova se studija provodi u sklopu projekta „Promicanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom
u tržište rada“, čiji je cilj promicanje socijalne uključenosti osoba s invaliditetom i njihove integracije
u tržište rada.
2.1. Pregled i uloga projekta
Navedeni cilj odražava politiku koja se podržava na razini EU i Hrvatske s ciljem integracije osoba
s invaliditetom u tržište rada te, zajedno sa samom svrhom projekta, predstavlja nastavak i
daljnje proširenje „uključivanja pitanja invaliditeta u formiranje politika“ i strategija za „povećanje
sudjelovanja osoba s invaliditetom“. Proširenjem cilja na regionalnu razinu, što je i ovim projektom
predviđeno, nadograđuju se postojeći temelji, postavljeni ranijim projektima koji su se bavili pitanjima
zapošljivosti i zapošljavanja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.
Projektni pristup usmjeren je uspostavljanju pogodnoga okruženja za razvijanje lokalnih strategija
promicanja zapošljavanja osoba s invaliditetom koristeći postojeći institucionalni okvir za gospodarski
i društveni razvoj. Pogodno će okruženje biti temeljeno na partnerstvu između različitih dionika koji
nezaposlenu osobu s invaliditetom mogu podržati na putu do zaposlenja. Strategije će odražavati
postojeće ili potencijalne mjere, pokušat će analizirati njihovu učinkovitost i pružiti potporu lokalnim
dionicima na izradi sveobuhvatnih planova i pojedinih mjera za olakšavanje pristupa zapošljavanju
osoba s invaliditetom u svih 21 jedinica područne (regionalne) samouprave.
„Promicanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom u tržište rada“ jest projekt koji se
financira u okviru IPA Komponente IV – Razvoj ljudskih potencijala te koji će pridonijeti ciljevima
Operativnog programa za razvoj ljudskih potencijala, Prioritetu 2 Jačanju socijalnog uključivanja
osoba u nepovoljnom položaju (poseban cilj: povećati zapošljivost osoba u nepovoljnom položaju i
pomoći im u pristupu tržištu rada).
Prva komponenta projekta bavi se jačanjem kapaciteta dionika na regionalnoj i lokalnoj razini kako bi
se moglo bolje posvetiti problemima osoba s invaliditetom. Unutar te komponente projekta, provela
se ova studija o potrebama i položaju osoba s invaliditetom, a ona obuhvaća sve važne aspekte
vezane za zapošljavanje nezaposlenih osoba s invaliditetom: procjenu postojećih usluga, relevantne
nacionalne i regionalne zakone, uspješne primjere iz prakse vezane uz promicanje zapošljavanja
osoba s invaliditetom i njihovo uključivanje na tržište rada.
Slijedom izrade studije, bit će odabrano 8 županija te će se, analogno tome, izraditi i razviti 8
akcijskih planova za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Akcijske će planove razviti radne skupine
čiji će članovi biti predstavnici svih relevantnih dionika (predstavnici organizacija civilnog društva
osoba s invaliditetom i onih koji se bave osobama s invaliditetom, HZZ-a, centara za socijalnu skrb,
škola, udruga poslodavaca i drugih relevantnih institucija). Radne grupe i HZZ (kao koordinator) bit
će odgovorni za praćenje i procjenu akcijskih planova, stoga će konzultanti razviti vodič o praćenju i
evaluaciji akcijskih planova.
U okviru ove komponente bilo je predviđeno izgraditi i ojačati kapacitete potencijalnih korisnika
bespovratnih sredstava za izradu projekata te provedbu aktivnih mjera na tržištu rada koje se odnose
na zapošljavanje osoba s invaliditetom, što je i učinjeno.
6
Druga komponenta ovog projekta bavi se kapacitetima savjetnika za rad osobama s invaliditetom
na tržištu rada (Hrvatski zavod za zapošljavanje, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje
osoba s invaliditetom, organizacije civilnog društva, privatne agencije za zapošljavanje itd.) u
promicanju i potpori zapošljavanju osoba s invaliditetom.
Kao rezultat treninga, bit će izrađen priručnik za posrednike pri zapošljavanju na tržištu rada koji
će služiti kao radni alat te će sadržavati razrađene nove tehnike poticanja zapošljavanja osoba s
invaliditetom.
Također, u okviru Komponente II, izradit će se vodič za poslodavce o postupcima odabira,
zapošljavanja, odgovarajućeg nadzora i zadržavanja osoba s invaliditetom te prilagodbe radnog
mjesta, kao i priručnik o aktivnom traženju posla za nezaposlene osobe s invaliditetom.
Treća komponenta provodit će se u uskoj suradnji s partnerom u projektu – Fondom za profesionalnu
rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Glavni rezultat Komponente III razvoj je portala
One Stop Shop za osobe s invaliditetom. Portal će na jednome mjestu sadržavati sve relevantne
informacije u svezi problematike osoba s invaliditetom, a bit će promoviran kampanjom u kojoj će se
predstaviti rezultati Komponente II. Nadalje, javne će se kampanje, također, fokusirati na podizanje
svijesti šire društvene zajednice o problemima osoba s invaliditetom te će se sastojati od manjih
javnih događaja (najmanje tri).
7
2.2. Svrha studije u sklopu projekta
Jedan od specifičnih ciljeva projekta jest pripremiti studiju o potrebama osoba s invaliditetom za
pristup tržištu rada. Regionalne razlike u pristupu zapošljavanju moraju biti prepoznate, stoga na
temelju tih i postojećih nacionalnih politika, a putem akcijskih planova, trebaju biti predložene
regionalne i lokalne mjere za radno-socijalnu integraciju osoba s invaliditetom.
Ova studija treba pružiti kvalitetnu podlogu i presjek stvarnog stanja u području profesionalne
rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom kako bi predstavljala kvalitetan temelj za daljnje
aktivnosti. U tom je kontekstu zadatak studije bio:
•
procijeniti učinkovitost, utjecaj i ishode aktivnih mjera zapošljavanja koje se već provode u
Hrvatskoj, a koje na nacionalnoj i županijskoj razini promiču zapošljavanje/zadržavanje na
radnome mjestu osoba s invaliditetom;
•
napraviti pregled već dostupnih alata, međusobno ih usporediti i procijeniti njihovu
učinkovitost te ih usporediti sa smjernicama i postojećim trendovima u zemljama EU;
•
izraditi zaključke i preporuke kako bi se pomoglo u razvoju i budućoj optimizaciji uloga svih
zainteresiranih dionika koji pružaju potporu osobama s invaliditetom u odnosu na tržište
rada, kao i alata koji se koriste te njihove interakcije i koordinacije.
Pri definiranju stanja i pri pružanju potrebnih informacija, studija je istražila pojedine sustave u
Hrvatskoj koji su dio procesa stjecanja kvalifikacija i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Analiza je
provedena iz perspektive pojedinih sustava prema osobama s invaliditetom, a riječ je o sljedećim
područjima:
Strukovno profiliranje/Profesionalno usmjeravanje
Analiza u ovom području obuhvaća obrazovne alate i savjetodavnu potporu raznih tijela, s ciljem
utvrđivanja načina na koji sustav prepoznaje i podržava razvoj individualnih znanja i vještina te
pruža cjelovitu sliku o mogućnostima zapošljavanja osobe s invaliditetom uzimajući u obzir interese
i profesionalne aspiracije pojedinca. S druge strane, pružit će se uvid i u sustav obrazovanja te u
sposobnost sustava obrazovanja da zadovolji osobne težnje i trendove, kao i mogućnosti na tržištu
rada. Ta će analiza u krajnosti biti fokusirana na pitanje u kojoj se mjeri u Hrvatskoj primjenjuje ideja
individualno usmjerenog planiranja.
Pronalazak zaposlenja
Pronalazak zaposlenja ključan je korak, ali i vrlo složen proces čije aktivnosti mogu utjecati na
poslodavce i osigurati zaposlenje tražiteljima posla. Stoga će u ovoj studiji biti analizirano koje se
metode, i na koji način, koriste za identifikaciju prikladnih poslova ili poslodavaca putem:
8
•
izrade životopisa,
•
odgovaranja na oglase za posao,
•
pisanja inicijalnih pisama poslodavcima,
•
probnih radova i poslova u zaštitnim radionicama kao procesima tranzicije do pune integracije
u tržište rada,
•
uspostave kontakta s poslodavcima i umrežavanje.
Angažman poslodavaca
Studija će analizirati koliko relevantne organizacije uzimaju u obzir ponudu poslodavaca, posebice
kroz sljedeća područja:
•
vještine/iskustva koja poslodavci traže,
•
uvjeti zaposlenja,
•
kultura na radnome mjestu,
•
potpora koja je potrebna tražiteljima posla,
•
dostupna potpora relevantnih organizacija,
•
dostupna potpora poslodavca/suradnika,
•
osviještenost poslodavaca i suradnika,
•
dostupnost financiranja i potpore kroz programe državnih institucija,
•
postojeće smjernice i savjeti poslodavcima u svezi njihovih obveza/odgovornosti utvrđenih
zakonom,
•
posljedice diskriminacije u pristupu zapošljavanju/zadržavanju radnog mjesta.
Potpora na radnome mjestu i oko njega
Pružanje ovakve potpore daje pojedincu priliku da uči i primjenjuje znanja, da bude dio radnog tima,
da doprinosi kulturi poduzeća, ali i da razvija vlastitu karijeru. S druge strane, olakšava poslodavcu
proces uvođenja osobe u radne zadatke i obveze, a suradnicima omogućuje stjecanje znanja
i razumijevanje mogućnosti te osobnih i radnih kvaliteta osoba s invaliditetom, s ciljem razvoja
podržavajućega radnog okruženja.
Studija pritom analizira kako sustavi u Hrvatskoj pridonose procesu integracije osoba s invaliditetom u
tržište rada, u sklopu kojeg se profesionalna potpora s vremenom smanjuje te zamjenjuje potporom
suradnika. Važno je naglasiti kako je potrebno pomno planirati razine potpore i tranzicijskih strategija
te ih po potrebi i revidirati u suradnji s poslodavcem, radnikom i njegovim suradnicima.
Svako od navedenih područja, tj. procesa socijalne integracije kroza zapošljavanje, u ovoj je studiji
analizirano kroz nekoliko prizmi. Upravo su stoga rezultati studije prikazani iz svake od tih perspektiva:
I.
II.
formalni sustav unutar kojeg se odvijaju navedeni procesi (uključujući i zakonodavni okvir),
usporedba sustava s EU,
III.
podaci o trenutačnom stanju i trendovima unutar pojedinog procesa,
IV.
usporedba s EU,
V.
zaključci i preporuke za razvoj i provedbu pojedinih procesa.
9
3. OSNOVNE INFORMACIJE O
ISTRAŽIVANJU
Ciljne skupine
Kako su rezultati ove studije namijenjeni prvenstveno stručnjacima koji se bave profesionalnom
rehabilitacijom i zapošljavanjem osoba s invaliditetom, a istodobno bi trebali poslužiti i kao alat koji
može doprinijeti tom procesu, istraživanje je bilo usmjereno na sljedeće tri skupine:
•
nezaposlene osobe s invaliditetom,
•
poslodavci,
•
pružatelji usluga za osobe s invaliditetom (obrazovne institucije, udruge, HZZ, Fond za
profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom i centri za socijalnu skrb).
Procesi profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja sagledani su iz perspektiva navedenih skupina
kako bi se dobila cjelovita slika koja je preduvjet za planiranje i razvoj daljnjih aktivnosti, i to ne samo
u okviru ovog projekta već i šire.
Obuhvat istraživanja – zemljopisni i vremenski
Istraživanje je provedeno na dvije razine: s jedne strane, obuhvaćalo je stanje u Republici Hrvatskoj
i to na nacionalnoj i lokalnoj razini te, s druge strane, stanje u zemljama članicama EU. Na razini
Hrvatske analizirane su politike, trendovi, mjere i primjeri na nacionalnoj razini, dok su se analize na
lokalnoj razini uglavnom odnosile na pojedinačne primjere jer pitanja su profesionalne rehabilitacije
i zapošljavanja još uvijek u velikoj mjeri centralizirana.
Analize na razini zemalja članica Europske Unije obuhvatile su postojeće politike, strategije i smjernice
koje predstavljaju obveze ili upute te preporuke zemljama članicama po pitanju profesionalne
rehabilitacije i zapošljavanja. Ovo je područje od posebnog interesa s obzirom na skorašnje obveze
Republike Hrvatske kao posljedice pristupanja EU. Nadalje, istaknuti su i specifični primjeri pojedinih
zemalja članica EU kako bi se ilustrirali različiti pristupi i modeli.
Važno je naglasiti kako glavnina analiziranih podataka datira od 2000. godine nadalje, dok se podaci
o stanju na tržištu rada u Republici Hrvatskoj odnose na razdoblje od 2008. godine do danas.
Metodologija istraživanja
Za potrebe istraživanja korišten je niz alata čija je svrha prikupljanje relevantnih podataka na
nacionalnoj i lokalnoj razini u Republici Hrvatskoj te na razini EU. Korištene metode jesu:
•
intervjui i sastanci s relevantnim organizacijama/dionicima,
•
slanje tiskanih i on-line upitnika predstavnicima ciljanih skupina (ukupno 6 skupina),
•
analiza postojećih istraživanja i podataka iz drugih izvora (pogledati popis bibliografije).
Studija se temelji na pregledu relevantnih dokumenata, zakona, strategija, programa, izvješća,
statističkih pokazatelja, kao i na korištenju postojećih analiza i istraživanja u području politike prema
10
osobama s invaliditetom1. Uz analizu i korištenje dokumenata, uvid u prakse poticanja zapošljavanja
osoba s invaliditetom osiguran je i pretraživanjem internetskih stranica s formalnim i neformalnim
pružateljima usluga, kao i održavanjem konzultativnih sastanaka s predstavnicima relevantnih
institucija, među kojima ističemo Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Ministarstvo obitelji,
branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Hrvatski zavod za zapošljavanje i Fond za profesionalnu
rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
Anketno istraživanje provedeno je na šest različitih skupina koje su od interesa za ovaj projekt: osobe s
invaliditetom koje su registrirane u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, poslodavci, odgojnoobrazovne institucije koje provode programe za osobe s invaliditetom, nevladine organizacije koje
pružaju različite oblike pomoći i potpore pri zapošljavanju osobama s invaliditetom, centri za socijalnu
skrb te odgovarajući odjeli područnih ureda Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Istraživanje na svim
skupinama provedeno je metodom poštanske ankete, dok je poslodavcima pružena mogućnost
popunjavanja upitnika u obliku internetskog obrasca.
U dijelu istraživanja koji se odnosi na osobe s invaliditetom registrirane pri Hrvatskom zavodu za
zapošljavanje, poslano je ukupno 1000 upitnika, a odgovor su poslala 332 ispitanika, što predstavlja
odziv od oko 33% i što se može smatrati izrazito zadovoljavajućim odzivom. Nažalost, dostupni podaci
ne omogućavaju procjenu reprezentativnosti realiziranog uzorka, no s obzirom na zadovoljavajući
odziv, rezultati se mogu smatrati zadovoljavajuće reprezentativnim.
U dijelu istraživanja među poslodavcima, uzorak je poslan na 2008 adresa slučajno odabranih
poslodavaca iz baze HZZ-a, a istraživanju su se odazvala 142 poslodavca. Iako se odziv može
smatrati relativno zadovoljavajućim, struktura realiziranog uzorka odstupa od strukture populacije
poslodavaca te stoga prikupljene rezultate valja oprezno interpretirati.
U dijelu istraživanja među nevladinim organizacijama, zabilježen je uvjerljivo najlošiji odziv jer je
na upitnik, od ukupno 89 organizacija koje su pozvane da sudjeluju u istraživanju, odgovorila samo
jedna nevladina organizacija. Nažalost, zbog slabog odziva, ovaj dio istraživanja nije rezultirao
upotrebljivim podacima.
Kada su u pitanju odgojno-obrazovne ustanove, u istraživanje su pozvana 72 centra, a odazvalo
se njih 16. S obzirom na važnost ovih ustanova, prikupljeni podaci mogu poslužiti kao ilustracija
iskustava tih ustanova, ali šire generalizacije nisu moguće.
Na kraju, kada su u pitanju centri za socijalnu skrb te odjeli područnih ureda HZZ-a, odziv se može
smatrati zadovoljavajućim jer na upitnik je odgovorilo 45 centara za socijalnu skrb te 40 odjela u
područnim uredima HZZ-a. Prikupljeni podaci za ove dvije skupine mogu se smatrati reprezentativnim
i mogu se bez većih ograničenja koristiti u zaključivanju.
1
V. popis literature i dokumenata na kraju studije
11
4. NALAZI STUDIJE
4.1. Pregled institucionalnog okvira EU i Republike Hrvatske
za potporu u zapošljavanju osoba s invaliditetom
Cijeli niz godina međunarodne su organizacije, poput Ujedinjenih naroda (UN), Međunarodne
organizacije rada (ILO), Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Svjetske banke (WB) te Organizacije
za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), s Europskom Unijom i državama članicama Europske Unije
provodile istraživanja, izrađivale i ocjenjivale politike, davale preporuke i izdavale standarde glede
položaja osoba s invaliditetom (OI) i, posebice, glede pristupa osoba s invaliditetom zapošljavanju.
Na temelju aktivnosti međunarodnih organizacija, Europska Unija podupire napredak država članica
u poboljšavanju položaja osoba s invaliditetom putem vlastitih politika („Europski socijalni model”),
istraživanja, evaluacija, preporuka i standarda (smjernice, uredbe i direktive).
Procesi društvenog razvoja u zadnjem su desetljeću u Republici Hrvatskoj doveli do snažnijeg
prepoznavanja potrebe za razvojem konkretnoga nediskriminatornog pristupa osobama s
invaliditetom te se unutar tog procesa, između ostalog, izdvojilo i pitanje profesionalne rehabilitacije,
rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Raznovrsni regulacijski mehanizmi doveli su do stvaranja
složene mreže nacionalnih zakona, strateških dokumenata i preuzetih međunarodnih obveza vezanih
uz politiku aktivnog poticanja zapošljavanja osoba s invaliditetom te promicanja načela jednakih
mogućnosti. Daljnji je razvoj zakonodavstva i regulative poticanja zapošljavanja te društvenoga
uključivanja osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj uvelike vezan za mehanizme, pravno nasljeđe
i aktualne procese Europske Unije na tom području, stoga će i sama analiza politika prvo obuhvatiti
razinu EU, a onda usporedno i Republiku Hrvatsku.
4.1.1. Razvojni proces politika na razini Europske Unije
Intervencija Europske Unije u socijalnim pitanjima predmet je visokih očekivanja njezinih građana,
što je utvrđeno i 2005. godine na referendumu o nacrtu Ugovora u Ustavu. Ta su očekivanja danas
čak i veća zbog gospodarske i financijske krize uključujući i njihove očigledne socijalne posljedice.
Utemeljitelji Europske Unije vjerovali su da socijalni napredak proizlazi iz gospodarskog napretka,
nastalog uvođenjem zajedničkog tržišta. S druge strane, heterogenost socijalnih sustava otežala
je definiranje zajedničke socijalne politike. Tek se nakon poslijeratnog procvata pojavio prvi nacrt
socijalne Europe. Nakon prvoga Socijalnoga akcijskog programa 1974. godine, uslijedili su Jedinstveni
europski akt, zatim Socijalna povelja, a za njima Ugovor iz Maastrichta s Protokolom o socijalnoj
politici ambicijama Europske Unije za ulaganje u socijalno područje. Zatim je u Amsterdamskom
ugovoru iz 1997. godine pitanje zapošljavanja postalo predmetom interesa zajednice, dok Lisabonska
strategija (2000.) i Strategija Europa 2020 (2010.) zagovaraju modernizaciju europskoga socijalnog
modela.
Osim tradicionalnih pravnih alata (posebice smjernica), Europska je Unija implementirala niz
specifičnih alata za odlučivanje:
•
europski socijalni dijalog koji omogućuje socijalnim partnerima da međusobno dogovore
okvirni ugovor koji se zatim pretvara u direktivu,
•
otvorenu metodu koordinacije.
Stvaranje Europskoga socijalnog fonda (prilagodba Europskoga socijalnog fonda globalizaciji,
12
program PROGRESS) pomoglo je financijskom podupiranju socijalnih ambicija Unije, pri čemu treba
imati na umu da se pravna stečevina EU u socijalnom kontekstu sastoji od gotovo dvije stotine
normativnih instrumenata.
4.1.2. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i njezin
Fakultativni protokol
EU je vršila jak pritisak za usvajanje Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom i njezina
Fakultativnog protokola. Konvencija i Protokol usvojeni su 13. prosinca 2006. godine te su ih potpisale
EU i sve države članice EU. Konvencija i Protokol stupili su na snagu 3. svibnja 2008. godine nakon
ratifikacije Konvencije u 20 zemalja, među kojima je bila i Republika Hrvatska (15. kolovoza 2007.
godine), te Opcionalnog protokola u 10 zemalja. Većina država članica ratificirala je Konvenciju
i Protokol 1. svibnja 2010. godine, dok je ratifikacija u ostalim državama članicama u tijeku, a
istodobno je u tijeku i proces zaključivanja Konvencije od Europske zajednice.
Svrha Konvencije jest promovirati, štititi i osiguravati svim osobama s invaliditetom puno i ravnopravno
uživanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Glede svog sadržaja, Konvencija predstavlja značajnu
promjenu: ona, naime, invaliditet definira ne samo kao pitanje socijalne skrbi već i kao pitanje
ljudskih prava i pravno pitanje.
Glavni elementi strategije EU za osobe s invaliditetom u kojoj su spojeni zabrana diskriminacije,
jednake mogućnosti i aktivne mjere inkluzije odražavaju se u Konvenciji. Prava priznata Konvencijom
pokrivaju gotovo sva područja: od pravosuđa, transporta, zapošljavanja i informacijske tehnologije
do socijalne i zdravstvene politike. S obzirom na veliku konvergenciju ciljeva između opće Europske
strategije za osobe s invaliditetom i Konvencije Ujedinjenih naroda, Komisija smatra da se, u okviru
tekućega Akcijskog plana za ravnopravnost osoba s invaliditetom EU, treba baviti pitanjima koja se
odnose na implementaciju Konvencije UN-a na razini EU.
4.1.3. Politike i instrumenti EU glede osoba s invaliditetom
Studije, planovi i strategije
„Strategija EU za rast i radna mjesta“ ima za cilj povećati stopu zapošljavanja osoba s
invaliditetom. Time se, također, bavi „Europska strategija za zapošljavanje“ koja od zemalja
članica traži da se bore protiv diskriminacije i pomažu osobama s invaliditetom, kako na tržištu rada,
tako i na radnome mjestu. Osim toga, „Europska strategija za osobe s invaliditetom (2003.
– 2010.)“ potiče punu i aktivnu integraciju osoba s invaliditetom u društvo te osigurava sredstva
za provođenje tih ciljeva u praksi. Ona se koristi kako bi se osiguralo integriranje pitanja osoba s
invaliditetom u sve relevantne politike EU. Mainstreaming pitanja osoba s invaliditetom, odnosno
ravnopravnost osoba s invaliditetom, znači da se pitanja i interesi osoba s invaliditetom ne bi trebali
izolirati i razmatrati zasebno, već bi trebali biti ravnopravno uključeni u opće odredbe, zakonodavstvo
i društvo u cjelini tako da se prepoznaju potrebe, kao i doprinos osoba s invaliditetom.
Ravnopravnost osoba s invaliditetom uključuje analizu relevantnih područja i politika iz perspektive
osoba s invaliditetom, s razumijevanjem za različite potrebe osoba s invaliditetom i uzimanjem tih
potreba u obzir pri razvoju politika.
Dvogodišnji „Akcijski plan za osobe s invaliditetom“ (DAP) zauzima središnje mjesto u strategiji
i uspostavlja niz mjera glede pitanja radnih mjesta i zapošljavanja. Tekući Akcijski plan za osobe s
invaliditetom 2008. – 2009. usredotočuje se na pristupačnost i naznačuje da je „potreban detaljan
13
pristup kako bi se povećala stopa zapošljavanja osoba s invaliditetom“. Cilj je poticati inkluzivnu
participaciju osoba s invaliditetom i djelovati u smjeru njihova potpunog uživanja temeljnih prava.
To se čini putem:
•
poticanja pristupačnosti tržišta rada (putem fleksigurnosti, poticanog zapošljavanja i rada s
javnim zavodima za zapošljavanje),
•
jačanja pristupačnosti roba, usluga i infrastruktura,
•
konsolidacije analitičke sposobnosti Komisije za poticanje pristupačnosti (putem studija itd.),
•
omogućavanja provedbe Konvencije UN-a,
•
nadopunjavanja legislativnog okvira zajednice za zaštitu protiv diskriminacije.
Direktiva Vijeća 2000/78/EZ
Glavna i zadnja legislativna aktivnost EU u odnosu na osobe s invaliditetom jest Direktiva Vijeća
2000/78/EZ od 27. studenog 2000. kojom se uspostavlja opći okvir za jednak tretman pri zapošljavanju
i radu. Direktiva se odnosi na sve situacije u kojima postoji nedostatak jednakosti tretmana ili
mogućnost diskriminacije. Ona dopunjuje odredbe Direktive Vijeća 76/207/EZ od 9. veljače 1976.
o implementaciji principa jednakog tretmana žena i muškaraca u pogledu pristupa zapošljavanju,
stručnoj izobrazbi i napredovanju te u pogledu radnih uvjeta. Ovom se Direktivom nadopunjuje
princip jednakog tretmana pri zapošljavanju, pri čemu se uzimaju u obzir rod, neki vidovi koji se
odnose na spolnu orijentaciju, vjeru ili uvjerenje te dob i invaliditet.
Glede pristupa osoba s invaliditetom zapošljavanju, cilj je Direktive uvođenje prilično novih koncepata
ili prava (osim za Ujedinjeno Kraljevstvo i, u određenoj mjeri, za skandinavske zemlje) u politike
zemalja članica.
Ti su koncepti ili prava sljedeći:
•
pravo na razumnu prilagodbu,
•
obveza razumne prilagodbe,
•
koncept nerazmjernog opterećenja,
•
koncept odgovarajućih mjera.
Istodobno, Direktiva naglašava ulogu sudaca i civilnog društva (udruga, socijalnih partnera i nevladinih
organizacija) te preporuča obrnut teret dokazivanja odstupajući od općega zakonskog principa. Ovaj
pristup izražava politiku koja poklanja više povjerenja pojedincu nego državi, ugovoru ili sporazumu
više nego zakonu, građanskom sucu više nego inspektoratima rada ili upravnim sudovima. Odredbe
koje proizlaze iz tih principa odnose se na pitanja zapošljavanja osoba s invaliditetom ne toliko u
smislu postotaka radnih mjesta rezerviranih za zaposlenike s invaliditetom, koliko u smislu stroge
primjene prava na jednako postupanje i nediskriminaciju.
Za većinu zemalja članica, jednak tretman i nediskriminacija bili su temeljni principi prava osoba s
invaliditetom na zapošljavanje i obveza svih relevantnih tijela (pružatelja obrazovanja i strukovnog
obrazovanja, nacionalnih ili lokalnih javnih službi, transportnih i stanodavnih službi, javnih i privatnih
poslodavaca). Provođenje tih prava osigurava se obveznim zapošljavanjem u okviru propisanih
kvota (kvote, inspekcije, sankcije, odgovarajuće mjere da se omogući ili kompenzira zadovoljavanje
prava osoba s invaliditetom na zapošljavanje). Ova „pozitivna diskriminacija“, ili „afirmativna akcija“
općenito se upotpunjuje specifičnim obvezama poslodavaca glede rada (prilagodba radnog procesa
ili radnog mjesta).
14
Poteškoće s prenošenjem Direktive Vijeća 2000/78 u zakonodavstvo zemalja članica
S obzirom na to da će Hrvatska u skorije vrijeme morati prenijeti Direktivu 2000/78 u svoje
zakonodavstvo, u ovoj bi studiji moglo biti važno spomenuti odgovarajuća iskustva zemalja članica
EU.
Tijekom „izravne komunikacije” s Vijećem, Parlamentom, Europskim gospodarskim i socijalnim
vijećem te Odborom regija, Komisija je na sastanku 19. lipnja 2008. godine raspravljala prenošenje
Direktive Vijeća 2000/78/EZ (Članak 19.) u nacionalna zakonodavstva država članica. Države koje
su pristupile Europskoj Uniji 1. prosinca 2000. godine imale su obvezu prenijeti Direktivu u svoje
zakonodavstvo do 2. prosinca 2003. godine, prvih deset novih država članica do 1. ožujka 2004.
godine, a Rumunjska i Bugarska do 1. siječnja 2007. godine, odnosno odredbe koje se odnose na
dob i invaliditet do 1. siječnja 2010. godine.
To bi značilo da će Hrvatska, ukoliko pristupi Europskoj Uniji 2012. godine, morati prenijeti Direktivu
2000/78 u svoje zakonodavstvo u 2015. godini, a odredbe koje se odnose na dob i osobe s
invaliditetom do 2021. godine.
Komisija je prezentirala situaciju u 25 od 27 država članica jer rumunjsko se i bugarsko zakonodavstvo
još uvijek analizira. Glede odredbi koje se odnose na osobe s invaliditetom, Komisija je primijetila da
su sve države članice u svoje zakonodavstvo prenijele zabranu diskriminacije temeljem invaliditeta,
međutim, samo je polovica država dala definiciju invaliditeta (odatle i zanimanje koje je izazvala
odluka Europskog suda pravde kada je 11. srpnja 2006. godine pružena definicija invaliditeta u
kontekstu Direktive2).
Komisija je naglasila obvezu razumne prilagodbe glede osoba s invaliditetom kao dio principa jednakog
tretmana, što predstavlja „jednu od najdugovječnijih inovacija” Direktive. Također, primijećeno je da
je većina država članica prenijela tu obvezu iako je koncept razumne prilagodbe mnogim državama
članica bio nov. Iznoseći činjenicu da „nekoliko država članica i dalje regulira zapošljavanje osoba s
invaliditetom putem sustava koji se temelji na postotku radnih mjesta, što se dodjeljuju osobama
s invaliditetom, ili poslova rezerviranih za njih”, ocjenjuje se da se „ti sustavi, međutim, ne smiju
primjenjivati na štetu individualnog prava na nediskriminaciju i razumnu prilagodbu”. Neke države
članice nisu uvele taj koncept u svoje nacionalno zakonodavstvo ili to nisu učinile na odgovarajući
način (primjerice, ograničavajući obvezu razumne prilagodbe u Njemačkoj, Italiji i Mađarskoj tako da
se ona odnosi samo na one zaposlenike koji imaju već zaključen ugovor o radu ili na osobe s teškim
invaliditetom). Naposljetku, podcrtalo se kako se može zamijetiti velik raspon u stupnju preciznosti
legislative zemalja članica po pitanju praktične primjene prava na razumnu prilagodbu.
Glede tereta dokazivanja i mogućnosti prebacivanja tereta dokazivanja, Komisija je zaključila da je
većina država članica prenijela članak 10.1. Direktive u svoja zakonodavstva. Litva, Estonija, Italija
i Poljska odabrale su članak 10., stavak 6. koji teret dokazivanja ostavlja strani koja tvrdi da je bila
predmetom diskriminacije, dok se istraživanje činjenica prebacuje na sud ili drugo nadležno tijelo.
Poteškoće u primjeni Direktive Vijeća 2000/78/EZ
Europska komisija smatra da mala količina sudske prakse po pitanju diskriminacije označava
činjenicu da Direktiva u većini država članica nije pružila priliku za prevelik broj sudskih tužbi. U
mnogim zemljama, potencijalne žrtve diskriminacije još nisu svjesne svojih prava prema europskom
ispitivanju borbe protiv diskriminacije, provedenom u siječnju 2007. godine, manje od jedne trećine
Europljana znalo je svoja prava u slučajevima kad su bili suočeni s nekim oblikom diskriminacije.
2
Više informacija o samoj presudi: http://www.eurofound.europa.eu/eiro/2006/12/articles/eu0612069i.htm
15
U trenutačnoj fazi prenošenja Direktive, razina pružene zaštite nije jednaka: neke su se države
članice odlučile na primjenu kaznenih sankcija, uključujući zatvorsku kaznu koja nije povezana s
odštetom, dok su druge pribjegle određivanju novčanih kazni u ograničenim iznosima, poput onih
koje su postavile gornje granice za odštetu.
I druga pitanja, također, mogu ograničiti mogućnost potraživanja odštete sudskim putem u slučaju
diskriminacije:
•
pristup pravnom savjetu,
•
kratki rokovi za pokretanje spora (ponekad se radi o samo nekoliko dana),
•
trajanje, trošak i kompleksnost postupaka što može odvratiti stranke od nastavljanja sudskog
spora.
Gore navedeno ukazuje na potrebu za jasnim i specifičnim okvirom za žrtve diskriminacije u smislu
postupka i odštete. Tu se pokazuje i važnost institucionalne potpore koju mogu pružati ili specijalizirana
tijela kao organizacije koje se bave jednakošću ili udruge civilnog društva. Postojanje učinkovitih i
proporcionalnih sankcija, koje će imati učinak odvraćanja od diskriminacije, od ključne je važnosti.
Komisija je prepoznala činjenicu da zakonski okvir sam po sebi nije dovoljan za sprečavanje
diskriminacije i poticanje jednakosti. Osiguranje ispravne primjene i poštivanja zakonskih propisa,
u kombinaciji s nizom komplementarnih mjera na nacionalnoj razini i razini zajednice, jest ključ za
smanjenje diskriminacije temeljem invaliditeta.
4.1.4. Razvojni proces politika u Hrvatskoj
Već se Ustavom Republike Hrvatske (čl. 54) svakoj osobi jamči pravo na rad, a posebno je naglašena
zaštita radnog odnosa za osobe s invaliditetom (čl. 64.)3. Izričito zabranjivanje diskriminacije u
ostvarivanju prava na rad, na temelju fizičkih ili duševnih poteškoća, dodatno je određeno Zakonom
o radu (čl. 2)4 te od 2008. godine i Zakonom o suzbijanju diskriminacije (čl. 4)5. Na temelju najviših
ustavnih načela Republike Hrvatske i međunarodnih dokumenata, Hrvatski je sabor 2005. godine
donio Deklaraciju o pravima osoba s invaliditetom6 potvrđujući pravo svih građana da ravnopravno
sudjeluju u svim segmentima društva te da nesmetano raspolažu svojim zakonskim i ustavnim
pravima. U području profesionalne rehabilitacije, zapošljavanja i rada uz načelno naglašavanje prava
na rad i slobodan izbor zanimanja, prava na pravedne uvjete rada i jednaku plaću za jednak rad te
prava na osiguranje za slučaj nezaposlenosti prepoznaje se potreba promicanja zapošljavanja osoba
s invaliditetom u redovitim radnim uvjetima te potreba kreiranja odgovarajućih poreznih mjera,
kreditne politike i politike poticaja. Nadalje, istaknuta je potreba razvoja strategije zapošljavanja
osoba s invaliditetom, osiguranja službi profesionalnog usmjeravanja, obučavanja, rehabilitacije i
zapošljavanja, prilagođavanja obrazovnog sustava potrebama osoba s invaliditetom te ujednačavanja
vrednovanja invaliditeta na način koji će spriječiti moguću diskriminaciju.
Republika Hrvatska u svoj je pravni sustav ugradila niz međunarodnih konvencija vezanih uz područje
koje je od posebnog interesa za osobe s invaliditetom. Unutar navedenih dokumenata, za područje
rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom važna je odluka iz 2003. godine kojom se ratificira
Ustav Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 85/10), dostupno na
http://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske
4
Zakon o radu (NN 149/09) - http://zakon.hr/z/307/Zakon-o-radu
5
Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08), http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/340327.html
6
Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom (NN 45/05), dostupno na http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/288434.
html
3
16
Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom7, a koju je
1983. godine donijela Međunarodna organizacija rada.
Republika Hrvatska je, također, sudjelovala u izradi Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima
osoba s invaliditetom koju je 2007. godine, kao jedna od prvih država, potpisala i ratificirala8.
Navedenom se konvencijom kroz 50 članaka želi unaprijediti, štititi i osigurati punopravno i
ravnopravno uživanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom te poštivanje
njihova dostojanstva. Pitanja rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom integralni su dio Konvencije
(čl. 27), a uz Konvenciju usvojen je i Fakultativni protokol kojim se uspostavlja sustav pojedinačnih
pritužbi za osobe kojima je država povrijedila prava preuzeta Konvencijom.
Na razini Vijeća Europe, ključni dokument koji usmjerava djelovanje europskih država na ovom
području jest Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja
osoba s invaliditetom u društvu: poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u
Europi 2006. – 2015. Akcijski plan nudi 15 ključnih smjernica za unaprjeđenje svih temeljnih područja
djelovanja koja su od interesa za osobe s invaliditetom, između ostalog, i za područja rehabilitacije,
stručne naobrazbe te zapošljavanja osoba s invaliditetom. Zagrebačkom deklaracijom iz 2007.
godine9, Hrvatska je (uz 12 drugih zemalja10) službeno prihvatila temeljna načela i strateške ciljeve
Akcijskog plana Vijeća Europe. Izdvojene dokumente ovdje treba promatrati kao smjernice u procesu
stvaranja i dorade zakonskoga i strateškoga okvira Republike Hrvatske, uz naglasak na važnosti uloge
Europske Unije (EU), uslijed potrebe prilagodbe zakonodavnoga okvira pravnoj stečevini EU, ali i
konzultativnih preporuka u ovom području11.
Najvažniji nacionalni zakon vezan uz ovo područje jest Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji
i zapošljavanju osoba s invaliditetom12 jer njime se na jednome mjestu prvi put objedinjuju
pitanja koja proizlaze iz problematike profesionalne rehabilitacije, rada i zapošljavanja osoba s
invaliditetom, i to kako slijedi:
•
uređuju se pojmovi „osoba s invaliditetom“ i „osoba smanjene radne sposobnosti“, tj. definira
se krug potencijalnih korisnika,
•
propisuju se prava osoba s invaliditetom na profesionalnu rehabilitaciju,
•
određuju se uvjeti zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu te pod
posebnim uvjetima,
•
određuju se osnivanje, djelatnost te upravna i stručna tijela u ustanovama za profesionalnu
rehabilitaciju te u specijaliziranim radnim jedinicama – zaštitnoj radionici i radnom centru,
7
Konvencija br. 159 o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, (NN – međunarodni ugovori 11/03),
dostupno na http://www.unizg.hr/uredssi/images/datoteke/konvencija_prof_rehabilitacija.pdf
8
Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, (NN – Međunarodni dio 06/07), dostupno na http://narodnenovine.nn.hr/clanci/medunarodni/2007_06_6_80.html
9
Zagrebačka deklaracija donesena je na Europskoj konferenciji visoke razine o Akcijskom planu Vijeća Europe za osobe s
invaliditetom 2006. – 2015.: Nacionalna provedba – od politike prema praksi, pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske.,
Tekst deklaracije dostupan je na http://www.mobms.hr/media/9215/zagrebacka%20deklaracija.pdf
10
Uz Albaniju, Austriju, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Italiju, Moldaviju, Rumunjsku, Sloveniju, Srbiju, Tursku
i Ukrajinu.
11
Rezolucije Vijeća ministara EU koje su utjecale na formiranje pravnoga i strateškoga okvira RH: Rezolucija Vijeća o jednakim
mogućnostima zapošljavanja za osobe s invaliditetom (NN, 63/07); Rezolucija Vijeća o promicanju zapošljavanja i socijalne
integracije osoba s invaliditetom (NN 63/07); Rezolucija Vijeća „Mogućnost pristupa“ kojom se poboljšava uključivanje osoba s
invaliditetom u društvo temeljeno na znanju (NN 63/07); Rezolucija Vijeća o jednakim mogućnostima obrazovanja i izobrazbe
za učenike i studente s invaliditetom (NN 63/07); Rezolucija Vijeća o dostupnosti kulturne infrastrukture i kulturnih aktivnosti
osobama s invaliditetom (NN, 63/07)
12
Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 143/02, 33/05), dostupno na www.
institutzasigurnost.hr/propisi/P-41.pdf
17
•
navode se moguće vrste olakšica i poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom,
•
najavljuje se osnivanje i definiraju se uloga i način financiranja Fonda za profesionalnu
rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom,
•
predviđa se odgovornost za povrede odredaba Zakona u obliku novčane kazne.
U nastavku navodimo definicije pojmova „osoba s invaliditetom“ i „osoba smanjene radne sposobnosti“,
preuzete iz Zakona:
1. „Osoba s invaliditetom je prema ovom Zakonu svaka osoba kod koje postoji tjelesno, osjetilno
ili mentalno oštećenje koje za posljedicu ima trajnu ili na najmanje 12 mjeseci smanjenu
mogućnost zadovoljavanja osobnih potreba u svakodnevnom životu.“
2. „Osoba s invaliditetom smanjenih radnih sposobnosti je osoba čiji invaliditet u odnosu na
sposobnosti osobe bez invaliditeta jednake ili slične životne dobi, jednake ili slične naobrazbe,
u jednakim ili sličnim uvjetima rada, na jednakim ili sličnim poslovima ima za posljedicu
trajnu ili na najmanje 12 mjeseci smanjenu mogućnost radno se osposobiti i zaposliti i raditi
na tržištu rada pod općim uvjetima.“
3. „Iznimno, osobom s invaliditetom smanjenih radnih sposobnosti može se smatrati i osoba
s invaliditetom čiji je radni učinak u granicama očekivanog, ali se na temelju smanjenih
stvarnih i procijenjenih općih sposobnosti takve osobe ocijeni da je to u interesu očuvanja
njezinih tjelesnih, osjetilnih i mentalnih sposobnosti.“
„U smislu odredaba članka 2. ovoga Zakona, osoba s invaliditetom smanjenih radnih sposobnosti je:
•
osoba s invaliditetom, korisnik novčane naknade do zaposlenja koja je to pravo na
profesionalnu rehabilitaciju ostvarila na temelju propisa o socijalnoj skrbi,
•
osoba s profesionalnom nesposobnošću za rad koja je pravo na profesionalnu rehabilitaciju
ostvarila prema propisima o mirovinskom osiguranju,
•
osoba koja je ostvarila pravo na profesionalnu rehabilitaciju prema propisima o zaštiti vojnih
i civilnih invalida rata,
•
osoba koja je ostvarila pravo na profesionalnu rehabilitaciju prema propisima o pravima
hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji,
•
učenik s teškoćama u razvoju koji je pravo na profesionalnu rehabilitaciju ostvario i učenik s
većim teškoćama u razvoju prema propisima o srednjem školstvu,
•
osoba s invaliditetom starija od 21 godine koja pravo na profesionalnu rehabilitaciju ili rad ne
može ostvariti prema propisima iz točke 1. do 4. ovoga članka.“
Osim u razvoju pravnog okvira, područje profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s
invaliditetom prepoznato je i u strateškim dokumentima. Na temelju Zajedničkog memoranduma o
prioritetima politike zapošljavanja Republike Hrvatske (Joint Assessment of the Employment
Policy Priorities – JAP), pripremljenog u suradnji s Europskom komisijom, a u okviru Pretpristupne
strategije Europske Unije za Republiku Hrvatsku na području zapošljavanja i socijalnog uključivanja,
donesen je Nacionalni plan za poticanje zapošljavanja za 2009. i 2010. godinu. Njime se
utvrđuju osnovna načela državne politike zapošljavanja, utvrđuju se odgovornosti te definiraju zadaće
nadležnih tijela državne uprave i javnih ustanova u provedbi Plana, uz poticanje međusobne suradnje.
Intervencije unutar Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja, u smislu motiviranja, obrazovanja
i sufinanciranog zapošljavanja, usmjerene su izričito i prema osobama s invaliditetom koje se ističu
18
kao jedna od ranjivih skupina u pogledu razmatranja problematike dugotrajne nezaposlenosti.
Određivanje osoba s invaliditetom kao rizične skupine u problematici zapošljavanja, prepoznato je
i u Zajedničkome memorandumu o socijalnom uključivanju Republike Hrvatske (Joint
Inclusion Memorandum – JIM) iz 2007. godine, kojim su Hrvatska i Europska komisija usuglasile
ključne izazove što stoje na putu unaprjeđenja socijalne zaštite i socijalnoga uključivanja te prioritete,
mjere i analize koje treba provesti. Iz tog razloga, ova dva memoranduma treba promatrati kao važnu
podlogu u sektoru socijalne politike i zapošljavanja s relevantnošću za osobe s invaliditetom te sa
snažnim utjecajem na određivanje i definiranje nacionalnih smjernica razvoja.
Središnji strateški dokument u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom jest Nacionalna strategija
izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine13 koja je zamijenila
raniju Nacionalnu strategiju jedinstvene politike za osobe s invaliditetom 2003. – 2006. Strategija
je organizirana u 15 područja djelovanja14, a područje profesionalne rehabilitacije, zapošljavanja i
rada čini jedno od njih. U razradi problema, osim stavljanja naglaska na rad i zapošljavanje osoba s
invaliditetom kao na jedno od temeljnih ljudskih prava, Strategija naglašava ekonomsku isplativost
aktivnog angažmana u ovom području s ciljem da osobe s invaliditetom pridonose, a ne samo
koriste sredstva državnog proračuna. Strategija sadržava osam mjera u ovom području s istaknutim
nositeljima provedbe, aktivnostima, rokovima i indikatorima provedbe za svaku od njih:
•
evaluaciju primjene postojeće zakonske regulative i aktualne politike u području rehabilitacije
i zapošljavanja osoba s invaliditetom koju će provesti nezavisno tijelo,
•
osigurati mehanizme zaštite od diskriminacije u području zapošljavanja i rada osoba s
invaliditetom,
•
osnovati regionalne centre za profesionalnu rehabilitaciju,
•
omogućiti pristup osoba s invaliditetom profesionalnom usmjeravanju (profesionalna
orijentacija) bez obzira na životnu dob, obrazovanje i radni status,
•
provoditi senzibilizaciju poslodavaca te ih poticati na zapošljavanje osoba s invaliditetom,
•
osigurati učinkovite mjere za poticanje samozapošljavanja, odgovarajućih oblika zapošljavanja
i zadržavanja zaposlenja osoba s invaliditetom na svim razinama,
•
utvrditi modele pri zapošljavanju osoba s invaliditetom koje se ne mogu zaposliti na otvorenom
tržištu rada bez potpore (agencije, zadruge, radionice udruga za osobe s invaliditetom, radni
asistent) i osigurati mjere provođenja potpore pri zapošljavanju,
•
poticati dodjelu državnih poticaja gospodarskim subjektima koji zapošljavaju osobe s
invaliditetom.
Do sada su dostupna dva izvješća o provedbi Strategije, za 2007.15 i 2008. godinu16, a novo izvješće
za 2009. godinu imat će izmijenjenu strukturu izvještavanja (s novim indikatorima provedbe) jer
utvrđeno je kako izvještavanje po aktivnostima nije uvijek adekvatno.
Sukladno Nacionalnoj strategiji, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dužne su,
Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine (NN 63/07)
1. obitelj, 2. život u zajednici, 3. odgoj i obrazovanje, 4. zdravstvena zaštita, 5. socijalna skrb i mirovinsko osiguranje, 6.
stanovanje i mobilnost, 7. profesionalna rehabilitacija, zapošljavanje i rad, 8. pravna zaštita i zaštita od nasilja i zlostavljanja,
9. informiranje, komunikacija i podizanje razine svijesti, 10. sudjelovanje u kulturnom životu, 11. sudjelovanje u političkom i
javnom životu, 12. istraživanje i razvoj, 13. rekreacija, razonoda i šport, 14. udruge osoba s invaliditetom u civilnom društvu
te 15. međunarodna suradnja.
15
Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – u
2007. godini
16
Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – u
2008. godini
13
14
19
iako bez naznačenog roka, izraditi lokalne strategije/programe u svrhu izjednačavanja mogućnosti
za osobe s invaliditetom. Lokalne su strategije do sada izradili gradovi Zagreb17, Velika Gorica18,
Koprivnica19, Križevci20, Dubrovnik21, Cres, Slavonski Brod, Daruvar, Slatina, Đurđevci te Splitskodalmatinska i Krapinsko-zagorska županija. Vremenski rok od tri mjeseca nakon usvajanja utvrđen je
samo za imenovanje koordinatora za provedbu Nacionalne strategije na nacionalnoj i lokalnoj razini.
Na kraju, u razradi postojećega nacionalnoga zakonodavnog okvira, potrebno je spomenuti i Odluku
o osnivanju Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom22, čijim je osnutkom
2000. godine Vlada dobila savjetodavno i stručno tijelo sa zadaćom upućivanja prijedloga, mišljenja
i stručnih obrazloženja u području stanja, zaštite i rehabilitacije osoba s invaliditetom i njihovih
obitelji te provođenja aktivnosti usmjerenih na njihovu dobrobit. 2007. godine donesen je Zakon
o pravobranitelju za osobe s invaliditetom23 kojim se uspostavlja pravobranitelj za osobe s
invaliditetom24 s funkcijom zaštite, praćenja i promicanja prava i interesa osoba s invaliditetom na
temelju Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora i zakona.
Koordinacija provedbe regulatornog okvira i strateških dokumenata
Glavno koordinativno tijelo na području rada i zapošljavanja jest Ministarstvo gospodarstva, rada
i poduzetništva, odnosno Uprava za rad i tržište rada koja je ujedno koordinator provedbe
Zajedničkog memoranduma o prioritetima politike zapošljavanja Republike Hrvatske (JAP). Nosivu
ulogu u koordinaciji provedbe programa i mjera kojima se potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom
Ministarstvo dijeli s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje te s Fondom za profesionalnu
rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Određeni obol koordinaciji provedbe
mjera rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom daje i Ministarstvo obitelji, branitelja i
međugeneracijske solidarnosti koje s Povjerenstvom Vlade Republike Hrvatske za osobe
s invaliditetom koordinira provedbu Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s
invaliditetom 2007. – 2015. godine.
Na istoj horizontalnoj razini s Ministarstvom gospodarstva rada i poduzetništva te Ministarstva obitelji,
branitelja i međugeneracijske solidarnosti, u koordinaciju je uključeno i Ministarstvo zdravstva
i socijalne skrbi koje koordinira provedbu Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju
Republike Hrvatske (JIM), kao i rad relevantnih sustava – mirovinskog, zdravstvenog i sustava
socijalne skrbi, u čijem se okružju odvija poticanje profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba
s invaliditetom. Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, kao subordinirana tijela provedbe, priključeni
su Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje,
kao i mreža centara za socijalnu skrb, a kao pružatelji usluga uključene su i ustanove koje se
nalaze u sustavu socijalne skrbi te u kojima se, između ostalog, provodi i radno osposobljavanje
osoba s umjerenim i težim intelektualnim teškoćama.
17
Zagrebačka strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom u razdoblju od 2007. godine do 2010. godine,
dostupno na http://www.unizg.hr/uredssi/images/datoteke/zagrebacka_strategija_2007_2010.pdf
18
Strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom Grada Velike Gorice u razdoblju od 2009. do 2013. godine,
dostupno na http://www.gorica.hr/dokumenti/StrategijaZaOsobesInvaliditetom.pdf
19
Nacionalna strategija Grada Koprivnice za osobe s invaliditetom
20
Križevačka strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom u razdoblju od 2007. godine do 2010. godine,
dostupno na http://uik.hr/invalidi-strategija/
21
Strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom Grada Dubrovnika u razdoblju od 2009. do 2013. godine, dostupno
na http://www.dubrovnik.hr/odjel_za_obrazovanje_sport.php?id=233
22
Odluka o osnivanju Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom (NN 102/00, 06/01, 167/03, 23/04)
23
Zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom (NN 107/07)
24
Internet stranica Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom http://www.posi.hr/pravobraniteljica.php
20
Iz perspektive obuhvatne obrazovne politike, na koju se nadograđuje sustav profesionalnog
osposobljavanja osoba s invaliditetom, u koordinacijskoj ulozi nalazi se i Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i športa, nadležno za nadzor i osiguranje smjernica za djelovanje obrazovnih ustanova
u kojima se provodi osposobljavanje osoba s invaliditetom: ustanove za profesionalnu rehabilitaciju,
srednje škole ili druge pravne osobe koje ispunjavaju uvjete za profesionalno osposobljavanje.
Osim nacionalnih nositelja zakonski odredbi i programskih mjera te njihovih direktnih provoditelja
i pružatelja usluga, u poticanje profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom
uključene su i jedinice područne (regionalne) i lokalne samouprave. Ova tijela javne vlasti
imaju važnu ulogu u osiguranju provedbe Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za
osobe s invaliditetom u lokalnim zajednicama, a dio njih usvojio je i provodi svoje lokalne strategije
te djeluje kao poveznik poslovnoga, javnoga i neprofitnoga sektora u osiguravanju poticajnoga
lokalnoga okruženja. Tako u provedbi mjera nacionalne i lokalnih strategija, jedinice područne i
lokalne samouprave osnivaju vlastite ustanove, uključujući i ustanove za rehabilitaciju, a najčešće
se iz lokalnih proračuna financiraju projekti i aktivnosti udruga usmjerenih integraciji osoba s
invaliditetom.
Osim važne uloge u koordinaciji i provođenju mjera i programa poticanja rehabilitacije i zapošljavanja,
sva gore nabrojena tijela javne vlasti pojavljuju se i kao ciljna skupina onih mjera koje se odnose na
obvezu zapošljavanja, odnosno ispunjavanje propisanih kvota za zapošljavanje osoba s invaliditetom.
Udruge osoba s invaliditetom i udruge koje programski djeluju u korist osoba s invaliditetom
pojavljuju se često kao provoditelji komplementarnih ili kompenzirajućih programa, a njihovo
djelovanje, osim iz lokalnih proračuna, kroz natječaje financiraju nacionalni nositelji politika, EU ili
drugi multilateralni ili bilateralni programi. Osim kao pružatelji usluga, udruge imaju važnu ulogu u
artikuliranju interesa, potreba i mogućnosti osoba s invaliditetom kao korisnika ove politike, a pritom
se posebno ističu krovne udruge, odnosno savezi. Udruge također često preuzimaju ulogu poveznika
različitih aktera u zajednici te nositelja aktivnosti osvještavanja i educiranja javnosti i poslodavaca
o važnosti integracije osoba invaliditetom na tržište rada. Osim toga, udruge koje su angažirane u
području profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja često sudjeluju u osnivanju i provedbi programa
zaštitnih radionica u formi zadruge, ustanove ili trgovačkog društva ili, s druge strane, u provedbi
svojih aktivnosti same zapošljavaju osobe s invaliditetom.
Uz udruge koje primarno predstavljaju interese, prava i mogućnosti osoba s invaliditetom, važna su i
udruženja koja predstavljaju interes poslovnog sektora. Privatni sektor istodobno je korisnik,
ali i neformalan provoditelj politike profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Poslodavcima iz privatnog sektora tako je istodobno usmjeren niz poticajnih mjera i mjera potpore u
zapošljavanju osoba s invaliditetom, a onima s više od 20 zaposlenih i obveza uplaćivanja posebnog
doprinosa za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom. S druge strane, ponekad poslodavci u
privatnom sektoru, poput Grupe SELECTIO (portal MojPosao), i sami djeluju kao generatori ideja i
poveznici različitih sektora.
Među akterima koji nisu uključeni u samu provedbu ove politike, ali imaju utjecaj, bitno je istaknuti
Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom koji ima ulogu praćenja provedbe politika
Republike Hrvatske te preuzetih međunarodnih dokumenata i propisa koji se odnose na osobe s
invaliditetom. Iako pravobranitelj nema ovlasti sankcionirati kršenja prava, ima mogućnost upozoriti
21
na moguća kršenja, tražiti očitovanja nadležnih tijela, sudjelovati u procesu donošenja javnih
politika, kao i preuzimati ulogu poveznika osoba s invaliditetom, civilnog društva i institucija. Tu
ulogu pravobraniteljica primarno ispunjava sastavljanjem godišnjih izvješća u koja se integrira opis
prakse njezina djelovanja pri javljanju pravnih i fizičkih osoba za savjete i zaštitu prava.25 Uz Ured
pravobraniteljice, ulogu praćenja provedbe imaju Hrvatski sabor i relevantni saborski odbori
gdje zastupnici imaju na raspolaganju različite mehanizme s ciljem stavljanja problema na dnevni red
i iniciranja rješenja. Neformalnu, a opet važnu ulogu u formuliranju i evaluaciji zakona i strategija, uz
Ured pravobraniteljice i zastupnike, imaju i stručnjaci, često regrutirani iz redova akademske
zajednice.
Na kraju, za problematiku izjednačavanja prava i mogućnosti osoba s invaliditetom, važnu ulogu
imaju međunarodne organizacije koje pružaju potporu za provođenje programa formalnih nositelja
i organizacija civilnog društva ili pak samostalno provode aktivnosti, najčešće istraživanja kojima se
ukazuje na stanje provedbe zakona i strategija. Među njima se ističu Europska Unija, Program
UN-a za razvoj – UNDP i Vijeće Europe.
Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu, dostupno na http://www.posi.hr/download/
Izvjesce_2009.pdf i Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2008. godinu, dostupno na http://www.posi.
hr/download/Izvjesce_2008.pdf
25
22
Poticanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada - IZVJEŠĆE O STUDIJI
Grafikon 1 - Pregled horizontalnih i vertikalnih aktera profesionalne rehabilitacije, rada i zapošljavanja osoba
s invaliditetom
Mehanizmi horizontalne koordinacije
Horizontalna koordinacija aktera u kompleksnoj mreži regulative i strategija te uz njih vezanih aktera,
kao što je slučaj u ovoj politici, preduvjet je za uspješnu provedbu predviđenih aktivnosti i ostvarenje
zacrtanih ciljeva. Horizontalna koordinacija odnosi se na objedinjavanje djelovanja različitih sektora,
programa i projekata unutar jedne razine vlasti te pretpostavlja suradnju među organizacijama i
potporu u uklanjanju zapreka koje opterećuju efikasnu interakciju sektorskih organa uprave. Dobra
horizontalna koordinacija odlikuje se eliminacijom kontradiktornih smjernica i dupliciranja u
korištenju resursa, a postiže se ustrojavanjem odjela za koordinaciju pri nadležnim Ministarstvima,
uspostavom mehanizama za kvalitetnu i redovitu višesmjernu komunikaciju aktera
uključenih u provedbu te uspostavom efikasnog sustava konzultiranja s ostalim zainteresiranim
formalnim i neformalnim akterima.
Pokušaj uspostave učinkovite forme za koordinaciju zbio se prilikom izrade stručne podloge na
području unaprjeđenja prava osoba s invaliditetom krajem 2008. godine, a s obzirom na identificirane
potrebe unaprjeđenja i standardizacije procesa vještačenja. Tada je osnovana međuresorna radna
skupina kojom koordinira Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, a u čijem radu sudjeluju
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo zdravstva i socijalne
skrbi, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Hrvatski
zavod za zapošljavanje te Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
23
Konkretni zadaci radne skupine primarno se odnose na utvrđivanje jedinstvene liste oštećenja
i uspostavljanje jedinstvenog tijela vještačenja. Osim tih zadataka, radna se skupina bavi i
unaprjeđenjem provedbe profesionalne rehabilitacije. Koordinatorom za utvrđivanje opće liste
oštećenja određeno je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, a Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje
koordinator je za uspostavljanje jedinstvenog tijela vještačenja za ocjenu radne sposobnosti. Fond za
profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koordinira procesom unaprjeđenja
provedbe profesionalne rehabilitacije.
Uvidjevši potrebu uključivanja i drugih sudionika, 2009. godine u radnu su skupinu uključeni i drugi
formalni akteri: Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Hrvatski zavod za zdravstveno
osiguranje, Hrvatski zavod za javno zdravstvo te predstavnici civilnog društva – Zajednica saveza
osoba s invaliditetom Hrvatske, Hrvatski savez udruga za osobe s mentalnom retardacijom, Hrvatski
savez gluhih i nagluhih, Hrvatska udruga paraplegičara i tetraplegičara, Hrvatska udruga invalida
rada, Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba „Dodir“ i Udruga za promicanje inkluzije.
Ova radna skupina ukazuje na mogućnost zajedničkog djelovanja svih sunositelja mjera koje se
odnose na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje pri čemu je postignut značajan napredak,
posebice s obzirom na utvrđivanje analize postojećeg stanja i smjera daljnjih aktivnosti.
Osim korištenja mehanizama poput međusektorskih radnih skupina i sastanaka te konzultiranja
formalnih i neformalnih aktera u izradi strategija i programa, važan preduvjet koordinacije jest
dvosmjerna i kontinuirana razmjena informacija. U provođenju javnih politika, tijela državne
uprave koriste uvriježene metode komunikacije, a projekt „Usluge HZZ-a klijentima: Unaprjeđenje
cjeloživotnog profesionalnog usmjeravanja i ICT podrška“, koji će provoditi Hrvatski zavod za
zapošljavanje u sklopu Komponente IV Instrumenta pretpristupne pomoći (IPA), ima za cilj unaprijediti
informacijsku komunikacijsku tehnologiju (IKT) hrvatskih javnih institucija i relevantnih nevladinih
partnera iz područja zapošljavanja te uspostaviti razmjenu podataka.
Mehanizmi vertikalne koordinacije
Vertikalna koordinacija odnosi se na povezivanje ciljeva, struktura i resursa kako bi se dizajn politike
i isporuka doveli u vezu s osnovnim namjerama koje su se htjele postići. U tome je važno davanje
signala subordiniranim tijelima uprave ili nižim razinama vlasti. Stoga, u svrhu poticanja intenzivnijeg
uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada, vertikalna koordinacija pretpostavlja osiguranje
smjernica provedbe za sve agencije, ustanove, zavode i centre na nižim razinama. S obzirom na
to, važnu ulogu u vertikalnom sustavu provedbe imaju upravo krajnji pružatelji usluga – prvenstveno
područni uredi HZZ-a. Visoka razina dekoncentracije politike, kako u sustavu posredovanja pri
zapošljavanju, tako i u obrazovnom, socijalnom te mirovinskom sustavu, mora osigurati ujednačene
i standardizirane procedure unutar navedenih sustava, što kao krajnji cilj ima jednake mogućnosti
ostvarenja prava i realizaciju potencijala svih osoba s invaliditetom, neovisno o mjestu njihova boravka.
S druge strane, uz nužnost osiguranja jednakih usluga u tijelima koja predstavljaju „produžene ruke“
nacionalnih nositelja, potrebno je svaku provedbu mjera aktivne politike prilagoditi lokalnom
kontekstu u kojem se odvija potencijalno zapošljavanje. Upravo zato Nacionalna strategija
izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine, koja zajedno s JAP-om i JIMom predstavlja krovni dokument ove politike, jedinice područne i lokalne samouprave prepoznaje
kao sunositelje u tri od osam mjera u području 2.7. – Profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje.
Te mjere prije svega uključuju osiguranje učinkovitih postupaka za poticanje samozapošljavanja,
odgovarajućih oblika zapošljavanja i zadržavanja zaposlenja osoba s invaliditetom na svim razinama,
osiguranje mehanizama zaštite od diskriminacije u području zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom
24
te poticanje dodjele državnih poticaja gospodarskim subjektima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom.
Također, usvajanje lokalnih strategija ili planova i, kako Nacionalna strategija predviđa,
imenovanja lokalnih koordinatora za provedbu mjera Strategije predstavljaju bitan
mehanizam za uspostavu prohodne i učinkovite vertikalne koordinacije te čine preduvjet ujednačene,
a opet kontekstu prilagođene, primjene mjera Nacionalne strategije.
Upravo s ciljem unaprjeđenja vertikalne koordinacije u provedbi Nacionalne strategije, Ministarstvo
obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u Hrvatskoj je tijekom ožujka i travnja 2010. godine,
u suradnji s Programom Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), organiziralo savjetodavne radionice
s nositeljima i sunositeljima mjera te zainteresiranim dionicima Nacionalne strategije. Tijekom osam
savjetodavnih radionica „Podrške u primjeni mehanizama praćenja i evaluacije mjera
Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do
2015. godine“ s provoditeljima i zainteresiranim dionicima Nacionalne strategije na područnoj i
lokalnoj razini, razmatrali su se mehanizmi za unaprjeđenje provedbe strategije te uspostave
kvalitetnije koordinacije.
U okviru radionica prepoznate su dobre prakse, kao i izazovi u osiguranju vertikalne koordinacije. Kao
učinkovit koordinacijski mehanizam na županijskoj razini, prepoznate su zajedničke koordinacije,
povjerenstva, stalne stručne radne skupine i drugi slični organizacijski oblici koji osiguravaju
partnerski pristup na lokalnoj razini.
U tom smjeru, HZZ je prepoznao kako je jedan od načina razvoja ljudskih potencijala na lokalnoj razini
u sinergijskom djelovanju svih dionika na tržištu rada kroz lokalna partnerstva za zapošljavanje.
Stoga se kroz CARDS 2002 i CARDS 2004 radilo na razvijanju partnerstva za zapošljavanje u osam
županija u Republici Hrvatskoj koje su u vrijeme dizajniranja projekata imale razvijene regionalne
operativne programe. U spomenutim županijama razvijena su Regionalna vijeća za razvoj
ljudskih potencijala ili Tematske radne skupine za razvoj ljudskih potencijala koje okupljaju
dionike tržišta rada na lokalnoj razini. Pritom se radilo na jačanju sposobnosti dionika u prepoznavanju
prioriteta i kreiranju učinkovitih mjera aktivne politike zapošljavanja. Mehanizam koji je bio osmišljen
u tu svrhu sastojao se od darovnica u sklopu kojih je potpisano deset ugovora čija je provedba
završena u srpnju 2008. godine. Ciljevi programa darovnica bili su sljedeći: 1.) pružiti pomoć ciljanim
skupinama u pristupu zapošljavanju (uključujući samozapošljavanje) na lokalnim tržištima rada; 2.)
podržati i ojačati kapacitete lokalnih dionika za izradu i provedbu mjera i projekata prema potrebama
lokalnih tržišta rada. U projektnim aktivnostima sudjelovalo je više od 400 nezaposlenih osoba koje
su prošle kroz različite oblike treninga i edukacija. Tijekom i neposredno nakon provedbe projekata,
zaposleno je više od 100 osoba koje su sudjelovale u projektnim aktivnostima.
Uz osnivanje regionalnih vijeća i osnaživanje nezaposlenih osoba, lokalna partnerstava usmjerila su
se i na poslodavce te na njihovo spajanje s nezaposlenim osobama. Tijekom travnja 2008. godine,
HZZ je na lokalnoj razini organizirao sajmove poslova u 22 grada u svim županijama u Republici
Hrvatskoj. Svi su sajmovi održani uz potporu partnera na lokalnoj razini koji uključuju jedinice
lokalne samouprave, Hrvatsku obrtničku komoru, Hrvatsku gospodarsku komoru, Hrvatsku udrugu
poslodavaca, razvojne agencije, centre za poduzetništvo, škole, veleučilišta, škole za obrazovanje
odraslih i druge.
Nastavak rada na razvoju lokalnih partnerstava provodi se u okviru projekta „Lokalna partnerstva za
zapošljavanje – faza 3“ programa IPA koji se provodi pri HZZ-u, a koji treba omogućiti daljnji razvoj
već uspostavljenih lokalnih partnerstava za zapošljavanje, ali i uspostaviti lokalna partnerstva za
zapošljavanje u ostalih 13 županija gdje ona do sada nisu osnovana.
25
4.2. PROFESIONALNO USMJERAVANJE I OBRAZOVANJE OSOBA
S INVALIDITETOM
4.2.1.Okvir za profesionalno usmjeravanje i obrazovanje osoba s teškoćama
(institucionalni i zakonski)
Sustav obrazovanja jedan je od ključnih elemenata za analizu uspješnosti funkcioniranja tržišta rada
upravo s obzirom na činjenicu da je jedan od osnovnih zadataka tog sustava osigurati ljudski potencijal
koji tržište rada usmjerava u gospodarstvo. Kao što je u prethodnom dijelu studije predstavljena
kompleksnost i isprepletenost legislativne regulative vezane za prava osoba s invaliditetom, isti se
koncept, sukladno tome, može uočiti i u sustavu profesionalnog osposobljavanja.
Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom svakoj osobi s invaliditetom
osigurava pravo na profesionalnu rehabilitaciju, a mjere i aktivnosti iz Zakona, vezane uz
profesionalnu rehabilitaciju, moguće je promatrati kroz tri ključne faze: profesionalno usmjeravanje,
osposobljavanje za produktivan rad te zapošljavanje osoba s invaliditetom26. U kontekstu rada s
osobama s invaliditetom, profesionalno usmjeravanje obuhvaća skup sljedećih aktivnosti:
procjena preostale radne mogućnosti osobe s invaliditetom, odnosno utvrđivanje psihofizičkog
statusa korisnika, te profesionalno informiranje i savjetovanje o odgovarajućim profesionalnim
mogućnostima. Profesionalno informiranje (individualno ili grupno) i savjetovanje (individualno)
provode se na temelju preostalih utvrđenih radnih mogućnosti osobe s invaliditetom, njezinih
sklonosti i interesa te realnih mogućnosti obrazovnog sustava, odnosno sustava zapošljavanja,
ili, točnije, potreba tržišta rada. Navedeni postupci provode se u odsjecima za profesionalno
usmjeravanje, obrazovanje i selekciju koji djeluju u svakoj od 22 područne službe Hrvatskog zavoda
za zapošljavanje, a temelje se na timskom radu (psiholog, pedagog, savjetnik za zapošljavanje
osoba s invaliditetom, liječnik – specijalist medicine rada te pravna služba koja se uključuje prema
potrebi). Proces karakteriziraju jedinstven i standardiziran pristup u 22 područne službe, kontinuirano
praćenje rezultata profesionalnog usmjeravanja, individualiziran pristup te intenzivna suradnja s
ostalim akterima profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom na svim razinama.
Osposobljavanje za produktivan rad odnosi se na profesionalno i radno osposobljavanje te
postupke prekvalifikacije i dokvalifikacije osoba s invaliditetom.
•
Profesionalno osposobljavanje odnosi se na stjecanje određene stručne spreme, odnosno
stjecanje znanja i vještina za obavljanje određenih poslova, a provodi se u okviru redovnoga
srednjoškolskog ili pak specijaliziranog obrazovanja, bilo u redovnim obrazovnim ustanovama
(gimnazije, strukovne i umjetničke škole koje su u nadležnosti Ministarstva znanosti,
obrazovanja i športa) prema redovnim, individualiziranim, prilagođenim ili posebnim
programima, bilo u posebnim ustanovama (primjerice, centri za odgoj i obrazovanje koji
su u nadležnosti Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi) i to u slučajevima kad, zbog vrste
i stupnja oštećenja, učenici nisu u mogućnosti pohađati nastavu u redovnim obrazovnim
26
Profesionalna rehabilitacija nije prvi put uvedena ovim Zakonom, već ima i druga pravna uporišta s različitim naglaskom na
neku od navedenih faza profesionalne rehabilitacije – Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 127/00, 59/01, 109/01,
147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07 i 35/08) (čl. 39.-51.), Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za
vrijeme nezaposlenosti (NN 80/08) (čl. 26.) te pripadajući Pravilnik o aktivnom traženju posla i raspoloživosti za rad (NN
39/09), Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 174/04, 92/05, 2/07, 107/07,
65/09) (čl.23), Zakon o socijalnoj skrbi (NN 73/97, 27/01, 59/01, 82/01, 103/03, 44/06 i 79/07) (čl. 60 – koristeći termin
“osposobljavanje za samostalan život i rad“) te pripadajući Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na osposobljavanje
za samostalan život i rad (NN 62/98), Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN 87/08).
26
ustanovama. Obrazovanje djece s teškoćama u razvoju regulirano je relevantnim propisima
iz područja obrazovanja, među kojima središnju ulogu ima novi zakon iz 2008. godine –
Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi27. Navedeni zakon propisuje
donošenje Pravilnika o odgoju i obrazovanju te primjerenoj potpori učenicima s teškoćama
u razvoju. Pravilnik je, sukladno zakonu, trebao biti donesen do 1. kolovoza 2009., no u
trenutku pisanja ovog izvješća, isti još uvijek nije donesen što otežava provedbu obrazovnih
procesa namijenjenih djeci s teškoćama u razvoju. Između ostalog, neki od ciljeva izrade
novog Pravilnika jesu uspostavljanje sustava uvođenja asistenata u nastavu, kao i mobilnih
timova za djecu s teškoćama u razvoju. U ovom trenutku, u pojedinim gradovima i županijama
Republike Hrvatske, lokalna samouprava osigurava dostupnost i rad asistenata u nastavi, kao
i mobilnih timova za djecu s teškoćama u razvoju, no pitanja potpore učenicima s teškoćama
u razvoju tek će primjenom navedenog Pravilnika, dakle djelovanjem navedenih stručnjaka i
tijela, biti u potpunosti regulirana na razini cijele Republike Hrvatske.
•
Radno osposobljavanje odnosi se na osposobljavanje za obavljanje jednostavnih poslova i
radnih zadataka ispod najniže razine stručne spreme. Provodi se u posebnim (osnovnoškolskim)
ustanovama odgoja i obrazovanja te u ustanovama zdravstva i socijalne skrbi, a uglavnom
je namijenjeno učenicima s umjerenim i većim intelektualnim teškoćama. Uz aktivnosti
radnog osposobljavanja, u posebnima ustanovama odgoja i obrazovanja provode se i radnookupacijske aktivnosti. Ustanove u kojima se provodi radno osposobljavanje ne dodjeljuju
učenicima svjedodžbu o stečenom zanimanju, već samo potvrdu o osposobljenosti koja ne
specificira poslove za koje se osoba osposobila.
Kao što je prethodno istaknuto, obrazovanje djece s teškoćama u razvoju provodi se unutar dva
sustava, sustava obrazovanja (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa) te sustava zdravstva i
socijalne skrbi (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi). Njima se priključuju i sustavi u nadležnosti
Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Hrvatska obrtnička komora te Hrvatski zavod za
zapošljavanje. Kao što je spomenuto, u kontekstu rada s učenicima, uloga Hrvatskog zavoda za
zapošljavanja odnosi se prvenstveno na provedbu postupaka profesionalnog usmjeravanja, dok
Hrvatska obrtnička komora ima izravnu ulogu u provedbi obrazovanja učenika za strukovna obrtnička
zanimanja, tj. u provedbi naukovanja. Dok navedeni sustavi imaju definirane elemente specifičnog
pristupa za učenike s teškoćama, u sklopu Hrvatske obrtničke komore ne postoje posebne prilagodbe
procesa koje bi učenicima s teškoćama osigurale integraciju i veću dostupnost naukovanju tijekom
školovanja.
4.2.2. Profesionalno usmjeravanje
Profesionalno usmjeravanje uključuje proces procjene radnih sposobnosti te postupke profesionalnog
informiranja i savjetovanja.
Procjena radnih sposobnosti
S obzirom na to da Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom
nisu izravno propisani postupci za procjenu radne sposobnosti, u ovom se dijelu Zakon oslanja
Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN 87/08), dostupno na http://narodne-novine.nn.hr/clanci/
sluzbeni/340388.html
27
27
na druge propise. Kompleksnost međudjelovanja različitih sustava u kojima se potiče rehabilitacija
i zapošljavanje osoba s invaliditetom najbolje je vidljiva u trenutačnoj praksi procjene radne
sposobnosti u svrhu ostvarivanja prava na profesionalnu rehabilitaciju, invalidsku naknadu te
primanje poticaja kod zapošljavanja. Vještačenje u tu svrhu, prema postojećim propisima, odvojeno
je regulirano unutar zdravstvenoga, mirovinskoga i obrazovnoga sustava te sustava socijalne skrbi.
Stoga ovlaštena tijela vještačenja svakoga od tih sustava, i svaki za svoje potrebe, zasebno utvrđuju
status osobe s invaliditetom.
Za potrebe školovanja, proces procjene teškoća u razvoju djece provodi se prije osnovnoškolskog
obrazovanja (ali i tijekom njega) kako bi se odredio primjeren oblik obrazovanja za djecu s teškoćama,
a za samo vještačenje nadležan je Ured državne uprave za obrazovanje na razini županija te Gradski
ured za obrazovanje Grada Zagreba. Proces procjene sposobnosti i ograničenja (obrazovnih, radnih
itd.) od ključne je važnosti kako za ostvarivanje prava i povlastica, tako i za prilagođavanje postupaka
prema potrebama osoba s invaliditetom.
Dok procesi i standardi vještačenja unutar svakog područja predstavljaju zatvorene te, unutar sebe,
koherentne i smislene cjeline koje odgovaraju pojedinačnim potrebama zdravstvenoga, mirovinskoga,
socijalnoga i obrazovnoga sustava, na razini mreže sustava takav pristup stvara mogući rizik od
fragmentiranoga, neujednačenoga i potencijalno diskriminatornoga pristupa koji se naposljetku
može negativno odraziti na ishode radne i socijalne integracije osoba s invaliditetom u društvo.
Pristup koji osobu s invaliditetom promatra primarno iz pozicije realizacije propisanih prava unutar
zatvorenih sustava usko je povezan s praksom usmjeravanja na određene, za taj sustav relevantne,
potrebe i nedostatke, odnosno oštećenja. Problem dezintegriranosti procesa vještačenja, s opisanim
posljedicama, reflektira se na mnoga područja života osoba s invaliditetom, a ne samo na rehabilitaciju i
zapošljavanje. Ovaj problem prepoznat je u Hrvatskoj, stoga je 2008. godine počeo proces formiranja
jedinstvene liste oštećenja instrumenta ujednačavanja standarda za procjenu vrste i stupnja
invaliditeta te radnih sposobnosti koju je Vlada Republike Hrvatske prihvatila u listopadu 2010. i tako
je stavila u probnu primjenu.
Profesionalno informiranje i savjetovanje
Sukladno Odluci o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u srednje škole Ministarstva
znanosti, obrazovanja i športa, učenici s teškoćama imaju pravo na direktan upis u srednju školu.
Učenici s težim zdravstvenim smetnjama imaju pravo na ostvarivanje prednosti pri upisu, što znači
da se mogu upisati u odgovarajuću srednju školu s manjim brojem bodova, i to do deset posto
manjim od broja bodova najniže rangiranoga kandidata na ljestvici poretka učenika koji su ostvarili
pravo upisa. Učenici s osobito teškim zdravstvenim smetnjama mogu se upisati izravno, uz mišljenje
Odsjeka za profesionalno usmjeravanje HZZ-a o najprikladnijem izboru programa.
U završnim razredima osnovne škole, HZZ provodi anketu o profesionalnim namjerama učenika,
informiranje te profesionalno savjetovanje. Profesionalno savjetovanje uključuje intervju
savjetnika za profesionalno usmjeravanje s učenikom, roditeljima ili skrbnicima, prikupljanje
podataka temeljem postojeće psiho-medicinske dokumentacije i sl. Prema potrebi, provodi se i
psihologijsko testiranje sposobnosti, interesa i motivacije te provjera zdravstvenog stanja (specijalist
medicine rada i dr. specijalisti). Prikupljanjem svih relevantnih podataka o psiho-socio-pedagoškom
i zdravstvenom statusu učenika, obavlja se procjena mogućnosti daljnjeg školovanja i savjetuje o
najprimjerenijem odabiru obrazovnog programa. S obzirom na dobivene rezultate psiho-pedagoške
i medicinske obrade, ako postoje indikacije i sumnja na (veće) teškoće u razvoju, učenik se upućuje
28
na prvostupanjsko tijelo vještačenja ukoliko taj postupak nije ranije obavljen. Slijedom ovog procesa,
Zavod izdaje mišljenje o najprimjerenijem odabiru obrazovnog programa i zanimanja koje omogućuje
učeniku izravan upis ili prednost pri upisu u srednju školu. Stručno mišljenje, s jedne strane, uvažava
potrebe tržišta rada i mogućnosti obrazovanja te, s druge strane, individualne potrebe i objektivne
mogućnosti učenika.
Tako je 2009. godine u aktivnosti profesionalnog savjetovanja bilo uključeno ukupno 14.813
učenika osnovnih i srednjih škola, od čega 5.389 (36%) učenika s teškoćama u razvoju i kroničnim
zdravstvenim smetnjama. U 2008. godini profesionalno je savjetovano njih 14.631, od čega 5.296
(36%) učenika s razvojnim ili zdravstvenim teškoćama28.
U sklopu potpore tijekom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, HZZ pruža i usluge profesionalnog
informiranja kroz radionice i informativne resurse kojima se učenicima daje uvid u:
•
programe obrazovanja,
•
opise zanimanja,
•
uvjete upisa pojedinih srednjih škola i fakulteta,
•
podatke o školskim domovima,
•
mogućnosti stipendiranja,
•
mogućnosti zapošljavanja i stanje na tržištu rada.
Uz radionice, dostupni su i drugi resursi od kojih posebno treba istaknuti računalni program Moj
izbor za profesionalno usmjeravanje, namijenjen korisnicima starijim od 13 godina: učenicima
osnovnih i srednjih škola, studentima, nezaposlenim osobama, zaposlenim osobama koje razmišljaju
o promjeni zanimanja i svima onima koji traže različite informacije o zanimanjima. Program pruža
sljedeće mogućnosti: pretraživanje informacija o 300 različitih zanimanja, pretraživanje informacija
o mogućnostima obrazovanja na području Republike Hrvatske te mogućnost testiranja interaktivnim
upitnikom samoprocjene interesa. Trenutačno se predviđa izrada nove verzije programa što bi ga
učinilo pristupačnijim i korisnijim za osobe s invaliditetom. Neki od noviteta jesu i on-line verzija
programa, što će olakšati pristupačnost korisnicima s invaliditetom, te uvođenje medicinskih varijabli
i vještina pri procjeni interesa, što bi rezultate preporuka dodatno prilagodilo uvjetima osoba s
invaliditetom.
Također, Hrvatski zavod za zapošljavanje svake godine već tradicionalno tiska brošure o mogućnostima
obrazovanja i zapošljavanja, namijenjene učenicima završnih razreda osnovnih i srednjih škola.
Distribucija navedenih brošura prethodi postupcima intenzivnijeg informiranja i savjetovanja učeničke
populacije. Do 2009. godine, svaka je od 22 područne službe tiskala vlastitu brošuru namijenjenu
učenicima koji pripadaju području djelovanja određene područne službe prema svojem mjestu
boravišta. Međutim, s ciljem sveobuhvatnog informiranja učenika i roditelja te stručnih suradnika u
školama, od 2009. godine Zavod tiska 5 regionalnih brošura s mogućnostima obrazovanja, uvjetima
upisa te karakteristikama tržišta rada u svakoj od 5 regija: Zagreb i središnja Hrvatska, sjeverozapadna
Hrvatska, istočna Hrvatska, primorsko – goranska i dalmatinska regija.
Na kraju, uz aktivnosti koje se odnose na nezaposlene osobe s invaliditetom i učenike s teškoćama
u razvoju i zdravstvenim teškoćama kao krajnje korisnike usluge profesionalnog usmjeravanja,
predstavnici HZZ-a svake godine održavaju edukacije, radionice i predavanja za stručne
28
Izvješće HZZ-a za 2009. godinu pripremljeno za Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za
osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine
29
suradnike škola s područja cijele Republike Hrvatske. Tijekom 2009. godine provedeno je ukupno
90 radionica za 1267, a prethodne godine za 1660 stručnih suradnika iz osnovnih i srednjih škola te
drugih obrazovnih institucija.
4.2.3. Osposobljavanje za produktivan rad
Profesionalno osposobljavanje
Profesionalno osposobljavanje osigurava se u okviru redovnoga srednjeg (gimnazije, strukovne i
umjetničke škole) ili specijaliziranoga obrazovnog sustava koji uključuje posebne ustanove što pružaju
individualizirane, prilagođene ili posebne programe. Osnovni cilj profesionalnog osposobljavanja jest
stjecanje određene stručne spreme, odnosno znanja i vještina za kasnije obavljanje
zanimanja za koje se učenik školuje. U slučaju djece s teškoćama u razvoju, zakonska regulativa
u Hrvatskoj predviđa osiguranje potpune ili djelomične integracije u sustav redovnog
školstva, a planom mreža škola određuju se škole u kojima će se odvijati ova dva oblika integracije.
U situacijama kada učenici zbog motoričkih smetnji i kroničnih bolesti nisu u mogućnosti pohađati
školu, omogućena im je tzv. nastava u kući, koju organizira škola, ili nastava u zdravstvenoj
ustanovi.
Redovno srednjoškolsko obrazovanje za učenike s teškoćama provodi se u gimnazijama,
strukovnim školama (tehničke, industrijske i obrtničke) i umjetničkim školama koje su fiskalno
djelomično u nadležnosti područne samouprave te djelomično u nadležnosti Ministarstva znanosti,
obrazovanja i športa. Unutar tih škola, učenici s teškoćama obrazuju se prema tri modela:
•
integrirani model unutar redovnih razreda s individualnim pristupom,
•
integrirani model unutar redovnih razreda s prilagođenim programom,
•
model posebnih razrednih odjela za učenike s teškoćama unutar redovnih škola s posebnim
programima (za pomoćna strukovna zanimanja, tzv. TES odjeljenja).
Trajanje obrazovanja u strukovnim školama ovisi o vrsti nastavnog plana i programa, a programi se
dijele na:29
•
programe četverogodišnjeg obrazovanja (tehnički programi),
•
programe trogodišnjeg obrazovanja (obrtnički programi-JMO30 i industrijski programi),
•
posebne ili programe obrazovanja za stjecanje srednje ili niže stručne spreme za učenike s
teškoćama u razvoju,
•
programe do dvogodišnjeg obrazovanja za stjecanje niže stručne spreme.
Osim redovnog obrazovanja, postoje i centri za odgoj i obrazovanje. Pod nadležnošću su
Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi koje ih i financira, a za verifikaciju obrazovnih programa i
nadzor provedbe nastave nadležno je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Osim pružanja
obrazovnih programa, centri pružaju i cjelodnevni boravak za osobe s invaliditetom. U centrima se
obrazuju djeca i mladi s težim vrstama i većim stupnjevima invaliditeta. U obrazovnoj ponudi centara
dominantni su programi za pomoćna zanimanja (dvogodišnji i trogodišnji programi), dok su iznimke
oni centri koji omogućavaju učenicima stjecanje punoga strukovnog zvanja.
www.mzos.hr
za programe JMO (jedinstveni model obrazovanja) za provedbu naukovanja u sklopu strukovnog obrazovanja nadležna je
Hrvatska obrtnička komora u suradnji sa strukovnom školom
29
30
30
Praktična nastava integralni je dio programa strukovnog obrazovanja za obrtnička zanimanja i
naukovanje na otvorenom tržištu rada te predstavlja ključan element za tranziciju učenika na tržište
rada po završetku školovanja. Praktična nastava za učenike s teškoćama obično je organizirana u
radionicama u sklopu škole ili u radionicama drugih ustanova prilagođenih osobama s invaliditetom,
dok se naukovanje za učenike s teškoćama provodi jednim dijelom kod poslodavaca na otvorenom
tržištu rada (oko 60%), a drugim dijelom unutar škole.
U školskoj godini 2009./2010. programe za pomoćna zanimanja u redovnim strukovnim školama te
centrima za odgoj i obrazovanje pohađalo je 440 učenika u prvom razredu, 432 u drugom razredu i
381 učenik u trećem razredu.
Tablica 1 - Popis pomoćnih zanimanja i upisanih učenika za školsku godinu 2009./2010.
Pomoćna zanimanja
1. razred
2. razred
3. razred
Zaposleno
osoba s
invaliditetom u
2009. godini
Pomoćni administrator
19
16
13
28
Pomoćni bravar
13
14
25
12
Pomoćni instalater grijanja i klimatizacije
9
14
19
6
Pomoćni kuhar i slastičar
181
162
133
62
Pomoćni kuhar
16
22
0
Pomoćni konobar
8
9
1
6
Pomoćni grafičar za unos teksta
7
5
8
0
Pomoćni pekar
9
13
6
0
Pomoćni cvjećar
24
31
48
5
Pomoćni stolar
37
17
20
19
Pomoćni krojač
19
21
18
5
Pomoćni soboslikar i ličilac
27
28
19
4
Pomoćni keramičar-oblagač
0
0
0
0
Pomoćni zidar
0
0
0
5
Pomoćni autolimar
9
7
15
7
Pomoćni vrtlar
10
14
8
6
Pomoćni limar
0
0
0
0
Pomoćni polagač keramičkih pločica
0
0
1
0
Pomoćni vodoinstalater
14
8
8
0
Pomoćni autolakirer
6
6
6
4
0
Pomoćni obućar
0
0
1
Pomoćni knjigoveža
14
14
10
4
Pomoćni tapetar
3
9
7
0
Pomoćni tesar
0
0
0
0
Pomoćni kartonažer
8
12
10
0
Pomoćni parketar
1
1
0
0
Pomoćni galanterist
4
3
3
4
Pomoćni pletač
2
6
2
0
Ukupno:
440
432
381
177
Izvor: baza podataka „e-Matica“ MZOŠ-a o upisu u šk. godinu 2009./2010. kombinirana s podacima HZZ-a o zapošljavanju
osoba s invaliditetom u 2009. godini
U praksi je, također, izražena potreba dodatne edukacije nastavnika ili stručnih suradnika
31
za rad s djecom s teškoćama u razvoju, kao i problem nedostatnog broja stručnih suradnika
i stručnjaka za rehabilitaciju u školama. Uz to, zbog neujednačenih prilika, u svim se jedinicama
regionalne samouprave koje uz Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa financiraju izgradnju te
brinu o održavanju školskog prostora i opreme te o nabavi nastavnih sredstava i pomagala kao
problem često javlja neprilagođenost prostora i opreme te neujednačena rasprostranjenost mreža
ustanova. Također, velik je izazov osiguranje prilagođenih udžbenika primjerenih potrebama djece
i mladih s različitim vrstama i stupnjevima oštećenja.
Prepoznajući navedene probleme, a sa svrhom razvoja ključnih provedbenih mehanizma na
nacionalnoj i regionalnoj razini koji će učenicima s teškoćama omogućiti i olakšati pristup strukovnom
obrazovanju i tržištu rada, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa od siječnja 2010. do rujna
2011. provodi projekt „Uključivanje učenika s teškoćama u obrazovanje za zapošljavanje“ unutar
programa IPA, Komponente IV – Razvoj ljudskih potencijala, pri čemu surađuje i s HZZ-om. U
okviru projekta radi se na osuvremenjivanju odabranih programa za strukovno obrazovanje učenika
s teškoćama u sektorima turizma i ugostiteljstva te poljoprivrede, prehrane i veterine, zatim na
stručnom usavršavanju nastavnika koji rade s učenicima s teškoćama u strukovnom obrazovanju te
konačno na osposobljavanju poslodavaca za provedbu naukovanja i praktične nastave prilagođene
učenicima s teškoćama.
Radno osposobljavanje
Radno osposobljavanje, kao druga forma osposobljavanja za produktivan rad, odnosi se na
osposobljavanje za obavljanje jednostavnih poslova i radnih zadataka ispod najniže
stručne spreme. Ono se provodi u posebnim osnovnoškolskim ustanovama prosvjete, zdravstva i
socijalne skrbi i najčešće je namijenjeno učenicima s umjerenim i većim intelektualnim teškoćama.
Uz aktivnosti radnog osposobljavanja, u posebnim ustanovama odgoja i obrazovanja provode se i
radno-okupacijske aktivnosti. Ustanove u kojima se provodi radno osposobljavanje ne dodjeljuju
učenicima svjedodžbu o zanimanju, već samo potvrdu o osposobljenosti koja ne specificira poslove
za koje se osoba osposobila.
Obrazovanje odraslih
Sukladno Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, HZZ odlučuje o
načinu ostvarivanja prava na profesionalnu rehabilitaciju u smislu prekvalifikacije, dokvalifikacije
te održavanja i usavršavanja radnih i radno-socijalnih vještina i sposobnosti nezaposlenih
osoba s invaliditetom, a organizira je i izvodi ustanova za profesionalnu rehabilitaciju, srednja škola ili
druga pravna osoba koja ispunjava uvjete za osposobljavanje. Osim redovitoga početnoga strukovnog
obrazovanja, strukovne škole i pučka otvorena učilišta samostalni su u donošenju programa za
osposobljavanje odraslih. Troškove osposobljavanja za deficitarna zanimanja najčešće snosi Zavod
za zapošljavanje, ali i poduzetnici za potrebe svoje tvrtke te sami polaznici ukoliko se ne radi o
deficitarnim zanimanjima.
HZZ potiče profesionalno osposobljavanje u okviru provedbe godišnjih akcijskih planova za poticanje
zapošljavanja koji, uza sufinanciranje zapošljavanja, uključuju mjere sufinanciranja obrazovanja
i javnih radova. Tako je tijekom 2009. godine 157 osoba s invaliditetom bilo uključeno u neke od
oblika obrazovanja putem mjera aktivne politike zapošljavanja, pri čemu je u obrazovanje prema
potrebama tržišta rada uključeno 23, a u javne radove 107 osoba s invaliditetom. Osim mjerama
iz Nacionalnog programa za poticanje zapošljavanja, tijekom 2009. godine 27 je osoba upućeno u
32
obrazovne programe putem lokalnih partnerstva31.
Od 2009. Hrvatski zavod za zapošljavanje započeo je, u partnerstvu s Gradom Zagrebom i Ustanovom
za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (URIHO), projekt osnivanja i financiranja prvoga
Radnog centra u Republici Hrvatskoj. Radni centri uvedeni su Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji
i zapošljavanju osoba s invaliditetom te su zamišljeni kao radno-socijalni trening za teže zapošljive
osobe s invaliditetom, najčešće dugotrajno nezaposlene. Cilj je boravka u Radnom centru povećati
zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom, što se postiže programom koji uključuje obnavljanje
i unaprjeđenje stručnih kompetencija te razvoj i unaprjeđenje tzv. prenosivih, psihosocijalnih
vještina. Proces osnivanja regionalnih radnih centara, što je predviđeno Nacionalnom strategijom
izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, vodi Fond za profesionalnu rehabilitaciju i
zapošljavanje osoba s invaliditetom. Temeljem Nacionalne strategije, osnivanje radnih centara
planira se nakon završetka rada međuresorne radne skupine koja radi na prijedlogu jedinstvene liste
oštećenja i jedinstvenog tijela vještačenja.
Trenutačno je u planu osnivanje četiri regionalna centra za profesionalnu rehabilitaciju, a Fond je
2009. godine pokrenuo dva projekta: „Utvrđivanje kriterija i modela za sufinanciranje rada radnog
centra od Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom“ te „Profesionalna
rehabilitacija kao metoda integracije osoba s invaliditetom na hrvatskom tržištu rada“. Potonjim
projektom Fond namjerava, u suradnji s BBRZ-om (Berufliches Bildungs und Rehabilitationszentrum)
iz Linza, udrugom OSVIT i ustanovom URIHO, osigurati preduvjete za sustavan razvoj modela
profesionalne rehabilitacije za Hrvatsku u širem smislu, dok je projekt „Utvrđivanje kriterija i
modela za sufinanciranje rada radnog centra od Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje
osoba s invaliditetom“ usmjeren upravo uspostavljanju temelja za osnivanje i rad radnih centara.
Stoga su, kao rezultati projekta, predviđeni kreirani modeli i jasni kriteriji temeljem kojih će Fond
sudjelovati u sufinanciranju radnih centara, osmišljeni su mehanizmi za osiguranje transparentnosti
sufinanciranja te postavljeni kriteriji i smjernice za njihovo osnivanje.
Trenutačno u Hrvatskoj ne postoji mreža radnih centara zamišljenih prema Zakonu, već de facto
postoje tri radna centra, od kojih je jedan samo formalno osnovan, ali ne radi (DES – Split), dok
preostala dva imaju vrlo male kapacitete i malen broj korisnika u odnosu na potrebe osoba s
invaliditetom (Udruga za promicanje inkluzije, Zagreb i zaštitna radionica URIHO-a, Zagreb).
Neosporno je da postoji potreba za radnim centrima u Hrvatskoj, međutim, zbog nedorečene
zakonodavne regulative, u ovome se trenutku ne može pouzdano odrediti u kolikom bi omjeru država
(putem Fonda) trebala participirati u sufinanciranju takvih institucija. Upravo stoga, cilj je projekta
da se kroz dvije korisničke institucije (URIHO i Udruga za promicanje inkluzije), koje imaju različite
pravne oblike, a već provode djelatnosti radnog centra, u razdoblju od 6 mjeseci utvrdi na koji način
radni centar funkcionira te u kojem omjeru i na koji način Fond treba sudjelovati u financiranju takvog
centra. Po završetku projekta, prijedlog o modelu i kriteriju načina sufinanciranja radnih centara
podnijet će se na očitovanje Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstvu zdravstva
i socijalne skrbi, Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te Ministarstvu
financija. Nakon provedenih konzultacija s navedenim ministarstvima, pristupit će se izradi akta kojim
će Fond regulirati način sufinanciranja rada radnog centra.
31
Izvješće HZZ-a za 2009. godinu pripremljeno za Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za
osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine
33
Uza spomenute mjere aktivne politike zapošljavanja HZZ-a i Fonda, Ministarstvo obitelji,
branitelja i međugeneracijske solidarnosti provodi mjere iz Programa stručnog osposobljavanja
i zapošljavanja hrvatskih branitelja i djece smrtno stradalih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja
gdje se, također, kao ciljna skupina pojavljuju i osobe s invaliditetom. U okviru tog programa
provode se aktivnosti stručnog osposobljavanja na koje se onda nadograđuju mjere poticanja
samozapošljavanja i zapošljavanja. Nadalje, sustav poticaja, koje dodjeljuje Fond za profesionalnu
rehabilitaciju i zapošljavanje, uključuje i jednokratna materijalna davanja koja se odnose na
obrazovanje zaposlenih i nezaposlenih osoba s invaliditetom. Ovi poticaji dodjeljuju se poslodavcima
ili osobama s invaliditetom koje se same zapošljavaju te je tako, od 13 zaprimljenih zahtjeva za
obrazovanje u 2009. godini, Fond odobrio sredstva za njih 9.
Poveznica obrazovanja i tržišta rada
Prema novijim trendovima inkluzije, cilj je osobe s invaliditetom uključiti u redovite programe
obrazovanja. To podrazumijeva prilagodbu metoda i pristupa mogućnostima djece s teškoćama u
razvoju. Na taj bi način učenici s teškoćama u razvoju, pohađanjem nastave u tzv. integriranim
razredima, bili u mogućnosti završavati redovite obrazovne programe, a gledajući šire to bi, s jedne
strane, značilo njihovo intenzivnije uključivanje u širu društvenu zajednicu te bi se, s druge strane,
senzibilizirali ostali učenici, njihovi roditelji i nastavnici.
Na prijelazu između osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, određeni broj osoba s
invaliditetom nastavlja školovanje prema redovnom programu bez evidencije, stoga podaci ne
uključuju uvijek realan broj mladih s teškoćama u sustavu obrazovanja. Iako je umjerena i djelomična
integracija zakonima i provedbenim aktima kvalitetno regulirana, u njihovoj provedbi postoji niz
praktičnih problema vezanih uz osiguranje mogućnosti zaposlenja osobama s invaliditetom po
završetku obrazovanja u redovnom obrazovnom sustavu. Tako je, iako prisutan i na razini opće
populacije, za osobe s invaliditetom posebno izražen izazov povezivanja programa srednjoškolskog
obrazovanja s tržištem rada, kao i analize koja prethodi verifikaciji obrazovnih programa i profila
zanimanja. Ovo se reflektira na, u praksi prisutnu, suficitarnost stečenih zvanja (tekstilna i
grafička struka) koje učenici s teškoćama u razvoju uglavnom stječu tijekom svog obrazovanja.
Zanimanja za koja se školuju ponekad više ne egzistiraju, primjerice, telefonist, i u pravilu se slabije
traže na tržištu rada.
Podaci istraživanja provedenog u sklopu studije, koji se odnose na stavove i iskustva obrazovnih
ustanova, ukazuju na to da obrazovne ustanove smatraju kako su zanimanja za koja se spremaju
učenici s teškoćama u razvoju tražena na tržištu rada, ali i na to da priznaju kako se uvelike radi o
sposobnosti svakog pojedinaca da nađe posao. U školama djeluju stručnjaci koji pružaju potporu u
obliku profesionalnog savjetovanja i informiranja za tržište rada (često i sami nastavnici pružaju tu
potporu). U 68% slučajeva, škole koje su sudjelovale u našem istraživanju mišljenja su da učenici
po završenom obrazovanju imaju dovoljno znanja i da je sam program dovoljno kvalitetan te da
priprema učenike za rad na otvorenom tržištu rada.
34
4.3. ZAPOŠLJAVANJE OSOBA S INVALIDITETOM
4.3.1. Institucionalni okvir za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom
Zapošljavanje i rad osoba s invaliditetom ključne su komponente njihove profesionalne rehabilitacije,
tj. predstavljaju sam cilj tog procesa. Zakon razlikuje zapošljavanje osobe s invaliditetom pod općim
i pod posebnim uvjetima. Opći uvjeti zapošljavanja označavaju zapošljavanje na otvorenom tržištu
rada. Važnu ulogu u tome imaju upravo mjere aktivne politike zapošljavanja te različite vrste i
oblici poticaja za poslodavce koje primarno osiguravaju HZZ i Fond za profesionalnu rehabilitaciju i
zapošljavanje osoba s invaliditetom. Uz osiguranje poticaja, važan je i čitav niz aktivnosti relevantnih
dionika koji putem kampanja, suradničkih projekata te informiranjem poslodavaca zajednički djeluju
u stvaranju poticajnog okruženja za zapošljavanje osoba s invaliditetom.
S druge strane, zapošljavanje pod posebnim uvjetima odnosi se na zapošljavanje u ustanovi
ili trgovačkom društvu osnovanom radi zapošljavanja osoba s invaliditetom u situaciji kad se osoba
s invaliditetom ne može zaposliti pod općim uvjetima ili ne može zadržati radno mjesto uz primjenu
olakšica. Zakon razlikuje tri vrste radnih struktura za zapošljavanje osoba s invaliditetom: radnu
jedinicu za zapošljavanje osobe s invaliditetom koju osniva poslodavac kao zasebnu obračunsku
jedinicu s najmanje šest osoba s invaliditetom; zaštitnu radionicu u kojoj mora biti zaposleno
najmanje 51% osoba s invaliditetom u odnosu na ukupni broj radnika te radni centar u kojem
mora biti zaposleno najmanje 80% osoba s invaliditetom u odnosu na ukupan broj osoba u radnom
odnosu u centru.
Sukladno Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 143/02)
te Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba
s invaliditetom (NN 33/05), Hrvatski zavod za zapošljavanje odlučuje o načinu ostvarivanja prava
nezaposlenih osoba s invaliditetom na profesionalnu rehabilitaciju. Ako promatramo s aspekta
pripreme za zapošljavanje i samog zapošljavanja nezaposlenih osoba, profesionalna rehabilitacija
uključuje sljedeće aktivnosti:
•
utvrđivanje preostalih radnih i općih sposobnosti;
•
profesionalno informiranje, savjetovanje i procjenu profesionalnih mogućnosti;
•
analizu tržišta rada, mogućnosti zapošljavanja i uključenja u rad;
•
procjenu mogućnosti
osposobljavanja;
•
radno osposobljavanje, dokvalifikaciju, prekvalifikaciju i programe za održavanje i usavršavanje
radnih, radno-socijalnih vještina i sposobnosti u razdoblju do zapošljavanja;
•
informiranje i savjetovanje o pomoćnoj tehnologiji u učenju i radu;
•
pojedinačne i skupne programe za unaprjeđenje radno-socijalne uključenosti u zajednicu;
•
savjetodavne prijedloge o primjeni različitih tehnologija i tehnika u učenju i radu uz procjenu
mogućnosti primjene;
•
predprofesionalno učenje, planiranje i primjena odabrane tehnologije;
•
razvoj motivacije i osposobljavanje osobe s invaliditetom u korištenju odabrane tehnologije;
•
tehničku pomoć, potporu, praćenje i procjenu rezultata;
•
informiranje i podršku u izvorima financiranja.
izvođenja
razvoja
i
usavršavanja
programa
profesionalnog
35
Potpora HZZ-a odnosi se na pripremu osoba s invaliditetom za ulazak na tržište rada i zapošljavanje.
Nakon zapošljavanja, poticaje i potporu osigurava Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje
osoba s invaliditetom (u nastavku Fond) koji je osnovan 2003. godine Uredbom Vlade Republike
Hrvatske o osnivanju Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s
invaliditetom32. Prema Zakonu i Uredbi o osnivanju Fonda, Fond obavlja poslove:
•
provođenja politike razvitka i unaprjeđivanja profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja
osoba s invaliditetom,
•
financiranja ili sufinanciranja ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i radnih centara,
•
isplate novčanog poticaja,
•
financiranja ili sufinanciranja programa i projekata za poticanje zapošljavanja i za održavanje
zaposlenosti osoba s invaliditetom,
•
nadzora ostvarivanja prava na novčani poticaj i korištenja drugih sredstava Fonda,
•
druge poslove predviđene Uredbom o osnivanju Fonda i statutom Fonda.
Uzimajući u obzir državne institucije u području zapošljavanja osoba s invaliditetom, Ministarstvo
obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti ima komplementarnu ulogu. Naime, s jedne strane,
Ministarstvo je nositelj Nacionalne strategije za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom,
a provedbom programa pristupačnosti javnim ustanovama Ministarstvo nastoji pridonijeti boljoj
uključenosti osoba s invaliditetom u život zajednice, a time i mogućnosti zapošljavanja u javnim
ustanovama koja za javni sektor u Hrvatskoj predstavlja obvezu.
Također, kako je zapošljavanje osoba s invaliditetom uvelike otežano faktorima poput najčešće
niske obrazovne razine (osobito kod osoba s intelektualnim teškoćama koje se osposobljavaju za
pomoćna zanimanja), nedostatka radnog iskustva te dugotrajne nezaposlenosti, prepoznata je
potreba za uspostavljanjem i razvojem ograničenih i prijelaznih oblika zapošljavanja koji istodobno
osiguravaju osposobljavanje i stjecanje radnog iskustva. Upravo stoga sve se više ističe buduća uloga
Regionalnih centara za profesionalnu rehabilitaciju, ali i dalje se ne prepoznaje potencijal
oblika zapošljavanja uz potporu koji je, iako rijetko, u praksi dostupan preko posebnih programa
strukovnog obrazovanja u srednjoškolskim ustanovama. Senzibilizacija i edukacija poslodavaca,
kao i šire javnosti, također je prepoznata kao neophodna, čemu u prilog govori i čitav niz aktivnosti
neprofitnog sektora koji intenzivno surađuje s nositeljima mjera rehabilitacije i zapošljavanja osoba s
invaliditetom. Uloga neprofitnog sektora izrazito je bitna, što dokazuju i dosadašnji primjeri koji
će biti naknadno prikazani, a koji čine iskorak prema uvođenju novih i primjerenijih pristupa potpori
zapošljavanju osoba s invaliditetom. No njihova uloga i udio u cjelokupnom sustavu još su uvijek na
projektnoj razini što obično dovodi u pitanje održivost aktivnosti i usluga koje na taj način razvijaju.
Kvotni sustav
Čl. 10 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom33 nalaže ispunjavanje
kvota kod zapošljavanja osoba s invaliditetom u javnom sektoru. Do 31. prosinca 2011. godine na
snazi je kvota sukladno kojoj tijelo javne vlasti mora imati zaposlenu jednu osobu s invaliditetom
na svakih 35 zaposlenih, do kraja 2014. jednu osobu na svakih 25 zaposlenih te, konačno, do
Uredba Vlade Republike Hrvatske o osnivanju Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom
(NN 116/03)
33
(NN 143/02 i 33/05)
32
36
kraja 2017. jednu osobu na svakih 20 zaposlenih. Službena evidencija o ispunjavanju ove obveze ne
vodi se, što navodi i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u svom izvješću za 2008. godinu34. Iako
je za poslodavca iz javnog sektora koji nije ispunio obvezu zapošljavanja prema navedenim kvotama
predviđena kazna, ona iznosi tek simboličnih 0,2% Posebnog doprinosa za poticanje zapošljavanja
osoba s invaliditetom. Poseban doprinos dužni su plaćati i svi poslodavci koji zapošljavaju više od 20
osoba, a osnovica obračuna jednaka je osnovici koju poslodavac, prema Zakonu o doprinosima
(čl. 16)35, plaća kao doprinos za zapošljavanje u iznosu 1,7%, od čega se 0,1% odnosi na Poseban
doprinos.
Zaštitne radionice
Kao što je prethodno istaknuto, zaštitne radionice predstavljaju organizacijsku jedinicu za
zapošljavanje osoba s invaliditetom pod posebnim uvjetima s obzirom na to da je udio zaposlenika
osoba s invaliditetom u takvim radionicama viši od 51%. Za razliku od kvotnog sustava koji potiče
zapošljavanje osobe s invaliditetom na otvorenom tržištu rada, zaštitne su radionice zatvoren tip
zapošljavanja, prvenstveno namijenjen osobama s invaliditetom. Daljnji iskorak u takvom vidu
zapošljavanja trebaju predstavljati budući regionalni radni centri.
Današnjih 6 zaštitnih radionica i 4 radne jedinice, koje s ukupno 560 zaposlenih podržava Fond, tek su
sjena stanja od prije 20-ak godina kada je u Hrvatskoj bilo 39 radionica s 3500 zaposlenih. Dugogodišnja
je praksa, naime, ukazala na izazove vezane uza zaštitne radionice uključujući segregacijske uvjete
zapošljavanja osoba s invaliditetom i učinak nepoticanja uključivanja i zapošljavanja na otvorenom
tržištu rada, unatoč tome što neke od njih provode program stjecanja vještina i osposobljavanje za
prijelaz na otvoreno tržište rada. S druge strane, uz prepoznavanje ovih rizika i neupitne prednosti
zapošljavanja na otvorenom tržištu rada, ipak je važno voditi računa o tome da određeni broj osoba
s invaliditetom ne može, s obzirom na svoj invaliditet, ostvariti zapošljavanje na otvorenom tržištu
rada, odnosno, određenom broju osoba s invaliditetom potrebno je, prije uključivanja na otvoreno
tržište rada, pružiti potreban trening, vještine i potporu kroza zaštitno zaposlenje.
Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom stavljen je naglasak
na zapošljavanje osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada te su, posljedično, u
ravnopravan položaj stavljeni i poslodavci na otvorenom tržištu rada i poslodavci koji zapošljavaju
prema posebnim uvjetima. Time su zaštitne radionice potencijalno dovedene u nepovoljniji položaj,
prvenstveno jer zapošljavaju daleko veći broj osoba s invaliditetom (preko 51% u odnosu na ukupan
broj zaposlenih) pri čemu se, u većini slučajeva, radi o daleko težoj vrsti i većem stupnju invaliditeta
u odnosu na osobe zaposlene na otvorenom tržištu rada. Usmjeravanje Zakona na otvoreno tržište
rada prati međunarodne i europske trendove te potvrđuje u Hrvatskoj već prisutan trend smanjenja
broja zaštitnih radionicaOsim navedenog, domaći i strani poslodavac može osnovati posebnu radnu
jedinicu za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Radna jedinica za zapošljavanje osoba s invaliditetom
ostvarit će status zaštitne radionice ako zapošljava najmanje 51% osoba s invaliditetom u odnosu na
ukupan broj radnika u radnoj jedinici, a najmanje šest osoba s invaliditetom ako je aktom poslodavca
osnovana kao posebna obračunska jedinica.
Prema istraživanju UNDP-a iz 2008. godine, koje je ispitivalo stavove osoba s invaliditetom o njihovoj
zapošljivosti, 60% osoba s invaliditetom tvrdi da im je otvoreno tržište rada preferiran model
34
Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2008. godinu, str. 66, dostupno na http://www.posi.hr/download/
Izvjesce_2008.pdf
35
Zakon o doprinosima (NN 84/08), dostupno na http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/340315.html
37
zapošljavanja, a tek bi se njih 40% radije zaposlilo u zaštitnim radionicama. Kako je navedeno u
istraživanju, to je povezano s razinom obrazovanja – osobe s višim obrazovanjem preferiraju otvoreno
tržište rada. U istom istraživanju, 90% osoba s invaliditetom smatra da je kvotni sustav zapošljavanja
koristan jer omogućava zaposlenost osobama s invaliditetom, a isto smatra i 80% poslodavaca (iako
kod dijela poslodavaca postoji nezadovoljstvo tom odredbom jer ih prisiljava na zapošljavanje prema
unaprijed određenom kriteriju – invaliditetu).
Socijalno poduzetništvo
Socijalno poduzetništvo predstavlja novu paradigmu u pristupu suvremenim socijalnim problemima.
Tim se problemima pristupa na poduzetnički način. Većina se tradicionalnih socijalnih institucija u tim
poslovima pokazala neučinkovitima i neodgovarajućima.
Očekuje se da će socijalno poduzetništvo, prožeto idejama civilnog društva, razviti nov model i
pridonijeti svekolikom društvenom razvoju. Socijalno je poduzetništvo rezultat kolektivne dinamike
koja uključuje ljude iz zajednice ili skupine koja dijeli određene interese i potrebe, služi lokalnoj
zajednici ili specifičnoj skupini ljudi te promovira smisao za odgovornost na razini zajednice36.
36
Bežovan, „Civilno društvo“, 2004.
38
Navest ćemo dva primjera socijalnog poduzetništva u kontekstu zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Zadruga osoba s invaliditetom iz Pule
Zadruga je dobrovoljno udruženje zadrugara u kojem svaki član sudjeluje neposredno i koje,
zajedničkim poslovanjem prema načelu uzajamne pomoći, unaprjeđuje i zaštićuje svoj gospodarski
i drugi profesionalni interes s ciljem ostvarenja osobne i zajedničke dobiti zadrugara u skladu sa
zakonom i pravilima zadruge.
Zadruga se 6. veljače 2009. sastojala od 362 zadrugara. Većina članova posluje za tvrtke koje se
bave distribucijom promotivnog materijala na kućne adrese. Bave se ispitivanjem štetnih zračenja
u prostoru ljudskog boravka i mnogim zanatskim uslugama invalida rada. Povremeni poslovi
kojima se zadrugari bave značajan su dodatak skromnim mirovinskim primanjima kućnih budžeta
(u 2008. prosjek ostvarenih predujmova dobiti bio je 1.640,00 kn).
Relax – zadruga osoba s invaliditetom, Zagreb
Osobe s invaliditetom specijaliziraju se za masažu.
Zadruga je registrirana pri Trgovačkom sudu u Slavonskom Brodu 22. listopada 2006. i otada bez
prekida posluje u Zagrebu, Savska 19. Pravni oblik zadruge ili kooperative u sebi isključuje oblik
iskorištavanja više pojedinaca nauštrb manjine: svi su jednakopravni s istim uvjetima početka rada
i napretka, ovisno o poduzetnosti. Sam oblik i ideja kooperative nude dvojaku mogućnost rada:
• kao zaposlenik – prihvatljivo u uvjetima povećanog opsega posla, za početnike ili, općenito,
za mlađe osobe s invaliditetom radi radnoga staža i moguće pomoći pomoćnika,
• kao zadrugar – prihvatljivo za pojedinca kojemu ne treba radni staž, njegova plaća tada
ovisi samo o njegovu učinku, a ne i o drugima.
Prednost je zadruge i u tome što može biti lako registrirana za mnoge oblike nelicencirane
djelatnosti pa pruža raznovrsnost i dostupnost raznih proizvoda i usluga na jednome mjestu. Do
sada su se prvenstveno bavili medicinskom masažom, a u zadnje vrijeme i prodajom suvenira te
ekoproizvoda. U pripremi je proizvodnja i obrada drvnih proizvoda. Imaju deset zaposlenika, od
kojih je sedam osoba s invaliditetom. Jezgru od deset zaposlenika čine petero onih koji su ujedno i
osnivači zadruge te ostali koji su došli po preporuci ili preko prijatelja i poznanika. Zadrugari imaju
i poslovnu odgovornost te su jedan dio upravljačkog mehanizma (mnogi kojima je zadruga kao
pravni oblik strana i koji nisu upoznati s njenim funkcioniranjem, pokazivali su nevoljkost). Profil
dosadašnjih zadruga i zaposlenika jest zadovoljavajući, a osobe s invaliditetom izvrsno su se snašle
na poslu te su pokazale veliku razinu odgovornosti.
Socijalno je poduzetništvo sve prisutniji trend u RH i svijetu. Značajno je to što je ono prepoznato
od institucionalnih aktera (primjerice, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
pomaže rad zadruga vojnih invalida), a to je, također, model koji su strani donatori u RH spremni
financijski poduprijeti (primjerice, NESST). Ovaj model razvoja društva i zapošljavanja osoba s
invaliditetom daje priliku skupinama kojima prijeti veća isključenost da osiguraju vlastitu egzistenciju.
U Hrvatskoj je socijalno poduzetništvo još uvijek u povojima te postoje limitirajući faktori za daljnji
razvoj: zakonodavstvo, kapaciteti, financijska podrška i dr.
39
Samozapošljavanje osoba s invaliditetom
Samozapošljavanje je prepoznato kao jedan od pristupa osiguravanju zapošljavanja osoba s
invaliditetom i u Nacionalnoj strategiji izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom te se
podržava raznim mjerama HZZ-a i Fonda. Samozapošljavanjem osoba s invaliditetom smatra se:
• osnivanje obrta ili zadruge – djelatnost se upisuje u registar nadležnog tijela koje je izdalo odobrenje
za obavljanje djelatnosti;
• osnivanje djelatnosti slobodnog zanimanja (profesionalne djelatnosti) – djelatnost se upisuje u
registar nadležnog tijela koje je izdalo odobrenje za obavljanje djelatnosti;
• osnivanje djelatnosti poljoprivrede i šumarstva čiji je osnivač osoba s invaliditetom ili više osoba s
invaliditetom – djelatnost se upisuje u Upisnik seljačkih gospodarstava ili obiteljskih poljoprivrednih
gospodarstava pri uredima državne uprave u jedinicama lokalne samouprave.
4.3.2. Aktivnosti i mjere potpore za zapošljavanje
Provedba mjera za poticanje zapošljavanja iz Nacionalnoga provedbenog plana za poticanje
zapošljavanja u 2009./2010. godini, kao i osiguranje sredstava za djelovanje i poticaje Fonda za
profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, financiraju se iz sredstava državnog
proračuna. Dio mjera za sufinanciranje zapošljavanja, koje u okviru realizacije Nacionalnoga
provedbenog plana za poticanje zapošljavanja provodi HZZ, odnosi se na poticanje integracije osoba
s invaliditetom u tržište rada.
Aktivnosti i mjere Hrvatskog zavoda za zapošljavanje
U sklopu redovitog rada savjetnika za posredovanje pri zapošljavanju, u svim područnim službama
Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje (22 područne službe), posebna se pozornost posvećuje pružanju
usluga pripreme i posredovanja pri zapošljavanju osobama s faktorima otežane zapošljivosti. S ciljem
podizanja standarda i kvaliteta usluga te razvoja individualiziranog pristupa svakoj specifičnoj skupini
osoba s invaliditetom, osobito skupinama kojima prijeti diskriminacija i socijalna isključenost, ukazala
se potreba vođenja evidencije i razvoja usluga za specifične skupine osoba s invaliditetom (iako ona
još uvijek nije uspostavljena):
•
žene s invaliditetom,
•
žene s invaliditetom – žrtve nasilja,
•
starije osobe s invaliditetom,
•
mladi s invaliditetom,
•
osobe s invaliditetom – pripadnici nacionalnih manjina,
•
osobe s invaliditetom – migranti i tražitelji azila,
•
osobe s invaliditetom – stradalnici od minskoeksplozivnih sredstava.
S obzirom na potrebe osoba s invaliditetom, individualan pristup osigurava pozitivne učinke pri
njihovu zapošljavanju. Među ukupnom populacijom osoba s invaliditetom, postoje skupine koje su
ranjivije na tržištu rada (moglo bi se reći, dvostruko diskriminirane).
Aktivnosti i usluge koje HZZ provodi prvenstveno su usmjerene povezivanju ponude i potražnje
na tržištu rada te se u tom kontekstu provode i aktivnosti pripreme za zapošljavanje i sam proces
40
zapošljavanja osoba s invaliditetom. Te mjere uglavnom provode savjetnici za zapošljavanje
osoba s invaliditetom. Njihov pristup i način rada prati standarde rada posredovanja pri zapošljavanju
HZZ-a s time da je, u usporedbi s ostalom populacijom nezaposlenih, rad više individualiziran s
obzirom na potrebe samih osoba s invaliditetom. Nakon procjene radne sposobnosti, kako bi se
utvrdilo koje su poslove osobe s invaliditetom u mogućnosti obavljati te uz kakvu potporu, savjetnik
za zapošljavanje osoba s invaliditetom identificira koja su radna mjesta slobodna te koja bi odgovarala
samim posloprimcima s invaliditetom. Ukoliko savjetnici, s obzirom na prikupljene podatke o osobi s
invaliditetom (znanja i vještine, motivacija, interesi i radne vrijednosti, zdravstveni status), smatraju
da osobu s invaliditetom mogu uputiti izravno poslodavcu temeljem otvorenoga radnog mjesta,
a uz adekvatnu pripremu koja uključuje informacije o radnome mjestu i uvjetima rada, osoba s
invaliditetom upućuje se na razgovor s poslodavcem, a savjetnik kroz komunikaciju s poslodavcem
analizira mogućnost i uvjete zapošljavanja osobe s invaliditetom. Ukoliko dođe do zapošljavanja
upućene osobe s invaliditetom, savjetnik i dalje ostaje poslodavcu na raspolaganju radi eventualnih
pitanja i pomoći u procesu integracije radnika u radnu sredinu, ali i senzibilizacije njegove radne
okoline. Osoban i suradnički odnos savjetnika s poslodavcem važan je element zapošljavanja osoba s
invaliditetom.
U slučajevima kada savjetnik procijeni da nezaposlena osoba s invaliditetom nije spremna za direktno
upućivanje u proces zapošljavanja, osoba se upućuje na procjenu preostale radne sposobnosti.
U tim slučajevima, savjetnici za posredovanje pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, u suradnji sa
savjetnicima za profesionalno usmjeravanje i liječnicima – specijalistima medicine rada, obavljaju
procjenu radne sposobnosti nezaposlene osobe s invaliditetom koja pretpostavlja stručnu psihološkomedicinsku obradu. Svrha procjene preostalih radnih sposobnosti jest upućivanje u adekvatne oblike
profesionalne rehabilitacije ili adekvatna ocjena o mogućnosti obavljanja posla za svakog pojedinog
posloprimca s invaliditetom.
U upitniku pripremljenom za poslodavce u sklopu istraživanja za ovu studiju, poslodavci su se uvelike
složili s time da nemaju dovoljno informacija o pripremi radne pozicije za osobe s invaliditetom (21%),
kao i s time da im je problem pitanje sigurnosti na radnome mjestu (27%). Također, iz istih je
podataka vidljivo da poslodavci smatraju kako većina poslova koje oni nude nije prikladna za osobe s
invaliditetom. Upravo zbog nedostatka informacija i znanja o radnim i osobnim vrijednostima osoba s
invaliditetom, potreban je znatan angažman u pružanju informacija i podrške poslodavcima.
Sukladno Nacionalnom planu za poticanje zapošljavanja za 2009. i 2010. godinu, Zavod provodi mjere
aktivne politike zapošljavanja Vlade Republike Hrvatske. Mjere iz nadležnosti Hrvatskoga zavoda
za zapošljavanje jesu sljedeće:
•
sufinanciranje prvog zapošljavanja mladih osoba bez radnog staža,
•
sufinanciranje zapošljavanja dugotrajno nezaposlenih osoba,
•
sufinanciranje zapošljavanja osoba iznad 50 godina (iz evidencije nezaposlenih i radnika u
otkaznom roku),
•
sufinanciranje zapošljavanja posebnih skupina nezaposlenih osoba (iz evidencije nezaposlenih
i radnika u otkaznom roku),
•
sufinanciranje obrazovanja (zaposlenih osoba iznad 50 godina s ciljem zadržavanja radnog
mjesta, novozaposlenih na poslovima za koje na tržištu rada nema kvalificirane radne snage,
zaposlenih u uvjetima uvođenja novih tehnologija, viših standarda i promjene proizvodnog
programa poslodavca) za poznatog poslodavca
•
financiranje obrazovanja nezaposlenih osoba prema potrebama tržišta rada
•
sufinanciranje zapošljavanja nezaposlenih osoba u javnom radu
41
Izdaci sustava zapošljavanja, posebno sustava aktivnih mjera zapošljavanja, ovise o ukupnom
nacionalnom dohotku. Izdaci za mjere u posljednjih 10 godina prikazani su u tablici u nastavku.
Tablica 2 - Prikaz udjela izdataka za zapošljavanje i aktivne politike zapošljavanja u RH
Godina
Ukupni izdaci
sustava zapošljavanja
(u HRK)
Ukupni izdaci sustava
zapošljavanja
(kao % BDP-a)
Izdaci za
usluge
HZZ-a
Izdaci za
aktivne
politike (kao
% BDP-a)
Izdaci za
naknade
2000.
1 023 875 627
0,58%
0,07%
0,14%
0,37%
2001.
965 106 964
0,51%
0,07%
0,06%
0,38%
2002.
1 077 077 945
0,52%
0,06%
0,04%
0,41%
2003.
1 247 309 579
0,56%
0,06%
0,17%
0,34%
2004.
1 365 332 493
0,56%
0,06%
0,15%
0,35%
2005.
1 315 669 235
0,50%
0,06%
0,11%
0,34%
2006.
1 127 806 867
0,39%
0,05%
0,05%
0,28%
2007.
1 123 336 304
0,36%
0,05%
0,07%
0,24%
2008.
1 147 284 039
0,34%
0,05%
0,04%
0,24%
Izvor: Teo Matković, „Prezentacija dosega politike fleksigurnosti i aktivnog starenja u okvirima Hrvatske“ u sklopu DENS
projekta, 2010.
Tablica s ukupnim podacima pokazuje da najveći dio budžeta HZZ-a odlazi na naknade nezaposlenima.
Upitno je koliki se dio budžeta može prenamijeniti, ali aktivne bi mjere, s obzirom na strukturnu i
dugotrajnu nezaposlenost, trebale biti ključan alat za povećanje zapošljivosti nezaposlene radne
snage u RH.
Posebne skupine teže zapošljivih osoba, među kojima su i osobe s invaliditetom, mogu koristiti
sve navedene mjere iz nadležnosti Zavoda s posebnim naglaskom na mjere posebno prilagođene
navedenim ciljnim skupinama, a one su sljedeće:
sufinanciranje zapošljavanja posebnih skupina nezaposlenih osoba,
•
financiranje obrazovanja nezaposlenih osoba prema potrebama tržišta rada,
•
sufinanciranje zapošljavanja nezaposlenih osoba u javnom radu.
Mjera 1: SUFINANCIRANJE ZAPOŠLJAVANJA POSEBNIH SKUPINA NEZAPOSLENIH
OSOBA
Mjera subvencioniranja zapošljavanja posebnih skupina ima obilježja državne potpore za
zapošljavanje i dostupna je poslodavcima koji djeluju profitno, čime su isključeni poslodavci iz
neprofitnog sektora i proračunski korisnici. Poslodavac koji zapošljava osobu mora udovoljavati
uvjetima koji su propisani Zakonom o državnim potporama te dokazati pozitivan financijski bonitet
i povećano zapošljavanje unazad 12 mjeseci, odnosno opravdano upražnjena radna mjesta
(mirovina, otkaz na vlastiti zahtjev radnika, skrivljeno ponašanje radnika).
Status poslodavca (mali, srednji ili veliki) te razina obrazovanja osobe koju poslodavac zapošljava
uz potporu određuju iznos subvencije koji se isplaćuje poslodavcu.
Ove mjere mogu koristiti osobe koje su prijavljene u evidenciju nezaposlenih i imaju potpisan
profesionalni plan zapošljavanja ili zaposlene osobe koje su u otkaznom roku temeljem viška
radnika.
Poslodavac je u obvezi zadržati u radnom odnosu sufinanciranu osobu najmanje 12 mjeseci.
Napomena: osobe s invaliditetom mogu biti zaposlene uz potpore i ukoliko su bile uključene u
program obrazovanja u tekućoj godini.
42
Mjera 2: FINANCIRANJE OBRAZOVANJA NEZAPOSLENIH OSOBA PREMA POTREBAMA
TRŽIŠTA RADA
Mjera financiranja obrazovanja usmjerena je na uključivanje u programe obrazovanja posebnih
skupina nezaposlenih osobama s ciljem povećanja njihove zapošljivosti. Ove mjere mogu
koristiti osobe koje su prijavljene u evidenciju nezaposlenih i imaju potpisan profesionalni plan
zapošljavanja.
Financira se:
• trošak obrazovanja obrazovnoj ustanovi,
• nezaposlenoj se osobi s invaliditetom osiguravaju materijalna davanja – novčana pomoć
u mjesečnom iznosu neoporezivog dijela stipendije (sada 1 600 kuna), troškovi prijevoza,
liječnički pregledi za zanimanja koja to uvjetuju i zaštitna odjeća.
O prethodnoj razini obrazovanja ovisi u koji će se program osoba upisati:
• programi pomoćnih zanimanja, primjerice, pomoćni kuhar, konobar, zavarivač – potrebna
je završena osnovna škola
• programi prekvalifikacije, primjerice, kuhar, konobar, tesar, zidar – potrebna je završena
srednja škola u trogodišnjem ili četverogodišnjem trajanju
• programi osposobljavanja po posebnim propisima, primjerice, zaštitari, pirotehničari –
potrebna je završena srednja škola u trogodišnjem ili četverogodišnjem trajanju
• programi usavršavanja – potrebna je završena srednja škola, viša škola ili fakultet.
Mjera 3: SUFINANCIRANJE ZAPOŠLJAVANJA NEZAPOSLENIH OSOBA U JAVNOM RADU
Programe javnog rada organiziraju i provode jedinice lokalne samouprave i udruge civilnog društva.
Uvjet korištenja ove mjere jest prijava nezaposlene osobe u evidenciji Hrvatskoga zavoda za
zapošljavanje u trajanju od najmanje 6 mjeseci.
Iznos sufinanciranja određuje se prema trajanju prijave u evidenciji nezaposlenih, a na bazi
minimalne plaće koja iznosi 2.841,00 kn prema objavi Državnog zavoda za statistiku (NN 65/09)
te koja je uvećana za doprinose na bruto plaću, što iznosi 3.300,82 kn i to:
• za nezaposlene osobe koje su u evidenciji nezaposlenih najmanje 6 mjeseci – 75% od
3.300,82 kn, što iznosi 2.475,61 kuna mjesečno, i trošak prijevoza od maksimalno 300
kuna po osobi
• za nezaposlene osobe koje su u evidenciji nezaposlenih duže od 36 mjeseci – financira se
ukupan trošak bruto plaće od 3.300,82 kuna mjesečno i trošak prijevoza od maksimalno
300 kuna po osobi
Djelatnosti u kojima se mogu provoditi javni radovi jesu sljedeće:
• komunalne djelatnosti i zaštita okoliša,
• obrazovne aktivnosti,
• socijalna zaštita,
• kulturne djelatnosti,
• drugi programi.
43
Aktivnosti i mjere Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s
invaliditetom
Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom osigurava poslodavcima
čitav spektar poticaja uključujući sljedeće (pojedine su mjere detaljnije opisane u poglavlju 4.4.2
„Mjere potpore poslodavcima za zapošljavanje osoba s invaliditetom“):
Pregled mjera Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s
invaliditetom:
• novčani poticaji (povrat doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje i doprinosa za
zapošljavanje),
• naknada razlike smanjenoga radnog učinka osoba s invaliditetom,
• sufinanciranje troškova osobnog asistenta za osobu s invaliditetom,
• jednokratna materijalna davanja za obrazovanje zaposlenih i nezaposlenih osoba s
invaliditetom,
• prilagodba radnog mjesta osobama s invaliditetom,
• prilagodba uvjeta rada osobama s invaliditetom,
• sufinanciranje dijela kamate namijenjene kupnji strojeva, alata ili pribora kreditnim
sredstvima, a za radna mjesta osoba s invaliditetom,
• sufinanciranje troška radnog terapeuta za radna mjesta osoba s invaliditetom.
Tijekom 2009. godine, Fond je u dva navrata mijenjao i dopunjavao Odluku o načinu ostvarivanja
poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom37 koja je podzakonski akt Zakona o profesionalnoj
rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Prva izmjena i dopuna Odluke bila je tehničke
naravi i odnosila se na usklađivanje Odluke s izmijenjenim odredbama Statuta Fonda. S obzirom
na to da su trima rebalansima Državnog proračuna sredstva Fonda značajno umanjena, Fond je
drugom promjenom Odluke tijelima i pravnim osobama u javnom sektoru ograničio pravo
na ostvarivanje poticaja na način da imaju pravo ostvarivati poticaje putem Fonda samo za nova
zapošljavanja osoba s invaliditetom. Istom je izmjenom dodatno smanjena osnovica za izračun
određenih vrsta poticaja za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Promjena Odluke u smjeru
smanjenja udjela doprinosa za javni sektor odrazila se na povećan broj gospodarskih subjekata
– poslodavaca koji su koristili poticaje pa ih je tako u 2008. godini bilo 306 (za 1924 osobe s
invaliditetom), a u 2009. godini 391 (za 2437 osoba s invaliditetom).
Smanjenje sredstava Fonda odrazilo se i na zaštitne radionice. Od 2009. godine u Fondu je zatvoren
program održavanja zaposlenosti u zaštitnim radionicama. Stoga je u drugoj izmjeni Odluke o načinu
ostvarivanja poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, koja je stupila na snagu 4. kolovoza
2009. godine, zaštitnim radionicama omogućeno da i dalje koriste sredstva Fonda za
poticaje u opsegu u kojem su ih i dotad koristili. Tu je mogućnost Fond ograničio samo na one
zaštitne radionice koje su osnovane do stupanja Odluke na snagu, a za sve zaštitne radionice,
odnosno radne jedinice koje su se osnovale nakon 4. kolovoza 2009. godine, Fond će odlučiti mogu
li ući u „povlašten“ položaj s obzirom na financijska sredstva koja će mu biti na raspolaganju.
37
NN 20/09 i 96/09
44
Mjere i projekti drugih aktera na tržištu rada
Projekti udruga osoba s invaliditetom i udruga koje programski djeluju u korist osoba s
invaliditetom idu u smjeru pružanja raznolikih oblika potpore kako osobama s invaliditetom, tako i
poslodavcima i posrednicima na tržištu rada. S ciljem poticanja uključivanja osoba s invaliditetom u
tržište rada, udruge provode različite, često inovativne aktivnosti koje su komplementarne djelovanju
formalnih nositelja nadležnosti.
Centar za rehabilitaciju „Zagreb“, uz mentorstvo Udruge za promicanje inkluzije, osigurava
zapošljavanje i radne aktivnosti svojim štićenicima, osobama s intelektualnim teškoćama koje su
često pod skrbništvom. Rad se realizira u formi trostranih ugovora (poslodavac, ustanova i skrbnik
– štićenik). Udruga za promicanje inkluzije također provodi programe edukacije zaposlenika
u sustavu socijalne skrbi o zapošljavanju uz potporu. Program nudi osposobljavanje za radne
mentore – asistente osobama koje su već zaposlene u ustanovama socijalne skrbi. Ista udruga
nudi pomoć osobama s intelektualnim teškoćama u pronalaženju posla na otvorenom tržištu te
promovira ideju samozapošljavanja kroz osnivanje malih poduzeća koje, uz potporu stručnjaka
mentora, vode osobe s invaliditetom.
Centar za rehabilitaciju osoba s psihičkim smetnjama organiziran je u Psihijatrijskoj
bolnici „Vrapče“ uz potporu i preporuku Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, a u svrhu
poticanja izvanbolničkih programa liječenja osoba koje boluju od psihičkih poremećaja. Pretpostavka
je da će program rehabilitacije omogućiti liječenje u zajednici i da će doći do pada korištenja
bolničkog liječenja osoba koje se nalaze u programu. Program će biti povezan s bolničkim sistemom
i izvanbolničkim službama važnim za njegovo ostvarenje, kao što su liječnici obiteljske medicine,
centri za socijalnu skrb, službe za zapošljavanje i udruge korisnika usluga. Prema preporukama
SZO-a, služba za mentalno zdravlje organizira se prema principima psihijatrije u zajednici što znači
da se velik broj aktivnosti vezanih za liječenje treba odvijati u službama izvanbolničkog liječenja
u zajednici; bolničko liječenje treba biti što kraće, a provodi se u psihijatrijskim odjelima općih
bolnica.
Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske provela je 2008. godine projekt „Poticaj
zapošljavanju i samozapošljavanju osoba s invaliditetom u lokalnoj zajednici“ s ciljem poticanja
mladih osoba s invaliditetom na zapošljavanje i samozapošljavanje te poslodavaca na zapošljavanje
tih osoba. Projekt je uključivao aktivnosti u Bjelovarsko-bilogorskoj i Ličko-senjskoj županiji koje su
se, među ostalim, sastojale od održavanja Foruma poslodavaca te od procjene razine zapošljivosti
osoba s invaliditetom, edukacije poslodavaca i mladih osoba s invaliditetom o pravima osoba s
invaliditetom, mjera poticanja zapošljavanja i aktivnosti HZZ-a.
Institut za razvoj tržišta rada i HSUTI u 2009. godini proveli su projekt „Potpora poslodavcima
i posloprimcima“ s ciljem podizanja razine svijesti i informiranosti o mogućnostima zapošljavanja
osoba s invaliditetom, uz pomoć analize radnih mjesta, i njihove pogodnosti za zapošljavanje
osoba s invaliditetom, provedene za poslodavce.
45
Senzibilizacija i edukacija poslodavaca, kao i šire javnosti, prepoznata je kao važna potreba,
čemu u prilog govori i čitav niz aktivnosti neprofitnog sektora koji u tome intenzivno surađuje s
nositeljima mjera rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Tako je Udruga za promicanje istih mogućnosti bila nositeljica nacionalne kampanje
za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom „Nama je kriza stalno“, a Udruga „Osvit“,
kao dio već tradicionalne prakse, u suradnji s Fondom za profesionalnu rehabilitaciju i
zapošljavanje osoba s invaliditetom, organizira godišnji međunarodni stručni skup u Zadru s
tematikom vezanom uz profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. U svibnju
2010. održan je 6. međunarodni skup na temu „Profesionalna rehabilitacija osoba s invaliditetom
u Europi – vrata za ponovni ulazak na tržište rada“.
Od 2007. godine, tvrtka MojPosao, UNDP Hrvatska, HZZ i Fond za profesionalnu
rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom partnerski provode projekt nagrade
„Poslodavac godine za osobe s invaliditetom“ s ciljem senzibiliziranja društva u cijelosti, a ne
samo poslodavaca, kako za potrebe osoba s invaliditetom, tako i za njihov radni potencijal. U
sklopu projekta, svake se godine dodjeljuje nagrada za zapošljavanja osoba s invaliditetom u tri
kategorije: javna poduzeća, velika poduzeća te mala i srednja poduzeća.
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti vodi program
osiguravanja osobnog asistenta osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta u koji je
u proteklom razdoblju uključeno 338 korisnika, a tijekom 2010. godine broj uključenih bit će
znatno povećan. Osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta osobni asistent omogućava
obavljanje svakodnevnih radnih zadataka te je stoga važan faktor pri njihovu povratku na tržište
rada. Isto tako, Ministarstvo provodi i program „Zajedno za pristupačnu Hrvatsku“ koji je započeo
2004. godine. Program je usmjeren isključivo javnim ustanovama, a od pokretanja programa u
njega su se uključila 34 hrvatska grada, 3 općine i 6 županija.
Analize mjera za zapošljavanje osoba s invaliditetom
Revizija aktivnih mjera za zapošljavanje, provedena u sklopu programa PHARE 2005 i njegova
projekta „Evaluacija, dizajn i preporuke, jačanje kapaciteta i upravljanje grant shemom
u području aktivnih politika za zapošljavanje – Hrvatska“, odnosila se na reviziju postojećih
mjera i referirala se na postojanje mjera koje se odnose na uključivanje marginaliziranih skupina,
među kojima su osobe s invaliditetom, no bez konkretnih smjernica za daljnji razvoj.
U analizi „Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost“, koju je 2006. godine proveo
tim stručnjaka za UNDP, naglašeno je kako postoji velik broj korisnika socijalne pomoći, od kojih je
gotovo polovica radno sposobna. Autori studije naglašavaju potrebu njihova zapošljavanja, odnosno
ponovne integracije u svijet rada, uz pomoć mjera aktivne politike zapošljavanja koje će njima samima
koristiti kako bi postali samostalni i koje će, s druge strane, smanjiti opterećenje državnog proračuna.
No autori analize naglašavaju kako je zadaća svih mjera smanjiti priljev u dugotrajnu nezaposlenost,
posebice pomaganjem dugotrajno nezaposlenima da nađu posao.38
U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim bivšim socijalističkim zemljama, aktivne mjere na tržištu rada
često su se primjenjivale s ciljem privremenog smanjivanja nezaposlenosti (primjerice, sufinanciranjem
zapošljavanja i javnim radovima), češće nego što se nezaposlenima pružala mogućnost stjecanja
znanja i vještina te informacija potrebnih za pronalaženje posla.
38
„Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost“, UNDP, 2006.
46
Tijekom istraživanja među poslodavcima, koje je provedeno u sklopu izrade ove studije,
postavljeno je i pitanje o tome kakve bi mjere, sukladno njihovome mišljenju, bile učinkovite za
povećanje prilika za zapošljavanje osoba s invaliditetom (grafikon 2). Prva se odnosi na povećanje
financijske subvencije poslodavcima za zapošljavanje osoba s invaliditetom, što nije iznenađujuće, pri
čemu 48% poslodavaca smatra da bi to povećanje imalo pozitivan, a 16% misli da bi imalo negativan
utjecaj, dok preostalih 36% nije odgovorilo ili je dalo neutralan odgovor. Druga mjera koju su
poslodavci istaknuli, i što poprilično iznenađuje, odnosi se na uvođenje obvezne kvote zapošljavanja
osoba s invaliditetom za sve poslodavce s 50 ili više zaposlenih, uz uvjet da se osigura značajna
financijska pomoć za prilagodbu radnog mjesta. 48% poslodavaca smatra da bi takva mjera imala
pozitivan utjecaj, njih 19% smatra da takva mjera ne bi bila učinkovita za povećanje zapošljavanja
osoba s invaliditetom, dok je 33% neutralno ili bez odgovora.
Grafikon 2 - Mišljenja poslodavaca o učinkovitim mjerama za zapošljavanje osoba s invaliditetom
Obaveza poduzeća s 50 ili više zaposlenih zapošljavanja
određenog postotka osoba s invaliditetom uz jaku javnu
financijsku potporu za prilagodbu radnog mjesta
Čitanje o iskustvima drugih poslodavaca
Vidjeti primjere uspješnih slučajeva kod drugih
poslodavaca
Razgovarati s drugim poslodavcima koji su zaposlili
osobe s invaliditetom
Povećanje financijske subvencije za poslodavce koji
zapošljavaju osobe s invaliditetom
Više informacija o nevladinim udrugama i što one nude
Kontakt agencija za zapošljavanje s kandidatima za
zapošljavanje
Više informacija o tome što HZZ nudi vezano za os. s
invaliditetom
0%
veoma neučinkovito
donekle neučinkovito
donekle učinkovito
25%
veoma učinkovito
50%
bez odgovora
75%
100%
niti učinkovito niti neučinkovito
47
4.3.3. Stanje i trendovi zapošljavanja osoba s invaliditetom
Stanje na tržištu rada
9. siječnja 2010. godine Središnja služba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) objavila
je Izvješće o aktivnostima HZZ-a u području zapošljavanja osoba s invaliditetom za 2009. godinu39,
što predstavlja detaljniji statistički uvid u strukturu zapošljavanja osoba s invaliditetom. Statistički
podaci prezentirani su zasebno za zaposlene i nezaposlene osobe s invaliditetom kroz sljedeće
statističke kategorije – po županijama, prema dobi, spolu, razini obrazovanja, duljini radnog
staža, trajanju nezaposlenosti, vrsti invaliditeta te načinu stjecanja invaliditeta.
U evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, 31. prosinca 2009. godine bilo je registrirano 6215
nezaposlenih osoba s invaliditetom, što čini 2,13% ukupne populacije nezaposlenih osoba u Republici
Hrvatskoj. Uzimajući u obzir ukupan broj nezaposlenih osoba s invaliditetom koje su se zaposlile
u razdoblju od 2005. do 2009. godine, može se utvrditi kako je tijekom proteklih godina postojao
pozitivan rastući trend u zapošljavanju ciljne skupine. Tijekom 2008. i 2009. godine došlo je do pada
broja novozaposlenih osoba s invaliditetom iz evidencije Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje – u
2008. godini zaposleno je 1.267, a u 2009. ukupno 1.028 osoba s invaliditetom iz čega je vidljiva
tendencija smanjenja zapošljavanja u usporedbi s 2007. godinom kada su zaposlene 1.423 osobe
s invaliditetom iz evidencije Zavoda. Takav pad odražava kretanje ukupnog zapošljavanja u 2008. i
2009. godini koje je, također, bilo u padu.
Važno je napomenuti kako je zapošljavanja osoba s invaliditetom bilo i mimo HZZ-a. Međutim, Hrvatski
zavod za mirovinsko osiguranje evidentira zapošljavanje samo nekih kategorija invaliditeta, a ne svih.
Slijedom toga, nitko ne raspolaže preciznim podacima o tome koliko je uistinu zaposleno osoba s
invaliditetom te se, prema saznanjima Fonda, značajan dio osoba s invaliditetom prije zapošljavanja
nije nalazio u evidencijama HZZ-a.
Valjani komparativni temelj za usporedbu trendova, vezanih uza zapošljavanje osoba s invaliditetom,
uz prikaz apsolutnog broja novozaposlenih osoba s invaliditetom, mora sadržavati i odnos spram
broja novozaposlenih osoba iz opće populacije. Na taj se način u prikaz statistike ugrađuju opća
kretanja zapošljavanja unutar jedne godine te se izbjegava usporedba apsolutnih brojeva. Trend je
predočen u sljedećoj tablici, izrađenoj kombiniranjem trenutačno dostupnih izvora statistike.
Tablica 3 - Usporedba novozaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji novozaposlenih (2000. – 2009.
godine)
Razdoblje
Broj novozaposlenih osoba
iz evidencije
HZZ-a
Broj novozaposlenih osoba s
invaliditetom iz
evidencije HZZ-a
Omjer
2000. godina
118 032
837
0,70%
2005. godina
140 890
1 034
0,73%
2006. godina
149 460
1 211
0,81%
2007. godina
146 689
1 423
0,97%
2008. godina
128 228
1 267
0,98%
2009. godina
122 796
1 028
0,84%
Izvor: Objedinjeni podaci prema Izvješću o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom
od 2007. do 2015. godine – za 2007. i 2008. godinu te Izvješću o aktivnostima HZZ-a u području zapošljavanja osoba s
invaliditetom za 2009. godinu
39
Dostupno na http://www.hzz.hr/default.aspx?id=6515
48
S obzirom na ukupan broj osoba s invaliditetom koje su se zaposlile u razdoblju od 2000. do 2009.
godine, može se utvrditi kako je do 2009. godine postojao pozitivan rastući trend u zapošljavanju
ciljne skupine. 2007. godine u apsolutnom je smislu zaposlen najveći broj osoba s invaliditetom
(1423), a 2008. godine postignut je najbolji omjer zapošljavanja osoba s invaliditetom u odnosu
na zapošljavanje opće populacije. Tijekom 2008. i 2009. godine, u apsolutnom je smislu došlo do
pada broja novozaposlenih osoba s invaliditetom iz evidencije HZZ-a, što je u skladu s padom stope
zapošljavanja u općoj populaciji u istom razdoblju. Međutim, 2009. godine ipak je narušen rastući
omjer između zapošljavanja osoba s invaliditetom i zapošljavanja opće populacije te se vratio na
vrijednosti bliske onima iz 2007. godine.
Općenito, u RH je u 2009. godini bilo novozaposleno 1028 osoba s invaliditetom. Najveći je registriran
broj zaposlenih osoba s invaliditetom u Gradu Zagrebu te je, također, u Gradu Zagrebu i najveći
registriran broj nezaposlenih osoba s invaliditetom. Ipak, gledano u omjeru, najveći je broj zaposlenih
(s obzirom na ukupan broj osoba s invaliditetom) u Međimurskoj i Varaždinskoj županiji, a potom
slijedi Šibensko-kninska županija.
Tablica 4 - Broj (ne)zaposlenih osoba s invaliditetom po županijama (2009.)
Zaposleni
Nezaposleni
Ukupno
%
zaposlenih
Međimurska
40
130
170
23,5
Varaždinska
79
268
347
22,8
Šibensko-kninska
15
57
72
20,8
Krapinsko-zagorska
38
156
194
19,6
19,5
Županija
Koprivničko-križevačka
45
186
231
Dubrovačko-neretvanska
16
70
86
18,6
Vukovarsko-srijemska
28
123
151
18,5
Istarska
36
159
195
18,5
Virovitičko-podravska
25
118
143
17,5
Bjelovarsko-bilogorska
52
260
312
16,7
Sisačko-moslavačka
65
334
399
16,3
15,8
Zagrebačka
86
458
544
Požeško-slavonska
20
113
133
15
Zadarska
21
126
147
14,3
13,3
Ličko-senjska
4
26
30
Grad Zagreb
233
1710
1943
12
Osječko-baranjska
86
674
760
11,3
Splitsko-dalmatinska
49
429
478
10,3
Primorsko-goranska
36
318
354
10,2
Karlovačka
28
253
281
10
Brodsko-posavska
26
247
273
9,5
1028
6215
7243
14,2
Ukupno:
49
Sljedeći prikaz nudi omjer zaposlenih i nezaposlenih osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada
u općoj populaciji, ali s obzirom na razlike prema županijama.
Grafikon 3 - Udio zaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji iz evidencije HZZ-a po županijama na dan
31. prosinca.
U 2009. godini najveći udio zaposlenih osoba s invaliditetom u odnosu na opću populaciju registriran
je u Gradu Zagrebu (1,97%), istovjetno prošloj godini kada je udio zaposlenih osoba s invaliditetom
u općoj zaposlenosti, prema evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, u Gradu Zagrebu ipak
bio nešto viši (2,72%). U 2009. godini, jednako kao i u 2008. godini, najviši udjeli zaposlenih osoba
s invaliditetom, u odnosu na opću populaciju zaposlenih iz evidencije Zavoda, registrirani su u
sljedećim županijama: Grad Zagreb, Zagrebačka, Varaždinska, Koprivničko-križevačka i Krapinskozagorska županija. U navedenim županijama, udjeli zaposlenih osoba s invaliditetom, u odnosu na
opću populaciju zaposlenih iz evidencije Zavoda, niži su u 2009. godini nego u 2008. godini. Isto
tako, ukupan je udio zaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji zaposlenih iz evidencije
Zavoda niži u 2009. godini (0,84%) u odnosu na 2008. godinu (0,98%).
Grafikon 4 - Udio nezaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji iz evidencije Zavoda po županijama, na
dan 31. prosinca
50
U 2009. godini najveći je udio nezaposlenih osoba s invaliditetom u odnosu na opću populaciju
registriran u Gradu Zagrebu (5,01%), istovjetno prošloj godini kada je udio nezaposlenih osoba s
invaliditetom u općoj nezaposlenosti, prema evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, u Gradu
Zagrebu bio ipak nešto viši (6,31%). U 2009. godini, jednako kao i u 2008. godini, najviši udjeli
nezaposlenih osoba s invaliditetom, u odnosu na opću populaciju nezaposlenih iz evidencije Zavoda,
registrirani su u sljedećim županijama: Grad Zagreb, Zagrebačka, Varaždinska, Koprivničko-križevačka
i Krapinsko-zagorska županija. Navedene županije, dakle, bilježe najveće udjele nezaposlenih, ali
i zaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji nezaposlenih, odnosno zaposlenih osoba iz
evidencije Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje. U navedenim županijama udjeli nezaposlenih osoba
s invaliditetom, u odnosu na opću populaciju nezaposlenih iz evidencije Zavoda, nešto su niži u 2009.
godini nego u 2008., kao što je ukupan udio nezaposlenih osoba s invaliditetom u općoj populaciji
nezaposlenih iz evidencije Zavoda, također, niži u 2009. (2,13%) nego u 2008. godini (2,32%).
Prema sažetom pregledu Izvješća, u 2009. godini, kao što je već spomenuto, zaposleno je 1028
osoba s invaliditetom. Najveći broj zaposlenih osoba s invaliditetom pripada dobnoj skupini između
20 i 29 godina (50,8%), no u toj dobnoj skupini registrirane su i najveća zaposlenost i nezaposlenost
iz čega proizlazi da je najviše osoba u toj dobi aktivno na tržištu rada. Najviše zaposlenih osoba s
invaliditetom nalazi se u dobi od 20 do 24 godine.
Tablica 5 - Prikaz (ne)zaposlenosti s obzirom na dob osoba s invaliditetom (2009.)
Dob
Zaposleni
Nezaposleni
Ukupno
%
zaposlenih
15-19
70
298
368
19,0
20-24
292
975
1267
23,0
25-29
231
963
1194
19,3
30-34
150
737
887
16,9
35-39
88
683
771
11,4
40-44
83
715
798
10,4
45-49
56
645
701
8,0
50-54
35
657
692
5,1
55-59
19
435
454
4,2
60+
4
107
111
3,6
Ukupno
1028
6215
7243
S obzirom na stupanj obrazovanja, 84,34% čine osobe koje imaju završeno školovanje u trajanju do
tri godine, trogodišnje ili četverogodišnje srednjoškolsko obrazovanje. Najveći je udio zaposlenih s
višom i viskom spremom što pokazuje da je rad na obrazovanju ključan kako bi se došlo do većeg
zapošljavanja osoba s invaliditetom.
51
Tablica 6 - Razina obrazovanja zaposlenih i nezaposlenih osoba s invaliditetom (2009.)
Razina obrazovanja
Zaposleni
Nezaposleni
Ukupno
Udio
zaposlenih
bez škole i nezavršena škola
15
228
243
6,2
završena OŠ
109
967
1076
10,1
SŠ i do 3 god. KV i VKV
743
4022
4765
15,6
SŠ od 4 god./gimnazija
124
861
985
12,6
prvi stupanj fakulteta, viša
20
65
85
23,5
fakultet, doktorat, akademija
17
72
89
19,1
Tablica pokazuje da je najveći broj zaposlenih, kao i nezaposlenih osoba, u populaciji „SŠ i do 3 god.
KV i VKV“, dakle, radi se o osobama koje su završile srednjoškolske programe u trajanju do tri godine
(najčešće su to pomoćna zanimanja) te trogodišnje srednje škole (obrtnička zanimanja koja se mogu
samostalno obavljati).
Među nezaposlenima najviše je onih koji uopće nemaju radnog staža. Najveći broj osoba ima od
0 do 3 godine radnog staža (53,6%), dok je, s obzirom na duljinu trajanja nezaposlenosti prije
zapošljavanja, najveći broj osoba u evidenciji HZZ-a bio do 3 mjeseca. Uzimajući u obzir broj
prijavljenih nezaposlenih osoba s invaliditetom i broj zaposlenih iz iste populacije, pokazalo se da je
najviše zaposlenih iz kategorije koja ima 2-3 godine radnog staža.
Tablica 7 - Duljina staža, iskustvo rada osoba s invaliditetom (2009.)
Duljina staža (god)
Nezaposleni
Zaposleni
% zaposlenih
Ukupno
0
2373
192
7,5
2565
1159
0-1.
929
230
19,8
1.-2.
482
129
21,1
611
2.-3.
265
104
28,2
369
3.-5.
318
98
23,6
416
5.-10.
463
131
22,1
594
10.-15.
348
56
13,9
404
15.-20.
270
35
11,5
305
20.-25.
236
25
9,6
261
25.-30.
270
15
5,3
285
30.-35.
204
13
6,0
217
35.-40.
56
0,0
56
40+
1
0,0
1
Među kategorijama osoba s invaliditetom koje su prijavljene u evidenciji HZZ-a, najveći udio u
zaposlenosti (40%), kao i nezaposlenosti (32%), imaju osobe s intelektualnim teškoćama.
Tijekom 2009. godine, najveći broj zaposlenih osoba s invaliditetom bile su osobe s intelektualnim
teškoćama (405 ili 39,40%), slijede ih osobe s višestrukim oštećenjima (206 ili 20,04%), a zatim
osobe s tjelesnim invaliditetom (187 ili 18,19%).
Gledajući prema spolu, udio nezaposlenih žena s invaliditetom u ukupnom broju nezaposlenih osoba s
invaliditetom za gotovo sve vrste oštećenja, slično kao i u populaciji zaposlenih osoba s invaliditetom,
ne prelazi 50%, što ukazuje na prisutnost većeg broja nezaposlenih muških osoba s invaliditetom u
evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje.
52
Tablica 8 – udio muškaraca i žena u populaciji osoba s invaliditetom (2009.)
Spol
Zaposleni
Nezaposleni
Ukupno
muški
606
3537
4143
ženski
422
2678
3100
ukupno
1028
6215
7243
41
43
udio žena (%)
Tablica 9 - Vrsta invaliditeta (ne)zaposlenih osoba s invaliditetom (2009., u %)
Vrsta invaliditeta
Zaposleni
Nezaposleni
tjelesni invaliditet
18
21
psihičke i organske smetnje
3
7
poremećaji glasovno-govorne komunikacije
3
3
oštećenje vida
6
4
oštećenje sluha
8
7
kombinirane smetnje
20
21
kronične bolesti
2
5
intelektualne teškoće
40
32
U sljedeće dvije tablice detaljno su prikazane zaposlene osobe s invaliditetom tijekom 2009. godine
prema djelatnostima, kao i prema pojedinim zanimanjima.
Tablica 10 - Zapošljavanje osoba s invaliditetom prema djelatnostima i spolu tijekom 2009. godine
NKD 2007
POLJOPRIVREDA, ŠUMARSTVO I RIBARSTVO
RUDARSTVO I VAĐENJE
PRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA
OPSKRBA ELEKTRIČNOM ENERGIJOM, PLINOM, PAROM I KLIMATIZACIJA
OPSKRBA VODOM, UKLANJANJE OTPADNIH VODA, GOSPODARENJE OTPADOM TE
DJELATNOSTI SANACIJE OKOLIŠA
GRAĐEVINARSTVO
TRGOVINA NA VELIKO I NA MALO, POPRAVAK MOTORNIH VOZILA I MOTOCIKALA
PRIJEVOZ I SKLADIŠTENJE
DJELATNOSTI PRUŽANJA SMJEŠTAJA TE PRIPREME I USLUŽIVANJA HRANE
INFORMACIJE I KOMUNIKACIJE
FINANCIJSKE DJELATNOSTI I DJELATNOSTI OSIGURANJA
POSLOVANJE NEKRETNINAMA
STRUČNE, ZNANSTVENE I TEHNIČKE DJELATNOSTI
ADMINISTRATIVNE I POMOĆNE USLUŽNE DJELATNOSTI
JAVNA UPRAVA I OBRANA, OBVEZNO SOCIJALNO OSIGURANJE
OBRAZOVANJE
DJELATNOSTI ZDRAVSTVENE ZAŠTITE I SOCIJALNE SKRBI
UMJETNOST, ZABAVA I REKREACIJA
OSTALE USLUŽNE DJELATNOSTI
DJELATNOSTI KUĆANSTAVA KAO POSLODAVACA, DJELATNOSTI KUĆANSTAVA ZA KOJA
OSOBE S INVALIDITETOM PROIZVODE RAZLIČITU ROBU I OBAVLJAJU RAZLIČITE
USLUGE ZA NJIHOVE VLASTITE POTREBE
DJELATNOSTI IZVANTERITORIJALNIH ORGANIZACIJA I TIJELA
UKUPNO
UKUPNO
Ukupno
Žene
41
1
191
4
37
16
71
1
6
93
118
25
138
12
7
6
22
118
84
30
47
13
36
4
4
45
7
90
7
4
3
10
56
22
22
29
8
17
3
1
1028
1
422
53
Tablica 11 - Zapošljavanje osoba s invaliditetom prema zanimanjima i spolu tijekom 2009.
ZANIMANJE
(9132111) čistačica
(9320131) radnik na proizvodnoj liniji
(5122112) pomoćni kuhar
(9132211) kuhinjski radnik
(9330411) skladišni radnik
(9312151) radnik niskogradnje
(4190154) administrativni službenik
(5220213) prodavač
(9320111) ručni pakirer
(9212111) šumski radnik
(9211121) vrtlarski radnik
(7422112) pomoćni stolar
(9330421) trgovački radnik
(9313151) radnik visokogradnje
(6112153) vrtlar za parkove
(5122123) kuhar
(9132121) sobarica
(7222412) pomoćni bravar
(8322143) vozač lakoga dostavnog vozila
(4223112) telefonist
(7435163) krojitelj tekstila
(9211421) poljoprivredni radnik
(9320251) drvoprerađivački radnik
(9320121) radnik u održavanju
(5123133) konobar
(8324113) vozač teretnog vozila
(4113114) operator za unos podataka
(4121214) ekonomski službenik
(7436112) šivač tekstila
(7213213) autolimar
(5141414) maser
(7412213) slastičar
(7345153) knjigoveža
(7345173) grafičar za doradu
(9142111) ručni perač automobila
(7136213) instalater grijanja i klimatizacije
(5220232) prodavač u kiosku i na tržnici
(5123112) pomoćni konobar
(6112123) vrtlar
(9320411) tekstilni radnik
(8334112) vozač viličara
(9320261) grafički radnik
(3122164) računalni operator
(9162111) čistač ulica
(7433113) krojač
(8332823) rukovatelj građevinskim strojevima
(6112312) pomoćni cvjećar
(3119714) grafički tehničar
(9151111) dostavljač
(7122112) pomoćni zidar
54
Ukupno
Žene
86
76
62
36
32
31
28
25
21
20
19
19
18
15
14
13
12
12
12
11
11
10
10
8
8
7
7
7
7
7
7
7
7
6
6
6
6
6
6
6
6
5
5
5
5
5
5
5
5
5
85
36
30
23
0
0
15
17
14
5
7
1
10
0
5
6
12
0
0
4
11
3
0
2
3
0
4
3
6
0
4
4
4
3
0
0
4
4
1
6
0
1
3
0
5
0
2
2
1
0
ZANIMANJE
(5169312) čuvar objekata i okoliša
(4112214) operator računala za tekst
(7141122) pomoćni ličilac
(8275372) poslužitelj/prerada voća i povrća
(7141173) autolakirer
(4131124) skladištar
(8252122) rukovatelj/pomoćni knjigoveški stroj
(8263332) rukovatelj/šivaći/kožna galanterija
(9330131) transportni radnik
(4121184) knjigovođa
(7222423) bravar
(7224112) brusač i čistač kovina
(7141112) pomoćni soboslikar
(9911111) radnik bez zanimanja
Itd.......
Ukupno
Ukupno
Žene
5
4
4
4
4
4
4
4
4
4
4
4
4
4
0
1
0
1
0
0
2
3
0
4
0
0
0
2
1028
422
Na tržištu rada postoje „tražena zanimanja“ ili, kako se uobičajeno nazivaju u praksi, deficitarna
zanimanja uslijed čije se pojave poslodavci suočavaju s problemima pronalaska radnika s
odgovarajućim znanjima, vještinama, iskustvima i ostalim kompetencijama. S druge strane, što zbog
globalne gospodarske situacije, što zbog ciklusa proizvodnje, određene su djelatnosti u silaznoj putanji
i otpuštaju radnike. Također, zbog sezonskog zapošljavanja, postoje oscilacije u statistici ovisno
o razdoblju analiziranja podataka, što objašnjava postojanje istih zanimanja u skupini deficitarnih
i suficitarnih zanimanja. No ispitivanja među poslodavcima ukazala su na njihove poteškoće u
iznalaženju radnika koji u okviru određenog zanimanja posjeduju dodatna specifična, napredna
stručna i tehnička znanja koja ne dobivaju unutar postojećega obrazovnog sustava, već su ih stekli
tijekom prethodnog rada ili samostalnim učenjem, odnosno ulaganjem u vlastit profesionalni razvoj.
Prema evidenciji HZZ-a za 2009. godinu, zaposleno je 120 osoba s invaliditetom sa zanimanjima koja
pripadaju skupini deficitarnih, a najčešće su se zapošljavali na sljedećim poslovima: čistačice (86),
kuhari (62) i radnici na proizvodnoj liniji (76).
Tablica 12 - Suficitarna/deficitarna zanimanja (2009.)
Deficitarna
kuhar
konobar
slastičar
sobarica
kuhinjski radnik
bravar
šivač
pekar
elektroinstalater
brodomonter
kovinotokar
zidar
zaštitar
Suficitarna
prodavač
radnik visokogradnje
administrativni službenik/ica
radnik bez zanimanja
radnik na proizvodnoj liniji
radnik niskogradnje
čistač
vozač teretnog vozila
konobar
zidar
Izvor: Anketa poslodavaca za 2010. godinu, HZZ
55
Osim posredovanja HZZ-a i potreba za zanimanjima koja se traže tim putem, dobro je istražiti i
usporediti ostale načine zapošljavanja koji su dostupni osobama s invaliditetom.
Prema portalu MojPosao, tijekom 2009. godine najveći broj oglasa koji su pozivali i osobe s
invaliditetom da se prijave na natječaj za slobodno radno mjesto (oglasi označeni ikonicom za
osobe s invaliditetom) bio je u kategoriji „trgovina“ te u kategoriji „IT i komunikacije“. Također, u
2008. godini bilo je najviše oglasa za slobodna radna mjesta označena ikonicom u kategoriji „IT i
telekomunikacije“ koja je, temeljem navedenog, konstantno deficitarna u Hrvatskoj. Ovaj podatak
ukazuje na činjenicu da su upravo navedene kategorije mogući velik potencijal u okviru kojeg se
otvaraju mogućnosti za usmjeravanje, obrazovanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom. No još je
važnija činjenica da su sami poslodavci, dobrovoljnim označavanjem navedene ikonice na oglasima,
zapravo pokazali senzibilitet i svijest o osobama s invaliditetom kao jednako vrijednim članovima
društva i radnicima koji mogu potpuno ravnopravno doprinijeti uspjehu njihovih poduzeća.
Iskorištenost mjera
Tijekom 2009. godine, mjerama iz Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja za 2009. i 2010.
godinu obuhvaćeno je ukupno 6296 osoba iz evidencije nezaposlenih, od čega je ukupno 2915
žena (ili 46,3%). Dio mjera aktivne politike za sufinanciranje zapošljavanja, koje provodi Hrvatski
zavod za zapošljavanje, odnosi se na poticanje integracije na tržište rada osoba koje se nalaze u
nepovoljnom položaju, tj. posebnih skupina nezaposlenih osoba, kao što su i osobe s invaliditetom
(Mjera 4 – Sufinanciranje zapošljavanja posebnih skupina nezaposlenih osoba). Osim mjera za
sufinanciranje zapošljavanja, Zavod potiče zapošljavanje i putem mjera za sufinanciranje i financiranje
obrazovanja te mjera uključivanja u javne radove.
Tablica 13 - Iskorištenost aktivnih mjera za zapošljavanje za osobe s invaliditetom (2008. i 2009. godina)
Aktivne mjere za zapošljavanje
(Mjera 4):
Broj uključenih osoba s
invaliditetom (2009.)
Broj uključenih osoba s
invaliditetom (2008.)
sufinanciranje zapošljavanja
16
88
obrazovanje za potrebe tržišta rada
23
33
javni radovi
107
45
ukupno:
146
166
Mjera sufinanciranja novozaposlenih pokazuje se kao učestala mjera aktivne politike zapošljavanja,
no postavlja se pitanje zadržavanja posla nakon isteka poticaja. Također, uslijed pada ukupne
ekonomske djelatnosti i pada zapošljavanja, kao i uslijed smanjenih sredstava HZZ-a, broj od 88
novozaposlenih osoba s invaliditetom kroz sufinanciranje zapošljavanja u 2008. godini pao je na
16 novozaposlenih osoba s invaliditetom u 2009. godini. Za usporedbu, u 2008. godini, od ukupno
3350 novozaposlenih osoba putem mjera aktivne politike, njih 2% bile su osobe s invaliditetom (88
osoba). Od tih 2% ukupno novozaposlenih osoba s invaliditetom, njih 92% bilo je zaposleno u okviru
mjere sufinanciranja zapošljavanja posebnih skupina nezaposlenih osoba. Zapošljavanje osoba s
invaliditetom odvija se i kroz programe javnih radova koji su u 2009. godini bilježili porast udjela
osoba s invaliditetom u ukupnoj ciljanoj skupini. Tako je tijekom 2008. godine javnim radovima
zaposleno 715 osoba, od čega 6% (45) osoba s invaliditetom, a 2009. godine broj zaposlenih osoba
56
s invaliditetom na javnim radovima povećao se na 10740. Pomoću mjera iz Nacionalnog programa za
poticanje zapošljavanja, 27 osoba s invaliditetom upućeno je u obrazovne programe putem lokalnih
partnerstva tijekom 2009. godine.
S obzirom na potrebe na tržištu rada, Hrvatski zavod za zapošljavanje usmjerava posloprimce na
dokvalifikacije i prekvalifikacije kako bi bili što konkurentniji na tržištu. Prekvalifikacije se
odnose na tečajeve osposobljavanja za određena zanimanja. Nezaposleni se, također, upućuju na
profesionalno usmjeravanje, stjecanje vještina aktivnog traženja posla kroz djelovanje stručnih službi,
različite tečajeve kao, primjerice, informatičke tečajeve, tečajeve stranih jezika, zatim na uključivanje
u radne centre radi resocijalizacije itd.
Tablica 14 - Mjere Hrvatskog zavoda za povećanje zapošljivosti osoba s invaliditetom (2009.)
Mjere HZZ-a
profesionalno savjetovanje – ukupno
individualno
grupno
radionice prilagođene osobama s invaliditetom
obrazovanje/prekvalifikacija
radni centar
tečajevi stranog jezika
informatički tečajevi
Broj uključenih osoba s invaliditetom
1644
412
1232
134
143 (1.1.2008. – 31.8.2009.)
20
2
126
Prema evidenciji HZZ-a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. kolovoza 2009. godine, od 291
nezaposlene osobe s invaliditetom, njih 51 osposobljavalo se za zanimanja u području ekonomije,
prava i različitih administrativnih poslova, 50 za zanimanja u području informatike i računalstva, 18
za zanimanja ugostitelja i radnika u turizmu, 13 za zanimanja građevinara i geodeta, 4 za zanimanja
vezana za usluge u kući, komunalne usluge i usluge zaštitara, 2 za zanimanja u zdravstvu, socijalnoj
skrbi i njezi, jedna osoba za zanimanja strojara i brodograditelja te jedna za zanimanje grafičara.
Također, 2 osobe pohađale su tečajeve stranog jezika, a njih 126 informatičke tečajeve. Na kraju, 20
osoba osposobljavalo se u okviru aktivnosti radnog centra kao novog oblika osposobljavanja i radnog
angažmana osoba s invaliditetom.
40
Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine –
za 2007. i 2008. godinu te Izvješće o aktivnostima HZZ-a u području zapošljavanja osoba s invaliditetom za 2009. godinu
57
Tablica 15 - Programi osposobljavanja i prekvalifikacija za osobe s invaliditetom (od 1. 1. 2008. do 31. 8. 2009.)
Djelatnost
osposobljavanje za zanimanja ekonomista,
pravnika i administrativnih stručnjaka
Broj uključenih
osoba
Zanimanje
knjigovodstveni operater
3
knjigovođa/samostalni
4
tečaj poduzetništva
1
pomoćni administrator
33
specijalist za poslovnu politiku
9
poslovni tajnik / tajnica
1
UKUPNO
51
web dizajner
5
računalni operater
14
operater ECDL-a
21
osposobljavanje za zanimanja informatičara, računalnih
specijalist za poslovnu informatiku
stručnjaka i stručnjaka za internet
operater AutoCAD-a
4
5
sistemski mrežni administrator
osposobljavanje za zanimanja ugostitelja i
radnika u turizmu
osposobljavanje za zanimanja građevinara i geodeta
osposobljavanje za zanimanja u zdravstvu, socijalnoj
skrbi i njezi
1
UKUPNO
50
hotelijersko-turistički tehničar
1
kuhar
2
pomoćni kuhar/kuharica
2
pomoćni priprematelj glavnih jela
11
priprematelj jednostavnih jela i slastica
1
sobarica
1
UKUPNO
18
keramičar
1
pomoćni keramičar
9
podopolagač
1
UKUPNO
13
njegovatelj
2
osposobljavanje za zanimanja strojara i brodograditelja
zavarivač REL postupkom
1
osposobljavanje za zanimanja obrađivača drva,
proizvođača papira i grafičara
grafički dizajner
1
maser
2
osposobljavanje za zanimanja usluga u kući, ostalih
usluga, komunalnih usluga i zaštitara
kozmetičar
1
zaštitar
1
UKUPNO
4
UKUPNO
143
tečajevi stranog jezika
2
informatički tečajevi
126
radni centar
20
radionice osnaživanja osoba s invaliditetom za uključivanje na tržište rada
433
Dakle, najviše je osoba s invaliditetom usmjereno na različite oblike osposobljavanja, a sličan je broj
pohađao i informatičke tečajeve.
Prema iskazima osoba s invaliditetom, njih 40% ne poznaje rad na računalu41. Istodobno, sukladno
nalazima istraživanja, pokazalo se da postoji povezanost između stupnja obrazovanja osoba s
41
Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom, UNDP, 2008.
58
invaliditetom i vještine rada na računalu, odnosno što je veći stupanj obrazovanja osoba s invaliditetom,
bolje je i njihovo poznavanje rada na računalu. Temeljem podataka iz prethodne tablice, a uzimajući
u obzir otežano zapošljavanje osoba s invaliditetom s jedne strane i postojanje deficitarnih zanimanja
s druge strane, posve je jasno postojanje prostora za njihovo usmjeravanje u područja informacijske
tehnologije. Tim više što se analizom oglasa na internetskom portalu MojPosao pokazalo da
poslodavci, koji oglašavaju slobodna radna mjesta za zanimanja iz IT područja, iskazuju spremnost
na zapošljavanje osoba s invaliditetom. Također, i anketa HZZ-a, provedena među poslodavcima,
istaknula je da poslodavcima i dalje nedostaju kadrovi s informatičkim znanjima.
U istraživanju, provedenom među savjetnicima HZZ-a u sklopu ove studije, njih 40 odgovorilo je na
pitanje o najučinkovitijim mjerama za zapošljavanje osoba s invaliditetom.
Tablica 16 - Najučinkovitije mjere za zapošljavanje osoba s invaliditetom prema procjeni savjetnika za
zapošljavanje HZZ-a
Mjere za osobe s invaliditetom
sufinanciranje zapošljavanja
individualno profesionalno usmjeravanje, informiranje i savjetovanje
osposobljavanje za rad, dodatno osposobljavanje i izobrazba
utvrđivanje radnih i općenitih sposobnosti
procjena profesionalnih sposobnosti
financiranje obrazovanja za rad
analiza tržišta rada, mogućnosti zapošljavanja i uključivanja
procjena radnog učinka i programi profesionalnog osposobljavanja
uključivanje osoba s invaliditetom u centre za zapošljavanje
grupno profesionalno usmjeravanje, informiranje i savjetovanje
%
92,50%
82,50%
75,00%
65,00%
55,00%
52,50%
42,50%
37,50%
35,00%
32,50%
Podaci u tablici 16 govore o tome da savjetnici, temeljem vlastitog profesionalnog iskustva u radu s
osobama s invaliditetom, sufinanciranje zapošljavanja smatraju najučinkovitijom mjerom.
U posljednje tri godine, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s
invaliditetom bilježi porast broja poslodavaca i osoba s invaliditetom koji koriste poticaje
za zapošljavanje. U 2008. godini, poticaje Fonda koristilo je 306 poslodavaca za ukupno 1924 osobe
s invaliditetom te im je kroz navedene poticaje isplaćeno 51.480.022 kn. U usporedbi s podacima
o broju poslodavaca koji su tijekom 2007. godine koristili poticaje, u 2008. godini evidentno je
povećanje od 157%, odnosno, uzimajući u obzir broj osoba s invaliditetom za koje su korišteni poticaji
u 2008. godini, uočeno je povećanje od 123% u odnosu na 2007. godinu42. U 2009. godini nastavlja
se trend povećanja. Broj poslodavaca kojima su isplaćeni poticaji u 2009. godini bio je 391, broj
osoba s invaliditetom za koje su isplaćeni poticaji 2437, pri čemu je jednak omjer žena i muškaraca
u populaciji krajnjih korisnika. Tijekom 2009. godine, Fond je za sve poticaje poslodavcima isplatio
40.660.840,00 kn uključujući i dio prenijetih obveza iz 2008. godine (7.427.354,35 kn).
Od ukupno 2035 zaprimljenih zahtjeva, najveći broj, odnosno 66%, odnosio se na povrat doprinosa,
15% odnosilo se na sufinanciranje troškova radnog asistenta i 12% na smanjen radni učinak. Od
2437 osoba s invaliditetom za koje su u 2009. godini isplaćeni poticaji, za 77 osoba s invaliditetom
korišteni su poticaji za novo zapošljavanje, a za 2360 osoba korišteni su poticaji za održavanje
42
Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine –
za 2007.i 2008. godinu te Izvješće o aktivnostima HZZ-a u području zapošljavanja osoba s invaliditetom za 2009. godinu
59
zaposlenosti. Od 391 poslodavca kojima su u 2009. godini isplaćeni poticaji za zapošljavanje osoba
s invaliditetom, 90 poslodavaca prvi je put zatražilo poticaje Fonda, od čega je 16 dobilo poticaje za
novo zapošljavanje, a 74 za održavanje zaposlenosti.
U korištenju poticaja zastupljene se sve jedinice regionalne samouprave u Hrvatskoj, pri čemu je
vidljiva neravnomjerna zastupljenost apsorpcije sredstava Fonda.
Tablica 17 - Podjela poslodavaca i zaposlenih osoba s invaliditetom prema županijama korisnika poticaja Fonda
Županija
Broj poslodavaca
Broj zaposlenih
Zaposlenih žena
Zagrebačka
24
58
12
Krapinsko-zagorska
12
90
65
19
90
61
Karlovačka
8
43
11
Varaždinska
10
81
48
24
213
86
20
68
39
Primorsko-goranska
28
81
32
Ličko-senjska
2
4
0
7
51
26
Požeško-slavonska
15
69
36
Brodsko-posavska
9
87
52
Zadarska
7
88
72
Osječko-baranjska
17
142
41
Šibensko-kninska
4
10
3
2
2
1
20
151
78
Istarska
25
142
58
8
13
5
Međimurska
14
33
14
Grad Zagreb
116
921
490
UKUPNO:
391
2437
1230
Osim za zaposlenje na otvorenom tržištu rada, Fond je osigurao poticaje za 6 zaštitnih radionica
(Lada d.o.o., URIHO, DES, Teko Nova, Suvenir Arbor Vitae d.o.o. i Suvenir Nova) te za 4 radne
jedinice za zapošljavanje osoba s invaliditetom (Srednja strukovna škola Varaždin, Centaroprema
d.o.o., Bilokalnik IPA d.d. i Belišće d. d.). Poticaji su isplaćeni za 560 osoba s invaliditetom, od kojih je
29 novozaposlenih u 5 zaštitnih radionica i 1 radnoj jedinici za zapošljavanje osoba s invaliditetom43.
Više detalja o korištenju pojedinih mjera Fonda nalazi se u poglavlju 4.4.3. „Trendovi i stavovi
poslodavaca“.
Poštivanje kvotnog sustava
S obzirom na to da ne postoji mehanizam nadzora ispunjavanja zakonom definiranih kvotnih obveze
za zapošljavanje osoba s invaliditetom, ali i uslijed zaprimanja pritužbi oko kršenja ove odredbe
43
Izvješće Fonda za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja
mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – za 2009. godinu
60
zakona, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u svom je novom Izvješću za 2009. godinu44
zatražila očitovanje o primjeni ove odredbe od svih ministarstava, svih područnih službi HZZ-a,
Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje te ureda
državne uprave pri županijama. U ovom trenutku, upravo navedeno Izvješće predstavlja jedini izvor
podataka o provedbi Zakona u ovom području. Međutim, uslijed nejasnih ili nepotpunih odgovora
pojedinih tijela te, što je još važnije, često nedostavljenog podatka o ukupnom broju zaposlenih u
određenom tijelu javne vlasti, što je nužnost za utvrđivanje ispunjavanja kvote, prikupljene podatke
teško je cjelovito interpretirati, kao što je teško i procjenjivati uspješnost provedbe kvotnog sustava
zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Moguće je izdvojiti odgovor Direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kao
primjer dobrog izvještavanja. Podaci koji su dostavljeni odnose se na zaposlene u Direkciji, ali i, što je
vrlo važno, u područnim zavodima. Od ukupno 2486 zaposlenih, 125 su osobe s invaliditetom, čime
je potvrđeno da se ispunjava, čak i premašuje, kvota. Središnja služba Hrvatskog zavoda za
mirovinsko osiguranje izvijestila je da ispunjava kvotu, ali nije dostavila nikakve brojčane podatke.
Konačno, Središnja služba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje dostavila je odgovor i napravila
diferencijaciju zanimanja o kojima se radi, ali uz podatak o 14 zaposlenih osoba s invaliditetom nije
ponuđen ukupan broj zaposlenih, stoga nije bilo moguće odrediti ispunjava li se kvota.
Slična je situacija i s odgovorima ministarstava, od čijeg su ukupnog broja, samo dva ministarstva
dostavila i ukupan broj zaposlenih. Prema zaprimljenim odgovorima, moguće je utvrditi da Ministarstvo
uprave ispunjava i premašuje kvotu (1/19), dok Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske
solidarnosti ima zaposlenu jednu osobu s invaliditetom na 59 ostalih zaposlenih čime je daleko ispod
propisane kvote. Ostala ministarstva nisu relevantna za ocjenu provedbe jer nije dostavljen broj
ukupno zaposlenih u svakom od njih, a posebno iznenađuje podatak da Ministarstvo gospodarstva,
rada i poduzetništva nema nijednu zaposlenu osobu s invaliditetom.
Na kraju, Izvješće pravobraniteljice sadržava i podatke o očitovanju ureda državne uprave po
županijama. Temeljem raspoloživih i usporedivih podataka, pokazalo se da kvotu ispunjavaju i
premašuju Požeško-slavonska (1/10), Virovitičko-podravska (1/13), Splitsko-dalmatinska (1/19),
Međimurska (1/29) te Varaždinska županija (1/29). Zagrebačka županija dostavila je potpune
podatke, ali ne ispunjava kvotu (1/49), dok ostali nisu dostavili ukupan broj zaposlenih pa nije
moguće odrediti ispunjava li se kvota.
Istraživanje provedeno u sklopu ove studije pokazalo je da osobe s invaliditetom, ali i poslodavci,
smatraju kvote modelom zapošljavanja koji će dati najveću sigurnost osobama s invaliditetom.
Također, značajan je podatak da same osobe s invaliditetom kao primjereniji model zapošljavanja
ocjenjuju zapošljavanje na otvorenom tržištu rada (60%) nego zapošljavanje u zaštitnim radionicama
što govori da su voljne za potpunu radno-socijalnu integraciju.
Ove stavove potvrđuju i rezultati istog istraživanja, provedenog među savjetnicima za zapošljavanje
HZZ-a. Prema njihovu iskustvu i percepciji, osobe s invaliditetom u 59% slučajeva radije će se
uključiti u otvoreno tržište rada, pri čemu prednost daju zapošljavanju u javnom sektoru. Javni se
sektor općenito u Hrvatskoj percipira kao sektor koji daje najveću sigurnost u zaposlenju pa je stoga
ovo razumljiv rezultat.
U istraživanju UNDP-a iz 2008., čak 36% ispitanih nezaposlenih osoba s invaliditetom tvrdi da ne
44
Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu, str. 74-77, dostupno na http://www.posi.hr/
download/Izvjesce_2009.pdf
61
traži aktivno posao jer smatra da osobe s invaliditetom nitko neće zaposliti. Nadalje, pokazalo
se da osobe s invaliditetom često nemaju dovoljno mogućnosti ni motivacije za pohađanje
dodatnih tečajeva koji bi povećali njihovu zapošljivost ili da čak imaju manjak resursa Slične
stavove iskazuju i prema drugim mehanizmima aktivnog pristupa traženju posla, kao što
su informiranje putem HZZ –a te korištenje drugih načina traženja odgovarajućeg posla.
Mirovine i naknade za osobe s invaliditetom
Osobe s invaliditetom imaju, između ostalog, pravo na državnu financijsku potporu za koju se može
reći da izravno utječe na motivaciju za aktivno traženje posla, dok neke vrste državnih potpora i
destimuliraju:
•
osobna invalidnina,
•
naknada do zaposlenja,
•
obiteljska mirovina.
Osobe koje, zbog tjelesnog ili mentalnog oštećenja ili psihičke bolesti, odnosno starosti, ne mogu
samostalno udovoljavati osnovnim životnim potrebama, mogu ostvariti pravo na osobnu invalidninu.
Ovo pravo mogu ostvariti samo osobe za koje je provedeno vještačenje pri prvostupanjskom tijelu
vještačenja. Valja naglasiti da prvostupanjsko tijelo vještačenja ne utvrđuje postotak oštećenja
zdravlja, već da je to u domeni liječničkih komisija iz sustava mirovinskog osiguranja.
Nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja, osobe s invaliditetom koje se prijave na Hrvatski
zavod za zapošljavanje imaju pravo na naknadu do zaposlenja koju isplaćuje Centar za socijalnu
skrb iz sredstava Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Općenito
govoreći, zdravstvena se zaštita po završetku školovanja ostvaruje u okviru Hrvatskog zavoda za
zdravstveno osiguranje za sve osobe koje nisu zasnovale radni odnos, neovisno o prijavi na Zavod
za zapošljavanje. Donedavno, ukoliko su nezaposleni htjeli ostvariti pravo na naknadu do zaposlenja,
morali su se registrirati u evidenciji Zavoda za zapošljavanje i aktivno tražiti posao. Na taj je način
mjesečna naknada do zaposlenja na nezaposlene osobe s invaliditetom djelovala poticajno u smislu
razvijanja svijesti o potrebi aktivnog pristupa traženju posla. No izmjenama i dopunama Zakona o
socijalnoj skrbi u 2007. godini (NN 79/07), primatelji naknade oslobođeni su obveze prijavljivanja
HZZ-u kako bi ostvarili to pravo. Takva je situacija dodatno pasivizirala nezaposlene osobe s
invaliditetom jer ti primatelji naknade više nisu nužno obuhvaćeni aktivnostima HZZ-a. Osim toga,
korisnici naknade do zaposlenja vještačeni su posljednji put u dječjoj ili mladenačkoj dobi i nitko
nema saznanja o njihovoj razini radnih sposobnosti, znanja i vještina.
Prema procjeni savjetnika HZZ-a, temeljem istraživanja u sklopu ove studije, osobe s invaliditetom
najčešće dolaze u evidenciju nezaposlenih na vlastitu inicijativu, zatim na inicijativu redovnih škola i
centara za socijalnu skrb te posebnih obrazovnih ustanova.
62
Tablica 18 - Na čiju inicijativu/preporuku savjetnicima za zapošljavanje HZZ-a obično dolaze osobe s
invaliditetom?
Broj ispitanika
na svoju vlastitu inicijativu
40
65,00%
redovnih škola
47,50%
posebnih obrazovnih ustanova
45,00%
centara za socijalnu skrb
45,00%
obitelji i rodbine
30,00%
udruga civilnog društva
20,00%
drugih
10,00%
prijatelja
5,00%
zdravstvenih ustanova
5,00%
ustanova za obuku
2,50%
Nadalje, osobe s invaliditetom koje su ostvarile pravo na osobnu invalidninu45 u okviru sustava
socijalne skrbi, na nju gube pravo ukoliko se zaposle, tj. ostvare prihod u jednakom ili većem iznosu
od iznosa osobne invalidnine, dok se razlika do iznosa invalidnine isplaćuje ukoliko prihod bude manji
od iznosa osobne invalidnine. Ukoliko osoba prestane primati prihod, primjerice, zbog prestanka
zaposlenja, procedura ponovnog ostvarivanja prava u praksi traje i po 2 ili 3 mjeseca, a unutar
nje osoba ostaje bez prihoda, osim eventualno naknade za nezaposlene HZZ-a ukoliko je osoba
stekla pravo na nju. Osoba s intelektualnim poteškoćama koja završi srednju školu i profesionalno
se osposobi, gubi pravo na obiteljsku mirovinu unatoč ograničenim mogućnostima da se stvarno
zaposli. Nezaposlenom osobom u sustavu koji uređuje prava za vrijeme nezaposlenosti46
smatra se osoba sposobna ili djelomično sposobna za rad koja nije u radnom odnosu i ne ostvaruje
mjesečni dohodak od povremene samostalne djelatnosti veći od najvišeg iznosa novčane naknade
za nezaposlenost. Tako se osoba s invaliditetom, ako stekne pravo na osobnu invalidninu ili ostvari
neko drugo pravo, makar jednokratno mjesečno primanje koje je veće od najvišeg iznosa novčane
naknade, briše iz evidencije Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i više nije u mogućnosti stjecati prava
na osnovu nezaposlenosti. Stoga nije iznenađujuće da osobe s invaliditetom ne žele riskirati da zbog
često privremenog zaposlenja izgube pravo na, iako najčešće minimalna, ali ipak stalna, primanja po
drugim osnovama.
Zakon o socijalnoj skrbi (NN 73/97, 27/01, 59/01, 82/01, 103/03, 44/06 i 79/07) i Pravilnik o sastavu i načinu rada tijela
vještačenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima (NN, 64/02)
46
Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (NN 32/02, 86/02, 114/03)
45
63
4.3.4. Presjek stanja zapošljavanja osoba s invaliditetom u EU
Politike inkluzije među zemljama članicama
Zakonski okvir za promicanje zapošljavanja – Integracija ili reintegracija osoba s invaliditetom
u tržište rada suočava se s nekoliko problema, no čini se da dosadašnje različite mjere imaju
veoma opipljive rezultate. Važna je razlika između pristupa utemeljenog na ljudskim pravima i onog
utemeljenog na obvezi zapošljavanja osoba s invaliditetom. U isto vrijeme, nedavni razvoj događaja
ukazuje na to da različiti pristupi mogu biti manje suprotstavljeni negoli se čini na prvi pogled.
Međutim, izgleda da obveza zapošljavanja pod određenim uvjetima ostaje najučinkovitija mjera za
promicanje pristupa i zadržavanje posla osobama s invaliditetom.
Antidiskriminacija – U Ujedinjenom Kraljevstvu ova je politika utvrđena antidiskriminacijskim
zakonima (koji slijede primjer Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Australije), usvojenim ranih
90-ih godina. Svi ovi zakoni sadrže specifična poglavlja koja zabranjuju diskriminaciju osoba s
invaliditetom u svim aspektima zapošljavanja.
Antidiskriminacijski zakon iziskuje od poslodavaca da prilagode rad ili radno mjesto osobi s
invaliditetom koja ispunjava kriterije za određeno radno mjesto, osim ukoliko ta obveza nema za
nužnu posljedicu poteškoće ili neumjerene troškove (pogledati prethodno navedenu Direktivu EU
2000/78 u poglavlju 4.1.3).
U 90-im godinama, nekoliko je država članica EU također usvojilo nekolicinu općih zakona protiv
diskriminacije (uključujući Švedsku u 1999. i Njemačku u 2002.), što je bio dodatak postojećim
propisima, ali ne i poticaj stvaranja temelja za novu politiku zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Ostale države članice unijele su klauzulu o općoj antidiskriminaciji (uključujući Austriju 1997.) koja
je bila uglavnom simboličkog značenja, a ostali su usvojili antidiskriminacijske klauzule i u ostalim
sektorima zakonodavstva (uključujući Španjolsku 1994.).
Direktiva Vijeća 2000/78 od 27. studenog 2000. godine utvrđuje opći okvir za jednakopravno
postupanje u zapošljavanju i njezine se odredbe za osobe s invaliditetom mogu smatrati rezultatom
Europske Unije, u smislu ovog trenda.
•
Prenošenje ove Direktive u zakonodavstvo država članica učinilo je antidiskriminaciju ključnim
elementom pristupa politikama zapošljavanja.
•
Države članice koje primjenjuju kvote zapošljavanja, uz to uzimaju u obzir i antidiskriminaciju
koja, međutim, ne zamjenjuje dosadašnje politike.
Kvote zapošljavanja – Uz izuzetak Ujedinjenog Kraljevstva, Švedske, Danske i do određenih
razmjera Nizozemske, sve države članice temelje svoju politiku pristupa zapošljavanju osoba s
invaliditetom na kvotama traženih poslova, obično propisanih posebnim zakonom o korištenju ili
promicanju zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Tako su, primjerice, sukladno propisima, poslodavci obvezni uključiti određeni postotak osoba s
invaliditetom u svoju radnu snagu:
64
•
7% u Italiji,
•
6% u Francuskoj i Poljskoj,
•
5% u Njemačkoj,
•
4% u Austriji,
•
2% u Španjolskoj.
Samo se osobama s invaliditetom priznaje ispunjavanje kriterija navedenih u kvoti. U svim državama,
ove se kvote primjenjuju pod istim uvjetima na javni i privatni sektor, osim u:
•
Poljskoj gdje iznose 6% za privatni sektor i 2% za javni sektor,
•
Belgiji (sa stopom od 2,5%) i Portugalu (sa stopom od 5%), uzima se u obzir samo javni sektor.
Kvotni se sustav provodi različito i s obzirom na ukupan broj radnika:
•
poduzeća s više od 50 radnika u Španjolskoj i
•
poduzeća od 15 do 25 radnika u drugim zemljama.
Usklađenost s kvotnim obvezama može izgledati relativno niska s obzirom na to da se kreće oko
50-70% u većini zemalja, a na puno je nižim razinama u Poljskoj i Španjolskoj. Međutim, u svim
ovim državama, ta obveza kvotnog zapošljavanja smatra se važnom i učinkovitom. Zakonom iz 2005.
godine, taj je sustav u Francuskoj uvelike poboljšan. Ova poboljšanja rezultiraju relativno visokom
učinkovitošću u pristupu zapošljavanju osoba s invaliditetom.
U Ujedinjenom Kraljevstvu 1996. godine ukinuta je kvota koja je usvojena 40-ih godina jer naprosto
se nije provodila i poštivala. U Nizozemskoj zakon odobrava nametanje sustava kvota kao posljednju
od svih mogućnosti ukoliko se ostale mjere pokažu nedostatnima. Primijećeno je da su sve države
članice, koje su usvojile sustav kvota, stavile u primjenu i sustav evidencije osoba s invaliditetom što
je zanimljivo jer ova je evidencija neovisna o stvarnoj situaciji u odnosu na zapošljavanje. Ovaj sustav
evidencije obično se koristi za utvrđivanje ispunjavanja kriterija za invalidske naknade (ponekad
popraćene boljom zaštitom protiv otpuštanja zaposlenika s posla) ili on može, također, utvrditi
prava na druge beneficije ili usluge. Većina uspjeha sustava kvota sastoji se u tome što se kazne
ili kompenzacijski nameti/porezi koriste za izravno financiranje programa zapošljavanja potičući
zapošljavanje osoba s invaliditetom putem kvota ili na drugi način (kroz programe zapošljavanja).
Ostali pristupi – U ostalim državama članicama, opće zakonodavstvo o radu i radnim uvjetima
ima posebnu ulogu za osobe s invaliditetom. Ovo se poglavito odnosi na Švedsku, ali također i na
Španjolsku, Belgiju, Francusku te, u novije vrijeme, i na Nizozemsku. Zakonodavstvo uređuje obveze
poslodavaca koje mogu uključivati antidiskriminaciju u zapošljavanju ili obvezu razumne prilagodbe
radnog mjesta, odnosno promicanja rehabilitacije u zapošljavanju radnika – osobe s invaliditetom.
Konačno, u nekim se državama članicama ta politika oslanja prvenstveno na dobrovoljnost, što je
prvenstveno slučaj u Danskoj, a manje u drugim zemljama.
Ovaj pristup može uključiti mjere periodične kampanje za podizanje svijesti što uključuju predstavljanje
poslodavaca koji imaju dobru praksu, moguće uz opis i kritiku loših praksi, s ciljem da se razvije
korištenje poticajnih instrumenata (kao što su darovnice za pripremu prostora na radnome mjestu).
Danska je osnažila svoju politiku uvođenjem dvaju temeljnih načela koja, također, odgovaraju
antidiskriminaciji: načelo kompenzacije prema kojem tvrtka mora izvršiti financijsku kompenzaciju
osobama s invaliditetom kako bi im omogućila da koriste svoje vještine te načelo sektorske
odgovornosti koje svaki sektor društva čini odgovornim za njihovo poštivanje propisa.
Bez obzira na to je li pristup poslodavcima utemeljen na pravima (antidiskriminacijskim zakonima),
65
usmjerenim prema obvezama (kvotama) ili poticajima (dobrovoljno), često se prvenstveno primjenjuje
na zaposlenike koji pate od kroničnih bolesti, a koji dobivaju potporu.
Uistinu je teško za tražitelja posla dokazati da mu je zbog njegova invaliditeta uskraćeno zaposlenje s
istim kvalifikacijama. Slično, u državama gdje se primjenjuju kvote, obično je tako da zaposlenici koji
postanu invalidi ostaju u mogućnosti zadržati svoj posao ili vratiti se natrag na posao.
Osim u slučaju Francuske, izgleda kako sustavi kvota pružaju ograničene poticaje za poslodavce pri
zapošljavanju novih zaposlenika s invaliditetom. Francuska je situacija izuzetak zahvaljujući širokom
izboru mogućnosti koje zainteresiranim poslodavcima stoje na raspolaganju u ispunjavanju obveza
zapošljavanja osoba s invaliditetom, i uza snažnu financijsku potporu za prilagodbu radnih mjesta.
Nasuprot tome, sustavi koji se oslanjaju na ugled/dobru volju poslodavaca osobito su neučinkoviti.
U skandinavskim državama članicama i Ujedinjenom Kraljevstvu, prethodno spomenute nametnute
obveze ne smatraju se primjerenima ili učinkovitima. Premda se ponekad percipiraju kao dvije vrste
dijametralno suprotstavljene politike, prije se čini da su komplementarne kad su obje istodobno
prisutne.
Posebni programi za zapošljavanje
Cijeli niz programa za zapošljavanje može osobama s invaliditetom pomoći da se zaposle: oni variraju
u rasponu od zapošljavanja u zaštićenim radionicama do različitih oblika potpore za ulazak na tržište
rada. Neki programi ili usluge osobito su važni za promicanje zapošljavanja osoba s invaliditetom koje
nisu nikad radile.
Subvencionirani poslovi – poslodavci koji zaposle osobe s invaliditetom primaju subvenciju za
djelomično kompenziranje troškova rada (nadnice ili plaće).
U nekoliko država članica, primjerice u Švedskoj (gotovo 11 na 1000) i Francuskoj (s više od 6 na
1000), također, u Austriji i Danskoj, razmjerno je velik udio onih među populacijom radno aktivne dobi
koji koriste poticaje iz ove vrste programa. U Austriji i Švedskoj, subvencije mogu biti veoma visoke
(do 100% izdataka za plaće u Austriji) i postupno se smanjuju tijekom razdoblja od nekoliko godina.
U Švedskoj, taj je sustav fleksibilan i visina subvencije varira ovisno o smanjenju radne sposobnosti i
njezina razvoja tijekom vremena.
Nadalje, ova se subvencija može obustaviti ukoliko osoba pronađe nesubvencionirani posao i
eventualno ponovno uspostaviti unutar roka od tri godine. Belgija, Danska, i Francuska jedine su
zemlje koje osiguravaju trajne subvencije na plaće ili obnovljive na neograničeno vrijeme, ali njihov
je iznos općenito niži (50% troškova rada u belgijskom sustavu koji se ravna prema kolektivnim
ugovorima). U Danskoj, ta je subvencija povezana sa stupnjem smanjenja radne sposobnosti.
Potpomognuto zapošljavanje – Osim ovih već uspostavljenih sustava subvencija, vidljiv je velik
raspon različitih programa potpomognutog zapošljavanja. Ove vrste programa pružaju važnu potporu
osobama s invaliditetom na njihovom radnome mjestu, uključujući osobne asistente, a mogu ih
osigurati poslodavac ili zajednica
U većini država, pojedinačne intenzivne potpore, poput subvencija na plaću, ograničenog su trajanja.
Samo Danska pridaje veliku pažnju pojedinačnoj pomoći.
Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo nude pomoć ozbiljno pogođenim osobama s invaliditetom ili trajnu
potporu. Austrija je, također, uspostavila sveobuhvatan program strukovnog vodstva kako bi omogućila
66
osobama s invaliditetom da kroz posredovanje pronađu zaposlenje na otvorenom tržištu rada.
Njemačka je jedina zemlja koja je nedavno uspostavila pravo potpore u obliku pomoći na radnome
mjestu za razdoblje do tri godine (financirano od državnih tijela/agencija zaduženih za rehabilitaciju).
Zapošljavanje u zaštićenoj radionici – Većina država članica osigurava primjenu posebnih pravila
unutar zaštićenog okruženja, bez obzira na to je li riječ o zaštićenim radionicama, specijaliziranim
tvrtkama ili zaštićenim područjima u običnim tvrtkama. Nizozemska i Poljska najviše su napredovale
u smjeru zapošljavanja u zaštićenom okruženju, u oba slučaja radi se o 1% osoba s invaliditetom u
radno aktivnoj dobi. Zapošljavanje u zaštićenim radionicama uobičajeno je u Švedskoj gdje je stopa
oko 5 na 1000, iza koje slijede Austrija, Belgija, Francuska i Njemačka s 3 na 1000.
U većini država, većina ljudi koji rade u zaštićenim radionicama pati od teških intelektualnih oštećenja.
Smatra se da zaštićene radionice ne odgovaraju velikom broju osoba s invaliditetom i da bi većina
država članica željela da se one zamijene mjerama kao što je „potpomognuto zapošljavanje“. Postoji
nekoliko pokušaja država članica da uvedu ovu aktivnost u zaštićeno područje uobičajenog poslovanja i
učine ga konkurentnijim sa svrhom povećanja vjerojatnosti tranzicije na otvoreno područje poslovanja.
Nizozemska je jedan primjer: 1998. godine proveli su glavno preusmjeravanje programa kako bi
povećali učinkovitost (uključujući prenošenje odgovornosti na općine i prilagodbu subvencija u odnosu
na osobu, a ne više na uvjete poslovanja). U Ujedinjenom Kraljevstvu, usvajanjem sustava Workstep,
postavljeni su ciljevi za postizanje napretka. U Španjolskoj zaštićene jedinice imaju od 1997. godine
veću ugovornu fleksibilnost te mogu otpustiti zaposlenike pod istim uvjetima, koristiti iste procedure
koje se primjenjuju na ostale radnike izvan zaštićenih jedinica te mogu imati više fleksibilnosti u
odnosu na postotak zaposlenih bez invaliditeta.
Također, važno je primijetiti da zaštićena visina plaće na tim radnim mjestima značajno varira između
različitih država, pa čak i unutar iste države. Iznosi se kreću od simbolične kompenzacije do minimalne
plaće u sektoru s potpunim pokrićem socijalnog osiguranja (obično kroz dohodovne subvencije).
Pristup programima – Većina država s kvotama (Francuska, Njemačka, Italija, Poljska i Španjolska
te, u manjem omjeru, Austrija i Belgija) praktično primjenjuje istu definiciju za ispunjavanje uvjeta
za programe zapošljavanja, kao i za uključivanje položaja u kvoti zapošljavanja. Tako se osigurava
uglavnom konzistentan pristup svim programima. Ove države članice primjenjuju posebne procedure
za procjenu invaliditeta premda neke skupine, kao što su žrtve rata ili ozlijeđeni radnici, također mogu
ispuniti tražene uvjete. Kada je riječ o pristupu zaštićenim poslovima, često su nametnuti dodatni
uvjeti.
Situacija je slična u nekoliko država članica koje nemaju sustav kvota, ali također zahtijevaju registraciju
invaliditeta osobe i pravne nesposobnosti za rad kod nadležnog tijela (Nizozemska i Švedska). Ovaj
pristup treba omogućiti dostupnost odgovarajućega punopravnog pristupa programima. Međutim,
između ovih država postoje razlike u tome uzimaju li one u obzir posebne kategorije osoba s teškim
invaliditetom pri ispunjavanju uvjeta za rad u zaštićenim radionicama i eventualnoj potpori.
Većina država članica, osim Ujedinjenog Kraljevstva, izradila je koherentne strukture za procjenu
ispunjavanja uvjeta koje će osigurati osobama s invaliditetom najprimjereniji pristup programima.
Moguća prednost sustava u Ujedinjenom Kraljevstvu, utemeljenoga uglavnom na natječaju za privatne
pružatelje, jest ta što nudi bogatu raznolikost programa.
Uzimajući u obzir sve posebne programe za zapošljavanje osoba s invaliditetom, Francuska, Švedska i
Austrija imaju najveći broj sudionika (15-20%) u usporedbi s brojem primatelja invalidnina. Ove se tri
67
države uglavnom usredotočuju na subvencije za zapošljavanje, a zaštićene radionice obuhvaćaju tek
jednu trećinu sudionika. U Nizozemskoj, Poljskoj, Njemačkoj i Belgiji, otprilike jedna desetina ukupnog
broja korisnika invalidnina sudjeluje u posebnim programima za zapošljavanje i većina je ovih ljudi ili
poslova zaštićena. Danska primjenjuje uravnoteženiji pristup što ga čini mješavina subvencioniranih i
zaštićenih poslova.
Ako se uzmu u obzir svi programi zapošljavanja, godišnji troškovi po glavi stanovnika općenito su niži
od prosječne invalidnine. Ovaj omjer kreće se u prosjeku između 40 i 60%, a u Austriji je čak i niži.
U Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, ovi su troškovi mnogo bliži prosječnoj invalidnini, a u Belgiji,
Portugalu i Švedskoj, oni su viši za otprilike jednu trećinu. Nizozemska je izuzetak zbog vrlo opsežnog
programa zapošljavanja u okviru zaštićenih radionica, što je iznimno skupo. Zaštićene radionice
ponekad su jeftinije, a ponekad stoje više nego potpomognuto zapošljavanje. Za većinu zemalja,
troškovi programa potpomognutog zapošljavanja nisu osobito skupi per capita, oni su općenito niži od
troškova koji se izdvajaju za subvencije za zapošljavanje. Ujedinjeno Kraljevstvo i do manjih razmjera,
također, Danska u ovom smislu predstavljaju izuzetak.
Revizija aktivnih politika tržišta rada – Udio za zapošljavanje i rehabilitaciju osoba s invaliditetom
u ukupnim javnim rashodima, u aktivnim i pasivnim mjerama na tržištu rada, postupno se povećava u
svim državama članicama. Međutim, ovaj je udio još uvijek nizak u većini zemalja članica. Približava se
14% u Švedskoj i Danskoj, u Nizozemskoj se ovaj omjer otprilike kreće između 8-10% što odgovara
troškovima zaštićenih područja. U Belgiji, Njemačkoj i Francuskoj udio je u aktivnoj potrošnji blizu 5%,
dok je u nekim državama članica (UK, Italija, Španjolska) manji od 2%.
Opći programi obuke, posebno razredna nastava, nisu se pokazali učinkovitima, osobito za socijalno
zapostavljene skupine (mlade i osobe sa slabim osnovnim obrazovanjem). Izgleda kako uspijevaju
samo dobro usmjerene mjere, prilagođene potrebama i pojedinca i lokalnog tržišta rada.
Raščlamba aktivnog tržišta rada vodi do drugog važnog zaključka: subvencije za zapošljavanje imaju
značajnu ukupnu težinu, kao i njihovo premještanje i zamjena. Ovi programi često rezultiraju niskim
neto dobicima u zapošljavanju, a ponekad se mogu opravdati razmatranjima o pravednom osiguranju
posla za najranjivije skupine, kao što su dugoročno nezaposleni, premda na račun kratkoročno
nezaposlenih.
Argument pravednosti osobito vrijedi za ljude s najtežim oblicima invaliditeta. Izravno stvaranje radnih
mjesta u javnom sektoru može pomoći nezaposlenima ili pak tome da nezaposleni stupe u kontakt,
ili ostanu u kontaktu, s tržištem rada stvarajući ili održavajući svoju razinu motivacije i vještina.
Raščlamba revizije aktivnih politika tržišta rada također pokazuje, međutim, upravo iz ovog razloga,
da ova vrsta intervencije treba biti kratkotrajna, a ne postati prikriven oblik stalnog zapošljavanja.
Zaštićeno zapošljavanje poseban je oblik izravnog stvaranja radnog mjesta. Međutim, sve države članice
dobrovoljno su odabrale osigurati osobama s invaliditetom stalne poslove, napose u ovom sektoru.
Zapravo, najveći broj osoba s invaliditetom koje imaju posao jesu zaštićene kao stalni zaposlenici
premda ovo može predmnijevati sukcesivno obnavljanje njihovih ugovora. Za određene skupine ljudi
s veoma ograničenom mobilnošću, ovo može biti savršeno opravdano. Za one koji imaju viši stupanj
radne sposobnosti, naprotiv, to često predstavlja neželjenu posljedicu široko rasprostranjenog trenda
prema više zaštićenim komercijalnim pogonima.
Ponekad je teško opravdati subvencije koje se plaćaju poslodavcu za angažiranje nezaposlenih osoba,
što se odnosi i na dohodovne subvencije kod zapošljavanja osoba s invaliditetom. Pri tome razlikujemo
privremene ili stalne subvencije, dok se ova druga vrsta subvencija nakon početnog razdoblja može
68
preinačiti u zajam.
Utjecaj mirovina i naknada na proces zapošljavanja
Broj korisnika invalidnina stalno raste dosežući između 4 i 6,5% stanovnika radno-aktivne dobi u većini
zemalja. Taj broj iznosi 8-9% u nekim državama u kojima je obuhvaćena cjelokupna populacija, a gdje
su razine povlastica, kroz osiguranje u slučaju nesposobnosti za rad, visoke.
Treba napomenuti da se 1990-ih povećala stopa korisnika invalidnina gotovo u svim državama, osim
u Italiji, Španjolskog i Portugalu koje se imale značajan rast 1980-ih te pad 1990-ih. Najveći porast u
relativnom smislu dogodio se u Ujedinjenom Kraljevstvu sa 60% rasta 1990-ih.
Izgleda da je najveći problem invalidskih sustava ispravno procijeniti status podnositelja zahtjeva za
invalidninom. Empirijski dokazi navode na zaključak kako su pogreške uvrštenja, kao i izuzeća, prilično
važne u, zapravo, svim državama.
Problem „izlazne stope“ – Razlog za velik i rastući broj korisnika jest taj što su invalidnine općenito
trajne ili gotovo trajne. Izlazni rezultati (eng. output) ranog umirovljenja u zamjenu za posao jesu,
gotovo po definiciji, nula. Isto, zapravo, vrijedi i za invalidnine kad je invalidska mirovina već dodijeljena:
taj se korisnik rijetko vraća na tržište rada. Izlazni rezultati praktično su nula čak i u državama u kojima
se invalidske mirovine u većini slučajeva, ako ne i u svim, službeno dodjeljuju – privremeno ili u
državama u kojima veliki dio korisnika dobiva djelomične beneficije. U državama za koje su raspoloživi
podaci (Austrija, Njemačka, Portugal, Švedska) svake je godine samo oko 1% korisnika izašlo iz
programa invalidskih beneficija jer bili su izliječeni i mogli su se vratiti na posao. Ovaj niski izlazni
rezultat pojavljuje se u germanskim i skandinavskim državama u kojima su poduzeti napori, kroz
rehabilitaciju i stručnu/strukovnu obuku, kako bi se spriječio ulaz u te programe. Osim uobičajenih
slučajeva u Nizozemskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, godišnji izlazni rezultat je 3%, odnosno 5%, što
se može jednostavno objasniti.
Za Nizozemsku, izlazna je stopa viša zbog mlađe populacije korisnika, potrebne niske razine smanjenja
osobne sposobnosti/sposobnosti stjecanja zarade (15%) i činjenice da opći program za osobe s
invaliditetom, također, pokriva nesretne slučajeve. Visoka izlazna stopa od 7% koju je imala ova zemlja
sredinom 90-ih nastala je, također, radi obvezne revizije statusa svih korisnika mlađih od 45 godina,
što je rezultiralo ukidanjem obveze za izvjesni broj značajnih korisnika parcijalnih invalidnina. Revizija,
započeta 1994. i privedena kraju 1998., dovela je do ponovnih klasifikacija ili čak do gubitka beneficija
– u 30% slučajeva. Visoka stopa u Ujedinjenom Kraljevstvu potkrijepljena je, također, kombinacijom
više čimbenika uključujući relativno niske razine mirovina i programe razborito strogih medicinskih
pregleda (opetovane procjene osobnih sposobnosti bez posebnoga vremenskog razdoblja).
Niske stope opoziva prava na beneficije mogu se također objasniti, zapravo, ograničenim pravima na
revizije postupka. U Danskoj i Španjolskoj pacijenti mogu primati mirovinu ukoliko rehabilitacija nije
uspjela, pri čemu neuspjeh pretpostavlja pomanjkanje mogućnosti kasnije reintegracije. U Belgiji se,
primjerice, beneficije dodjeljuju na neodređeno vrijeme, uz fleksibilno provođenje pregleda, što u
praksi znači da se u mnogim slučajevima provodi nekoliko pregleda prije nego što mirovina postane
trajna, obično nakon tri godine. Slično je u Portugalu, gdje su mirovine „trajne“, ali revizije koje
provode povjerenstva za vještačenje/invalidske komisije moguće su u bilo koje vrijeme, obično nakon
tri godine bolovanja.
U trećoj skupini zemalja, ti su revizijski postupci mnogo stroži ili su postali stroži posljednjih godina.
Formalno, barem u tim državama, mirovine se uvijek daju na privremenoj osnovi. Učestale su revizije
obično nakon 2-3 godine (Austrija, Njemačka i Italija), ili u razdoblju do 5 godina (Nizozemska),
69
ili je to fleksibilnija procjena osobnih sposobnosti, kao u Francuskoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu. U
većini slučajeva, trajanje ovisi o izgledima za poboljšanje tako da se trajne mirovine općenito mogu
propisati ukoliko je utvrđeno 100% invaliditeta. Općenito, mirovine mogu postati trajne nakon jedne
ili dvije revizije – u Italiji je to još uvijek slučaj nakon šest godina, što znači nakon druge revizije.
Razredi mirovina i kompenzacijska stupica – Stupica se odnosi na situaciju kada dohodak iz
rada premašuje prihod od beneficije malo ili ništa tako da nema stvarnoga neposrednoga financijskog
poticaja za rad. Da bi ispravio ovu situaciju, određeni broj zemalja dopušta određivanje faza mirovanja
mirovina na nekoliko godina.
U Nizozemskoj i Švedskoj to je moguće do tri godine, u Ujedinjenom Kraljevstvu do godinu dana,
do šest mjeseci u Njemačkoj i u Belgiji do tri mjeseca. Nadalje, nekoliko je zemalja posebno za
umirovljenike uvelo poticaje za rad. U Danskoj, primjerice, ljudi koji imaju smanjenu radnu sposobnost
primaju poseban dodatak na zarađen prihod ukoliko se odreknu invalidske mirovine.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, starijim osobama s invaliditetom pripada pravo na porezni kredit za osobe
s invaliditetom koji omogućava razuman minimalan prihod za rad od najmanje 16 sati tjedno. U
Nizozemskoj se isplata mirovina zadržava tijekom probnog razdoblja za šest, odnosno devet mjeseci.
Općenito, ovi poticaji ne polučuju uspjeh. Niske stope izlaznih rezultata u svim državama, neovisno o
tome postoje li takva pravila ili ne, također odražavaju ograničenu uporabu različitih poticaja za rad,
ali i pomanjkanje mogućnosti kvalitetnog zapošljavanja.
Problem „razine ulaska“ – Visoka razina izdataka za invalidske mirovine može biti takva zbog
činjenice da mnogi ljudi, koji na nju ne bi trebali imati pravo, primaju istu (pogreška uvrštenja),
kao što su i neki ljudi, koji bi na nju trebali imati pravo, vjerojatno isključeni (pogreška izuzeća).
Ovo je prvenstveno zbog toga što je teško utvrditi što predstavlja invaliditet (potpuni i djelomični) i
nesposobnost.
Kriterij udovoljavanju uvjetima razlikuje se među državama. Većina njih uzima u obzir smanjenje
radne sposobnosti, ostale upućuju na smanjenje sposobnosti zarađivanja ili, specifično, sposobnosti
zarađivanja u uobičajenom zanimanju (Belgija, Portugal i, do manje mjere, Francuska).
Pritom nema korelacije odabira kriterija i promatranih stopa korisnika. U svim državama smanjenje
sposobnosti zarađivanja ili rada mora biti uzrokovano bolešću ili psihičkim invaliditetom, psihološkim
ili mentalnim. Također, postoje značajne razlike, kao što je potreban stupanj smanjenja sposobnosti
za rad ili zarađivanje. Države članice koje imaju sustav parcijalnih mirovina sklone su kriteriju niske
ulazne stope za one koji udovoljavaju uvjetima za parcijalnu mirovinu. No često za ispunjavanje
uvjeta za punu mirovinu imaju relativno visok standard stjecanja statusa invaliditeta, uglavnom do
100%.
U velikom broju država članica, tu medicinsku procjenu sada rade medicinski specijalisti (što je pod
ingerencijom sustava za zdravstveno osiguranje). Relevantnost medicinskih svjedodžbi koje izdaju
liječnici nije svugdje ista. U Austriji se, primjerice, svjedodžba ili mišljenje liječnika ne uzimaju u
obzir pri procjeni invaliditeta. U drugim državama, poput Njemačke ili Švedske, liječničke svjedodžbe
mogu utjecati na procjenu jer odluka se uvijek temelji na medicinskim evidencijama bez daljnjeg
ocjenjivanja. U Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je pristup mješovit, liječnik je zadužen za medicinske
podatke, ali tako su i specijalisti ugovorno angažirani da izvrše specifične ocjene osobnih sposobnosti.
Rastuća zahtjevnost medicinske procjene, koja predmnijeva uključivanje specijalista kao što su
70
psiholozi ili psihijatri, u rastućem broju slučajeva pridonosi povećanim troškovima i duljini procesa
evaluacije. Izgleda da države članice u kojima liječnik ima važnu ulogu jesu među onima u kojima
su se stope korisnika nedavno povećale ili se nastavljaju povećavati. Ovo upućuje na to da poznati
problemi uključivanja liječnika u proces dodjeljivanja mirovina (posebno zato što su često previše
bliski s pacijentima da bi imali neutralnu procjenu, čak i ako su bolje informirani o svim njihovim
zdravstvenim problemima, i zato što ne poznaju uvijek zakonom propisane uvjete glede invaliditeta
ili radne uvjete podnositelja zahtjeva) sve više i više uzrokuju povećanje korisnika. Konačnu odluku
o kompenzaciji obično donosi jedna osoba odgovorna za sustav osiguranja, u Italiji i Francuskoj
odluku donosi tim stručnjaka, često multidisciplinaran. U većini država članica, donositelji odluka
nisu liječnici, ali postoje razlike između zemalja, kao to da stručnjaci iz struke potencijalnog korisnika
mirovine sudjeluju u ocjenjivanju i odlučivanju.
Neke su države osnovale posebna povjerenstva/komisije za donošenja rješenja o mirovinama. Ovo
se odnosi na liječničke komisije u središnjoj Belgiji, portugalsku komisiju za reviziju (koja se sastoji
od tri tehnički neovisna stručnjaka i jednog stručnjaka iz privrede) i timove za procjenu stupnja
invaliditeta u Španjolskoj (koji predstavljaju posebno tijelo u sustavu zdravstvenog osiguranja). Ove
više formalne strukture uspostavile su se kako bi općenito pojačale objektivnost odluka, cilj kojem
se teži u drugim državama uključivanjem tima odgovornog za osiguranje. Nedavno su se u Poljskoj
dogodili zanimljivi događaji u suprotnome smjeru premda temeljem istog rezoniranja. U ovoj državi,
odgovornost za odlučivanje nedavno je prenesena s jednog tima na jednog voditelja, odgovornog za
sustav osiguranja, kako bi imenovanjem jedne odgovorne osobe odluke bile strože.
Problem mentalnih bolesti – Izgleda da ocjena invaliditeta i radne sposobnosti postaje teža
kad su u pitanju mentalne bolesti. Procjena stupnja invaliditeta koji je posljedica mentalnih bolesti,
kao i ocjenjivanje utjecaja istog na radnu sposobnost i predviđanje njegova daljnjeg tijeka, vrlo je
problematična. Povećani omjer ljudi s mentalnim bolestima među korisničkom populacijom najveći
je problem u mnogim europskim državama i u svim industrijaliziranim državama. Danas mentalni
problemi čine oko jedne četvrtine ili čak trećine ukupnog broja i protoka korisnika invalidskih mirovina
u većini država članica koje imaju takve podatke. Što je mlađa korisnička populacija, općenito je
snažniji omjer korisnika s mentalnim bolestima.
Jedno objašnjenje za tako velik broj mladih korisnika invalidskih mirovina u većini država članica
jest to da je taj dio populacije danas spremniji nego prije tražiti pomoć u ovom području, gdje takvi
problemi tendiraju biti skriveniji i manje prepoznati. Ovome su dodane nove dijagnostičke tehnike
pomoću kojih se mogu prepoznati mentalne bolesti. Ostala objašnjenja mogu se potražiti u radnom
okruženju. Novi uvjeti složenijeg i otežavajućeg tržišta rada mogu dovesti do većeg broja mentalnih
oboljenja, a to danas ide do čak viših dugotrajnih stopa.
71
4.4. POSLODAVCI OSOBA S INVALIDITETOM
4.4.1. Zakonodavni i institucionalni okvir za potporu poslodavcima osoba s
invaliditetom
S ciljem pružanja potpore aktivnijem zapošljavanju osoba s invaliditetom, 2005. godine osnovan
je Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Sukladno Statutu,
između ostalih aktivnosti, Fond aktivno surađuje i pruža stručnu i financijsku potporu poslodavcima
tijekom i nakon zapošljavanja osoba s invaliditetom. Naime, jedna od temeljnih zadaća Fonda jest
dodjela novčanih poticaja poslodavcima. Tijekom godina, zamijećen je porast broja poslodavaca
koji podnose zahtjeve za dobivanje poticajnih sredstava. U 2009. godini ukupan proračun Fonda je
iznosio 40.660.480,00 kn.
Posredovanje HZZ-a (ali i drugih aktera) pri zapošljavanju nezaposlenih osoba, pa tako i osoba
s invaliditetom, temelji se na zapošljavanju na osnovi usporedbe zahtjeva potencijalnoga radnog
mjesta s jedne strane i kompetencija budućih radnika s druge strane. To bi značilo da savjetnici za
zapošljavanje, pri zapošljavanju radnika s invaliditetom, u suradnji s poslodavcem procjenjuju hoće
li osoba s invaliditetom (uz početnu potporu i potrebne prilagodbe radnog okruženja) moći, i u kojoj
mjeri, udovoljiti zahtjevima radnog mjesta. Pri tome poticajna sredstva imaju ulogu nadgradnje i
stvaranja uvjeta za lakši ulazak radnika s invaliditetom u radno okruženje, kao i ulogu adekvatnog
oblika pružanja stručne i financijske potpore poslodavcu u slučajevima potrebne prilagodbe radnog
mjesta, osiguravanja asistenta ili eventualno naknade sredstava uslijed smanjenog radnog učinka
radnika s invaliditetom.
4.4.2. Mjere potpore poslodavcima za zapošljavanje osoba s invaliditetom
Dodjelu poticajnih sredstava Fond vrši temeljem kriterija sadržanih u Odluci o načinu ostvarivanja
poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 141/05, 72/07, 8/08, 68/09, 96/09).
REDOVNI POTICAJI
Mjera 1: NOVČANI POTICAJI – NAKNADA U VISINI UPLAĆENOG DOPRINOSA ZA
OSNOVNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE I DOPRINOSA ZA ZAPOŠLJAVANJE
(članak 3. – 7.)
Poslodavcu koji zapošljava osobu s invaliditetom određuje se za tu osobu novčani poticaj u visini
uplaćenog doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje i doprinosa za zapošljavanje. Osobi koja
se samozapošljava određuje se novčani poticaj u visini za nju uplaćenog doprinosa za osnovno
zdravstveno osiguranje.
Mjera 2: NAKNADA RAZLIKE ZBOG SMANJENOG RADNOG UČINKA (članak 8. – 13.)
Poslodavac prilikom zapošljavanja osobe s invaliditetom, koja zbog svog invaliditeta ne može
obavljati količinski opseg posla kao i zdravi radnik, ima za tu osobu pravo na naknadu razlike plaće
zbog njezina smanjenoga radnog učinka. Količinski opseg posla utvrđuje se prema prosječnim
mogućnostima zdravih radnika.
72
Mjera 3: SUFINANCIRANJE TROŠKOVA OSOBNOG ASISTENTA – POMAGAČA U RADU
(članak 14. – 19.)
Poslodavac, odnosno osoba koja se samozapošljava, ima pravo na sufinanciranje dijela troškova
druge osobe – osobnog asistenta, koja privremeno ili trajno pomaže osobi s invaliditetom u
obavljanju određenih aktivnosti koje zbog vrste ili stupnja invaliditeta osoba s invaliditetom ne
može samostalno izvoditi.
POSEBNI POTICAJI
Mjera 4: JEDNOKRATNA MATERIJALNA DAVANJA – OBRAZOVANJE OSOBA S
INVALIDITETOM
A) Obrazovanje zaposlenih osoba s invaliditetom (članak 21. – 24.)
Osoba koja je samozaposlena, odnosno poslodavac koji kod sebe zaposlenu osobu s invaliditetom
uputi na obrazovanje, ili ako sam provodi obrazovanje, ima pravo na nadoknadu 60% iznosa
utrošenih sredstava na školovanje osobe s invaliditetom.
B) Obrazovanje nezaposlenih osoba s invaliditetom s ciljem zapošljavanja (članak 25. – 28.)
Poslodavac koji prije sklapanja ugovora o radu uputi nezaposlenu osobu s invaliditetom na
obrazovanje ima pravo na 60% iznosa troškova obrazovanja. Ako je poslodavac prije stupanja
u radni odnos uputio osobu s invaliditetom na obrazovanje, u roku od 60 dana po završetku
školovanja obvezan je zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Također, nezaposlena osoba s invaliditetom koja u tijeku pripreme za samozapošljavanje nastavi
obrazovanje ima pravo na 60% iznosa troškova obrazovanja. Osoba koja se samozapošljava dužna
je u roku 90 dana od završetka školovanja pokrenuti poslovnu aktivnost.
Mjera 5: SREDSTVA ZA PRILAGODBU RADNOG MJESTA – ARHITEKTONSKA
PRILAGODBA (članak 29. – 33.)
Poslodavac koji u radni odnos zaposli osobu s invaliditetom, odnosno osoba koja se samozapošljava,
kojoj je zbog vrste i težine invaliditeta potrebno prilagoditi radno mjesto u smislu uklanjanja
arhitektonskih barijera, ima pravo na naknadu troškova prilagodbe radnog mjesta i uvjeta rada za
tu osobu.
Mjera 6: SREDSTVA ZA PRILAGODBU UVJETA RADA – TEHNIČKA PRILAGODBA (članak
34. – 38.)
Poslodavac koji u radni odnos zaposli osobu s invaliditetom, odnosno osoba koja se samozapošljava,
kojoj je zbog vrste i težine invaliditeta potrebno prilagoditi uvjete rada u smislu tehničke prilagodbe
radnog mjesta, ima pravo na naknadu troškova prilagodbe radnog mjesta i uvjeta rada za tu osobu.
73
Mjera 7: KREDITNA SREDSTVA PO POVOLJNIJIM UVJETIMA NAMIJENJENA KUPNJI
STROJEVA, OPREME, ALATA ILI PRIBORA POTREBNOG ZA ZAPOŠLJAVANJE OSOBE S
INVALIDITETOM (članak 39. – 42.)
Poslodavac, odnosno osoba koja se samozapošljava korisnik namjenskog kredita za kupnju
strojeva, opreme, alata ili pribora potrebnog za samozapošljavanje, odnosno zapošljavanje osobe
s invaliditetom, ima pravo na subvencioniranje kamata najviše do 70% ugovorne kamatne stope
sukladno ugovoru o kreditu s poslovnom bankom. Subvencioniranje kamata traje do otplate kredita,
samo pod uvjetom da na kupljenom stroju, opremi, alatu ili priboru radi osoba s invaliditetom,
odnosno osoba koja se samozapošljava.
Mjera 8: SUFINANCIRANJE TROŠKOVA RADNOG TERAPEUTA (članak 43. – 47.)
Poslodavac, odnosno osoba koja se samozapošljava ima pravo na sufinanciranje dijela troškova
druge osobe koja osobi s invaliditetom pomaže u savladavanju radnog procesa i to najduže za
razdoblje do 4 mjeseca od dana zaključenja ugovora o radu.
Osnovica za obračun naknade smanjenoga radnog učinka, sufinanciranja troškova osobnog asistenta,
prilagodbe mjesta rada, prilagodbe uvjeta rada te sufinanciranja troškova radnog terapeuta iznosi 80%
(2.160,48kn) mjesečne osnovice za obračun doprinosa za obvezna osiguranja, utvrđene naredbom
ministra financija, koja za 2010. godinu iznosi 2.700,60 kn (NN 141/09). Naknada u visini doprinosa
za osnovno zdravstveno osiguranje i doprinosa za zapošljavanje isplaćuje se temeljem odobrenja za
isplatu, a za sve se ostale poticaje sklapaju posebni ugovori temeljem kojih se vrši isplata.
Zahtjev za redovne poticaje poslodavac, odnosno osoba koja se samozapošljava, podnosi Fondu
u pisanom obliku i to u roku 30 dana od dana isplate zadnje plaće u prethodnom tromjesečju za
koje se traži poticaj, odnosno u roku 30 dana od dana uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje
kada su u pitanju osobe koje se samozapošljavaju. Zahtjevi za prilagodbu radnog mjesta i prilagodbu
uvjeta rada podnose se svake godine u razdoblju od 1. travnja do 30. lipnja tekuće godine za
narednu godinu.
Pri podnošenju prvog zahtjeva, potrebno je priložiti sljedeću dokumentaciju:
•
ugovor o radu,
•
dokaz o prijavi na mirovinsko i zdravstveno osiguranje,
•
dokaz o invaliditetu,
•
kopiju Rješenja o upisu tvrtke u registar Trgovačkog suda, odnosno kopiju Obrtnice,
•
popis osoba s invaliditetom,
•
tablicu obračuna poticaja koja je propisana Odlukom,
•
dokaz da su za sve radnike uplaćeni doprinosi,
•
dokaz da je osobi s invaliditetom isplaćena plaća.
Mjere iz nadležnosti Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje jesu sljedeće (detaljniji opis mjera se nalazi
u poglavlju 4.3.2 „Aktivnosti i mjere potpore za zapošljavanje“):
74
•
sufinanciranje prvog zapošljavanja mladih osoba bez radnog staža,
•
sufinanciranje zapošljavanja dugotrajno nezaposlenih osoba,
•
sufinanciranje zapošljavanja osoba iznad 50 godina (iz evidencije nezaposlenih i radnika u
otkaznom roku),
•
sufinanciranje zapošljavanja posebnih skupina nezaposlenih osoba (iz evidencije nezaposlenih
i radnika u otkaznom roku),
•
sufinanciranje obrazovanja za poznatog poslodavca (zaposlenih osoba iznad 50 godina s
ciljem zadržavanja radnog mjesta, novozaposlenih na poslovima za koje na tržištu rada nema
kvalificirane radne snage, zaposlenih u uvjetima uvođenja novih tehnologija, viših standarda
i promjene proizvodnog programa poslodavca)
•
financiranje obrazovanja nezaposlenih osoba prema potrebama tržišta rada,
•
sufinanciranje zapošljavanja nezaposlenih osoba u javnom radu.
75
4.4.3.Trendovi i stavovi poslodavaca
U okviru provođenja mjera aktivne politike zapošljavanja HZZ, u suradnji s partnerima: Hrvatskom
gospodarskom komorom, Hrvatskom obrtničkom komorom i Hrvatskom udrugom poslodavaca,
svake godine provodi Anketu poslodavaca, tj. istraživanje o potrebama na tržištu rada. Cilj ovog
istraživanja jest prikupiti informacije o zapošljavanju i promjenama u zaposlenosti u poduzećima
tijekom prethodne godine, kao i o planovima zapošljavanja, potencijalnim viškovima te potrebama
za dodatnim obrazovanjem radnika u godini koja slijedi. Rezultati Ankete za 2010. godinu pokazali
su da su poslodavci imali namjeru zaposliti 77 osoba s invaliditetom, što je činilo 0,1% ukupnoga
prognoziranog zapošljavanja. Veći broj tih radnika planirali su zaposliti poslodavci iz privatnog sektora
(njih 41 ili 52,3%), dok su poduzeća iz državnog ili javnog sektora iskazala plan za zapošljavanje 32
osobe s invaliditetom.
Korištenje dostupnih mjera
Tijekom 2009. godine, previđena sredstva za prethodno navedene mjere koje provodi Fond
raspoređena su u najvećoj mjeri za subvencioniranje doprinosa za zdravstveno osiguranje i doprinosa
za zapošljavanje, što iznosi 62,14% proračuna.
Tablica 19 - Korištenje mjera Fonda od poslodavaca (2009.)
%
ukupnog proračuna
Broj poslodavaca
korisnika
NAKNADA U VISINI UPLAĆENOG DOPRINOSA ZA OSNOVNO
ZDRAVSTVENO OSIGURANJE I DOPRINOSA ZA ZAPOŠLJAVANJE
62,14
391
NAKNADA RAZLIKE ZBOG SMANJENOG RADNOG UČINKA
17,54
70
SUFINANCIRANJE TROŠKOVA OSOBNOG ASISTENTA
12,32
88
OBRAZOVANJE OSOBA S INVALIDITETOM
0,33
9
SREDSTVA ZA PRILAGODBU RADNOG MJESTA
2,15
7
KREDITNA SREDSTVA
0,49
53
SUFINANCIRANJE TROŠKOVA RADNOG TERAPEUTA
1,49
37
Mjera Fonda
SREDSTVA ZA PRILAGODBU UVJETA RADA
76
Tablica 20 - Podjela poslodavaca i zaposlenih osoba s invaliditetom prema županijama korisnika poticaja Fonda
Broj poslodavaca
Županija
Broj zaposlenih
Zaposlenih žena
Zagrebačka
24
58
12
Krapinsko-zagorska
12
90
65
19
90
61
Karlovačka
8
43
11
Varaždinska
10
81
48
24
213
86
20
68
39
Primorsko-goranska
28
81
32
Ličko-senjska
2
4
0
7
51
26
Požeško-slavonska
15
69
36
Brodsko-posavska
9
87
52
Zadarska
7
88
72
Osječko-baranjska
17
142
41
Šibensko-kninska
4
10
3
2
2
1
20
151
78
Istarska
25
142
58
8
13
5
Međimurska
14
33
14
Grad Zagreb
116
921
490
UKUPNO:
391
2437
1230
Tijekom 2009. godine, 580.000 kuna bilo je namijenjeno održavanju zaposlenosti u zaštitnim
radionicama, međutim, isto nije ostvareno zbog mjera racionalizacije i štednje. Nadalje, 318.885,00
kn korišteno je za sufinanciranje dva radna centra (URIHO i Udruga za promicanje inkluzije).
Tablica 21 - Zaprimljeni i obrađeni zahtjevi poslodavaca za poticaje upućeni Fondu
Poticaj
povrat doprinosa
smanjen radni učinak
osobni asistent
obrazovanje
prilagodba radnog mjesta
prilagodba uvjeta rada
sufinanciranje kamata
radni terapeut
UKUPNO
Broj zaprimljenih i obrađenih zahtjeva
1344
252
312
13
10
21
9
74
2035
Izvor: Izvještaj Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom za 2009. godinu
Opći stavovi poslodavaca
Rezultati istraživanja „Stavovi poslodavaca prema zapošljavanju osoba s invaliditetom u Republici
Hrvatskoj“ iz 2005. godine (Kiš-Glavaš, L. i suradnici) govore o tome da poslodavci percipiraju
potrebu prilagodbe radnog mjesta i potrebu za osiguranjem pomoći drugih radnika kao najveće
77
prepreke pri zapošljavanju osoba s invaliditetom. Navedene teškoće poslodavci u najvećoj mjeri
povezuju uza zapošljavanje osoba s intelektualnim teškoćama, kao i osoba s oštećenjima vida i
sluha te tjelesnim invaliditetom. Po pitanju očekivane uspješnosti radnika, a uzimajući u obzir vrstu
oštećenja, poslodavci procjenjuju da bi najuspješniji radnici u njihovim poduzećima bile osobe s
kroničnim bolestima i tjelesnom invalidnošću. Najlošije procjenjuju moguću uspješnost radnika s
intelektualnim teškoćama i oštećenjima vida. Indikativno je da najlošije procjenjuju upravo ratne
vojne invalide s kojima imaju i najviše iskustava, vjerojatno stoga što je njihovo zapošljavanje u
našoj državi poslodavcima nametnuto kao obveza, ali i zbog činjenice da se uz pojam ratnih vojnih
invalida vrlo često vežu posttraumatski stresni poremećaj, loši socijalni uvjeti, obiteljski problemi,
alkoholizam, ovisnosti i sl. (što, također, ukazuje i na predrasude poslodavaca).
Sukladno istraživanju autorice Kiš-Glavaš L. iz 2003. godine, pokazalo se da je poslodavcima
zapošljavanje, uz osiguravanje radnog asistenta ili pomagača u radu, najmanje prihvatljiv model
potpore pri zapošljavanju zbog financijskog opterećenja (iako se ovaj model sufinancira). Međutim,
činjenica je da su u tom razdoblju poslodavci morali pojedinog radnika iz svog poduzeća staviti
u ulogu radnog asistenta zaposlenoj osobi s invaliditetom. Iako su dijelom sufinancirani troškovi
radnog asistenta, poslodavcima to nije bilo isplativo s obzirom na činjenicu da u razdoblju pomaganja
navedeni radnik – pomagač nije mogao obavljati svoje redovite radne zadaće.
Usprkos navedenom, a zahvaljujući sve intenzivnijem radu s poslodavcima u području zapošljavanja
osoba s invaliditetom te dugogodišnjim naporima uloženim u informiranje i senzibilizaciju poslodavaca
i širega okruženja, valjalo bi očekivati da će poslodavci u većoj mjeri iskazivati interes i za navedene
oblike potpore koja podrazumijeva korištenje sredstava Fonda za sufinanciranje troškova radnog
asistenta i prilagodbu radnog mjesta (iako je samo oko 2% sredstava Fonda utrošeno za prilagodbu
radnog mjesta).
Prema istraživanju provedenom na poslodavcima u sklopu ovog projekta, poslodavci smatraju da bi
bilo učinkovito da su poduzeća s 50 ili više zaposlenih (srednja i velika poduzeća) obvezna
zaposliti određeni postotak osoba s invaliditetom, uz jaku javnu financijsku potporu za prilagodbu
radnog mjesta. Dakle, poslodavci sami smatraju da je kvotni sustav, kao neka vrsta obveze,
najsigurniji, najučinkovitiji način zapošljavanja osoba s invaliditetom. Uza samu obvezu kvotnog
sustava, poslodavci su pozitivno ocijenili i financijske poticaje za zapošljavanje. No kvote
predstavljaju dvostruko opterećenje za poslodavca i za očekivati je da će, u trenutačnim uvjetima,
on radije plaćati kazne negoli ulaziti u rizik za koji smatra da ga može donijeti zapošljavanje osoba
s invaliditetom.
Ovi stavovi poslodavaca potvrđuju rezultate istraživanja „Zapošljivost nezaposlenih osoba s
invaliditetom“ (Kiš-Glavaš, L. i suradnici), koje je 2008. godine proveo UNDP, a prema njima same
nezaposlene osobe s invaliditetom smatraju da financijski poticaji, odnosno olakšice koje pruža
država, u najvećoj mjeri motiviraju poslodavce na zapošljavanje.
Također, u istom istraživanju, 88% ispitanika osoba s invaliditetom navodi kako smatra da je obveza
zapošljavanja temeljena na kvotnom sustavu korisna jer omogućava njihovu zaposlenost, dok je
11,9% ispitanika mišljenja da navedeni sustav zapošljavanja nije dobar jer nameće zapošljavanje
osoba s invaliditetom.
Prema rezultatima i odgovorima poslodavaca, koji su 2008. sudjelovali u Nagradi za
poslodavca godine za osobe s invaliditetom, mogu se, također, prepoznati neki stavovi prema
zapošljavanju osoba s invaliditetom. Važno je naglasiti kako su njihovi odgovori bili informativnog
78
karaktera te da navedeni uzorak nije reprezentativan, kao i to da se radi o selekcioniranom uzorku
poslodavaca koji imaju iskustvo zapošljavanja i rada s osobama s invaliditetom.
U svojim su odgovorima poslodavci (50% uzorka) iskazali postojanje određenih teškoća pri praćenju
rezultata rada osoba s invaliditetom.
Grafikon 5 - Odgovori poslodavaca na pitanje: postoje li određene teškoće pri praćenju rezultata rada osoba s
invaliditetom?
uopće se ne slažem
6%
25%
50%
19%
ne slažem se
slažem se
potpuno se slažem
Također, poslodavci se slažu da oni sami ne posjeduju dovoljnu ekspertizu u zapošljavanju osoba s
invaliditetom.
Grafikon 6 - Odgovori poslodavaca na pitanje: nedostaje li Vam dovoljna ekspertiza u zapošljavanju osoba s
invaliditetom?
13%
6%
25%
56%
ne slažem se
slažem se
potpuno se slažem
38% poslodavaca iznosi kako ova tema (zapošljavanje osoba s invaliditetom) zahtijeva dodatno
vrijeme koje oni nemaju na raspolaganju.
Nadalje, poslodavci su jasno iskazali interes za informacije o mogućnosti zapošljavanja osoba s
invaliditetom putem mjera Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
79
Grafikon 7 - Odgovori poslodavaca na pitanje: od koga očekujete informacije o mogućnostima zapošljavanja
osoba s invaliditetom?
od Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje
osoba s invaliditetom
81%
od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje
50%
od udruga koje se bave zapošljavanjem osoba s
invaliditetom
50%
od Hrvatske udruge poslodavaca
od Ministarstva Gospodarstva, rada i poduzetništva
13%
6%
Većina poslodavaca slaže se s tvrdnjom da osobe s invaliditetom imaju potrebna znanja i ostale
vještine da bi se bavile svojim poslom.
Grafikon 8 - Odgovori poslodavaca na pitanje: imaju li osobe s invaliditetom potrebna znanja i druge vještine za
obavljanje posla?
31%
ne slažem se
13%
56%
slažem se
Poslodavci također iznose sljedeće:
80
•
osobe s invaliditetom ne moraju nužno imati smanjenu produktivnosti,
•
na bolovanje i druge razloge izbivanja s posla ne troše više vremena od ostalih, bolovanja
troše uglavnom jednako,
•
osobe s invaliditetom mogu se sasvim normalno uklopiti u radnu sredinu, odnosno nemaju
problema s tim,
•
uklanjanje prostornih barijera za njihovo zapošljavanje nije pretjerano skupo,
•
osobe s invaliditetom pouzdani su radnici,
•
radnici s invaliditetom trude se dostići i veću razinu produktivnosti nego ostali radnici – u
prosjeku radnici s invaliditetom uspijevaju pratiti razinu produktivnosti ostalih radnika,
•
osobe s invaliditetom zahtijevaju potporu kolega u jednakoj mjeri kao i svi ostali radnici.
Očito je da poslodavci koji zapošljavaju osobe s invaliditetom imaju pozitivniji stav prema njihovim
kompetencijama i mogućnostima rada. Ovaj je zaključak u skladu s rezultatima prethodno navedenog
istraživanja autorice Kiš-Glavaš koji su pokazali da poslodavci, koji imaju iskustvo zapošljavanja i rada
s osobama s invaliditetom, imaju otvoreniji stav prema ovoj populaciji u odnosu na poslodavce koji
nikad nisu zapošljavali osobe s invaliditetom. Iz navedenog proizlazi da je i dalje potrebno intenzivno
i sveobuhvatno raditi na podizanju razine svijesti poslodavaca o mogućnostima osoba s invaliditetom,
a najbolji nositelji aktivnosti senzibilizacije poslodavaca bili bi upravo oni poslodavci koji zapošljavaju
osobe s invaliditetom.
U istraživanju na uzorku od 133 poslodavca, provedenom u sklopu studije, pokazalo se ipak da su oni
poslodavci koji su zaposlili osobe s invaliditetom, to učinili ne stoga što su toliko vjerovali u njihove
vještine, već stoga što su osobe s invaliditetom doista imale adekvatno znanje za određeno radno
mjesto.
Regrutacija i selekcija osoba s invaliditetom
Pri otvaranju novih radnih mjesta, poslodavci dolaze do radnika, pa tako i do radnika s invaliditetom,
na različite načine: samoinicijativno, posredovanjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje,
putem drugih agencija za posredovanje pri zapošljavanju te, također, direktnim kontaktom s
udrugama ili samim osobama s invaliditetom koje traže posao.
Prema rezultatima istraživanja provedenog u sklopu ove studije, poslodavci najčešće zapošljavaju
osobe s invaliditetom koje se dolaze samoinicijativno predstaviti i tražiti posao (41%). Na drugom
je mjestu zapošljavanje posredovanjem HZZ-a, zatim slijedi model preporuka unutar tvrtke (kada
postojeći zaposlenici preporuče novoga kolegu/kolegicu) te posredovanjem agencija za privremeno
zapošljavanje, kao i djelovanjem udruga koje, također, mogu biti relevantan kanal.
Također, osim potražnje radnika putem HZZ-a, poslodavci mogu tražiti radnike i putem job siteova
kao što je MojPosao. Upravo je job site MojPosao 2006. godine uveo uslugu kojom poslodavci
mogu, pri postavljanju oglasa, uz određeno radno mjesto staviti ikonicu „pristupačno i za osobe
s invaliditetom“, što bi osobe s invaliditetom trebalo potaknuti da se prijave za radno mjesto.
Korištenost je ikonice s godinama jako porasla. Praćenje uspješnosti navedene usluge pokazalo
je sljedeće rezultate: tijekom 2006. bilo je svega 30-ak oglasa s ikonicom, dok je u 2007. godini,
Europskoj godini osoba s invaliditetom, kada je MojPosao s drugim partnerima pokrenuo projekt
„Nagrada za poslodavca godine za osobe s invaliditetom“, broj ikonica porastao deseterostruko i bio
blizu gotovo 400 ikonica. Tijekom 2008. broj označenih ikonica bio je 859, odnosno 3,2% svih oglasa.
U 2009. godini broj ikonica bio je 544 (uslijed općeg pada broja ponuda poslova zbog gospodarske
krize, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu). Međutim, važno je naglasiti kako u ukupnom postotku taj
broj iznosi oko 4% svih oglasa. U prvom tromjesečju 2010. godine bilo je 6,1% oglasa s ikonicama,
a najviše u područjima djelatnosti „zdravstvo i socijalni rad“, „ljudski resursi i marketing“, „odnosi s
javnošću i mediji“.
Prema pitanjima i iskustvima poslodavaca koji sudjeluju u Nagradi za poslodavca godine za osobe
s invaliditetom, uočeno je da poslodavci, u skladu s modernom praksom, imaju vlastitu bazu
životopisa u kojoj su se nalazile i osobe s invaliditetom koje su potom bile i zaposlene.
Također, čest je primjer i da poslodavci surađuju s udrugama pri zapošljavanju osoba s invaliditetom,
a udruge su često, u tom slučaju, poveznica posloprimca i poslodavca. Udruge su prepoznate kao
81
akteri koji mogu pružiti adekvatnu potporu u pronalasku osobe s invaliditetom s odgovarajućim
kompetencijama, dok neke osiguravaju i uvođenje u posao aspekt koji je poslodavcima vrlo bitan.
S obzirom na nedavno provedeno istraživanje o diskriminaciji Instituta Ivo Pilar u sklopu projekta
PROGRESS „Ravnopravnost na hrvatskom tržištu rada“, koji provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje,
pokazalo se da su upravo osobe s invaliditetom najčešće podložne diskriminaciji. No, kako
je pokazalo istraživanje, hrvatski poslodavci nisu dovoljno educirani o zabrani diskriminacije, stoga
uglavnom nisu svjesni pogrešaka koje se događaju već u selekcijskom procesu. Naime, većina
poslodavaca u Hrvatskoj jesu mali i srednji poslodavci koji često sami obavljaju i regrutaciju i selekciju
kandidata, a da pritom nisu dodatno educirani o efikasnoj selekciji. Također, hrvatska poduzeća u
velikoj mjeri nemaju deklarirane politike jednakih mogućnosti – kao pismene, jasne, deklarirane
vrijednosti.
U sklopu istraživanja provedenog za potrebe ove analize, poslodavci su odgovarali na pitanje: postoji
li službeni stav tvrtke prema zapošljavanju osoba s invaliditetom? Temeljem rezultata
pokazalo se da manje od 1% ispitanih poslodavaca ima jasno definiranu politiku jednakih mogućnosti.
Za 6% poslodavaca ta je obveza navedena u kolektivnim ugovorima, a njih gotovo 65% nema po
tom pitanju nikakvu politiku. Također, poslodavci su iznijeli da nemaju određen stav ni politiku prema
zapošljavanju, a ni prema neprimanju osoba s invaliditetom u radni odnos.
Ipak, kad su poslodavci bili primorani odabrati segment u kojem najviše prepoznaju potrebe osoba s
invaliditetom, odnosno segment u koji su u najvećoj mjeri uključene osobe s invaliditetom, odabrali
su zapošljavanje. Također, važno je naglasiti kako je kod poduzeća naglašena briga o osobama s
invaliditetom, odnosno o zaposlenicima koji steknu invaliditet kod poslodavca i koje se on trudi zadržati.
Profesionalna selekcija jest stručni postupak odabira radnika, temeljen na procjeni kompetencija
kandidata u odnosu na zahtjeve posla. Ovaj postupak temelji se na primjeni znanstveno utemeljenog
i objektivnog instrumentarija te na primjeni ostalih visokostručnih standardiziranih postupaka.
Navedene postupke provode stručnjaci unutar HZZ-a, nadalje, stručnjaci unutar sektora zapošljavanja
velikih kompanija i agencije koje se bave posredovanjem pri zapošljavanju. Odabir koji poslodavac
provodi samostalno, najčešće se temelji na podacima o kandidatu prikupljenim iz pisanih izvora
(dokumenti kandidata) i provedenog razgovora, uz eventualnu radnu probu. Ovakav odabir nije
stručan selekcijski postupak i u velikoj se mjeri temelji na subjektivnoj procjeni poslodavca, stoga je
preporuka poslodavcima da pri zapošljavanju radnika, a time i osoba s invaliditetom, koriste usluge
stručnjaka ili timova stručnjaka koji će kvalitetno izvršiti procjenu usklađenosti zahtjeva radnog mjesta
i postojećih kompetencija, kao i mogućih potencijala svakog kandidata.
Iako je „Konvencijom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom“ navedeno
da je politika jednakih mogućnosti nužnost za zapošljavanje osoba s invaliditetom, nije utvrđeno da
postoji uobičajena praksa kojom poslodavci u privatnom sektoru definiraju tu politiku. Selekcijski
proces trebao bi biti organiziran tako da se osobi s invaliditetom osigura mogućnost da iskaže svoje
realne kapacitete bez obzira na invaliditet, što bi značilo da je potrebno izvršiti prilagodbu samog
postupka. Kako bi se to osiguralo, važno je uključiti stručne osobe i službe za provedbu selekcijskog
postupka čime bi se osigurali uvjeti jednakih mogućnosti za osobe s invaliditetom. Često, međutim,
poslodavci pristupaju zapošljavanju prilično neosviješteno čime se šanse za zapošljavanje osoba s
invaliditetom prilično umanjuju. Primjerice, sama je pristupačnost zgradama upitna, no konkretne
sudske prakse koja bi teretila poslodavce po pitanju diskriminacije osoba s invaliditetom, izravne ili
neizravne, zasad nema.
82
4.4.4. Obveze poslodavaca u primjerima zemalja EU
Politike koje se oslanjaju na obvezne kvote zapošljavanja mogu predmnijevati manje (do određene
mjere Austrija) ili značajne obveze poslodavaca (uključujući Italiju i, do manjih razmjera, Njemačku).
Posebne odredbe koje se odnose na zapošljavanje u antidiskriminacijskom se kontekstu obično
tumače većom društvenom osjetljivošću poslodavca od prosječne, i to obično rasporedom opreme,
pristupačnošću pomagalima i prostorima, kao i planiranjem radnih sati.
Osim važnosti procjenjivanja ovih obveza, postoje i dva druga aspekta u određivanju stvarne
razine pristupačnosti. Važno je, naime, i postojanje ili nepostojanje odgovarajućih kazni za
poslodavce koji ne ispunjavaju svoje obveze te odgovarajućih instrumenata za provođenje ovih
sankcija. Inspektorat rada ovdje ima veoma važnu ulogu.
Postojanje ovih dvaju elemenata osigurava da poslodavci ispunjavaju svoje obveze, bilo prema
antidiskriminacijskim zakonima, bilo prema kvoti za zapošljavanje.
Pravi razmjer obveza, nametnutih poslodavcu antidiskriminacijskim zakonima, na kraju sasvim ovisi
o tumačenju „prekomjernog opterećenja“, koje samo po sebi ovisi o veličini tvrtke i njezinome
gospodarskom pozicioniranju, kao i o rasponu sankcija.
Glavna poteškoća u praksi jest to što su pritužbe protiv poslodavca, ili potencijalnog poslodavca,
najveća prepreka u većini kultura i to što je zapaženo da su ti postupci ograničeni.
Za sustave utemeljene na kvotama, učinkovito provođenje ovisi o tome koliko je učinkovit tržišni
inspektorat i koliko on prepoznaje razine kvota, posebno prilagođenih određenoj tvrtki, što mu treba
omogućiti da ispuni i ponovno odmjeri kaznu za poslodavca.
U praksi su kazne gotovo apsolutno odsutne u Španjolskoj, niske su kazne (što, zapravo, odgovara
dodatnih otprilike 0,5% od propisanog dohotka) zapriječene u većini država članica, a kazne su
relativno oštre u samo tri države: Italiji, Francuskoj i Poljskoj.
Italija je nedavno uvela značajne kazne za nepridržavanje zakona, čak više za neočitovanje o
usklađenosti s kvotama premda je ovo kvalificirano propisom prema kojem se samo ne može osporiti
„odgovarajući kandidat“. U Francuskoj ustrajno nepridržavanje kvote može dovesti do kazne od 13
300 eura godišnje, umnoženo s brojem zahtijevanih poslova. U Poljskoj su kazne visoke, ali ove su
sankcije uvedene tek nedavno.
Srž problema u mnogim je državama članicama općenito pomanjkanje kazni ili su to poteškoće na
koje nailazi inspektorat rada u njihovu provođenju.
Ostaje ipak da su najučinkovitije one politike (Francuska, Švedska) gdje zakoni predviđaju posebne
obveze za poslodavce, za postojeće osoblje i za moguće novozaposlene.
Politike koje se oslanjaju na dobrovoljnu aktivnost poslodavaca moraju osigurati financijsku i tehničku
pomoć, posebice važnu u poštivanju prilagodbi koje je potrebno načiniti na radnome mjestu.
Naravno, od svih ovih politika, najučinkovitije su one kombinirane, kao u Francuskoj gdje se obveze
učinkovito kontroliraju, prekršitelji kažnjavaju i financijski podupiru dionici kojima se pruža tehnička
pomoć kako bi se olakšala usklađenost propisa.
83
4.5. INTEGRACIJA U TRŽIŠTE RADA I RADNU OKOLINU
Nakon zapošljavanja, osobe s invaliditetom najviše teškoća očekuju u komunikaciji sa suradnicima
i u samoj realizaciji zadataka. Unatoč tome, kod poslodavaca je izražena bojazan (62,1%) da je
potrebna dodatna potpora kod zapošljavanja osoba s invaliditetom i to predstavlja važnu prepreku
njihovom većem zapošljavanju. Same osobe s invaliditetom, njih 49%, procjenjuju da će im takva
pomoć biti potrebna manje nego što to poslodavci očekuju. Kvalitetniji protok informacija i aktivnija
komunikacija između osoba s invaliditetom i poslodavaca sigurno bi vodila boljem razumijevanju
međusobnih potreba.47
Prilikom prvog zapošljavanja izuzeto važnu ulogu ima uvođenje u posao. Poslodavci u Hrvatskoj
koji imaju organizirano mentorstvo prilikom prvog zapošljavanja, vrlo su rijetki. No za osobe s
invaliditetom, to je ključan element zapošljavanja. Postoje organizacije koje to izuzetno rade i to tako
da osobi s invaliditetom osiguraju praksu u svakom odjelu tvrtke i promatraju gdje će se ona najbolje
snaći (primjerice, Centaroprema d.o.o. koja je ujedno i centar za profesionalnu rehabilitaciju).
Također, primjer koji to potkrepljuje, i koji predstavlja dugoročan element zapošljavanja osobe s
invaliditetom, jest slučaj osoba s intelektualnim teškoćama koje se zapošljavaju putem ugovora o radnoj
aktivnosti. Ovakav model vrlo uspješno provodi Udruga „Inkluzija“ čiji stručnjaci, nakon razgovora
s poslodavcem, među svojim članovima pronalaze radnika koji će prema svojim karakteristikama
najbolje odgovoriti potrebama radnog mjesta. Udruga osigurava uvođenje u posao, ali vodi računa i o
tome da se radnik što bolje snađe na novome radnome mjestu. Nakon prvobitnog uvođenja, dovoljna
je minimalna potpora kolega da bi osoba s invaliditetom posao mogla obavljati redovito i uspješno.
4.5.1. Pristupačnost do radnog mjesta i mobilnost
Pristupačnost i privatni prijevoz
U posljednje vrijeme vidljivi su pomaci u prilagođavanju prostora osobama s otežanom pokretljivošću,
kao i u osiguranju boljih uvjeta za pristupačnost.
Unutar sustava stanovanja i prostorne mobilnosti razlikujemo sljedeća prava:
•
pristupačnost,
•
dobivanja znaka pristupačnosti,
•
povlastice u unutarnjem putničkom prometu,
•
oslobađanje od plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine48,
•
osiguranje vozila.
Odredba za oslobađanje plaćanja cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom (most,
tunel, vijadukt i sl.), slijedom antirecesijskih mjera, promijenjena je početkom 2010. godine te se
oslobođenje odnosi samo na osobe s 80% ili više tjelesnog oštećenja, i to samo na osobe kod kojih
je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta.
Pravo se može ostvariti samo:
•
na jedan automobil u vlasništvu,
•
u jednoj kalendarskoj godini,
•
ukoliko je auto pravilno označen,
•
ako njime upravlja osoba s invaliditetom,
„Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom“, UNDP, 2008.
Prema Pravilniku o postupku i načinu ostvarivanja prava na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih
cesta i cestarine (Narodne novine, broj 143/06 i 66/07) koja se plaća prilikom registracije vozila.
47
48
84
•
ako se osoba s invaliditetom nalazi u automobilu koji je u njenom vlasništvu.
Da bi se ostvarila gore navedena prava, potrebno je podnijeti pisani zahtjev Upravi cestovnog prometa
pri Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture (Zagreb) za izdavanje rješenja za oslobađanje plaćanja
godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine za osobe s invaliditetom.
Kod pitanja prijevoza važno je naglasiti da i neke udruge nabavljaju vozila za prijevoz svojih članova.
Primjerice, Udruga studenata s tjelesnim invaliditetom osigurava prijevoz studentima smještenim u
Domu „Cvjetno naselje“ u Zagrebu. Također, neki poslodavci osiguravaju prijevoz za svoje radnike, a
među njima tada mogu biti i radnici s invaliditetom (primjerice, Kuehne Nagel).
Javni prijevoz
Lokalni javni prijevoz nalazi se u nadležnosti lokalne samouprave. Pitanje prijevoza osoba s
invaliditetom nije regulirano zakonski, već ono predstavlja dodatan iskorak za prijevozna poduzeća.
Na inicijativu udruga osoba s invaliditetom, 1994. godine u ZET-u (Zagrebački električni tramvaj)
jednim je kombijem započeo s radom Odjel za prijevoz osoba s invaliditetom. U Gradu Zagrebu
postoji posebno organizirana ZET-ova jedinica koja se bavi prijevozom osoba s invaliditetom. Osobe
se mogu javiti u telefonski centar i naručiti za vožnju. Vožnja je previđena za odlazak u školu i na
posao, a moguće je naručiti posebnu vožnju ZET-a za odlazak na rehabilitaciju i sl. – što se dodatno
i posebno naplaćuje.
U navedenom odjelu ZET-a danas rade 23 vozača i pet pratitelja u prijevozu djece. Deset vozača
i pratitelji posebno su educirani za prijevoz djece s teškoćama u razvoju. Prijevoz odraslih osoba s
invaliditetom obavlja se pomoću ukupno deset vozila, a prijevoz djece s teškoćama u razvoju pomoću
sedam specijaliziranih vozila.
Zakonom o povlasticama u unutarnjem putničkom prometu (Narodne novine, broj 97/00 i 101/00)
i Pravilnikom o postupku za ostvarivanje prava na korištenje povlastica u unutarnjem putničkom
prometu (Narodne novine, broj 14/01) utvrđeno je pravo na povlasticu osoba s invaliditetom.
Pravo na ove povlastice imaju:
•
slijepe osobe koje imaju 10% sposobnosti vida,
•
gluhe i gluhoslijepe osobe,
•
osobe s mentalnom retardacijom (težom i teškom),
•
tjelesno invalidne osobe s oštećenjem organa za kretanje od najmanje 70%,
•
kronični bubrežni bolesnici na hemodijalizi,
•
osobe koje po posebnim propisima ostvaruju pravo na doplatak za pomoć i njegu druge
osobe, invalidna djeca čiji roditelji ostvaruju pravo na dopust do sedme godine djetetova
života,
•
roditelji koji imaju pravo na rad s polovicom punoga radnog vremena zbog njege djeteta s
težim smetnjama u razvoju,
•
vojni i civilni invalidi rata.
Radi se o povlastici u iznosu 75% od cijene vozne karte i to za četiri putovanja željeznicom ili brodom
godišnje, a koristi se na temelju objave koju izdaje Ured za rad, zdravstvo i socijalnu skrb nadležne
županije prema mjestu boravišta osobe s invaliditetom.
85
4.5.2. Profesionalna rehabilitacija invalida rada
Iz perspektive integracije osoba s invaliditetom na radnome mjestu, posebno je važan slučaj invalida
rada, tj. osoba koje steknu invaliditet tijekom radnog vijeka.
Profesionalna rehabilitacija za invalide rada skup je aktivnosti (praktično stjecanje i primjena znanja,
vještina i navika) radi osposobljavanja osoba s invaliditetom za rad, uz očuvanje njihove preostale
radne i opće sposobnosti. Profesionalnom rehabilitacijom smatra se i prilagođavanje invalida rada za
rad na poslu gdje će biti premješten, odnosno upućen nakon završene profesionalne rehabilitacije radi
postizanja normalnoga radnog učinka uz normalan napor. Za provedbu profesionalne rehabilitacije za
invalide rada nadležan je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.
Profesionalna rehabilitacija uključuje postupke:
•
prekvalifikacije – osposobljavanja za bitno drugačije poslove od onih koje je osoba s
invaliditetom obavljala,
•
dokvalifikacije – dopunsko osposobljavanje za obavljanje poslova prema preostaloj radnoj
sposobnosti,
•
prilagođavanja za rad – postupno adaptiranje i postizanje normalnoga radnog učinka, uz
normalan napor.
O načinu ostvarivanja prava nezaposlenih osoba s invaliditetom na profesionalnu rehabilitaciju
odlučuje u prvom stupnju područna služba Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje u kojoj je osoba s
invaliditetom prijavljena kao nezaposlena. Postupak ostvarivanja prava pokreće se na zahtjev osobe
s invaliditetom, njezinih roditelja, zakonskog zastupnika, skrbnika, izabranog liječnika primarne
zdravstvene zaštite, socijalnog radnika ili defektologa. Zahtjevu se prilaže dokaz o utvrđenom
invaliditetu i smanjenoj radnoj sposobnosti.
Pravo na profesionalnu rehabilitaciju ima:
•
osiguranik Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (članak 10. stavak 1., članak 11. i 13.
i osiguranik iz članka 18. do 20. Zakona o mirovinskom osiguranju – ZOMO) kod kojeg je
nastala invalidnost (profesionalna nesposobnost za rad) i kod kojeg postoji preostala radna
sposobnost,
•
osiguranik ili invalid rada kod kojega nastane invalidnost prije navršene 50. godine života
ako se s obzirom na preostalu radnu sposobnost može osposobiti za rad na drugom poslu s
punim radnim vremenom,
•
osiguranik kod kojega je invalidnost i preostala radna sposobnost nastala zbog ozljede
izvan rada ili bolesti ako ispunjava uvjete mirovinskog staža za stjecanje prava na invalidsku
mirovinu,
•
osiguranik kod kojega je invalidnost i preostala radna sposobnost nastala zbog ozljede na
radu ili profesionalne bolesti, bez obzira na dužinu mirovinskog staža.
Pravo na profesionalnu rehabilitaciju utvrđuje se rješenjem nakon ocjene radne sposobnosti (nalaz i
mišljenje o invalidnosti), a utvrđuje ga nadležna ustrojstvena jedinica Zavod za mirovinsko osiguranje
na osnovi nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka.
86
Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju, a ima stručnu spremu za posao na
kojemu je radio prije nastanka invalidnosti, osposobljava se za rad na drugom poslu za koji se traži
isti stupanj stručne spreme. Ako takva mogućnost ne postoji, invalid rada može se osposobljavati i
za poslove za koje se traži neposredno niži stupanj stručne spreme. Osigurana osoba iz članka 18.
ZOMO-a, koja stekne pravo na profesionalnu rehabilitaciju, osposobljava se za rad na poslovima za
koje se traži stupanj stručne spreme koji odgovara stupnju stručne spreme koji bi stekla ili je stekla
školovanjem prije nastanka invalidnosti. Uvjeti i način provedbe profesionalne rehabilitacije invalida
rada uređuju se ugovorom koji sklapa Zavod s poslodavcem.
Invalida rada s pravom na profesionalnu rehabilitaciju, koji nije u roku šest mjeseci od dana
pravomoćnosti rješenja o priznanju prava upućen na profesionalnu rehabilitaciju, Zavod upućuje
na pregled ovlaštenom vještaku radi ponovne ocjene preostale radne sposobnosti. Na pregled
radi ponovne ocjene preostale radne sposobnosti uputit će se i korisnik prava na profesionalnu
rehabilitaciju kada Zavod ocijeni da se invalid rada s pravom na profesionalnu rehabilitaciju neće moći
osposobiti za rad na određenom poslu.
Naknada plaće za vrijeme profesionalne rehabilitacije isplaćuje se:
•
za vrijeme čekanja na profesionalnu rehabilitaciju,
•
za vrijeme trajanja profesionalne rehabilitacije,
•
za vrijeme čekanja zaposlenja nakon završene profesionalne rehabilitacije.
Invalid rada, koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju zbog ozljede izvan rada ili bolesti,
ima pravo na naknadu plaće:
•
u visini invalidske mirovine za slučaj profesionalne nesposobnosti za rad od dana nastanka
invalidnosti do dana početka profesionalne rehabilitacije i od dana završetka profesionalne
rehabilitacije do zaposlenja na odgovarajućem radnome mjestu,
•
u visini invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti – za vrijeme profesionalne rehabilitacije.
Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju, gubi to pravo ako se njime ne koristi
u određenom roku, a nije u tome spriječen razlozima koji su protiv njegove volje i to:
•
ako ne stupi na profesionalnu rehabilitaciju u roku mjesec dana od dana upućivanja na
profesionalnu rehabilitaciju,
•
ako tijekom trajanja profesionalne rehabilitacije prekine započetu profesionalnu rehabilitaciju
ili ako ne obavlja dužnost u svezi s profesionalnom rehabilitacijom.
U bazi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 4580 osoba ima rješenje o stečenom invaliditetu
u radnom procesu (ozljeda na radu, profesionalna bolest) u periodu 1. 1. 2007. – 1. 3. 2010. Od toga
je 4277 muških i 304 ženskih osoba. Od navedenih 4580 osoba, njih 164 (3,6%) ostvaruje pravo na
mirovinu temeljem ozljede na radu i profesionalne bolesti te se nalazi u radnom odnosu, dok su svi
ostali umirovljeni i ne rade.
87
Tablica 22 - BROJ KORISNIKA INVALIDSKIH MIROVINA I PROSJEČNE MJESEČNE MIROVINE za ožujak 2010. (isplata u
travnju 2010.)49
Vrsta invalidske mirovine – ZOMO
Invalidska mirovina zbog opće nesposobnosti za rad (mirovinski faktor 1,0)
Invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad
(mirovinski faktor 0,8)
Invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja se isplaćuje
osiguraniku za vrijeme zaposlenja, odnosno obavljanja samostalne djelatnosti
(mirovinski faktor 0,3333 i 0,5)
Invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja se isplaćuje
osiguraniku za vrijeme zaposlenja, odnosno obavljanja samostalne djelatnosti
– kumulirani uzrok invalidnosti nastao poslije 18. prosinca 2002. (mirovinski faktor 0,3334-0,4999 i 0,5001-0,6666)
Invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad, uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti (mirovinski faktor 0,6667)
Invalidska mirovina prijašnjem korisniku prava na raspoređivanje, odnosno
zaposlenje na drugom poslu za vrijeme zaposlenja (mirovinski faktor 0,1667)
UKUPNO
Broj
korisnika
Prosječna
mirovina49
176284
17,54
68494
3738
2.090,52
70
1.691,17
958,58
108
1.362,09
262
1.591,54
4652
324,42
253538
1.932,71
Izvor: Statističke informacije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, godina VIII., broj 1/2010.
Najčešće posljedice ozljeda na radu i profesionalnih bolesti jesu one iz skupine tjelesnih invaliditeta
i duševnih poremećaja. Tijekom 2009. godine u evidenciji HZZ-a bila su ukupno 442 invalida rada.
Tablica 23 - Osobe s invaliditetom u evidenciji HZZ-a prema načinu stjecanja invalidnosti
Ukupno
Način stjecanja invalidnosti
invalidi Domovinskog rata
382
Žene
Muškarci
368
14
invalidi rada
442
293
149
kategorizirana omladina
3.826
1.916
1.910
ostali invalidi
1.400
824
576
vojni invalidi
165
136
29
sveukupan zbroj
6.215
3.537
2.678
Poslodavci, anketirani u sklopu našeg istraživanja, vrlo su skloni zapošljavanju, odnosnu pronalasku
adekvatnog posla za osobe koje steknu invaliditet tijekom rada kod njih. Također, značajno je da
Fond poslodavcima osigurava kontinuirane poticaje za zapošljavanje osoba s invaliditetom (bilo da
se radi o smanjenom radnom učinku, bilo da se radi o naknadi za zdravstveno osiguranje). Na taj
se način potiče zadržavanje radnika s invaliditetom jer ti poticaji poslodavcu olakšavaju zadržavanje
zaposlenika.
49
umanjena za porez, prirez i poseban porez
88
5. ZAKLJUČCI
Zaključci predstavljeni u ovoj studiji temelje se jednim dijelom na analizi prethodno provedenih
studija, analiza i istraživanja u Hrvatskoj i EU u području zapošljavanja osoba s invaliditetom. Također,
na zaključke su utjecali i rezultati provedenog istraživanja, kao i doprinos stručnjaka angažiranih za
izradu studije, ali i širega projektnog tima.
5.1. Politike i zakonodavni okvir
EU perspektiva
Iako je slijedom globalne krize sam proces usporen na nekoliko godina, to ne znači kraj cijele socijalne
Europe. Očekivanja su europskih građana od Europe u ovom području i dalje velika, posebice u ova
krizna vremena.
EU treba poticati zemlje članice na poduzimanje individualnih koraka u ovom području (konsolidacija
programa socijalne zaštite, uspostavljanje mehanizama za ponovno zapošljavanje, ambiciozne
platne politike). Međutim, ukoliko se trenutačni zastoj nastavi, treba razmotriti proširenje nekoliko
područja, putem mehanizma bliže suradnje zainteresiranih država članica i mogućnosti priključivanja
drugih država članica u budućnosti, po sličnom principu kao što je to bilo uvođenje schengenskoga
graničnog režima ili uvođenje eura.
U svakom slučaju, važno je sjetiti se da EU u socijalnim pitanjima ne može intervenirati u nacionalne
socijalne politike jer uloga je EU ovdje supsidijarna ulozi država članica. Stoga je nužno dobro
razmotriti kakva bi mogla biti socijalna Europa i ne očekivati od EU da izlazi iz okvira svog mandata
ili nadoknađuje nedostatke socijalnih politika svojih država članica.
Europska komisija smatra da se sustavi socijalnog uključivanja i socijalne zaštite mogu prilagoditi, s
ciljem jačanja perspektive zapošljavanja osoba s invaliditetom. Kako bi se u tome uspjelo, potreban
je individualan pristup s uslugama prilagođenima individualnim potrebama.
Fleksibilni radni aranžmani, strategije cjeloživotnog učenja, pružanje osobne asistencije i određene
prilagodbe na radnome mjestu neophodni su kako bi se osobama s invaliditetom pomoglo da pronađu
i zadrže posao. Osim toga, Komisija također želi suradnju pružatelja usluga i poslodavaca, s ciljem
dizajniranja programa stručnog obrazovanja i rehabilitacijskih usluga kako bi se zadovoljile potrebe
osoba s invaliditetom. Naposljetku, pružanje konzistentnije pomoći mladima s invaliditetom, kako bi
mogli lakše savladati prijelaz iz obrazovanja u zaposlenje, treba biti ključan prioritet u budućnosti.
Komisija također prepoznaje činjenicu da zakonski okvir sam po sebi nije dovoljan za sprečavanje
diskriminacije i za poticanje jednakosti. Osiguranje ispravne primjene i poštivanja zakonskih propisa,
u kombinaciji s nizom komplementarnih mjera na nacionalnoj razini i razni zajednice, ključ je za
smanjenje diskriminacije temeljem invaliditeta.
Prenošenje Direktive Vijeća 2000/78/EZ u zakonodavstva zemalja članica se može općenito smatrati
uspješnim jer sve su države članice donijele zakone protiv diskriminacije, koji pokrivaju sve mogućnosti
diskriminacije što ih obuhvaća Direktiva, i to u mnogim novim područjima za znatan broj zemalja.
U većini država članica, pravni se okvir može smatrati zadovoljavajućim, no glavni je problem stupanj
implementacije Direktive. Poseban problem koji se pojavljuje jest poštivanje zakonskih propisa koji
89
zabranjuju diskriminaciju. U tom su pogledu prebacivanje tereta dokazivanja pred sudom, sankcije za
odvraćanje i postojanje potpornih institucija, posebice organizacija koje se bore za jednakost i koje
su u potpunosti kvalificirane za ispunjavanje svojih zadataka, elementi za uspostavljanje propisnoga
antidiskriminacijskog okvira. Sama Direktiva daje zemljama članicama zadatak podupiranja Akcijskog
plana za osobe s invaliditetom (DAP) razvijanjem politika i inicijativa koje će pomoći osobama s
invaliditetom da se probiju i napreduju u svijetu rada.
Ti procesi su od posebne važnosti za Hrvatsku, s obzirom na to da će pristupanjem u EU preuzeti tu
obvezu na sebe. Stoga je razumijevanje tih procesa i novih koncepata, kao i analiza iskustava zemalja
članica od iznimne važnosti za Hrvatsku kako bi se kvalitetno pripremili, krenuvši od države pa do svih
ostalih bitnih dionika (udruga, socijalnih partnera i nevladinih organizacija).
Hrvatska perspektiva – nacionalna razina
Ostvarenje prava na profesionalnu rehabilitaciju, rad i zapošljavanje osoba s invaliditetom nalazi se
u središtu složene mreže različitih sektorskih politika koja uključuje već po sebi kompleksnu
politiku prema osobama s invaliditetom, kao krovnu politiku izjednačavanja prava i mogućnosti osoba
s invaliditetom. Profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje osoba s invaliditetom odvija se stoga u
suodnosu obuhvatne politike poticanja zapošljavanja, politike socijalnog uključivanja, zdravstvenoga,
obrazovnoga i mirovinskoga sustava te sustava socijalne skrbi. Posljedica takve složenosti problemskog
područja visoki su zahtjevi kompleksnog usuglašavanja zakonskih rješenja te ciljeva i instrumenata
strateških dokumenata u svrhu osiguranja njihove koherentnosti.
Kao područja u kojima je identificirana potreba uspostavljanja koherentnosti, posebno se ističu:
•
usklađivanje i objedinjavanje sustava procjene radnih sposobnosti,
•
usklađivanja prava za naknade i mirovine kako bi se u tom pogledu poticalo zapošljavanje
osoba s invaliditetom, a ne pasivizaciju,
•
usmjeravanje procesa profesionalne rehabilitacije invalida rada na njihov ostanak u radnom
odnosu te usklađivanje relevantnih propisa kako bi se taj učinak postigao.
S obzirom na opisane izazove ističe se potreba unaprjeđenja koherentnosti i integriranosti
različitih sektorskih politika i za njih vezanih zakona, podzakonskih akata, kao i strategija te
programa. Osim već spomenute jedinstvene liste oštećenja , važan poticaj usuglašavanju regulative
i djelovanju različitih sektora dolazi iz Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s
invaliditetom 2007. – 2015. godine koja objedinjuje djelovanje različitih sektora i aktera u različitim
područjima života i prepoznaje potrebu usklađivanja propisa na području rehabilitacije i zapošljavanja50.
Također, smjernice za uspostavljenje koherentnoga regulatornog okvira sadržane su u Zajedničkom
memorandumu o prioritetima politike zapošljavanja (JAP) i Zajedničkom memorandumu o socijalnom
uključivanju (JIM) koji u relevantnim dijelovima sadrže istovjetne ciljeve i prioritete, kao i provedbene
planove i aktivnosti.
Na kraju, pristup koji prepoznaje ulogu koherentnosti kao preduvjeta za uspješno ostvarenje
postavljenih ciljeva očituje se i u Nacionalnom planu za poticanje zapošljavanja 2009. – 2010., koji
obuhvaća prioritete utvrđene u JAP-u, a koji se u potpunosti podudaraju s prioritetima Operativnog
programa za razvoj ljudskih potencijala – osnove za povlačenje sredstava Europske Unije u okviru
50
Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine (NN 63/07), Mjera 2. 7.
1.: Provesti evaluaciju primjene postojeće zakonske regulative i aktualne politike u području rehabilitacije i zapošljavanja
osoba s invaliditetom od nezavisnog tijela.
90
Komponente IV Instrumenta pretpristupne pomoći (IPA-e). Financijskim instrumentom IPA-e u sljedeće
je tri godine osigurano 38 milijuna eura za provedbu projekata koji se temelje na Nacionalnom planu za
poticanje zapošljavanja, što potencira važnost usklađivanja dokumenta i djelovanja u ovom području.
Prikazana kompleksnost zakonske regulative, strategija i sustava reflektira se i na složenost i
obuhvat zajednice aktera uključenih u njezinu provedbu. Tako su u proces poticanja intenzivnijeg
uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada uključeni formalni akteri obrazovanja, zapošljavanja
te zdravstvenog, socijalnog i mirovinskog sustava (na nacionalnoj i lokalnoj razini), nadzorna tijela,
nevladin sektor zainteresiran za ostvarenje prava osoba s invaliditetom te razne međunarodne
organizacije. Navedena mreža aktera treba stoga koordinirati svoje djelovanje želi li osigurati uspjeh
provedbe predviđenih mjera i donijeti konkretne pozitivne promjene u kvaliteti života osoba s
invaliditetom.
Hrvatska perspektiva – lokalna razina
Lokalna provedba Nacionalne strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe s
invaliditetom 2007. – 2015. – S obzirom na to da je za djelotvornu provedbu rehabilitacije
i poticanja zapošljavanja nužno usluge, ali i informacije o uslugama, što više približiti posrednim
korisnicima, poslodavcima i krajnjim korisnicima (osobama s invaliditetom), važnu ulogu u vertikalnom
sustavu provedbe imaju upravo krajnji pružatelji usluga – prvenstveno područni uredi HZZ-a. Visoka
razina dekoncentracije politike kako u sustavu posredovanja pri zapošljavanju, tako i u obrazovnom,
socijalnom te mirovinskom sustavu mora osigurati ujednačene i standardizirane procedure unutar
navedenih sustava, što kao krajnji cilj ima ostvarenje jednakih mogućnosti ostvarenja prava i
realizaciju potencijala svih osoba s invaliditetom, neovisno o mjestu njihova boravka.
S druge strane, uz nužnost osiguranja jednakih usluga u tijelima koja predstavljaju „produžene
ruke“ nacionalnih nositelja, potrebno je svaku provedbu mjera aktive politike prilagoditi lokalnom
kontekstu u kojem se odvija potencijalno zapošljavanje.
Usvajanje županijskih i gradskih te, u manjoj mjeri, općinskih strategija ili planova i, kako Nacionalna
strategija predviđa, imenovanja lokalnih koordinatora za provedbu mjera strategije stoga
predstavljaju nužan mehanizam za uspostavu prohodne i učinkovite vertikalne koordinacije sustavnog
pristupa profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju te čine preduvjet ujednačene, a opet kontekstu
prilagođene, primjene mjera Nacionalne strategije.
Lokalne su strategije je sada izradilo nekoliko gradova i županija (ukupno njih devet), a razlog ovako
malom broju do sada razvijenih strategija može se naći u nedostatku vremenskog roka definiranog
Nacionalnom strategijom.
Lokalna partnerstva za zapošljavanje – Ključno je, za uspjeh nastojanja lokalne prilagodbe
i provedbe mjera za osobe s invaliditetom, njihovo povezivanje i integriranje u strukture koje se
odnose na razvoj lokalnog tržišta rada te da pitanje profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba
s invaliditetom bude prožeto kroz sve mjere i ciljano za specifične skupine (mlade, žene, starije itd.).
Iz tog je razloga jako bitno uključivanje u trenutačni projekt uspostave i daljnjeg razvoja lokalnih
partnerstava za zapošljavanje na županijskoj razini koji se provodi u sklopu Komponente IV programa
IPA. Forma i mehanizmi koji se uspostavljaju tim projektom predstavljaju važan resurs za razvoj
funkcionalnih koordinacijskih oblika, u svrhu efikasnijeg poticanja uključivanja osoba s invaliditetom
na tržište rada. Istodobno, projektom se razvijaju nove (za 12 županija i Grad Zagreb) i revidiraju
postojeće (za 8 županija) županijske strategije razvoja ljudskih potencijala. Te strategije trebaju biti
91
temelj za lokalno prilagođene mjere i projekte nacionalnih i, prije svega, lokalnih aktera za razvoj
ljudskoga kapitala i većeg zapošljavanja. Ova partnerstva, također, trebaju biti temelj za definiranje
i uspostavu sustava koji će, u provedbi mjera i projekata, kao ključne aktere prepoznati udruge
civilnog društva, kako one koje zastupaju osobe s invaliditetom, tako i one koje djeluju u njihovu
korist. Te udruge već imaju određenu ulogu u posredovanju između osoba s invaliditetom i drugih
aktera na tržištu rada (poslodavaca, institucija) te tu ulogu treba ojačati i integrirati u sustav potpore.
Bitan element uspješnosti lokalnih partnerstava, te mjera i aktivnosti koje su iz njih proizašle, bila su
dostupna financijska sredstva za provedbu tih projekata koja su osigurana u sklopu shema bespovratnih
sredstava (darovnica) kroz pretpristupne fondove EU: CARDS i PHARE. Iako su projekti provedeni
tim programima uveli inovativne usluge i potporu profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s
invaliditetom, njihova je održivost bila na vrlo niskoj razini. Ti primjeri ukazuju na potrebu uvođenja
jedne dugoročnije perspektive mogućnosti financiranja takvih usluga i programa kroz darovnice,
kako bi potencijalni pružatelji mogli kvalitetno pripremiti aktivnosti te ih provoditi i dulje od samo
jednoga projektnog ciklusa.
92
5.2. Profesionalno usmjeravanje i obrazovanje
Profesionalno usmjeravanje
Kao što je ukazano na nekoliko mjesta, procjena radne sposobnosti u svrhu ostvarivanja prava na
profesionalnu rehabilitaciju, invalidsku naknadu te primanje poticaja kod zapošljavanja od ključne je
važnosti kako za ostvarivanje prava i povlastica, tako i za prilagođavanje postupaka prema potrebama
osoba s invaliditetom. Naime, odvojeno reguliranje, različiti standardi vještačenja, neujednačene
definicije i kategorije invaliditeta rezultiraju fragmentacijom truda i angažmana u osiguravanju prava
osoba s invaliditetom. U dezintegriranim sustavima pružanja usluga, pažnja se, umjesto na korisnika
i njegove/njezine potrebe i resurse, usmjerava na institucije i sustave unutar kojih se pružaju usluge.
Na taj se način, umjesto prilagođavanja mreže sustava osobama s invaliditetom, u ostvarivanju prava
u različitim područjima, osobe prilagođavaju institucionalnom i regulatornom aranžmanu pojedinog
sustava te su često primorane same djelovati kao poveznici dezintegriranog sustava.
Uspostava jedinstvene liste oštećenja neće sama po sebi osigurati koherentnost pojedinih sustava,
tj. promjenu fokusa s administrativnih zahtjeva na osobu s invaliditetom kao klijenta. Iako je u
sklopu istog procesa predviđeno definiranje jedinstvenog tijela vještačenja, ni ta činjenica ne
znači skoro unaprjeđenje sustava. Izvjesno je da se okončanje tog procesa ne može očekivati u
umjerenom roku s obzirom na to da je, za uspostavu jedinstvenog tijela vještačenja koje bi bilo
nadležno, potrebno značajno prestrukturiranje sustava. Kako je procjena osoba s invaliditetom,
temeljena na pozitivnom pristupu, tj. definiranju njihovih sposobnosti, od izrazite važnosti za
područje obrazovanja i zapošljavanja, nužno je potaknuti trenutačne, odvojene sustave procjene na
međusobnu koordinaciju, posebice nakon uspostave jedinstvene liste oštećenja.
U području profesionalnog informiranja i savjetovanja, koje primarno provodi Hrvatski zavod
za zapošljavanje, postoji značajan iskorak prema osobama s invaliditetom počevši već od učeničke
dobi. Tomu u prilog ide i postojanje posebnih savjetnika za osobe s invaliditetom na područnoj razini
djelovanja HZZ-a. Aktivnosti koje se provode u sklopu informiranja i savjetovanja mogle bi se dodatno
proširiti uključivanjem drugih lokalnih aktera (prvenstveno udruga i poslodavaca) u njihovu izvedbu
kako bi se jednim dijelom rasteretili operativni resursi HZZ-a. Uz predavanja, radionice i edukacije,
tu su i drugi kanali, kao što je Sajam poslova i računalni program Moj izbor, koji predstavljaju
izvore informacija i savjeta za osobe s invaliditetom, no bilo bi potrebno u njih ugraditi dodatne
elemente koji su posebice usmjereni na potrebe osoba s invaliditetom. Jedna skupina koja ima bitan
utjecaj na tijek profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja mladih s invaliditetom jesu roditelji kod
kojih je često prisutna praksa da svoju djecu pokušavaju „na silu“ integrirati u redovne obrazovne
programe unatoč preporukama stručnjaka za potrebom posebnog pristupa. Motivi su obično strah od
buduće diskriminacije njihove djece, no za djecu su mnogo štetniji učinci takvog djelovanja. Rad na
osvještavanju roditelja o koristi prilagođenog pristupa njihovoj djeci iznimno je važan.
Osposobljavanje za produktivan rad
Provedba obrazovanja učenika s teškoćama raspodijeljena je između Ministarstva znanosti,
obrazovanja i športa i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, što dovodi do niza praktičnih
problema, ali i razlika u kvaliteti izvedbe. Sama činjenica da se obrazovanje u centrima za odgoj i
obrazovanje smatra dijelom sustava socijalne skrbi ukazuje na to da, na formalnoj razini, obrazovanje
dolazi u drugi plan, što se u krajnosti reflektira i na mogućnosti koje se učenicima otvaraju nakon
takvog obrazovanja. S jedne strane, obrazovanje u centrima za odgoj i obrazovanje (MZSS) pruža
93
kvalitetnije uvjete u smislu pristupačnosti i stručnosti osoblja za rad s učenicima s teškoćama. Kvaliteta
i raznolikost obrazovnih programa i njihova usmjerenost na mogućnosti zaposlenja manje su izraženi,
velikim dijelom zbog ograničenog financiranja. Dok je u sklopu redovnih škola (MZOŠ) učenicima
omogućeno obrazovanje za veći broj zanimanja, s kojima postoje veće vjerojatnosti za zaposlenje,
u takvim je školama još uvijek generalno niska razina pristupačnosti, ali i nedostatak nastavnika
obrazovanih za rad s učenicima s teškoćama. Takva situacija u redovnim školama onemogućava
značajnom broju učenika bez intelektualnih teškoća da se školuju u redovnim školama pa su oni
primorani pohađati centre za odgoj i obrazovanje.
Donošenje Pravilnika o odgoju i obrazovanju te primjerenoj potpori učenicima s teškoćama
u razvoju kasni skoro godinu dana te će obrazovanje učenika s teškoćama već dvije školske godine
biti provođeno u nedostatku suvremenih procedura i potpora. Donošenje pravilnika treba biti ključan
prioritet po pitanju obrazovanja učenika s teškoćama, što će biti i dodatna potpora aktivnostima
na lokalnoj razini gdje su gradovi i županije, slijedom nedostatka jasnih nacionalnih pravila, sami
pokrenuli nužne potporne programe za obrazovanje učenika s teškoćama.
Iako je dio obrazovne politike obrazovanja učenika s teškoćama njihova intenzivna integracija u
redovno obrazovanje, uvjeti još uvijek nisu zadovoljavajući za omogućavanje njihove kvalitetne
integracije. Postoji niz praktičnih problema vezanih uz osiguranje mogućnosti zaposlenja osoba s
invaliditetom po završetku osposobljavanja putem redovitoga osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja.
U populaciji osoba s invaliditetom sa srednjom stručnom spremom najviše je zaposlenih, kao i
nezaposlenih. Ono što može biti problematično, a ponovno se vezuje na sustav obrazovanja, jest
činjenica da obrazovanje, koje obično završavaju osobe s invaliditetom, traje do tri godine, i to za
pomoćna zanimanja, dok se u redovnom strukovnom obrazovanju učenici školuju za zanimanja koja
mogu samostalno obavljati (primjerice, pomoćni bravar nasuprot zanimanju KV bravara).
Ovo se reflektira na, u praksi prisutnu, suficitarnost stečenih zvanja (tekstilna i grafička struka)
koja učenici s teškoćama uglavnom stječu tijekom svog obrazovanja. Zanimanja za koja se školuju
ponekad više ne postoje, primjerice telefonist, a ostala se zanimanja za koja se obrazuju u pravilu slabije
traže na tržištu rada. Ova situacija predstavlja određeni paradoks jer sustav obrazovanja postavlja one
koji su, zbog svojih osobnih karakteristika (stanje određenog invaliditeta), teško zapošljivi na dodatnu
marginu obrazovanjem za zanimanja s kojima ne postoji objektivna mogućnosti za zaposlenje.
Uz ograničenost raspoloživih obrazovnih programa za učenike s teškoćama, dodatni otežavajući
faktor u njihovu budućem prijelazu na tržište rada jest tijekom školovanja neujednačen pristup
stjecanju praktičnog iskustva tijekom školovanja, na otvorenom tržištu rada, tj. kod poslodavaca.
U nedostatku jasnih smjernica za provođenje praktične nastave i naukovanja za učenike s teškoćama,
u praksi postoje različiti pristupi pojedinih škola s dosta različitim učincima.
Poseban vid osposobljavanja predstavlja radno osposobljavanje, namijenjeno osobama s težim
stupnjem mentalnog oštećenja koje ne mogu steći ni najnižu razinu stručne spreme.Postavlja se
pitanje kvalitete osposobljavanja s obzirom na to da se u praksi njihovo obrazovanje često svodi na
„radnu okupaciju“ ili radnu terapiju. Također, iskoristivost potvrde koja se stječe ovakvim obrazovanjem
na tržištu rada vrlo je ograničena.
Obrazovanje odraslih predstavlja najdinamičniji element sustava obrazovanja koji se može najbrže
prilagoditi potrebama na tržištu rada. Upravo zbog toga, obrazovanje odraslih može do određene
mjere neutralizirati nedostatke u srednjoškolskom obrazovanju osoba s invaliditetom. No, u sustavu
obrazovanja odraslih, potrebno je učiniti dodatne napore kako bi se programi i njihova izvedba
prilagodili specifičnim potrebama osoba s invaliditetom.
94
5.3. Zapošljavanje osoba s invaliditetom
S ciljem povećanja zapošljivosti osoba s invaliditetom, bilo bi poželjno povećati mogućnost rada u
radnim centrima i drugim oblicima zaposlenja jer time bi se značajno povećale ne samo mogućnosti
zadržavanja postojećih i stjecanja novih vještina već bi se u velikoj mjeri ostvarile i pretpostavke
za njihovu radno-socijalnu integraciju, što je optimalan model podizanja razine kvalitete življenja.
U tu je svrhu jako bitno značajnije povezivanje sa sustavom obrazovanja odraslih, posebice
na lokalnoj razini. S lokalnim pružateljima programa obrazovanja odraslih treba partnerski raditi na
prilagodbi programa i tečajeva, kako bi oni bili pristupačni osobama s invaliditetom, te im pri tome
pružiti kvalitetnu stručnu i financijsku potporu. Lokalni akteri sustava obrazovanja i zapošljavanja
trebaju definirati područja obrazovanja odraslih u kojima bi se u kratkoročnom i srednjoročnom
periodu mogle ravnopravno obrazovati i osobe s invaliditetom (kao i posebne podskupine unutar
njih), a sve temeljem procjena potreba lokalnih poslodavaca.
Mjera sufinanciranja novozaposlenih pokazuje se kao učestala mjera aktivne politike zapošljavanja,
no postavlja se pitanje zadržavanja posla nakon isteka poticaja. Također, uslijed pada ukupne
ekonomske djelatnosti i pada zapošljavanja, kao i uslijed smanjenih sredstava HZZ-a, broj od 88
novozaposlenih u 2008. godini kroz sufinanciranje zapošljavanja pao je na 16 novozaposlenih
osoba s invaliditetom u 2009. godini. Upravo ova situacija ukazuje na stvarne razloge zbog kojih
poslodavci koriste financijske mjere nauštrb dugoročnog zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Iako su izdvajanja za aktivne politike tržišta rada u Hrvatskoj povećana, postoje ozbiljne
primjedbe na njihovu učinkovitost, a problemi su vezani uz njihovo kratko trajanje i relativno nisku
konzistentnost. Započeti su različiti programi koji su dali bolje rezultate od očekivanih, ali koji su
prekinuti, najčešće zbog nedostatka novca. Ujedno, veća se pozornost i financijska potpora davala
sufinanciranju zapošljavanja nego poboljšanju znanja i stručnosti osoba koje traže posao.
U nedostatku financijskih sredstava za proširenje aktivnih mjera, ali i bez obzira na tu trenutačnu
okolnost, značajniju ulogu trebalo bi dati i drugim akterima u posredovanju na tržištu
rada, i to kao sunositeljima mjera. Posebice se to odnosi na aktivne mjere koje se mogu definirati
na lokalnoj razini, u skladu s lokalnim potrebama i strategijama (primjerice, sa strategijama razvoja
ljudskih potencijala ili sa strategijama izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom). Teret
za implementaciju tih lokalnih mjera treba rasporediti među lokalnim dionicima, a za provedbu tih
mjera treba se osloniti se na njihove stručne resurse. S obzirom na to da su, primjerice, udrugama,
poslodavcima i obrazovnim institucijama dostupna i druga sredstva financiranja, a ne samo državni
ili lokalni proračuni, njima se za aktivne mjere mogu osigurati dodatna sredstva. Za ostvarenje
ovakvog pristupa nužna je kvalitetna koordinacija, razmjena informacija i definiranje odgovornosti,
a kvalitetan temelj mogu biti lokalna partnerstva za zapošljavanja.
Kvotni sustav
Pri definiranju kvotnog sustava u Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s
invaliditetom51 zakonodavac nije odredio tijelo nadležno za nadzor kvote te se stoga službena
evidencija o ispunjavanju ove obveze ne vodi, što u biti onemogućava praćenje ispunjenja zakona
51
(NN 143/02 i 33/05)
95
i procjenu učinkovitosti. Iako je Fond istaknuo da želi kontrolirati kvotu, bit će potrebna dopuna
Zakona u smislu određivanja nadležnosti.
Kada bi praćenje bilo javno, odnosno kada bi javna tijela polugodišnje ili godišnje izvještavala
koliko ispunjavaju kvotu, omogućilo bi se i samim osobama s invaliditetom da bolje prepoznaju
gdje imaju veće šanse za zapošljavanje jer kvote nisu ispunjene.
S druge strane, istraživanje je, provedeno na poslodavcima u sklopu ovog projekta, ukazalo na to
da poslodavci sami smatraju da je kvotni sustav, kao neka vrsta obveze, najsigurniji i najučinkovitiji
način zapošljavanja osoba s invaliditetom. Uza samu obvezu kvotnog sustava, poslodavci su
pozitivnom ocijenili i financijske poticaje za zapošljavanje.
Ovi rezultati pokazuju veliku podudarnost odgovora, odnosno poklapanje stavova poslodavaca i
posloprimaca s invaliditetom, kroz nekoliko istraživanja. Kvotni bi sustav trebao biti samo poticaj
kako bi se dugoročno prepoznali potencijali osoba s invaliditetom. Ako se sustav bude dugoročno
temeljio na kvotama (i to samo za javni sektor), stvorit će se opasnost doživljavanja osoba s
invaliditetom kao opterećenja ili svojevrsnog tereta za poslodavca, a ne potencijala koji može
doprinijeti radu i razvoju poduzeća. S obzirom na to da su osobe s invaliditetom svjesne kako
njihovo zapošljavanje ovisi o kvotama, to im zasigurno ne daje željenu sigurnost da će pronaći
posao i biti cijenjeni na svom radnome mjestu. Štoviše, ovo samo potvrđuje njihov osjećaj
nedostatka samopouzdanja i ravnopravnosti s ostalim članovima društva. Stoga je bitno uspostaviti
sustav koji će osigurati zapošljavanje osoba s invaliditetom kroz kvote, ali koji će istodobno biti
fleksibilan i poticajan za poslodavce, kako bi osobe s invaliditetom unatoč kvotama bile prepoznate
kao kvalitetni zaposlenici.
Utjecaj invalidnina i naknada za osobe s invaliditetom
Problem suodnosa, odnosno (ne)koherentnosti, različitih sustava, ciljeva i instrumenata očituje
se u nizu praktičnih ishoda koji ukazuju na to da pojedina zakonska rješenja ne potiču aktivan
pristup traženju posla, zapošljavanju i ostvarenju u društvu, već potiču radnu pasivnost osoba
s invaliditetom i razvoj ovisnosti o financijskim transferima.
Problem negativnih ishoda suodnosa regulative iz različitih područja, koji u svom Izvješću za 2009.
godinu ističe i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom52, pojavljuje se prilikom izbora između
profesionalne rehabilitacije ili odlaska u invalidsku mirovinu. Prema sustavu mirovinskog
osiguranja53, invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju zbog ozljede izvan
rada ili bolesti, kao i zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, ima pravo na naknadu plaće
u visini invalidske mirovine za slučaj profesionalne nesposobnosti za rad. U oba slučaja, osoba
naknadu može primati od nastanka invalidnosti do dana početka rehabilitacije te od dana završetka
profesionalne rehabilitacije do zaposlenja na odgovarajućem radnome mjestu.
Po isteku tih rokova, invalid rada ostaje bez novčane naknade, a Zakon o mirovinskom osiguranju
prepušta reguliranje daljnjega radnog odnosa osobe koja je završila rehabilitaciju prema Zakonu o
radu ili Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju. Upravo zbog ove nesigurnosti ishoda,
invalidi rada će češće odabrati opciju invalidske mirovine nego profesionalne rehabilitacije.
Drugi problem se očituje u odnosu na naknadu do zaposlenja i poticanja za aktivno traženje
Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu
Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 127/2000, 59/01, 109/01, 147/02,117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07 i
35/08), članak 47. i 48.
52
53
96
zaposlenja. Kako nezaposlene osobe s invaliditetom imaju zdravstveno osiguranje neovisno o
prijavi na HZZ, ne znači da će se one odmah po završetku srednje škole prijaviti na Zavod i tražiti
posao. Nadalje, financijske transakcije (socijalna davanja) koje omogućuje Centar za socijalnu
skrb, primjerice, naknadu do zaposlenja, ne zahtijevaju da osobe s invaliditetom budu aktivni
tražitelji posla kako bi dobile mjesečnu naknadu, koja je u ovom slučaju 350 kuna. Iznos naknade
gotovo je simboličan i ne omogućuje normalan život, ali upitno je to je li naknada sama po sebi
doista poticajna za traženje posla/zapošljavanje ili ima upravo suprotan učinak.
97
5.4. Poslodavci osoba s invaliditetom
Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom stavljen je naglasak
na zapošljavanje osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada te su, posljedično, u ravnopravan
položaj stavljeni i poslodavci na otvorenom tržištu rada i poslodavci koji zapošljavaju po posebnim
uvjetima. Time su zaštitne radionice potencijalno dovedene u nepovoljniji položaj, prvenstveno jer
zapošljavaju daleko veći broj osoba s invaliditetom (preko 51% u odnosu na ukupan broj zaposlenih),
pri čemu se u većini slučajeva radi o daleko težoj vrsti i većem stupnju invaliditeta u odnosu na
osobe s invaliditetom zaposlene na otvorenom tržištu rada. Formalno smanjenje zaštitnih uvjeta
rada, nažalost, ne prati proporcionalno zapošljavanje na otvorenom tržištu rada, što je rezultiralo
velikim brojem nezaposlenih i neaktivnih osoba s invaliditetom.
Takvo stanje prvenstveno proizlazi iz nedostatne informiranosti poslodavaca o radnim i osobnim
potencijalima osoba s invaliditetom te o utjecaju njihova invaliditeta na radni učinak i, s druge strane,
iz nepoznavanja svih dostupnih potpornih mjera čiji je cilj olakšati zaposlenje i kasniji rad osobe s
invaliditetom. Upravo zbog manjka informacija i znanja, potreban je znatan angažman posrednika
pri zapošljavanju, naravno, u najvećoj mjeri savjetnika HZZ-a, ali i drugih aktera uključenih u usluge
zapošljavanja. Iako neki projekti, poput „Nagrade za poslodavca godine za osobe s invaliditetom“, idu
k tome da se istaknu poslodavci s pozitivnim i kvalitetnim praksama, takve poslodavce treba istaknuti
i na lokalnoj razini kako bi se intenzivnije utjecalo na podizanje razine svijesti svih poslodavaca o
mogućnostima rada osoba s invaliditetom.
Jedan vid povećanja osviještenosti poslodavaca (posebice u situaciji gdje ne postoji obveza
zapošljavanja osoba s invaliditetom) jest njihovo poticanje na dobrovoljno artikuliranja stavova i
procedura za zapošljavanje osoba s invaliditetom.
Nadovezujući se na artikuliranje tih procedura, treba napomenuti i pitanje diskriminacije. Posebno
treba naglasiti potencijal zabrane neizravne diskriminacije koja od poslodavaca traži da opravdaju i
ona pravila, ili praksu zapošljavanja, koja nisu neposredno uvjetovana nečijom pripadnošću određenoj
društvenoj skupini, ali svejedno mogu djelovati negativno na tu skupinu.
Bitno područje odnosa poslodavaca i osoba s invaliditetom odnosi se na situacije upućivanja radnika
u proces profesionalne rehabilitacije. Ni Zakonom o radu, a ni Zakonom o mirovinskom
osiguranju nije propisana obveza poslodavca da nakon profesionalne rehabilitacije radnika vrati na
posao. Obveza poslodavca da poduzme sve da radniku osigura odgovarajući posao nakon povratka
s profesionalne rehabilitacije propisana je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju
osoba s invaliditetom54 koji upućuje na Zakon o radu i proširuje primjenu odredbi, koje se odnose na
radnike s profesionalnom nesposobnošću za rad i neposrednom opasnošću od nastanka invaliditeta,
na osobe koje su pravo na rehabilitaciju ostvarile prema propisima mirovinskog osiguranja. Ovdje je
bitno naglasiti da osobe s rješenjima o neposrednoj opasnosti od nastanka invalidnosti, donesenima
nakon 1. siječnja 1999., nemaju status invalida rada (prema izmjenama Zakona o mirovinskom
osiguranju).
Posljedica opisane rascjepkanosti pravnih normi kojima je regulirana profesionalna rehabilitacija,
kao i nedovoljne informiranosti poslodavaca o vlastitim obvezama koje proizlaze iz različitih Zakona,
najčešće se očituje u odluci poslodavaca da po završetku rehabilitacije ne prime navedene radnike
nazad u radni odnos. Na taj način, radnici često dobiju poslovno uvjetovan otkaz uz obrazloženje da
54
Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN br. 143/02, 33/05) koji u članku 13. stavku
2. kaže: „Odredbe Zakona o radu koje se odnose na radnike s profesionalnom nesposobnošću za rad i neposrednom opasnošću od nastanka invalidnosti primjenjuju se i na sve druge osobe s invaliditetom iz članka 3. ovog Zakona“.
98
poslodavac nema radnog mjesta na koje bi radnika mogao raspodijeliti s obzirom na poslove koje
radnik nakon prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije, može obavljati.
U slučaju kada osobe s invaliditetom imaju uvjete za invalidsku mirovinu, rijetko izaberu opciju
profesionalne rehabilitacije i radije odlaze u invalidsku mirovinu vjerojatno da bi izbjegli rizik od
moguće nezaposlenosti. Na taj način, one se de facto dobrovoljno isključuju s tržišta rada, što
je identičan ishod opisanom izboru isključivoga korištenja invalidnine ili naknade za nezaposlenost
naspram povremenog zapošljavanja koje je zakonskim odredbama zapravo destimulirano. Različita
regulativa i djelovanje u okviru izoliranih sustava zapravo rezultiraju poticanjem pasivnosti i često
preuranjenim izlaskom osoba s invaliditetom iz radno aktivne populacije, što je u suprotnosti s
primarnim ciljem svih politika i mjera koje direktno ili posredno uređuju rehabilitaciju i zapošljavanje
– poticanje intenzivnijeg uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada.
Po pitanju financijskih poticaja, Fond daje poticaje za održavanje zapošljavanja i novo zapošljavanje.
Oko 80% proračuna Fonda troši se na naknade za doprinose i za smanjeni radni učinak, dok na
prilagodbu radnog mjesta i uvjeta rada otpada tek oko 2%, a samo 0,33% na obrazovanje osoba s
invaliditetom. Tu je jasno da se kroz financijsku potporu najmanje ulaže u održive i trajne elemente
zapošljavanja osoba s invaliditetom, a najviše u tekuće troškove poslovanja, tj. troškove rada. Ono
što nedostaje poslodavcima, a što bi pomoglo u zapošljavanju osoba s invaliditetom, jest potpora u
procesu uvođenja novog zaposlenika u posao, kao i drugi oblici potpore i eventualne tranzicije dok
se ne zaposli radni asistent.
S obzirom na to da HZZ u najvećoj mjeri provodi usluge profesionalne selekcije za poslodavce, nužno
je sagledati kako je zapošljavanje osoba s invaliditetom integrirano u taj proces. Ta se integracija
mora dogoditi unutar procesa HZZ-a te je u tu svrhu nužna koordinacija savjetnika koji rade s
poslodavcima i savjetnika koji rade s osobama s invaliditetom. No ta integracija treba biti usmjerena
na one osobe koje se mogu relativno ravnopravno natjecati za radna mjesta. U slučaju osoba s težim
oštećenjima, potrebna je značajnija uloga savjetnika u njihovom posredovanju prema potencijalnom
poslodavcu, što i jest trenutačna praksa u HZZ-u.
S ciljem podizanja standarda i kvaliteta usluga te razvoja individualiziranog pristupa svakoj
specifičnoj skupini osoba s invaliditetom, osobito skupinama kojima prijeti diskriminacija i socijalna
isključenost i po nekoj drugoj osnovi osim po invaliditetu, ukazala se potreba vođenja evidencije i
razvoja usluga za specifične skupine osoba s invaliditetom koje je predložio HZZ:
•
žene s invaliditetom,
•
žene s invaliditetom – žrtve nasilja,
•
starije osobe s invaliditetom,
•
mladi s invaliditetom,
•
osobe s invaliditetom – pripadnici nacionalnih manjina,
•
osobe s invaliditetom – migranti i tražitelji azila,
•
osobe s invaliditetom – stradalnici od minskoeksplozivnih sredstava.
HZZ provodi izrazito individualiziran pristup u radu s nezaposlenim osobama s invaliditetom, s ciljem
prikladnijeg udovoljavanja njihovim potrebama i potpunijoj realizaciji njihovih mogućnosti. Ovakav
pristup dokazano daje pozitivnije učinke na njihovo zapošljavanje. Istu diversifikaciju pristupa treba
ugraditi i u druge elemente sustava potpore (obrazovanje, socijalna skrb, ali i potpora zapošljavanja
koju pružaju drugi dionici – lokalna vlast, udruge, agencije).
99
U Hrvatskoj nema pravne osnove po kojoj bi se zapošljavanje uz potporu koristilo kao oblik
zaposlenja osoba s intelektualnim teškoćama. Ipak, kroz pilot-programe koji provode, udruge nastoje
uvjeriti dionike da su osobe s intelektualnim teškoćama sposobne i voljne raditi na otvorenom tržištu
rada. Također, primjer koji to potkrepljuje i predstavlja dugoročan element zapošljavanja osoba
s invaliditetom jest slučaj osoba s intelektualnim teškoćama i oblik njihova zapošljavanja putem
ugovora o radnoj aktivnosti.
Vrlo je pozitivan primjer Udruge za promicanje inkluzije koji je ukazao na samo neke mogućnosti,
no za intenzivnije zapošljavanje ovih osoba potrebno je kvalitetnije urediti radno-pravne uvjete jer
korištenje ugovora o radnoj aktivnosti ne može se smatrati kvalitetnim rješenjem s obzirom na
ograničenja koja postavlja, kao i s obzirom nedostatak zaštite.
100
5.5. Integracija u radnu okolinu
Istraživanja ukazuju na podatak da osobe s invaliditetom nakon zapošljavanja u najmanjoj mjeri
očekuju teškoće u komunikaciji sa suradnicima (27,4%) i u samoj realizaciji zadatka (33,9%), dok
je kod poslodavaca u većoj mjeri izražena bojazan (61%) da je potrebna dodatna potpora kod
zapošljavanja osoba s invaliditetom i to predstavlja važnu prepreku njihovom većem zapošljavanju. S
druge strane, same osobe s invaliditetom, njih 49%, procjenjuju da će im takva pomoć biti potrebna.
Dakle, osobe s invaliditetom, u manjoj mjeri nego poslodavci, procjenjuju da će im biti potrebna
dodatna pomoć pri radu. Ovaj podatak govori o tome da osobe s invaliditetom vjeruju u svoje radne
kapacitete, ali i o činjenici da poslodavci nisu dovoljno upoznati s radnim mogućnostima osoba s
invaliditetom. Kvalitetniji protok informacija i aktivnija komunikacija između osoba s invaliditetom i
poslodavaca sigurno bi vodila boljem razumijevanju međusobnih potreba55.
Upravo takvi stavovi dolaze do izražaja u slučaju stjecanja invaliditeta tijekom radnog odnosa s
poslodavcem, tj. kada se posloprimac treba uputiti na profesionalnu rehabilitaciju. Problem izbora
između profesionalne rehabilitacije ili odlaska u invalidsku mirovinu nastaje uslijed
rascjepkanosti pravnih normi (Zakon o socijalnoj skrbi, Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i
pravima za vrijeme nezaposlenosti, Zakon o radu, Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju
osoba s invaliditetom, Zakon o mirovinskom osiguranju) kojima je regulirana profesionalna
rehabilitacija, kao i uslijed neinformiranosti poslodavaca o vlastitim obvezama koje proizlaze iz različitih
Zakona te se očituje u čestoj odluci poslodavca da ne prime nazad radnike koji su završili proces
rehabilitacije. Stoga u slučaju kada osobe s invaliditetom imaju uvjete za invalidsku mirovinu, rijetko
izaberu opciju profesionalne rehabilitacije i radije odlaze u invalidsku mirovinu. Na taj
način one se de facto dobrovoljno isključuju s tržišta rada, što je identičan ishod opisanom izboru
isključivoga korištenja invalidnine ili naknade za nezaposlenost naspram povremenog zapošljavanja
koje je zakonskim odredbama zapravo destimulirano.
Drugi aspekt integracije jest pristupačnost do radnog mjesta, kao i na radnome mjestu. Općenita
pristupačnost u arhitektonskom i komunikacijskom smislu u Hrvatskoj je još uvijek
nerazvijena, kako iz perspektive radnika s invaliditetom, tako i iz njihove perspektive kao klijenata,
bilo u javnim ustanovama ili u tvrtkama. U tom području nužno je razviti dodatne programe koji bi
potaknuli ili pokrili investicije u osiguravanju pristupačnosti za osobe s invaliditetom. Dosadašnja
politika i praksa govore drugačije, a o tome svjedoči podatak da je dosadašnje korištenje sredstava
Fonda u području prilagodbe radnog mjesta bila minimalno.
U tom kontekstu problematična je činjenica da su poslodavci prepušteni sami sebi, tj. oni sami trebaju
osmisliti prilagodbu, kako uvjeta rada, tako i arhitektonsku. Danas poslodavci često ne razumiju što
je to razumna prilagodba koja se spominje u zakonskim i podzakonskim aktima. Pri tome je Fond
u određenim slučajevima prisiljen odbijati neke zahtjeve za prilagodbu radnog mjesta, a koji se
uglavnom odnose na opremanje radnog mjesta ili uređenje prostora za rad, kao što je to, primjerice,
uređenje krovišta.
Drugi aspekt pristupačnosti jest dostupnost javnog prijevoza, kako lokalnog, tako i međugradskog.
Primjeri organiziranih službi za prijevoz osoba s invaliditetom jesu rijetkost, a najistaknutiji je primjer
ZET u Gradu Zagrebu. Iako uspostavljanje ovakve zasebne službe zahtijeva značajna financijska
sredstva, postoje i drugi modeli na kojima bi se takva javna usluga mogla zasnivati, primjerice, u
suradnji sa sanitetskim službama ili taksi prijevoznicima.
„Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom“, UNDP, 2008.
55
101
6. PREPORUKE
Kao prve preporuke koje proizlaze iz ove studije, navest ćemo one koje se temelje na analizi i
zaključcima o politikama zemalja članica EU i njihovim iskustvima u primjeni istih. Ove preporuke
predstavljaju jedan širi i dugoročniji okvir za daljnji razvoj pristupa zapošljavanju i integraciji osoba
s invaliditetom u Europi, ali i u Hrvatskoj s obzirom na nužnost prilagodbe praksama i regulativama
EU u skoroj budućnosti.
Daljnje preporuke, koje su proizašle iz analiza pojedinih segmenata sustava profesionalne rehabilitacije
i zapošljavanja osoba s invaliditetom, temeljene su na uočenim izazovima i nedostacima trenutačnih
praksi te ih stoga možemo gledati kroz jednu kratkoročnu, ali i žurnu listu potrebnih promjena. Te su
preporuke usmjerene na sljedeće aspekte profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja:
•
profesionalno usmjeravanje i osposobljavanje za rad,
•
zapošljavanje,
•
potpora poslodavcima,
•
integracija na radno mjesto.
Ove preporuke su nadalje podijeljene prema poželjnom vremenskom okviru njihove provedbe
(srednjoročno ili dugoročno), što općenito može označiti i prioritete za njihovu provedbu unutar
objektivno zadanih uvjeta.
6.1. Politike i zakonodavni okvir
EU perspektiva za Hrvatsku
Kako bi se na europskoj razini pospješilo postizanje visoke razine suglasnosti oko razvoja socijalnih
politika zemalja članica, u tom bi kontekstu bilo korisno:
•
Poboljšati funkcioniranje otvorene metode koordinacije, posebice uvođenjem više poticaja i
sankcija kako bi se države članice potakle i ohrabrile na ostvarivanje ciljeva;
•
Promicati raspravu socijalnih partnera na europskoj razini kako bi se nadišle poteškoće u
usuglašavanju država članica. Obnova socijalnog dijaloga na sektorskoj razini mogla bi,
također, biti prikladna u kontekstu karakteriziranom širenjem gospodarskog restrukturiranja
unutar EU;
•
Optimizirati korištenje financijskih alata, primjerice, podizanjem stope financiranja iz
socijalnog fonda kako bi se povećao broj dopustivih projekata.
Globalni konsenzus između industrijaliziranih zemalja s razvijenim socijalnim sustavom preporučuje:
•
102
da se samo osobe s teškim invaliditetom, uglavnom mentalnim bolestima, zbrinjavaju u
obiteljskom okruženju, specijaliziranim agencijama ili prilagođenim radnim mjestima kao
što su radionice. Nasuprot tome, sve mogućnosti i kapaciteti zapošljavanja (identificirani,
procijenjeni i razvijeni tijekom osnovnog i strukovnog obrazovanja) trebaju pronaći odgovor
za zapošljavanje u okviru otvorenih struktura tržišta rada (poduzeće ili slobodna zanimanja),
uz osiguranje strogog poštivanja principa jednakog tretmana i nediskriminacije,
•
glavni prioriteti javnih politika za osobe s invaliditetom (stručno osposobljavanje, obrazovanje,
zapošljavanje, prijevoz, izgradnja, socijalna i zdravstvena skrb) trebaju biti odlučno usmjereni
na osiguravanje pristupa i zadržavanje osoba s invaliditetom unutar tržišnoga gospodarstva
i tržišta rada.
Preporuke za politike vezane uz profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom,
temeljem nalaza i preporuka dokumenata iz EU i zemalja članica, mogu se sažeti u sljedećih nekoliko
točaka:
•
uvjet primanja (uvjet ostvarivanja, iznos, trajanje) invalidskih mirovina i naknada vezan je uz
uložene napore za zapošljavanje,
•
priznati status invaliditeta, neovisno o situaciji vezanoj za zaposlenje i prihod,
•
osmisliti alate za provođenje individualiziranog obrazovanja i zapošljavanja osoba s
invaliditetom,
•
promicati ranu intervenciju,
•
uključivati poslodavce u većoj mjeri ,
•
prilagoditi obvezu zapošljavanja stvarnoj gospodarskoj situaciji u kojoj se nalazi poslodavac,
•
razviti snažnu potporu glede prilagodbe radnog mjesta,
•
modernizirati upravljanje programima i ostvarivanja prava (One Stop Shop – jedna prijamna
točka/jedan pult),
•
osigurati koordinaciju različitih platnih doznaka (bolovanje, invaliditet, povreda na radu,
nezaposlenost, prijevremena mirovina i socijalna pomoć) u svrhu ostvarenja ili zadržavanja
zaposlenja.
U kontekstu skorog priključenja Hrvatske EU te prenošenja obveza i navedenih preporuka u
zakonodavstvo i praksu, nužno je napraviti analizu i model usklađivanja svih postojećih zakonskih
i podzakonskih akata koji uređuju prava osoba s invaliditetom, ali i same provedbe istih – što je
prepoznato i u Nacionalnoj strategiji izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom.
Hrvatska perspektiva prema lokalnoj razini
Za uspješnu provedbu Nacionalne strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe s
invaliditetom 2007. – 2015. na lokalnoj razini, nužno je stvaranje poticajnog okruženja za
integraciju osoba s invaliditetom na tržište rada. Ono će biti moguće samo uz partnersko djelovanje
svih relevantnih aktera, s naglaskom na one koji djeluju na regionalnoj i lokalnoj razini.
S obzirom na izazove u osiguranju vertikalne koordinacije provedbe politike profesionalne rehabilitacije
i zapošljavanja, uz osiguranje koordinatora provedbe i lokalnih planova provedbe, uočene su potrebe
za daljnjim koracima, kao što su:
•
definiranje usuglašenih smjernica za provedbu na nacionalnoj i županijskoj razini, tj. lokalno
razvijenih i prihvaćenih akcijskih planova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba
s invaliditetom koji bi, među ostalim, uključivali (srednjoročno):
o
učinkovite mjere za poticanje samozapošljavanja,
o
potporu za odgovarajuće oblike zapošljavanja i zadržavanja zaposlenja osoba s
invaliditetom,
o
mehanizme zaštite od diskriminacije u području zapošljavanja i rada osoba s
103
invaliditetom,
o
dodjele lokalnih poticaja gospodarskim subjektima koji zapošljavaju osobe s
invaliditetom te razvoj njima usmjerenih programa potpore,
o
povezivanje lokalnih obrazovnih ustanova i njihovih programa s potrebama lokalnih/
regionalnih tržišta rada,
•
osnivanje povjerenstva ili drugog tijela za praćenje provedbe mjera strategija na lokalnoj
razini (srednjoročno).
•
osnivanje zajedničkih koordinacija, povjerenstava, stalnih stručnih radnih skupina i drugih
sličnih organizacijskih oblika koji osiguravaju partnerski pristup na lokalnoj razini i predstavljaju
učinkovit koordinacijski mehanizam na županijskoj razini (srednjoročno).
•
provedba najširega konzultativnog procesa na lokalnoj (županijskoj) razini i izrada lokalnih
strategija/programa izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom (dugoročno).
Kako bi strategije u sklopu lokalnih partnerstava za zapošljavanje mogle biti temelj za lokalno
prilagođene mjere i projekte nacionalnih i, prije svega, lokalnih aktera za razvoj ljudskoga kapitala i
većeg zapošljavanja osoba s invaliditetom, nužno je:
104
•
integrirati pitanja osoba s invaliditetom unutar svih ciljanih skupina, ali i izdvojeno za pitanja
koja su specifična za cjelokupnu populaciju te, temeljem toga, predložiti odgovarajuće mjere
i projekte za provedbu na lokalnoj razini (srednjoročno).
•
koristiti prihvaćene strategije, kao temelj za lobiranje prema lokalnim i nacionalnim
izvorima financiranja za mjere i projekte profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba
s invaliditetom, te u tu svrhu dalje provoditi sheme bespovratnih sredstava (darovnica). Za
osiguravanje dugoročnog djelovanja, nužno je imati dugoročniju perspektivu planiranja (i
produženje „vidljivosti“ budućih izvora s trenutačnih 1-2 godine na barem 3-4 godine) takvih
programa financiranja i darovnica, kako bi potencijalni pružatelji usluga mogli kvalitetno
planirati aktivnosti te osigurati njihov kontinuitet kroz nekoliko uzastopnih projektnih ciklusa.
Također, treba osigurati povlašten pristup sredstvima i onim projektima koji su se prethodno,
temeljem objektivnih mjerila, pokazali uspješnima. Ovakav je pristup izrazito bitan kod
budućega korištenja sredstava Europskoga socijalnog fonda s obzirom na višestruko veće
iznose sredstava koji će biti dostupni. S obzirom na nužno sufinanciranje tih projekata,
ovakve će projekcije omogućavati lokalnim tijelima da u svojim proračunima osiguraju
sredstva (srednjoročno).
•
prepoznati i integrirati u strategije i provedbene instrumente sve lokalne dionike (posebice
udruge osoba s invaliditetom te udruge koje djeluju u njihovu korist) sustava pružanja
potpore za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom te istodobno
osigurati prostor i potporu za razvoj kvalitete i kontinuirano pružanje tih usluga (dugoročno).
integrirati u strategije postojeće mjere na nacionalnoj razini, u prilagođenom obliku prema
specifičnim potrebama županije, ali napraviti i iskorak prema mjerama koje ne postoje na
nacionalnoj razini (dugoročno).
6.2. Profesionalno usmjeravanje i obrazovanje
Profesionalno usmjeravanje
Preporuke u ovom području prvenstveno se odnose na proces procjene obrazovnih i radnih
sposobnosti:
•
U izvedbu procesa profesionalnog informiranja i savjetovanja na lokalnoj razini, poželjno je i
dalje u uključivati lokalne aktere (udruge, poslodavce) kako bi se proširio opseg dostupnosti
takvih usluga, ali i rasteretili resursi HZZ-a. Proširenje dosega treba osigurati, što je jednim
dijelom i planirao HZZ, i u aktivnostima kao što su godišnji sajmovi poslova i daljnje
unapređenje mogućnosti računalnog programa Moj izbor (srednjoročno).
•
Nužan je dodatan iskorak u osvještavanju roditelja učenika s teškoćama, posebice u trenutku
upisa u srednju školu, kako bi se razbile predrasude prema prilagođenim obrazovnim
pristupima djeci s teškoćama. U ovom je području iznimno korisna suradnja s udrugama
roditelja djece s invaliditetom te bi takve aktivnosti trebalo dalje razvijati. Bitnu ulogu pri
odabiru zanimanja i upisu u školu, ali i tijekom školovanja, mogu imati obiteljski centri
na razini svake županije, i to upravo u uspostavljanju komunikacije između škole, HZZ-a i
roditelja (srednjoročno).
•
Ujednačavanje kriterija te kvalitetnija koordinacija u povezivanju i razmjeni podataka između
pojedinih sustava koji vrše procjenu sposobnosti kako bi se umanjile mogućnosti nejednakog
odnosa i tretmana osoba s invaliditetom u okviru različitih sustava. Navedene aktivnosti
mogu se provoditi do uspostave jedinstvenog sustava vještačenja, a moguća platforma
koja bi mogla poslužiti za njihovu provedbu jest baza podataka „Hrvatski registar osoba s
invaliditetom“ pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo (dugoročno).
Osposobljavanje za produktivan rad
U području usmjeravanja škola i obrazovnog sustava za zapošljavanje njihovih učenika ističu se
sljedeće preporuke:
• Pružati potporu nastavnicima koji rade s učenicima s teškoćama i osvijestiti važnost njihove
uloge u stvaranju uvjeta za veću buduću zapošljivost učenika te obvezati škole da
učenicima tijekom obrazovanja omoguće iskustven dodir sa stvarnim tržištem rada. Cilj
omogućavanja zapošljivosti treba jasno postaviti kao cilj obrazovnog procesa te se njime
treba voditi tijekom cjelokupnog obrazovanja (srednjoročno).
•
S obzirom na relativno dugotrajnu proceduru uvođenja novih kurikuluma, nužno je mladima
s invaliditetom, koji su stekli zvanja za tržišno suficitarna ili nepostojeća zanimanja, odmah
po završetku škole omogućiti daljnje obrazovanje kroz sustav obrazovanja odraslih.
Upravo je ponuda programa obrazovanja za odrasle zbog svoje fleksibilnosti dobar signal
potreba na tržištu rada (primarno lokalnom) te je stoga nužno u što ranijoj fazi usmjeriti mlade
na daljnje usavršavanje ili prekvalifikaciju. S obzirom na trenutačno stanje neprilagođenosti
sustava obrazovanja odraslih za potrebe osoba s invaliditetom (uz nekoliko manjih iznimki),
nužno je uložiti u prilagodbu tog sustava s ciljem osiguranja njegove bolje dostupnosti
osobama s invaliditetom. S jedne strane, to uključuje obuku nastavnog osoblja za rad s
osobama s invaliditetom te osiguravanje prilagođenih nastavnih materijala i metoda. S druge
strane, treba uložiti u fizičku pristupačnost ustanova za obrazovanje odraslih. U početnoj fazi
105
moguće je uspostaviti osnovnu regionalnu mrežu od nekoliko postojećih ustanova kojima bi
se pružila potpora u razvoju prethodno spomenutih nedostataka (srednjoročno).
•
Posebno područje u koje je nužno dalje usmjeriti osobe s invaliditetom jest obrazovanje za
korištenje računala i računalnih programa i, s druge strane, za zanimanja koja se odnose
na informacijsku tehnologiju. Upravo su ta zanimanja i te vještine među onima koje
poslodavci kontinuirano označavaju nedovoljno razvijenima (srednjoročno).
•
Sustav praktične nastave kod poslodavaca treba dalje razvijati i poticati s obzirom na to
da upravo takvo iskustvo najviše pomaže u tome da učenik s teškoćama dobije posao nakon
mature. Pritom, nužno je prekinuti praksu prema kojoj se glavnina praktične nastave provodi
unutar škola te treba intenzivirati napore škola da osiguraju provedbu praktične nastave
i naukovanja kod poslodavaca. Kako bi se, također, umanjile nedoumice poslodavaca kod
primanja učenika s teškoćama na praksu, nužno je posebnu pažnju posvetiti sigurnosti na
radnom mjestu te uvesti mehanizme osiguravanja prevencije ozljeda. Moderno naukovanje
moglo bi postići izuzetno pozitivne učinke u situacijama kvalitetnije pripremljenosti poslodavca
kod kojeg se naukovanje provodi. Naime, naukovanje bi se u određenim okolnostima moglo
urediti kao jedan od oblika zapošljavanja (umjesto da isključivo bude dijelom obrazovnog
programa) koji bi omogućio osobama s invaliditetom stjecanje radnog iskustva. Poslodavac
bi u tom slučaju mogao primati određene poticaje za sufinanciranje troška plaće i prilagodbe
radnog mjesta čime bi imao i mogućnost procjene učinka osobe s invaliditetom u procesu
naukovanja, što bi moglo rezultirati njenim kasnijim trajnijim zapošljavanjem. Iako je
predviđeno da bi u budućnosti radni centri, čije je uspostavljanje planirano, trebali u ovom
području imati određenu ulogu, fokus treba biti na pružanju praktične nastave i naukovanja u
realnim uvjetima, na otvorenom tržištu rada, a minimalno u zaštićenim uvjetima (dugoročno).
•
Osigurati aktivan pristup škola lokalnim poslodavcima, promovirati uspješne primjere
suradnje s drugim školama na lokalnoj razini i uspostaviti međuškolske koordinacije za
pripremu zapošljavanja učenika s teškoćama (dugoročno).
•
Osigurati uvijek dostupnu potporu stručnog tima (psiholog, rehabilitator, logoped, pedagog)
koji će intenzivno raditi s učenicima, njihovim roditeljima te kontinuirano pružati potporu
nastavnicima u smislu dodatnog informiranja, savjetovanja, uvođenja novih metoda i
postupaka prilagođenih radu s djecom s teškoćama u razvoju (dugoročno).
•
Nužno je većoj mjeri voditi računa o stanju na lokalnom tržištu rada te, u suradnji s relevantnim
institucijama i drugim partnerima, kontinuirano raditi na uvođenju kurikuluma,
adekvatnih mogućnostima djece s teškoćama, koji će omogućiti njihovu kasniju zapošljivost
i lakši ulazak na tržište rada (dugoročno).
•
Programe radnog osposobljavanja nužno je uskladiti s, primjerice, programima
osposobljavanja i daljnjeg usavršavanja, kakvi se nude u sustavu cjeloživotnog obrazovanja,
i u izvedbi ih prilagoditi osobama s određenom vrstom invaliditeta. Cilj treba biti da te osobe
steknu vještine i znanja koje imaju čak i minimalnu ekonomsku vrijednost, tj. da im pruže
mogućnost potencijalnog zaposlenja, te da certifikati o osposobljenosti jasno ukazuju
na stečena znanja i vještine (dugoročno).
Preporuke za podizanje kvalitete integracije učenika s teškoćama u redovnim školama jesu sljedeće:
•
106
S obzirom na čestu pojavu toga da roditelji zatajuju dokumentaciju i informacije pri upisu
učenika s teškoćama u srednju školu kako bi izbjegli da se njihova djeca obrazuju prema
posebnom programu, treba osigurati automatsku razmjenu informacija o učeniku s
teškoćama između osnovnih i srednjih škola. Usporedno s ovim pitanjem, nužno je roditelje
prije kraja osnovnoškolskog obrazovanja dodatno osvijestiti o koristima i važnosti primjerenog
oblika obrazovanja, pri čemu obiteljski centri na županijskoj razini mogu imati vrlo važnu
ulogu, no potrebno ih je bolje povezati sa školama (srednjoročno).
•
Pružiti veću ponudu programa stručnog i pedagoškog usavršavanja nastavnika za rad s
učenicima s teškoćama, dok bi osnovni modul takvih edukacija trebao biti obvezan za
nastavnike koji rade s učenicima s teškoćama u integriranim ili posebnim razredima. U tom
bi području aktivnosti HZZ-a na obrazovanju stručnih suradnika i nastavnika u školama i
obrazovnim ustanovama trebalo dodatno proširiti tako da se usklade/povežu s programima
stručnog usavršavanja nastavnika Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje
odraslih, kako bi se ovim obrazovanjem obuhvatio što veći broj nastavnog osoblja. Ovaj
se aspekt izravno nadovezuje na podizanje zapošljivosti učenika ili odraslih s invaliditetom
(srednjoročno).
•
Potporu nastavnicima tijekom nastave (posebice s učenicima integriranim u redovne razrede)
nužno je osigurati pomoću asistenata u nastavi koji bi nastavnicima pružali izravnu
potporu u izvedbi nastave za učenike s teškoćama. Iako naznačeno u Zakonu, uvođenje tih
asistenata trebalo bi biti detaljno razrađeno Pravilnikom koji se očekuje, no kao što je bio
slučaj i s osobnim asistentima, lokalna tijela mogu samoinicijativno i primjerom voditi praksu
slijedom postojećega regulatornog vakuuma (srednjoročno).
•
Kako opremljenost/prilagođenost škola za učenike s teškoćama uvelike određuje
mogućnosti obrazovanja koje im se nude, lokalne zajednice trebaju osigurati da škole mogu
biti dostupne što većem broju učenika s teškoćama. S obzirom na konstantno prisutan
argument ograničenih financijskih sredstava, bilo bi poželjno definirati različite razine
pristupačnosti koje bi škole mogle postupno postići, s različitim razredima nužnih financijskih
sredstava. Svaki napredak po pitanju pristupačnosti nužno je podijeliti s nadležnima koji
utječu na odabir školovanja učenika s teškoćama na lokalnoj razini, ali i sa širom zajednicom
(dugoročno).
107
6.3. Zapošljavanje osoba s invaliditetom
Iako su financijske mjere sufinanciranja najpoželjnije iz perspektive poslodavaca, nužno je uvesti
određenu fleksibilnost i diversifikaciju tih mjera i to u sljedećim područjima:
•
Određene mjere sufinanciranja trebale bi uzimati u obzir težinu/vrstu invaliditeta, odnosno
razinu preostale radne sposobnosti, te posebice stimulirati i razraditi programe zapošljavanja
teže zapošljivih skupina među osobama s invaliditetom (primjerice, osoba s intelektualnim
teškoćama) (srednjoročno).
•
Treba potaknuti definiranje i provedbu lokalno temeljenih aktivnih mjera za zapošljavanje
(na županijskoj ili regionalnoj razini) te u njihovu provedbu, ali i financiranje, uključiti lokalne
dionike (lokalna i područna samouprava, udruge, posrednici na tržištu rada, poslodavci). U
ovom kontekstu izrazito je bitna usklađenost s procesom izrade ili revizije strategija za razvoj
ljudskih potencijala u županijama, kao i strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe s
invaliditetom, i akcijskih planova za zapošljavanje osoba s invaliditetom (srednjoročno).
•
Nastaviti s višegodišnjim planiranjem mjera, tj. Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja.
Aktualno dvogodišnje planiranje prioriteta zapošljavanja omogućuje veću iskorištenost mjera
od jednogodišnjih planova. No plan je nužno donijeti prije početka perioda provedbe istog,
kako bi se i svi vezani sustavi mogli kvalitetno pripremiti (srednjoročno).
•
Uključiti potpore uspostavljanja i poslovanja socijalnih poduzeća u aktivne mjere (u
započinjanju/planiranju poslovanja, kao i kasnije potpore poslodavcima). S obzirom na to da
su socijalni poduzetnici osvješteniji o položaju marginaliziranih skupina, za očekivati je da bi
potpora njima rezultirala i povećanjem zapošljavanja tih skupina (srednjoročno).
•
Potpore za samozapošljavanje trebaju, osim financijskih subvencija, uključivati intenzivno
stručno savjetovanje i potporu tijekom početka poslovanja kako bi se povećala vjerojatnost
uspjeha poduzetničkog poduhvata (srednjoročno).
•
Uvesti kvalitativno analiziranje iskorištenosti i korisnosti aktivnih mjera svake dvije godine.
Osim praćenja uspješnosti aktivnih mjera, jednim se ovakvim praćenjem mogu kvantitativno
i kvalitativno utvrđivati potrebe poslodavaca, kao i nezaposlenih u aktivnoj potrazi za poslom
(dugoročno).
•
Povećanje udjela sredstava HZZ-a za aktivne mjere – prvenstveno za obrazovne aktivnosti i
ulaganje u daljnje mjere koje osiguravaju dugotrajnu zapošljivost (dugoročno).
•
Izlazne strategije za smanjenje isplata sufinanciranja trebaju biti postupne kako bi se
osigurao duži ostanak osobe s invaliditetom u zaposlenju, a mjere je potrebno usmjeriti
od sufinanciranja tekućih troškova (trošak rada) prema većem ulaganju u okruženje
pogodno za osobe s invaliditetom (prilagodba radnog mjesta, pristupačnost – arhitektonska
i komunikacijska) (dugoročno).
Kvotni sustav
Prvi dio preporuka u ovom se dijelu odnosi na trenutačno stanje sustava te na funkcioniranje Fonda
za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom:
•
108
Ključno je uspostaviti sustav nadzora i kažnjavanja (ne)ispunjavanja trenutačnih zakonskih
obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom, pri čemu Fond za profesionalnu rehabilitaciju
i zapošljavanje osoba s invaliditetom može, temeljem izmjene zakona, zauzeti tu funkciju
(srednjoročno).
•
Za potrebe nadzora, ali i analize te planiranja mjera Fonda, nužno je uspostaviti jasno
praćenje financijskog tijeka uplata doprinosa i eventualnih kazni u Fond, a ne u središnji
državni proračun, te iskorištenost tih sredstava za daljnje poticanje zapošljavanja osoba s
invaliditetom (dugoročno).
Drugi dio preporuka temelji se na europskim iskustvima. Uspješnost funkcioniranja kvotnih sustava
u zemljama EU značajno oscilira od jedne do druge zemlje, a kod onih koje su uspješne, upravo su
elementi koji se nalaze u sljedećim preporukama ključni za postizanje tog uspjeha:
1. Ne postupati drukčije prema poslodavcu u javnom sektoru u odnosu na poslodavca u
privatnom sektoru glede njihova odnosa prema osobama s invaliditetom (srednjoročno):
o
obveze poslodavca trebaju biti konkretno navedene i definirane zakonom/
podzakonskim aktom,
o
jasno definiranje sankcija – ukoliko ih nema dolazi do ignorancije,
o
pružanje pomoći za ispunjavanje tih obveza (darovnice/namjenska sredstva za
prilagodbu radnih mjesta, javne kampanje i kampanje za podizanje svijesti među
građanima).
2. Osigurati da je obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom (u nastavku OZOI) u skladu
s gospodarskom stvarnošću i obvezama uključenih poslovnih subjekata te da nudi druge
načine koji omogućuju njezino potpuno ili djelomično ispunjavanje u slučaju da se pokaže
nedovoljan broj zaposlenih osoba s invaliditetom iz perspektive ispunjavanja OZOI-a
(srednjoročno):
o
Sklapanjem sporazuma između poslovnih subjekata, institucija ili skupina iz različitih
područja kako bi se uspostavio „godišnji ili višegodišnji program u korist osoba s
invaliditetom“ koji bi podlijegao odobrenju ministra uključujući, primjerice:
o
“Plan za inkluziju i obuku osoba s invaliditetom”,
o
“Plan prilagodbe vezan uz tehničke preinake”,
o
“Plan zadržavanja na radnom mjestu u slučaju otpuštanja unutar tvrtke”.
o
Prihvaćanjem osoba s invaliditetom na probni rok, unutar određene granice postotka
definiranog OZOI-om.
o
Promjenama iznosa kaznenog poreza ovisno o broju radnih mjesta koja iziskuju
određene vještine. Primjerice, na lokalnoj se razini temeljem dogovora može
definirati manja obveza zapošljavanja u sektorima gdje su potrebne osobe viših
kvalifikacija, kao što su sektor istraživanja i razvoja, medicina i sl. I dalje bi postojala
obveza zapošljavanja, ali za manji broj više kvalificiranih osoba.
o
Smanjenjem kaznenog poreza temeljem određenih dodatnih troškova poslovnog
subjekta, uglavnom u okviru konteksta razumne prilagodbe koja treba omogućiti
prijam, uključivanje i zadržavanje osoba s invaliditetom.
o
Primjenama koeficijenta kako bi se potakli napori poslovnog subjekta i uzele obzir
109
te specifične gospodarske okolnosti. Primjerice, takav se koeficijent može izračunati
kako slijedi:
0,5 po zaposlenju prve osobe s invaliditetom u prvoj godini uspostave
poslovnog subjekta,
0,5 za zapošljavanje ili zadržavanje zaposlene osobe s invaliditetom u dobi
do 25 godina ili preko 50 godina,
1 za zapošljavanje ili zadržavanje zaposlenika s većim stupnjem invaliditeta,
1 za zapošljavanje dugotrajno nezaposlene osobe s invaliditetom (nezaposleni
duže od 12 mjeseci) za prvu godinu zaposlenja,
1 za zapošljavanje osobe s invaliditetom koja dolazi iz zaštitne radionice,
1 za uzimanje u obzir radnog mjesta koje iziskuje posebne vještine za rad
(primjerice, slučaj slijepih osoba s invaliditetom).
o
Modularnim pristupom koji bi bio u ovisnosti s veličinom poduzeća, kako se ne bi
obeshrabrili napori malih i srednjih poduzeća.
o
U okviru granica postotka dospjeloga kaznenog poreza, odbitkom izdataka koji
premašuju razumne potrebe prilagodbe sa svrhom da se pospješi prijam, uključivanje
i zadržavanje osoba s invaliditetom, kao što su:
prilagođena prijevozna sredstva,
troškovi ponovne profesionalne prekvalifikacije,
pomoć za smještaj u blizini radnog mjesta,
pomoć kod otvaranja vlastite djelatnosti/poduzeća,
osmišljavanje i izrada inovativnih prilagođenih materijala.
o
Povećanjem iznosa kaznenog poreza za poslovne subjekte koji ne učine nikakav
napor za primjenu OZOI-a.
3. Postaviti mjerila za procjenu OZOI-a i izračun kaznenog poreza kako bi se pospješilo da
poslovni subjekti izvrše ove obveze, a da bi se osigurala uspješnost provjere od inspekcijskih
službi ograničavajući mogućnosti za žalbu ili pravni spor te istodobno osiguravajući jednako
postupanje prema poduzećima u vezi ispunjenja uvjeta iz OZOI-a (srednjoročno).
o
Preciznim definiranjem krajnjih korisnika OZOI-a, pri čemu bi to uključilo sljedeće:
onesposobljene osobe uslijed stradanja na radnom mjestu ili profesionalnih
oboljenja te definiranje njihove situacije iz perspektive socijalnog osiguranja,
nositelje invalidskih mirovina te, ovisno o stupnju oštećenja, njihovu
sposobnosti da rade i ostvaruju prihod od rada,
vojne umirovljenike,
njihove bračne drugove,
ostale kategorije čija je situacija slična onoj osoba s invaliditetom te koji su
priznati kao takvi.
o
Preciznim definiranjem ciljanih poslovnih subjekata za OZOI.
postavljanjem datuma od kojeg broj zaposlenog osoblja premašuje prag
utvrđen zakonom,
110
definiranjem posebnog statusa glede obveza (kroz pregovore sa socijalnim
partnerima) zapošljavanja osoba s invaliditetom kod sljedećih poslodavaca:
o
•
Agencija za privremeno zapošljavanje (iz onih koje su trajno
uspostavljene),
•
poslovni subjekti s uglavnom sezonskom aktivnošću (turizam,
poljoprivreda),
•
poslovni subjekti koji se tek uspostavljaju ili povećavaju broj
zaposlenika, a koristilo bi im izuzeće na 1 ili 2 godine,
•
poslovni subjekti s više poslovnih jedinica (ili prema jedinici ili
globalno).
Definiranjem izračuna ukupnog broja osoblja u poslovnom subjektu.
korištenjem koncepta proporcionalnosti stvarnog trajanja rada s punim
radnim vremenom,
postavljanjem uvjeta minimalne prisutnosti u poslovnom subjektu kako bi ta
osoba mogla biti ubrojena u broj osoblja (primjerice, 6 mjeseci),
odnos prema novoregistriranim
sufinanciranje“.
o
korisnicima
„ugovora
za
pomoć/
Povlaštenim položajem nabave iz zaštitnih radionica, radnih jedinica ili centara pri
nabavi, čime se u određenoj mjeri može umanjiti OZOI za poslodavca koji vrši takvu
nabavu.
postavljanjem najvećega mogućeg postotka smanjenja obveze – povlaštena
nabava ne može u potpunosti otkloniti obvezu iz OZOI-a za određenog
poslodavca,
definiranjem udjela OZOI-a u sklopu ugovora o nabavi (primjerice, cijena
bez poreza, neto cijena sirovina, proizvoda i materijala; izdaci za potrošnju
i prodaju dijele se prema satnici – iznosu minimalnog rasta plaća na snazi
nadnevka te nabave)
definiranjem udjela OZOI-a u sklopu ugovora o pružanju usluga (primjerice,
cijena bez pristojbi usluga dijeli se prema satnici – iznosu minimalnog rasta
plaća na snazi nadnevka te isporuke)
4. Osnaživanjem kontrolnih mehanizama Inspektorata rada ili Fonda (ovisno o nadležnosti)
kako bi se osigurala usklađenost s OZOI-em (srednjoročno).
5. Povezivanjem OZOI-a i kaznenog poreza s mjerama za kompenzaciju troškova pristupa
zapošljavanju osoba s invaliditetom i prilagodbe radnog mjesta. Za provedbu takvih mjera
mogu se uspostaviti strukture udruživanjem/povezivanjem glavnih javnih dionika (iz područja
zapošljavanja, socijalne skrbi, obrazovanja, strukovne obuke itd.), predstavničkih udruženja
osoba s invaliditetom i udruga poslodavaca ili sindikalnih organizacija. Financiranjem,
uglavnom od cijelog prihoda kaznenog poreza, ta bi struktura bila nadležna za (dugoročno):
o
dodjelu financijske pomoći za adaptaciju radnih mjesta,
o
savjetovanje poduzeća glede ispunjavanja OZOI obveza,
o
produbljivanja znanja aktivnog pučanstva s invaliditetom,
111
o
izradu komunikacijskih strategija, usmjerenih prema poslodavcima i javnom mnijenju,
glede učinkovitog uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada.
6. Osigurati da su posebni programi zapošljavanja (subvencionirano zapošljavanje, potpomognuto
zapošljavanje, zaštićeno zapošljavanje) strogo rezervirani za osobe s invaliditetom kojima
invaliditet utječe na pristup zapošljavanju (dugoročno).
Invalidnine i naknade za zaposlenje
Najveći izazov glede beneficija za invaliditet jest pronaći pravu mjeru kako bi se minimalizirale
greška ekskluzije (odnosno uskraćivanja beneficija potrebitim osobama) i greška inkluzije (odnosno
odobravanja beneficija osobama kojima one nisu potrebne). Navedene su preporuke prenesene iz
primjera zemalja EU, a mogu se izravno povezati s problemima vezanim za beneficije koje u Hrvatskoj
imaju osobe s invaliditetom.
1. Osigurati da je invalidska naknada/doplatak ili radna olakšica usklađena s pristupom
zapošljavanju ili nastavkom zapošljavanja. U svim slučajevima, kumulativan zbroj te
djelomičan ili smanjen iznos između naknade i proizvoda rada (plaća i poslovnih prihoda)
trebali bi pomoći da se izbjegne kompenzacijska stupica (srednjoročno).
2. Osigurati da iznos te naknade ne destimulira traženje zaposlenja, ponovnog zaposlenja ili
djelatnosti. Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisana najniža plaća može biti temelj ili
osnova za definiranje iznosa (srednjoročno).
3. Osigurati da trajanje isplate invalidskih naknada ne obeshrabri traženje posla ili povratak na
posao ili u djelatnost. Uz izuzetak onih s najtežim stanjima i u slučajevima gdje je dokazano
da se na smije obavljati nikakva aktivnosti, takva kompenzacijska naknada nikada ne treba
biti neograničena u trajanju ili bez da se povremeno nadzire njezin legitimitet (srednjoročno).
4. Osigurati poseban položaj ratnih veterana. Zakonodavstvo koje regulira pitanja ratnih invalida
svakako predmnijeva iznalaženje naknade za invalidninu te, također, izražava priznanje države
za izuzetne žrtve prouzročene ratom. Međutim, ova specifičnost ne treba veteranima uskratiti
pravo na pristup mjerama koje olakšavaju pristup i povratak zaposlenju (srednjoročno).
5. Osigurati podudarnost invalidnina (u smislu udovoljavanja uvjetima/apsolutnog prava,
iznosa, trajanja i mogućih protustranaka) dok se isplaćuju za (dugoročno):
o
invaliditet,
o
bolest,
o
nesreću,
o
nesreću na radu i profesionalnu bolest (bolest stečenu na radnom mjestu),
o
prijevremenu mirovinu.
6. Uspostaviti, zajedno s tijelima lokalne vlasti, socijalnim partnerima, NVO-ima i važnim
javnim službama (koje su zadužene za obrazovanje, socijalnu skrb, strukovno obrazovanje,
112
potpomognuto zapošljavanje), jedan „One Stop Shop – jedinstveni šalter“ na lokalnoj razini
(u Hrvatskoj na županijskoj razini) koji bi bio odgovoran za (dugoročno):
o
primanje, informiranje i savjetovanje osoba s invaliditetom, njihovih obitelji te udruga,
o
informiranje poslodavaca o njihovim obvezama i pružanje potpore u cilju ispunjenja
navedenih obveza,
o
podizanje svijesti o pitanjima invaliditeta i oslanjanje na lokalne, nacionalne kampanje.
Svrha ovoga „jedinstvenog šaltera“ nije stvaranje paralelne strukture uz postojeće, već on treba služiti
kao integrator pojedinih struktura na lokalnoj razini koje su vezane za prava osoba s invaliditetom.
Stoga je potrebno unutar ovoga „jedinstvenog šaltera“ utvrditi određeni multidisciplinarni tim koji
donosi (i povremeno revidira) odluke o pravima osoba s invaliditetom kako bi se poštivalo sljedeće:
o
uvažavanje invaliditeta,
o
beneficije i kompenzacije,
o
strukovno usmjeravanje (zajedno sa zaduženim tijelom za obrazovanje ili
osposobljavanje),
o
usmjeravanje u zapošljavanju
„redovno“ (u suradnji s tijelom zaduženim za zapošljavanje)
srednje „zaštićeno“ (s tijelom koje je zaduženo za socijalnu skrb i s tijelom
zaduženim za zapošljavanje).
Prednost je ovakvoga „jedinstvenog šaltera“, također, u pitanju osiguravanja pristupačnosti, kako
fizičke, tako i komunikacije za ostvarivanje pojedinih prava ili dostupnosti informacija.
Procesi zapošljavanja
Kako bi se ova potpora u profesionalnoj selekciji dodatno pospješila, potrebno je potaknuti sljedeće
aktivnosti:
•
Daljnje osnaživanje savjetnika za zapošljavanje HZZ-a koji rade s poslodavcima, kao i
savjetnike koji rade s osobama s invaliditetom u području komunikacijskih, prezentacijskih,
savjetodavnih i pregovaračkih vještina, poznavanje cjelovitoga formalno-pravnog okvira u
području rada s osobama s invaliditetom uključujući pravne akte iz područja obrazovanja,
zdravstva, socijalne skrbi te, naravno, zapošljavanja i rada. Temeljem navedenog, jasna
je potreba daljnjeg ulaganja u razvoj kompetencija HZZ-ovih savjetnika za rad s ciljanom
skupinom, ali i stručnjaka u suradničkim institucijama (srednjoročno).
•
U cilju daljnjeg unapređenja rada s nezaposlenim osobama s invaliditetom, potrebno je izvršiti
mjerenje kvalitete procesa koordinacije između savjetnika za poslodavce i savjetnika za
osobe s invaliditetom te, na temelju navedenog, izvršiti izmjene u prethodno standardiziranim
procesima. Također, potrebno je proširiti krug stručnjaka, i ostalih osoba u okruženju pojedine
nezaposlene osobe s invaliditetom, u proces potpore pri pronalasku zaposlenja, prema
principima case managementa. Pritom, potrebno je definirati i standardizirati postupke
uključivanja različitih skupina nezaposlenih osoba s invaliditetom u proces profesionalne
selekcije vodeći se prije svega stručnim načelima provođenja selekcijskog postupka te uzimajući
u obzir mogućnosti osoba s invaliditetom i uvažavajući potrebe poslodavca (srednjoročno).
•
U nedostatku regulativnih struktura po pitanju diskriminacije (izravne i neizravne), prvenstveno
savjetnici HZZ-a, ali i drugi akteri na tržištu rada, mogu djelovati kao antidiskriminacijski
113
agenti. Stoga treba, sustavnom edukacijom i stvaranjem mreže antidiskriminacijskih agenata
na tržištu rada, djelovati preventivno i osvješćujuće, ali i reagirati na otkrivene slučajeve
diskriminacije (srednjoročno).
•
Potaknuti poslodavce na definiranje barem osnovnih vrijednosti i procedura u odnosu na
zapošljavanje ranjivih skupina na tržištu rada, među kojima su i osobe s invaliditetom, te
takve primjere podijeliti s javnošću na lokalnoj razini (dugoročno).
•
Ulaganje sredstava u promotivnu kampanju koja govori o zapošljavanju na otvorenom tržištu
rada, temeljenom na kompetencijama, primjerima dobre prakse uspješno zaposlenih radnika
s invaliditetom (dugoročno).
6.4. Poslodavci osoba s invaliditetom
Preporuke u kontekstu poslodavaca odnose se na njihovo poticanje i osvještavanje u svezi
zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom, ali i na razvoj usluga koje bi ih podupirale u tom procesu:
• Potaknuti na korištenje mjera za ulaganje u pristupačnost i prilagodbu radnog mjesta te,
javnim kampanjama osvještavanja, posebice istaknuti pozitivne primjere (srednjoročno).
•
Provesti analizu trenutačnog stanja prilagodbe radnih mjesta kod poslodavaca te potrebe
za budućim prilagodbama na razini županija – koja bi bila u korelaciji s radno aktivnom
populacijom osoba s invaliditetom. Slijedom te analize nužno je definirati postoje li stručni
resursi za provedbu prilagodbi i pružanje potpore u njihovoj provedbi te potaknuti obrazovanje
stručnjaka za procjenu potreba prilagodbe (srednjoročno).
•
Pružiti poslodavcu potporu u procesu odabira radnika u slučaju kada se na natječaj za
otvoreno radno mjesto javi osoba s invaliditetom. U tom bi se kontekstu mogli razviti mobilni
timovi koji bi pružali potporu poslodavcima u pojedinim slučajevima, kako u procjeni, tako i
u samoj komunikaciji (srednjoročno).
•
Pružanjem javno dostupnih informacijskih resursa, smanjiti nedovoljnu informiranost i
nedostatak znanja poslodavaca o specifičnim utjecajima pojedinih vrsta i stupnjeva invaliditeta
na sposobnost rada na određenom radnom mjestu, kako bi se izbjegla opća stereotipizacija
osoba s invaliditetom (srednjoročno).
•
Potaknuti poslodavce i pružiti im stručnu potporu u artikuliranju stavova i internih politika
vezanih općenito za upravljanje raznolikošću (diversity management), a posebice procedura
vezanih za procese zapošljavanja, uvođenja na radno mjesto i prilagodbe radnog mjesta za
osobe s invaliditetom (dugoročno).
•
Nužno je razviti pravni okvir za kvalitetno zapošljavanje osoba s intelektualnim teškoćama
uz potporu, kako bi im se osigurali kvalitetni radni uvjeti te kako bi bili pravno zaštićeni
(dugoročno).
6.5. Integracija na radno mjesto
Bitni oblici potpore i unaprjeđenja integracije i pristupačnosti do radnog mjesta te adekvatne
opremljenosti samoga radnog mjesta mogu se postići sljedećim pristupima:
• Kvalitetnija potpora u integraciji osoba s invaliditetom na radno mjesto pomoću mobilnih
114
timova potpore. Ti timovi, koji imaju ulogu pružanja potpore poslodavcima, važan su
segment uključivanja osoba s invaliditetom na radno mjesto. Ovu potporu mogu pružati
HZZ, predstavnici udruga ili netko treći, tko ima adekvatna stručna znanja. Njihova je uloga
ključna kod uvođenja u posao, no s vremenom se smanjuje i radnik postaje sve samostalniji.
Radni se asistenti mogu uključiti u rad mobilnih timova (tamo gdje je potrebna značajnija
potpora) u cilju jačanje potpore osobi s invaliditetom (srednjoročno).
•
Provesti relevantno istraživanje o pristupačnosti javnih prostora, prijevoza i sl. te pripremiti
preporuke za poboljšanje usluga pristupačnosti i prijevoza za osobe s invaliditetom na lokalnoj
razini. Kako je prijevoz pitanje u nadležnosti lokalne samouprave, nužno je osigurati kvalitetne
uvjete za pristup radnim mjestima dostupnošću javnog prijevoza za osobe s invaliditetom,
kako u gradovima, tako i ruralnim područjima gdje je i redovan javni prijevoznedostupan
(srednjoročno).
115
7. BIBLIOGRAFIJA
Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom (UNDP, 2008.)
Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu (2009.)
Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2008. godinu (2008.)
Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost (UNDP, 2006.)
Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. – 2015. godine
Izvješće Fonda za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom o provedbi Nacionalne strategije
izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – za 2009. godinu
(2009.)
Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od
2007. do 2015. godine – za 2007. i 2008. godinu
Izvješće o aktivnostima HZZ-a u području zapošljavanja osoba s invaliditetom za 2009. godinu (HZZ,
2009.)
„Civilno društvo“ (Bežovan, 2004.)
Izvješće HZZ-a pripremljeno za Izvješće o provedbi Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti
za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine – za 2009. godinu (HZZ, 2009.)
The Employment Report in Europe 2005
EU Labour Force surveys (Eurostat 2001 and 2004)
Study on Policies for Involving the Social Partners in the Integration of People at a Disadvantage
in the Labour Market (DG Employment and Social Affairs and Equal Opportunities of the European
Commission 2006)
Impression of Supported Employment (Work Research Institute 2007)
Employment guidance services for people with disabilities (European Foundation for the Improvement
of Living and Working Conditions 2006)
Employment of Disabled People in Europe in 2002 (Statistics in Focus 2003)
The Employment situation of people with disabilities in the European Union (DG Employment and
Social Affairs and Equal Opportunities of the European Commission 2001)
Active Labour Market Policies for People with Disabilities (DG Employment and Social Affairs and
Equal Opportunities of the European Commission-ODEP EU-US Seminar 2003)
Situation of disabled people in the European Union: The European Action Plan 2008-2009 (EU
Commission Staff Working Document 2007)
Report on the employment of disabled people in European countries (Academic Network of European
Disability experts (ANED), Human European Consultancy, University of Leeds 2009)
Sickness, Disability, Work-Breaking the Barriers (OECD Vol 1 Norway, Poland, Swiss)
Sickness, Disability, Work-Breaking the Barriers (OECD Vol 2 Australia, Spain, Luxembourg, United
Kingdom)
Sickness, Disability, Work-Breaking the Barriers (OECD Vol 3 Denmark, Finland, Ireland, Netherlands)
Reforming disability policies to improve work incentives (OECD)
Disability Work (OECD Colloque Stockholm 2009)
116
ILO Code of Practice Managing Disability in the Workplaces
Guidelines on the Reasonable Accommodation at the Workplace with a view to facilitating the
professional integration of disabled persons (Twinning Light RO 2007/IB/OT)
Guide des accords d’entreprise en faveur des personnes handicapées (Ministère de l’Emploi 2006)
Guide de la négociation collective en faveur des personnes handicapées (Ministère de l’Emploi 2006)
Loi du 11 Février 2005 pour l’égalité des droits et des chances, la participation et la citoyenneté des
personnes handicapées
Guide pratique de l’emploi des personnes handicapées (Ministère de l’Emploi, Ministère du Travail
2008)
Plan Autisme 2008-2010 (Ministère du Travail, Ministère de la Santé 2007)
Le handicapé mental dans l’entreprise (Ministère de l’Emploi 2006)
Plan en faveur des personnes sourdes en malentendantes (Ministère du Travail 2010)
L’accueil et l’accompagnement des personnes en situation de handicap (AGEFIPH 2008)
Les besoins des personnes déficientes visuelles (Ministère de l’Emploi 2006)
Guide de la formation des personnes handicapées (OPCALIA AGEFIPH 2009)
Guide de l’accueil de l’étudiant handicapé (Conférence des Présidents d’Université 2008)
Guide pratique de l’accessibilité et du spectacle vivant (Ministère de la Culture 2005)
Emploi et formation des travailleurs handicapés (Ministère de l’Emploi 2006)
Guide pratique de l’accessibilité en faveur des personnes en situation de handicap mental (UNAPEI
2009)
L’accueil et l’accompagnement des personnes en situation de handicap psychique (ANAFAM, CNSA,
UNCCAS, UNA 2008)
Catalogue des aides de l’AGEFIPH (AGEFIPH 2005)
La Politique en faveur des personnes handicapées dans la Fonction publique territoriale (Observatoire
de l’emploi, des métiers et des compétences de la Fonction publique territoriale 2009)
Le recrutement des personnes handicapées dans la Fonction publique d’Etat (Direction Générale de
l’Administration et de la Fonction publique 2006)
Bilan de 20 ans d’obligation d’emploi (DARES Premières synthèses 2008)
Rapport sur l’appropriation du Guide d’évaluation des besoins de compensation des personnes
handicapées-GEVA (Caisse Nationale de Solidarité pour l’Autonomie 2007)
L’emploi: Un droit à faire vivre pour tous; Evaluer la situation des personnes handicapées au regard
de l’emploi, prévenir la désinsertion socioprofessionnelle. (Rapport au Ministre du Travail, 2009)
Vivre ensemble; Guide des civilités à l’usage des gens ordinaires (Ministère délégué aux handicapés
2008)
117

studija o problemima i potrebama osoba s invaliditetom na tržištu rada

Transcription

Similar documents

priručnik za izvještavanje o marginalizovanim

Novi uvez 20 - ZKD – Zagrebačko knjižničarsko društvo

prelom 1.vp

BEOGRAD ZA SVE

uloga umetnosti i medija u onesposobljavanju osoba sa oštećenjima

2013. - HZZ-a

Daleko od očiju - Mental Disability Advocacy Center

Informativni vodič za osobe s invaliditetom SLIJEDI ME!

Smjernice za razvoj i provedbu aktivne politike zapošljavanja u

Izvješće Hrvatskom saboru - Agencija za elektroničke medije

operativna zona srednja bosna zborno područje vitez

Prvi puta u Hrvatskoj 2 godišnji intenzivni edukacijski

Izvješće o nuspojavama u 2014.