njema^ke narodnosne zajednice - Zemaljska udruga Podunavskih
Transcription
njema^ke narodnosne zajednice - Zemaljska udruga Podunavskih
VDG JAHRBUCH X. GODI[NJAK NJEMA^KE NARODNOSNE ZAJEDNICE GODIŠNJAK NJEMAČKE NARODNOSNE ZAJEDNICE VDG JAHRBUCH 2003 Izdavač NJEMAČKA NARODNOSNA ZAJEDNICA Zemaljska udruga Podunavskih [vaba u Hrvatskoj VOLKSDEUTSCHE GEMEINSCHAFT Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien Ribarska 1 31000 Osijek, P.P. 110 Urednici Renata Tri{ler Nikola Mak Prijevod sa`etaka na njema~ki jezik Karmen Krajina, prof. Vlatka Kalafati}, prof. Grafi~ka priprema Odisej d.o.o. Osijek Tisak Grafika d.o.o. Osijek UDK 08:061.2 ISSN 1331-7172 Zbornik je tiskan uz financijsku potporu Ureda za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, Kulturne zaklade Podunavskih [vaba Savezne dr`ave Baden-Württemberg iz Stuttgarta, Veleposlanstva Savezne Republike Njema~ke u Republici Hrvatskoj, Veleposlanstva Republike Austrije u Republici Hrvatskoj i Ministarstva vanjskih poslova Austrije te Zaklade Friedrich Naumann iz Zagreba. Dieses Buch wurde dank der finanziellen Unterstützung des Amtes für nationale Minderheiten der Regierung der Republik Kroatien, der Donauschwäbischen Kulturstiftung des Landes Baden-Württemberg aus Stuttgart, der Botschaft der Bundesrepublik Deutschland in der Republik Kroatien, der Botschaft der Republik Österreich in der Republik Kroatien und dem Bundesministerium für auswärtige Angelegrenheiten sowie des Friedrich Naumann Stiftungs, vorbereitet. Njema~ka narodnosna zajednica Zemaljska udruga Podunavskih [vaba u Hrvatskoj Volksdeutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien SADRŽAJ UVODNIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 OSOBE, OBITELJI – PERSONEN, FAMILIEN Agneza Szabo Hrvatska grana grofova Eltz vukovarskih u nacionalnoj povijesti i kulturi. . . . . . . . . . 11 Stanko Piplović Visoki časnici Austrijske ratne mornarice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Zlata Živaković-Kerže Tragovi obitelji Piller u životu Osijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Lovorka Čoralić Odvjetci obitelji Grasswein – istaknuti sudionici vojno-krajiške povijesti koncem 16. i početkom 17. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Stjepan Matković Prilog životopisu feldmaršala Alexandera von Zeidlera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Snježana Paušek-Baždar Obitelj Thaller u hrvatskoj znanosti i kulturi 18. i 19. stoljeća. . . . . . . . . . . . . . . . 61 Marija Karbić Plemićki rodovi njemačkog podrijetla u Požeškoj županiji tijekom srednjeg vijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Lidija Dujić Astrid Lindgren i Roda Roda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Marija Mogorović Crljenko Istarski markgrofovi iz obitelji Weimar-Orlamünde u konstelaciji odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Margareta Matijević Svetozar Rittig - teolog i političar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 GOSPODARSTVO, DEMOGRAFIJA, POLITIKA – WIRTSCHAFT, DEMOGRAPHIE, POLITIK Ivan Pederin Kruna Svetog Stjepana i uloga Nijemci u njoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Suzana Leček Folksdojčeri i Hrvatska (republikanska) seljačka stranka 1918. - 1941. . . . . . . . . . . 151 Zlatko Matijević "Gradjani na odkaz" - njemačka nacionalna manjina i 9. članak Zakona o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1920.) . . . . 163 Ivan Balta Njemačka prezimena židovske i drugih vjeroispovjesti u Orahovici u 19. i početkom 20. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 Robert Skenderović Prvi i drugi njemački ceh u Požegi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Milan Vrbanus Struktura zanimanja njemačkih doseljenika u Osijek potkraj 17. i početkom 18. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 Borislav Bijelić Doprinos Vladimira Geigera istraživanju sudbine Nijemaca u Hrvatskoj – s posebnim osvrtom na stanje potkraj i poslije završetka Drugog svjetskog rata . . . . . . . . . . . . . 203 Ludwig Bauer Između asimilacije i integracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 Ivan Ćosić-Bukvin Kraći povijesni prikaz doseljavanja Nijemaca (Švaba) u Cvelferiju . . . . . . . . . . . . . 215 Tomislav Wittenberg Nijemci i Austrijanci u Požeškoj dolini od 1702. do 1945. godine . . . . . . . . . . . . . 225 Tajana Ujčić Nijemci i njemački utjecaji u Istri prema fondovima Državnog arhiva u Pazinu. . . . . . . 283 Maurizio Levak Njemačko stanovništvo Pule od sredine 19. stoljeća do 1918.. . . . . . . . . . . . . . . . 299 LIKOVNA UMJETNOST, KNJIŽEVNOST, JEZIK, NOVINE – BILDENDE KUNST, LITERATUR, SPRACHE, ZEITUNGEN Mira Kolar Osječki list “Schulungsblätter” ili savjeti slavonskim Njemicama kako se brinuti o sebi, djeci i mladeži 1942. do 1944. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315 Nives Ritig-Beljak Etnički humor o Nijemcima u Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333 Marina Fruk Novinska tematika u CROATIJI (1839.-1842.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 343 Vlasta Švoger “Südslawische Zeitung” – hrvatske novine na njemačkom jeziku . . . . . . . . . . . . . . 349 Branka Balen Djelovanje slikara Franza Xavera Giffingera u Slavoniji . . . . . . . . . . . . . . . . . 361 Ljubica Kordić Njemački jezik u osječkoj Klasičnoj gimnaziji od 1729. godine do danas . . . . . . . . . . 365 Dubravka Dujmović Knjižnica DEUTSCHE AKADEMIE u Splitu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 373 ŽRTVE, MANJINSKA PRAVA – OPFER, MINDERHEITSRECHTE Vladimir Geiger Sabirni logor Đakovo 1945. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381 RIJEČ UREDNIKA Poštovani sudionici Znanstvenog skupa "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu", dragi sunarodnjaci i vjerni čitatelji Deset znanstvenih skupova i deset zbornika radova, kontinuitet od deset godina neprekidnog rada na očuvanju baštine Podunavskih Nijemaca, značajna je brojka koju nitko više ne može zanemariti, a trud (još uvijek) male skupine entuzijasta osporiti. Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj jedinstvena su etnička skupina koja putem organizacije kvalitetnih znanstvenih skupova i objavljivanjem dragocjenih znanstvenih radova temeljenih na povijesnim činjenicama čuva svoju povijest i svoje naslijeđe ali i ostavlja sva ta saznanja svojim potomcima. Podsjetimo, Njemačka narodnosna zajednica je prvi znanstveni skup pod nazivom “Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas” organizirala 22. i 23. rujna 1993. godine u Europskom domu u Zagrebu sa željom da se potakne sustavno istraživanje i znanstveno vrednovanje do tada nepoznatih ili neobjektivno i površno prikazanih događaja, procesa, aktera njemačke povijesti u Hrvatskoj, odnosno njemačko-hrvatskih odnosa i utjecaja – kako je to istaknuo u prvom uvodniku Goran Beus Richemberg, kao prvi priređivač Zbornika radova objavljenog 1994. godine u Zagrebu. Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice (VDG Jahrbuch) svoj je današnji oblik i većinu tematskih poglavlja dobio već naredne 1995. godine, kao zbornik radova i redoviti medij referenata već utemeljenog Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”, također pod uredničkom “palicom” Gorana Beusa Richemberga. Svoj je kontinuitet izlaženja u Zagrebu nastavio do 1997. godine, kada je po prvi puta Jahrbuch VDG objavljen u Osijeku, novoj središnjici Njemačke narodnosne zajednice. Upravo desetogodišnji kontinuitet, započet prošlogodišnjim Znanstvenim skupom “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” održanom u Osijeku od 8. do 10. studenoga 2002. godine, a praktički dovršen ovim “jubilarnim” izdanjem Jahrbucha, poticaj je Njemačkoj narodnosnoj zajednici na daljnje njegovanje svoje kulture, povijesti i naslijeđa. Jer, neiscrpne su teme o Nijemcima i Austrijancima na tlu današnje Hrvatske, o njihovome doprinosu razvitku ovih naših prostora, ali je nužno i rasvjetljavanje dugo (i namjerno) prešućivanih činjenica iz povijesti Nijemaca i Austrijanaca na ovim prostorima, posebice u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kada se na “reliquiae reliquiarum” nekada jedne od najvećih etničkih skupina sručila nepravda zvana “kolektivna krivnja”. Iako nevini, Nijemci koji su ostali u svojim kućama, završavali su u logorima koje je poslijeratna Jugoslavija osnivala 1945. i 1946. godine. Tko je preživio mjesece zime, gladi i bolesti, po izlasku iz logora uglavnom nije imao kamo, jer je sva pokretna i nepokretna imovina završila u rukama države, zahvaljujući sramotnoj odluci o nacionalizaciji i konfiskaciji. Izlaz? Najčešće se on nalazio izvan granica Hrvatske, a unutar granica nekadašnje 9 domovine Njemačke. Povijesna nepravda učinila je, dakle, da se oko 170 tisuća Nijemaca i Austrijanaca koji su prije Drugog svjetskog rata živjeli na hrvatskim prostorima do danas svede na tek nekoliko tisuća, raštrkanih od Iloka do Dubrovnika. Ipak, malo-pomalo, svake godine iznova, istina o Nijemcima i Austrijancima na hrvatskom tlu postaje sve jasnija. A to sve zahvaljujući čitavoj plejadi vrhunskih hrvatskih povjesničara, znanstvenika i istraživača koji ne štede trud i svake godine u okviru Znanstvenog skupa iznose nove i nove činjenice i rasvjetljavaju dosadašnju, prešućenu i dobro skrivanu povijest. Već deset godina uz nas su Mira Kolar Dimitrijević, Vlado Geiger, Ivan Pederin, Marina Fruk i Ludwig Bauer, nešto kraće Lovorka Čoralić, Velimir Petrović, Vlado Obad, Ivica Ćosić Bukvin, Stanko Piplović, Zlata Živaković Kerže, Nives Rittig Beljak, Bogdan Mesinger... a broj je izlagača na znanstvenom skupu, a samim tim i broj objavljenih radova na stranicama Jahrbucha svake je godine sve veći. Raduje nas činjenica da i među mladim znanstvenicima i istraživačima i dalje postoji želja i interes za istraživanjem Nijemaca i Austrijanaca u hrvatskom kulturnom krugu. Samo naprijed! Vjernim čitateljima i dragim autorima priloga u ovom Jahrbuchu poručujemo da ustraju u svojim naporima, a i sami su se mogli uvjeriti – Njemačka narodnosna zajednica i u budućnosti će biti njihov vjerni partner i prijatelj. Uz oproštaj do iduće godine, pozivamo Vas da nam se pridružite na i na ovogodišnjem Znanstvenom skupu “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” čiji je domaćin od 24. do 26. listopada 2003. godine grad Požega. Renata Tri{ler Nikola Mak 10 VDG JAHRBUCH 2003 Agneza SZABO Hrvatska grana grofova Eltz vukovarskih u nacionalnoj povijesti i kulturi Uvod Kao što je u historiografiji dobro poznato, grofovi Eltz (von Eltz) njemačkog su podrijetla i naziv nose prema istoimenom dvorcu Eltz na donjem toku istoimene rijeke. Spominju se od 17. stoljeća kao jedna od najstarijih njemačkih plemićkih obitelji. Međutim, u ovome radu govorimo o hrvatskoj grani ove velikaške obitelji, koja stječe posjede u Slavoniji i Srijemu u tijeku prve polovice 18. stoljeća i to najprije na području vukovarskog vlastelinstva.1 Doduše, prvi vlasnici vukovarskog vlastelinstva ne nastanjuju se odmah za stalno u gradu Vukovaru, koji je ne samo tada, nego od uvijek i stolica Srijemske županije. No grofovi Eltz ipak vrše nadzor nad upravom kao i gospodarskim razvojem vukovarskog vlastelinstva. Također, utječu na politički i kulturni život ne samo na području starodrevne Srijemske županije nego i u cijeloj Hrvatskoj. Ipak, vukovarsko vlastelinstvo postiže svoj najveći uspon, osobito gospodarski, od početka 19. stoljeća, dakle u vrijeme, kada se grofovi Eltz nastanjuju stalno u Vukovaru, i tu se, kako su sami često govorili "osjećaju kao domaći sinovi". Svjedoče o tome i njihove brojne djelatnosti na svim područjima javnoga života, a osobito na područjima razvoja gospodarstva i kulture uopće. I. Nakon što je krajem 17. stoljeća i hrvatsko Podunavlje oslobođeno od višestoljetne tursko-osmanlijske okupacije, također i uz sudjelovanje hrvatske vojske pod zapovjedništvom bana Nikole Erdödyja (ban 1670.-1693.), neki vlastelinski posjedi našli su se bez svojih nekadašnjih vlasnika. Naime, nakon dvjestogodišnjeg ratovanja mnogi su hrvatski plemićki rodovi "zauvijek zamukli", dakle izginuli u obrani Domovine. Zato je i sam Hrvatski sabor prihvatio kraljev prijedlog prema kojemu su svi reflektanti na sada oslobođene posjede morali dokazati posjednička prava pred posebnom carskom Komisijom koja je vodila te poslove. U protivnom, ti su posjedi ostali dobro krune, a kralj ih je mogao u ime različitih zasluga, prije svega vojnih, 1 Rad koji slijedi ustvari je dopunjeni i prošireni već objavljeni rukopis Agneze Szabo, pod naslovom Grofovi Eltz Vukovaski, Matica. Časopis matice hrvatskih iseljenika, Zagreb 1997. br. 11, str. 12-14. Također ističem da o hrvatskoj grani grofova Eltz postoji obimna građa u hrvatskim arhivima, a na njezino značenje kao i sadržaj upozorio je Stjepan Sršan: Arhivska građa vukovarskog vlastelinstva 1719.-1945. Arhivski vjesnik 28 (1985.), a o njoj je pisao i kasnije. Od starijih i novijih djela o grofovima Eltz Vukovarskim ovdje ističem: Placido Belavić: Crtice iz prošlosti Vukovara, Vukovar 1927.; Ivan Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899.; S. Cöcilia Bonn: Vukovarska grofica Sofija – sestra Monika – Eltz (prev. o. Damjan Damjanović); Josip Bösendorfer: Crtice iz Slavonske povijesti, Osijek 1910.; Igor Karaman: Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću; Josip Neustädter: Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848., 1. Zagreb 1994. 11 VDG JAHRBUCH 2003 darovati kome je želio. U toj kategoriji našao se uskoro i vukovarski posjed zajedno sa Starim i Novim Vukovarom i drugim brojnim okolnim mjestima. Međutim, u proljeće 1728. godine darovao je kralj Karlo VI. (1685.-1740.) vukovarski posjed grofu Johannu Ferdinandu Küffsteinu u zamjenu za njegov posjed Dioszeg u Ugarskoj. No samo dva mjeseca kasnije kupio je grof Küffstein od baruna Wilhelma Pfeffershöfena posjede Tovarnik i Sotin i pripojio ih vukovarskom posjedu. Taj kupoprodajni postupak potvrdio je uskoro, to jest 1731. godine i sam kralj Karlo VI. tako što je vukovarskom posjedu darovao još nekoliko mjesta na njegovom zapadnom dijelu: Antin, Bobota, Korođ, Pačetin, Tordinci, Trpinja i Vera. Time je konačno oblikovano vukovarsko vlastelinstvo, osim što su neka mjesta za vrijeme reorganizacije hrvatsko-slavonskih županija i Vojne granice koju je započela Marija Terezija došla pod vojnu upravu. No, već prije spomenute reorganizacije, vukovarsko je vlastelinstvo došlo u posjed grofova Eltz i u njihovoj vlasti ostalo je kroz punih dvije stotine godina, odnosno do kraja Drugog svjetskog rata (god. 1945.). Naime krajem godine 1736. prodao je grof Küffstein cijelo vukovarsko vlastelinstvo izbornom knezu nadbiskupu Mainza grofu Karlu Filipu Eltzu za 175.000 rajnskih guldena. Sada su prošireni posjed činila mjesta Stari i Novi Vukovar, Banovci, Berak, Bogdanovci, Čekovci, Đeletovci, Ilača, Ilinci, Jankovci, Laze, Lovas, Mala Vaška, Mikluševci, Mohovo, Negoslavci, Nijemci, Novak, Opatovac, Oriolik, Petrovci, Slakovci, Svinjarevci, Šarengrad, Tompojevci, Tovarnik i Sotin te prije (1731.) priključeno bivše carsko dobro u već spomenutim mjestima (Antin, Bobota, Korođ, Pačetin, Tordinci, Trpinja i Vera).2 Ističem da je grof Karlo Filip Eltz također pripadnik jedne od najstarijih i najzaslužnijih njemačkih velikaških obitelji koja se spominje već u 12. stoljeću, a kasnije se tijekom stoljeća razdijelila u više plemićkih grana. No, budući, da je grof Karlo Filip Eltz uvelike pomagao Karlu VI. u ratu protiv Francuske, primao je u ime naknade od dvorske Komore pet tisuća guldena godišnje i čekao priliku na slobodno vlastelinstvo, car i kralj Karlo VI. potvrdio je 1737. godine kupnju vukovarskog vlastelinstva. No budući da je grof Filip Eltz već bio u visokim godinama i uskoro umro (1743.) on je već 1738. oporučno ostavio vukovarsko vlastelinstvo svome nećaku grofu Anselmu Kazimiru Franji Kempenichu Eltz (1709.-1778.)3. Premda su obojica već 1741. dobila hrvatski indigenat, grof Filip Eltz nije nikada dolazio u Hrvatsku, pa stoga nije niti vidio vukovarskoga vlastelinstva. Njegovu upravu povjerio je svojim ljudima, koji se na povjerenom poslu nisu valjano ponašali. Zato je grof Anselmo Kazimir Eltz naslijedio vukovarsko vlastelinstvo u doista lošem stanju, koje se još više pogoršalo nakon epidemije kuge koja je harala između 1738. i 1742. godine. Sve je to ponukalo grofa Kazimira Eltza, koji je povremeno dolazio u Hrvatsku, da proda vukovarsko vlastelinstvo. No kako se nije našao odgovarajući kupac, on je odustao od prodaje i dao se na obnovu vlastelinstva, prije svega gospodarsku. A u gradu Vukovaru započeo je gradnju lijepog baroknog dvorca koji je u obliku prizemnice završen za nepune dvije godine (1749.-1751.), premda je kasnije još dograđivan (1781. te 1821. i 1824. godine). Budući da su u 2 3 Više o posjedima grofova Eltz na vukovarskom vlastelinstvu kao i njihovu značenju vidi Stjepan Sršan, n. dj., 143-158. Ističem da su grofovske i inače velikaške obitelji, osobito njihovi muški članovi nosili više krsnih imena u čast svojih predaka, ali ih ovdje ne navodim, kako bih izbjegla preopterećenje teksta i moguću zbrku kod čitatelja. Odabirem stoga najvažnije nosivo ime. 12 VDG JAHRBUCH 2003 Vukovaru već ranije dovršeni franjevački samostan te znamenita crkva Sv. Apostola Filipa i Jakova (sagrađeni 1723.),4 grofovi Eltz nastavili su pomagati djelatnost franjevaca, a što je sve zajedno davalo gradu Vukovaru sve ljepši izgled, također i u urbanom smislu. Osim toga, grof Kazimir dao je 1755. godine jedan manji dio svoga vlastelinstva u zakup plemiću Jakobu Pohru de Rosenthalu na 32 godine uz godišnju zakupninu od 2000 rajnskih forinti, ali je umro prije isteka toga roka (u Mainzu 1778. godine). No, budući da je kraljica Marija Terezija već ranije, to jest 1771. godine obdarila grofove Eltz s pravom naslijeđivanja vukovarskog vlastelinstva u prvom muškom koljenu, kao i s pravom neotuđivosti istog vlastelinstva od porodice Eltz i to poradi njihove “vjerne službe” kruni, vukovarsko vlastelinstvo naslijedio je grof Hugo Filip Eltz (rođen u Mainzu 1742.-1818. godine). Grof Filip Hugo Eltz stekao je visoku naobrazbu, a uz to je i mnogo putovao po svijetu. Također je baštinio posjede i grad Entville u Njemačkoj, gdje su se nalazili i poznati rajnski vinogradi, šume i lovišta. Premda se ni on nije za stalno nastanio u Vukovaru, ipak je uspio sva ta zapadno-europska iskustva prenijeti u Hrvatsku, odnosno na vukovarsko vlastelinstvo, koje je iz temelja obnovio i reorganizirao. Uveo je racionalno gospodarenje, centralno knjigovodstvo, mjerenje zemljišta (katastar) i drugo. Hugovim je nastojanjem otvorena u Vukovaru prva ljekarna (1791.) koja se nalazila u vlasništvu Feliksa Kirchbauma. A u vrijeme ponovne epidemije kuge koja je zavladala 1795. i 1796. godine dao je načiniti plan za izgradnju bolnice u Vukovaru do čega tada nije došlo, premda se i u njegovo vrijeme mnogo gradilo. Osim lijepih zidanica, među kojima se ističe i lijepo izgrađena županijska zgrada (1777.) tu je i lijepo sagrađen kameni most preko rijeke Vuke (1792.), te lijepo ukrašeno pročelje dvorca zidnim satom. Štoviše, 1784. utisnut je na dvorac i grb obitelji Eltz, koji postaje i dijelom grba grada Vukovara, što je prema nekima značilo da oni od sada žele tu stanovati i izbliza voditi brigu o cjelokupnom vlastelinstvu. Umro je grof Hugo Eltz 1818. godine, a obnovljeno i izgrađeno vukovarsko vlastelinstvo naslijedio je njegov sin Emerik Josip Nepomuk (rođen u Mainzu 1765. godine i u tom je gradu umro 1844. godine). Grof Emerik bio je brižno odgojen i primio je visoku naobrazbu. Već od mladosti stupio je u carsku državnu službu te obnašao visoke službe također i na europskim dvorovima - primjerice u Španjolskoj, zatim također u Brazilu, gdje je bio izvanredni carski veleposlanik, itd. U međuvremenu je imenovan i velikim županom starodrevne Srijemske županije (1808.) i tu je dužnost obnašao sve do svoje smrti. A svečano ustoličenje, i to prema starim hrvatskim običajima, održano je u Vukovaru 1818. godine. No, budući da je često morao izbivati, osobito za vrijeme Austro-francuskog rata, a koji se odnosio i na Napoleonovu okupaciju većeg dijela hrvatskih zemalja (Dalmacija s otocima, Istra i dr.), skupštine vukovarske županije nisu mogle biti uvijek redovito održavane. Inače je grof Emerik rado prijateljevao s hrvatskim franjevcima i pomagao njihovo djelovanje, ne samo u Vukovaru i 4 O gradnji dvorca, crkve Sv. Filipa i Jakova, kapele Sv. Ivana Nepomuka, i dakako urbanoj izgradnji grada u to vrijeme vidjeti također: Anđela Horvat – Radmila Matejčić – Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982, 98, 116, 124, 131, 273, 294-296. 13 VDG JAHRBUCH 2003 Šarengradu, nego također i u gradu Osijeku, pa su ga oni rado pozivali i na svoje kapitularne skupštine, kojima je također prisustvovao.5 Međutim zbog svoje prevelike zauzetosti u državnim službama, za koje je dobio visoka odlikovanja i više drugih priznanja i što mu je podizalo autoritet i ugled u Srijemskoj županiji, nije se mogao osobno brinuti za razvoj gospodarstva na vukovarskome vlastelinstvu. Zato je taj posao prepustio upraviteljima koji su doista nastavili razvijati sveukupno gospodarstvo na onim temeljima koje je postavio grof Hugo Eltz. Međutim, svi sinovi koje je grof Emerik imao u braku sa svojom drugom suprugom Marijom (rođ. groficom Somogy) pomrli su prije njega (1844.), pa je vukovarsko vlastelinstvo naslijedio Emerikov puno mlađi brat Johan Filip Jakob Eltz (1779. – 1844.). Međutim, i on je umro još iste godine (11. prosinca 1844.) i to na putu iz Beča u Vukovar, kamo nije stigao. Sada je vukovarsko vlastelinstvo naslijedio njegov sin Hugo Filip Karlo. II. Grof Hugo Filip Karlo (1817. – 1848. godine) premda je baštinio također i velike posjede u Njemačkoj, on je uskoro došao u Hrvatsku i nastanio se u Vukovaru. Godine 1846. vjenčao se s groficom Ludvinom Pejačević, sestrom grofa Petra Pejačevića koji je bio veliki župan Virovitičke županije. Osim što je nastavio voditi vukovarsko vlastelinstvo, mnogo je truda uložio oko moguće izgradnje željezničkih prometnica u Hrvatskoj. Tako je već godine 1845. grof Hugo Eltz izabran predsjednikom odbora za izgradnju željezničke pruge Vukovar-Rijeka, a koji je imao svoje sjedište u Vukovaru. Štoviše, u tu je svrhu radio i na osnivanju dioničkog društva koje bi radilo na što skorijem ostvarenju, dakle izgradnji spomenute pruge. A nakon objavljenog službenog poziva u istu svrhu, uz ostale hrvatske velikaše, grof Hugo Filip Karlo Eltz upisao je dionice u vrijednosti od osamdeset tisuća forinti. Recimo također i da su svi ostali dioničari položili po manje novčane sume. Društvo dioničara ovlastilo je također grofa Eltza da u tu svrhu, dakle gradnje pruge, koja bi osim glavne linije Vukovar-Rijeka preko Siska i Karlovca, imala još dva ogranka Vukovar-Osijek i Osijek-Vrpolje, zatraži suglasnost, ali i financijsku pomoć od ugarske vlade, a što se tiče dozvole gradnje u pogledu terena i od Magistrata grada Osijeka. U tu svrhu grof Eltz vodio je i brojnu službenu korespondenciju, također i s gradom Rijekom, odakle su dolazile i poteškoće, jer su nekoji nakon početnih dogovora, predlagali prugu Zemun-Rijeka. Međutim, sve poduzete radnje kao i već dobrim dijelom gotove projektantske radove, koje je načinio ing. F. Kreutzer, morale su biti prekinute uslijed burnih događaja godine 1848. Recimo i to da se grof Hugo Filip Eltz slagao s politikom hrvatskog Sabora i dakako bana Josipa Jelačića, a to je značilo i s odlučnim otporom hrvatske državne politike prema nastojanjima hegemonističke politike ugarske vlade u odnosu na Hrvatsku. A o velikom povjerenju što ga je grof Eltz uživao u hrvatskoj javnosti svjedoči i činjenica da ga je hrvatski Sabor god. 1848., a kojemu je predsjedao ban Jelačić, izabrao za člana saborskog odbora koji će voditi pregovore u 5 Stjepan Sršan, n. dj. 143-158; Isti, Osječki ljetopisi 1686. – 1945., Osijek 1993., 142. 14 VDG JAHRBUCH 2003 poslu pomirenja s Ugarskom.6 Međutim pregovori, kojima je s hrvatske strane predsjedao sam ban Josip Jelačić nisu dali rezultata, pa je već u jesen iste godine došlo do rata s Ugarskom. Nažalost, u tom ratu stradao je i grof Hugo Eltz. Kada se 26. listopada 1848. vraćao iz Retfale kraj Osijeka (kamo je sklonio svoju obitelj) kući u Vukovar, uhvatili su ga pripadnici srpske vojske i mučki ubili pred njegovim vlastitim dvorom u Vukovaru. Veliki prijatelj bana Josipa Jelačića, Josip Neustädter ovako je opisao taj nesretni događaj: Mladi grof Eltz, oženjen kćerkom grofa Petra Pejačevića, jednog od najbogatijih veleposjednika u Srijemu, koji je u to doba živio povučeno u svom dvorcu u Retfali, nedaleko od osječke tvrđave, često je odlazio u posjetu tastu i svojoj ženi, koja je boravila kod oca. Zbog čestih putovanja u Retfalu, mladi grof Eltz postaje sumnjiv Srbima u Vukovaru, gdje je boravio u svojoj lijepoj palači. Grof Petar Pejačević bijaše poznat po svojim simpatijama prema Mađarima, te su zbog toga povjerovali da je i mladi grof Eltz povezan s neprijateljima Srba i denunciraše ga kao mađarskog doušnika srpskom odboru u Karlovcima. Uskoro nakon tog prokazivanja u Karlovcima, 2. krajiški - tobože narodni - bataljun iz Petrovaradina pojavi se nenadano u Vukovaru, i razvrsta se u bojne redove u ulici pred dvorcem grofa Eltza. Kapetan Vurdelja, već poznat po svom nečasnom ponašanju u Mitrovici, krene pod trijem dvorca s odredom vojnika; naredi da pozovu mladog grofa, koji se pojavi nešto kasnije i upita ga što želi. Kapetan Vurdelja odgovori da ima naređenje da ga uhiti i odvede u Karlovce. Grof ga uvjeravaše u svoju nevinost i poštenje, ali Vurdelja, žedan krvi toga poštenog mladog čovjeka, dade unaprijed dogovoreni znak vojniku koji stajaše iza grofa te mu ovaj zabi bajunetu u leđa, tako da mu je vrh izašao sprijeda kroz prsa. Grof pade na koljena, proboden, krvav, moleći da mu poštede život; ali, Vurdelja je ostao neumoljiv, te su uskoro udvostručeni udarci bajuneta ugasili život tog nesretnog mladog plemića. Njegovo mrtvo tijelo bačeno je na hrpu gnoja, a bataljun i njegov zapovjednik hladnokrvno promatrahu to zločinačko umorstvo izvršeno s nečuvenom okrutnošću. Neka je vječna sramota njihovoj uspomeni! Bataljun je odmah zatim napustio Vukovar, a Vurdelju, tog kanibala, Srbi smatrahu odlučnim rodoljubom. Nakon odlaska bataljuna, grofove sluge odniješe mrtvo tijelo svog voljenog gospodara u podrum, gdje ga u potaji privremeno sahraniše. Tek se godine 1849., kad se ban Jelačić našao sa svojom armijom u Srijemu, grof Petar Pejačević usudio svečano sahraniti svog zeta, grofa Eltza, u obiteljsku grobnicu. Pejačević je poduzeo sve moguće korake u Beču, pokrenuo je nebo i zemlju, da bi zločinci bili kažnjeni, ali je tek 1849. sudska komisija stigla u Vukovar da bi izvršila potrebnu istragu te otkrila stvarne krivce. Tek što je istražna komisija započela rad, opozvana je ministarskom odlukom u Beč, gdje su je Srbi denuncirali, tvrdeći da je navodno pod utjecajem mržnje grofa Pejačevića i neprijateljstva prema srpskom narodu, te se tako stvar nije pomaknula s mjesta do danas. Vrlo je vjerojatno da se carska vlada godine 1849. bojala da bi stroga i pomna istraga omogućila otkrivanje prevelikog broja krivaca i kompromitirala utjecajne 6 Podaci se temelje na izvoru cit. u bilj. 5 i 1. Usp. također: Zapisnici Sabora Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1848, čl. XX. 15 VDG JAHRBUCH 2003 osobe; čini se da tada još nije bio trenutak za njihovo kažnjavanje, jer se srpski narod nalazio pod oružjem, a mađarska revolucija još nije bila zgažena. Javno mnijenje je, međutim, osudilo kapetana Vurdelju. Ušavši, nakon predaje tvrđave i njezina ponovna zaposjedanja od strane carskih postrojbi, u jednu osječku kavanu, Vurdelja se obratio kapetanu jedne krajiške pukovnije iz Varaždina da bi s njim stupio u razgovor, ali mu je hrabri kapetan okrenuo leđa rekavši povišenim glasom: “Ne razgovaram s ubojicom grofa Eltza!“ Kraj kapetana Vurdelje nije poznat, ali srećom, njegovo se ime ne nalazi više u vojnom almanahu.7 Recimo i to da su istom godinu i pol dana kasnije, to jest 26. svibnja 1850. Hugovi posmrtni ostaci svečano sahranjeni u kripti franjevačke crkve, a prije toga ukop mrtvoga Hugova tijela obavljen je u najvećoj tišini u dvorskome vrtu iza tamošnje kapelice. III. Nakon smrti grofa Huge Eltza, kao i uspostave reda od strane hrvatske vojske, vukovarsko vlastelinstvo naslijedio je njegov brat grof Dragutin (Karlo) Eltz (rođen 1823. godine). On se u mladosti posvetio vojničkom pozivu, pa je u burnim događajima 1848./49. sudjelovao na europskim bojištima (Schleswig-Holstein). Budući da je po ocu naslijedio posjede u Njemačkoj, a po bratu i u Hrvatskoj, on je 1852. napustio vojnu službu te uskoro oženio udovicu svoga brata Huge groficu Ludvinu (rođ. Pejačević), te postao jedan od najmoćnijih veleposjednika u Evropi. Premda je nakon godine 1848. naslijedio razoreno i opljačkano vukovarsko vlastelinstvo on se hrabro posvetio njegovoj obnovi i uskoro ga učinio jednim od najuzornijih gospodarstva u Europi. Naime, kao iskusan gospodar uveo je tada najmoderniju metodu racionalnog gospodarenja. To znači, uz pomoć kao i prema uzoru svojeg gospodarstva u Njemačkoj, podmirio je dugove, a zatim uveo intenzivnu obradu zemlje uz pomoć modernih agrotehničkih mjera kao i velikih investicija. Nabavio je također moderne strojeve, umjetna gnojiva, selekcionirano sjemenje itd. Sve je to pomoglo da je započeo gajiti stočarstvo, osobito konjogojstvo, koje je također podigao na europsku razinu. Dakako, uveo je i racionalno šumsko gospodarenje, podigao je također lov, itd. Njegov primjer slijedila su ne samo susjedna sela već i druga vlastelinstva, pa je tako grof Dragutin Eltz uvelike pridonio i obnovi cjelokupnog hrvatskog gospodarstva. Istovremeno, njegova se supruga Ludvina isticala kao donatorica franjevačkoga samostana i crkve u Vukovaru.8 I ne samo to. Zajedno s biskupom J. J. Strossmayerom poradio je na osnivanju “slavonskog Konzorcija” u pogledu toliko potrebne izgradnje željezničke pruge Vukovar-Rijeka. I u tom smislu potpisao je uz predsjednika Konzorcija biskupa Strossmayera i zasebnu Predstavku vladaru, dakle kralju Franji Josipu I. u Beč. Godine 1856. bio je i član “sjajne deputacije slavonskih velikaša”, koju je predvodio 7 8 Josip Neustädter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od 1848., Knj. 1, Zagreb 1994., str. 110-111, 340. O istaknutim ženama iz hrvatske grane grofova Eltz pripremam poseban rad, a njegov sadržaj nadam se izložiti već na slijedećem simpoziju kojega krajem svake kalendarske godine priprema – i to vrlo uspješno Njemačka narodnosna zajednica u Osijeku. 16 VDG JAHRBUCH 2003 sam biskup Strossmayer, također kralju u Beč, tražeći ne samo suglasnost već i nužnu financijsku potporu, dakle financijske zajmove. Kako su i u pismenoj Predstavci izložili, projektirana pruga bi spojila Dunav kod Vukovara s Jadranom kod Kraljevice ili Rijeke, a s druge strane bi spojila Dunav s Temišvarom, pa tako s Erdeljem, Vlaškom i Crnim morem. Također su upozoravali kralja, da će više od sto osamdeset milijuna forinti srebra dati velike njemačke i pariške trgovačke kuće. No do toga, kao i osnivanja modernih bankovnih ustanova u gradu Osijeku, a za koje se također zalagao grof Dragutin Eltz nije se tada moglo, zbog neriješene državno-pravne problematike, dakle novog političkog položaja Hrvatske, ali i cijele Habsburške monarhije, koji su morali biti uređeni nakon događaja godine 1848. U jednom kratkom prikazu nije moguće navesti sve aktivnosti grofa Dragutina Eltza, a koje je on učinio za vrijeme svoje duge uprave vukovarskim vlastelinstvom, to jest sve do svoje smrti 1900. godine. Ipak recimo, da je za proširenje i daljnje ukrašavanje crkve Sv. Filipa i Jakova darovao 5000 forinti. Bio je također i prvi dioničar Prve osječke štedione (god. 1861.), pa su njegov primjer slijedili i drugi hrvatski velikaši i poduzetnici. Godine 1894. poklonio je gradu Vukovaru zemljište na kojem je sagrađena gimnazija. A kako zbog političkih okolnosti nije mogao graditi željeznice, grof Dragutin Eltz gradio je poštanske ceste, pivovare i ciglane, te mecenatski pomagao razvoj kulture i umjetnosti, zatim osobito razvoj pučkog školstva i javnog zdravstva. Riječ je o poznatoj vukovarskoj bolnici koja je sagrađena 1857. godine i za koju je grof Dragutin Eltz, uz ostalo, darovao i drvenu građu. Upravo se ta bolnica, također i uz pomoć grofova Eltz istaknula u zbrinjavanju ranjenika za vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka (1875.-1878.), ali i kasnije. Također je promicao trgovinu i obrt, a hrvatske poljoprivredne proizvode kao i kvalitetna vina s vukovarskog vlastelinstva izlagao je na međunarodnim izložbama u Londonu, Parizu, Beču i drugdje. Štoviše, zbog njegova velika ugleda, izabran je i za člana hrvatskog Odbora koji je pripremio i organizirao Prvu hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku Gospodarsku izložbu u glavnom gradu Zagrebu 1864. godine, a jednako tako i članom odbora koji je pripremio i veliku Jubilarnu izložbu hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu 1891. Dakako, na obje izložbe izlagao je različite proizvode i robu s vukovarskog vlastelinstva i sam grof Dragutin Eltz. Zato mu je Zemaljska vlada u Zagrebu podijelila brojna odlikovanja i priznanja. 9 Nakon smrti grofa Dragutina Eltza, naslijedio je vukovarsko vlastelinstvo njegov sin grof Jakob Eltz (1860. - 1906.). Što se tiče razvoja gospodarstva, on je nastavio očevim putem, osobito u pogledu vinogradarstva i šumarstva. Također je osnivao ciglane, uveo telefon i na pustare, utemeljio vukovarsku kudeljaru i predionu kao dioničko poduzeće (1905.) i drugo. Također je radio na proširenju dvorca zajedno sa sporednim zgradama, a dao je izgraditi i arteške bunare širom vlastelinstva. Premda se ni on, kao ni njegov otac, nije izravno bavio politikom, ipak je grof Jakob Eltz kao virilni član Hrvatskog sabora, također i u saborskoj periodi 1887. - 1892. pristao da 9 Stjepan Sršan, n. dj. 143-158; Agneza Szabo, n. dj. 12-14; Zdenka Baždar, Uloga grofa Karla Eltza u podizanju gospodarskih prilika na području Vukovara, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Osijek 2002., str. 23-29. 17 VDG JAHRBUCH 2003 bude član saborskog odbora za poslove unutarnje zemaljske uprave te odbora za obrt i trgovinu, komunikacije i javne radnje. Nešto kasnije izabran je i za člana saborskog odbora od jedanaest članova koji će razmotriti prijedlog zastupnika Erazma Barčića i njegovih istomišljenika u pogledu ostvarenja što skorijeg povratka južne Hrvatske, to jest Dalmacije s otocima, pod vlast hrvatskog Sabora i bana. Istovremeno, bio je i izaslanik Hrvatskoga sabora u radu donje kuće Zajedničkog sabora u Budimpešti.10 Grof Jakob Eltz umro je 22. lipnja 1906. godine u Vukovaru, u 46. godini života. Prema načinjenoj oporuci iz 1902. godine, nasljednik vukovarskog vlastelinstva bio je njegov još mladi sin Karlo (1895.-1922.). Vođenje gospodarskih poslova koje više ne postiže ranije uspjehe preuzeli su najprije Jakobova supruga Marija i njegov brat Erwein, te kasnije i mlađi Karlo, koji je u međuvremenu završio osnovnu školu te gimnaziju u Vukovaru. Mladi Karlo intenzivira jačanje kudeljare i predionice u kojoj ima najjači ulog dionica (40 %), a time i vodstvo u poslovanju. Recimo i to da je 1913. god. vukovarsko vlastelinstvo dobilo i dozvolu za gradnju uskotračne šumske željeznice iz šuma Bokšić za Raču te Vukovar i Borovo. Osim toga, god. 1912. podignut je prvi kat na dvorcu.11 Ovaj prelijepi dvorac kojega je nažalost razorila srbo-četnička agresija na Republiku Hrvatsku 1991. godine i kojega će hrvatska država obnoviti, slijedio je liniju glavne vukovarske ulice, a svečano mu se pročelje otvaralo prema parku i impozantnom defileju rijeke Dunava. Nažalost, mladi grof Karlo teško je stradao u automobilskoj nesreći. Na jednom zavoju nedaleko Donauwörtha njegov se auto survao u provaliju i mladi je grof ostao na mjestu mrtav. Ostavio je suprugu Sofiju, jednogodišnjega sina Jakoba (rođ. 22. 11. 1921.) te nešto stariju kćer Jozefinu. Odgoj djece i upravu vlastelinstva preuzela je njihova majka Sofija (rođena Löwenstein – Wertheim 1900. – 1982.) i Karlov brat Erwein do 1941. godine. Jakob je tada postao punoljetan. U međuvremenu, grofica Sofija Eltz isticala se kao stalna donatorica vukovarskog franjevačkog samostana i crkve i tamošnjih škola, te glasovitog Svetišta Srca Isusova u Osijeku. Za gradnju toga Svetišta darovala je grofica Sofija Eltz između 1936. i 1938. godine visoku svotu od 35.000 dinara i time nadvisila sve ostale darovatelje zajedno. U istom razdoblju napisala je grofica Sofija više književnih djela namijenjenih mladima, među kojima ističem igrokaz "Junakova mladost", koji je posvećen hrvatskome banu Tomi II. Erdödyju i njegovoj ulozi u slavnoj sisačkoj bitki 1593. godine. Isti igrokaz izveden je 1934. godine u Vukovaru. Samo dvije godine kasnije objavila je knjižicu "Die schweigende Königin" u kojoj je opisala 13 marijanskih svetišta u Hrvatskoj a među njima i poznata Kamenita vrata u Zagrebu. Povremenim spisateljskim radom bavila se i kasnije sve do kraja života.12 Međutim, već godine 1944. morala je pred Rusima odseliti u Njemačku, a do kraja 1945. i ostali članovi ove zaslužne hrvatske velikaške obitelji. Nove komunističke vlasti konfiscirale su njihovu imovinu bez naknade, a zaslužna imena grofova Eltz nismo mogli naći niti u jednom hrvatskom leksikonu ili enciklopediji sve do demokratskih promjena 1990. godine. Recimo i to, da se potomak ove hrvatske 10 11 12 Dnevnik Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1887.-1892., Zagreb 1897., III, 23, 94, 205. Izvor cit. u bilj. 4 i 9. S. Cöcilia Bonn, Vukovarska grofica Sofija – sestra Monika – Eltz, Vukovar 2000., 24-25; 28-30; 40-41. Zahvaljujem kolegici dr. sc. Snježani Paušek-Baždar što me je upozorila na ovu vrijednu knjigu. 18 VDG JAHRBUCH 2003 velikaške porodice grof Jakob Eltz također nakon demokratskih promjena 1990. stavio na raspolaganje suverenoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj te obnaša visoke i odgovorne političke dužnosti. Osim toga, grofica Sofija Eltz nakon što se smjestila u Njemačkoj i nakon što su njezina djeca odrasla i situirala se, ona je uz njihovu suglasnost stupila godine 1953. u benediktinski samostan Sv. Hildegarde gdje ostaje kao uzorna redovnica pod imenom sestra Monika sve do svoje smrti 16. veljače 1982. godine.13 Prema tome možemo zaključiti da je hrvatska grana grofova Eltz ne samo zadužila razvoj hrvatske kulture i prosvjete, te gospodarstva, nego je postavljala i solidne temelje njihovoj modernizaciji. Nažalost, teške posljedice Prvog svjetskoga rata (1914.-1918.), a još više Drugoga svjetskog rata (1939.-1941.-1945.) gotovo su uništile sve modernizacijske temelje koje su članovi ove velikaške obitelji zajedno s hrvatskim narodom gradile gotovo dva stoljeća. Međutim, sačuvana povijesna vrela i kulturni spomenici još uvijek govore o njima također i u smislu novih poticaja i primjera. Der kroatische Zweig der Grafen Eltz von Vukovar in der Nationalgeschichte und Kultur Der kroatische Zweig der Grafen Eltz kommt Mitte des 18. Jahrhunderts nach Kroatien und bleibt hier bis Mitte des 20. Jahrhunderts. Auf dem bekannten Grossgrundbesitz in Vukovar, der besonders im wirtschaftlichen Sinne bedeutsam wird, bildete sie die Basis der Modernisierung des Landes, auch die Kultur- und Schulentwicklung mit einschliessend. Darüber zeugen reiches und aufbewahrtes Archivmaterial, aber auch Kulturdenkmäler. Leider müssten Ende des Zweiten Weltkrieges auch die Mitglieder dieser kroatischen Grossgrundbesitzerfamilie deutscher Herkunft, Kroatien vor den Russen (der Roten Armee) verlassen und in ihre Urheimat Deutschland zurückkehren. Kroatien und der Grossgrundbesitz Vukovar bleiben, aber, zusammen mit der Stadt Vukovar in ihrer Erinnerung, worüber auch das Wiederkommen des Grafen Jakob Eltz nach den demokratischen Änderungen (1990) zeugt, als er sich der souveränen und international anerkannten Republik Kroatien zur Verfügung stellt, in der er hohe und verantwortliche politische Verpflichtungen trägt. 13 Izvor cit. u bilj. 12. 19 VDG JAHRBUCH 2003 Stanko PIPLOVIĆ Visoki časnici Austrijske ratne mornarice UDK: 359-05: 94(436)”18/19” Izvorni znanstveni rad Na osnovu podataka iz periodike iz 19. i početka 20. stoljeća prikazani su životopisi austrijskih admirala, posebno zapovjednika flote i mornarice. Ti časnici su svojim djelovanjem bitno doprinjeli njenom razvoju i velikom usponu. Tako je stvorena respektabilna pomorska sila sposobna izvršavati ne samo složene ratne operacije već i znanstvena istraživanja. Kampoformijskim mirom 1797. godine Austrija je dobila čitav teritorij na istočnoj obali Jadrana koji je stoljećima bio u posjedu Venecije. Pored toga, od ranije je imala pod svojom upravom Hrvatsko primorje i okolicu Trsta. Na taj je način čitavo primorje od Venecije, preko Trsta, Istre, Hrvatskog primorja i Dalmacije potpalo pod austrijsku vlast. Od ostataka venecijanske flote i iz mora izvađenih brodova, formirala je Austrija malu mornaricu koja nije činila nikakvu pomorsku snagu. U velikim sukobima europskih velesila početkom 19. stoljeća ratna sreća se mijenjala pa je te krajeve neko vrijeme držao Napoleon, a onda su odlukom Bečkog kongresa 1815. godine definitivno potpali pod Austriju. Nova vlast je dobila manji broj ratnih brodova nego što je ostalo poslije povlačenja Francuza i arsenal u Veneciji. Ni oni nisu mnogo vrijedili. A država je smatrala kako je i ta mala flota dovoljna, jer nisu prijetili ratni sukobi. Jedina opasnost u početku su bili pirati iz Sredozemlja od kojih je trebalo braniti Jadransko more. Ipak, postupno, mornarica je napredovala. Godine 1823. imala je dvije samostalne flotile, jednu u napuljsko-siciljanskim vodama, a drugu na Levantu. Zapovjednici brodova bili su isključivo Talijani. Središnja vlast Monarhije nije se u početku mnogo zanimala za razvitak mornarice. Međutim, sve se to osvetilo 1848. kada je buknula revolucija koja je zahvatila i Veneciju odakle su Austrijanci bili izbačeni. Brodovi su se priključili revolucionarima.1 Austrija je slomila revoluciju. Iz tih događaja zaključilo se da Venecija ne smije dalje biti ratna luka pa je tada za glavnu bazu izabran Trst. Pročišćen je časnički zbor i pristupilo se temeljitom preustroju organizacije. U tu svrhu pozvala je austrijska vlada 1849. istaknutog pomorca i organizatora, danskog časnika Hansa Bircha Dahlerupa da stupi u njenu službu i organizira mornaricu. On je kao viceadmiral preuzeo zapovjedništvo nad austrijskom mornaricom. Po naređenju cara Franje 1 Grga Novak: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća. Beograd 1962. 386 i 412-415. 21 VDG JAHRBUCH 2003 Josipa I. bio je na čelu povjerenstva koje je 1850. godine obišlo istočnu obalu sjevernog Jadrana kako bi se pronašlo mjesto koje bi najbolje odgovaralo za gradnju nove glavne ratne luke. Izabrana je Pula, jer je raspolagala prostranim i zaštićenim akvatorijem, imala velike strategijske pogodnosti, a položajem osiguravala prijeko potrebne uvjete za opskrbu složenog vojnopomorskog sustava. Grad se pretvorio u ogromno gradilište. Tako se kroz sedamdesetak godina u Puli izgradila moćna mornarička infrastruktura s brodogradilištem, arsenalom, vojarnama, upravnim, znanstvenim, stambenim i zdravstvenim objektima te utvrđenjima. Podignuta je čak posebna crkvom i groblje. U njoj je stacionirala glavnina flote.2 Efikasnom blokadom s mora, Dahlerup je doprinjeo kapitulaciji Venecije1854. Službeni jezik postao je njemački, a Pulu je učinio glavnom lukom. Tamo se počeo izgrađivati arsenal. Godine 1854. zahvalio se na dužnosti zapovjednika i vratio se u Dansku. U vremenu od 1861. do 1863. ponovno se vratio. Služio je kao stručni savjetnik za mornaricu u Beču, a pred rat koji su povele Pruska i Austrija protiv Danske napustio je Austriju. Nastupom druge polovice 19. stoljeća bio je vrhovni zapovjednik mornarice Franz Wimpffen. On je ujedno bio i predsjednikom Pomorske vlade u Trstu koja je upravo u to vrijeme osnovana. Bila je pod Ministarstvom trgovine, sa zadaćom izgradnje i održavanja luka, uređenja morskih plovnih putova, reguliranja i unapređenja ribarstva. Wimpffen je bio također civilni i vojni guverner Trsta i carev namjesnik Austro-ilirskog primorja. Po činu je bio podmaršal. U to vrijeme brat cara Franje Josipa I., nadvojvoda Ferdinand Maximilian služio je u mornarici kao poručnik bojnog broda, ali je brzo napredovao pa je već 1854. unaprijeđen za kapetana korvete. Iduće godine došlo je do većih promjena. Razdvojene su funkcije predsjednika Pomorske vlade i zapovjednika mornarice. Na prvu funkciju je došao Carlo Martens, a Maximilian je postao vrhovni zapovjednik mornarice, dobio čin kontraadmirala i nastanio se u Trstu. Ubrzo je postao viceadmiral.3 Maximilian je bio veliki ljubitelj prirode i osoba široke kulture. Mnogo je putovao po Sredozemlju. On je 1856. godine počeo graditi u blizini Trsta u zaljevu Grignano kaštel Miramare. Pristupio je bonifikaciji čitavog okolnog terena kako bi tu uredio park kao mjesto za rekreaciju, ali i za 4 Nadvojvoda Ferdinand Maximilian, botaničke pokuse. Godine 1857. imenovan je guvernerom Lombardo-Veneta s civilnim zapovjednik ratne mornarice 2 3 4 Stanko Piplović: Fortifikacijski sustav Pule iz 19. stoljeća, potreba daljnjeg istraživana i zaštite. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Zagreb 1988.-89. gr. 14-15 AM III/1853. 13 i 22, IV/1854. 13 i 22, V/1855. 13 i 25, VII/1857. 33 Rosella Fabiani: Miramare. Trst 2000. 22 ovlastima pa se preselio u Milano, ali je često u Trstu. Stoga je tamo privremeno preneseno i zapovjedništvo ratne mornarice.5 Gubitkom Lombardije 1859. godine povukao se sa suprugom Carlottom za stalno u Trst gdje su se nastanili u kaštelu iako još nije bio u potpunosti dovršen. Te godine. dogodila se tragedija koja je dosta utjecala na Maximilianov život. Ratni brik “Triton”, koji je bio usidren kod otočića Lokruma pred Dubrovnikom, eksplodirao je. Stradala je gotovo čitava posada. Na tu vijest Maximilian pohitio je na mjesto nesreće odati počast svojim ljudima Tom je prilikom posjetio otočić gdje je poginulim mornarima dao podignuti križ. Iako je Lokrum bio zapušten, nadvojvodu su očarale njegove ljepote. Otkupio ga je i preuredio stari samostan u ljetnikovac. Okolo je uređen raskošni vrt s biljem i pticama dovezenim iz dalekih zemalja. Čitav otočić je ispresjecan stazama koje su vodile do vidikovaca. To je postalo mjesto za 5 AM IX/1859. 37. VDG JAHRBUCH 2003 odmor gdje je sa suprugom našao mirno utočište6. Ali sve je kratko trajalo. Godine 1863. prihvatio je krunu meksičkog cara čime su europske države željele riješiti teške političke i društvene probleme u toj srednjeameričkoj državi. U travnju 1864. bračni par je otplovio za Vera Crus, ali ga narod nije prihvatio. Situacija je izmakla nadzoru pa je Maximilian 1867. u neredima završio tragičnom smrću. Maximilian je znatno doprinjeo razvoju austrijske ratne mornarice. Po njemu su dobile dvije utvrde naziv. Jedna je mali okrugli for na poluotoku Muzil u Puli. Sa susjednim forovima branio je prilaz vojnopomorskoj bazi s otvorenog mora. Druga je na glavici sv. Mihovila nad Komižom. Bila je naoružana s četiri topa i branila prilaz prema mjestu Visu. I jedan ratni brod također je nazvan po njemu. To je bila oklopljena fregata prvog reda s 16 topova i preko 500 ljudi posade. Sudjelovala je u viškom boju 1866. i predvodila u napadu prvi odjel austrijske flote. Jedan od najuglednijih časnika austrijske ratne mornarice bio je Wilhelm Freiherr Tegetthoff. Rođen je u Mariboru 1827. Pedesetih godina bio je u činu poručnika bojnog broda. Istaknuo se u austro-pruskom ratu protiv Danske 1864. godine kao zapovjednik austrijskog flotnog odreda te u trećem talijanskom ratu za ujedinjenje 1866. kao zapovjednik austrijske flote. Te godine izbio je rat između Austrije i Italije koja je željela uspostaviti prevlast na Jadranu. Talijanska flota pod zapovjedništvom admirala Carla Persana isplovila je 16. srpnja iz Ancone, a 18. srpnja ujutro pojavila se kod otoka Visa. Najprije je došlo do manjih početnih sukoba s namjerom da se izvrši desant i bombardiranje viške luke. Pred otokom se 20. srpnja odigrala značajna pomorska bitka. Austrijanci su uspjeli stvoriti nered i zabunu u talijanskom borbenom poretku. Admiralski brod “Ferdinand Max” potopio je zapovjedni brod oklopnjaču “Re d Italia.” Tako je daleko slabija austrijska flota pobjedila nadmoćno talijansko brodovlje koje je u suton napustilo bojište pretrpjevši velike ljudske gubitke. Tada je Tegetthoff promaknut u čin viceadmirala. Poslije završetka rata austrijska flota je privremeno raspremljena. Tijekom 1868. Tegetthoff je postavljen za novog zapovjednika ratne mornarice i šefa Mornaričke sekcije Ministarstva rata. Pridonijeo je modernizaciji austrijske flote i izradio program za gradnju 15 oklopnjača. Njegovom smrću 1871. usporen je razvitak ratne mornarice. Mala budžetska sredstva omogućila su ostvarenje flotnog programa samo u skromnom opsegu i to u vrijeme kada su druge pomorske države počele graditi velike moderne brodove.7 Pomorski časnik sjajne karijere bio je Ivan Hinke. Rođen je 3. lipnja 1837. kao sin državnog činovnika koji je služio u Veroni. Nakon završetka pomorske akademije, stupio je 1853. godine kao kadet u ratnu mornaricu pa je 1856. dobio čin zastavnika fregate, a 1858. zastavnika linijskog broda. Iduće godine je sudjelovao u ratnoj akciji u Boki Kotorskoj. Kao poručnik linijskog broda bio je 1866. u bitci kod Visa gdje je ranjen. U vremenu 1871.-1873. časnik je na korveti “Fasana” za vrijeme njezine 6 7 Frane Rački: Na Lokrumu. NL 13. IX. 1873. 1. - Erzherzogin Stephanie: Lacroma. Beč 1892. - Stanko Piplović: Lokrum kao mjesto ladanja. Dubrovnik, Dubrovnik XIII/2002. Br. 1-2, 215-217. Ferdinand Attlmayr: Krieg Österreich in der Adria im Jahre 1866. Pula 1869. - Admiral Tegetthoff, pobjednik bitke kod Visa. Novo doba, Split 13. VIII. 1937. 7. -Petar Kuničić: Viški boj. Vis 1891. 24 VDG JAHRBUCH 2003 Prijestolonasljednik Rudolf sa suprugom i viceadmiral Moritz Sachs von Hellenau misije u istočnoj Aziji gdje se posebno istaknuo. Godine 1874. imenovan je kapetanom korvete te je zapovijedao s više ratnih brodova. Napredovao je dalje u službi i 1884. postao kapetan linijskog broda i zapovjednik Mornaričkog zbora. Dvije godine kasnije je predstojnik Prvog odsjeka u odjelu ratne mornarice. Kada su 1889. godine prenošeni posmrtni ostaci poginulih mornara u viškom boju, 27. lipnja pred prostranom se lukom usidrilo brodovlje ratne mornarice. Odjel se sastojao od oklopnjača “Albrecht” i “Prinz Eugen” te 5 topovnjača pod zapovjedništvom komodora Hinkea. Na “Prinz Eugenu” je bio i nadvojvoda Leopold. Uz visoke goste svečanosti su prisustvovali načelnici Visa i Komiže, članovi Općinskog upraviteljstva i brojni puk. Mjesni župnik služio je misu. Za vrijeme pogreba svirala je glazba mornarice, a s brodova su gruvali topovi. Hinke je položio vijenac i održao prigodno slovo.8 Kao kontraadmiral zapovijedao je Hinke 1889.-1891. zimskom eskadrom. Tada je postao zapovjednikom tvrđave i ratne luke Pule. Tijekom 1897. Hinke je opet zapovijedao zimskom eskadrom te je iste godine poslan s velikom eskadrom na otok Kretu. Nakon povratka imenovan je podadmiralom pa lučkim admiralom i zapovjednikom ratne luke Pule. Konačno je 8 Naši dopisi osobiti. NL 6. VII. 1899. 2. 25 VDG JAHRBUCH 2003 1901. umirovljen na vlastitu molbu pa mu je tom prilikom dodijeljen čin admirala i veliki križ reda Franje Josipa. Umro je 24. ožujka 1904. u Puli.9 Blizak carskoj obitelji bio je Moritz Sachs (1844.-1934). Služio je u ratnoj mornarici i 1873. godine promaknut u čin poručnika linijskog broda. Pratio je nadvojvodu Rudolfa na njegovom putovanju u Egipat i Palestinu. Bio je 1885. zajedno s prijestolonasljednikom na brodu “Miramar” na putovanju u Siriju. Nakon što je unaprijeđen u kapetana korvete, od 1888. do 1892. carev je pobočnik. Kao kapetan fregate zapovijedao je brodom “Saida” na njegovoj misiji u Australiju, Kinu i Japan (1892.-1894). Nakon povratka dobio je čin kapetana linijskog broda i 1895. odlikovan naslovom “von Hellenau” te Admiral Maximilian Freiherr uvršten u plemstvo. Poslije raznih vojnih dužnosti, Daublebsky von Sterneck 1897.-1898. godine zapovijedao je jahtom “Miramar” koja je bila na raspolaganju carici Elisabethi. Dodijeljen mu je viteški križ Leopoldovog reda te je 1905. umirovljen kao viceadmiral. Nakon toga je živio u Grazu, na svom posjedu Janina, Albaniji i od 1918. u Zagrebu.10 Aleksandar Eberan je rođen u Brnu 29. travnja 1829. Godine 1849. stupio je kao kadet u ratnu mornaricu. Iste je godine sudjelovao u pomorskom ratu. I 1859. bio je u bitci kao poručnik linijskog broda. Kapetan fregate postao je 1861, a kapetanom linijskog broda 1866. Tada mu je odano posebno priznanje zbog osobnih zasluga pri gašenju požara na fregati “Novara”. Zatim je 1878. imenovan zapovjednikom pomorskog kotara u Trstu, a u listopadu te godine unaprijeđen je za kontraadmirala. U vremenu 1879.-1881. zapovijedao je eskadrom. Nakon toga je imenovan predsjednikom Trajnog topničkog povjerenstva. Godine 1883. postavljen je za zamjenika predstojnika pomorskog odsjeka Ministarstva Friedricha Böcka, a zatim je vodio poslove odsjeka do imenovanja Sternecka Böckovim nasljednikom. Tijekom 1886. unaprijeđen je u čin podadmirala, 1891. postao je pravim tajnim savjetnikom, a 1896. admiralom. Umirovljen je 1. studenoga 1897. Umro je u Beču 26. prosinca 1915. godine.11 Među najtipičnijim časnicima austrijske ratne mornarice bio je Maximilian Freiherr Daublebsky von Sterneck. Rođen u Klagefurtu 1829. godine, školovan na Mornaričkom koledžu u Veneciji. Pedesetih godina bio je u činu poručnika fregate i poručnika bojnog broda. Punih je pola stoljeća služio u ratnoj mornarici napredujući u karijeri do najvišeg čina. Naročito se istaknuo u bitci kod Visa kada je kao kapetan 9 10 11 + Admiral Ivan pl. Hinke. SD 30. III. 1904. 3. Jorg C. Steiner: Der K. u K. Hofstaat 1858-1918. Beč 1997. 29 AM V/1855. 28 i VI/1856. 31. -+Admiral Eberan. SD 2. I. 1915. 26 VDG JAHRBUCH 2003 bojnog broda zapovijedao admiralskim brodom fregatom “Erzherzog Ferdinand Max”. Godine 1886. organizirani su veliki manevri austrougarske ratne mornarice na Jadranu. U Boku Kotorsku je doplovila flota pod zapovjedništvom admirala Sternecka. Tom prilikom admiral je utvrdio pogodnost i stratešku važnost Tivta za izgradnju pomorskog arsenala s obzirom na udaljenost pomorske baze Pule od Ortranskih vrata i prirodnu pogodnost zaštićenog zaljeva. To su uvjetovale složene međunarodne političke prilike sedamdesetih i osamdesetih godina, posebno crnogorsko-turski rat, krivošijski ustanak i međunarodna blokada Grčke. Zbog toga je austrougarska flota sve više operirala u vodama južnog Jadrana. Izvijestio je o tome Mornaričko odjeljenje u Beču što je povoljno primljeno. Odlučeno je o izgradnji vojnopomorskog uporišta s arsenalom kao isturene ekspoziture pulskog arsenala. Ubrzo je pribavljeno zemljište za gradnju. Pripremni radovi počeli su 1889. godine. U početku je izgrađeno provizorno pristanište, prvi navoz i objekti skladišta, a nešto kasnije i brodograđevna radionica. Time su omogućeni obimniji popravci brodova. S vremenom je ta ustanova prerasla u zavod za remont.12 O Sternecku svjedoči i jedan događaj iz travnja 1894. godine kada je posjetio Trogir. Načelnik Špiro Puović mu je tada pokazao razrovan morski žal istočno od mosta koji povezuje grad na otočiću s kopnom. Tu su pristajali čamci ratne mornarice da bi iz obližnjeg javnog zdenca opskrbljivali vodom brodove kada bi se usidrili u obližnjoj uvali Saldun. Vrlo često bi se ti čamci nasukali pa je načelnik govorio admiralu kako su upućene brojne molbe da se tu ozida obala. Tražila su se sredstva od države, jer je Općina bila siromašna, ali bez uspjeha. Admiral ga je naputio neka nastavi s radovima i obećao da će nastojati što prije isposlovati potporu od Ministarstva rata. I zaista u travnju 1895. Odsjek mornarice u Beču dodijelio je 400 forinta. U znak zahvalnosti Općinsko vijeće je odlučilo da se nova obala nazove imenom Sternecka.13 Na prijelazu 19. u 20. stoljeće Austro-ugarska je stupila u red jakih pomorskih sila, posebno su odlučni zapovjednici H. Spaun i R. Montecuccoli radili na izgradnji moderne flote. Obuka ljudstva se vršila na prekomorskim putovanjima i bila je na visokoj razini. Ratna mornarica je organizirala dvije znanstvene ekspedicije: 1872. na Arktik i 1884. na otok Jan Mayen. Vršila je oceanografska istraživanja u Jadranskom, Mramornom i Crvenom moru i izradila karte istočnog dijela Jadrana. Postupno je prevladalo stajalište da se flota, osim zaštite morske granice države, može upotrijebiti i u ofenzivne svrhe. U vodama Dalekog istoka stalno je od 1898. do 1902. godine stacionirala jedna krstarica za savlađivanje Bokserskog ustanka. U kineske vode upućena je eskadra krstarica čiji su desantni odredi sudjelovali u operacijama u pokrajini Ho-Pei-Sheng. Jedna ekspedicija je 1913. bila u međunarodnoj flotnoj demonstraciji protiv Crne Gore. Mornarica je 1882. potpomagala operacije u vrijeme krivošijskog ustanka. Zatim je sudjelovala u međunarodnoj blokadi Grčke i Krita. 12 13 Mornaričko tehnički zavod “Sava Kovačević” Tivat. Split 1989. Stanko Piplović: Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću. Split 1996. 48. 27 VDG JAHRBUCH 2003 Admiral Hermann von Spaun je bio energičan časnik ratne mornarice. Rodio se u Beču 1833. godine. Sudjelovao je u ratu 1859 i u viškoj bitci 1866. kao poručnik bojnog broda na oklopljenoj fregati “Erzherzog Ferdinand Max”. Tom je prilikom lakše ranjen. Kasnije je bio zapovjednik na ratnim brodovima npr. “Tegetthoffu” 1884. godine. Vježbe ratnog brodovlja obavljale su se ponekad oko Trogira. Tako je bilo i 1891. kada je flota stacionirala u uvali Saldun na otoku Čiovu. I u lipnju iduće godine stiglo je tamo brodovlje iz Boke pod zapovjedništvom grofa Spauna. Na Božji dan pomorski časnici su prisustvovali ophodu. Od 1897. Spaun je na dužnosti šefa Mornaričkog odsjeka Ministarstva rata. Zaslužan je za razvoj ratne mornarice, zauzimao se za gradnju lakih plovnih jedinica i izgradnju moderne flote. Preminuo je u Gorici 1919. godine. Među istaknute časnike mornarice ubraja se i Julius von Ripper. Rođen je 6. ožujka 1847. u Podgorcima kod Krakova. Završio je kadetsku školu u Rijeci pa je 1861. unovačen. Iste je godine sudjelovao u ratu protiv Danske na linijskom brodu “Kaiser” u pothvatu protiv sjevernofriskih otoka. Za vrijeme rata s Italijom 1866. bio je na brodu “Arethusa”. U travnju 1869. imenovan je zastavnikom linijskog broda, a u svibnju 1878. poručnikom linijskog broda. I tako je dalje napredovao obavljajući mnoge dužnosti. Služio je na Sredozemnom moru, na Bosporu, Crnom moru i Dunavu. Studenog 1889. unapređen je u kapetana korvete pa je zapovijedao brodom “Planet”. Poslije smrti zapovjednika broda “Fasana” došao je na njegovo mjesto i 1892. primio zapovjedništvo u istočnoj Aziji. U vremenu 1893.-1895. bio je predsjednikom Četvrtog odjela, a zatim obavljao druge poslove skupine Ministarstva rata. Godine 1894. dobio je plemićki naslov, 1896. imenovan je predsjednikom kancelarije operacija i pomoćnikom pomorskog zapovjednika. Za vrijeme španjolsko-američkog rata kao kapetan linijskog broda zapovijedao je brodom “Kaiserin und Königin Maria Theresia” koji je bio zadužen čuvati austro-ugarske interese u zapadnoj Indiji. S te misije vratio se 1899. pa je imenovan zamjenikom zapovjednika pomorskog arsenala, a ubrzo i njegovim zapovjednikom. U svibnju 1901. postao je zapovjednikom mornaričkih vježba. Godinu dana poslije postavljen je za predsjednika Pomorskog tehničkog odbora, 1904. ponovno mu je povjereno zapovijedanje flotom. Na toj je dužnosti ostao do imenovanja lučkim admiralom i zapovjednikom ratne luke Pule u kolovozu 1905. Svake godine evocirale su se uspomene na višku bitku uz prigodne manifestacije. Naročite su svečanosti bile uz jubileje. Posebno je proslavljena 40. obljetnica 1906. U Puli su priređene zabave i takmičenja na moru. U mornaričkoj crkvi Madonna del Mare držale su se zadušnice kojima je prisustvovao Ripper sa stožerom te svi zapovjednici i časnici vojne posade. Na počasnom mjestu su bili mnogi časnici i vojnici koji su sudjelovali u viškom boju. Među njima su se nalazili admirali u miru Czedik i Heinz. Govorili su Ripper i predsjednik društva Dalmatinaca u Puli, Mardešić rodom iz Visa. U časničkom kasinu je priređen prijem, a navečer predstava u kazalištu. U Visu je bilo naročito raspoloženje. U luci se usidrila eskadra od 14 bojnih brodova i 10 torpednjača na čelu sa zapovjednikom ratne mornarice 28 VDG JAHRBUCH 2003 admiralom Montecuccolijem. Na groblju je položeno mnogo vijenaca. Navečer je bio prijem na fregati “Habsburg” koja je i sama sudjelovala u boju 1866. u prvoj diviziji.14 1. studenog iste godine Ripper je bio unapređen u čin kontraadmirala. Tada mu je bilo povjereno zapovjedništvo mornarice za Istok. Taj se odjel sastojao od oklopljene krstarice “Sankt Georg” i krstarice “Szigetvar”. I upravo njegovim postupcima kao zapovjednika međunarodne flote tadašnji zapleti na Istoku brzo su se riješili. 23. travnja primio je opet lučki admiralitet i zapovjedništvo ratne luke Pule. Kao zapovjednik arsenala Ripper je unaprijedio djelovanje tog važnog zavoda ratne mornarice, a također uspio da su se radovi na brodovima, posebno popravci, obavljali za mnogo kraće vrijeme. Dok je bio na čelu mornarice, provodio je stalne i složene vježbe, većinom noću. Uvježbao je plovidbu u svim vremenskim uvjetima, posebno noću uz prikrivena svjetla što je do pred kratko vrijeme bila rijetkost i u stranim mornaricama. Umirovljen je 1913. Bio je to zadnji borac u ratu na moru 1866. godine koji se nalazio u službi. Preminuo je u Beču 15. srpnja 1914. godine.15 I neki članovi carske obitelji nosili su visoke mornaričke činove. Prvi je bio Ferdinand Maximilian. Zatim je 1902. godine car Franjo Josip imenovao prijestolonasljednika Franju Ferdinanda viceadmiralom cijeneći njegovo zalaganje za razvoj ratne mornarice. Kasnije je i sam posljednji austrougarski car Karl neposredno zapovijedao mornaricom.16 Posebna je karijera Rudolfa Montecuccolija koji je bio u austrijskoj ratnoj mornarici od njenih skromnih početaka do velikog uspona. Rođen je 22. ožujka 1843. godine. Rano su mu bile povjerene važne službe u Mornaričkom odsjeku. Dostigao je čin admirala. Doprinjeo je mnogo preustroju ratne flote što je bilo njegovo životno djelo. U razdoblju od 8 godina izveo je niz temeljnih promjena čime je gotovo iznova stvorio ratnu mornaricu. Ranoga jutra 24. lipnja 1899. godine uplovilo je u višku luku brodovlje ratne mornarice koje se sastojalo od 3 topovnjače, 3 oklopnjače, 3 minolovca, 16 lagumača i jednog krstaša. Na topovnjači “Monarch” nalazio se glavni zapovjednik barun Minullo, na krstašu “Zenta” podadmiral Montecucolli, a na oklopnjači “Prinz Eugen” podadmiral Becker. Kako je uskoro padao dan viškoga boja, vojni kapelan je držao misu za pokoj poginulih mornara, a na groblju pod spomenikom je položen vijenac. Na kraju je flota na otvorenom moru imala veliku vježbu.17 Ostao je zabilježen i Montecucollijev posjet Zadru 6. srpnja 1905. godine. Stigao je brodom “Pelikan”. Tom prilikom posjetio ga je na brodu vojni zapovjednik podmaršal Marian Varešanin. Zatim se iskrcao na rivi Franje Josipa gdje su ga dočekali vojni odličnici i počasna četa s glazbom koja je odsvirala Carevku. Posjetio je i predsjednika Dalmatinskog namjesništva Niku Nardellija. Nakon toga otplovio je za Šibenik. Koncem srpnja posjetio je Cetinje. Na granici Crne Gore dočekalo ga je 14 15 16 17 40. Obljetnica bitke kod Visa. SD 18. VII. 1906. - Stanko Piplović: Spomeni na viški boj. Split 2001. 16. Admiral Julij pl. Ripper. SD 18. VII. 1914. 1. Vladareva poruka mornarici. NL 28. VI. 1911. 2. Naši dopisi. SD 5. VII. 1899. 2. 29 VDG JAHRBUCH 2003 odjeljenje garde. Knez ga je primio u svečanu audijenciju pa je zatim posjetio kneževiće i kneginje. Odatle se vratio u Kotor.18 Godine 1909. Montecuccoli je navršio pedeset godina službe u ratnoj mornarici. Tom prigodom 1. listopada osobno mu je uputio pismo s čestitkom car Franjo Josip I. te mu dodijelio Vojni križ za zasluge u briljantima.19 Da bi ojačao flotu, Montecuccoli je predložio gradnju četiri velika ratna broda. Međutim, parlament je to odbio. Admiral je bio uporan i pored zabrane povjerio je gradnju dreadnoughta brodogradilištu u Montefalconu. To je izazvalo buru u Beču. Ipak su se radovi nastavili pod posebnim okolnostima.20 Tako je 24. lipnja 1911. godine porinut u Trstu prvi dreadnought Veliki admiral Anton Haus austrijske ratne mornarice “Viribus unitis”. Za tu prigodu došao je prijestolonasljednik Franjo Ferdinand kao carev izaslanik. Dan ranije upriličen je kod namjesnika princa Hohenlohe prijem. Bili su nazočni admiral Montecuccoli, nadvojvotkinja Maria Anunciata kuma broda, nadvojvoda Leopold Salvator i mnogi drugi uglednici. Na velikom uspjehu čestitao je Montecuccoliju dalmatinski namjesnik barun Niko Nardelli.21 Deplasman broda bio je 20 tisuća tona, a njegova dužina 150 metara. Građen je pune dvije godine uz sudjelovanje 40 inženjera, 50 konstruktora i 4500 radnika. Taj ogromni brod je imao 4 tornja sa 3 velika topa i brojno manje naoružanje. Početkom 1913. grof Montecuccoli je podnio molbu da ga se oslobodi dužnosti zapovjednika ratne mornarice. Car Franjo Josip I. to je prihvatio pismom od 25. veljače i dodijelio mu križ reda sv. Stjepana. Montecuccoli je 22. veljače navršio sedamdesetu godinu života. Prilikom umirovljenja i car Vilim uputio mu je brzojav sa srdačnim željama, a također i članovi generalnog stožera njemačke flote podadmiral Heeringen i državni tajnik admiral Triptiz. Pisao mu je i ministar predsjednik grof Stürgh pa kancelarija prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Vrijeme Montecuccolijevog zapovjedništva bilo je u znaku napretka. Flota je dobila nove brodove, a časnici i mornari su dobro uvježbani za ratovanje.22 18 19 20 21 22 S. e. ammiraglio conte Montecuccoli a Zara. SD 19. VII. 1905. 2. - Admiral Montecuccoli na Cetinju. Naše jedinstvo, Split 23. VII. 1907. 3. Previšnje ručno pismo Admiralu grofu Montecuccoli. SD 2. X. 1909. 1 Komična epizoda admirala Monteccucolia. Novo doba, Split 30. I. 1941. 7. Porinuće prvog dreadnougtha. NL 24. VI. 1911. 3. -Prvi dreadnought “Viribus Unitis”. SD 28. VI. 1911. 2. -Prvi dreadnougth. SD 1. VII. 1911. Promjena u zapovjedništvu ratne mornarice. SD 26. II. 1913. 1. 30 VDG JAHRBUCH 2003 Car Karlo u Trstu 1917. godine u odori velikog admirala Godine 1913. uslijedile su i druge promjene u ratnoj mornarici. Tako je za novog zapovjednika Pomorskog okružnog ureda u Šibeniku imenovan kontraadmiral Hans. On je stigao u taj grad na dužnost 11. prosinca Lloydovim parobrodom.23 Zadnji zapovjednik austrijske ratne mornarice bio je Anton Haus. Rodio se 13. lipnja 1851. u Tolminu na Primorju. Nakon završene gimnazije, stupio je 1869. kao privremeni kadet u ratnu mornaricu. Godine 1871. postao je kadetom drugog razreda. Od 1886. do 1890. bio je razredni časnik i učitelj morske fiziografije na Pomorskoj akademiji u Rijeci. U to vrijeme je objavio zapaženu knjigu o oceanografiji. Kao časnik pomorskog stožera dvije je godine zapovijedao školskim brodom za torpeda, korvetom “Donau” i u ekspediciji preko oceana. Tijekom 1901., u vrijeme bokserskog ustanka seljaka i gradske sirotinje u Kini, bio je ukrcan kao zapovjednik krstarice “Maria Theresia” i bio zapovjednik u Kineskom moru. Dalje je napredovao u službi pa je već iduće godine kao kapetan linijskog broda postao predsjednikom prezidijalne kancelarije Mornaričkog odjela Ministarstva rata. Potom je 1905. godine unaprijeđen u kontraadmirala. Godine 1906. zapovijedao je pričuvnom eskadrom i drugom divizijom pojačane eskadre gdje je iskazao velike vojnopomorske sposobnosti. Zabilježen je u to vrijeme posjet odjela ratne flote Stonu pod zapovjedništvom Hausa. Brodovi “Monarch”, “Wien”, “Budapest” i “Zenta” usidrili su se u obližnjem zaljevu. Na svakom je bila posada od 385 ljudi. Mornari su posjetili mjesto, a Stonjani su brodicom “Gruž” otišli na “Monarch” i uz pratnju domaćina ga razgledali. Od 23 Zapovjednik pomorskog okružnog ureda u Šibeniku. SD 15. XI. 1913. 3. 31 VDG JAHRBUCH 2003 svibnja do listopada sudjelovao je kao delegat na drugoj mirovnoj haškoj konferenciji. Do studenog 1908. bio je pomoćnik u lučkom admiralitetu, a od tada do rujna 1910. istaknuo se kao zapovjednik eskadre. 1. studenog postao je viceadmiralom i postavljen na čelo Tehničkog odbora ratne mornarice. Zatim je zapovijedao pojačanom, a kasnije je opet djelovao kao predsjednik Tehničkog odbora. Na 11. srpnja 1912. car je imenovao Hausa nadzornikom flote, a 1913. zapovjednikom ratne mornarice na kojoj je dužnosti zamijenio Montecuccolija. On je ujedno bio šef Nadvojvoda Maximilian brat cara Karla, Mornaričkog odjela Ministarstva rata. u prvom svjetskom ratu kao bojnik ulanske Uživao je u državi i inostranstvu glas vrlo regimente i kapetan korvete sposobnog časnika. Izvrsno je poznavao struku, govorio sve glavne svjetske jezike, a također i hrvatski. Istaknuo se u prvom svjetskom ratu vrlo uspješnim napadom na istočnu obalu Italije s glavnim ciljem uništenja željezničkih postrojenja. Iduće godine imenovan je velikim admiralom. Preminuo je u Puli 8. veljače 1917. godine. Pokopan je na mornaričkom groblju, a kasnije su njegovi posmrtni ostaci preneseni u Beč.24 Austrija je 1915. godine imala 3 admirala. To su bili car Karl Stephan, pruski princ Hoheit Heinrich i Anton Haus. Pored njih bilo je 5 viceadmirala te 10 kontraadmirala.25 Car Karlo I. Habsburški preuzeo je u Prvom svjetskom ratu formalno zapovijedanje ratnom mornaricom, a za stvarno stručno rukovođenje odredio je najstarijeg admirala. On je u studenom 1917. sa suprugom Zitom posjetio Trst i za tu priliku nosio odoru velikog admirala. I mlađi brat cara Karla, Maximilian služio je u mornarici. Pri kraju rata bio je bojnik kod ulanske regimente br. 1 i kapetan korvete.26 U Prvom svjetskom ratu sile Antante nisu poduzimale veće akcije protiv Austro-ugarske ratne mornarice, već su se ograničile na blokadu Ortranskih vrata. Austro-ugarska flota je cijelo vrijeme održavala svoje pomorske komunikacije duž obale i opskrbljivala svoje armije u Albaniji. Povremeno je vršila prepade na talijansku obalu. Koncem rata, u jesen 1918. godine Monarhija je bila u rasulu. Opća kriza i pobune zahvatili su i flotu. Zapovjedništvo brodovima su preuzela mornarička vijeća tako da je vojno zapovjedništvo prestalo postojati. Kada je Narodno vijeće 24 25 26 C. i k. bojna mornarica. SD 23. VI. 1906. 3. -Novi zapovjednik ratne mornarice podadmiral Haus. SD 26. II. 1913. - Carska i kraljevska mornarica u Puli. Pula 1999. 14. Almanach für die k. und k. Kriegsmarine 1915. Pula XXXV/1915. 609-610. Der K. u. K. Hofstaat 1858-1918. Beč 1997. 102. 32 VDG JAHRBUCH 2003 Države Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu proglasilo odcjepljenje, uputilo je u Pulu izaslanstvo da preuzme flotu i mornaričke ustanove. Za prvog zapovjednika imenovan je admiral Janko Vuković Podkapelski koji je i ranije služio u mornarici kao časnik. On je ubrzo poginuo prilikom talijanske diverzije na brod “Viribus unitis”. Međutim Antanta nije priznala predaju Austro-ugarske flote Narodnom vijeću. Odlučeno je da se ratni brodovi rashoduju i u tu svrhu predaju europskim državama, najviše Italiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Jugoslavija je dobila 12 torpiljarka. Tako se Austrijska ratna mornarica kroz vrijeme od stotinjak godina razvijala od skromnih početaka do respektabilne vojne sile koja je bila u stanju izvršavati vrlo složene zadatke na moru. To se ima zahvaliti u prvom redu nizu sposobnih časnika koji su služili u njenim redovima. Kontraadmiral N. Horthy 33 VDG JAHRBUCH 2003 Die hohen Offiziere der Österreichischen Kriegsflotte Mit dem Frieden in Kampoformien im Jahre 1797 bekam Österreich ein ganzes Gebiet an der östlichen Adriaküste. Von den Überresten der Venedigflotte formierte es seine kleine Flotte. Nach den neuen Konflikten mit Frankreich im Jahre 1815 kamen diese Gebiete definitiv unter die österreichische Herrschaft. Die neue Regierung bekam eine kleinere Zahl von schwachen Schiffen, aber diese waren genügend, da es keine besondere Gefahr gab. Als im Jahre 1848 die Revolution, die auch Venedig mit einschloss, ausbrach, schlossen sich die Schiffe, die hier stationiert wurden, den Aufständischen zu. Nachdem Österreich wieder Ordnung herstellte, war klar, dass man den Kriegshafen versetzen musste. Zuerst wurde Triest gewählt und später Pula. Wegen der Reorganisation der Kriegsflotte wurde der angesehne dänischer Seemann H. B. Dahlerup gerufen. Einer der hervorragendsten Kommandanten der Kriegsflotte war Ferdinand Maximilian, Bruder von Franz Josef. Er gab ihrer Entwicklung einen bedeutenden Beitrag. Im Jahre 1863 akzeptierte er die Krone des mexikanischen Kaisers, aber in den revolutionären Aufwallen endete er mit einem tragischen Tod. Zu den angesehensten Offizieren zählt man W. Tegethoff zu. Er tat sich in dem Österreichisch - preussischen Krieg gegen Dänemark und in dem Dritten italienischen Krieg für die Wiedervereinigung im Jahre 1866 als Kommandant der Flotte hervor. In diesem Jahr brach der Krieg zwischen Italien und Österreich aus. Die schwächere österreichische Flotte erkämpfte einen glänzenden Sieg im Kampf vor der Insel Vis. Nach diesem Kampf wurde er zum Vizeadmiral befördert und zum Kommandanten der Flotte gestellt. Ivan Hinke trat im Jahre 1853 nach der Beendigung der Seeakademie in die Kriegsflotte. Er wurde in diesem Dienst schnell befördert, kommandierte über einige Kriegsschiffe und trug hohe Militärpflichten. Er war Kommandant des Kriegshafens Pula und des Wintergeschwaders. Im Jahre 1901 wurde er pensioniert und bekam bei dieser Gelegenheit die Admiralenrangstuffe. Er starb im Jahre 1904 in Pula. M. Sachs war ein vertrauter Freund der kaiserlichen Familie. Er diente in der Kriegsflotte. Er folgte dem Thronfolger Rudolf auf seinen Reisen. Nach verschiedenen Militärpflichten kommandierte er über die Jacht "Miramar", die der Kaiserin Elisabeth zur Verfügung stand. Im Jahre 1905 wurde er als Vizeadmiral pensioniert. Aleksandar Eberan war von 1849 in der Flotte. Er nahm an einigen Kämpfen teil. Im Jahre 1878 wurde er zum Kommandanten des Seebezirks in Triest ernannt und zum Contraadmiral befördert. Später kommandierte er über das Geschwader und wurde zum Präsidenten des Kanonenausschusses ernannt. Während des Jahres 1886 wurde er zum Unteradmiral befördert und im Jahre 1896 zum Admiral. Er starb in Wien im Jahre 1915. 34 VDG JAHRBUCH 2003 Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE Tragovi obitelji Piller u životu Osijeka U 19. stoljeću gospodarski život u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji karakterizira modernizacija društvenih i gospodarskih procesa; industrijalizira se privreda, posebice mehaniziranjem poljoprivrede, podižu tvornice, razvija obrt i trgovina te uspostavlja sustav novčarskog (kreditnog) poslovanja, grade suhozemne komunikacije (ceste, željezničke pruge), razvija i širi vodeni promet (brodarstvo i parobrodarstvo). Sastavni dio tih procesa je i tranzicija stanovništva iz sela u gradove, doseljavanje iz udaljenijih krajeva Habsburške monarhije i drugih europskih zemalja te urbanizacija gradova i naselja.1 Tada jačaju i šire se trgovačke veze Osijeka i susjednih zemalja te je i razumljivo da su pojedini njemački trgovci i obrtnici dolazili u grad na Dravi poslom, ali i s kapitalom, i stalno se u njemu naselili. Tako će se među građanima Osijeka u 19. stoljeću naći članovi njemačke obitelji Piller, koji su ostavili traga u gospodarskom, kulturnom i društvenom životu grada. Podaci o Ladislavu Pilleru, gostioničaru, koji je došao u Osijek 50-ih godina 19. stoljeća, vrlo su oskudni. Stigao je sa suprugom Katarinom Förster, koja je rođena 1834. u mađarskom mjestu Sombergu u Baranjskoj županiji.2 Najvjerojatnije je pripadao skupini Podunavskih Nijemaca,3 koji su se spustili niz Dunav do tadašnje južne Ugarske, tu se oženio i s kapitalom krenuo u Osijek. U grad na Dravi bio je privučen njegovim gospodarskim i prometnim mogućnostima. U osječkom Gornjem gradu kupili su Pillerovi kuću, uglovnica u Šamačkoj i Ribarskoj ulici. (Zgrada je porušena u drugoj polovici 20. stoljeća. U vrtu te glasovite osječke gostionice nalazio se kesten koji je, na iznenađenje i razočarenje Osječana, odrezan i srušen 2002. godine. Danas je to građevinski neuređen i prazan prostor.) U kući koja je katastarski pripadala Šamačkoj ulici Ladislav je otvorio gostionicu "K šaranu".4 1 2 3 4 Igor KARAMAN, Industrijalizacija građanske Hrvatske 1800.-1941., Zagreb 1991., 5.-17.; Isti, "Tranzicija stanovništva u povijesnim tokovima modernizacije društva", Naše teme 12, Zagreb 1986., 2033.-2062. Državni arhiv u Osijeku (dalje DAO), Knjiga zavičajnika (OPR), 219. U Državnom arhivu u Osijeku u Matici umrlih Gornji grad br. 573 na str. 260 unesen je podatak da je 30. siječnja 1880. od vodene bolesti umro Ladislav Piller u 61 godini. U rubrici "mjesto rođenja" nije navedeno mjesto nego država "Deutschland". Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, “Uloga obitelji Šeper u gospodarskom i društvenom životu Osijeka”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 2000., 33. 35 VDG JAHRBUCH 2003 U braku Katarine i Ladislava rođeno je troje djece, i to: Stjepan (5. 10. 1861. – 30. 08. 1921.)5 Katarina (16. 02. 1864.6 – 30. 08. 1948.) Ana-Maria (8. 02. 1866.7 - ?)8 Ladislav Piller nastojao je u svojoj novoj radnoj i životnoj sredini steći što bolji ugled da što prije dobije zavičajno pravo na temelju kojega ne bi više bio "strani", nego domaći gospodarstvenik. Ladislav je odmah nakon donošenja novog "Zakona o uređenju zavičajnih odnošaja u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji" (1880.) podnio Gradskom poglavarstvu u Osijeku zamolbu da dobije zavičajnost odnosno da bude primljen u zavičajnu vezu, dakle, da dobije statusnu kategoriju koja je označavala imaoca zavičajnosti kao dobro situiranu osobu s ugledom u svojoj sredini. No, taj status dobila je tek 19. svibnja 1890. godine njegova udovica Katarina Piller. (Taj se status nije dobivao brzo jer je kao uvjet za primanje u krug zavičajnika trebalo osim hrvatsko-ugarskog državljanstva i dokaz o materijalnoj sigurnosti te neporočnom vladanju molitelja. Pošto je zavičajnost primio kućedomaćin, u ovom slučaju Katarina udova Piller, automatizmom su od te godine zavičajnost stekli i svi članovi obitelji.9 Jednom stečena zavičajnost postala je trajno pravo. Kao dokaz zavičajnosti izdavala se domovnica na osnovi koje su obrtnici i trgovci mogli obavljati obrt ili voditi trgovinu. Zavičajnost je bila sinonim za materijalnu i društvenu sigurnost.)10 * Nakon Ladislavove smrti gostionicu "K šaranu" vodio je sin Stjepan. On je, po onodobnom nasljednom pravu, naslijedio nekretnine dok su njegove sestre (ženska djeca) Katarina i Ana – Maria, naslijedile samo pokretnu imovinu. Stjepan je uspješno razvio posao pa mu je uspjelo uvrstiti se u imućnije građane Osijeka. O tome svjedoči podatak da se – kada je Osijek postao prvim gradom u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u kojem su poštanski i brzojavni uredi postali i telefonski uredi – među prvim osječkim telefonskim pretplatnicima, uključenim 31. svibnja 1894. u telefonsku centralu, našao i Stjepan Piller.11 Uz dobru poslovnost, Stjepan je zarana pokazivao zanimanje za rad u pojedinim osječkim društvima. Posebice se aktivirao u prvom osječkom Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Gornji grad u Pejačevićevoj ulici. Aktivnim članom postao je 1880. 5 6 7 8 9 10 11 DAO, Matična knjiga rođenih Gornji grad (dalje MR G. g.), br. 560, 180. Isto, 256. DAO, MR G. g., br. 560, 320. Kako u Matičnoj knjizi rođenih ne pišu nadopunjeni podaci gotovo da je nemoguće ući u trag daljnjih životnih zbivanja ženske osobe. To je bilo još teže nakon vjenčanja. Isto, Knjiga zavičajnika (OPR), 219. Zavičajnici grada Iloka 1912.-1947. (priredio Zlatko Virc), Osijek, 2003., 8. Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868. – 1918.), Osijek, 1996., 128. 36 VDG JAHRBUCH 2003 Stjepan Piller oženio se u 23 godini 18. studenog 1884. u gornjogradskoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla devetnaestogodišnjom sunarodnjakinjom Karolinom Prehauser, rođenom 1865. u mađarskom mjestu Darda u Baranjskoj županiji. Bila je kći posjednika Hinka Prehausera i do udaje živjela s roditeljima u osječkoj Dugoj (današnjoj Strossmayerovoj) ulici. Mladencima su vjenčani kumovi bili gornjogradski pivar Koloman Šeper, suprug Stjepanove sestre Katarine i Josip Unfogl, savjetnik Kraljevskog sudbenog stola.12 (Podaci iz matičnih knjiga, glavnih vrela za ovaj rad pokazuju da su doseljeni Nijemci slijedili onodobne katoličke običaje kada se ženilo unutar uskog i jasnog prostornog kruga - župe. Podaci zorno pokazuju da su u tom razdoblju Nijemci sklapali ženidbene i rodbinske veze, kao i prijateljstva s pripadnicima svoje nacionalne skupine. Tako je njihov život izvan dotadašnjeg matičnog kraja bio desetljećima prožet međusobnom povezanošću i zajedničkim nacionalnim osjećajima. Tek će se u 20. stoljeću pomalo raskidati te veze pa će, kao i ostali, i pojedini članovi obitelji Piller ulaziti u bračne zajednice s pripadnicima hrvatske nacionalnosti.) U braku Stjepana i Karoline rođeno je petero djece, i to Stjepan Henrik Ladislav (8. 09. 1886. – 20. 06. 1945.)13 Johana Margita Marta14 (24. 06. 1889. – 28. 03. 1976.)15 Ladislav Karlo Koloman (6. 07. 1891. – 12. 03. 1960.) 16 Elsa Karolina Maria17 (25. 08. 1897. – Beč, 3. 01. 1970.)18 Karolina Katarina Stefanija Melita19 (25. 12. 1900. –Beograd, 22. 12. 1984.)20 Sva su djeca krštena u gornjogradskoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla. Stjepan i Marta u staroj baroknoj, a Elsa i Karolina u novoizgrađenoj velebnoj neogotičkoj "osječkoj katedrali". Pillerovi se u vrijeme izgradnje nove gornjogradske župne crkve sv. Petra i Pavla spominju, uz mnogobrojne osječke gospodarstvenike i ine djelatnike, kao donatori izgradnje.21 Sve to potvrđuje gospodarsku snagu koja im je to omogućila; mnogo više nego na primjer prosječnim hrvatskim građanima Osijeka. Time su i kao građani Osijeka i kao pripadnici njemačke nacionalnosti pridonijeli ukupnom razvoju i obogaćivanju kulturne baštine sredine koju su izabrali za svoj novi zavičaj. 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 DAO, Knjiga matice vjenčanih Gornji grad, Indeks 47 V, 40.; Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, “Uloga obitelji Šeper…,” n. dj., 33. DAO, Knjiga matice krštenih Gornji grad, 46 R, 53.; Knjiga zavičajnika (OPR), 220/a. Udala se 24. travnja 1909. za Adolfa Bartolovića. DAO, Knjiga matice krštenih Gornji grad, 46 R, 137. DAO, Knjiga matice krštenih Gornji grad, 46a R, 195. Udala se 28. 11. 1923. za Igora Zimmermanna, trgovca iz Zagreba. Od njega se razvela 19. 03. 1957. i uzela djevojačko prezime Piller. U Beogradu je 26. listopada 1957. sklopila brak s Ivanom Majerom. DAO, Knjiga matice krštenih Gornji grad, Indeks 46 R, 405. Ime je 13. listopada 1980. promijenila u Melita. DAO, Knjiga matice krštenih Gornji grad, Indeks 46 R, 522;. Knjiga zavičajnika (OPR), 220. Isto, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, kutija 5975. 37 VDG JAHRBUCH 2003 Pillerova aktivnost u gornjogradskom Dobrovoljno vatrogasnom društvu Kako je od samog početka djelovanja gornjogradsko Dobrovoljno vatrogasno društvo teško financijski pokrivalo, prvenstveno režijske troškove svoje djelatnosti, prikupljao se novac za rad mjesečnim članarinama članova i prikupljanjem dobrovoljnim novčanim prilozima građana. Pri tome su najveće napore oko toga ulagali članovi uprave društva, a među njima se posebice isticao Stjepan Piller, stariji. On je za vođu (vodnika) penjača izabran 6. siječnja 1890., a te je godine, 26. srpnja, na godišnjoj skupštini primio diplomu za 10 godišnje aktivno članstvo.22 Stjepan Piller (s mačem), dugogodišnji zapovjednik i nadzapovjednik Podupirao je rad Fonda za bolesne i nastradale vatrogasce pri Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Gornji grad darujući sredstva u taj fond iz kojega su davane različite pomoći oboljelim vatrogascima i obiteljima umrlih vatrogasaca. Piller je 1893. jedan od inicijatora i neposredni rukovoditelj gradnje visokog zidanog vatrogasnog tornja koji je zbog vrlo dojmljivog izgleda (i danas) njemu na spomen dobio ime "Stjepan". Izgrađen je na mjestu drvenog tornja koji je 20 godina služio za vježbe i promatranje.23 Njegova aktivnost došla je do vrhunca kada je 1901. jednoglasno izabran za zapovjednika Dobrovoljnog vatrogasnog društva Gornji grad.24 Vrhunac gospodarske djelatnosti obitelji Piller Stjepan Piller, mlađi, uključio se relativno rano u gospodarski život Osijeka. Budući da je otac Stjepan (uspješno) vodio gostionicu, on se odlučio baviti trgovinom, i to trgovinom vinom i rakijom. Zidani vatrogasni toranj "Stjepan" (Grafika Sabine Ostojić) 22 23 24 Zdravko DOKIĆ / Milan IVANOVIĆ, Spomen knjiga o devedeset-godišnjem radu Dobrovoljnog vatrogasnog društva Osijek, Gornji grad (1872.-1962.), Osijek, 1962., 54. ISTO, 57. ISTO, 63. 38 VDG JAHRBUCH 2003 Iz vinorodnih područja u Srijemu i u susjednoj Baranji pribavljao je proizvode koje je plasirao na tržište. Njegovo uspješno poduzetničko bavljenje trgovinom, kao glavnim zanimanjem, svrstalo ga je početkom 20. stoljeća u imućniji sloj Osječana. Stanovao je u Gornjem gradu u Kapucinskoj ulici. Na dobru poslovnost Pillerove veletrgovine, tj. širenje njegova poslovanja i tržišta utjecali su vrlo povoljan položaj grada uz Dravu i njegovo višeznačno prometno čvorište – jedno od važnijih u dunavskom slivu. Kao poduzetnik u posredničkom poslovanju Piller je stjecao visok dobitak od sudjelovanja u tranzitnoj trgovini. Zemljopisni položaj Osijeka kao vrlo značajnog raskrižja cesta i željezničkih putova i trgovačko omogućavao je tadašnjim trgovačkim krugovima grada trgovanje u svim pravcima. Zahvaljujući toj prirodnoj prometnoj prohodnosti i Stjepan Piller mlađi, i drugi osječki trgovci razgranali su posao u Posavini, Bosni i podunavskim kneževinama (Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj).25 Stjepan Piller oženio se u 27 godini 16. travnja 1913. u Dardi sedamnaestogodišnjom sunarodnjakinjom Marijom Kroch, rođenom 1896. u mađarskom mjestu Darda u Baranjskoj županiji,26 poštujući ondašnje vjerske običaje da se vjenčanje upriliči u mladenkinoj župi. U braku Stjepana i Marije rođeno je dvoje djece, i to Stjepan Antun Filip (1914. – ) Antun Osvald (1918. – )27 Opseg poslovanja Stjepana Pillera omogućio mu je veliki dobitak u vrijeme kada je prehrambena djelatnost - prerada poljoprivrednih i stočarskih proizvoda – po opsegu dolazila odmah iza drvne. Početkom 20. stoljeća prerađivačka privreda dobiva u Osijeku sve veće značenje i to zbog obilja izvora vodene energije i sirovina, posebice sirovina iz primarne poljoprivredne proizvodnje – proizvodnje žita i uzgoja stoke. Zbog toga je Stjepan kapital uložio u mlinsku industriju i u Donjem gradu. O povezanosti gospodarskih djelatnosti obitelji Piller govori podatak da je tvrtka "Stjepan Piller i sinovi / Stefan Piller und Söhne" registrirana 1920. kao "Poduzeće za tjeranje mlinske industrije i tjeranje gostioničarskog obrta u Osijeku".28 Već sljedeće godine izgradnjom paromlina i tvornice (na zapadnoj strani današnje Hutlerove ulice od kolosijeka na Vukovarskoj cesti do današnje Frankopanske ulice) Stjepan Piller proširuje mlinarsku proizvodnju i poduzeće registrira kao "Karolina paromlin, tvornica tjestenina, biskvita i keksa Stjepan Piller i sinovi – Donji grad". Proizvodila je sve vrste keksa, dvopeka, desertnog peciva i tjestenine. U prvim godinama djelovanja tvornica je upošljavala 60 do 70 radnika. Proširivši poslovanje i na proizvodnju bombona poduzeće je 1927. postalo dioničko društvo "Karolina" paromlin, tvornica tjestenina, biskvita i keksa D. D. Pod tim je imenom poduzeće poslovalo do 1945. 25 26 27 28 Z. Živaković-Kerže, S tradicionalnih na nove puteve Trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. do 1918., Osijek, 1999., 10, 11. DAO, Knjiga zavičajnika (OPR), 220/a. Isto. DAO, IX 4a Sudbeni stol Osijek, B III društvene tvrtke, 511, 512. 39 VDG JAHRBUCH 2003 kada se mijenja imovinsko-ekonomsko-pravni status tvornice prenosom u tzv. državno, odnosno, potonje društveno vlasništvo novostvorene Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Od tada je poslovalo pod imenom "Sloboda" tvornica keksa i kruha.29 (Ostaci Pillerovog paromlina vide se i danas na zapadnoj strani Hutlerove ulice do današnje Frankopanske ulice. Objekte poduzeća "Karolina" Tvornica keksa Sloboda koristila do 80-ih godina 20. stoljeća, tj. do preseljenja na Zeleno Polje.) * Nazočnost i djelovanje gospodarstvenika njemačke nacionalnosti koji su se tijekom 19. stoljeća naselili u Osijeku, sastavni je i važan segment hrvatske prošlosti. Međutim, zbog pomanjkanja povijesnih vrela teško je steći sveobuhvatni uvid u opsežnost i raznovrsnost djelovanja pojedinih njemačkih obitelji, a u ovom radu članova obitelji Piller. Ipak, podaci koji su se mogli pribaviti o njihovu životu i radu zorno svjedoče o istaknutom mjestu koje su stekli u gospodarskom i društvenom životu Osijeka tijekom druge polovice 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća Spuren der Familie Piller im Leben der Stadt Osijek Die Arbeit bindet sich an die früher veröffentlichten Arbeiten, welche die Rolle der einzelnen Familien deutscher und österreichischer Herkunft auf das kulturelle und wirtschaftliche Leben der Stadt Osijek in der Jahrhundertwende des 19. ins 20. Jahrhundert bearbeiten. Darin wird die Rolle und die Wichtigkeit der Familie Piller, die Spuren im wirtschaftlichen und gesellschaftlichen Leben der Stadt Osijek, ihrer neuen Heimat, hinterliess, zusammengefasst. 29 Isto, Ive MAŽURAN, “Karolina” tvornica keksa d. d., Podaci o tvorcu fonda”, Knjiga inventara inokosnih poduzeća, 105. 40 VDG JAHRBUCH 2003 Lovorka ČORALIĆ Odvjetci obitelji Grasswein – istaknuti sudionici vojnokrajiške povijesti koncem 16. i početkom 17. stoljeća U prošlim stoljećima neprijeporno su važno mjesto u hrvatskoj vojnoj povijesti imale obitelji i pojedinci s njemačkog i austrijskog područja. Brojni pojedinci, nerijetko odvjetci istaknutih njemačkih i austrijskih plemićkih rodova, obnašali su (često i pokoljenjima) najviše vojne službe diljem hrvatskog prostora, sudjelovali u dugim, iscrpljujućim i značenjem presudnim ratovima i bojevima te, uopće, svojim djelovanjem i vojničkim umijećem davali zapažene prinose događajima prebogatoj povijesti hrvatskog, ali i susjednog područja. U nekoliko prethodnih radova objavljenih u Godišnjaku Njemačke narodnosne zajednice, nekima od ovih pojedinaca posvetila sam posebnu istraživačku pozornost.1 Većina ih je, kako je razvidno, bila vezana za povijest Vojne krajine (Militärgrenze) – jedinstvenog vojno-teritorijalnog sustava koji je na hrvatskom tlu opstojao od 15. do druge polovice 18. stoljeća. U ovom prilogu, tragom ranijih istraživanja o udjelu Nijemaca i Austrijanaca u povijesti Vojne krajine, obradit ću djelovanje istaknutih vojnokrajiških časnika iz obitelji Grasswein, koji su koncem 16. i početkom 17. stoljeća imali više nego zapaženo mjesto u burnom razdoblju hrvatsko-turskog stogodišnjeg rata. Za obitelj Grasswein (Graswein, Grässwein) drži se da potječe iz Tirola. U srednjem vijeku spominje se i njihov štajerski ogranak, praotac kojega Arkolf se u vrelima bilježi 1375. godine. Tada Arkolf, zajedno sa sinovima Leonardom, Ulrikom i Konradom sklapa neki kupoprodajni ugovor. S vremenom su Grassweini došli u obiteljske veze s moćnim štajerskim rodovima koji su i na području Vojne krajine imali znatnu ulogu u 16. i 17. stoljeću (Herberstein, Schrottenpach, Gallenberg, Globnitzer i dr.).2 Na hrvatskom području članovi obitelji Grasswein prisutni su koncem 16. i početkom 17. stoljeća. Osim braće Stjepana i Albana čije je djelovanje dobro dokumentirano vrelima, časničke službe u Vojnoj krajini obnašali su u navedenom razdoblju i Vuk II. i Jakov Grasswein, ali je njihovo prisustvo – barem prema dosadašnjim saznanjima – bilo mnogo kraće i ulogom znatno manje od spomenute dvojice braće. 1 2 L. ČORALIĆ, Njemački vojskovođa Christoph Martin Degenfeld u kandijskom ratu u Dalmaciji, Godišnjak njemačke narodne zajednice / VDG Jahrbuch, Zagreb 1986., str. 11.-17.; Ruprecht i Wolf Eggenberg – istaknuti sudionici hrvatske vojne povijesti koncem 16. i početkom 17. stoljeća, ibid., Osijek 2001., str. 19.-33. (dalje: Čoralić 2001.). A. E. BRLIĆ, Tri Grasweina, vel. kapetani Koprivnički, Zbornik Muzeja grada Koprivnice, god. II., Koprivnica 1947., br. 3(6), str. 84. 41 VDG JAHRBUCH 2003 Djelovanje odvjetaka obitelji Grasswein poznato je u hrvatskoj historiografiji. Njima su se, iako ne kao glavnim protagonistima određenih povijesnih zbivanja, poglavito bavili autori koji su u svojim djelima obrađivali vojno-političku povijest Hrvatske s kraja 16. i početkom 17. stoljeća. Stoga je sljedeći osvrt na historiografiju poglavito upravljen na monografska djela, rasprave i članke hrvatskih istraživača unutar kojih je hrvatski dio životopisa članova obitelji Grasswein najpodrobnije obrađen. U radovima povijesnih pisaca i proučavatelja hrvatske povijesti s konca 16. i početka 17. stoljeća djelovanje odvjetaka obitelji Grasswein poglavito se vezuje za vojna događanja tijekom austro-turskog rata 1593.-1606. godine. Pri tome se posebna istraživačka pozornost poklanjala ulozi braće Stjepana i Albana Grasswein kao obnašatelja istaknutih vojnih dužnosti u Slavonskoj krajini uoči, tijekom i nakon znamenite Sisačke bitke 1593. godine. Za istraživanje navedenog razdoblja hrvatske povijesti od iznimne su važnosti objavljene zbirke vrela. Ponajprije vrijedi izdvojiti zbirke izvora za rano-novovjekovnu povijest koje je uredio istaknuti onodobni hrvatski povjesnik Radoslav Lopašić. Tako u njegovim često citiranim i do danas vrlo uporabljivim edicijama Spomenici Hrvatske krajine nalazimo podatke o djelovanju braće Grasswein kao ivaničkih i koprivničkih kapetana, kao i zbirne popise obnašatelja najviših vojnih dužnosti u kapetanijama Slavonske krajine, a iz kojih je razvidna uloga pojedinih članova obitelji Grasswein u hrvatskoj vojnokrajiškoj povijesti toga vremena.3 Isti istraživač objavio je i dokumente objavljene u radu pod zajedničkim naslovom Prilozi za povijest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu (god. 1558.-1695.), u kojima su ukratko doneseni sadržaji izvješća koja su Stjepan (kao kapetan Koprivnice) i Alban (kao kapetan Ivanića) upućivali odbornicima štajerskih staleža u Grazu.4 Podatke o Albanu i Stjepanu Grassweinu s kraja 1580-ih godina nalazimo i u vrijednoj zbirci izvora Ferde Šišića Hrvatski saborski spisi,5 kao i u uratku Alekse Ivića Prilozi za povijest Hrvatske i Slavonije u XVI. i XVII. vijeku.6 Uporabljivošću i korisnošću za istraživače povijesti Vojne krajine u vrijeme austro-turskih ratova u 16. stoljeću izdvaja se zbirka izvora nastala povodom obilježavanja četiri stoljeća od sisačke bitke i velike kršćanske pobjede (1593.-1993.), uređivanje koje potpisuje Josip Kolanović. Dokumenti su poglavito vezani uz djelovanje koprivničkog kapetana i upravitelja Slavonske krajine Stjepana Grassweina i uglavnom se odnose na događanja vezana uz pripremu, tijek i epilog sisačke bitke 1593. godine.7 Naposljetku, kraće podatke o ulozi Stjepana Grassweina 3 4 5 6 7 R. LOPAŠIĆ, Spomenici Hrvatske krajine, sv. I. (od 1479. do 1610.), Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium (dalje: MSHSM), sv. 15, Zagreb 1884. (dalje: LOPAŠIĆ 1884.), str. 188., 324.-326.; ibid., sv. III. (od 1693. do 1780.), MSHSM, sv. 20, Zagreb 1889. (dalje: LOPAŠIĆ 1889.), str. 471.-472. Starine JAZU, sv. 19, Zagreb 1887. (dalje: LOPAŠIĆ 1887.), str. 54.-57., 59.-66., 72.-73. Knj. IV. (od godine 1578. do godine 1608., dodatak od 1573.-1605.), MSHSM, sv. 41, Zagreb 1917. (dalje: ŠIŠIĆ 1917.), str. 207., 242., 289.; knj. V. (od godine 1609. do godine 1630., s dodatkom od god. 1570 do god. 1628.), MSHSM, sv. 43, Zagreb 1918. (dalje: ŠIŠIĆ 1918.), str. 602.-605. Starine JAZU, sv. 35, Zagreb 1916., str. 332.-334. Sisak u obrani od Turaka. Izbor građe 1543.-1597. (uredio J. Kolanović), Zagreb 1993., str. 391.-396., 398., 408., 417.-418., 422.-424., 432.-434., 438.-440., 442.-450., 455.-459., 466.-467., 519.-520. 42 VDG JAHRBUCH 2003 u obrani Siska 1593. godine donosi hrvatski kroničar i povijesni pisac Baltazar Adam Krčelić u djelu Povijest stolne crkve zagrebačke.8 Kada je riječ o dosadašnjim spoznajama historiografije, temeljne podatke o djelovanju članova obitelji Grasswein saznajemo iz više monografskih djela, kao i iz pojedinačnih studija, rasprava i priloga u sklopu kojih se obrađuje hrvatska ranosrednjovjekovna povijest. Od važnosti su svakako i specijalistička djela vezana za proučavanje sisačke bitke 1593. godine, kao i manja monografska djela i prilozi koji se bave poviješću krajeva i gradova sa kojima su Grassweini imali najviše doticaja (Koprivnica, Ivanić-Grad). Na prvom je mjestu potrebno navesti opsegom nevelik uradak Ante Eugena Brlića naslovljen Tri Grasweina, vel. kapetani Koprivnički, koji predstavlja jedini dosad objavljeni uradak isključivo posvećen članovima obitelji Grasswein. Iako kratak i u nekim pojedinostima netočan i nepotpun, Brlićev prilog dragocjeno je saznanje o temeljnim oblicima djelovanja Grassweina u Vojnoj krajini, ali i obitelji općenito i njihovoj ulozi u habsburškoj povijesti ranoga novog vijeka.9 Isto tako, osnovnu informaciju o Stjepanu i Albanu Grassweinu saznajemo i iz vrijedne edicije Hrvatski biografski leksikon.10 Sažete podatke o djelovanju Stjepana i Albana Grassweina bilježi i nezaobilazna sinteza hrvatske povijesti Vjekoslava Klaića11, kao i opsegom manji pregled hrvatske prošlosti iz pera Rudolfa Horvata.12 Djelovanje Albana Grassweina na pojačavanju obrambenog sustava hrvatskih utvrda (Čazma) spominje Milan Kruhek u monografiji Krajiške utvrde Hrvatskog Kraljevstva (Zagreb 1995., str. 368.; dalje: Kruhek 1995.), dočim u sintezi Hrvati i Osmansko Carstvo Ivo Mažuran donosi podatke o vojnom djelovanju braće Grasswein, ali i o malo poznatom i u izvorima rijetko bilježenom Jakovu Grassweinu s početka 17. stoljeća.13 Od novijih monografskih djela koja se bave hrvatskom poviješću 16. stoljeća svakako treba izdvojiti uradak Nataše Štefanec Heretik njegova veličanstva: povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu (Zagreb 2001., str. 101., 106., 142.). Proučavanje vojne uloge članova obitelji Grasswein na hrvatskom prostoru ponajviše je zastupljena u radovima koji se bave sisačkom bitkom 1593. godine. Borba Hrvata sa Turci od pada Sigeta do mira Žitva-Dorožkoga (1566.-1606.) naslov je knjižice Dane Grubera u kojoj je sadržan i osvrt na ulogu Stjepana Grassweina u sisačkoj bici, kao i vremenski neposrednim ratnim događanjima na bojištima Hrvatske granice. Isto djelo sadrži i podatke o vojnom djelovanju Albana Grassweina s konca 16. stoljeća14. U sklopu razmatranja literature o Stjepanu Grassweinu, zasigurno u literaturi najzastupljenijem odvjetku ove njemačke obitelji, izdvaja se i niz 8 9 10 11 12 13 14 Zagreb 1994. (preveo Z. ŠEŠELJ), str. 328.-329. Zbornik Muzeja grada Koprivnice, god. II, Koprivnica 1947., br. 3(6), str. 84.-86. Sv. V, Zagreb 2002., str. 130.-131. (tekst: F. MOAČANIN). Povijest Hrvata, sv. V., Zagreb 1981., str. 463., 469., 492., 507. Povijest Hrvatske, sv. I.: od najstarijeg doba do g. 1657., Zagreb 1824., str. 282., 286. Zagreb 1998., str. 166., 174., 176. Zagreb 1879., str. 44., 60., 80., 86., 105.-108., 116. O istome usporedi: F. HEFELE, Tristogodišnjica u spomen boja sisačkoga god. 1593., Sisak 1893., Sisak 1992. (treće izdanje), str. 32., 47., 50. 43 VDG JAHRBUCH 2003 pojedinačnih priloga objavljenih u zborniku Sisačka bitka 1593. (Zagreb-Sisak 1994), nastalom nakon održavanja dvodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa “Sisačka bitka 1593.-1993.”, koji je 18. i 19. lipnja 1993. godine održan u Zagrebu i Sisku.15 Naposljetku, u nizu uradaka hrvatske historiografije koja se bavila lokalnom poviješću potrebno je spomenuti monografije i pojedinačne radove koji se bave poviješću koprivničkog i ivanićkog kraja. Iako u svim ovim uradcima nema uvijek izravnih podataka o članovima obitelji Grasswein, njihovo uključivanje u ovo istraživanje neophodno je radi boljeg i potpunijeg uvida u opće prilike u ovom dijelu Hrvatske u razdoblju druge polovice 16. i početkom 17. stoljeća.16 Najistaknutiji i - kao što je spomenuto - u vrelima i literaturi najbolje zastupljen pripadnik roda Grasswein jest koprivnički kapetan i upravitelj Slavonske krajine Stjepan. U službi u Vojnoj krajini spominje se od 1586. godine, kada obnaša dužnost đurđevačkog kapetana. Iste je godine, vjerojatno uz potporu svog rođaka, koprivničkog kapetana Ivana Globnitzera, imenovan kapetanom u Ivaniću. Godine 1587. spominje se, zajedno s još jednim krajiškim časnikom, kao opunomoćeni izaslanik zapovjednika Slavonske krajine Vida Halleka u Hrvatski sabor, gdje su časnici trebali iznijeti hrvatskim staležima prijedloge u svezi obrane tog dijela granice.17 Otad se Stjepan Grasswein često spominje u raznim izvješćima vezanim uz Vojnu krajinu, a i sam, kao i ostali zapovjednici kapetanija, redovito u Graz šalje izvješća o prilikama na granici. Godine 1589., nakon smrti dotadašnjeg zapovjednika Ivana Globnitzera (kojem je neko vrijeme bio zamjenik), Stjepan je Grasswein imenovan kapetanom u Koprivnici i upraviteljem zapovjedništva Slavonske krajine.18 Tijekom početnih godina 1590-ih učestala su izvješća zapovjednika Slavonske krajine Stjepana Grassweina odbornicima štajerskih staleža u Grazu. Podrobno pisana, izvješća su izravno svjedočanstvo o vojnim prilikama na granici, potrebama i teškoćama tamošnjih kapetanija, stanju u utvrdama i na selima, ali i tijeku napredovanja turskih postrojbi u dubinu Hrvatskog Kraljevstva. Tako u izvješću pisanom 12. 08. 1591. godine u Ivaniću, Grasswein podrobno opisuje prvi napad istaknutog turskog vojskovođe Hasan-paše Predojevića19 na kupske utvrde i prvu opsadu sisačkog kaštela. Napad se zbio početkom kolovoza, a sama opsada trajala je od 6. do 8. istog mjeseca. Uvidjevši da bez jake potpore topništva neće moći osvojiti čvrste i dobro branjene sisačke bedeme, Hasan-paša se ubrzo povlači te nastavlja 15 16 17 18 19 M. Kruhek, Rat za opstojnost Hrvatskog Kraljevstva na kupskoj granici, u: Sisačka bitka 1593.-1993., Zagreb-Sisak 1994. (dalje: KRUHEK 1994.), str. 39., 41.-42., 44., 51., 56.; A. Nazor, O broju vojnika kršćanske vojske u sisačkoj bici 22. lipnja 1593., ibid., str. 97.; M. Šercar, Vojna oprema i naoružanje u vrijeme bojeva kod Siska 1591-1593., ibid., str. 267. Usporedi, primjerice: Ivanić-Grad: spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću, Zagreb 1931.; Dragutin Feletar, Podravina: općine Đurđevac, Koprivnica i Ludbreg u prošlosti i sadašnjosti, knjiga I.: povijesno-geografski pregled od paleolita do 1945. godine, Koprivnica 1989.5; H. Petrić, Prilog poznavanju Koprivnice u XVI. i XVII. stoljeću, Kaj. Časopis za književnost, umjetnost i kulturu, god. 33., sv. 6., Zagreb 2000., str. 85.-96. A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; Ivanić-Grad: spomenica..., str. 44.; LOPAŠIĆ 1889., str. 471.-472. A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; LOPAŠIĆ 1887., str. 54. Hasan-paša Predojević (Pridojević, Klobučarić), znameniti je turski vojskovođa XVI. stoljeća. Segedinski je namjesnik i begler-beg Bosne (od 1592.). Godine 1592. zauzeo je Bihać i radi lakših prodora u Hrvatsku podigao Novigrad (današnja Petrinja). Poginuo je u bici kod Siska 1593. godine. 44 VDG JAHRBUCH 2003 ratovanje uobičajenim načinom – pljačkom, paležom i uništavanjem uokolo utvrde koju treba osvojiti. Počinje razaranje Turopolja i cijelog područja, sve do Okića, Susedgrada, do Save i Zagreba, a preko Save do Božjakovine i Ivanića. Čini se da je tom prigodom kršćanska vojska uspješno odgovorila te su udružene snage Stjepana Grassweina i hrvatskoga bana Tome II. Erdödyja20, suzbile turske snage i kod utvrde Moslavina im nanijele poraz.21 Iz 1592. godine vrela bilježe niz Grassweinovih izvješća o napredovanju turskih postrojbi i obrambenom stanju vojnokrajiških utvrda. Tako već početkom godine (2. 01. 1592.) podnosi obavijest nadvojvodi Ernestu da je od svojih uhoda sa Kupe primio vijest da se Hasan-paša sa svojim postrojbama uputio prema Karlovcu.22 U ožujku (28. 03.) iste godine upozorava na opasnost da Turci ugroze i sam Zagreb te moli bolju opskrbu topova, praha i drugog prijeko potrebnog naoružanja.23 Idućeg mjeseca (7. 04. 1592.) izvješćuje Dvorsko ratno vijeće u Grazu da je primio njihovo pismo od 2. 04. u svezi mogućeg pohoda bosanskog paše na Bihać. Budući da od vrhovnog zapovjednika u Hrvatskoj, a niti od samoga bana, nije dobio još nikakvih vijesti, navodi da mu nije poznato da li je Bihać pao u turske ruke.24 Iz svibnja (2. 05.) potječe Stjepanovo izvješće napisano u taboru kraj Bresta u kojemu razmatra kretanje Hasan-pašinih postrojbi, njegovo nastojanje na podizanju utvrde Novigrad te izražava bojazan zbog pristizanja većeg broja turskih pomoćnih postrojbi koje se, pretpostavlja koprivnički kapetan, trebaju uključiti u opsadu Siska. Napominje da je jake straže Hasan-paša postavio u Hrastovici i Gorama. Iz istoga mjeseca (8. 05.) potječe i Grassweinovo pismo kojime se Franjo Tahi preporučuje na kapetansku dužnost u Krajini, dočim se Gašpar Drašković preporučuje za ivanićkog zapovjednika.25 Čini se da sredinom 1592. godine izbijaju i nesporazumi i sukobi s banom Tomom Erdödyjem, koji se (u pismu od 24. 06. 1592.) žali odbornicima štajerskih staleža na objede Stjepana Grassweina koji je bana optužio za nedovoljnu brigu na zaštiti granica.26 Koncem lipnja Stjepan Grasswein imenovan je varaždinskim pukovnikom. U pismu s kraja mjeseca predlaže bolje utvrđivanje mjesta Virje te popravljanje oštećenih utvrda Moslavine. Saznavši za pad strateški prevažne utvrde Bihać, iskazuje strepnje glede nastavka turskih napredovanja u dubinu Hrvatskoga Kraljevstva te predlaže da se utvrda Petrinja (novoizgrađeno uporište Hasan-paše za daljnje prodore) osvoji i razori.27 Tijekom toga razdoblja Hasan-paša daje sagraditi most preko Kupe, s očitom namjerom da se Sisku približi s lijeve strane Kupe. Tada je iznenada, upućen izdajom 20 21 22 23 24 25 26 27 Toma II. Erdödy (1558.-1624.), najistaknutiji je odvjetak ugledne velikaške obitelji Erdödy. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (1584.-1595. i 1608.-1614.) i istaknuti sudionik protuturskih ratova. Vidi podrobnije: Hrvatski biografski leksikon, sv. IV., Zagreb 1998., str. 70.-72. (tekst: T. RADAUŠ). LOPAŠIĆ 1887., str. 55.; D. GRUBER, nav. dj., str. 44.; KRUHEK 1995., str. 39.; Sisak u obrani od Turaka, str. 391.-396. LOPAŠIĆ 1887., str. 55.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84. A. E. BRLIĆ, nav.dj., str. 84.; Sisak u obrani od Turaka, str. 417.-418. Sisak u obrani od Turaka, str. 422.-424. LOPAŠIĆ 1887., str. 56.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; KRUHEK 1994., str. 42. Sisak u obrani od Turaka, str. 438.-440. LOPAŠIĆ 1887., str. 57., 59.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84. 45 VDG JAHRBUCH 2003 nekog Vlaha Vojina da kršćanske postrojbe još nisu bile spremne (budući da do Kupe još nisu pristigle krajiške postrojbe Stjepana Grassweina), paša iznenada prešao preko Kupe i kod Bresta s oko 5 000 vojnika napao ratni tabor bana Tome Erdödyja. Banova vojska, udružena sa njemačkim vojnicima, u tom trenutku nije bila snažna niti spremna na napad te je doživjela potpun poraz. Banovim porazom Turcima je praktično bio otvoren put do Siska. Javljajući o tom porazu Stjepan Grasswein navodi da je glavni krivac sam ban, čime zapravo daje naslutiti konstantnu netrpeljivost koja je, uoči presudnih vojnih događaja, trajala između vodećih zapovjednika u Vojnoj krajini.28 Početkom kolovoza Grasswein je intenzivno usmjeren na utvrđivanje postojećeg stanja u sisačkom kaštelu te – poradi sada već nedvojbene Hasan-pašine namjere da zauzme tu utvrdu – učestalim zahtjevima odbornicima štajerskih staleža moli za dodatnu pomoć u živežu i naoružanju.29 Koncem istoga mjeseca datiran je (26. 08.) njegov izvještaj u kojemu se nadvojvoda Ernest obavještava da je ivanićki kapetan spalio od Turaka napušteni toranj u Drenčini.30 Tijek vojnih događanja 1593. godine, kao i djelovanje zapovjednika Slavonske krajine Stjepana Grassweina, poglavito su vezani uz pripremu, odvijanje i posljedice znamenite sisačke bitke, ishod koje je u velikoj mjeri odredio tijek i rasplet ratovanja na hrvatskom vojnokrajiškom bojištu. Potaknut provalama petrinjskog zapovjednika Hrustan-bega, koji je u svibnju s brojnim ljudstvom započeo pljačkaške pohode diljem Turopolja, vrhovni vojni zapovjednik Ruprecht Eggenbeg31 smjesta je pozvao pomoćne postrojbe i naredio generalu Karlovačkog generalata Andriji Auerspergu32 da se sa svojim jedinicama utabori kod Jastrebarskog. Stjepanu Grassweinu naredio je da svoje postrojbe izmjesti u Posavinu, a ivanićkom kapetanu Albanu Grassweinu da zauzme područja oko Siska. Sam se Eggenberg s pomoćnim hrvatskim i njemačkim postrojbama pridružio banu Tomi Erdödyju kraj Save u blizini Zagreba, kako bi od tamo lakše mogao pratiti kretanje neprijateljske vojske. Događaji koji će uslijediti tijekom idućih dana dovesti će do treće opsade grada Siska. Dne 14. 05. utaborila se Hasan-pašina vojska uokolo sisačke utvrde, uz Kupu i na okolnim uzvisinama njezine desne obale prije utoka u Savu. Preko Kupe, na otoku, paša je dao podići nasipe i postaviti topove. Stoga se 14. svibanj, kada je započela artiljerijska vatra, uzima kao datum početka treće opsade Siska. U Hrvatskoj je tada proglašen opći ustanak, a Eggenbergovom je odlukom svim zapovjednicima (poglavito Andriji Auerspergu i Stjepanu Grassweinu) naređeno da što prije sa svojim postrojbama prispiju pod sisačku utvrdu. Pridošle postrojbe utaborile su se (oko 20. 06.) kod Novigrada. Glavni zapovjednik ondje prisutnih kršćanskih postrojbi bio je Ruprecht Eggenberg. Uz brojne druge istaknute vojne zapovjednike (Toma Erdödy, general Andrija Auersperg, kapetan uskočki Petar Erdödy, Melchior von Rödern, Adam Rauber od Weinera, Kristofor Obrutschan, Stjepan Tahi, Martin Pietschnik iz Altenhofa, Georg 28 29 30 31 32 A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; Sisak u obrani od Turaka, str. 445.-447.; KRUHEK 1994., str. 44. Sisak u obrani od Turaka, str. 457.-459. A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; Sisak u obrani od Turaka, str. 466.-467. Usporedi: L. ČORALIĆ, nav. dj. Andrija (Andreas) Auersperg (1557.-1593.), zapovjednik je Hrvatske krajine (general Karlovačkog generalata) od 1589. do 1593. U sisačkoj bici njegovi su arkebuziri prvi puta u nas primijenili plutonsku vatru i znatno pridonijeli pobjedi nad postrojbama Hasan-paše Predojevića. Usporedi: Hrvatski biografski leksikon, sv. I., Zagreb 1983., str. 268. (tekst: Z. ŠENOA). 46 VDG JAHRBUCH 2003 Sigismund Paradeiser, Ferdinand Weidner i dr.), boju je pribivao i Stjepan Grasswein sa 400 pješaka i husara.33 Znamenita sisačka bitka odigrala se 22. lipnja 1593. godine i svi izvjestitelji se slažu da je trajala relativno kratko. Udružene snage kršćanskih vojnih zapovjednika odnijele su potpunu pobjedu tijekom koje je smrtno stradao i sam turski vođa Hasan-paša Predojević. Vojni ciljevi kršćanske vojske nisu, dakako, bili okončani velikim uspjehom kod Siska. Kao jedan od strateški važnih ciljeva kršćanskih saveznika, nametalo se i osvajanje susjednih i strateški iznimno važnih turskih utvrda Petrinje i Hrastovice. Kršćanski zapovjednici stoga su željeli već nakon dva dana po okončanju sisačkog boja krenuti u pravcu Petrinje. Međutim, toj se namjeri osobito protivio vrhovni zapovjednik Ruprecht Eggenberg, smatrajući da nedostaje dovoljno hrane za cjelokupnu vojsku te navodeći kako između dviju carstava zapravo i ne postoji formalni rat. Stoga, kako je Eggenberg istaknuo, bez posebnog dopuštenja iz Beča nije moguće otpočeti ozbiljniju ratnu operaciju protiv Turaka i njihovih uporišta diljem granice. Tijekom idućih dana vojske su se počele razilaziti, a kupska je granica ostala gotovo bez obrane. Međutim, kako je tada započela velika priprema turske vojske za pohod u dubinu Hrvatskog i Ugarskog Kraljevstva, austrijski car Rudolf II. odlučio je poduzeti potrebne pripreme za obnovu i obranu postojećih uporišta na granici. Nakon uzaludnog pohoda na Petrinju iza pobjede kod Siska Dvorsko ratno vijeće u Grazu je poslalo za svog opunomoćenika u Hrvatskoj Ivana Fridrika Trautmansdorfa s ciljem da obavi sve potrebne pripreme za otpočinjanje napada na Petrinju. Od 11. 07. Trautmansdorf je u Zagrebu učestalo vijećao s Ruprechtom Eggenbergom, Andrijom Auerspergom, Stjepanom Grassweinom i hrvatskim banom Tomom Erdödyjem. Radeći na konkretnim pripremama za novu vojnu, Trautmansdorf je nastojao ublažiti opreke koje su učestalo izbijale između generala u svezi vrhovnog zapovjedništva nad sjedinjenim vojskama. Dne 14. 07. 1593. godine Trautmansdorf javlja nadvojvodi Ernestu da suparništvo između generala i nije toliko koliko se u Beču govori i da ne predstavlja prepreku u ratovanju. Ističe kako se to poglavito odnosi na moguće sukobe između Eggensberga s jedne te generala Auersperga i Grassweina s druge strane.34 U događanjima koja su se zbivala neposredno nakon obrane Siska i neuspjelog napada na Petrinju sudjelovao je, kako je iz prethodnog razvidno, i general Stjepan Grasswein. Nakon opsade Petrinje njegovo se ime sve rjeđe bilježi u dokumentima. Čini se da se – uslijed bolesti – sve više povlačio iz aktivnog vojnog djelovanja. Umro je 26. 03. 1594. godine35, a na dužnost vrhovnog zapovjednika Slavonske krajine imenovan je Ivan Sigismund Herberstein.36 33 34 35 36 D. GRUBER, nav. dj., str. 80., 86.; F. HEFELE, nav. dj., str. 47., 50.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 85.; KRUHEK 1994., str. 51.; A. NAZOR, nav. dj., str. 97.; M. ŠERCAR, nav. dj., str. 267.; L. ČORALIĆ, nav. dj., str. 25. LOPAŠIĆ 1887., str. 66.; D. GRUBER, nav. dj., str. 105.-108.; KRUHEK 1994., str. 56.; N. ŠTEFANEC, nav. dj., str. 106. R. HORVAT, nav. dj., str. 286.; V. KLAIĆ, nav. dj., str. 507.; I. MAŽURAN, nav. dj., str. 166. Ivan Sigismund (Žigmund) Herberstein (? – 1611.), obnašao je dužnost vrhovnog zapovjednika Slavonske krajine od 1594. do 1603. godine. Podrobnije vidi: Hrvatski biografski leksikon, sv. V., Zagreb 2002., str. 529. (tekst: M. ŠVAB). 47 VDG JAHRBUCH 2003 Drugi istaknuti odvjetak obitelji Grasswein, također prisutan u vojnokrajiškoj povijesti koncem 16. i početkom 17. stoljeća, Stjepanov je mlađi brat Alban (Bjelan) Grasswein. Vojnu je službu započeo 1586. godine kao poručnik u Koprivnici. Godine 1591. imenovan je ivanićkim kapetanom te na toj dužnosti ostaje do 1597. godine.37 Iako se u odnosu na starijeg i poznatijeg brata Stjepana u vrelima spominje znatno rjeđe, nekoliko izravnih podataka svjedoči i o njegovim nemalim prinosima protuturskim borbama na prijelazu dvaju stoljeća. Tako, primjerice, 1591. godine sudjeluje, nakon neuspjele Hasan-pašine opsade Siska, u postrojbama koje su progonile poražene turske snage.38 Godine 1597. imenovan je koprivničkim kapetanom. Iste godine u pismu generalu Herbersteinu od 14.i 15. 06. prihvaća mogućnost da bi u utvrdu u Čazmi trebalo dobro obnoviti, ali da prije toga treba dovršiti gradnju tvrđave Ivanić. Obnovljenu Čazmu, predlaže Alban Grasswein, trebalo bi braniti jakom vojnom posadom, ali je problem kako pribaviti ljudstvo, naoružati ga, opskrbiti i plaćati. Stoga drži da je zasad bolje napustiti plan obnove Čazme. Ipak, bez obzira na plan obrane ili napuštanja Čazme, Alban tvrdi da Ivanić svakako treba pokušati svim sredstvima utvrditi i obraniti poradi njegova važnog strateškog položaja.39 Godine 1600. provalio je u tursku Slavoniju prema Virovitici i Brezovici, spalio Slatinu i među drugim Turcima zarobio slatinskog dizdara Murat-agu, kojega su na povratku krajišnici ubili. Osim toga, Alban je pri povratku porobio i spalio tamošnja sela Bistricu, Miljavce, Medince, Gornji Miholjac i Vukojevicu, a stanovnike poveo sa sobom i naselio u okolici Koprivnice.40 Kao i njegovi prethodnici, zapovjednici Koprivnice, bio je u sukobu s Hrvatskim saborom41, jer je odbijao plaćati porez od podložnika koprivničke tvrđave. Prestankom obnašanja službe koprivničkog kapetana, stekao je (poveljom cara Rudolfa II.) naslov baruna (1607. god.).42 Posljednja dva odvjetka obitelji Grasswein koja su predmet obrade ovoga priloga manje su poznati i istaknuti sudionici povijesti Vojne krajine te je o njima i njihovom djelovanju moguće izreći samo nekoliko osnovnih podataka. Prvi od njih je vojnokrajiški časnik Vuk II. Grasswein, koji se 1597. godine spominje kao kapetan Koprivnice. Iz toga vremena sačuvano je izvješće, datirano 5. 10. iste godine, u kojem Vuk II. razmatra mogućnosti gradnje utvrde Rovišće. Čini se da je Vuk II. Grasswein dužnost koprivničkog kapetana obnašao kratko vrijeme. Naime, već 1598. godine (26. 06.) zabilježen je naputak carskom dvorskom rizničaru da nabavi srebreni pozlaćeni pribor za vino u vrijednosti 50 do 54 forinte koji se ima predati kao vjenčani dar ivaničkom kapetanu Vuku.43 Nakon te bilješke, vrela i dosadašnja saznanja historiografije ne govore nam o daljnjoj aktivnosti Vuka II. na hrvatskom prostoru. 37 38 39 40 41 42 43 LOPAŠIĆ 1887., str. 55.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 85.; Ivanić-Grad: spomenica, str. 45. V. KLAIĆ, nav. dj., str. 469. ŠIŠIĆ 1918., str. 602.-604.; KRUHEK 1995., str. 368. LOPAŠIĆ 1887., str. 72.-73.; D. GRUBER, nav. dj., str. 116.; I. MAŽURAN, nav. dj., str. 174. Hrvatski sabor tužio je Albana Grassweina 1604. godine naglasivši da ovaj ne samo da uskraćuje prihode namijenjene Saboru i vladaru, već ih zadržava u vlastitu korist. Saborski izaslanik Vuk Druškovački ponavlja istu tužbu i 13. I. 1605. godine, ali istraga – kako se čini – nikada nije bila provedena (LOPAŠIĆ 1884., str. 324.-326.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 86.). A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 86. LOPAŠIĆ 1889., str. 472.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 85. 48 VDG JAHRBUCH 2003 U odnosu na braću Albana i Stjepana, ali i na Vuka II. Grassweina, podaci o Jakovu (za kojega ne možemo sa sigurnošću utvrditi rodbinsku povezanost s prethodnom trojicom) krajnje su oskudni i svedeni samo na jedan događaj. Godine 1603. Jakov se spominje kao koprivnički kapetan.44. Koncem iste godine upušta se u prodor na područje Požeškog sandžaka, gdje je (između Virovitice i Brezovice) u srazu sa postrojbom Tatara (pomoćni odredi upućeni turskoj vojsci) teško poražen i zarobljen. Tatari su nakon toga krenuli u pljačku i opustošili sva sela od Koprivnice do Vinice, opljačkali i spalili Rasinju i zaprijetili Varaždinu.45 Sudbina poraženog časnika Jakova Grassweina nije nam poznata, barem prema dosadašnjim saznanjima iz vrela i literature. *** Udio časnika i vojnika s njemačkog i austrijskog prostora u hrvatskoj vojnoj povijesti istraživačka je tema koja bi, poradi svojega značaja i opsežnosti, iziskivala zaseban znanstveni projekt i pregnuća više proučavatelja. U ovom prilogu pokušalo se, tragom dosadašnjih saznanja iz objavljenih vrela i literature, predstaviti djelovanje odvjetaka obitelji Grasswein, čiji su članovi koncem 16. i početkom 17. stoljeća imali zapaženo mjesto u povijesti Vojne krajine. Ponajprije se, dosegom u vojnoj hijerarhiji, izdvaja Stjepan Grasswein, đurđevački, ivanićki i koprivnički kapetan i zapovjednik Slavonske krajine, zapaženi sudionik protuturskih bojeva i znamenite sisačke bitke 1593. godine. Zahvaljujući njegovim brojnim i sadržajem podrobnim izvješćima odbornicima štajerskih staleža i nadvojvodi u Grazu, moguće je iščitati ne samo njegovu ulogu u tadašnjim zbivanjima, već i dobiti potpuniju sliku o općim, poglavito vojnim prilikama na hrvatsko-turskoj granici potkraj XVI. stoljeća. Uz Stjepana, zasigurno zapaženo mjesto pripada i njegovu bratu Albanu Grassweinu, ivanićkom i koprivničkom kapetanu te također, u više navrata, sudioniku bojeva sa Turcima na širem području Slavonske krajine, ali i na prostoru turske Slavonije. O njegovim zaslugama svjedoči i činjenice da je, prestankom obnašanja službe koprivničkog kapetana, poveljom cara Rudolfa II., stekao naslov baruna. Naposljetku, u prilogu su spomenuti i Vuk II. i Jakov Grasswein, ali je – poradi oskudnosti vrela i dosadašnjih saznanja historiografije – njihove životopise i udio u hrvatskoj vojnoj povijesti na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, znatno teže iščitati i vrednovati. Obitelj Grasswein možda se po svojim sveukupnim dosezima i prinosima ne može mjeriti s nekim najistaknutijim njemačkim obiteljima koje su djelovale na hrvatskom prostoru (primjerice s brojnim istaknutim pojedincima iz obitelji Auersperg ili Herberstein). Ipak, odličnost njihovih vojnih dužnosti, kao i važnost razdoblja u kojemu djeluju, daje im istaknuto mjesto u događajima i ljudima prebogatoj hrvatskoj ratničkoj prošlosti ranoga novovjekovlja. 44 45 Teško je vjerovati da je Jakov obnašao dužnost koprivničkog kapetana. Naime, upravo početkom XVII. stoljeća kao nositelj te vojne dužnosti spominje se Alban Grasswein. A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 86.; I. MAŽURAN, nav. dj., str. 176. 49 VDG JAHRBUCH 2003 Nachkommen der Familie Grassweinhervorgehobene Teilnehmer an der Militärgrenzgeschichte Ende des 16. und Anfang des 17. Jahrhunderts In den letzten Jahrhunderten trugen Familien und Individuen aus dem deutschen und österreichischen Gebiet jahrhundertlang eine wichtige Rolle in der kroatischen Militärgeschichte. Zahlreiche Individuen, oft Nachkommen bedeutender deutscher und österreichischer adeliger Herkunft, trugen (oft auch ganze Generationen) höchste Militärverpflichtungen auf dem ganzen Gebiet Kroatiens, nahmen an entscheidenden, erschöpferischen Kriegen und Kämpfen teil, und überhaupt, mit ihrer Wirkung und militärischen Kenntnissen trugen sie einen besonderen Beitrag der reichen Geschichte des kroatischen, aber auch benachbartem Gebietes, bei. Die Familie Grasswein, die aus Tirol stammt und vom Mittelalter auch auf dem Gebiet der Steiermark anwesend ist, gab Ende des 16. und Anfang des 17. Jahrhunderts einige bedeutsame Individuen - bedeutende Teilnehmer der Ereignisse auf dem Gebiet der Militärgrenze. In der Arbeit werden die bisherigen Kenntnisse der Historiographie vorgestellt, die Verwendbarkeit einzelner Sammlungen veröffentlichter Quellen beachtet und verweist, auf grundlegende Studien, Diskussionen und Beiträge, anhand deren es möglich ist, die Anwesenheit und Wirkung der Mitglieder der Familie Grasswein auf dem Gebiet Kroatiens in der Jahrhundertwende vorzustellen, verweist. Ein besonderes Forschungsinteresse ist auf den hervorragendesten Rechtsanwalt der Familie gerichtet - Stjepan (gest.1594), der als Kapitän in Đurđevac, Ivanić und Koprivnica und Kommandant in der slawonischen Kraina, diente. Stjepan Grasswein ist ein bedeutender Teilnehmer an den Kämpfen gegen die Türken, als auch am Kampf bei Sisak im Jahre 1593. Dank seiner zahlreichen und inhaltlich präzisen Berichtserstattungen an die Ausschussmitglieder der steiermärkischen Stände und den Erzherzog in Graz, ist es möglich, nicht nur seine Rolle in den damaligen Ereignissen auszulesen, sondern auch ein vollständiges Bild über die allgemeine, besonders die Militärsituation an der kroatisch-türkischen Grenze Ende des 16. Jahrhunderts zu bekommen. Neben Stjepan gehört ein besonderer Platz auch seinem Bruder Alban Grasswein, der als Kapitän in Ivanić und Koprivnica und Teilnehmer in Kämpfen gegen die Türken auf dem weiteren Gebiet der slawonischen Kraina und dem Gebiet des türkischen Slawonies, bekannt ist. Über seine Verdienste zeugen auch Tatsachen, dass er, nachdem er den Dienst des Kapitäns in Koprivnica aufgab, mit der Urkunde des Kaisers Rudolf II. im Jahre 1607 den Baronentitel bekam. In Beilage werden auch Vuk II. und Jakov Grasswein erwähnt, aber wegen Mangelhaftigkeiten und der bisherigen historiographischen Kenntnisse sind ihre Lebensläufe und ihr Anteil in der kroatischen Militärgeschichte im Übergang des 16. in das 17. Jahrhunderts viel schwieriger auszulesen und zu bewerten. Zuletzt kann man zusammenfassen, dass die Familie Grasswein, obwohl man sie nicht in die Reihe der bedeutendsten deutschen und österreichischen Familien, die auf dem Gebiet der Militärgrenze wirkten, mitrechnen kann, sicher ein bedeutendes Thema ist, das zusätzliche Aufmerksamkeit der Forscher fordert. 50 VDG JAHRBUCH 2003 Stjepan MATKOVIĆ Prilog životopisu feldmaršala Alfreda von Zeidlera U ostavštini Rudolfa Kiszlinga (1882.-1976.), nekadašnjeg časnika u stožeru maršala Conrada von Hötzendorfa te kasnijeg ravnatelja bečkog Kriegsarchiva i plodnog povjesničara, pronašao sam tiskani zapis o feldmaršalu Alfredu von Zeidleru koji se sastoji iz dvaju dijelova. U prvome dijelu, Kiszling opisuje Zeidlerovo vojničko značenje, dok u drugome dijelu von Zeidler osobno opisuje svoj životni put. S obzirom da u hrvatskoj vojnoj historiografiji nema podataka o toj visokoj časničkoj figuri, ovaj prilog uglavnom prenosi sadržaj iz materijala pronađenih u spomenutom Kriegsarchivu, kako bi pružio osnovne obavijesti o toj osobi istaknutog životopisa.1 Von Zeidler je rođen 18. studenog 1869. u Zagrebu. Otac mu je bio ulanski (konjički) natporučnik, koji je tada bio izvan službe i imao u najmu jedan posjed u Zagorju. Obitelj je bila u dobrim vezama s plemićkim obiteljima Schlippenbach, Rauch, Hellenbach i Jelačić, a Alfredova krsna kuma bila je Clotilda barunica Hellenbach, rođena Jelačić. Uskoro je otac kupio dobro kraj Celja (1870.), a Alfred je, kad je za to došlo vrijeme, započeo s vojnom izobrazbom u Militär Unterrealschule u Günsu, a zatim u Militär Oberrealschule u Moravskoj Bijeloj Crkvi (Mährisch Weisskirchen). Završivši vojnu akademiju u Bečkom Novom mjestu krenuo u izgradnju bogate vojne karijere. Prvo je bio postavljen u dva lovačka bataljuna (br. 1 u Josefstadtu u Češkoj i br. 27 u Villachu). Njegov mlađi brat Egon (1870.-1919.) također je krenuo putem vojne profesije i kasnije je postao posljednjim vojnim pobočnikom cara Karla. Život okončao samoubojstvom jer je bio razočaran porazom monarhista u Austriji i ugasnućem “altösterreichischen Soldatengeist”.2 Od 1892. započeo je von Zeidler pohađati ratnu školu za operativnu službu, nakon čega je kraće vrijeme bio zaposlen u 17. pješačkoj brigadi u Pragu. Od 1. svibnja 1897. von Zeidler je ponovo bio vezan uz Hrvatsku. Te je godine dodijeljen na uslugu hrvatsko-ugarskoj postrojbi 31. lovačkom bataljunu, koji je bio tada smješten u Grazu, a zatim je premješten u Petrinju.3 Zapovjednik mu je bio general pješaštva barun Anton von Bechtolsheim, koji se istaknuo u slavnoj pomorskoj bici kod Custozze (1866.). Prema Kiszlingovom zapisu, von Zeidler je svladao toliko hrvatski jezik da je osobno mogao ravnati školovanjem svojim podčasnika. Von Zeidler je osobno zapisao: “Der Anfang war für mich recht schwer. Ich sprach kein Wort kroatisch und in der Kompagnie nur der Oberjäger und der Rechnungsunteroffizier 1 2 3 U ovoj prigodi najiskrenije se zahvaljujem kolegama prof. Milanu Pojiću (Hrvatski državni arhiv) i dr. Vladimiru Geigeru (Hrvatski institut za povijest), koji su mi nesebično pomogli u dotjerivanju ovoga priloga. Usp. Peter Broucek, Ein General im Zwielicht. Die Errinerungen Edmund Glaises von Horstenau, knj. 1, Wien-Köln-Graz 1980. Feldjägerbaon Nr. 31 osnovan je 1.listopada 1873., a popunjavao se novacima s popunidbenog okružja 79. pješačke pukovnije u Otočcu. Spadao je u sastav XIII. zbora. 51 VDG JAHRBUCH 2003 deutsch. So musste ich die Offiziere der Kompagnie, die die Sprache beherrschten, als Dolmetscher heranziehen, aber so nach und nach ging es schon”.4 Četiri satnije (Kompagnie) bile su locirane na različitim mjestima Petrinje. Von Zeidler je bio zapovjednik četvrte satnije, koja je bila smještena u vojarni na južnom izlazu iz grada i sastojala se od dvije zgrade. Svoje tadašnje vojnike ocijenio je izvanrednima, žilavima i izdržljivima. Međutim, nije isticao samo njihove fizičke kvalitete, nego ih je s uspjehom učio vještinama korisnima za vojništvo, kao što je crtanje vojnih skica i čitanje vojnih karata. U svojim zapisima napisao je: “Ich erinnere mich immer gerne an die Zeit in Petrinja und mein Tätigkeit als Kompagniekommandant bei den braven Kroaten”.5 Nakon dvije godine von Zeidler je imenovan za stožernog satnika u direkcijskom uredu stožera, a godinu dana kasnije raspoređen je u 3. pješačko divizijsko zapovjedništvo u Linzu. Nadređeni mu je bio feldmaršal Stjepan Babić (1841.-1928.), hrvatski časnik visokog ugleda u vojnim krugovima, koji će kasnije postati generalom pješaštva (Feldzeugsmeister).6 Vojni put premještao je von Zeidlera prvo u Lemberg (1903.), potom u Mostar gdje se nije dugo zadržao zbog zdravstvenih poteškoća, odn. želučanih i crijevnih tegoba. Uskoro je došao do čina majora, a feldmaršal Fiedler ga je u svibnju 1908. uzeo za svojega krilnog pobočnika (Flügeladjutant) u svojstvu nadzornika postrojbi. U skladu s usponom u vojnoj hijerarhiji, von Zeidler je u studenome 1909. promoviran u čin natporučnika i s tog je položaja djelovao u temišvarskom 7. zapovjedništvu i pješačkoj pukovniji br. 71 u Trencsinu. Istodobno je odlikovan križem za vojne zasluge, da bi nedugo zatim stekao viteški križ kolajne Franje Josipa. Početkom svibnja 1912. dodijeljen je stožernom zapovjedniku XIII. zbora u Zagrebu, a pola godine kasnije imenovan je pukovnikom. Dolazak u mjesto svojega rođenja popratio je izrazima otvorene simpatije. S gledišta vojne povijesti, naglasio je da je riječ o vojnom tijelu koje je stoljećima bio izvorište izvanrednih vojnika. Područje XIII. zbora je pokrivalo, prema njemu, najpromjenjiviji geografski prostor od plodnih nizina Srijema do mora. Uočavao je vrlo velike razlike u sastavu stanovništva u psihološkom i kulturnom smislu. S jedne strane bogate srijemske Švabe, koji su slali svoju djecu na školovanje u njemačke elitne škole, a s druge nepismene Ličane. Von Zeidler je bio svjestan i etničko-vjerskih razlika između 75 posto katoličkih Hrvata i ostalih zajednica. Isto tako, uočio je podvojenosti između Hrvata i Srba. U to su vrijeme zapovjednici zbora u Zagrebu bili generali Rajmund G(e)rba i Adolf von Rehmen. Za Gerbu je napisao da je bio Hrvat, “sin graničara i vjerni sin svoje domovine”7. Izdvojio je njegovo mišljenje o velikoj pogrešci Mađara, koji nisu omogućili veću nezavisnost Hrvatima i tako ih privukli na svoju stranu pomirljivom politikom, nego su u svemu podržavali hrvatske Srbe da bi stvorili protutežu Hrvatima. Gerba je bio na čelu XIII. zbora do svojega umirovljenja u 4 5 6 7 Kriegsarchiv, Wien, ostavština Kiszling, str. 121. Isto, str. 122. Usp. Hrvatsko Pravo, “General pješačtva † Stjepan Babić”, br. 5193, 29. XII. 1928., str. 6. General Babić je bio ranjavan u bitkama kod Custozze, Solferina i prigodom zauzeća Bosne. Isto, str. 123. 52 VDG JAHRBUCH 2003 studenome 1912. godine. U Zagrebu se von Zeidler istodobno i oženio. Žena mu je bila Mađarica. Za to je razdoblje zapisao da se osjećao u Zagrebu kao kod kuće.8 Tijekom Balkanskih ratova i izbijanjem Prvoga svjetskog rata, XIII. zbor suočio se s dokazivanjem vlastitih dostignuća u vojnoj vještini. Von Zeidler je u svom zapisu opisao ozračje koje je zavladalo u Zagrebu. Prema njemu, ultimatum Monarhije upućen Srbiji izazvao je velike izgrede u gradu protiv srpskih dućana i kavana. Tadašnji ban barun Skerlez i predstojnik policije bili su zatečeni napetom situacijom. Zapovjednik zbora von Rehmen i njegov zamjenik knez Schönburg-Hartenstein, uz izraženu pomoć i savjete von Zeidlera, poveli su svoje vojnike u rat. U tim su se okolnostima istaknuli hrvatski vojnici na bojištima u Srbiji tijekom 1914. i u istočnoj Galiciji za vrijeme zime slijedeće godine. Prema von Zeidleru, Srbi su tada bili neusporedivo teži protivnici od Rusa, a njegova vojska bila je dosta slabo i zastarjelo opremljena. Tijekom borbi u Srbiji, naglasio je, nikada nisu postrojbe XIII. zbora bile izravno poražene, nego su se povukle tek nakon izdavanja naredbi. U sastav XIII. zbora tada su dodijeljeni stožerni časnici Slavko Kvaternik i Ivan Perčević9, te tadašnji natporučnik Julius Gömbös, koji je kasnije u samostalnoj Mađarskoj postao ministrom vojske i predsjednikom zemlje. Još otprije, zapovijedao je 42. domobranskom pješačkom divizijom Stjepan Sarkotić. U travnju 1915. von Zeidler je preuzeo zapovjedništvo nad 28. pješadijskom brigadom, koja je bila u sklopu 14. pješačke divizije pod feldmaršalom von Csicsericsem10. S tom zapadnougarskom postrojbom uspio je probiti bojišnicu kod Gorlica i prodrijeti do sjeveroistočne granice Galicije. U ljeti 1916. istaknuo se u teškim borbama, koje je izazvao Brusilovljev napad. Njegova postrojba je u studenome iste godine premještena u austrijsko Primorje, gdje se nakon odmora od ratnih napora uključila u bitku kod Isonza. Koncem prosinca 1916., tada već u činu generalmajora, von Zeidler je obolio od žutice. Nakon oporavka preuzeo je u kolovozu 1917. zapovjedništvo 16. pješadijske brigade 30. pješadijske divizije. Vrhunac vojnog djelovanja doživio je nakon donošenja odluke da se zaposjedne Ukrajina. Zapovijedao je prethodnicom, koja je išla prema Odessi i sukobila se s postrojbama boljševika. Njegovi ljudi uspjeli su ući u Odessu, a von Zeidler je uspješno organizirao opskrbu u zapadnoj Ukrajini. Zatim je bio prebačen u područje Grappe, gdje je njegova postrojba, 28. pješačka divizija, dočekala završetak rata i zatim se dolinom Drave vratila u Graz. Von Zeidler u svojem zapisu donosi poruku feldmaršala Boroevića koji je 23. listopada 1918. javio vrhovnom zapovjedništvu da mađarske i južnoslavenske postrojbe više nisu obavezne boriti se na talijanskoj bojišnici kad se stvaraju njihove nacionalne države. Njihova je dužnost bila da se vrate u svoju domovinu i brane je od vanjskih prijetnji. To je 8 9 10 Isto, str. 124. Ivan Perčević Odavna (Beč, 21.5.1881.-Zagreb, 1947.). Nakon završetka vojne akademije dodijeljen kao poručnik 5. ulanskoj pukovniji. Brzo je napredovao tijekom Prvoga svjetskoga rata. Nakon rata je umirovljen (1919.). Maximilan Csicserics von Bacsány (Arad, 3.5.1865.- Zagreb, 8.11.1948.). tijekom rusko-japanskog rata bio je delegiran u svojstvu vojnog promatrača u ruski Hauptquartier. Od 1908. zapovjednik XI. zbora, od 1914. 5. armije, od 1916. XIII. zbora, od 1917. XXIII. zbora. Sudjelovao u mirovnim pregovorima u Brest-Litovsku. 53 VDG JAHRBUCH 2003 pokazao marš hrvatske 79. pješačke pukovnije u Rijeku, gdje su razoružali mađarske honvede i izvjesili hrvatski stijeg na tamošnju vojarnu. Nakon okončanja Prvoga svjetskog rata, von Zeidler je okončao svoju vojnu karijeru i posvetio se poduzetništvu. U srpnju 1935. dodijeljena mu je titula podmaršala (feldmaršala). Prilog Izvadci iz autobiografije Alfreda von Zeidlera, koji se odnose na Hrvatsku Ich wurde am 18/XI 1869 in Agram geboren. Mein Vater, Ulanenoberleutnant a. D. hatte damals eine Pachtung in Zagorien (Kroatien). Eine Schwester meiner Mutter war an Stefan Grafen Schlippenbach verheiratet, der ebenfalls in Zagorien am Lande sass, dadurch ergab sich der Verkehr mit den Familien Schlippenbach, Rauch, Hellenbach, Jellačić, etc, die dort alle ansässig waren. Meine Taufpatin war Clotilde Baronin Hellenbach, geborene von Jellačić. Ich erlebte die Freude, als ich 1912 als Korpsgeneralstabchef nach Agram kam, dort meine Taufpatin in vollster Gesundheit anzutreffen. Meine Eltern verliessen 1870 Kroatien und kauften sich einen Besitz in Südsteiermark nächst Cilli. Ich besuchte dann zusammen mit meinem Bruder Egon, der ein Jahr jünger war, daher eine Klasse zurück war, die Volksschule in Cilli, dann von 1879 – 1889 die Mil. Unterrealschule in Güns, die Mil. Oberrealschule in Mähr. Weisskirchen und die Mil. Akademie in Wr. Neustadt. Aus dieser wurde ich 1889 als Leutnant zum Feldjägerbataillon Nr. 1 nach Josefstadt in Böhmen, mein Bruder 1890 zum Feldjägerbaon Nr. 27 nach Villach ausgemustert. /…/ Am 1. Mai 1891 wurde ich zum F. J. Baon Nr. 27 nach Villach transferiert, wo ich nun mit meinem Bruder Egon, dem nachmaligen letzten Generaladjutanten Sr. Maj. Kaiser Karl, zusammen diente. Das Baon gehörte nebst dem F. J. Baon 7 (Tarvis), und dem F. J. Baon 8 (Judenburg) zur 12. Infant-Brigade Klagenfurt. Die Jägerbaon wetteiferten hier mit einander, sie waren durchwegs sehr gute Truppen. Kleine Körper, von stets ausgesuchten, besonders tüchtigen Kommandanten befehligt, die sich in dem kleinen Rahmen um so eher durchsetzten 54 VDG JAHRBUCH 2003 konnten; so konnte hier leicht Besonderes erreicht werden. So auch beim Bataillon; mehrtätige freizügige Gebirgsübungen verbunden mit feldmässigen Shiessübungen, weit ausholende Patrouillenübungen, usw. förderten die kriegsmässige Ausbildung sehr. Villach mit seiner so schönen Umgebung war eine ausgezeichnete Garnison. 1902 bestand ich zuerst die Vorprüfung, dann die Aufnahmeprüfung in die Kriegsschule, deren Kommandant GM v. Mathes war unser hervorragendster Lehrer – er lehrte operativen Generalstabsdienst – war zweifellos Major Pflanzer, der sich im Weltkriege als Armeekommandant so hervorragend bewährte. Ich werde nie vergessen, wie er uns – ich war bei der Reise am Schlusse des 2. Jahrganges bei der von ihm geführten Partie (10 Herren) eingeteilt, in Innichen nach Beendung einer ziemlich schwierigen Aufgaben, die Durchführung derselben vom Standpunkte des Kommandanten, bei Berücksichtigung des Auftrages, der feindlichen Situation entwickelte. In genau derselben Art entwickelte er in Nadworna 1915 als Armeekommandant vor den versammelten Korpskommandanten und deren Generalstabschefs seine Absicht über den bevorstehenden Angriff den Armee, der dann zu einem vollen Erfolge führte. Nach Absolvierung der Kriegsschule, ich war mittlerweile 1/V 1894 Oberleutnant geworden, wurde ich 1/XI 1894 dem Generalstabe zu geteilt und erhielt meine Einteilung bei der 17. Jnft – Brigade in Prag. Kommandant derselben war GM. Hugo Molnar de Kereszt et Vajka. Als ich meine Einteilung beim Chef des Generalstabes FZM. Baron Beck meldete, meinte dieser “Na, da kommen’s zu einem scharfen Herrn’, hoffentlich wird’s gehen”. Es ist zum Gluck gegangen, bis auf eine Strafe, die ich von GM. von Molnar wegen einer vollkommen belangslosen Sache erhielt. Die Strafe wurde später in Folge einer allgemeinen Amenstie gelöscht. Mein Nachfolger, Oblt Duschan Relkovic des Inft-Rgmts 53, traf es weniger gut, er wurde nach kurzer Dienstleistung über Molnar’s Antrag von seinem Posten enthoben und musste zur Truppe einrücken. Aber GM. von Molnar war – das muss gesagt werden – eine nicht alltägliche Persönlichkeit, von einem geradezu unheimlichen Tatendrang, umfangreichen Wissen und dabei eine enorme Arbeitskraft, freilich auch überaus nervös und sehr empfindlich. Das Dienen unter GM. v. Molnar war eine schwere, aber gewiss sehr gute Schule, die mir für mein späteres Fortkommen sicher nur sehr genützt hat. Gesellschaftlich bot Prag eine Menge, freilich waren damals schon nie deutsche und tschechische Gesellschaftsstrenge geschieden. Nach 2 2 jähriger Dienstleistung als Generalstabsoffizier wurde ich 1/V 1897 zum Hauptmann 2. Klasse im Feldjägerbaon Nr. 31 (kroat) ernannt, das damals in Graz garnisonierte. 55 VDG JAHRBUCH 2003 Der Anfang war für mich recht schwer. Ich sprach kein Wort kroatisch und in der Kompagnie nur der Oberjäger und der Rechnungsunteroffizier deutsch. So musste ich die Offiziere der Kompagnie, die die Sprache beherrschten, als Dolmetsche heranziehen, aber so nach und nach ging es schon. Im September kam das Bataillon in den Verband des XIII. Korps nach Petrinja. Korpskommandant war damals G. d. K. Freiherr von Bechtolsheim der sich 1866 bei Custozza mit einer Eskadron des 12. Uhlanen-Rgmts (Kroaten) den Theresien Orden erworben hatte. Die 4 Kompagnien des Baons waren in 3 räumlich weit von einander entfernten Kasernen in dem sehr ausgedehnten Orte untergebracht. Ich war Kommandant der 4. Kompagnie und hatte am Südausgang des Ortes eine Kaserne für mich allein, 2 Gebäude in einem grossen Hof und dazu einen ausgedehnten Gemüsegarten. Für einen Kompagniekommandanten, der wie ich, voller Ambition war, ideale Verhältnisse. Ich hatte in Bälde auch so viel kroatisch gelernt, dass ich schon im Herbst mit Unterstützung des Oberjägers selbst die Chargenschule abhalten konnte und die Chargen dabei auch recht viel deutsch lernen konnten. Das Mannschaftsmaterial war ganz ausgezeichnet, höchstens mittelgrosse Leute, zäh und ausdauernd, und wenn man sie zu nehmen wusste und vor allem gerecht war, zu allem zu haben. Ich hatten mir in der Kompagnie das Zugssystem eingeführt und den von mir bestimmten Zugsführern die volle Verantwortung in jeder Beziehung für ihren Zug übertragen. So erzog ich mir selbständig arbeitende, gute Chargen. An Nachmittagen nahm ich recht oft Chargen und Chargenschüler zusammen und ging mit ihnen in der Umgebung spazieren. Jeder Mann hatte ein Stück Papier mit Unterlage und einen Blei bei sich, Karten wurden, so weit vorhanden, mitgenommen. Vom zurückgelegten Weg wurde eine Skizze gemacht, ich zeichnete zuerst vor, die Leute nach, mit der Zeit ging es immer besser. So lernten die Leute Skizzen zeichnen und Kartenlesen; dabei besprach ich im Gelände Etablierung von Schwarmlinien, Aufstellen von Feldwachen etc. Die Leute gingen zur Schlusse sehr gerne mit und ich freute mich über die erzielten Resultate. Ich erinnere mich immer gerne an die Zeit in Petrinja und mein Tätigkeit als Kompagniekommandant bei den braven Kroaten. /…/ Nach einjähriger Truppendienstleistung wurde ich Generalstabschef des 13. Korpskommandos in Agram ernannt. 1/V 1912 zum Ein wunderschönes Korps mit einem durch Jahrhunderte bewährten hervorragendem Soldatenmaterial. Das Territorium des Korps bot wohl das abwechslungsreichste Gelände, das sich denken lässt; die fruchtbaren Ebenen Syrmiens, das Hügelland Zentralkroatiens, die kargen Berge der Lika, der öde Karst an der Küste und das Meer. Dementsprechend gab es aber auch ganz bedeutende Unterschiede in den Bevölkerung, deren Psyche und Kultur. So die reichen Bauern 56 VDG JAHRBUCH 2003 Syrmiens Serben und Schwaben, die ihre Söhne in die besten Schulen sandten, so erzählte mir dort einst ein reicher deutscher Bauer “Meine Kinder sind alle in Dresden erzogen” – und als Gegensatz hiezu, die anspruchlosen armen Bewohner der Lika und des Karstes, zum grossen Teil der Bewohner des Landes, ca 75% Kroaten, demnach Katholiken, der Rest aber, abgesehen von den Deutschen in einzelnen Dörfern Syrmiens, Pravoslaven, griechisch-orientalischen Glaubens waren, die den grössten Teil Syrmiens und den östlichen Teil der Lika bewohnten. Das Einvernehmen zwischen Kroaten und Serben (statt Pravoslaven kurz so genannt) liess allerdings meist zu wünschen übrig. Mein Korpskommandant bis November 1912 war G.d.J. Raimund Gerba. Ein Kroate, Sohn eines Grenzer, ein treuer Sohn seiner Heimat die er vom ganzen Herzen liebte. Die Psyche des Volkes, dem er entstammte, genau kennend, äusserte er sich über die politischen Verhältnisse im Lande, die seiner Ansicht nach sehr zu wünschen übrig liessen, wiederholt dahin dass die ungarische Regierung – Kroatien gehörte, wie bekannt, zur ungarischen Reichshälfte – den grossen Fehler begehe, statt den Kroaten jede nur mögliche Freiheit zu gewähren, das Volk an sich zu ziehen und eine versöhnliche Politik zu machen, die Serben im Lande in jeder Beziehung unterstüzten und gross ziehe, um ein Gegengewicht gegen die Kroaten zu schaffen. Das war vor allem die Politik des Banus Grafen Khuen-Hedervary, der diese Stelle Jahrelang bekleidet so blieb es auch weiter und so wurde es, wie Ezllz Gerba meinte, statt besser immer schlechter. Exzellenz Gerba wurde November 1912 in den Ruhestand versetzt. Wir bedauerten seinen Abgang sehr, da er als Kommandant, ohne sich in Details einzumengen, jederzeit wusste, was er wollte und dabei für Jedermann ein warmes Herz hatte. Sein Nachfolger war G.d.J. Adolf Freiherr von Rhemen zu Barensfeld, dessen Generalstabschef ich im Frieden und im Kriege war. Exzellenz Rhemen war seinerzeit beim Inft-Rgmt Nr. 79 zur Truppendienstleistung eingeteilt und dann Generalstabschef des 13. Korps gewesen, kannte daher Land und Leute auf das Beste. Ein vornehmer Herr, dabei hochkultivierter Europäer, war er durch seine Leutseligkeit und gewinnende, charmante Art von Hoch und Nieder gleich verehrt. Sein Takt, seine Erfahrung und weltmännische Gewandtheit liessen ihn auch die schwierigsten Situationen meistern. Ein Beispiel möge dies beweisen. Als Vertreter Sr. Majestät des Kaisers und Königs zu den Leichenfeierlichkeiten des Patriarchen Brankovics designiert, kam Exzllz Rhemen in eine sehr schwierigen Situation. Gegen jedes Herkommen und ohne hiezu die Bewilligung des Ministeriums des Ausseren erbeten zu haben, erschien bei diese Leichenfeier auf einmal als Vertreter des Königs von Serbien ein serbischer General mit einer Offiziersdeputation. Ich habe es mitgemacht, wie nun Exzllz Rhemen durch sein zielbewusstes, energisches und dabei doch so unendlich taktvolles Auftreten den serbischen General und sein Gefolge in die entsprechenden Schranken wies und 57 VDG JAHRBUCH 2003 dadurch jeder weiter Zwischenfall der ohnehin genug peinlichen Situation vermieden wurde. Als Kommandant stets der wohlwollende Vorgesetzte, sich nie in Details verlierend, liess er seinen Untergebenen, für die er stets ein gutes Wort zur Hand hatte, jede nur mögliche Selbständigkeit und wusste so in seltener Weise Arbeitsfreudigkeit und gute Stimmung zu wecken und zu erhalten. Ich hatte das Glück Exzellenz Rhemen voll und ganz zu verstehen, er liess mir daher viel freie Hand und erfreute ich mich stets seines vollsten Vertrauens. Als Generalstabschef – ich wurde 1/XI zum Oberst befördert – bemühte ich mich vor allem, nach Genehmigung durch den Korpskommandanten, im Rahmen der zugewiesenen Mittel die Ausbildungsverhältnisse der Fusstruppen zu bessern. Dies geschah dadurch, dass den Truppenkommandanten entsprechende Mittel zur Verfügung gestellt wurden, um die Kompagnien, Bataillone auf mehrere Wochen in unbekanntes, abwechslungsreiches Gelände zu verlegen und dort üben zu lassen. Über den Ankauf eines grossen Truppenübungsplatzes für das Korps standen die Verhandlungen vor dem Abschlusse, als der Krieg ausbrach. Den politischen Verhältnissen im Lande wendete das Korps seine vollste Aufmerksamkeit zu; leider blieben aber alle diesbezüglichen Berichte, die höheren Orts vorgelegt wurden, ohne jeden Erfolg. Die Ausbildung der mir unterstehenden Generalsaboffiziere liess ich mir sehr angelegen sein, es gelang mir sogar bei einem Generalstabs- und Intendanz Kriegsspiel, das ich leitete, die Umwandlung des fahrbaren auf den Gebirgstrain einer Truppendivision durchzuarbeiten, was wir dann im Kriege in Serbien tatsächlich machen mussten, daher ohne jede Reibung vor sich ging. Die 42. H.J.T. Dion in Agram kommandierte zu dieser Zeit Fmlt. Stefan vor Sarkotic, der nachmalige Landeschef von Bosnien und der Herzegowina, und war bei diesem Kommando als Generalstabsoffizier Hauptmann Slavko Kvaternik- dermalen Marschall im freien Kroatien- eingeteilt. Das gesellige Leben in Agram liess nichts zu wünschen übrig. Ich hatte 1912 geheiratet. Meine Frau- eine Ungarin- fühlte sich in Agram bald heimisch und konnte so während des Krieges die “Ratno kumstvo”, ein soziales Werk zur Unterstützung von bedürftigen Müttern und Säuglingen ins Leben rufen, das durch freiwillige Spenden der Bevölkerung erhalten wurde. Damen der kroatischen Gesellschaft und Frauen von Offizieren leisteten hierbei freiwillig Hilfe. Das Ultimatum der Monarchie an Serbien führte am 26. Juli zu grossen Ausschreitungen in Agram gegen serbische Geschäfte und Kaffehäuser. Der Banus, damals Baron Skerlez, und der Polizeipräsident wurden dadurch total überrascht. Die vom Korpskommando aus guten Gründen zeitgerecht vorher angetragene Beistellung von Assistenzen wurde vom Banus mir gegenüber mit dem Bemerken abgelehnt, dass es so zu nichts kommen werde. Wie sehr sich der Landeschef 58 VDG JAHRBUCH 2003 täuschte, bewiesen die Ereignisse. Durch das dann sofort eingesetzte Militär wurde die Ordnung in kürzester Zeit wieder hergestellt. Die Tage vom 25. Juli, der Verlautbarung des Alarm- und Mobilisierungsbefehles, bis zum 1. August, an welchem Tage das Korpskdo auf den Kriegsschauplatz abging, gaben im Korpskommando wohl sehr viel Arbeit, die aber Dank den ganz vorzüglich arbeitenden Herren reibungslos und in vollster Ruhe bewältigt wurde. /.../ Beilage zum Lebenslauf des Feldmarschalls Alfred von Zeidler Der Autor beschäftigt sich in diesem Artikel mit dem Lebenslauf des Feldmarschalls Alfred von Zeidler. Dieser Artikel wurde aufgrund der Archivmaterialien, die sich im Kriegsarchiv von Wien befinden, geschrieben. Zeidler war ein hoher Offizier der Österreich-ungarischen Armee, der auf bestimmte Weise mit Kroatien und dieser Region verbunden war. Die Männerlinie in der Familie entwickelte eine reiche Tradition in der Soldatenprofession. Er wurde als Sohn eines Offiziers, der Ende 1860 im Dienst in Zagreb war, geboren. In seiner späteren Karriere war er, in den Kasernen der kroatischen Städten (Petrinja und Zagreb), auch höher positioniert. In seinen biographischen Vermerkungen schrieb er über die soliden Qualitäten der kroatischen Soldaten, und an einigen Stellen beschrieb er auch kurz die politischen Verhältnisse in den kroatischen Ländern. Er schrieb über seine Erfahrungen mit hohen Offizieren in der Österreich-ungarischen Armee, die eine kroatische Herkunft hatten, wie z.B. Slavko Kvaternik, Ivo Perčević und Stjepan Babić. Am Ende des Artikels befinden sich Ausschnitte aus seinem Lebenslauf, die sich auf die kroatische Geschichte beziehen. 59 VDG JAHRBUCH 2003 Snježana PAUŠEK - BAŽDAR Obitelj Thaller u hrvatskoj znanosti i kulturi 18. i 19. stoljeća Pored važnih izvora za osvjetljavanje životnog puta, djela i djelovanja akademski obrazovanih članova obitelji Thaller, dragocjeni izvor za poznavanje njihovog životnog puta bio je i rukopis pod naslovom Moj životopis Ignjata Vatroslava pl. Thallera, koji je sačuvan u posjedu obitelji, a danas se nalazi kod dr. Tatjane Thaller-Former, kćeri Luje Thallera. Nedavno je prepisan i objavljen. Praotac svih Thallera, kojih u Tirolu u Austriji više nema, bio je isusovac Pavao Thaller. Kada se kaže isusovac, ta tvrdnja zvuči neprihvatljivo. No, petnaest godina po Thallerovom dolasku u Hrvatsku, isusovački red je dokinut. Tako je Pavao Thaller razriješen zavjeta, pa se oženio. Od tada započinje geneološko stablo Thallera u Hrvatskoj. Koncem 18. i u 19. stoljeću to je bila vrlo ugledna obitelj, pa su ih u Požegi, gdje su živjeli, nazivali Sacra Familia. Oton Iveković "Portret dr. I. V. Thallera", ulje na platnu, veličina 1,00/0,70 m. Danas vlasništvo Muzeja Požeške kotline u Požegi Pavao Thaller je rođen 28. rujna 1835. u Linzu u Tirolu, od majke Ursule i oca Petra, imućnih poljodjelaca. S osamnaest godina stupio je na nauk u ljekarnu dvorskog ljekarnika Ignaca pl. Vilima u Innsbrucku. Tu je primio diplomu tironicija, koja se dobivala za položeni praktični ispit ljekarničkih studija. Potom odlazi u Beč gdje stupa u isusovački red. Dvije godine naukuje u novicijatu sv. Ane, a zatim boravi u tzv. kući javnih učitelja Domus Professi. U njoj je djelovao provincijal s redovnicima, koji su obavljali dužnost profesora na dvoru i Sveučilištu. Pavao Thaller je neko vrijeme djelovao kao profesor na Trnavskom sveučilištu, a potom, po nalogu reda odlazi u Požegu, gdje vodi tamošnju ljekarnu. Ljekarna u Požegi se prvi put spominje u izvješću o ekonomskom stanju i prihodima isusovačkog kolegija, kojeg je 1770. podnio rektor Josip Percajić Hrvatskom kraljevskom vijeću i u kojem se kaže: "Ljekarna otvorena na želju grada i radi skrajnje potrebe požeške županije i susjedne krajine, osim što opskrbljuje lijekovima kolegij i mnoge siromahe i uzdržava sama sebe, nosi 100 forinti." Ta ljekarna je imala znatnu ulogu u Slavonskoj Hrvatskoj, jer su ljekarne bile vrlo rijetke. U doba kada je Thaller vodi ona postaje poznata i 61 VDG JAHRBUCH 2003 Naslovnica rukopisa Pavla Thallera "Uvod u pravu kemiju" iz 1757. godine Prva stranica Tabele srodnosti (Tabula affinitatis), koja je dodana Thallerovom rukopisu "Uvod u pravu kemiju" (1757.) izuzetno dobro opremljena. Po ukinuću reda (1773.), ljekarna prestaje biti u posjedu isusovaca, pa je Thaller, uz pomoć gradske uprave, otkupljuje i od 1774., pa do smrti 1800. vodi kao svoju javnu ljekarnu. Pored toga što je vodio ljekarnu, Pavao Thaller je utemeljio i prvi poštanski ured, zakupivši tu službu posebnom dozvolom. Postao je i pravi carsko-kraljevski poštar (1787.), vjerojatno zbog toga što u onodobnoj maloj Požegi nije mogao živjeti isključivo od ljekarničkog rada. Ljekarna je ostala u vlasništvu obitelji sve do 1832., a pošta je do poslije prvog svjetskog rata bila vlasništvo zadnjeg privatnog poštara Stjepana Thallera, Pavlovog praunuka. U Požeškoj ljekarni Pavao Thaller je dovršio svoje djelo, pod naslovom Introductio ad veram Chemiam (Uvod u pravu kemiju), u opsegu od 241 stranice, koje je ostalo u rukopisu i čuva se u Muzeju Požeške kotline. Naslovnica nosi godinu 1757. Rukopis obuhvaća tri dijela: Mineralno, Biljno i Životinjsko carstvo, a sadržaj je svrstan u 48 poglavlja napisanih u obliku pitanja i odgovora, uz uporabu izuzetne kemijske simbolike. Stoga su na kraju rukopisa dodane tri nepaginirane stranice, pod naslovom Tabula affinitatis, po kojoj je moguće tumačenje simbola. Thallerovo djelo je napisano u obzoru drugog razdoblja flogistonske teorije, koja je vladala u kemiji sredinom 18. stoljeća. Tada se smatralo da flogiston nije samo princip, već i sastavni dio svih supstancija. To je vrsta zapaljive zemlje. Naime, smatralo se da su sve tvari građene od tri vrste zemlje, a jedna od njih je masna, zapaljiva ili flogistonska zemlja. Stoga je flogistonska teorija bila prva objedinjujuća 62 VDG JAHRBUCH 2003 teorija u kemiji. Tom teorijom su se tumačile kemijske pretvorbe, a osobito oksido-redukcijske promjene: hrđanje (oksidacija), gorenje i disanje. Radi se o promjenama koje su po svom kemizmu identične. Upravo stoga je flogistonska teorija prevladala i zadržala se u znanosti gotovo čitavo 18. stoljeće. Iz analize sadržaja Thallerovog rukopisa može se zaključiti da se radi o prvom rukopisnom udžbeniku kemije na hrvatskom tlu, nastalom prije 246 godina na granici s Osmanlijskim carstvom. Može se pretpostaviti da je Thallerovo djelo ostalo u rukopisu zbog toga što je u ono doba razina prirodnih znanosti u Hrvatskoj bila vrlo niska, pa nije bilo mjerodavnog stručnjaka, prirodoslovca, koji bi mogao procijeniti Thallerovo djelo i preporučiti ga za tisak. Pavao Thaller je zapravo bio prvi izučeni kemičar i ljekarnik u Hrvatskoj. Godine 1800. je umro i pokopan je u grobnici župne crkve sv. Terezije u Požegi. Pavao Thaller je iz braka s udovicom Katarinčić imao tri sina i tri kćeri, koje se nisu udavale. Sin Ivan je otišao u vojsku i rano poginuo, Vjekoslav je ostao neženja i preuzeo poštu, dok je Vatroslav , rođen 1777., završio gimnaziju u Požegi i studij u Segedinu, pa je naslijedio očevu ljekarnu i vodio je do god. 1834. On se oženio i ostao podržavatelj obitelji Thallera u Hrvatskoj. Vatroslav je imao unuka Ignjata pl. Thallera, koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj organizaciji zdravstva. *** Ignjat Thaller je rođen 1840. u Požegi. Po završetku gimnazije je studirao medicinu na vojnoj Jozefinskoj akademiji u Beču, pa je neko vrijeme bio nadliječnik u vojsci. Kada je istupio, najprije je djelovao kao gradski fizik i zastupnik grada, a potom kao županijski liječnik. Zalagao se za poboljšanje higijenskih prilika i osnutak gradske bolnice, što mu je i uspjelo. U svom poznatom radu iz god. 1886, pod naslovom Preustrojstvo zdravstva i oskudica na liječnicih u Hrvatskoj i Slavoniji, on je dao opširne prijedloge o učinkovitijoj organizaciji zdravstva. Uskoro je imenovan redovitim članom i potpredsjednikom Zemaljskog zdravstvenog vijeća, pa je radio na novim propisima u zdravstvu. U tu svrhu boravio je u Austriji, Ugarskoj i Češkoj, gdje je proučavao javnu higijenu, uređenje bolnica i kupališta. Ta iskustva je prenio i primijenio u Hrvatskoj. Time je stekao zasluge, pa je god. 1899. odlikovan viteškim križem reda Franje Josipa. Godinu dana kasnije on je na čelu hrvatskog zdravstva. Ignjat Thaller je imenovan zemaljskim vrhovnim liječnikom (1900.) i u to doba pada njegova najuspješnija djelatnost. Pored donošenja zakona o zdravstvu, on je proširio i modernizirao bolnicu u Osijeku, potom je osnovao Bakteriološki zavod i položio kamen temeljac za novu zemaljsku bolnicu na Šalati u Zagrebu. Modernizirao je i Zavod u Stenjevcu u Zagrebu. Za njegove uprave regulirane su i rijeke Zamanja i Suvaja, te lički potoci, koji su često bili izvor epidemija i malarije. Po osnutku Zbora liječnika Hrvatske, Ignjat Thaller je jedan od najistaknutijih njegovih članova i član časnog suda tog Zbora. Premda je već Pavao Thaller neuspješno potraživao plemstvo, njegov praunuk Ignjat Thaller ga je uspio dobiti, pa mu je dodijeljeno nasljedno plemstvo, s 63 VDG JAHRBUCH 2003 pridjevkom "od Drage". Grb koji je tada dobio sadrži, uz otvorenu knjigu i mač, još i Eskulapov štap sa zmijom, simbol liječništva i ljekarništva. Ignjat Thaller je umro 1916. u Zagrebu, a sahranjen je u rodnoj Požegi. Kao da je simbol Eskulapovog štapa u grbu djelovao proročki. Naime, većina članova šire obitelji posvetila se liječničkom i ljekarničkom zvanju. Najistaknutiji među njima bio je svakako Lujo Thaller, bratić Ignjata Thallera. *** Lujo Thaller je rođen u Osijeku 1891. godine, gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Studirao je i specijalizirao medicinu u Beču. Po povratku u domovinu djelovao je Fotografija grba dr. I. V. Thallera gotovo trideset godina kao predstojnik odjela za pl. od Drage i njegovih potomaka unutarnje bolesti Bolnice Milosrdnih sestara u Zagrebu. Objavio je rasprave o malariji, tifusu, eozinofiliji i srčanim bolestima. Kao višegodišnji gradski zastupnik sudjelovao je u rješavanju komunalnih i higijenskih problema grada Zagreba. Od osobite važnosti je Thallerov rad na proučavanju općeg razvitka medicine, a osobito hrvatske medicinske prošlosti. Od 1927. održavao je kao honorarni nastavnik predavanja iz Povijesti medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i upravo je on utemeljio tu struku u Hrvatskoj. Objavio je monografiju o zdravstvenim prilikama u Hrvatskoj od 1770. do 1850., a potom i knjigu, pod naslovom Od vrača i čarobnjaka do modernog liječnika. Njegove publikacije sadržavaju izvorne doprinose upoznavanju medicinskog folklora te antičke i srednjovjekovne medicine, osobito u Hrvatskoj. Pokrenuo je i Sekciju za povijest medicine Zbora liječnika Hrvatske i organizirao međunarodni kongres iz povijesti medicine, koji je pod njegovim predsjedništvom održan u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Dubrovniku (1938.). Veliku erudiciju Luje Thallera spominje i hrvatski književnik Miroslav Krleža, u svom Dnevniku slijedećim riječima: "Predstavljam, dakle, Luju Th.-a ovom Trećem (pijanom) Licu Naslovnica teksta Luje Thallera, kao poliglota, čovjeka fenomenalnog pamćenja, pretiskanog iz "Liječničkog vjesnika", erudita, historika medicine, koji je proučio čitavu u opsegu od 118. stranica 64 VDG JAHRBUCH 2003 arapsku medicinu, koji je kao slobodni mislilac, zbog samoubojstva neke sluškinje, počeo propovijedati potrebu oživljavanja vjere u Boga, a već je u gimnaziji pokazivao nesumnjivi kompozitorski talent. Da bih i primjerom dokazao ovom Trećem (pijanom) Licu genijalnost doktora L. Th.-a zamolio sam ga da recitira neku arapsku abrakadabrističku formulu, što on odmah i čini: i rata-rata, liti-titi, Rape-Pi i još nekoliko citata, kao mistično značenje zagonetne floskule kojom se može izazvati pomrčina Mjeseca. Impozantno." Filip Thaller (1815.-1901.), gradski, a poslije i kraljevski sudac i saborski poslanik Požege je bio otac već spomenutog Ignjata Thallera, Župna crkva sv. Terezije u požegi u kojoj je zemeljskog vrhovnog liječnika i viteza pokopan Pavao Thaller (1735. - 1800.), reda Franje Josipa I, Stjepana Thallera, praotac svih Thallera u Hrvatskoj kraljevskog poštara i Emanuela Thallera, člana Stola Sedmorice, nekad najvišeg suda u Hrvatskoj. Pavao Thaller (1735-1800), kemičar i ljekarnik Vatroslav Thaller (1777-1834), ljekarnik i pravnik Filip Thaller (1815-1901), kraljevski sudac i saborski poslanik sinovi Stjepan Thaller Ignjat Thaller (1840-1916) Emanuel Thaller sin Lujo Thaller (1891-1949) Premda su i neki drugi akademsko obrazovani potomci obitelji Thaller ostavili trag u hrvatskoj znanosti i kulturi, mi smo izdvojili Pavla, Ignjata i Luju, kao one koji su ostavili najdublji, neizbrisiv i trajno prisutan trag u Hrvatskoj, pa i u europskoj prirodoznanstvenoj i medicinskoj baštini. 65 VDG JAHRBUCH 2003 LITERATURA: • Julije Kempf, Požega-zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slobodnog i kraljevskog grada Požege i Požeške županije, Požega 1910, str. 364-389. • Lujo Thaller, Povijest medicine u Hrvatskoj i Slavoniji od 1770. do 1850., Karlovac 1927, 118. str. • Vladimir Dugački, Istaknuti požeški liječnici, Prirodoslovna baština Slavonske Požege, Zbornik radova, Slavonska Požega 1977, str. 53,54. • Biserka Belicza, Tatjana Thaller-Former, Dr. Ignjat Vatroslav pl. Thaller od Drage (1840-1916), Rasprave i građa za povijest znanosti, sv.3, HAZU, Zagreb 1992, str. 138-165. • Snježana Paušek-Baždar, Flogistonska teorija u Hrvata, HAZU, Zagreb 1994, str. 45-86. • Miroslav Krleža, Dnevnik, sv. 5, Zagreb 1969, str. 363,364. Die Familie Thaller in der kroatischen Wissenschaft und Kultur im 18. und 19. Jahrhundert Einige Akademiker der Familie Thaller hinterliessen Spuren in der kroatischen wissenschaftlichen und kulturellen Erbschaft. Einen bedeutenden Beitrag dazu gab Pavao Thaller (1735-1800), der schon in der zweiten Hälfte des 18. Jahrhunderts aus Tirol nach Kroatien kam. Er war der Urvater aller Thaller, die in Kroatien wirkten. In der kroatischen Wissenschaftsgeschichte war er als Autor des ersten handschriftlichen Lehrbuchs der Chemie (1757) bekannt. Sehr bedeutend ist auch der Beitrag seines Enkels Ignjat, Ad. Thaller (1840-1916), der sich als ausgezeichneter Arzt und Organisator des Gesundheitswesens zeigte. Sehr bedeutend ist auch die Arbeit seines Neffen Lujo Thaller (1815-1949), des ersten Medizinhistorikers in Kroatien. 66 VDG JAHRBUCH 2003 Marija KARBIĆ Plemićki rodovi njemačkog podrijetla u Požeškoj županiji tijekom srednjeg vijeka Među ugarskim plemićkim rodovima znatan je broj onih koji vuku podrijetlo od njemačkih vitezova koji su u Ugarsko kraljevstvo došli tijekom 11. i 12. stoljeća. Pripadnici ugarskih plemićkih rodova njemačkog podrijetla imali su posjede i u hrvatskim zemljama, a mnogi od njih obnašali su ondje i važne državne dužnosti, među kojima i onu bana. Neki rodovi njemačkog podrijetla imali su posjede i u Požeškoj županiji, a bili su s njom povezani i preko svojih pripadnika koji su obnašali važne službe na području ove županije. Među plemićkim rodovima njemačkog podrijetla koji su imali posjede u Požeškoj županiji nalazimo i plemićki rod Ják. Prema magistru Akosu i Simonu de Keza, kroničarima iz 13. stoljeća, kao i djelu Chronicon Pictum Vindobonense iz sredine 14. stoljeća, predak ovoga roda bio je njemački vitez Vecelin koji je živio u vrijeme sv. Stjepana kralja i bio njegov vojskovođa.1 Ovaj plemićki rod podrijetlom je najvjerojatnije iz Bavarske. Posjedi pripadnika roda većinom su se nalazili u županijama Sopron, Vas i Zala.2 U Požeškoj županiji pripadnici roda Ják spominju se kao posjednici Pake. U njihovim rukama posjed Paka bio je do 1281. kada ga je Bertol (Bartolomej), sin Jakova, prodao Emeriku, sinu Atanasovu.3 U to vrijeme Bertol je držao i posjede Nevnu (danas Levanjska Varoš) i Vrhovinu u Vukovskoj županiji.4 Nevnu su pripadnici plemićkog roda Ják posjedovali i ranije, te se u povelji kojom 1244. kralj Bela IV. potvrđuje posjede Bosanske biskupije, prilikom opisivanja njihovih granica, kao posjednici susjedne Nevne spominju knezovi Martin i Jakov i njihovi sinovi.5 Činjenica da je Nevna bila u Vukovskoj županiji, možda je dovela do toga da u bilješci uz ispravu o prodaji Pake 1281. stoji da se ova nalazi u Vukovskoj županiji. Budući je Bertol, kao gospodar Nevne i Vrhovina, bio veliki posjednik u Vukovskoj županiji i Nevni susjedna Paka je ovom prilikom mogla greškom biti smještena u tu županiju, iako je zapravo ulazila u sastav Požeške županije.6 1 2 3 4 5 6 O magistru Akosu i Simonu de Keza vidi: Korai magyar történeti lexikon (9-14. század) [Leksikon rane mađarske povijesti (9.-14. stoljeće)] (Budimpešta, 1994) (dalje: KMTL), str. 33, 348; a o djelu Chronicon Pictum Vindobonense: KMTL, str. 341. O plemićkom rodu Ják vidi u: János Karácsonyi, A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig [Mađarski plemićki rodovi do sredine XIV. stoljeća], 3 sv. (Budimpešta, 1900-1904, reprint 1995), str. 697-717; KMTL, str. 299. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, ed. T. Smičiklas et al., 18 sv. (Zagreb, 1904-1990) [dalje: CD] VI, str. 398. Prodaju Pake potvrdio je 1282. kralj Ladislav IV. Kumanac (CD VI, str. 417). CD VI, str. 398. CD IV, str. 237-238. Jakov, koji se kao posjednik Nevne spominje 1244. godine, vjerojatno je Jakov, Bertolov otac. O pripadnosti Pake Požeškoj županiji vidi u radu Jurja Ćuka “Požeško plemstvo i požeška županija od doba prvih sačuvanih imena i naziva do polovice četrnaestoga vijeka” objavljenom u: Rad JAZU 229 (1924), str. 49-100; 231 (1925), str. 38-101 (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 40). Usp. i: Josip Buturac, Pisani spomenici Požege i okolice 1210-1536. (Jastrebarsko, 1995), str. 14-15; Pál Engel, Magyarország középkor végén [Mađarska krajem srednjega vijeka] (Budimpešta, 2002). 67 VDG JAHRBUCH 2003 Moguće je da su plemićkom rodu Ják pripadala i braća Markulf, Ivan i Grgur, sinovi Martina,7 koji se spominju u ispravi kojom kraljica Elizabeta, majka kralja Ladislava IV. Kumanca, godine 1286. potvrđuje darovanje posjeda Breznice8 u Požeškoj županiji templarima. Trojica braće zajedno su kupila te templarima poklonila ovaj posjed, a Ivan i Grgur su i pristupili redu.9 Ivan, koji nosi titulu magistra, bio je mladi vitez (iuvenis) na kraljičinom dvoru, dok je Grgur bio svećenik.10 Pristupanje ove dvojice ujedno je prvi zabilježen slučaj ulaska ljudi iz ovih krajeva u templarski red.11 Markulfov sin Pavao bio je također vitez na dvoru kraljice Elizabete. Izgubio je život braneći kraljicu od napada neprijatelja tijekom jednog putovanja. Stoga je kraljica Markulfu darovala posjed zvan Turguša, koji je izdvojila iz templarskog posjeda Bzenice. Zemlja je Markulfu i njegovim rođacima bila predana uz pristanak Guilerma (Vilima), magistra templara za Ugarsku.12 Templarima su zato nadoplatili 15 maraka.13 Poslije Markulfove smrti Turgušu su naslijedili njegovi rođaci Jakov, Bartolomej i Blaž, sinovi Bartolomeja, iz čega možemo zaključiti da Markulf osim Pavla nije imao drugih sinova ili da ga ovi barem nisu nadživjeli. Ivanovci koji su nakon templara preuzeli Breznicu, ovaj su posjed prvo potvrdili Markulfovim nasljednicima, ali su ga potom predali nekom Dominiku kao svom predijalcu. Protiv ovog postupka ivanovaca protestirao je Jakov, sin Bartolomeja, te požeški podžupani Toma i Demetrije, sinovi Kupše, a dvorski je sudac Aleksandar 1325. naredio da se posjed vrati Markulfovim nasljednicima.14 Prema J. Ćuku plemićkom je rodu Ják možda pripadao i Aladar, vlasnik posjeda Kondro u Požeškoj županiji. Toponim Kondro i s njim povezane toponime (Kindrova/Kondrova Paka,15 Kindrovo, Kindrov dol, Kondrić, Korduševci) Ćuk povezuje s njemačkim osobnim imenom Konrad.16 Da li je možda neki Aladarov predak nosio ime Konrad? O tome vrela šute. Na zaključak da je Aladar možda pripadao rodu Ják, navodi činjenica da su se posjedi Kondrova Paka i Kondrić nalazili 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 Martin, otac Markulfa, Ivana i Grgura, mogao bi biti istovjetan s Martinom koji se u već spomenutoj darovnici Bosanskoj biskupiji iz 1244. zajedno sa svojim bratom Jakovom navodi kao gospodar Nevne. Na to upućuje i činjenica da se u dokumentu iz 1325. godine, o kojem će kasnije biti riječ, spominju kao Markulfovi rođaci Jakov, Bartol i Blaž, Bartolomejevi sinovi (CD IX, str. 255). Moguće je da je Bartolomej, otac Jakova, Bartolomeja i Blaža, onaj Bartolomej (Bertol), sin Jakova, koji je 1281. prodao Paku, te čiji je otac Jakov bio Martinov brat. Usp. Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 94. Danas Bresnica. CD VI, str. 573-575. Iuvenis je naslov koji se davao vitezovima koji još nisu oženjeni i emancipirani od vlasti oca te nije bio u vezi sa stvarnom dobi njegova nosioca. O tome vidi opširnije: Georges Duby, “In Northwestern France. The ‘Youth’ in Twelfth-Century Aristocratic Society” [U sjeverozapadnoj Francuskoj. “Mladi vitezovi” u aristokratskom društvu 12. stoljeća], u: Frederic L. Cheyette (ur.), Lordship and Community in Medieval Europe [Gospodstvo i zajednica u srednjovjekovnoj Europi] (New York, 1968), str. 198-209. O mladim vitezovima na ugarskom dvoru vidi: KMTL, str. 695. Usp. Lelja Dobronić, Viteški redovi (Zagreb, 1984), str. 45. Magistar templara za Ugarsku nosio je ime Guilermo 1272., 1284-86., 1289. te 1292. godine. Iz toga možemo zaključiti da je Turguša Markulfu predana jedne od tih godina (Dobronić, Viteški redovi, str. 70). CD IX, str. 255; Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 94-95. CD IX, str. 254-255. Ćuk smatra da je Kindrova Paka danas Kindrovo (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 96). Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 69. 68 VDG JAHRBUCH 2003 na prostoru koji je prema ranije spomenutoj darovnici Bosanskoj biskupiji iz 1244. pripadao Martinu i Jakovu i njihovim sinovima.17 Iako se Aladar kao posjednik Kondra direktno ne spominje u vrelima, znamo da je Kondro bilo u njegovu posjedu iz jedne isprave vezane uz Aladarova sina Emerika. U toj ispravi iz 1323. stolnobiogradski kaptol svjedoči da je Emerik dao Karlu, Nikolinom sinu, njegovoj braći i rođacima u ime djevojačke četvrtine, a umjesto dijela posjeda Kondro u Požeškoj županiji, jedan svoj posjed u Srijemskoj županiji i 50 maraka.18 Budući da se iz ove isprave vidi da je Kondro posjed koji je Emerik naslijedio, jasno je da je pripadalo već njegovu ocu Aladaru.19 Ćuk je smatrao da je Emerikov sin bio Stjepan, kaštelan Višegrada i župan piliški, istaknuta osoba na dvoru kraljeva Karla Roberta i Ludovika Anžuvinca.20 Ovaj Stjepan, zvan još i Sáfár,21 držao je više posjeda u Požeškoj županiji. Kao naknadu za neko blago koje su mu prilikom svog boravka u Višegradu ukrali požeški plemići Nikola i Pavao, sinovi Mihaela od Tvrdića, dobio je 1339. godine njihov posjed Tvrdić,22 koji je potom, već iste godine, prodao Stjepanu, sinu Petra iz Dobre Rijeke.23 Osim što je kraće vrijeme držao Tvrdić, Stjepan je zajedno s Nikolom, sinom Ambrozovim, držao još dva posjeda u Požeškoj županiji – Donju Komoricu i Gornju Koprivnicu. Do podjele tih posjeda između Stjepana i Nikole došlo je 1341. godine,24 a sljedeće je godine kraljica Elizabeta izuzela Stjepanove podložnike na posjedima Koprivnica, Gornja i Donja Komorica od plaćanja kunovine te ispod jurisdikcije državnog sudstva.25 Ipak, Ćukova pretpostavka da je Stjepan sin Emerika, sina Aladarova, temeljila se na zabuni. Ćuk je zaključio da je Stjepan Emerikov sin na temelju jedne isprave iz 1345. godine. U toj ispravi papa Klement VI. nalaže nadbiskupu kaločkom da ispita postoje li uvjeti da se piliškom županu Stjepanu Emerikovom odobri da obnovi napuštenu crkvu u Bátmonostoru i uz nju nastani redovnike sv. Augustina.26 No, treba reći da Stjepan spomenut u ovoj ispravi nije Stjepan Sáfár. Bátmonostor o kojem se ovdje govori je Bátmonostor kod Baje u srednjovjekovnoj županiji Bodrog, a ne Banoštor u Srijemu, dok je Stjepan o kojem je riječ Stjepan Töttös Becsei, koji je dužnost piliškog župana obnašao nakon Stjepana Sáfára, a ne Stjepan Sáfár.27 Osim toga, i druga nam vrela svjedoče da se otac Stjepana Sáfára nije zvao Emerik, već Pavao.28 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 95-96. CD IX, str. 116-117; Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 96; 231, str. 69-70. O nasljednom pravu u Slavoniji i Ugarskoj vidi: Lujo Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo (Zagreb, 1996), str. 279-294, 303-316. Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 96. Stjepan je bio kaštelan Višegrada od 1321. do 1345.godine, a župan piliški od 1321. do 1342. godine (Engel, Magyarország világi, 1, str. 163, 460). Engel, Magyarország világi, 1, str. 163. CD X, str. 453-454. Tvrdić je ležao u okolici Vrbove, na području jugoistočno od Nove Gradiške. Usp. Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti (Osijek, 1910), str. 154. Prema Engelu danas se na tom području nalazi Staro Petrovo Selo (Engel, Magyarország középkor), dok Buturac smatra da se nalazio kod Nove Kapele (Buturac, Pisani spomenici, str. 409). CD X, str. 460-461. Dobra Rijeka se vjerojatno nalazila u okolici Vrbove. Usp. Bösendorfer, Crtice, str. 134. CD X, str. 623, 633-635. Koprivnica je danas Požeška Koprivnica. CD X, str. 660-661. CD XI, str. 239-240. Vidi: Stanko Andrić, Potonuli svijet (Slavonski Brod, 2001), str. 13-15; Engel, Magyarország világi, 1, str. 163; 2, str. 27. Usp. Engel, Magyarország világi, 2, str. 208. 69 VDG JAHRBUCH 2003 Plemićkom rodu Ják prema J. Ćuku možda je pripadao i Tristan, sin Gotharda.29 Ovaj se 1292. spominje kao bivši vlasnik zemlje koja se tada nalazi u vlasništvu Zaha, sina Farkaševa, i njegova brata magistra Petra, požeškog kanonika.30 Godine 1299. Tristan je susjed zemlje u Adrijanovcu koju požeški kaptol daruje istom Zahu zbog usluga koje je kaptolu učinio.31 Povjesničar J. Ćuk smatra da su Bertelovci i Treštanovci u Požeškoj županiji dobili ime po pripadnicima roda Ják, Tristanu, sinu Gothardovom, i Bertolu, sinu Jakovljevom, o kojima smo ranije govorili. Ipak, napominje da nam sačuvana vrela ne donose podatke o tome kako su ovi krajevi došli u ruke pripadnika roda Ják.32 Isto tako, Ćuk misli da i Jakšić u Požeškoj županiji možda nosi ime po nekom Jakovu iz ovog roda.33 Od ove Ćukove pretpostavke vjerojatnija je ona Josipa Buturca koji smatra da je ovo naselje dobilo ime po plemićkoj obitelji Jakušić, ogranku Vrbovskih, čiji su se posjedi nalazili na ovom prostoru.34 Drugi plemićki rod njemačkog podrijetla čije pripadnike nalazimo u Požeškoj županiji je plemićki rod Hahót ili Hahold. U historiografiji prevladava mišljenje da su preci ovoga roda u Ugarsku došli iz Türingije.35 Ipak, postoje i drugačija mišljenja. Tako mađarski povjesničar János Karácsonyi, na temelju analize vijesti koju donosi Simon de Kéza, smatra da su podrijetlom iz Messendorfa u Štajerskoj.36 U svakom slučaju, preci ovog roda došli su u Ugarsku iz njemačkih zemalja i to šezdesetih godina 12. stoljeća u vrijeme kralja Stjepana III. Iako se glavnina posjeda pripadnika ovoga plemićkog roda nalazila se u Zaladskoj županiji, u koju je tada ulazilo i Međimurje, kao posjednici se javljaju i u županijama Somogy, Sopron i Vas, te u Varaždinskoj, Križevačkoj i Požeškoj županiji.37 Od pripadnika ovog roda u Požeškoj je županiji posjede imao Jakov, sin Ponića. God. 1286. Jakov se spominje u ranije spomenutoj potvrdi darovnice posjeda Breznice templarima, koju je izdala kraljica Elizabeta, majka kralja Ladislava IV. Kumanca. U ovoj se ispravi Jakov spominje kao raniji posjednik Breznice, te se navodi da je Jakovu posjed oduzet poradi izdaje i toga što je posijao neslogu između 29 30 31 32 33 34 35 36 37 Usp. Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 95. CD VII, str. 123. CD VII, str. 345-346. Adrijanovci po J. Ćuku i P. Engelu odgovaraju današnjim Šeovcima (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 61; Engel, Magyarország középkor). Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 95; 231, str. 61. Treštanovci su u srednjovjekovnim vrelima navedeni kao selo, dok se Bertelovci spominju samo kao pustara (Engel, Magyarország középkor). Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 95. Buturac, Pisani spomenici, str. 39. Ovo mišljenje zastupa i J. Adamček. Usp. Josip Adamček, “Požega i požeška županija u srednjem vijeku”, Požega 1227-1977 (Požega, 1977), str. 116. Naselje s imenom Jakšić nije zabilježeno u sačuvanim srednjovjekovnim vrelima. Buturac smatra da današnjem Jakšiću odgovara srednjovjekovno selo Sv. Đurađ (Buturac, Pisani spomenici, str. 39), a ovo mišljenje prihvaća i Josip Adamček te Mirko Marković. Usp. Adamček, “Požega”, str. 116; Mirko Marković, Slavonija. Povijest naselja i podrijetlo stanovništva (Zagreb, 2002), str. 436. Prema Bösendorferu Sv. Đurađ (Zenthgurg) bio je posjed Vrbovskih, možda u okolici Grabarja (Bösendorfer, Crtice, str. 151). Na području današnjeg Jakšića vrela nam spominju pustara zvanu Jakšić (Jagšić), selo Čakatić i pustaru Doljan (Engel, Magyarország középkor). Selo Jakuševac (Jakwsewcz, Jakwsunch) koje spominju izvori ne odgovara današnjem Jakšiću. Ono je pripadalo utvrđenom gradu Orljavi, te se nalazilo sjeverozapadno, a ne sjeveroistočno od Požege. Usp. Bösendorfer, Crtice, str. 140. KMTL, str. 251. Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 567. Više o ovom plemićkom rodu vidi u: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 566-588; KMTL, str. 251. 70 VDG JAHRBUCH 2003 kraljice majke i kralja.38 Dvije godine kasnije (1288.), nakon što je dokazao svoju vjernost i neistinitost optužbi, kraljica Elizabeta vratila mu je, uz druge posjede, i Breznicu i Orjavicu u Požeškoj županiji.39 Ipak, ovi posjedi nisu dugo ostali u posjedu obitelji, budući da Jakov nije imao sinova, već samo kćer.40 Juraj Ćuk u svom radu posvećenom požeškom plemstvu pogrešno navodi da su rodu Hahót pripadali i požeški župani Akos i Stjepan, sinovi bana Mikca.41 No to nije točno, budući su Mikac i njegovi sinovi potekli iz plemićkog roda Akos.42 Treći plemićki rod o kome treba nešto reći je plemićki rod Hont-Pázmány. Ovaj rod vuče svoje podrijetlo od njemačkih vitezova, braće Honta i Páznána, koji su bili u službi sv. Stjepana kralja, te sudjelovali u borbama protiv pogana. Prvi posjedi ovog roda nalazili su se u Gornjoj Ugarskoj, a ime jednog od braće sačuvalo se u imenu županije Hont.43 Pripadnici roda u Požeškoj se županiji javljaju 1266. godine. Tada kraljica Marija daruje Mihi iz roda Hont-Pázmány zbog njegovih zasluga i vjernosti, kao i zbog zasluga njegova oca kneza Mihaela, sina Albertova, posjede Crkvenik44 i Radovanci.45 Ovom rodu pripada i Nikola, sin Stjepana de Hanua, pristalica kralja Karla Roberta na čijoj se strani borio u sjevernoj Ugarskoj. God. 1312. kralj mu je stoga darovao posjede Djedinu Rijeku i Sv. Juraj kod Kutjeva,46 koji su pripali kruni nakon što je njihov posjednik Ivan, sin Biska, umro bez nasljednika. Nikola je oslobođen od podavanja marturine, a njegovi podložnici nisu bili dužni vršiti javne radove kod požeške utvrde. Osim toga, dobio je i povlasticu da mu može suditi samo kralj, a ne i požeški župan.47 U darovnici je napomenuto da ne samo da se sam Nikola borio uz kralja, već su u istoj borbi poginuli i Pavao, Nikolin brat po majci, i Petar, sin Teodora, Nikolin rođak. J. Ćuk među plemićke rodove koji su imali posjede u Požeškoj županiji ubraja i Svetačke, plemićki rod podrijetlom iz njemačkih zemalja.48 U njihovim su se rukama, 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 CD VI, str. 574-575. CD VI, str. 627-628. Orjavica (Orioche) vjerojatno je današnji Gornji Lipovac, ili možda Kuzmica (usp. Engel, Magyarország középkor). Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 99. Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 99. Akos je bio požeški župan 1347. godine, a Stjepan od 1351. do 1358. godine (Engel, Magyarország világi, 1, str. 164; 2, str. 162). KMTL, str. 33. O ovom rodu vidi: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 635-692; KMTL, str. 269. Ovaj posjed se prema J. Ćuku i J. Buturcu nalazi u krajevima oko Brzaje (Ćuk, , “Požeško plemstvo”, 231, str. 48; Buturac, Pisani spomenici, str. 43). Bösendorfer smatra da se ondje danas nalazi Striježevica (Bösendorfer, Crtice, str. 133), dok ga Engel smješta na prostor današnjeg Bučja (Engel, Magyarország középkor). CD V, 411-414. Mihin otac Mihael sudjelovao je u kraljevim vojnim pohodima u Galiciji, zarobljen je te je više godina proveo u zarobljeništvu (Ćuk, , “Požeško plemstvo”, 231, str. 48). Sv. Juraj (Sv. Đurađ Kutjevački) dobio je ime po crkvi sv. Jurja. Odgovara današnjem selu Kuli (Bösendorfer, Crtice, str. 137; Buturac, Pisani spomenici, str. 39; Marković, Slavonija, str. 444). CD VIII, str. 312-313. Ćuk smatra da je Nikola držao samo dio Djedine Rike oko Ivanovaca, dok su druge dijelove ovog posjeda držali neki nama nepoznati plemići (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 67). Nazivaju se još od Senča (de Zempche, de Zenche) ili rod bana Tibolda odnosno Tiboldovići (de genere Thybold). Ovaj je rod prema Simonu de Kéza podrijetlom iz njemačkih zemalja. Začetnik je roda knez Tibold koji je u Ugarsku došao u vrijeme Geze, oca svetoga Stjepana. Glavni posjedi u hrvatskim zemljama nalazili su im se u Križevačkoj županiji. O ovom rodu više vidi u: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 1007-1011; Vjekoslav Klaić, “Plemići Svetački ili nobiles de Zempche”, Rad JAZU 199 (1913), str. 1-66. 71 VDG JAHRBUCH 2003 uz druge posjede, nalazili i krajevi oko gornje Pakre, gdje su osnovali i benediktinski samostan Bijelu. Budući da smatra da je početkom 13. st. Požeškoj županiji pripadalo i područje oko samostana Bijele kod Sirača, Ćuk i Svetačke drži posjednicima u Požeškoj županiji.49 Svoje mišljenje temelji na dokumentu iz 1234. koji govori o sporu između Hozuge, opata iz Bijele, i Ivanke, sina Abrahamova, iz roda Sudan oko nekih zemalja u ispravi nazvanih Zelbarouna. Ovaj se spor rješavao pred kaločkim nadbiskupom Ugrinom,50 koji je tada vršio i službu požeškog župana, te je Ćuk iz toga zaključio da su se zemlje o kojima je riječ nalazile u Požeškoj županiji.51 Ovo se mišljenje, ipak, ne može prihvatiti. Prije svega, u rečenom dokumentu Ugrin ne navodi da je požeški župan, već samo da je kaločki nadbiskup i kancelar kraljevskog dvora (aule regie cancelarius). Da je u ovom sporu sudio kao požeški župan, sigurno bi u ispravi među svojim službama spomenuo i ovu. Kako to nije učinio, možemo zaključiti da u ovom slučaju nije bilo bitno da je požeški župan, te je vjerojatno da je ovaj spor rješavao kao kancelar kraljevskog dvora. Područje Bijele se i inače tijekom srednjeg vijeka ubrajalo u Križevačku, a ne u Požešku županiju.52 Budući da nema razloga da na temelju ove isprave smatramo da je ono u prvoj polovini 13. stoljeća pripadalo Požeškoj županiji, ni Svetačke ne možemo na osnovu nje ubrojiti u plemićke rodove njemačkog podrijetla koji su držali zemlje u Požeškoj županiji. Na kraju, treba nešto reći i o plemićkom rodu Héder. Preci ovog roda njemački vitezovi, braća Wolfer (Volfger) i Héder (Heidrich, Hedrik), došli su na teritorij Ugarsko-hrvatskog kraljevstva sredinom 12. st. (i to vjerojatno iz Štajerske). Sredinom 13. stoljeća ovaj se plemićki rod podijelio na 3 grane: Köcske, Gisingovce i Hédervárije. Gisingovci su se, pak, u prvoj polovini 14. st. podijelili na Rohonce, Tamásije, Hercege od Szekcs a i Pernsteine.53 Na području Požeške županije od obitelji i grana ovoga roda nalazimo Tamásije i Hercege od Szekcs a iz grane Gisingovaca, te Hédervárije. Iz obitelji Tamási potekla su dva požeška župana: Ladislav, koji se kao požeški župan javlja od 1432. do 1437. godine, te Henrik, koji se kao takav spominje 1443. i 1444. godine. Henrik je 1444. godine, uz to što je bio požeški župan, bio i župan županija Virovitica i Somogy.54 Osim time što su pojedini njeni članovi vršili dužnost požeških župana, obitelj Tamási bila je uz Požešku županiju vezana i posjedima. Ovdje su držali utvrđeni grad Podvrško, a spominju se i kao vlasnici posjeda Gornje i Donje Podvrško, Gornja i 49 50 51 52 53 54 Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 93-94; 231, str. 38-39. Ovo je mišljenje prihvatio i Buturac (Buturac, Pisani spomenici, str. 14). O Ugrinu vidi: KMTL, str. 696-697. Spor je riješen u korist Ivanke nakon što su Budur, Jakov i Petko, plemići iz roda bana Tibolda, posvjedočili da su Svetački tu zemlju prodali Ivanki (CD III, str. 426). J. Ćuk je smatrao da je naziv zemljišta o kojem se vodio spor nastao spajanjem toponima Zel, koji odgovara današnjem selu Zajilama kod Pakraca, i Barouna, koji odgovara današnjim Borkima (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 39). Engel, Magyarország középkor. O plemićkom rodu Héder vidi: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 597-617; KTML, str. 260; a o djelatnosti Gisingovaca, jedne od grana ovoga roda, u hrvatskim zemljama u: Marija Karbić, “Gisingovci – ugarsko-hrvatska velikaška obitelj njemačkog podrijetla”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice. VDG Jahrbuch 1999, str. 21-26. Engel, Magyarország világi, 1, str. 165; 2, str. 239. 72 VDG JAHRBUCH 2003 Donja Ljupina,55 Zagrebac56 te Gornja i Donja Koprivnica.57 Uz Podvrško Tamási su od 1423. držali i Požegu.58 Nakon što su Ladislav i Henrik umrli bez nasljednika oko njihovih su se posjeda sporili Lorandi (Lorántfi, Lorantovići)59 i Hédervári, a od kralja su Podvrško tražili, na primjer, i Ladislav Gorjanski i Nikola Iločki. Lorandi su na posjede Tamásija polagali pravo na temelju isprave iz 1423. godine kojom su Ladislav i Henrik uz dozvolu kralja, a u slučaju da umru bez nasljednika, svoj nasljedni posjed prenijeli na rođaka Jurja, sina Loranda Serkeija.60 Héderváriji su, pak, svoje pravo temeljili na ugovoru o međusobnom nasljeđivanju koji su s Tamásima sklopili 1443. godine. Prema tom ugovoru u slučaju ako jedna od ovih obitelji izumre, svi njeni posjedi prelaze u vlasništvo one druge.61 Nakon Ladislavove i Henrikove smrti, kralj je na temelju ovog ugovora krajem 1444. naredio budimskom kaptolu da uvede Lovru Hédervárija i njegova sina Emerika u posjede Tamásija, što je kaptol u siječnju 1445. godine i učinio.62 Kasnije 1445. godine kralj je Podvrško dosudio Lorandu i njegovim nasljednicima, čemu su se usprotivili Hédervári, te izgleda da Lorandi Podvrško nisu ni preuzeli. Naime, iste godine egerski je kaptol svjedočio da je tamošnji kanonik Stjepan de Pastoh u ime Jurja, sina Loranda Serkeija, i njegovih sinova Ivana, Tome i Grgura, prosvjedovao protiv palatina Lovre Hédervárija, njegova sina Emerika i Nikole Iločkog koji su prisvojili posjede Lorandovih sinova, između ostalih i Podvrško u Požeškoj županiji.63 Ovdje treba napomenuti da su se sukobljavali i Iločki i Hédervári. Tako se 1445. Lovro Hédervári žalio pred ugarskim saborom da je Nikola Iločki silom i protivno ugovoru između obitelji Hédervári i Tamási iz 1443. prisvojio posjede Tamásija.64 Iz sukoba oko nasljeđa Tamásija na kraju su kao pobjednici izašli Hédervári. Na temelju prije spomenutog nasljednog ugovora iz 1443. godine kraljevski im je sud 1445. dosudio Požegu, iako su na nju polagali pravo i Lorandi i Bebeki.65 Pravo koje su polagali na Podvrško, Hédervári su ojačali godine 1447. otkupivši i založno pravo koje je na Podvrško imala Jelena, udovica Ladislava Tamásija.66 Ovaj su grad u svoje ruke konačno preuzeli 1464. godine,67 a držali su ga do 20-ih godina 16. stoljeća.68 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 Donja Ljupina danas je Ljupina, a Gornja Opatovac (Engel, Magyarország középkor). Nalazio se sjeverozapadno od Podvrškog. Na karti iz 1780. na tom se prostoru spominje Zagrebersko Brdo (Engel, Magyarország középkor). Godine 1439. Juraj, sin Mihajla iz Podvrškog, svjedočio je pred Požeškim kaptolom da su Gornje i Donje Podvrško, Gornja i Donja Lipina, Zagrebac, Gornja i Donja Koprivnica te neki drugi posjedi u Požeškoj županiji predani Ivanu Tamásiju i njegovim sinovima Ladislavu i Henriku još za Ivanova života (Buturac, Pisani spomenici, str. 91, 279-280). Dio posjeda oko Podvrškog Ivanu Tamásiju darovao je 1405. kralj Žigmund. Kasnije, između 1412. i 1420. godine, Ivan je kupio gotovo sve posjede u tom kraju i organizirao vlastelinstvo (Adamček, “Požega”, str. 117). Bösendorfer, Crtice, str. 124. Prema Adamčeku požeško vlastelinstvo Ivan Tamási stekao je oko 1420. godine (Adamček, “Požega”, str. 112). Obitelj je pripadala plemićkom rodu Rátot odnosno njegovom ogranku Serkeima. Posjedi su im se nalazili u Vukovskoj županiji te županiji Gömör (Engel, Magyarország világi, 2, str. 148). Bösendorfer, Crtice, str. 124. Magyar Országos Levéltár, A Mohács el tti gyüjtemény, sign. (dalje: DL) 90973; Buturac, Pisani spomenici, str. 91, 280. DL 88194, 90975; Buturac, Pisani spomenici, str. 92, 282-283. DL 13887; Buturac, Pisani spomenici, str. 293. Buturac, Pisani spomenici, str. 92, 283. Bösendorfer, Crtice, str. 124. Bösendorfer, Crtice, str. 124. Bösendorfer, Crtice, str. 124; Stanko Andrić, “Héderváry”, Hrvatski biografski leksikon, 5 (Zagreb, 2002), str. 475. Adamček, “Požega”, str. 117. 73 VDG JAHRBUCH 2003 Hédervári su zajedno s posjedima od Tamásija preuzeli i patronat nad opatijom na Rudini. Kao patroni ove opatije spominju se 1504. godine, kada papa Julije II. na njihov prijedlog predaje ovaj samostan na upravu Stjepanu, sinu Mihaela de Gibolt.69 Patronat nad ovom opatijom zajedno sa svojim posjedima u Požeškoj županiji Franjo Hédervári unio je 1514. u ugovor o međusobnom nasljeđivanju koji je sklopio s Franjom Desislavićem Cerničkim u slučaju ako jedan od njih umre bez nasljednika. Ovaj je ugovor iste godine potvrdio kralj Vladislav II.70 Iz grane Hédervári potekli su požeški župani Lovro i Emerik. Lovro, koji je dužnost požeškog župana obnašao od 1445. do 1447. godine, niz je godina obavljao različite službe na kraljevu i kraljičinu dvoru, a bio je i palatinom od 1437. do 1447. godine. Drugi pripadnik obitelji Hédervári koji je obnašao dužnost požeškog župana, Emerik, Lovrin sin, ovu je službu vršio od 1447. do 1450.71 te od 1464. do 1472. godine,72 a uz brojne druge visoke službe obnašao je i onu mačvanskog bana (od 1442. do 1446.).73 I nakon Lovrine i Emerikove smrti Hédervári su, kao što smo vidjeli, ostali prisutni u Požeškoj županiji. Požegu i druge posjede dosudio je Barbari, Emerikovoj udovici, i njihovoj kćeri Doroteji 1482. Stjepan Batori, sudac kraljevskog dvora,74 a godine 1486. je Nikola Hédervári dobio od kralja Matijaša Korvina posjed Lovre iz Podvrškog, koji je kažnjen oduzimanjem posjeda nakon što je odsjekao ruku svom ocu. U ovaj ga je posjed uveo požeški kaptol 24. ožujka iste godine.75 Posjede Hédervárija u Požeškoj županiji potvrdio je kralj Vladislav II. koji je 1491. naredio samostanu Sv. Stjepana u Stolnom Biogradu da uvede Nikolu i njegove sinove Lovru i Franju u njihove tamošnje posjede, što je ovaj 1492. i učinio.76 Nakon Nikoline smrti Franjo je svoje posjede u Požeškoj županiji 1500. godine založio za 20000 zlatnih florena Stjepanu Rozgonyiju i svojoj sestri, a Stjepanovoj ženi, Katarini.77 Iako su mu posjedi već bili založeni, Franjo ih je pokušavao ponovno založiti ili prodati, što vidimo iz prosvjeda koje 1511. pred budimskim, a 1513. pred đurskim kaptolom ulažu Katarina i njezine kćeri zabranjujući mu otuđivanje posjeda.78 I s drugim rođacima Franjo je imao imovinske sporove. Godine 1509. tužila ga je Doroteja, kći Emerika Hédervárija, mačvanskog bana, o kome je ranije bila riječ, i udovica Bartola Drágfija, transilvanskog vojvode. Doroteja je tvrdila da joj je Franjo oteo njezin dio očevine u Požeškoj županiji, tj. njezinu djevojačku četvrtinu. Nakon 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 Julije Kempf, Požega. Zemljopisne bilješke i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i Požeške županije (Požega, 1910), str. 115-116; Buturac, Pisani spomenici, str. 109, 354-356. Buturac, Pisani spomenici, str. 112, 360-362; Adamček, “Požega”, str. 112. Engel, Magyarország világi, 1, str. 165. Buturac, Pisani spomenici, str. 21. Engel, Magyarország világi, 2, str. 96-97. Buturac, Pisani spomenici, str. 327. Buturac, Pisani spomenici, str. 104, 335. DL 82044, 24583, 24989, 24584, 24585, 88757, 91027; Buturac, Pisani spomenici, str. 106, 343-345. Buturac, Pisani spomenici, str. 109, 353-354. Buturac, Pisani spomenici, str. 111, 360. 74 VDG JAHRBUCH 2003 što je budimski kaptol proveo istragu, Franjo i Doroteja su se nagodili. Franjo je trebao Doroteji vratiti njezine posjede, među ostalima i njezin dio Požege i Podvrškog, kao i njihove prinose te platiti 200 zlatnih florena.79 Podvrško je Franjo ponovno založio 1521.godine. Tada ga je za 3500 florena dao u zalog Petru Kegleviću, jajačkom banu. U to je vrijeme Franjo vršio dužnost beogradskog bana, te je, prema vlastitoj izjavi, Podvrško dao u zalog kako bi podmirio troškove beogradske utvrde. Poslije pada Beograda krajem kolovoza iste godine Franjo je proglašen krivim za poraz. Posjedi su mu oduzeti, a on sam se sklonio u Erdelj kod Zapolja.80 Franjo se ponovno javlja 1524. godine, nakon što mu je kralj oprostio, i to u vezi rudinske opatije. Tom je prilikom Franjo za poglavara ovog samostana predložio svećenika Nikolu Desislavića Cerničkog, što su odobrili pečuški biskup, kralj i papa Klement VII. Svoje posjede u Požeškoj županiji Franjo je potom prodao za 6000 zlatnih florena Desislavićima, što je kralj potvrdio 1525. godine.81 Kraće je vrijeme i obitelj Herceg od SzekcsČ a držale neke posjede u Požeškoj županiji. Pripadnik ove obitelji, Pavao, stekao je 1456. godine udajom svoje kćeri Uršule za Nikolu Treutula, uz Nevnu i posjede u županijama Tolna i Bodrog, i posjedovne udjele u Orljavcu, Tomici, Starom Gradu,82 Ruševu i nekim drugim posjedima u Požeškoj županiji. Tada malodobni Nikola Treutul, sin Nikole Firentinca i njegove žene Barbare, kćeri Nikole Treutula, i Katarina, Barbarina sestra i udovica Petra Čeha Levanjskog, sklopili su tom prilikom s Pavlom i njegovim bratom Filipom ugovor prema kome bi ovima pripali treutulski posjedi ako Katarina i Nikola umru bez nasljednika. Osim toga, u slučaju da Pavao i Filip uspiju vratiti Katarinine i Nikole posjede, koji su se nalazili u tuđim rukama, braći bi odmah pripala trećina, a Katarini i Nikoli dvije trećine tih posjeda. Ako bi Katarina i Nikola umrli bez nasljednika, i ovi bi posjedi pripali Pavlu i Filipu.83. Posjedovne udjele u Požeškoj županiji dobivene od Treutula Pavlovi sinovi Ladislav i Bernard prvo su založili, a potom i prodali Berislavićima Grabarskim.84 Kao što se vidi iz ovdje iznesenog plemićki rodovi njemačkog podrijetla bili su prisutni u Požeškoj županiji, iako u njoj nisu igrali odlučujuću ulogu. Njihove pripadnike nalazimo i kao posjednike u ovoj županiji i kao požeške župane. Nažalost, izvori kojima raspolažemo dosta su šturi te nam ne omogućuju da stvorimo cjelovitu sliku o prisutnosti plemićkih rodova njemačkog podrijetla u Požeškoj županiji, iako upozoravaju na njihovu prisutnost. 79 80 81 82 83 84 Buturac, Pisani spomenici, str. 110, 357-358. Gjuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (Zagreb, 1920), str. 120-122; Andrić, “Héderváry”, str. 475. Kempf, Požega, str. 97; Andrić, “Héderváry”, str. 475. O povezanosti Franje i Desislavića Cerničkih svjedoči i prije spomenuti ugovor o međusobnom nasljeđivanju koji su već 1514. sklopili Franjo i Stjepan Desislavić Vjerojatno danas Brodski Varoš (Engel, Magyarország középkor). DL 15025. S ovim dogovorom složio se i Katarinin pastorak Ladislav, sin Petra Čeha Levanjskog (Buturac, Pisani spomenici, str. 96, 311-312). Nakon Nikoline smrti je, usprkos tome, Ladislav, zajedno sa sinom Ivanom, pred požeškim kaptolom protestirao protiv toga da kralj Matijaš Korvin daruje neke od ovih posjeda Pavlu i dvojici drugih plemića, Jurju Parlagiju i Pavlu Kállayu (1464.) (DL 16001). Buturac, Pisani spomenici, str. 103, 330. 75 VDG JAHRBUCH 2003 Adelstämme deutscher Abstammung in der Požega Gespanschaft während des Mittelalters In dieser Beilage spricht man über die adeligen Stämme deutschen Ursprunges, die Grundbesitze in der mittelalterlichen Požega-Gespanschaft hatten. Diese adeligen Stämme stammen von den deutschen Rittern, die während des 11. und 12. Jahrhunderts nach Ungarn kamen und eine bedeutende Rolle im ungarisch-kroatischen Königsreich hatten. Auf dem Gebiet der Požega-Gespanschaft findet man die adeligen Stämme Jak, Hahot, Hont-Pazmany und Heder. Von den Zweigen und den Familien, die dem Stamm Heder gehören, sind hier die Tamasis und Hercezis von Szekcso des Zweiges Gising und Hedervari anwesend. Einige Mitglieder der adeligen Stämme deutschen Ursprunges waren auf dem Gebiet dieser Gespanschaft in wichtigen Staatsdiensten, wie zum Beispiel Lovro und Emerik Hedervari, die Mitte des 15. Jahrhunderts Gespane in Požega waren. Ausserdem erwähnt man sie auch als Besitzer in der Požega-Gespanschaft. Obwohl die Rolle der adeligen Stämme deutschen Ursprungs in der Požega-Gespanschaft nicht entscheidend war, wurde ihre Anwesenheit bemerkt. 76 VDG JAHRBUCH 2003 Lidija DUJIĆ Astrid Lindgren i Roda Roda I. Švedska književnica Astrid Lindgren rođena je 29. studenog 1907. godine na imanju Näs, u okolici vikinškog gradića Vimmerbyja, kao - Astrid Anna Emilia Ericsson. Slikovita jezera, šume i livade pokrajine Smaland - s jedne strane, te vedra, radina i pobožna obitelj - s druge strane, postale su trajnim koordinatama njezina literarnog opusa. Četvero djece obitelji Samuela Augusta i Hanne Ericsson odrastalo je na imanju uglavnom ravnopravno s djecom njihovih sluga i najamnih radnika, a česti su gosti imanja bile i skitnice - u rasponu od dobroćudnih i zabavnih lutalica pa sve do opasnih lupeža. Kao autentični likovi toga vremena i prostora, i oni su trajno pohranjeni u kasnije kreiranim književnim svjetovima Astrid Lindgren. Godine 1931. udala se za Sturea Lindgrena pa je sljedeći podatak iz njezine, dotad prilično vedre, ali i sasvim obične biografije vezan uz - slučaj! - toliko čest kad je riječ o ženskoj književnoj praksi. Naime, u jesen ratne 1941. godine njezina, tada sedmogodišnja kći Karin oboljela je od upale pluća. Kako to obično biva, kad je ispričala sve poznate priče, mama Astrid Lindgren počela je izmišljati nove. Radilo se gotovo o nekoj vrsti obiteljske narudžbe, jer - možda je pretjerano tvrditi da je bolesna djevojčica ležeći u postelji, ucjenjivački zatražila od mame da joj priča priče o njoj1. A ona je bila, dakako - Pipi Duga Čarapa. Ime i osobu, izmislila je, navodno, upravo Karin. Dar, ali i potrebu za pripovijedanjem, naslijedila je Astrid Lindgren od svojih roditelja, no poticaj da krene na sklisku stazu književnikovanja2 došao je ipak iz praktičnog života - najprije bolesno dijete, a potom na ledu slomljena noga - odveli su buduću književnicu ravno u postelju gdje je kratila vrijeme kriomice bilježeći već ispričane zgode o Pipi Dugoj Čarapi, ali i stvarajući usput nove. Na sličnu pomirbu spisateljstva s dužnostima ženskim3 naići ćemo u autobiografskim zapisima hrvatskog Andersena Ivane Brlić - Mažuranić.4 Pipilota Viktualia Zavjesić Peperminta Efraimova Duga Čarapa - devetogodišnja djevojčica, u isto vrijeme beskrajno smiješna i beskrajno snažna - lik je kakav do tada svjetska dječja književnost, prema uvriježenom mišljenju, nije poznavala. Umjesto papirnato dobrih, naivnih i prostodušnih drvenih lutaka kakve je i sama Astrid Lindgren kasnije stvarala (primjerice, djevojčice Kajsa i Malin5) pred male je čitatelje, 1 2 3 4 5 Mirko Rumac: Svijet Astrid Lindgren, pogovor romanu Pipi Duga Čarapa, Znanje, Zagreb, 1998, str. 226 Jagoda Truhelka: Autobiografija, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 107, Matica hrvatska, Zagreb, 1970, str. 81 Ivana Brlić - Mažuranić: Autobiografija, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 73, Matica hrvatska, Zagreb, 1968, str. 179 Što više, njezinog su Hlapića povjesničari dječje književnosti (pro)čitali kao velikog Razmovog prethodnika, čak u istom žanrovskom obrascu pikarskog romana. Vidi: Milan Crnković: Dječja književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1986, str. 148 Astrid Lindgren: Hrabra Kajsa i druge priče, Mladost, Zagreb, 1985. 77 VDG JAHRBUCH 2003 unatoč brojnim ogradama, doslovno banula divljakuša iz susjedstva. Na rubu grada, u zapuštenom vrtu i oronuloj kući, s konjem na terasi i majmunčićem na ramenu, bez roditelja jer mama (je) anđeo, a tata urođenički kralj6 i s velikom putnom torbom punom zlatnika - pojavila se Pipi. Evo kako je izgledala! Kosa joj bila boje mrkve, spletena u dvije čvrste pletenice što su stršale posve ravno u stranu. Nos joj je sličio omanjem krumpiru i bio pun puncat pjega od sunca. Ispod nosa smjestila se odista vrlo široka usta sa zdravim, bijelim zubima. I oprava joj bješe baš čudna. Pipi ju je sama sašila. Trebala je biti modra, ali kako joj je ponestalo modre tkanine, to je Pipi ovdje-ondje prišila i komadićke crvene. Na svoje duge, tanke noge navukla je par dugačkih čarapa, i to jednu smeđu, a drugu crnu. Imala je crne cipele dvostruko duže od njezinih stopala. Te joj je cipele kupio tata u Južnoj Americi, a bile su zato tako velike da joj ne budu premalene dok bude rasla. Pipi nije nikada htjela obuti neke druge cipele.7 Iako se ovaj lik opire svakom pokušaju urednog portretiranja, njegov je vanjski izgled i ponašanje samo jedna od nijansi njegove složene (književne) strukture. Pipi Dugoj Čarapi nudi se konvencionalni svijet koji ona odbacuje: samu sebe šalje na spavanje, a potom spava s nogama na jastuku i s glavom ispod pokrivača, što je podjednako komično koliko i simbolično; ne ide u školu učiti tablice gloženja, ali kada odluči krenuti u školu, čini to zbog praznika; četkom za kupanje miješa tijesto za palačinke; u igri stvarotražitelja pronađenu limenku navlači preko glave; hoda natraške, jer samo onaj koji hoda zna u kojem smjeru zapravo hoda, itd. Pipi Duga Čarapa pojavila se 1944. godine u romanu od tri dijela Pipa Dugočarapka, Pipa Dugočarapka ide na brod i Pipa Dugočarapka u zemlji Taku-Taka, napisanom u stilu fantastične priče, a to je prvo djelo Astrid Lindgren ujedno i djelo koje će ostati najvrednijim u cijelom njezinom opusu. S obzirom da je u centru toga djela prije svega aktivistički ženski lik, čini se logičnim što je djelo naišlo prvo na odbijanje izdavača, a zatim i otpor pedagoga i književne kritike, pa su se nonsensne pustolovine od početka bezrezervno sviđale samo djeci, dakle čitateljima. Planetarna popularnost lika i djela Astrid Lindgren nije se slučajno uskoro podudarila s valom emancipacije koji je zapadni svijet zahvatio u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. II. Roda Roda - pravim imenom Alexander Friedrich Rosenfeld, rođen je 13. travnja 1872. godine u moravskom gradiću koji se tada zvao Drnowitz. U svim svojim dokumentima Roda Roda krivotvorio je mjesto rođenja, navodeći da je rođen u Zdencima pokraj Orahovice, kamo je kao dijete dospio zahvaljujući činjenici što je njegov otac Leopold bio namješten kao upravitelj posjeda. Život na pustari očito je kasnijem piscu i humoristu bio toliko privlačan i značajan da je tu pustaru proglasio svojim pravim zavičajem. Na to se valjda nadovezuje i činjenica što povijest književnosti govori o njemu najčešće kao o najznačajnijem austrijskom piscu iz 6 7 Astrid Lindgren: Pipi Duga Čarapa, Znanje, Zagreb, 1998, str. 5 Ibid. , str. 7 78 VDG JAHRBUCH 2003 Slavonije8. Ali taj austrijski i slavonski pisac bio je i sudionik donaušvapske i esekerske kulture, pa je time i njegov književni opus bar dio kulturnog nasljeđa Podunavskih Švaba. O tome detaljnije govori, primjerice, Vilma Vukelić, donaušvapska književnica (također židovskog podrijetla), u svojim memoarskim zapisima Tragovi prošlosti.9 Za Rodu Rodu karakterističan je nekonvencionalan i humoristički pristup životu i književnosti. U književnost je ušao pišući humoreske iz slavonskog života, zajedno sa sestrom Marijom, pa su te humoreske potpisivali i zajedničkim pseudonimom Roda Roda, koji je brat zadržao i kada je sestra odustala od daljnjeg pisanja. Usporedo sa svojom oficirskom karijerom pisao je puno, u rasponu od pripovijedaka i kozerija do romana, komedija pa čak i filmskih scenarija. Njihova je specifičnost u tome što baš sve ih piše na njemačkom jeziku, a jedino kadšto ostavlja koju riječ, poslovicu ili stih koje pjesmice što se tada pjevala u kolu, na hrvatskom, odnosno pokoja rečenica razumljiva je samo unutar hrvatskog konteksta...10 Iako je kao austrijski književnik bio toliko slavan i popularan da su ga nazivali Markom Twainom s Dunava, u hrvatskom je kulturnom kontekstu sve do nedavno bio potpuno nepoznat, što je posljednjih godina bar dijelom ispravljeno zahvaljujući vrijednom radu prevoditelja i znanstvenika Vlade Obada.11 Odrastanje na pustari unijelo je u njegov književni rad cijelu lepezu neobičnih, a opet karakterističnih i za taj ambijent tipičnih likova: skitnica, pastira, časnika, vojnika, Roma s medvjedima i razbojnika. Poseban odraz u tom književnom radu našao je taj svijet u romanu za djecu Vragolije tatina sina Marije12, u kojem je glavna junakinja - tatin sin, u stvari, autorova sestra Marija. Roman o sestri napisao je Roda Roda 1910. godine, a kao poklon upravo rođenoj kćeri jedinici, kojoj je dao hrvatsko ime Danica. Sličnost obiteljskih okolnosti, okolnosti odrastanja, sličnost nastanka knjige, a posebno sličnost glavnih junakinja, dovela je do toga da se roman Rode Rode počeo uspoređivati sa slavnim romanom Astrid Lindgren koji je nastao tridesetak godina kasnije. Aluziju na to nalazimo u pogovoru Vlade Obada Roda sa slavonskog odžaka u spomenutom izdanju Vragolije tatina sina Marije.13 Vlado Obad tu ne ide dalje od aluzije, jer mu to kontekst ne dozvoljava, ali je već i ta aluzija dovoljno intrigantna da bude povod nešto detaljnijoj analizi i usporedbi dvaju književnih djela. Prije nego što se pozabavimo pitanjem o tome je li Roda Roda svojim radom doista utjecao na Astrid Lindgren, valja naglasiti njegovu svijest o kontekstu iz kojeg je knjiga ponikla, odnosno ambijentu iz kojeg je on kao autor izrastao. U uvodu Vragolija tatina sina Marije čitamo: 8 9 10 11 12 13 Vlado Obad: Slavonski bećar s Dunava, predgovor knjizi Pripovijesti iz Slavonije, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1998, str. 13 Vilma Vukelić: Tragovi prošlosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1994, str. 176-177 Željko Kliment: Povratak na zavičajni dimnjak, Vjesnik, 31. kolovoza 1998. Vidi fusnotu 8 Roda Roda, Vragolije tatina sina Marije, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001. Ibid., str. 224 79 VDG JAHRBUCH 2003 Prije dvjesto godina Nijemci su se doselili na poziv Karla Šestoga: seljaci iz Hessena, Falačke, Frankena i Švabije. Ljudi ih sve skupa nazivaju “Švabama”. I zaista, oni i do dana današnjega švabetaju, pjevaju pjesme svoje stare domovine, slave Boga i proljeće na tradicionalan način. (...) Priča o Mariusu pokazat će kako usred slavenskoga mora živi njemački Robinson. (...) Zdenačka pustara bila je glavni grad: malo gospodsko zdanje sa sedam sobičaka; dva vrta odzada i sprijeda; kolibe za služinčad, štale za stoku; ambar, jedna kovačnica, podrum i ured; skladište, čardak, spremište za stočnu hranu. U sredini dvorišta postolje za zvono; tu se nije zvonilo na misu, već se zvonilo kad je valjalo nahraniti stoku. Ljudi - njih stotinjak možda ili više, a zimi jedva pedeset— bili su Mađari, Srbi i Hrvati. Bilo je nekoliko Švaba, žetelaca iz Kranjske, šumskih radnika s vojne granice, stranih opekara i prosjaka iz Egipta. (...) Na pustari Zdenci odrasla je Marija, tatin sin Marius. A sve njezine misli, dok je još bila dijete, vrtjele su se oko Bakonje, tajanstvena junaka.14 Junakinja Vragolija tatina sina Marije devetogodišnja je djevojčica koju otac zove, kako smo vidjeli, muškim imenom Marius. Ona odrasta bez majke, na pustari, stalno joj pribavljaju nove guvernante, učiteljice, ali nijedna ne uspijeva ukrotiti njezinu prirodu i učiniti je ženstvenijom. Ona se igra s djecom radnika na pustari, iako bi svojim statusom trebala biti iznad njih; ne samo što izmišlja igre - ona je i pokretač svih ludorija, bez obzira radi li se o projektu stvaranja vile u šupljoj vrbi ili čupanju pijetlova perja da bi se napravila indijanska kaciga ili da se ocu rođendanska čestitka ispiše na krovu upravo oličene kuće. Pored svega onoga što jest, ova divljakuša bez smisla za umjetnost15 u svojoj je mašti, još neobuzdanijoj od ponašanja u stvarnosti, i puno više: ona mašta da će jednoga dana postati kraljicom Cicacarom Cikacakom, broj sedam - imat će konja, a kupit će i medvjeda, uz pomoć kojega će provoditi svoju pravdu. Sličnosti s Pipi Dugom Čarapom i ovdje se nameću. Vidjeli smo da Marija umjesto majmuna ima izmaštanog medvjeda, obje imaju konje, jednako su stare, nemaju majke, žive bez nadzora jer su u oba slučaja očevi s jedne strane slabi prema svojim kćerima, a s druge strane imaju dovoljno povjerenja u svoja mala čudovišta da će sa svim nevoljama uspjeti izaći na kraj. Ni jedna niti druga nemaju formalnog obrazovanja, ponašaju se neodgojeno, ali su usprkos svemu ravnopravni sugovornici odraslima, slobodne da iznesu i provedu vlastitu volju. Valja naglasiti da iako je roman Vragolije tatina sina Marije smješten u realan svijet, za razliku od romana Astrid Lindgren, ta se razlika smanjuje s obzirom na karakteristike tog realnog svijeta: realan prostor slavonske pustare istovremeno je oaza fantastičnog koju nastanjuju neobični likovi poput razbojnika Bakonje, bjelosvjetskih guvernanti, skitnica i pustolova. 14 15 Ibid., str. 8-9 Ibid., str. 130 80 VDG JAHRBUCH 2003 III. Roman Pipi Duga Čarapa ujedinjuje sve ono što je Astrid Lindgren kasnije napisala: svijet bajke, od kojeg nasljeđuje usmenu nefiksiranu pripovjedačku poziciju (podsjetimo: bajke su se pripovijedale u njezinoj obitelji, što je dopunjeno potrebom da se pripovijeda bolesnom djetetu) s romanesknim svijetom izrazito socijalno konotirane građe. Pipi Duga Čarapa u isto je vrijeme i roman i bajka koja se ugnijezdila u Pipinovcu, upravo u susjedstvu stvarnoga života, u kojem su Tomi i Anika njezini sretni, premda sasvim slučajni svjedoci, jer njihova nazočnost potvrđuje mogućnost postojanja takvog svijeta. Oni su kao stvarna djeca iz stvarnog života u prilici omirisati Pipin svijet bajke. Ni jedan kasniji lik Astrid Lindgren nije ponovio Pipin uspjeh, ne samo u komercijalnom smislu nego i u književnom; svi su ti kasniji likovi manje zanimljivi, plošniji i neuvjerljiviji. Ishodišni se lik njezine književnosti potrošio, pa i ta činjenica stavlja određeni upitnik i na nastanak i podrijetlo takvog neobičnog lika. Je li Astrid Lindgren čitala Rodu Rodu ili su podudarnosti između ova dva djela plod nečeg drugog? Konkretni podaci o tome da je Astrid Lindgren čitala Rodu Rodu nisu dostupni. S druge strane, podudarnosti između ova dva lika toliko su brojne da bi čak i neki dokaz da ga nije čitala, bio prilično dvojben. U vrijeme sazrijevanja Astrid Lindgren (podsjetimo se: rođena je 1907. godine) roman Rode Rode, objavljen prvi puta 1910. godine, morao joj je biti dostupan; tim više što su 1932. godine u Beču izdana njegova izabrana djela. U to vrijeme, njemački jezik i kultura predstavljali su za cijelu Europu, a posebno za skandinavske zemlje u kojima se govori srodnim germanskim jezicima, ono što danas predstavljaju engleski jezik i angloamerička kultura. Prema tome, mogućnost da švedska spisateljica nije čitala Rodu Rodu izuzetno je mala. Ipak, ne možemo donijeti definitivan sud da je sve ono što je podudarno u dva romana koje ovdje uspoređujemo - nastalo kod Astrid Lindgren preuzimanjem od Rode Rode. Bila bi to, pravničkim jezikom rečeno, presuda na temelju indicija. Dokazi i svjedoci, dakako, ne postoje. Ostaje, dakle, donekle dvojbenim je li Astrid Lindgren imala prilike upoznati književni rad Roda Rode i je li svoju junakinju oblikovala prema junakinji romana Vragolije tatina sina Marije, ali je nedvojbeno, tj. činjenično je stanje da je književni prototip simpatične divljakuše, neustrašive i dosjetljive djevojčice koja gazi konvencionalne stege i zabrane kakve tradicionalno patrijarhalno društvo toga vremena nameće svojim ženskim članovima, posebno djevojčicama - nastao u okviru donaušvapske kulture. Štoviše, u tipičnom slavonskom miljeu, gdje se miješaju različite tradicije, ljudi različitih profesija, provenijencija i rasa, s austrijskim oficirima, domaćim ciganima, gospodom i probisvijetima, s pustarama i srednjoeuropskom malograđanskom civilizacijom i kulturom, lik takve djevojčice divljakuše imao je puno motiviraniji, prirodniji i autentičniji kontekst. Onaj tipičan sukob bajke i stvarnosti koji možda opterećuje roman Astrid Lindgren kod Roda Rode ne postoji. Njegova je Marija jednako autentična i neobična koliko je autentičan i 81 VDG JAHRBUCH 2003 neobičan i književni svijet Rode Rode i stvarni svijet austrijsko-hrvatskog-donaušvapskog, graničarskog prostora koji mu je ponudio predložak. Zaključimo: 1. Roda Roda nesumnjivo je i svojim romanom Vragolije tatina sina Marije dio kulture hrvatskih Podunavskih Nijemaca. 2. Bez obzira može li komparativna analiza pokazati da se Astrid Lindgren poslužila romanom Rode Rode kao uzorom ili je u sličnim povijesnim okolnostima došlo do estetskih paralelizama, što također nije rijetka pojava - iako je u konkretnom slučaju broj podudarnosti izuzetno visok - činjenica je da je u kulturi hrvatskih Podunavskih Nijemaca prije nastala literarna projekcija nečega što će u verziji Astrid Lindgren postati jedno od najpoznatijih djela svjetske dječje književnosti, ali u vrijeme koje je bilo daleko naklonjenije karakterističnom prototipu nekonvencionalnog i netradicionalnog ženskog djeteta nego što je bilo vrijeme Roda Rode, koji je umro samo godinu dana nakon što je Pipi Duga Čarapa ugledala svijet. Astrid Lindgren und Roda Roda Unter den ungefähr zehn Büchern für Kinder, die von der schwedischen Schriftstellerin Astrid Lindgren geschrieben wurden, ist ihr Roman Pipi Langstrumpf (1944) ihr erstes und erfolgreichstes Werk - dem Genre nach unklar und in dauernder Zwiespältigkeit zwischen einem Märchen und Roman. Indem es zuerst den Widerstand des Herausgebers brach, und später den der Pädagogen, kennzeichnete es ist dem Charakter der aktiven, aber wilden und spasshaften neunjährigem Mädchen, die Kinderliteratur der zweiten Hälfte des 20. Jahrhunderts. Teilnehmer des osijeker Literatur- und des Kulturlebens in der Jahrhundertwende des 19. und 20. Jahrhunderts, veröffentlichte der Offizier und Humorist Roda Roda 1910 den Kinderroman “Streiche des Vatersöhnchens Marija”, der in deutscher Sprache geschrieben wurde und in Österreich und Deutschland populär wurde. Sein Roman ist in vielen Aspekten dem Roman von Astrid Lindgren ähnlich - aber auch älter als er - sogar 33 Jahre! Unabhängig davon ob eine komparative Analyse zeigen kann, dass Astrid Lindgren den Roman von Roda Roda als Beispiel nahm, oder es unter ähnlichen geschichtlichen Umständen zum esthätischen Parallelismus kam, unbestritten ist die Tatsache, dass in der Kultur der Donauschwaben zuerst eine literarische Projektion von etwas entspross, dass in der Version von Astrid Lindgren zu einem der bekanntesten Werke der Kinderliteratur in der Welt wurde. 82 VDG JAHRBUCH 2003 Marija MOGOROVIĆ CRLJENKO Istarski markgrofovi iz obitelji Weimar-Orlamünde u konstelaciji odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru U radu ćemo nastojati prikazati djelovanje istarskih markgrofova iz obitelji Weimar-Orlamünde, ponajprije Ulrika I. i Vecelina II. u razdoblju borbe za investituru. O istarskim markgrofovima iz spomenute obitelji nemamo previše podataka, međutim, zahvaljujući graničnom položaju Istre i Hrvatske te rodbinskim i tazbinskim odnosima između istarskih markgrofova s jedne te ugarskih kraljeva i hrvatskog kralja s druge strane pokušat ćemo rekonstruirati njihov položaj i međusobne odnose u konstelaciji odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru. Ponajprije ćemo se osvrnuti na stanje u Hrvatskom te u Ugarskom kraljevstvu, a potom na odnose istarsko-kranjskih markgrofova i ugarskih kraljeva te hrvatskog kralja. Politika pape Grgura VII. i njegove težnje za reformom Crkve nisu bile ograničene samo na područje Njemačke i Italije. Grgur je aktivnom vanjskom politikom nastojao provoditi crkvenu reformu i u ostalim područjima Zapadne Europe, počevši od Francuske, pa preko rubnih područja Europe na jugu – južne Italije, Sicilije i kršćanske Španjolske, njezinom sjeveru – Irske, Engleske, skandinavskih područja, istočnom i srednjoeuropskom području – Rusije, Poljske, Češke, Ugarske, pa sve do područja uz istočnu obalu Jadrana - Hrvatske, Duklje, ali i s Bizantom.1 Reformna strujanja osjećala su se, dakle, i na području Hrvatske već za Petra Krešimira IV., iz dinastije Trpimirovića.2 Već je za vladavine tog kralja, Dmitru Zvonimiru koji je oženio Jelenu, kćerku Bele I. i sestru Gejze i Ladislava, kao banu predan dio Slavonije.3 Nakon Petra Krešimira IV. Dmitar Zvonimir postaje vladarom Hrvatske upravo u prvim godinama pontifikata spomenutog pape Grgura VII., pa stoga u tom svjetlu treba promatrati i njegovu krunidbenu “zavjernicu”, odnosno zakletvu vjernosti.4 1 2 3 4 O tome vidi: H. E. J. Cowdrey, Pope Gregory VII. 1073-1085, Clarendon Press, Oxford, 1998., 331.-495., usp. i: Velika povijest Crkve (dalje: VPC), ur. H. Jedin, sv. III/1, Zagreb, 1971., 422.-438. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek (dalje: Hrvatski rani...), Novi Liber i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995., 363.-294.; T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje (dalje: Hrvatsko srednjovjekovlje), Školska knjiga i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1997., 43.-49. O tome vidi: Margetić, Bilješke o međunarodnom položaju Zvonimirove Hrvatske (dalje: Međunarodni položaj...), u: ZKH, 12.-17. Povjesničari nisu suglasni kad se govori o godini Zvonimirove krunidbe. Jedni drže da je to bilo 1075., dok drugi smatraju da se radi o 1076. godini (ako je upotrijebljen pizanski kalkul radi se o 1075., a ako je upotrijebljen firentinski kalkul, radi se o 1076. godini). Barada smatra da je u dataciji zavjernice upotrijebljen pisanski kalkul, te da se radi o godini 1075. O tome vidi: M. Barada, Prilozi kronologiji hrvatske povijesti (1062-1075), Rad JAZU 311, Zagreb 1957., 185.-217. Nasuprot njemu u novije vrijeme Stipišić dokazuje kako je ipak pri dataciji zavjernice upotrijebljen firentinski kalkul te da Zvonimirovu krunidbu treba smjestiti u 1076. godinu. Vidi: J. Stipišić, Pitanje godine krunidbe kralja Zvonimira, u: ZKH, Zagreb 1997., 57.-66. 83 VDG JAHRBUCH 2003 U tekstu zavjernice Zvonimir je na njezinom samom početku naslovljen kao Chroatie Dalmatieque dux,5 te ga je papin poslanik Gebizon zastavom, mačem, žezlom i krunom6 uveo u upravu Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije.7 Novoustoličeni je kralj obećao da će čuvati vjernost Apostolskoj stolici, te da će voditi zemlju prema načelima reformne Crkve. Zvonimir odlukom Apostolske stolice dolazi u posjed “svjetovnog mača sv. Petra”,8 a svoju vjernost potvrđuje zakletvom. Budući da nije imao svoju vojsku, a u narušenim odnosima s Carstvom, papa je potporu za provedbu željenih reformi pronalazio u vladara koji nisu bili u skladnim odnosima s Carstvom.9 Svi su tadašnji ugovori bili ustrojeni po općim načelima feudalnog prava, ali papa nije bio senior u svjetovnom smislu riječi. On, naime, nije tražio ono što su svjetovni seniori u pravilu tražili: nije zahtijevao vojni odred koji bi pod njegovom zastavom kretao u ratove, nije tražio pravo sudskih ovlasti na Zvonimirovu teritoriju.10 Zvonimir je, zapravo morao načelno podržavati papinu politiku, te se može reći da je uz neznatnu cijenu bio priznat, pomazan i okrunjen kraljem, istovremeno zadobivši u Apostolskoj stolici moćnog saveznika i zaštitnika od mogućih vanjskih neprijatelja.11 Nakon Andrije I. (1046.-1060.) i njegova brata Bele I. (1060.-1063.) na ugarsko je prijestolje sjeo Salamon (1063.-1074.), sin Andrije i nećak Belin. Salamon je bio oženjen Juditom/Sofijom, sestrom Henrika IV.,12 te je i svojim tazbinstvom bio vezan uz cara. Međutim u konstelaciji odnosa između vrhovne svjetovne i crkvene vlasti, Sveta je stolica nastojala Ugarsku vezati uz sebe. To se lijepo može vidjeti i iz sačuvane 5 6 7 8 9 10 11 12 CD I, 139.-141. Zastava je znak vazalnog odnosa Zvonimira prema Apostolskoj stolici, dok su mač, žezlo i kruna insignije kraljevske vlasti. Vidi: Jurković, 65. Najiskrenije zahvaljujem mr. I. Jurkoviću što mi je dao na uvid svoj rukopis o hrvatskim narodnim vladarima tj. svoja seminarska predavanja iz kolegija Hrvatska povijest u ranom srednjem vijeku. U ovom ću radu njegove teze i stajališta iz rukopisa citirati samo prezimenom i navođenjem stranice rukopisa, kako sam upravo i učinila. Okrunjen je u solinskoj crkvi sv. Petra i Mojsija. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje,49., Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., 111.-113.; Goldstein, Hrvatski rani..., 394. Za ljude ranoga srednjega vijeka , Krist je bio jedini gospodar kršćanstva. Iz evanđelja (Lk 22,38) zaključivali su da postoje dvije sile, koje simboliziraju dva mača (tzv. «teorija o dva mača»), određene da vladaju svijetom. Jedan mač, svjetovni, nalazi se u rukama vladara, a drugi, duhovni, u rukama pape. Kanonisti i teolozi grgurovskog vremena preusmjerili su tu teoriju isključivo na papu – oba mača pripadaju jedino i isključivo Crkvi: duhovni nosi ona sama, a svjetovni posuđuje vladaru da ga on nosi u ime Crkve. Kao duhovni mač smatrali su crkveno izopćenje. Vidi: A. Franzen, Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.,157. Šanjek, Zvonimirova «zavjernica» u svjetlu crkveno-političkih odrednica grgurovske reforme (dalje: Zvonimirova «zavjernica»), u: Zvonimir, kralj hrvatski (dalje: ZKH), zbornik radova HAZU i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1997., 33.; Jurković, 66. Goldstein, Hrvatski rani..., 403.; O vazalsko-seniorskom odnosu Zvonimira i Grgura VII. vidi i: I. Kampuš, Duklja u Zvonimirovo vrijeme – utjecaji i veze (dalje: Duklja...), u: ZKH, Zagreb 1997., 257.; F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek, Zagreb 1993., 132., Šanjek, Zvonimirova «zavjernica»,30., F. Šišić, Povijest Hrvata I, 566.; M. Kostrenčić, Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava, sv. I, Zagreb, 1956., 126. Saveznik i zaštitnik Dmitru će Zvonimiru ubrzo biti potreban, kada carski vazal Vecelin bude napadao na njegove granice. Vidi: Goldstein, Hrvatski rani..., 403.; Šanjek, Zvonimirova «zavjernica»,33.; Jurković, 66. Diplomata Hungariae antiquissima. Accedunt epistolae et acta ad historiam Hungariae pertinentia (ab anno 1000 usque ad annum 1131), ed. Georgius Györffy, vol. I, Budapest: Akadiémiai kiadó, 1992. (dalje: DH I.), 198.-199.; Simonis de Keza, Gesta Hungarorum – The Deeds of the Hungarian (dalje: GH), eds. by J. M. Bak, G. Constable, G. Klaniczay, and U. Borkowska, trans. by L. Veszprémy and F. Schaer, study by J. S cs, Budapest: CEU Press, 1999., 132.-137. (poglavlja: 60.-61.); Cowdrey, Pope Gregory VII., 443.; Jurković, 71. 84 VDG JAHRBUCH 2003 korespondencije između Grgura VII. i ugarskoga dvora.13 Tako u pismu od 28. listopada 1074.14 Grgur VII. kori Salamona što je postao vazal njemačkog vladara i podsjeća ga da je još kralj Stjepan predao državu rimskoj Crkvi, te smatra kako bi Ugarska morala ostati slobodna i ne bi smjela biti podvrgnuta nijednom vladaru druge države osim rimskoj majci Crkvi, koja sa svojim podanicima postupa kao sa sinovima, a ne kao sa slugama.15 Prema vijestima Ivana Goričkog,16 Belini sinovi Gejza i Ladislav, vrativši se iz Poljske,17 sa Salamonom dogovaraju da dva dijela države pripadnu kralju, a treći knezovima, tj. Gejzi i Ladislavu. Tada dolazi i do sklapanja dinastičkih brakova. Zvonimir se ženi Jelenom, sestrom18 knezova, te s njom dobiva i dio Slavonije,19 dok se carev vazal, istarsko-kranjski markgrof Ulrik I. ženi Sofijom, također sestrom spomenutih knezova i Zvonimirove žene Jelene. Spomenutim ugovorima dinastičkih brakova i raspodjelom graničnih teritorija Ugarskog i Hrvatskog Kraljevstva, u nezavidan je položaj zapravo došao kralj Petar Krešimir IV. Naime, braća i njihovi šurjaci (Gejza, Ladislav, Ulrik I. i Zvonimir) vladali su zemljama koje su se direktno oslanjale na hrvatske sjeverne i zapadne granice. Ubrzo je Krešimir slavonskog bana Dmitra Zvonimira prihvatio za bana Hrvatske i svojeg suvladara (o. 1070.),20 dok Gejza i Ladislav pridobivaju povjerenje kralja Salamona. No, četiri godine kasnije (1074.) Gejza i Ladislav zbacuju Salamona s prijestolja,21 a Zvonimir u nejasnim okolnostima preuzima vlast u Hrvatskoj. Teza Ivana Goričkog da se Zvonimir “osiljen ovim rodbinstvom dokopao kraljevstva Hrvatske, a Ladislav i Gejza krune Ugra...”22 čini se stoga vrlo mogućom. Zvonimirovo preuzimanje vlasti svjedoči i o tradicionalno jakom položaju bana u Hrvatskoj. Od spomenutog je rodbinstva Zvonimir i ranije imao koristi. Naime, kada je istarsko-kranjski markgrof Ulrik I. 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 Većina te korespondencije pokazuje zapravo borbu Grgura VII. i Henrika IV. i nastojanja pape da Ugarsku, koja je strateški zapravo smještena na istočnim granicama Carstva, pridobije kao saveznika. Vidi: DH I., 192.-227., korespondencija između ugarskih vladara i pape Grgura VII., dokumenti pod br.: 66, 67, 68, 70, 71, 72, 75, 77, 80; usp. i: James R. Sweeney, Gregory VII, the Reform Program, and the Hungarian Church at the end of the Eleventh Century, in: La Riforma Gregoriana e l`Europa, Congresso Internazionale (dalje: Gregory VII), Salerno, 20-25 maggio 1985, Las-Roma: Studi Gregoriani, 1991., 268. DH I., 194.-195. Cowdrey, Pope Gregory VII., 443.-444.; VPC, sv. III/1, 422.-423.; Sweeney, Gregory VII, 268. F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia (dalje: Documenta), Zagrabiae, 1877., 473. Na ist. mj.; Nakon vojne intervencije Henrika IV., koji je instalirao za kralja prijestolonasljednika Ugarske, svojeg šurjaka Salamona, protukandidati i prvi rođaci, Gejza i Ladislav, bježe u Poljsku (1063.), vidi: Jurković, 63. Jelena ili Helena, u hrvatskim izvorima Lepa. Nešto ranije, prilikom vojnog pohoda Henrika IV. ugovoren je i ostvaren brak između carevog vazala, istarsko-kranjskog markgrofa, Ulrika I. i Sofije, sestre Gejze, Ladislava i Jelene. Vidi: Jurković, 63.; Goldstein, Hrvatski rani..., 390.; B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda, sv. II. (dalje: Zgodovina...) , Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1965., 421. Prema ovoj podjeli Gejzi je pripao istočni granični dio Ugarske, odnosno Erdelj, Ladislavu južne i jugozapadne granične zemlje Ugarske od Tise do Rabe, odnosno veći dio međurječja Save, Drave i Dunava, a Zvonimiru onaj dio srednjovjekovne Slavonije koji se prostirao južno od rijeke Save, a prema granicama Hrvatske, vidi: Rački, Documenta, 473.; Jurković, 63. Jurković, 63.; Goldstein, Hrvatski rani..., 389.-390.; Margetić, Međunarodni položaj..., 12.-17. Salamon je od svojeg šurjaka Henrika IV. očekivao pomoć, no car je bio zauzet borbama s Poljskom i potom s papom Grgurom VII., stoga Salamon nije dobio očekivanu pomoć, a na ugarsko je prijestolje zasjeo Gejza. Vidi: GH, 132.-139. (poglavlja: 60.-63.); Cowdrey, Pope Gregory VII., 444.; VPC, sv. III/1, 422.-423.; Jurković, 64. Rački, Documenta, 473.; Jurković, 63.; Goldstein, Hrvatski rani..., 390.-391.; 85 VDG JAHRBUCH 2003 napao na Hrvatsku,23 kralj Salamon i knez Gejza pomogli su Zvonimiru istjerati Ulrika iz Marke Dalmatinske.24 No, dugoročno gledajući, Arpadovići će, zapravo, od spomenutog rodbinstva imati još veće koristi kada će za koje desetljeće zadobiti i hrvatsku krunu.25 Nakon što je Gejza sjeo na ugarsko prijestolje, a Salamon bio poražen, Salamon se najprije sklanja na dvor svojeg šurjaka, Henrika IV., a zatim odlazi u Istru.26 U početku su spomenuti dinastički brakovi bili pod patronatom Henrika IV., no vremenom se stvari mijenjaju, te dolazi do promjene odnosa snaga. Naime, Zvonimir, Gejza i Ladislav priklanjaju se politici Grgura VII., dok Ulrik I. i Salamon ostaju vjerni vazali Henrika IV. U tom svjetlu treba promatrati i odnose na istarsko-hrvatskoj granici, te sukob između istarsko-kranjskog markgrofa i Zvonimira. Već smo spomenuli kako je istarsko-kranjski markgrof Ulrik I. (1060.-1070.)27 iz obitelji Weimar Orlamünde, bio od o. 1063. - nakon što je oženio Sofiju, ugarsku princezu, sestru Gejze, Ladislava i Jelene (Lepe) - u tazbinskim vezama s ugarskom kraljevskom kućom Arpadovića, te rodbinskim vezama s carem Henrikom IV. Nedugo nakon njegove smrti Kranjska i Istra dolaze pod upravu akvilejskoga patrijarha (o. 1077.). Međutim, Ulrikov se sin Popo, koji je umro o. 1101. također 23 24 25 26 27 Ovaj se napad zbio za vladavine kralja Petra Krešimira IV., a u obrani hrvatskih granica sudjelovao je i Zvonimir. «Bečka ilustrirana kronika» (dalje: CPV) Zvonimira titulira kraljem (rex Dalmatiae), premda u doba napada Karantanaca o kojima govori CPV on to još nije bio. Napad se može smjestiti u razdoblje kad je Zvonimir već bio ban, odnosno ne prije 1069., ali i ne poslije proljeća 1070., kada umire Ulrik I. i za sobom ostavlja maloljetnu djecu. Vidi: Jurković, 63.; Goldstein, Hrvatski rani..., 390. U Ljetopisu Popa Dukljanina (dalje: LJPD) nalazi se vijest koja govori da su za vladanja kralja Krepimira Alamani zauzeli Istru i počeli upadati u Hrvatsku. Kralj ih je izbacio, a nakon toga su alamanski vojvoda i kralj Krepimir sklopili bračni ugovor za svoju djecu. Također se u LJPD navodi da je vojvoda bio carev rođak. Alamanski vojvoda (dux Alamanorum – duž od nimške zemlje) mogao bi biti (mark)grof pokrajine koja je graničila s Hrvatskom, a jedina takva pokrajina u hrvatskom susjedstvu mogla bi biti Kranjska s Istrom, pa se može pretpostaviti da je Hrvatsku napao istarsko-kranjski markgrof. Markgrof, koji je u isto vrijeme i u rodbinstvu s carom mogao bi biti ili Ulrik I. ili Vecelin II. iz obitelji Weimar Orlamünde, koja je bila u srodstvu s carskom lotarinškom obitelji, odnosno s Henrikom IV. Nadalje, ako uzmemo da su navedene pretpostavke točne, napad se mogao dogoditi za vrijeme kralja Petra Krešimira (Krepimira?) IV., ali ne prije 1063. kada Ulrik I. ženi Sofiju, kćerku Bele I. i ne poslije 1070., kada Ulrik umire. Podrobniji komentar ove teze vidi: Jurković, 62. Usp. i: LJPD, prir. V. Mošin, Zagreb: Matica hrvatska, 1950, 60.-61. Područje Kvarnera, Hrvatskog primorja i istočnog dijela Istre (od Rijeke do Labina). Konstantin Porfirogenet (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, sv.II. (De administranodo imperio, dalje: DAI), Beograd, 1959., 33. – glava 30) tvrdi da «ban drži pod vlašću Krbavu, Liku i Gacku», pa se može pretpostaviti da je tim prostorom vladao i Zvonimir, te da je uz pomoć ugarskih rođaka proširio vlast do mora. Vidi o tome: Goldstein, Hrvatski rani..., 379., 390. Markom Dalmatinskom možemo smatrati i onu vojno-civilnu graničnu pokrajinu Hrvatske, koja se kao Krajina krajem 11. st. spominje i na Bašćanskoj ploči, a koju su činile Krbava, Lika, Vinodol, Kvarnerski otoci. Vidi: Jurković, 63. Goldstein, Hrvatski rani..., 391. Prema predaji Salamon je u Istri započeo svoj pokornički život, najprije u okolici Sv. Petra u Šumi, a zatim se pridružio benediktincima u opatiji Sv. Mihovila, na brijegu iznad današnje bolnice u Puli. Ondje je i umro 1079. (oko godine njegove smrti postoje polemike; navodi se i 1087. g.), te je pokopan u crkvi Sv. Klementa, koja je bila opatijskim mauzolejem istarskih markgrofova. (Arheološki muzej Istre u Puli čuva nadgrobni natpis: Hic requiescit illustrisimus Salamon Rex Panoniae). Vidi: GH, 134.-137. (poglavlje 61.); Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj (dalje: Benediktinci), sv. III., Zagreb, 1965., 131., 162.; Rudelić-Maretić, O povijesnim zbivanjima na Mihovilovom brdu, sjedištu današnje bolnice Medicinskog centra u Puli, u: Zbornik zdravstva u Istri, Pula 1982., 376.; Jurković, 64.,67. Ulrik I. bio je sin Popo-a Weimar Orlamünde-a i Hademut (Acike), kćerke ranijeg istarskog markgrofa Vecelina (u. pr. 1045.), koja se spominje kao dobrotvorka samostana Sv. Mihovila u Limskoj Drazi (pomogla je izgraditi samostansku crkvu , a o. 1040. ustupila je nekoliko sluga i poklonila veći zemljišni kompleks za uzdržavanje monaha i za to da «monasi mogu primati siromahe») Vidi: Ostojić, Benediktinci, sv. III.,123.; D. Karbić, Marginalne grupe u hrvatskim srednjovjekovnim društvima od druge polovine XIII. do početka XVI. Stoljeća, Historijski zbornik, sv. XLIV., 64.; usp. i: Grafenauer, Zgodovina, 421. 86 VDG JAHRBUCH 2003 spominje kao istarsko-kranjski markgrof.28 Možemo pretpostaviti da je u vrijeme sklapanja već spomenutih dinastičkih brakova postojao i dogovor o podjeli teritorija između Gejze i Ladislava, te Ulrika i Zvonimira. No, što se na području Istre događalo u razdoblju nakon Ulrikove smrti i preuzimanja uprave od strane akvilejskog patrijarha (1070.-1077.) i nakon toga (1079.; 1101.) upitno je. Poznato je, međutim, da papa u pismu od 4. listopada 1079.29 opominje Vecelina da ne napada “onoga koga je u Dalmaciji apostolski autoritet postavio za kralja”.30 No, tko je zapravo bio spomenuti Vecelin? U našoj su historiografiji do danas o Vecelinu iznesena različita mišljenja,31 premda se, zahvaljujući šturim izvorima, još uvijek ne može sa sigurnošću tvrditi tko je zaista bio Vecelin kojeg papa tako oštro opominje. Već je Rački iznio mišljenje da bi Vecelin mogao biti istarski markgrof u razdoblju 1070.-1077. te da bi mogao biti u srodstvu s istoimenim istarskim markgrofom “koji je prije 1040. godine živio”.32 Prateći obiteljsku genealogiju može se uočiti kako kod Weimar Orlamünde postoji nepisano pravilo po kojem se mlađa braća nisu zakonito ženila, pa nakon smrti nisu ni ostavljala zakonite nasljednike. Moguće je da je takav slučaj bio i s Vecelinom.33 Uloga Vecelina, ni za Ulrikova života, a ni nakon njegove smrti, zbog nedostatka izvora nije dovoljno jasna. Međutim, dopustimo si pretpostavku da je Vecelin zaista bio Ulrikov mlađi brat. Dodajmo tomu da papa u pismu Vecelina kori da se ne usudi na Zvonimira ponovno dići oružje.34 Spomenuli smo već napade Ulrika na granice države svojeg šurjaka (Zvonimira). Je li Vecelin već tada sudjelovao u napadima? Osim toga, još dvije isprave (1065. i 1069.g.) spominju Vecelina kao advokata samostana Sv. Mihovila u Puli.35 Godine u kojima se Vecelin spominje kao advokat dovoljno su blizu godini 1079. kada Vecelin napada na granice Zvonimirove Hrvatske. Osim toga u navedenom se samostanu (o. 1076.) skrasio i svrgnuti ugarski kralj Salamon, gdje je i umro 1079. godine. Možemo stoga pretpostaviti da su Vecelinovim napadima na Hrvatsku, suorganizatori mogli biti i Ulrikova udovica Sofija, koja se nakon suprugove smrti, a s maloljetnom djecom, morala osloniti na Vecelina, ali i spomenuti svrgnuti ugarski kralj Salamon, koji je možda kanio, uz Vecelinovu pomoć, još štogod učiniti za svoj povratak na prijestolje.36 Pogledamo li genealoške tablice obitelji Sempt-Ebersberg i Weimar Orlamünde37 i uzevši u obzir gore navedene pretpostavke, mogli bismo zaključiti kako Rački i nije bio daleko od istine kad je pretpostavio da je Vecelin II. iz papina pisma (Wezelino, nobili militi) bio u rodu s prvim istoimenim istarskim markgrofom. 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 Grafenauer, Zgodovina, 156., 214.,421.; Margetić, Međunarodni položaj..., 18.-19. CD I, 171. Na ist. mj.; prijevod prema: Margetić, Međunarodni položaj..., 18. Mišljenja Račkog, Šišića, N. Klaić o istarskom markgrofu Vecelinu u glavnim je crtama izložio: Margetić, Međunarodni položaj..., 18.-19. Rački, Borba Južnih Slavena za državnu neodvisnost, prema: Margetić, Međunarodni položaj..., 18. Jurković, 66. CD I., 171. Codice diplomatico istriano, ed. Pietro Kandler, Trieste: Topografia del Lloyd Austriaco, 1851.-1864., isprave datirane 5.V. 1065. i 15. II. 1069. god.; o tim ispravama vidi mišljenja: Margetić, Međunarodni položaj..., 19.-20. i Jurković, 67. Nedugo zatim, Salomon umire (o. 1079.) upravo u samostanu u kojem je Vecelin bio advokat. Njegove su relikvije bile štovane u spomenutom samostanu, međutim, on službeno nikada nije bio kanoniziran, naime, nalazio se u suprotnom (Henrikovom) taboru. Grafenauer, Zgodovina, 421. 87 VDG JAHRBUCH 2003 Naime, prema pretpostavci da je Vecelin II. bio mlađi brat istarsko-kranjskog markgrofa Ulrika I., njih bi dvojica preko majke Acike bili unucima Vecelina I. Osim toga, s ovom pretpostavkom postaju i jasnije namjere i ciljevi djelovanja Vecelina II. kojeg u pismu opominje Grgur VII., te se i na ovoj sjeverozapadnoj granici Hrvatskog kraljevstva, koja je predstavljala kako smo već spomenuli i granično područje, odnosno područje dodira Carstva i papinstva, može iščitati njihov sukob, ali i motivi njihova djelovanja. Premda o istarsko-kranjskim markgrofovima nemamo previše podataka na temelju izloženog može se iščitati kako zbivanja na području Zapadne Europe, nisu nikako mogla zaobići jadranski bazen, geopolitički iznimno važan po obje sukobljene strane u borbi za investituru. Premda u početku saveznici (Salamon, Gejza, Ladislav, Ulrik I. i Zvonimir), vremenom postaju suprotstavljene strane grupirajući se uz tada dvije najjače, ali međusobno sukobljene sile, carsku i papinsku. Budući da su njihova područja međusobno tvorila niz graničnih provincija (marke) na granicama će se tih provincija nekadašnji saveznici međusobno sukobljavati, a viša instanca sukobljenih strana neće propustiti reagirati. Naime, papa je nastojao svoje reformne zamisli provesti na što širem području,38 pa nije propustio reagirati i nametnuti svoj autoritet kako bi zaštitio svojeg vazala (Zvonimira) u trenutku kada na njegove granice napada istarsko-kranjski markgrof Vecelin, koji se, između ostalog svrstao na carsku stranu. Članovi obitelj Weimar-Orlamünde u spomenutom su razdoblju kao njemački izborni knezovi imali istaknutu ulogu ne samo u zbivanjima na području Istre i Kranjske, već i u širim europskim okvirima, a iz gore opisanog vidimo da su ostavili traga i u hrvatskoj povijesti. 38 Spomenuli smo i papinska nastojanja da uz sebe veže i Ugarsku. U ovom se radu nismo doticali papina djelovanja na području Duklje, o tome vidi: I. Kampuš, Duklja..., 255.-260. 88 VDG JAHRBUCH 2003 Die istrianischen Markgrafen aus der Familie Weimar-Orlamünde in der Stellung der Beziehung des Kaisertums und Papsttums in der Zeit des Kampfes um die Investitur In der Arbeit wird die Wirkung der istrianischen Markgrafen aus der Familie Weimar-Orlamünde, vor allem Ulrik I. und Vecelin II. in der Zeit als man um die Investitur kämpfte, dargestellt. Über die istrianischen Markgrafen aus der erwähnten Familie haben wir nicht zu viele Angaben, aber dank der Grenzposition Istriens und Kroatiens, als auch Familiärer Beziehungen zwischen den istrianischen Markgrafen an einer, und den ungarischen Königen (Salamon, Geiza und Ladislav) und des kroatischen Königs (Dmitar Zvonimir) auf der anderen Seite, versuchten wir ihre Rollen und gegenseitige Beziehungen in der Stellung der Beziehung des Kaisertums und Papsttums in der Zeit als man um die Investitur kämpfte, zu rekonstruieren. Die Geschehnisse auf dem Gebiet Westeuropas konnten das Adriabassin, das geopolitisch eine sehr wichtige Rolle für beide Seiten im Kampf um die Investitur spielte, nicht umgehen. Obwohl sie früher Verbündete waren (Salamon, Geiza, Ladislav, Ulrik I. und Zvonimir), werden sie mit der Zeit zu entgegengesetzten Seiten indem sie sich an die damals zwei stärksten, aber aneinandergeratenen Mächten- die kaiserliche und päpstliche, gruppierten. Da ihre Gebiete gegenseitig eine Reihe von Grenzprovinzen (Marken) bildeten, werden die einstigen Verbündeten an den Grenzen dieser Provinzen gegenseitig kämpfen, wobei die höhere Instanz der aneinandergeratenen Seiten reagieren wird. Der Papst wollte nämlich seine Reformen auf einem, so gross wie möglichem Gebiet, durchführen. Deswegen reagierte er und versuchte seine Autorität aufzudrängen um seinen Vasallen (Zvonimir) in dem Augenblick zu schützten, als seine Grenzen von dem istrianisch krainischen MarkgrafenVecelin, der auf die Seite des Kaisers stand, angegriffen wurden. Die Mitglieder der Familie Weimar-Orlamünde hatten zu dieser Zeit als deutsche Wahlfürsten, nicht nur in den Geschehnissen auf dem Gebiet Istriens und Krains eine hervorgehobene Rolle, sondern auch in weiteren europäischen Rahmen und hinterliessen so ihre Spuren auch in der kroatischen Geschichte. 89 VDG JAHRBUCH 2003 Margareta MATIJEVIĆ Svetozar Rittig – teolog i političar Svećenik sklon komunistima, koji nikad nije pristupio komunističkoj partiji, niti dao ostavku kad je ta partija progonila ljude njegova podrijetla i statusa1; čovjek koji je nekad stavljao svoj paraf pod ideje osnutka hrvatske države, odlučno odbacujući i ideje i državu kad se jednom pojavila u tolikom obliku2, poznati zagrebački župnik Svetozar Rittig3, rođen je 6. 04. 1873. u obitelji brodskih Nijemaca, premda je razmjerno često kao dijete živio u Požeštini gdje su njegovi imali mlin na Orljavi.4 Ocu i djedu upisuje u zasluge pristup svjesnom i probuđenom ilirskom građanstvu. Školovao se u Brodu, bio je đak visočke gimnazije, teologiju studirao u Sarajevu5 i Đakovu, doktorirao u Beču. Cijenio je Stadlera i pisao pozitivne kritike njegovih novozavjetnih prijevoda.6 Zoran Grijak drži da je u Rittigovoj ostavštini predviđenoj za izradu drugog sveska moguće pronaći i dijelove građe koju su obradili raniji autori.7 Riječ je o studiji koja je objavljena kao posebna knjiga premda samo u jednom svesku,8 jedinoj njegovoj većoj knjizi. Rittigov život u Đakovu, gdje je počeo kao mladi tajnik starog biskupa Strossmayera, svakako je bio ispunjen i djelovanjem u njemačkoj sredini. Pri osnutku odbora za izradu spomenika Luki Botiću među devetoricom uglednih, točnije najimućnijih, građana Đakova, uz Rittiga navodi se i ime Ante Švarcmaiera,9 a nevelika knjižica je tiskana u tiskari Maksa Brucka.10 U Đakovu je osim predavanja na ondašnjoj teologiji, pisao i prigodne pjesme, više književne pokušaje, najčešće u Glasniku biskupija bosanske i srijemske.11 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 “No bez obzira na njegov svesrdni javni angažman oko rješavanja svih napetosti između Katoličke crkve i države, ostaje dojam da se nikad nije odlučio na oštriji protest prema državnoj vlasti, a posebice nema nikakvih spoznaja da bi se iz vlasti povukao u znak protesta, za što je bilo prilično povoda” Miroslav Akmadža, Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. – 1953. Zagreb 2000, 30. Od Triglava do Kotora, od Drine do mora jadranskoga stanuje jedan narod, koji je po poviesti i jeziku jedan. Prva točka iz ciljeva Starčevićeve stranke prava . Starčevićeva stranka prava, Zagreb 1909. u tiskari Antuna Scholza., ur. S. RITTIG, 26 Potpisivao se kao Rittig i Ritig, čak je i knjige objavljivao s oba oblika prezimena. Zbog njegovog evidentno njemačkog podrijetla u radu se dosljedno koristi oblik Rittig premda se nešto češće potpisivao s jednim t. U opisu svog života i obiteljskog podrijetla pisanog 1945. Rittig kao da se trudio dokazati da je u svemu Hrvat, tako sve objašnjava, ali ne i prošlost Rittiga. HDA. Fond Svetozar Rittig, kutija 1, Personalije Premda je rođen u Brodu na Savi tad je bio kandidat vrhbosanske nadbiskupije. Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990., ur. P. SUDAR,- F. TOPIĆ.-T- VUKŠIĆ, Sarajevo- Bol 1993., 38. “Može se pretpostaviti da je riječ o građi ili barem o prijepisu dijela građe koju su Stadler, Bulić i Volarić 1900. predali papi Lavu XIII.” Zoran GRIJAK. Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb 2002, 689. Svetozar RITTIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, Zagreb 1910. Kita spomenaka na grob Luke Botića, Đakovo 1904. ur. Svetozar Ritig. Detaljnije o Nijemcima tog kraja vidjeti u Vladimir Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine 1848-1945. Zagreb 2001. Na skup koji je stranka organizirala 1909. od svih pristiglih brzojava najviše je potpisnika imenom i prezimenom iz Đakova. Ondje strarčevićancima podršku daju Nijemci Mato Boehmler, Josip Pišl, Viktor Schneider, Adolf Šneider i drugi. Budući da je tad Rittig bio jedan od nositelja kulturnog života u Đakovu, moguće je da je to učinjeno pod njegovim utjecajem. Za podatke o njemačkom podrijetlu ovih ljudi iskrenu zahvalnost dugujem dr. Vladimiru Geigeru. Primjerice Vladiki Strossmayeru (potpisan kao prof. S. R.) Glasnik biskupija bosanske i srijemske, god. XXXII. br. 5, Đakovo 19. 03. 1904. objavljenu na naslovnici, Bezgrešnoj, Glasnik...br. 23, Đakovo 8. 12. 1904. i druge. Kvalitetom je svakako bio daleko ispod razine svećenika pjesnika Izidora Poljaka. 91 VDG JAHRBUCH 2003 Politički se rano pridružio milinovcima, ekipi oko Mile i Luke Starčevića, Ante Pavelića zubara, Eugena Laxe i ostalih. Pridržavajući samo sebi uvjerljivo interpretiranje ideja Ante Starčevića ta je projugoslavenska ekipa u potpunosti stajala konfrontirana s frankovcima nazivajući iste “četom danguba i protuha”, “djavola” i slično. Na skupštini stranke 1909. govorio je neposredno nakon Kerubina Šegvića12, poznatog pravaša i javnog radnika, koji se također odvrgao od prvobitnih ideja Ante Starčevića, ali na suprotnu stranu od Rittigove. Nije poznato da je ovaj išta učinio u slučaju njegove presude, gotovo pola stoljeća kasnije. Rittig je bio solidan govornik, znao je jezgrovito i dojmljivo sažeti bitno, ponijeti masu parolama (Magjari za naše novce kolače jedu, a Hrvatima kruha nema) i često izmamiti dovikivanje, ushite i odobravanja.13 To je koristio i kasnije, osobito u zagrebačkoj skupštini, te ratnim i poratnim govorima. Kasnije je bio izabran u Privremeno narodno predstavništvo i u Hrvatsku zajednicu, da bi krajem dvadesetih završio u Hrvatskoj federalističkoj seljačkoj stranci. Tijekom nekoliko desetljeća povremeno je, prigodno ili s položaja glavnog urednika, pisao i surađivao u Katoličkom listu, tjedniku Zagrebačke nadbiskupije. U početku se svađao s modernistima, zalagao za katoličke interese na Balkanu i nije bitno odmakao od ograničenih dosega Strossmayerove politike. Brinuo se za iseljeništvo, neupitnu spomeničku baštinu i često polemizirao. Premda je bio jedan od organizatora Drugog Hrvatsko-slovenskog katoličkog sastanka14, Rittig nije bio posebno aktivan u Hrvatskom katoličkom pokretu,15 niti u njegovom prvom deceniju, a kasnije još manje. Katolički pokret nastao je nakon Prvog hrvatskog katoličkog sastanka 1900. na inicijativu biskupa krčkog Antuna Mahniča. Rittig Hrvatstvu, jednoj od novina koju je, kao posebno katoličko glasilo, pokrenuo dio zagrebačkih svećenika, zamjera strančarenje, polemiziranje s Obzorom, navodno vezanje uz jednu stranku i raskol među svećenstvom. Kaže: “Drugi pako dio svećenstva, može biti veći brojem, nazire u tome pokretu novu smutnju i novo da će stanje biti gore od predjašnjega.”16 Te su njegove polemike izazvale reakciju Hrvatstva i Narodne Obrane čemu se sam protivio.17 Nakon kratkog vremena provedenog u novostvorenoj18 župi svetog Blaža (1915.-1917.) Rititig je na zagrebačkom gradskom poglavarstvu koje je imalo pravo izbora župnika sv. Marka imenovan na to mjesto 26. 09. 1916. sa 28 od 34 glasa,19 12 13 14 15 16 17 18 19 Kerubin Šegvić je osuđen 1945. na smrt, jer je zabacio tvrdnju da glagoljica potiče od svetog Ćirila i Hrvatima pripisivao gotsko podrijetlo. Starčevićeva straka prava...103, 104 GRIJAK, nav. dj. 396 Detaljnije o Hrvatskom katoličkom pokretu vidi u Hrvatski katolički pokret; Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. 03. 2001., ur. Zlatko Matijević, Zagreb 2002., 871.str. S. RITTIG, Za novi katolički sastanak, Glasnik..., br. 19. Đakovo 15. 10. 1904, 145-148. “Na koncu odlučno prosvjedujem protiv Narodne Obrane, što je iz moga članka nelojalno samo ono iscrpla, što joj bilo u prilog, i što se pored chiffre nekog svećenika liberalca mojim imenom titra u borbi proti općoj katoličkoj stvari.” S. RITTIG, Dvije tri na odgovor, Glasnik …, br. 20, 31. 10. 1904., 158-159. Osniva se nova župa sv. Blaža u Zagrebu, Službeni vjesnik nadbiskupije zagrebačke, (dalje SVNZ) uredba nadbiskupa br. 270, od 18. 01. 1915. God II., 6. 01. 1915. br. 1, 24-25.;Promjene u nadbiskupiji, SVNZ, God. II, 15. 09. 1915., br. 2., 43. Miroslav AKMADŽA, Prilog poznavanju političkog djelovanja mons. Svetozara Ritiga, Historijski zbornik, God. LIV, 2001, 138., 92 VDG JAHRBUCH 2003 gdje se zadržao narednih četvrt stoljeća i koja će ga dužnost bitno odrediti i za kasnije vrijeme. Ondje je skrio i Stjepana Radića izvevši ga na stražnji izlaz iz sabornice nakon što mu je ondje postalo tijesno i zahvaljujući nastupu o guskama u magli, opasno. Svoja dva prijatelja i vrsna umjetnika Meštrovića i Kljakovića angažirao je na uspjelim restauratorskim radovima u crkvi sv. Marka.20. U jednoj fazi života neskriveno figurira kao uzdanica nadbiskupa Bauera, njegov tajnik i pisac privatnog dnevnika.21 Tako odgovara na brojna njegova privatna pisma i korespondenciju (na primjer s Ivom Pilarom).22 Ne postoji cjelovita studija o ulozi Katoličke crkve u Hrvatskoj tijekom Prvog svjetskog rata,23 niti monografija koja bi prikazala stvarnu ulogu nadbiskupa Antuna Bauera u svim događajima. Kao njegov čovjek, Rittig je upućen u Rim 1919. s pokušajem da Talijanima prikaže pravo stanje Katoličke crkve u novostvorenoj državi. Uvijek je Istranima bio sklon, uvijek je govorio o izdaji ako se Talijanima ustupalo dijelove obale bilo to od strane Kraljevine ili NDH, i kasnije kao predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Vlade Narodne Republike Hrvatske nije mimoilazio pazinsku gimnaziju pri dodjeli državnih sredstava.24 Kad su don Frane Bulić, fra Julijan Jelenić i Fran Barac osnivali Hrvatsku bogoslovsku akademiju koja je izdavala niz vrijednih projekata, a preuzela je i postojeću Bogoslovsku smotru, Rittig je podupirao njihova nastojanja. Ondje su dvadesetih i tridesetih godina pisali najupućeniji teološki umovi u Hrvatskoj. Među izdanjima knjiga u nakladi HBA treba spomenuti bar neka imena: Dominik Mandić, o. Petar Vlašić, Janko Šimrak, fra Julijan Jelenić, Andrija Spiletak, Janko Obreški, Stjepan Zimmermann, Miroslav Vanino, Miho Barada i brojni drugi. U Komentaru povodom članka prof. Šepića o nekim analizama i mogućnostima iskorištavanja Parčićevog rukopisa glagoljaškog misala zaključuje da nije crkveno voditi brigu da “uskore toliko žuđenu sveslavensku uzajamnost.”25 Uredio je prigodnu monografiju posvećenu jubileju nadbiskupa Bauera. Nepunu godina dana po pogibiji Stjepana Radića on za vlast Kraljevine kaže da je za razliku od Austro-Ugarske “čista demokracija”.26 Jedan od autora koji se se bavili Rittigom drži da je bitna promjena u njegovom stavu i držanju nastala 1934. zbog izbora mladog klerika Stepinca nadbiskupom 20 21 22 23 24 25 26 Meštrović je izradio Bogorodicu s djetetom Isusom, Polaganje u grob, raspelo, oltar i propovjedaonicu, a Kljaković oslikao crkvu freskama s biblijskim motivima. Usp. Josip. BRATULIĆ, Svetozar Ritig – ličnost i djelo, Slovo, 44-46 (1994-96), 328. Službeni vjesnik zagrebačke nadbiskupije (SVZN) među ostalim u ratnim godinama obiluje nadbiskupovim okružnicama i ratnim vijestima. To potvrđuju naslovi: Nabava obveznica ratnog zajma, Okružnica povodom rata, Okružnica o sabiranju milodara za udove i sirote poginulih junaka, Društvo sv. Vida prima vojnike koji su u ratu oslijepili, Mobilizovane vojnike može odriješiti svaki svećenik, Okružnica za zaštitu siročadi poginulih vojnika, Peti ratni zajam, Vjenčanja ratna, Vodjenje matica vojnika poginulih u ratu, Navještaji vojničkih osoba, Uporaba crkvenih zvona u ratne svrhe i slično. Treba reći da iz općih poziva na mir Crkva ipak solidarno stoji s vlašću Austro-Ugarske premda je javnu sablazan i konsternaciju izazvao napad savezničke Njemačke na “katoličku” Belgiju. GRIJAK, 401 Vidi studiju Jure. KRIŠTO, Prešućena povijest – Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850.-1918., Zagreb 1994. Tako upozorava Bakarića da se novci Komisije moraju dodijeliti sjemeništima na Rijeci, u Pazinu, Zadru i Šibeniku, jer su ona i osnovana potporom naše Komisije. HAD, Fond Svetozar Ritig, kutija 1. 4 S. RITIG, Dodatak članku prof. Šepića, Bogoslovska smotra (dalje BS), 16 (1928) 4, 529-531. Nadbiskup Bauer u povijesti zagrebačke biskupije, u Antun Bauer, Zagreb 1929, 90. 93 VDG JAHRBUCH 2003 koadjutorom Zagrebačke nadbiskupije, na čemu da je Rittig bio destruktivno zavidan, jer da bi taj položaj očekivao za sebe,27 premda je Stepinac od Rittiga bio četvrt stoljeća mlađi. Potvrdu mišljenju da je Rittig skrenuo s pravocrtnog crkvenog puta tek 1934. nalazimo i u njegovim člancima, prikazima i recenzijama objavljivanim ranije u raznim crkvenim medijima. Potpisana drži da se Rittig u katoličkim novinama javljao više po naravi stvari i ni blizu toliko koliko bi po svom položaju, naobrazbi i vokaciji mogao.28 Tu ima Jugoslavije, ali nema apostazije. Ne krije svoje simpatije za idejne pokretače takozvanog katoličkog liberalizma u prvoj polovici prvenstveno francuskog devetnaestog stoljeća,29 ljude kao što su braća de Lammenais, svećenik Lacordaire i mladi grof Montalembert. Nesklon Alagoviću, Haulika izuzetno hvali, afirmativno piše o Gaju, ali i o grubim presizanjima Jelačića u crkvenu problematiku blagovjesničke skupštine. Dugo je bio član zagrebačkog gradskog poglavarstva, iznosio je konstruktivne prijedloge i predlagao projekte pomaganja širokom prstenu siromašne zagrebačke periferije. Kao takav predvodio je poznatu deputaciju kralju Aleksandru, po nekim autorima u dobroj vjeri da izgladi zategnute odnose nakon ubojstva direktora Jugoštampe Tonija Schlegela. U jesen 1935. u pratnji engleskog pisca bojnika Hobbesa otputovao je u posjet misijama koje su Jugoslaveni po dogovoru s Belgijancima počeli podizati u Bengaliji, u misiju u Bošontiju kojoj gravitira četrdesetak sela. U nevelikoj knjižici30 opisuje svoje viđenje Indije, njenog prostranstva, politike, sveprisutne bijede, kastinske podjele i rasne razlike, zaostalost nalazi svugdje, premda muslimane doživljava naprednijima. S isusovcem O. P. Johannsom raspravlja o Vedama, budizmu, teozofiji i Gandijevom pokretu31. Nije uvijek uljudan: Bengalcima odriče mogućnost glazbene nadarenosti,32 džainski hram ocjenjuje teatralnim kičem,33 a za kip božice Kali kaže da je “karikatura od neke vještice”.34 Urgentnom potrebom ocjenjuje iskorjenjivanje europskog pristupa, udaljavanje od politike i skoro obrazovanje urođeničkih svećenika.35 Krajem tridesetih Stepinac se već brine za pomoć izbjeglim Židovima iz srednje Europe, Rittig je također u odboru i sudjeluje u svemu. 27 28 29 30 31 32 33 34 35 Akmadža prenosi riječi beogradskog nadbiskupa Ujčića “koji je s jedne strane tvrdio da je Ritig beskompromisni pristaša komunističkog režima, ali ga je s druge strane označio ako lovca na karijeru, koji je sa glavne linije Katoličke crkve u Hrvatskoj skrenuo samo iz razočaranja i ogorčenja što nije postao nasljednikom Bauera.” M. AKMADŽA, Prilog poznavanju...139 To ne vrijedi za razdoblje kad je bio glavni urednik Katoličkog lista, jer tad često potpisuje komentare i uvodnike, donosi izvješća i recenzije, ali to je bilo razmjerno kratko. S. RITIG, Restauracija katolicizma u vrijeme narodnoga preporoda, BS XXI Zag. 1933, 2, 97-110. Svetozar RITTIG, U Gangesovoj delti, Zagreb 1936. Pri kraju uz kometar Hobbesa da nisu Britanci krivi što su Indijci zaostali nego nesposobna tropska rasa Rittig zaključuje: Njihov cilj za političkom nezavisnošću i slobodom urodio bi najvećim kaosom, građanskim i rasnim ratovima u zemlji. nav. dj. 45 Uza svu svoju muzičku nadarenost nemaju Bengalci one zvonkosti i ljepote glasa, što imadu Evropljani, nav. dj. 26; U stvari u cijeloj toj gradnji nema ništa sakralnoga i mističnoga. To je teatar a ne hram. Izrezak iz nekoga mondijalnoga “Luna-parka” i što bi evropski umjetnici kazali svojom specifičnom riječi, to je prosti – kič. Muslimanske mošeje su iskazi daleko boljega ukusa i dubljega vjerskoga osjećaja nego moderni brahmanski ili budistički hramovi. Isto, str., 40-41. Isto, 42. Isto, 34-35. 94 VDG JAHRBUCH 2003 Čovjek s gotovo polustoljetnim projugoslavenskim radom nije mogao računati na sigurnost nove ustaške vlasti, osobito ne u njezinim prvim danima. Upravo je njegovo mjesto Pavelić već obećao, što je izazvalo prvi veći sukob Pavelića i Stepinca, a Stepinac nije bio tip komu bi bilo tko mogao presizati u kanonskopravna pitanja. Rittig se već u lipnju 1941. povlači prvo u Novi Vinodolski, a potom krajem kolovoza u svoju vikendicu u Selcu kod Crikvenice. Otud će se javljati i pisati još četrdeset i treće dopise sa zaglavljem Župnik svetog Marka i Opat sv. Helene od Podborja. Jedan od njegovih dopisa bit će upućen svom pouzdaniku Boži Jambrečaku za podizanje djela gotovine od 25.000 kuna, jer je bila blokirana podružnica Banovinske štedionice u Crikvenici gdje je imao novaca.36 Stepinac je tolerirao njegov boravak izvan Zagreba i slao mu je plaću37. Bio je sumnjiv Nijemcima i omražen ustašama, a Hans Helm ostavlja i mogućnost da je Stepincu pismeno prijetio.38 Osobito je toplo pozdravljen prigodom govora u Plaškom, kao sudionik drugog zasjedanja ZAVNOH-a najzdravije skupštine na kojoj je ikad bio kako sam kaže. Hvali komuniste, priznaje im jedinstvo naroda, dosljednost u provođenju ideja slobode za razliku od Francuske i Belgije, Jugoslavija, nije podlegla, već da su njezini partizani u šumi izveli junaštvo bez premca u trinaest stoljeća.39 Potpisnik je Glasa Katoličkoga i Srpsko-pravoslavnoga svećenstva i još nekoliko prigodnih i projugoslavenskih partizanskih propagandnih materijala.40 Izabran je u plenum od 31 člana Predsjedništva na trećem zasjedanju ZAVNOH-a. Na izvanrednoj sjednici istoga u travnju 1945. podupro je prijedlog HSS-ovca Ante Vrkljana da se Hrvatskoj ostavi nadleštvo ministarstva pomorstva i u slučaju brodogradnje i pomorske uprave, a ne samo obalne plovidbe i ribarstva.41 Kasnije će kao član izvršnog odbora JNOF-a poduprijeti prijedlog Franje Gažija o dvostranačkoj vlasti odnosno o izboru ne-komunista na mjesto predsjednika vlade, što je odbijeno.42 Na skupštini ZAVNOH-a sjedio je sa Vladimirom Nazorom, starim gospodinom dobrih ideja koji je slično poput njega u poraću figurirao na položaju visokog naziva, a nikakve težine. Propagandni odio ZAVNOH-a tiskao mu je prigodnu malu knjižicu, apologiju partizana, hvalospjev sovjetskoj vojsci i svijetloj budućnosti, i osudu svećenika –koljača, slugu fašista koji skreću s pravog puta Petra Berislavića, Marka Mesića i Luke Ibrišimovića.43 Tijekom rata oštro se sukobio s krčkim biskupom Josipom Srebreničem,44 jer je ovaj javno upozoravao vjernike da se klone partizana i drže podalje od šuma. 36 37 38 39 40 41 42 43 44 HDA, Fond Svetozar Rittig, Kutija 1 Ćiril PETEŠIĆ, Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941. – 1945., Zagreb 1982.,144. Usp. Jure KRIŠTO, Sukob simbola, Zagreb 2001., 110/111. Drugo zasjedanje ZAVNOH-a (12-15. listopada 1943) stenografski zaspinik, Zagreb 1950. 18-19. Detaljnije vidi nezaobilaznu studiju, PETEŠIĆ, nav. dj. 130-154, i među Prilozima. Hodimir SIROTKOVIĆ, ZAVNOH, Zagreb 2002., 166 ..."da bi politički bilo potrebno da predsjednik vlade bude iz HSS-a, jer je ministar za Hrvatsku drug dr. Pajo Gregorić komunista i jer bi Hrvati rekli, da su sve uzeli komunisti." Isti, 181. S. RITTG, Svećenstvo u narodnooslobodilačkoj borbi, 1944. Treba reći da u zaglavlju stoji ista titula Msgr. Dr. Svetozar Rittg, župnik crvke Sv. Marka u Zagrebu, premda je već tri godine na tom mjestu faktično bio netko drugi. Riječ je o tiskanom izdanju predavanja održanog na priredbi usmenih novina u Glini 5. 02. 1944. ZAVNOH, Zbornik dokumenata, Zagreb 1970., 562. O tomu detaljnije pogledati poseban fascikl u prvoj kutiji građe iz ostavštine S. Rittiga 95 VDG JAHRBUCH 2003 Treba spomenuti da se na Rittiga molbom obraćao i osječki povjesničar Hartinger o čijoj je sudbini već pisano u izdanjima VDG45 iz pera autorice Mire Kolar. Rittigove molbe nisu puno koristile, a vjerojatno je bio i svjestan da neće. Obraćali su mu se mnogi, često dobri gospodarski stručnjaci, inženjeri i privrednici. 46 Bio je i predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, koja je u stvarnosti predstavljala vlast samu, ponekad je pripomogla starijim svećenicima ili neupitnim kulturnim spomenicima,47 a svoju bi misiju ispunila da je Hrvate odvratila od Rima, a religiju uspjela potisnuti na svim razinama. Od svih republika FNRJ najslabija je i najnedjelotvornija bila u Hrvatskoj. Na sličnom, premda masovnijem srpskom primjeru, vidi se da je stvarna uloga Udruženja bila eliminiranje crkava iz svih javnih pora života.48 Kao prvi uzvanik i predsjednik Komisije 1950. boravi u Sarajevu i ondje prisustvuje prilično masovnoj manifestaciji osnutka Udruženja katoličkih svećenika49 Bosne i Hercegovine, najvećim dijelom franjevaca Bosne Srebrene. Održao je prigodan govor, pohvalio osnutak Udruženja. I kasnije ih se rado sjećao.50 Hrvatska nacionalna katolička crkva sigurno niti je potekla od njega niti bi je on sam mogao osnovati, ali joj je svakako bio sklon, osobito u kasnijoj fazi života, jer nečeg sličnog prije teško bi se moglo naći. S obzirom na visoku životnu dob imao je puno obveza: poslanik u Narodnoj skupštini FNRJ, poslanik u saboru NRH, član Narodnog odbora grada Zagreba, pravi član JAZU-a. Tad je mijenjao adrese: Nazorova 59 i Demetrova 11. Na njegov dopis iz studenoga 1951. Predsjednik vlade NR Hrvatske Vladimir Bakarić donio je Uredbu kojom se osniva Staroslavenski institut u Zagrebu kojemu je Rittig do smrti bio ravnatelj. Četiri dana poslije smrti odlučeno je da institut nosi njegovo ime.51 Svakako mu je bilo stalo do konsolidacije odnosa Jugoslavije s Vatikanom koji su prekinuti 1953., a ponovno uspostavljeni nakon njegove smrti52. Protokolom iz 1966., ali on se već svrstao na jednu stranu, pa od njega nije moglo biti koristi pri tim pregovorima, vođenim na razini BKJ - Vatikan - Vlada. Čak niti episkopat u tim pregovorima nije puno pitan. 45 46 47 48 49 50 51 52 Mira KOLAR - DIMITRIJEVIĆ, Josip Hartniger, osječki novinar i hrvatski povjesničar (1884.-svibanj 1945.), u Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća, Osijek 2001., 223- 233. Zanimljiv slučaj željezničara i ekonomista Steve Thallera iz Gorenjske u Sloveniji, očajnog čovjeka koji bi radio bilo što, a nekoliko godina proveo je u njemačkom zarobljeništvu. HDA, Fond Svetozar Ritig, kutija 1 Detaljnije o poratnom životu Hrvatske vidi Katarina Spehnjak, Javnost i propaganda: Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945.-1952., Zagreb 2002. .. u jednom elaboratu RKVP NR Srbije s početka 1959., uloga udruženja sveštenika ocenjena je kao pozitivna ukoliko služi za razbijanje organizovanog nastupa postojećih crkava, a negativna, ukoliko Udruženje nastupa kao crkvena frakcija koja je samo protiv crkve a ne i protiv religije.» R. RADIĆ, Država i verske zajednice 1945.-1970 II., Beograd 2002., 76 Na osnivačkoj skupštini potvrđeno je 168 članova od toga 26 nisu franjevci. Vrlo brzo je primljeno 28 novih članova, od toga 18 franjevaca. Među članovima ima i kasnije poznatih imena i zaslužnih crkvenih djelatnika: hercegovački fratar Janko Bubalo, sveučilišni profesor i povjesničar fra Ignacije Gavran pisac nekoliko knjiga iz povijesti Bosne Srebrene, Berislav Gavranović visočki profesor, dr. fra Franjo Lipovac, klobučki župnik i kasniji prevodilac Svetog pisma Ljudevit Rupčić, sarajevski profesor Rufin Šilić, i drugi. Dobri pastir, br. 1. str. Govor mons. Dra Svetozara Ritiga, Dobri pastir 1-2, Sarajevo 1950. 19-21., Dojmovi s osnivačke skupštine našeg svećeničkog udruženja, Dobri pastir 3-4,. Sarajevo 1950. 15-17. A. NAZOR, Staroslavenska akademija i staroslavenski institut, Slovo 44-46 (1994-96), 301. Umro je 21. 07. 1961. Sahranjen je u mirogojskim arkadama. 96 VDG JAHRBUCH 2003 Bilo bi nepravedno suditi Rittiga samo kao partizana i stavljati ga nužno u kontekst da je onda kad je sva Crkva u Hrvata bila na jednoj strani, on bio na drugoj. Za razliku od nekih srpskih crkvenih osoba nije javno govorio protiv religije, niti se deklarirao kao ateist, češće je tumačio da su komunisti pravi kršćani uz neizostavne reminiscencije o narodnim svećenicima od Grgura Ninskog do Strossmayera. Ne treba zaboraviti da je u šumu krenuo sa sedamdeset, osobito ima li se u vidu da su u partizane uglavnom išli mlađi ljudi, i bilo bi pravo reći da on uopće nije bio partizan, osobito ne borac. Svakako je bio gospodin uljudnih manira, socijalno osjetljiv, premda prilično imućan. Po onomu što je pisao prije Drugog svjetskog rata federalno bi rješenje u Jugoslaviji bilo idealno, pa je i tu mogao doći na svoje. Sukob njega i Stepinca i ako ne uvažimo sve već rečeno, mogao je biti i ideološke prirode, budući da je od sva tri biskupa s kojima je Rittig ili surađivao ili u njihovoj sjeni živio, Stepinac bio najviše sklon Hrvatskoj, a Rittigov idejni, svjetonazorski i životni credo najbolje podcrtava rečenica: Hrvatima druge obećane zemlje nema nego Jugoslavija.53 SVETOZAR RITTIG – Theologe und Politiker In dieser Arbeit verfolgt man das Leben des Theologen, Politikers und Sekretärs des Bischofs Strossmayer - Svetozar Rittig, der in seinem langen Leben einige politischen Parteien, Verwaltungen und Parlamente wechselte und immer bei der Lösung der kroatischen Frage innerhalb Jugoslawiens blieb. Der langjährige Pfarrer in der Hl. Markus Kirche und Kultur- und Öffentlichkeitsarbeiter schloss sich im Alter von 70 Jahren den Partisanen an, obwohl er eigentlich kein Kommunist war. Er war Präsident der Religionskommission der Partisanen und nach dem Krieg Minister in einigen Regierungen. Er war auch Leiter des Altslawischen Instituts, das nach ihm benannt wurde. 53 Rittigove riječi kojima je među ostalim u zagrebačkoj skupštini obrazlagao potrebu polaska deputacije uglednih građana u Beograd. (Vidi AKMADŽA. Prilog poznavanju 145) 97 VDG JAHRBUCH 2003 Ivan PEDERIN Kruna Svetog Stjepana i uloga Nijemaca u njoj (u zbirci Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild) Ovaj rad prikaz je i analiza svezaka o Kruni sv. Stjepana u naprijed navedenoj zbirci. Bila je to najjača politička jedinica habsburške carevine, najzahtjevnija i zapravo stožerna jedinica. Kruna sv. Stjepana obsizala je osim Mađara još Slovake, Rumunje i druge narode. Tu je bila i Hrvatska kao osobito bolna točka te krune o kojoj se u zbirci šuti ili se ona spominje kao njezin pridruženi dio i pritom se šuti da je Hrvatska bila kraljevina, te da je imala (ograničeni) suverenitet. Ova snažna politička jedinica bila je centralistička, mađarski je bio uredovni jezik, a političko vodstvo u Budimpešti vjerovalo je da će asimilirati Slovake, Rumunje i druge, ali je jasno bilo da ne može asimilirati Hrvate jer mađarski nije bio uredovni jezik u Hrvatskoj. Pod krunom sv. Stjepana živjelo je vrlo mnogo Nijemaca, koliko - to se izbjeglo navesti. Ti Nijemci su bili kulturno i gospodarski vrlo aktivni, ali gotovo da nisu imali manjinskih prava, a nisu ih ni tražili. O njihovom nacionalizmu jedva da se što može reći, a nije bilo nikoga tko bi im dijelio nacionalističke publikacije. Dio Nijemaca bio je židovske vjere, ali su se oni ipak osjećali i kao Nijemci, prihvatili su njemački jezik i napustili jiddisch. Bilo je i mnogo Srba i to poglavito na sjeveru, ali su ti Srbi selili na jug. Zbirku Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild pokrenuo je prijestolonasljednik Rudolf. Bila je to zbirka koja je trebala predstaviti Austro-Ugarsku u zemlji i inozemstvu, počela je izlaziti 1882. i nastavila do pred sam kraj Carevine. U toj zbirci svakoj je zemlji, jer Carevina nije imala pokrajina nego zemlje (Länder), posvećen po jedan svezak. Zemlje su bile kraljevine, a Carevina je imala četiri kraljevine – Češku (Böhmen), Mađarsku i Hrvatsku, da i Dalmaciju, tri krune - sv. Vjenceslava, sv. Stjepana i napokon carsku krunu. Njemački dio Austrije (Deutsch-Österreich) nije bio zasebna politička jedinica već se sastojao od niza grofovija i vojvodstava koje grosso modo odgovaraju današnjim saveznim zemljama Republike Austrije. Austrija je imala još i brojne manje feudalne jedinice. Zemlje (Länder) nisu bile samo kraljevine, već i zemlje kao Štajerska, Kranjska, Moravska, pa čak i Bukovina. Na ovaj je način naglašen federalizam Carevine koja se u ovoj zbirci predstavlja kao niz zemalja s većim ili manjim stupnjem autonomnosti obrazloženih poviješću. Potpun suverenitet nije imala ni jedna od zemalja. Nositelj suvereniteta bio je car i samo je on imao sve atribute suvereniteta. Carevina se nazivala Austrijom, ali se službeno zvala do 1806. Rimsko Carstvo, onda c. k. Državama, za Bachova apsolutizma službeno se zvala Austrijske države ili Carske države i napokon se nazvala Austro-Ugarskom. Ova zbirka počela je izlaziti 1886. s uvodnikom koji je napisao prijestolonasljednik, ali je nastavila s izlaženjem i poslije njegove smrti do zaključno 99 VDG JAHRBUCH 2003 1902. Izišao je ukupno 21 svezak, od toga tri dvostruka, potom još neki svesci prirodoznanstvenog karaktera. Zbirku je pokrenuo prijestolonasljednik nadvojvoda Rudolf da bi prikazao kulturnu misiju svekolike Carevine. Sazvao je istaknute intelektualce i umjetnike u Hofburgu, potom uglednike iz Mađarske. Zatražio je dopuštenje od oca. U tom zahtjevu spominjao je sveukupno rodoljublje (Gesamt-Patriotismus), posebnosti u razvitku pojedinih zemalja koje će zbirka istaknuti i proučiti tako da će te zemlje tražiti duhovni oslonac u Austriji i dodao da je potrebito pogledati carevinu kao cjelinu baš zbog njezine raznolikosti. Car se složio, a Rudolf je pozvao u Hofburg 25. svibnja 1884. književnika Jókaia Mora, člana parlamenta i nositelja brojnih odlikovanja, vladinog savjetnika Weilena, Arnetha, dvorskog savjetnika Becka, Nikolu Dumba, Frana Miklošiča, odjelnog predstojnika Szögyéssyja, grofa Wilczeka, sve ličnosti od povjerenja Dvora. U prosincu je Rudolf otputovao u Budimpeštu, sazvao tamo sastanak mađarskih uglednika i formirao uredništvo zbirke koja će izlaziti na njemačkom i mađarskom jeziku. Na dan izlaženja car je primio Rudolfa i uredništvo. Autori su bili mjesni ljudi, znanstvenici i književnici, a Monarhija je, ako je za suditi po suradnicima, imala znatan znanstveni aparat. Zbirku su ilustrirali ugledni slikari tih zemalja. Uredništvo je bilo sastavljeno od znanstvenika, političara i činovnika. Zbirka je izišla na njemačkom i mađarskom jeziku. O značaju ove zbirke nešto nam može kazati karakter samog Rudolfa i njegov odgoj. On je kao dijete učio vojne vještine, a potom latinski, francuski, mađarski i poljski jezik. Njegovi učitelji nisu bili tradicionalni dvorski praeceptori, već su poglavito potjecali iz skromnih obitelji i nisu bili klerikalni, iako je Crkva onda imala nadzor nad višim školstvom u smislu konkordata iz 1855. Odgojitelji su se brinuli da on ostane po strani od svakog nacionalizma, a osobito njemačkog. Njegovi učitelji nisu smjeli biti politički djelatni, mogli su biti i liberalno nastrojeni. Povijest i zemljopis podučavao ga je Slovenac Josef Šišman; on je bio toliko siromašan da je došao na studij u Beč pješke. Potom ga je podučavao benediktinac Hyazinth Rónay, blizak liberalima. On je 1848. bio vojni kapelan u mađarskoj vojsci, a Rudolfov učitelj postao je na preporuku grofa Andrássy Gyule. Rónay se divio Josipu II. i za nj se govorilo da je mason, član mađarske lože, a masonerija je bila dopuštena u Mađarskoj. On je Rudolfa učio mađarskom jeziku i povijesti. Češku povijest ga je učio Anton Gindley, zastupnik snošljivosti među Nijemcima i Česima. Bio je sin mađarskog Nijemca i Čehinje, osjećao se austrijskim kozmopolitom, a predavao je i na praškom sveučilištu. Češkom jeziku ga je učio Hermenegild Jireček koji mu je ulio u dušu simpatije za Slavene i Rudolf je uvijek branio Slavene pred mađarskim nacionalistima. Snošljivost prema svim narodima ojačao mu je učitelj zemljopisa Dionysius Grün, sin siromašnih moravskih Židova i četrdesetosmaš koji je 1849. ležao u tamnici, a potom se pokrstio. On ga je upozoravao da Carevina ima 9 milijuna ljudi njemačkog jezika i 28 milijuna žitelja koji govore druge jezike. Savjetovao mu je da odgaja južne Slavene i tako se stavi njima na čelo. Upozoravao ga je da bi Austrija, ako se priključi Njemačkoj, postala privjesak. Prirodopis ga je učio štajerski botaničar Matthias Wretschko i Moravac Josef Krist, geologiju Ferdinand Hochstetter, darvinist. Rudolf je s 14 godina dao ocu svečani spis o proslavi 25. obljetnice njegova stupanja na prijestolje u kojem je osudio veze svećenstva s aristokracijom što se ocu nije svidjelo. Državno pravo ga je učio Adolf Exner, nacionalnu ekonomiju Carl 100 VDG JAHRBUCH 2003 Menger koji mu je prenio ateistički, demokratski, pa i republikanski svjetonazor. Rudolf je bio naklonjen rastavi braka, bio je protivnik političkog katolicizma i apsolutizma, protivnik antisemitizma, povlastica Crkve i plemstva. On je kod Rudolfa pobudio zanimanje za socijalna pitanja, pa je on smatrao da država mora biti na strani radnika i protiv tvorničara. Dvorski krugovi zamjerali su mu veze sa zoologom Alfredom Brehmom koji je bio protestant, darvinist i mason pa se govorilo da je i Rudolf mason što je on pak uvijek poricao. Brehma su uklonili iz Rudolfove blizine. Rudolf je imao simpatija i za Židove zbog njihove vjere koja ih je održala i bez domovine. Rudolf je dugo živio u Pragu, smatrao je da je prodor na Balkan moguć samo preko Slavena, bio je protivnik Taaffeove pročeške, klerikalno-feudalne politike i njegovog tipa federalizma, volio je generala baruna Josipa Filipovića koji je kao zapovjednik Praga bio i njegov pretpostavljeni. Zbog toga je bio naklonjen okupaciji Bosne. U Hrvatima je vidio velik problem Mađarske koja je ranije čuvala Austriju od pada u reakciju. Rudolf nije bio za trijalizam, već za dualizam i smatrao je da je Hrvatska biser u kruni sv. Stjepana osobito s razloga što hrvatsko pitanje jača oporbu protiv grofa Tisze Kalmana, a Rudolfu je prijala liberalna atmosfera u Budimpešti, ali ne i mađarski nacionalizam. Rudolf je vjerovao, u smislu Hegelovog evolucionizma, da su Slaveni narodi budućnosti, ali je Rusija opasnost za europsku uljudbu. Austrija mora postati zaštitnikom malih balkanskih naroda i igrati uljudbenu ulogu na Balkanu s njemačkim kao jezikom sporazumijevanja. Bugarski knez Aleksandar i srpski kralj Milan bili su mu prijatelji. Rudolf je slušao savjete austro-ugarskog poklisara u Beogradu grofa Rudolfa Khevenhüllera da napravi veliku Srbiju s Bosnom pod austrijskom krunom. Sam Milan bio je sklon prepustiti Srbiju Austriji i živjeti u Beču. Bismarck je želio da Austrija prodire na Balkan, da bi on mogao bolje djelovati u Europi. Rudolf se bojao Bismarckovog utjecaja među Nijemcima Carevine.1 Ova načela i stečevine Rudolfova odgoja provlače se kroz čitavu zbirku uz stanovita kolebanja i odstupanja. Zbirka je napisana znanstveno. To će reći da je svaki svezak napisalo više autora po strukama pa su pojedini radovi posvećeni povijesti, književnosti, umjetnosti, poljodjelstvu, šumarstvu, lovu i ribarstvu, industriji, prometu, narodnim običajima i kulturi itd. Ako je u nekoj zemlji prebivalo više naroda kao u Bukovini ili Češkoj, onda su opisane sve ove grane duhovne i materijalne kulture tih naroda, čak i Roma npr. u Bukovini, ali ne i Židova koje se spominje, ali kao vjersku zajednicu, a ne posebni narod što je opravdano ako se zna da u Austriji nije postojala židovska književnost ili slikarstvo. Austro-Ugarska imala je veliku židovsku populaciju, ali su ti Židovi djelovali u kulturi i gospodarstvu naroda u kojima su se nalazili i te su narode često i jako zadužili. Međutim, to znači da je pučanstvu njemačkog jezika u Mađarskoj i drugim zemljama Carevine posvećena pažnja s kojom ćemo se pored ostaloga pozabaviti u ovom radu. Na taj način pojavila se nacionalna individualnost svakog naroda kao suvremenog naroda sa svim nacionalnim atributima. Priloge su u pravilu napisali mjesni ljudi jer je u svim tim zemljama postojao kvalificirani znanstveni i kulturni aparat koji je, k tome, bio nezavisan od politike i ideologije. 1 Brigitte Hamann, Rudolf, Kronprinz und Rebell, München, 1987. 101 VDG JAHRBUCH 2003 Država Mađarskoj je posvećeno čak 6 svezaka ove zbirke, jedan Hrvatskoj. Ti svesci opsižu sve mađarske županije, Sedmograđe (Siebenbürgen, Erdely, Transilvanija) i gornju Mađarsku, a to je današnja Slovačka kojoj se nije priznao status povijesne zemlje, ali im je priznat status naroda kao etničke, no ne i političke skupine. U okviru tih svezaka opisani su Srbi i Nijemci, također kao narod – etnička skupina, iako je Nijemaca bilo vrlo mnogo. Uz Češku, Mađarska je imala najveću njemačku populaciju izvan granica Njemačke i Austrije. Hrvatske nema u tim svescima jer je bila kraljevina, tada se službeno nazivala Kraljevina Hrvatska i Slavonija. Ona se jedva i spominje u tim svescima, njoj je posvećen zaseban svezak i to nam kaže koliko je ban grof Josip Jelačić postigao 1848. kad se zaratio s Mađarskom. Prema zahtjevima Kossutha Lajosa Hrvatska je trebala biti pars adnexa regni Hungariae, a ne kraljevina. Jelačić je protiv toga ustao i nitko više, pa ni ban grof Khuen Hederváry Karoly nije uspio lišiti Hrvatsku statusa kraljevine što je, kako naprijed vidjesmo u očima prijestolonasljednika Rudolfa bio problem u Mađarskoj. Rudolf ipak nije smatrao da Hrvatska treba postati pars adnexa. S pitanjem Hrvatsko-mađarske Nagodbe pozabavit ćemo se niže. Uvod (Einleitung) prvom svesku napisao je Rudolf.2 On je opisao Mađarsku kao lijepu i prostranu zemlju koju je priroda bogato obdarila, a velika područja još su djevičanska. Bio je to način kako monarh gleda svoju zemlju kojoj je vladar milošću Božjom i koja mu je po toj Milosti pripala, nakon što su je Mađari osvojili pod Árpádovim vodstvom. Zemlja je lijepa jer je Božji dar. Mađarska se nalazi na prijelazu Istoka k Zapadu. Pozvavši se na ovaj način na Árpáda, Rudolf se osjećao njegovim nasljednikom pa je prionuo uz mađarski nacionalizam. Osvajanje je značilo da ta zemlja pripada Mađarima de iure gladii što je bio politički pojam XIX. st. Drugom poglavlju pod naslovom Zemljopisni pregled kraljevine svete mađarske krune (Geographische Übersicht des Reiches der ungarischen heiligen Krone) autor je Johann Hunfahry3 (str. 9-21). U ovom prilogu autor opisuje Mađarsku kao zemlju otvorenu prema svim ostalim zemljama koje je okružuju. Zemlju okuplja Dunav koji se ulijeva u Crno More, a ono je postrance od svjetskog prometa. Mađarska je nažalost donedavna bila bez mora. To se odnosilo na Rijeku i upada u oči oprezni način kako je autor spomenuo to stožerno pitanje mađarskog postojanja da bi izbjegao trvenja zbog riječke krpice. Sedmograđe je tvrđava protiv barbarskog istoka; Karpati vezuju Sedmograđe s Mađarskom koja je blagoslovljena zemlja, a Mađari su je osvojili do Save. Mađarska povjesnica smatrala je da tadašnja Hrvatska nije isto što i ona iz VI. st., pozivaju se na istraživanja grofa Mailatha Joszefa koji je zaključio da na području tadašnje Kraljevine Hrvatske-Slavonije nikad nije postojala hrvatska država, već je to područje uvijek bilo dio Mađarske. Tomislavova Hrvatska dopirala je do Save. Slično 2 3 To je Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Auf Anregung und unter Mitwirkung Seiner kaiserlichen und königlichen Hoheit des Durchlauchtigsten Kronprinzen Rudolf, Ungarn, Band I. Wien, 1888. str. 3-9. Mađari pišu prezime prije imena, plemićke, akademske i druge titule idu ispred prezimena. U ono doba ime se prevodilo pa autori prevode svoje ime i pišu ime ispred prezimena. Mi smo se u tekstu držali mađarskog običaja pa smo prezime pisali prije imena i nismo ga prevodili. 102 VDG JAHRBUCH 2003 je pisao i povjesničar Fréderic Pesty. Mađari su osvojili čak Srbiju i Bugarsku, a Hrvatsku južno od Save pokorio je Koloman. Hrvatska je prema tome bila mađarska zemlja de iure gladii4. Međutim, autor se očito uklonio ovim polemikama, ali ih ipak nije posve prešutio. Dalje je autor spomenuo centralizaciju koja se provodi preko željezničke politike što je nailazila na toliko protivljenje u Hrvatskoj, jer je kočila razvitak Hrvatske jer je agrarna Hrvatska vezana željeznicom sa svojim mađarskim konkurentom tako da je Slavonija izgubila tržišta u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj.5 Mađare je opisao kao narod s državnim instinktom. Ovim je autor proglasio Mađare boljim narodom jer su državniji u smislu Hegelovog etatizma. Oni žive u središnjem dijelu Kraljevine u kompaktnoj masi, ali ih ima u svim dijelovima države koju su osnovali. Na ovaj način je autor izbjegao spomenuti da je Mađara u Translajtaniji bilo samo 44,4%.6 Treći svezak Mađarske posvećen Budimpešti izišao je pod zaštitom princeze udovice nadvojvotkinje Stefanije (1893.) U uvodu Jókai Mora, Budimpešta se opisuje kao srce Mađarske, žarište nacionalnog života, kulture, trgovine i prometa čiji se utjecaj osjeća u cijeloj zemlji. Budimpešta je u roku od samo 30 godina postala velik i bogat mađarski grad koji ide ukorak s europskom kulturom. Ovo napominje da je Mađarska u okvirima Carevine bila zaostala poljodjelska zemlja. Opis Gornje Mađarske (Oberungarn) napisao je Aladár György. To je Felsö Magyarország, Oberland, Felvidék, dakle kraj sjeverno od brda Mátra, Bükk i Hegyalja i gornjeg tijeka Tise pa dalje na istok. Veći dio ove zemlje danas je Slovačka. Autor opisuje ovaj kraj kao slikovit, plodan i šumovit, brda su posijana razvalinama zamkova, zapadni dio bolje je napučen od istočnog gdje prebivaju Ruteni pošto su Mongoli promijenili etnički sastav. Ljudi iz tog kraja hrpimice sele u Ameriku zbog siromaštva. Slovaci su pokućarci i torbari koji obilaze Europom, vlada u zadnje doba daje olakšice seljacima, a njihov položaj olakšala je gradnja željeznice. Razvija se i turizam koji ima nacionalističku podlogu jer želi zemlju predstaviti svojim žiteljima. Tu živi i većina mađarskih Židova, došljaka iz Galicije koji su vrlo siromašni. Slovaci su većina samo u 8 od 21 županije, ali u toj 21 županiji samo trećina pučanstva – 1,263.265 govori mađarski, ali ih još 255.704 razumije taj jezik. Nijemci su obrazovani, rodoljubi, žive u gradovima, osobito u Požunu (Bratislava, Pressburg). Oni zajedno s Mađarima čine vodeći sloj čak i tamo gdje su Slovaci većina kao u Arvi, Liptau, Trenčinu, Turóczu i Sohlu. Ovdje nam se dijelom otkriva uloga Nijemaca. Oni su bolje obrazovani i čine zajedno s domaćim obrazovanim slojem vodeću skupinu, ali su lojalni, nisu nikakva peta kolona, nisu vladajući narod, a Austro-Ugarska nije ni poznavala ideološki pojam vladajućeg zrelog naroda. Suverenitet je imala samo kruna, dinastija nije bila njemačka nego švicarska, a na dvoru se uvijek govorilo raznim jezicima, a najmanje njemački. Nitko u Beču nije tražio saveznike i nacionalne agente u zemljama. 4 5 6 O tome Guy de Montbel, La condition politique de la Croatie-Slavonie dans la Monarchie Austro-Hongroise, Toulouse, 1909. str. 48. Vidi slijedeću bilješku. R. W. Seton Watson (Scotus Viator), Die Südslavische Frage im Habsburger Reiche, Aus dem Englischen, Berlin, 1913. str.369ff.I Seton Watson piše kako Mađari vide u Hrvatskoj svoju pokrajinu i ne vide razlike između krune sv. Stjepana i Hrvatske str. 76-77. Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 275. 103 VDG JAHRBUCH 2003 Sedmograđe je autor opisao kao zemlju bogatu rudama s kontinentalnim podnebljem i jakim kolebanjima temperature. Flora je bliska sjeveroistočnim Karpatima, ali se odlikuje endemičkim vrstama. Nacionalno je ta zemlja šarolika jer tu žive Mađari, Székleri (koji također govore mađarski, ali su po starom ustavu poseban politički narod i svi su plemići) i doseljeni Sasi. Poslije provale Mongola doseljavaju se Vlasi ili Rumunji kojih od 16. stoljeću ima sve više, a Mađara sve manje. Oni su se održali u gradovima, vodi ih plemstvo koje je povelo i nacionalni preporod, oni osnivaju kazališta i filološka društva. Godine 1872. osnovano je i drugo mađarsko sveučilište u Cluju (Klausenburg). Po vjeri je Sedmograđe katoličko, grko-katoličko, evangeličko, reformirano, unitarno. Ovi posljednji su protestantske sljedbe. Székleri čuvaju prastare mađarske običaje i pjesme. Stara politička nacija su Sasi koji žive izmiješani s Rumunjima, evangelici su, imaju napredno njemačko školstvo, dobro zanatstvo. Rumunji su pravoslavni ili grko-katolici, najčešće pastiri koji ljeti vode stoku na ispašu u gore. Razvija se njihovo građanstvo koje želi prevladati zaostalost Rumunja i tu im pomaže mađarska država. Oni osnivaju kulturna i gospodarska društva te banke. Čuvaju iskonske oblike života i proizvodnje. Armenci su se doselili zbog vjerskih progona nekog vlaškog vojvode, trgovci su, ali su prihvatili mađarski jezik, po vjeri su katolici ili armenci. Povećava se broj Židova koji su bliski Mađarima. Ima nešto Slovaka i Roma koji govore mađarski u gradovima, a svojim jezikom na selima. Ovaj nam opis kaže o dvojbenoj premoći Mađara koji se smatraju vlasnicima te zemlje jer imaju drevnost i obrazovanje u svom posjedu, iako su malobrojni, a njihov broj i opada. Sasi opet sačinjavaju vladajući skupinu zajedno s Mađarima, iako su gosti i nisu prastanovnici. Oni sačinjavaju vladajuću skupinu jer su dobro obrazovani i marljivi. Marljivost i obrazovanje najveća je vrlina ovih priloga, stoji uz bok državnog prava koje nose Mađari. Držanje pisaca naprednjačko je, a Sasa radno, oni nisu vlasnici političkih povlastica, nema ih među vlastelinima. Centralizam je načelo kojim se gleda nacija, ali se pokrajinske, županijske i etničke posebnosti priznaju, tako i njemačka posebnost kao lojalna i naprednjačka. Povijesni dio stožerni je dio publikacije. Povijest Mađarske napisalo je više autora. Prapovijest, Kelti i Rimljani (Die Vorzeit, die Kelten, die Römer, str. 21-32.) i doba seobe naroda (Die Zeit der Völkerwanderung, str. 32-43.) napisao je Franz Pulszky, a s kasnijim razdobljima pozabavit ćemo se niže. Za prapovijest se autor služio arheološkim izvorima, pa i rimskim kronikama koje nije naveo. Počinje s brončanim dobom kad je počela trgovina cinkom zbog legiranja bakra i rudarstvo pa se proizvode karakteristične La T ne fibule. Kelti koji u to doba prebivaju u Mađarskoj ne posjeduju državotvorne odlike. Autor to ne objašnjava i ne piše da li su Kelti bili lovci, stočari ili poljodjelci. Mađarsku osvajaju Rimljani i uspostavljaju svoju uljudbu koja oponaša uljudbu Rima, donose vinovu lozu i latinski jezik koji prihvaćaju Kelti. Onda prodiru Germani i Slaveni. Opis prapovijesti ima značaj oplemenjivanja zemlje, ali ne i traženja nacionalnog identiteta koji počinje tek u seobi naroda, pobliže s Hunima koje predvodi Atila koji se opisuje kao rodonačelnik mađarske nacije, kralj i državnik. Niže će se vidjeti da su Huni govorili jezikom koji nije bio mađarski. Hunima se pridružuju Goti, Gepidi i Alani i tako nastaje Mađarska kao sustav naroda na čelu sa državnim narodom Huna, zemlja slična tadašnjoj Mađarskoj. Autor piše kako je 104 VDG JAHRBUCH 2003 jedan Hun donio Atili mač koji je virio iz zemlje pa Atila u njemu vidi simbol boga rata i znak da će osvojiti svijet, a pjevači pjevaju o njegovim ratničkih podvizima. Na njegovom dvoru su kršćani, pogani, rimski građani i azijski barbari, pa germanski knezovi. On opsjeda Rim, papa izlazi pred Atilu i moli da poštedi Rim. Atila umire 453. u prvoj bračnoj noći. Njegova se država raspada, a autor nije objasnio razloge njegova uspona i moći kao ni raspada države, što nije ni mogao ako su mu pri ruci bile samo kronike, a ne arheološki i drugi izvori koji bi nešto kazali o političkom i gospodarskom ustroju njegove države. Potom autor prikazuje seobu naroda, lukave Bizantince koji skreću istočne Gote prema Italiji, anegdote iz ratova seobe naroda, Avare, Hrvate i Srbe koji dolaze u današnju postojbinu, Karla Velikog koji ih pobjeđuje i podjarmljuje. Nalazi da ti barbari nisu bili posve divlji, da su ostavili traga što pokazuju njihovi grobovi, kršćanstvo koje prodire za rimskog doba, tragovi kršćanstva nalaze se i kod Avara, arijanizam koji više odgovara Germanima nego li katolicizam. Spominje i svetog Jerolima kao Panonca i time se uključuje u nagađanja o njegovu porijeklu i pripadnosti uz Hrvate i Talijane koji su ga u vrlo velikom broju publikacija svojatali. Karl Szabó napisao je mađarsku povijest do Habsburškog razdoblja. To su prilozi Doba vojvoda (Die Zeit der Herzöge str. 43-55), Doba kraljeva iz dinastije Árpáda (Das Zeitalter der Árpádenkönige , str. 55-93.), doba kraljeva iz raznih dinastija (Das Zeitalter der Könige aus verschiedenen Dynastien, str. 93-12.). U prvom prilogu autor definira mađarski nacionalni identitet, oni su se u najstarije doba odvojili od finskih naroda, došli u dodir s mongolsko-turskim narodima, Pečenezima i Kazarima s kojima imaju zajednički običaj krvnog pobratimstva po kojem uvijek moraju birati knezove iz roda Árpáda, a to je temelj mađarskog ustava koji je djelovao i u preporodu u 19. stoljeću Onda Árpád osvaja zemlju do Save. Južno od Save su Hrvati. Tu se opet opaža mađarski nazor da je Hrvatska u najboljem slučaju pars adnexa. Autor tu opisuje mađarski nacionalni karakter, on je iskonski, nagao, razuzdan, ali se njegov gnjev lako primiri. Mađarski jahači koji pljačkaju izraz su nacionalne energije, kršćanstvo sporo prodire, a poganstvo je nekako čuvar nacionalnog identiteta. Rana mađarska povijest prestaje sa svetim kraljem Stjepanom koji se oženio bavarskom princezom Giselom, pokrstio Mađare i osnovao njihovu crkvu. Autor se ne pita da li su Mađari prestali pljačkati zato što su prestali biti stočari i postali poljodjelci, a te podatke mu ruski i bizantinski izvori kojima se za to doba služio i ne daju. Brak s Giselom vezuje mađarsku povijest s njemačkom, ali s druge strane oni primaju kršćanstvo od Bizanta. Autor kao da nije svjestan opasnosti od svojatanja Mađarske od Istoka, jer on se svjesno vezuje sa Zapadom i to osobito u prilogu o Arpadovićima. U tom prilogu Stjepan se vezuje s papom koji mu šalje krunu jer je okružen Slavenima, ukida plemensko vlasništvo i utvrđuje individualnu slobodu. Tu djeluju liberalistički ideali pisca 19. stoljeću Stjepan osniva sustav županija koji postaje temeljem mađarskog konstitucionalizma, osniva samostane i dariva ih. Sad je jasno da su Mađari poljodjelci, a poljodjelstvo dobivaju od pokorenih Slavena. Tu upada u oči da su Slaveni bili na višem stupnju razvitka od svojih osvajača. Ovo autor dokazuje poljodjelskim terminima koji su u mađarskom iz slavenskih jezika. Zanatstvo uče od Nijemaca, ali su sedlarstvo i oružarstvo donijeli iz pradomovine. Odnosi s njemačkim 105 VDG JAHRBUCH 2003 carstvom izvrsni su, ali ne i vazalni. Javljaju se ustanci koji žele ukloniti kršćanstvo i vratiti staro poganstvo. Kršćanstvo igra malu ulogu u mađarskoj nacionalnoj svijesti, što će se vidjeti i niže, manju nego li kod Hrvata ili Nijemaca u Češkoj i Austriji. Autor opisuje Bélu i Ladislava kao “snažne” vladare, ali ne objašnjava u čemu je njihova snaga. Ladislav intervenira i u Hrvatskoj u korist sestre Jelene, udovice kralja Zvonimira, osniva zagrebačku biskupiju. Slijedi prikaz sukoba s križarima koji prolaze kroz Mađarsku i pljačkaju što je bilo neizbježno jer srednjovjekovne vojske nisu imale uređenu opskrbu vojske pa je svaki vojnik morao sam misliti čime će se hraniti. Autor opisuje kako se Koloman okrunio 1002. za kralja Hrvatske i Dalmacije, kako je dao povlastice dalmatinskim gradovima i time posredno priznaje da je Hrvatska kraljevina a ne pars adnexa. Kolomana autor opisuje kao kralja koji modernizira pravni sustav, ukida Božji sud, krsti Ismaelite (muslimanske Bugare), uređuje položaj Židova. Onda Bizant nastoji dovesti Mađarsku u okvir Carstva bračnom politikom. Sad je Mađarska između Nijemaca, Slavena, pape i Bizanta s kojim vodi i rat na donjem Dunavu i u Dalmaciji, ali sklapa i prijateljske političke odnose, pa Béla uvodi bizantinsko činovništvo na Dvor, ostvaruje sigurnost posjeda. Ovdje opet djeluje ideal XIX. st. sa zemljišnikom i katastrom. Andrija osvaja Bosnu, pa Srbiju, ali činovnici sišu narod, daju naplatu poreza u zakup Židovima i Ismaelitima, ali izdaje Zlatnu Bulu kojom jamči osobnu slobodu i imovinu plemstvu, ali i ograničava svoju vlast. Ta Bula samo je sedam godina mlađa od engleske Magna Charta. Bula je temelj mađarske demokracije. Tu opet opažamo vjeru 19. stoljeća u zakonitost i ustavnost. Provala Mongola nacionalna je katastrofa, ali oni se povlače, a Hrvatska i Dalmacija postaju mađarske pokrajine. Ovdje autor protuslovi sam sebi jer je ranije opisao kako se Koloman okrunio za hrvatsko-dalmatinskog kralja. Počinje feudalna anarhija, a autor završava ovaj odjeljak zaključkom kako se arpadska Mađarska obranila svih inozemnih presizanja i ostvarila napredak u kršćanskoj kulturi i ustavnosti. Svećenici su vodili škole, država ih je dotirala koje su latinske, ali se mađarski jezik razvija o čemu svjedoči jedan dokument iz 12. st., a i spomeni narodnog pjesništva u nekim kronikama. Kršćanstvo je za autora, kao i uopće za 19. st. tek element kulture,7a u autorovom prikazu ističe se njegovo prianjanje uz ustavnost, zakonitost, obrazovanje i napredak svojstven njegovu dobu. U prilogu o kraljevima iz različitih dinastija autor opisuje razdoblje feudalne anarhije i dinastijskih borbi u koje se miješa papa, a Mleci iskorištavaju priliku da se domognu Zadra i dalmatinskih gradova, zakonitost propada. Karlo Robert nastoji sjediniti zemlje mađarske i poljske krune, on nije rođen u Mađarskoj, nevjesta mu je morala naučiti mađarski, pa ipak autor u njemu vidi kralja koji se identificirao s mađarskim narodom. On je “snažan” vladar, uređuje poreze i banderijalni sustav. Da li je to bio pokušaj stvaranje države slične apsolutističkoj autor ne može utvrditi na temelju izvora i to i ne pokušava. Njegov nasljednik Ljudevit vodi uspješne ratove, Dušanov nasljednik u Srbiji priznaje vlast mađarskog kralja. Ljudevit jača pravni sustav, trgovinu i blagostanje, osniva sveučilište u Pečuhu (Quinqueecclesiarum, 7 To je tako i kod Šime Ljubića koji je bio svećenik, usp. Ivan Pederin, Život i ideološki sadržaj u djelu Šime Ljubića, Croatica Christiana Periodica, XVI(1992) br.29, str.85-125. 106 VDG JAHRBUCH 2003 Fünfkirchen). Ovdje autor opet ulazi u kontradikciju kad piše da se Ladislav okrunio za hrvatsko-dalmatinskog kralja 1403., iako je ranije napisao da su te zemlje bile mađarske pokrajine. Spominje Hunyadi Janosa koji vidi Mađarsku kao predziđe kršćanstva i njegova vojevanja sa sv. Ivanom Kapistranom i uspješnu obranu Beograda. Tu pisac spominje i mađarsku redovitu vojsku “reguläre Truppen”. Takva vojska počiva na općoj vojnoj obvezi koje onda nije bilo. Autor ništa ne kaže o ustroju tadašnje vojske. Matija Korvin potiskuje Čehe iz Gornje Mađarske (Slovačke), po papinoj želji vojuje protiv husitskog kralja Jurja Podjebrada i opsjeda Beč. Njegovo razdoblje je razdoblje sjaja. O seljačkom ustanku kuruza koje je vodio Dózsa György piše da je ustanak ugušilo plemstvo i osvetilo se seljacima. Dolazi turska opasnost, Mađarska je u financijskim teškoćama, Europa je napušta. Autor ne objašnjava te teškoće i ne analizira mađarsko gospodarstvo što je teško i danas moguće jer iz tog razdoblja je malo izvora u mađarskim arhivima koje su uništili Osmani. U tom razdoblju sitno plemstvo ustaje protiv velikaša, raste politička važnost gradova, prodire svjetovni duh talijanske Renesanse što autor pozdravlja, zamjećuje i krizu Crkve što pokazuje ustanak seljaka 1514. U to doba osnivaju se sveučilišta još u Pešti i Požunu s papinom dozvolom. Na njima nema prirodnih znanosti, teologija je skolastička, medicina počiva na praznovjerju, astronomija je još astrologija. Tu se vidi autorovo liberalno divljenje Prosvjetiteljstvu. Dolaze talijanski učenjaci, koji ipak odlaze poslije smrti Matije Korvina, razvija se književnost na mađarskom, sređuje se običajno pravo, grade dvorci u stilu talijanske Renesanse, a te dvorce ukrašuju talijanski umjetnici. Prikaz doba Matije Korvina čita se gotovo kao himna svjetovnoj znanosti i umjetnosti. Julius Pauler napisao je prilog o dobu kraljeva iz kuće Habsburg (Das Zeitalter der Könige aus dem Hause Habsburg str. 149-269.) To razdoblje počinje s izborom Ferdinanda za kralja. Saziva se sabor u Požunu na koji dolaze i zastupnici Nebenländer (partes adnexae), a tu su i zastupnici Hrvatske i Slavonije. Autor nije objasnio kako je ova kraljevina postala Nebenland. Ferdinand jedini može organizirati obranu pa ga sabor u Požunu bira za kralja 17. prosinca 1526. Hrvati ga biraju 1. siječnja 1527. na slijedećem Požunskom saboru, ali 6. siječnja 1527. hrvatsko-slavonski stališi biraju za kralja Ivana Zapolju (Csapolyay Janos). Dana 31. srpnja 1527. Ferdinand prisiže vezprimskom biskupu Szalakázy Thomasu na latinskom, ali prije krunidbe palatin pita tri puta plemstvo na mađarskom hoće li Ferdinanda za kralja. Autor opširno opisuje ceremoniju krunidbe. Sulejman podupire Zapolju koji je podrijetlom Požežanin. Osmani preplavljuju Mađarsku, pada Siget koji brani Nikola Zrinski, podrijetlom Hrvat (tako autor), luteran, surov i nasilan, ali junak. Autor opisuje obranu potanko i patetički. Iz ovog ulomka jasno se vidi da uloga Hrvata u ovim zbivanjima nije mala, a svakako veća od puke pokrajine. Autor opisuje osmansku vlast kao barbarsku i nasilnu. Mađari ne prelaze na islam kao Bosanci, ali njih je sve manje, a na njihova mjesta dolaze Srbi. Pešta je prljavi turski gradić. Mađarsku su Osmani osvojili, ali ne i Sedmograđe koje je pod vlašću osmanskih vazala Zapolja. Sedmogradski ustav je savez triju sedmogradskih nacija, 107 VDG JAHRBUCH 2003 ali ne i Rumunja kojih je ipak sve više. Šire se učenja Zwinglija i Calvina, pa i socinijanizam koje širi Franz David, pomađareni Sas. Protestantizam u Sedmograđu dijelom je stvar Nijemaca, ali pogoduje razvitku mađarskog jezika. Osmanska vlast sve je slabija u Sedmograđu poslije 1575., pa njegov vojvoda Báthóry postaje poljski kalj. Mađarska je s Hrvatskom još samo reliquiae reliquiarum olym inclyti regni. I u Mađarskoj se širi Augsburška konfesija, ali Granski nadbiskup Oláh Niklas zove isusovce. Stara Mađarska prestala je postojati, ono što je od nje ostalo preplavljeno je stranim vojnicima i poreznicima. Autoru ne pada na um istaknuti da su habsburgovci uspjeli organizirati obranu zahvaljujući dobrom poreznom sustavu. Zbog toga dolazi do ustanka kojega vodi protestant Bosckay István, a podržavaju ga Osmani što autor nerado spominje. Sada je mađarska povijest kolebanje između Carigrada i Beča. Katolicizam ipak prevladava, Mađarska je bečkim mirom 1606. opet kraljevina, a njezina komora nezavisna je od carske austrijske. Autor se trudi izbjeći spomen saveza s Osmanima i naglasiti zbilja prijepornu mađarsku autonomiju i državnost. Isusovci, osobito isusovac Pázmány Peter uvodi mađarski jezik u književnost i osniva 1635. katoličko sveučilište u Turnau. Potom autor opisuje vojevanje obitelji Zrinski protiv Osmana, ustanak kuruza koji podupiru Francuzi. On nema simpatija za taj ustanak kao lijevi povjesničar, naprijed spomenuti Jászy Oscar. Poslije poraza Osmana kod Beča 1683. njemačka vojska na čelu s vojvodom Karlom Lotarinškim koju autor uspoređuje s križarima osvaja Budim. Do 1688. oslobođena je sva Mađarska i Beograd, a vojska nastavlja prodor do Skopja uz pomoć Srba koji su na strani kršćana. Vezir Mustafa Köprüli, kojeg su porazili Zrinski kod St. Gottharda potisnuo je Nijemce iz Srbije, a s njima se povlači i patrijarh Arsenije Crnojević. Autor sad opisuje vojevanja Eugena Savojskog i ustanak Rákócsy Ferenca protiv Beča. Ovaj ustanak podupire francuski kralj Ljudevit XIV. Rákócsyja pisac opisuje kao uzvišenog čovjeka i sad uz njega vezuje mađarsku državnost. On nastoji izmiriti katolike i protestante i stvoriti redovitu nacionalnu vojsku s francuskim časnicima. Palatin Eszterházy Paul neće raskid s Bečom, Josip I. pobjeđuje Francuze i kuruze, Rákócsy uzalud ide u Rusiju da pridobije ruskog cara za mađarsku stvar, mora sklopiti mir u Szatmaru uz obvezu Josipa I. da će poštovati mađarske zakone i slobodu vjeroispovijesti. Rákócsy na kraju umire 1735. u Rodosta na obali Crnog Mora u Turskoj. Autor nije objasnio razloge svih ovih kolebanja i previranja, ali je narušio načelo vezanosti uz zapad, a Rákócsy postaje ideal mađarskog nacionalizma, njegova ratna pjesma pjevala se u svekoliko to doba u Mađarskoj. Mađarska je sad obnovljena, a autor ne orijentira čitatelja emotivno jer su Mađarsku obnovili Nijemci, a ne Mađari koji su se borili pod Rákócsyjem, a to će reći na osmanskoj strani. Oslobođeni dijelovi zaostali su i tu se nacija još sastoji od prelata, magnata i plemstva, ali županije su autonomne, seljaci žive u siromaštvu. Namjesnički savjet vrhovni je dikasterij od 1724., Hrvatskom upravlja ban, oba su zavisna od bečke Dvorske kancelarije. Nastoji se stvoriti stajaća vojska umjesto plemićkog ustanka, 1687. priznaje se Habsburgovcima nasljedno pravo po muškoj lozi. Hrvati 1712. priznaju nasljedno pravo i po ženskoj lozi, a to je pragmatica sanctio, 108 VDG JAHRBUCH 2003 autor mora priznati da su ih Mađari slijedili 1713. Tako se pisac bori da pokaže ili dokaže državnost obiju kraljevina, kad već ne može nezavisnost, a ne može ni da ne vidi razmjernu nezavisnost Hrvatske od Mađarske. Mađarska je sad najveća zemlja dinastije, ona je obnovljena i traži više utjecaja u zajedničkim poslovima, ali tu su nelojalni Srbi kojima Dvorsko povjerenstvo daje crkvenu autonomiju, ali ih u svjetovnim stvarima podvrgava mađarskoj kancelariji. Autor ne pokušava prikazati život i povijest Srba u cijeloj Mađarskoj jer njih nije bilo samo na jugu Mađarske, nego i u Budimu i na sjeveru što će se vidjeti niže.8 Marija Terezija daje Mađarskoj Rijeku 1776. i time ostvaruje vjekovne mađarske težnje prema moru. Ona obnavlja školstvo, osniva akademije, gradi kraljevsku palaču u Budimu, a Mađari žele da kralj u njoj i stoluje, ali kraljica u njoj ipak ne prebiva. Mađarski jezik nerazvijen je, stoljeće je kozmopolitsko i ne pogoduje prodoru narodnih jezika, kako smatra autor, što ipak nije točno jer je u tom stoljeću francuski zamijenio latinski, a na njemačkim i talijanskim sveučilištima počelo se predavati na narodnim jezicima.9 Marija Terezija osniva mađarsku tjelesnu stražu 1760. i u toj straži mađarski mladići dolaze u dodir s europskim prosvjetiteljstvom. Josip II. i Leopold II. još su napredniji od majke i sebe smatraju prvim slugama države. Autor sad daje oduška svom oduševljenju za prosvjetiteljstvo koje u Mađarsku dolazi iz Beča, Josip II. nije ireligiozan, centralist je, ne osvrće se na mađarski ustav kod modernizacije pravnog i poreskog sustava i osnivanja zemljišnika. Germanizira, ali to pobuđuje i njegu mađarskog jezika i nošnje. Pjeva se Rákócsyjeva pjesma, na saboru 1790. govori se na mađarskom, Leopold II. priznaje mađarske slobode i samostalnost, priznaje se vjerska snošljivost. Na Krunskom saboru 1790./91. čl. X. predviđa poseban ustav za Mađarsku različit od ustava nasljednih zemalja. Tu je jasno, ovi vladari moderniziraju Carevinu, a u njoj i Mađarsku. Autor ističe da je hrvatska kancelarija ukinuta 1792. pa je mađarski postao obvezatni nastavni predmet u Mađarskoj, ali ne i u partes adnexae. Osnivaju se tajna društva, a Ignac Martinović pokušava dići revoluciju francuskog tipa. Mađarski vojnici, osobito general Alvinczy hrabro se bore protiv Napoleonovih armija, ali Mađari ipak negoduju kad je Austrija počela novačiti. Obnova Mađarske ne teče glatko, pisac ističe da je građanstvo u gradovima strano, a to će reći njemačko, a bez tog građanstva nema napretka jer plemstvo ne prihvaća narodni suverenitet, a ratovi odvlače seljaka od zemlje. Mađari su vjerni svom kralju koji ipak deset godina ne saziva sabor, ali protestanti i Židovi dobivaju vjerske slobode. Autor ne spominje Hrvate i njihov otpor mađarskom jeziku, ali mi moramo opaziti da je u to doba svatko prihvaćao njemački kao jezik komunikacije što je zamijenio latinski, ali kad god je netko pokušao uvesti mađarski u Hrvatsku otpor je bio vrlo žestok i iracionalan. Revoluciju 1848. autor ne spominje, a iz njegova prikaza habsburške povijesti Mađarske slijedi da su Mađarsku obnovili Habsburgovci koji su od nje k tome napravili suvremenu naciju uz pomoć njemačkih doseljenika koji 8 9 Dušan Popović, Srbi u Budimu, Beograd, 1952. Georg Jäger, Schule und literarische Kultur, Band 1. Sozialgeschichte des deutschen Unterrichts an höheren Schulen von der Spätaufklärung bis zum Vormärz, Stuttgart, 1981. str. 9-10. 109 VDG JAHRBUCH 2003 nikad nisu tražili neke autonomije ili poseban položaj, kao što su to tražili Srbi. Preporod počinje 1825., sprema se osnivanje Akademije znanosti, osnivaju se kulturna društva, dragovoljnim prilozima izgrađuje se nacionalna kultura, mađarski postaje uredovnim jezikom i jezikom Parlamenta, donosi se mjenični zakon po kojem se polaže odvjetnički ispit, Židovi dobivaju građansko pravo, protestanti slobodu, plemstvo gubi povlastice. U III. svesku je Franz Salamon opisao povijest Budimpešte (Die Geschichte Budapests, str. 7-73.). On je opisao Budimpeštu kao važan grad koji leži na važnim trgovačkim putovima prema Jadranu, Beču i tek na trećem mjestu prema Pečuhu, a to znači Balkanu. Time je autor u samom početku naglasio jadransku i zapadnu orijentaciju Mađarske pa se glavne ulice Budimpešte orijentiraju prema ovim međunarodnim putovima. Pešta je više trgovački i industrijski, a manje poljodjelski grad, u blizini je i kamenolom i sve to načinilo je od Budimpešte velegrad. Grad se, kao i Berlin, ne može starim spomenicima mjeriti s ostalim zapadnim gradovima, ali može u građanskom graditeljstvu (bürgerliche Architektur). Pod tim pojmom podrazumijeva se graditeljstvo naprednjačkog 18./19. st. Grad su osnovali Kelti kao Ak-ink. Kad su došli Rimljani grad je postao Aquincum, za Hadrijana postao je i municipium, za Septimiusa Severiusa colonia na granici. Onda su tu došli Huni, pa istočni Goti, ali nisu ostali, došli su Langobardi, a 568. Avari koji su sobom doveli slavenske mase. Sad se mjesto zove Buda i Pest. Taj naziv prihvatili su i Mađari koji su došli 898. Ova dva grada nisu središte zemlje do Bele IV. koji je u Budimu ustrojio stalno sjedište kralja. Međutim 1241. pustoše ga Mongoli ili Tatari (autor miješa ova dva pojma), poslije 1526. Osmani, koji su 1541. uništili i pismohranu. Napredak počinje tek 1686. do 1838. i tek onda je Budimpešta središte Mađarske. Potom je autor opisao ustanak protiv kršćanstva 1046. i grad koji se razvija, ali njegovo pučanstvo nisu ni Mađari ni Slaveni nego Nijemci, Talijani, Flandrijci i njihov broj raste za križarskih ratova, a u 12. st. dolaze u Sedmograđe Sasi. Prema tome, već u srednjem vijeku njemačko pučanstvo nositelj je napretka, ne asimilira se, ali se integrira i ne pokazuje neke zahtjeve niti ističe posebna autonomna prava, kao npr. Srbi na jugu Mađarske. Mađari, ne Nijemci nose državu pa Béla IV. poziva talijanske graditelje, Budim ima rectora, sastaje se staleška skupština na polju Rákos, krunidba je svečanost, papa šalje u Budim svoje legate. Budimpešta ipak ne ostaje glavni grad pa Karl Robert nema sjedište u Budimu nego u Temešvaru što znači da je Mađarska i onda bila primitivna monarhija bez činovništva kakvo je kasnije razvila apsolutistička država. Međutim, Pešta se ipak razvija kao trgovački grad i dobiva svoje municipalno činovništvo koje je njemačko, iako u 15. st. već živi dosta Mađara u tom gradu. Dolazi i do jednog ustanka protiv Nijemaca. Međutim Matija Korvin ima sjedište u Budimu, a magnati i prelati počinju graditi palače u gradu. Budim, u kojem se širio protestantizam, opsjedaju Osmani, a brani ga njemačka posada i to bez uspjeha. Mađarska postaje vazalna osmanska država na čelu s Ivanom 110 VDG JAHRBUCH 2003 Zapoljom čiji je skrbnik bio Martinussi György, možda potomak splitskog vlastelina Jurja Martinuševića, koji je bio vojnik u službi mađarskog kralja.10 Osmansko razdoblje je autor opisao vrlo šturo kao doba barbarstva i nazadovanja, očigledno s razloga što nije imao pristupa ili nije znao čitati osmanske izvore. Osmani su u Budimu samo vojnici koji crkve pretvaraju u džamije ili staje, a zemlju ne obrađuju. Novo doba počinje s protjerivanjem Osmana 1686. i s godinom 1703. kad je Leopold proglasio Budim kraljevskim gradom što sam bira svoje činovnike. Onda počinje Rákócsyjev ustanak, pa kuga, i tako da 1710. Pešta ima samo 300 žitelja. Tek za Josipa II. u Peštu dolaze Mađari, Nijemci i Slaveni, 1792. u Budimu se kruni kralj Franjo, grad raste i 1851. ima 106.000 žitelja. Gradi se građanska bolnica, grof Battyány Joszef osnova 1799. gradski perivoj (Stadtwäldchen),Grof Széchenyi Ferenc dariva gradu bogatu knjižnicu iz čega se razvija muzej, parlament dolazi u Budim, osniva se povjerenstvo za uljepšanje grada 1808. nacionalni muzej i vojno učilište Ludoviceum. God. 1810. Budim pustoši požar. Tek 1820. Budim postaje težište duhovnog života nacije, 1830. osniva se učeno društvo Magyar Tudos Tarssag i stoji pod utjecajem grofa Széchenyi Istvána. God. 1830. osniva se i Dunavska parobrodarska plovidba i velikaši grade svoje palače u Pešti. Ovdje je pisac prikazao nastanak Mađarske kao suvremene nacije po načelima jozefinizma. Tu ipak moramo opaziti da inicijativu imaju velikaši pa je tu teško govoriti o građanstvu u marksističkom smislu, a mora se opaziti i konzervativnost u tom preustroju u kojem se ističe osnivanje vojnog učilišta i velikaši koji sada hrle u grad. Velikaši su nositelji kraljevskog patrijarhalizma, a vojska je konzervativna kao i činovništvo kao građanska despocija.11 Tipično mađarsko duhovno stanje je pozivanje na stare zakone i autonomne pravice kao oblik duhovne zaštite od inicijative posuvremenjenja koja dolazi iz Beča. Isto važi i za Hrvatsku, ali Hrvatska ističe svoja prava više prema Mađarskoj, a manje prema Austriji. Kod opisa poplave 1838. autor ističe veliku požrtvovnost velikaša, ali pomoć dolazi iz Beča, Frankfurta i od građanstva. Potom pisac opisuje modernizaciju grada kao niz osnivanja suvremenih ustanova, tu je dioničko društvo na čelu s grofom Széchenyi Istvánom, lančani most preko Dunava, privatnici koji osnivaju 1840. štedionicu, industrijska izložba 1841., željeznice u 1840-im godinama, osnivanje Politehnikuma i Prirodoslovnog Kisfaludy-Društva 1846, odnosno 1841., razvitak književnosti, publicistike, Galerija umjetnina, Nacionalni muzej, Umjetnička društva i u svemu ovom građanstvo dolazi do svog izražaja. Budim i Pešta postaju sada zakonom određeni glavni grad nacije, ali je zemlja odsječena od inozemstva što je teško za trgovački grad kakav je Pešta. God. 1851. osniva se Peštanski Lloyd, željezničke pruge prema Beču, Szegedinu u Srbiji. Velikaši su u reformama Marije Terezije izgubili povlastice u vojsci i upravi, pa su postali poljodjelski poduzetnici, od 1860. oni vode kapitalistički razvoj, osnivaju Osiguravajuće društvo, banke, daju 10 11 Ivan Pederin, Appunti e notizie su Spalato nel Quatrocento, Studi veneziani, n.str. XXI(1991), str. 355, Johann Allmayer-Beck, Der Konservatismus in Oesterreich, München, 1959. str.13, 19. 111 VDG JAHRBUCH 2003 inicijativu za uvođenje ulične rasvjete, gradskog prometa – omnibusa koji vuku konji, škola i trgovačke akademije. Ustav je pomirio zavađene skupine ljudi pa sad jedan uz drugog žive konzervativci, liberali, zemljoposjednici, katolici, protestanti, Židovi. Plemićki naslovi gube značaj, mađarska nošnja postaje moda, Pešta više nije njemački nego mađarski grad i središte mađarske politike. Velikaši zimuju u Pešti, obnavlja se nezavisna mađarska država, Budim je što je bio 1526. i tu se kruni kralj. God. 1891. Budimpešta ima čak 506.000 žitelja. Autor završava optimističkom himnom napretku koji je počeo 1686. kad su prognani Osmani i nastavio se bez prekida do rata. U ovom povjerenju u napredak nema politike što pokazuje nezavisnost znanosti od politike, pa se tako ne spominju suprotnosti između Beča i Budimpešte. Beč je naime stremio prema prodoru na jugoistok, a Budimpešta prema prodoru na Jadran. Theodor Ortvay napisao je prilog o Požunu i njegovoj županiji (Pressburg und das Pressburger Comitat, str. 177-228.). On je najprije opisao kraj i njegove geološke karakteristike, nastanak otoka Schutt (Csakó köz) od niza malih otoka tijekom posljednjih 500 godina, onda je opisao demografske prilike, prirodni priraštaj, smrtnost djece, bogatstvo seljaka koji obično imaju dosta bogato namještene kuće, raslinje istočnoeuropskog tipa sa dobrim vinogradarstvom i rudarstvom. U požunskoj županiji prebiva 331.370 žitelja, Mađara 119.899, osobito na Schuttu, Slovaka 149.741 i Nijemaca 55.903. Slovaci su dakle najbrojniji, ali ih se u politici i kulturi ne spominje. Većina je katolička, ima 5-10% Židova i 5% reformiranih, seljaci su imućni, osobito poslije ukidanja tlake. U industriji grada ističe se industrija šešira koji se izvoze do Srbije, Švicarske, Belgije i Skandinavije, potom strojarstvo koje izvozi traktore u Italiju. Potom pisac ističe da je Požun kraljevski grad, najljepši poslije Budimpešte, lijepo položen na podnožju Malih Karpata na mjestu na kojem je, kako autor vjeruje, bio i rimski grad i promatračnica. Autor ne zna što je tu bilo u doba seobe naroda, car Heinrich III. ga je osvojio 1042., ali su ga Mađari uskoro potisnuli. Autor je dao pregled feudalnih i dinastijskih ratova oko Požuna, istakao da su u Požunu rado boravili kraljevi iz kuće Anjou, pa Sigismund u 14. st. U Požunu je s dopuštenjem pape Pavla III. osnovana Academia Istropolitana na kojoj su predavali istaknuti intelektualci Trivium i Quadrivium. U Osmanskom razdoblju Požun je sjedište kralja, Marija Terezija dogradila je dvorac u kojem je prebivala njezina kćer Christine s mužem, vojvodom Albrechtom von Sachsen-Teschen, mađarskim namjesnikom, sama kraljica rado je dolazila u Požun u kojem je osnovala mađarsku plemićku gardu pošto su joj se stališi baš u tom gradu zakleli na vjernost s povicima da će za nju dati krv i život. God. 1784. Budim je opet postao glavni grad, ali je 1805. u Požunu sklopljen mir s Napoleonom poslije bitke kod Austerlitza. Autor je potom naveo godine kad je uveden vodovod, ulična rasvjeta, kad su osnovani gradski parkovi, opisao je krunidbenu katedralu. Od 52.411 žitelja 31.104 su Nijemci, 10.433 Mađara i 8.709 Slovaka. Ima 39.020 katolika, 7.347 evangelika, 5.396 Židova i 525 reformiranih. Ovi podaci kažu nešto o uljudbenoj inferiornosti Slovaka koji su bili pretežito seosko pučanstvo. Autor dodaje da od cjelokupnog broda žitelja 21.280 zna mađarski, a to je bilo daleko nedovoljno. To nam ipak kaže da je mađarski jezik nastojao bez mnogo postati nacionalnim, da nije imao ugleda i da ga mađarski 112 VDG JAHRBUCH 2003 državljani nisu rado učili. Autor prešućuje koliko je žitelja znalo njemački, a tih je bilo sigurno mnogo više nego li onih što su znali mađarski, ali o njihovim nacionalnim, autonomističkim ili drugim pretenzijama ništa se ne zna, iako su se Nijemci počeli naseljavati u Požun već u srednjem vijeku. Pisac napokon piše da je Požun udoban grad sa sređenim općinskim prilikama, da ima razvijen društveni i kulturni život. To nam kaže što je grad bio u to doba. Grad je bio duhovno, političko, društveno i gospodarsko središte kraja odnosno nacije, manje gospodarsko jer je bar u Mađarskoj težište gospodarstva još bilo na selu i poljodjelstvu, a više kulturno i političko. Zato autor piše da u Požunu živi mnogo umirovljenih časnika i činovnika, a to je bio sloj koji je širio bečku uljudbu u zemljama preko Casina, balova i kazališta i govorio njemački.12 Autor je napokon dao pregled školstva, to je Pravoslovna akademija, konfesionalne škole, kulturna društva s povijesnim i arheološkim odjelom. Spominje Požunsku kroniku kao znatan rukopis, knjižnice, gradski i kaptolski arhiv. Gradu sjaj daje nadvojvodski dvor, velikaške obitelji koje tamo žive i visoki časnici. Ovo nam nešto kaže o ulozi aristokracije u Mađarskoj i Austriji uopće – oni su društvu davali stil i duh. Potom čitamo raspored društvenih slojeva, dobrotvorne ustanove, športska, književna i druga društva, listove koji su većinom na njemačkom, ali izlazi i Magyar Hirmondo. Slovačkih listova kao da nema. Na kraju čitamo i opis okolice koja ima funkciju u životu suvremenog grada. U VI. svesku ove zbirke (Beč, 1902) nalazi se prilog Árpád Károlyi o ulozi Sedmograđa u mađarskoj povijesti (Die Rolle Siebenbürgens in der Geschichte Ungarns, str. 1001-110.). Sedmograđe je prema autoru prirodni bedem Mađarske poslije seobe naroda kad barbarski narodi ugrožavaju Mađarsku i njezinu zapadnu kršćansko-germansku kulturu. Ta uloga počinje nakon što su Pečenezi istjerali Mađare iz njihove pradomovine u današnju Mađarsku. Sedmograđe počinje svoje povijesno postojanje osnivanjem biskupije u Karlsburgu (Brasov, Gyula Fehérvár). Ovim Sedmograđe ulazi u krug kršćanske kulture, osniva županije, vezuje se uz državno tijelo krune sv. Stjepana i postaje njezinim grudobranom. Uloga grudobrana nije onako sigurna kako to autor piše u uvodu pa taj sustav popušta i to najprije na jugu. Mađari i Székeli, a to su Mađari s posebnim starinskim ustavom, nisu dovoljni pa Géza II. poziva Sase iz Flandrije i Donje Rajne, a poslije njega dovodi ih i Andrija II. Preko Sedmograđa ulaze Vlaška i Moldavija u mađarsku interesnu sferu, ali onda Mađare zaustavljaju Osmani. God. 1459. nastaje ustav triju političkih naroda Mađara, Széklera i Sasa, ali s tim ustavom nastaje i ideja odvajanja od matične kraljevine. Ta ideja jača sa slabljenjem Mađarske pa na kraju imamo dvije mađarske države. Sedmograđe sada postaje vazalna osmanska kneževina koja kasnije traži od Habsburgovaca da istjeraju Osmane. Sad Sedmograđe više nije grudobran Mađarske, nego mađarska država kako ju je zamislio Martinuzzi Görgy koja predstavlja Mađarsku u europskoj politici. Pod Báthory Istvánom to je snažna država, 12 Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825.-1865.) Dubrovnik, nova serija, godište IX(1998.) br.1.str.405-432. Henry Wickham Steed, The Hapsburg Monarchy, London, 41919. str. 60. smatra da je austrijska vojska bila stalno budni korektiv mjesnih partikularizama. 113 VDG JAHRBUCH 2003 on postaje poljskim kraljem, a njegov nasljednik Sigismund vodi politiku sličnu Arpadovićima i dinastiji Anjou. Báthory István uspostavlja odnose s Osmanima, obnavlja sjaj Sedmograđa, ali održava odnose s ostalim krajevima Mađarske. Mađarska je onda u službi interesa Rimskog Carstva njemačke nacije i ne može voditi nacionalnu politiku. U sedmogradskoj reformaciji nastaje načelo slobode savjesti, sedmogradski dvor njeguje mađarsku kulturu, mađarski jezik i znanost na sveučilištu, to isto čine i oba Rákócsyja. Autor nabraja znanstvenike koji su predavali u Sedmograđu, to su osim mađarskih znanstvenika još Martin Opitz, pisac njemačke barokne poetike, Amos Comnenius, i dr. Kad su Nijemci i Mađari istjerali Osmane, sedmogradska država gubi smisao, nije samostalna, ali je ipak odijeljena od Mađarske do 1848. Međutim, kad su istjerani Osmani u Sedmograđe se doseljava sve više Rumunja. Ludwig Szádeczky napisao je prilog o ustavnoj organizaciji starog Sedmograđa (Der verfassungsmässige Organismus des alten Siebenbürgen, str. 110-116.). Tu je napisao da je sedmogradska državnost počela sa Ivanom Zapoljom, ali se razvijala postupno, 1542. sastao se staleški parlament u Thodi (Thorenburg),13 i 1556. u Klausenburgu (Cluj) kada počinje samostalni državni život Sedmograđa kao nezavisne izborne kneževine koja je do 1690. pod vrhovnom vlašću sultana, a Sulejman Veličanstveni izdao je toj kneževini 1566. i ahdnamu. Dana sloboda vjere i savjesti utvrđeni su zakonom 1557. pa u Sedmograđu žive katolici i tri reformirane sljedbe. God. 1653. Rákócsy II. preispituje te zakone u Approbata constitutio, 1669. u Compilata constitutio. Državni ured bila je kancelarija od 1550. s kancelarom kao predsjednikom države i prvim savjetnikom kneza, blagajnikom, vojnicima, nadkapetanom, nadpraeceptorom (Oberhofmeister), dvorskim nadkapetanom i vicekapetanom koji su vodili tjelesnu stražu. Nadkomornik se brinuo o kućnoj blagajni. Za knežev stol i kuhinju brinuli su se Erztruchsäss, Obermundschenk, Oberkredenzer i Oberküchenmeister. Tu su bili još dvorski sluge i paževi (Edelknaben), o konjima se brinuo Oberstallmeister, Oberquartiermeister14. Habsburgovci su Sedmograđu dali položaj posebne pokrajine u svezi s matičnom zemljom s Leopoldinum diploma. Tako počinje gubernijalno razdoblje. Marija Terezija uzdigla je Sedmograđe do velike kneževine, koja je 1848. sjedinjena s Mađarskom što je nagodba 1868. i potvrdila. Dio o povijesti počinje s prapoviješću, nije u stanju reći nešto o jeziku kojim su govorili paleolitski žitelji, ali u Mađarima vidi narod koji je mačem osvojio svoju zemlju i time postao njezinim vlasnikom. A u toj zemlji su kulturu stvorili paleolitski Kelti i Rimljani. Povijest Mađara počinje ipak ranije, s državom Huna.15 Povijest Mađarske je povijest mađarske države i njezinih organa u čemu pisci slijede kao i ostali europski povjesničari 19. i dijela 20. st. Hegelov etatizam. Prema Hegelu pravo poprima nacionalni karakter naroda, odatle isticanje starih mađarskih povelja 13 14 15 Ovdje valja spomenuti teškoće sa toponimima. Ovi imaju mađarske, njemačke, rumunjske odnosno slovačke nazive, a ti se ne mogu uvijek naći u Der Grosse Reader’s Digest Weltatlas, Stuttgart-Zürich-Wien, 91970. jer Sedmograđe i Slovačka od 1918. više nisu u Mađarskoj pa su mađarski i njemački nazivi zaboravljeni. Za većinu ovih časti ima riječi na njemačkom, sigurno i latinskom, ali ne i na mađarskom pa autor ne navodi mađarski naziv u zagradama, a ni na suvremenom hrvatskom. Ovdje valja reći da su Attila i Ildekó česta mađarska imena. Ildekó je bila franačka princeza koja se udala za Atilu. 114 VDG JAHRBUCH 2003 i ustava, država je ostvarena sloboda volje i ostvarenje svjetskog duha, ona je moralna.16 Povijest je napisana znanstveno u Hegelovom smislu, ali uz vrlo oskudne izvore dijelom zato što u to doba pismohrana nije bez daljnjega bila dostupna, a dijelom zato što ih nije ni bilo jer je načelo Osmana bilo da u svakoj zemlji koju osvoje unište pismohranu i time uspomenu na bilo koju drugu vlast osim njihove. U toj povijesti države možemo sumnjati da li je mađarska država u doba feudalne anarhije i dinastičkih borbi bila uopće država, osim po imenu, a izvori, to su uglavnom kronike i vladarski životopisi, daju malo podataka o ustanovama državne vlasti i narodnog života. Ova povijest međutim otkriva mnoge suprotnosti mađarskog nacionalno-državnog postojanja od kojih nisu pošteđene ni druge nacije. Mađari su, kako naprijed vidjesmo činili manje od polovice pučanstva tadašnje Mađarske, a bili su (uz Sase u Sedmograđu) jedini politički narod. Zbog toga su se u Slovačkoj, koja se tada nazivala Gornjom Mađarskom i Sedmograđu morali oslanjati na Nijemce koji su samo u Sedmograđu bili politički narod. Mađari su se oslanjali na Nijemce i time što su preuzeli njemačku kulturu i to nisu nijekali. Ta kraljevina imala je, k tomu, i duge kopnene granice koje nisu bile osobito sigurne prema susjedima pa je mađarska vlast bila dosta neuvjerljiva u nekim krajevima, osobito u Hrvatskoj koja se čas naziva kraljevinom, a čas Nebenland (pars adnexa), što je manje od kraljevine, ali nije ni pokrajina. Uostalom Hrvatska nije opsegnuta u svescima o Mađarskoj, već je njoj posvećen poseban svezak. Mađarska se u ovim prilozima deklarativno priznaje dijelom Zapada i srednjoeuropske njemačke kulture, ali se mađarski nacionalizam oslanjao na mađarsko srednjovjekovlje i osobito na sedmogradsku državnost koja je ipak bila pod osmanskim protektoratom. Rákócsy-Marsch svirao se i pjevao na svim državnim svečanostima. Suvremenost je u Mađarskoj potjecala iz jozefinizma koji je bio sve prije nego li nacionalan. Posebno pitanje predstavljala je Hrvatska, a to pitanje izbjeglo se u svescima o Mađarskoj, mi ćemo se tim pitanjem pozabaviti niže. Katolicizam igra neveliku ulogu u mađarskoj državnoj svijesti, a protestantizam dosta veliku, iako je samo manjina Mađara bila protestantska. Protestantizam igra ulogu u nacionalizmu i mađarskom liberalizmu kao jedan od oslonaca slobode savjesti i liberalističkog individualizma. Dakako, ovakva Mađarska nije mogla bez habsburškog etatizma oslonjenog na feudalnu povijest i jozefinističke korekcije te povijesti raznim diplomama i sankcijama iza kojih je stajao autoritet krune. Ta Mađarska nije mogla ni bez cara i njegova autoriteta, a cara je u Mađarskoj zastupao palatin i velikaši koji su k tome bili živa povijest mađarske države. Zbog svega toga se dogodilo da je 1918. izvan granica Mađarske ostalo više Mađara nego ijednog drugog naroda u Europi, a izvan Mađarske ostalo je Sedmograđe sa svojim važnim gradovima i tako važni povijesni gradovi kao Bratislava, Oradea (Nagyvaradin), i Timisoara (Temesvár). 16 G. Wilh. F. Hegel, Grundlinien der Philosophie des Rechts, hrsg. von Johannes Hoffmeister, Hamburg,, 41955.Par.3, str. 21, Par. 33, str. 49. Par. 258, str. 208. 115 VDG JAHRBUCH 2003 Nacija U ovom poglavlju pozabavit ćemo se pojmom mađarske nacije i pokušati taj pojam definirati. U centralističkoj državi, kakva je bila europska država 19. st. središnjica je vodilja nacije, mjesto gdje se odlučuje njezinom sudbinom, središte njezine kulture, duhovnog, društvenog, upravnog i gospodarskog života. Julius Pasteiner napisao je priloge o graditeljstvu Rimljana (Die Römerzeit, str. 73-80.), srednjovjekovnom graditeljstvu pa kasnije do protjerivanja Osmana (Von den Königen aus Árpáds Hause bis zur Rückeroberung Ofens, str. 80-96.) i kasnije do novoga doba (Von der Rückeroberung Ofens bis zur neuesten Zeit, str. 96-118). Počeo je s keltskim nalazima, fibulama, sjekirama. Jezikoslovlje je na temelju toponima zaključilo da su ti prastanovnici bili Kelti. Za Rimljana je keltski Aquincum na mjestu današnjeg Budima postao Colonia Septimia pa su se počeli graditi hramovi, forum, bazilika, palestra, kazalište, vodovod i amfiteatar. Otkopavanja su pokazala i tragove kaveza za divlje životinje i javno kupalište. Graditeljstvo srednjega vijeka i renesanse opisuje kao kroniku razaranja, rekonstruira graditeljstvo na temelju podataka, valjda arhivski, ali to ne kaže. Béla IV. gradio je utvrde, Budim, crkve, samostane, zamkove. Tada je sagrađena njemačka župska crkva - Matijina crkva na utvrđenom brdu. Ona se urušila u 16. st. pa su Osmani dogradili potkovaste prozore. Za Bele IV. sagrađena je i crkva sv. Marije Magdalene kao župska crkva mađarskih cehova i druge crkve, dolaze majstori iz Lombardije, ženski samostan gradi se na Margaretinom otoku. Redovnice su ga napustile bježeći pred Osmanima u pavlinski samostan, a pavlini su mađarski red. Karl Robert pozvao je majstore iz Francuske. Potom su gradili Sigismund, a njegove gradnje nastavljene su za Matije Korvina koji dovodi firentinske graditelje – Chimenti Camicia, Baccio Cellini, Benedetto da Mariano, graditelja Aristotele Fioravanti iz Bologne. O gradnji i izgledu građanskih kuća malo se zna. Ovime je autor uvrstio Mađarsku u europsko srednjovjekovlje i time u starosjedioce Europe, iako većine tih gradnji zapravo nema, a on je o njima doznao iz drugih izvora. Od Osmana je ostao bazen Mustafa paše budimskog iz 1556. i jedna džamija. Renesansne građevine iz doba Matije Korvina propale su pod Osmanima, a kad su oni prognani, barok je bio u cvatu, ali gradnje napreduju sporo, a počinju s pavlinskom crkvom (danas sveučilišna crkva). Za Marije Terezije je Josef Hillebrand (1748. do 1777.) sagradio kraljevsku palaču, a u to doba sagrađena je i palača Grassalkovics. Početkom 19. st. barok uzmiče pred klasicizmom bečkog arhitekta Michaela Pollaka koji je 1804. došao u Budimpeštu, sagradio Redoute, 1829.-1835. vojno učilište Ludoviceum, a 1837. godine Nacionalni muzej. Josef Hidl sagradio je 1827.-1830. godine Trgovačku palaču, Matthias Zittenbarth 1835. – 1840. Nacionalno kazalište. Ovo su spomenici klasicizma, a mi moramo opaziti da se ovo razdoblje graditeljstva u Budimpešti odlikuje prevlašću bečkih arhitekata i snažnim sudjelovanjem države i poreznog novca u graditeljstvu, ne više Crkve kao u srednjem vijeku. Grade se zgrade koje će udomiti ustanove suvremene nacije, a u njima je jako vidljiva nazočnost laičke države i želja da se od glavnog grada napravi spomenik koji će ostaviti dojam na naciju i inozemstvo. Ove palače zapravo su spomenik 116 VDG JAHRBUCH 2003 suvremenog austrijskog etatizma koji je ostavio snažan pečat u Mađarskoj. Lančani most preko Dunava sagradio je engleski inženjer William Thierney Clark 1838.-1848. U 1850.-im godinama je bečki arhitekt Ludwig Förster sagradio sinagogu, kao imitaciju arapskih gradnji. Država je još snažnije dala inicijativu graditeljstvu 1867., a osobito zakonom iz 1870. kojim je određena regulacija i izgradnja glavnog grada zbog razvitka trgovine i zanatstva pa su se počeli gaditi mostovi, država je odobrila poreske olakšice, a zakon iz 1877. ujedinio je tri grada pa su nastali Glavna carinarnica, pazar kraj Burgtheatra 1874.-1880., opera 1875.-1884. Mađarski arhitekti obično su studirali u Beču ili Njemačkoj, ali sve ih je uvijek zanimalo talijansko graditeljstvo. Iza državne inicijative stoji pokušaj, da se Budimpešta napravi europskim velegradom. U tome je izgradnja Budimpešte sukladna ili malo iza izgradnje odnosno modernizacije ostalih europskih glavnih gradova. Tako se izgrađuju sjajne ulice koje dobivaju imena po znatnim državnicima, ali se javljaju i neukusne zgrade za masovno stanovanje slične onima koje se grade u Berlinu. Arhitektura pobuđuje razvitak umjetničke industrije. Opis ovog građevinskog poleta trijumfalističan je, ali autor ipak mora priznati da se Budimpešta ipak ne može mjeriti s većinom ostalih europskih velegradova, ali za njima mnogo manje zaostaje nego ranije. Jókai Mor opisao je život u Budimpešti. Plazeći od burnog razvitka ovog grada opisao je slikovite tržnice. Onda je priznao da je na početku stoljeća većina pučanstva bila njemačka, a u jednom dijelu Budima i srpska (raizisch). Mađarski karakter grada jačao je 1830.-ih godina, nacionalna energija pobuđena je poplavom 1838., njezin je izraz bila revolucija 1848., ali je 1850.-ih godina Pešta imala 106.000 žitelja, od kojih je Mađara bilo samo 32.000, Nijemaca je bilo 34.000. Budim je imao 50.000 žitelja, od toga 28.000 Nijemaca, 7.500 Mađara, 17.000 njemačkih Židova. Uloga Nijemaca bila je velika čak i u gradskom životu središnjice i neće se dati izbrisati iz duha grada i zemlje. Budimpešta je kao svaki grad, osobito veliki, bila mjesto gdje se njegovala dokolica pa autor spominje mnoge mogućnosti zabave – kazališta, izložbe, parkovi, zoološki vrt, cirkus, konjske trke, korzo i napokon svečanost krunidbe. Opisao je opskrbu vodom, tipičnu gostionicu – Szép juhászné što znači lijepa pastirica i napominje jednu ljubavnu pustolovinu kralja Matije Korvina. Schwabenberg je do pred nekoliko godina bio pokriven šumom u kojoj su botaničari nadopunjavali Linnéovu binarnu nomenklaturu ili su stanovali neki čudaci, autor ne navodi biedermeierski karakter ovih djelatnosti. Od 1850. za Schwabenberg se vezuju mnoga književna djela, politički letci, znanstvena djela. To je bilo sastajalište rodoljuba pa su se počele graditi kuće u švicarskom stilu. U jednoj od tih kuća stanovao je i palatin nadvojvoda Albrecht. Autor je prešutio da je Albrecht poslan zbog izmirenja s Mađarima, ali je njegova misija bila potpun neuspjeh.17 17 Matthias Stickler, Erzherzog Albrecht von Oesterreich, Selbstverständnis und Politik eines konservativen Habsburgers im Zeitalter Franz Josephs, Husum, 1997. str. 139-164. 117 VDG JAHRBUCH 2003 Na Duhovski ponedjeljak tamo je išao čitav grad zabavljati se. Nažalost, onda su se pojavili špekulanti koji su posjekli šumu i posadili vinograde, ali je Schwabenberg ostao glavno mjesto za zabavu u Budimpešti. Gradski park Das Stadtwäldchen koji je krajem 18. st. bio vlasništvo primasa Battyány Joszefa, tada je bio mjesto zabave, ali autor razlikuje High Life od Low Life. Tu se nalazi zoološki vrt, cirkus, mala i velika kazališta, industrijska hala, kraljevski paviljon, umjetnička hala, a tu se održavaju i konjske trke. Skupine ljudi tamo nalaze zabavu zavisno od njihova obrazovanja i gospodarskih mogućnosti. Na Margaretskom otoku je kupalište do kojeg vozi parobrod. Tu se nalazio perivoj srednjovjekovnih mađarskih kraljeva, pa samostan. Poslije provale Mongola, Béla IV. dao je sagraditi crkvu sv. Margarete jer mu se tako zvala kćer, a tu je ubijen i nećak Béle IV. Osmani su tu sagradili vojarne i staje za konje. Sad su tu gostionice, a narod vjeruje da je na tom mjestu zakopano neko blago. Pisac je opisao i korzo kao šetalište elegantnog svijeta, obalu gdje mišićavi radnici nose vreće, tržnicu za voće, za perad, ribarnicu. Opisao je vrevu i galamu, ulične prodavače, česte bankete za strane znanstvenike; tu nije zaboravio istaknuti mađarsku gostoljubivost, plesove s ciganskom glazbom. Rome je opisao kao poštenu čeljad koja uredno plaća porez, djeca im često idu u škole i studiraju pa postanu odvjetnici ili svećenici. Izgleda da nigdje položaj Roma nije bio bolji nego u Budimpešti. Izdanje sadrži i opis budimpeštanske okolice od Heinricha Marcsali (Die Umgebung Budapests, str. 513-532.) u kojoj je poslije osmanske vlasti ostalo malo Mađara pa je ta okolica napučena Slovacima i Nijemcima. Jedne i druge štitio je grof Grassalkovich, vlasnik dvorca Gödöllö u kojem ga je 1751. posjetila Marija Terezija, a kasnije i Josip II. Taj je dvorac mjesto gdje vladari traže mir od pompe dvora i gdje se u parku prinčevi igraju s djecom pučana. Oko dvorca nižu se elegantne vile. Anton Grassalkovich je arivirani velikaš, pobožan, niska roda koji se obogatio kao odvjetnik pa je postao barun 1732. i predsjednik kraljevskog stola, grof 1743. i predsjednik kraljevske komore. Gödöllö je imao francuski perivoj, koji je kasnije preuređen po engleskom ukusu, a čuvali su ga raskošno odjeveni grenadiri. Grassalkovich je svojim kmetovima sagradio o svom trošku 100 kuća i gostionicu. Međutim, njegov unuk je bankrotirao, dvorac je prelazio iz ruke u ruku, ugostio lovce. U blizini je patrijarh mađarske književnosti Fay Andras imao vinograd, u kojem je Vörösmary Michael po prvi put pročitao svoju slavnu pjesmu Fölthi dal koja je odigrala ulogu u preporodu. Okolica je prema tome nekako ukras ili salon Budimpešte natopljen preporodnim i povijesnim uspomenama. Thirring Gustav napisao je rad o Budimskom pobrđu (Die Ofner Berggegend, str. 532-548) gdje je kamenolom od kojeg je sagrađena Budimpešta, Metternichov lovački dvor, povrtlarnica koja hrani Budimpeštu. Povijesni život tog kraja počinje već u 12. st. kad su velikaši i samostani počeli tamo naseljavati svoje kmetove. Mađara je i tamo bilo malo, većina su bili Srbi, Slovaci i Nijemci. To mjesto je ljetovalište i izletište Budimpešte. Isti autor napisao je i prilog o kraju oko Szent-Endre i Visehráda (Die Gegend von Szent-Endre und Visehrád, str. 549-562), gdje živi mnogo Srba i drugih narodnosti, ali je inteligencija mađarska. U Visehrádu je rado boravio Karl Robert, tamo se triput oženio i tamo mu je rođen sin Lajos, kasnije znatni kralj. Mjesto je opet 118 VDG JAHRBUCH 2003 probudio Matija Korvin, ali za Osmana počelo je opadanje. U Dömösu je boravio Béla IV. koji je naselio cistercense u Pilisu i nadario ih. Priroda okolice nije božanska romantična priroda, već priroda natopljena nacionalnom poviješću i kulturom i time proširenje glavnog grada na koji glavni grad djeluje. Valja spomenuti i prilog o Rijeci Kenedi Géze (Fiume und sein Bezirk, str. 563-604.) do koje vodi, to pisac ističe, mađarska državna željeznica. Rijeka je najljepši biser mađarske krune, Separatum Sacrae Regni Coronae adnexum corpus pod upravom mađarskog guvernera, stara i samostalna općina sa svojom sudbenošću. Jedina Rijeka u Mađarskoj ima kao uredovni jezik talijanski i mađarski, a ne samo mađarski. Talijanski jezik je jezik povijesnog razvitka, mjesne uprave, trgovine, obrazovanja, a dijelom i naroda, iako su Talijani samo relativna većina. Autor ne zalazi u naglašavanje mađarskog saveza s riječkim Talijanima.18 Ne ističe brojčanu nadmoć Talijana kojih je 1890. bilo 13.318 naprama 10.770 Hrvata i 2.780 Slovenaca, a ti odnosi stalno su se mijenjali uslijed neprestanog doseljavanja, većinom Hrvata. Autor se više zadržao na grbu Rijeke koji je grad dobio od Leopolda I. spomenuo je spomen-ploče mađarskim guvernerima, pa ploču na spomen 1867. kad je Rijeka pripala Mađarskoj (krpicu nije spomenuo). Onda je spomenuo zbirke i muzeje, škole, mađarsku trgovačku akademiju, hrvatsku gimnaziju. Dodao je da je Rijeka rodoljubni grad i da se u nekim školama uči i mađarski. Spomenuo je kazalište koje je sagradio bečki arhitekt Fellner u modernom baroku. Kazalište je talijansko, a predstave na mađarskom i njemačkom rijetke su. Opis povijesti počeo je s prapoviješću slijedeći norme zbirke, Frankopane je spomenuo kao feudalce kojima su feude dali mađarski kraljevi. Grad dolazi pod markgrofove Wallsee 1399. koji dobivaju investituru od Austrije. Rijeku su Wallsee odstupili caru Friedrichu III. 1465. Osmani nikad nisu uspjeli osvojiti grad, a Mlečići su ga pokorili samo na kraće doba 1508.-1512. U 18. st. Rijeka je sve važnija luka, od 1725. i slobodna luka, a 1776. je Marija Terezija poklonila Mađarskoj Rijeku i imenovala mađarskog guvernera da je Rijeka postala njezinom diplomom corpus separatum Mađarske krune. Poslije Napoleonskih ratova Rijeka se priključuje Mađarskoj tek 1822., 1826. posjećuje je mađarski palatin nadvojvoda Josef, 1845. i grof Széchenyi István. Palatin nadvojvoda Stefan polaže kamen temeljac za gat Marije Terezije. Autor ne spominje neobičnu važnost Rijeke za kontinentalnu Mađarsku, već je opisuje kao mjesto sloge i suradnje s bečkim dvorom. Dožupan zagrebačke županije Josip Bunjevac oružjem je zauzeo Rijeku koja je do 1868. upravljana kao distrikt kraljevine Hrvatske-Slavonije. Ovdje najednom vidimo suparništvo dvaju kraljevina i njihov vrlo osjetljivi i složeni odnos. On ističe da su Riječani tražili 1861. od kralja da ih vrati Mađarskoj, pa opet 1865. kad je došlo i do nemira. I napokon je 1868. Rijeka opet mađarska. Autor je svečanim tonom opisao sve njezine suvremene institucije, lučku kapetaniju, Pomorski muzej, Učilište ratne mornarice koje je utemeljio nadvojvoda Ferdinand Max, Villa Giuseppe s perivojem u kojoj je ovaj nadvojvoda četo boravio, natpis koji je napominjao posjet kraljice Elisabeth 1886., gatove imenovane po mađarskim guvernerima. Nazočnost krune 18 Gianluca Volpi, Fiume sotto il ”dualismo”: l’esperienza del ginnasio ungarico, Fiume, Rivista di studi fiumani (Nuova serie) XVIII(1998) br. 35, str.3-39. 119 VDG JAHRBUCH 2003 napadna je isto kao što je napadan mali broj mađarskog pučanstva na Rijeci, Mađara je bilo oko tisuću. Na ovaj opis Budimpešte i Mađarske uopće znatno je djelovao putopis 19. st. Ovaj putopis u početku je izvješće pisaca što putuju u druge zemlje da prikažu kako u tim zemljama djeluje suvremena uljudba, on prelazi u opis u kojem nestaje ličnost autora i njegov osobni doživljaj.19 U putopisu se politička i kulturna stvarnost stalno proširuje pa tako i u ovoj zbirci vrlo bliskoj putopisu. Tako autor opisuje još mogućnosti za pobožnost. On ističe da je crkve u Budimpešti gradila crkva, konfesije, a ne vladari, pa opisuje crkvene svečanosti koje su javne, katoličke procesije idu na ulice, na ulici se nose i relikvije sv. Stjepana, na svečanostima sudjeluju članovi vlade ako su katolici, na misi se čuje rodoljubna propovijed. Katoličko svećenstvo bilo je rodoljubno poslije 1867., ali nije bilo nacionalističko kao protestantske sljedbe koje su k tome bile i liberalnije. U Carevini katolička crkva nije bila bliska njemačkom nacionalizmu iz kojeg je nastao protu-katolički pokret Los von Rom, ona je bila bliža Slavenima, u nacionalnim pokretima Slavena isticali su se svećenici, crkva je ublažavala nacionalne opreke bar do 1880. godine.20 Na crkvenim svečanostima polagali su se vijenci raznih korporacija i one su imale poludržavni karakter. Studentski život bio je razvijen, ali među studentima nije bilo Burschenschaften ni političkih manifestacija.21 Kazališta su živahna, čak i ljeti, također i kupališta do kojih voze omnibusi, mnogo je klubova i casina, svaka četvrt ima svoj casino, najugledniji je Nationalcasino koji je osnovao 1830-ih godina grof Széchenyi István. Tu se okupljaju najugledniji velikaši i znanstvenici.22 Potom je autor nabrojio streljanu, pjevačka društva, uniformirana ženska društva kojih je sve manje. Nažalost u predizbornoj kampanji događaju se mnoge surovosti i čuju uvrede zbog kojih bi u ranijim razdobljima došlo do dvoboja. Sad se u predizbornoj kampanji posvade i izvrijeđaju otac i sin, muž i žena, a žene imaju utjecaja na izbore. Čuju se vatreni govori i svira Rákócsy-Marsch. Autor je uočio da konzervativna razdoblja imaju prenaglašen osjećaj časti što se vidi iz čestih dvoboja, a liberalna ne, gradsko društvo bliže je liberalizmu, ali u liberalizmu se čovjek pojavljuje u javnosti govori bez dostojanstva. Autor nije spomenuo da u konzervativnim razdobljima, osobito u prvoj polovici 19. st. vlada i mnogo stroži spolni moral. Autor je, i tu je blizak putopisu, proširio opis pojava i institucija suvremene države kojih je u njegovo doba i bilo sve više, a u njegovom opisu suvremenog velegrada pojavila se dokolica i oblici zabave koje su je 19 20 21 22 Ivan Pederin, Europski i američki putopis između romantizma i realizma, Riječ, V(1999) sv. 2. str. 132-172., Isti, Svijet postaje shvatljiv u realističkom putopisu druge polovice XIX. stoljeća, Mogućnosti, god. XLVIII (2001) br. 1-3. str. 119-140. Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 157-159, 161. Burschenschaft je bio najniži stupanj tajne njemačke nacionalističke organizacije Deutscher Bund koja je okupila romantičare i djelovala duboko u 19. st. Burschenschaften su obično bili studenti, češće protestanti nego katolici. Oni su se tukli u dvobojima. Većinom su to bili surovi nasilnici. Ivan Pederin, Die Germanistik als umstürzlerische Nationalwissenschaft, Das Geheimbündlertum an den deutschen Universitäten in den Berichten der k.k. Höheren Polizei (1819-1830), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, (21) 1991/1992. Zadar, 1993, str.217-234; Casino je klub koji se javlja još za francuske vlasti, nastavlja svoje postojanje u Austriji duboko u 19. st. U casino su imali pristup svi časnici, činovnici, svi plemići s austrijskom diplomom, svi akademski obrazovani građani s austrijskom sveučilišnom diplomom, svi svjetovni svećenici. Bio je to klub obrazovanog sloja u kojem su se priređivali plesovi, nedjeljom se odlazilo u crkvu, pa u kazalište. Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825.-1865.) Dubrovnik, nova serija, godište IX(1998.) br.1.str.405-432. 120 VDG JAHRBUCH 2003 ispunjale. Pojavile su se i brojne skupine ljudi koje su se određivale po imovini, obrazovanju, mentalitetu i porijeklu, ali nije spomenuo suprotnosti i mržnju među tim skupinama i sukobe koji su u to doba bujali u većini europskih zemalja. U svakom slučaju, veliki grad se kod njega pojavljuje kao organizam sa vrlo složenim tkivom čije djelovanje je autor objasnio, ili je bar mislio da ga je objasnio. Mnogo prostora posvetio je krunidbenoj svečanosti u kojima nositelji državne vlasti ne prisižu kralju, već kralj prisiže njima. Na svečanost dolaze banderiji iz svih županija na konju, kad se krunio Franjo Josip grad je bio na nogama od 5 sati ujutro, okrunio ga je Granski nadbiskup uz kojeg je bio ministar predsjednik grof Andrássy Gyula mjesto palatina i koji je kralju opasao mač kraljevine. Crkveni kor je pjevao krunidbenu misu, poslije mise uslijedio je svečani mimohod na konjima. Na mimohodu su se našli iudex curiae, hrvatski ban sa kraljevskom jabukom, ministri, nadvojvode i drugi dostojanstvenici. Bila je to prava smotra nacionalnog identiteta izražena u patosu starinskog obreda koji je trebao jačati državnu mađarsku svijest. Ali je u ceremoniji najuglednije mjesto ipak pripalo hrvatskom banu koji npr. nije bio vezan mađarskim kao službenim jezikom. Eugen Rákosi napisao je opis gradskih četvrti Budimpešte (Die Stadtteile von Budapest, str. 109-192.). Tu je on opisao Ružični humak (Rószahegy) s luksuznim vilama sagrađenim u zadnjim godinama i grob turskog Gül Babe. Opisao je tipičnog građanina Budimpešte koji traži udobno duhovno uživanje, ne voli politička uzbuđenja, veseo je i voli dobro jesti i piti. Tako opisani tipični građanin malo se razlikuje od tipičnog građanina Beča, a u njemu se ističu društvene vrijednosti biedermeiera. O tom književnom pravcu i društvenom stilu nije se još pisalo u to doba, ali je on nastao kao izraz činovničke vlasti od 1820.-ih godina, točnije cenzure, a ta nije djelovala samo u Beču, nego u čitavoj Carevini.23 Onda autor piše o Raizenstadt ili Tabán gdje su nekoć živjeli Srbi. Tu je još srpska crkva, ali je pravoslavnih sve manje. Autor ipak nije spomenuo da je srpska kolonija u Budimpešti bila toliko jaka da je 1826. u Budimpešti osnovana Matica srpska koja se tek 1864. preselila u Novi Sad. U Christinenstadt je pučanstvo malograđansko. Postoji još ljetno kazalište i Hrvatski perivoj u koji Mađarska akademija stavlja spomen ploče, kraljevski dvor gdje nekoliko puta godišnje dođe kralj pa onda sve oživi i dvor postane središtem višeg društvenog života, tu se otvara i zatvara parlamentarna sezona. U blizini je i palača ministra predsjednika, nadvojvode Josipa koji je vrhovni zapovjednik Honvéda, Josefstadt, Franzstadt sa tvornicama, Narodni park sa Honvédskim domom, i tvornicama, gradska jezgra gdje prebivaju vrhovi društva i industrijalci – die CrLme jeder Classe, die oberen Zehntausend der Industrie, des Handdels, der Behörden und der Privaten. Ovo sve nam kaže o značaju i karakteru Dvora. On nije bio kulturna 23 Riječ biedermeier potječe od Ludwiga Eichrodta (1827.-1892.) i odnosi se na izdanje pjesma švapskog seoskog učitelja Samuela Friedricha Sautera čije su pjesme parodirane i ponovno izdane. Međutim radovi o biedermaieru kao životnom stilu, stilu gradnje pokućstva i književnom razdoblju počinju izlaziti tek 1920-ih godina, Berthold Emrich, Biedermeier, literarisches, u: Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte begründet von Paul Mewrker und Wolfgang Stammler, zweite Auflage, neu bearbeitet und unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitwirkung zahlreicher Fachgelehrter herausgegeben von Werner Schmidt und Wolfgang Mohr, Erster Band, , A_K., Berlin, 1958. O cenzuri kao generatoru biedermeiera Ivan Pederin, Dalmatinski pisci, urednici i čitatelji u očima austrijske cenzure, Dubrovnik, 31(1987.)br. 3-4/1988.str.5-22. 121 VDG JAHRBUCH 2003 ustanova kao u srednjem vijeku,24 ali je bio vrhovni ured činovništva i zapovjedništvo vojske sa silnim utjecajem na naciju jer je značio tradiciju i jamčio jedinstvo teritorija koji etnički nije bio jedinstven pa je primjerice 1842. od 13 milijuna žitelja u Mađarskoj bilo samo 4,812.000 Mađara.25 To može objasniti odanost visokog plemstva i vrhova gospodarstva kralju, to više što je vlast kralja u Carevini bila veća nego inače u ustavnoj monarhiji, a kralj je u svako doba mogao raspustiti parlament. Hofmeister (praeceptor) vodio je na srednjovjekovnim dvorovima svečanosti i kulturni život uopće, na habsburškom dvoru vodio je ceremonijal na dvorskim svečanostima, primanjima, susretima državnika i svakako na krunidbi. Ovaj dio grada je elegantni dio grada visoke mode. Tu se vidi da je vladajući obrazovani sloj primio industrijalce i trgovce koji npr. u prvoj polovici stoljeća nisu imali pristupa u casino jer su oni zapravo bili zanatlije. Opisao je večernju šetnju na obali Dunava, kavane, sveučilište, sveučilišnu knjižnicu i crkvu i druge ugledne crkve, među kojima nabraja srpsku, grčku i evangeličku i spomenik pjesniku Pétöfiju, Leopoldstadt sa stovarištima robe gdje stanuju bogati Židovi kao svijet za sebe sa svojim luksuzom i salonskim životom. Tu su i spomenici. U Theresienstadtu staze za pješake i jahače, likovna učilišta, palača likovnih umjetnosti, glazbena akademija, palače mirovinskog fonda, ali i uske uličice malih trgovaca gdje se vide neočešljane žene i prljava djeca. U Elisabethstadt sinagoga, protestantsko i židovsko sirotište, ustanova za odgoj ženske djece, škola za učiteljice, dječji vrtići, židovski zavod za gluhonijeme. Josephstadt ima Dom umjetnosti i pretežito mađarsko građanstvo, tu je Nacionalni muzej, ali i beskućnici koji spavaju pod vedrim nebom, Bolnica sv. Roka, medicinski fakultet. Tu stanuju učenjaci, umjetnici i činovnici, ali tu su i palače velikaša. Potom dolazi Köbanyanova četvrt sa činovničkom kolonijom i obiteljskim kućama, a tu je i središte trgovine svinjama. U ovom prilogu velegrad se pojavljuje kao neki savez teritorijalnih skupina podijeljenih po gradskim četvrtima, obrazovanju, imovnom stanju, pa i vjeri jer su Židovi živjeli odvojeno, a tako i Srbi kojih je ipak još malo ostalo. Ovakav opis grada daje sliku šarenila, a Budimpešta je i inače bila nacionalno ispremiješan grad. Donedavna njemački grad Budimpešta je tada imala 486.671 žitelja, 146.144 ih je znalo samo mađarski, 58.658 samo njemački, 11.139 samo slovački ili neki drugi slavenski jezik. Mađarski i njemački znalo je 210.180 žitelja, mađarski i slovački 11.500, mađarski, njemački i slovački 36.057, njemački i slovački 8.145 žitelja. Ljudi koji su znali mađarski bilo je 101.000 više nego onih koji su znali njemački. U Budimpešti je bilo 313.537 katolika 102.377 Židova, 35.644 evangelika, 29.085 augsburške konfesije, 6.028 drugih konfesija. Budimpešta je prema tome bila kozmopolitski grad habsburškog tipa, iako se neprestano naglašavao njezin mađarski karakter i funkcija glavnog grada i duhovnog sjedišta nacije. I opera je bila više međunarodna nego li nacionalna, u njoj je bilo višejezičnih čitaonica u gradskim četvrtima, mnogo se plesalo i odlazilo na konjske trke, mnogo je bilo kavana s pjevanjem francuskog tipa (café chantant), mnogo kupališta, ljekovitih kupki, bilo je i jedno kupalište s arteškim bunarom. Kuće sagrađene u posljednjih 20 godina imale 24 25 Ivan Pederin, Qu’est-ce que la littérature, Dubrovnik, Dubrovnik, XII (2001.) br. 1. str. 125-139 ; Isti, Rođenja Europe iz duha katolicizma i hereza, crkvenosti i viteštva, Crkva u svijetu, XXXVI(2001.) br. 1. str. 76-94. Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 306. 122 VDG JAHRBUCH 2003 su kupaonicu. Autor je ipak opazio nedostatak građanskog zajedništva pa je društvo bilo podijeljeno po zanimanjima, a te skupine komunicirale su preko vodećih ličnosti pojedinih skupina. Svaka skupina, srednje plemstvo, činovnici, niži činovnici i svaka gradska četvrt imala je svoj casino. Neki klubovi bili su politički. Novinstvo jača i zajedno sa školom stvara nacionalni duh i čini Budimpeštu mađarskim gradom. Budimpešta je bila kozmopolitski grad, ali ju je država nastojala napraviti mađarskim gradom u smislu onodobnog nacionalizma zatvorenih nacionalnih država što Mađarska nije bila i nije ni mogla biti ako su Mađari bili manjina. Novinstvo je sa školom bila odgojitelj nacije da bude mađarska, a ne korektiv politike kao u demokraciji. Školstvo je oruđe državne politike slično kao i vojska,26 koja ipak nije bila u mađarskim rukama. Upada u oči velik broj Židova koji su priznati kao vjerska skupina, ne nacija, a oni su bili liberalni, živo su sudjelovali u mađarskom nacionalnom pokretu, ali su bili njemački Židovi koji su do ustavne ere bili isključeni iz financija pa su selili na istok gdje su postali stupovima novih država.27 Sad se moramo upitati da li je suvremena Mađarska uopće zamisliva bez sudjelovanja Nijemaca i Židova. Prilog o školama Budimpešte napisao je Albert Berzeviczy – (Die Schulen in Budapest, str. 193-209.). Procvat školstva vodila je država koja je za školstvo izdvajala 15% od preko 9 milijuna guldena državnog proračuna. To je bilo mnogo i kaže kolika je važnost znanja i obrazovanja u državi 19. st., svakako veća nego važnost rođenja. Sveučilište je do 1872. bilo jedino u Mađarskoj. Ono potječe od nadbiskupske visoke škole u Tyrnau (Nagy-Szombat) koju je 1635. osnovao primas nadbiskup Pázmány Peter. Ta škola imala je u početku katedre za pravo, teologiju i filozofiju, Marija Terezija dodala je i medicinu i preselila ovo učilište u Budim 1777. Učilište je 1780. postalo sveučilište. Na svečanost prigodom otvaranja došao je kraljičin izaslanik dvorski podkancelar grof Pálffy Karóly jer sveučilište više nije bilo pod crkvenim vrhovništvom, već pod državnim u smislu austrijskog etatizma koji je upravo nastajao. U 1830-im godinama sveučilište je izdvojilo teologiju od ostalih katedri pa se sveučilište počelo orijentirati nacionalno, a uz nacionalizam je sudeći bar po ovom događaju išao i protu-klerikalizam. Autor je nabrojio ugledne profesore, istakao da je ono po brojnosti studenata među prvima u Europi, ali od 3.500 studenata je 1.700 pravnika. Sustav studija je njemački, ali su predavanja samo na mađarskom što može iznenaditi u nacionalno toliko šarolikom gradu. Autor je potom nabrojio visoka tehnička učilišta, središnje katoličko sjemenište, rabinsko sjemenište, gimnazije među kojima je bila odgojna ustanova za dječake, a ti dječaci su učili osim stranih jezika jahanje i mačevanje. Dao je pregled srednjeg školstva i metoda intenzivne nastave, spomenuo škole piarista, reformiranih, škole za djevojke, učiteljske škole, zanatske škole, škole za gluhonijeme, a i srpsku školu koju je 1830. osnovao Sava Tekelija (Sebastian Tököly). Međutim u svim tim školama nastavni jezik bio je samo mađarski što nam opet kaže da je Mađarska bila zemlja koja je nastojala pomađariti svoje žitelje i nametnuti im jezik manjine. Za Mađare je mađarizacija bila nešto slično 26 27 Elie Kedourie, Nationalism, London, 21966. str. 84. Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 172-173. 123 VDG JAHRBUCH 2003 demokratizaciji. Deák Ferenc i barun Eötvös Joszef donijeli su zakone po kojima su narodnosti imali prava na svoje pučke i srednje škole, ali od 1890. vlada grofa Tisza Kolomana nije poštovala ove zakone, uvjerena da će Mađarska propasti ako ne uspije asimilirati narodnosti. Austrijski poliglotizam se prezirao sve više.28 Ovaj prilog pokazuje vjeru u znanost i obrazovanje, ali i državnu volju da stvori nacionalno homogenu državu uz pomoć krune koja nije bila nacionalna pa takva volja nije obećavala mnogo. Tu moramo opaziti da su trvenja Mađara i Hrvata počela onda kad su Mađari odlučili zamijeniti latinski mađarskim onako kako je Josip II. zamijenio latinski s njemačkim. Mađarska nije bila jedina država koja je vjerovala da će jezično asimilirati pučanstvo koje ne govori nacionalnim jezikom kao što je to učinila Engleska u Irskoj u 18. st. Irci su prihvatili engleski jezik, ali time nisu postali Englezi. U Austriji su neki Ruteni i Armenci prihvatili poljski jezik, neki Romi mađarski, jezična asimilacija imala je nekog uspjeha u gradovima, ali sve u svemu pokušaji jezične asimilacije završili su neuspjehom. U pitanjima jezika i jezične politika Mađarska se razlikovala od Austrije koja nije nastojala jezično asimilirati ne-njemačko pučanstvo. Pojam uredovnog jezika za svu Cislajtaniju nije poznat, ali je poznata odluka austrijskog ministarskog savjeta da se njemački jezik ne smije nametnuti ne-njemačkom pučanstvu, već da svuda valja upotrebljavati onaj jezik koji najbolje odgovara svojoj praktičnoj namjeni.29 Franz Pulszky napisao je prikaz mađarskog Nacionalnog muzeja(Das ungarische Nationalmuseum, str. 209-228) koji je osnovao grof Széchenyi stariji 1802. s time što je naciji poklonio svoju knjižnicu i dobio osnivačku ispravu od kralja, tu se još jednom vidi snažna nazočnost države u suvremenoj naciji i njezinoj kulturi. Knjižnica daje potpunu sliku mađarske kulture. Protektorat nad knjižnicom preuzeo je palatin nadvojvoda Josef i pozvao gradove, velikaše i županije da slijede Széchenyijev primjer pa je muzej postao sažeta slika nacije gdje se svaki građanin mogao osjećati kao kod svoje kuće. Tu se opet vidi nazočnost države, pobliže dinastije u nacionalnoj kulturi, ali se vidi da ta dinastija nije kočila ni ugnjetavala. Autor je počeo nabrajati zbirke, to je Hungarica, kodeksi Corvinae, proklamacije, letci, plakati, numizmatička zbirka, prapovijesne i rimske starine. Ponos muzeja su nalazi iz doba seobe naroda, osobito Huna. Muzej ističe svijest da se u Mađarskoj sreću njemačka i talijanska umjetnost, tu je i zbirka bosanskog, dalmatinskog i srpskog nakita. Ističe se ličnost njemačkog pjesnika Ladislava Pyrkera koji je bio mletački patrijarh pa nadbiskup Erlau. Sobom je donio mnogo slika i poklonio ih Nacionalnom muzeju. Galerija slika ipak se ne može mjeriti sa velikim europskim galerijama. Autor je svjestan važnosti umjetničkog obrta koji razara industrija, a čuva ga muzej. Ovdje naziremo sukob industrijalizma i kulture kao suprotnost suvremenih nacija. Samo izdanje koje razmatramo, a još više ovaj muzej ima karakter katalogizacije identiteta nacije shvaćene kao duhovno, zemljopisno, gospodarsko i povijesno jedinstvo to je smisao muzeja. Začetnik ovog sustava spoznaje svijeta je Carl Linné sa svojim djelom Systema 28 29 Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 308, 319-320. Die Protokolle des österreichischen Ministerrates 1848-1967. IV. Abteilung: das Ministerium Rechberg, Bd. 1. 19. Mai 1859 – 2/3. März 1860., bearbeitet und eingeleitet von Stefan MalfPr, Anhang, Nr. IXa Ministerprogramm, o.O.,o.D.(Wien, 21.August 1859) Lithographie; XI. Nationalitäten, Wien, 2002. 124 VDG JAHRBUCH 2003 Naturae kojim je on otpočeo klasificiranje i kategoriziranje svih biljki planete. Romantizam je bio pokret bilježenja i skupljanja svega što se moglo, osobito mlađa Heidelberška romantika. U Austriji se muzeji osnivaju poslije 1832.30 Razlog tome valja tražiti u svijesti da se zbivaju velike promjene u kojima će nestati narodna kultura i mnogošto drugo. Julius Váczy opisao je Mađarsku akademiju znanosti (Die Ungarische Akademie der Wissenschaften, str. 228-245). Ideja o osnivanju potječe od kralja Matije iz 15./16. st. kad je Konrad Celtes osnovao Sodalitas Litteraria Ungarorum. U 18. st. osnivaju se ili planiraju mnoga kratkovjeka učena društva, od nekih se očekuje da ih prihvati kraljica. Poslije sabora 1825. kralj hoće da mu sinovi uče mađarski, grof Széchenyi István poklanja golemi iznos od 60.000 guldena za osnivanje Akademije, a palatin nadvojvoda Josef daje suglasnost i prihvaća se protektorata nad tom akademijom da bi unaprijedio njegu mađarskog jezika. Akademija se do 1848. bavi osobito jezikom i uspijeva s obnovom. Vlast zaustavlja taj razvitak 1848. koja ipak donosi moralno jačanje mađarskog duha. Akademija se razvija, znanost dosiže europsku razinu, njeguje se poredbeno jezikoslovlje a jezikoslovci se dijele na ugro-fince i uralo-altajce koji nalaze ili ne nalaze srodnost mađarskog turko-tatarskim jezicima. Od 1877. izlazi mnogo prijevoda europskih književnosti u jeftinim izdanjima Kisfaludijevog društva, književnost se razvija osobito poslije 1842. Tada se osnivaju daljnja književna društva. Ovaj razvitak sukladan je razvitku hrvatske književnosti, točnije pokretanju ilirskih časopisa Vienca 1869. koji je objavljivao prijevode iz europskih književnosti i radove o njima i uveo pojam umjetničkog standarda u književnost. Ovi prilozi nam kažu da je Dvor izgubio svoju inicijativu u kulturi, ona je sada prešla na muzeje, učena i književna društva, ali je Dvor kao vrh činovništva dao tim ustanovama posvetu službenosti i sva ta društva nisu značila ništa bez kraljevog odobrenja i palatinova protektorata. Država sada više nije jedinstvo, ona pretpostavlja postojanje jedinstva i postaje načelo napretka, sloboda pojedinca sastoji se u tome da se on identificira s narodom, država regulira život svojih građana do detalja, tom državom moraju vladati intelektualci, a nacionalizam smatra svoj narod, u ovom slučaju mađarski, najkulturnijim.31 U zbirci je posvećena posebna pažnja Gornjoj Mađarskoj (Oberungarn, Felsö-Magyarország u svesku V. 1. odjeljak) pa je Nikolaus Kubinyi napisao prilog o prapovijesnim spomenicima Gornje Mađarske (Die urgeschichtlichen Denkmäleer Oberungarns, str. 17-44.). Prikazao je istraživanje pećina u kojima su u kamenom dobu, prije nego li u nizinama živjeli ljudi. Onda je opisao njihova kamena i koštana oruđa, kovine koje nisu odmah potisnule sva oruđa. Bogatstvo bakrom olakšalo je prijelaz na brončano doba, a nedostatak cinka otežao je taj prijelaz pa su se kamena oruđa dugo održala. U brončano doba ljudi su i dalje bili lovci i ribari, ali je počelo stočarstvo, a zamjećuju se i prvi tragovi poljodjelstva, vide se i prve utvrde, tragovi 30 31 Ivan Pederin, Povijest arhiva i muzeja u Dalmaciji, Zadarska smotra, god. XLV(1996.) br.1-3.str.87-121. Elie Kedourie, Nationalism, London, 21966. str. 32, 38-41, 50. 125 VDG JAHRBUCH 2003 prvih tkanina. Način pokapanja mrtvaca omogućuje neke zaključke o vjeri o kojoj se inače ne zna ništa. Tragovi Hallstadtske kulture rijetki su. Uporaba željeza počinje tek u V.-IV. st. Onda dolaze Rimljani i dodiri s klasičnom kulturom preko trgovine. Ostaci Huna i Avara rijetki su. Očito u nedostatku pisanih izvora Julius Pasteiner napisao je prilog o graditeljstvu Gornje Mađarske (Die Baudenkmäler Oberungarns, str. 45-176.) koji stoji umjesto povijesti. Rimljani su se zaustavili na Dunavu, kršćanstvo je donio salzburški biskup Adabram oko 830. uz pomoć franačkog kralja Ljudevita Pobožnog, papa Ivan VIII. poslao je tamo franačkog misionara Wichinga za biskupa Neutre, dolazi sv. Metod, ali narod ne mari mnogo za kršćanstvo i vraća se poganstvu. Mađarski jahači i osvajači ne ulaze u guste šume toga kraja, a ni Stjepan Sveti ne osniva tamo svoje zaklade. Tek poslije provale Mongola dolaze Benediktinci, a za njima cistercenzi i premostracenzi pa njemački useljenici u Košice i Eperjes. Autor priznaje slavenski utjecaj u graditeljstvu sjeverozapadnih županija s ponekim bizantskim primjesama. Romanika je stil do provale Mongola, kasnije prevladava gotika koju šire prosjački redovi. S njima jača uloga grada u koji se sada sve više naseljavaju Nijemci. Gotičke crkve, tako vjeruje autor, ponekad grade i francuski majstori. Gotika traje u Gornjoj Mađarskoj oko 250 godina na zapadu i oko 500 godina na istoku koji je pravoslavan pa u gotičkim crkvama ima i bizantskih utjecaja. Gotske crkve stradaju od Osmana koji tjeraju katolike pa njihove crkve bez svećenika prisvajaju reformisti, ali ih za katoličke reformacije vraćaju katolicima. Njemački utjecaj neprijeporan je u mađarskom graditeljstvu, a mnoge crkve sagradili su njemački graditelji. Taj njemački utjecaj prevladava i u gradnji zamkova koji se rano počinju graditi. U 13. st. prevladava bavarsko-franački tip zamka s kapelicom, viteškom salom i sobom za žene (Frauengemach, Kemenate, Rittersaal). Poslije provale Osmana mnogi se plemići povlače na sjever pa nastaje poseban tip utvrđenog zamka koji je iznutra ipak udoban. Ti zamkovi igraju ulogu u doba Rákócsyjevog ustanka. Svjetovne građevine gotike rijetke su. U gradovima se oko glavnog trga grade uske drvene kućice, odatle naziv Ring – prsten, ali potkraj 13. st. počinju se graditi kamene kućice i kameni gradski bedemi. Autor potom prelazi na opis pretežito svjetovnih renesansnih gradnji koje grade talijanski i hrvatski majstori iz Dalmacije, a tragovi njemačke renesanse pojavljuju se u drugoj polovici 16. st. Plemstvo tada gradi ladanjske dvorce. Trgovina se sada usmjeruje prema zapadu zbog Osmana. Katolička obnova gradi barokne crkve, ali nema jedinstvenog stila gradnje, dvoraca nema mnogo iz 17. st., ni isusovci nisu u tom stoljeću razvili znatniju građevinsku djelatnost. U drugoj polovici 19. st. buja javni život, diže se životni standard gradskog pučanstva. Ovaj prilog koji je nadomjestio povijesni prilog govori o povijesti i kulturi. Povijest je mađarska, a kultura njemačka pa talijanska, a zapravo europska. Nema polemike između mađarske politike i njemačke, pa talijanske kulture koju zemlja rado prima. Slovaci se u toj povijesti i kulturi ne vide. Slovačka književnost se npr. u Hrvatskoj vidjela i prevodila. August Šenoa je kao urednik Vienca objavio prijevode proznih djela češkog folkloriste i pripovjedača Jaromira Erbena (1811.-1870.), pisca pripovijetki s 126 VDG JAHRBUCH 2003 napetom fabulom Jakuba Arbesa (rođ. 1840.), jedan prilog o slovačkom preporoditelju i piscu rodoljubnih pjesama Miroslavu Hodži (1811.-1870.), (Listak, 12/1880. str 675-676), organizatoru neuspjela ustanka u Slovačkoj 1848. Onda je uvrstio prijevod jedne pripovijetke slovačkog pisca Ivana Kalinčaka.32 Johannes Váczy napisao je prikaz mađarske književnosti (Die ungarische Literatur, str. 245-343.) u trećem svesku posvećenom Mađarskoj. On je odmah u početku istaknuo bliskost književnosti i politike u Mađarskoj gdje je književnost stvorila naciju pa mađarski duh nigdje nije bolje izražen nego u književnost. Vjera u narodni duh potječe iz romantičkog Volksgeista. Međutim, ovakav odnos književnosti i politike bitna je razlika pristupu književnosti u 19. st. od pristupa u 20. st. koji je pred politikom zatvarao oči, bježao u estetiku osobito u totalitarnim režimima komunističkog bloka, a isto tako i u fašističkim režimima kao u Španjolskoj i u poratnoj Njemačkoj koja nije mogla pogledati svojoj povijesti u oči. U 20. st. su povijesna istraživanja uznapredovala i pokazala da se povijest nacije ne može bez daljnjega gledati gordo pa je i to bio psihološki razlog ovog bijega u literaturnost i estetiku. Renesansa je izostala u mađarskoj književnosti zbog reformacije, ali reformacija je pokazala da u njoj pisci ne igraju manju ulogu nego li državnici. K tome su mađarski pisci najčešće državnici koji su se borili 1825.-1867. da obnove krunu sv. Stjepana. Autor počinje prikaz mađarske književnosti sa junačkom predajom o Atili, pa Czabino, vojnim pohodom. O tome jedva da je išta očuvano. Jezikoslovlje nije potvrdilo srodnost Huna i Mađara. Autor je spomenuo srednjovjekovne pjevače na lutnji (hegedös, igrucs, regös) koje još za Andrije III. izdržava država. Trebao je reći Dvor koji je onda bio kulturna ustanova, a bio je nešto posve drugačije od tadašnje države. Za te pjevače čuje se i do 16./17. st. Oni pjevaju o provali Mongola ili Tatara (ova dva pojma dosljedno se miješaju u cijeloj zbirci), o vojnim pohodima u Italiji, o Osmanima, pa postaju kroničari. Tekstove autor ne spominje pa ovdje zamjećujemo sklonost mitizaciji starije književnosti u čemu mađarska znanosti nije usamljena, već to nalazimo i u povijesti njemačke književnosti u kojoj se analiziraju nepostojeći tekstovi.33 Prvi pisani spomenici potječu iz 13. st., kancelar Vitéz Janos, kasnije biskup Nagyvaradina brine se da se za nj prepišu djela grčkih i latinskih klasika i tu srećemo Dvor kao kulturnu ustanovu. Njega slijedi kralj Matija koji ima sjajnu knjižnicu kao drugi europski kraljevi toga doba. Prelat Janus Pannonius ujedno je i pjesnik, 1472. osniva se prva mađarska tiskara. Legende, kao legendu o sv. Katarini autor obezvrjeđuje zbog njezina didaktičnog karaktera. Tako se i u drugim povijestima europskih književnosti omalovažava crkvena književnost kao didaktička u smislu tadašnjeg laicizma, ne uočava se ili se jedva uočava crkvena književnost i uloga crkve u razvitku svih europskih književnosti. Autor ima rezerve prema humanizmu jer on nije 32 33 Ivan Pederin, Njemačka, austrijska i druge književnosti u hrvatskom časopisu Vienac (1869.-1903.), Zadra, 1979. neobj. doktorska disertacija, poglavlje o Šenoi. Ivan Pederin, Das Nibelungenlied als Nationalmythos im Vergleich mit den nationalen Mythen der Serben, Spanier und Portugiesen, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti (22-23), 1992./1993.; 1993./1994. Zadar, 1995. str. 355-380. 127 VDG JAHRBUCH 2003 naklonjen mađarskim narodnom duhu. Tu se vide dva načela vrijednosti u književnosti – narodni duh i laicizam, pa su autoru u humanizmu ipak važna mjesta koja spominju nekog mađarskog kralja ili događaj u zemlji jer tu se katolicizam slijeva sa rodoljubljem, a iz kraljeva nastaju nacionalni mitovi. Autor citira neku pjesmu u kojoj se pobožnost slijeva s nacionalizmom tako da Mađari postaju izabranim narodom. Svaki je nacionalizam spreman svoj narod vidjeti kao izabrani. Tako Mojsije i Muhamed nisu božji proroci, nego nacionalni prvaci i osnivači nacija. Tako je i Martin Luther načelo boljeg i čišćeg Nijemca, Jan Hus prethodnik Tomaša Masaryka.34 16. st. autor opisuje kao raspad duhovnog jedinstva nacije, ali upozorava da reformirani žele biti bliski narodu pa prevode Bibliju, a prijevodi Biblije uvijek su događaju u svakom jeziku. Autor navodi prijevode Károlí Kaspara 1589./90. i druge prijevode. Reformirani se bore protiv katolika, ali i reformirane sljedbe bore se među sobom, pronjemačka stranka ističe da su Osmani kazna Božja zbog otpadništva od katolicizma, osmanska stranka vidi propast nacije kao posljedicu progona reformiranih, prevode se psalmi, Farkas Andras piše 1538. spis o židovskoj i mađarskoj naciji. Jednu i drugu doveo je gospodin u Obećanu zemlju, dao im kraljeve i junake, Židove je kaznio jer su raspeli Isusa, Mađare je kaznio s Osmanima i Nijemcima. Autor je pisao o polemičkom tonu mađarske drame u 16. st., pjesmi rugalici, dijaloškim satirama, ali nije analizirao niti je kazao što je to satira, spomenuo je utjecaj njemačkog i talijanskog kazališta Tinódi Sebastiana, njegove epove i stihovane kronike u kojima misli o obnovi Mađarske. On je neprijatelj Nijemaca i Osmana. Pisao je o prijevodu Eurialus et Lucretia Aeneasa Syyilvia Piccolominia. Prevoditelj je možda Balassa Valentin koji je poznavao narodno pjesništvo, ali i europske književnosti. Tu se vidi pisac koji želi Mađarsku vidjeti kao dio Europe, ali identitet ipak nalazi u narodnom duhu i kulturi. Balassa je plemić, tip nasilnog srednjovjekovnog gospodara zamka, pravi Mađar, kršćanska sablja, hrabar, vjeran, zaljubljeni vitez. Bile su to feudalne vrijednosti koje su isto tako mogle pristajati Poljaku, Hrvatu ili Nijemcu, ali autor je s njima ukrasio boljeg čovjeka kraljevine, to je svakako bio Mađar. U 17. st. težište književnosti prešlo je od reformirane na katoličku, a njezina je glava Pázmány Peter, nositelj katoličke reformacije, mađarski Ciceron u purpuru, granski nadbiskup, isusovac. U njegovim propovijedima nalazi iskonski mađarski duh. On je k tome izobrazio mađarski jezik rasprave u polemičkom tonu protiv reformiranih. Njegova zasluga je što je kao tutor odgojio Zriny Miklosa mlađeg (Nikolu Šubića Zrinskog), državnika, junaka i pjesnika Az ádriai tenger syrenaja (Sirena Jadranskoga mora) 1651., pa Obsidio Sigetana. On je nositelj velike ideje. Autor je kratko prepričao ovo djelo velikana mađarske književnosti, a onda prešao na prijevode psalama po francuskom uzoru Molnára Alberta koji su doživjeli preko 100 izdanja, pa na ratnu i žalobnu pjesmu kuruza u koje spada i Rákócsy-Marsch. Spomenuo je humorista Zágon Mikos Clemensa koji je živio u progonstvu u Turskoj, Faludi Ferenca koji je živio u Italiji i pisao pisma fiktivnoj tetki u pučkom jeziku. Autor nije istaknuo porast značenja i obnovu pisma kod Madame de Sevigny, pa u Goetheovom Wertheru. Oduševljenje francuskom i njemačkom kulturom u 18. st. 34 Elie Kedourie, Nationalism, London, 21966. str. 75. 128 VDG JAHRBUCH 2003 autor doživljava kao pad mađarskog duha i negativno ga ocjenjuje, a onda prelazi na preporod koji je pokret nižeg plemstva, a počinje s mađarskom tjelesnom stražom Marije Terezije. Ovi mladići morali su u Beču učiti nešto o književnosti, povijesti i zemljopisu, učili su njemački i francuski, glazbu i plesanje, posjećivali su knjižnice i putovali. Tako je vojska dobila kulturnu ulogu začetnika mađarskog preporoda.35Autor ipak kritizira europeizam Bessenyei Györgyja, ali opaža da je njegova Tragedija Agisa posvećena Mariji Tereziji ograničena na više slojeve. Pisac onda spominje filologa Révai Miklosa i njegov rječnik koji se oslanja na narodni jezik i to prije braće Grimm. Tada počinje izlaziti i prvi mađarski list – Magyar Hirmondó, književnost se orijentira od klasicizma, koji autor ne cijeni prema narodnom duhu i uspoređuje mađarski klasicizam sa djelima Goethea i Schillera koja se, ako se radi o njihovim zrelim djelima, danas spominju kao klasična, dok se pod klasicizmom podrazumijeva oponašanje više latinske nego grčke književnosti. Poslije nekoliko klasicističkih pjesnika, autor spominje Dugonics Andrasa (1740.-1818.) i njegov roman Etelka kao velik uspjeh jer sadrži kritiku jozefinizma. Slijedi opis skupljanja narodnog blaga, čuju se i demokratski glasovi u književnosti koji brane prava kmetova, osobito kod baruna Bacsány Janosa koji prianja uz francusku revoluciju. Kárman Joszef (1769.-1795.) psihologizira književnost, Vitéz Csokonai Michály piše o okrutnostima Francuske revolucije. Autor prikazuje mađarsku književnost kao književnost što traži veze na Zapadu, osobito u njemačkoj, ali i u francuskoj književnosti, traži napredak i političku samostalnost da bi zaključio da je Mađarska sebi izborila mjesto među kulturnim zapadnim zemljama, da je odbacila okove klasičnog idealizma, da je usvojila osvježavajuće elemente europskog romantizma i narodne književnosti pa se pojavio krug pisaca, među njima se ističe Kisfaludy Karoly, koji književnost želi napraviti nacionalnom gdje je, prema autoru, vidljiv utjecaj njemačke književnosti pa se tako osniva i književno društvo Kisfaludy. U ovom prikazu pretežu životopisi pisaca što spada u sliku pozitivističke znanosti o književnosti i baš to je ono što se toj znanosti kasnije najviše predbacivalo. Za razliku od ranijih pisaca, ovaj pisac opširno se zadržava na književnosti vezanoj uz 1848., posebno na Petöfi Sandoru, idealu mađarske mladeži koji je 1848. mlad poginuo na bojnom polju i postao prvim pjesnikom nacije u čemu je znatno sudjelovao njegov životopis. On je u svakoj čestici mađarski pjesnik. Tu se opet pisac kiti vrijednostima koje bi se mogle dodati npr. Petru Preradoviću kao hrvatskom pjesniku ili nekom poljskom ili ruskom pjesniku. Autor piše nešto i o recepciji tog pisca koja dosiže svoj vrhunac u 1850.-im godinama. Opaža sklad umjetnog i narodnog. Pisac potom slijedi utjecaje Waltera Scotta pa opaža postojanje socijalnog romana Fay Andrasa, ističe Kisfaludy Sandora kao jednog od velikih mađarskih pisaca, registrira koji su mađarski pisci prevođeni na strane jezike, ističe da se tada u književnosti javljaju i žene, Toldy Ferenc začinje pisanje povijesti mađarske književnosti, Erdelyi Janos prianja uz kritičku književnost koja se javlja 1840.-ih godina. Povijesna djela piše Jszai Paul, pa grof Joszef Teleki, politička djela piše grof 35 István Nemskürty, Die Königlich-Ungarische Adelige Leibgarde, Begegnungen Schriftenreihe des Europa Institutes Budapest, Die k.u.k. Armee, herausgegeben von Ferenc Glatz, Budapest, 1998. str. 33-39. 129 VDG JAHRBUCH 2003 Széchenyi István koji ima mnogo sljedbenika među državnicima i političarima, Kossuthom Lajosem, barunom Eötvös Joszefom, Deák Ferencom i dr. Napokon pisac svraća pažnju na govor u parlamentu, na Kossutha Lajosa kao velikog govornika i oca političkog novinarstva. On je osnovao 1841. Pesti Hirlap kao prvi mađarski politički organ, a 1848. povećao se broj političkih listova koji su se 1849. gasili, ali su se kasnije opet pokretali. U političkom govoru snažno djeluje klasična retorika. Tu valja dodati da to nije bilo tako samo u Budimpešti, nego i u Beču gdje su liberali govorili u parlamentu s vrlo mnogo latinskih poslovica i aforizama, a pučke i gradske izraze uveo je u govor u parlamentu Karl Lueger.36Autor se nije obrušio na austrijsku cenzuru kako je to inače bio običaj kod liberalnih pisaca, a nije ni pomislio da bi mogao istraživati utjecaj cenzure na književnost. Mi se ovdje moramo upitati zašto npr. u tadašnjem vodećem hrvatskom časopisu Vienac nema uopće riječi o mađarskoj književnosti. U Zagrebu se prikazivala jedino Madacheva Ljudska tragedija. Književnost, znanost i književnici su u ovom prilogu tlo na kojem je nastao narodni duh, oni koji su ga otkrili i doveli u svijest. Ta književnost ipak je književnost gornjeg i obrazovanog sloja, sredstvo njegova obrazovanja s kojim je taj obrazovani sloj postao zastupnikom nacije i njezina napretka. Pisac se jedva bavi umjetničkim pitanjima književnosti. On je posve mađarski i Mađari su po toj književnosti onaj bolji dio ljudi koji su živjeli pod krunom sv. Stjepana. Tako je nastao pojam nacije u Mađarskoj kao ljubav prema zajedničkom tlu, rasi, jeziku, povijesnoj kulturi, želja za nacionalnom nezavisnosti i ugledom nacije. Pisci su mistično odani naciji kao socijalnom organizmu, uvjereni da čovjek živi za narod i da je nacija sveta. U tome je nastalo uvjerenje da su Mađari pozvani da vladaju drugim narodima. Mađarska se obožava i shvaća kao zajedništvo teritorija, kulture, jezika, običaja, književnosti, povijesti i institucija, zajednička suverena vlada, ljubav prema sunarodnjacima, prema dostignućima nacije, zajednička žalost zbog poraza od Osmana, vjera da Mađarima predstoji velika budućnost i napokon vjera da će Mađarska asimilirati svoje narodnosti.37 Eduard Paulay je napisao prilog o mađarskom kazalištu (Das ungarische Schauspielwesen, str. 343-380.). Autor vjeruje da mađarsko kazalište, koje počinje 1790. potječe od crkvenog obreda iz 12./13. st., ali za to nema dokaza, a do 16. st. nema pismenih tragova o kazalištu. Školske drame poslije reformacije piše Szátaray Michael i one imaju vjerski karakter što u očima pisca umanjuje njihovu vrijednost. Drama počinje kod reformiranih, a početkom 17. st. inicijativu preuzimaju isusovci, pavlini i piaristi. Njihove drame su vjerske, polemične i biblijske, ali ponekad vezane za mađarsku povijest što im po mišljenju autora povećava vrijednost, jezik je latinski, to umanjuje njihovu vrijednost, ali ponekad i mađarski, ali i njemački, pa čak i francuski. Glumci su đaci. Tijekom 18. st. širi se njemačka drama, a opada mađarska. God. 1735. osnovao je grof Erdödi Janos u svojoj palači u Požunu njemačko kazalište u kojem su se izvodile i opere, a taj grad imao je već 1730. kazalište s njemačkim i 36 37 Kurt Skalnik, Dr. Karl Lueger, Der Mann zwischen den Zeiten, Wien-München, 1954. str. 77. Tako o nacionalizmu Boyd C. Shafer, Nationalism, Myth and reality, New York, 1955. str. 8. 130 VDG JAHRBUCH 2003 talijanskim putujućim družinama. Ovo nam kaže nešto o kazalištu uopće. Ono je crkveno ili privatno, glumci su putujuće družine. Stalno njemačko kazalište dobiva Pešta 1781. u adaptiranom bastionu, Košice 1787., pa Budim i drugi mađarski gradovi. Prva mađarska kazališna družina ustrojila se 1790. u Pešti. Poslije mnogo molbi i borbi dopuštene su predstave na mađarskom. U Hrvatskoj se također sve do 1860. glumilo na njemačkom i širilo se uvjerenje da je njemačko kazalište nametnuto, tek u naše dane valjalo je priznati da nema nikakva podatka da bi njemački jezik u kazalištu bio nametnut.38 Ovo nam ipak nešto kaže: kazalište je u svojim počecima bilo crkveno i nastalo je kao proširenje službe Božje, svjetovno kazalište bilo je privatna zabava. Osnutkom Burgtheatera u Beču u više etapa 1770.-ih godina kazalište postaje ustanova za obrazovanje višeg sloja, postaje državno, država ga nadzire preko cenzure, pa je na predstavama čak nazočna i policija, a predstave u privatnim prostorima zabranjuju se.39 Duša pokušaja da se glumi na mađarskom je Kelemen Laszlo koji je upućivao molbe županijama, namjesništvu i kralju. Mađarsko kazalište ipak se nije održalo jer se, tako autor, brojno njemačko pučanstvo Budimepešte nije brinulo za mađarsko kazalište, mađarskom kazalištu nije bio sklon ni zakupnik kazališta grof Unwerth, ali su oslonac mađarskom kazalištu bili staleži i županije gdje se počinju održavati predstave na mađarskom pod zaštitom palatina, primasa grofa Battyány Karolyja koji ipak ne smatraju da gluma može biti jedino zanimanje, ali smatraju da kazalište može biti korisno za širenje mađarskog jezika čime autor upada u kontradikciju prema svojoj ranijoj tvrdnji da se vlast opire uvođenju mađarskog u kazalište. I u Sedmograđu se širi pokret u prilog mađarskom kazalištu koje je diletantsko i održava se od 1765. u palači grofice Bánffy u Klausenburgu (Cluju). Od 1803. velikaši i drugi prikupljaju priloge za gradnju kazališta koje se otvara 1821. u Klausenburgu s predstavom Zriny Theodora Körnera i diletantskim glumcima koji su bili plemići. Sami velikaši kao barun Wesselényi Miklos održavaju svoje kazališne družine koje šire mađarsko kazalište nezavisno od njemačkog, ta kazališta opadaju, osnivaju se druga, kazalište se reklamira letcima. U Pešti se grof Széchenyi István zauzima za gradnju kazališta koje dobiva i dobre direktore kao što su to bili Fay, Dörenthe, pa Simonics Janos, potporu dožupana (Vicegespan) Földváry Gabriela, kneza Grassalkovicha koji je dao gradilište. Ovdje moramo misliti na velike ravnatelje Burgtheatera kao što su Heinrich Laube i Adolf Wildgans, prvi s potporom Alexandera Bacha. Kazalište se otvara se u Pešti 1837., ono postaje 1841. zemaljsko kazalište i mora izdržati suparništvo s njemačkim kazalištem. Na tom kazalištu djeluju velike glumice Anna Kantor Engelhardt, koja je počela kao služavka, a u kazalište je došla sa 16 godina, nije pravo ni znala mađarski, ali je imala dobar glas potreban kazališnom glumcu, pa Martin Lendway, sin vrlo siromašnih roditelja, pjevačica Rosalia Schnodel, gostovanja, izvorne opere. Ovdje opet moramo misliti na velike bečke glumice kao Charlotte Volter, na zagrebačke glumce i glumice kao što su to bili Marija Barabaševa ili Josip Plemenčić 38 39 Nikola Batušić, Uloga njemačkog kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu od 1840. do 1860. Rad JAZU (1968.) str.395-585. Hrvatsko narodno kazalište, 1894.-1969.) Zbornik. Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825.-1865.) Dubrovnik, nova serija, godište IX(1998.) br.1.str.405-432. 131 VDG JAHRBUCH 2003 (Adelsberger), na opere kao Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Kazalište se povjerava poduzetniku Bartay Andrasu, direktor je grof Ráday Gedeon, predsjednik nekog zemaljskog odbora i drugi te sada ovo već državno kazalište sazdano po uzoru na Burgtheater ispunjava nacionalnu zadaću stvaranja i širenja nacionalne kulture u čemu jasno vidimo inicijativu i angažman visokog plemstva i kralja koji subvencionira to nacionalno kazalište i operu novcem i županija. U 1860.-im godinama to kazalište dolazi pod nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova. Kazalište je u Mađarskoj kao i drugdje u Carevini od osnutka Burgtheatera sredstvo obrazovanja višeg staleža i time nacije. Inicijativa za osnivanje i razvitak kazališta potekla je iz Beča, točnije od Josipa II. Prilog o mađarskoj glazbi napisao je Bartalus István (Die Musik, Die Kirchliche Musik, str. 301-392.). On je iz zaključaka sinode 1560. vidio da su se u crkvi pjevale pučke pjesme koje Tridentski sabor nije isključio iz crkve jer bi time bacio katolike u naručaj reformiranih. Autor je naveo kancionale od početka 18. st., a onda nabožnu glazbu reformiranih, pučke psalme koje se udaljavaju od dogmi, pa se moramo zapitati da li pisac zna što je to u katoličkoj crkvi dogma. Navodi zbirke reformirane crkvene glazbe kod reformiranih koji su prvi korak prema umjetnoj glazbi, a pokazuju i nacionalnu samobitnost. Zastupnik umjetne crkvene glazbe je Palatin knez Esteerhézy Paul koji je i glazbarski pisac, a njegov kapelnik bio je Josef Haydn. Njega autor opisuje kao glazbenog teoretičara 18. st. kojeg je slijedio i Ludwig van Beethoven. Haydn je kasnije djelovao kao orguljaš u župskoj crkvi u Raabu. Káaldy Gyula napisao je prilog o svjetovnoj glazbi (Die Weltliche Musik, str. 392-413.). Spomenuo je Liszta Ferenca, njegove mise, talijanske pjevače koje su već 1716. držali Esterhézy, stalne orkestre i kazališta koje su držali i drugi grofovi u Požunu. To nam kaže da je glazba bila slično kao i kazalište u početku dio vjerskog kulta i privatna zabava, da bi kasnije dobila državni patronat. Maestri i glazbenici pozivaju se iz inozemstva da njeguju crkvenu, ali i svjetovnu glazbu. Za razliku od kazališta, glazba i dalje ostaje privatna zabava kad je klavir osvojio salone. Beethoven je posvetio mnoge sonate gospođama iz mađarske aristokracije, a njegova glazba prodrla je preko salona u građanstvo iz kojeg se počinju novačiti virtuozi, osnivaju se škole klavira, najprije 1802. u Budimu, a mađarski glazbenici, za razliku od glumaca i pisaca, rado odlaze u Njemačku kao Liszt kojeg su glazbeno obrazovali mađarski velikaši. Liszt je čitav život proveo u Njemačkoj, ali je ostao vezan s Mađarskom tako što je pisao mađarske rapsodije u koje je upleo narodne napjeve i Rákócsy-Marsch, a davao je i koncerte u korist poplavljenih 1838. godine Međutim, u Mađarsku dolaze i mnogi njemački glazbenici, tamo ostaju i Mađarsku smatraju svojom domovinom kao uostalom i većina njemačkih naseljenika. Lisztova glazbena virtuoznost nalazi svoje sljedbenike ne samo u Richardu Wagneru, nego i u mađarskim pjevačkim društvima. Autor ne piše o vezama ovih pjevačkih društava s njemačkim koja su bila nacionalistička40 i u Carevini nisu bila dopuštena, ali ističe da je temelj mađarske glazbe folklorna glazba. Autor navode najznatnije pučke i narodne napjeve koji su 40 Dieter Düding, Organisierter gesellschaftlicher Nationalismus in Deutschland (1808-1847), Bedeutung und Funktion der Turner- und Sängervereine für die deutsche Nationalbewegung, München, 1984. 132 VDG JAHRBUCH 2003 sudjelovali u mađarskoj umjetnoj glazbi i dodaje da su Haydn, Karl Maria Weber, Franz Schubert i Beethoven također našli nadahnuća u narodnoj glazbi, ne spominje Glinku, Borodina i Čajkovskog. Daje prikaz razvitka mađarske opere od Erkelsa Ferenca 1819., glazbenog školstva i dr. Kao i kazalište i književnost, tako je i glazba postala sredstvom nacionalnog obrazovanja i buđenja. Nikakva umjetnost nije u 19. st. vrijedila, ako nije bila nacionalna. Prilog o likovnim umjetnostima napisao je Gustav Keleti (Malerei und Plastik, str. 413-466.). Autor ističe uvodno da su Mađari ratnička i osvajačka rasa, pa četiri stoljeća ratova i nemira nisu pogodovala razvitku umjetnosti, tako da se likovne umjetnosti javljaju tek u novije doba. Obitelj Ajtós koja se kasnije nazvala Dürer iselila se iz Sedmograđa, a pitanje je da li bi Albrecht D rer postao veliki slikar da je ostao u Sedmograđu i da na nj nisu izvršili utjecaj Pirckheimer, Melanchton, Erasmus iz Rotterdama i umjetnosti sklonim Maximilianu i Karlu V. Sv. Stjepan sagradio je u 40 godina svoje vlasti mnoge crkve, samostane i opatije, stolna crkva u Granu svjedoči o nacionalnoj ljubavi prema raskoši i crkvenim ceremonijalima, iz putopisa se doznaje o svečanostima u palačama toga doba. Onda su taj razvitak prekinuli Osmani, a početkom 18. st. djeluju protestantski slikari Kupecky Janos, Mányoki Adam, ali znatne pobude slikarstvu stižu u Mađarsku tek 1840.-ih godina pa se tada na pobudu Treforta Augusta, kasnijeg ministra školstva i bogoštovlja osniva i Udruga umjetnika. Time još ne počinje planski razvitak likovnih umjetnosti s državnom podrškom. Tek kad se za razvitak umjetnosti počinje zanimati kralj, slikar dobiva društveni položaj i priznanje, ali nacionalne karakteristike počinju se razvijati kasnije sa povijesnim slikarstvom. Slikari obično studiraju na Likovnoj akademiji u Beču, nastavljaju studij u Münchenu i Parizu. U mađarskom slikarstvu jak je utjecaj Rahla i Alberta Zimmermanna, pa realiste Waldmüllera čiji je učenik Zichy Michael, ali taj je djelovao uglavnom na ruskom carskom dvoru. Uvijek je ostao vezan s domovinom pa je ilustrirao Madachevu Ljudsku tragediju. Mnogo uspjeha doživio je Munkácsy Michael u Parizu, kasnije u Engleskoj i Americi sa svojim platnima iz mađarskog seljačkog i ciganskog života. Barabás Miklos slikao je uglednike, to su bili državnici i političari, ali i učenjake, pjesnike i slikare. Leopold Horowits proveo je čitav život u Warszavi, imao je uspjeha, a malo ljudi zna da je rođen u Mađarskoj. Naglasak ovog prikaza je na realističkom slikarstvu koje se definira kao traženje stvarnog, živog, opipljivog, istinitog koje se želi prikazati onakvim kakvo zapravo jest što hoće svako slikarstvo. Autor dodaje da realističko slikarstvo traži čovjeka u njegovu radu, osobito seljaka, a mi bismo mogli dodati da ga smatra pravim temeljem nacije, a seoski krajolik koji se izvodi iz romantičkog i nizozemskog krajolika što prevladava u realističkom slikarstvu za razliku od ranijih razdoblja. Iz pohoda u Bosnu 1878. u kojem su sudjelovali neki mađarski slikari potječu vojnici na mađarskim platnima, a napokon se vide tvornice i radnici. Autor završava nabrajanjem slikara koji su imali uspjeha uglavnom u zapadnom inozemstvu pa su putovali i obogatili svoja platna egzotičnim vizijama. Autor još navodi grafike, bakroreze, ornamentiku, koja je ukrasila zagrebačku katedralu i kiparstvo, Matiju Korvina koji je pozivao talijanske umjetnike na svoj dvor. 133 VDG JAHRBUCH 2003 Njihova djela propala su za osmanske vlasti. Ni barok nije ostavio traga u mađarskom kiparstvu. Autor ipak ističe Josefa Engela, koji je postao kiparom protiv volje svojih roditelja, živio je kao kiparski pomoćnik u Parizu i Londonu, kraljica Victorija omogućila mu je 1846. boravak u Rimu gdje je radio za otmjene Engleze. Autor je završio opisom rada mađarskih kipara što su ukrašavali palače industrije koja se razvijala, gradske spomenike, kao spomenik Andrássyju, a Deák Ferenc osnovao je i vlastitu umjetničku ljevaonicu služeći se novim dostignućima industrije i napokon umjetničkim ustanovama koje je dobila Budimpešta. To je zanimljivo zbog novih oblika mecenatstva, odnosno financiranja kiparstva i zbog odnosa umjetnosti i industrije. U prilogu o likovnim umjetnostima upada u oči njihova oskudnost u postojanju stare mađarske kraljevine i njihovo slabo sudjelovanje u ustroju suvremene nacije pa se stječe dojam da je većina mađarskih slikara živjela i djelovala u inozemstvu. Autor ovo navodi da pokaže europski rang mađarskog slikarstva, a mi moramo pokušati to objasniti. Slikarstvo i kiparstvo bile su artes meccanicae, dakle vještine kojima su se bavili neslobodni ljudi za razliku od grammaticae koja je bila temelj obrazovanja plemića, a trebala ih je osposobiti da sastave ispravu i da govore u vijećima. Zbog toga su plemići uvijek nekako smatrali zemlju ili grad u kojem su prebivali svojim, a slikari su se osjećali kao plaćeni ljudi i rado su se selili. Slikarstvo je ipak 1595. priznato kao ars liberalis, pa su se sad i plemići smjeli baviti slikarstvom, ali slikarstvo je ipak, kako vidjesmo, slabije djelovalo u politici nego li književnost i glazba koja je kao grammatica bila slobodna vještina.41 Koliko glazba može djelovati na politiku i biti sredstvo politike pokazuje upravo Rákócsy-Marsch. Sličnih pjesama naći će se u većini europskih naroda, ali se neće naći u politici tako važna plastična djela. U svesku VI. opisana je i kultura Sedmograđa koja počinje s prapoviješću, rimskim dobom i seobom naroda (Die Urzeit, Römerzeit und die Völkerwanderungszeit, str. 19-36.) autora Gabriela Téglása. U Sedmograđu se kasno pojavio čovjek, ali je rano počeo nalaziti zlato, u Daciju su Rimljani prodrli god. 99., istrijebili su Dačane, doveli naseljenike, osnovali Colonia Vepia Trajana kao grad s rimskim pravom i druge takve gradove. Oni su gradili ceste i granične utvrde protiv barbara. Preostali su Dačani prihvatili rimsku uljudbu, ali su došljaci, uglavnom orijentalci, napučili gradove. Kultura rimske Dacije bila je iznad Panonije, ali je opadanje počelo prije opadanja u Panoniji s provalama Markomana. Onda je autor suho opisao vrevu seobe naroda u kojoj je ugasla uspomena na Rim. Julius Pasteiner opisao je graditeljstvo od nastanka mađarskog kraljevstva (Baudenkmäler seit der Begründung des Königreiches Ungarn, str- 37-100). Mađarski kraljevi rijetko su dolazili u te udaljene i slabo napučene krajeve. Za sedmogradsko graditeljstvo karakteristično je da crkveno graditeljstvo ide ruku pod ruku s vojnim, 41 Ivan Pederin, Rab u osvit humanizma i renesanse, Zagreb, 1989. Isti, Uprava, crkva, politika i kultura na Rabu u XVI.stoljeću, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv.36(1994.) str.125-180. O uvrštavanju slikarstva u slobodne vještine Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Auf Anregung und unter Mitwirkung weiland seiner kaiserl. und königl. Hoheit des durchlauchtigsten Kronprinzen Erzherzog Rudolf begonnen, fortgesetzt unter dem Protectorate Ihrer kaiserl. und königl. Hoheit der durchlauchtigsten Frau Kronprinzessin-Witwe Erzherzogin Stephanie, Böhmen (2. Abteilung), Wien, 1890. Karl Chytel, Malerrei und Plastik der Renaissance, der Barock- und Roccocozeit, str. 372. 134 VDG JAHRBUCH 2003 ali ni jedno ni drugo nije u vezi sa zapadnom umjetnošću. Znatne su gradnje od drva. I crkvena organizacija sporo se razvija za sv. Stjepana. Slijedi provala Mongola, pa Osmana 1442. s pustošenjima. U gradnjama se vidi troplet, tu i tamo bizantski utjecaji. Graditelji crkava nisu poznati, ali dolaze sa Zapada, vjerojatno iz Lombardije i Dalmacije, možda preko pećkog nadbiskupa Ealanusa (1187.-1219.) koji je ranije bio upravitelj u Dalmaciji i Hrvatskoj. Talijanski utjecaji možda su stizali u Sedmograđe i preko Austrije. Poslije prikaza pojedinih crkava, autor dodaje da Karpati nikad nisu bili prava zaštita Sedmograđu i time protuslovi uvodnoj definiciji mađarskog nacionalnog teritorija koji zatvaraju Karpati kao prirodni bedem protiv barbara. Székleri sebe smatraju potomcima Huna koji su gradili utvrde, drugi smatraju da su utvrde gradili Sasi. Za Sedmograđe su karakteristične utvrđene gotičke crkve bez umjetničkih pretenzija. One su okružene dvorištem sa zidom, ponekad u mjestu, a ponekad na brijegu pored mjesta. Svaka etnička skupina ima svoje slobode i pravice pa zbog toga ne nastaje oligarhija. Kasnije nastaje njemački i francuski tip zamka, ovi posljednji nemaju vanjskog zida, kod prvih je obrana ravnomjerno raspoređena. Rumunji, koji su na nižem stupnju razvitka, počinju graditi crkve u 15. st. Pogled na kulturu Sedmograđa otkriva nam ovu zemlju kao udaljenu, slabo napučenu i gotovo barbarsku koja se nije integrirala s mađarskom kulturom i nije s njom stvorila jedinstvo, iako je ova zemlja odigrala tako važnu i prijepornu ulogu u mađarskoj povijesti. Povijesni dio povijest je države, ne naroda, ali su posebni prilozi posvećeni opisu naroda, njegovog karaktera, kulture i uopće individualnosti što je bilo propisano i uredničkim ustrojem zbirke. Jedan dio prvog sveska posvećen je mađarskom narodu (das Magyarische Volk), prvi prilog Jókaia Mora odnosi se na jezik (Die Eigentümlichkeiten der magyarischen Sprache, str. 283-290.). Mađari nisu, prema piscu, srodni ni jednom narodu i to pokazuje i njihova lubanja. Tadašnja antropologija polazila je od uvjerenja Arthura Gobineaua da su somatski oblici tijela, lubanja, boja kože itd. popraćeni i odgovarajućim duhovnim i karakternim značajkama, pa tako i ovaj pisac. Prema njemu mađarski je jezik srodan ugro-finskim jezicima, ali je primio turko-tatarske utjecaje pa spada u altajsku porodicu jezika. On je aglutinativan. Autor je opisao vokale i konsonante tog jezika što sve spada u suvremeno jezikoslovlje. S kršćanstvom su Mađari prihvatili latinsko pismo umjesto domaćih széklerskih znakova. Autor ističe da su se još 1645. čuli prigovori što Mađari nemaju svog alfabeta. Mađarski jezik bilo je teško prilagoditi latinskim slovima. Autor je potom uočio razliku između jezika obrazovanih i jezika naroda, uočio je dakle iluzornost pojma nacionalnog ili uredovnog ili književnog jezika, ali toga nije bio posve svjestan pa je pošao od toga da naciju čini izgrađeni jezik. Onda je opisao jezik bez rodova tvorba riječi ide sa prijeglasima ili sufiksima, jezik ima imenice i pridjeve, plodne složenice i posuđenice, konjugacije i deklinacije, a sufiksi su ostaci samostalnih riječi, kao uostalom i u indoeuropskim jezicima. Niži slojevi čuvaju iskonske oblike jezika, ali se ime piše drugačije nego u europskim jezicima, najprije plemićki naslov, prezime i tek onda ime. Mađarski se pokazao sposobnim da se na nj 135 VDG JAHRBUCH 2003 prevedu europski klasici kao Shakespeare, MoliPre ili Aristophanes, ali kozmopolitski duh ne pogoduje mađarskom. Nazori o nižim slojevima koji čuvaju starinske oblike jezika i nesklonost kozmopolitizmu odražavaju karakter zatvorenih europskih nacionalnih država toga doba i romantički Fichteov pojam naroda kao jednojezične zajednice u kojoj se ostvaruje ravnopravnost ne pred zakonom, nego u jeziku.42Mađarskom jeziku pogoduje preporod. Ovdje valja istaknuti da ovaj pisac nije uočio istovjetnost pa ni srodnost jezika Huna i mađarskog jezika, iako povijest gleda u Hunima rodonačelnike mađarske države. Isti autor napisao je prilog o porijeklu i karakteru mađarskog naroda (Ursprung, Beschaffenheit und wahrhafte Gesinnung des magyarischen Volkes, str. 291-298.). Ovdje je isti autor ustvrdio da Mađari potječu od Huna i Avara, Atila je njihov rodonačelnik. On analizira fizionomiju Mađara koja je po njemu drugačija nego kod ostalih naroda, analizira i tjelesnu građu sve u uvjerenju da su Mađari posebna rasa. Navodi brojnost Mađara u nekim povijesnim razdobljima, način na koji su oni vojevali i tu spominje legendarnog vojskovođu Csanáda iz doba Svetog Stjepana, predaju Toldi s epskom trilogijom, Arany Janosa kao književnog junaka-osvetnika, narodnu književnost u kojoj nalazi i šamanske putopise Lorenza Tara, Kádara Istvána i dr. 43 Opisao je i starinske običaje – sudbeni dvoboj u kojem se tužitelj bori na konju, a tuženi gol ili u košulji i pješke. Takav dvoboj traje od istoka do zalaza sunca, odnosno dok jedan ne pogine ili ne položi oružje. Moguća je i nagodba uz plaćanje tužitelju. Ovaj prastari običaj održao se u suvremenom dvoboju viših slojeva. Poznat je i dvoboj dvaju zatočenika pred njihovim vojskama. U ovom prilogu nalazimo kult drevnosti koji otkriva narodnu individualnost slično kao i u njemačkom romantičkom historicizmu. Jókai Mor napisao je i prilog o karakteru i ćudi Mađara (Gemütsart und Temperament des magyarischen Volkes, str. 299-300.), Tu je opisao Mađare kao ljude s izraženim osjećajem časti koji uvijek hoće da budu prvi, plemstvo je vrlo ponosno, ali svi poštuju zakonitost. Ovdje je autoru pred očima elitistička država 19. st. i pravna država u Hegelovom smislu. Autor još piše da Mađar ne može živjet u inozemstvu, a ako i pođe, on se vraća. Tu opet osjećamo državni osjećaj tadašnje države koja je trebala svoje državljane ili podanike da plaćaju poreze i služe u vojsci i nije dopuštala da se iseljavaju.44 Jókai Mor napisao je i prilog o obiteljskom životu Mađara (Familienleben, str.301-308.) Počeo je kako je obitelj temelj države što je sukladno austrijskom građanskom pravu 19. st. pa je nastavio kako mlađi u Mađarskoj govore starijima Vi, čak i sin ocu. U Mađarskoj se pazi na dobre običaje, štuje se žena koja je glava kuće, ali se udata žena ne zove po svom imenu nego po mužu, npr. gospođa Kiss Peterné, a to će reći gospođa Kiss Petera, ne Kiss Mária. Po starom staleškom ustavu žena je imala pravo glasa. Na ovaj način autor je narod uzdigao do moralnog reda pa je nastavio 42 43 44 Ivan Pederin, Pojam totalitarizma i nacionalizma u njemačkom romantizmu i realizmu (Lik Slavena i Jevreja), Gledišta, Beograd, 29(1988.) br. 1-2, str. 212-228. O šamanskom putopisu Ivan Pederin, I primordi della relazione di viaggio: la relazione egiziana, cartaginese e nell’Antico Testamento, Aevum, Rassegna di scienze storiche, linguistiche e filologiche, Anno LXXII(gennaio-aprile 1998.) str.53-66. Ivan Pederin, Arhivske vijesti o iseljavanju iz Dalmacije,Bosne i Hercegovine početkom XX.stoljeća, Migracijske teme, god. 12(1996.) br.3. str.219-226. 136 VDG JAHRBUCH 2003 kako je za pale djevojke postojala crkvena pokora, a one koje su imale mnogo ljubavnika kažnjavale su se tako da bi im ostrigli kosu. Neke žene borile su se u vojsci, čest je bio običaj da mađarske i njemačke obitelji izmjene djecu da bi uspostavile duhovno srodstvo. Seljaci su gostoljubivi, luterani i kalvinisti ne poste, poste katolici, pravoslavni i Židovi poste još više. Obitelji su u starije doba jele sve rukama iz iste zdjele, kasnije se počeo upotrebljavati pribor. Na kraju je autor opisao i mađarsku kuhinju koja je najveća prostorija u kući. Jókai Mor napisao je i prilog o vjeri starih Mađara (Glaube und Urreligion, str. 308-319.). Tu je napisao kako su Mađari katolici, reformirani, pravoslavni, grko-katolici ili Židovi, svaka vjerska zajednica ima svoju imovinu, ali svi vjeruju u mađarskog boga. S jedne strane on naglašava vjersku toleranciju liberalne države u kojoj je država odvojena od crkve, ali su druge strane revidira kršćanskog Boga koji je Otac svim ljudima, a Mađari su se morali odreći svog boga da bi postali Europljani. Poganstvo se smatra izrazom nacionalnog duha. U toj pravjeri nema spomenika, ali autor ipak zna za bogove četiriju elemenata, a zna i da je kralj Ladislav zabranio vatrenu žrtvu, a to je posveta novorođenčadi nad vatrom pri čemu se izricala neka magijska formula. Opisao je i natjecanja u posmrtnoj svečanosti s dvobojima, druge običaje prigodom smrti, a potom i bračne običaje. Jedan prilog posvetio je Jókai Mor tradiciji o Atili, Czaba i Álmosu (Der Sagenkreis von Attila und Csaba Álmos, str. 318-326.). Tu je prepričao predaju o Atili i njegovom životu, ali nije ništa kazao o sagi kao književnom rodu koji je životopisan, najbliži je legendi, ali nije kršćanski.45 Pozitivistička znanost nije ni zalazila u pitanja stila i književnog roda, kako je to bilo uobičajeno u klasicističkom pristupu književnosti, npr. kod Lessinga, i kako to čini suvremena književna znanost. Jókai je bio stručnjak za mađarski narod, a to je opsezalo više disciplina. Autor je nastojao ukorijeniti mađarski nacionalizam i u Avarima, ali od njih nije bilo više od arheoloških spomenika, sa zadovoljstvom je otkrio miješanje kršćanstva i mađarskog poganstva u srednjovjekovnoj ikonografiji. Jókai je nastavio i s prikazom mađarskog praznovjerja (Aberglaube str. 326-332) gdje je pisao o poganskim pjevačima (Spielleute, jongleur, juglar) koji obilaze Mađarskom dugo poslije širenja kršćanstva i pričaju o ljubavi vila i smrtnih ljudi, o vasorru bába čija je palača sagrađena od mrtvačkih lubanja s reminiscencijama na mit o Ormuzdu i Ahriman. Oni su vjerovali i u zmajeve koji otimaju djevojke, u patuljke, učenog čarobnjaka Garabonczásu od kojeg je kršćanstvo napravilo putujućeg komedijaša. Spomenuo je i neki proces vješticama u Szegedinu. Nije govorio o tekstovima na temelju čega možemo pretpostaviti da se tu radi o usmenim predajama. Poganstvo se ovdje shvaća kao i kod drugih naroda izrazom nacionalnog duha i bogatstva. Potom je dao i jedan prilog o Humoru (str. 333-346) s anegdotama o kralju Matiji, spomenuo je i neku staru zbirku šaljivih narodnih anegdota pod naslovom Világ 45 O Saga nema natuknice u Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte begründet von Paul Mewrker und Wolfgang Stammler, zweite Auflage, neu bearbeitet und unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitwirkung zahlreicher Fachgelehrter herausgegeben von Werner Schmidt und Wolfgang Mohr, Dritter Band, Siebente Lieferung, Berlin, 1972. 137 VDG JAHRBUCH 2003 Bencze nevetséges történeti. Ovdje je spomenuo još neke tiskane tekstove satiričnog i protu-klerikalnog sadržaja u kojima je našao karakteristične pučke likove putvarista i juratus. Ti tekstovi odnose se na neke događaje iz mađarske povijesti koja se ovdje gleda očima puka. Jedna anegdota priča o generalu Alvinczyju koji je u Napoleonskim ratovima pokušao zaustaviti vojnike u bijegu pa mu je jedan vojnik pokazao pušku bez oroza. Ta anegdota stvorila je i jezični idiom. Anegdotski junak obsitos je razvojačeni vojnik koji priča nečuvene lažne i smiješne priče, slično čine i lovačke anegdote. Autor je tu uočio pučku književnost ili stariju književnost koja ne nastoji obrazovati što je nastojala književnost poslije jozefinizma. Tu se on približio putopisu o barunu Münchausenu koji svjesno prepričava nevjerojatne laži. To je imaginarni putopis G. A. Bürgera pod naslovom Des Freih. v. Münchausen wunderbare Reisen und Abenteuer zu Wasser und zu Lande, wie er dieselben bei einer Flasche im Zirkel seiner Freunde zu erzählen pflegte (Leipzig, Reclam, s.a.). Krajem 1785. pojavila se u Londonu knjiga pod naslovom Baron Munchausen’s Narrative of his Marvellous Travels and Campaigns in Russia. Autor, a to je bio njemački znanstvenik Rudolf Errich Raspe rođen 1737. u Hannoveru, od 1767. profesor na Carolineumu i nadzornik Landgräfliche Kunst- und Münzensammlung ukrao je 1775. neke izloške iz te zbirke i pobjegao u London gdje je živio kao pisac i namještenik u rudnicima, umro je 1794. u Muchroßu. On je slijedio tradicije šaljive njemačke anegdotike (Schwank) iz 17.st., a to su Facetiae Heinricha BeBéla i dr. i to sve stavlja Münchausenu u usta. Djelo je doživjelo mnogo izdanja, četvrto izdanje preveo je Bürger, ali ni on nije spomenuo svoje ime. Kakvi su odnosi ovih mađarskih djela s njemačkim Schwankom ili čak talijanskom makaronskom poezijom ne možemo govoriti jer autor nije istražio njihov stil i njihove veze s njemačkom ili talijanskom književnošću i ovim rodovima, a takvim se stvarima nije ni bavila pozitivistička književna znanost. Jókai je ipak razlikovao pučku od narodne književnosti pa je napisao i prilog o narodnoj književnosti (Die magyarische Volksdichtung, str. 347-359.). Tu je razmotrio narodne pjesme koje je 1840.-ih godina sabrao Erdélyi Janos za Kisfaludy-društvo. Tu se nalaze ljubavne pjesme, svadbene, vinske pjesme, potom pjesme o hajducima, pjesme rugalice, pobožne i žalobne pjesme, k tome božićne, povijesne, vojničke, ratne pjesme, romance, narodne balade, dječje pjesme s pjesmama za igranje, czango i nacionalne pjesme prema njegovoj podjeli. Pjesme nije analizirao, ali su mu one vrijedne zbog praznovjerja, satiričnih elemenata. Rad sadrži mnogo citata u izvorniku i njemačkom prijevodu. On je umio reći da mnoge pjesme pjevaju žeteoci ili tkalje, da ratne pjesme potječu iz Napoleonskih ratova i pamte povijesne događaje, spominje prijevod Marseillaise, jednu Lutherovu pobožnu pjesmu i Rákócsy-Marsch. Alexander Imre napisao je prilog o mađarskim poslovicama (Die magyarischen Sprichwörter, str. 359-362.) koje je uglavnom nabrojio, ali je napisao da se odlikuju vicevima, originalnošću, spretnim izvrtanjem riječi i igrom riječi (Ungewöhnlicher Witz, Erfindung, gechichte Wortverdrehung und Wortspielereien), a spomenuo je i šaljive bajke i time načeo pitanja definicija književnog roda kojim će se baviti znanstvenici slijedećeg naraštaja. 138 VDG JAHRBUCH 2003 Prilog o glazbi napisao je Stefan Bartalus (Die ungarische “Palastmusik” und die Volkslieder, str. 363-388) u kojem je počeo sa glazbom na mađarskim dvorovima o kojoj nisu do njegova doba nađeni zapisi, ali o njoj zaključuje iz spisa Johannes Tinctora Terminorum musicae definitorium i druge stare muzikološke literature. Istaknuo je da je protestantizam osobito njegovao glazbu, a narodnu glazbu njegovao je u 19. st. putujući pjevač Tinódi Sebastian. Ovdje upada u oči da autor ne pravi razliku između glazbe dvora i naroda. Naveo je više životopisa putujućih pjevača koji su u srednjem vijeku pjevali na dvorovima, a ova glazba, koju on naziva Palastmusik dosegla je svoj vrhunac u prvoj polovici 19. st. Autor je naveo i mnoge životopise novijih glazbenika. Glazbu su mnogo njegovali Romi i Židovi među kojima ističe Rozsavölgyi Markusa, ranije Rosenthala. Ovi su blisko vezani s narodnom glazbom koju ne dijeli jaz prema glazbi obrazovanih krugova. Autor piše kako su Mađari 1151. došli u Kijev kao saveznici poljskog velikog kneza Jaroslava pa se onda svaka kuća smatrala sretnom ako se u njoj čula mađarska glazba. On je u mađarskoj glazbi našao slavenske i romanske elemente, utvrdio je i jak utjecaj Crkve, odnosno crkava koje svaka djeluje u glazbi svoje vjerske skupine. Pjesma Hei Rákócsy Bercsény! je kalvinistička, dok je pjesma Kádáru Istvánu pod katoličkim utjecajem. Ovo nam kaže, a to autor ne piše, da je mađarski nacionalizam kalvinistički, odnosno protestantski po svom porijeklu.46 Autor je onda nabrojio napitnice, šaljive pjesme, utjecaj zemljopisnih imena u pjesmama, jabuku i njezin utjecaj u ljubavnim pjesmama, pučke balade, tužbalice poslije Rákócsyjevog poraza. On je dakle bio svjestan rodova glazbe, ali ih nije analizirao onako duboko kako to čini suvremena znanost. Istakao je da nije samo puk, nego i srednji stalež, a to će reći građanstvo vezan uz pjesmu. Iz redova tog srednjeg staleža potječe Egressi Benjamin autor pučkih pjesama. I tu autor ne pravi oštru razliku između narodne, pučke i umjetne glazbe. Alexander Baksay napisao je prilog o mađarskoj narodnoj nošnji (Die ungarische Volkstracht, str. 389-413.) koju je doveo u svezu s podnebljem, osobito žarkim ljetom, opisao je i kako se Mađari i Mađarice češljaju, nošnja udate žene malo se razlikuje od nošnje djevojke, ali se ona drugačije češlja. Autor je opisao brkove bez kojih se ne može zamisliti Mađar, onda odjeću pastira. U nošnji je autor tražio iskonske elemente i ukus. Tkalački stan nalazi se u svakoj kući. Korotna odjeća ne nosi se samo poslije smrti nekog od ukućana, već i ako je netko od njih u vojsci ili tamnici. Osim toga, korotnu nošnju nose svi betežni, ali ne u crkvi. Autor piše ovaj prilog da opiše ne modu, nego narodni običaj. U drugom svesku zbirke (1891.) isti je autor napisao opširan prilog o narodnim običajima Mađara (Ungarische Volksbräuche str. 69-148.). On ističe da se udavača zove eladó, a to znači otprilike da je na prodaju, a ženik völegény što kaže da su se djevojke nekoć kupovale, a to se i danas ponekad čini. Novac ne dobivaju roditelji nego djevojka. Svadbe se održavaju samo u tri doba godine i traju u pravilu nedjelju dana. Nekoliko dana prije svadbe dolazi svat i traži djevojku. Dan prije svadbe par odlazi svećeniku, a djevojka mu daje bijeli laneni rubac koji je sama istkala u znak gubitka djevičanstva. Zdravice nisu uobičajene, ali se na svadbi pripovijedaju anegdote i sl. 46 Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 162. 139 VDG JAHRBUCH 2003 Autor opisuje ceremonijale svadbe, krštenja, pjesme prilikom krštenja, tugu poslije smrti, naricaljke, izgled groblja koji je zavisan od konfesije. Zanimljiv je običaj da se muško dijete položi na krzno šubu da dobije čupavu kosu. Ovdje se djeluje na božanstvo činom, a ne molitvom, pa to može podsjetiti na animistički odnos prema božanstvu koje se nekim činima nastoji prisiliti, obvezati ili potkupiti. Ovim ćemo se još pozabaviti niže. U Mađarskoj većina pučanstva nije bila mađarska po jeziku pa su tako neki prilozi posvećeni i tim narodnostima. Eugen Szentkláray pisao je o Nijemcima u južnoj Mađarskoj (Die Deutschen in Südungarn, str. 549-578.). Autor počinje s tvrdnjom da je Mađarska u dijelu preko Tise prije Mohača imala gusto mađarsko pučanstvo što pokazuju toponimi, imena mađarskih zemljoposjednika i velikaša. Tu je bilo još nešto Pečenega, Kumana, Vlaha i Srba. Osmani su prognali Mađare pa je zemlja ostala neobrađena u što možemo sumnjati jer su i Osmani trebali ljude, točnije kršćane da obrađuju zemlje u timarima i da plaćaju diziju i harač koji muslimani nisu plaćali. Poslije 1714. obnavljaju se županije, a od 1717. naseljavaju se Nijemci koji dolaze u valovima. Njih dovodi general guverner grof Claudius Mercy i oni su poljodjelci. God. 1745. dolaze useljenici iz Gornje Rajne i Franačke pa iz Hessena, za njih se naprosto svi otimaju pa mnogi ostaju u drugim krajevima prije nego što dođu u južnu Mađarsku, naseljavaju se i zločinci, osobito se pogoduje useljavanju zanatlija, ponegdje dolaze i francuski doseljenici, Josip II. dovodi jugoistočne Nijemce – Švabe. Taj naziv proteže se na sve Nijemce. Ti Nijemci većinom su katolici, ali govore toliko različitim dijalektima da se jedva razumiju, njihova sela ukras su južne Mađarske. Autor opisuje izgled njihovih crkava, kuća i sela, ljudi su praktični i proračunati, žene rade u poljima zajedno s muškarcima, uzgajaju mnogo konja za oranje, vinovu lozu, ozbiljni su i štedljivi, dobro obrazovani, s dobrim školama. Autor opisuje njihove plesove i pjesme, način sklapanja brakova. Kad se sin oženi, otac mu preda imanje, ali ostaje u kući. Taj običaj zove se Ausbehalt. Najstariji sin položi iznos u novcu od kojeg se kupuje imovina za mlađeg sina. Nešto novca uzme se i od miraza nevjeste. Posveta crkve najveći je događaj u životu sela. Nijemci imaju svoju glazbenu bandu. Obrazovani su, ali ipak praznovjerni. Kad netko umre pa se spusti u grob, pazi se kako se izvlači konop. Ako ga je teško izvući to znači da će uskoro još netko umrijeti. Pred prvi svibnja stavljaju se grane jorgovana na kuću da u kuću ne uđe vještica. Ovi običaji još jasnije upućuju prema animizmu što autor ne ističe zbog nerazvijenosti antropologije u ono doba. Pitanje je po sebi teološko, pa Luka Tomašević posvećuje ovakvom praznovjerju sinjske krajine čitavo poglavlje47, ali ne spominje suzbijanje tog praznovjerja protiv kojeg crkva nije ustajala. Animizam prema Mircea Eliade48 znači da se vrhovni Bog povukao u nebo i prepustio upravljanje svijetom nižim bogovima ili svojoj djeci. Zbog toga se vrhovnom Bogu više nitko ne moli, već se nastoji nagoditi sa nižim bogovima. Eliade nalazi sličnosti animizma sa suvremenim poimanjem Boga. Ovaj prilog nam pokazuje da je tradicionalni seljak, dakle narod štovao Gospodina, ali isto tako i niže bogove s kojima se uvijek nastojao nagoditi. On 47 48 Između zemlje i neba, Vjera i moral u životu kršćana sinjske krajine u 18. stoljeću, Sinj, 2000. II. Magije i praznovjerja, 1. Praznovjerja, 2. Zapisi, 3. Vukodlaci, vjerovanje tanatološkog podrijetla, 4. Vještice, str. 149-162. Aspects du mythe, Paris, 1963. str. 119-120. 140 VDG JAHRBUCH 2003 je dakle bio istodobno kršćanin i animist. Kršćanstvo pak ne poriče postojanje nižih bogova, bogovi animista đavoli su prema psalmu 95. ili spiriti immundi srednjovjekovnih egzorcizama. Ali da se vratimo predmetu. Nijemci u južnoj Mađarskoj neskloni su politici, osim ako se radi o njihovom selu, ali svaki od njih nastoji jednom u životu biti seoski sudac, porotnik ili zastupati selo u vlasti i tu dužnost shvaćaju vrlo savjesno, onako kako to očekuje liberalistički politički ustroj prema kojem vlast nije nagrda, već vrlo ozbiljna dužnost.49 Ovakva politika doseljavanja Nijemaca upućuje na slabu napučenost Mađarske u to doba, a to nije bilo samo u Mađarskoj. Zbog toga su doseljenici bili svakom dobrodošli zato da rade i daju feudalna davanja, odnosno plaćaju poreze. Prema autoru, zemlja je za osmanske vlasti bila naprosto nenapučena. Kasnija istraživanja pokazala su da je u turskoj Mađarskoj bilo vrlo mnogo Srba koji su bili pod vlašću pečuškog patrijarha, a ovaj je opet bio pod vlašću sultana. 50 Iz toga se može zaključiti da su se oni povukli sa Turcima pa je valjalo naći nove naseljenike. Anton Hadzics napisao je prilog o Srbima u južnoj Mađarskoj (Die Serben in Südungarn, str. 625-658.). Autor piše da se Srbi doseljavaju odmah poslije Kosovske bitke pod vodstvom Stefana Brankovića, sina despota Đurđa, pa Vuka Brankovića 1465. Slijedeći val doseljavanja Srba je 1525. pod Pavlom Babićem, 1690. pod Arsenijem Crnojevićem. Ovo kaže da su Srbi naseljavali Mađarsku odnosno njezine dijelove baš pod Turcima i kao njihovi podanici. Leopold I. im je dopustio 1691. upotrebu starog kalendara, dopustio je biranje srpskog arhiepiskopa i unutarnju samoupravu. Hadzics je opisao tjelesna i duhovna svojstva Srba, spomenuo ih je kao jedno od najljepših narodnih plemena (Volksstamm) Mađarske, kao hrabre, ratoborne, spremne poginuti za narod i slobodu, nagle s naglašenim osjećajem časti, gostoljubive. Spomenuo je i njihove narodne pjesme. Srbi žive u zadrugama. Kad se dijete rodi i okupa bace komade novca u korito da bi imalo novaca kad naraste, djevojke se otimaju sa i bez njihova pristanka. Ako se djevojka otme protiv njezine volje to je razlog za krvnu osvetu. Autor je opisao srpsku praznovjernost kao ostatak poganstva, borbu protiv vampira i vještica, srpsko kolo, prela gdje se skupljaju djevojke i pripovijedaju zagonetke, Đurđev dan i običaje vezane s njime. Autor nije posvetio mnogo pažnje srpskoj crkvi. Ovi narodi opisani su, ali ne kao politički narodi, jer Mađarska je imala samo dva politička naroda, Mađare i Hrvate, ali Hrvati, bar po koncepciji zbirke nisu spadali u Mađarsku, odnosno imali su poseban položaj što će se vidjeti niže. Pa ipak, ova dva naroda nisu jednako kategorizirana. Nijemci su oslonac vladajućem narodu zbog njihove naprednosti i marljivosti, Srbi ističu svoju autonomiju kao nijedan ne-mađarski narod u Mađarskoj, osim Hrvata koji su imali svoju kraljevinu za razliku od Srba koji su Vojvodinu imali tek kraće doba. Ovdje su Nijemci opisani, ali samo njihova poljodjelska skupina na jugu Mađarske, iako su oni živjeli u velikom broju u 49 50 William Aylott Orton, The Liberal Tradition of Freedom, New Haven, 1946. str. 39. Laszló Hadrovics, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću, Pogovor Radoslav Katičić, Zagreb, 2000., str. 44. 141 VDG JAHRBUCH 2003 drugim krajevima Mađarske i baš u gradovima. Nije napisan jedan prikaz Nijemaca kao cjelokupnosti niti je naveden njihov sveukupni broj u Mađarskoj. O Rumunjima i Slovacima, kojih je bilo mnogo, jedva se nešto može doznati u ovoj zbirci. Ni Hrvati u Mađarskoj ne spominju se. Tako je mađarskom narodu pripalo nesrazmjerno mnogo prostora, iako on nije činio ni polovicu Mađarske. Time se kazalo da su Mađari ipak politički narod države, što se nije izričito napisalo jer ova zbirka nije pripuštala nacionalizam na svojim stranicama. Pa ipak, koliko su god Nijemci bili bitan čimbenik mađarske države, njima je priznat jedino status manjine, priznati su samo sa svojim folklorom i običajima. Nije napisan rad koji će u cijelosti prikazati značaj Nijemaca u mađarskoj povijesti, kulturi i uljudbi. U prilozima o narodu opisala se kultura seljaka kao pravih nositelja narodnog identiteta, čuvara drevnosti, poganstva. Narod i seljaci su tlo na kojem uspijeva nacija, množina ljudi iz koje stižu pridošlice i osvježenja u obrazovani stalež koji naciju zastupa i vodi. To što su oni najniži u društvenoj ljestvici ne kvalificira ih kao ljude drugog reda jer građansko društvo nije bilo isključivo, već društvo napretka koje je vjerovalo u mogućnost obrazovnog, gospodarskog i time vezanog društvenog napredovanja. K tome je narodna kultura, to se vidi osobito iz priloga o glazbi, bila neprestano nadahnuće nacionalnoj kulturi koja je morala odražavati nacionalnu posebnost da bi opravdala postojanje mađarske države. Ovaj narod opisuje se kao “zdrav” , a to je bio glavni zahtjev književnosti realizma. Ova zbirka izlazila je u doba zalaza liberalizma u politici i realizmu koji je u to doba istodoban sa naturalizmom, modernom i zavičajnim romanom, ali se u njoj ne zamjećuju sumnje u naprednost društva i države koje su potresale književni svijet i politiku i izazvale mnoga prestrojavanja i preslojavanja politike i književnosti. Ne spominje se bijeda seljaka, prenapučenost sela, a slika seljaka gotovo je idilizirana i udaljena od pitanja stvarnosti i svakidašnjice. Seljaštvo je gotovo živi muzej, polazište za shematiziranje lika pojedinih naroda u književnosti. Tada se Baski pojavljuju u romanima kao buntovni mornari, Sicilijanci kao pjevači, Francuzi kao ljubavnici, Mađari kao jahači itd.51 Mađarska je tipična istočnoeuropska zemlja sa sjajnim povijesnim kraljevstvom slabo poznatim zbog pomanjkanja izvora, koja je ipak ostavila snažan dojam u državnoj svijesti naroda. Mađarskoj je uspjelo ono što ostalim istočnoeuropskim zemljama nije uspjelo – ona je svoje srednjovjekovno kraljevstvo obnovila, točnije obnovila ga je Austrija, pa je Mađarska uz pomoć krune i njemačkih naseljenika nositelja suvremenosti i napretka, postala suvremenom nacijom s pitanjima narodnosti - Slovaka, Rumunja i Nijemaca, kojima je u najboljem slučaju priznato pravo na folklor, ali nikako na nacionalnu organizaciju s autonomijom.52 Suvremena nacionalna organizacija ima korijen u jozefinizmu. Većina ih je djelomično ili posve 51 52 Njemački pisac Siegfried Lenz izigrao je to shematiziranje likova prema narodnosti u romanu Heimatmuseum koji je ujedno njegova kritika nacionalsocijalizma, Ivan Pederin, Kritika kapitalizma i nacionalsocijalizma u romanu Siegfrieda Lenza, Revija, Osijek, 29(1989.) br. 5, str.406-420. Takav je odnos austrijskog zavičajnog romana prema Slovencima, Ivan Pederin, Slika Štajerske u austrijskom zavičajnom romanu (Heimatroman), Slavistična revija, Ljubljana, letnik, 35(1987.) št. 1. str.51-63. 142 VDG JAHRBUCH 2003 prešućivana. U mađarskoj državnoj misli postojalo je uvjerenje i nada da će se te narodnosti jezično asimilirati. Mađarska je riješila još i pitanje izlaska na more i baš u pitanju Rijeke vidi se najbolje njezina zavisnost od krune što pokazuje svu nemoć mađarskog separatizma koji je bio ukorijenjen u nižem plemstvu, ali ga je umirivalo visoko plemstvo vezano s krunom i svjesno potrebe oslanjanja na krunu. Mađarski nacionalizam bio je optimističan jer se bilježio neprekinut uspon i napredak od protjerivanja Osmana iz Budima, ali isto toliko isključiv kad su u pitanju bile narodnosti. Gospodarstvo Béla Tomany prikazao je mađarsko poljodjelstvo (Landwirtschaft und Viehzucht , str. 413-451.) u prvom svesku. Počeo je s prikazom povijesti tog poljodjelstva. Najveći neprijatelj poljodjelstva su pravna nesigurnost i ratovi, osobito Osmani. Timarski feudalizam ne spominje. Tu je odao priznanje pravnoj habsburškoj državi koja je uvela suvremeno građansko zakonodavstvo, sudbenost, zemljišnik i katastar i time sigurnost posjeda. Tako je ustanak seljaka 1514. bio ustanak protiv samovolje feudalaca. Ovdje ponovno osjećamo povlađivanje habsburškoj pravnoj državi. Autor nabraja kulture koje su se uzgajale u 17. st., pa uređenje urbara u 18. st. Agronomsko znanje nasljeđuje se od oca na sina i zadovoljava samo mjesne potrebe. Autor ističe važnost konja. Domaći konj je malen, nije plemenit, ali je jako izdržljiv. Mađari su donijeli sobom konja i rogatu marvu kad su se doselili. Autor time posredno priznaje da su bili stočari, a ne poljodjelci. Mađarski konj izvozio se u srednjem vijeku, ali su vitezovi uvozili veće i jače konje. Rogata marva izvozila se preko Bakra, ali tek poslije Mohača. Tu autor zamjećuje potrebu Mađarske za morem. U 18. st. pojavljuje se merino ovca u Mađarskoj, a Josip II. potiče proizvodnju vune. God. 1715. osniva se državna ergela. Mađarsko poljodjelstvo trpi od stalnog manjka radne snage zbog slabe napučenosti. God. 1797. grof Festetics György osniva u Mađarskoj prvu agronomsku školu u Europi. Autor ne spominje vrlo napredno nizozemsko poljodjelstvo u 16. st. i dalje, ali prikazuje napredak mađarskog poljodjelstva, izvoz vune i grofa Széchenyi Istvána koji je osnovao poljodjelsku udrugu. Na tom polju djelatan je i palatin nadvojvoda Josef. Autor ne opaža da je ovaj napredak poljodjelstva djelo Marije Terezije koja je lišila plemstvo povlastica u vojsci pa su se velikaši povukli na svoje posjede i brinuli se o unapređenju poljodjelstva i to je bio prvi korak prema ustroju suvremenih nacija u Carevini. Tada je ojačala trgovina svinjama koju su vodili Srbi. Kmetstvo je ukinuto 1848., sve je više škola za poljodjelce, počinju se kupovati strojevi, vlada planira razvitak poljodjelstva. Autor ovim slijedi shvaćanja srednjoeuropskog neomerkantilizma toga doba vezanog s nacionalnom ekonomijom, gospodarskom autarkijom, državnim činovništvom i planskim razvitkom nižih slojeva naroda, ali nije uočio sve teži položaj seljaštva.53 Autor nadalje ističe važnost šuma u poljodjelstvu osobito zbog ljetne ispaše stoke, opisao je kako žive i obrađuju zemlju pojedine etničke skupine i kakvu stoku imaju, 53 Friedrich Lütge, Deutsche Sozial- und Wirtschaftsgeschichte, Berlin-Göttingen-Heidelberg, 1952. str. 37. 143 VDG JAHRBUCH 2003 pa kako izgledaju njihova sela. Tu i tamo spomenuo je zemljišni maloposjed pa državnu intervenciju na selu, osnivanje udruga poljodjelaca. Život na selu idilizirao je što je bilo često i u književnosti toga doba.54Autor opisuje seljaka i njegovu privrženost zemlji. Potom autor prelazi na opis podneblja koje nije baš posve u prilog poljodjelstvu jer je zimi odviše oborina, a ljeti vladaju suše. Poljodjelstvo napreduje, ali je mjestimično još nazadno, ponegdje se nađe još tropoljni sustav s ugarom, nedostaje gnoja. U boljem položaju je veleposjed koji može nabaviti strojeve. To je velikaški veleposjed. Važne kulture su lan i duhan, pa šećerna repa. Ističe važnost poboljšanja rase konja, ali razne etničke skupine imaju različite rase konja. Prilog o vinogradarstvu napisao je Stefan Molnár (Der Weinbau, str. 451-464.). Mađarska je onda u proizvodnji vina zauzimala treće mjesto u Europi. Lozu su donijeli Rimljani, a onda talijanski misionari poslije seobe naroda. Vinograde su uništili Mongoli. Kad su oni otišli, Béla IV. doveo je talijanske naseljenike da uzgajaju lozu. Na njih podsjećaju još neki toponimi. I Matija Korvin promicao je vinogradarstvo. Autor je opisao sorte vina, postupak proizvodnje od berbe do podruma, aromu pojedinih vina, vinska područja i napokon trgovinu vinom. Isti autor opisao je s Kolomanom Törsom i povrtlarstvo (Gartenbau , str. 464-475.). Ovdje autor počinje s Rimljanima koji su kulturu donijeli s poljodjelstvom. Mađare su u srednjem vijeku povrtlarstvu naučili benediktinci, premostrancensi i cisterciti, tako da su oni postali sjedilačkim narodima. Tek ovdje se vidi da su Mađari u početku bili pljačkaši zato što su bili stočari, a kasnije su postali poljodjelci. Monasi su uzgajali vrtove i tako je nastao pojam pomarium i hortus. U vrtovima se uzgajaju osobito sočivice. Kasnije se razvija i pojam perivoja i to osobito za vladavine kuće Anjou koja slijedi talijanski ukus. Matija Korvin uzgaja voćnjake i ima voliPre (to bi hrvatski bilo otprilike ptičarnik), čak Orangerie, pa se ti običaji šire među velikašima. Mnoge vrste voća donijeli su križari. Velikaši sada okružuju svoje dvorce perivojima, a i seljaci sade gredice sa cvijećem. Taj razvitak prekidaju Osmani. Béla IV. ih je obdarivao. U 14. st. razvija se kultura oraha i Mađarska dolazi na glas jedne od najplodnijih zemalja u Europi. Autor završava ovaj prikaz povijesti povrtlarstva prikazom najznatnijih kultura voća u Mađarskoj. Albert Bedö napisao je prilog o šumarstvu (Forstwirtshaft, str. 475-492). Istaknuo je uvodno da mađarske šume idu od četinarskih šuma u Karpatima do lovorovih i kestenovih lugova na jadranskoj obali što nam kaže kolika je bila potreba za morem u mađarskoj nacionalnoj svijesti. Spomenuo je i hrvatske šume hrasta u Slavoniji. Onda je opisao lovački dvorac prijestolonasljednika Rudolfa u Máramarosu na ušću rijeke Erdiésvölgy. Šume je podijelio u pet skupina, to su četinarske šume u visokom gorju na sjeveru, šume na istoku, a to je polovica svih mađarskih šuma, šume između Dunava i Tise. One su dosta iskrčene, a nalaze se u ravnici koja je na proljeće poplavljena, neke šume izrasle su na pješčarama. Slijede šume između Dunava i 54 U hrvatskoj književnosti to su mnoga djela Ksavera Šandora Gjalskog, pa Eugenija Marković, Koja li je prava madona?, Josip Kozarac, potom djela Ivana Turgenjeva, Raymonda u poljskoj književnosti i dr. 144 VDG JAHRBUCH 2003 Drave koje su dosta iskrčene i napokon slavonske šume i jadranski krš. Jedan od problema šumarstva su još uvijek neuređena vlasnička prava, ali ipak iskorištavanje šuma odvija se unutar zakonskih odredbi. Poslije 1850. siječe se odviše. Drvo se na sjeveru prevozi rijekama. U Schemnitzu postoji već 80 godina Šumarska akademija. Šumama upravlja Ministarstvo poljodjelstva, a u Hrvatskoj hrvatska zemaljska vlada. O mađarskoj industriji napisao je prilog Karl Keleti (Die Industrie, str. 492-513). On je počeo sa obrtima talijanske renesanse koji su imali odraza u Mađarskoj, do dolaska Osmana koji su spriječili da Mađarska sudjeluje u industrijskom razvitku zapadne Europe. U preporodu je vodstvo i inicijativu u industrijalizaciji preuzeo grof Széchenyi István i to osobito u onim industrijskim granama koje su vezane uz poljodjelstvo što odgovara fiziokratskom nauku.55On je pobuđivao mlinarstvo, osnivanje mlinarskog dioničkog društva, tvornice šećera, žeste, svilarstvo. Onda je počeo carinski rat s vladama austrijskih zemalja koji se zaoštrio za Josipa II. Poslije toga počela se razvijati proizvodnja sukna, papira, rudarstvo, visoke peći, montanistika, proizvodnja ugljena i potaše, piva. Razvijaju se industrijski gradovi u koji seli radna snaga i Mađarska postaje ravna industrijskoj Europi. Autoru je osobito važno da se inojezično pučanstvo koje dolazi u gradove asimilira, ti doseljenici uče lijepi mađarski jezik i postaju odani građani domovine. To odražava nazor da su samo ljudi mađarskog jezika pravi građani zemlje. Nacija se, tako autor, razvija materijalno, ali i moralno i duhovno se oplemenjuje. Sad autor spominje konkurenciju, koja je bila strana neomerkantilizmu, neprijateljsku carinsku politiku mnogih država i visoke poreze i napokon filokseru. On opisuje sve industrijske grane i industrijska učilišta. Tako nastaje pojam Mađarske kao zatvorene suvremene europske države-nacije koja živi u konkurenciji s ostalim državama i te države se međusobno mrze i zavide si. Béla Lukács opisao je promet (Die Verkehrsanstalten, str. 513-528.). Prometni sustav nije dovršen, ali je ustrojen prema potrebama domaće i svjetske trgovine, a to je osobito riječna plovidba na melioriranim rijekama, izgrađena riječka luka, regulacija Željeznih vrata na Dunavu za koju je Carevina dobila europski mandat i željeznička mreža, potom razvitak pošte i telegrafa. Kroz Mađarsku prolaze važni međunarodni putovi kojima su ranije prolazile vojske, a sada prolazi međunarodna trgovina između Istoka i Zapada. Prometnice su se sporo razvijale do 1848. do tada je gotovo sve što je sagrađeno bila Luizijanska cesta do Rijeke. Sabor se 1790./91. i 1825. bavio se pitanjima prometa i regulacije Tise, mosta između Pešte i Budima, riječnim parobrodarstvom. Prvi parobrod zaplovio je Dunavom 1830. Željeznicama se bavio Sabor 1836. pa su planirane pruge do Jadrana i Beča, pa do Klausenburga (Cluja), Osijeka i Krakowa. Autor je posve zaobišao činjenicu da je centralizirana mađarska željeznička mreža kočila razvitak Hrvatske.56 Međutim, u ovoj zbirci izbjegavali su se problemi i polemički tonovi. Autor je nastavio da željeznica otkriva ljepotu mađarske prirode i pogoduje razvitku turizma. On nije uočio da se nešto slično dogodilo u 55 56 Ivan Pederin, Fiziokratski pokret u Dalmaciji, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 10(1984.) br. 1-2, str. 167-203. O tome je Robert William Seton Watson (Scotus Viator) napisao čitavo poglavlje u knjizi Die Südslavische Frage im Habsburger Reiche, Aus dem Englischen, Berlin, 1913. To je poglavlje XIII. 145 VDG JAHRBUCH 2003 Engleskoj i drugim europskim državama u 18. st. kad je inženjer MacAdam počeo graditi ceste koje su književnosti otkrile prirodu, krajolik i pridonijele stvaranju suvremene nacionalne svijesti. Prema autoru, prometna mreža služi narodno-gospodarskim i financijskim interesima nacije, a tu mrežu bilo je moguće jače izgrađivati tek poslije 1868. kad su se stvorili politički i upravni uvjeti za njezinu izgradnju. Ovaj autor je napisao i prilog o trgovini i industriji u Budimpešti (Industrie und Handel in Budapest, str. 467-496.) u III. svesku ove zbirke. On je odmah u početku uočio da industrija pogoršava uvjete života u gradu, a onda je nastavio da je Budimpešta političko središte zemlje, ali ujedno i središte trgovine i industrije, napredni bogati grad pun stvaralačke energije. Opisao je mlinove na Dunavu koji se tamo grade već u 13. st. pa razvitak zanata i cehova. Centralizirana željeznička mreža napravila je Budimpeštu pravim središtem zemlje i razvila trgovački duh. Ovdje se vidi što to znači imati državu u svojim rukama i koliko je to značilo što je Hrvati nisu imali u dovoljnoj mjeri. Autor je nastavio s nabrajanjem visine poreza koje plaća Budimpešta, brojem ljudi (i žena) koje zapošljava, brojem banaka i poduzeća, nezavisnih poduzetnika itd. On je priznao da Mađarska zaostaje za Zapadom u industrijskom razvitku, ali da postoje tipične mađarske industrije kao mlinska industrija, pa je mađarsko brašno priznato posvuda u svijetu, iako je konkurencija američkog, ruskog i istočno-indijskog žita sve jača, a neka tržišta zaštićuju se carinama. Opisao je važne gospodarske grane, to je tov stoke, proizvodnja i rafiniranje žeste, strojarstvo, proizvodnja električnih strojeva i uređaja koja je proizvela opremu za rasvjetu Mletaka, Karlsbada, Monaca, Carskoga sela i Sofije, čak i nekih gradova u Braziliji. Naveo je potom prehrambenu industriju, proizvodnju knjiga. Sve je napredovalo i autor je postupno prelazio u hvastanje države koja je bdjela nad ovim industrijskim razvitkom. Budimpešta ima ulogu trgovačkog posrednika između Istoka i Zapada i opremljena je svime što trgovina treba. Nabrojio je institute i udruge za promicanje trgovine i industrije, skladišta, izvoz u Srbiju, Rumunjsku i Bugarsku, bosansku trgovinu šljivama koja ide preko Budimpešte, trgovinu svinjama, vunom itd. Dunav je jedna od najvažnijih prometnica Europe, a autor ga je opisao kao mađarsko vlasništvo. Električni tramvaj spomenuo je kao jedno od najsjajnijih dostignuća znanstvenog istraživanja, a tako i telefon. Posvuda vidimo autorovo povjerenje u rad, znanje i napredak što je moguće jedino u ustavnom uređenju. Autor završava gotovo himničkom pohvalom ustavnosti. Ludwig Ilosway opisao je budimpeštanske kupke i mineralne vode (Die Mineralwässer und Bäder, str.597-512.). Izvor sa sumpornim magnesiumom i natrijumom slučajno je otkriven 1852. i to otkriće odigralo je ulogu u razvitku kupki u suvremenoj Mađarskoj. Međutim i Osmani su 1570. imali kupke o čemu svjedoči jedan natpis. Ovaj prilog ima cilj da pokaže da je Budimpešta mjesto bogatstva koje čovjeku pruža sve što on može poželjeti. Autor nije dodao da je to moguće samo čovjeku koji ima novaca pa tako u ovoj zbirci uopće nedostaju opisi bijede radništva u gradovima, seljaštva u prenapučenim selima. Sama zbirka zamišljena je kao ogled austrijskog 146 VDG JAHRBUCH 2003 naprednjaštva i u tom pogledu ona je anakronična jer se Carevina nalazila na pragu svog raspada, a europski su velegradovi već postali poprišta žestokih sukoba skupina ljudi koji su imali sve manje zajedničkoga i grad su sve manje osjećali svojom domovinom. Mi moramo opaziti da se u ovoj povijesti Mađarske kao suvremene nacije nastale iz jozefinizma jako ističu baš velikaši kakvi su bili grofovi Széchenyi otac i sin, a velikaši kasnije živo sudjeluju u razvitku poljodjelstva i u kapitalizma svojim kapitalom pa bar u 19. st. teško možemo govoriti o građanstvu kao klasi koja je potisnula ili pobijedila feudalizam i uvela novo doba. Feudalcima je mnogo veći neprijatelj bilo suvremeno obiteljsko zakonodavstvo koje je dokrajčilo feudalni brak s priležnicama. Po tom starom feudalnom braku priležnice je mogao imati tko je imao novaca da im kasnije dade miraz i uda ih. Prema starom feudalnom pravu čovjek je mogao ozakoniti svoju izvanbračnu djecu.57 To je značilo da je neki plemić, ako nije imao djece od žene ili ako mu je žena rodila samo žensku djecu mogao ozakoniti jednog ili više od svoje izvanbračne djece i dobiti u njima nasljednike. Na taj način su feudalni rodovi preživjeli stoljeća. Suvremeno bračno zakonodavstvo posve je isključilo priležnice i žigosalo izvanbračnu djecu pa su feudalni rodovi počeli brzo izumirati. Mađarska nacija uključuje u sebe unitet, sve djelatnosti moraju se integrirati u naciju, država je nacionalna, ona je svemoćna u odnosu na građanina. Rasa i porijeklo igraju nesumnjivu ulogu u mađarskoj naciji pa je važno da se mađarske lubanje razlikuju od svih ostalih, važno je da su Mađari osvajačka rasa, ali se s druge strane od manjina očekuje da nauče mađarski i time postanu Mađari.58 Nacionalnost znači velik broj individua iz srednjih i nižih klasa vezanih uz vodeću skupinu. Često plemstvo stekne neki mandat da vodi naciju kao britansko plemstvo ili njemačko pod Bismarckom.59 I u Mađarskoj je plemstvo steklo takav mandat i vodilo naciju. Nacija se sada pojavljuje kao socijalno tkivo sastavljeno od velikaša i financijskih vrhova za kojima slijede ljudi sa sveučilišnim obrazovanjem, ali bez novaca koji vode gospodarstvo i državni aparat, za njima slijede obrtnici, mali trgovčići i poduzetnici, radnici i napokon sudbeno kažnjavani ljudi, prostitutke, izvanbračna djeca i sl. U drugoj polovici 20. st. skinuta je stigma s izvanbračne djece, ali ne i s kažnjavanih ljudi. Slika Mađarske u ovoj zbirci izbjegla je zaći u ove probleme pa vidi naciju sastavljenu od velikaša, odnosno obrazovanih i seljaka, ali najveći i najbolji Mađari su grof Széchenyi otac i sin. Ali ona vidi naciju sastavljenu od Mađara i manjina od kojih su neke gotovo prezrene kao Slovaci i Rumunji.60 57 58 59 60 Ivan Pederin, Woman’s Honour in the Tragedies of Lessing and Schiller and the Sexual Manners in XIXthCentury, Acta Histriae, IX(2000.) str.69-76. To su oznake nacije prema Boydu C. Shaferu, Nationalism, Myth and Reality, New York, 1955. str. 29-36,168. Karl W. Deutsch, Nationalism and Social Communication, An Inquiry into the Foundations of Nationality, Cambridge, Mass., 61972. str. 102. Ovdje svakako valja spomenuti Spiridona Gopčevića, Oesterreichs Untergang – die Folge von Franz Josefs Missregierung, Berlin, 1920. pisao je kako Mađari preziru Slovake i kažu: Tot ember nem ember – Slovak nije čovjek. str.53. 147 VDG JAHRBUCH 2003 Die Stephanskrone in der Sammlung Die Österreichisch-Ungarische Monarchie in Wort und Bild Diese Sammlung wurde vom Kronprinzen Erzherzog Rudolf angeregt und erschien in der Zeitspanne von 1886. bis 1902. In den 25 Bänden dieser Publikation wurden die Länder der Monarchie, ihre Geschichte, Wirtschaft und Kultur dargestellt. In diesem Sinne ist diese schon vergessene Sammlung bis heute nicht überholt. Das was sich Geschichte Österreichs nennt sind Bücher über die Geschichte des Hofes, seiner Kriege und seiner Politik. Dort erfährt man sehr wenig oder gar nichts über Länder wir Tirol, die Bukowina, Bosnien oder Kroatien, bzw. man kann höchstens erfahren wann diese Länder erworben wurden, wann wurden sie den Habsburgern von der Osmanen entrissen, bzw. wann wurden diese aus diesen Ländern vertrieben, man erfährt über die pragmatica sanctio, den Erbfolgekrieg usw. Die Bänder über die Stephanskrone beginnen mit der Urgeschichte, als diese Länder noch nicht von Ungarn bewohnt wurden. Die Völkerwanderung wird als Heldenzeit der Nation beschrieben, wobei Hunnen und Awaren als Ungarn empfunden werden, obgleich sie nicht ungarisch Sprachen. Nationale Energie wird in den Raubzügen der Ungarn im frühen Mittelalter gesucht. Dann wird die Zeit der Herzöge und der Könige als Zeit der Entfaltung des Reiches beschrieben. Um diese Zeit kamen deutsche Siedler ins Land und es entwickeln sich Städte, in denen Deutsche das maßgebliche Element darstellen. Deutsche sind Handwerker, sie bringen die Gotik ins Land. Es folgt die Beschreibung der feudalen Anarchie, der osmanischen Eroberung beschrieben, dann die Reliquiae reliquiarum olim inclyti Regni, Siebenbürgen als Vasallenfürstentum der Osmanen, die Opposition gegen die Habsburger. Über das Leben des Landes unter Osmanischer Hoheit wissen die Autoren kaum etwas. Dann wird das kaiserliche Heer beschrieben, ein deutsches Heer, das die Osmanen aus Buda vertreibt und nun beginnt die Rekonstruktion der Stephanskrone, das entstehen Ungarns als moderne Nation mit Museen, der Akademie, den Universitäten und der modernen Verwaltung. Hier mag es auffallen, dass Budapest noch um die Mitte des Jahrhunderts eine überwiegend deutsche Stadt war, aber viele Deutsche waren Mosaischen Gesetzes. Sie waren aber trotzdem Deutsche und während der Befreiung des Landes kamen ins Land neue deutsche Siedler aber zum größten Teil als Landbevölkerung. Das moderne Ungarn ist ein zentralistischer Nationalstaat, der Minderheiten assimilieren will und diese, das sind Rumänen, Serben und Slovaken sind meistens unterentwickelt, nicht die Serben, die im Budapester Stadtviertel Taban wohnen und dort Schulen und Kulturgesellschaften gründen. Diese Serben wanderten aber bald nach Südungarn aus. Deutsche sind sehr zahlreich, aber ihre Zahl wird nirgends angegeben. Sie gehören zu den hochentwickelten Bevölkerungsteilen, aber man weiß nichts von ihren Forderungen nach eigenen nationalen Einrichtungen und schon gar nichts über ihren territorialen Separatismus, obschon diese Leute überall, wo sie kommen, den Fortschritt in Gang bringen. 148 VDG JAHRBUCH 2003 Über die schmerzvollste Frage der modernen ungarischen Geschichte – Kroatien - schweigt man sich zur Gänze aus. Das Grundproblem der Rekonstruktion der Stephanskrone war die Frage, ob Kroatien eine pars adnexa oder ein regnum socium sei. Die Frage wurde 1867/1868. gelöst und Kroatien wurde als Königreich mit begrenzter Souveränität anerkannt. (Auch Ungarn hatte eine etwas größere, aber doch begrenzte Souveränität, die volle Souveränität gebührte nur die Krone.) In dieser Publikation wird Kroatien mal Königreich, mal (oder viel öfter) als Nebenland erwähnt. Kroatien erhielt dann einen besonderen Band. Dazu noch war Kroatien das einzige Land der Stephanskrone, in dem ungarisch nicht Amtssprache war. Bei der Beschreibung Krönungszeremonie in Buda, als sich Franz Joseph zum ungarischen König krönen ließ, konnte nicht verschwiegen werden, dass der kroatische Ban den Reichsapfel trug. 149 VDG JAHRBUCH 2003 Suzana LEČEK Folksdojčeri i Hrvatska (republikanska) seljačka stranka 1918.-1941. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviji, državi s neriješenim nacionalnim pitanjem i nepomirljivo suprotstavljenim koncepcijama o tome kako urediti međusobne odnose (napose Beograd – Zagreb), njemačka manjina, uza sve želje nije mogla ostati po strani od političkih borbi. Nakon uvođenja općeg prava glasa (za muškarce) činjenica da je imala značajan udio upravo u krajevima s miješanim stanovništvom, učinila je od njih važan, a na lokalnim izborima i presudan dio glasačkog tijela. Njihovu su političku podršku željeli i Hrvati i Srbi, pa Nijemcima – iako mnogima nerado - nije ostajalo drugo nego na kraju izabrati stranu. Koliko je Nijemaca bilo uz koga teško je reći. Iako su kao manjina u pravilu bili lojalni vladajućim strankama (a to su redovito bile srbijanske stranke), gaženje njihovih prava kao narodnosne skupine približavalo ih je oporbi. Tako se procjenjuje da je većina njemačkih glasača već na izborima 1925. godine bila uz Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS).1 Tijekom diktature simpatije za beogradski režim nisu porasle. Promjene su se mogle zapaziti tek jačanjem utjecaja Trećeg Reicha od sredine 1930-ih, što je dovelo do drugačijeg izjašnjavanja na izborima. Procjenjuje se da je na izborima 1938. za Stojadinovića glasovalo 120.000 Nijemaca upravo radi njegovog približavanja Njemačkoj.2 Poteškoće da se službene njemačke manjinske organizacije pridobije na svoju stranu, nestale su tek 1939. s osnivanjem Banovine Hrvatske.3 Tada je osnovana i posebna sekcija Švapsko-njemačkog prosvjetnog saveza (Kulturbunda) za njezino područje, sa sjedištem u Osijeku. Na čelo je došao Branimir Altgayer.4 Njemu su dane “odriješene ruke” da u interesu njemačke manjine može raditi “sve moguće kompromise”. Nijemci su odahnuli nakon sporazuma, nadajući se da je završeno s nesretnim položajem “između čekića i nakovnja”.5 U stvaranju sporazuma i određivanju položaja njemačke manjine unutar Banovine, Altgayeru je trebao pomagati evangelički biskup dr. Philipp Popp, osobni prijatelj bana Šubašića, za kojeg se računalo da bi tako 1 2 3 4 5 Dušan Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji, Ljubljana, 1966., str. 37. D. Biber, Nacizem in Nemci, str. 193. Više u: Nikica Barić, Njemačka manjina u dokumentima banskih vlasti Banovine Hrvatske, 1939.-1941., Časopis za suvremenu povijest, 34/2002., br. 2, str. 435-470. Altgayer je od početka 1939. bio član HSS-a, nakon što je izašao iz Jugoslavenske radikalne zajednice čiji je bio gradski vijećnik u Osijeku. Više o njemu u: Vladimir Geiger, Saslušanje Branimira Altgayera vođe Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Upravi državne bezbjednosti za Narodnu Republiku Hrvatsku 1949. godine, Časopis za suvremenu povijest, 31/1999., br. 3, str. 575-638. Prema Slawonischer Volksbote, D. Biber, Nacizem in Nemci, str. 223. 151 VDG JAHRBUCH 2003 mogao koristiti “njemačkoj manjinskoj stvari”.6 Ubrzo nakon uspostave Banovine Hrvatske predstavnici njemačke skupine, koje je vodio Altgayer posjetili su njenog stvarnog poglavara dr. Vladka Mačeka (16.10.1939.). Tom im je prilikom dr. Maček zajamčio sva prava, samostalnost u kulturi, školstvu i gospodarskom razvoju. Poslanstvo njemačke skupine predvođeno opet Altgayerom pridružilo se dogodine čestitarima koji su dolazili u Zagreb uveličati rođendan i imendan dr. Mačeka (20.7.1940.), a mladi su se u različitim njemačkim nošnjama priključili povorkama seljaka koje su na taj način potvrđivale političku slogu, prihvaćanje seljačke ideologije i samosvijest u pogledu vrijednosti seljačke kulture. Prema dnevnom tisku, Maček je “izrazio osobitu radost” što su proslavi bili nazočni i njemački seljaci, na što je Altgayer jednako diplomatski uzvratio da su i oni oduševljeni manifestacijom koja je dokaz da je Maček “jedini i pravi predstavnik hrvatskog naroda”.7 Ban Šubašić je 1940. odobrio neke zahtjeve Nijemaca oko školstva (olakšano upisivanje djece u manjinske škole, predviđeno je osnivanje razreda gdje ima najmanje 25-ero djece bilo koje manjine, pa tako i njemačke), djelovanja Kulturbunda, a otvorena je i njihova prva gimnazija u Zagrebu.8 Iako je Kulturbund nastojao osigurati dobre odnose i prava djelovanja, stvarne suradnje s HSS-om ili njezinim organizacijama nije bilo. Nije bilo ni pokušaja uspostavljanja suradnje između društava koja su imala sličan program. Prema upitniku Odjela za prosvjetu Banske vlade Banovine Hrvatske o kulturnim društvima u pojedinim mjestima, na upit o suradnji s drugim društvima kulturno-prosvjetna organizacija HSS-a Seljačka sloga u pravilu je odgovarala da surađuje s drugim ograncima, središnjicom u Zagrebu, Gospodarskom slogom ili Seljačkom zaštitom, a mjesne skupine Kulturbunda samo sa svojom središnjicom u Novom Sadu.9 Iako istog ili sličnog programa, često u susjednim selima, obje su organizacije nastavile djelovati unutar svog naroda. Uspostaviti dobre odnose nije bilo sasvim lako jer HSS nije uživao pune simpatije (ne)službene Njemačke. Najbolje to pokazuje izvješće jednog njemačkog novinara o intervjuu s Mačekom u kolovozu 1940. godine. U prepričanom razgovoru novinar opisuje da je osjetio nevoljkost kada su došli na temu njemačke manjine, koja je radi svojih interesa pretežno stajala uz beogradske režime. Novinar je u Mačekovom obećanju prava manjinama vidio samo prikrivenu nadu da će pridobiti Nijemce za hrvatstvo, navodeći da je ovaj ponosan što su oko Osijeka cijela sela kroatizirana. Sposobnost asimilacije navodno je Maček istakao kao hrvatsku prednost nad Srbima (novinar dalje konstruira kako Maček ustvari želi Hrvatsku od Gorice do Erdelja i od Maribora do Kotora, pri čemu bi sve Slovence, Mađare, Nijemce i Srbe Radićeva stranka ujedinila na temelju zajedničkih seljačkih interesa). Naveo je da je Maček ipak protiv preseljavanja Nijemaca.10 6 7 8 9 10 HDA, Grupa XI, br. 2880. Hrvatski dnevnik, 5/1940., br. 1519 (23.7.1940.), str. 5.; «Sie werden kein Grund zur Klage haben», Der Donauschwabe, 1964., br. 29 (19.7.1964.), str. 4. D. Biber, Nacizem in Nemci, str. 223. HDA, Banska vlada Banovine Hrvatske, Odjel za prosvjetu, Kulturna društva, kut. 6, 7. Izvješće neimenovanog novinara o intervjuu s dr. Mačkom 10.8.1940. Jugoslawien und das Dritte Reich. Eine dokumentierte Geschichte der deutsch-jugoslawischen Beziehungen von 1933 bis 1945, Stuttgart, 1969., str. 300. 152 VDG JAHRBUCH 2003 Iako je novinar tumačio HSS-ovsku politiku iz svog stanovišta (po kojem je asimilacija bila najveće zlo), svakako je problem odnosa Nijemaca i HSS-a bio vrlo osjetljiv. Sa strane HSS-a sve je izgledalo jednostavno: Nijemci žive u Hrvatskoj i trebaju stajati uz hrvatski narod u njegovoj pravednoj borbi za svoja prava, koja su istovremeno bili spremni jamčiti drugima. Za Nijemce je izbor bio znatno složeniji. Mnogi bi najradije ostali izvan političke borbe, koja se njih nije trebala ticati, ali prilike im to nisu dopuštale. Ostajao je izbor ili surađivati s vladajućim režimom kako bi se izborio bolji položaj za njemačku skupinu ili stati uz oporbenu HSS. Svi izvori upućuju na to da je unutar njemačke skupine došlo do političkog rascjepa, koji je – ne baš uspješno – pokušala prevladati nacistička promidžba i homogenizacija tijekom 1930-ih godina. Među Nijemcima – vjerojatno onima koje se može nazvati pohrvaćenima – nalazimo članove i simpatizere seljačkog pokreta tijekom cijelog međuratnog razdoblja. Sudjelovali su u njenom političkom djelovanju, širili njezino članstvo među svojim sunarodnjacima, trpjeli progone, a neki dolazili i na istaknutije stranačke dužnosti. H(R)SS je još u ranim 1920-im godinama ustrajno pokušavala privući Nijemce (i druge narodnosti) i pomoći prevladati međusobno nepovjerenje, koje su pomogle stvarati stare suprotnosti i stranke u Austro-Ugarskoj monarhiji. Kraće vrijeme izdavali su i novine na njemačkom jeziku (Freies Heim), a u govorima i susretima uporno su zagovarali slogu.11 Nevjerojatnim marom obilazili su ne samo hrvatskim krajevima, jer je većini seljaštva ipak još bila bliža živa riječ i osobni kontakt. U tom je smislu upravo programski govor Stjepana Radića u Vukovaru na Novu Godinu 1926., u kojem je isticao sve dobro što su njemački i mađarski doseljenici učinili i pozivao okupljene da na drugi i novi način gledaju na njihovu prisutnost u Hrvatskoj. Treba, naglasio je Radić, biti sretan što su došli ovamo, jer su ti “naši Nijemci i Mađari pošteni i radini seljaci, obrtnici i trgovci” koji samo pomažu u gospodarskom razvoju.12 O hrvatsko-njemačko-mađarskoj narodnoj i seljačkoj slozi govorio je u siječnju 1926. još i u Subotici, a u svibnju iste godine u Staroj Pazovi i Somboru, ističući međusobno poštivanje, naglašavao je jednaka prava i zajedničke seljačke (znači staleške) interese. Skupštinu HSS-a u Somboru u stranci su ocijenili posebno važnom, jer se moglo “prvi put jasno vidjeti da se mađarski i njemački seljaci u stotinama pridružuju javno seljačkom pokretu”.13 Određen broj Nijemaca vrlo je brzo program HSS-a prepoznao kao sebi najbliži. Iz izvora za 1920-te koji su nam sačuvani možemo doznati tek za pojedinačne slučajeve, ali oni nam ipak pružaju sliku kako se širio utjecaj i privrženost politici HSS-a. Jedan od HSS-ovaca s njemačkim imenom koji je razmjerno rano na dosta 11 12 13 S. Leček, “Freies Heim” – Hrvatska republikanska seljačka stranka i Folksdojčeri, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch, 2002., str. 201-220. S. Radić, Seljačka politika od Dunava do sinjeg mora, Dom, 2(20)/1926., br. 1 (6.1.1926.), str. 2-3; S. Radić, Trostruko jedinstvo naše Vojvodine, Dom, 2(20)/1926., br. 2 (13.1.1926.), str. 1-2; Isti, Srijem, Banat i Bačka, tri srca seljačka…, Dom, 2(20)/1926., br. 3 (20.1.1926), str. 1-2; Deutsches Wort. Njemačka riječ, 22/23, 1996., str. 39. S. Radić, Srijem, Banat, Bačka – jedna su duša seljačka, Dom, 2(20)/1926., br. 21 (26.5.1926.), str. 1-4; Dom, 2(20)/1926., br. 23 (9.6.1926.), str. 1-2. 153 VDG JAHRBUCH 2003 bučan način izrazio svoje jake simpatije za seljački pokret bio je Antun Berger. On se na HSS-ovskom skupu u Kutjevu 12.10.1924. potukao s mladićem koji nije htio skinuti kapu dok se svirala “Lijepa naša”. S prvih se udaraca prešlo na oružje. U izvješću se spominju revolver i nož, trojica ranjenih (i Berger je bio među njima, dok se mladić s kapom sretno izvukao), a incident je prerastao u veći sukob kada je veća grupa razljućenih radićevaca kamenjem napala srpske kuće.14 Dosta se njemačkih imena spominje u prijavama za krivično djelo uvrede kralja, jedno od najčešćih krivičnih djela, radi kojeg su stotine imale priliku prosjediti koji tjedan u zatvoru. Jedan od prvih (barem prema sačuvanim izvorima) bio je Adolf Cajbert koji je u rujnu 1923. kažnjen s 14 dana zatvora jer je psovao kralja i govorio da država ništa ne vrijedi i da će ju “Radić preokrenuti”.15 Broj im se znatno povećao tijekom diktature. Za većinu se ne može reći niti utvrditi da su bili radićevci, ali svakako su radi svog teškog položaja često dosta sočno psovali kralja i cijelu kraljevsku obitelj. Možda su, ako ništa drugo, na izborima glas davali HSS-u. Svakako nakon 14 dana zatvora za riječi izrečene u pijanstvu, ogorčenju radi teškog života u velikoj gospodarskoj krizi ili u svađi, nisu postali oduševljeni pristalice dvorskih stranaka.16 Interesantniji su nam ipak progoni onih za koje se zna da su bili članovi HSS-a. Među uglednijima je svakako bio đakovački odvjetnik dr. Miroslav Ašperger, čije se ime nakon uvođenja šestosiječanjske diktature našlo kao sedmo na listi osoba koje su bile povjerenici raspuštene HSS i na koje je trebalo posebno paziti (lista je inače dostavljena na najviše tijelo - Ministarstvu unutrašnjih poslova, a ono je prema njoj naredilo daljnje postupke podređenim tijelima). Za Ašpergera se u izvješću iz 1929. kaže da je “intelektualni i faktični vođa” bivše HSS, da je u radu bio “svagdje na prvom mjestu”, djelatan u Hrvatskom sokolu, “notoran i nepomirljiv protivnik svih bivših vladinih režima, napose sadašnjeg stanja u našoj Kraljevini”. U pretresu 22.10.1929. nije bilo pronađeno ništa što bi ga moglo optužiti (samo glasila HSS-a - jedna Božićnica i šest brojeva Narodnog vala), ali se njegov rad i dalje “diskretno i stalno” nadzirao.17 Trzavice, razilaženja ili otpad od HSS-a nije ostao rezerviran samo za Hrvate. I među njemačkim članovima nalazimo sve ono što su prolazili i ostali. Neki su tako, poput bivšeg zastupnika HSS-a Rikarda Kreuzera iz Daruvara, prešli na stranu kralja. Primivši dužnost banskog vijećnika, Kreuzer je 9.11.1930. sazvao poljoprivrednu 14 15 16 17 HDA, Grupa XXI., br. 829. HDA, Grupa XXI., br. 899. Johan Capl opsovao je kralja u svađi s ocem (16.11.1930). HDA, Grupa XXI., br. 1993; Hinko Wein, ribar iz Osijeka, na njemačkom je jeziku, pijan i ogorčen radi života i dugova, potkraj 1930. psovao kralja u nekoj gostioni. HDA, Grupa XXI., br. 1997. Šmit Antun u svađi sa bivšim srpskim vojnikom opsovao je kralja i vojsku (u veljači 1933.) i dobio za svaki slučaj 8 dana, jer nije bilo svjedoka je li psovao njih ili sugovornika. HDA, Grupa XXI., br. 3298.Verhas Josip sa prijateljem Kolomanom Plecom u noći 4.-5.7.1932. u pijanstvu je oštetio državni grb u parku (složen od zelenila i kamenčića). Kažnjeni su s 14 dana zatvora, a Verhas si je upropastio priliku za posao u poreznoj upravi. HDA, Grupa XXI., br. 2918. HDA, Grupa VIc, br. 255. Priložen je i spisak «lica koja fingiraju kao poverenici raspuštene Hrvatske Seljačke Stranke»: 1. Mijo Stuparić (Vidrenjak), 2. Ivan Hajduković (Špišić Bukovica), 3. Franjo Hrust (Brodski Drenovac), 4. Dragan Ket (Međurić), 5. Petar Klobučar (Gornja Bebrina), 6. Milan Majcan (Donji Miholjac), 7. Ašperger (Đakovo), 8. Andrija Tot (Slavonski Brod), 9. Ivan Prepelić (Pitomača), 10. Ivan Bošnjaković (Andrijevci), 11. Ljubomir Šestić (Osijek), 12. dr. Tanaj (Požega), Mato Klovačević (u otpisu đakovačkog kotarskog načelnika stoji Glavačević) (Strizivojna) 154 VDG JAHRBUCH 2003 konferenciju, na kojoj je predstavnike 23 mjesne organizacije bivše HSS pokušao privoljeti na gospodarski rad i preko toga suradnju s režimom. Naišao je uglavnom na protivljenje. Većina je šutjela, a vodeće su osobe HSS-a rekle dovoljno. Zastupnik HSS-a Franjo Domović (a za njim njegov sin i stariji brat) te rođak i zet pokojnog zastupnika Jure Valečića neizravno su rekli bitno - da Kreuzer nije dobio odobrenje stranke za suradnju s Beogradom i spomenuli prepreku preko koje niti jedan radićevac nije želio preći – ubojstvo Radića. Nitko se nije otvoreno suprotstavio inicijativi ili tvrdnjama o kraljevim najboljim namjerama, ali zid odbijanja bio je više nego jasan.18 Nasuprot tome, neki su pripadali (ili se tada pridružili) desnoj struji HSS-a i očito se osjećali dovoljno Hrvatima da nakon uvođenja diktature uspostave veze s ustaškom emigracijom. Najistaknutiji primjer je svakako grupa uhićena u travnju i srpnju 1930. radi veze s ustašama u Mađarskoj i pokušaja atentata na vlak kojim se poklonstvena deputacija vozila u Beograd (22.4.1930.). Pokušaj nije nepoznat i o njemu se do sada već ponešto govorilo u literaturi. Zanimljivo je da izvješće o uhićenju Andrije Tilmana i drugova, koje se povezalo s Đakovčanima Mijom Kirchmajerom, Draganom Devčićem, Antunom Budrovcem (a u bijegu su se nalazili glavni krivci Mijo Seletković, dr. Ante Crvić i Aleksandar Gross) izričito spominje da su oni uglavnom bili u bivšoj HSS “a ne u nekoj Frankovačkoj stranci”, te da su “igrali ulogu u bivšem političkom životu”.19 Atentat je pružio izvanrednu priliku režimu da ne samo zastraši druge drastičnim kaznama, nego i da obračuna s HSS-om i njegovim organizacijama koje još nisu bile ukinute.20 Proces uhićenima vodio se u Beogradu (1931.).21 Mijo Seletković, Mijo Kirchmajer i Andrija Tilman osuđeni su na vješanje22, dr. Ante Crvić na 20 godina, Antun Herman i Ivan Ruškan na 18 godina, Antun Budrovac na 16 godina, Aleksandar Gross i Ivan Domitrović na 15 godina, Franjo Carević na 8 godina, dr. Željko Klemen i Luka Stijević na 6 godina, Šimun Mikić i Dragutin Devčić na 2 godine, a Franjo Čanić je bio oslobođen optužbe.23 Dosuđene su najstrože kazne za razmjerno malu i nespretnu akciju (kako je primijećeno, članovi skupine “Legije boraca za slobodu i nezavisnost” bili su “bolji rodoljubi nego konspiratori”24), pa je osuda bila očito sredstvo zastrašivanja drugih, ne toliko kazna za krivce. 18 19 20 21 22 23 24 HDA, Grupa XXI., br. 2095. Dvomjesečno izvješće iz đakovačkog kotara od 31.8.1930. HDA, Grupa XXI., br. 1821. Uhićen je još i Antun Bošnjaković, rodom iz Andrijevaca (kao što je bio i objegli Seletković), koji je umro u istražnom zatvoru (vjerojatno podlegavši istražnim metodama). Dvomjesečno izvješće iz slavonskobrodskog kotara od 30.6.1930. HDA, Grupa XXI., br. 1878. Mira Kolar-Dimitrijević, Gospodarske i socijalne prilike u Đakovu i Đakovštini od 1929. do 1941. godine, Zbornik muzeja Đakovštine, 2001., str. 99. Više o procesu vidjeti u: Grič. Hrvatska korespondencija, Beč, 7.5.1931., str. 3. Kazne su im kasnije smanjene na doživotne, a radi političkih promjena nisu ih odslužili. Kirchmajer je bio i prvi načelnik Đakova nakon proglašenja NDH. V. Geiger, Nijemci u Đakovu, str. 142. Grič. Hrvatska korespondencija, 27.5.1931., str. 1.; Grič. Hrvatska korespondencija, 28.5.1931., str. 2-4. Neke veze s Pavelićem su imali, iako su na sudskom procesu dosta od priznanja nijekali, jer su bila iznuđena pod teškim mučenjem. Miron Krešimir Begić, Ustaški pokret 1929-1941. pregled njegove poviesti, Buenos Aires, 1986., str. 163-164; Veliki proces protiv Hrvata u Beogradu, Hrvatski domobran, Buenos Aires, 2/1931., br. 1 (12.6.1931.), str. 4-5; Atentat nije izveden o čemu postoje razne varijante. Krizman navodi da je posrijedi slučaj, jer je ispala kapsula s fitiljem, a u Hrvatskom domobranu prepričana je rasprava sa suda, u kojoj se tvrdilo da je policiji ranije dojavljeno za atentat, pa su pojačane straže uz 155 VDG JAHRBUCH 2003 Još jedan veliki radićevac bio je andrijevački župnik njemačkog imena Ferdo Gerstner. Za njega su redarstvene vlasti sakupile lijep broj prijava, ali nisu mogle ništa poduzeti, jer ga je štitio svećenički položaj. Prvo “nedjelo” bila je čestitka dr. Mačeku za Novu godinu 1933., koju su supotpisali Antun Jovičić (Svilaj) i (Toma?) Balenović (Garčin). U njoj “sjedinjeni s osjećajima cijelog hrvatskog naroda” žele Mačeku “poslije ledene zime veselo proljeće”. Kasnija kontrola njihove pošte nije dala rezultata, jer niti su što primali niti slali, pa se sumnjalo da su u vezi s dr. Mačekom “usmenim putem”.25 Gerstner je usprkos pritiscima nastavio s podržavanjem radićevskog duha, radi čega je kotarski načelnik konačno ozbiljno zatražio njegov premještaj. Budnom oku žandarmerije nije promaklo jedno kasnije pismo kojim su ga (neuspješno) pokušali povezati s dr. Jurjem Krnjevićem i optužiti za nedozvoljene veze s emigracijom. Uz to je bio okrivljen da je u crkvi u više navrata dao pjevati “Lijepu našu”, ali su svjedoci – na očaj kotarske uprave bile su to maloljetne djevojke koje su započele pjevati, a koje nisu mogli kazniti – nijekali da je on o tome išta znao. Jednako su postupili seljaci koji su po župnikovom nagovoru sakupljali potpise Perkovčana kojima su se javno izjašnjavaju da nisu članovi JRSD (na listu članova dospjeli su prijevarom “time što im je rečeno, da se kupe potpisi za izgradnju Perkovačkog doma”). Radi toga je protiv župnika i sakupljača pokrenut postupak, a za službenika na kojeg je pala sumnja da im je dao listu članova JRSD tražilo se otpuštanje iz državne službe.26 Jedan slučaj samo rubno dodiruje temu HSS – Nijemci, ali u izuzetno živim bojama oslikava napetosti u doba diktature i gospodarske krize. Glavni je lik Johan Stemmer iz Odžaka, uhićen u Brodskom Drenovcu jer je govorio da će se “Jugoslavija rascepati” i da se od seljaka u Bačkoj teško utjeruje porez (očito aludirajući na otpor) te da je on hrvatski ministar kojeg trebaju poštivati. Ljudi ga nisu ozbiljno shvatili, ne samo jer je govorio loše hrvatski, nego jer je hodao u pocijepanoj odjeći i prosio milostinju. (Da je govorio za slobodnu Hrvatsku svjedoci nisu priznali.) U istrazi se doznalo da je Stemmer iz Bačke, radio je kao nadničar i radnik na puno mjesta, a nigdje nije mogao zadržati posao, ozbiljno je bolovao i na kraju postao jedan od lutalica u doba krize. Branio se da ništa od onoga za što je bio optužen nije rekao, nego da je samo vračao za zdravlje (slijedi zgodan opis vračanja kosom i žarom u vodi) i predskazivao budućnost. U tome je izgleda bio prilično sugestivan, ali bilo je i očito da radi bilo što za hranu i da govori što ljudi žele čuti. Vjerojatno se nadao poslu ako se prikaže kao radićevac, ali u tome je pretjerao i dobio 30 dana zatvora. Iako je bilo očito da nije politički izgrednik, a niti ozbiljan svjedok, to što je spomenuo ilegalni rad prof. Josipa Ivanića (Zagreb) i dr. Martina Šverera (Subotica), koje teško da je osobno poznavao, policija je shvatila ozbiljno i odmah tražila provjeru.27 Godine 1935. oživjela je politička aktivnost, ali i broj kazni. Jedan od prvih kažnjenih te godine bio je Antun Tajfar (podrijetlom iz Gruškovca, Ptuj) iz Orljavca koji je u siječnju odbio upisati se na izborne popise, jer nije želio glasovati. Razočarao 25 26 27 prugu pronašle eksploziv. Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978., str. 71; Veliki proces protiv Hrvata u Beogradu, Hrvatski domobran, 2/1931., br. 2 (19.6.1931.), str. 5. HDA, Grupa VIc, br. 489. HDA, Grupa XXI., br. 3235. HDA, Grupa VIc, br. 524. 156 VDG JAHRBUCH 2003 se još 1921. kada je želio glasovati za Radića, ali je pri izborima bilo prijevara (svjedoci spominju uhićenja radićevca ili prepune kutije u koje se nije moglo spustiti kuglica). Grijeh mu nije bila želja za apstinencijom (koja je mogla više škoditi HSS-u) nego to što je izjavio da je Radić živ da ne bi postojala Jugoslavija.28 Kako su se približavali izbori 1935., rastao je i broj uhićenika. Pred izbore više je puta kažnjavan Josip Hartl, ravnatelj Hrvatskog lista (novina “čiji je rad zasnovan na plemensko-separatističkoj bazi”) i Građanske tiskare u Osijeku. Hartl i brijački obrtnik Antun Hamš održali su predizborni skup na kojem je za HSS istaknuta kandidatura dr. Hefera i dr. Milana Čaćinovića. Hartl je skup završio povikom “Živila naša hrvatska domovina” pa je radi takvog ponašanja “kojim se raspiruje i manifestira separatistička i plemenska netrpeljivost” dobio osam dana zatvora.29 Nakon toga novčano je kažnjen (300 din) radi “nepovlasnog rasturanja slike Dr. Mačeka” čime je “vršio bez odobrenja političku agitaciju”. Za slike mu je presuda izrečena 13.4., a već je 15.4.1935. u društvu kritizirao državu i navodno zaprijetio da ako dr. Andrija Artuković bude osuđen, da će “pasti glava Kneza Namesnika”. Odmah je uhićen, a predmet je poslan na naviše mjesto – Državnom sudu za zaštitu države.30 Političke podjele i napetost oko izbora uvukle su se i u seljačku svakodnevnicu. Kotarskom načelniku u Požegi došla je u svibnju 1935. prijava protiv nekoliko seljaka iz Mihaljevca koji su raskinuli spregu (zajednički rad sa zapregom) s onima koji su glasovali za Jeftića. Među optuženima su bili Andrija Hut, Andrija Krip, Mijo Hiber (Krip je na njemačkom rekao Hiberu da baci u potok Simu Kosanovića s kojim su se zavadili i s kojim su odbili raditi). Okrivljeni su se branili da su spregu raskinuli radi “nejednakosti marve i dvostrukih svetaca” što su bili legitimni razlozi za raskid ugovorene suradnje. Međutim, nadležni su ustanovili da se ipak radilo o izborima i osudili ih na pet dana zatvora. Presuda je bila blaga ne zato jer su suci ocijenili da se ne radi o ozbiljnom prekršaju (svjedoci su potvrdili da je prijetnja bacanjem u potok bila šala jer se Krip pri tom smijao, a Hiber je fizički bio puno slabiji od Kosanovića), nego na izričitu zamolbu mihaljevačke općine da se problem ne zaoštrava, jer su se “prilike u mestu već sredile”.31 Nešto više izvora za razdoblje 1937.-38. godine pokazuje da proces pridobivanja Nijemaca za politiku HSS-a nije bio jednostavan, da se pri uvjeravanju kako trebaju stati na stranu HSS-a služilo raznim načinima, te da prepreke koje je pri tom trebalo svladati nisu bile samo na njemačkoj strani. Izbornoj skupštini HSS-a u vinkovačkom Novom Selu (10.1.1937.) pridana je očito velika važnost, iako se radilo samo o izborima za općinsko vijeće. Naime, općinski izbori od 15.11.1936. bili su poništeni i zakazani su novi za 24.1.1937. Budući da je Novo Selo bilo okruženo hrvatskim selima, jasno je i da je podrška 28 29 30 31 HDA, Grupa XXI., br. 4492. Izvješće od 1.4.1935. HDA, Grupa XXI., br.3991. S njime je kažnjen i «istaknuti separatista» dr. Ferdo Bošnjaković. Izvješće od 1.5.1935. HDA, Grupa XXI., br. 3990. Prije toga kažnjen je s 14 dana zatvora u prosincu 1934. radi slanja paketa političkim zatvorenicima u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici čime je «manifestirao svoje simpatije za navedene osudjenike». Izvješće od 1.1.1935. HDA, Grupa XXI., br. 3991. HDA, Grupa XXI., br. 4244. 157 VDG JAHRBUCH 2003 mjesnom HSS-ovskom vodstvu bila izuzetno odlučna. Na skupštinu su došli narodni zastupnici Antun Babić (Županja), Živan Kuvedžić (Šid), Sigismund Čajkovac i njegov zamjenik Adam Jurić iz Privlake, zatim Petar Gvozdić (odvjetnik iz Srijemske Mitrovice) i ugledni seljački književnik i djelatnik Mihovil Pavlek Miškina. Kotarski izvjestitelj (bio je to načelnik osobno) komentirao je da su visoki gosti došli “da bi se domaći element jače impresijonirao”. Skup je otvorio Jurić, a njegove je pozdravne riječi na njemački prevodio Ludvig Mihel32 (mjesni vođa mačekovaca u Novom Selu). Čajkovac je govorio na njemačkom naglašavajući da je njihova “sudbina usko vezana za sudbinu vaše hrvatske seljačke braće”. Sažeto je protumačio temelje seljačke ideologije (čovječnost, socijalna pravda, nacionalna sloboda) i ciljeve: Hrvatska traži samo svoju staru autonomiju (Sabor, bana) i kada to postigne onda će i “ljubljena njemačka braća biti slobodna u slobodnoj Hrvatskoj”. Nijemcima se za pristajanje uz HSS obećavalo sva prava: “Vi ostanite Nijemci, podržavajte svoj njemački jezik, svoje njemačke običaje, svoju njemačku kulturu, ali na izborima, koji će se obaviti za 14 dana, glasajte za listu hrvatskog seljačkog pokreta”. Da im se to isplati dokazivao je i dotadašnjim uspjesima HSS-a (sajamski pokret Gospodarske sloge, pomoć Hrvatskog radničkog saveza radnicima). Drugi su govornici isticali zajedničku graničarsku prošlost (Babić) i uvjeravali slušatelje da su Nijemci i drugdje uz HSS (Kuvedžić). Zanimljiv je mali incident koji se dogodio i koji svjedoči o teškoj odluci i podijeljenim osjećajima Nijemaca. U jednom je trenutku jedan od govornika, Paul Kühn, dodirnuo zabranjeno i – kako stoji u izvješću – “valjao je drvlje i kamenje protiv Krafta, Mesera, Täubela, vođe Nijemaca u Kraljevini, koji da su se prodali režimu, obogatili se, a svoje ljude upropastili”. Reakcija članova Kulturbunda iz publike bila je oštra, pa je državni izaslanik (kotarski načelnik) vratio govornika na dnevni red. Skup je ipak sretno završio, jer je Kühn srećom bio Nijemac, pa su i kritiku lakše prihvatili. Govor je završio zaključkom da je seljačka politika jedina ispravna u državi s 80% seljaštva i da najbolji primjer daje Hitler koji se toliko brine za njemačke seljake iako ih je samo 40%. Na kraju je upozorio okupljene da ne idu “zajedno s ciganima iz Novih Jankovaca”, aludirajući na izbore u Jankovcima, na kojima su lokalni Cigani dali odlučne glasove za Jugoslavensku radikalnu zajednicu. Na zboru su bile izvješene i dvije “plemenske” zastave, pa izvješće završava riječima: “protiv krivaca postupiće se po zakonu”.33 Uz privlačnu moć Kulturbunda, velik je problem staleškoj suradnji, koju je toliko uporno zagovarala HSS, činila stvarna nesloga ili čak ozbiljnija zavađenost Hrvata i Nijemaca koji su živjeli zajedno. Nekoliko slučajeva svjedoči da se podijeljenosti nisu lako prevladavale. Dr. Stjepan Hefer, jedan od najdjelatnijih HSS-ovaca, organizator raznih djelatnosti vezanih uz stranku u osječkom i valpovačkom kotaru, održao je u Veliškovcima sastanak koji se razlikovao od uobičajenih (19.12.1937.). Skoro polovica njegovog stanovništva bili su Nijemci, koji se nisu osjećali najugodnije u inače hrvatskom okruženju (primjerice, Veliškovci su bili jedino selo u kotaru koje nije imalo Seljačku slogu, a svih ostalih 18 je imalo). Hefer je i došao u Veliškovce upravo radi tih problema. U uobičajenom uvodnom govoru bio je dosta jasan i izravan. 32 33 Vjerojatno je izvjestitelj napisao krivo ime i moguće je da se radilo o Heinrichu Michelu, koji je bio dugogodišnji vođa HSS-a u Novom Selu. HDA, Grupa VIc, br. 628. 158 VDG JAHRBUCH 2003 Naglasio je da Nijemci trebaju ići s Hrvatima, jer “žive na hrvatskoj grudi” i upozorio ih je da ne nasjedaju režimu jer se “nezna šta će sutra biti” i što će im reći Hrvati kad izbore slobodu. Očito su bili pod jakim utjecajem režimske promidžbe, jer je nastavio s uvjeravanjem kako Srbija nikada neće dobiti područje do crte Pakrac-Virovitica. Protumačio je okupljenima i stajalište HSS-a potvrdivši da je Maček obećao svim narodima ravnopravnost (kulturna, prosvjetna, gospodarska i ostala sloboda). Nastavio je da je poznato da između Nijemaca i Hrvata u Veliškovcima “poodavno nije vladala harmonija” jer su Nijemci - većinom u Kulturbundu (osječka frakcija) – naginjali režimu. Kada je došao do toga, nastala je mala svađa u kojoj je predsjednik mjesnog HSS-a Srećko Vrbanac predbacio Nijemcima da su krivi za neslogu (poimence Adam Futerer, Franjo Hirgesler, Josip Faj), a oni su opet dokazivali da su lojalni. Hefer je presjekao svađu i učinio ono radi čega je došao - reorganizirao upravu HSS-a Veliškovci. Vrbanac se zahvalio na dužnosti, a HSS je dobio novo rukovodstvo (novi predsjednik bio je seoski knez Nikola Gregić, potpredsjednik mlinar Josip Hirgesler, tajnik Adam Futerer, blagajnik Miško Vrbanac, njegov “zastupnik” (?) Josip Klem, a odbornici: Imro Kokić, Sepika Hetih, Pavao Galinović, Lovro Klem, Milan Galinović, Đuro Gregić, Nikola Wendling). Postignuto je pomirenje Nijemaca i Hrvata u selu i od tada u odboru HSS-a “polovica su Nijemci a polovica Hrvati”. Državni izvjestitelj je pokušao umanjiti uspjeh komentirajući da je raspoloženje bilo “vrlo slabo bez one poznate zanešenosti i zagrijanosti” i da je pomirenje napravljeno “više iz oportunizma i lokalnog značaja”. (Dodao je i da osnivanje Gospodarske sloge i suda dobrih i poštenih ljudi, koje je zagovarao Hefer, nije odmah provedeno “ali ima znakova da će se ipak tajno provesti, kao što se to obično čini”.)34 Nije bilo neobično, štoviše ukoliko se moglo, njemačkim se seljacima, čak ako ih nije bila većina, obraćalo njemačkim jezikom. Na sastanku HSS-a u Pakračkom Antunovcu u proljeće 1938. - koji se pretvorio u pravu skupštinu pred oko 2.000 ljudi i morao biti održan na otvorenom - govorio je Žiga Scholl, koji se na njemačkom obratio prisutnim Nijemcima i pozvao ih na slogu s Hrvatima.35 Međutim, negdje to nije dočekano s dobrodošlicom. U istom su danu na sastanku HSS-a u Koritni i Semeljcima izbile na površinu i dublje nesuglasice (29.5.1938.). U Koritni je skup prošao razmjerno dobro, ali su govornici obazrivo doticali problem loših odnosa Hrvata i Nijemaca. Nakon općenitog uvoda o postavkama seljačkog pokreta i važnosti pomirenja i složnog nastupa Hrvata (priznato je da čak i među mačekovcima vladaju osobne razmirice) došlo se i do nužnosti suradnje s drugim narodnostima. Jedan od govornika, Luka Gašpić iz Strizivojne, kotarski povjerenik Gospodarske sloge, pozvao se na svoj razgovor s dr. Mačekom (vrhovnim stranačkim autoritetom) koji se - načuvši “za neke nesuglasice” - raspitivao baš za odnose Nijemaca i Hrvata u đakovačkom kotaru i poručio da treba poraditi na tome da i druge narodnosti sudjeluju u hrvatskom seljačkom pokretu. Malo kasnije isti su ljudi održali sastanak i u Semeljcima, koji je prošao puno slabije. Još je nekako prošao poziv Mije Birtića na zajednički rad Hrvata, Nijemaca i Mađara u Gospodarskoj slozi, međutim, kada je 34 35 HDA, Grupa VIc, br. 666. U glasilu HSS izvješteno je da se «izgladio spor koji je nastao između seljaka Hrvata i Nijemaca», Seljački dom, 26/1938., br. 5 (27.1.1938.), str. 6. Seljački dom, 26/1938., br. 22 (12.5.1938.), str. 5. 159 VDG JAHRBUCH 2003 nakon njega Matija Hefner pokušao govoriti na njemačkom (bilo je prisutno nekoliko Nijemaca), ostali su “s velikim negodovanjem primili taj pokušaj” i razišli se. Odnosi su očito bili daleko od željenih jer je čak i prema onima koji su došli na skup - pokazavši ipak neke simpatije za HSS - bilo teško nastupiti s punim prihvaćanjem.36 Sloga koja je bila lako i jasno određena na programskoj razini, ponegdje je u stvarnim životnim prilikama teško krčila svoje putove. HSS se nije mogao služiti drugim sredstvima nego uvjeravanjem i obećanjima, međutim, stranačka je organizacija kroz političke borbe i progone postala čvrsta i masovna, razvivši svojevrsne načine pritisaka. Nešto od toga se nazire u Heferovom upozorenju veliškovačkim Nijemcima da razmisle što će biti kad Hrvati izbore svoju slobodu. Svakako su sve očitiji uspjesi i masovnost koju je seljački pokret postigao u kasnim 1930-im godinama tjerali i one koji do tada nisu bili veliki pristaše HSS-a da razmisle o svrstavanju na njegovu stranu. Prostora za političku pasivnost bilo je sve manje, a oni koji su bili uz HSS pozivani su da u svemu slijede politiku vodstva, kako pokazuje predizborna skupština u Jovanovcu (13.11.1938.). Otvorio ju je predsjednik mjesne organizacije HSS-a Josip Rorbaher, a govorili su Gustav Otojić (seljak iz Tenja) i Petar Pelzer (graditelj iz Osijeka i kandidat na listi HSS-a 1935.). Ostojić je prvo izrazio zadovoljstvo da su Jovanovčani “oduševljeni pristaše b. (bivše, op. S. L.) HSS” i zatim ih pozvao na disciplinu i na skupu i kod glasovanja. Očito je bilo da kandidati nisu “lica, koja bi možda jovanovčani želili” (čak se i on sam nije slagao s izborom) pozvao je ipak na “stranačku stegu” kod glasovanja. Pelzer se okupljenima obratio na njemačkom i pokušao ukazati na razlike HSS i njene režimske suparnice. Istaknuo je da HSS ne daje lažna obećanja (za razliku od JRZ koja je olako obećavala ono što seljaci najviše žele – zemlju), ali zato jamči jednakost bez obzira na naciju. Pozvao ih je da se drže “istine i pravde”, znači HSS-a. Spomenuo je i drugu važnu dilemu koju su imali Nijemci – odnos prema njemačkim organizacijama u Jugoslaviji. Svojim je primjerom pokušao pokazati kako on, Nijemac, ipak može “ljubiti ovu hrvatsku grudu” i istovremeno biti član posebnih njemačkih društava. Njegovu je misao nastavio dr. Žiga Scholl i govorio o odnosu Jugoslavije i Trećeg Reicha. Pokušao je opovrgnuti protivničku promidžbu da HSS samo želi veliku Hrvatsku i još jednom ponovio njezin program: socijalna pravednost, prava čovjeka i puna sloboda manjina. Ono što je zbunjivalo glasače na izborima 1938., a čega su u HSS-u bili svjesni – dobri odnosi i sporazum Stojadinovića s Hitlerom – pokušao je prikazati nesigurnim. Sporazum, naglasio je, može propasti kao što je propao onaj s Francuskom i Engleskom, a ono što nudi HSS je sigurno.37 Bez obzira na probleme koje je imala u privlačenju Nijemaca, HSS je u svojim redovima imala znatan broj njemačkih imena. U 1930-im godinama na višim dužnostima u stranci spominju se Petar Pelzer, Matija Hefner (iz Gorjana, “po narodnosti Nijemac”, zamjenik Balentovića na listi za đakovački kotar), Sebastijan Lehner (predsjednik kotarske organizacije HSS-a iz Jakšića, zamjenik kandidata Tanaya na izborima 1938.). Nijemci su nerijetko bili na čelu ili u vrhu mjesnih 36 37 HDA, Grupa VIc, br. 677. HDA, Grupa VIc, br. 897. 160 VDG JAHRBUCH 2003 organizacija HSS-a, primjerice Eduarad Hepp bio je tajnik mjesne organizacije HSS-a u Orahovici (Našice), a Petar Hohenfelder bio je na istoj dužnosti u Gornjim Bogićevcima (Okučani). U Kravicama je predsjednik bio Josip Kauk. Kada je 20.10.1939. umro, u kratkom je nekrologu stajalo da je “kao Nijemac bio vrlo dobar pristaša HSS”, da je neumorno radio za stranku i uspio u Kravicama, gdje je većina bila protiv HSS-a, proširiti organizaciju na “dostojan broj članova i pristaša”.38 Odnos HSS-a i njemačke manjine bio je jedan od važnijih problema s kojima se stranačko vodstvo susretalo u Slavoniji (i Vojvodini). Njegova složenost i neistraženost svakako nalažu opsežnija buduća istraživanja, kako bi se moglo što cjelovitije sagledati položaj i probleme Nijemaca u Hrvatskoj između dva svjetska rata. Zaključak Tijekom cijelog međuratnog razdoblja Hrvatska (republikanska) seljačka stranka (H/R/SS) ulagala je velike napore da za svoju politiku pridobije njemačku manjinu. Od samih je početaka imala i uspjeha, pa se njemačka imena susreću na njezinim skupovima, u njenim redovima i među njezinim osuđenim članovima. Ipak, važno je naglasiti da za njemačko stanovništvo odluka o podupiranju HSS-a često nije bila laka, jer su se time izlagali pritisku i progonima od strane beogradskog režima, pa su se za to odlučivali oni koji su bili barem u nekoj mjeri pohrvaćeni. Tijekom 1930-ih godina, kada je HSS učvrstio svoj položaj, problemu kojeg je činio Beograd pridružio se i sve jači utjecaj Trećeg Reicha i Kulturbunda, koji je pokušao homogenizirati i uključiti u svoj rad sve Nijemce u Hrvatskoj (i Jugoslaviji). Izvori pokazuju i još jednu prepreku s kojom se suočavala HSS – ponegdje loše međusobne odnose Hrvata i Nijemaca koji su živjeli zajedno. Svojom je politikom, obećanjima, uvjeravanjima, a onda i “stranačkom stegom” HSS pokušao prevladati sve te probleme i sjediniti Hrvate i Nijemce u borbi za zajedničke interese – slobodu i socijalnu pravdu. 38 Seljački dom, 271939, br. 44 (26.10.1939.), str. 6. 161 VDG JAHRBUCH 2003 Die Volksdeutschen und die Kroatische (republikanische) Bauernpartei 1918-1941 Während der ganzen Zwischenkriegszeit gab sich die Kroatische (republikanische) Bauernpartei (HRSS) grosse Mühe, um für ihre Politik die deutsche Minderheit zu gewinnen. Von den Anfängen hatte sie auch Erfolge, so dass auch deutsche Namen in Versammlungen, in ihren Reihen und unter ihren verurteilten Mitgliedern getroffen werden. Aber, es ist wichtig zu betonen, dass die Entscheidung, die HSS zu unterstützen, für die Deutschen nicht einfach war, da sie damit unter dem Druck und Vertrieb von Seite des belgrader Regimes standen. Deswegen entschlossen sich dafür diejenigen, die wenigsten ein bisschen kroatisiert waren. Während der 30-er Jahre, als die HSS ihre Lage festigte, schloss sich dem Problem, das Belgrad darstellte, auch der immer stärkere Einfluss des Dritten Reiches und des Kulturbundes an, mit dem Versuch, alle Deutschen in Kroatien (und Jugoslawien) zu homogenisieren und in ihre Arbeit einzuschliessen. Quellen zeigen noch ein Hindernis mit dem die HSS konfrontiert war - stellenweise war die Beziehung zwischen den Kroaten und Deutschen, die zusammen lebten schlecht. Mit ihrer Politik, Versprechungen, Beteuerungen und dann der „Parteikontrolle“ versuchte die HSS all diese Probleme zu bewältigen und die Kroaten und Deutschen im Kampf um die gemeinsamen Interessen - Freiheit und soziale Gerechtigkeit zu vereinigen. 162 VDG JAHRBUCH 2003 Zlatko MATIJEVIĆ “Gradjani na odkaz” - njemačka nacionalna manjina i 9. članak Zakona o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1920.) “Nedavanje prava glasa tim ljudima [Nijemcima] sasvim je na svome mestu i to je jedna odlična strana ovog zakonskog projekta.” Aleksa Žujović Autor je na temelju znanstvene literature, stenografskih bilježaka Privremenoga narodnog predstavništva, te suvremenog tiska rekonstruirao tijek parlamentarne rasprave o 9. članku izbornog Zakona za ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je, jednom svojom odredbom, uskraćivao pravo glasa nacionalnim manjinama koje su, prema odredbi Saint-Germainskog mirovnog ugovora, imale pravo optiranja za svoje “nacionalne države”. Odlukom parlamentarne većine, pripadnici njemačke nacionalne manjine nisu mogli pristupiti glasovanju na izborima za ustavotvornu skupštinu (1920.). Nakon završetka Prvoga svjetskog rata politički je zemljovid srednje Europe dobio novi izgled. Na ruševinama starodrevne, multietničke, multireligijske i multikulturalne Austro-Ugarske Monarhije nastale su nove “nacionalne” države: Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevstvo/Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.). Odmah nakon osnutka jugoslavenske kraljevine, koja usprkos uvjerenju i želji određenih političkih i intelektualnih krugova nije bila “nacionalna” nego višenacionalna zajednica, objavljeno je, da su između predstavnika Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, vrhovnog nositelja suverene vlasti kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba (29. listopada – 1. prosinca 1918.), i srbijanskih političkih čimbenika započeli pregovori o sastavu prve zajedničke vlade.1 U skladu sa sporazumom sklopljenim između dviju strana, sastavljanje zajedničke jugoslavenske vlade trebalo je biti popraćeno sazivom jednoga “jedinstvenog zakonodavnog tijela”, tj. Privremenoga narodnog predstavništva (PNP). Također je bilo dogovoreno, da se taj privremeni parlament mora sazvati najkasnije mjesec dana nakon sastava vlade.2 Usprkos ranijeg dogovora, PNP je sazvan tek 1. ožujka 1919., odnosno tri i pol mjeseca nakon što je sastavljena prva jugoslavenska vlada. S obzirom na to da je PNP bio oktroirano tijelo, ni njegovi članovi nisu mogli biti neposredno izabrani od birača, nego su - delegirani.3 Prema vladinoj odluci Srbija je imala 84 zastupnika, Hrvatska s 1 2 3 Josip HORVAT, Politička povijest Hrvatske, Drugi dio, Zagreb, 1989., 140. Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, Zagreb, 1988., 354. Opširnije vidi: Neda ENGELSFELD, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca – Privremeno narodno predstavništvo, Zagreb, 1989., 71-91. 163 VDG JAHRBUCH 2003 Rijekom i Međimurjem 62, Bosna i Hercegovina 42, Slovenija 32, Dalmacija 12, Crna Gora 12, Vojvodina 24, Makedonija 24 i Istra 4.4 Ukupan je broj članova PNP-a, dakle, trebao biti 296, ali je stvarni broj zastupnika, koji su djelatno sudjelovali u njegovu radu, bio nešto manji od propisanog, te je iznosio 290 članova.5 Tijekom prvih mjeseci postojanja PNP-a došlo je do početka suradnje različitih političkih stranaka i skupina, te njihovo odmjeravanje snaga u nametanju vlastitih koncepcija o budućem uređenju države. Obrisi dvaju suprotstavljenih gledišta bili su već posve jasno ocrtani. Na jednoj je strani stajao blok centralista, a na drugoj anticentralista. Za uvođenje centralizma u državno ustrojstvo bile su sve srbijanske stranke i Pribičevićevi prečanski “demokrati”. Nasuprot njima stajale su sve ostale “prečanske” stranke i skupine. No, anticentralistička oporba nije bila jedinstvena u svojim stajalištima. Jedan se njezin dio zalagao za federalističko uređenje države, a drugi za autonomističko.6 Politička razdrobljenost anticentralističkih snaga išla je u prilog prvenstveno srpsko/srbijanskom bloku u namjeri da stvori centraliziranu državu po svojoj mjeri. Jedna od bitnih karakteristika političkoga života u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u razdoblju djelovanja PNP-a bila je česta promjena vladinih kabineta. Od 1. ožujka 1919. do 22. listopada 1920., kada je regent Aleksandar raspustio PNP, došlo je do šest takvih promjena.7 Jedna je od glavnih zadaća PNP-a bila donošenje izbornog zakona za ustavotvornu skupštinu (konstituantu). Prijedlog zakona o izboru narodnih poslanika (zastupnika) za ustavotvornu skupštinu bio je prvi put podnesen PNP-u 29. kolovoza 1919., za vrijeme “demokratsko-socijalističke” vlade Ljube Davidovića. No, kako je ta vlada uskoro podnijela ostavku (18. listopada 1919.), a nova vlada istog premijera nije sazvala PNP na nastavak zakonodavnog rada, taj će zakonski prijedlog doći na dnevni red tek za vrijeme vlade “Parlamentarne zajednice” Stojana Protića (13. ožujka 1920.).8 Nakon pada Protićeve vlade, formirana je “koncentracijska vlada” Milenka Vesnića (17. svibnja 1920.).9 S obzirom na to da se općenito držalo da je Vesnićev kabinet u svojoj osnovi izborni - i njegov je radni program bio sastavljen u tom smislu: prihvat izbornog zakona, izradba nacrta državnog ustava i provedba izbora za ustavotvornu skupštinu.10 Vesnićeva se vlada, uz jednu rekonstrukciju (18. kolovoza 1920.), kada je kabinet napustio S. Protić “ministar pripreme za ustavotovrnu skupštinu i izjednačavanje zakona”, uspjela održati na vlasti sve do 1. siječnja 1921. Na 98. redovnom sastanku PNP-a, održanom 12. lipnja 1920., Odbor za izradu nacrta zakona o izboru narodnih zastupnika za ustavotvornu skupštinu podnio je prisutnim parlamentarcima svoj prijedlog. Zakonski tekst prijedloga nije bio čitan, jer su ga zastupnici imali već od ranije na svojim klupama, zajedno sa sprovodnim 4 5 6 7 8 9 10 Ferdo ČULINOVIĆ, Državnopravna historija jugoslavenskih zemalja XIX. i XX. vijeka, Druga knjiga, Zagreb, 1954., 230. N. ENGELSFELD, nav. dj., 91. J. HORVAT, nav. dj., Prvi dio, 390. N. ENGELSFELD, nav. dj., 119. Isto, 251. J. HORVAT, nav. dj., Drugi dio, 189. N. ENGELSFELD, nav. dj., 188-190. 164 VDG JAHRBUCH 2003 pismom i ukazom regenta.11 Ponuđeni zakonski prijedlog temeljio se na Zakonu o izboru narodnih poslanika Kraljevine Srbije iz 1903. s nadopunama i izmjenama iz 1910.12 Na istom se sastanku za riječ javio ministar Protić. Dajući uvodnu riječ “u načelnu diskusiju” o Prijedlogu zakona za izbor narodnih zastupnika u ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ministar je, govoreći općenito o 9. članku, između ostalog, rekao: “[...] karakteristika ovoga predloga zakonskog je u tome, što smo mi prinudjeni bili da jednom delu naših državljana ne dopustimo ili oduzmemo biračko pravo za ovaj mah, za Ustavotvornu skupštinu. To je onaj deo naroda, čiji je položaj još nedovoljno odredjen i koji će ostati nedovoljno odredjen za čitavu godinu dana. Mi smo gospodo, u nevolji, jer se bez naše volje nalazimo u položaju, da smo dobili gradjane na odkaz! [...] Ti gradjani imaju pravo u roku od godine dana da nam odkažu svoj sugradjanstvo i da idu u drugu, njihovu nacionalnu državu, onde gde su dotle bili. Mi pak to pravo nemamo prema njima, nego ih moramo odmah smatrati kao naše gradjane. Budući u takovome položaju, mi smo smislili, da imamo pravo i dužnost da ne dopustimo tim, takvim gradjanima, da s nama zajedno prave naše osnovne zakone”.13 Protićev je govor bio popraćen “živim odobravanjem”.14 Riječi ministra Protića, člana srbijanske Narodne radikalne stranke, bile su sasvim jasne – dio stanovnika novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nije mogao uživati sva građanska prava, nego se našao u položaju građana drugog reda. Oduzimanje prava glasa na izborima za ustavotvornu skupštinu, odnosilo se prvenstveno na dio građana nastanjenih u zemljama bivše Austro-Ugarske Monarhije, koje su se 1. prosinca 1918. ujedinile s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Drugim riječima, dio stanovnika Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Bosne i Hercegovine, te slovenskih zemalja i Vojvodine koji nisu bili po svome etničkom podrijetlu Slaveni, nisu mogli, barem privremeno, u potpunosti uživati sva građanska prava. Ta je diskriminirajuća odredba bila prvenstveno uperena protiv Nijemaca i Mađara, dvije najbrojnije neslavenske nacionalne manjine u južnoslavenskim zemljama bivše Monarhije. Prema brojčanim pokazateljima njemačka je nacionalna manjina imala 513.472 pripadnika, koji su u većim skupinama nastanjivali dijelove Slavonije, Bačke, Baranje i Banata, te Slovenije (Kočevje i Maribor).15 Mađarska je nacionalna manjina imala 472.409 pripadnika.16 Uporište za takvu diskriminirajuću zakonsku stavku, predlagači su našli u odredbama Saint-Germainskog mirovnog ugovora potpisanog između sila pobjednica i Austrije, kojim je potvrđen raspad Austro-Ugarske Monarhije (1919.). Odredbama ugovora uređeni su odnosi između država nasljednica bivše Monarhije. Ugovor je, s jedne 11 12 13 14 15 16 Isto, 197. Branko PETRANOVIĆ, Istorija Jugoslavije 1918-1988. Prva knjiga: Kraljevine Jugoslavija 1914-1941, Beograd, s. a., 118. Stenografske beleške Privremenog narodnog predstavništva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, IV. sveska, Zagreb, 1921., 576. Isto. I. BANAC, nav. dj., 61. Isto. 165 VDG JAHRBUCH 2003 strane, obvezivao Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca na poštovanje prava svojih “inojezičnih” (nacionalnih) manjina, ali je, s druge strane, zajamčio pripadnicima tih istih manjina pravo optiranja za svoje “nacionalne države”.17 Uzimajući riječ u načelnoj raspravi o predloženom zakonu, oporbeni zastupnik Vitomir Korać, istaknuti socijaldemokratski političar iz Hrvatske, suprotstavio se, na istom sastanku, Protićevom načelnom obrazloženju oduzimanja prava glasa pripadnicima nacionalnih manjina s pravom optiranja: “Ja ne ću reći, da nije opravdano, da se oduzima pravo onima, koji ne misle biti naši državljani. Ali držim, da onim ljudima, koji žele ostati ovde, koji žele postati naši državljani, treba osigurati izborno pravo. Svaki onaj, koji želi da ostane kod nas, da postane naš državljanin, treba da dobije izborno pravo. [...] Ja mislim, da je to nepravedno oduzimanje izbornoga prava”.18 Nakon socijaldemokratskog zastupnika riječ je uzeo dr. Ivan Paleček, bivši hrvatski ban i član vladajuće Demokratske zajednice: “Nabačeno je u ovoj raspravi takodjer i pitanje onih naših eventualnih budućih sugradjana, koji po plemenu i jeziku ne pripadaju našoj rasi. Nabačeno je naime pitanje, da li je ispravno, da se njima izborno pravo za ustavotvornu skupštinu uskrati ili ne. Ja držim, gospodo, da predložena zakonska osnova u tom pogledu stoji na potpuno ispravnom stanovištu. Oni naši stanovnici, koji po mirovnim ugovorima imaju pravo opcije, imaju pravo, da se u stanovitom roku izjave, da će biti državljani svoje nacionalne države, dakle jedne tudje države, pa ja držim, da nema nijednog etičkog principa, koji bi bio povredjen, ako se takvim stanovnicima pravo glasa uskrati. [...] Ako smo mi sada još prisiljeni da pripadnicima plemena, različnoga od našega, uskratimo pravo glasa, mi nismo time ništa skrivili, skrivili su to oni, koji su nam nametnuli, da mi moramo trpjeti, da oni optiraju u stanovitom vremenu za jedno tudje državljanstvo, a ipak su ih proglasili našim državljanima do izmaka opcijskoga roka. Što bi se, gospodo, moglo dogoditi, ako bi mi tim elementima već sada dali pravo glasa? Moglo bi se dogoditi to, da oni za par mjeseci glasaju pri izborima za Ustavotvornu Skupštinu i time da saradjuju pri stvaranju ustava i izgradnji naše države, a odma iza toga da izvrše svoje pravo opcije i da se deklariraju državljanima jedne tudje države. Ja, gospodo, držim, da se od nas apsolutno ne može očekivati, da se sa takvim stanjem stvari izmirimo”.19 U svom se govoru dr. Paleček osvrnuo i na “odeljeno (izdvojeno) mišljenje”20 dr. Ladislava Polića i don Kerubina Šegvića, članova vladajuće Hrvatske zajednice, koji su u PNP-u djelovali unutar Narodnog kluba zajedno s bosansko-hercegovačkom Hrvatskom težačkom strankom: 17 18 19 20 N. ENGELSFELD, nav. dj., 257. O Saint-Germainskom mirovnom ugovoru opširnije vidi: [V. P. POTEMKIN, ur.], Historija diplomacije, Treći svezak: Diplomacija u razdoblju pripremanja Drugog svjetskog rata (1919.-1939.), Zagreb, 1951., 44; Bogdan KRIZMAN, “Vanjskopolitički položaj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca godine 1919.”, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 2/1970., br. 1, 48-50; ISTI, Vanjska politika jugoslavenske države 1918-1941. Diplomatsko-historijski pogled, Zagreb, 1975., 15-17; Ernst Joseph GÖRLICH, Grundzüge der Geschichte der Habsburgermonarchie und Österreichs, Darmstadt, 1980., 277-281. Stenografske beleške, IV. sveska, 580. Isto, 582-583. “Odeljeno mišljenje” dvojice hrvatskih političara, koji su se zalagali za federalističko uređenje jugoslavenske državne zajednice, bilo je “priklopljeno” izvještaju Odbora za izradu izbornog zakona. (Isto, 583.) 166 VDG JAHRBUCH 2003 “Sa izvjesne strane nastojalo se je izaći u susret onim stanovnicima naše države, koji imaju pravo opcije za svoju nacionalnu državu, i to na taj način, kako su to učinila gospoda dr. Polić i Šegvić [...]. Ta gospoda naime hoće, da se stanovnicima Nejugoslavenima pravo glasa za izbore za Ustavotvornu Skupštinu dade za onaj slučaj, ako se oni pred nadležnom vlašću odreknu svoga prava opcije. Medjutim, gospodo, ja držim, da bi to značilo njima bezuvjetno dati pravo izbora za Ustavotvornu Skupštinu, i to radi toga, jerbo se ovde predlaže remedijum sredstvom odreknuća od jednog prava, koje je javno, a javnog prava, u koliko to zakon inače ne odredjuje, ne može se nitko odreći. Javno pravo netko može nevršiti, ali ga se ne može odreći. [...] naše stanovnike, kojima je po mirovnom ugovoru podeljeno pravo, da u roku od šest meseci ili godine dana izvrše svoje pravo opcije, nitko ne može siliti, da to svoje pravo izvrše pre odredjenog roka i ako bi se oni radi stanovitoga interesa tog svog prava odrekli pre nego što taj rok istekne, oni bi po mome mišljenju, pošto se radi o javnome pravu i pošto im se to pravo daje do stanovitog roka, ipak mogli svoje opciono pravo vršiti dok rok ne istekne. [...]”.21 Palečekov je govor bio ispraćen pljeskom.22 Posljednji govornik na 98. sastanku PNP-a bio je srbijanski zastupnik Aleksa Žujović, koji se izjasnio protiv Prijedloga zakona o izboru narodnih zastupnika za ustavotvornu skupštinu, ali je bio za oduzimanje prava glasa građanima s pravom optiranja.23 U nastavku rasprave, na 99. redovnom sastanku PNP-a, održanom 14. lipnja 1920., za riječ se javio “zajedničar” dr. Polić, koji se, između ostalog, osvrnuo na Palečekovu kritiku njegovog “izdvojenog mišljenja”: “Gospodin dr. Paleček polagao je najveću važnost na to, da se ti stanovnici [koji po međunarodnim ugovorima imaju pravo opcije za svoje nacionalne države] ne mogu odreći prava opcije, jer to je javno pravo, a javnoga prava se nitko ne može odreći bez zakona. Ne može se zato, misli on, dopustiti tim ljudima, da glasuju i onda da vrše opciju za svoju nacionalnu državu te postanu tuđi državljani. Ja mislim, da ta pravna zapreka, koju nalazi g. dr. Paleček, ne postoji. [...] Po članu 70. St. Germainskog ugovora postaju ipso iure našim državljanima svi zavičajnici u teritorijima bivše Austro-Ugarske monarhije, koji su pripali nama, a po članu 80. alogeni naši državljani izvan Srbije i Crne Gore imadu pravo opcije za svoje nacionalne države. Tu se radi o međunarodnom ugovoru, ali budući da međunarodni ugovor u načelu [...] daje prava i dužnosti samo državama, koje su sklopile ugovor, a pojedincima niti daje prava niti im nameće dužnosti: zato ti naši državljani moći će dobiti pravo opcije, kad taj ugovor bude proglašen kao naš državni zakon. Ne samo to, nego i naša državna vlada bilo zakonom bilo naredbom moraće izdati potanje propise za izvršenje ugovora. Svakomu je jasno, gospodo, da se mora izdati zakon ili naredba, gde će se ti ljudi upozoriti na vršenje opcije, gde će se naznačiti rok, otkada i dokada se mora i može vršiti to pravo opcije. Podjedno će se morati izdati formulari za izjave o opciji, a naročito će se morati ustanoviti vlasti, koje će te izjave primati, i pri tom odrediti, hoće li to biti državne ili općinske vlasti itd. Dakle vidimo, da je vrlo mnogo tih odredaba potrebno za provedbu toga ugovora, a ja mislim da jedna odredba može biti i ta, da im se stavi na volju da u određenom roku izjave, hoće li zadržati svoje državljanstvo i preuzeti 21 22 23 Isto. Isto, 584. Isto, 586. 167 VDG JAHRBUCH 2003 državljanske dužnosti ili hoće li primiti strano državljanstvo. Takvom pak izjavom ti inorodni državljani ne odriču se svoga prava opcije, nego ga upravo vrši, jer opcija sama po sebi znači biranje između dvoga, dakle biranje između dosadašnjeg državljanstva i novoga državljanstva. Takvim izjavama, naime, da državljani zadržavaju svoje državljanstvo, oni se ne odriču opcije, nego bi se u najboljem slučaju moglo o tome govoriti da je naša država izdala odredbu, po kojoj se ovakva izjava našeg državljanina smatra konačnom i ozbiljnom i da se više ne može opozvati. I na takovu odredbu naša je država po suverenstvu svojem ovlaštena, jer nam to međunarodni ugovor ne zabranjuje. Ne sme [se] još ni to zaboraviti, da se ove izjave ne tiču samo stranih nacionalnih država, nego i naše države jer ti su ljudi većinom postali naši državljani. Po članu 70. i oni ostaju naši državljani, ako se o tome u određenom roku ne izjave. Zato naša državna vlast treba da prima njihove izjave [...]”.24 Dr. Polić je svoj govor, popraćen “burnim odobravanjem i pljeskanjem”, završio riječima: “Primimo izborni zakon, ajdemo u izbore i onda neka se vrši volja naroda”.25 Odmah iza Polića, riječ je dobio dr. Velimir Deželić sin, član Hrvatske pučke stranke (HPS), koja je u PNP-u djelovala unutar Jugoslavenskog kluba, zajedno sa Slovenskom ljudskom strankom.26 Iako je i on bio član parlamentarnog kluba koji je u vladi imao svog predstavnika, dr. Deželić je iznio neke svoje zamjerke Prijedlogu izbornog zakona: “[...] prigovor protivu ovoga zakonskog projekta bio [bi] taj, što čl. 9, gde se govori o stanovnicima sa pravom opcije nije dosta jasno stilizovan, pak će moći doći do smetnja kojima će biti nesumnjivo oštećeni i oni pučani drugih narodnosti, koji su se snašli kod nas kao među svojima i koji bi vrlo rado živeli u našoj državi. Dabome da treba biti na oprezu pred onima, koji su huškaraći protivu naše države i koji žive na granici, na jednoj pogibeljnoj zoni, pa su nakani da se odmetnu, ali ipak treba bolje stilizovati spomenuti članak, tako, da se mnogi, koji sada slučajno nisu naši državljani, umjetno ne razdraže protiv naše države”.27 Deželićeva kritika 9. članka Prijedloga zakona o izboru zastupnika za ustavotvornu skupštinu oslanjala se na zaključak “vrhovnog vodstva” HPS-a: “Tražimo, da pravo biranja poslanstva za ustavotvornu skupštinu imadu i oni stalni stanovnici kraljevstva SHS, koji po ugovorima o miru s Njemačkom Austrijom i Madžarskom imadu pravo opcije za druge države, ako se prije pravomoćnosti izbornih listina pred svojim općinskim (gradskim) poglavarstvom izjave, da se pravom opcije ne će poslužiti”.28 Vodstvo HPS-a nije u pripadnicima njemačke nacionalne manjine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca vidjelo samo ravnopravne sugrađane nego i potencijalne pristaše i glasače. U tom kontekstu valja gledati i izjavu uglednog osječkog Nijemca Dragutina Pelza, člana HPS-a: “Mi se Nijemci i onako već osjećamo jednako Slavenima kao i Nijemcima, i znamo, da nam je budućnost slavenska, a naša se djeca već odgajaju u skroz slavenskom duhu. Za državu [Kraljevstvo] S[rba], H[rvata] i S[lovenaca] gajimo najveću 24 25 26 27 28 Isto, 594. Isto, 598. Zlatko MATIJEVIĆ, Slom politike katoličkog jugoslavenstva. Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb, 1998., 131. Stenografske beleške, IV. sveska, 600. “Zaključci vrhovnog vodstva HPS”, Narodna Politika, Zagreb, 3/1920., br. 88, 1. 168 VDG JAHRBUCH 2003 simpatiju i najodaniju privrženost, te smo pripravni vršiti sve svoje dužnosti, i za tu državu podnijeti sve žrtve, pače i krv svoju dati”.29 Poslije primjedbi parlamentarnih klubova i odgovora ministra Protića zaključena je načelna rasprava o Prijedlogu zakona za izbor narodnih zastupnika, te se pristupilo glasovanju. Od 170 prisutnih zastupnika za Prijedlog je glasovalo njih 169, a samo je jedan bio protiv.30 Nekoliko dana kasnije, 19. lipnja 1920., na 102. redovnom sastanku PNP-a, izvjestitelj Odbora za izradu izbornog zakona dr. Dušan Peleš, “radikalski” političar iz Hrvatske, pročitao je, u sklopu “specijalne debate” (“posebne rasprave”), pred nazočnim parlamentarcima 9. članak Prijedloga izbornog zakona: “Pravo biranja poslanika za Ustavotvornu Skupštinu ima svaki muškarac, koji je do početka sastavljanja glasačkih spiskova navršio 21 godinu i koji je u tom času bio državljanin Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. U smislu ovog zakona smatraju se državljanima toga kraljevstva svi, koji su bili državljani Srbije i Crne Gore do 1. decembra 1918. i svi oni koji su do 1. decembra 1918. imali državljanstvo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, pripadništvo u Bosni i Hercegovini ili domovinsko pravo (članstvo, zavičajnost) u kojoj od opština ili delova opština drugih jugoslavenskih zemalja, što su pripale u vlast Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Najzad se državljanima u smislu ovog zakona smatraju svi oni po plemenu i jeziku Sloveni, koji su se do početka sastavljanja glasačkih spiskova u kojoj opštini Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca stalno nastanili. Oni stanovnici Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca izvan Srbije i Crne Gore, koji po ugovorima o miru sa Nemačkom31 Austrijom i Madžarskom imaju pravo opcije za svoje nacionalne države, ne smatraju se državljanima u smislu ovog zakona”.32 Saslušavši stilizaciju predloženog zakonskog članka, za riječ se prvi javio dr. Polić: “Gospodo, kod ovoga člana 9. imao sam čast predložiti odvojeno mišljenje. [...] budući smo uvideli da i u našem predlogu, koliko se tiče izuzetaka za osobe koje imaju pravo opcije, nije sasvim ispravno, to ja imam čast očitovati u ime naše stranke da ja to odvojeno mišljenje povlačim a nov modificiran predlog u našem klubu izneće moj drug g. dr. Barac”.33 “Zajedničar” vlč. dr. Fran Barac, profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, uzeo je riječ 18. lipnja 1920. na 103. redovnom sastanku PNP-a, te je predložio novu stilizaciju druge rečenice spornog dijela 9. članka koji je govorio o pravu na državljanstvo: “Oni stanovnici kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izvan Srbije i Crne Gore koji po ugovorima o miru sa Nemačkom34 Austrijom i Madžarskom imaju pravo opcije za strane države ili koji su dobili zavičajno pravo posle 1. januara 1910. god. ne smatraju se državljanima u smislu ovog zakona, osim onih, koji su u Hrvatskoj i Slavoniji imali državljanstvo pre 1. 29 30 31 32 33 34 “HPS u aktualnim prilikama”, Hrvatska Obrana, Osijek, 19/1920., br. 43, 3. N. ENGELSFELD, nav. dj., 254. Na ovom se mjestu, u originalnom tekstu, iza riječi “Njemačkom” nalazi zarez. Međutim, on je tu došao greškom, jer se radi o Republici Njemačkoj Austriji. Stenografske beleške, V. sveska, Zagreb, 1921., 41. Isto. Vidi bilj. 31. 169 VDG JAHRBUCH 2003 januara 1910. godine, a pre sastavljenih biračkih spiskova pred nadležnim prvostepenim sudom izjavili, da konačno zadržavaju državljanstvo kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i primaju svoje državljanske dužnosti”.35 Ta je nova, ponešto nejasna stilizacija, prema mišljenju “zajedničara”, trebala omogućiti stjecanje jugoslavenskog državljanstva svim onim građanima njemačkog (i mađarskog) podrijetla koji su se tijekom vremena, – “nacionalizirali”.36 Još na istom sastanku, “zajedničarski” je prijedlog doživio oštru kritiku. Dr. Joca Manojlović, vojvođanski zastupnik u PNP-u, nije prihvaćao Barčev prijedlog, jer nije vjerovao da su se pripadnici njemačke (i mađarske) nacionalne manjine “nacionalizirali”, odnosno slavenizirali.37 Dr. Milan Sekulić, također vojvođanski zastupnik u PNP-u, nije bio za oduzimanje prava glasa pripadnicima nacionalnih manjina s pravom optiranja. On je na 103. redovnom sastanku, održanom 18. lipnja 1920., ustvrdio da je “politički neoportuno čitave narode isključivati iz uživanja biračkoga prava”.38 Na istom je sastanku Ivo Evetović, član Bunjevačko-šokačke stranke, koja je po svome političkom programu bila veoma bliska HPS-u,39 izjavio: “mi po pravdi, ne možemo odbaciti sve one neslovenske elemente, sva ona neslovenska plemena, ako oni polože zakletvu i izjave pre isteka dve godine, da oni i srcem i dušom primaju državljanstvo ove naše mile nove države”.40 Braneći na istom sastanku odborsku stilizaciju 9. članka Prijedloga izbornog zakona, vojvođanski je zastupnik Mita Klicin ustvrdio, da bi se u slučaju davanja prava glasa nacionalnim manjinama - Nijemcima i Mađarima - moglo “desiti i to, da bi u Ustavotvornu Skupštinu mogli doći i takvi elementi, koji bi protestovali i protiv stvaranja naše nove države”.41 Na istom je sastanku dr. Milan Nedeljković, zastupnik iz Hrvatske, osporavao Barčeve argumente za dodjeljivanje biračkog prava Nijemcima sljedećim riječima: “U poslednjem ratu jesmo li imali gorih neprijatelja od Nemaca. [...] Nemojmo, najzad, zaboraviti, da ti isti Nemci, za koje se neki sada zauzimaju, da ti isti Nemci pripadaju onoj grani naroda, koji je takva zverstva počinio prema evropskoj civilizaciji i unazadio za mnogo godina evropsku kulturu svojim varvarskim imperijalističkim prohtevima, koji su izazvali ovaj dugotrajni, strašni rat. Nemojmo da zaboravimo još nešto. Ako bi mi iz neke neopravdane, da kažem, blagosti i pravdoljubivosti hteli da zaboravimo sve što smo pretrpeli od Nemaca, i to ne 35 36 37 38 39 40 41 Stenografske beleške, V. sveska, 52-53. Prema Barčevom mišljenju to su bili “oni koji su snagom naše kulture potpuno nacionalizirani, koji nisu primili samo naš jezik već i dušu našega naroda. […] Mnogi su od tih zadržali svoje staro nemačko ime […], ali su i pored toga vrlo dobri Sloveni. Da i ne pomenem kao primer našeg najvećeg Jugoslavena Štrosmajera, ili Bauera: predsednika jugoslovenske akademije”. (Isto, 51.) “[Barac] bi dao pravo glasa onim izvesnim stanovnicima Hrvatske i Slavonije [...], koji imaju slavensku dušu. Da ima Röntgenovih zraka, da se ta slavenska duša može videti, ja bih onda dragovoljno dao takvim stanovnicima pravo glasa. [...] Ali treba da imamo pred očima to, da ima veliki broj i Nemaca i Madžara u Hrvatskoj i Slavoniji, koji su ostali ono, što su i pre bili i nisu se priljubili svom dušom svojoj novoj domovini. [...]”. (Isto, 53.) Isto, 55. Vidi: Z. MATIJEVIĆ, nav. dj., 157 i d. Stenografske beleške, V. sveska, 57. Isto, 58. 170 VDG JAHRBUCH 2003 samo mi, nego čitava Evropa, onda netreba zaboraviti da to može izazvati kod našega naroda, da se poljulja vera u javni moral, jer kad narod vidi, da njih te savladane divljake i nasilnike ništa ne razlikuje od nas, koji smo zbog njih toliko prepatili, on će onda reći: ‘zar taj, koji nas je do jučer mučio i kinio, da diže zajedno naš krov nad glavom, a u mislima, da nam i sad radi o glavi? Pa gde je onda pravda i kazna?’”.42 Nedeljkovićeve su riječi bile popraćene uzvikom – “Tako je!”.43 Dr. Svetislav Popović, “demokratski” zastupnik iz Hrvatske, također je kritizirao Barčeve argumente u korist njemačke nacionalne manjine, ustvrdivši da “naš svet, koji je teško patio od tih stranaca a još nije uvideo da su se ti stranci pomirili sa današnjim stanjem naše države, traži samo jedno: neka se prema tim strancima vrši pravda, neka se prema njima vrši zakon, ali neka im se politička prava dadu tek onda, kad pokažu da su prestali biti austrijanci”.44 Za riječ su se još javili A. Žujović i vojvođanski zastupnik Vasa Knežević. Obojica su se zauzeli za prihvaćanje odborske stilizacije 9. članka Prijedloga izbornog zakona.45 Na 104. redovnom sastanku PNP-a, održanom 19. lipnja 1920., ministar Protić je ponovno uzeo riječ. Odbacivši Barčeve argumente u korist nove stilizacije 9. članka Prijedloga izbornog zakona, ministar je konstatirao: “[...] mi [smo] morali da odustanemo od toga, da prihvatimo predlog g. Barca. Medjutim, ja držim, da zebnja koju je g. Barac u tom pogledu izneo neće na praksi biti onolikog obima kako se to može na prvi pogled pretpostaviti. One naše gradjane koji su, i ako po imenu sudeći stranoga porekla bili, ali su se dugim življenjem medju nama tako srodili, nacijonalizirali i postali, tako da kažem, jedno sa nama, - mi ćemo dosta lako odvojiti i razlikovati od onih drugih, pa da ne padnu pod onu oštricu pod koju će morati pasti, ne našom voljom nego odredbom medjunarodnog ugovora, oni drugi neslovenski strani elementi”.46 Saslušavši ministra Protića dr. Barac je izjavio: “Na osnovu onoga, što sam čuo od gospodina Ministra za Konstituantu, da je voljan naredbenim putem ukloniti neke bojazni, odustajem od svoga predloga”.47 Na istom je sastanku, većinom glasova prisutnih zastupnika, usvojena gotovo neizmijenjena odborska stilizacija 9. članak Prijedloga izbornog zakona.48 Dan nakon izglasavanja 9. članka Prijedloga izbornog zakona, kotarsko vijeće HPS-a u Đakovu donijelo je rezoluciju u kojoj je izrazilo “svoje negodovanje nad otimanjem prava glasa za konstituantu našim sugrađanima njemačke narodnosti, koji nemaju želje, da teže izvan granica ove države”.49 42 43 44 45 46 47 48 49 Isto, 64. Isto. Isto, 67. Isto, 68-70. Isto, 77. Isto. Isto, 78. O promjeni unesenoj u 9. članak opširnije vidi: N. ENGELSFELD, nav. dj., 256. “Kotarsko Vijeće HPS u Đakovu”, Đakovačke Pučke Novine, Đakovo, 1/1920., br. 12, 2. 171 VDG JAHRBUCH 2003 “Christliche Volkszeitung”, osječko glasilo HPS-a za Nijemce,50 protestirajući protiv usvajanja 9. članka Prijedloga izbornog zakona, na svojoj je naslovnici donijelo opširni članak pod naslovom: “Die Deutschen haben kein Stimmrecht für die Konstituante”. U članku je, između ostalog, ustvrđeno: “Wir haben nichts dagegen, dass denjenigen, die sich wirklich als staatsgefährliche Elemente erweisen, das Bürgerrecht in einem Staate entzogen wird gegen den sie tätig sind, aber wir fordern auch im Namen der Freiheit und Gerechtigkeit, im Namen der Demokratie, dass dieses Recht denjenigen nicht entzogen werde, die diese Massregel nicht verdienen. Der Schwabe war immer treuer und loyaler Untertan seines Staates und wird sein Loyalität auch dem jugoslavischen Staate gegenüber zum Tag legen. Aber deshalb hat er sicher, auch ein Recht zu fordern nicht als zweitklassiger Bürger, sondern als vollkommen gleichgestellter Bürger zu gelten. Er wird treu und gewissenhaft seine Pflichten dem Staate und der nationalen Mehrheit gegenüber erfüllen, dafür soll er aber als gleichberechtigter Bürger und nicht als ein verräterisches, staatsgefährliches Element betrachtet werden. Ein solches Verfahren macht nur böses Blut – wie der Schwabe sagt. Warum treibt man ihn dorthin, wo er selbst nicht hin will und macht aus ihm das, was er nicht ist”.51 Naravno, ti protesti nisu imali nikakvu važnost za one koji su na sebe preuzeli odgovornost donošenja izbornog zakona za ustavotvornu skupštinu. Na 118. redovnom sastanku PNP-a, održanom 2. rujna 1920., pristupilo se glasovanju o izbornom zakonu u cjelini. Od 165 prisutnih zastupnika za zakon je glasovalo njih 143. Ostali su bili protiv.52 Zakon o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu Skupštinu obznanjen je u “Službenim Novinama”, br. 156 od 6. rujna 1920. Odredba o uskraćivanju prava glasa dijelu građana stvarala je dodatne nesporazume neposredno prije održavanja izbora za Ustavotvornu skupštinu (28. studenoga 1920.). Da bi se osigurali zakonski uvjeti za održanje izbora, “Odeljenje za izvršenje zakona o izborima za Ustavotvornu skupštinu” Ministarstva unutarnjih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izdalo je naputak na temelju koga se trebalo određivati je li netko od pripadnika nacionalnih manjina “naturalizovan”: “U slučajevima sumnje jezik presuđuje. Ko u porodici, radnji, i društvenom životu govori više naš jezik no strani, toga uvedite u spiskove. Ko pak u porodici, radnji i društvenom opštenju teže i ređe govori naš jezik, a redovnije i lakše strani, toga ne uvodite, odnosno izbacite iz spiskova”.53 Ovo dodatno tumačenje zakona ostavljalo je veoma velike mogućnosti arbitrarnog odlučivanja o tome tko ima, a tko nema pravo glasa na predstojećim izborima. Na temelju donesenog izbornog zakona, najveći dio pripadnika njemačke (i mađarske) nacionalne manjine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nije mogao sudjelovati na izborima za Ustavotvornu skupštinu, te dosljedno tome niti odlučivati o daljnjoj sudbini države u kojoj su bili odlučili nastaviti živjeti. 50 51 52 53 Među prvim urednicima toga tjednika navode se: Stjepan Flodin, Rudolf Švedl, Ivan Kampuš i S. Pilaš. “Die Deutschen haben kein Stimmrecht für die Konstituante”, Christliche Volkszeitung, Osijek, 2/1920., Nr. 21, 1-2. N. ENGELSFELD, nav. dj., 261. Nav. prema: Branislav GLIGORIJEVIĆ, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji (1919-1929), Beograd, 1979., 351-352. 172 VDG JAHRBUCH 2003 “Die Bürger auf Kündigungsfrist” – die deutsche Nationalminderheit und der 9. Artikel der Regelung über die Wahl der Volksbotschafter für die Verfassungsversammlung des Königreiches der Serben, Kroaten und Slowenen (1920) Nach dem Ende des I. Weltkrieges bekam die politische Landkarte Zentraleuropas eine neues Aussehen. Auf den Ruinen der ehemaligen Österreich-ungarischen Monarchie entstanden neue „Nationalstaaten“, unter denen auch das Königreich der Serben, Kroaten und Slowenen (Jugoslawien) war. Ein paar Monate nach der Gründung des Königreiches Jugoslawien wurde eine vorläufige Volksvertretung, die, unter anderem, die Regelung über die Wahl der Volksbotschafter für die Verfassungsversammlung des Königreichs der Serben, Kroaten und Slowenen verabschieden sollte, versammelt. Diese diskriminierte Regelung war vor allem gegen die Deutschen und Ungarn, die zwei zahlreichsten unslawischen Nationalminderheiten in den südslawischen Ländern der ehemaligen Monarchie, gerichtet. Gegen die vorgeschlagene Regelung hoben ihre Stimmen, unter anderen, die Mitglieder der Kroatischen Gemeinschaft (des Volksklubs) und der Kroatischen Volkspartei (des jugoslawischen Klubs). Ihr Widerstand gegen die vorgeschlagene diskriminierte Regelung war wichtig, da beide Parteien ihre Vertreter in der Konzentrationsregierung hatten; diese Regierung war ein formeller Unterbreiter des Regelungsvorschlages. Die Argumente, die gegen den Beschluss über den Stimmenentzug einem Teil des Bürgertums mit Recht auf Entscheidung ausgetragen wurden, brachten die Mehrheit des Parlamentes in Unbeständigkeit. Aufgrund des verbgeschiedenen Wahlgesetzes konnte der grösste Teil der deutschen (und ungarischen) Nationalminderheit des Königreiches der Serben, Kroaten und Slowenen an den Wahlen für die Verfassungsversammlung nicht teilnehmen. Aufgrund dessen konnten sie auch nicht über die wichtigen Fragen der staatlichen Verfassungsordnung des Staates, in dem sie entschossen haben zu leben, entschliessen. 173 VDG JAHRBUCH 2003 Ivan BALTA Njemačka prezimena židovske i drugih vjeroispovjesti u Orahovici u 19. i početkom 20. stoljeća Još početkom 20. stoljeća Stanoje Stanojević u svojoj enciklopediji za Orahovicu je zabilježio: “Gradić u Slavoniji u oblasti osječkoj, srezu našičkom, od Našica 18 km (pravac) k zapadu. Leži u dolini potoka Orahovica između vinorodnih gorica na sjevernoj padini Papuk-Gore. Orahovica je stanica vicinalne željeznice (uski kolosjek 1 m) u Moslavac (- Donji Miholjac – Osijek) i polazna točka druma preko gore za Kutjevo. Stanica glavne podravske željeznice (Koprivnica-Orahovica-Našice-Osijek) od mjesta je 5 km daleko. Mjesto ima općinsko poglavarstvo, rimokatoličku župu, pravoslavnu parohiju, židovski rabinat, pučku školu, štedionicu, poštu, telegraf i telefon. Nad Orahovicom na strmom, 200 m visokom brijegu razvaline su starog grada Ružice...”.1 Od kraja 18. stoljeća do 1857. godine Orahovica je imala između 1.000 i 1.500 stanovnika,2 a bila je u posjedu raznih vlastelina, najduže grofova Mihailovića. Po službensoj statistici popisa stanovništva,3 Orahovica je od 1857. do 1921. godine imala stanovnika: godine: 1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910. 1921. Orahovica 1.678 1.752 1.564 1.676 1.932 2.517 2.573 3000 2500 2000 1500 1000 500 0 1 2 3 1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910. 1921. Stanoje Stanojević, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knj. III., Zagreb, 1928., str. 259. Ivan Balta, Virovitička županija i grad Osijek u zbivanjima 1848. i 1849. godine, Zavod znanstveni rad HAZU, Osijek, 1997., str. 33. M. Korenčić, Popisi stanovništva od 1857. do 1971. godine, Zagreb... 175 VDG JAHRBUCH 2003 Nijemci u većem broju dolaze u Orahovicu krajem 18. stoljeća, a prve vijesti o naseljavanjima su iz 1770. godine te oko 1784. godine kada je car Josip II. započeo s organiziranim naseljavanjem Nijemaca. Naseljenici bijahu oko 1790. godine dolazili u Orahovicu uglavnom iz Würtemberga, Schwabena, Elsasa, Lothringena, Badena, Nasaua i Schweiza iz okoline Basela, ali najveći dio Nijemaca doselio se u Banat te nešto manji dio u Bačkoj i Srijemu. Uvjete privatnog i državnog naseljavanja Nijemaca ustanovila je Ugarska dvorska komora, koja je 1784. godine obvezala lokalne vlasteline da moraju svakom naseljeniku dati besplatno 5 3/4 jutra (200 hvati) oranice i slobodnu sječu šume te šest mjeseci slobodno točenja i kupovanja. Za uzvrat, naseljenici su se morali obvezati plaćati godišnje 4 forinta, bez rabote i drugih kakvih podavanja.4 Drugi veći val doseljenja Nijemaca u Orahovicu uslijedit će također oko 1840. godine iz županije Baranja. Uzrokom useljavanja Nijemaca u Orahovicu i njezinu okolicu bili su počeci manufakturne proizvodnje, posebno uzgoj svilenih kokona i kovnica bakra u Orahovici u vlasništvu poduzetnika Herzoga. Sredinom 19. stoljeća u Orahovici već ima 63 obrtnika raznih zanimanja, pretežito njemačkih prezimena.5 Ipak, najveće bogatstvo Orahovice bile su šume, koje su se počele intenzivnije eksploatirati od 1830. godine. Njemačke su se tvrtke izravno angažirale u eksploataciji i preradi drveta, kao bečki veletrgovac Pfeiffer, koji je pored riječnih pilana na Dravi, Vučici i Karašici podigao velike parne pilane u Orahovici, Krivaji i Našicama. Pepeljarenjem6 su se uglavnom bavili orahovički i osječki Židovi njemačkih prezimena u šumama okolice Orahovice. Otkup svilenih kokona od 1827. godine vršili su u Orahovici bečki veletrgovci Isak Hoffmann i Lazar Goldschmidt (K.K. Privilegierte Grosshandler) na temelju ugovora s Ugarskom komorom na rok od deset godina. Za Orahovicu je osnovna cestovna komunikacija bila od Kutjeva (Požege) do Moslavine i Szigetvára, a od 1845. godine (dovršena 1850.) gradi se cesta od Našica do Mikleuša i Virovitice, važna za orahovičke trgovce njemačkih prezimena. Posebno su izrazite veze između Nijemaca u orahovičkom kotaru izgradnjom željezničke pruge7 normalnog kolosijeka,8 tzv. slavonske podravske željeznice. 9 4 5 6 7 8 9 Josip Lakatoš, Narodna statistika, II.izdanje, Zagreb, 1914., 24. Igor Karaman, Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću, Zagreb, 1972., str. 88. pepeljarenje = paljenje najčešće bukova drveta te iz njegove pepelaste luži kristaliziranjem i kalciniranjem dobivanje pepeljike za proizvodnju sapuna, boja, stakla i medicinskih ljekova Otvorenje željeznice Osiek-Belišće, Narodna obrana, Osijek, br. 273., 25. XI. 1908., str. 2. ...Jućerašnji broj Narodne obrane donio je vijest o otvaranju vicinalne željeznice Osiek-Belišće i Dolnji Miholjac-Moslavina-Vörös-Major-Orahovica... Otvorenje željezničke pruge Osiek-Belišće, Pozor, br. 67., 24. XI. 1908., str. 2. ...Danas u 9 sati predana je u promet želj. pruga Osiek-Valpovo-Belišće... Cijene su do Valpova II. razred 1,60 K., III. razred 90 fil., do D. Miholjca II. razred 2,40 K., III. razred 1,30 K., do Orahovice II. razred 4,40 K., III. razred 2,40 K., do Vočina II. razred 5 K., III razred 2,80 K. Utvrđen je i vozni red... polazak iz Osijeka 7,53, 13,25 i 16,00 sati... Otvorenje pruge Osiek-Belišće, Pozor, br. 65., 21. XI. 1908., str. 2. ...Dne 24. studenoga obavit će se redarstveno-tehnički obhod novo sagradjene pruge Osijek-Belišće slavonske podravske željeznice, a isto tako i pruge Moslavina-Vörösmajur iste željeznice, koja je kao industrijalna željeznica jur od prije postojala, a sada u vicinalnu pretvorena, te će se po tom obe pruge predati javnom prometu. Kao predsjednik povjerenstav fungirat će izaslanik glavnoga nadzorničtva za željeznice i parobrodarstvo g. Medanić a prisustvovat će obhodu izaslanici kr.zem.vlade, kr.župan.oblasti, obćine sl. i kr. grada Osieka, te kotar.oblasti u području u kome spomenute pruge leže... Krenut će se sa novosagradjenog kolodvora Osiek 24. XI. u 9,15 sati, u 11,oo će biti u Belišću. Iz Belišća se polazi u 12,15 i dolazi u Moslavinu u 13,40 sati te se nastavlja prema Vörösmajuru gdje se dolazi u 15,20 sati te prema Orahovici. U Orahovici će se sastaviti zapisnik i ručat a potom u 18,30 sati poći na vlak za Osiek... 176 VDG JAHRBUCH 2003 Naseljavanje Nijemaca, a još više Mađara, kod brojnijeg slavenskog stanovništva izazivalo je ponekad, zbog manjih privilegija nehrvatskog stanovništva,10 manje sukobe ne samo u Orahovici već i u čitavoj Slavoniji11 nego i u Bosni i Hercegovini.12 Nijemci raznih vjeroispovjesti vezivali su se često ženidbama. Kod mješovitih konfesionalnih brakova, u pravilu bi muška djeca postajali protestanti, a ženska djeca rimokatolici, u zavisnosti što im je otac. Uglavnom su se orahovički Nijemci ženili u njemačke porodice iz Orahovice ili okolnih mjesta. Rimokatolici su u orahovičkom kotaru svoje vjerske potrebe upražnjavali u župnoj crkvi sv. Križa, protestanati u protestantskim hramovima (helvećani) u Čačincima, a vjere augsburga i helvećana u Velimirovcu. U Slavoniji je u 19. stoljeću vladala vjerska tolerancija svih konfesija. Tako su nesmetano vršeni vjerski obredi i pokapanja pokojnika te su postojala odvojena i zajednička groblja u mjestima i gradovima. Katolici su bili najbrojniji u Orahovici već stoljećima, a njihovi su vjerski obredi do Drugog Vatikanskog koncila bili tradicionalni i nisu se mijenjali. Pravoslavni su bili prisutni svojim većim seobama od 16. stoljeća te organizirani u svojim parohijama.13 Islamizirani su bili prisutni prodorom Turaka od 16. stoljeća, a veoma su bili brojni od 16. do 18. stoljeća, od kada su većinom iseljeni u Bosnu. Protestanti, različitih vjerskih konfesija (evangelisti, reformatori, kalvini, luterani…), bili su prisutni od velikih vjerskih reformatorskih pokreta. Židovi su bili prisutni u većem broju u 19. stoljeću, kada su gotovo u svim većim slavonskim mjestima postojale nezavisne crkvene židovske općine, sinagoge i groblja.14 Za Orahovicu su bila vezana njemačka prezimena židovske vjeroispovjesti još krajem 18. stoljeća, posebno u 19. stoljeću, a o čemu svjedoče Matice rođenih Židovske zajednice u Orahovici, gdje su uvedena djeca novorođenčad (osim iz Orahovice i iz Našica, Podgorača, Motičine te poneki iz Zdenaca, Čačinaca, Kolokočevca, Breznice, Virovitice i Slatine):15 10 11 12 13 14 15 Propadanje naroda Orahovice, Narodna obrana, Osijek, br. 212., 15. IX. 1908., str. 3. ...U Orahovici bijahu svi trgovci nehrvati, uglavnom Židovi, a na Guttmanovom dvoru svi pa i kočijaši su Magjari, a na željeznici u Orahovici također svi govore magjarski... Magjarske škole, Narodna obrana, Osijek, br. 166., 20. VII. 1908., str. 1. ..."Zar nije sramota", što školstvo naše omalovažava doseljenike... Dodješ u Zagreb –govori se magjarski, dodješ u Osiek –pogotovo, a u Brodu pomišljaš da si u Debrecinu, u Vinkovcima misliš da si u Segedinu... Je li pravo da hrvatski učitelji po ulici love djecu za opetovnicu ?... Hrvatski kao službeni jezik u Bosni, Pozor, br.25., 6. X. 1908., str. 2. ...Kako “Sar. Tagblatt” iz pouzdanog izvora doznaje 1. siječnja 1909. u svim uredima i oblastima Bosne i Hercegovine biti će uveden kao unutarnji službeni jezik hrvatski. Samo za izvješća ministarstva trebat će priložiti i njemačke prijevode... Državni arhiv Osijek, Matična knjiga prav. sv. Nikola (manastir), Orahovica, od 1543. Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, 1953. Državni arhiv Osijek, Matica rođenih Židovske zajednice Orahovica, 517-, 1779.-1913.R 177 VDG JAHRBUCH 2003 Godina rođenja: 1779. 1795. 1799. 1800. 1803. 1805. 1807. 1808. 1809. 1812. 1813. 1817. 1819. 1820.. 1820. 1821. 1821. 1822. 1824. 1824. 1825. 1824. 1825. 1825. 1825. 1825. 1825. 1825. 1825. 1825. 1825. 1825. 1825. 1827. 1827. 1828. 1828. 1829. 1829. 1829. 1830. 1831. 1831. Prezimena: KRANSZ SELINGER MÜLLER SELINGER SITZER SITZER KEMPFNER BAUER BLUM BERAN SITZER HEIM BERAN KRAUSZ KERSCHNER KOHN BERAN BAUER BAUER WEISZ MÜLLER BAUER KOHN SLATKI SELIGMAN SELIGMAN WEIHS BAUER KRAUSZ SELIGMAN MÜLLER FISCHER DEUTSH SLATKI SELINGER SELINGER KIRSCHNER KOHN MÜLLER EHRICH KOHN MÜLLER FISCHER Mjesto stanovanja: Virovitica Podgorač Našice Našice Podgorač Podgorač Našice Našice Brezvitz Orahovica Podgorač Virovitica Čačinci Našice Našice Motičina Čačinci Orahovica Orahovica Našice Našice Orahovica Našice Orahovica Našice Našice Orahovica Orahovica Našice Našice Našice Orahovica Orahovica Orahovica Našice Našice Našice Našice Našice Motičina Motičina Našice Orahovica 178 Kumovi: LANDSINGER SCHLESINGER WEISZ, POLLAK ABELES WOLF SEIZEL, KLEIN LÖV, KLEIN FUCHS BETELHEIM DITMAN HEIN BAUER LEITL VDG JAHRBUCH 2003 1831. 1833. 1833. 1834. 1834. 1834. 1832. 1834. 1834. (14. VI.) ight 1834. 1834. 1834. 1834. 1835. 1835. DEUTSCH POLLAK POLLAK REITZER EHRLICH REITZER BAUER KOHN FUCHS Ružica KOHN KOHN FÄRBER KOHN SITZER DEUTSCH Orahovica Donja Motičina Našice Našice Motičina Našice Slatina Našice Zdenci Motičina Našice Podgorač Motičina Podgorač Orahovica KOHN SITZER SCHÖNFELD 1835. (9. VII.) FUCHS Hinko Zdenci SCHÖNFELD, WEIHS 1836. 1836. 1836. 1836. 1836. 1836. 1836. 1837. ( 2.XII.) 1838 1838. 1838. 1838. 1839. 1839. 1840. 1839. 1839. 1839. ustright 1839. ... 1839. ... 1839. 1840. 1841. 1841. 1842. 1842. 1842. 1842. SELINGER KOHN GOLDSTEIN SCHÖNFELD FISCHER MINA DRESCHLER FUCHS Elis KOHN KOHN REIF SELINGER KOHN SITZER DEUTSCH LEDERER KOHN SINGER FUCHS FUCHS SELINGER SLATKI SITLER EGNER FISCHER KOHN WOLF SELINGER Podgorač Našice Našice Orahovica Orahovica Podgorač Ostrošinci Zdenci Motičina Našice Našice Podgorač Našice Podgorač Orahovica Orahovica Motičina Motičina Zdenci Zdenci Podgorač Orahovica Podgorač Podgorač Orahovica Orahovica Orahovica Podgorać 179 BERAN SCHUTZ VALTER EUGEL SALAMON VDG JAHRBUCH 2003 1842. 1843. 1843. 1843. 1843. 1844. 1844. 1844. 1844. 1845. 1845. (20.I.) 1845. 1845. 1845. 1845. 1845. mult11845. 1845. 1845. 1845. 1846. 1846. 1847. 1847. 1847. 1847. 1847. 1847. 1847. 1847. 1847. 1847. 1848. 1848. (2.IV.) 1848. 1848. 1848. 1848. 1849. 1849. 1849. 1849. lt11849. 1849. 1849. SCHULHOF SITLER BAUER FISCHLER STÄDTLER SELIGER KOHN BAUER KOHN BAUER FUCHS Sofija KOHN BAUER KOHN LEDERER STRASSBERGER POLLACK SITLER BERAN FIŠER WEINER STÄDTER FUCHS SPITZER LEDERER BAUER BAUER EICHBAUM GRNÜVALD SITZER KERŠNER STRASSBERGER STÄDTER FUCHS Marija BAUER WEISZ BAUER KERŠNER SPITZER FUCHS SELINGER BERAN SITZER GRÜNVALD SPITZER Našice Podgorač Orahovica Našice Podgorač Podgorač Našice Orahovica Našice Klokočevci Zdenci Orahovica Orahovica Motičina Orahovica Orahovica Donja Motičina Podgorač Orahovica Orahovica Našice Podgorač Podgorač Našice Orahovica Orahovica Orahovica Našice Orahovica Podgorač Našice Orahovica Podgorač Zdenci Orahovica Podgorač Kolokočevci Našice Našice Podgorač Podgorač Čačinci Podgorač Orahovica Breznica 180 SONENFELD BRAUN BLÜM LANG MÜLLER KRANCZ VDG JAHRBUCH 2003 U prvoj polovici 19. stoljeća u Orahovici bile su zapažene židovske porodice njemačkih prezimena: Bauer, Lederer, Grünvald, Strassberger, Beran, Fischer, Kohn, Wolf, Deutsch, Slatki, Schönfeld i Weihs, a u obližnjim Zdencima porodica Fuchs. Brojnost židovske vjeroispovjesti njemačkih prezimena u Orahovici posvjedočuju i Matice umrlih. Židovi su u Orahovici prisutni tijekom 19. stoljeća, istina bili su malobrojni, ali zapažen sloj ljudi.16 Židovska sinagoga se nalazila u samom centru Orahovice, preko puta današnjeg Vatrogasnog doma. Po kazivačima, ona je kao takva funkcionirala do 1941. godine, a posebno je svečano bilo, kako u sinagogi, tako i u ostalim tadašnjim hramovima, 1. prosinca 1918. godine, kada se svetim misama proslavljalo ujedinjenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.17 Živi spomenici ostataka orahovičke prošlosti su mnogobrojna groblja,18 od kojih se na različitim lokacijama u Orahovici tijekom 19. stoljeća moglo razabrati sedam: Orahovičko tursko groblje Od polovice 16. do kraja 17. stoljeća Orahovica je bila pod vlašću turskih plemića, kada je nastalo i groblje. Pouzdano se ne zna lokacija tzv. turskog groblja, ali po narodnim predajama, trebalo bi se nalaziti na brdu ispod utvrde i iznad današnjeg umjetnog jezera (sagrađenog 1960. godine.). Muslimanska se džamija, nalazila na području tzv. Rajčule, jednoga dijela Orahovice. Bila je, navodno, jedna od najvećih u Slavoniji za vrijeme turskih prodora i zadržavanja u Slavoniji, a danas o tome gotovo nema niti traga. Orahovičko mjesno (mješovito) groblje Crkva sv. Roka, danas kapelica na mjesnom groblju u Orahovici, sagrađena je 1852. godine, a zatim se oko nje počelo formirati groblje. Groblje je do kraja II. svjetskog rata bilo isključivo katoličko, a od 1945. godine groblje postaje mješovito. Sama površina groblja nije bila podijeljena na pojedinačne dijelove određene za različite skupine, osim jednoga dijela, koji bi se mogao nazvati dječjim. Do proširenja područja groblja došlo je 25. travnja 1902. godine, blagoslovljeno od župnika i dekana Franje Lamppe.19 Groblje se nalazilo na površini od ca. 31.500 četvornih metara te ukupno imalo oko 2.700 grobnica, koji su bili vidljivo označeni kao kameni spomenici (oko 2.120) ili drveni križevi (oko 580). U istom groblju nalaze se mnogi njemački spomenički natpisi. Karakteristični su bili nadgrobni natpisi orahovičkog groblja iz 19. stoljeća: 16 17 18 19 Melita Švob, Židovi u Hrvatskoj, Zagreb,... Ivan Balta-Mirko Brazda, Virovitičko-podravska županija, Školska knjiga, Zagreb, 1997., str. 30. Ivan Balta, Zapisi o gradskim grobljima Istočne Hrvatske krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, Osijek, 2001. Franjo Lamppe sahranjen je na mjesnom orahovičkom groblju 1914. godine 181 VDG JAHRBUCH 2003 Gjuro Antun r. 12.VI 1810 u. 30.VIII 1873. zet Jargačićev pokoj mu vječni Ovdje počiva u miru božjem nezaboravljeni sin Marije Bauer Zorac Dragutin vlastelinski providnik suprug Marije Bauer rodj. 3. studenoga 1875. umro 6. kolovoza 1913. Orahovičko staro katoličko groblje Groblje je bilo smješteno na brdu, iznad jednog dijela današnje ulice Ivana Zajca u Orahovici te školskoga centra Orahovica. Ne zna se točan naziv groblja, a po usmenim predajama ono je bilo filijala mjesnoga groblja za taj dio Orahovice i sela Duzluk. Groblje je bilo veličine oko 2.000 četvornih metara, a na njemu se nalazilo oko 40-ak označenih grobnica. Pretežno su to bili drveni križevi na kojima je teško odgonetnuti identitet pokojnika. Najčešće su grobnice obitelji Paraga (4 grobnice), označene kamenim križevima, obitelji Majstorović (2) s označenim drvenim križevima, kao i 5 grobova obitelji Šimić, te grob dječaka Ivana Kanisa, obilježen kamenim spomenikom, po izgledu iz 19. stoljeća.20 Samo je godine 1876. umrlo u župi sv. Našašća Križa Orahovica 143 ljudi. Od toga iz Orahovice 43 ljudi, a ostali pokojnici bijahu iz ostalih orahovičkih mjesta. Te iste godine, preko 30 godina života doživjelo je iz Orahovice 7 pokojnika. Najčešće se umiralo od upale pluća, frasa, griže… Česta su prezimena pokojnika iz Orahovice 1876. godine bili: Matianić, Šimić, Vinković, Petričević, Marić, Jovanović, Kalfić, Matoković, Krkljec, Miletić, Schroder, Safer, Karner, Ognjenović, Kovač, Grgic, Soll, Grbić, Pavlović, Babić, Vranić, Vučinić, Vojvodić, Vrbanić, Kosović, Paraga, Bogetić, Gaspar…21 Dakle, nalaze se i njemačka prezimena katoličke vjeroispovjesti, kao: Schroder, Safer, Karner i Soll, a kasnije Andelfinger, Hornung i Cabicar.22 Orahovičko Riječansko groblje Naziv groblja nije nigdje ničim potvrđeno, ali se ovim imenom označuje područje kojem je pripadalo.23 Za isto groblje spominju se još neki nazivi, kao: staro pravoslavno groblje (novo je nastalo početkom 19. stoljeća u samom Duzluku) te tursko groblje. 20 21 Od kada je 1957. godine postavljena oznaka zabrane pokapanja, pokojnici se više ne sahranjuju na tome groblju Državni arhiv Osijek, Matice umrlih Orahovica, rkt. Našašće sv. Križa, od 1724. 512 M 1764-1810. (271, lat.) 513 M 1824-1853 (346, lat., hrv.) 514 M 1858-1874. (480, lat.) 22 23 515 M 1874-1877. (130, lat.) Dodatak (anketni radni list za prikupljanje podataka o groblju) Duzluk je selo, gotovo prigradsko naselje, uz samu Orahovicu (južno) 182 VDG JAHRBUCH 2003 Groblje je veličine oko 6.500 četvornih metara, a na njemu se nalazi oko stotinu označenih grobnica, od toga kamenih spomenika 35 i oko 65 drvenih križeva. Groblje se nalazi na brdu uz cestu koja vodi s Orahovičkog jezera. Većina sahranjenih pokojnika pokopana je (vidljivo iz zapisa na spomenicima) od druge polovine 19. stoljeća. Groblje je bilo mješovito, jer su na njemu sahranjivani pravoslavci, katolici i Nijemci (evangelisti), a na spomenicima su se miješala latinična i ćirilična slova te ijekavica i ekavica. Na primjer: Pajerle je ćirilicom napisano slovom Ď i Ë, a ostalo je napisano latinicom, ili natpis: Ovde počiva Miloš Đurđević rođen 1.2.1851. umro u Riječani 12.6.1913. Danas je veći dio groblja urastao u gustu šikaru i teško je vidljivo te se u njemu više ne vrše ukopi. Orahovičko pravoslavno groblje Još od razdoblja turske vladavine, orahovički su pravoslavci imali manastir Sv. Nikole, koji se nalazio nekoliko kilometara od Orahovice u brdu Krndiji. Nakon odlaska Turaka iz Orahovice, pravoslavci mjesta sagradili su oko 1738. godine drvenu crkvu na izvoru potoka Radlovca (Radulovca), koja je bila posvećena Sv. apostolu Tomi.24 Desetak godina kasnije, između Orhovice i Riječana sagrađena je pravoslavna zidana crkva, čiji je investitor bio orahovički vlastelin Dimitrije Mihailović. Nova crkva je dobila naziv sv. Georgija, promijenivši 1769. godine ime u crkvu Roždestvu Bogorodice. U crkvi su bili sahranjeni i neki od članova vlastelina Mihailovića. Pravoslavno groblje se nalazilo u srednjem dijelu Orahovice, na brdu, danas zemljištu uglavnom zasađenom vinovom lozom. Prema sačuvanim spomenicima, groblje datira iz19. stoljeća i još je uvijek u uporabi.25 Unutar groblja vidljivi su još samo zidovi i oronuo krov zgrade, koja je mogla u prošlosti služiti kao kapelica. Groblje je veličine 8.000 četvornih metara, a na njemu se nalazi 161 vidljiva grobnica, od čega je 118 kamenih spomenika, a 43 drvenih križeva. Natpisi na spomenicima pisani su pretežno latinicom (68), ali i ćirilicom (36). Orahovičko Židovsko groblje Židovsko groblje se nalazilo oko 700 metara od raskršća u Donjoj Orahovici, cestom prema Zdencima, s lijeve strane udaljeno stotinjak metara od ceste. Prema židovskoj matici umrlih, godine 1882. umrlo je tada 13 ljudi s navedenim njemačkim imenima i prezimenima: 24 25 Lazar BOGDANOVIĆ, Crkvena trgovišta Orahovice, Glasnik Istoriskog društva Novog Sada, IV., 2., Novi Sad, 1931., str. 321.-323. Državni arhiv Osijek, Matica umrlih Orahovica, pravoslavna Sv. Nikola (manastir), od 1543. 183 VDG JAHRBUCH 2003 • Gisa Grunwald iz Orahovice, nezakonita kći Katice Grunwald, 1 godina i 9 mjeseci, od vrućice, • Salika Kersner iz Orahovice, udovica trgovca, 80 godina, od slabosti, • Ružica Stern iz Orahovice, djevojka, 30 godina, od tifusa, • Jakov Ehrlich iz Preuhsena, trgovac, 78 godina, od slabosti, • Alexander Krauss iz Našica, knjigovođa, 22 godine, od tuberkuloze, • Giza Beran iz Orahovice, dijete, 2 mjeseca, od frasa, • Ignjo Bauer iz Voćina, trgovac, 37 godina, od tuberkuloze, • Josip Singer iz Mađarske, trgovac, 54 godine, od upale pluća, • Josefina Pollak iz Osijeka, supruga trgovca, 39 godina, od krebsa, • Salika Sonensein iz Neuzoljana, supruga trgovca, 42 godine, od moždanog udara, • Katica Slesinger iz Našica, udovica, 76 godina, od slabosti, • Katica Spitzer iz Orahovice, supruga trgovca, 42 godine, od srčane bolesti, • Emma Hein iz Našica, dijete, 4 godine, od krvarenja. Navedeni pokojnici su pokopani u židovskim grobljima: Orahovica 6, Našice 6 i jedan u Osijeku.26 Groblje u Orahovici je bilo na površini od 4.800 četvornih metara, danas zapušteno, zaraslo i jedva prepoznatljivo. Židovi su na istom groblju sahranjivali svoje pokojnike do 1941. godine, a danas se na njemu nalazi samo jedan sačuvani spomenik. Natpis na spomeniku glasi: HIER RUHT ROSALIA SCHAPRINGER GESTORBEN AM 14 MARZ FRIEDE IHRER ASCHE DER GELIEBTEN MUTTER IHE TRAUERNDEN KINDER Orahovičko manastirsko groblje Groblje se nalazi u sklopu Manastira Sv. Nikole u Orahovici Groblje je veličine oko 400 četvornih metara, a na njemu je ostalo 12 grobnica manastirskih monaha s natpisima na spomenicima na ćirilici.27 No, postojale su i tvrdnje da su u istom groblju sahranjivani i pokojnici drugih vjeroispovijesti.28 26 Državni arhiv Osijek, Matica umrlih Orahovica, izrael. 523 M 1858-1913. (52, hrv.) 27 28 524 M 1914-1933. (30, hrv.) Manastir Orahovica: Po kazivanju pokojnog manastirskog igumana, Milutina, na tom se groblju nalazi i do sada najstariji spomenik u Orahovici koji datira iz 1761. godine, a označava grob jednog igumana. Pravoslavno svećenstvo toga svetoga hrama tvrdi da su na groblju sahranjivani isključivo pravoslavni monasi i igumani. Crkva Sv. Križa Orahovica, Prema kazivanju orahovičkog župnika, na grobu jednoga monaha (?) nalazi se grobni kamen bez imena, gdje se ispod mahovine krije malteški viteški križ, a iz čega se da naslutiti da je na prostoru današnjeg manastira nekada boravio neki viteški katolički red. Pretpostavlja se da su temelji manastira na temeljima bazilike iz 12. st. - samostan Sv. Augustina ili Sv. Pavla Eremitskog. 184 VDG JAHRBUCH 2003 Orahovička njemačka prezimena bila su uglavnom židovske vjeroispovjesti te ponešto rimokatoličke i protestantskih vjeroispovjesti. Organizacija židovskih općina u Slavoniji:29 Ukupno stanovništvo po županijama i gradovima u Slavoniji od 1880. do 1910. godine (i broj Židova):30 županija /grad 1880. ukupno 1880. Židovi 1890. ukupno 1890. Židovi 1900. ukupno 1900. Židovi 1910. ukupno 1910. Židovi Virovitička 165.025 2.228 196.639 2.880 217.845 2.972 240.694 2.854 grad Osijek 1.493 1.585 2.027 2.299 Požeška 166.512 1.337 202.836 1.928 228.096 2.734 263.690 2.388 Srijemska 269.878 2.459 347.022 3.097 365.100 3.208 394.172 3.071 grad Zemun 589 662 638 675 grad Zagreb 1.286 1.942 3.195 4.192 Prema statističkim podacima židovska općina Orahovice, uglavnom njemačkih prezimena, nije bila brojna u odnosu na okolna mjesta, ali su oni u tada relativno maloj Orahovici činili vrlo važan faktor ekonomskog i kulturnog razvoja mjesta tijekom 19. i početkom 20. stoljeća 29 30 Stanje 1929.-1930. godine Grad Osijek je 1857. godine brojao 578 Židova (u popisu stanovništva) Od 1857. do 1921. godine ukupan broj Židova u Hrvatskoj: godina: ukupan broj Židova 1857. 5.845 1880. 13.488 1890. 17.261 1900. 20.032 1910. 21.013 1921. 20.562 185 VDG JAHRBUCH 2003 Deutsche Nachnamen hebräischer und anderer Religionen in Orahovica im 19. und Anfang des 20. Jahrhunderts Orahovica war während des 19. Jahrhunderts ein multiethnischer, multikonfessioneller und multikultureller Ort, in dem die deutschen Namen und Nachnamen Angehöriger der hebräischen Religion, aber auch anderer Religionen, ein Kennzeichen des Ortes und ein bedeutender Anreger der Entwicklung des Ortes waren. Die hebräischen und anderen deutschen Namen und Nachnamen waren in Orahovica schon von dem Ende des 18. Jahrhunderts anwesend. Die Familien siedelten einzeln an, aber es gab auch zwei Ansiedlerwellen am Anfang des 19. Jahrhunderts und in den 30 Jahren des 19. Jahrhunderts. Die wichtigsten Gründe dafür waren eine schnelle Entwicklung der Manufakturen, die Zucht der Seidenkokons und die Exploatierung der Wälder in Orahovica. Die deutschen Namen und Nachnamen gehörten meistens der hebräischen Religion an und wurden in ihrer Gemeinde organisiert; sie hatten auch eine Synagoge und eigenen Friedhof in Orahovica. Sie beschäftigten sich meistens mit dem Gewerbe und Handel. Die deutschen Namen und Nachnamen Angehöriger der römisch-katholischen Religion in Orahovica hatten ihre Pfarrei, Kirche und ihren Friedhof zusammen mit anderen Völkern. Die deutschen Namen und Nachnamen Angehöriger der protestantischen Religionen hatten ihre Kirchen und Friedhöfe in den Nachbarorten. Deutsche Namen und Nachnamen Angehöriger der orthodoxen Religion waren sehr selten; meistens wurde der Glaube mit der Heirat geändert. Die Spuren der Vergangenheit der deutschen Namen und Nachnamen verschiedener Religionen findet man in der Entwicklung von Orahovica im 19. Jahrhundert, in den historischen Quellen der Archivstiftungen, in wenigen Literaturnotizen, auf sieben Friedhöfen in Orahovica und bei den wenigen Namen und Nachnamen der Zeitgenossen. 186 VDG JAHRBUCH 2003 Robert SKENDEROVIĆ Prvi i drugi njemački ceh u Požegi Njemačka zajednica u Požegi tijekom 18. stoljeća Osmansko osvajanje Slavonije u 16. stoljeću predstavljalo je snažan prekid srednjoeuropske tradicije razvoja urbanog života slavonskih gradova. U vrlo kratkom vremenu slavonski su gradovi sasvim promijenili izgled i način života. Većinu stanovništva gradova u osmanlijsko doba činili su muslimani, a kršćanske su zajednice predstavljale izrazitu manjinu koja je imala minoran društveni i gospodarski značaj. Veliki rat za oslobođenje (1683.-1699.) uništio je osmanlijsku urbanu tradiciju. Slavonski su gradovi početkom 18. stoljeća ponovno počeli stvaranje urbanog života gotovo od početka jer je tijekom rata iz njih izbjeglo cjelokupno muslimansko stanovništvo, ali je zbog teških uvjeta života i stalne ratne opasnosti gradove u velikoj mjeri napustilo i kršćansko stanovništvo. Tako su početkom 18. stoljeća najznačajniji gradovi Slavonije (Osijek, Požega, Slavonski Brod, Đakovo, Vukovar i Virovitica) imali između 600 i 800 stanovnika. Za razliku od Bačke i Banata, gdje je bečki Dvor planirano naseljavao njemačke koloniste, takvo planirano koloniziranje nije zahvatilo i Slavoniju. Nijemci su u Slavoniju naseljavani tijekom čitavog 18. stoljeća uglavnom u pojedinačnim doseljavanjima ili u manjim grupama na inicijativu pojedinih veleposjednika. Međutim, značajniji broj doseljavanja Nijemaca zabilježen je u to vrijeme u gradovima Slavonije. Od prvih godina oslobođenja u urbanom razvoju Slavonije osjetio se jak njemački utjecaj. Neposredno nakon oslobođenja od Osmanlija u gotovo svim slavonskim gradovima bile su smještene vojničke postrojbe koje su u većini bile sastavljene od Nijemaca. Njihovi časnici doveli su u Slavoniju i svoje obitelji. Uz vojnike i vojničke obitelji doselili su za vojskom i vojni ranarnici, ali i brojni obrtnici koji su opskrbljivali vojsku potrebnom opremom. Između ostaloga, njemačke su postrojbe povele za sobom i svoje pivare, sedlare, puškare i druge obrtnike čije je usluge vojska koristila. Tako je vojska, koja je ujedno bila i veliko opterećenje za lokalno stanovništvo, dijelom doprinijela i obnovi života slavonskih gradova. Tijekom 18. stoljeća život se u Slavoniji postupno normalizirao. Ratna opasnost bila je sve manja, pa su 1745. godine obnovljene slavonske županije – požeška, virovitička i srijemska. Malo-pomalo vojnička je vlast ustupala mjesto civilnim vlastima, što je potaklo razvoj gospodarstva i trgovine. 187 VDG JAHRBUCH 2003 Srednjoeuropska i Osmanlijska tradicija obrtništva Na razvoj obrta u Slavoniji tijekom 18. stoljeća utjecale su dvije obrtničke tradicije. Jedna je bila osmanlijsko-orijentalna. Ta se tradicija u Slavoniju proširila s osmanskim osvajanjima tijekom 16. stoljeća. Tijekom osmanske vlasti u svim je slavonskim gradovima cvjetalo istočnjačko obrtništvo. Obrtnici su najvećim dijelom bili muslimani, ali su se u gotovo svim gradovima mogli naći i kršćanski obrtnici. Jedna od najpoznatijih zajednica katoličkih obrtnika i trgovaca živjela je upravo u Požegi i uživala je posebne povlastice. Tragovi osmanlijske obrtničke tradicije zadržali su se u Slavoniji i nakon oslobođenja uglavnom u nazivima pojedinih obrta i funkcija unutar cehova. Srednjoeuropska tradicija starija je od osmanlijske, jer je svoje korijene vukla još iz predosmanlijskog srednjovjekovnog razdoblja. Ta je tradicija s dolaskom Osmanlija bila naglo prekinuta, ali se odmah nakon oslobođenja krajem 17. stoljeća počela obnavljati. Gotovo u potpunosti uništen urbani život predstavljao je priliku za brojne obrtnike iz Banske Hrvatske, austrijskih nasljednih zemalja, pa i same Njemačke, jer je stanovništvo trebalo obrtničke usluge. Prema sačuvanim izvorima vidljivo je da su ti obrtnici zaista i počeli doseljavati u Slavoniju odmah poslije oslobođenja od osmanlijske vlasti. Pojedini obrti bili su vezani uz pojedine etničke zajednice. Rudolf Bićanić navodi da su u Hrvatskoj Talijani bili poznati kao zidari i kamenoresci, a Cincari i Makedonci kao zlatari.1 Zanimljivo je da su Romi u to vrijeme bili poznati kao dobri kovači, ali su u odnosu na druge obrtnike imali podređen položaj, pa nisu bili članovi cehova i dobivali su poslove koje drugi obrtnici nisu željeli.2 Prema Bićaniću najbolji i najpoznatiji nožari, puškari, tipografi i stolari bili su Austrijanci i Nijemci.3 Međutim, popis obrta koji su u to vrijeme bili poznati kao “njemački” mnogo je duži od ovog kojeg navodi Rudolf Bićanić. Mnogo potpuniji popis “njemačkih” obrta donosi Rudolf Horvat koji je u opisu obrtničkog života grada Varaždina naveo da su hrvatski obrtnici većinom bili mesari, čizmari, postolari, kolari, kožari, opančari, kovači, lončari, čohaši, krznari, tkalci i mlinari, dok su Nijemci redovito bili: urari, brijači, limari, klobučari, pekari, krojači, sedlari, češljari, četkari, puškari, sapunari, tapetari, tokari, remenari, iglari, pivari, dimnjačari, medičari, rukavičari, knjigoveže i bravari.4 Raspoloživi izvori za Slavoniju pokazuju da je slična situacija bila i u Slavoniji. Etnička podjela obrtničkih zanimanja proizlazila je iz tržišnih zakonitosti. Tradicija obrtništva najviše se očitovala u tehnologiji proizvodnje i dizajnu proizvoda. Srednja Europa imala je u to vrijeme u odnosu na naše krajeve tehnološki superiorno 1 2 3 4 Rudolf Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750. – 1860.), Zagreb 1951., 50. Iz 18. stoljeća sačuvano je nekoliko dokumenata koji pokazuju da su izradu sprava za mučenje i pogubljenje kriminalaca, posebice hajduka, dobivali Romi jer gradski majstori nisu željeli raditi taj posao. – vidi Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti, Vinkovci, 1994., 368. Rudolf Bićanić, Doba manufakture…, 50. Rudolf Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin, 1993., 256. 188 VDG JAHRBUCH 2003 obrtništvo, pa su u našim krajevima obrtnici i obrtnički proizvodi iz tog prostora bili na cijeni. U 18. stoljeću razvijaju se i estetski modni kriteriji, pa od tada i dizajn odjeće dobiva izrazitu važnost, kakvu prije nije imao. Modni trendovi iz srednje Europe utječu na ukus hrvatskog građanstva i plemstva, pa je zato posebno zanimljiv primjer “njemačkih krojača” čija se proizvodnja po vrsti proizvoda i njihovom izgledu razlikovala od proizvodnje domaćih “hrvatskih krojača”. Hrvatski krojači krojili su odijela od grubog seljačkog sukna koje se nazivalo “aba”, pa su se krojači koji su krojili ta odjela nazivali “abadžije”. Tradicionalna je bila i proizvodnja različitih krznarskih proizvoda, koja je postojala još u vrijeme osmanlijske vlasti. Primjerice, poznate su bile ženske duge kabanice s rukavima koje su se nazivale “ćurci”. Ćurci su iz krojačevih ruku morali doći u ruke krznara koji ih je na vratu te oko rukava podstavljao krznom. Stoga su se neki krznari nazivali “ćurčije”.5 Njemački su krojači u Slavoniju uveli nove tehnologije i modele muških i ženskih odijela. Upravo stoga što su tehnologija i dizajn obrtničkih proizvoda iz srednje Europe u odnosu na domaće obrtničke proizvode bili izrazito superiorniji, oni svoju klijentelu najčešće nalaze kod bogatijeg građanstva i plemstva. Prema Rudolfu Bićaniću u Banskoj Hrvatskoj (i Slavoniji) su postojale dvije glavne grupe obrtnika. Prva grupa je zadovoljavala potrebe “gradskog” stanovništva (feudalne gospode iz grada i okolice, njihovih činovnika, posluge, građana oficira, svećenika itd. zatim potrebe crkve, vojske itd.), a druga potrebe “seljačkog stanovništva". Pripadnici prve grupe obrta bili su zlatari, izrađivači karuca, bačvari, kolari, kovači, tkalci, krojači itd. Oni rade većinom po narudžbi, za razliku od obrtnika koji rade za seosko stanovništvo. Ti obrtnici uglavnom rade za tržište, a ne po narudžbi, i prodaju svoje proizvode na sajmovima, a ne u svojim obrtničkim radnjama. Bićanić u te obrtnike ubraja lončare, opančare, remenare, krznare, čizmare, gumbare, iglare, čohaše, “šoštare”, klobučari itd.6 Podjela na “njemačke” i “hrvatske” obrte u velikoj se mjeri poklapala s podjelom na “gradske” i “seoske” obrte. Ta podjela osjećala se i unutar pojedinog obrta. Najbolji primjer su ponovno krojači. Makar postoje slavonski (ilirski) ili mađarski, i njemački krojači, ta podjela često nema veze s njihovom stvarnom nacionalnom pripadnošću. Ona zapravo pokazuje podjelu na krojače orijentirane na seosko i one orijentirane na gradsko stanovništvo. Njemački krojači rade za gospodu, po kroju koji se kod nas naziva njemačkim, a u Njemačkoj “francuskim”.7 Za razliku od njih, proizvodi hrvatskih obrtnika namijenjeni su za svakodnevnu i široku upotrebu, pa su njihovi kupci pripadnici siromašnog građanstva i seljaci. Podjela na njemačke, hrvatske i ugarske obrte prisutna je u svim županijama Banske Hrvatske i Slavonije. Primjerice, takva je situacija i u Križevačkoj županiji. Zlatko Herkov je u limitaciji cijena Križevačke županije iz 1772. godine našao 5 6 7 Julije Kempf, Požega, Požega, 1910., 454. Rudolf Bićanić, Doba manufakture …, 458. Rudolf Bićanić, Doba manufakture ..., 458. 189 VDG JAHRBUCH 2003 sljedeća zanimanja: “nemški i horvacki” kožnjari, “nemški i horvacki” šoštari i “vugarski i nemški” klobučari.8 Rudolf Horvat utvrdio je isto stanje i u Varaždinu, a istraživanja Zlatka Herkova, Rudolfa Horvata, Josipa Bösendorfera i Filipa Potrebice pokazuju da je slična podjela obrtnika postojala u svim hrvatskim gradovima (Varaždinu, Zagrebu, Virovitici, Požegi, Đakovu, Osijeku, Vukovaru itd.). Podjela obrta na “hrvatske” i “njemačke” dovela je u Banskoj Hrvatskoj do pojave osnivanja “njemačkih” cehova. Takvi cehovi okupljali su majstore koji su proizvodili “njemačke” proizvode. S obzirom na činjenicu da je popis “njemačkih” obrta bio prilično velik, njemački su cehovi u pravilu okupljali velik broj obrtnika različitih zanimanja, za razliku od ostalih cehova koji su okupljali majstore istih ili srodnih zanimanja. Tijekom druge polovice 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća i u Slavoniji se osnivaju “njemački” cehovi. U Požegi su 1770-ih osnovani Prvi i Drugi njemački ceh, a 1813. je i u Đakovu osnovan “Nimecki cih”.9 Postojanje đakovačkog “Nimeckog ciha” omogućava njegovu usporedbu s njemačkim cehovima u Požegi. Tako se kroz ovu komparaciju mogu utvrditi zajedničke osobine “njemačkih” cehova u Slavoniji i njihova uloga u gospodarskom i društvenom životu. Djelovanje đakovačkog “Nimeckog ciha” potvrđuje naša saznanja o širenju “njemačkih” obrta u Hrvatskoj. Kao i u ostalim gradovima Banske Hrvatske i u Đakovu su njemački obrtnici obavljali “njemačke”obrte, bili su klobučari, stolari, sedlari, bačvari, bravari, kovači i kolari. Uz “Nimecki cih” postojao je i “Ilirski cih”. Zanimljivo je da su članovi “Nimeckog ciha” bili uglavnom gradski obrtnici, a članovi “Ilirskog ciha” uglavnom seoski obrtnici, koji su živjeli na selu i proizvodili obrtničke proizvode za seosko stanovništvo.10 Međutim, i u Đakovu nisu svi članovi “Nimeckog ciha” bili Nijemci, nego je bilo i mnogo Hrvata koji su članstvo u cehu ostvarili zbog vrste obrta kojim su se bavili, a ne zbog etničke pripadnosti. Obrtništvo u Požegi tijekom 18. stoljeća Ekonomski razvoj Banske Hrvatske i Slavonije zaostajao je tijekom 18. stoljeća za srednjom Europom zbog brojnih razloga. U Europi uloga obrtničkih cehova u 18. stoljeću polako pada i ustupa svoje mjesto novome manufakturnom načinu proizvodnje. Stoga Filip Potrebica ispravno zaključuje da “prvi cehovi u gradu Požegi nastaju upravo u ono vrijeme kada se u najrazvijenijim zemljama Evrope razvija daleko naprednija manufakturna proizvodnja.”11 Manufakturni proizvodi donose mnogo veći profit i velika su konkurencija obrtnicima. A upravo u 18. stoljeću obrtnička proizvodnja u Slavoniji dobiva novi zamah. Razlozi takvom razvoju gospodarskih odnosa u Slavoniji su višestruki. Gospodarstvo Slavonije bilo je potpuno devastirano Velikim ratom za oslobođenje (1683. –1699.), pa je i razvoj cehova značajan korak u njenom gospodarskom napretku. Izostanak manufakturne proizvodnje posljedica je nedostatka kapitala i nerazvijenosti građanskog društva, ali 8 9 10 11 Zlatko Herkov, Povijest zagrebačke trgovine, Zagreb, 1987., 29. Vlado Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Zagreb, 2001., 28. Vlado Geiger, Nijemci u Đakovu, 30. Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi i Požeškoj kotlini, Jastrebarsko, 2002., 26. 190 VDG JAHRBUCH 2003 djelomično i protekcionističke politike bečkog Dvora koji je štitio interese austrijskih manufaktura. U razvoju slavonskih cehova posebno je važno bilo razdoblje vladavine Marije Terezije. Prema Josipu Langhameru u vrijeme vladavine Marije Terezije osnovano je čak šest od osam požeških cehova, koliko ih je u gradu bilo tijekom 18. i 19. stoljeća.12 Udruživanje požeških obrtnika u cehove počelo je neposredno nakon oslobođenja od osmanske vlasti. Prvi požeški ceh bio je ceh krojača osnovan još 1694. godine. Godine 1714. osnovan je i ceh krznara, kožara i remenara.13 Zatim nastupa vrijeme terezijanskih reformi koje su i u Slavoniji potaknule življu gospodarsku aktivnost. U to vrijeme pojavljuju se i “njemački” cehovi u Požegi. Prvi ceh u kojem su požeški Nijemci igrali značajniju ulogu bio je ceh kovača, bravara i češljara osnovan 1743. godine. Josip Langhamer je u sačuvanim dokumentima o ovome cehu našao da je između njemačkih i hrvatskih članova ceh početkom 1770-ih godina došlo do nekih sukoba, ali su isti ubrzo bili izglađeni, kako piše u knjizi zapisnika ovoga ceha: “Godine 1775. 28. prosinca, među nama njemačkim i ilirskim majstorima zaključen je mir da ćemo se držati privilegija, da živimo u miru i složno.”14 Langhamer smatra da je razlog sukoba bio pokušaj pretvaranja ovog ceha u “njemački ceh”, mada su Nijemci u cehu činili manjinu (u cehu je bilo svega 7 Nijemaca od 39 majstora) .15 Drugi njemački ceh Iako je u 19. stoljeću bio poznat kao “drugi” njemački ceh, taj je ceh osnovan prije Prvog njemačkog ceha, a zvao se “drugi” vjerojatno zbog toga jer je bio manji po broju članova i po društvenom utjecaju. Ceh je dobio privilegij od Marije Terezije 7. svibnja 1773. godine. Osnovali su ga požeški pekari, pa je u gradu bio poznat i pod imenom “pekarski ceh”. Kasnije su u ceh ušli tesari, zidari, licitari, a početkom 19. stoljeća u ceh su ušli i mlinari, sapunari, te sitari.16 Naziv “Drugi njemački ceh” pojavljuje se u dokumentima na njemačkom jeziku (II. deutsche Innung zu Požega, 1857. g.), ali je službeni naslov na sačuvanome pečatu ceha glasio “Šesti ceh u carsko-kraljevskom privilegiranome slobodnom gradu Požegi" (6. Zunft in der k.k. Priv. F. Stat Posega, 1857. g.), što bi značilo da je bio šesti po redu osnivanja. Međutim, Langhamer smatra da je to pogrešno jer je prema njegovom popisu cehova to bio sedmi ceh osnovan u Požegi. Tako veliku zabunu Langhamer tumači nedostatkom javne kontrole djelovanja cehova, pa su se i u izradi pečata mogle potkrasti velike pogreške.17 12 13 14 15 16 17 Josip Langhamer, Požeški cehovi, Vjesnik Historijskog arhiva Slavonska Požega i Muzeja Požeške kotline, Br.1, God. I, Sl. Požega, 1962., 30. Rudolf Horvat, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb, 1994., 224. Josip Langhamer, Požeški cehovi, 40. Josip Langhamer, Požeški cehovi, 40. Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi…, 33. Josip Langhamer, Požeški cehovi, 44. 191 VDG JAHRBUCH 2003 Prvi njemački ceh Prvi njemački ceh osnovan je 1774. godine poveljom Marije Terezije. Ovaj ceh sačinjavali su: pivari, limari, mesari, cipelari, stolari, bačvari, brijači i kirurzi, “njemački” krojači, kolari, rukavičari i torbari, lončari, užari, staklari, tkalci, tokari, kožari, urari, dimnjačari.18 Prema Langhameru naziv “Prvi njemački ceh” javlja se prvi puta 1795. godine (Erste deutsche Zunft), a u gradu je bio poznat i kao “pivarski ceh” zbog pivarskog majstora koji je bio član ovog ceha. 19 Treba istaknuti da je čitavo vrijeme postojanja ceha u njemu uvijek bio samo jedan pivarski majstor, pa se može zaključiti da je pivarski obrt u to vrijeme bio izuzetno cijenjen i da je stoga i ceh koji je imao pivarske majstore u svojem članstvu imao veći ugled u društvu. Kao što su “njemački” krojači pravili “fina“ njemačka odijela, tako su i kožari učlanjeni u ovome cehu izrađivali predmete od finih koža. Kempf kaže da su to bili kožari “za fini čin kože” (alutarii), što je jasno navedeno u povelji iz 1842.20 Ali u drugim dokumentima nema potvrde ovog zapisa pa još uvijek nije jasna stvarna djelatnost tih kožara. Langhamer smatra da su se kožari ovog ceha ipak orijentirali na proizvodnju grubih koža, jer je industrijska prerada finih koža bila prevelika konkurencija.21 Ni o ostalim obrtima nemamo mnogo podataka. Primjerice, o njemačkim krojačima znamo jako malo. Filip Potrebica navodi da su u Požegi djelovali “ilirski”, mađarski i njemački krojači, ali ne ulazi u analizu njihovih djelatnosti.22 Slično je i sa ostalim obrtima. Za većinu obrta znamo samo da su postojali u Požegi u to vrijeme, tj. da su se neki obrtnici bavili takvom djelatnošću. Primjerice, Julije Kempf piše da je u Požegi već 1780. godine djelovao jedan dimnjačar, a 1778. godine burmudžija Petar Herzperger.23 Oba zanimanja spadaju u tipične njemačke obrte i bilo bi dobro da znamo nešto više o njihovoj djelatnosti. Međutim, poznati izvori su vrlo skromni. Društveni položaj njemačkih cehova Prvi i drugi njemački ceh stekli su u prvoj polovini 19. stoljeća velik gospodarski utjecaj. Prvi njemački ceh bio je najveći požeški ceh i zajedno sa Drugim njemačkim cehom okupljao je više od trećine svih gradskih obrtnika. Prema Filipu Potrebici imao je Drugi njemački ceh 1814. godine 12 majstora. Godine 1834. broj je majstora porastao na 19, a 1850. na čak 28 majstora. Prvi njemački ceh bio je veći od Drugog njemačkog ceha. U taj je ceh je već 1814. godine bio učlanjen 61 majstor, godine 1834. njihov broj je porastao na 92, a 1850. na čak 119 majstora. “U dva njemačka ceha u Požegi bilo je 1850. godine 147 obrtnika (35% svih obrtnika u gradu) u 27 zanimanja.”24 18 19 20 21 22 23 24 Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi…, 33. Josip Langhamer, Požeški cehovi, 44. J. Kempf, Požega, Požega, 465. Josip Langhamer, Požeški cehovi, 45.-46. Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi …, 29. Julije Kempf, Požega, 458. Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi…, 42. 192 VDG JAHRBUCH 2003 Langhamer upozorava da članovi njemačkih cehova nisu bili isključivo Nijemci, što bi se prema imenu cehova moglo pretpostaviti. Tijekom čitavoga vremena njihovog postojanja u njemačkim su cehovima značajan udio činili majstori hrvatskog porijekla, što dokazuje da njemački cehovi nisu bili cehovi osnovani isključivo na temelju etničkog udruživanja. Temeljni element njihovog udruživanja bila je vrsta proizvoda koje su proizvodili majstori u tim cehovima. A oni su proizvodili svoje proizvode na temelju njemačkog iskustva, tradicije, tehnologije, pa i dizajna (krojači). Kao dokaz da njemački cehovi nisu bili osnovani na temelju etničkih kriterija, Langhamer iznosi činjenicu da su svi cehovski privilegiji, kao i kalfinska pravila uvijek uz njemačku imali i hrvatsku verziju.25 Langhamer zato tvrdi: “nije upotrebu njemačkog jezika diktirala potreba većine, nego ugled onih koji su “davali ton” cehu.”26 O statusu njemačke zajednice u Banskoj Hrvatskoj tijekom 18. stoljeća vodi se u hrvatskoj historiografiji već dulje vrijeme polemika. Stariji autori snažno su naglašavali pokušaj germanizacije Hrvatske, pogotovo u vrijeme vladavine Josipa II. (1780.-1790.). Naglašeno negativan odnos prema utjecaju Nijemaca u Hrvatskoj potican je i zbog ideoloških razloga. Tako negativan stav prema Nijemcima zauzeo je i Josip Langhamer. Danas se na problem germanizacije krajem 18. stoljeća ne gleda više kroz ideološku prizmu, pa se i o ulozi Nijemaca u našim krajevima u to vrijeme može dati objektivnija slika. Iako je problem germanizacije Banske Hrvatske u to vrijeme još uvijek nedovoljno istražen, činjenica je da je bečki Dvor u njemačkim kolonistima vidio odano stanovništvo i da su u određenom smislu imali privilegiran položaj. Zbog toga su i slavonski Nijemci izražavali posebno snažnu odanost bečkom Dvoru. Josip Langhamer ističe da su i njemački cehovi u Požegi željeli naglasiti odanost caru isticanjem dvoglavog orla na pečatima, svjedodžbama, pa i na cehovskoj ladici. Isto tako članovi Prvog njemačkog ceha obavezali su se u svojim pravilima na molitvu za dugo i sretno vladanje cara. (Čl. 1. Privilegija I. njemačkog ceha), što nije zabilježeno u statutima ostalih požeških cehova.27 Takva odanost može biti sasvim razumljiva. Njemački su obrtnici u Slavoniju donijeli razvijenije obrtničke vještine što ih je u odnosu na domaće obrtnike postavilo u povoljniji gospodarski položaj. U gospodarski opustošenoj Slavoniji nije im trebalo mnogo da uspostave snažnu gospodarsku djelatnost. Ekonomska snaga davala im je i važan društveni utjecaj. Činjenica da je bečki Dvor upravo u njemačkim kolonistima u Ugarskoj i Hrvatskoj vidio svoje glavno političko uporište logično se nadovezuje. Ipak, ne radi se o nikakvoj zatvorenoj etničkoj eliti jer su članovi njemačkih cehova bili i brojni Hrvati, a i etničku ravnopravnost potvrđuju i brojne tadašnje hrvatsko-njemačke ženidbe. 25 26 27 Josip Langhamer, Požeški obrti, 30. Josip Langhamer, Požeški obrti, 30.-31. Josip Langhamer, Požeški obrti, 31. 193 VDG JAHRBUCH 2003 Zaključak Na temelju usporedbe đakovačkog i požeških njemačkih cehova može se doći do zaključka da su “njemački cehovi” okupljali obrtnike koji su se bavili onim obrtima za koje se smatralo da su svojim načinom proizvodnje, tradicijom, pa možda i kulturnom prepoznatljivošću dolazili iz njemačkih zemalja. Ista usporedba pokazuje da pripadnici njemačkih cehova nisu nužno bili etnički Nijemci, jer su članove njemačkih cehova u velikoj mjeri predstavljali i Hrvati. Zato je i sam “njemački” naziv njemačkih cehova u Požegi poluslužben. Oni nose naziv “njemački” kao oznaku djelatnosti kojom se bave, ali se u svim dokumentima, pa čak i na službenim pečatima, ne služe uvijek tim imenom. Analiza rada đakovačkog i požeških “njemačkih cehova” potvrđuje tezu o “gradskim” i “seoskim obrtima” koju je postavio Rudolf Bićanić. U Đakovu su pripadnici “Ilirskog ceha” zapravo seoski obrtnici, a “Nimeckog ceha” gradski. Slično se može reći i za požeške “njemačke” cehove. Njemački cehovi su okupljali obrtnike čiji su proizvodi spadali u red luksuznih, skupljih i tehničkih kompliciranijih, pa su i kupci tih proizvoda bili uglavnom pripadnici gradske elite i plemstva. Postojanje takvih cehova u drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19. stoljeća svjedoči da je u to vrijeme u gradu i okolici postojala plemićka i gradska elita koja je imala potrebu kupovanja luksuznih obrtničkih proizvoda. Stoga je postojanje njemačkih cehova u Požegi i potvrda visokog stupnja urbanog života u tome gradu u navedenom vremenu. Sasvim je sigurno da je i kroz njemačke cehove njemački utjecaj pomogao razvoj obrtništva u Hrvatskoj, pa i danas imamo brojne obrtnike koji nastavljaju tradiciju njemačko – srednjoeuropskog obrtništva u Hrvatskoj i postižu izuzetne gospodarske rezultate. Die erste und die zweite Zunft in Požega Die deutschen Zünfte versammelten die Handwerker, deren Produkte man in die luxuriösen, teueren und technisch kompliziertere Waren zählte; deswegen waren die Käufer von diesen Produkten meistens Mitglieder der Stadtelite und der Adeligen. Die Existenz dieser Zünfte in der zweiten Hälfte des 18. und in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts ist ein guter Beweis dafür, dass in dieser Zeit in der Stadt und in der Umgebung eine adelige und städtische Elite, die den Bedarf hatte, luxuriösen Handwerkprodukten zu kaufen, existierte. Die Existenz der deutschen Zünfte in Požega ist der Beweis eines hohen Stadtlebens in dieser Stadt in der angegebenen Zeit. Es ist ganz sicher, dass auch durch die deutschen Zünfte, der deutsche Einfluss, der Entwicklung des Handwerks beitrug. Heute haben wir zahlreiche Handwerker, die die Tradition des deutsch-mitteleuropäischen Handwerks in Kroatien weiterführen und, die ausgezeichnete wirtschaftliche Resultate erreichen. 194 VDG JAHRBUCH 2003 Milan VRBANUS Struktura zanimanja njemačkih doseljenika u Osijek krajem 17. i početkom 18. stoljeća Carska je vojska prešla u ljeto 1687. godine Dravu i pokušala osloboditi Osijek. Budući je ovaj poduhvat završio neuspjehom, carska se vojska povukla u Mađarsku. Osmanska je vojska pod zapovjedništvom velikog vezira Sulejman-paše, provalila u Mađarsku gdje je 12. kolovoza 1687. godine poražena u bici kod Haršanja.1 Kršćanska je vojska krajem rujna 1687. godine, pod zapovjedništvom generala Dünewalda i baruna Ivana Draškovića, stigla pred Osijek, a 5. listopada ušla je u grad.2 Carska vojska nastavila je vojne operacije te je do kraja 1689. godine prodrla do Skopja. Osmanska vojska porazila je 1. siječnja 1690. godine3 carsku vojsku u Kačaničkom klancu te je krenula u protuofenzivu. Poslije osvajanja Beograda u rujnu 1690. godine, osmanska je vojska krenula u sveopći napad. Tako je u jesen 1690. godine osmanska vojska, pod zapovjedništvom bosanskog paše Husein-paše, pokušala ponovo osvojiti Osijek, ali nije uspjela.4 Nakon tog pokušaja Osijek više nije bio u opasnosti od osmanske vojske. Poslije pobjede u bici kod Slankamena, carska je vojska u jesen 1691. godine oslobodila Slavoniju. Dvorska komora poslala je 1690. godine komisiju na čelu s komorskim savjetnikom Tullijom Miglijom. Komisija je 1690. godine izdala Osijeku magistratsku 1 2 3 4 Pokušaj osvajanja Osijeku 1687. godine detaljno je obradio László Szita. (Laszlo Szita, «Oslobođenje Slavonije i Osijeka od Turaka», Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje, I, Osijek 1991., 189-205) Rudolf Horvat, Slavonija - povijesne rasprave, crtice i bilješke, I, Pretisak izdanja iz 1936., Vinkovci 1994., 8; Ive. Mažuran, «Rat za oslobođenje od osmanske vladavine od 1684. do 1691. godine i stanovništvo Slavonije krajem 17. stoljeća», Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Radovi Zavoda za znanstveni rad JAZU, 2, Osijek 1988., 34; Ive Mažuran, «Počeci djelovanja osječkog magistrata i njegovi prihodi i rashodi 1697. godine», Anali Centra za znanstveni rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1, Osijek 1981., 39; Ive Mažuran, «Stanovništvo Osijeka 1693.-1703.», Stanovništvo Osijeka 1693.-1703. Liber baptizorum, copulatorum et mortuorum Essekini ab anno 1693. usque ad 1703., Građa za historiju Osijeka i Slavonije, V, Osijek 1974., 14; Ive Mažuran, «Uvod u historiju Osijeka XVIII stoljeća», Najstariji zapisnik Osijeka – Tvrđa od 1705. do 1746. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavonije, 1, Osijek 1965., 11-12; Ive Mažuran, Josip Adamček, Stjepan Sršan, Josip Vrbošić, Stanislav Marijanović, Andrija Šuljak, Davor Brunčić i suradnici, Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek 1996., 3; Othmar Pickl, «Udio Štajerske u pobjedi nad Turcima kod barda Harsany godine 1687. Prilog logistici «Velikog turskog rata», Historijski zbornik, XLI/1988., Zagreb 1989., 188; Szita, «Oslobođenje», 202; Radoslav Lopašić, Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović, Zagreb 1888., 152; Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: Križevačke, Virovitičke, Požeške, Cisdravske Baranjske, Vukovske i Srijemske te Kraljevskog i slobodnog grada Osijeka, Pretisak izdanja objavljenog u Osijeku 1910., Vinkovci 1994., 337 i Tadija Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, I dio: Slavonija i druge hrvatske zemlje pod Turskom i rat za oslobođenje, Djela JAZU, XI, Zagreb 1891., 126. Horvat, Slavonija, I, 101, i Smičiklas, Dvijestogodišnjica, 156. Mažuran, «Rat za oslobođenje», 38; Mažuran, «Uvod», 13-14; Mažuran, Adamček, Sršan, Vrbošić, Marijanović, Šuljak, Brunčić i suradnici, Osijek, 7 i Mažuran, «Počeci», 43. 195 VDG JAHRBUCH 2003 instrukciju.5 Komisija je utvrdila da je u gradu živjelo 80 pravih građana. Dvije godine kasnije u gradu je ostalo samo 20 pravih građana.6 Poslije oslobođenja Slavonije započelo je naseljavanje ovog grada. U Osijek dolaze naseljenici iz raznih krajeva. Među njima je dolazilo i njemačko stanovništvo. Njemačko stanovništvo naseljavalo se većinom s područja Habsburške Monarhije, ali i s područja Svetog rimskog carstva njemačke narodnosti.7 Vojska Habsburške Monarhije pobijedila je osmansku vojsku u bici kod Sente 1697. godine.8 Poslije pobjede kod Sente, bilo je jasno da se približava završetak ovog dugotrajnog rata. Leopold I. odlučio je urediti upravu Slavonije te je krajem 1697. godine poslao komisiju na čelu s Ferdinandom Carlom grofom Caraffa di Stigliano.9 Komisija je 1698. godine popisala Osijek, ali i Slavoniju. U gradu je bilo 98 kućanstava10, a od toga je bilo 36 njemačkih obitelji ili nešto više od jedne trećine svih kućanstava. Sve njemačke obitelji živjele su u Tvrđavi Osijek gdje su činile tri petine svih kućanstava. (Tablica 1. i grafikon 1.) Grafikon 1 - Struktura njemačkih obitelji u Osijeku krajem 17. i početkom 18. stoljeća 1702. 1698. 0% 5 6 7 8 9 10 39,61% 60,39% 20% NJEMAČKE OBITELJI U OSIJEKU 63,27% 36,73% 40% 60% 80% 100% OSTALE OBITELJI Ive Mažuran, «Slavonija nakon oslobođenja od osmanske vladavine i uspostava vojno-komorskog kondominija», Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vladavine 1698. i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavonije, 7, (Osijek 1989.), 16-17; Ive Mažuran, «Podjela Slavonije na Vojnu granicu (krajinu) i Provincijal 1702. godine i uspostava feudalnih odnosa na novim temeljima», Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine, Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osijeku Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 6, Osijek 1993., 20; Mažuran, «Rat za oslobođenje», 38; Mažuran, «Počeci», 40-42; Mažuran, «Stanovništvo», 16-17; Mažuran, Adamček, Sršan, Vrbošić, Marijanović, Šuljak, Brunčić i suradnici, Osijek, 5-7 te Kamilo Firinger, «Magistratska instrukcija za grad i tvrđavu Osijek od 18. VII 1690.», Osječki zbornik,. XIII, Osijek 1971., 161-167. Mažuran, «Počeci», 4. Hofkammer archiv, fond Hoffinanz Ungarn, fasc. 391, fol. 406-408 i 529-530 te, Ive Mažuran, «Popis stanovništva i njegove imovine u Osijeku 1737. godine» Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 2, Osijek 1982. i 1983, 129-134. Ive Mažuran, «Bitka kod Sente i prodor u Bosnu 1697. Uvod u pregovore o miru između Svete lige i Osmanskog Carstva 1699. godine», Pro historia Croatica 1, Zbornik uz 70. obljetnicu života Dragutina Pavličevića, (Zagreb 2002.), 121-122 i Ive Mažuran, «Bitka kod Sente i upad princa Eugena Savojskog u Bosnu do Sarajeva 1697. godine (Dnevnik princa E. Savojskog)», Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, 5, (Osijek 1999.), 196-197. Mažuran, «Slavonija», 23-36, Mažuran, «Podjela Slavonije», 22-28, Firinger, «Instrukcija», 161 i Bösendorfer, Crtice, 378-386. Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134 i Mažuran, Adamček, Sršan, Vrbošić, Marijanović, Šuljak, Brunčić i suradnici, Osijek, 11-12. 196 VDG JAHRBUCH 2003 Popis iz 1698. godine donosi podatke o zanimanjima stanovnika Osijeka.11 Gotovo polovica njemačkih obitelji (47,22 posto) bavila se uslužnom djelatnošću, a više od polovice obitelji bili su trgovci (52,94 posto) koji su činili jednu četvrtinu svih njemačkih doseljenika.12 Nije poznato jesu li oni bili trgovci na malo ili veliko. Međutim, za neke se može, na temelju podataka o imovinskoj snazi, pretpostaviti da su bili trgovci na veliko, kao i čime su trgovali. Naime, Georg Vekete posjedovao je 50 svinja13 pa se može s velikom sigurnošću pretpostaviti da se bavio trgovinom svinja. Isto se tako može reći, na temelju vrijednosti robe koju su posjedovali, da su trgovci Daniel Ferdinand Vesentin, Heinrich Reinberger, a naročito Georg Vekete i Franz Corneth vjerojatno bili trgovci na veliko14. Naime, trgovci su posjedovali robe u vrijednosti nešto manje od dvije trećine robe (65,97 posto), a ova su četvorica posjedovala nešto manje od dvije trećine ukupne količine robe (63,31 posto). U gradu su nešto brojniji bili krčmari koji su činili jednu dvanaestinu njemačkih obitelji. Među obrtnicima uslužnih djelatnosti trebalo bi spomenuti i poštara Jacoba Hahna koji je posjedovao prilično brojan stočni fond.15 (tablica 2 i 4 te grafikon 2) Grafikon 2 - Struktura zanimanja njemačkih naseljenika u Osijeku 1698. godine 2,78% 2,78% 8,33% 47,22% USLUŽNE DJELATNOSTI 38,89% PROIZVODNE DJELATNOSTI MEDICINSKE OSTALI NEPOZNATO Nešto manje od dvije petine svih njemačkih obitelji (38,89 posto) bavilo se nekom proizvodnom djelatnošću. Prevladavaju prehrambena zanimanja (pekari i mesari) koja čine nešto više od jedne trećine obrtnika proizvodnih djelatnosti (35,71 posto). Interesantno je da mesari ne posjeduju veći broj svinja, a pekari obrađenih oranica zasijanih pšenicom. To znači da su mesari kupovali stoku, a pekari pšenicu ili brašno te ih prerađivali u svojim radnjama. Nešto su brojniji bili prerađivači kože i tkanine koji su činili dvije sedmine svih obrtnika proizvodnih djelatnosti. (tablica 2-4 i 11 12 13 14 15 HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i 529-530 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134. HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i 529-530 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134. HKA, HFU, fasc. 391, fol. 408 i Mažuran, «Popis stanovništva», 132. Franz Corneth posjedovao je robe u vrijednosti od 2.920 forinti, Daniel Ferdinand Vesentin 700 forinti, Georg Vekete 600 forinti te Heinrich Reiberger imao je robe u vrijednosti od 300 forinti. (HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134) Poštar Jacob Hahn posjedovao je 15 konja, 6 volova, 30 krava, 20 junica, 50 ovaca i koza. Također je imao 2 košnice. (HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129) 197 VDG JAHRBUCH 2003 grafikon 2) Od obrtnika proizvodnih obrta treba spomenuti remenara Mossera i kovača Vogla koji su imali prilično dobro razvijen obrt16. Interesantno je da se u popisu iz 1698. godine ne spominje niti jedan pivar. Međutim, prema drugim podacima u Osijeku su trebali živjeti i raditi barem dvojica pivara (Mathias Holzleithner i Hans Georg Prinzer).17 Također, u izvještajima Caraffine komisije spominju se dvije pivovare, ali se ne navode njihovi vlasnici. Isto tako, u Osijeku su prema izvještajima ove komisije ove su dvije pivovare platile 1698. godine svaka po 100 forinti poreza.18 Caraffina komisija došla je 1702. god. ponovo u Slavoniju te je popisala cijelo područje. Komisija je popisala i Osijek te je utvrdila da je u njemu bilo 255 kućanstava od čega je bila 101 njemačka obitelji ili nešto manje od dvije petine svih kućanstava. (tablica 1 i grafikon 1) Najviše njemačkih obitelji popisano je u Donjem gradu, a najmanje u Gornjem. Njemačke obitelji činile su većinu u Tvrđavi Osijek gdje su činili nešto manje od tri četvrtine kućanstava (72,13 posto).19 Vidljivo je da je u ove četiri godine nastavljeno naseljavanje stanovnika jer se broj kućanstava povećao za nešto više od 2,5 puta, a broj njemačkih obitelji za skoro 3 puta (2,8). Popis iz 1702. god. ne donosi podatke o zanimanjima stanovnika Gornjeg i Donjeg grada. Uz pomoć matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih20 uspio sam odrediti zanimanje nekim njemačkim doseljenicima, ali za 32 njemačka doseljenika nije bilo moguće utvrditi njihovo zanimanje što je nešto manje od jedne trećine svih njemačkih kućanstava. (tablica 2 i 4 te grafikon 3) Četiri godine kasnije udio obrtnika uslužnih djelatnosti smanjio se na nešto više od jedne petine svih obrtnika. (tablica 2 i 4 te grafikon 3) Polovicu obrtnika uslužnih obrta činili su krčmari koji su većinom živjeli u Tvrđavi Osijek. Broj trgovaca smanjio se za gotovo 50 posto što je prouzročeno odlaskom 5 trgovaca iz Tvrđave Osijek.21 U gradu su se pojavila i nova zanimanja (npr. živoder), ali ga je napustio poštar Jacob Hahn. Osijek je napustio i apotekar Franz Heinrich Pocorni. 16 17 18 19 20 21 Do ovakvog zaključka može se doći na temelju analize vrijednosti robe koju su posjedovala ova dvojica obrtnika. Remenar Urman Mosser posjedovao je robe u vrijednosti 240 forinti, a kovač Mathias Vogl robe u vrijednosti 160 forinti. (HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406 i Mažuran, «Popis stanovništva», 130) Kamilo Firinger, «Počeci manufakture i industrije u Osijeku», Osječki zbornik, VI, (Osijek 1958.), 143-144 i Milan Vrbanus, «Prilog proučavanju pivarstva u Osijeku u prvoj polovici 18. stoljeća», Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, 8, 222-223, Mažuran, Stanovništvo, 156, 185, 196-197, 210, 215, 216, 221, 233, 236 i 276. Smičiklas, Spomenici, 67, Ive Mažuran, Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon oslobođenja od osmanske vladavine 1698. i 1702. godine, Građa za historiju Osijeka i Slavonije, 7, (Osijek 1989.), 68, Firinger, «Počeci», 143-144 i Vrbanus, «Pivarstvo», 226. Tadija Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, II. dio: Spomenici o Slavoniji u 17. stoljeću (1640-1702), Djela JAZU, XI, (Zagreb 1891.), 85-87. O zanimanjima osječkog stanovništvo vrlo mnogo podataka može se dobiti iz matičnih knjiga grada Osijeka. (Mažuran, Stanovništvo, 99-284) HKA, HFU, fasc. 419, spis br. 104, fol. 116 i spis br. 105, fol. 119. 198 VDG JAHRBUCH 2003 Grafikon 3 - Struktura zanimanja njemačkih doseljenika u Osijeku 1702. godine 21,78% 31,69% 11,88% 34,65% USLUŽNE DJELATNOSTI PROIZVODNE DJELATNOSTI OSTALE DJELATNOSTI NEPOZNATO U ovom razdoblju povećao se i broj obrtnika proizvodnih djelatnosti za 2,5 puta. U Osijeku su i dalje prevladavali prehrambeni obrti koja su činili tri sedmine svih obrtnika proizvodnih djelatnosti. Najviše je bilo mesara i pekara koji su činili dvije trećine svih obrtnika prehrambenih zanimanja. Naročito se povećao broj mesara čiji se broj povećao za 3 puta. (tablica 3) U popisu Osijeka iz 1702. godine javljaju se i mlinari i pivari. U Donjem i Gornjem gradu radio je po jedan pivar. U Donjem gradu radio je Mathias Holzleithner, a u Gornjem gradu Hans Georg Prinzer.22 Naročito se povećao broj obrtnika koji su obrađivali tkanine i kožu, drva te radili u kemijskim djelatnostima (sapunari, staklar i lončar). (tablica 3 i 4) U gradu se također povećao i broj postolara za više od 3 puta. U Osijek su se 1702. godine pojavila i nova zanimanja (lončar, bačvar, staklar, kolar i dr.).23 (tablica 3) U Osijek se naselio 1702. god. veći broj časnika. Oni su većinom živjeli u Donjem gradu. Iz popisa nije moguće ustanoviti da li su oni ovdje imali samo kuće te su bili privremeno ili su se trajno naselili.24 O imovinskoj snazi njemačkih obitelji govori i podatak da je 1698. godine osam devetina obitelji imalo vlastitu kuću, a neke čak i dvije kuće25. Doduše, neke su obitelji posjedovale pola kuće.26 Također, njemačke obitelji prijavile su popisivačima robu u vrijednosti 5.394 forinte što je činilo nešto više od tri četvrtine vrijednosti ukupno prijavljene robe te 2.113 forinti novca ili nešto manje od četiri petine ukupno prijavljenog novca.27 Njemačke obitelji platile su 1697. godine nešto manje od dvije trećine poreza na kuće i obrt.28 O važnosti njemačkih obitelji govori i podatak da su 1698. godine na sve upravne funkcije u Osijeka izabrani članovi njemačkih obitelji29, a četiri godine kasnije činili su veliku većinu u upravi. 22 23 24 25 26 27 28 29 HKA, HFU, fasc. 419, spis br. 104, fol. 116 i spis br. 105, fol. 119, Firinger, «Počeci», 143-144, Vrbanus, «Pivarstvo», 223. HKA, HFU, fasc. 419, spis br. 104, fol. 116 i spis br. 105, fol. 119. HKA, HFU, fasc. 419, spis br. 103, fol. 105-110, spis br. 104, fol. 112-116 i spis br. 105, fol. 118-126. Dvije kuće posjedovao su trgovac Franz Corneth, poštar Jacob Hahn te pekar Jacob Walter. (HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134) Pola kuće posjedovali su ranarnik Heinrich Mayer i trgovac Jacob Veregin. (HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134) HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134. Mažuran, «Počeci», 51-52. HKA, HFU, fasc. 391, fol. 406-408 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-134. 199 VDG JAHRBUCH 2003 U četverogodišnjem razdoblju povećao se broj njemačkih doseljenika i broj obrtnika. Na ovo povećanje pozitivno je utjecalo poboljšanje društveno-ekonomskih prilika u cijeloj Slavoniji koje je uočio i Caraffa. U Osijeku je poboljšanje vidljivo i u povećanju gradskih prihoda. Ovakvo stanje nastavit će se i u idućih nekoliko godina što će dovesti do daljnjeg naseljavanja njemačkih ali i drugih naseljenika te povećanja broja obrtnika u Osijeku. Broj Njemačkih kućanstava u Osijeku krajem 17. i početkom 18. stoljeća Tablica 1 BROJ KUĆANSTAVA (%) BROJ KUĆANSTAVA OSIJEK 1698. UKUPNO 1702. UKUPNO 1698. 1702. 36 60 44 61 60,00 72,13 GORNJI GRAD 10 68 14,71 DONJI GRAD 47 126 38,10 TVRĐAVA OSIJEK PODGRAĐE 0 38 UKUPNO 36 98 0,00 101 255 36,73 39,61 Izvor: Hofkammer archiv, Hoffinanz Ungarn, fasc. 391, fol. fol. 406-408 i 529-530, fasc. 419, spis br. 103-105, fol. 105-126 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-132. Struktura Njemačkih obrtnika prema vrstama djelatnosti Tablica 4 DJELATNOSTI 1698. USLUŽNE 1702. 1698. (%) 1702. (%) 17 22 47,22 21,78 METALNA 1 2 2,78 1,98 PRERADA KOŽE TKANINE 4 9 11,11 8,91 PREHRAMBENA 6 15 16,67 14,85 KEMIJSKA 1 3 2,78 2,97 DRVA 2 6 5,55 5,94 2,78 0,00 MEDICINSKE 1 OSTALI 1 12 2,78 11,88 NEPOZNATO 3 32 8,33 31,69 36 101 100,00 100,00 UKUPNO Izvor: Hofkammer archiv, Hoffinanz Ungarn, fasc. 391, fol. fol. 406-408 i 529-530, fasc. 419, spis br. 103-105, fol. 105-126 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-132. 200 TRGOVAC KRCMAR MUZICAR 2 1 1 LICITAR UKUPNO GRAD DONJI GRAD GORNJI OSIJEK TVR\AVA OSIJEK TRGOVAC 5 1 4 KRCMAR 11 2 9 PEKAR 4 4 MESAR 6 6 KROJAC 2 2 TESAR 3 1 2 STOLAR 1 1 KIRIJAŠ 3 1 2 LICITAR 1 1 KOLAR 1 1 REMENAR 2 1 1 KOVAC 2 2 SEDLAR 2 2 ŽIVODER 1 1 1 1 SKOBLJAR 201 1 1 APOTEKAR 1 1 SAPUNAR Izvor: Hofkammer archiv, Hoffinanz Ungarn, fasc. 419, spis br. 103-105, fol. 105-126. Tablica 3 - Struktura zanimanja kod Njemackog stanovništva 1702. god 1 KIRIJAŠ 2 KUHAR 1 1 1 1 3 3 1 1 1 1 1 1 2 2 1 1 1 1 2 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 10 10 3 3 36 36 2 BRIJAC 1 PIVAR UKUPNO 1 TESAR 2 KOVAC STAKLAR 2 KROJAC 1 VOJNO LICE MLINAR 3 MESAR 2 SAPUNAR BRIJAC 1 PEKAR 3 POSTOLAR BACVAR 1 KRCMAR 1 POŠTAR SLUŽBENIK 1 VOJNI TRGOVAC I 1 VOJNO LICE 9 KRCMAR I 1 NEPOZNATO 32 26 6 NEPOZNATO 0 9 UKUPNO 101 47 10 44 UKUPNO PODGRA\E OSIJEK TVR\AVA OSIJEK REMENAR POSTOLAR KUHAR LONCAR SEDLAR Izvor: Hofkammer archiv, Hoffinanz Ungarn, fasc. 391, fol. fol. 406-408 i 529-530 i Mažuran, «Popis stanovništva», 129-132. Tablica 2 - Struktura zanimanja kod Njemackog stanovništva 1698. god VDG JAHRBUCH 2003 VDG JAHRBUCH 2003 Die Struktur der Berufe der deutschen Ansiedler in Osijek Ende des 17. und Beginns des 18. Jahrhunderts Slawonien wurde im Herbst 1691 endlich von der osmanischen Herrschaft befreit. Die Hofkammer stellte fest, dass im Jahre 1690 etwa 80 richtige Bürger in Osijek wohnten. Im Jahre 1698 gab es in Osijek 98 Haushalte wovon 36 deutsche Familien waren, oder in anderen Worten, etwas mehr als ein Drittel aller Haushalte (36,73 %). Fast eine Hälfte der Familien in der Stadt beschäftigte sich mit dem Dienstleistungsgewerbe und mehr als eine Hälfte der Familien waren Händler, die ein Viertel alle deutschen Ansiedler betrugen. Weniger als zwei Fünftel der deutschen Familien (38,89 %) beschäftigte sich mit dem Herstellungsgewerbe und dabei überwogen Berufe, die mit Lebensmittel verbunden waren (Metzger und Backer). Im Jahre 1702 befanden sich in der Stadt Osijek 255 Haushalte, wovon 101 deutsche Familien waren, oder etwas weniger als zwei Fünftel aller deutschen Familien. In der Stadt beschäftigte sich etwas mehr als ein Fünftel aller deutschen Familien mit dem Dienstleistungsgewerbe (21,78 %). In Osijek sprang die Zahl der deutschen Familien, die sich mit dem Herstellungsgewerbe beschäftigten um 2,5mal, wobei dies etwas mehr als ein Drittel aller deutschen Familien (34,65 %) ergab. Die Mitglieder der deutschen Familien hatten einen grossen Einfluss in der Stadtverwaltung. Ausserdem besassen die deutschen Familien im Jahre 1698 ein bisschen mehr als drei Viertel der angemeldeten Warenwerte und vier Fünftel des angemeldeten Geldbetrags. Ihren Reichtum stellt auch die folgende Tatsache dar: im Jahre 1697 bezahlten die deutschen Familien etwas weniger als zwei Drittel der Steuer für ihre Häuser und ihr Handwerk. 202 VDG JAHRBUCH 2003 Borislav BIJELIĆ Doprinos Vladimira Geigera istraživanju sudbine Nijemaca u Hrvatskoj – s posebnim osvrtom na stanje potkraj i poslije završetka Drugog svjetskog rata O njemačkoj narodnosnoj skupini na području jugoistočne Europe, napose za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, dobar uvid možemo dobiti ne samo čitajući knjige i periodiku na stranim jezicima (njemačkom), kako je to bio slučaj do prije desetak godina, već i u domaćim bibliotekama, iščitavajući knjige i časopise pisane na hrvatskom jeziku. Da je tomu tako, možemo ponajprije zahvaliti dr. Vladimiru Geigeru, autoru nekoliko knjiga i na stotine članaka, kako izvorno znanstvenih i stručnih, tako i onih prilagođenih najširoj čitateljskoj publici, a objavljenih u, za tu svrhu, primjerenim publikacijama. U samom početku bavljenja ovom problematikom, kao što je to slučaj i s većinom drugih povjesničara zaokupljenih čitavom lepezom najrazličitijih tema, problemu je prišao koristeći dominantno induktivnu metodu. Činjenica što su članovi njegove šire obitelji bili žrtvama odmazde koja je provedena nad pripadnicima njemačke narodnosne zajednice stigmatizirane kao kolektivnog krivca za strahote koje su učinili njihovi pojedini sunarodnjaci tijekom Drugog svjetskog rata, te nepostojanja interesa unutar struke - ali i dovoljno građanske hrabrosti (nažalost, ponekada je i ona potrebna) da se piše i o temama koje su mogle ugroziti samodopadnost ondašnjeg sistema i njegovih nosilaca - bili su mu glavni poticaj da pristupi sustavnom proučavanju njemačke nacionalne manjine. Ponajprije na području Đakova i Đakovštine, potom Slavonije, a onda i šire, na području Hrvatske i jugoistočne Europe. Prve značajnije radove o toj temi objavio je u lokalnim revijama i zbornicima sredinom osamdesetih godina, još kao student povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Već u tim radovima (posebice onom naslovljenom Kolonizacija Nijemaca u Đakovo i Đakovštinu, Zbornik Muzeja Đakovštine, 3/1985, 29-65.) može se prepoznati minuciozan pristup zadanoj problematici, zavidan stupanj analitičnosti i sistematičnosti, te nadasve velika pozornost očuvanju digniteta povijesne činjenice. Insistiranjem na spomenutim vrijednostima, koje je ugrađivao i u svoje kasnije radove o folksdojčerskoj problematici, Geiger je u stručnim krugovima prepoznat kao respektabilni znanstveni istraživač, što se je onda nužno reflektiralo i na percepciju njegova rada unutar lokalne, đakovačke sredine. Svoje prve knjige (Što se dogodilo s Folksdojčerima?, Njemačka narodnosna zajednica, Zagreb, 1993. i Pisma iz Krndije, Njemačka narodnosna zajednica, Zagreb, 1994.) potpisao je zajedno s Ivanom Jurkovićem. U prvoj, skromna obima, ali 203 VDG JAHRBUCH 2003 impregniranoj relevantnim podacima bitnim za razumijevanje geneze Nijemaca na južnoslavenskim prostorima, dat je okvir nužan za razumijevanje daljnjih eksploracija, odnosno ponuđen sažet prikaz povijesti Nijemaca na prostorima bivše Jugoslavije, i to tako da zadovolji interes manje zahtjevne publike. Manje zahtjevne u smislu spremnosti na analitičko iščitavanje teksta, ali zato rezolutne da im netko konačno ponudi depolitiziranu i od ideologije oslobođenu sliku prešućene, ili pak tendenciozno interpretirane prošle stvarnosti. Dakle, upravo onakvu, s kakvom se do izlaska ove knjige, barem ne kod nas, nisu mogli upoznati. U spomenutoj knjizi Geiger zapravo otvara problem nestanka njemačke narodnosne skupine za, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, te faktografski uvjerljivo elaborira tezu o njenom planskom i sustavnom etničkom čišćenju. Prošlo je tek godinu dana od objavljivanja prve, a na policama knjižara pojavila se već i druga monografija istih autora: Pisma iz Krndije. U njoj, barem kada je riječ o pristupu istraživanju, svakako poticajnijem štivu, čitatelji se upoznaju s pismima logorašice Mire Knöbl. Ta pisma potresno su svjedočanstvo “malog čovjeka” suočenog s tzv. povijesnom nužnošću koja ga, gotovo u pravilu, svodi na sredstvo za ostvarivanje “bolje budućnosti”. Emocijama nabijena, ova korespondencija na najbolji mogući način ukazuje na svu dramatiku življenja “malih ljudi” u vremenima realizacije “velikih ideja”. Njima nas autori upozoravaju na ono bitno: neodrživost teze o postojanju kolektivne odgovornosti. Ako se uzme u obzir činjenica da je knjiga izašla upravo u vrijeme kolektivnog nacionalnog zanosa iniciranog ratnim zbivanjima na tlu bivše Jugoslavije, njeno pojavljivanje imalo je i dodatnu, dnevno-političku dimenziju. Ovakvom pristupu istraživanju - koji se oslanja na neke aspekte povijesne antropologije i tzv. oralne historije, a koji još uvijek nije dovoljno afirmiran unutar struke iako, čini se, baš takvi pristupi nude najneposrednije odgovore na vitalne preokupacije ljudi zahvaćenih vremenskim turbulencijama ovakvog tipa - trebalo bi posvetiti dužnu pozornost i u nekim budućim radovima o istoj temi. Nestanak Folksdojčera (Nova stvarnost, Zagreb, 1997.), sljedeća Geigerova knjiga, nije bila na tom tragu. Ona je zbir instruktivnih i korektno napisanih radova prethodno objavljenih u stručnim publikacijama, koje treba poimati tek kao elemente jednog budućeg mozaika. Toga je, dakako, svjestan i sam autor koji je u proslovu knjige napisao kako je ona “zbir i namjerna ponuda različitih tema, problema, stilova i vrsta (koje) daju viđenje, promišljanje i tumačenje pojedinih detalja iz povijesti i sudbine Nijemaca na hrvatskim i južnoslavenskim prostorima.” Objavljivanje ove knjige, sudjelovanjem na simpozijima i permanentnim prisustvom u javnosti, Geiger je još jače učvrstio svoj, već i od prije prepoznatljiv habitus vezan za najrazličitije manifestacije djelovanja njemačke narodnosne skupine, kako na lokalnom, tako i na nacionalnom planu. Naime, njegov istraživački interes znatno je eksploatiran u vrijeme kolektivističkog zanosa u kojem je, uglavnom nekritički i politički tendenciozno, odbacivano sve ono što je stvoreno u vrijeme poslijeratne vladavine komunista. Plansko protjerivanje Nijemaca sa područja bivše Jugoslavije sasvim se dobro uklopilo u sotonizaciju bivše vlasti, odnosno apologiju 204 VDG JAHRBUCH 2003 radikalnog nacionalizma kao dominantne političke opcije u Hrvatskoj devedesetih godine, iako, treba to odmah reći, Geigerovi radovi nisu bili tendenciozno pisani niti eksplicitno politički intonirani. Osobnu i kolektivnu agoniju pripadnika njemačke skupine na prostorima socijalističke Jugoslavije neposredno nakon Drugog svjetskog rata Geiger je sagledavao u kontekstu sveukupnih događaja prije, za vrijeme i poslije rata, te u svojim radovima decidirano tvrdio: “Kolektivnog zločina nema, postoje konkretni izvršitelji i konkretne žrtve” (Pisma iz Krndije, 15) Činjenice, na kojima je insistirao u svim svojim radovima o ovoj temi, nepobitne su i dovoljno kompromitirajuće za sve one koji su na bilo koji način sudjelovali u neselektivnoj odmazdi prema pripadnicima njemačke manjine. Iseljavanje Nijemaca i oduzimanje njihove imovine inicirano je i zakonski regulirano od strana najviših organa jugoslavenske države, a, da još jednom citiram samog autora, provodili ga nisu “Srbi, Hrvati ili neki drugi, pa čak niti komunisti, već konkretni komunisti, konkretni Hrvati, konkretni Srbi; počev od onih koji su izdavali naređenja, pa sve do egzekutora.” (Pisma iz Krndije, isto.) Tu konstataciju ističem stoga što mi se čini potpuno ispravnom, kako ljudski tako i politički, te stoga što je iznesena u vrijeme ponovnog provođenja “etničkog čišćenja” na ovim prostorima, isto tako brutalnog, ali provođenog u bitno drugačijoj, složenijoj situaciji, i s drugim protagonistima u glavnim ulogama. Takvo, u osnovi farsično ponavljanje povijesti, samo je argument više da povijest još uvijek nismo prihvatili kao učiteljicu života, ali, unatoč svemu, i to da insistiranje povjesničara na približavanju Istini o prošlim događajima nije lišeno smisla. Dapače. Uvjeren sam da bi traganje za Istinom, ma kakva ona bila, morala biti osnovni pokretač znanstvenog istraživanja. Kako, u kojem kontekstu, i u koju svrhu će tako dobivene rezultate istraživanja koristiti zainteresirane grupe i pojedinci autor, nažalost, ne može uvijek u potpunosti kontrolirati. Potkraj 1999., odnosno početkom 2001. godine, Geiger je objavio još dvije knjige. Prva je Radni logor Valpovo 1945.-1946. (Njemačka narodnosna zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj Osijek, Osijek, 1999), a druga Nijemci u Đakovu i Đakovštini, (Hrvatski institut za povijest i Dom i svijet, Zagreb, 2001.) Radni logor Valpovo 1945.-1946. zbirka je različitih pisanih dokumenata iz kojih je moguće iščitati važne pojedinosti bitne za što cjelovitije sagledavanje radnih i životnih uvjeta logoraša, odnosno sudbinu koja ih je zadesila neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. Za razliku od potonje zbirke dokumenata, uređene po najvišim standardima, studija Nijemci u Đakovu i Đakovštini pisana je s drugim ambicijama i za sada je zasigurno najkvalitetniji i najcjelovitiji Geigerov rad. Zapravo, riječ je o njegovoj u nekim aspektima revidiranoj doktorskoj disertaciji obranjenoj u Zagrebu prosinca mjeseca 1996. godine, izvorno naslovljenoj “Njemačka etnička zajednica u Đakovu i Đakovštini od početka 19. do sredine 20. stoljeća”. Činjenica što je od obrane radnje do njenog integralnog objavljivanja prošlo gotovo pet godina bitno je utjecala na izmjene i dopune prvobitne verzije rukopisa. Naime, kako su Nijemci ostali i nadalje autorov primarni znanstveni interes, bilo je za očekivati da će nove spoznaje dobivene 205 VDG JAHRBUCH 2003 recentnim istraživanjima naći mjesta u spomenutoj knjizi. To se uistinu i dogodilo. Učinjene intervencije svele su se uglavnom na optimalna skraćenja prvotnog teksta i ispise još potpunijih bilježaka. Na taj način znanstvenoj su zajednici, posebice onim njenim članovima zainteresiranima za ovu problematiku, ponuđeni dodatni argumenti za u knjizi iznesene teze, a široj čitalačkoj publici čitko i pregledno štivo. Sadržajno, knjiga je pokušaj cjelovitog prikazivanja demografskog, političkog, gospodarskog i kulturnog djelovanja Nijemaca na prostoru Đakova i Đakovštine od početka naseljavanja u drugoj polovici 18. do sredine 20. stoljeća kada su, na osnovu pripisane im kolektivne odgovornosti za izbijanje Drugog svjetskog rata i u njemu počinjene zločine jednog dijela svojih sunarodnjaka, beskrupulozno opljačkani i protjerani s ovih prostora. Razdoblje od oko dva stoljeća prisutnosti Nijemaca na području Đakova i Đakovštine autor je obradio u pet poglavlja: Nijemci na vlastelinstvu đakovačke biskupije do 1848.-9. godine, Nijemci Đakova i Đakovštine od 1848.-9. do 1918. godine, potom od 1918. do izbijanja Drugog svjetskog rata, tijekom rata (1941.-1945.) i nakon njega. Na kraju knjige, kako je to inače uobičajeno za knjige ovakvog profila, izostao je popis literature (doduše, implicitno sadržan u bilješkama uz osnovni tekst), ali je zato priloženo kazalo osobnih i zemljopisnih imena te sažetak na njemačkom jeziku. Studija Nijemci u Đakovu i Đakovštini zasigurno je najcjelovitiji prikaz prisutnosti njemačke etničke zajednice u hrvatskim krajevima, a vjerujem i metodološki dobar model primjenjiv, kako na druge geografske cjeline, tako i na druge etničke zajednice koje danas obitavaju u Republici Hrvatskoj. Ali ne samo to. Svaki onaj koji se osmjeli pisati društvenu povijest Đakova i Đakovštine u ovoj knjizi naći će jasno ucrtane koordinate unutar kojih se treba kretati, kao i obilje upotrebljive faktografije. Upravo stoga treba ju čitati slojevito, ne samo kao povijest Nijemaca, što ona svakako primarno je, već i kao relevantan doprinos sagledavanju društvene povijesti Đakova i Đakovštine. Tijekom 2002. godine iz tiska je izašla - barem za sada - posljednja Geigerova knjiga: Folksdojčeri – pod teretom kolektivne krivnje. Nakladnik ove studije ponovno je bila - kako na planu izdavaštva, tako i na širem kulturnom planu - u javnosti sve prisutnija Njemačka narodnosna zajednica, Zemaljska udruga Podunavskih Švaba. Knjiga predstavlja zbir “različitih tema, problema, stilova i vrsta” u kojima se istražuju sudbine Nijemaca u Jugoslaviji poslije završetka Drugog svjetskog rata. U svih dvanaest priloga koji čine ovu dojmljivu knjigu autor nastoji revidirati sve doskora prevladavajuću, manirističku sliku povijesti. Folkdojčeri(ma)– pod teretom kolektivne krivnje konceptualno je najbliža već spomenuta knjiga Nestanak Folksdojčera. Za razliku od ove potonje, najnovija Geigerova knjiga sadrži veći broj dokumenata, izjava pojedinaca i fotografija nesumnjive dokumentarne vrijednosti. Spomenuti prilozi vjerojatno će približiti knjigu širem krugu čitatelja, baš kao i u nju uvrštene autorove polemike koje joj daju stanovitu dinamiku i poželjni odmak od teže čitljivih znanstvenih tekstova. U iščekivanju novih Geigerovih knjiga, a nema sumnje da će ih biti, i to uskoro, treba reći da je već sa dosada učinjenim umnogome pridonio afirmaciji drugačijeg gledanja na mjesto, ulogu, i nadasve sudbinu njemačke narodnosne zajednice za 206 VDG JAHRBUCH 2003 vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Kako je riječ o povjesničaru mlađe generacije, vjerujem da njegovi najbolje radove o ovoj problematici još nisu napisani, a ako će biti bolji od do sada objavljenih, onda uistinu imamo valjanog razloga da ih sa nestrpljenjem očekujemo. No, ipak, treba biti realan. Problem Folksdojčera na ovim prostorima, gledajući iz perspektive povjesničara, kompleksan je problem koji, da bi bio u cijelosti - i valjano obrađen – nužno zahtijeva timski i interdisciplinarni rad. Pojedinac, ma bio to i Vladimir Geiger, čovjek jakog motiva i silne radne energije, zasigurno neće moći sam ponuditi dovoljno kvalitetne odgovore na mnogobrojna pitanja imanentna problematici s kojom se s tolikom predanošću bavi. A možda i hoće. Tko zna? Der Beitrag von Vladimir Geiger in der Erforschung des Schicksals der Deutschen in Kroatien mit einem besonderen Rückblick auf den Zustand am Ende und nach dem Zweiten Weltkrieg In dieser Arbeit stellte der Autor des Textes die Grundcharakteristiken der Wirkung von Dr. Vladimir Geiger in der Erforschung der Volksdeutschen Gemeinschaft auf dem Gebiet Südosteuropas, vor allem Kroatiens, während und kurz nach dem Ende des zweiten Weltkrieges, dar. Obwohl man über einen Historiker der mittleren Generation spricht, schon sein bisheriger Beitrag der Detabuisierung dieses Themas - als auch seinem Streben das bisherig überwiegende, maniristiche Bild der Geschichte zu revidieren- wenn nichts anderes verdient er wenigstens ein zusammengefassten Überblick der Tätigkeiten, die er auf diesem Plan geleistet hat. Und getan hat er viel: er veröffentlichte 6 Bücher, zahlreiche wissenschaftliche. und fachliche Arbeiten, er hielt Vorträge an vielen Symposien im Land und Ausland und war Gast in Radio- und Fernsehersendungen.... 207 VDG JAHRBUCH 2003 Ludwig BAUER Između asimilacije i integracije 1. Iako nema ni jasnih statističkih podataka niti pouzdanih i objektivnih znanstvenih istraživanja koja bi poduprla temelje razmišljanja koja namjeravam predstaviti ovim esejem, polazišne postavke tih razmišljanja teško se mogu dovesti u pitanje. Riječ je o obliku pripadnosti ili identitetu preostalih Podunavskih Nijemaca i Austrijanaca1 u Hrvatskoj. Pri tome se taj identitet razmatra ovdje i sinkronijski i dijakronijski, te s vanjskog i unutrašnjeg rakursa, pri čemu vanjskim označavam odnos i viđenje većinskog naroda, a unutrašnjim subjektivno osjećanje manjinskog entiteta. Dakako da u svemu tome ne manjka niti svijest autorova o tome kako je kolektivno osjećanje ili viđenje prije svega kvalitativna apstrakcija, a nikako zbroj neizbježno različitih, međusobno kompleksno orijentiranih individualnih stavova. Apstrahiranje predstavlja i podjela Nijemaca i Austrijanaca koji su predmet ovoga razmatranja u generacije, odnosno generacijske skupine. Ipak ni ta podjela ne bi trebala biti upitna, jer se gotovo svaka osoba na koju se ova uvjetna sistematizacija odnosi, čak i kada je godinama možda izvan generacija koje će se ovdje labavo definirati, ipak dade svrstati u ovu ili onu grupu, odnosno generaciju, kao karakterističan kolektivitet. Tome pridonosi i položaj pripadnika generacija unutar porodičnog stabla, jer svi imamo bake i djedove, majke i očeve, kćeri i sinove, ili smo sami nešto od toga, a generacijsku definiranost konkretnog dijela obiteljskog stabla ne dovodimo u pitanje, pa se bez ikakvih dvojbi prihvaća uvjerenje i stav kako su svi djedovi i bake, očevi i majke, kćeri i sinovi, u određenom vremenu pripadnici svoje generacije. Unutar iznesenih okvira, koji predstavljaju ne samo pokušaj definiranja područja razmatranja nego i postavljanje margine sigurnosti (safety margin), vjerojatno je sasvim prihvatljivo reći da u Hrvatskoj imamo tri generacije danas autohtonih Nijemaca i Austrijanaca: generaciju djedova, generaciju njihovih sinova, dakle očeva sljedeće generacije, i njihovih sinova, tj. unuka one prve generacije (podrazumijevajući tu i ekvivalente u ljepšem spolu). Te tri generacije podrazumijevaju i obuhvaćaju i one koji se deklariraju kao Nijemci/Austrijanci i one koji se deklariraju kao Hrvati ili drugačije. Štoviše, procjenjuje se da se samo jedna petina populacije o kojoj je ovdje riječ deklarira svojom izvornom pripadnošću, a 1 Iako se ne radi o jedinstvenom entitetu, odnosno o potpunom podudaranju i preklapanju dvaju entiteta, ipak se u okviru ovog razmatranja, kao i u nekim drugim prijašnjim, uzimaju Podunavski Nijemci i Austrijanci, s obzirom na jezik i preklapanje kulture, a doseljeni u sličnim povijesnim okolnostima, kao ista kulturna grupacija. 209 VDG JAHRBUCH 2003 četiri su petine tzv. kripto-Nijemci; pri čemu je i generacijska pripadnost jedan od odrednica kako će se pojedinac njemačkog ili austrijskog porijekla deklarirati. U najstariju generaciju, generaciju djedova, ubrajamo ovdje one koji su rođeni prije Drugog svjetskog rata i to dovoljno rano da u njemu participiraju, bilo kao odrasli ljudi ili kao srednjoškolci; dakle, riječ je o generaciji rođenoj dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, ili ranije. U drugu generaciju, generaciju očeva, uvrštavamo sve one koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili djeca, ili su rođeni neposredno poslije rata. Trećom generacijom, generacijom sinova, ovdje smatramo generaciju direktnih potomaka prethodne generacije. Povijesni i društveni faktori učinili su da navedene tri generacije imaju međusobno sasvim različit odnos prema svome porijeklu i pripadnosti; dok je unutar pojedinih generacija osjećaj njemstva i odnos prema specifičnosti vlastitog porijekla i pripadnosti svediv na svojevrstan zajednički nazivnik. Najstarija generacija, generacija djedova, obilježena je time što je uglavnom sačuvala njemački jezik i što se ne deklarira svojom njemačkom, odnosno austrijskom pripadnošću. Pripadnici te generacije navikli su oprezno govoriti o svojem porijeklu, naglašavajući svoju hrvatsku pripadnost.2 Dakle, jedina generacija Nijemaca, ili Austrijanaca, koja je uspjela sačuvati jednu od bitnih oznaka svoga etniciteta, javno se od toga etniciteta u pravilu ograđuje, iako je nedvojbeno da se intimno prema svojem porijeklu odnose afirmativno, tj. ponosni su što su to što ne žele javno reći da jesu. Sljedeća generacija, generacija očeva, bitno je obilježena time što ne govori njemački. Njima je njemački, u mnogim slučajevima prvi jezik, ili alternativni u slučajevima bilingvalnosti, slikovito rečeno - batinom izbijen iz glave, pri čemu je ta slikovitost nerijetko imala i doslovnu primjenu. Ipak, za razliku od svojih očeva, pripadnici ove generacije ne ustežu se toliko predstaviti se svojim porijeklom ili se njime službeno deklarirati. Upravo za tu generaciju u nekim sam svojim prijašnjim razmatranjima obrazložio upotrebu i potrebu oznake kulturnog identiteta. Ostavši bez jedne od najznačajnijih karakteristika etničke pripadnosti, pripadnici generacije, gotovo zasebno kulturnog entiteta, identificiraju se s apstraktnim oznakama većim dijelom izgubljene kulturne pripadnosti. Svakako da je za takvu pripadnost svakog pripadnika generacije, bitna motiviranost pojedinca, dakle - ponos na svoje porijeklo, a iz toga se izvode, ili se na to nadograđuju, određeni prepoznatljivi, iako u nekoj mjeri i mitologizirani principi i ideali, poput marljivosti, kreativnosti, ustrajnosti, pripadnosti europskoj civilizaciji itd. Najmlađa generacije, generacija sinova, ima izrazito afirmativan odnos prema zemljama porijekla svojih predaka, prema upoznavanju njemačke i austrijske kulture i predstavlja onaj dragocjeni dio hrvatske populacije koja se afirmativno odnosi prema učenju njemačkog jezika. Pripadnici te generacije, ukoliko se nisu ranije odvojili od svoga entiteta, rado se deklariraju kao (manjinski, odnosno hrvatski) Nijemci, ili Austrijanci, te u pravilu znaju govoriti njemački. 2 Podrazumijeva se, naravno, kako je ovdje riječ o onim pripadnicima manjine koji se nisu, dobrovoljno ili prisilno iselili. 210 VDG JAHRBUCH 2003 Analiza svih uzroka koji su doveli do takvog stanja mogla bi biti predmet povijesnog ili sociološkog istraživanja, pri čemu bi značajan faktor predstavljalo i pitanje diferencijacije koja je uvjetovala i/ili bila posljedicom iseljavanja glavnine njemačko-austrijskog korpusa s ovih područja, ali sve to nadilazi ambicije i granice ovoga eseja koji je svojim nakanama prije svega okrenut sadašnjosti i budućnosti. 2. U slučaju najstarije generacije možemo govoriti o asimilaciji. Nijemci i Austrijanci postali su Hrvati. Taj proces, koji je ovdje zanimljiv prije svega unutar zadanih okvira, tj. izdvojen i prije svega u svojoj relevantnosti za generaciju o kojoj je ovdje riječ, ipak nije nov. Od dolaska na ove prostore Podunavski su Švabe u većoj ili manjoj mjeri bili asimilirani, i to više u prostorima naseljenim hrvatskim, a manje u onima naseljenim srpskim stanovništvom. Iz toga se dade zaključiti da je jedan od faktora koji su pospješivali asimilaciju dijelova njemačkog korpusa bila pripadnost katoličkoj crkvi. To znači da je podudarnost svjetonazora, te s time povezanih običaja i rituala kroz cijelu godinu, kao i zajednički jezik bogoslužja, približavao potomke njemačkih naseljenika svojim hrvatskim susjedima, s kojima su se miješali i poistovjećivali. Sljedeći faktor koji je podupirao asimilaciju, tj. kroatizaciju bilo je školovanje, odnosno odsustvo zaokruženog sistema njemačkog školstva. Tim faktorima, kao i onima koji ovdje nisu spomenuti, valja pridodati mržnju, a kasnije i progon koji su karakterizirali cijeli period od pojave nacizma na dalje. Tradicionalno živoj germanofobiji, kao jednoj od konstanti među tradicionalnim europskim predrasudama, pridružilo se ogorčenje prema nacizmu, više nego opravdano karakterom i zločinima nacizma, ali ne i uvijek opravdano usmjereno. Valja naglasiti kako su poslijeratni progoni Nijemaca u bivšoj Jugoslaviji imali i selektivan karakter. Oni Nijemci i Austrijanci koji su sudjelovali u antifašističkoj borbi nisu se smatrali neprijateljima pa nisu bili direktna meta progona. I oni koji su imali veću rodbinsku povezanost s većinskim narodom (ili narodima), također su imali nešto veću šansu da izbjegnu progon. Obje kategorije bile su time predodređene za asimilaciju. Mogao bi se ovamo dodati i kompleks krivnje, koji su mnogi Nijemci i Austrijanci nosili u sebi, a koji je pridonosio odricanju od svoga porijekla. Činjenica što uopće možemo govoriti i o sljedećoj generaciji pokazuje kako ta asimilacija ipak nije bila potpuna. Nešto od svoje potisnut svijesti o pripadnosti i porijeklu, asimilirana je generacija uspjela prenijeti na svoje potomke. Za generaciju očeva karakterističan je osjećaj izgubljene pripadnosti etnicitetu predaka. Kao što je gubitak njemačkog jezika stvorio kod pojedinaca svijest da im nešto nedostaje tako je i gubitak rečene pripadnosti otvorio pitanja na koja pripadnici te generacije traže odgovore. Traženje identiteta uopće je karakteristika te generacije. Valjalo je razbiti predrasude u samima sebi i u sredini koja nas okružuje kako bismo si počeli postavljati pitanja tko i što zapravo jesmo i zašto smo svi deprivirani od obilježja koja bi za nas porijeklom trebala biti svojstvena. 211 VDG JAHRBUCH 2003 Povijesni i društveni tok događanja doveo je do toga da su se ta pitanja mogla artikulirati relativno kasno, pa generacija očeva postaje relevantan faktor kulturnog identiteta unutar istog razdoblja kada i generacija sinova sazrijeva biološki i intelektualno, pa je i sama sposobna izraziti svoj identitet. Ako je generacija očeva obilježena pitanjima zašto je došlo do asimilacije i što se u sadašnjem stanju od kulturnog nasljeđa može spasiti, onda je generacija sinova obilježena time što asimilaciju ne prihvaća. Za najmlađu je generaciju karakteristično da, unatoč svojoj malobrojnosti, ne negira svoje porijeklo niti ga u bilo kojoj situaciji pokušava prikriti mimikrijom karakterističnom za generacije koje su im prethodile. Valja ponoviti kako mladi uče i savladavaju njemački jezik, pa kako je naprijed također već rečeno, predstavljaju onaj dragocjeni dio stanovništva koji, uza sveprisutni engleski, vlada i europskim jezikom koji je Hrvatskoj još i te kako potreban. Mladi su zainteresirani za očuvanje svojih kulturnih tradicija i svoga obnovljenog kulturnog identiteta, pa ne pristaju na asimilaciju. To ne znači odbacivanje pripadnosti Hrvatskoj, sa svim što to podrazumijeva. Naprotiv, ta generacija želi biti integrirana u hrvatsko društvo. Dok asimilacija podrazumijeva uključivanje u društvo po cijenu odricanja vlastitog identiteta na temelju porijekla, integracija znači uključivanje u društvo većine uz afirmaciju identiteta porijekla. Integracija podrazumijeva prihvaćanje hrvatske domovine i svih njezinih vrijednosti, ali i svijest o nasljeđu onih koji su dio ove zemlje civilizirali nakon pustošenja osmanlijskih osvajača. Ta svijest podrazumijeva reafirmaciju načela koja su preci ove generacije cijenili i na kojima su temeljili svoj ugled, ali ta svijest podrazumijeva i pouke stečene temeljem povijesnog iskustva, što prije svega, uključuje tragične pouke nacizma, kao što podrazumijeva i osjećaj dublje povezanosti s Europom i svim njezinim konstruktivnim tradicijama, kao i odgovornost koja iz toga proizlazi. 3. Tolerancija je ključni pojam kada se govori o odnosu većinskog i manjinskog entiteta. Preveden na hrvatski, termin glasi snošljivost, pa time i razotkriva da je riječ o odnosu jačeg prema slabijem, većeg prema manjem, značajnijeg prema manje značajnom. Ipak to ne iscrpljuje smisao pojma za koji ne nalazimo bolji termin. Radi se o tome da tolerancija mora djelovati dvosmjerno i recipročno. Prihvaćanje i konstruktivna afirmacija posebnosti i razlika potrebna je i manjini i većini. Svijest o potrebi integracije u hrvatsko društvo njegovih pripadnika njemačkog i austrijskog porijekla i kulturnog i nacionalnog identiteta višestruko je značajna, ali se to značenje ne iscrpljuje djelovanjem u samo jednom pravcu. Integracija je svakako potrebna rezidualnim, kvantitativno gotovo zanemarivim pripadnicima njemačke i austrijske manjine, ali je - dijelom i zbog malog broja pripadnika entiteta - još potrebnija većinskom narodu i Hrvatskoj u cjelini. Njegovanje razlika predstavlja razvijanje konstruktivne kompleksnosti društva. O različitim aspektima te konstruktivne kompleksnosti dale bi se napisati cijele knjige, ali za potrebe ovoga razmatranja dovoljno je upozoriti na primjere Sjedinjenih 212 VDG JAHRBUCH 2003 Američkih Država i Europske Unije. I jedna i druga zajednica svjesne su kako njihov daljnji razvitak i napredak mora biti utemeljen na ispreplitanju istih onih različitosti koje su dovele, primjerice, do početka Renesanse u malo udaljenijoj prošlosti ili nastanka džeza i filma u nešto svježijoj, ili u nastanku znanstveno-tehničke revolucije, za koju je gotovo pravilo da su joj svuda barjaktari ljudi koji ne nose domicilna imena. Suprotno, primjeri pokušaja stvaranja monolitnih zajednica, recimo onih iz dvadesetog stoljeća, predstavljaju se kao primjeri civilizacijskih katastrofa. U tom je smislu reafirmacija njemačko-austrijskog hrvatskog entiteta i njegova integracija u hrvatsko društvo za Hrvatsku od prvorazredne važnosti. Zwischen der Assimilierung und Integration Die deutsche und österreichische Population in Kroatien wird von drei Generationen charakterisiert: die Generation der Grossväter, Väter und Söhne. Die erste Generation bewahrte die deutsche Sprache auf, aber nicht die Identität; sie zog um oder passte sich an. Die zweite Generation verlor die Sprache, aber sie bewahrte das Bewusstsein über die Herkunft und die Notwendigkeit einer Affirmation dieser Herkunft. Die dritte Generation realisierte die Sehnsucht der vorgängigen, lernte die deutsche Sprache und identifizierte sich mit ihrer Herkunft. Es ist gut den Prozess der Assimilierung, der besonders für die älteste Generation charakteristisch ist, mit dem Prozess der Integration einzutauschen. Die deutsch-österreichische Entität soll als konstruktiver Teil der kroatischen Gesellschaft angenommen werden. Dies ist nicht nur im Interesse der Minderheit, sondern vor allem im Interesse des Landes Kroatien, da die Pflege von Verschiedenartigkeiten heute als Entwicklungsbasis angenommen ist (Beispiele der USA und EU zeigen das am besten). 213 VDG JAHRBUCH 2003 Ivan ĆOSIĆ BUKVIN Kraći povijesni prikaz doseljavanja Nijemaca (Švaba) u Cvelferiju Kako je teklo doseljavanje Nijemaca u selo Vrbanju, slično bilo je i u ostalih osam sela Cvelferije (Soljani, Drenovci, Jurići (Đurići), Račinovci, Gunja, Rajevo Selo i Podgajci). Selo Strošinci koje danas pripada općini Vrbanja za čitavo vrijeme Vojne Krajine te, kasnije upravno je pripadalo pod Petrovaradinsku pukovniju tj. kumpaniju u Moroviću, kasnije kotar Šid (op.a.). Početkom velike sječe (iskorištavanja) spačvanskih šuma (1850.-1870.) u selo Strošince između ostalih (Mađara, Čeha i Slovaka) doseljavaju i Nijemci, i tako 1857. godine u selu ima nekoliko njemačkih obitelji i to: Pachman (rotarius?), kasnijih godina zabilježen kao trgovac, (mercantilinus) Müler, Reichard i Fögler (iz Mađarske). Kasnijih godina, od 1870. (razvojačenjem Krajine i u vrijeme zahuktavanja sječe strošinačkih ogromnih šuma) u selu se nalazi još nekoliko njemačkih obitelji. Tako su u knjizi krštenih zapisani: Valentin, kbr. 3 (mercantilus) Pap (areutar?), dok nekolicina šumskih poslovođa živi i radi u šumskim naseobinama (barakama).1 Poslije prestanka velike sječe (1910.-1914.) nitko od ovih obitelji više ne živi u Strošincima. U selu ostaje tek nekoliko obitelji iz drugog vala doseljavanja (1900.-1930) Valter, Schneider, Fric, Gross, Trenz dok su tijekom II. Svjetskog rata obitelji Werner, Duhaček, Pleli, Jung, Štemer, Baron, Rozman, Gotfrid i ponjemčena obitelj Kralj otišli iz sela. 2 Kao najmanje selo, a blizu većih Račinovaca, Đurići su dugo godina administrativno od razvojačenja krajine (1873.) potpadali pod općinu Račinovci i župu Račinovci (pod župu i za vrijeme granice). U Đurićima je živio od prve polovice XIX st. mali broj Švaba (zatim Mađara, Čeha, i Poljaka-Maljuza) koji su do danas ostavili vidljive tragove u napretku življenja tog malog sela (urednost, poštovanost, marljivost mještana, op.a.). Godine 1845. u popisu školske djece u Đurićima se nalazi kao polaznica škole i Franza Kernreiter, kći graničara (što je vrlo rijedak slučaj da je Nijemac graničar) stara osam godina (znači rođena 1837. g.).3 Nešto kasnijih godina, popis besplatne dodijele drveta (gratiss) za graničarske obitelji u Đurićima bilježi obitelj Kernreiter na kbr. 19, to je ujedno i jedina graničarska obitelj stranaca u Đurićima.4 Svi ostali vojno-graničarski popisi (trenutno dostupni autoru) ne bilježe Nijemce za vrijeme granice (1701.-1873.) u Đurićima. Kasnije naseljavanje nekolicine njemačkih obitelji 1 2 3 4 Arhiv Mjesnog ureda Strošinci, Liber baptisorum porochiae Stroshinci 1857.-1870. Kazivale Anka Matić rođ. Filipović-Acina i Vita Vukovac rođ. Filipović-Acina iz Strošinaca. Hrvatski državni arhiv – Zagreb (dalje: HDA), fond 445, Brodska graničarska pukovnija, kutija 568. Autorova zbirka, Gratis=Holz=Grofor, Derns-Cosignations für das Jahr 1871., Jurići (Đurići). 215 VDG JAHRBUCH 2003 odvija se od 1870. do 1910. godine. Krajem devetnaestog stoljeća i početkom dvadesetog u Đuriće se doselilo svega nekoliko obitelji Nijemaca i to poljoprivrednika i zanatlija. Tako su doseljene obitelji: Gurka, Werner, Majer, KrčKrizmajer, Gassenheimer Karl i još poneki izgubljeni iz sjećanja mještana sela. Danas su u selu još obitelj Werner, Krč-Krizmajer i Majer (muški članovi Majerovih su izumrli). Za vrijeme rata iselile su obitelj Gurka i Gassenheimer.5 Tipičan primjer doseljavanja u novu životnu sredinu je dolazak kovačkog majstora Karla Gassenheimera iz njemačkog sela Sarvaša u Đuriće (autorov pradjed). Karl Gassenheimer je kao majstor radio na izgradnji mosta Brčko – Gunja u razdoblju 1892.-1894. Nedugo poslije povratka u Sarvaš odlučio je doseliti u Đuriće (selo je upoznao prilikom rada na mostu) te tu otvoriti kovačnicu. Dolaskom u Đuriće oko 1905 god. oženio se iz ugledne kuće Jurić-Matičini (ženu Maricu) te tako stekao i određeni ugled u selu. Radeći dugo godina kao vrstan i jedini majstor kovač u selu prenio je svoj zanat i određene kvalitete umjetničkog rada na svoje brojne ženske i muške potomke. (obitelj je za vrijeme II. Svjetskog rata iselila iz Đurića).6 Danas veliko selo Gunja sve do prolaska željezničke pruge Vinkovci-Gunja 1886. (tj. izgradnje mosta od 1892.-1894. i produžetka pruge za Brčko) bilo je manje poljoprivredno mjesto u blizini većeg te vojno i trgovački jačeg Rajeva sela. Tek prolaskom pruge za Brčko tj. otvaranjem mosta (1894.) i naglim trgovačkim procvatom susjednog Brčkog, (ovim promjenama Rajevo selo prestaje biti zanimljivo i postaje poljoprivredna sredina s nešto obrtnika) Gunja počinje dobivati na značaju. Tako dolazi do većeg naseljavanja u selo, te do jačanja poljoprivrede i zanatstva. Tih godina je i najintenzivnije iskorištavanje spačvanskih šuma te se u Gunji zbog blizine rijeke Save gradi i tvornica tanina (radila 1-2 godine). Zasigurno da je takav razvoj događaja privukao i mnoge doseljenike, a među njima i dio Nijemaca obrtnika. Kako se u vojno-krajiškim evidencijama (popisima raznih vrsta) osim pojedinih rijetkih spominjanja nekog možebitnog njemačkog prezimena (kao onog gostioničara Johana Wadrona starog 27 god. iz Iloka, koji je zabilježen 1845. g. u popisu gostioničara XII. kumpanije), nije moglo naći Nijemaca doseljenih i živućih u Gunji do razvojačenja 1873. tako se od 1880.-ih godina, a napose 1892. doseljavaju Nijemci od kojih još neke obitelji žive u selu i danas (op.a.). Tako su do 1944. godine u selu živjele ove obitelji: Hill (zidar), Bur (kolar -iseljeni), Šprajc (poljoprivrednik), Kempf, Oswald, Obendorfer (1888.), Švajcer (tesar – 1880.), Hang (bačvar - 1890.). Obitelji kao Šulek i Ašperger su izumrle dok su dvije obitelji uzele hrvatska prezimena (Dominković- Emerikovi i Bukna?). Danas se u selu nalazi nekoliko pohrvaćenih njemačkih obitelji kao: Biber (prije II. Svjetskog rata mašinist), Lenz (stolar), Metzger (stolar) Brizanac i Vil (muški potomci iselili u druga mjesta) te Keler (nekada dobrostojeća obitelj obrtnika).7 5 6 7 Kazivač Marijan (Male) Begović iz Đurića. Kazivala Elizabeta Gassenheimer, udana Ćosić-Bukvina, Đurići - Vrbanja. Kazivao Stjepan Bogutovac iz Gunje.(Istraživanje za monografiju mjesta) 216 VDG JAHRBUCH 2003 Selo Soljani kao i većina sela Cvelferije (izuzev Drenovaca kao zapovjednog mjesta XII. kumpanije, Rajevog Sela kao graničnog skelskog prijelaza, vojnog stacionara ili kontumaca, poštanskog središta te parobrodske stanice i Vrbanje u kojoj je bilo sjedište šumske vojne uprave) nije sve do razvojačenja granice imalo neki veći priliv stranaca, a naročito stranaca graničara. Stranaca ako je i bilo to su bili trgovci (raznih fela), zatim zanatlije (prioritetnih zanata potrebnih selu) te u župama svećenici, a u školama mjesni učitelji koji dolaze poslije prvih domaćih sinova koji su učiteljsko zvanje stekli kao niži graničarski časnici (školstvo je ustrojeno u kompaniji 1831. god., u Drenovcima 1780., trivijalna škola). Godine 1858. Popis stupanja u vojnu službu graničara XII. kumpanije u selu Soljanima navodi pokraj ostalih domaćih graničara i Nagel Marka (Nagl i danas u Soljanima). Godinu dana kasnije tj. 1859. Iskaz o aktivnoj i rezervnoj momčadi sačinjen prema opskrbnim listama za listopad iste godine, bilježi ponovno u Soljanima kao prostog graničara Nagl Marka.8 Kasnije doseljavanje Nijemaca u selo Soljane vezano je također za iskorištavanje šume koje počinje sve intenzivnije od 1860.-tih godina (kao i u Strošincima, Vrbanji i djelomično u Rajevu selu i Gunji, dok je doseljavanje u Drenovce, Račinovce, Podgajce i većim dijelom u Rajevo selo vezano za velike mogućnosti u poljoprivrednoj proizvodnji i obrtničkim poslovima gdje se osjećao veliki manjak obrtnika poslije razvojačenja granice, dok je dio doseljavanja u Gunju vezan uz most Brčko i željezničku prugu te rad na istim lokacijama). S vremenom u Soljane doseljavaju, uz veliki priljev Slovaka i Mađara i neke obitelji Nijemaca. Neke od doseljenih obitelji su: Cimerman, Bahman, Šproh, Derc, Faster, Šercer, Štranh, Boj, Tir, Mormer, Rajšl, Šnajder, Gabik te još poneka obitelj danas iščezla iz sjećanja starijih mještana, a nezabilježena u crkvenim maticama.9 Neveliko selo Podgajci između Gunje, Rajeva sela, te nešto daljih Drenovaca i Vrbanje također nije imalo sve do 1880.-ih godina naseljenih stranaca u mjestu. Od spomenutih godina privučeni poslom oko šume i poljoprivrede Nijemci doseljavaju u Podgajce (op.a.). Tako su prije II. Svjetskog rata i za vrijeme rata u Podgajcima živjela samo 33 pripadnika njemačke zajednice koji su bili katolici i bavili su se poljoprivredom. Krajem rata je 21 Nijemac iselio dok je 12 osoba ostalo te završilo u logorima i vojnim zatvorima.10 Danas u Podgajcima nema pripadnika Folksdojčera dvije obitelji koje su ostale u selu poslije rata izumrle su tijekom godina (Šuler i Švajger). U selu ipak ima nešto Nijemaca koji su s vremenom preselili iz obližnjeg Rajeva sela. 8 9 10 HDA, fond 445, kutija 578. 9.Kazivač, prof. Tomislav Lunka (Istraživanje za monografiju mjesta) Kazivač, prof. Tomislav Lunka (Istraživanje za monografiju mjesta) HDA, Izvješće Općinske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora br.13. Posavski Podgajci 26.8.1945. Glavni urudžbeni zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina 217 VDG JAHRBUCH 2003 Godine 1944. iz sela su otišli: Gerstenmajer, Krizmajer, Krasler, Aldcajmer (te obitelji Burg iz Vrbanje koji su imali ciglanu u blizini Save). Obitelj Štark je umrla u logoru Krndija.11 Spisi XII. drenovačke kumpanije za selo Račinovce sve do razvojačenja granice spominju tijekom mnogih godina tek ponekog stranca u selu. Tako popis gostioničara sačinjen 27. 12. 1845. u XII. kumpaniji navodi da je gostioničar u Račinovcima Carl Zeminger, star 37 godina (s nečitkim upisom mjesta rođenja). Ostalih šest gostioničara (u Gunji “Švabo” Johan Wadron) bili su s područja pukovnije (VII. Brdske). Dvojica od tih šest nisu morali imati dozvole za boravak u mjestima gdje su držali gostionice tj. točili piće, jer su bili iz mjesta gdje su radili. Ostala četvorica plus dvojica spomenutih “Švaba” imali su dozvole za rad na godinu dana u mjestima gdje su boravili držali “Birchaus”. Kod pojedinih “gostioničara” vidljivo je da je njihovo pravo zanimanje krojač, opančar ili nešto drugo.12 Masovnije doseljavanje stranaca u Račinovce (većinom Nijemaca) događa se krajem XIX. stoljeća, tj. od 1880. godine. Doseljavanje brojnih Nijemaca uvjetovano je velikim površinama novoobradivog zemljišta i plodnom zemljom velikog hatara Cerje i ostalih greda, zatim blizinom rijeke Save i trgovačkih mjesta s bosanske strane (zbog množine dokumenata o životu “Švaba” u Račinovcima autor neće opisivati njihov život i stradanja, taj dio prikazati će kroz dokumentarnu građu). 11 12 Kazivač Mato Matijević-Božin, Podgajci. HDA, fond 445, kutija 568 218 VDG JAHRBUCH 2003 Neveliko Rajevo selo koje je za vrijeme vojne krajine imalo značajnu ulogu u vojnom i gospodarskom pogledu u XII. drenovačkoj kumpaniji (kao skelski granični prijelaz, stacionar tj. kontumac, vojna pošta, trgovačko mjesto i parobrodska stanica) sve je to izgubilo prolaskom željezničke pruge (1886.) i puštanjem u promet mosta Brčko-Gunja 1894. godine. Zasigurno da su mnogi vojni i civilni činovnici te zanatlije bili u to vrijeme (od 1701. do 1881. konačnog pripojenja civilnoj Hrvatskoj) bili Nijemci. Vojna lica nisu se dugo zadržavala u zapovjednim mjestima te ih (samo nekoliko godina) je i teže pronaći popisane u raznim dokumentima (iz pojedinih dokumenata se vidi da ih je bilo u spomenutim službama). Obrtnici i zanatlije raznih profila u većini slučajeva odselili su poslije spomenutih događanja u preusmjeravanju prometnih i gospodarskih pravaca (op.a.). Izvod iz nominalne liste o djeci oba spola koja idu u školu i u kojem mjestu od 21.listopada 1845. u Rajevom selu spominje samo jednog stranca i to Nijemca Quirina (Kvirin) Piekersa, starog 7 godina, sina obrtnika.13 Nedugo potom, pregled komercijalnih obrta na području XII. kumpanije sačinjen 23. siječnja 1848. godine u pribilješci ispod prikazane tablice s raznim obrtima navodi jednog obrtnika iz Rajeva Sela. U pribilješci se kaže da je užar Georg 13 Isto. 219 VDG JAHRBUCH 2003 Peiker iz Rajeva Sela umro.14. Potvrda navodima o mnogobrojnosti obrtnika u Rajevom selu i njegovom pozitivnom vojno-gospodarskom položaju je i dokument od 29. siječnja 1865 god. broj 6834 koji je ustvari potvrda pravila “Obrtničkog društva” u selu. 15 Mnogo godina kasnije učitelj u rajevačkoj školi (Strossmayer) bilježi da se počinju 1891. godine doseljavati Nijemci i Bačvani, a za njima Rusini (iz pribilježbi istog učitelja vidi se da je bilo obrtnika u selu kada je 1890. posvećena zastava obrtničkog društva).16 Od spomenute 1891. u selo doseljava veći broj Nijemaca, većinom iz Banata, neke od tih porodica bile su: Šlarb (tri porodice), Brajer (tri porodice), Endes (dvije porodice - ribari i stolari), Kremer (tri porodice), Szabo (Nijemci?, dvije porodice), Gross, Jozef, Najberger (kolar) i Fradl. Od spomenutih porodica, osam njih su bili zanatlije. Godine 1909. pored ranije spomenutih obitelji u selu živi još nekoliko Nijemaca, obrtnika i trgovaca: Stark (sitničar), Seitz (brijač), Švager (sitničar), Fridrih (stolar), Ruk (bačvar) i Valentin.17 14 15 16 17 HDA, fond 445, kutija 573. Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji, spis broj 312/1911. Arhiv škole Rajevo Selo, Spomenica za pučku učionu u Rajevu Selu od 1871.-1914. (Ljetopis obći) Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji. Popis obrtnika i tvorničkih poduzeća, Rajevo Selo 2. rujna 1909. 220 VDG JAHRBUCH 2003 Selo Drenovci kao dugogodišnje zapovjedno mjesto za sela drenovačke Posavine i istočnog dijela spačvanskog bazena (prije toga zapovjedna mjesta bila su sela Morović i Rajevo Selo) zasigurno je uvijek imalo po nekog stanovnika iz zapovjednih struktura koji je poticao iz njemačkog naroda. Otvaranjem Njemačke škole u Drenovcima 1870. godine, za učitelja dolazi Nijemac Petar Thussland. Idući učitelj koji se spominje 1786. prilikom svog odlaska iz sela je također Nijemac, Franz Fazel.18 Postavši stalnim zapovjednim mjestom XII. kumpanije (satnije), sedme brodske pješačke pukovnije 1808. godine, selo Drenovci počinju poprimati drugačiji izgled te dolazi i do većeg naseljavanja stranaca, pogotovo zapovjednog osoblja njemačkog podrijetla. Zajedno s dijelom časnika Nijemaca u selu, pored vojnog osoblja boravi i upravno osoblje (administrativno), zatim liječnici, babice, školnici, svećenici i obrtnici. Najzanimljiviji od ovih svih su obrtnici (ostali su bivali u selu godinu, dvije ili nešto duže, pet-šest godina i odlazili) koji su došavši u jednu sredinu u istoj u velikoj većini slučajeva i ostajali (našavši određene razloge za ostanak). Tako su Drenovci, malo po malo, sve do razvojačenja granice 1873. a pogotovo od tog vremena do 1881. i konačnog pripojenja civilnoj Hrvatskoj postali jako poljoprivredno-obrtničko mjesto (natječući se s Vrbanjom koja oko 1880. uzima primat u nizu područja seoskog, gospodarskog i kulturnog življenja, osim možda poljoprivrede, gdje su novodoseljeni Nijemci iz Drenovaca bili veoma jaki – op.a.). Godine 1837 u iskazu o plaćenom ogrjevnom drvetu za istu godinu od strane sedam časnika koji su platili ogrjev može se vidjeti da su trojica Nijemci. Tako je od upravnih časnika oberleutnant Wenzel Aranz (natporučnik), dok su ostala dva zapovjedna časnika, oberleutnant Allois Hass i unterleutnant Ignacz Schritviser.19 Nedugo potom (21.10.1845.) iz izvoda nominalne liste o djeci oba spola koji idu u školu u svojim mjestima XII. satnije ili trivijalke u Drenovcima te više škole u Vinkovcima, vidljivo je da samo dvoje djece njemačkog podrijetla (nekih drugih naroda i nema) ide u drenovačku školu. Tako je zapisan Matho Chuss star 11 godina i Adam Landgauer star 8 godina, obadvojica sinovi obrtnika.20 Pregled komercijalnih obrta od 23.1.1848. godine u drenovačkoj satniji navodi u bilješci ispod tablice (pregleda) obrta u satniji i dvojicu majstora. U spomenutoj pribilješci stoji da je remenarski šegrt Georg Kobonauz postao majstor, dok je majstor puškar Franz Langauer iste godine umro.21 Slijedećih godina također u zapovjednoj strukturi satnije pored ostalih (Čeha, Talijana i drugih) ima i Nijemaca. Tako opskrbna lista za upravno osoblje od 30.10.1859. (uprava satnije školstva, građevina i šumarstva) bilježi u dijelu Först Personal (šumarsko osoblje) i feštera Josefa Haderera, kao “förster I. classe”.22 18 19 20 21 22 Ivica Ćosić-Bukvin: Vrbanja I, Vinkovci 1994. HDA, fond 445, kutija 559. Isto. Kutija 568. Isto. Kutija 573. Isto. Kutija 578. 221 VDG JAHRBUCH 2003 Evidencija stupanja u vojnu službu iz godine 1858. navodi i kaplara (korpolaris) imenom Tausig Carl. Isti popis ne navodi iz kojeg je sela. Pošto je dotični bio niži časnik (dočasnik), a Drenovci zapovjedno sjedište, velika je vjerojatnost da je živio u zapovjednom mjestu.23 Nešto prije razvojačenja granice (1873.) zapisnik dodjele ogrjevnog drveta prema gratis pristojbi (besplatna dodjela) od 29.4.1863. a za godinu 1864. – 1865. bilježi i još neke Nijemce u satnijskim zapovjednim vrhovima XII. drenovačke kumpanije i Crkve. Od časnika to su: Oberleutnant (natporučnik) Josef Hornstein i satnijski liječnik Georg Pichler, obojica u Drenovcima; zatim župnici Josef Blank u Vrbanji i Anton Itlinger u Drenovcima.24 Razvojačenjem granice (1873.), zatim uvođenjem civilno-građanskog života te već zahuktalom sječom spačvanskih stoljetnih hrastika (a napose bitno za Drenovce velike poljoprivredne površine pod pašnjacima, barama te dijelovi obradivih površina nastalih višegodišnjim krčenjem šikara i šumaraka) i otvaranjem pruge Vinkovci-Gunja, zatim i većim gospodarskim mogućnostima, selo Drenovce naseljava veliki broj njemačkih obitelji sve do 1890.-tih godina. Većina doseljenih su poljoprivrednici uz ponešto obrtnika (op.a.). Tako već godine 1873. u Drenovcima se osniva “društvo obrtnika”, isto se spominje kao zadruga i 1889. u izvješću županijske oblasti, o stanju obrtnih zadruga u Županji. 25 Autor će daljnji život Nijemaca (“Švaba”) u Drenovcima do 1944. g. prikazati kroz originalne dokumente iz kasnijeg vremena. 23 24 25 Isto. Isto. Kutija 579. Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji, spis br. 46703/1889 – ZV-UO; spis br. 312/1911/Kotarsko poglavarstvo Županja. 222 VDG JAHRBUCH 2003 223 VDG JAHRBUCH 2003 Eine kürzere Darstellung der Ansiedlung der Deutschen (Schwaben) in Zwelferien Wie die Ansiedlung der Schwaben in das Dorf Vrbanja verlief, geschah es auch auf diese oder ähnliche Weise in den anderen acht Dörfern Zwelferiens (Soljani, Drenovci, Jurići (Đurići), Račinovci, Gunja, Rajevo selo und Podgajci). Das Dorf Strošinci, das heute der Gemeinde Vrbanja zugehört, war während der Zeit der Militärgrenze, aber auch später, ein legislatives Teil der Petrovaradin –Regimente, oder in anderen Worten, ein Teil der Kumpanie in Morovici, das spätere Bezirk Šid. Mit den grossen Fällen (der Ausnutzung) der Wälder in Spačva (1850-1870) kommen die Deutschen in das Dorf Strošinci - aus diesem Grund gab es 1857 im Dorf einige deutschen Familien. Als kleinstes Dorf gehörte das Dorf Đurići jahrelang administrativ von den demilitarisierten Militärgrenzen der Gemeinde Račinovci und Pfarrei Račinovci an. In Đurići lebte von der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts eine kleine Zahl von Schwaben. Das Dorf Gunja war bis zum Bau der Bahnstrecke Vinkovci-Gunja im Jahre 1886 ein kleinerer landwirtschaftlicher Ort, und später bekam es mit dem Bau der Bahnstrecke nach Brčko, oder in anderen Worten, mit der Eröffnung der Brücke (1894) und mit der plötzlichen Entwicklung des Handels im benachbarten Brčko, eine wichtigere Bedeutung. Es kam zur einer grosseren Ansiedlung in das Dorf, als auch und zur Stärkung der Wirtschaft und des Handwerkes, deren Träger die Deutschen waren. Das Dorf Soljani hatte, bis zur Demilitarisierung der Grenze, keinen grösseren Zuzug von Ausländern, vor allem, der Ausländer- Grenzsoldaten. Die Ausländer waren, wenn es sie überhaupt gab, Händler, Handwerker, Priester und Lehrer. Ein kleineres Dorf Podgajci, zwischen Gunja, Rajevo selo und der etwas weiteren Drenovci und Vrbanja hatte bis zum Jahr 1880 auch eine kleinere Zahl von angesiedelten Ausländern. Erst dann siedelten die Deutschen, die mit der Wald- und Landwirtschaft angezogen wurden, das Dorf Podgajci an. Im Jahre 1880 geschah eine Massenansiedlung der Ausländer (meistens der Deutschen) in das Dorf Račinovci. Die Ansiedlung der zahlreichen Deutschen war mit den grossen Flächen des neubebaubaren Landes, einem fruchtbaren Boden, dem Fluss Sava in der Nähe und den Handelsorten auf der bosnischen Seite bedingt. Das Dorf Rajevo selo, das während der Militärgrenze eine bedeutende Rolle im militärischen und wirtschaftlichen Sinne in der XII. Drenovac – Kumpanie hatte, verlor nach dem Ausbau der Strecke (1886) und nachdem die Brücke Brčko-Gunja im Jahre 1894 in Umlauf gesetzt wurde, seine Bedeutung. Es ist ganz sicher, dass zu dieser Zeit viele Militär- und Zivilangestellte Deutsche waren. Das Dorf Drenovci, als langjähriger Befehlort für die Dörfer in der DrenovacSava Ebene und für den östlichen Teil des Spačva –Bassins hatte bestimmt immer einen Einwohner aus den Befehlstrukturen, der aus dem deutschen Volk stammte. 224 VDG JAHRBUCH 2003 Tomislav WITTENBERG Nijemci i Austrijanci u Požeškoj dolini 1702. - 1941. II. dio U prvom poglavlju opisano je doseljavanje Nijemaca u središnji dio Požeške doline, a u ovom doseljavanje Nijemaca i Austrijanaca u Požešku dolinu po protjerivanju Turaka. Dakako, da je doseljavanja bilo čim su se prilike malo sredile po protjerivanju Turaka prvenstveno u sjedišta vojvodstva ili gospoštija, a svakako najprije u Požegu. Zbog mnogo naselja (211), bilo je Nijemaca u više od polovice - u 118 naselja, zato je najbolje navesti doseljavanja po naseljima. Alaginci (Alaginzi) Prvi put se ime naselju spominje 1697. godine, a samo ime podsjeća na tursku vlast. Vjerojatno je naselje postojalo i u srednjem vijeku jer je na lijepom položaju nadomak Požegi, ali o tome nema podataka. Od početka 18. stoljeća do 1760. godine u selu žive Hrvati u 8 kuća sa 40 članova obitelji. Brzo iza toga nestaju Hrvati i na njihovo mjesto dolaze Nijemci u 14 kuća. 1779.- 1783. godine doseljavaju obitelji: Baumannn (Paumon), Jakob Bahorz, Mathes Cameth (Zameth), Anton Fischer, Marin Hatz, Handl, Holczbauer, Kurz, Perr, Karl Pem (Behm), Michel Pem, Wenzel Hester, Christian Hip, Lorenz Kromstein i Hansjürg. 1800. godine: Jakob Puss senior, Jakob Puss, Georg Puss, Geger. 1830. godine: Romnston, Štercer, Schulc, Gratzer, Hiep, Kilian , Lauder, Rauch, Steib, Vakass. 1864. godine: Etel. 1867. - 1890. godine: Loc, Popp, Homan, Majer, Czipon, Unverdorfer. 1780. godine u Alagincima živi 69 Nijemaca i 14 Hrvata. 1857. godine Alaganci broje 37 stanovnika. 1910. godine Alaginci broje 117 stanovnika, od toga 12 Nijemaca. Nijemci iz Alaginaca sele u Požegu i ulica u kojoj su većina prozvana je Njemačka ulica. Isto tako sele i u Eminovce, a na njihovo mjesto doseljavaju novi stanovnici koji obavljaju različite poslove na vlastelinskom marofu. Antun Pukler iz Alaginaca bio je pravni branitelj u kaznenim stvarima. Napisao i izdao: “Ženitbene običaje i svatovske pjesme u Hrvata”. Pisao političke članke i brošure, i uređivao neko vrijeme tjednik “Slavonac” 1886. godine. 225 VDG JAHRBUCH 2003 Alilovci 1909. Keller (na Gaiću više kuća). Škola Osnovna škola osnovana 1936. godine. 1760. godine Alilovci sa Galešićem imaju 14 kuća i 178 stanovnika. 1857. godine zajedno imaju 192 stanovnika. 1910. godine 299 stanovnika, od toga 16 Nijemaca. Ašikovci 1785. Philipp Marx, Philipp Karb, Magdalena Elis i udovica Alberti. 1849. Kuner. 1850. Weber iz Kule. 1878. Hingelbaum. 1880. Bek i Maurman iz Poreča. 1937. Miler iz Pož. Mihaljevaca. Njemačka škola otvorena je studenoga 1941. godine, a polazilo ju je dvadesetak učenika. Učitelj je bio Franz Werner iz Drenovaca kod Vinkovaca. U selu se i oženio s Terezijom Weber pa su zajedno napustili selo i nastanili se u Njemačkoj, gdje i sada živi udova Terezija. Imali su dvoje djece: Franza i Anu. Ana je poginula u prometnoj nesreći, a Franz je profesor na Sveučilištu u Heidelbergu. Od 1945. godine djeca iz Ašikovaca opet polaze školu u Sesvetama. Slika: Franz i Terezija Werner sa sinom Franzom i kćerkom Anom 226 VDG JAHRBUCH 2003 Obitelj Hingelbaum iselila se u Austriju i njihova unuka Katharina udala se za Leopolda Marza, profesora sa Sveučilišta u Beču, koji je i u drugom mandatu biran za rektora. 1780. godine Ašikovci imaju 19 kuća i 195 stanovnika. 1857. godine Ašikovci imaju 108 stanovnika. 1910. godine 179 stanovnika, od toga 54 Nijemca. Bankovci (Bankowzi) 1848. Filing. 1900. Kapl. 1906. Thür, 1760. godine Bankovci imaju 6 kuća sa 76 stanovnika. Obitelj Hingelbaum 1857. godine 57 stanovnika. 1910. godine 113 stanovnika, od toga 2 Nijemci. Bektež (Bektez) Područje sela Bekteža spadalo je u srednjem vijeku pod gospoštiju u Gradišću i u to doba na tome mjestu nalazila su se dva mala sela: Šimunovci i Dragalovci, čija imena su se sačuvala u nazivima mjesnih rudina. Samo ime Bektež dali su selu stanovnici muslimani. Po njihovom odlasku u Bosnu, na njihovo mjesto doseljavaju Hrvati katolici pa 1746. godine selo ima 19 kuća u kojima stanuje 140 stanovnika. Doseljavanje Nijemaca: 1785. Josef Kinder, Nikolaus Lang i familija udovice Anne Marie Lärmerin. 1890. Wagner iz Pečuha. 1897. Sajfert iz Kule. 1899. Rajter iz Kule. (Franz i Marija Reiter nakon rođenja prvog sina Franje sele se iz Kule u Bektež. Tu im se rađa još petero djece: Tereza, Stjepan, Eva, Antun i Josip). 1905. Hut, postolar iz Poreča, odnos. Požege, vratio se u Požegu. 1945. godine interniran u logor. 1920. Švanol, mlinar. 1931. Viner iz Darde 1938. Štajbl iz Kule. Obrtnici: Franjo Keller, nadmlinar paromlina (1901.); Ivan Huth, postolar, rođen 1867., a umro 1931. godine. Doselio iz Poreča; Lovro Wagner, gostioničar, umro 227 VDG JAHRBUCH 2003 1903. godine u 45. godini života; Lovro Wagner, gostioničar, umro 1941. godine u 51. godini života. Škola Osnovna škola osnovana je 1883. a obnovljena 1929. godine. 1900. godine selo ima 420 stanovnika, od toga 38 Nijemaca. 1910. godine selo ima 396 stanovnika, od toga 20 Nijemaca. Bertelovci Naselje Bertelovci je staro, iako o njemu nema podataka iz srednjeg vijeka i za turskog vladanja. Doseljavanje Nijemaca: 1824. Puc - 1944. 1837. Lohner - 1944. 1849. Kecner. 1855. Krip. 1862. Puhll - 1944. Muler dos. iz Buka. Stürmer, ods. u Jakšiće. 1857. godine selo ima 123 stanovnika. 1900. godine selo ima 154 stanovnika od toga 58 Nijemaca. 1910. godine 150 stanovnika, od toga 7 Nijemaca. Biškupci Selo je vjerojatno postojalo i u srednjem vijeku, jer je bilo posjed pečujskog biskupa i od toga mu dolazi ime. U turskom popisu spominje se kao “Biškupac”. Nijemci doseljavaju: 1862. Peklar. 1900. Minks iz Sudeta, Pilauer, Rauber. 1905. Heisler Škola Osnovna škola osnovana je 1937. godine. 1900. godine selo ima 329 stanovnika, od toga 6 Nijemaca. 1910. godine selo ima 355 stanovnika, od toga 5 Nijemaca. Blacko 1885. Pok. 1887. Kerner. 228 VDG JAHRBUCH 2003 1889. Müller. Brestovac Brestovac se spominje kao posjed i trgovište 1302. godine, a 1332. godine i župna crkva Sv. Martina. Po protjerivanju Turaka Brestovac je gospoštija, a gospodari su: 1702. godine grofovi Sereni; 1732. godine Trenck; 1756. godine Horany; 1759. godine Iv. Strižić. Sela gospoštije: Golobrdci, Štitnjak, Kunovci, Ugarci, Jaguplije, Bršani, Skenderovci, Žigerovci, Svrzigaće, Boričevci, Vilić selo, Perenci, Pavlovci, Deževci, Orljavac, Kujnik, Pasikovci, Rasna, Koprivna, Čečavac, Šnjegavić, Vučjak, Oblakovac, Ivandol, Gučani, Bolomače, Zakorenje, Dolac, Brestovac, Daranovci, Nurkovac, Završje, Nova selo, Lipa, Busnovi. 1753. Fortil (Fortun). 1846. Keršer, Petter. 1890. Kühr 1914. Haupt iz Srijema. 1925. Šlauf iz Buka. Škola Osnovna škola osnovana je oko 1750. godine, a 1931. godine na školi rade 3 učitelja. Ferdinand Musler učitelj (1849.-1910.). Rodom iz Kule. Dragutin Kühr bio je napredan vinogradar. 1900. godine naselje broji 665 stanovnika, od toga 5 Nijemaca. 1910. godine naselje broji 663 stanovnika, od toga 11 Nijemaca. Bučje 1900. godine naselje broji 504 stanovnika, od toga 2 Nijemca. Buk 1827. Muller 1834. - 1842. Hermaul (Maule) (vjerojatno Schermaul). 1847. Tauber. 1891. Kir. 1900. Seifert. 1910. Wittenberg. Škola Osnovna škola osnovana je 1787. godine, a 1931. godine na školi rade 3 učitelja. Hrvatska seljačka štedionica zadruga Buk osnovana je 1930. godine, u 1931. godini bilježi promet od 162.789 ondašnjih dinara. Zadrugara - članova bilo je preko četrdeset. Zadrugu je vodio župnik vlč. g. Michael Paus, a po njegovom odlasku Jozo Barić. 229 VDG JAHRBUCH 2003 DVD je osnovano 12. travnja 1909. godine. U upravnom odboru između ostalih bili su i Josip Wittenberg i Josip Dreksler. U okviru društva bila je i limena glazba “plehači”, koju je vodio Rudolf Dreksler, a u njoj su još svirali: Franjo Kir, Milan Martin, Petar Šimonović, Anton Fridl, Aleksa Dračko, Ladislav Hel i Slavko Tvrdy. 1900. godine naselje broji 258 stanovnika, od toga 47 Nijemaca. 1910. godine naselje broji 294 stanovnika, od toga 73 Nijemci. Busnovi 1910. godine naselje broji 226 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Cerovac 1900. godine naselje broji 197 stanovnika, od toga 3 Nijemca. Ciglenik (Zieglenik) 1785. Mathias Meternach i Wilhelm Renson. 1849. Milberg, Paus, Kihler, Peck, Perger, Hut, Kin, Hajberger. Gradnja ceste Ciglenik - Kula započela je 1909. godine u dužini od 7,4 km, a za izgradnju osigurano 35.000 Kruna. Jakob Hajberger, umro u 68. godini života 1908. godine. Škola Škola je osnovana 1938. godine. DVD Osnovano je 1933. godine. Zapovjednik Petar Širholc. Marvogojska udruga Marvogojska udruga osnovana je početkom tridesetih godina prošloga vijeka. Obrtnici: Šimo Bence, mlinar (Supruga Marija rođ. Reisperger). Umro 1906. g. u 47. god. Života; Franjo Šterle, trgovački pomoćnik; Đuro Weber, kovač, umro 1909. godine u 48. godini života. (1906.); Petar Širholc, postolar (1923.); Antun Bence (supruga Eva Milberg), kolar; Karlo Bence, kovač, umro 1941. godine u 71. godini života. (Supruga Marija r. Paus). Željeznička postaja - 1908. godine predstojnik postaje Agost Duzar. - 1930. godine šef je Pavao Butković. - 1936. godine šef je Slavoljub Šivoš. Sa željezničke postaje 1913. godine otpremljeno je 8.130 kom jaja, dok sa postaje Pleternica 7.155, Jakšića 6.703, a Požege 180 kom jaja. 1857. godine Ciglenik ima 189 stanovnika. 1900. godine Ciglenik ima 469 stanovnika, od toga 147 Nijemaca. 1910. godine Ciglenik ima 509 stanovnika, od toga 182 Nijemci. 230 VDG JAHRBUCH 2003 1931. godine 485 stanovnika od toga 185 Nijemaca. Antun i Kata Hingelbaum (Kata Wittenberg - 1919.) Terezija Wittenberg, supruga Mije Štiksel, rođenog 1894. godine. Čaglin (Caglin) Čaglin se 1434. godine spominje kao posjed, a slijedeće 1435. kao trgovište. Do izgradnje pruge 1894. godine Osijek - Pleternica, Čaglin je u “sjeni” Ruševa i Bekteža. 1758. Su(h)ar. 1849. Weber. 1885. Beker. 1889. Šulc iz Eminovaca. 1899. Pamer iz Darde u Baranji. 1912. Šnajder iz Staroga Sivca u Bačkoj. Škola Osnovna škola osnovana je 1923. godine, a 1931. godine na školi rade 2 učitelja. 1900. godine Čaglin ima 347 stanovnika, od toga 16 Nijemaca. Češljakovci 1900. godine naselje broji 314 stanovnika, od toga 7 Nijemaca. 1910. godine naselje broji 329 stanovnika, od toga 21 Nijemca. Ćosine Laze 1910. godine naselje broji 307 stanovnika, od toga 4 Nijemca. Darkovac (Darkowatz) Naselje nastaje potkraj 19. stoljeća na krčevinama šuma imanja Turković iz Kutjeva. Trebalo je dosta truda da se površine privedu svrsi, ali isto tako trud je urodio plodom. Blizina ceste Čaglin - Slav. Brod, željezničke pruge Pleternica Osijek, pilane u Ljeskovici (Irenovcu) te dosta dobre zemlje, pogodovalo je ubrzanom razvoju naselja. Nastanjuju ga doseljavanjem Nijemci pa pored izgradnje kuća i gospodarskih zgrada ubrzo niče škola, crkva, groblje... Većina stanovnika je Evangelističke vjeroispovjesti pa registracija obreda rođenja i vjenčanja obavlja se u Požegi. Iz sačuvanih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih imamo podatke od 1911. godine iz kojih je vidljivo, da su se djeca rađala u Darkovcu potkraj 19. stoljeća. Sklopili su brak 1919. godine: Elek Wirth i Etelka Kring, oboje iz Darkovca. Johann Krähling, star 21 godinu i Elisabeta Tullner stara 15 godine, oboje iz Darkovca. 1920. godina: 231 VDG JAHRBUCH 2003 Michael Pancini, star 21 godinu i Anamarija Krähling, stara 19 godina, oboje iz Darkovca. Johann Konrad, star 26 godina i Elisabeta Poth stara 21 godinu, oboje iz Darkovca. Heinrich Jung, star 24 godine iz Darkovca i Elisabeta Trebus stara 20 godina iz Velimirovca. Kristijan Ksellman star 19 godina iz Darkovca i Katarina Geier stara 16 godina iz Šid. Banovci. Ivan Oster star 21 godinu iz Darkovca i Katarina Reisinger stara 15 godina iz Velimirovca. 1921. godina: Peter Schnur star 20 godina iz Darkovca i Eva Farkaš stara 21 godinu iz Milanluga. Josip Jung star 31 godinu i Suzana Trebus stara 26 godina, oboje iz Darkovca. Ivan Jung star 23 godine iz Darkovca i Elisabeta Bollinger stara 21 godinu iz Beške. 1924. godina: Fridrich Bischof star 20 godina iz Darkovca i Katarina Toraü stara 18 godina iz Antunovca. Johann Poth star 23 godine iz Darkovca i Filipina ... stara 19 godina iz Velimirovca Adam Huber star 2 godine iz Darkovca i Katarina Leimber stara 17. godina. Sin gostioničara. Johann Tullner star 24 godina iz Darkovca i Veronika Köhler stara 17 godina iz Kaptola. Heinrich Ditz star 25 godina iz Darkovca i Elisa Poth stara 23 godine iz Velimirovca. Georg Kre(ä)hhling star 23 godene i Elisa Ksellmann, oboje iz Darkovca. 1925. godine: Josip Becker (Rkt), brijač, star 18 godina iz Čaglina i Elisabeta Ungar (Ev.) stara 17 godina iz Darkovca. Johan Huber star 20 godine i Elisabeta Leimbeck stara 26 godina, oboje iz Darkovca. 1926. godina: Johann Ksellmann star 28 godina iz Darkovca i Magdalena Gehring stara 21 godinu iz Kučanci. Adam Rübel, strojobravar, star 24 godine i Katarina Keck stara 19 godina iz Dubrava kod Bos. Gradiške. 232 VDG JAHRBUCH 2003 Heinrich Weisz star 24 godine iz Darkovca i Rozalija Tornaj stara 19 godina iz Lučinaca. Johann Reisinger star 19 godina i Eva Reth stara 17 godina, oboje iz Darkovca. Heinrich May star 25 godina i Magdalena Schnur stara 19 godina, oboje iz Darkovca. Eber Kehl star 22 godine i Marica Bem stara 15 godina, oboje iz Darkovca Škola Osnovna škola otvorena je 1922. godine. 1910. godine naselje broji 228 stanovnika, od toga 209 Nijemaca. 1931. godine naselje broji 272 stanovnika, uglavnom Nijemaca. 1909. godine osnovana je Vjeresijska udruga u Darkovcu. Dervišaga 1821. - 1900. Nutzer (Nusser). 1885. Bach. 1910. godine naselje broji 336 stanovnika, od toga je 1 Nijemac. Deževci 1890. Štaub iz Garešnice. 1900. Weichinger. 1911. Hell. 1933. Prikler, stolar. 1910. godine naselje broji 21 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Djedina Rijeka 1903. Wittenberg, mlinar. Škola Osnovna škola osnovana je 1919. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj. 1910. godine naselje broji 212 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Dobrogošće 1940. Pamer iz Čaglina, mlinar. Doljanci 1820. - 1920. Prucha. 1917. Ril iz Mihaljevaca. 1910. godine naselje broji 182 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Doljanovci 1900. godine naselje broji 225 stanovnika, od toga 1 Nijemac. 233 VDG JAHRBUCH 2003 Donji Emovci 1910. godine naselje broji 133 stanovnika, od toga 13 Nijemaca. Draga 1900. Koler iz Ugarske, Ticl. 1900. godine naselje broji 191 stanovnika, od toga 16 Nijemaca. Drenovac 1900. godine naselje broji 890 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Duboka 1900. godine naselje broji 305 stanovnika, od toga 2 Nijemca. Eminovci Selo je vjerojatno postojalo u srednjem vijeku, ali o njemu iz toga vremena nema podataka. Starije hrvatsko stanovništvo malo se održalo pa već 1777. godine doseljavaju Nijemci, koji do 1944. godine čine polovicu sela. 1777. - 1783. Matern. 1779. Juhn, Labaker, Riel, Weber. 1785. Tuma. 1788. - 1797. Kessner. 1788. - X. Šulc, 1950. 5 kć, 19. st. 1802. - 1849. Štromer. 1803. Kerber, Sthtrober. 1848. - X. Stürmer, Kindler. 1848. -1849. Elbel, Hofman, Kerker, Klesinger, Kumsfirman, Shlesinger, Stromnar. Blim Hip Kaprel Stiksel Švajgel 1900. godine naselje broji 308 stanovnika, od toga 116 Nijemaca. Ferovac Michael Moritz, kolar (1927). 1900. godine naselje broji 151 stanovnika, od toga 3 Nijemca. Frkljevci 1890. Birger iz Austrije, Kindler iz Kule. Škola Osnovna škola osnovana je 1921. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj. 1900. godine naselje broji 361 stanovnika, od toga 2 Nijemci. 234 VDG JAHRBUCH 2003 Golo Brdo 1849. Peter. 1862. Grül. 1900. godine naselje broji 334 stanovnika, od toga 15 Nijemaca. Golobrdci 1906. Kappl iz Tornja. 1910. godine naselje broji 261 stanovnika, od toga 2 Nijemca. Gornji Emovci 1900. godine naselje broji 165 stanovnika, od toga 13 Nijemaca. Grabarje Grabarje se spominje 1400. godine kao posjed plemića Vrbovskih, tj. “od Vrbove” u Sesvetama. Prastanovnici za turskog vladanja vjerojatno su prešli na islam, pa su po protjerivanju Turaka iselili u Bosnu. Selo je ostalo prazno pa u njega doseljava nekoliko familija iz okolice, a potom iz Bosne. Doseljavanje Nijemaca: 1782. Johann Berthes, Friedrich Getz. 1785. Nikolaus Ziegler, Friedrich Raab, Peter Mussler, Paul Gles, Johann Karb, Nikolaus Pecker, Wilhelm Claren i familija Anne Kölner. 1803. Šuc, kolar. 1849. Kel, Wagner. 1890. Brener iz Austrije. 1900. Cheh iz Moravske, Fenrih iz Sudeta, Mil iz Austrije, Reindl iz Ugarske, Stürmer, Štancl, Rek. 1910. Lujf, Fišer iz Moravske i Fišler iz Pazove. 1930. Šlauf iz Buka. Škola Osnovna škola osnovana je 1927. godine, a 1931. godine na školi rade 2 učitelja. Njemačka škola otvorena je 1942. Prva učiteljica njemačke škole bila je Edita Flam, a poslije nje dolazi učitelj Reif. Marvogojska udruga osnovana je 18. ožujka 1928. godine. Članova je bilo 51, a imali su 1931. godine 135 grla simentalskih krava. Udrugu su vodili Julius Reindl i učitelj Stjepan Salopek. Julius Reindl bio je najzaslužniji za izgradnju škole u selu i bio je predsjednik školskog odbora. Bio je i glavar zemljišne zajednice. Na gospodarskoj izložbi 1931. godine u Požegi bio je zamjenik pročelnika sekcije za stočarstvo. 1900. godine naselje broji 521 stanovnika, od toga 27 Nijemaca. 235 VDG JAHRBUCH 2003 1910. godine naselje broji 549 stanovnika, od toga 22 Nijemca. Gradac 1930. Bauernfreund iz Ašikovaca. Škola Osnovna škola osnovana je 1931. godine, a na školi radi 1 učitelj. 1900. godine naselje broji 457 stanovnika, od toga 7 Nijemaca. 1910. godine naselje broji 497 stanovnika, od toga 5 Nijemaca. Gradište Gradište je u srednjem vijeku sjedište velikog vlastelinstva. Vlasnici do 1343. godine su plemići Sečeji, koji su sagradili veliku drvenu utvrdu i po toj utvrdi naselje je dobilo ime. 1850. Mesinger, Teisler. Antun Teisler, posjednik, umro u 80 godini 24. svibnja 1920. godine, pokopan na groblju u Bektežu. Ivan Teisler, gostioničar (1927). Škola Ugovorna pravoslavna škola osnovana je 1774. godine. Redovna osnovana škola 1883. godine. 1931. godine na školi radi 2 učitelja. 1910. godine naselje broji 704 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Gradski Vrhovci 1900. godine naselje broji 367 stanovnika, od toga 2 Nijemca. Granje 1900. Luheni Koler. 1900. godine naselje broji 143 stanovnika, od toga 8 Nijemaca. Hrnjevac 1890. Kert, Popel. 1910. Hamata. Kunc, Luif, Khün. 1900. godine naselje broji 170 stanovnika, od toga 25 Nijemaca. 1910. godine naselje broji 235 stanovnika, od toga 43 Nijemca. Imrevci 1864. Köhl. Škola je osnovana 1947. godine. 236 VDG JAHRBUCH 2003 Jaguplije 1909. Estereicher. 1942. Hajsler. 1910. godine naselje broji 353 stanovnika, od toga 21 Nijemci. Jakšić (Jaksic) Na mjestu gdje su danas Jakšići, nalazilo se u srednjem vijeku selo Sveti Đurađ, kako se to vidi iz dokumenta iz 1400. godine i iz opisa međaša grada Požega 1545. godine. Ime Jakšići nastalo je od plemena Jakušića. Za Turaka u njemu žive prastanovnici Hrvati, katolici i muslimani, te doseljeni Srbi. Po protjerivanju Turaka Jakšić je Knežija (Kneziatus) i ima sela: Jakšići, Čakotić, Bertelovci, Tekić, Vetovo, Turnić, Treštanovci. Doseljavanje Nijemaca: 1702. godinr: Paim, Pluco. 1773. godine: Lamperger. 1818. godine: Kilian. 1829. godine: Prunder, mlinar. 1830. godine: Lehrman iz Poreča. 1840. godine: Böhm. 1846. godine: Ester, Hefter, Hiep, Schreng, Schultz, Eiler. 1848. godine: Lohner (iz Mihaljevaca). 1870. godine: Hanzel. 1880. godine: Faubel (iz Kule). 1909. godine: Hirschman (iz Austrije). 1910. godine: Pracler (iz Njemačke). 1912. godine: Kiršek. Prattes Škola Osnovna škola osnovana je 1787. godine, a njemačka 1942. godine. 1931. godine na školi rade 4 učitelja. Te godine ravnajući učitelj je Ivan Prattes, koji ima uzorni pčelinjak. Prattes će poslije biti imenovan za školskog nadzornika kotara. Njemačka škola Osnovana 1942. godine. Koristila prostor stare škole (sada zapadno od raskršća ceste od Požege prema Kuzmici.) Učitelj bio Ivan Rihter (poslije otišao u Zagreb). Kraj škole u kući Ivana Hajzlera bio je vrtić. 237 VDG JAHRBUCH 2003 Hrvatska seljačka zadruga Osnovana je 9. studenoga 1919. godine. Pored Jakšićana u zadrugu su se učlanjivali i iz sela: Eminovci, Tekići, Bertelovci i Rajsavca. Među zadrugarima bilo je i više Nijemaca pa su birani i u ravnateljstvo i nadzorni odbor. Tako su bili u Ravnateljstvu zadruge: Ivan Prattes, rav. učitelj iz Jakšića, do 1928. godine perovođa, poslovođa i blagajnik u zadruzi. Potpredsjednik je bio Sebastijan Lechner i članovi: Andrija Loner, Josip Šulc, Karlo Pull, Leopold Bubak, Josip Tomas, Julius Puss, Ferdo Schuster, Rudolf Renčer, Petar Eiler. Od 1932. godine predsjednik zadruge je Rudolf Renčer. 1931. godine novčani promet iznosio je 821.051 Din. 1857. godine Jakšić ima 534 stanovnika. 1900. godine Jakšić ima 927 stanovnika, od toga 115 Nijemaca. 1931. godine ima 1058 stanovnika, od toga su 87 Nijemci i 126 u mješovitim brakovima. Jurkovac 1910. godine naselje ima 151 stanovnika, od toga 2 Nijemca. Kadanovci 1760. Jagar. 1849. Scharf, Toman,Grokop, Halot. Školu imaju zajedno s Frkljevcima. 1900. godine naselje broji 168 stanovnika, od toga 2 Nijemci. Kalenić 1842. Vehpauer. 1909. Muler. 1900. godine naselje broji 82 stanovnika, od toga 3 Nijemci. Kamenska Kamenska je po protjerivanju Turaka bila gospoštija, koju je zajedno s pakračkom 1728. godine preuzeo barun Theodor Imbsen. Imala je sela: Oljasi, Lučinci, Bratuljevci, Sloboština, Podsreće, Vranić, Crljenci, Milivojevci, Nježić, Djedina Klisa, Mrtovlasi, Amatovci, Šeovci, Mihaći, Sažije, Mrkoplje, Bogdašići, Striježevica, Vučjak, Kruševo, Šušnjari, Vrhovci, Smoljanovci, Ozdakovci. 1900. godine naselje broji 46 stanovnika, od toga 6 Nijemaca. Kamenski Vučjak 1900. godine naselje broji 144 stanovnika, od toga 7 Nijemaca. 1910. godine naselje broji 247 stanovnika, od toga 8 Nijemaca. 238 VDG JAHRBUCH 2003 Kaptol Selo ima ime po zbornome kaptolu Sv. Petra, koji je ovdje u južnom hrvatskom dijelu Pečujske biskupije osnovan oko 1230. godine i održao se do 1536. godine. Turci su ga zauzeli 15. siječnja 1537. godine. Za njihova vladanja žive tu Hrvati katolici i muslimani, i to činovnici i plaćeni vojnici. Dio Kaptola zove se do 1545. godine Petrovcem, po zbornoj crkvi Sv. Petra. Po protjerivanju Turaka Gospoštija Kaptol ima sela: Kaptol, Doljanovci, Bešinci, Podgorje, Lukač, Komarevo, Ramanovci, Galešić, Alilovci, Golo Brdo, Češljakovci. Vladar je tu gospoštiju dao 1701. godine đakovačkom biskupu, 1717. godine srijemskom biskupu, a kasnije đakovačkom kaptolu. 1877. godine preuzeo je veleposjed grof Attems. Doseljavanje Nijemaca: 1829. Bachbauer, Laudor. 1882. Wrba. 1886. Stiber iz Austrije. 1892. Metzger, iz Dugog sela kod Virovitice, odns. iz Veszprema. 1893. Cheh 1900. Blahut. 1919. Keller iz Vaškuta. Škola Osnovna škola osnovana je 1770. godine, a 1931. godine na školi radi 5 učitelja, a na čehoslovačkoj 2 učitelja. Njemačka škola Kaptolčani su svoju češku školu 1942. godine pretvorili u “Njemačku”. Isti je ostao i učitelj Jindra Požar. Antun Wittenberg ima mlin 1912. godine. 1857. godine Kaptol ima 649 stanovnika. 1900. godine Kaptol ima 1040 stanovnika, od toga 99 Nijemaca. 1910. godine Kaptol ima 1090 stanovnika, od toga 130 Nijemaca. 1931. godine Kaptol broji 1185 stanovnika, a od toga su 85 Nijemci i 185 u mješovitim brakovima. Knežci 1900. godine naselje ima 135 stanovnika, od toga 9 Nijemaca. Komarovci 1900. godine naselje broji 205 stanovnika, od toga 5 Nijemaca. 1910. godine naselje broji 238 stanovnika, od toga 7 Nijemaca. 239 VDG JAHRBUCH 2003 Koprivna 1900. godine naselje broji 365 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Koprivnica 1900. godine naselje broji 339 stanovnika, od toga 5 Nijemaca. Krivaj Krivaj je nekada bio marof (pusta, pustara) veličkog vlastelinstva. Tu su stanovali vlastelinski radnici i službenici. Posljednji vlasnik marofa Rakoczaj je iza Prvoga svjetskog rata rasprodao zemlju. 1900. godine naselje broji 72 stanovnika, od toga 54 Nijemca. Kula U kasnom srednjem vijeku crkva sv. Đurđa u obliku kule, sačuvana za Turaka, koji su selu Sveti Đurađ promijenili ime u Kula. Vjerojatno je obzirom na položaj crkva služila i kao obrana od bogumila jer je s njenog tornja - kule bio dobar pogled i na vrhove padina Dilja: Starac iznad Ivanovaca 276 m, i dr. Mlinar Varžak čuva koplje i glavu kipa - fratra, koje je pronađeno šezdesetih godina prošlog stoljeća prilikom kopanja stupa za elektro mrežu. Moje je mišljenje da ono datira iz sukoba s bogumilima i da je crkva u Kuli bila promatračnica i istureno obrambeno mjesto. Doseljavanje Nijemaca u Kulu obradio sam u prvom poglavlju, a ovdje ću navesti popis domaćinstava Kule 1936. godine prema kućnim brojevima: I. Iz smjera Bekteža: br. 2. Josef Musler (1908.) tokar. 4. Anton Schneider (1896.) stolar. 6. Anton Heigel (1926.) mlinar. 8. Peter Schmitt (živi u Našičkoj Breznici). 10 a. Kathi Bauerfreund. 10 b. Paul Weber. 12. Joseph Wils (doselili 1827.). II. Školska ulica: br. 1. Michel Bauernfreund. 3. Georg Weber, bačvar. 5. Adam Berger, kolar. 7. Georg Merkus. 9. Anton Heigl, mlin. 11. Škola. 13. Peter Steib, ranije lovačka kuća. Ugao ulice: 15. Georg Mühlberg. 17. Georg Reuter, zidar. III. Stariji dio naselja - sjeverna strana: br. 14. Peter Weber. 16. Peter Hingelbaum. 18. Michel Psotka (1926.). 20. Peter Schodeck (ili Schodeks). 22. Anton Sticksel. 24. Josef Sticksel (Stiksels). 26. Josef Puhl. 28. Josef Weber. 30. Peter Stürmer. 32. Adam Berger. 34. Ludwig Kassal. 36. Michel Mühlberg. 38. Anton Reif. 40. Adam Weber. 42. Ludwig Faubel. 44. Resi Faubel. 46. Josef Reiter. 48. Anton Bürger. 50. Georg Kassal. 52. Jerg Bauernfreund. 54. Hans Baudoin, trgovački posjed. Trgovinu vodi Ignjatija Stevanović. 56. Hans Kühn (Porečki postolar). 58. Josef Pelzer. 60. Andreas Kühn. Južna strana: br. 19. Hans Kirscheg. 21. Peter Kinder. 23. Georg Stürmer. 25. Peter Mühlber. 27. Anton Schweiger. 29. Anton Eiler. 31. Georg Musler. 33. Franz Berger. 35. Adam Berger. 37. Georg Paus. 39. Elisabeth Kühn, sin Adam. 41. Franz Schnur. 43. Georg Schweiger. 45. Anton Eiler. 47a. Heinrich Rosenberg, gostiona. 47b. Julius Bauernfreund, trgovac. 49. Andreas Schirholz. 51. Johann Lippert. 53. Philip Psotka. 55. Andreas Kühn. 57. Paul Marmann. 59. Peter Fischer. 61. Josef Mühlberg. 240 VDG JAHRBUCH 2003 IV. Kutjevačka ulica od juga prema sjeveru - desna strana: br. 62. Konrad Baller. 64. Georg Mühlberg. 66. Georg Seifert. 68. Peter Reif. 70. Hans Reif, mehaničar. 72a. Adam Stürmer. 72b. N. Prodanov (1934.). 74. Josef Stürmer, kolar. Lijeva strana: br. 86. Josef Stisksel, tokar. 84. Anton Kinder. 82. Peter Berger, kolar. 80. N. Schmidt, u Poreču stolar, slobodan hausplatz. 78. Franz Kühn, u Poreču postolar. 76. Julius Reiter. V. Ciglenički put - poslijeratne kuće: br. 63. Josef Kasal, tkač. 65. Josef Schweiger, zidar. 67. Josef Merkus, zidar i Karl Merkus, postolar. 69. Franz Weber, tkač. VI. Poslovna četvrt “Kuljanski Dombovar” na cesti za Požegu u sredini mjesta - sjever: br. 88. Šandor Wagner, gostioničar. 90. Anton Bauernfreund. 92. Peter Kalajković. 94. Anton Bürger. 96. Anton Mühlberg, zidar. 98. Nikolaus Mühlberg. 100. Georg Paus, postolar. 102. Slobodna kuća. 104. Andreas Mühlberg. 106. Adam Kalajković, sin Josefa. 108. Anton Psotka. 110. Josef Steib. 112. Josef Weber, iz Aškovića. 114. Stephan Pelzer. 116. Anna Müller, ud. pok. Franza. 118. Florian Weber, a stanuje Ado Stürmer, stolar. 120. Michel. Kühn. 122. Kathi Kühn. 124. Peter Pelzer. 126. Adam Reiter. 128. Jakob Reiter. 130. Ado Mühlberg. 132. Josef Marmann. 134. Peter Kalajković. Jug: br. 71. Adam Theis. 73. Michel Berger. 75. Anton Steib. 77. Hans Weber, kovač. 79. Franz Paus. 81. Ludwig Kühn, zidar. 83. Georg Seifert. 85. Peter Reiter. 87. Jakob Stürmer. 91. Georga Eiler. 93. Anton Kühn, stolar. 95. Anton Eiler. 97. Johann Heinrich, brijač. 99. Adam Stürmer, sin Petera iz Poreča. 101. Anton Eiler. 103. Andreas Sticksel. 105. Michel Weber, zidar. 107. Anton Müller. 109. Adolf Weichand, iz Čačinaca. 111. Stefan Kirscheg. 113. Anton Berger. 115. Josef Eiler. 117. Anton Kühn. 119. Adam Reiter. 121. Josef Kalajković, sin Josefa. 123. Josef Seifert. Ukupno: 131 kućni broj. Škola Škola je osnovana 1787. godine i u prošlom poglavlju navedeni su učitelji do 1936. godine, kada dolazi bračni par Kabaj, inače Slovenci i nisu znali njemački pa tada dolazi za učitelja Lauer iz Mihaljevaca. Dok su bili učitelji Dragutin i Danica Koch učitelji, imali su uzoran školski vrt i pčelinjak. Dragutin Koch Dragutin Koch rođen je 3. listopada 1897. godine u Kutjevu, od oca Ivana, posjednika i Dragice r. Širholc. Osnovnu školu polazi u Kutjevu, a 1914. godine upisuje se na Gimnaziju u Požegi gdje završava četiri razreda, a 1917./18. I.-IV. Učiteljske škole u Zagrebu. Ispit zrelosti položio je lipnja 1918. godine pa je dekretom Županijske oblasti u Požegi 13. srpnja 1918. godine postavljen za namjesnog učitelja pučke škole u Prnjavoru, kotar Brod s nastupom 1. rujna 1918. godine. Od 1. siječnja 1919. godine je namjesni učitelj u Tominovcima, od 13. kolovoza iste godine privremeni učitelj. Dekretom od 23. srpnja 1923. godine imenovan je pravim učiteljem. Zajedno sa suprugom premješteni su u Kulu po molbi 18. studena 1925. godine, a nastupili 1. siječnja 1926. godine. Kako su im sinovi 241 VDG JAHRBUCH 2003 završili osnovnu školu radi lakšeg njihovog školovanja traže premještaj u Požegu, kojeg dobivaju 5. prosinca 1935. godine, kao učitelji na osnovnoj školi u Požegi, gdje nastupaju službu od siječnja 1936. godine. Odlukom ministarstva nastave NDH od 11. srpnja 1941. godine Dragutin će biti dodijeljen kotarskom školskom nadzorniku kao školski izvjestitelj, bez prava na dnevnice. Te službe razriješen je 7. ožujka 1942. godine i vraćen na svoje mjesto u pučku školu u Požegi. Travnja 1945. godine je likvidiran, kao i njegovi sinovi. U Požegi Dragutin je bio tajnikom DVD Požega od 30. travnja 1940. do travnja 1945. godine. Danica Koch Danica Celić udana Koch, rođena je 14. veljače 1899. godine u Mašiću, župa Nova Gradiška, od oca Rok, učitelja i majke Štefanije r. Steinbrückner. Završila je učiteljsku školu i prvo radno mjesto bilo joj je škola u Kuli od 1. rujna 1918. do prosinca Svjedodžba Željka Koch iste godine. Od 1. siječnja do 30. lipnja 1919. godine učiteljica u Poreču do 30. lipnja 1919. goodine. Od 1. prosinca 1919. godine učiteljica je u Tominovcu. Dragutin Koch i Danica Celić sklopiti će brak u rkt župi Kutjevo 20. kolovoza 1919. godine i od tada će zajedno sa suprugom raditi u Tominovcu, potom u Kuli i na kraju u Požegi. U Tominovcu rađa dvoje djece, koje tu i umiru. U Kuli im se rada sin Željko 1923. i Dragutin 1924. godine. U Kuli će završiti osnovnu školu, a u Požegi gimnaziju. Željko je upisao Mudroslovni, a Dragutin Strojarski fakultet u Zagrebu. Zadruga Hrvatska seljačka zadruga, osnovana je 1903. godine u Bektežu, ali je 1908. godine sjedište preneseno u Kulu. Po broju članova (381) bila je najbrojnija u ondašnjem kotaru, kao i po ukupnom prometu 1931. godine (5,420. 871 Din). Temeljni kapital 1909. godine iznosio je 2.200 Kruna, a iznos uložaka 45.526,91 Kruna, a ulošci 1930. godine 1,501.248 Din. Voditelji zadruge bili su Dragutin Koch učitelj i Stefan Wagner. Marvogojska udruga Kula osnovana je 2. ožujka 1929. godine. 1931. godine ima 32 člana i 150 komada simentalskih krava. DVD osnovano je 1931. godine. Predsjednik društva bio je Antun Bürger, zapovjednik Antun Eiler. Društvo je imalo svoj dom, a već 1933. godine nabavili su jednu jaku parnjaču i druge ručne štrcaljke. U sklopu društva bila je i puhačka glazba. 242 VDG JAHRBUCH 2003 Na proslavi 27. kolovoza 1933. godine okupila su se društva iz Požege, Kutjeva, Velike, Ruševa, Jakšića, Kaptola, Vetova, Buka, Gradca, Bekteža, Čaglina i Poreča. Proslavi je prisustvovalo 250 vatrogasaca i preko 2000 naroda iz bliže i dalje okolice. I dok nisu imali društvo uspješno su pomagali gašenju požara u Kutjevu kolovoza 1927. godine, čime su zadivili mještane Kutjeva i dobili priznanja. - 22. siječnja 1868. godine umro je u Novoj Gradiški Stephan Musler, rođen u Kuli, svećenik biskupije zagrebačke, profesor zagrebačke i ravnatelj gimnazije varaždinske. Iz zagrebačke gimnazije premješten je u Varaždin 1852. godine, a od 1855. - 1860. godine je ravnatelj gimnazije u Varaždinu. Mjeseca listopada 1860. godine postavljen je za župnika i podjaršpita u Novu Gradišku, gdje nakon osam godina umire. Različiti nekrolozi ističu velike njegove zasluge za književnost. (Ivan Trdina, Slovenac, svjetovnjak, suplirao na varaždinskoj gimnaziji od 1853.- 1855. godine, a o stanju na gimnaziji i ravnatelju Musleru će u svojoj knjizi: Bahovi huzariji in Iliri, Ljubljana 1903. godine zapisati: “Stopivši nekoč v Konferenčno sobo (1855. godine), najdem ravnatelja strašno razburjenega. V obraz je bil rudeč kakor rak, kar tresel se je od jeze. Poklical me je k mizi in dejal: Zdaj boste nekaj videli, kar je bilo neznano na hrvatskem od dobe Jožefa II. Evo vam orvi službeni dopis od banske vlade na nemškom jeziku! Mesto bana se je dozdaj navodno podpisal podban Benko Lentulaj. Pod nemškim dopisom pa se je prevelilo tudi to ime v Benedikt Lentulaj. Muzler vrše pismo v miznico in pobegne. V šoli ga po tem dva dni nismo videli in pretekel je dober mesec, predno se je kolikor toliko potolažil”. Georg Musler Kanonik zagrebačke nadbiskupije, umro je 22. listopada 1878. godine u Zagrebu, u 77 godini života. Bio upravitelj župe Kutjevo (1831.- 1833.) Oporučno ostavio Družbi sestara milosrdnica za bolnicu 950 for. i i za društvo sv. Vinka 950 for. - 11. siječnja 1915. godine umro je u Kuli Franjo, Josip Baudoin, liječnik, u 86. godini života. Rođen je u Landau Falz Bavarska, a bio liječnik u Kutjevu. Pogreb obavio Luka Partaš, kapelan. - Hans Kühn, profesor - Adolf Kirschig, učitelj. Po iseljenju u Austriji najprije radio u kamenolomu, a potom u Njemačkoj bio upraviteljem osnovne škole u jednom mjestu u okolici Ulma. Napisao: Kula - Poretsch Die Deutschen in Poschegaer Kessel. Donauschwabische Beiträge 46. Panonia Verlag Freilassing 1962. 243 Adolf Kirschig VDG JAHRBUCH 2003 Obrtnici: Petar Faubl, kolar, umro 1901. godine u 38. godini života; Franjo Seifert, kovač (1902.); Ivan Weber, kovač (1904.); Antun Gilich, brijač (1904.-1917.)(poslije s bratom Tomasom preselio u Ruševo); Josip Štirmer, kolar (1904); Josip Kühn, stolar (1905.); Josip Weber, postolarski majstor (1912.); Petar Weber, postolar (1912.); Juraj Levak, bravar (1912.); Jakob Schneider, stolar; Adam Kasal, tkalac (1913.); Ivan Musler, kovač – 1919.; Josip Musler, tokar – 1920.; Ana Musler, primalja; Filip Kühn, kolar; Ivan Weber, kovač - 1921.; Mijo Musler, remenar; Josip Baller, trgovac; Ivan Musler, kovač, umro u 80. godini života 1922. godine; Josip Heinrich, tkalac, umro u 79. godini života 1924. godine; Antun Kasal, tkalac, umro u 66. godini života 1924. godine; Ludvik Kühn, zidar (1925.); Antun Heinrich, brijač, (1926.); Đuro Kühn, čarapar; Ivan Reif, strojobravar (1927.); Josip Merkus, zidar; Adam Kühn, kovač (1928.); Pavao Puhl, mlinar, rođen 1897., a umro 1929. godine; Đuro Weber, bačvar (1930.); Karlo Merkus, postolar; Ljudevit Sweiger, zidar (1931.); Stjepan Pelcer, postolar (1932.); Ferdo Kühn, stolar (1933.); Josip Vachta, postolar. Rođen u Zagrebu. Umro u Kuli 1940. godine u 86. godini života; Stjepan Wagner, gostioničar, umro 1933. godine u 70. godini života; Aleksandar Wagner, gostioničar, umro 1940. godine u 52. godini života; Adam Štirmer, stolar (1934.); Stjepan Heigl, mlinar (Vodenica na Kutjevačkoj Riki, mlin zidan 1823. godine); Đuro Musler, kovač, umro 1939. godine u 61. godini života. (1906.); Dragutin Šmit, stolar. Antun Milberg, zidar, umro 1935. godine u 71 godini života; Antun Kasal, postolar (1936.); Đuro Musler, brijač (1937.). Priča čiča Hanzike (zapisao Hanz Kühn) Ev, stara j’ Lizika umrla. Jučer sam bijo na sprovodu. Imala j’ 87 godina i često znala reć: Imala sam dvanajstero dice, sam mi još dvoje ostalo, a ja sam još živa. Poznavala sam ja i starog Stermera, Miku (Nikolaus) Bergera i Franca Eilera koji j’ ko dečko od 20 godina s drugim doseljenicima još 1785. dosel’jo u Kulu. Stari Franz bio je trgovac, prodavao je svinje i to jako puno u Mađarsku, sve do Odenburga (Šopronja). Familija Partheser bila j’ prije u kući od Rosenberga. Bratić starog Pertseta bijo je naš komšija. Bijo j’ velki pušač i vol’jo se svađat sa ženom. Kad bi se svađali uvik mu je istepla lulu iz usta. Češće su znal’ od nas pozajmit kruva. Jednom su nam vratli kru’ i kad smo ga razrizali ispala j’ lula. Perzeovka se svađala dok je misla kru’. Poznavala sam i staru Rajficu, koja j’ nosla gajde na leđma kad je došla u Kulu. U Kul’ je prije bilo puno gajdi na putu. E, onda je bilo sasma drugačije i drukčije se govorlo. Tak je stari Eiler znao reć: “Da imam brašna ko što nemam masti u selu b’ tepsiju našo pa b’ ispekli bazlamaču.” danas se kaže posudt. Svašta se događalo, a ljudi s’ bili veseliji. Znal su i zapivat lipe pisme, lipo na dugaško, a i kad su stari pripovidal’ moralo se slušat. Imal’ su i selske muzikante i stari čiča Štajb je sviro u egede i uč’jo j’ igrat dva dana u nedlji. Al su ljudi radli uvik, marljivo, išli s tada na koli u Osik i tam prodavali plodove, krumpire, kukuruze, kestene i hmelj, što s’ ga dica kupla na livadama. Mladi s’ slušal starije. Prvi Elvel je znao vračat. Bolesni, a naročito putnici dolazili k njemu iz daleka i on im je pomagao. Govor’jo j’da je koren siljevine dobar protiv šloga, a žuta ružca za tabane. “Kleka i siljevine pa se brzo ne umire”. 244 VDG JAHRBUCH 2003 Za dobar urod luka imao je ista pravila. Kad žene sade luk ne smiju mnogo pripovidat jer će se luk odmah pretvort u bačve. Po zim’, kod prela bilo j’ veselo jer se ispod kreveta nalaz’jo lonac s vinom. Žene s’ svaki čas bile žedne pa se moralo pit. Tu s’ nastale i mnoge poskočice. Spominjalo se prvo vrime kad su se doseljaval’ i spominjala su se duga putovanja: Iju, iju, iju, iju idemo u Slavoniju. Selo j’ bilo dugačko Al je blato duboko Sa čizmama ide Papuče ne vride Iju, iju, iju, iju Prvi konji, koje su naši ljudi dobili nis’ bili tak lipi i velki i jaki ko danas. Na to se more bit mislilo kad se pivalo: Kad se ore na mački Moraš miša upreći Mačka skače u galop Pa sve čini hopa, hop (Sigurno ko 3 put 3 je 9) Na prelu se pripovidalo o linoj ženi. Uvik kad je prela i postala pospana govorla je:"Ajmo rano počinuti, sutra ćemo nastaviti". Al uj’tro još u krevet’ rekla bi: “Moram se još iznojiti, navečer ću posiditi.” Ko što sam već rekla ljudi s’ znali puno više pisama, koje s’ se lipo slagale, bilo j’ i oni za dicu ko ona: Malo pase po polju malo po međašu, Sijaj sijaj sunašce, ABC pjesmu i druge. Na kraju još dvi Lirum lirum larice Od kašike držalice Stare babe izjelice Mlada mora postiti Kru je u ormaru A nož u duvaru Otac ti je prelac Mati ti je prelja Kad krave istjera Izajde i telac. Kad dojdu na ulicu Započinju mukati Kad dojdu na ćupriju Počinju se čamati Kad dojdu na livadu Započinju driskati Kad dojdu u šikaru Počinju se ritati. 245 VDG JAHRBUCH 2003 i pisma Na polju i u kući poskakuju Švapčići Uz malene egede uz velike begeše Tu dolaze žene tri s ogledalom okruglim I Švabama smetaju da i dalje tancaju...... Napomena prevoditelja Augustina Lukačević: Tekst je preveden malo slobodnije na ikavski, šijački, nama bliži govor, kako bi se naglasile dijalektološke značajke. 1857. godine Kula ima 396 stanovnika. 1900. godine Kula ima 572 stanovnika, od toga 496 Nijemaca. 1910. godine Kula ima 646 stanovnika, od toga 557 Nijemaca. 1931. godine Kula ima 662 stanovnika, uglavnom Nijemaca. Kunovci 1900. godine naselje ima 232 stanovnika, od toga 30 Nijemaca. Kutjevo (Kutjewo) Pored kronologije doseljavanja Nijemaca u Kutjevo u prvom poglavlju, treba navesti i doseljavanja poslije toga. 1760. Türk. 1785. Michael Leiber i supruga Eve r. Britz. 11. srpnja iste godine krstili sina Kristofora. 1810. godine: Cimermann (stolar). 1849. godine: Kutenberg, Regen. 1859. godine: Doppelhammer, Tieber. 1861. godine: Beck, 1864. godine: Koch. 1886. godine: Weber (iz Svilne odnosno Poreča). 1897. godine: Lerman,Ganoci, Maurer, vlastelinski pivničar. 1897. - 1925. godine: Arnold Becke (doveo ga Turković iz južnog Tirola - San Michele, kao iskusnog stručnjaka za vinogradarske nasade). 1898. godine: Geringer, krojač. 1899. godine: Štirmer, Šmit, Beck, Pfarrer. 1900. godine. Böhm, Bürger, Paus, Kühn iz Kule; Hip iz Svilne, Forenscher, Poll. 1903. godine: Jung. Carl Mader iz poznate obitelji vinogradarskih stručnjaka, također na dobro Turkovića. On je umro 1936. godine i pokopan na kutjevačkom groblju. 1903. godine: Cimerman, iz Mađarske. 1910. godine: Biter, Birger, Egner (iz Beča) vincilir, Ašenbrener, Bertosi, iz Italije. 246 VDG JAHRBUCH 2003 1920. godine: Schweiger iz Kule. 1922. godine: Hajster, Musler iz Kule, učitelj. 1928. godine: Mohler iz Pleternice. 1930. godine: Psotka, Lisner. 1932. godine: Steib iz Kule. 1940. godine: Konrad, Gajzler, Rajl, Šredl, Veter. Mosser, Tumltich, Forenbacher, Milberg, Tüller. Škola Osnovna škola osnovana je 1754. godine. Gradnja nove školske zgrade započela 1909. godine, a dovršena 1910. godine. 1931. godine na školi rade 3 učitelja, tada imaju uzorno uređen školski vrt i pčelinjak. Učitelji: Šultais, Gavro Vojvodić 1899.,Gizela Fridrich, Franjo Tomljanović, Zlata Todorović 1910.,Mijo Mikić, Franjo Tomljanović, ravnajući učitelj, umro 1914. godine u 39. godini života, Franjo Musler, rodom iz Kule. Bio prvi predsjednik Lovačkog društva “Slavonac” Kutjevo. Škola lakih jahača Otvorena je 1. siječnja 1925. godine s 11 polaznika. Vršalica Ive Mohlera u Kutjevu 247 VDG JAHRBUCH 2003 Obrtnici: Franjo Hrdina, sedlar, Franjo Frimel, remenar, umro 1903. godine u 27. godini života, Adalbert Koch, postolar, umro 1905. godine u 73. godini života, Ivan Fajman, bačvar, umro 1905. godine u 47. godini života, Ivan Vürtz, brijač, (1918.), Stjepan Koch, postolar (1922.), Jakob Heger, privatnik, (umro 1925. godine u 86 godini života, Amond Frimmel, tesar, umro 1929. godine u 78. godini života, Josip Kühn, zidar (1932), Ivan Decker, kolar, Mato Volarević, bačvar, Antun Markt, kovač, umro 1934. godine u 66 godini života, Ivan Koch, opančar. (1937), Milan Hönig, limar, Ivan Egner, postolar (1941). U Kutjevu je obnova (regeneracija) vinograda cijepljenom američkom lozom započela 1905. godine, a na glasu vinograd je imao i Ivan Koch. Vinogradarska zadruga Kutjevo osnovana je 1926. godine i imala je 15 članova. Između ostalih bili su i Antun Koch, Ivan Pattera, Mirko Messner, Manda Birger, Ivo Mohler i Helena Zeler a u radu zadruge pomagao je i Carl Mader, upravitelj gospodastva Turković. - 19. listopada 1912. godine pokopan je u 25 godini života Petar Kühn, pravnik, sin Antuna, vlastelinskog nadlugara i Karoline r. Steib. Pogreb obavili vlč.gg. Juraj Stehno, Mijo Razum i Stjepan Lesny. Antun umro 15. srpnja 1928. godine u Kutjevu. - August Musler završio je školske godine 1890./91. poljoprivrednu školu u Požegi. 1857. godine Kutjevo ima 1324 stanovnika. 1900. godine Kutjevo ima 1615 stanovnika, od toga 147 Nijemaca. 1910. godine Kutjevo ima 1622 stanovnika, od toga 125 Nijemaca. 1931. godine Kutjevo ima 1633 stanovnika, od toga 111 Nijemaca i 283 u mješovitim brakovima. Kuzmica Do početka 20. stoljeća naselje se zvalo Orljavica. Po protjerivanju Turaka bilo je sjedište gospoštije Blacko. imala je sela: Dervišaga, Orljavica, Srednje selo, Viškovci i Blacko. Gospoštiju su 1703. godine preuzeli grofovi Ohmučevići, rodom iz Dubrovnika, a 1767. godine Lj. Hranilović. 1875. Mulner. 1878. Majer. 1900. Hut iz Pož. Mihaljevaca. Gotal. Škola Osnovna škola osnovana je 1888. godine. Prva učiteljica bila je Adela Šmidler. 1931. godine na školi rade 2 učitelja. 1900. godine Kuzmica ima 124 stanovnika od toga 4 Nijemca. Latinovci 1910. Švajhofer, Hohman, Somer. Ungar iz Beča. 248 VDG JAHRBUCH 2003 Škola Pravoslavna ugovorna škola spominje se 1751. godine, a redovna škola 100 godina poslije. 1931. godine na školi rade 2 učitelja. 1900. godine Latinovac ima 271 stanovnika, od toga 27 Nijemaca. Lučinci 1850.-1942. Štaub, Hofman, Hak, Hace, Baumgörtner. Škola Osnovna škola otvorena je 1930. godine, a slijedeće godine na školi rade 2 učitelja. 1900. godine naselje broji 118 stanovnika, od toga 22 Nijemca. 1910. godine naselje broji 167 stanovnika, od toga 36 Nijemaca. Lukač 1900. godine naselje broji 186 stanovnika, od toga 1 Nijemac. 1910. godine naselje broji 247 stanovnika, od toga 4 Nijemca. Migalovci 1900. godine naselje broji 268 stanovnika, od toga 8 Nijemaca. Mihajlije 1910. godine Mihajlije broje 97 stanovnika, od toga 5 Nijemaca. Mihaljevci 1900. godine Mihaljevci broje 302 stanovnika, od toga 10 Nijemaca. Mijači 1849. Klein i Meier. 1910. godine naselje broji 371 stanovnika, od toga 2 Nijemca. Milanlug 1905. Lefler. 1909. Kraus iz Lukavca kod Tuzle. Mitrovac 1904. Ludwig Obertan, vlast. voćar. Josip Rotman, zidar, rođ. 1857. godine, umro 1929. godine. Škola Škola je otvorena 1921. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj. Nova Ljeskovica (Irenovac) 1910.-1954. Weiss. 1910.-1951. Herbst. 249 VDG JAHRBUCH 2003 1910. - 1954. Miller. 1910. - 1950. Hiršer. Škola Privatna škola otvorena je 1899. godine za djecu pilanskih radnika i namještenika, a redovna 1919. godine. 1931. godine na školi rade 2 učitelja. 1900. godine naselje broji 388 stanovnika, od toga 35 Nijemaca. 1910. godine naselje broji 478 stanovnika, od toga 51 Nijemac. Novi Mihaljevci (Deutsch Mihaljewzi) U Hatar Mihaljevaca doseljavaju se Nijemci 1754. godine i prozivaju novo naselje Njemački Mihaljeci. Novo selo naslonjeno je na postojeće Mihaljevce na cesti prema Trenkovu i Velikoj. Te godine doselili su 9 obitelji: Konrad Heinrich, Michael Heinrich, Josef Hip, Sebastijan Hib, Christian Loner, Thomas Laurer, Josef Petter (Dorfrichter), Wilhelm Schäerl, Josef Kriep. 1784./85. godinu doseljava još 12 obitelji: Ivan Haintra (? Heinrich), Andreas Kilian, Erasmus Kriep, Peter Kriep, Banabas Kuffer (Kupfer), Cristian Kupfer, Anton Loner, Josef Ruper, Mathias Scheffer, Ivan Sulz (Schulz), Josef Schmitt, Paul Venzel (Wenzel). 1803. godine doseljavaju: Bisten, Lass, Luhr, Riel, Ruper, Vincer. 1846. godine doseljavaju: Berdus, Kraus, Lastin i Seiler. 1862. godine doseljavaju: Hut, Ludvig. Usred sela je zvonik kapela Sv. Martina. Antun Lauer s obitelji 250 VDG JAHRBUCH 2003 Djeca njemačkih Mihaljevaca polazili su školu u Mihaljevcima, koja je otvorena 1873. godine. 1931. godine na školi rade 3 učitelja. 1942. godine otvorena je njemačka škola. Antun Lauer, rođen 12. prosinca 1908. godine u Novim Mihaljevcima, gdje završava Osnovnu školu. Daljnje školovanje nastavlja u Požegi, a Učiteljsku školu polazi u Banja Luci i završava u Pakracu. Prvo radno mjesto mu je Buk, gdje radi deset godina, zatim prelazi u Gradac (1940.-1942.), a odatle u Kulu. Po povlačenju Kuljana prelazi u Dalj i u Požegu u Njemačku školu. Poslije rata radi u Mihaljevcima, Velikoj i Trenkovu, gdje je i umirovljen. 1857. godine selo ima 109 stanovnika. 1900. godine naselje ima 174 stanovnika, od toga 154 Nijemca. 1910. godine selo ima 187 stanovnika. 1931. godine selo ima 193 stanovnika, od čega su 120 Nijemci. Oljasi Ivan Vist, mlinar i supruga Marija rođ. Dietr.(1930.). Škola Škola je otvorena 1896. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj. 1910. godine naselje broji 240 stanovnika, od toga su 4 Nijemca. Orljavac 1848. Bier. 1862. Bregar, Kronšteter 1900. Gesl (Đuro, bravar) i Sefert. 1920. Kremer kolar. Škola Škola je otvorena 1787. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj. 1910. godine naselje broji 575 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Orov Panj 1928. Kühn iz Poreča. Ovčare 1945. Cheh iz Tominovca jer se nije mogao vratiti u svoju kuću. 1910. godine naselje broji 155 stanovnika, od toga 27 Nijemaca. 1910. godine naselje broji 302 stanovnika, od toga 40 Nijemaca. Paka 1803. - 1846. Koblar Škola Škola u Paki otvorena je 1901. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj. 1900. godine naselje broji 385 stanovnika, od toga 1 Nijemac. 251 VDG JAHRBUCH 2003 Pavlovci 1880. Razl iz Sirača kod Daruvara. 1901. Majer iz Čađavice. Kratochwül Škola Škola u Pavlovcima otvorena je 1925. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj. 1900. godine naselje broji 210 stanovnika, od toga 2 Nijemca. Perenci 1920. Ivan Keller i supruga Eva, rođ. Hammer. 1930. Mihael Keller i supruga terezija rođ. Katrenberger. 1900. godine naselje broji 138 stanovnika, od toga 2 Nijemaca. 1910. godine naselje broji 180 stanovnika, od toga 16 Nijemaca. Pleternica Kralj Karlo VI. darovao je Vojvodstvo Pleternicu 11. listopada 1728. godine Johannu Theodoru Imbsenu. 1728. Imbsen. 1732. Trenck. 1733. Smolzinger 1734. Pokmar, mlinar. 1760. - 1775. Mitterpacher. 1785. Sepel, mlinar. 1821. Meringer, Štumer, Schulteiss. 1842. Leikauf. 1844. - 1862. Majer. 1846. Bier, Dickmann, Dinger. 1862. Gruber, Hams, Hozmer. 1880. Vittenberg, mlinar 1890. Marman, Šnobl. 1900. Mohler. 1935. Bauernfreund iz Kule. Kopštajn, Dreksler (odselili u Njemačku). Vlasnici predjela poznatih vinogradarskih lokaliteta na vlastelinskom dobru Pleternica bili su još 1. rujna 1890. godine: barun Rudolf Stilffried - Ratenitz, knez 252 VDG JAHRBUCH 2003 Lamoral Thurn Taxis, knez Fridrich Thurn Taxis, grof Fridrich Karl Schöborn Wiesentheid, grof Klemens Schöborn - Wiesentheid. Obnovu (regeneraciju) vinograda Pleterničani su započeli 1905. godine, a prvi je bio Franjo Kamerman, bilježnik. Pleternički obrtnici dobili su od kralja Ferdinanda cehovsku povelju 13. kolovoza 1835. godine. Cehmeštar 1871.- 1872. godine bio je Ivan Schulteis. Škola Škola u Pleternici otvorena je 1770. godine, a 1931. godine na školi rade 4 učitelja. Mlinovi: Schulteiss, Đuro Wittenber, Antun Wittenberg, 1910. godine, s pogonom na benzinski motor, Ivan Wittenberg, do kraja pedesetih prošlog stoljeća, na pogon vodena turbina i elektromotor. Luka Bauer, ing. upravitelj gospodarske uprave Brodske imovne općine Pleternica, rodom je iz Sotina. Završio gospodarske nauke na visokoj školi za kulturu tla u Beču. Prije toga radio u Požegi. U Pleternici radi punih 18 godina od 1923. do 1940. godine. Za njegovo vrijeme racionalno se iskorištavalo šume, sa dobra u vlastitom podrumu kapaciteta 100 vagona odnjegovano i prodavano vino “Klikun ” u Francusku i Austriju - Beč, u restoranu Rathauskellerei i do dva vagona godišnje. Vino je transportirano u bačvama, a jedan manji dio se punio u flaše od 0,70 l. Rasplodni bikovi prodani imovinskim pravoužitničkim općinama i tako poboljšanja selekcija krava. Isto je učinjeno i sa rasplodnim nerastima za čistokrvne bijele mongolice. Na dobru se uzgaja sjemenska roba pšenice (profilik, kao i beljsku profilik br. 323.), ozima zob, jedna od prvih u požeškom kraju, kalami odnosno uzgoj sadnica za nove kvalitetne nasade vinove loze. Podignuta električna centrala u Pleternici, uređen park u Pleternici. Luku Bauera naći ćemo i u Ruševu na mladoj misi Jozi Buturcu, u školama Pleternici, Buku, Ruševu, Sesvetama, Kuzmici, kao i Građanskoj ženskoj stručnoj školi, bilo da je u školskim odborima ili pomaže prilikom obnova škola, školskih vrtova, izleta i dr. Dao i svoj obol organizaciji Gospodarske izložbe u Požegi 1931. godine, kao predsjednik Kotarskog poljoprivrednog odbora i predsjednik konferencije za organizaciju izložbe, a bio je i pročelnik za ratarstvo i livadarstvo iste. Premješten iz Pleternice iz zdravstvenih razloga u proljeće 1940. godine. 1857. godine Pleternica ima 911 stanovnika. 1900. godine Pleternica broji 1271 stanovnika, od toga 26 Nijemaca. 1910. godine Pleternica ima 1524 stanovnika, od toga 49 Nijemaca. Pleternički Mihaljevci 1900. godine naselje broji 143 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Podgorje 1910. godine naselje broji 447 stanovnika, od toga 6 Nijemaca. 253 VDG JAHRBUCH 2003 Poljanska 1900. Hak, Koh, Mak, Rozman, kovač. Škola u Poljanskoj otvorena je 1903. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj. 1910. godine Poljanska broji 361 stanovnika od toga 19 Nijemaca. Poreč (Poretsch) U prvom poglavlju opisano je doseljavanje Nijemaca u Poreč, a stanje iz 1936. godine ovom prilikom. Tada je to već lijepo urbano formirano naselje u obliku slova “T”. S jedne i druge strane ceste ostavljeno je dovoljno prostora za nogostup i zelenilo. Kuće su poredane i s jedne i druge strane ceste, a ona ide od Kule prema Draganlugu. Na polovici je odvojak prema Zapadu, na čijem početku je 1927. godine izgrađena kapelica Sv. Antuna Pustinjaka. To je još nešto širi prostor, pa je tu izgrađena 1910. godine i nova škola, poslovni prostor udruga, kao i dom. Nedaleko od sela još su vidljive udubine u zemljištu gdje se kopala glina za izradu opeka. Po tadašnjim kućnim brojevima s lijeve strane ceste od dolaska iz Kule bili su: 1. Michael Seifert. 3. Anton Kerker, zidar. 5. Franz Puhl. 7. Peter Hut, zidar. 9. Andreas Heiles, 11. Jakob Lermann, užar. 13. Georg Puhl. 15. Johann Beck. 17. Georg Reif. 19. Johann Merkus. 21. Karl Hingelbaum. 23. Jakob Leiber. 25. Karl Marmann, zidar. 27. Josef Bremer, brijač. 29. Anton Bremer. 31. Johann Hut. 33. Georg Elbel, postolar. 35. Karl Theis, tkač. 37. Georg Kühm, zidar. 39. Peter Theis. 41. Adam Kühn, postolar. 43. Johann Eiler. 45. Jakob Elbel. 47. Jedan stanar. 49. Peter Lermann. 51. Georg Weber. 53. Josef Meixner, kovač i zet Jakob Hut, stolar. 55. Anton Schweiger. 57. Josef Heiles, sin Josefa. 59. Josef Helies, sin Michela. 61. Peter Eiler. 63. Stefan Schmidt. 65. Kasper Stahl. 69. Josef Seifert, kovač. 71. Vlasnik Josef Eiler. 52. Josef Eiler, krojač. 73. Johann Faubel (stanuje u Kuli). 75. Peter Paus, postolar. Desna strana: 2. Anton Bremer. 4. Josef Lermann. 6. Johann Marmann. 8. Georg Seifert, zidar. 10. Josef Beck. 12. Andreas Stürmer. 14. Georg Puhl. 16. Johann Frick. 18. Katharina Frick, udovica. 20. Jakob Eiler. 22. Johann Kerker. 24. Peter Kühn. 26. Anton Bremer. 28. Georg Kühn. 30. Johann Musler, remenar. 32. Georg Kinder. 34. Andreas Leiber. 36. Frantz Beck, gospodar. 38. Josef Beck, mlinar s motornim pogonom. 40. Josef Bremer, postolar. 42. Franz Kerker. 44. Georg Stürmer, kolar. 46. Johann Wilz. 48. Michael Eiler. 50. Johann Kinder. 52. Josef Eiler, stolar. 54. Anton Stahl. Škola Po doseljavanju u Poreč s njima je bio i prvi privatni učitelj Michael Sal(o)mon (vjerojatno Židov). Po njegovoj smrti djeca putuju u Kulu i tada je to njemačka škola. 1809. godine opet imaju privatne učitelje do 1870. godine, a otada su bili učitelji: Josef Kerpata (1870.), Anton Bouček (1874.-1879.), Blaž Permišek (1879.-1881.), Dragutin Pavić (1881.-1884.), Josip Rehorić (1884.-1888.), Ivan J. Tomašić (1888.-1889.), Hermina Bottman (1889.-1890.), Aleksandar Vöröš (1889.-1895.), Antun Maršić i Tomislav Matić (1896.), Vjekoslav Schütz (1897.-1918.), Mariana 254 VDG JAHRBUCH 2003 Lifkay (1909.-1916.), Sofija Dušić (1916.-1919.), Marko Lončar (1918.-1920.), Danica Celić (1919.), Ivan Babić, učitelj, rodom iz Oriovca. (1920.-1928.), Zlata Celić (1920.-1924.), Mirko Celić (1924.), Elisabeta Mirković (1924.-1926.), Matilda Pleše (1926.), Julijana Bačić (1926.-1927.), Olga Tomić (1927.-1929.), Petar Posavac (1928.-1933.), Darinka Hepperger (1929.-1933.), Franjo i Vjekoslava Preglej (1933.X.), Franjo Kap, učitelj njemačkog odjelenja (1936.-X.), Josip Bauernfreund, upravitelj škole (1943.) Od 1910. godine kao što se vidi iz pregleda na školi rade 2 učitelja. Uzor školski pčelinjak za učiteljevanja Petra Posavca i Darinke Hepperger. Kapela U jesen 1927. godine izgrađena je u mjestu kapela, koja je posvećena sv. Antunu Pustinjaku, a blagoslovljena 17. siječnja 1928. godine. DVD Društvo je osnovano 1933. godine. Adam Kühn i Đuro Elbl. Udruge Marvogojska udruga u Poreču osnovana je 20. svibnja 1928. godine. Članova je bilo 82, a broj siment. grla 148. Konjogojska udruga Poreč osnovana je 3. listopada 1927. godine. Članova je bilo 25, a imali su 60 grla Lipicanera. Uz učitelja u udrugi prednjači Jakob Vilc. Obrtnici: Ivan Reif, stolar (1903), Josip Bremer, stolar, umro 1908. godine u 33. godini života; Adam Kühn, kovački majstor. (1913.); Katarina Marmann, primalja, umrla 1913. godine u 37. godini života; Gjuro Weber, opančar, poslije prešao u Kutjevo, gdje je umro u 56. godini, 26. 11. 1921. godine; Josip Štirmer, kolar, umro u 37. godini života 1924. godine; Josip Beck, mlinar (1925.); Petar Teis, tkalac; Jakob Huth, stolar (1927); Josip Marman, zidar; Ivan Musler, remenar (1929.); Petar Paus, stolar; Đuro Elbel, postolar (1930); Ivan Sweiger, postolar (1931); Ivan Kühn, zidar; Adam Kühn, postolar; Đuro Kühn, stolar; Đuro Štirmer, kolar, umro 1937. godine u 57 godini života; Antun Teis, tkalac; Alojz Teis, tkalac, umro 1940. godine u 74. godini života; Josip Meixner, kovač (1941.). (Marija Witenberger, udana za Josipa Hut kbr. 14. (1907. i 8. i 11.). 1857. godine Poreč ima 238 stanovnika. 1900. godine Poreč ima 383 stanovnika, od toga 350 Nijemci. 1910. godine Poreč ima 452. stanovnika, od toga 428 Nijemci. 1931. godine Poreč ima 532 stanovnika, uglavnom Nijemaca. Potočani 1848. Franar. 1880. Rauher. 1925. Percel (Pelcer). 255 VDG JAHRBUCH 2003 Požega (Poschegg) Po protjerivanju Turaka u Požegi u njenu tvrđu smještaju se vojna i upravna vlast pa tako tu dolaze Austrijanci i Nijemci. Požega je tada imala svega 700 stanovnika. Bili su to dijelom starosjedioci, a dijelom doseljenici iz okolnih sela te velika skupina izbjeglica iz Bosne. Tada u Požegi nije bilo njemačkih stanovnika. Tako su zapovjednici požeške tvrđave: Mat. Ivan Schad (1707. godine), Leopold Mamula de Turri (1709. godine), u isto vrijeme je bio i vojnički prefekt B. Forstner, već 1710. godine zapovjednik je Michael Schöld, koga još iste godine zamijeni potpukovnik Valvazor (umro u Požegi 21. siječnja 1714. godine i pokopan u crkvenoj grobnici požeških Franjevaca). Od 1715. godine zapovjednik je Ivan Püttner, umro 27. prosinca 1719. godine i pokopan u grobnici požeških Franjevaca. Još 19. studenoga iste godine bio je nazočan kod uvođenja Franje Walsega u veličku gospoštiju. Godine 1724. zapovjednik je Pöss, koji je vodio mnoge potjere protiv hajduka. Godine 1728. bio je zapovjednikom Franjo Schmidgrabner, a već slijedeće godine je grof Henrik Raiss. Tada je bila smještena u Požegi momčad Daunove pukovnije. Komorska uprava obavljala je već 1698. godine prvi glavni popis, a sva zemlja bijaše razdijeljena na kotare i vojvodstva. Potanji popis grada Požege dovršio je 1702. godine Gabriel Ladislav Hapsz, komorski provizor, tako da je među prvim doseljenim Nijemcima. Nije se ženio, nije imao obitelji pa osim velike potpore koju je davao isusovcima za njihov smještaj u Požegi i Kutjevu, ostao je pored popisa i po tomu zapamćen. Isusovcima je u to doba pomagao i Johann Georg Schlinntenbuch, opskrbnik požeške posade, koji je prije toga bio isusovački novak. Iako Požega vrlo rano po protjerivanju Turaka postaje i obrtničko središte, tek za vladavine Marije Terezije doživljava stvaran procvat i od tada obrtnici imaju važnu ulogu u gospodarskom životu. U procvatu obrtništva u Požegi dali su svoj obol i Nijemci. Obrtnička djelatnost opet se bazirala na domaćim sirovinama i tako bila i kvalitetna i kupcima po cijeni dostupna. Obrtnici svoje proizvode prodaju ne samo u svojim radionicama, već i na sajmovima, kako u Požegi, tako i u drugim okolnim mjestima. 1702. Ladislav Hapsz, komorski provizor. Petar Mizen, pekar. 1717. Herman Human, Ivan Numperger. 1718. Josip Vinchinger. 1721. - 1748. Johan Kliber, stolar. 1721. Jakob Koeter, bravar. 1721. - 1788. Matok Schmidt, a Nikola 1753. bio kovač i pisao hrvatski. 1721. Cincl. 1721. - 1739. Tomo Taifelsberg, zidar. Josip, zagr. kanonik, 1739.- 1820. 1739. Komerpaar, Rajtar. 1739. - 1862. Schwartz. 1747. - 1771. Lerchenberger. Petar 1747. gradski sudac, 1748. on je trgovac. 256 VDG JAHRBUCH 2003 1747. - 1771. Hubert ili Hildebert Otten (Hotten) bravar ili špoljarski majstor. Piše hrvatski. 1748. Hansierg, mesar. 1748. - 1870. Vihelm Stauber, cipelar. 1777.-1783. Ivan, cipelar i “majstorski sin”. 1748. Ivan Hofficer, svjećar i trgovac. 1748. Ivan Kromphauer, bogatiji cipelar. 1754. - 1768. Benedikt Pusjeger, stolar. 1756. - 1761. Andrija Fajgl. 1761. Bendl. 1761. - 1868. Petar Heimb, pekar, ugleni građanin umro, a jedan je mlinar. 1761. - 1814. Ivan Linder, pekar. 1761. - 1800. Dominik Bruner. Ivan i Franjo krojači. 1761. - 1783. Antun Majer. 1761. - 1783. Josip Montl. 1761. Antun Sencl, Franjo Sislinger, Rikard Treger. 1762. - 1862. Andrija Erlinger, blagajnik požeške županije, dobio plemstvo 1793. 1763. - 1816. Minhard. 1764. - 1816. Hauer. 1765. - 1822. Fandl. 1768. Ulderik Groshaim, inkvilin. 1768. - 1792. Karlo Schmoltzinger, krojač. 1768. - 1783. Tiler. 1770. - 1835. Graf, kirurg, gradski vijećnik. 1771. Ivana Kebling, Ignacije Volhietter. 1771. - 1813. Josip Loos, 1771. - 1783. Pokajsen. Ignacije kanonik u Zagrebu. 1773. Antun Prikelmaier, mlinar. Preuzeo - kupio mlin ranije vlasništvo isusovaca. 1774. - 1813. Hajdar, bačvar, udružen u njemačkom cehu. 1774. - 1909. Lobe, pivar, svilar. 1775. - 1881. Antun Ropp (Roop, Rapp), inkvilin, posjednik, nadzornik bolnice, 1809. kirurg. 1775. Josip Schager, bačvar. 1775. Schnädiz, stolar; Andrija Schpect, inkvilin; Dominik Trinkler, mesar. 1775. - 1796. Venceslav Staidel, krojač. 257 VDG JAHRBUCH 2003 1776. - 1823. Latz, mlinar. 1777. - 1815. Franjo Hasel, stolar. 1777. - 1783. Benedikt Peterson, stolar. 1778. - 1796. Antun Stöger, staklar. 1779. - 1816. Antun Büff, županijski pristav. 1779. Ivan Cedler, Ignacije Fiedl, inkvilini; Fon, pivar; Wolfgang Rötter; Gerhard Kellner. 1779. - 1807. Andrija Rot, (rotarius Iesuitarum). 1779. - 1800. Hanel. 1779. - 1811. Kaiser, biskupski desetinar. 1779. Vencel Klisner, majstor, Teller. 1779. - 1799. Ivan Stumerger, inkvilin. 1779. Pavao Thaller, ljekarnik i vlasnik pošte. Ivan, opat i župnik u Požegi (1856.1878.). Bio prije toga župnik u Davoru i Brestovcu. Pokopan na groblju Sv. Ilije i još danas stoji na grobu kameni križ. Jedno vrijeme bio i narodni zastupnik. 1782. - 1816. Adam Scheffer, krojač. 1783. Jakob Rieger, cipelar. 1784. Bilmajer, došao iz Falačke u Njemačkoj; Furl, urar. 1785. Han, obitelj doselila iz Vaiseburga. 1785. Perr, mlinar; Đuro Rithober, bačvar. 1786. Mijo Fast, cipelar. 1786. - 1810. Gašpar Kerner, ljekarnik. 1786. - 1797. Ivan Rajsinger, gradski bilježnik. 1787. - 1816. Martin Ströbl, mesar. 1790. Pavao, cipelar. 1788. - 1862. Karner, prodao svoj posjed Španovicu. 1788. Ivan Netter, posjednik. 1790. - 1813. Zengevall, županijski sudac i bilježnik. 1791. - 1862. Herman, bačvar. 1791. - 1816. Šimun Musler, stolar. 1791. - 1862. Albert Neuwvith, kolar. 1791. Lovro Rister, užar; Ivan Schmalz, krojač. 1793. - 1850. Grinvald. 1793. - 1850. Heidfogel. 1797. - 1813. Coller 258 VDG JAHRBUCH 2003 1798. - 1800. Toma Colner, pekar. 1798. - 1862. Pikal, bravar. 1798. - 1800. Firnizer, sapundžija. 17.... - 1827. David Meznar, redovnik pavlinskog reda (1786.), profesor na gimnaziji, član konzistorija i župnik u Požegi (1813.- 1823. godine.). 1800. Franjo Schaffer, staklar; Scharendorfer. 1801. Ivan Merle, pivar. 1802. - 1854. Stagel. 1804. - 1862. Amhof. 1806. - 1861. Böhm. 1807. - 1867. Albing. 1808. - 1836. Binder. 1809. - 1898. Grossner. 1813. - 1816. Vimmer. 1816. Arnold, Sodal, Schier, Špolter, Zlrich, Volzer. 1816. - 1824. Müfbauer. 1816. - 1824. Nessenthaller. 1816. - 1818. Pesler. 1816. - 1850. Peter, mlinar. 1816. - 1824. Müfbaner. 1816. - 1839. Rauner. 1816. - 1839. Sinnstern. 1816. - 1865. Su(j)er. 1816. - 1824. Schmalczinger. 1816. - 1862. Schmautz. 1816. - 1858. Schmekebir. 1816. - 1839. Schorndorfer. 1816. - 1839. Stoiber. 1816. - 1835. Stuec. 1816. - 1817. Ticz. 1816. - 1839. Tindl. 1816. - 1839. Ungepiller. 1816. - 1824. Vittman. 1819. Szüs. 259 VDG JAHRBUCH 2003 1820. Prucher, Sadenhofer. 1821. - 1852. Schneberger. 1821. - 1907. Scholl. Johann Nepomuk Scholl prvi pred. Radničkog društva Požega 1874. godine. 1821. - X. Schulz. 1826. - X. Kempf. Dos. iz Kutjeva. 1842. - X. Schneider. 1823. - 1862. Knap, Oberholzerin. 1823. - 1896. Püchler. 1826. - 1862. Fucks. 1828. - 1858. Floder. 1829. - 1938. Berger. 1829. - 1869. Folk. 1831. - 1853. Scharfe. 1832. - 1858. Neumayer. 1832. - 1862. Perger. 1832. 1868. Mehrle. 1832. - 1887. Rittig. 1832. - 1869. Scheidl. 1832. - 1837. Schrer. 1832. Stodocker. 1832. - 1858. Türk. 1833. - 1881. Lehner. 1833. Solf. 1834. - 1863. Trögl. 1834. - 1839. Dominik Kirschmayer, ravnatelj požeške gimnazije. 1835. Helbich. 1835. - 1853. Oto. 1836. - 1840. Leneker. 1836. - 1858. Schöffer. 1838. Boosshardt. 1839. - 1880. Stummer. 1840. - 1862. Feierfeit. 1840. Nuszkern. 260 VDG JAHRBUCH 2003 1840. - 1858. Primer. Dos. iz Poreča. 1841. - 1894. Koberx. 1841. - 1854. Obertan. 1843. - 1854. Heinsing. 1845. Gajer. 1847. 1858. Eberhart. 1848. Har(d)t. 1849. - 1859. Lerner. 1850. - 1860. Hubert. 1850. - 1883. Kerner. 1850. - 1859. Linecker. 1850. Oshenreiter. 1850. - 1939. Pusz. 1851. Eichinger, Messner. Franjo Messner bio gradski učitelj. Dva puta se ženio i imao petnaestoro djece. Sinovi: Mirko (1893.- 1971.), župnik u Kutjevu; Ivan (1898.1919), književnik, mlad umro; Ante (1876.-1956.), objavio šest knjiga i ostavio u rukopisu monografiju Požeške županije od 18. vijeka do 1952. godine; Vilim, profesor u Zemunu, 1928. godine prvak države - bacač koplja i kćerka Mica, časna sestra. 1851. - 1858. Kaps. 1851. - 1853. Sax. 1851. - 1862. Sichert (Sichard). 1851. - 1854. Sinichen. 1851. - 1854. Sölle. 1851. - 1853. Treitler. 1851. - 1861. Veigandt. 1852. - 1894. Heinrich. 1852. - 1858. Meciner, Piller. 1852. Lehrman, tkač. doselio iz Poreča. Paul, Pumper. 1852. - 1855. Satler. 1852. - 1862. Sütz. 1852. - 1877. Tomperger. 1852. - 1858. Trunk. 1852. - 1860. Vittengaer. 1853. - 1883. Šubert. 261 VDG JAHRBUCH 2003 1854. - 1861. Har, Heller. 1854. - 1937. Stal. 1854. - 1857. Valter. 1855. - 1859. Vohl. 1856. - 1864. Thür. Dos. iz Sladojevaca. 1857. -1859. Ašenbrajter. 1857. - 1862. Tišler. 1859. - 1861. Böll. 18... - 1944. Koch. Ljudevit Koch, bravarski obrtnik, umro 1944. godine u 85. godini života. 1862. Benger, Handel (Amon Handel, posjednik, bio u odboru za obnovu crkve Sv. Terezije), Percel (Pelcer), Rumpf, Sonnleiter, Schlehta, Modec, Tomberger. Modec imao gostionicu u ulici Sv. Roka. 1862. - 1938. Volf. 1869. Šic. 1870. Beršler, tokar. 1880. Bachman, Bader, Kerpel, Kieslinger. 1880. - 1920. Gerstner. 1881. - 1898. Bauman. 1881. Bruker. Frich, Lefler, Leuchtenmüller, Mergenthaller, Oberländer, Pulpar. 1881. - 1911. Holzinger. 1881. - 1894. Adolf Schiebel, pravnik u gr. magistratu i grad. senator. Vatrogasni vojvoda. 1881. Strochshnoider. 1882. Host, Tregbal. 1892. - 1904. Weibl. 1883. Habl, Hep, Prukner, Spies. 1883. - 1895. Kesner. 1884. - 1886. Bender. 1884. - 1885. Seifert. 1884. - 1886. Stier. 1884. - 1914. Šec. 1885. - X. Csider. 1885. Unfürer, Weitz, Wutsch. 262 VDG JAHRBUCH 2003 1886. Mausner, (gradski živoder); Tenrer, Veilinger. 1887. Förster (Ernest i Otto imali do polovine prošlog vijeka u Cvjetnoj ulici proizvodnju i prodaju cvijeće i u manjem obimu povrća. Ernest bio atletičar i voditelj tečaja za prednjake.). 1887. Fridrich, Pest. 1887. - 1894. King (Kink). 1887. - 1893. Trost. 1888. - 1915. Aleksandar Gahs, sa Zvečeva. Imamo gostionici. Sin dr. Aleksandar. 1888. Kindl, Metzger. Dr. Miroslav Metzger, farmaceut. 1888. - 1891. Pukler. 1889. Goldbach, Kapfer, Prailer. 1890. Knoch. 1891. Bauholtzer, Fleissig, Hagenbuch, Hut, Mader, Preisler, Schlauch, Stigler. 1891. - 1905. Haberreiter. 1892. - 1894. Šturman. 1893. Baumgartner, Fičer, Hirsman, Wrba. 1894. Efinger, Pik, Reder, Schatz, Visniberg. 1894. -1922. Feher. 1894. - 1920. Kürschner. 1894. - 1896. Roler 1895. Haberling, Klojber, Kniffer, Scheidling, Šmeral. 1895. - 1896. Scherzer. 1896. Fir, Griesmayer, Herb, Pomerschein. 1896. -1899. Puch. 1897. Eberbauer, Felber, Gotz, Hajdinger, Hel, Raab. 1898. Majerhofer, Mondl, Šefcig, Tiller. 1899. Feltman. 1900. - 1909. Eich. 1900. - 1936. Franz. 1900. Hoinig, Vitt, Wuhinger. “Prvi njemački ceh” - “Erste deutsche Zunft” u Požegi osnovali su pivari, limari, tesari, cipelari, stolari, bačvari, brijači i kirurzi, njemački krojači, rukavičari i torbari, lončari, užari i staklari, 1774. godine. 263 VDG JAHRBUCH 2003 “Drugi njemački ceh” - “II deutsche Innung zu Požega” osnovali su 1773. godine pekari, tesari, zidari i licitari, a kasnije u ceh su ušli mlinari, sapunari i sitari. Ceh je imao od 12 do 61 majstora. 10. prosinca 1892. godine fotograf Weinberg iz Beča privremeno je u Požegi otvorio “fotografski atelier” i podučavao nekoliko naučnika. Otvorenje filijale sestara milosrdnica u Požegi 1862. godine U konviktu sestara milosrdnica u Zagrebu bilo je na odgoju i obrazovanju više djece iz Požege te su njihovi roditelji poželjeli da bi sestre otvorile školu i u Požegi. Požežani su pokrenuli kod gradskog poglavarstva tu ideju i službenim dopisom obratili se kardinalu Hauliku s molbom, da milosrdne sestre otvore školu u Požegi. Ovu molbu s više potpisa uputio je kardinal na upravu Družbe pa je superior Fidelis Höpperger uputio se u Požegu, da s gradskom upravom dogovori otvaranje. Sestre su stigle u Požegu mjeseca rujna 1862. godine i u jednoj od gradskih kuća kraj “Kamenitih vrata” započeli s radom. Ovo je značajno stoga, što su poslije u građanskoj školi predavale njemački jezik pa su Nijemci mogli svoju djecu obrazovati na materinjem jeziku. Tada je župnik požeški bio Ivan Thaler. - 1. srpnja 1873. godine tri sestre milosrdnice preuzele na želju gradskog poglavarstva novu gradsku bolnicu u Požegi. - 1875. godine na školi s. Ana Boch s 8 sestara i u bolnici s. Agata Berger s 2 sestre. Vrt samostana i škole 1940. godine 264 VDG JAHRBUCH 2003 - 1883. godine na školi s. Jozefa Kragl s 18 sestara, a na bolnici s. Agata Berger s 2 sestre. - 1912. godine na školi s. Lidvina Majerhofer. 1931. godine u Požegi na dječačkoj školi radi 5 učitelja, djevojačkoj 5 učiteljica i Požega Vanjska 3 učitelja. Pored toga u Požegi djeluje Gimnazija, Poljoprivredna škola, Građanska škola i Obrtnička škola. 1942. godine otvorena je i Njemačka škola na kojoj su radila 2 učitelja-ce. Njemačko pjevačko društvo - “Požeganer Liedertafel”- “Kranz” (1851.- 1860.) Zborovođa je Vilim Just, rođen 19. 12. 1826. godine u Frankfurtu na Odri. Just dolazi u Požegu 1851. godine kao mladi mjernički vježbenik s 19 godina starosti. Kako je bio glazbeno nadaren i obrazovan, osnovao je pjevačko društvo. Uglazbio je oko 50 hrvatskih pjesama za zbor i solo uz pratnju glasovira. Udario je i temelje gradskoj glazbi, potpornom društvu za siromašne, društvu za poljepšavanje grada, šetalištu Tekija i parka na starom gradu. Još za njegova života društvo mijenja ime u Vijenac. U Vijencu su još poslije djelovali: Klaudio Prikelmayer (1867.), podpredsjednik; Filip Thaler (1867.- 1871.) predsjednik; Ivan Köhler. Pokretač obnovljenog društva je Dragutin Lehrman. Među sabiračima novčanih prinosa je Amon Hendl (blagajnik). Predsjednici: Ferdo Sleimer, (1882.), Adolf Schiebel (1886.), Julije pl. Hegedüs, Dragutin Lehrman (1900.). Just je bio zborovođa i skladatelj, te kapetan glazbe DVD Požega. Julio Senzel, ravnatelj kazališnog društva u gradu Požegi od 10. rujna do 4. listopada 1864. godine održavao kazališne predstave na njemačkom jeziku na potpuno zadovoljstvo požeškog općinstva, o čemu je dobio svjedodžbu Gradskog poglavarstva u Požegi ovjerenu pečatom i potpisom gradonačelnika Prikelmayera. U upravnom odboru DVD Požega 1883. godine između ostalih bili su: Adolf Schiebel, Antun Fišer, Ivan Merze, Emanuel Kliment, dr. Vatroslav Thaler, Ivan Kerner i Aleksandar Kober. Ljudevit Koch bio je časnik u društvu. Društvo prijatelja Njemačke u Požegi, djeluje između dva rata i prvih godina rata. Predsjednik je Stjepan Koydl, tajnik Fridrich Hegedüs. Članovi odbora: Dragutin Hanzl. - Pavao Thaller, rođen 30. lipnja 1737. u Lienzu. U Innsbrucku primio diplomu ljekarnika 15. travnja 1759. godine. U Požegi je kupio 21. svibnja 1774. godine isusovačku ljekarnu, što je odobrila i carica Marija Terezija. Iste godine se i oženip u Požegi. Pored ljekarne bio je i vlasnik pošte. Umro je u Požegi 8. prosinca 1800. godine i pokopan u grobnici župne crkve S. Terezije. 265 Stjepan Koydl VDG JAHRBUCH 2003 - Wilim Just, rođen je 19. prosinca 1826. godine u Frankfurtu na Odri. Studije završava u Beču i kao građevinski inžinjer dolazi u Požegu. Umro 6. travnja 1883. godine u Požegi i pokopan na groblju Sv. Ilije. - Adolf Schiebel, rodio se 20. ožujka 1850. godine u Moravskoj Bistrici. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Požegi, Osijeku, Vinkovcima i Zagrebu.. Godine 1874. bio je u Požegi namjesnim gimnazijskim učiteljem, ali se poslije posvetio pravu svršivši iste nauke u Zagrebu i Beču. U Požegu se vraća 1875. godine, gje je u Gradskom poglavarstvu bio veliki gradski bilježnik, a od 1882. godine gradski vijećnik. U DVD Požega bio je najprije u vodu strcaša, potom pobočnik vojvode, zamjenik vojvode i gotovo tri desetljeća vojvoda. Pored rada u DVD bio je i u drugom društvima, a posebno je zapažen rad u “Vijencu”. - Josip Lehrman iz Požege, bio je ministerijalni savjetnik u Budim- Pešti. Pisao je i prevodio pripovijesti i pjesme za beletrističke časopise. - Dragutin Karl Lehrman, rođen je 24. kolovoza 1863. godine u Požegi. 1. lipnja 1896. godine imenovan generalnim konzulom Belgije za istočni Kongo. Umro 12. lipnja 1918. godine u Kreševu, gdje je i pokopan. - Dr. Aleksandar Gahs, rođen je 6. ožujka 1891. godine u Požegi, antropolog, umro 1962. i pokopan na groblju Sv. Elizabete u Požegi.. - Julije Oberhofer, direktor Poljoprivredne škole 1913.- 1922. - Dr. Eduard Kürschner, požeški gradonašelnik (1904.-1919.), najzaslužniji za elektrifikaciju Požege. Zagrebačke novosti donijele su 1917. godine osvrt na gradsku munjaru u Požegi i uz ostalo se kaže: “U prvom redu izričito napominjem da je za osnutak električne centrale stekao neprolaznih zasluga gradski načelnik velemožni gospodina dr. Eduard Kürschner, pa da ništa drugo za grad Požegu nije učinio, zaslužio bi da se njegovo ime zlatnim slovima zabilježi u analima grada Požege”. - Dipl. ing. Eduard Kürschner (sin požeškog gradonačelnika) na poziv Gradskog poglavarstva Požega izradi Statut Munjare - električne centrale. - Dipl. ing. šumarstva Dragutin Hanzl, rođen 16. lipnja 1910. godine. Osnovnu školu i gimnaziju polazi u Požegi, a diplomirao je na Poljoprivredno- šumarskom fakultetu u Zagrebu 1933. godine. Nakon kraćeg čekanja zaposlio se u gradskoj općini Požega kao upravitelj gradskih šuma i gradski šumarski referent, koje poslove obavlja deset godina. Od 1945. do 1947. godine je upravitelj šumarija u Pleternici, Cetingradu, Drežniku, Slunju i Plaškom, zatim nastavnik na nižim i srednjim šumarskim školama u Nuštru, Glini i Plaškom do 1951. godine. Poslije kraćeg boravka u glinskoj šumariji premješten je u Požegu za upravitelja šumarije do 1954. godine, a potom za upravitelja Šumsko- pokazne stanice Instituta za šumarska i lovna istraživanja SRH do 1961. godine. Od tada do umirovljenja 1973. godine bio je šef proizvodnje Šumskog gospodarstva u Požegi. Objavio mnoge stručne radove s područja šumarstva. - Juraj Kürschner, rođen 4. ožujka 1914. godine u Požegi, violinist i profesor glazbe. 266 VDG JAHRBUCH 2003 U Požegi je 31. srpnja 1934. godine otvoren koncentracioni logor austrijskih izbjeglica, kao posljedica neupjelog puča austrijske nacionalsocijalističke stranke. Puč nije uspio pa je jedan veliki dio pobunjenika prešao austrijsko - jugoslavensku granicu. Po prelazu granice su razoružani i podijeljeni u tri grupe. Tako je prva grupa smještena u Varaždinu, druga u Bjelovaru, a treća u Požegi. U Požegi su 173 izbjeglice smještene jednim dijelom na Franjin dvor, a dijelom u gradskoj osnovnoj školi. Hranili su se skupno kod gradskog načelstva, dok nisu stigla sredstva za njihovo izdržavanje. Vođa tog odreda u Požegi bio je dr. Müler, inače odvjetnik iz Eibiswalda. Poslije će brigu oko izbjeglica preuzeti Glavni odbor Crvenog križa iz Beograda, koji će refundirati potrošena sredstva gradskom načelstvu za njihovo izdržavanje, kao i sudjelovati u adaptaciji Žitnog skladišta na Varelovcu, kao i stare kuće kraj istog skladišta koja je ranije služila kao družinski stanovi. Adaptacija je prilagođena za smještaj eventualnih bolesnika i upravu logora emigranata. Za isti smještaj Crveni križ je osigurao i potrebne krevete. Ovo je bilo potrebno učiniti, da bi se oslobodio prostor za normalnu jesensku nastavu u školi od rujna tekuće godine. U svemu tome učestvovao je i gradski načelnik Milan Raček. Nakon smještaja na Varelovcu vođa logora je Fritz Veleisen, a izbjeglice se prehranjuju vlastitim troškom. Otilija Berger (r.1918.), još se danas (2003.) dobro sjeća kako su ti austrijanci lijepo stupali u stroju i lijepo pjevali, pa su građani izlazili na cestu da ih gledaju i slušaju. 1857. godine Požega ima 2227 stanovnika. 1900. godine Požega ima 4988 stanovnika, od toga 353 Nijemca. 1910. godine Požega ima 5899 stanovnika, od toga 408 Nijemaca. 1931. godine Požega ima 7125 stanovnika, od čega su se kao Nijemci izjasnili 233 stanovnika. Požeški Brđani 1910. godine naselje broji 170 stanovnika, od toga 8 Nijemaca. Radovanci 1910. godine naselje broji 455 stanovnika, od toga 2 Nijemca. Rajsavci (Raissavatz) Po Smičiklasu koji je objavio izvještaj Bečke carske komore od 1702. godine, u Rajsavcu bi stanovali za turskoga vladanja Muslimani, no dr. Josip Buturac smatra vjerojatniji dokument - komorski izvještaj, koji je čuvan kod Državnog arhiva u Zagrevu, prema kojem u tom selu žive Hrvati katolici. Oni su zacijelo nestali u posljednjim turskim borbama 1687.- 1691. godine. Oko 1697. godine selo naseljavaju novi stanovnici, po svojoj prilici iz Bosne. To hrvatsko stanovništvo već u sredini 18. stoljeća slabi, seli i izumire, pa se u selo doseljavaju Nijemci: 1764. godine: Kreper. 1773. godine: Schlissel, Peck, Luur, Poocz, Hobich. 1780. godine: Grubešić. 267 VDG JAHRBUCH 2003 1785. godine: Caspar Paur, Adam Pambek, Johann Muterspach, Karl Michaelis, Johann i Mathias Raif, Nikolaus Mikert, Jakob Poos, Nikolaus Kohner, Georg Sticksl, Melchior Schirmer, Johann Joos, Michael Rieger i Andreas Dräseger. 1807. godine: Rauch. 1816. godine: Kiffer. 1822. godine: Hip. 1841. godine: Peer, Steig, Kirick. 1850. godine: Gerstman. 1878. godine: Frank. 1870. godine: Šulc, iz Jakšića. 1890. godine: Jaroš, Lukić (Lukich) iz Austrije. 1892. godine: Romstein, iz Poreča. 1895. godine: Šajer, iz Požege. 1938. godine: Petrina, Širholc (zet iz Tominovca). Hamata Škola Njemačka škola osnovana je 1942. godine. 1857. godine Rajsavac ima 70 stanovnika. 1900. godine Rajsavac ima 163 stanovnika, od toga 104 Nijemca. 1910. godine Rajsavac ima 205 stanovnika, od toga 105 Nijemaca. 1931. godine Rajsavac ima 294 stanovnika. Rasna 1883. Vajhinger iz Zvečeva, mlinar. 1900. godine naselje ima 166 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Ratkovica Dragutin Lermann potkraj 19. stolječa uz belgijski kapital osniva “Societe anonyme de Carbonages de Ratkovica”, sjedište firme je bilo u Briselu, dionički kapital je iznosio 1,250.000 forinti, a deset posto 100.000 osigurati će Požega (Pučka banka čiji je ravnatelj Lerman), s ciljem eksploatacije ugljena u Ratkovici. Kapital je raspoređen u 5.400 dionica po 240 kruna, a u rovove od 7.000 hektara uloženo 650.000 forinti, za uskotračnu prugu - željeznicu 400.000 forinti (Od rudnika do željezničke postaje Ratkovica u dužini 6 km) i kao prometni kapital 300.000 forinti. Društvo je prekupilo više manjih privatnih rovova. Proizvodnja je počela nakon nekoliko godina, ali do kraja 1910. godine bio je ograničen broj uposlenih radnika 30 – 40, a isto tako ograničena produkcija ugljena (5.000 q). 1906. godine dioničari pučke banke daju suglasnost. 268 VDG JAHRBUCH 2003 Škola Škola je osnovana 1932. godine. 1910. godine Ratkovica ima 259 stanovnika, od toga 9 Nijemaca. Resnik 1842. - 1900. Paus. 1842. - 1902. Sterk, ods. u Kulu. 1842. Vitingel. 1843. Schlauf. 1846. Filip, Knebel, Wittenberg. 1849. Mauph, Mesner. 1890. Dreksler, Hell. 1895. Štancl, Fridl. 1920. Hut. Dos. iz Trenkova, odselio 1959. u Njemačku. Johann Wittenberg - biran je u više mandata za odbornika sela Resnik u Školski odbor Obće pučke škole u Buku 1875. godine i bio je podpredsjednik odbora i zamjenik školskog nadzornika, a u Ljetopis škole upisivan i kao dobrotvor škole. Još su do 1914. godine bili u školskim odborima: Franjo Sajfert, Đuro Muller, Michael Koch, Franjo Wittenberg, Luka Peška, Josip Wittenberg. 1857. godine Resnik ima 112 stanovnika. 1900. godine Resnik ima 187 stanovnika, od toga 47 Nijemaca. 1910. godine Resnik ima 201 stanovnik, od toga 43 Nijemca. 1931. godine Resnik ima 233 stanovnika. Ruševo 1864. Hip. 1891. - 1898. Böhm, mlinar. 1922. Gilich, iz Kule. Škola Škola je osnovana 1774. godine, a 1931. godine na školi rade 3 učitelja. 1900. godine Ruševo ima 576 stanovnika, od toga 33 Nijemca. 1910. godine Ruševo ima 701 stanovnika, od toga 49 Nijemaca. Sapna 1894. Friesz Škola Škola je otvorena 1919. godine, a 1931. godine na školi rade 2 učitelja. 1910. godine sapna ima 302 stanovnika, od toga 10 Nijemaca. 269 VDG JAHRBUCH 2003 Sesvete 1782. Spiessin. 1785. Schultheiss (Šultajs), poslije odselili u Pleternicu. Škola Škola je otvorena 1760. godine, a 1931. godine na školi rade 3 učitelja. 1900. godine Sesvete ima 241 stanovnika, od toga 3 Nijemca. Sibokovac 1900. godine Sibokovac ima 160 stanovnika, od toga 2 Nijemca. Skenderovci 1904. Jakob Henzl i supruga Marija rođ. Šulc. 1923. Haupt. 1931. Hollenar. Škola Škola je otvorena 1787. godine, a 1931. godine na školi rade 2 učitelja. 1900. godine naselje ima 271 stanovnika, od toga 8 Nijemaca. Sloboština 1900. godine naselje ima 284 stanovnika, od toga 4 Nijemca. Sovski Dol 1910. godine naselje ima 696 stanovnika, od toga 7 Nijemaca. Srednje selo 1702. Hursum. 1842. - 1850. Gnoder. 1884. Stürmer. Stara Lipa 1900. godine naselje ima 244 stanpovnika, od toga 12 Nijemaca. Stara Ljeskovica 1900. godine naselje ima 83 stanovnika, od toga 4 Nijemca. Stari Zdenkovac 1910. godine naselje ima 166 stanovnika, od toga 22 Nijemca. Stojčinovac 1900. godine naselje ima 178 stanovnika, od toga 2 Nijemca. Stražeman 1890. Hut iz Mihaljevaca 1905. Holcinger iz Krivaja, vlast. službenik. 270 VDG JAHRBUCH 2003 Škola Škola je otvorena 1787. godine, a 1931. godine na školi rade 2 učitelja. 1900. godine naselje ima 342 stanovnika, od toga 7 Nijemaca. Striježevica 1910. godine naselje ima 137 stanovnika, od toga 10 Nijemaca. Sulkovci 1940. Vittenberg Škola Škola je otvorena 1896. godine, a 1931.godine na školi rade 2 učitelja. 1900. godine Sulkovci imaju 592 stanovnika, od toga 15 Nijemaca. Svilna 1842. - 1863. Hip 1844. Peška. 1852. Muller. 1890. Filip. 1900. godine Svilna ima 182 stanovnika, od toga 41 Nijemac. Šumanovci 1900. godine naselje ima 195 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Tekići Tekići se prvi puta spominju 1422. godine. Za Turaka u selu žive Hrvati katolici, a po protjerivanju Turaka doselilo se i nekoliko srpskih obitelji. Od sredine 19. stoljeća doselilo se nekoliko čeških i njemačkih familija. 1834. Krip 1835. Tais. 1848. Homan, Makar 1855. Mauerman. 1885. Šmerda iz Beča. 1890. Puss iz Alaginaca. Stromer. Rajf. Škola Škola je otvorena 1946. godine. 1857. godine selo ima 86 stanovnika. 1900. godine naselje ima 180 stanovnika, od toga 22 Nijemci. 271 VDG JAHRBUCH 2003 1910. godine selo ima 232 stanovnika, od toga 27 Nijemci. 1931. godine selo ima 234 stanovnika. Tominovci (Tominowatz) 1858. godine: Bauernfreund, iz Kule. 1859. godine: Wagner, iz Kule. 1862. godine: Rancinger. 1880. godine: Faubel, iz Jakšića. 1885. godine: Rajf, iz Kule. 1890. godine: Berger, Klesinger, Paus, iz Kule, Hitaler iz Austrije, Panoš iz Jakšića, odn. Češke. 1891. godine: Ceh (Czech). 1900. godine: Petrusek (mlinar u Šumanovcima). Marija Vacek, udana Rancinger koncem dvadesetih 1902. godine: Kulčak, iz Češke. 1907. godine: Širholc, iz Bertelovaca odn. Kule. Dreksler, Sajfert, Štirmer? Kapela Posvećena Bezgrešnom Začeću. Učenici s učiteljem Valenčić 1938. godine 272 VDG JAHRBUCH 2003 Groblja Groblja postoje na tri lokacije: prije ulaza s desne strane - katoličko i u selu dva pravoslavna. Škola Škola je osnovana 1906. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj. Učitelji: Dragutin Koch, supruga Danica r. Celić, 1921. 1922., Valenčić, 1938. Njemačka škola: Osnovana studenoga 1941. godine. Prvi učitelj došao iz Crnca s majkom. Drugi učitelj bio je Kühn. Poslije rata živi u Jügesheimu, gdje je bio na veliku pomoć našim iseljenicima. Školu je polazilo tridesetak učenika od čega četvero iz Šumanovaca (Mautner, Perše). Obrtnici: Franjo Seifert, kovač, doselio iz Kule (1924.); Stjepan Kiršig, remenar (1925.); Franjo Wagner, kovač, umro u 42. godini života 1928. godine; Petar Milberg, postolar (1933.). Odlazak u Ameriku 1928. godine odlaze u Ameriku iz Tominovca: Josip Rancinger, Pavle Vuković, Đuro Bekić i Wagner. 1857. godine Tominovac ima 116 stanovnika. 1900. godine Tominovac ima 316 stanovnika, od toga 121 Nijemac. 1931. godine Tominovac ima 269 stanovnika, od toga 107 Nijemaca. Toranj (Thoran) 1803. Maniguz. 1862. Maul. 1874. godine: Štral. 1900. godine: Kappl, Morec. 1930. godine: Baumgärtner, Škola Škola je otvorena 1904. godine, a 1931. godine na školi radi 1 učitelj. U Logoru Valpovo umro je 3. veljače 1946. godine Drago Kovač, rođen 1889. godine i 27. veljače 1946. godine Marija Veber, rođena 1898. godine. 1900. godine naselje ima 194 stanovnika, od toga 15 Nijemaca. Trapari 1910. godine naselje ima 185 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Trenkovo 1900. godine Trenkovo ima 496 stanovnika, od toga 9 Nijemaca. 1910. godine Trenkovo ima 600 stanovnika, od toga 17 Nijemaca. 273 VDG JAHRBUCH 2003 Treštanovci Treštanovci, zapravo: Trešćanovci, postojalo je u srednjem vijeku, ali se ne zna pod kojim imenom. Obitelj Trešćanović vjerojatno je dobila ime od sela, a nije dala selu ime. Za turskoga vladanja u selu žive Hrvati katolici i Muslimani. Po protjerivanju Turaka katolici su ostali u selu, a Muslimani odselili u Bosnu. Nekoliko godina kasnije u poluprazno selo došlo je desetak srpskih familija, od kojih je većina izumrla. 1836. Griffer 1849. Bem, Kraus, Manus, Rauh, Šnajder, Manus 1850. Blim 1877. Schultz, Pulpan 1894. Bauer Kifer Škola Pravoslavna ugovorna škola spominje se 1782. godine, a redovna osnovna 1919. godine. 1931. godine na školi radi 1 učitelj. 1857. godine selo ima 133 stanovnika. 1900. godine naselje ima 287 stanovnika, od toga 113 Nijemaca. Trnovac 1900. godine naselje ima 16 stanovnika, od toga 14 Nijemci. Tulnik 1900. Hofman. 1930. Ginder Škola Škola je otvorena 1940. godine. 1900. godine naselje ima 199 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Turnić 1910. godine naselje ima 93 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Ugarci 1900. godine naselje ima 128 stanovnika, od toga 9 Nijemaca. Velika Velika se u sačuvanim dokumentima prvi put spominje 1266. godine. Po protjerivanju Turaka šire područje Velike ima 203 sesije, koje sačinjavaju veličku gospoštiju. Kralj Leopold I. daje 1702. godine gospoštiju Velika svome bivšem tajnom savjetniku grofu Leonu Ullefeldu. Odredbom kralja Karla VI. od 13. listopada 1719. godine Veliku dobiva predsjednik komore grof Franjo Walsegg. 274 VDG JAHRBUCH 2003 Punomoćnik Stella prodaje u ime Walsegga gospoštiju barunu Franzu Trenck 18. svibnja 1744. godine za 29.300 forinti. Kraljica Marija terezija prodala je 24. kolovoza 1754. godine istu gospoštiju barunu Ivanu Peterffyju za 45.000 forinti. Poslije njega gospoštija prelazi u vlasništvo plemića Jakoba Svetića, a nakon njegove smrti pripadne brodskoj imovnoj općini. 1849. Makar, Reves, Ric. 1860. Stigllaitner, Toth. 1880. Cauner. 1890. Seder, Šuler. 1920. Šnajder. 1925. Faubel iz Kutjeva. Škola Ugovorna katolička škola 1788. godine. 1931. godine u školi rade 2 učitelja. Kupalište Velika pripada plemićkom imanju u Lučincima, kojem su s početka 20. vijeka vlasnici Petar Liebman, Hinko Steeg i Nikola Schmidt. Poslije Velika prelazi u vlasništvo familija Pfeifer i Stefan, koji toplu veličku vodu koriste za preradu konoplje. U bazenu tople vode polagali su se strukovi konoplje i to je davalo poseban kvalitet vlaknima iste pa su od nje izrađivali najkvalitetnija uža (brodska i dr.) u Europi. Tako su proizvodi iz Velike bili na svjetskom glasu. Kudeljara je 1945. godine konfiscirana. - Zlatko Eiher, rođen 1900. u Velikoj. Završio Gimnaziju u Požegi. Glumac i pjesnik u Zagrebu. Umro 30. kolovoza 1933. godine u Zagrebu. 1857. godine Velika ima 874 stanovnika. 1900. godine Velika ima 893 stanovnika, od toga 18 Nijemaca. 1910. godine Velika ima 890 stanovnika, od toga 10 Nijemaca. Vetovo Naselje Vetovo postojalo je i u srednjem vijeku. 1702. Gesz. 1870. Fajder iz Austrije, Kindler i Šaur iz Njemačke. 1880. Gotštajn i Šajer iz Njemačke. 1910. König iz Njemačke. 1920. Cheh iz Kaptola. Pul, Albert i Šulc iz Njemačke. Na Prvoj dalmatinsko- hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu 1864. godine grof Lav Wurmbrand iz Vetova izlaže vino Klikun (Pleternica) iz 1861. godine. Škola Škola je otvorena 1878. godine, a 1931. godine u školi rade 3 učitelja. 275 VDG JAHRBUCH 2003 1857. godine Vetovo ima 721 stanovnika. 1900. godine Vetovo ima 802 stanovnika, od toga 11 Nijemaca. 1910. godine Vetovo ima 876 stanovnika, od toga 22 Nijemca. Vidovci 1886. Schütz, zidar. 1910. Bišof iz Austrije. 1910. godine naselje ima 370 stanovnika, od toga 3 Nijemca. Vilić Selo 1901. Fajman, kovač. 1904. Brenner. 1900. godine naselje ima 278 stanovnika, od toga 2 Nijemca. Viškovci 1890. Cheh. Vlatkovac 1907. Kajzer, iz Punitovaca. 1910. Ritiger, Wolf iz Jakšića. 1911. Bertolan, iz Podr. Slatine, odnosno Mađarske. 1918. Steiner 1928. Hedl, Paus. Škola Škola je otvorena 1930. godine, a u školi 1931. godine radi 1 učitelj. 1910. godine naselje ima 160 stanovnika, od toga 13 Nijemaca. Vrčin Dol 1900. godine naselje ima 73 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Zarilci 1785. Peter Fischend iz Luxembuga. 1849. Saibl. 1891. Kiršig iz Kule. 1899. Pimperel iz Ugarske. 1900. Koler iz Velike Čauše u Slovačkoj. 1904. Ertl iz Slankamena. 1906. Past iz Inđije. 1907. Baler. 276 VDG JAHRBUCH 2003 1910. Paus iz Ciglenika. 1920. Cheh. 1937. Milberg iz Ciglenika. 1940. Hoh. Škola Škola je otvorena 1920. godine, a 1931. godine radi 1 učitelj. 1857. godine selo ima 156 stanovnika. 1900. godine Zarilac ima 223 stanovnika, od toga 40 Nijemaca. 1910. godine selo ima 331 stanovnika, od toga 33 Nijemca. Zdenkovac 1906. Glück iz Baranje, Vestemar. Škola je otvorena 1935. godine. Završje 1900. godine naselje ima 51 stanovnika, od toga 1 Nijemac. Zvečevo (Zwechewo) Novo Novo Zvečevo je staklarsko naselje, koje se razvilo uz Staro Zvečevo. Staro Zvečevo zvalo se nekoć Svojšino brdo. Novo Zvečevo razvilo se uz cestu Kamenska - Voćin i uz potok Brzaju. Još u prvoj polovini 19. stoljeća staklana s radnicima iz Duboke (u matičnim knjigama krštenih i umrlih u Velikoj zapisana su imena i prezimena staklara iz Duboke, po kojima se vidi da su bili doseljenici iz raznih krajeva austrijske monarhije u kojima je bio razvijen staklarski obrt). Staklana je djelovala od 1856. do 1890. godine. S radnicima njemačke narodnosti preseljena je na ovu novu lokaciju. Staklanu u Zvečevu - Glasfabrik in Zwechewo osnovali su 1842. godine Karl Sigmund Hondl, jedan od upravitelja staklane u Jankovcu, grofa Jankovića (spominje se 1801. godine i radila do 1820. godine pod imenom Skakavac. Poslije prestanka rada staklari se sele u druga mjesta), i bečki trgovac Joseph Lobmayer. Nakon Lobmayerova odstupanja vodi je Hondl, a od 1865. godine kupio ju je E. F. Palme. U revolucionarnoj godini 1848. uključuje se u zaštitu općeg dobra i interesa ban Jelačić, kako bi zaštitio staklanu i njezine zaposlenike. U staklani u to vrijeme radi 80 radnika, a spominje se brojka od 400 osoba s obiteljima na Zvečevu. Proizvodi staklane su visoke, svjetske razine. U proizvodnji imaju dvije stupe na vodeni pogon, za izrađivanje običnog i brušenog stakla, dvije peći po starom češkom sustavu za izravno loženje drvom, i 16 lonaca, a za izrađivanje staklenih ploča četiri lonca. Proizvodila je sve vrste staklenih proizvoda, a kristalne čaše, svijećnjaci i drugo bili su odlikovani na gotovo svim izložbama u zemlji i inozemstvu (Zagreb, 1864., Beč, 1873., Philadelphija 1876., Trst, 1882., Budimpešta, 1885., Gospodarsko-šumarska izložba u Zagrebu 1891., Pariz, 1900.). Imala je 24 brusionice stakla, a proizvode je prodavala ne samo u Hrvatskoj, nego i u Mađarskoj, Rumunjskoj, Srbiji i Americi. Zvečevsko staklo, zbog kvalitete sirovine, hidrogenog kvarca, dobrog tehnološkog procesa i 277 VDG JAHRBUCH 2003 poznatih majstora, bilo je vrhunske kvalitete i kristalno čisto pa po zvuku (zveku) kristala potječe vjerovatno i ime Zvečevo, smatra mr. Juraj Zelić u stručnom članku “Kamengrad u Kamenskom Kraju”, Zlatna dolina, Požega 1988. godine. Od 1893. do 1902. godine staklana je u konzorciju Dioničarsko društvo za Hrvatsku industriju stakla, 1902. je opet samostalna, 1904. pada pod stečaj, a 1907. godine vlasnik joj je Dragutin Ostermayer. U I. svjetskom ratu (1915. godine) staklana je izgorjela. U proizvodnji kalijumskog stakla upotrebljavala se potaša ili lukšija, a dobivala se kuhanjem u kotlovima i izluživanjem pepela starih bukava, kojima su obilovale okolne šume. Škola Na molbu Dragutina Ostermayera otvorena je 1907. godine privatna osnovna škola za djecu radnika staklane. 1900. godine naselje ima 406 stanovnika, od toga 219 Nijemaca. 1910. godine naselje ima 427 stanovnika, od toga 219 Nijemaca. Žigerovci 1906. Mihael Hob i supruga Elizabeta Pap. 1913. Ivan Hajdinger. 1900. godine naselje ima 40 stanovnika, od toga 5 Nijemaca. 1910. godine naselje ima 56 stanovnika, od toga 6 Nijemaca. U svim naseljima Požeške doline živjelo je 1900. godine 50.550 stanovnika, a u navedenima naseljima od toga 3.534 Nijemaca, dok je deset godina poslije bilo 58.696 stanovnika, a Nijemaca 3.515. 1900. 1910. 1. Kula 496 1. Kula 557 stanovnika 2. Požega 353 2. Poreč 428 “ 3. Poreč 315 3. Požega 408 “ 4. Novo Zvečevo 219 4. Novo Zvečevo 219 “ 5. Novi Mihaljevci 154 5. Darkovac 209 “ 6. Ciglenik - Kutjevo 147 6. Ciglenik 182 “ 7. Tominovac 121 7. Kaptol 130 “ 8. Eminovci 116 8. Kutjevo 125 “ 9. Jakšić 115 9. Rajsavac 105 “ 111 10. Tominovac 90 “ 10. Treštanovci Ukupno: 11. Rajsavac 12. Kaptol 2.296 ili 65 % 104 99 2.453 ili 70 % 11. Buk 73 stanovnika 12. Jakšić 72 278 “ VDG JAHRBUCH 2003 13. Bertelovci 58 13. Nova Ljeskovica 14. Ašikovci - Krivaj 54 (108) 14. Pleternica - Ruševo 49 (98) “ 15. Buk - Resnik 47 (94) 15. Hrnjevac - Resnik 43 (86) “ 16. Svilna 41 16. Ovčare 40 “ 17. Zarilac 40 17. Lučinci 36 “ 18. Bektež 38 18. Zarilac 33 “ 19. Nova Ljeskovica 35 19. Eminovci -Tekić 27 (54) “ 20. Ruševo 33 20. Svilna 24 Ukupno (11 - 20) Sveukupno (1 - 20) 650 51 “ “ 567 2.946 ili 84 % 3.020 ili 86 % Ili u 30 naselja živi 95%. Izvori i literatura: Izvori • Matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. • Sjednički zapisi Hrvatske seljačke zadruge Jakšić (1920.- 1938.). • Povijesni arhiv Požega. • Gradski muzej Požega. • Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.- 1991. Zagreb 1998. • Osobna pismohrana. • Dnevnik Johanna Schol. • Spomenica o 30-godišnjem postojanju DVD Požega, Požega 1905. • Spomenice župa: Požega, Kutjevo, Sesvete, Ruševo, Pleternica, Buk. • Spomenice škola: Buk, Sesvete, Pleternica, Jakšić, Grabarje, Kuzmica. • Spomenica DVD Ruševo. 279 VDG JAHRBUCH 2003 Literatura • Hans Kühn: Die Besiedlung von Kula und Poreč auf der Kamerlherrschaft Kutjevo, Zagreb 1936. • Kratka povijest družbe ses. milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu, Zagreb 1935. • Josip Buturac: Stanovništvo Požege i okolice 1700.-1950. Zagreb 1967. • Julije Kempf: Požega, Požega 1910. • Tomislav Wittenberg: Groblja Požeške Doline, Bolta d.o.o. Požega, Požega 1996. • Tomislav Wittenberg: Puvarija, Bolta d.o.o. Požega, Baćur 1998. • Tomislav Wittenberg: Sesvetački kraj u srcu Poljadije, udruga Bolta Požega, Požega 2002. • Zlatna Požeška Dolina, Požega 1931. • Ivica Vidmar: Požeški mozaik, MH Požega, Požega 1999. • Požeški leksikon, Požega 1977. • Julije Kempf, Iz prošlosti Požege i Požeške županije, Požega 1926. • Statistički godišnjak općine Požega, Požega 1981. • Ive Mažuran: Popis naselja i stanovništva u Slavoniji, Osijek 1988. • Matija Piller i Ljudevit Mitterpacher: Putovanje po Požeškoj županiji, Osijek 1995. • Antun Cuvaj: Građa za povijest školstva I.-IV., Zagreb 1851.-1910. • Požeške novine, Požega 1922.- 1940. • Slavonac Požega, Požega 1863.- 1865. • Glasnik županije Požeške, Požega 1891.- 1919. • Vihor Požega, Požega 1940.- 1943. • Slavonac Požega, Požega 1931.- 1935. • Rudolf Heli: Zapisi iz požeškog kraja, Požega 1994. • Almanah požeške gimnazije, Požega 1970. • Ljudevit Petrak: Pleternica vjekovima, Pleternica 1979. • Stjepan Jurčić: Elektrika u Požegi, Požega 1963. • Đuro Kuntarić: Požeška Kolegija, Požega 1935. • Juraj Lončarević: Monografija župe Kutjevo, KS Zagreb 1981. • Paškval Cvekan i Mirko Roginić: Velika, Velika 1982. 280 VDG JAHRBUCH 2003 Die Deutschen und Österreicher im Požega tal 1702-1941 II. Teil Die Deutschen finden sich meistens in Flachlandorten und nach Notwendigkeit auch in anderen auf. Im mittleren Teil- dem ebenen, beschäftigen sie sich mit Landwirtschaft und Viehzucht, aber auch anderen Handwerkereien- meistens sind sie: Wagenbauer, Tischler, Maurer, Zismmerer, Klempner, Fassbinder, Maschinenbauer, Schuster, Weber, Schneider, Rasierer u.a., während sich in anderen Orten folgende Fachkräfte befinden: Glaser, Bergarbeiter, Müller, Holzschneider, Tadler... Sie arbeiten fleissig, sparen und kaufen Land. Sie geben für die Modernisierung der Landwirtschaftsproduktion, Viehzucht oder Handwerkerei aus. Sie bilden Gruppen in Orten, in denen es mehr Deutsche gibt und in denen es auch eine Schule oder gute Strassen- und Bahnverbindungen gibt. Sie halten zu ihrer Tradition, richten nicht nur ihre Häuser und Höfe ein, sondern auch die gemeinsamen Besitze: Kirchen, Schulen, Heime, Vereine, Strassen, Bürgersteige, Wiesen u.a. Sie sind gerne Gastgeber und besuchen sich gerne gegeneinander. Im allgemeinen passten sie sich an die neue Mitte an. Ihre Kinder werden für die Bedürfnisse ihrer Bauernhöfe oder Handwerkerbetriebe geschult, aber auch für andere Berufe: Priester, Lehrer, Professoren, Förster u.a. Die Landbesitze bedeuten ihnen ein gutes Sprungbrett und gute Sicherheit. Für Kula und Poreč sagen die Nachbarn, dass tagsüber im Dorf nur Frauen, Kinder und Diener leben und die Männer zur Arbeit und auf Märkte gehen. Es gibt keine Idylle, aber sie vertragen die Schwierigkeiten würdevoll. Mit geduldsamer Arbeit glauben sie an einen besseres Morgen. Ende der dreissiger Jahre des 20. Jahrhunderts, kurz nachdem ihre Wunden heilten, wurden sie wieder von trüben Wolken bedeckt. 281 VDG JAHRBUCH 2003 Tajana UJČIĆ Nijemci i njemački utjecaji u Istri prema fondovima Državnog arhiva u Pazinu Namjera je ovoga rada pružiti pregled fondova Državnog arhiva u Pazinu u kojima se nalaze podaci o Nijemcima, koji su boravili u Istri i sudjelovali u oblikovanju života na tom području, kako bi se naznačile mogućnosti istraživanja povijesti Nijemaca u Istri, ali i njemačkog utjecaja na oblikovanje političkog, administrativnog, gospodarskog i kulturnog života svih stanovnika Istre i šireg područja. Potrebno je istaknuti dvije faze njemačkog utjecaja na političke i kulturne prilike u Istri koja je kao granično područje bila u doticaju s različitim kulturnim krugovima. Prva faza započinje u ranom srednjem vijeku kada Istrom upravljaju bavarski i koruški vojvode, te ona ulazi u sklop Njemačkog carstva. Od sredine 11. do početka 13. stoljeća Istrom upravljaju laički markizi iz različitih dinastičkih kuća kao npr. Weimar, Oppenstein, Sponheim, Andechs itd.1 koji stvaraju temelje Pazinske knežije. Vrhunac prve faze predstavlja 1374. godina kada Habsburgovci od goričkih grofova nasljeđuju Pazinske knežije, tj. 1420. godina kada je Istra definitivno podijeljena između Mletačke Republike i Pazinske knežije, odnosno Habsburgovaca. Ta će podijeljenost dovesti do velikih sukoba koji će kulminirati Uskočkim ratom ili ratom za Gradišku, čiji će se sukobi u Istri osjećati i nakon mira u Madridu 1617. godine2 tj. sve do pada Mletačke Republike 1797. godine. Druga faza počinje mirom u Campoformiju 1797. godine, kojim su Habsburgovci dobili mletački dio Istre te formirali pokrajinsku vladu za taj dio Istre. Druga se faza sastoji od dva razdoblja, tzv. Prve austrijske uprave koja traje od mira u Campoformiju do 1805. godine, kada su bivšim mletačkim područjem zagospodarili Francuzi, tj. do 1809. godine, kada Francuzi dobivaju i habsburški dio. Godine 1813. Habsburgovci ponovno gospodare cijelom Istrom te počinje razdoblje tzv. Druge austrijske uprave koje traje do 1918. godine kada Istra postaje sastavni dio Kraljevine Italije. Vrhunac druge faze predstavlja 1856. godina kada je u nazočnosti cara Franje Josipa I. položen kamen temeljac za izgradnju mornaričkog arsenala u Puli3 čime je stvoren preduvjet za nagli razvoj grada Pule kao središnje ratne luke Austro-ugarske monarhije. Svjedočanstva o njemačkim utjecajima u Istri u obje faze nalaze se u brojnim fondovima Državnog arhiva u Pazinu. 1 2 3 Ivan Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527. – 1945.), Zagreb, 1969., 235. O tome vidi: Miroslav Bertoša, Jedna zemlja - jedan rat (Istra 1615.-1618.), Istarska naklada, Pula, 1986. Davor Mandić, Gruss aus Pula, Povijesni muzej Istre, Pula, 1999., 9. 283 VDG JAHRBUCH 2003 Navedeni arhiv osnovan je 1958. godine, ali treba napomenuti kako na području Istre postoji duga tradicija čuvanja arhivalija kod samih stvaratelja, te da je 1871. godine Istarski sabor najavio osnivanje pokrajinskog arhiva Istre. Do realizacije projekta nikada nije došlo zbog neefikasnosti Zemaljskog odbora i političke snage članova Istarskog društva za arheologiju i domovinsku povijest (Societ Istriana di archeologia e storia patria) koji su preuzeli inicijativu sabiranja arhivskog gradiva, te im nije odgovaralo osnivanje specijalizirane ustanove4. Državni arhiv u Pazinu zadužen je za čuvanje i obradu arhivskog gradiva s područja Istarske županije. Najstarija isprava u Arhivu datira iz 13. stoljeća, a gradivo koje se sastoji od preko 800 fondova i zbirki prati promjene različitih uprava koje su se smjenjivale na istarskom području kroz povijest. Zanimljivo je napomenuti da je u današnjoj upravnoj zgradi Arhiva, nakon preseljenja iz Franjevačkog samostana u Pazinu5, od 1873. do 1890. godine, kada je premještena u Pulu, u Pazinu djelovala Carsko-kraljevska velika državna gimnazija (Kaiserlich-königlicher Staats-Obergymnasyum in Mitterburg) s nastavom na njemačkom jeziku i s talijanskim i hrvatskim jezikom kao relativno obvezatnim predmetima6. U istoj će zgradi devet godina kasnije djelovati Carsko-kraljevska velika gimnazija s nastavom na hrvatskom jeziku. Kako je već naznačeno, Istra je od 1420. godine bila podijeljena na dva područja, uglavnom obalni dio pripadao je Mletačkoj Republici dok je unutrašnjost sačinjavala Pazinsku knežiju koja je od 1374. godine pripadala Habsburgovcima tj. bila pod izravnijim njemačkim utjecajima. Ipak i u fondovima s mletačkog područja sporadično nalazimo gradivo na njemačkom jeziku kao što je kupoprodajni ugovor iz 1574. godine u fondu Ureda načelnika Isprava na njemačkom jeziku iz fonda mletačkih Općina Labin i Plomin7 tj.u građanskoj Ureda načelnika mletačkih općina parnici između nasljednika Uvaženog Gospodina Labin i Plomin iz 1574. godine Gioseffa (Yosefa) Nicolicha8 feudalnog gospodara 4 5 6 7 8 Bernard Stulli, Pregled povijesnog razvitka zaštite arhivalija na područjima (Povijesnih) Historijskih arhiva u Pazinu i Rijeci, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, Rijeka–Pazin, 23./1980., 41. Dio arhivskog gradiva iz razdoblja kada je škola djelovala u Franjevačkom samostanu u Pazinu (1836.-1873.) nalazi se u Arhivu današnjeg samostana, dok se dvije knjige iz razdoblja od 1836.-1864. nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Više u: Galiano Labinjan, Gimnazija u Pazinu s nastavom na njemačkom jeziku (1836. – 1890.), Zbornik Hrvatska Gimnazija u Pazinu, Gimnazija i stručna škola Jurja Dobrile, Pazin, 1999., 511.-532. HR-DAPA-808, načelnik Nicolo Semitecolo (1591. – 1593.), Građanske parnice, 62r. Ubijen je pod Kožljakom 4. svibnja 1574. u ustanku podanika. Naslijedili su ga sinovi Ivan, Jakov i Vilijam, posljednji muški nasljednici kožljačkog kaštela. U: Camillo de Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, Tipografia Antoniana, Padova, 1964. 284 VDG JAHRBUCH 2003 Urbar Pazinske knežije iz 1571. godine Kožljaka (Wachsenstein)9 kao tužitelja i Alessia Chicabonicha kao tuženika oko vlasništva nad vinogradom na području Plomina. Zanimljivo je napomenuti da se na dnu zapisa nalazi glagoljicom napisan iznos u librama i soldinima koji treba isplatiti kupac, te da je na dnu isprave na talijanskom jeziku datum napisan glagoljicom. Ova mala građanska parnica simbolizira suživot hrvatskog, talijanskog i njemačkog jezika na istarskom prostoru o čemu još jasnije svjedoči Istarski razvod koji je u izvorniku trebao biti zapisan na latinskom, hrvatskom i njemačkom jeziku10, te izvješća Svetoj Stolici pićanskog biskupa Antonia Zare koji početkom 17. stoljeća napominje da u njegovoj biskupiji, koja najvećim dijelom pripada Pazinskoj knežiji11, svi svećenici govore hrvatski, talijanski i njemački jezik.12 Potrebno je posebno naznačiti fondove koji su nastali pod izravnim utjecajem njemačkog kulturnog kruga. Među tim fondovima treba istaknuti fond Pazinske knežije (Graffschaft Mitterburg) 1571./ 131849. (1850. – 1934.)14 koji se odnosi na feudalno područje čije je središte bilo u Pazinu (Mitterburg). U ime Habsburgovaca, a kasnije drugih feudalaca koji su Knežiju dobivale u zakup ili vlasništvo, stolujući u Pazinu, Knežijom je upravljao kapetan koji je imao i sudske ovlasti, dok su odnosi feudalaca i podanika bili utvrđeni urbarima. 9 10 11 12 13 14 Kaštel Kožljak (njem. Wachsenstein) bio je sastavni dio Pazinske knežije. Josip Bratulić, Istarski razvod, Libar od grozda , Pula, 1992., 6-7. Područja istarskih biskupija nisu se poklapala s državnim granicama, pa tako ni područje pićanske biskupije, budući da je Grimalda pripadala mletačkom dijelu. Elvis Orbanić, Katedra Svetog Nicefora (Povijesne skice pićanske biskupije), Josip Turčinović, Pazin, 2002., 45. Potrebno je napomenuti da u rasponu godina koje su odvojene ovim znakom nisu sačuvane sve godine navedenog razdoblja. Pored naziva fondova ne donosim godine djelovanja tvorca fonda, već raspon godina sačuvanog gradiva. 285 VDG JAHRBUCH 2003 Unutar navedenog fonda važno je spomenuti Urbar iz 1571. godine koji je pisan kancelarijskom goticom na njemačkom jeziku, te skraćeni prijepis Urbara na talijanskom jeziku iz 1715. godine. Potrebno je posebno istaknuti tri ugovora o uređenju vlasničkih odnosa u Pazinskoj knežiji iz 1660., 1665. i 1701. godine u vrijeme cara Leopolda I. Pazinska je knežija od osamdesetih godina 18. stoljeća do 1814. godine, uz prekid u vrijeme francuske uprave, bila podređena pokrajinskoj upravi Kranjske. Već u najranijem razdoblju, gradovi i mjesta koja su bila obuhvaćena Pazinskom knežijom, imaju hrvatski, talijanski i njemački oblik naziva. Ugovor o odnosima u Pazinskoj knežiji iz 1660. godine Nekoliko primjera: Hrvatski naziv: Talijanski naziv: Njemački naziv: Kašćerga Caschierga Chaisersfelt Kožljak Cosliacco Wachsenstein Kringa Corridico Krinck Lupoglav Lupogliano Mährenfels Paz Passo Pasperg Pazin Pisino Mitterburg Pićan Pedena Biben Žminj Gimino Swingk Slijede fondovi iz tzv. Prve austrijske uprave (1797. – 1805.) koji se odnose na općine: Buje, 1801./1805., Labin, 1797./1805., Novigrad, 1797./1805. i Poreč, 1797./1805.15 15 Navodit ću nazive samo onih stvaratelja čije je arhivsko gradivo sačuvano i čuva se u Državnom arhivu u Pazinu. Potrebno je napomenuti da se pretpostavlja kako je za razdoblje tzv. austrijskih uprava sačuvano tek oko 30% arhivskog gradiva. 286 VDG JAHRBUCH 2003 te nakon kraćeg francuskog prisustva fondovi iz tzv. Druge austrijske uprave u kojima je dokumentirano 105 godina trajnog utjecaja njemačkog kulturnog kruga i ljudi iz tog kruga koji su unijeli promjene ne samo na političkom, gospodarskom ili kulturnom planu, već je došlo do velikih mijena u svakodnevici stanovnika istarskih gradova i sela16. Posebno treba istaknuti fond Carsko-kraljevsko privremena civilna uprava u Labinu i Plominu (Imperial Regia Direzione Politica Provisoria di Albona e Fianona) 1813. – 1814. jer sadrži gradivo od samih početaka tzv. Druge austrijske uprave nakon što je Austrija Lattermannovim proglasom od 17. listopada 1813. godine prisvojila Ilirske provincije, a Istra je time i formalno bila pripojena austrijskom carstvu. Važno je napomenuti da je to jedini fond organa privremene uprave koji je sačuvan za područje Istre. Navedenom tijelu povjereni su poslovi opće uprave, briga o provođenju zakona, razni poslovi u vezi s vojnim pitanjima, odnosima s crkvenim vlastima, kao i briga o unapređenju poljoprivrede, stočarstva i zdravstva itd. Ovo je tijelo obavljalo i nadzor nad općinama te surađivalo sa sudovima. Nakon što je Carsko-kraljevska privremena uprava u Labinu i Plominu ukinuta 1. studenog 1914. godine, umjesto nje počeo je djelovati Carsko-kraljevski kotarski komesarijat Labin, 1814.- 1850. Uz općine iz tog vremena: Brtonigla, 1907./1917., Buzet, 1886. – 1918., Draguć, 1812. – 1917. (1926./1929.), Grožnjan, 1816./1918., Labin, 1814./1918., Momjan, 1850. – 1869., Nova Vas, 1829./1869., Novigrad, 1814./1918.(1919./1920.), Pazin, 1885./1918., Poreč, 1814./1896., Pula, 1845./1918., Račice, 1846./1869., Rovinj, 1815. – 1918., Višnjan, 1880./1918., Vodnjan, 1814./1918., te podopćine: Kostanjica, 1871./1917. i 16 Vidi: Istra - različiti pogledi (Etnografske zbirke Istre kroz austrijsko-hrvatski dijalog,) Etnografski muzej Istre, Pazin, 2001. 287 VDG JAHRBUCH 2003 Završje, 1814./1918; istaknut ću fondove tijela više nadležnost. Carsko-kraljevsko istarsko okružje u Pazinu 1826./1860. (Kaiserlich-königlicher Istrianer Kreisamt in Mitterburg, Imperiale Regio Capitanato Circolare in Pisino) Do 1850. godine u Istarsko okružje spadali su kotari Belaj, Buje, Buzet, Cres, Kastav, Kopar, Krk, Labin, Lošinj, Lovran, Motovun, Pazin, Piran, Podgrad, Poreč, Pula, Rovinj, Vodnjan i Volosko. Od 1850. do 1854. godine Istra je podijeljena na kotarske kapetanate Kopar, Mali Lošinj, Motovun, Pazin, Rovinj, Vodnjan i Volosko. Godine 1854. dolazi do nove promjene i uvode se mješoviti kotarski uredi Buje, Buzet, Cres, Kopar, Krk, Labin, Lošinj, Motovun, Pazin, Piran, Poreč, Podgrad, Pula, Rovinj, Vodnjan i Volosko. Kada je 1860. godine rasformirano Okružje, dio njegove nadležnosti preuzeli su kotarski uredi i Namjesništvo u Trstu. Okružno poglavarstvo bilo je političko-upravni organ, neka vrsta veza Gubernija za Primorje, kasnije Namjesništva za Primorje u Trstu i kotarskih organa kao podređenih organa vlasti. Najvažnije su mu funkcije bile briga o javnom redu i sigurnosti, unapređenje privrede, školstva i zdravstva, rješavanje sporova koji su nastali iz podložničkih odnosa. Vršio se nadzor nad radom kotarskih i općinskih službenika, nad crkvenom imovinom i drugim javnim tijelima. Osim toga obavljalo je i funkciju suda prvog stupnja za manje prekršaje. Njegovu će funkciju nakon administrativnih podjela u Carstvu preuzeti Istarski sabor17. Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Belaj, 1814. – 1850. Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Labin, 1814./1850. Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Poreč, 1814. – 1849. Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Pazin, 1814. – 1849. Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Pula, 1814./1850. Carsko-kraljevsko kotarski komesarijat Vodnjan, 1814./1850. (Kaiserlich-königlicher Bezirks-Commissariat, Imperial Regio Commissariato Distrettuale) U seriji sudskih spisa koristio se naziv Kotarski sud (Kaiserlich-königlicher Bezirksgericht , Imperiale Regio Giudizio Distrettuale). Carsko-kraljevski kotarski komesarijati bili su nadležni za upravu i sudstvo. U upravnu nadležnost spadalo je održavanje reda, mira i sigurnosti, vojni poslovi, ubiranje poreza od općina, izdavanje različitih dozvola (kao npr. za obrt i trgovinu, gradnju itd.), nadzor nad školstvom, zdravstvom, privredom, itd. U sudskoj nadležnosti imao je nadležnost u rješavanju prekršajnih i građanskih predmeta, dok je za krivične predmete bio nadležan Okružni sud u Rovinju. Carsko-kraljevsko kotarski kapetanat Pazin, 1850. – 1854. 17 Iako teritorijalno spada pod nadležnost Državnog arhiva u Pazinu, trenutno je ovaj fond smješten u Državnom arhivu u Rijeci. Vidi: Petar Strčić, Prilog povijesti Istarskog sabora (1861. – 1916.), Arhivski vjesnik, 34-35./1991-1992., 53-64. 288 VDG JAHRBUCH 2003 (Kaiserlich-königlicher Bezirkshauptmannschaft, Imperial Regio Capitanato Distrettuale) Kotarski kapetanati vodili su niže upravno-političke poslove koji su bili propisani Ustavom Carstva, Zakonom o općinama i Zakonom o ukidanju podaničkih i zamljoposjedničkih odnosa itd. Od 1849. do 1851. godine postojalo je i Kotarsko vijeće koje se biralo od članova svih općinskih vijeća, a vijeće je najmanje dva puta godišnje sazivao kotarski kapetan. Važno je napomenuti da je, osim nove teritorijalne i upravne podjele, pravosuđe potpuno odvojeno od upravnih i poreznih organa. Carsko-kraljevsko kotarski ured Buje, 1854. – 1868. Carsko-kraljevsko kotarski ured Pazin, 1854. – 1868. Carsko-kraljevsko oktarski ured Poreč, 1854. – 1868. (Kaiserlich-königlicher Bezirksamt, Imperiale Regio Pretura) Kada je Silvesterskim patentom od 31. prosinca 1851. godine postavljen temelj za novu organizaciju vlasti, kotarski su organi ponovno dobili upravne i sudske nadležnosti jer je došlo do objedinjavanja uprave i sudstva prvog stupnja18. Carsko-kraljevsko kotarsko poglavarstvo Poreč, 1868. – 1918. Carsko-kraljevsko kotarsko poglavarstvo Pazin, 1868. – 1918. Carsko-kraljevsko kotarsko poglavarstvo Pula, 1899./1917. (Kaiserlich-königlicher Bezirkshauptmannschaft, Imperial Regio Capitanato Distrettuale) Ustavom od 21. prosinca 1867. godine donesen je temelj novog upravnog organiziranja austrijskog dijela Monarhije. Shodno tome, 19. svibnja 1868. godine donesen je zakon o odvajanju političke vlasti od sudstva te o novoj organizaciji vlasti u Primorju odnosno u Istri19. Carsko-kraljevsko policijski komesarijat Rovinj, 1910./1915. (Kaiserlich-königlicher Polizei-Kommissariat, Imperial Regio Commissariato di Polizia) Navedeni organ imao je pretežito politički karakter u vezi s čuvanjem državne sigurnosti, što je do izražaja došlo naročito u ratnim godinama kada je djelovao protiv talijanskih iredentista, ali i pobornika jugoslavenske misli u Istri. Vodio je posebno kontrolu nad strancima, nad pojedinim ustanovama, kontrolirao tisak, kinopredstave i druge javne priredbe, te vršio nadzor nad državnim službenicima. Kotarski školski inspektorat Pula, 1816./1869. (Imperial Regio Ispettorato scolastico Distrettuale) Spisi gore navedene Inspekcije sačuvani su u arhivskom gradivu Kaptola Pula i predstavljaju pregled kroz povijest školstva južne Istre. Carsko-kraljevsko Kotarsko školsko vijeće Pazin, 1869./1917. Carsko-kraljevsko Kotarsko školsko vijeće Poreč, 1869./1918 18 19 Antun Brajković, Institucije državne vlasti u Istri (1848.-1918.), Arhivski vjesnik, 34-35./1991-1992., 72. Isto, 73. 289 VDG JAHRBUCH 2003 Carsko-kraljevsko Kotarsko školsko vijeće Rovinj, 1911./1912. (Kaiserlich-königlicher Bezirksschulrath, Imperial Regio Consiglio Scolastico Distrettuale) Kotarska školska vijeća neposredno upravljaju i obavljaju nadzor nad pučkim školama i vrtićima s područja pojedinog kotara. Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Buje, 1870./1923. Carsko-kraljevskom jesno školsko vijeće Grožnjan, 1861./1923. Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Labin, 1870./1918. (1919. – 1920.) Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Novigrad, 1870. – 1918. (1919. – 1922.) Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Rovinj, 1911./1912. Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Vodnjan, 1871./1917. Carsko-kraljevsko mjesno školsko vijeće Završje, 1875./1924. (Kaiserlich-königlicher Ortschulrath, Imperial Regio Consiglio Scolastico Locale) Mjesna školska vijeća obavljaju sličnu funkciju kao kotarska školska vijeća, ali im je područje djelatnosti svedeno na pojedine gradove i mjesta. Carsko-kraljevsko kotarska šumska inspekcija Pazin, 1872./1918. (Kaiserlich-königlicher bezirksforstinspektion in Mittergurg, Imperial Regio Ufficio d´ispezione forestale di Pisino) Navedena je inspekcijska služba brinula o provođenju Zakona o šumama, unapređenju šumske kulture, davala stručna mišljenja i prijedloge kotarskim poglavarstvima. Carsko-kraljevsko oružnička postaja u Poreču,1914. – 1918. (Kaiserlich-königlicher Landesgendermeirekommando) Jedino sačuvano gradivo ovog fonda je dnevnik (Tagebuch) u koji su iz dana u dan, od 26. srpnja 1914. do 15. rujna 1918. godine, upisivani značajniji događaji kao npr. mobilizacija, zračni napadi, promjene u provincijskoj, kotarskoj i općinskoj upravi, posjet Cara 1917. i 1918. godine itd. Kotarska komisija za potporu u Pazinu,1914. – 1918. (Unterhalts Bezirkskommission in Mitterburg, Commissione Distrettuale di Sostentamento di Pisino) Gradivo ovog fonda donosi podatke o pojedincima koji su dobivali ili tražili potporu jer se nisu mogli uzdržavati bez dohotka osobe koja je bila pozvana u aktivnu vojnu službu. Nedavno je sasvim slučajno otkriven dio gradiva Općine Pula koje je 1947. godine odvezeno iz Pule u Veneciju, a zatim u Goricu20. Arhivsko gradivo koje je godinama 20 Glas Istre, 22., 23. i 24. studenog 2002. 290 VDG JAHRBUCH 2003 bilo zanemareno u podrumu općinske zgrade u Gorici, nakon što bude dostupno javnosti, rasvijetlit će gotovo 150 godina prošlosti grada Pule i njezine okolice21. Vjerojatno bi se mnogi podaci o Nijemcima koji su živjeli na području Istre mogli pronaći i u fondovima Kotarskih sudova i bilježnika. Završetkom Prvog svjetskog rata, Istra će izaći iz njemačkog političkog, upravnog i kulturnog kruga i postati sastavni dio Kraljevine Italije. Upravo će tranzicijsko razdoblje pri uspostavljanju nove vlasti negativno utjecati na njemačku komponentu u Istri, naročito u Puli u kojoj je živio najveći broj Nijemaca. Pogledamo li podatke iz Zbirka plakata – protunjemački letak studenog 1918. godine, koje nalazimo u iz 1945. godine fondu Civilnog komesarijata u Puli, 1918. – 1922. (Commissariato civile di Pola 1918. – 1922.), lako ćemo dokumentirati dramatično stanje mnogih Nijemaca i njihovih obitelji. Najprije treba napomenuti kako je austro-ugarski brod Viribus unitis potopljen u pulskoj luci u noći s 31. listopada na 1. studeni 1918. godine, a da je talijanska vlada preuzela Pulu četiri dana kasnije. Jedna od prvih akcija nove vlasti bit će popisivanje svih zaposlenih u državnim službama, kao što su npr. vojno i civilno brodogradilište, vojna i civilna bolnica. Detaljno su popisani svi radnici kojima je osigurano privremeno zaposlenje, a uz svakog se pojedinca navodi ime i prezime, mjesto zaposlenja, struka, nacionalna pripadnost, jezici kojima se služi itd. Pored svakog imena nalazi se slovo C ili B, s time da ona označena s C često označavana s crvenom bojom, a ona s B plavom. Slovo B označava buono (dobar), C cattivo (loš). Ima i širih opisa kao: pessimo (vrlo loš), buonossimo (vrlo dobar), e gi! via (već je otišao), conosce poco l´italiano (loše se služi talijanskim jezikom), male-via! (loš-protjerati!), figlio di padre (isti kao otac), agitatore (agitator). U čišćenju nepoželjnih kadrova među kojima je bio veliki broj Nijemaca (Tedeschi), u nekim su se ustanovama zaposlenici ocjenjivali od 1 do 10. Nijemica koja je dobila prolaznu ocijenu bila je Olga Hetringer, koja je bila Tedesca, ma buona (Njemica, ali dobra). Nakon provedenog ocjenjivanja sastavljali su se popisi djelatnika kojima će se do sljedećeg dana uručiti otkazi. Oni koji nisu dobili dozvolu za ostanak morali su u roku od pet dana napustiti Pulu (lasciare entro 5 giorni la piazza di Pola). Takvim je djelovanjem drastično smanjen broj Nijemaca u Puli, ali treba 21 Uz navedene fondove iz Državnog arhiva u Pazinu, kod proučavanja povijesti Istre i njenog stanovništva, naročito ako je predmet interesa 19. i 20. stoljeće, potrebno je proučiti fondove Državnog arhiva u Rijeci, Državnog arhiva u Trstu (Archivio di Stato di Trieste), te arhivskih ustanova Ljubljane, Graza i Beča. 291 VDG JAHRBUCH 2003 napomenutu da su uz Nijemce otpušteni mnogi Česi, Mađari, Slovaci, Slovenci i Hrvati, a glavni razlog otpuštanja bilo je njihovo protutalijansko raspoloženje. Dakako da ova pojava zahtijeva dublju analizu, te bi mogla biti podloga za opširniji rad. Zbirka matičnih knjiga, knjiga 291. Do bitnih podataka možemo doći i u gradivu Pulske kvesture (Regia Questura di Pola), 1921. – 1945, te Istarske prefekture u Puli (Regia Prefettura dell´Istria Pola), 1923. – 1945. i to naročito za period nakon kapitulacije Italije, kao što su podaci o partizanskim napadima na njemačke transporte, pronalaženje protunjemačkih letaka, razne odredbe njemačke policije, podaci o njemačkom specijalnom korpusu itd. Posebno treba napomenuti podatke o povratku kuća Nijemcima i Austrijancima od 1922. – 1932. godine, te bi trebalo istražiti koliki se broj onih koji su otišli 1918. godine vraća nakon promjene političkih odnosa. Istaknut ću da je dekretom sa snagom zakona broj 494 od 7. travnja 1927. godine, bilo naređeno da se sva ne-talijanska imena, prezimena i toponimi promijene u talijanski oblik, pa tako i njemački. Npr. Albrecht – Alberti, Auber – Abberi i Alberi, Brauer – Braveri Eller – Ellero i Elleri itd. Naročitu pažnju zaslužuje Zbirka matičnih knjiga, 1536./1919. U matičnoj knjizi krštenih iz Poreča od 1710. do 1734. godine, iz 1734. godine postoji upis o krštenju Giorgia Levena iz Virinberga i Enrica Jaghela iz Slesera, starih oko 25 godina, njemačkih luterana koji su prešli na katoličku vjeru, a bili su vojnici na galiji Matije Bellinija22. Zasigurno bi podrobnije istraživanje ove zbirke donijelo mnoge podatke o Nijemcima koji su živjeli ili boravili u Istri. Unutar spomenute zbirke treba posebno istaknuti matične knjige austrijske Ratne mornarice, te ih zbog brojnosti podataka o Nijemcima navodim u nastavku. Kako su u dolje navedene matične knjige upisani svi pripadnici ratne mornarice i članovi 22 Zbirka matičnih knjiga, Poreč – Matična knjiga krštenih 1710. – 1734., str. 297. 292 VDG JAHRBUCH 2003 njihovih obitelji, one pružaju presjek kroz živote svih pripadnika ratne mornarice i njihovih obitelji bez obzira na kojem su području Carstva tada živjeli. PULA – RATNA MORNARICA Matične knjiga rođenih Redni broj knjige: Godine upisa: 277. 1757. – 1824. 278. 1802. – 1830. 279. 1819. – 1821. 280. 1820. – 1851. 281. 1821. – 1850. 282. 1821. – 1851. 283. 1822. – 1866. 284. 1826. – 1867. 285. 1831. – 1876. 286. 1831. – 1883. 287. 1845. – 1851. 288. 1848. – 1892. 289. 1856. – 1866. 290. Bolnica Vodnjan 1860. – 1894. 291. Bolnica Vodnjan 1862. – 1884. 292. 1864. – 1871. 293. 1873. – 1898. 294. 1874. – 1883. 293 VDG JAHRBUCH 2003 Matične knjige vjenčanih Redni broj knjige: Godine upisa: 295. 1775. – 1821. 296. 1797. – 1835. 297. 1818. – 1821. 298. 1821. – 1850. 299. 1821. – 1851. 300. 1822. – 1850. 301. 1848. – 1851. 302. 1848. – 1867. 303. 1848. – 1876. 304. 1848. – 1878. 305. 1856. – 1880. 306. 1861. – 1881. 307. 1864. – 1867. 308. 1866. – 1918. 309. 1881. – 1891 310. 1891. – 1898. 311. 1898. – 1904. 312. 1918. 313. Knjiga najava vjenčanja 1892. – 1902. 294 VDG JAHRBUCH 2003 Matične knjige umrlih Redni broj knjige: Godine upisa: 314. 1799. – 1821. 315. 1802. – 1824. 316. Umrli osuđenici 1802. – 1850. 317. 1821. – 1849. 318. 1821. – 1850. 319. 1821. – 1850. 320. 1833. – 1852. 321. 1848. – 1864. 322. 1848. – 1866. 323. 1848. – 1868. 324. 1850. – 1857. 325. 1856. – 1866. 326. 1858. – 1894. 327. 1862. – 1874. 328. 1864. – 1879. 329. 1866. – 1913. 330. 1867. – 1871. 331. 1870. – 1885. 332. 1874. – 1891. 333. 1879. – 1886. 334. 1886. – 1900. Redni broj knjige: Godine upisa: 335. 1915. – 1916. Knjige ukopa 295 VDG JAHRBUCH 2003 Nekoliko primjera: Dana 20. prosinca 1805. godine, u Veneciji rođena je Francesca Maria Meisel od oca Carla Meisela, povjerenika Ratne mornarice i majke Anne Meisel rođene Pregelhöf. Kumovi: u ime Njegovog Veličanstva Francesca23 plemeniti gospodin Girolamo Rubelli ravnatelj Trgovačkog suda i osobni savjetnik Njegovog Veličanstva24. Godine 1819., 7. studenog u Beču rođen je Carlo Giuseppe Zimburg od oca gospodina Carla Zimburga, plemića iz Reinerza, barjakara na bojnom brodu i majke gospođe Giuseppine plemkinje iz Savagerija. Kum: gospodin Altlenehenfalda.25 Giuseppe Stöber akademski litograf i posjednik iz Dana 8. rujna 1802. u Veneciji rođena je Maria Giovanna Finazer od oca Pietra Finazera, kaplara iz Hrvatske i majke Laure Clarich iz Dalmacije. Kumovi: Giovanni Battista Biffel, njemački trgovac nastanjen u Zadru i Maria Martignen iz Venecije26. U navedene knjige upisane su i mnoge znamenite ličnosti, tako da je u matičnu knjigu rođenih 291. upisano rođenje Georga von Trappa. Rođen je 4. travnja 1880. godine u Zadru, a kršten 7. listopada iste godine u evanđeličkoj crkvi u Trstu27. Godine 1881., 22. prosinca, u Puli je rođen njegov brat Werner von Trapp28. Matične su knjige u razdoblju do 1848. godine vođene na talijanskom, a od navedene godine upisi se vrše isključivo na njemačkom jeziku. U gore navedenim fondovima također talijanski jezik prevladava do 1848. godine, nakon koje prevladava njemački jezik, ali uz prisustvo hrvatskog, talijanskog i slovenskog jezika. O suživotu četiri jezika svjedoče i mnogobrojni plakati iz Zbirke plakata i ostalih tiskovina, čiji je tekst najčešće napisan u četiri stupca na četiri jezika. Fondovi u kojima se nalazi gradivo s kraja Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, barem koliko se do sada moglo proučiti, ne sadrže podatke o zarobljenim i protjeranim Nijemcima. Naravno da je domaće stanovništvo s negodovanjem gledalo na njemačke vojnike, naročito zbog velikog broja Istrana koji su internirani u njemačke logore. Njemački utjecaj u Istri možemo pratiti kroz prisutnost Nijemaca i njihovog političkog i kulturnog kruga od najranije pisane povijesti Istre do kraja Drugog svjetskog rata. Treba napomenuti da se Nijemci nikada u Istru nisu naseljavali organizirano, tj. kada su i organizirano dolazili, već su unaprijed znali da će boravak 23 24 25 26 27 28 Osobna se imena do 1848. godine gotovo uvijek javljaju u talijanskom obliku, o čemu nam najbolje svjedoče imena pripadnika carske obitelji. Knjiga 277., stranica 10., upis 1. Knjiga 277, stranica 59., upis 1. Knjiga 278., stranica 1., upis 1. Knjiga 291, stranica 125., upis 3. Knjiga 291, stranica 172., upis 2. 296 VDG JAHRBUCH 2003 Upis o rođenju Georga von Trappa u Istri biti samo jedna od etapa na njihovom životnom putu te su Istru rijetko odabirali za stalno boravište, ali su bez obzira na tu činjenicu ostavili brojna svjedočanstva, kako o svojoj prisutnosti, tako i o širokom utjecaju na sve vidove života u Istri. Popis zaposlenika s karakteristikama u vrijeme uspostavljanja talijanske vlasti u Istri 297 VDG JAHRBUCH 2003 Die Deutschen und die deutschen Einflüsse auf die Fonds der Staatsarchive in Pazin In der Arbeit werden die Fonds des Staatsarchivs in Pazin dargestellt, in denen sich die Daten über die Deutschen, die sich in Istrien aufhielten, befinden und, die auf das Leben in diesem Gebiet Einfluss ausübten, um die Möglichkeiten der Erforschung der Geschichte der Deutschen in Istrien, aber auch des deutschen Einflusses auf das politische, administrative, wirtschaftliche und kulturelle Leben aller Einwohner Istriens und der weiteren Umgebung, festzusetzen. Die Fonds sind in zwei Phasen des deutschen Einflusses auf Istrien eingeteilt, bzw. in die erste Phase, die im frühen Mittelalter beginnt und ihren Höhepunkt im Jahre 1374 erlebt, als die Habsburger das Paziner Fürstentum erben und bis 1797 die Herrschaft in Istrien mit der Republik Venedig teilen. Die zweite Phase beginnt gerade 1797 und bezeichnet den Zeitraum der sog. Ersten und Zweiten österreichischer Verwaltung in Istrien - zwischendurch befindet sich eine kurze Zeit der französischen Verwaltung. Die zweite Phase endet 1918 als Istrien zum Teil des italienischen Königreiches wird. Besonders müssen die Geburtsregister der österreichischen Kriegsflotte betont werden, da alle Angehörigen der Kriegsflotte und die Mitglieder ihrer Familien, unabhängig vom Gebiet des Kaisertums auf dem sie damals lebten, darin eingeschrieben sind. 298 VDG JAHRBUCH 2003 Maurizio LEVAK Njemačko stanovništvo Pule od sredine 19. stoljeća do 1918. Njemačka etnička sastavnica nazočna je u banskoj Hrvatskoj još od srednjeg vijeka, a u 17. i osobito u 18. st. Nijemci su činili značajan udio gradskog stanovništva. No, u Istri i Dalmaciji situacija je bila drugačija. U te je krajeve austrijska vlast došla relativno kasno, privremeno 1797., a tek od Bečkog kongresa kao stalno rješenje. Tek tada u istarske i dalmatinske gradove počinju stizati Nijemci, ali u relativno malenom broju, kao činovnici i vojnici, prije svega zato što ti gradovi u gospodarskom i demografskom stagniranju nisu bili nimalo privlačni za razvoj poduzetništva. Njemački se jezik rijetko mogao čuti na ulicama istarskih i dalmatinskih gradova.1 Izuzetak je jedino Pula. Premda su i u njoj za mletačke i francuske vladavine Nijemci bili izuzetno rijetki,2 njezina je povijest krenula putem drugačijim od ostalih istočnojadranskih gradova. U taj se je grad od sredine 19. st. do 1918. neprestano doseljavalo njemačko stanovništvo i sve mu više, uz tradicionalan mediteranski, pridavalo i srednjoeuropski izgled i duh. Samo je Pula među svim gradovima nekoć mletačkih krajeva Istre i Dalmacije na svoje zgrade i ulice, trgovine i brijačnice, na ulaze ureda i listove novina, u gostionice i kavane, na rivu i brodove, tržnicu i ribarnicu primila i novi jezik sa sjevera. Rađao se novi grad kojem su odredili svijetlu budućnost: imao je postati glavnom lukom Ratne mornarice Podunavske Monarhije. Kad je Austrija mirom u Campoformiju 1797. dobila zapadnu i južnu Istru, u Puli je zatekla manje od 600 stanovnika.3 Od nje su bili veći Vodnjan, Žminj, Izola i brojna druga mjesta koja se danas i ne ubrajaju u gradove. Nova vlast nije mijenjala zatečeno stanje, kao ni kratkotrajna francuska uprava koja je, doduše, provela određene promjene u društvenim odnosima, ali one nisu bile takve prirode da bismo mogli govoriti o oživljavanju drevnoga grada. Povratak austrijske uprave bio je samo nastavak zanemarujućeg odnosa tako da je tek sredinom stoljeća broj stanovnika Pule prvi put (u novijoj povijesti) prešao tisuću. U vrijeme francuske uprave Istra se (1811. - 1813.) dijelila na Koparski i Rovinjski distrikt. Distrikti su se dijelili na kantone, a oni na općine; tako je Pula bila općina u 1 2 3 O Nijemcima i njemačkom kulturnom utjecaju u Dalmaciji v. I. Pederin, “Nijemci i Austrijanci u kulturi Dalmatinske Hrvatske”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 1995., 15-23. U razdoblju od početka XVII. do početka XIX. st. nalazimo samo nekoliko pojedinaca prispjelih iz njemačkih krajeva. S. Bertoša, Život i smrt u Puli. Starosjeditelji i doseljenici od XVII. do XIX. stoljeća, Pazin 2002., 192-194; M. Bertoša, “Etnička struktura Pule od 1613. do 1719. godine s posebnim osvrtom na smjer doseljivanja njezina stanovništva” (II. dio), Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, XVI, 1971., 53, 74. M. Balota, Puna je Pula, Zagreb 1960., 14. 299 VDG JAHRBUCH 2003 Vodnjanskom kantonu.4 Povratkom austrijske vlasti ustanovljena je Kraljevina Ilirija 1816. koja je obuhvaćala i Istru podijeljenu na 19 kotareva (među kojima je bio i pulski), a 1825. osnovano je Istarsko okružje koje je obuhvaćalo tih 19 kotareva (od 1832. 17). Pula se je ubrajala u kotareve trećeg razreda (s obzirom na broj stanovnika, postojala su tri razreda kotareva).5 Broj stanovnika je rastao vrlo sporo i uz oscilacije: 1837. kotar Pula ima 5604 stanovnika (procjena), 1840. 5429, 1853. kotar ima 6361, a grad 1106 stanovnika.6 Istra je bila jedna od najnerazvijenijih austrijskih zemalja i tadašnji su je njemački romantičarski putopisci, kao i Dalmaciju, doživljavali vrlo egzotično. Tako je Heinrich Stieglitz (Istrien und Dalmatien, Briefe und Erinnerungen, 1845.) pozvao Nijemce da se ne sele u daleku Ameriku i ukrajinske stepe, nego da nasele Istru.7 Ulica Sergijevaca, glavna ulica u starom dijelu grada Kotač pulske povijesti naglo mijenja smjer sredinom 19. stoljeća kada se na suprotnoj obali Jadrana budi talijanski nacionalni osjećaj. Revolucija 1848. zahvatila je i Veneciju, grad koji je također bio u sastavu Austrije i to, zahvaljujući tradiciji, kao glavna luka Carstva. Pobunjenici su preuzeli vlast u gradu i luci, pa premda je Austrija uspjela ugušiti ustanak (1849.) bilo je očito kako se radi o području nesigurnom za sjedište Ratne mornarice. Za Austriju je ratna mornarica uopće bila novost. U razdoblju do 1797. teško je zamijetiti ikakve ozbiljnije pomorske ambicije Carstva,8 prije svega zato što je ono po svojoj naravi bilo srednjoeuropska zemlja, a posjedovalo je i relativno skučen izlaz na more: područje oko Trsta te obalu od Brseča do Karlobaga, bez ijednog otoka. Njegove pomorske snage činili su malobrojni i mali brodovi s obrambenim zadaćama. Nakon 1815. našlo se u posjedu obale od Pada do Boke kotorske pa je moralo pristupiti izgradnji ratne mornarice koja bi imala zaštititi taj dugi i razvedeni pojas. Tako je, nemajući vlastitog zapovjednog kadra, povjerila Mornaricu 4 5 6 7 8 B. Stulli, Istarsko okružje 1825-1860., Prvi dio, Upravni sustav – Demografske prilike – Gospodarska struktura, Pazin-Rijeka 1984., 12. Isto, 7-8, 18. Isto, 48, 50, 157. I. Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima, Zagreb 1991., 117-118. D. Klen, “Nagovještaj i pojava novih ratnih mornarica na istočnoj obali Jadrana”, u: D. Klen, Šćavunska vesla, Pula-Rijeka 1986., 110-112. 300 VDG JAHRBUCH 2003 Ribarnica se do početka 20. st. nalazila iza Augustovog hrama Mlečanima. Već je Ferdinand Zichy, kada je 1842. postao zapovjednikom Venecije, upozoravao da Austrija doduše ima Ratnu mornaricu, ali ne austrijsku, nego talijansku.9 Nakon 1849. takvo se stanje pokazalo neodrživim i pomorska se akademija seli u Trst (u kojem se 1853. otvara brodogradilište),10 a u austrijskim se zemljama promiče upisivanje mladića u nju ne bi li se popravio nacionalni sastav (makar) zapovjednog kadra u korist Nijemaca. Istovremeno se traži pogodna luka koja bi bila učinjena glavnim vojnopomorskim uporištem. Za zapovjednika Ratne mornarice dolazi Danac Hans Birch Dahlerup (1849.) koji, nakon što je ugušio ustanak u Veneciji, dobiva odobrenje da u njezine redove dovede časnike i brodograđevne stručnjake iz stranih zemalja. Tako su prvi zapovjedni i stručni kadar mlade Mornarice činili Danci, Šveđani, Norvežani, Francuzi i, ponajviše, sjeverni Nijemci. Budući da je Dahlerup postavljen zato jer je uspješno obnovio ratnu mornaricu svoje domovine, logično je austrijska organizirana po uzoru na dansku. Tome su svakako pomogli stručnjaci sa sjevera Europe među kojima nisu slučajno Nijemci bili najbrojniji: kao mogući ujedinitelj Njemačke, Austrija je među sjevernomorskim Nijemcima budila nadu o carstvu koje bi povezalo Jadransko i Sjeverno more. Tako je i glavni pokretač austrijske ekspanzije preko Trsta i osnivač Tršćanskog Lloyda (Dampfschiffahrts-Gesellschaft des Österreichischen Lloyd) Karl Ludwig Bruck bio rurski Nijemac.11 Nakon ujedinjenja Njemačke smanjit će se priljev sjevernih Nijemaca u Pulu. 9 10 11 Pederin, 126. Akademija je preseljena 1857. u Rijeku, gdje traje do 1918. Balota, 34. Balota, 35-38; Pederin, 114-115. 301 VDG JAHRBUCH 2003 Iako su među mornarima najbrojniji bili Hrvati, u rukovodećim je strukturama Mornarica poprimila germanske značajke. Njezina je modernizacija imala i nužnu posljedicu: 1853. njemački je proglašen jedinim službenim jezikom Ratne mornarice (do tada je to bio talijanski), što je ostalo na snazi do njezinog kraja 1918. Na akademiji je pak on postao službenim odmah po preseljenju u Trst 1850. Bila je to prestižna vojna škola, pa su se u njoj za pomorske časnike školovala pretežno plemićka djeca iz uže Austrije i još neujedinjene Njemačke, a društva austrijskog ekspanzionizma prema jugu (Flottenverein i Südmark) sustavnom su promidžbom među austrijskim Nijemcima privlačila mladiće u dočasničku i strojarsku školu Ratne mornarice.12 Tako su vrlo brzo među zapovjednim mornaričkim kadrovima prevladali Nijemci. Ovi su događaji u potpunom skladu s tadašnjim austrijskim prilikama to je doba Bachova novog apsolutizma za kojeg je provođena germanizacija u svim područjima društvenog života. No, padom te politike 1859. neće se prilike u vojsci i Mornarici izmijeniti, obje će svoj germanski lik zadržati do kraja Monarhije. Godine 1853., nakon nekoliko godina biranja povoljnog mjesta na potezu od Trsta do Šibenika, na prijedlog admirala Dahlerupa određena je Pula za glavnu ratnu luku Austrijskog Carstva. Povoljan zaljev, relativna blizina Beča i dovoljna kopnena udaljenost od nemirne Italije bili su presudni u odabiru. Naravno, mornarički vrh bio je svjestan i nedostataka: neuređena luka, grad u propadanju, mali broj stanovnika te vrlo loša cesta i željeznička nepovezanost s ostatkom Carstva. Već 1856. u Puli su car i carica na svečanosti polaganja temeljnog kamena za Arsenal. Grad se ubrzano izgrađuje, gradi se upravo sve: vojna i civilna luka, bolnica, vojarne, vodovod, stambeni objekti...13 Naglo buđenje iz višestoljetnog sna potvrđuje strelovit porast broja stanovnika: već 1857. (prvi “pravi” popis stanovništva) grad ima 3524 stanovnika (1853.: 1106), u njemu žive 62 činovnika, 21 vojnik (neaktivni), 119 tvorničara i obrtnika, 147 obrtničkih radnika, 29 trgovaca i 19 trgovačkih pomoćnika.14 Iz Trsta dnevno stiže brza kočija (Eilwagen), a dvaput tjedno i parobrod na pruzi Trst-Zadar.15 U Pulu dolazi radna snaga iz svih dijelova Monarhije, ponajviše, naravno, iz unutrašnjosti Istre i s tršćanskog područja, no potreba za kvalificiranim radnicima zahtijevala je dovođenje radne snage iz razvijenijih, već industrijaliziranih dijelova države. Počinju tako Puljanima postajati Talijani (“domaći” i oni drugi, iz Italije), Nijemci i Česi. Uprava mornarice je svakako nastojala da broj Nijemaca i Čeha ne bude manji od Talijana, osobito među kvalificiranim radnicima Arsenala koji je bio vojni objekt pa su stoga i njegovi namještenici bili djelatnici Ratne mornarice. Nakon što je 1859. potisnuta iz Lombardije, a 1866. i iz Venecije, Austrija se konačno oslanja samo na istočnu obalu Jadrana. Stvaranje nove, suparničke države na drugoj obali dovelo je značaj Pule do vrhunca. Istodobno Talijani postaju sve manje poželjni u 12 13 14 15 Balota, 60-61. Istrien. Historische, geographische und statistische Darstellung der Istrischen Halbinsel nebst den Quarnerischen Inseln (dalje: Istrien), Triest 1863., 274-277; Balota, 43-45. Stulli, 52, 160. Istrien, 187. 302 VDG JAHRBUCH 2003 vodećim strukturama Arsenala i u vojsci, dok u gradu zadržavaju vlast zbog svoje brojnosti i postojanja autohtonog zemljoposjedničkog sloja još iz doba Mletačke Republike. Rat 1866. i pojava iredentizma dovode na odgovorna mjesta Nijemce kao jedine pouzdane kadrove. Nastaje (neslužbena) etnička struktura koja će prevladavati u Arsenalu do pada Monarhije: na rukovodećim položajima Nijemci, na boljim, specijalističkim poslovima Talijani i na nekvalificiranima Hrvati.16 Premda su prema podacima iz 1913. gotovo su svi arsenalski inženjeri bili Nijemci ili Česi, a uopće nije bilo Hrvata i Talijana, ovu podjelu ne treba shvatiti kruto, jer je i u “srednjem” sloju bilo dosta Nijemaca i Čeha, kao i u trećem Talijana.17 Izgradnjom željezničke pruge do Pule (1876.) priljev stanovništva iz unutrašnjosti austrijske polovice Monarhije dodatno je pojačan. Grad raste neviđenom brzinom: od 600 stanovnika početkom 19. stoljeća on dosiže 1910. brojku od 58 000, od kojih 42 000 civilnog stanovništva, tako da se je u razdoblju od 1857. (početak izgradnje vojnog uporišta) do 1910. brojčano povećao za 14 puta.18 Prema popisu iz 1880. čak 78,6 % civilnih stanovnika Pule nije bilo zavičajno u pulskoj općini (32,9 % stiglo je iz drugih dijelova Istre, 29,8 % iz ostalih austrijskih zemalja, 8,2 % iz ugarskih zemalja, a stranih je državljana bilo 7,6 %). Radi se o doseljenicima iz proteklih nekoliko desetljeća (osobito od 1856.), među kojima je upadljiv visok udio onih iz Cislajtanije.19 U nemalom se broju slučajeva radilo o bivšim vojnicima koji su po odsluženju vojnog roka ostali u Puli privučeni velikom potražnjom za radnom snagom. Broj kuća je s 214 1842. porastao na 7346 1910. uz stalni manjak stambenog prostora.20 Već 1880. 5131 osoba zaposlena je u obrtu i industriji, od kojih oko 2000 u Arsenalu.21 Stalni rast vojne posade i radništva uzrokovao je i nagli razvoj ugostiteljstva, obrta i slobodnih zanimanja, tj. djelatnosti koje su trebale podmirivati potrebe takvog stanovništva. Prema nekim je izračunima tri četvrtine civilnog stanovništva živjelo izravno ili neizravno od državnog proračuna.22 Grad je među prvima na području današnje Hrvatske (a i šire) dobio plin (1871.), javnu električnu rasvjetu (1898.) i električni tramvaj (1904.), na svom je vrhuncu pred Prvi svjetski rat imao osam hotela i sedam kavana, nekoliko tiskara, kazalište i vrlo dobre pomorske veze s Trstom (osam parobrodskih pruga tjedno u oba smjera) i Dalmacijom (devet pruga tjedno, sve do Kotora) te željezničku vezu s Bečom (triput tjedno). Postojala je i namjera izgradnje nove, civilne luke u Medulinu, radi čega bi se izgradio i željeznički trak do tog mjesta. Za to se ponajviše zalagao Paul Kupelwieser, ali nije uspio pridobiti suglasnosti vojnih vlasti, a uskoro je izbio i rat.23 U glavnoj 16 17 18 19 20 21 22 23 E. Vlačić, “Ekonomska struktura Istre 1918. god.”, Istarski mozaik, 1-2, 1965., 18-19. Prema “Statutu za radničko osoblje Arsenala” (Statut für das Arsenals-Arbeiterpersonale, 1869.) građanski su se namještenici dijelili na majstore, obrtnike, predradnike i nadničare te šivačice jedara i akordne radnike. Pola. Seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, Wien 1886., 71; T. Crnobori, Borbena Pula, Rijeka 1972., 24. Balota, 73; I. Beuc, Istarske studije, Zagreb 1975., 207. Beuc, 203. Popolazione di Pola nel 1880, Pola 1881., XXII-XXIV, 52-53. Balota, 48. Popolazione di Pola nel 1880, 71; Balota, 48-49. Polaer Tagblatt, 17. II. 1911., 1. “Das hafenbauprojekt von Medolino”, Polaer Tagblatt, 15. V. 1907., 2; 16. V. 1907., 2; P. Kupelwieser, “Iz sjećanja starog Austrijanca”, Histria historica, 16, 1993., 135-153; Pederin, 216. 303 VDG JAHRBUCH 2003 starogradskoj ulici, Ulici Sergijevaca, svoje su podružnice otvorile ugledne bečke i praške trgovačke kuće luksuznom robom.24 Grad se sve više svojim izgledom, kao i općim ugođajem, udaljavao od drugih istarskih i dalmatinskih obalnih gradova. Osebujno prožimanje srednjoeuropskih i sredozemnih kulturnih, etničkih, jezičnih, arhitektonskih i drugih sastavnica izgradilo je jedan novi, kozmopolitski duh Pule.25 Prvi svjetski rat ona je dočekala kao drugi grad po veličini na području današnje Hrvatske. Strelovitu usponu uzrokovanom novim značajem Pule na Jadranu aktivno je pridonosila i rastuća njemačka zajednica. U Puli nastaje i razvija se njemačka jezgra stanovništva koja je u rukama držala vojnu vlast i upravu Arsenala (kao i većinu rukovodećih mjesta u njemu) u kojem je službeni jezik bio njemački26 i koji je u početku bio jedino mjesto koje je jamčilo sigurnu plaću jer se je isplaćivala iz državnog proračuna. Ti novi, neautohtoni stanovnici trebali su izgraditi ne samo vojnu već i političku osnovicu za širenje germanstva na Jadran.27 S obzirom na tradicionalne odnose te na brojnost Talijana u gradu, sve su etničke skupine među doseljenicima bile podložne talijanizaciji, i to ne samo one kod kojih još nije bio dovršen proces nacionalnog preporoda, već i one “istaknutije nacionalne fizionomije”.28 Kako bi takva relativno malobrojna i još neukorijenjena etnička zajednica lakše mogla opstati, za nju je građen novi dio grada na južnoj strani zaljeva, Četvrt sv. Polikarpa (Borgo San Policarpo), koji se na zemljovidima nerijetko naziva i Nova Pula. Tu su, pored vojarni i vojnih zavoda, izgrađeni stambeni objekti, škole, bolnica te mornarička crkva i groblje, a u njegovu su elitnom dijelu mornarički časnici gradili vile za svoje obitelji.29 I dok je dio u kojem su živjeli majstori i niži časnici odisao jednolikošću vojničkog stila, časničke su vile odraz graditeljskog nasljeđa svih dijelova Monarhije (najviše, naravno, alpskog stila). Ugođaju najljepšeg i najurednijeg dijela grada pridonosili su vlasnici vila koji su u njihovim vrtovima sadili razno egzotično bilje koje su donosili s brojnih putovanja. Jedino su u tom dijelu grada nazivi ulica bili ispisani dvojezično, na talijanskom i njemačkom.30 Djeca pripadnika časničkog, činovničkog, inženjerijskog, stožerno-dočasničkog i višeg majstorskog kadra Mornarice pohađala su njemačke škole koje je država u gradu osnivala u cilju zaštite identiteta te etničke zajednice. Nastojalo se u škole privući i drugu djecu iz grada, da bi se s vremenom počele osnivati njemačke škole i u mjestima u kojima uopće nije bilo Nijemaca (npr. Rovinju i Kanfanaru). S obzirom na 24 25 26 27 28 29 30 A. Tentor, “Uspomena na staru Pulu”, Istarski mozaik, 2, 1966., 85-90. “Als Festung und als Kriegshafen der ganzen Monarchie, als Aufenthalt zahlreicher, aus allen Ländergebieten der letzteren stammenden Personen hat Pola bereits einen, man könnte sagen, innerhalb der Reichsgrenzen kosmopolitischen Anstrich gewonnen (...).” Pola. Seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, 87. Balota, 64. “Bili su ovamo poslani ljudi koji su govorili njemački, a naselili su se u novosagrađene kuće među Talijane i Hrvate (Slavene) i tu su živjeli kao gospodari. Rađala su se djeca koja su gledala poluotok – oko kojeg je bučalo more i grad u dubokom zaljevu, bijele šljunkovite uvale i ledine što mirišu po majčinoj dušici – kao svoj zavičaj, i veoma su ga voljela.” Paula pl. Preradović, “Djetinjstvo na moru”, Nova Istra, VII, 1997., 172. Crnobori, 14. E. Schatz, Ein Leben für die Marine, Klagenfurt 1997., 181-187; B. Benussi, L’Istria nei suoi due millenni di storia, Venezia-Rovigno 1997., 593 (dalje: L’Istria). J. Orbanić, “Kako su politički vjetrovi »pomeli« pulske ulice”, Glas Istre, 27. VIII. 2002., 34. 304 VDG JAHRBUCH 2003 to da je među pulskim Nijemcima bilo i protestanata, osnovana je i evangelička župa.31 Premda nikad nije uspjela brojem nadmašiti Talijane i Hrvate u gradu, ova je zajednica bila ne samo politički, već i gospodarski snažna i utjecajna. S vremenom su u Pulu stigli i kapitalistički poduzetnici od kojih su najpoznatiji Paul Kupelwieser kao vlasnik Brijuna i velikih zemljišnih kompleksa u gradskoj okolici32 i Jakob Ludwig Münz, financijer velikih javnih radova i gradskih poduzeća. Otvaranje pulske podružnice Austrijske banke za trgovinu i obrt (Österreichische Kredit-Anstalt für Handel und Gewerbe) privuklo je u Pulu trgovce i obrtnike iz austrijskih zemalja pa se u gradu oblikuje i sloj Nijemaca koji nisu živjeli od plaće iz blagajne Ratne mornarice.33 Pula je zbog posebnosti svoje strukture imala velik broj ljudi u javnim službama kao i onih slobodnog zanimanja. Na posljednjem je austro-ugarskom popisu stanovništva njihov udio narastao na 46 % ukupnog broja stanovnika grada. Iako je najveći dio te profesionalne skupine bio u vojsci, ne može se zanemariti nemali broj činovnika (1374), prosvjetnih radnika (197), odvjetnika, liječnika i drugih slobodnih zanimanja (88). Civilno je činovništvo bilo većinom njemačkog, a manjim dijelom talijanskog govornog jezika (pretežno u gradskoj upravi).34 Njemačka zajednica u Puli tako nije više bila samo kolonija vojnih uposlenika. S vremenom se oblikovao njemački sloj građanstva koji je, premda malobrojniji od talijanskog, zbog svog utjecaja i raspolaganja administrativno-političkim položajima stvorio jak temelj i oslonac daljem doseljavanju Nijemaca. Prema popisima stanovništva može se vidjeti kako je rastao broj govoritelja njemačkog jezika u Puli:35 31 32 33 34 35 godina ukupno 1869. 10473 1880. općevni jezik njemački talijanski hrvatski slovenski ostali 25173 3826 11503 3675 1283 298 1890. 31623 4400 16399 4968 1480 404 1900. 36227 4543 20941 4820 1514 383 1910. 58562 9064 26816 9511 3293 1634 1921. 37067 34048 261 stranci 8244 2758 Broj evangelika u Puli je ipak bio malen; 1880. bilo ih je 228 (od čega 111 vojnika), a 1904. 351. Popolazione di Pola nel 1880, 46-47; “Pola, die Hauptstadt von Istrien”, Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung, 12-13, 1904., 93. V. o tome: M. Manin, “O djelatnosti Paula Kupelwiesera u Istri”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 1995., 35-41. Balota, 21-25. Beuc, 211. G. Perselli, I censimenti della popolazione dell’ Istria, con Fiume e Trieste, e di alcune citt della Dalmazia tra il 1850 e il 1936, Trieste-Rovigno 1993., 270. 305 VDG JAHRBUCH 2003 Njemačka pučka škola, danas Sveučilišna knjižnica Za 1869. i prije ne postoje podaci o stanovništvu prema općevnom jeziku (Umgangssprache) jer se tada još nisu uzimali od popisivanih osoba. Značajno je da je 1910. među 9064 govornika njemačkog bilo čak 4211 civilnih osoba (9,9 % civilnog stanovništva),36 za razliku od prvih desetljeća austrijske uprave kada su gotovo svi Nijemci bili vojni namještenici. Taj popis, posljednji pred Prvi svjetski rat, potvrdio je jačanje nevojničkog dijela njemačkog stanovništva, kojega se udio popeo na 46 % s tendencijom daljeg rasta. U isto je vrijeme (1910.) u Trstu bilo 9580 Nijemaca (ali su činili tek 5,9 % stanovništva), a u Rijeci 2315 (4,6 %).37 Nijemci su dakle činili od 12,5 % (1900.) do preko 15 % stanovništva (1880. i 1910.). Udio Nijemaca u ukupnom broju stanovnika povremeno je opadao, premda se je njihov apsolutni broj stalno povećavao. Objašnjenje valja tražiti u činjenici da je Pula ubrzano rasla i da je priljev drugih etničkih skupina bio daleko veći. Tako se je, primjerice, broj Talijana (točnije: govornika talijanskog) između 1890. i 1900. povećao za 27,7 %, a Nijemaca tek za 3,3 %. U Pulu se je neprestano doseljavalo novo stanovništvo i sasvim je logično da je među njima bilo Hrvata i Talijana puno više nego Nijemaca čije je matično područje udaljenije. Stvarno je doseljenih Talijana bilo daleko manje nego što to pokazuje porast njihova broja na popisima stanovništva, jer se je on povećavao prije svega zahvaljujući sposobnosti talijanske sastavnice da u svoje redove privuče i upije pripadnike drugih zajednica koji su se tako nastojali što više poistovjetiti s novom sredinom. Već je osamdesetih godina nepoznati autor zabilježio kako u gradu živi vrlo malen broj starosjedilaca, dok među doseljenicima prevladava 36 37 U gradu je bilo 42 548 civilnih stanovnika, što smo dobili oduzimanjem broja vojnika (16 014) od ukupnog broja stanovnika. Beuc, 203; F. Barbalić, Pučke škole u Istri, Pula 1918., 115 (dalje: Pučke škole); Perselli, 270. Perselli, 431, 429. 306 VDG JAHRBUCH 2003 talijanski element, ali više po svom općevnom jeziku nego po podrijetlu.38 Prema popisu iz 1910. čak 20 538 Puljana nije rođeno u Istri (35 %), među kojima su najbrojniji oni rođeni u Dalmaciji (4491) i Češkoj (3373).39 U stupac “stranci” upisivani su građani ugarskog dijela Monarhije te Bosne i Hercegovine, a “pravih” je stranaca, građana drugih država, bilo 1543,40 od kojih su najveći dio činili “regnicoli”, Talijani iz Kraljevine Italije koji su u grad došli u potrazi za poslom. Broj poznavatelja njemačkog jezika bio je značajno veći od broja onih čiji je bio materinski jezik. Ne radi se samo o zaposlenicima u upravi (koji bez poznavanja tog jezika sigurno nisu mogli djelovati) i vojsci (u kojoj je bio službeni, a 70 % pulskog vojnog stanovništva na popisu 1910. nije se izjasnilo kao govornici njemačkog)41 već i o svima koji su se školovali u njemačkim školama u gradu. U njemu su djelovale na njemačkom jeziku dvije državne pučke (muška i ženska)42 i jedna ženska građanska škola te dvije privatne (Ratne mornarice i dominikanki).43 U početku su u njima Nijemci bili u većini (67 % 1871., 61 % 1881.) da bi 1910. pali na 38 % jer je u njih ulazilo sve više Hrvata i Talijana.44 Paula von Preradović, koja je polazila mornaričku djevojačku školu, navodi kako je “obrazovna razina nastavnica bila (...) vrlo visoka, pa onakvu učenost i savršenu predanost nastavničkom pozivu, ravnu onoj u tadašnjoj kao i u sadašnjoj Austriji, nije se moglo često naći”, a svojoj tadašnjoj učiteljici njemačkog pripisuje zasluge što joj je “struktura njemačkog jezika zauvijek jasna kao što pred očima stoji ustroj jednog veličanstvenog doma”.45 Nijemci su imali i dvije gimnazije: državnu sedmorazrednu realku (Staatsrealschule; proizašla iz nekadašnje niže mornaričke realke, osnovane 1867.) i Državnu gimnaziju (K. u. k. Staatsgymnasium in Pola; premještena u Pulu 1890. iz Pazina u kojem je osnovana 1873., kada je franjevačka, osnovana 1836., postala državnom)46 u kojima su nenijemci također bili u velikom broju, naročito Hrvati koji nisu u gradu imali svoje srednje škole.47 Nenjemačku su djecu roditelji u njemačke škole upisivali prije svega zato što su im tako omogućavali veće izglede za zaposlenje, osobito na boljim mjestima u Arsenalu. U tom je smislu posebno bila privlačna mornarička niža realka.48 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 Pola. Seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, 66. Perselli, 485. Naravno, zemlju podrijetla ne treba poistovjećivati s općevnim jezikom. Ukupno je s područja zemalja s njemačkom većinom (Gornja i Donja Austrija, Koruška, Štajerska, Tirol, Salzburg, Vorarlberg) bilo 6587 Puljana (32 % došljaka), ali je i među doseljenicima iz Češke, Moravske i Šleske jamačno bilo puno Nijemaca. Barbalić, Pučke škole, 115. Balota, 24; Barbalić, Pučke škole, na ist. mj. Prva dva učitelja u njemačkoj osnovnoj školi bili su Josef Kolarič i Matija Koren. Balota, 50. U školskoj godini 1913-1914. mušku pučku školu polazilo je 412 djece, žensku 278, a žensku građansku 17; mornaričku je polazilo ukupno 832 djece, a kod dominikanki su bile 63 djevojčice. Mornaričku ne navodimo kao državnu, premda je ona to prije nego privatna. Na obližnjim Brijunima djelovala je dvorazredna njemačka škola s (1913.) 42 djece. Barbalić, Pučke škole, 117-118, 123. Podaci se odnose na Mornaričku nižu realku (Marineunterrealschule). Balota, 81, 90-91; B. Benussi, Manuale di geografia storia e statistica del Litorale, Pola 1885., 198. P. pl. Preradović, “Djetinjstvo na moru (III): pokušaj autobiografske skice”, Nova Istra, IX, 1998., 171. B. Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, knj. II., Pazin 1973., 382; Balota, 90-91; V. Ujčić, Pula od najstarijih vremena do danas sa okolicom, Pula 1963., 21; C. Cottone, Storia della scuola in Istria da Augusto a Mussolini, Capodistria 1938., 101-102. U tadašnjoj Istarskoj pokrajini postojala je još jedna njemačka srednja škola, ona mješovita (muška i ženska) u Opatiji (Privatvereinsrealgymnasium). Crnobori, 23. 307 VDG JAHRBUCH 2003 Polaer Tagblatt, pulski dnevnik na njemačkom jeziku Njemačka je jezična zajednica imala i svoje novine, dnevnik na njemačkom jeziku Polaer Tagblatt koji je izlazio od 1905. do 1918. (u početnom razdoblju pod imenom Polaer Morgenblatt, 1905-1906.) i koji su pokrenuli i financijski podržavali Kupelwieser i Münz.49 List je bio uređivan u svenjemačkom duhu, što ga je dovelo u loše odnose s mornaričkim vlastima koje su promicale austrijske interese, pa ga je u vlasništvo preuzeo poznati pulski tiskar Josip Krmpotić. On je obnovio dobre odnose s Mornaricom i Polaer Tagblatt je dugo bio smatran poluslužbenim glasilom vojnih vlasti. S obzirom na to da je napadao mjesne iredentiste te štitio austrijske i hrvatske interese, prozvali su ga njegovi talijanski neprijatelji “hrvatskim organom pisanim njemačkim jezikom”.50 U Puli je od 1904. do 1912. izlazio (s prekidima) i prohrvatski dnevnik, kasnije dvotjednik i trotjednik, Omnibus na tri jezika talijanskom, hrvatskom i njemačkom, koji je pokrenuo Matko Laginja. U turističke svrhe izlazio je (od 1904.) Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung kao glasilo pulskog Mornaričkog časničkog teniskog kluba, a na Brijunima (svake nedjelje od veljače do konca listopada) ilustrirani tjednik Brioni Insel-Zeitung (1910-1915.). U političkom se je životu nastojalo Nijemce okupiti oko Njemačke pučke stranke (Deutsche Volkspartei) koja je svibnja 1907. izašla na izbore za Carevinsko vijeće (lista 49 50 Balota, 25, 162. “Uređivao ga je neki češki Niemac, ali absolutno objektivan muž, koji je u listu taktično zastupao hrvatske probitke istarskoga pučanstva i bio odlučan protivnik talijanskih presizanja.” E. Radetić, Istra pod Italijom 1918-1943, Rijeka, s. a. (pretisak iz 1944.), 199-200. Od 1913. list je uređivao Mario Krmpotić, sin Josipa Krmpotića. Balota, 162. 308 VDG JAHRBUCH 2003 Brojne kavane na Rivi bile su omiljeno okupljalište Puljana Juliusa von Derschatte, “vođe Nijemaca u Austriji”),51 ali je doživjela potpun neuspjeh. Iz broja dobivenih glasova (48) jasno je kako je većina pulskih Nijemaca svoj glas dala nekoj od talijanskih stranaka ili Hrvatskoj narodnoj stranci.52 S obzirom na svoj urbani značaj i na bolju povezanost s talijanskim etničkim elementom nego s hrvatskim, pretpostavljamo kako su većinom glasovali za Talijansku nacionalno-liberalnu (pobjednik na izborima) ili Talijansku socijalno-demokratsku stranku. Na izborima 1911. Njemačka pučka stranka nije kandidirala nikoga, a na posljednjim izborima za Istarski sabor osvojila je tek 200 glasova birača.53 Na mjesnim izborima u lipnju 1907. godine novoosnovana pronjemačka Privredna stranka (Wirtschaftspartei, Partito economico) suprotstavila se vladajućim liberalima i umalo osvojila vlast u gradu.54 Međutim, popis glasača Talijanske nacionalno-liberalne stranke pokazuje da je dio Nijemaca pristao uz nju.55 Asimilacijska moć pulske talijanske zajednice nije se očitovala samo na Hrvatima koji su se doselili u taj grad, nego i na drugim nacionalnostima, pa je tako i dio Nijemaca, osobito oni koji su zasnovali brakove s Talijanima i Talijankama, bivao talijaniziran.56 51 52 53 54 55 56 “Jeder Deutsche, der am 14. zur Wahl geht, schreibt auf seinen Stimmzettel den Namen des Führers der Deutschen in Oesterreich Dr. Julius von Derschatta.” Polaer Tagblatt, 11. V. 1907., 1. Polaer Tagblatt, 15. V. 1907., 1; J. Percan, Obzori istarskog narodnjaštva, I, Pula-Rijeka 1986., 136; F. Barbalić, Narodna borba u Istri od 1870. do 1915. godine (Prema bilješkama iz “Naše Sloge”), Zagreb 1952., 114-115. V. Bratulić, “Političke stranke u Istri za vrijeme narodnog preporoda”, Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Zagreb 1969., 329. Polaer Tagblatt, 30. V. 1907., 1-2 (program Privredne stranke); 22. VI. 1907., 1; 23. VI. 1907., 1 (rezultati izbora); Balota, 88; Benussi, L’Istria, 594-596. Polaer Tagblatt, 26. VI. 1907., 5-7. Balota, 88. 309 VDG JAHRBUCH 2003 Kulturni život njemačkog dijela Puljana bio je vrlo bogat. Na glavnom gradskom šetalištu, Rivi, nalazile su se brojne kavane u kojima su se ugledni građani okupljali, čitali novine i raspravljali o pitanjima koja su ih zaokupljala. Najomiljenija su mjesta bila kavana i restauracija Miramar te hotel Central s kavanom i restauracijom koji su držala braća Heim iz Salzburga i koji je bio na glasu kao okupljalište proaustrijski usmjerenih građana.57 Ispred zgrade mornaričkog zapovjedništva svirao je nedjeljom i blagdanima mornarički orkestar. Tim su danima Puljani običavali odlaziti u Šijansku šumu na rubu grada, dokle je vozio i tramvaj, koja je bila uređena kao izletište s lovačkom kućom i paviljonom (Kaiserwald).58 Priredbe u kazalištu (Politeama Ciscutti, osn. 1881.) i Mornaričkom klubu (Marine-Kasino, 1872.) bile su odredištem večernjeg izlaska mornaričkih časnika i činovnika, državnih namještenika, intelektualaca i imućnih građana s njihovim bračnim družicama. Čest je gost u Puli bio Wiener Varietégesellschaft te brojne kazališne družine iz Austrije i Njemačke. Zabilježeno je da su i njemačke kazališne predstave bile dobro posjećivane, kao i opere i operete koje su se, osobito u ratnim godinama, uglavnom izvodile na njemačkom jeziku.59 U Mornaričkom klubu održavana su predavanja o njemačkoj književnosti, tehničkim novinama, elektrici, prirodnim znanostima predavači kojih nisu bili samo profesori pulskih gimnazija već i oni s bečkog, gradačkog, insbruškog i praškog sveučilišta te mornarički inženjeri i visoki časnici. U hotelu Riviera predavanja su održali i znameniti austrijski književnici Hermann Bahr i Karl Kraus, izdavač časopisa Die Fackel.60 Najbogatija je knjižnica u gradu bila ona mornarička, pravo su korištenja koje imali, pored vojnih osoba i civila namještenih u Ratnoj mornarici, i građani “izvan vojne stege”, među kojima u prvom redu trebamo podrazumijevati naobražene Puljane koji su ondje mogli pronaći stručnu literaturu o pomorskoj vještini, morskoj flori i fauni, najnovijim tehničkim dostignućima, putopise i rječnike i dr. Među oko 30 000 knjiga bilo je najviše onih na njemačkom jeziku (44 %).61 Knjižnica Mornaričkog kluba, dostupnija širem krugu čitatelja, imala je većinu knjiga iz područja lijepe književnosti, također ponajviše na njemačkom jeziku.62 U Puli je rođen austrijski književnik Franz Karl Ginzkey (1871.-1963.), a djetinjstvo i mladenaštvo (1889-1901., 1905-1913.) provela Paula von Preradović (1887.-1951.), autorica austrijske himne (Land der Berge, Land am Strome), koji su u svojim djelima pisali i o djetinjstvu u Puli. Paula je Pulu nazivala svojim prvim zavičajem ili “južnom domovinom”.63 Mornarički časnik Georg von Trapp 57 58 59 60 61 62 63 Tentor, 89. “Pola. Der Kaiserwald und die Siana-Straße”, Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung, 4-5, 1904., 32; Geuter’s Neuer illustrierter Führer von Pola, Zweite verbesserte Auflage, Pola, s. a., 24-25. V. Matza, “Pola. Theater und Musik”, Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung, 4-5, 1904., 40-41; Balota, 103; Ujčić, 201-203. Balota, 98; B. Dobrić, “Kraus u Puli 1913.”, Nova Istra, VIII, 1998., 115-116. Na engleskom jeziku bilo je 22,2 % svezaka, na francuskom 21,3 %, a na talijanskom tek 9,6 %. Knjiga na hrvatskom gotovo da i nije bilo (na svim slavenskim jezicima bilo ih je ukupno 0,05 %). R. Lukin, Mornarička biblioteka (K. u. K. Marine-Bibliothek), Pula 1986., 41-44. Knjige na njemačkom jeziku nakon Prvog svjetskog rata premještene su u podrum, nakon čega im se zameće trag. Isto, 50-51. T. Arambašin Slišković, Koliki su te voljeli, moja Pulo!, Zagreb 1996., 179-286; V. Božac, “Život i književni rad Paule von Preradović”, Nova Istra, V, 1997., 131-139. Pauli von Preradović postavljena je 2001. spomen-ploča na zgradu u kojoj je stanovala. 310 VDG JAHRBUCH 2003 Njemačka gimnazija, danas Arheološki muzej Istre (1880.-1947.), zapovjednik prve austro-ugarske podmornice (U-5), a poslije poznatiji kao otac proslavljene pjevačke obitelji Trapp, živio je u Puli i u njoj sagradio raskošnu vilu.64 Astronom Johann Palisa (1848.-1925.) boravio je u Puli 1871.-1880. kao ravnatelj Mornaričke zvjezdarnice, te je prvi otkriveni planetoid (uopće u povijesti austrijskog zvjezdoznanstva) nazvao Austria. Ukupno ih je u Puli otkrio 28, čime je stekao svjetski ugled.65 Dio je života u Puli proveo i skladatelj Franz Lehar (1870-1948.) kao ravnatelj mornaričkog orkestra (devedesetih godina) i, u drugom navratu, kapelnik mjesne limene glazbe (1910-1918.).66 Car Franjo Josip posjetio je Pulu desetak puta, a svoje su vile u njoj izgradili nadvojvode Karlo Stjepan, Leopold i Toma Salvator. Pula je tako u drugoj polovini 19. i u prva dva desetljeća 20. stoljeća bila, uz Trst, jedini grad na Jadranu u kojemu je u značajnijem broju živjela i djelovala kolonija Nijemaca. I dok je Trst imao neusporedivo dužu tradiciju svojih njemačkih stanovnika jer je od 1382. živio pod habsburškom krunom i bio do kraja 18. stoljeća jedini značajniji lučki grad austrijskih zemalja i time njihov jedini izlaz na more (a vodeću ulogu nije izgubio sve do pada Carstva), u Puli je njemačko stanovništvo bilo novo, naseljavano u većem broju tek od sredine 19. stoljeća. Upravo je zbog te neukorijenjenosti zamjetan dio Nijemaca podlegao talijanizaciji, među kojima su prednjačili oni izvan vojnog sustava. Premda je u posljednjoj četvrtini 19. st. službena 64 65 66 B. Perović, “Vila podmorničara Von Trappa”, Glas Istre, 20. VIII. 1999., 14. Premda je otkrivenim nebeskim tijelima pretežno nadijevao ženska imena iz područja mitologije, među njima se ipak nalazi i nekoliko “domaćih”: Polana (planetoid br. 142), Adria (143) i Istria (183). Polani i Adriji ime je dao osobno car Franjo Josip za svog posjeta Puli. E. Puh, Zvjezdarnica u Puli (K. u. K. Marine-Sternwarte), Pula 1991., 101-105. U Puli je Lehar napisao konačni oblik Vesele udovice, te skladao operu Tatjana i valcer Lijepe Puljanke (Le belle Polesane). Ujčić, 349; Arambašin Slišković, 348; S. Zlatić, “Muzički život u prošlosti Pule”, Prilozi o zavičaju, 1, 1980., 214; D. Načinović, “Orkestralni zapis u bečkoj Glazbenoj zbirci”, Glas Istre, 28. III. 1999., 31. 311 VDG JAHRBUCH 2003 politika, naišavši na čvrst otpor prije svega talijanskih građanskih snaga, počela napuštati germanizatorska nastojanja i promicati kozmopolitski duh grada, njemačka etnička sastavnica nije bila prikraćena niti za jedan bitan oslonac u očuvanju svog identiteta. S obzirom na stalan priljev novih pripadnika, dugoročno nije bila ugrožena i mogla je računati s tim da nakon nekoliko naraštaja njezini pripadnici neće više u Puli biti smatrani strancima. Dio je Nijemaca za to bio osigurao čvrsta polazišta, uvrstivši se među istaknute poduzetnike, intelektualce, umjetnike... Razvitak te zajednice u njegovu je neprestanom usponu naprasno prekinuo Svjetski rat i njegov za Austro-Ugarsku poguban završetak. Grad dolazi u ruke države kojoj nije bila potrebna Pula kakvu je marljivo desetljećima gradila Habsburška Monarhija. Italija je imala velika pomorska uporišta u Tarantu, La Speziji, Brindisiju, Veneciji, Anconi i Messini, pa joj još jedno takvo, osobito na sjevernom Jadranu, nije bilo potrebno. Na sve se to nadovezala i velika gospodarska kriza koja je zahvatila poratnu Italiju. Drastično smanjivanje vojne posade i reduciranje Arsenala izazvalo je katastrofalne posljedice po gradsku privredu. S obzirom na to da je pulska industrijska, obrtnička i poljodjelska proizvodnja prije svega živjela od podmirivanja golemih potreba vojnog uporišta i pratećeg mu činovništva, grad se nakon rata našao u razdoblju velike recesije i visoke nezaposlenosti. “Grad se mora poistovjetiti s Mornaricom” bilo je geslo austrijskih vlasti,67 pa je tako Pula svoj privredni razvoj čvrsto vezala uz ratnu luku i njezin Arsenal, što je nakon 1918. skupo platila. Tisuće ostaju bez posla, a prvi među njima su državni (i vojni i civilni) činovnici: 1923. je broj nezaposlenih dosegao 22 000.68 Radništvo je s 20 000 zaposlenih spalo na 4 000 tridesetih godina, pri čemu su najviše stradali “arsenaloti” kojih se broj pred kraj rata popeo na 12 000, da bi nakon rata bilo posla tek za nekoliko stotina ljudi.69 Nova je vlast od prvoga dana po uspostavi jasno pokazala netrpeljivost prema njemačkoj zajednici. Jedan od prvih ukaza viceadmirala Umberta Cagnija, okupacijskog zapovjednika pomorskog uporišta u Puli, bio je onaj (16. 11. 1918.) o otvaranju svih škola “bez razlike s obzirom na nastavni jezik – izuzev njemačkih škola”.70 Isti je admiral donio i ukaz prema kojem se knjige njemačkog sadržaja i tiskane “njemačkim pismom” ne smiju javno rabiti te se stoga zapljenjuju knjige njemačkih škola i pohranjuju u podrumu Mornaričkog tehničkog odbora.71 67 68 69 70 71 “Die Stadt musste sich mit der Marine identifizieren und derselben die Lösung ihrer großen Aufgabe erleichtern.” Pola. Seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, 88. P. Ravlić, “Gospodarski uzroci iseljavanja Hrvata i drugih stanovnika Istre između dva svjetska rata”, Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.-1943.), Zagreb 2001., 549-551. Radi se o ukupnom broju nezaposlenih u Pulskoj provinciji, koja je obuhvaćala čitavu Istru, ali se, s obzirom na izrazito slabu razvijenost preostalog dijela Istre, barem tri četvrtine tog broja odnosi na Pulu. G. Cumin, “Pola. Note di geografia urbana”, La porta orientale, I, 7-8, Trieste 1931., 709-711; I. Mihovilović, “Jadikovka prefekta Cimoronija”, Istra, 13, 8, 1975., 50-51. Cottone, 131; Lukin, 65. Tek je dio hrvatskih škola otvoren, ali je u njih uvođen talijanski jezik kao nastavni pa one u praksi postaju talijanske. Tako već u travnju 1919. civilni povjerenik javlja Cagniju kako je od 38 hrvatskih škola u pulskom kotaru preostalo još samo njih četiri, ali da vjeruje kako će vrlo skoro i njih uspjeti pretvoriti u talijanske. V. Bratulić, Dokumenti o obrani i istrebljenju hrvatskih škola u Istri pod Italijom, Zagreb 1955., 21; Ujčić, 240. Lukin, 65-66. 312 VDG JAHRBUCH 2003 Pulski su Nijemci bili gradsko stanovništvo i upravo su njih promjene najviše pogodile. Budući da su pretežno živjeli od plaće i da nisu imali zemljišnih posjeda izlaz su vidjeli jedino u odlasku u zemlju svog materinskog jezika u kojoj ih nije čekalo blagostanje ali su barem mogli sačuvati nacionalni identitet. Većina je njih to učinila odmah po raspadu Austro-Ugarske, tj. u studenom i prosincu 1918. i prvim mjesecima sljedeće godine. U tom su prvom i najvećem valu pretežno bile obitelji vojnih i civilnih službenika koji su ostali bez posla.72 Vjerovali su kako će u Njemačkoj Austriji imati veće izglede za preživljavanje nego u Puli gdje se nisu mogli nadati da će talijanske okupacijske vlasti ublažiti odnos prema službenicima bivšeg poretka. Tako su se sinovi i unuci vratili u zemlju svojih očeva i djedova, a oni malobrojni koji su ipak ostali nisu i opstali jer su vrlo brzo potalijančeni. Iako nisu imali mogućnosti za javno korištenje svojim jezikom budući da su Talijani (unatoč obećanjima) za nekoliko godina uspjeli ugušiti svaku javnu riječ koja nije bila talijanska (zatvorene su sve njemačke škole, ugašene novine i tiskare, zatvorene ili čak spaljene knjižnice),73 vjerojatno je to bila i dragovoljna odluka tih ljudi koji su željeli ostati u gradu zato jer su za njega bili emotivno vezani ili jednostavno nisu imali kamo otići. Desetljećima su pripadali povlaštenom, vladajućem sloju i teško su se mogli zamisliti u podređenom položaju: rješenje je bilo u postajanju Talijanima. Od njih do danas nisu preživjela čak ni prezimena jer su u drugoj polovici dvadesetih godina dekretima mijenjana u talijanizirani oblik, pa je tako, primjerice, Hödl postao Edel, Spiller Spille, Wahl Valli, Wiedenhoffer Videni, a Wilfling Villini.74 Na prvom popisu nakon Drugog svjetskog rata Nijemcima se izjasnilo samo osam Puljana, dok prema popisu iz 1991. u Puli žive 34 Nijemca.75 72 73 74 75 A. Giuliani, “La popolazione giuliana nella sua composizione etnica”, La Venezia Giulia, terra d’Italia, Venezia 1946., 175. Kada su ukinute njemačke škole, uništene su školske knjižnice s knjigama na njemačkom jeziku. Suvremenici bilježe da su “jednostavno nestale”, što ima značiti da su najvjerojatnije uništene. Isto su tako “nestale” knjige na njemačkom jeziku koje su pripadale Knjižnici Mornaričkog kluba. Lukin, 51. H. Mezulić, Fašizam: krstitelj i palikuća, Pazin 1997. (pretisak iz 1946.), 55-108; Pretvaranje prezimena na talijanski oblik, Trst 1928. (popis prezimena); E. Tomasini, I nerostellati del Grion di Pola, Parma 1980., 51, 328-329. Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima, 4, Zagreb 1998., 2622. 313 VDG JAHRBUCH 2003 Die deutsche Bevölkerung in Pula von der Mitte des 19. Jahrhunderts bis 1918 Pula erlebte ihre zweite Blüte (die erste in der Antike) in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts, wozu der Beschluss des Wiener Hofes, Pula den wichtigsten Kriegshafen der Österreich-ungarischen Monarchie zu verlautbaren, beigetragen hat. In einigen Jahrzehnten erhöhte sich die Zahl der Einwohner von Tausend auf einigen Zehntausende, es wurden neue Strassen und ganzen Vierteln gebaut, öffentliche und private Gebäude, Institutionen, Fabriken, Filialen grosser Firmen geöffnet, natürlich ein grosses Arsenal und eine Werft, zahlreiche Kasernen und Festungen. Unter der grossen Zahl neuer Einwohner, die mit ihrer Zahl die Zahl der Ureinwohner überschritten, war die deutsche Nationalminderheit sehr bedeutend, vor allem wegen ihres wirtschaftlichen und kulturellen Beitrages. Am Anfang handelte es sich um die Offiziere und Meister im Arsenal, später aber, am Ende des 19. Jahrhunderts, erhöhte sich die Zahl der Deutschen, die nicht direkt mit der Kriegsflotte verbunden waren. Es gab immer mehr Unternehmer, Beamten und Freiberufler, so dass die deutsche Gemeinschaft begann, ihre militärischen Eigenschaften zu verlieren. Das Kulturleben der Deutschen in Pula war sehr reich; wegen der Armee waren die Verbindungen mit Wien sehr entwickelt und deswegen waren viele deutsche und österreichische Künstler Gäste der Stadt, man veröffentlichte deutsche Zeitungen, deutsche Schulen waren aktiv, Firmen aus Wien und Prag öffneten ihre Filialen, Bibliotheken waren mit deutscher Literatur überfüllt... Nach dem Ende des Krieges, im Jahre 1918 kam die italienische Okkupationsverwaltung nach Pula, die von Anfang an eine grosse Unduldsamkeit gegenüber der deutschen Bevölkerung zeigte. In einer kurzen Zeit, bevor Pula mit dem Friedensvertrag Italien zugeteilt wurde, siedelte die grösste Zahl der Deutschen nach Deutschland und Österreich aus; eine geringe Zahl von denen, die geblieben waren, wurde (wie die restliche unitalienische Bevölkerung) einer groben Italienisierung unterzogen. Auf diese Weise wurde die Entwicklung der deutschen Gemeinschaft plötzlich unterbrochen, und zwar in dem Moment, als sie sich einen starken Ausgangspunkt für die weitere Entwicklung und eine der leitenden Rollen im Zivilleben der Stadt versicherte; bis zu diesem Moment war die Stadt nur wegen ihrer Militärstruktur erkennbar. 314 VDG JAHRBUCH 2003 Mira KOLAR Osječki list “Schulungsblätter” ili savjeti slavonskim Njemicama kako da se brinu o sebi, djeci i mladeži 1942. do 1944. Motto: Heimat ist das, woran wir glauben, Ist unsere Hoffnung in den finsternen Tagen, Ist Stärke, wenn an uns die Zweifel nagen, Heimat ist Himmel in dem Blick, Heimat ist Stolz in hartem Missgeschick. Und risse man den Leib in tausend Stücke, ein jeder Teil sehnt einzeln sich dahin zuricke. (Egon Hajek, Heimat). 1. Povijest Podunavskih Nijemaca i uopće Nijemaca na našim prostorima još je uvijek opterećena grijehom koji je nametnut osvajačkom diktatorskom politikom Adolfa Hitlera. Čak i Podunavski Nijemci smješteni u svim dijelovima svijeta više govore o tome kako su prognani s ovih prostora nego kako su živjeli na ovim prostorima, jer je očito borba za opstanak nadjačala potrebu za sjećanjima vezanima uz kulturu, znanje, suživot. Ako povijest želi da posluži kao magistra vitae ona ne smije biti jednostrana već mora obuhvatiti život u njegovoj cjelokupnosti. Naime, pravda se nikada ne može u potpunosti zadovoljiti unatrag, pa nam kao jedini nadomjestak ostaje sjećanje na život i rad, ono što nam se vraća u sjećanje tijekom naših snova. Nema nikakve sumnje da je njemačko stanovništvo na hrvatskim prostorima, od Drave pa do mora bilo nosilac modernizacije, shvaćene vrlo široko od primjene proizvoda prve industrijske revolucije, vezane uz strojeve i alate, pa do odgoja djece kroz pjesme i priče, prenošenja uputa za napredno vođenje domaćinstva i ponašanje žena u kući i društvu. Taj je utjecaj ostavio jake tragove, iako se to zanemaruje u povijesnim, kulturološkim, etnografskim i stručnim radovima. Uvijek kada se samo malo zagrebe ispod površine domaće kulture uvijek izlaze na površinu stvari koje su donijeli Nijemci ili pripadaju njemačkom kulturnom krugu u najširem smislu te riječi. Nijemci su počeli stizati na jug kao gosti obrtnici, a onda su sve više nadomještavali ili upotpunjavali i malobrojno domaće plemstvo u borbama protiv Osmanlija, preuzevši konačno na vojnom polju vodstvo. Poslije istjerivanja 315 VDG JAHRBUCH 2003 Osmanlija, opet dolazi tijekom 18. stoljeća novi njemački val naseljavanja, ali sada Nijemci dolaze kao seljaci, vlasnici imanja i gospodarski stručnjaci. Oni govore njemačkim dijalektima i Beč službeno u više navrata pokušava provesti germanizaciju, što izaziva otpor domaćeg stanovništva. Poslije potpisivanja Austro-Ugarske nagodbe 1868. godine u okviru Hrvatske, jezik uprave, školstva i kulture je hrvatski i srpski, ali postoji i jak pokušaj Mađara da područje Slavonije mađariziraju. U takvim uvjetima kulturna autonomija Nijemaca se u Hrvatskoj i Slavoniji znatno pogoršava, što pokazuje smanjivanje broja Nijemaca u cjelini, ali i smanjivanje njihovog broja u upravi, školstvu i sudstvu. Situacija se još više pogoršala poslije 1918. godine, kada su Nijemci tretirani kao pobijeđena strana te nisu imali čak ni pravo glasa na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine, jer se očekivalo njihovo iseljavanje. No upravo od 1920. Nijemci su se počeli okupljati radi očuvanja svog nacionalnog i kulturnog identiteta u Schwäbisch-deutscher Kulturbundu, koji je imao sjedište u Novom Sadu i mnogi Nijemci su zadržali ciljeve koje je imao ovaj Kulturbund pod zaštitom Weimarske republike i u vremenu kada je Hitler došao na vlast.1 Najviše je Nijemaca u Jugoslaviji bilo izuzev Vojvodine u Slavoniji i Srijemu. Godine 1933. Branimir Altgayer je izabran za predsjednika Njemačkog pjevačkog i glazbenog društva u Osijeku, te je započeo osnivati ogranke Schwäbisch-deutscher Kulturbunda po selima, a u Osijeku je organizirao žensku, omladinsku i športsku sekciju, te tečajeve za njemački pravopis.2 Na saslušanju 1949. Altgayer je izjavio da se nije slagao s nekim članovima društva koji nisu željeli usmjeriti ovo društvo u pravcu nacional-socijalističke propagande, te da je zato 1936. osnovao u Osijeku novo Kulturno i dobrotvorno udruženje Nijemaca u Slavoniji (Kultur- und Wohlfahrtsvereinigung der Deutschen in Slawonien), koje je imalo 60 ogranaka po Slavoniji, a centar mu je bio u Osijeku i koje je stavljeno pod zaštitu Volksdeutsche Mittelstelle.3 Zakonskom odredbom o privremenom pravnom položaju njemačke narodne skupine u NDH od 21. lipnja 1941.4 provedena je reorganizacija Kulturbunda u Volksgruppe sa sjedištem u Osijeku, i ova nova organizacija je trebala imati 12 ureda. To su bili: Ured za financije; Ured za organizaciju; Ured za pravne poslove; Ured za statistiku; Ured za štampu i propagandu; Ured za školstvo, Ured za znanost i umjetnost; Ured za općenarodno obrazovanje i čuvanje običaja; Ured za narodno zdravlje; Ured za fizički odgoj; Ured za zanatstvo i trgovinu i Ured za poljoprivredu. Ovi su uredi trebali biti grupirani u četiri glavna ureda: Ured za upravu, Ured za kulturu, Ured za narodno zdravlje i Ured za narodnu privredu. No osnovan je samo ovaj zadnji pod nazivom Glavni ured za narodno gospodarstvo, što je i razumljivo s obzirom na zadaće njemačkog seljaštva u Hrvatskoj za snabdijevanje Trećeg Reicha poljoprivrednim i stočarskim proizvodima preko “Agrarie”. Osnovana su i zemaljska vodstva Landesfrauenführung (Zemaljsko vodstvo njemačkih žena) i 1 2 3 4 Satzung des Schwäbisch-Deutschen Kulturbundes Novisad - Statuti Švapsko-Nemačkog Prosvetnog Saveza, Novi Sad, Druckerei und Verlag A.G., Novi Sad, s.a. /1931/. Vladimir GEIGER, Saslušanje Branimira Altgayera 1949., Časopis za suvremenu povijest, 1999., br. 3, 579. Isto, 580. Narodne novine, br, 56 od 21. VI. 1941. 316 VDG JAHRBUCH 2003 neka druga vodstva, ali su oni na neki način bile vezane uz vodstvo Narodnosne grupe (Volksgruppenführung) i njihova djelatnost nije bila posve osmišljena, jer je zapravo čitava organizacija bila toliko razvijena da ju Branimir Altgayer kao vođa čitave narodnosne skupine nije mogao ni stigao kontrolirati, što i priznaje u svom saslušanju UDBA-i.5 Altgayer je izjavio na saslušanju da su Deutsche Frauenschaft i Deutsche Jugend imali svoje posebne propagandne organe i da se cijela propaganda morala prilagoditi mjesnim prilikama. No on priznaje da se ono što je bilo planirano nije moglo izvršiti iz raznih razloga, ali uglavnom zbog nedostatka potrebnog i stručno spremnog personala, jer je očito polustoljetno potiskivanje njemačke inteligencije na ovim prostorima, tj. odmah poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe i jako antigermansko raspoloženje ostavilo traga.6 Kod žena je organizacija propagande bila još teža, jer žene nisu odlazile na rad u Treći Reich poslije 1936. u tako velikom broju kao mladići. Stoga je očito trebalo pronaći žene koje su znale njemački pa makar i ne bile nacional-socijalistkinje. To je očito bio slučaj u Osijeku i dok časopis, koji je predmet ove radnje, uređuje S.K. u časopisu prevladavaju članci praktične domaćinske i obiteljske prirode. Tek kada je S.K. 1944. izostala iz uredništva “Schulungsblättera” ojačava politička propaganda, a slabe kulturni prilozi. No to je već vrijeme očajanja, vrijeme spoznaje da je Hitlerova Njemačka izgubila rat, pa je pojačana politizacija svih društava, što je svakako dolazilo do izražaja i na tjednim i polumjesečnim sastancima Deutsche Frauenschafta.7 No usprkos tome “Schulungsblätter” nije objavljivao konkretne vijesti s bojišta. Izbjegavanje ratnih tema je u časopisu jako naglašeno, iako je to bilo skopčano s velikim rizikom jer se vrlo lako moglo doći u rubriku “Pranger” u “Slawonischer Volksbote” (kasnije “Grenzwacht”). Mislim da sam odgonetnula i tko je S.K. Na dva mjesta ona se potpisuje punim imenom i prezimenom. Gertrud Scholz-Kling bila je autorica pjesmice u br. 5. od prosinca 1942., te tekstova o svečanostima jutra u broju 12 od kolovoza 1943. godine. No dakako ovo moje mišljenje trebalo bi potvrditi daljim istraživanjima, jer nisam uspjela naći nikakav podatak o ovoj urednici i svakako nastavnici. Kada se bolje pogleda u sadržaj “Schulungsblätter-a” tada vidimo da u mnogočemu ovaj časopis ima ulogu koju danas imaju časopisi pojedinih nacionalnih manjina, t.j. čuvanja starih narodnih tradicija. To se može dokazati analizom “Schulungsblätter” koji je izlazio u Osijeku od 1942. do jeseni 1944. godine. Časopis je izdavala Njemačka narodna grupa u NDH i to podgrupa Deutsche Frauenschaft i Allgemeine Frauengemeinschaft, dakle grupa Volksgruppe i Kulturbunda. Sadržaj ovog časopisa sam detaljno analizirala i ustanovila da je u njemu nacional-socijalistička ideologija zanemariva, a izuzetno jako zastupano njegovanje ne samo njemačkih već i općekulturnih vrijednosti. Časopis treba čitati selektivno. Časopis je skroman po izgledu, ali svojim sadržajem ukazuje da utjecaj Hitlerove Njemačke, tj. nacional-socijalizma na pripadnike ženskog dijela populacije 5 6 7 GEIGER, 597-599. - izjava Altgayera 9. lipnja 1949. GEIGER, 605. Isto. 317 VDG JAHRBUCH 2003 Donauschwaba nije bio preveliki i da su žene bile onaj dio stanovništva kojega su najviše mučili problemi obitelji, obrade zemlje i briga za djecu. Časopis potvrđuje ne samo izvanrednu racionalnost uredništva, koje je iskoristilo stranice ovog časopisa, ne za propagandu Hitlerove nacional-socijalističke države, već za upućivanje žena kako da lakše riješe svakidašnje probleme u vođenju domaćinstva i obitelji koji su danomice sve više padali na njihova leđa. List je zapravo počeo izlaziti u Zagrebu 1941 godine, ali nisam uspjela naći niti jedan broj prvog godišta. Možda bi se mogao pronaći u Osijeku, jer je njegova distribucija u Slavoniji svakako bila veća nego u Zagrebu.8 S preseljenjem centra Njemačke narodnosne zajednice iz Trga kralja Petra br. 3-4 iz Zagreba u Osijek 1941. i list prelazi u Osijek. Uređivan vrlo sistematično i organizirano s obzirom na ratne prilike, izlazi do jeseni 1944. godine, dakle do vremena kada je cijela Slavonija već postala ratište. Tiska se u Druckerei und Verlag der Deutschen Volksgruppe in Kroatien u Osijeku. 2. Časopis “Schulungsblätter” (1942.-1944.) uvijek ima nekoliko posebnih sadržajnih cjelina. Tekstovi su u pravilu gotovo uvijek nepotpisani, što je vjerojatno dalo uredništvu veću slobodu da se služi tekstovima iz predhitlerovske Njemačke. Međutim, s obzirom na vrijeme u kojem izlazi, i prvom dijelu se obično opisuje neki događaj iz povijesti, ali ne novije, već one iz 18 ili 19. stoljeća, i samo iznimno iz vremena Prvog svjetskog rata, a iz Drugog svjetskog rata gotovo nikada. Zatim postoji dio lista koji je posvećen ženi osobno: Savjeti za bavljenje športom, savjeti za očuvanje zdravlja. Iza toga slijede savjeti za vrtlarstvo, savjeti za domaćinstvo, savjeti za uzgoj stoke i kunića, prva pomoć u kući, te recepti za pripremu jela, osobito kolača. Odnosu žene i omladine posvećen je slijedeći odjeljak i ovdje u pravilu nalazimo stare njemačke pjesme posvećene prirodi i vrijednostima ljudskog života, a sve je to dano i s notama tako da su se te pjesme mogle uvježbati i onda na priredbama i izvoditi. Odnosu žena i djece dano je ponajviše prostora, i što su vremena bila teža, to je ovaj odjeljak imao više savjeta kako da se djeci uljepšaju Božić, Uskrs, Nova godina i drugi praznici, kako se prave dječje igračke i kako da se prirede dječje igre i kazališne predstave. Svaki broj redovito završava nekom bajkom i pričom, koje su vađene iz Grimma i drugih tradicionalnih djela njemačke dječje literature. Dakako to su samo opće naznake. Zbog štednje papira ponekad je i neki vrlo vrijedan tekst dobio 8 U listu “Deutsche Zeitung in Kroatien” u Zagrebu nađe se poneki prilog za žene. U jesen 1941. najavljeno je da se počinje objavljivati posebni prilog uz nedjeljni broj “Das Reich der Frau” koji je uređivala Maud Pototschnig, te je prvi prilog objavljen u br. 123 od 24. VIII. 1941. Možda su prilozi izlazili u listu “Verordnungsblatt der Volksgruppenführung der deutschen Volksgruppe im Unab/hangigen/ St/aate/ Kroatie” koji je 1941. izlazio u Zagrebu, ali ga ne posjeduje Nacionalna i Sveučilišna biblioteka. 318 VDG JAHRBUCH 2003 skroman naslov, gotovo sakriven oku nepažljivog čitača. Gotovo je nevjerojatno koliko je praktičnih savjeta dano u ovom časopisu.9 3. U 1942. je izašlo pet brojeva od kolovoza do prosinca. U prvom broju od kolovoza 1942. uvodničarka potpisana inicijalima S.K., piše da je list pokrenut jer neke žene mnogo govore a malo rade. Odmah iza toga objavljen je izvod iz knjige dr. Waltera Grubera “Stadt und Festung Belgrad” kada je princ Eugen Savojski protjerao iz Beograda početkom 18. stoljeća Osmanlije. Broj je prepun pjesama s notama, od kojih su neke stare a neke narodne.(“Ein ganzes Jahr ist wie ein Korn” od Hansa Baumanna, “Hejo, Spann den Wagen an” (narodna), “Das Flachsernten” (Švedska), “Es wollt ein Jäger früh aufsteh’n”, “Fort mit den Grillen! (tirinška narodna pjesma). Naslovna stranica lista iz kolovoza 1942. sa stihovima o vezanosti majke i djece U drugom broju od rujna S.K. piše da teškoće pogađaju sve i da se s njima treba nositi, pa budući da je to vrijeme žetve ne samo naslovna stranica već i u tekstu ima nekoliko slika žena koje obavljaju poljoprivredne radove koji inače pripadaju muškarcima. Kako bi se dao poticaj za sijanje objavljeno je više starih žetvenih pjesama s notama, (“Erntetanz” iz od Oskara Freunda s muzikom Georga Blumensaata, i “Der Erntekranz” Fritza Jodea iz 1800., te pjesma “Bauernerde” Kurta Eggersa). O Sommerfestu kao ljetnoj Naslovna stranica lista o važnosti strpljivog ženskog rada iz rujna 1942. godine 9 Radi štednje prostora u ovom radu se u tekstu u zagradi navode stranice gdje se navodi spomenuti rad. No i bez toga čitalac lako može pronaći traženi tekst, jer časopis je rijetko veći od 70 stranica. 319 VDG JAHRBUCH 2003 priredbi pisano je u članku “Die letzte Garbe und die Erntekrone” s uputama kako da se ta svečanost proslavi, te kako se rade figurice od slame i zmajevi. Brojne su pjesme tog broja: “Treuspruch” Augusta Eberta, “Dem Volke” Wernera Gmeista, “So fröhlich wie der Morgenwind”, “Der Mond hat leis gelacht” od Hansa Baumanna. Objavljen je prilog Rudolfa Haasa “Eine tapfere deutsche Frau” iz knjige “Muter Berta, die Grenzlandbauerin v. Ederhof ” u kojem se opisuje kako se je jedna žena iz Kranjske hrabro nosila s nedaćama i teškoćama života, a onda nalazimo članak o Jakobu Hennemannu, seljaku iz Vršca, koji se je 1788. uspješno kolonizirao u Banatu. Političkog karaktera je pjesma “Sie starben, dass Deutschland lebe”. Na kraju broja je objavljena stara priča o guščarici. Broj je vrlo lijepo uređen i tekst se ukrašava siluetama kao što je npr. djevojčica koja hrani pticu. Na str. 47 objavljena je fotografija dječje njemačke grupe iz Vinkovaca. Broj tri od listopada ponovno započinje uvodnim člankom S.K. da o radu ovisi budućnost cijelog naroda, te je kao poticaj odmah objavljeno pismo Hansa s istočnog bojišta obitelji da izdrže u teškom radu na zemlji. Slijedi povijesna crtica “Die Revolution 1848/49 und die Donauschwaben” uz isticanje da je 1779. Banat bio ujedinjen s Ugarskom i da su mnoga sela prodana plemstvu, čime je zaboravljeno da je njemačkim kolonistima u Podunavlje obećan status slobodnih seljaka a sada su izvrgnuti prisilnoj refeudalizaciji. To je bio razlog da su podunavski Nijemci 1848. započeli revoluciju zajedno s Mađarima. Objavljene su i dvije stare priče (“Der gute Rat” i “Krote”). Broj je pun korisnih savjeta u domaćinstvu kao npr. o zaštiti krumpira od truljenja, o sušenju voća i hitnoj pomoći. Donose se i zgodni mali savjeti za rad u dječjoj grupi. U ovom broju je objavljeno čak devet pjesama, gotovo sve s notama: “Uns haben wir die Treue” od Hans Baumana, “Erntezeit - Erntedank”, “Erntelied” na riječi Hermanna Rotha, a uz muziku Heinricha Spitza, “Aus Saat wird Korn” Hansa Künkela, “Bunt sind schon die Walder” od J.F. Reichardta koji je živio od 1752. do 1814 godine s glazbom Fritza Jodea, “Lachkanon” Luigia Cherubinia zajedno s melodijom Fritza Jodea, “Schneiderlied” iz 16. st. istog uglazbljenja, “Ade zur guten Nacht” iz Saksonije, te “Nein, nein, nein, aber nein...” Više negativnog nego pozitivnog političkog karaktera je pismo Hansa s istočnog bojišta gdje piše kući da neka izdrže poljoprivredne radove. Broj završava pričom “Zimski vjetar ide na put”. Zanimljivo je spomenuti da je 12. listopada 1942. u Osijeku u Kasinu u županijskoj ulici otvorena velika hrvatsko-njemačka poljoprivredna smotra koju je otvorio podžupan Slavko Rihtarić, a nastavio svojim govorom i ataše njemačkog poslanstva u Zagrebu dr. Pasche. Na toj su izložbi bili izloženi eksponati izloženi u Zagrebu na jesenjem Zagrebačkom zboru ali i neki novi koji su prikupljeni u okolici Osijeka.10 U četvrtom broju od studenog 1942. opet uvodnik S.K. da postoji samo jedan put: “Deutsch denken, deutsch fühlen und deutsch handeln”, te je dana opomena kroz stihove Willi Vespera “Alles darf untergehn! Deutschland, unser Mutter- Kinder- und Vaterland, Deutschland muss bestehn!” Ove riječi baš i nisu vesela poruka i odražavaju da su do Osijeka stigle žalosne vijesti o bitci kod Staljingrada gdje su stradali mnogi Volksdeutscheri iz Slavonije. Radi toga je vjerojatno i objavljen članak 10 Hrvatski Radiša, Zagreb, 20, 1. XI. 1942., str.12. 320 VDG JAHRBUCH 2003 Helene Lang “Frauen und Friede” iz 1914. s konstatacijom da žene više vole mir. U ovom broju savjetuje se kako da se izrade paketi za vojnike na bojištu. Budući da je broj izašao u vrijeme Dana mrtvih u kontekst toga ulazi i kraći članak o Hitlerovom ustanku u Münchenu kada je poginulo 16 Hitlerovca s pjesmom “Die ewige Wache” od Wolfgang Junermanna, te kako je Hitler dobio odlikovanje u Prvom svjetskom ratu. U ozračju smrti je članak o umiranju Anne Kohrs od G.L. u kojem se opisuje mukotrpan život te žene, te novela “Mutter Streibel” da vrijeme briše sve individualne sudbine. Da bi se broju za Svi Svete 1942. ipak dalo ponešto veselja date su upute kako se rade dječje cipele od starog filcanog šešira, upute o zaštiti od zime, te ponovno deset pjesmica, većinom s notama. To su “O Deutschland hoch in Ehren” s tekstom L. Bauera iz 1859 godine, “Der Himmel grau”, a za djecu “Junges Volk” od Baumanna, “Das Lied des Wachters” od Hans Baumanna, “Alle stehen wir verbunden”, “In dunkler Stunde”, “Die Frohlichkeit die Turen auf ”, “Es regnet”, “Die kleinen Handwerker” (zidar, stolar, bojadisar, dimnjačar itd.), te igrokaz “Knecht Rupprecht und Frau Holle.” Priča na kraju broja nosi naslov “Troje sretne djece”. Objavljena je i fotografija njemačke djece iz Belišća kako se igraju s kolutima. Broj pet je božićni broj i prema tome se je taj broj nastojao urediti veselije nego prethodni. Međutim i ovdje uvodničarka S.K. spominje da je Božić svjetlo, ali da četiri nedjelje prije toga čine advent vijenac, jer je jesen vrijeme mrtvih. I ponovno neka tuga u rečenici “Alles bereitet sich in der Natur dann zum Sterben vor”, ali uz isticanje da priroda samo tone u san kako bi se na proljeće opet probudila. Na frontu i na smrt podsjećaju izvještaji “Frontweihnacht” i “Stellungweihnachten” reportera Horsta Kanitza. Broj je pun nota, pjesama i pričica očito sa svrhom da se primjene u živo od žena i djece u Slavoniji. Igrokaz “Knecht Ruprecht” uz stihove Theodora Storma, zatim “Frau Holle” koja nosi poruke germanske božice Freye, a onda stara prekrasna pjesma s notama “Tal und Hugel sind verschneit” koju je očito poznavao i naš filozof i pjesnik Đuro Arnold pišući pjesmu “Zimska noćca već se spušta...” Ova pjesma započinje: “Tal und Hügel sind verschneit, Und die Nachte schweigen, Das wir uns zu dieser Zeit, Das wir uns zu dieser Zeit, vor der Stille neigen." (str. 10) 321 Naslovna stranica božićnog broja "Schulungsblaettera" iz 1942. koja potiče maštu VDG JAHRBUCH 2003 Dio posvećen omladinskoj grupi započinje pjesmom Gertrud Scholz-Kling “Trotz Kampf, Krieg und Tod bleibe uns Weichnachten, das Fest der Liebe. Aus der Kraft der Liebe wachse uns das neue Leben". (str.31) s prekrasnim crtežom obiteljskog para unutar božićnog vijenca sa svjećicom na vrhu. Očito se ovdje urednica lista potpisala svojim punim imenom i prezimenom, a ovi stihovi odišu nadom i vjerovanjem da će dobrota pobijediti. Slijede stihovi i note: “Tut auf das Tor” (31) Hansa Baumana, “O Tannenbaum” (40), “Shlaf, Kindchen, balde” (44) kao pjesma iz Južne Njemačke iz 1850 godine. Božićno veselje nastoji se uljepšati uputama kako se rade božićni ukrasi, a Hilda Jaub savjetuje kako da se načini što ljepši Božić, i tu su pod naslovom “Not macht erfinderisch” doneseni recepti za kolače koji mogu dulje vremena trajati.(trajni keksi, staronjemački kolač od meda i dr.) Recepti su pisani vrlo jasno i opširno tako da priređivačice nisu smjele imati nikakvih problema kod priređivanja tih kolača. 4. U 1943. godini je izašlo šest brojeva časopisa i to jednomjesečnici br. 6, 7, 8, 10, 11, 12, dvomjesečnik br. 9 i četveromjesečnik br. 13. Dakle ukupno 7 svezaka, što je za ratne uvjete u 1943. godini, kada je već bilo velikih poteškoća s papirom veliki uspjeh. Iako je slika te godine u časopisu sve manje, broj stranica se ipak količinski održava, ali se nekako osjeća sve veći napor, sve veća napetost u listu. Još uvijek se nastoji da praktičnost u listu bude jače zastupana od politike, ali očito da je i pritisak nacional-socijalista jačao, jer njemački seljaci po slavonskim selima sve su ugroženiji, pa i miran život uzmiče pred ratom. Karikatura krumpira koji poučava djecu što znaju o krumpiru iz "Schulungsblaettera" u 1943. godini U broju šest od siječnja 1943. S.K. piše da vojnik mora znati da mu je obitelj sigurna i da ne stoji sama sa svojim brigama i da se žene moraju međusobno povezati, pomagati, savjetovati i tješeći ruke si pružati. Međutim odmah u nastavku S.K., vjerojatno Gertrud Scholz-Kling, piše da je ruska zima duga i hladna i da treba marljivo plesti stvari od vune a i cipele od slame te da je već mnogo takovih cipela izrađeno. Kaže da se u prošloj godini stalno plelo, slalo 322 VDG JAHRBUCH 2003 pakete i izrađivalo papuče od slame te da su zapravo žene činile što su mogle za svoje najmilije na frontovima. Odmah poslije toga otisnuta je prekrasna novogodišnja pjesma “Zwölf Schlage” o zvonima u novogodišnjoj noći od W. Federaua koja počinje stihovima: “Ein Jahr - nicht jedem ist es gleich. Dem war es arm - dem andern reich. dem einen kurz, dem andern lang. “ a završava: “Ein Jahr sinkt hin - ein Jahr erwacht. Wir treiben fort in wilder Fahrt, doch jeder Tag ist ... Gegenwart!" (3), upozoravajući na važnost svakog dana koji se živi i proživi. Odmah nakon ovog produhovljenog dijela objavljen je članak “Der 30. Jänner 1933" od Alfreda Ingemara Berndta o imenovanju Hitlera za kancelara Reicha, (7-9) i jedan članak o Hermannu Göringu,(14-17) političkim vođama Reicha. Te političke tekstove odmah neutralizira biografija istraživača Afrike ”Dr. Karl Petersa" iz zadnje četvrti 19. stoljeća, te praktični savjeti, recepti, podsjećanje što treba raditi u vrtu i slično. Od ovog broja postoji dio koji daje savjete za rad u grupi mladih, osobito upute za gimnastičke igre (32). Zanimljiv je članak “Meine Kinder” potpisan sa K.L. I u tom je broju objavljeno nekoliko pjesama. To su “Wenn alle untreu werden...” Maxa v. Schenkendorfa iz 18. st., zatim “Winterwende” Hansa Scheua, “Ade zur guten Nacht”. Za rad u dječjoj grupi donosi se melodija za “Wintervergnügen”, te tekst za dječji igrokaz Kasperl. Od fotografija je zanimljiva dječja grupa iz Uljanika. Broj sedam za veljaču 1943. nije više tako pun pjesmica i čini se da je urednica kritizirana zbog zabavnosti božićnog broja. Na 14 stranica se piše o čistoći rase, te su doneseni izvadci iz govora političara o toj temi puni izraza o nepobjedivosti i superiornosti njemačke rase. No ipak od strane 15 pa do stranice 46 kao da se čitaoci žele obeštetiti za ono ideološko maltretiranje na početku broja. Poslije brojnih praktičnih savjeta u domaćinstvu daju se recepti za jela od krumpira, a zatim se opisuje upotreba mirodije (pfeferminz, thymian, majoran, kumin, estragon, basilik i dr.). Zabavni muzički dio započinje pjesmom “Die Morgenfrühe ist unsere Zeit” na riječi Hansa Baumanna, gdje očitavamo da ujutro imamo “Ein frölich Herz, ein fester Sinn, das ist der rechte Anbeginn”.(27) Zatim su tiskane pjesme za malu djecu “Dreh dich, dreh dich, Radchen”,(30) “Sonne, Sonnenscheine..”,(39) “Die goldene Brücke” (41) kao stara tirinška pjesmica, a objavljena je i Grimmova priča “Schwesterchen”.(43-46) Osmi broj za ožujak započinje opisom svečanosti u spomen junacima što je zapravo memento tragičnog završetka Staljingradske bitke. Kako bi se podignuo moral objavljen je tekst “Ewiges Deutschland” (11-12) Huge Scholza. U toj funkciji je 323 VDG JAHRBUCH 2003 i “Geschichte eines Baumes, der sich verzweigte” s uputom da ljudski rod treba učiti iz prirode. Zanimljiv je članak o dijalektima seljačkog govora i obiteljskim imenima (8-10). Dio posvećen zemlji, s tendencijom da se podsjeti na mjesec sadnje, započinje pjesmom s notama “Der Winter ist vergangen”, da bi se odmah govorilo o plodoredu u vrtu, o mnogostrukoj upotrebi kvasca, o povrću itd. Kao i prethodne godine u to vrijeme oranje je udarna tema, pa je donesena fotografija seljanke koja ore s konjima (str. 22), pjesme “Von allen blauen Hügel,(21) ”Der Pfluger" (28), “Erde schafft das Neue” (28), “Wenn der Fruhling kommt”(37) te novela Hansa Francka “Bankier und Bauer” (24-28). Ima i nekoliko savjeta za igre u dječjoj grupi, pjesmica s notama “Der lustige Springer” (40), i “Ich bin das Zwerglein Wupp-di-wupp”(43), a date su i upute za izradu frule. Zanimljiva je rugalica Wurzelmannu koji nije htio gimnasticirati (42), a broj završava pričom o morskim vilama. Deveti broj je dvobroj za travanj i svibanj. Početak broja donosi izvode iz Hitlerovog govora za 1. maj 1933. s isticanjem Hitlerove izreke da rad nije slobodan ako je oslobođen radnik, već da će radnik biti slobodan kada će rad biti slobodan, što je dakako besmisleno. Odmah iza toga slijedi pjesmica s notama “Wir fragen nicht nach Rang und Stand”(4). Za rad u omladinskoj grupi povodom Prvog maja donesen je čitav program, zajedno s pjesmom “Deutsche Arbeit”(26) Horst-Wessela i “Wenn die Hammer schweigen”(26). Nakon ovog dijela koji je očito imao za svrhu ohrabriti radnike koji rade više gladni nego siti, dosta je velik blok posvećen majčinom danu (Muttertagu) s pjesmom Hansa Baumanna, te tekstom o majčinstvu (6) i novelom o ratnoj majci i pričom “Eine Mutter”(30), te opisom važnosti zaruka i vjenčanja od Karla Hierlia. U ovu skupinu spada i pjesma Else Alschner iz Orschowe “Mutter”,(28) te Liselotte Henckel “Das Lebens ewige Wiederkehr”(28-31). Kako ženski rad na polju i u kući postaje sve važniji opet se naglašava važnost seljakinjinog rada u ratu, te se potiču žene na zemlji da izdrže, a blok o vrtlarstvu pun je praktičnih savjeta. Vrlo su zgodne upute o domaćim čajevima i kada ih treba sakupiti, kako ih treba sušiti, te je objavljena čak i tabela kako bi se upute olakšale.(15-18) Rad u omladinskoj grupi započinje opisom kako se slavi “Morgenfeier” a objavljen je i program uz “Sommerfest” s tri pjesme i uputama za natjecateljske igre. Broj završava pričom o ocu koji je imao tri sina i najmlađi je bio glupan ali je imao dobro srce. Broj deset za lipanj 1943. opet je jednobroj i posvećen je djeci. Dijete se naziva “Das Hauses Sonnenschein” s time da se daju upute za brigu oko dojenčadi, tablica težine, kako treba urediti dječju sobu, prirediti jela, kada je dijete bolesno itd. Ovaj tekst je svakako izvrsno došao mnogoj mladoj njemačkoj majci i Slavoniji. Upute domaćicama vezane su uz ukuhavanje voća i povrća, rad u vrtu i dr. 324 VDG JAHRBUCH 2003 Jedan članak posvećen je Duhovima a tu nalazimo uzrečicu “Nur der ist seiner Ahnen wert, der ihre Sitten und Brauche in Treue ehrt”. Zanimljiv je članak dr. Herthe Öhling “Sonnenwende” o važnosti svijetla i tame u germanskoj mitologiji (35). Za rad u dječjoj grupi objavljeno je više pjesmica a s notama je objavljena pjesma “Grüsse” W. Müller-a (40), više narodnih izreka, te priča o našem kruhu (41). Broj završava Grimmovom pričom “Gušćarica na bunaru” (44-50). Jedanaesti broj za srpanj 1943. posvećen je budućnosti naroda. Nakon duljeg vremena ponovno nalazimo uvodnik S.K. s traženjem da se vodi borba protiv boljševizma. Autorica piše: “Denken wie da nur an die Zerstörungen in unserem eigenen Lande hier, denen auch viele deutsche Familien zum Opfer fielen”. Ovaj broj je objavljen u vremenu kada je Altgayer na istočnom frontu u sastavu SS konjičke divizije “Florijan Geyer”. Autorica upozorava da se treba riješiti sitnih nesuglasica i raditi povezano radi budućnosti i održanja naroda. Felicitas Weber je uputila u ovom broju direktan poziv voditeljicama ženskih odsjeka tražeći od njih maksimalno zalaganje. Poziva na povezivanje žena grada i sela u radu i učenju. No težište je članka ipak stavljeno na žene sa sela, jer selo je nosilac nasljeđa, izvorište naroda i “kičma Wermachta” (26). Članak Heinza Manthea “Wie heist der wahre Weltfeind No 1.”(3-6) pisan je protiv Židova očito od nekog tko je imao nečistu savjest zbog progona Židova u Hrvatskoj, pa se na taj način nastoji opravdati, što je dakako vrlo prozirno. Dvanaesti broj objavljen je za mjesece kolovoz i rujan. Kao i prijašnji broj nacional-socijalistički i ratni karakter časopisa se pojačava. Piše se o ženama u službi rata, a navode se i primjeri iz povijesti kada su njemačke žene stajale uz muževe, doprinoseći pobjedi ili dijeleći s njima poraz.(Luiza Pruska kao princeza od Meklenburga 1800., Johanna Stegen 1813. godine, Fernanda v. Schmettau iz 1813., te primjer jedne majke iz naroda iz 1870. godine i pismo jedne majke iz 1917. koja je izgubila sinove). Drugim riječima poziva se na žrtvovanje. U članku “Dir, deutsche Frau, zum Geleit”(12-14) govori se o mnogostrukoj ulozi žena, tj. raščlanjuju se zadaće žena u raznim sferama života, a objavljen je i jedan članak o odnosu među ženama s nacionalsocijalističkog gledišta (19-21). Ovaj blok završava pismom švedsko-njemačke pjesnikinje Clare Nordstrom njemačkim ženama (23). Na stranicama časopisa sve se više osjeća strah koji se ne može prikriti niti dosta neratnim temama na slijedećim stranicama. Poziva se na koncentraciju svih snaga pa to potenciraju i pjesme “Dem Führer”(15) od Walthera Hensela, “Alles für Deutschland”(16-18) te “Hundertausend Herzen schlagen”(19) od Adolfa Seiferta koji potiče zajedničku obradu napuštenih polja iz čega se može zaključiti je ogorčena borba za žetvu koju su sprečavali partizani ušla u život njemačkih seljaka u Slavoniji. Blok bez politike započinje uputama kako da se prirede “svečanosti jutra” od Getrud Scholtz-Klink. Ovdje je objavljeno nekoliko prekrasnih starih pjesama koje su se pjevale tom prilikom, te mislim da ih je zgodno nabroji: “Sommer, du herzliche Zeit”(25-30) iz 1545.,"Im Wald ist schon der heller Tag", “Morgen, du hast ein grosses 325 VDG JAHRBUCH 2003 Tor”, pjesme posvećene zrnu (30), “Die Nachtigale”(32) iz 1598. s time da taj tekst završava napomenom da u malim stvarima treba tražiti radost i to u prirodi. U uređivanju ovog bloka ponovno se potvrđuje S.K. kao dobar poznavalac njemačke poezije i naglašavanja da se ti stari tekstovi reproduciraju i u teškim vremenima rata. Vrijeme žetvenih svečanosti naglašava se ponovno pjesmom “Der Erntekranz” iz 1800. Fritza Jodea. U praktičnim uputama za domaćice govori se o radovima u vrtu i voćnjaku u kolovozu i rujnu, o špricanju zaraženog voća, o salatama , a svakako je zanimljivo da se donosi sedam recepata za korištenje kukuruznog brašna u ljudskoj ishrani.(53-54) U odjeljku za rad u dječjoj grupi opet ima vrlo zgodnih podsjetnika kako da se djeca zabave i pouče. Stihovi “Froh zu sein bedarf es wenig, Und wer froh ist, der ist König"(55) nije ni danas za odbaciti i mislim da bismo laganije živjeli da to možemo uvijek primijeniti. Objavljuje se pjesma s notama “Der neckende Kuckuck”(59) od Ernsta Schmir-a iz polovice 19. stoljeća, “Die lustigen Musikanten”(62), te kako se rade dječje igračke iz oraha. Na kraju broja donesene su dvije priče: “Das Rotkäppchen”(68-70) i “Der gelernte Jäger”(70-74), obje Grimmove, a ova posljednja je objavljena već ranije. Kao trinaesti broj objavljen je primjerak koji nosi na sebi oznaku da je četveromjesečnik, tj. važio je za četiri mjeseca i to studeni i prosinac 1943. i veljaču 1944. Očito je, da je jesen 1943. kada je kapitulirala Italija i kada su partizani u studenom osvojili Koprivnicu bila loša za tiskarstvo, jer je na koprivničkoj željezničkoj postaji palo u ruke partizana nekoliko vagona papira upućenog u Osijek, te se to osjetilo u tiskarstvu čitavog kraja. Mislim stoga da je broj jako kasnio iako to na samom listu nije nigdje naznačeno. Kako bi se čitaoci obeštetili za dugo neizlaženje ovaj broj ima 77 stranica, te je veći od ijednog ranijeg broja. Poteškoće oko nabave papira spominje i S.K. tražeći da se izdrži i da svaki na svojem području mora raditi svom snagom. Obilježavanje svečanih dana vrlo je prisutno u ovom broju. Spominje se “Heldentag” koji je trebalo proslaviti 9. studenog s “Heldengedenkfeier” a koji je najavljen pod motom: “Besitz stirbt Sippen sterben, Du selbst stirbst wie sie, Eins weiß ich, das ewig lebt Der Toten Tatenruhm."(2). Ustvari odraz očajne situacije kada se svakodnevno umire i gine za interese Trećeg Reicha i na frontama ali i u Slavoniji. 326 VDG JAHRBUCH 2003 Nadovezujući se na ovo obilježavanje odmah je doneseno nekoliko Grimmovih bajki (“Frau Holle”, “Das Totenhemdchen”, “Die drei Spinnerinnen”) koje je svaki Nijemac poznavao i rado pričao svojoj djeci. No onda je opet prevladala njemačka praktičnost. Čitav blok od str. 21 do 37 je posvećen odgoju djece. Odgovara se na pitanja “Sind Kinder Besitz?” i odmah odgovara “Das Kind ist kein Besitz, es ist Aufgabe, ein vom Gott gelihenes Gut, fur das wir die Verantwortung tragen”. Daju se savjeti kako se ponašati s djecom koja imaju izvjesne probleme, ali i kakav treba biti odnos između majki i kćeri te kako djecu ponukati da pomažu roditeljima. Ovaj vrlo kvalitetan tekst je donesen prema djelima V.M.L. Fischera, ali je očito pojednostavljen i prilagođen potrebama tako malog časopisa kakav je bio “Schulungsblätter”. Dr. Gerhard Budde je objavio članak “Dichtung und Wahrheit im Leben des Kindes” koji objašnjava kako da razumijemo kada dijete govori istinu ili mašta. Iz djela Kerstena “Die Praxis der Erziehungsberatung” opisano je da li i kada treba dijete kažnjavati. Zanimljiv je članak S.K. “O ophođenju s kućnim pomoćnicama”. Nakon toga je objavljena i pjesma “Die treue Magd” Richarda Billingera. Mislim, da je i ovaj broj zbog ovakvog sadržaja bio vrlo tražen, jer takove literature na hrvatskim prostorima uopće nije bilo ili je bila teško dostupna. U prosincu je trebalo proslaviti Božić, pa se donose upute kako se rade igračke, a za domaćice je objavljeno i nekoliko recepata za pripremu marcipana i krokanta (str. 49). Domaćinski blok je vezan uz upute za štrikanje (46-48), a nekoliko stranica je posvećeno krumpiru i koja se sve jela mogu od krumpira raditi. Dječje stranice uzmiču pred političkima i praktičnima. Ipak još uvijek se piše o dječjim grupnim igrama (59), no kod pjesmica se često poziva na tekstove i note koje su objavljene 1942. godine. Novi je tekst “Kasperle Lied” s notama koji se mogao izvesti u dječjem glumištu. Kao priča je objavljena “Tischlein deck dich”, a ima i nekoliko poslovica. 5. U 1944. godini izašla su svega dva broja, odnosno ako računamo i br. 13, koji je obuhvatio siječanj i veljaču 1944. godine - tri. Numeracija sada ponovno počinje od jedan, a to je i znak da je došlo do promjene osoba u uredništvu. Broj jedan za ožujak, travanj, svibanj i lipanj 1944. nosi na naslovnici fotografiju kipova germanskog srednjovjekovnog para s time da je muž ratnik a žena kućanica, a u stilu Hitlerove čiste umjetnosti. Broj ima više od stotinu stranica, a započinje pjesmom Mathiasa Claudiusa “Märtz” (2). Udarna tema broja je njemačko seljaštvo, pa je članak Wilhelma Lenemana “3000 Jahre deutscher Bauerthum” povijesni rad. U tom radu je izraženo zanimljivo mišljenje da bi već u 14. st. došlo u Njemačkoj do revolucije da nije postojala mogućnost istočne kolonizacije. Rad je dobra studija o povijesti seljaštva u Njemačkoj s odavanjem najvišeg poštovanja seljaštvu i završava citatom Hitlera “Dass ein Volk 327 VDG JAHRBUCH 2003 ohne Städter bestehen konnte, zeigt uns die Geschichte,” ali da ne može bez seljaštva i to se zna. Radi vezanosti njemačke povijesti s poviješću seljaštva opisuju se pravila o nasljeđivanju zemlje u Njemačkoj, koja je uvijek mlađe sinove izbacila s posjeda, osudivši ih da budu ratnici ili nešto drugo, što je i bio uzrok gladi za zemljom na istoku Europe i poticatelj križarskih ali i ratova s Poljskom i Rusijom. Čitav taj blok završava pjesmama o zemlji. “Heldentag” 13. ožujka obilježen je člankom Hansa Zoberleina “Treue um Treue” uz isticanje da je u vjernosti snaga usprkos gladi i izdaje.(9-10) Iz članka očito izbija očaj. “Morgenfeier” kao i prije veliča jutarnji rad, te je tu objavljen i članak Petera Roseggera “Kad sam došao za plug”(15), a slijede pjesme “Orač”, “Molba za blagoslov zemlje” i “Gib Frieden unserm Volk und Land.” Naglašeno je i dolaženje Uskrsa (str. 18-20) s nekoliko praktičnih savjeta za održavanje ovog najvećeg kršćanskog blagdana. Hitlerov rođendan 20. IV. obilježen je tekstom Rudolfa Plopscha i Johannea Linka i ti su tekstovi oda Hitleru i degutantna glorifikacija njegove ličnosti.(20-29) Povijesni blok obilježava članak “Von unseren Vorfahren” s navodima što je o Germanima pisano u povijesti. Tu je objavljena i poduga pjesma “Deutschland, heiliges Wort”(32-33) od Eberharda Wolfganga Möllera. “Muttertag” koji je padao druge nedjelje u svibnju obilježen je člankom A. von Averswald o karakteristikama njemačke žene među kojima je naglašena gostoljubivost i rodnost (str. 34-39), a posebni članak govori o kućnoj radinosti žena. Objavljeno je i nekoliko pjesama, te članak “Majka u ratu”(50) usporedbom gubitka sinova u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Prvi Maj kao dan nacionalnog rada označen je kao dan prijateljstva i svečanost obnovljenja prirode, a noseći članak nosi naziv “Arbeit ist Kampf - Arbeit ist Leben”. Nakon ovih tekstova u kojima ima mnogo nacional-socijalističke ideologije, ali i dijelova koji to nisu, i koji spadaju u srž kulture zapada, pedesetak stranica ili pola broja posvećeno je domaćinstvu i djeci. Dobri recepti za uskrsni stol, te kako se priređuje kompot rabarbara su i danas upotrebljivi i zanimljivi. Opisani su uzroci kvarenja namirnica i dati savjeti kako ih spriječiti. Po prvi put se u časopisu javlja posebna odjeljak “Volkswirtschaft - Hauswirtschaft” koji je po mišljenju autorice jedan od važnijih odjela organizacije njemačkih žena. Očito se tek sada shvatilo da teška vremena uvjetuju koncentraciju preostalih snaga, te je na kraju broja dat program što se u vremenu koje obuhvaća časopis treba obilježavati, a broj je donosio i izvjesne tekstove koji su se mogli koristiti. Autorica piše da treba našim ženama stajati na pomoći savjetom i objašnjenjima, ali isto tako da joj treba pomoći da ne padne u tugu. Autorica piše: “Kao Nijemci nikada ne trebamo pokazati, da nam ovo ili ono manjka, jer je za nas posve razumljivo da teret rata snosi ne samo Fronta već i pozadina, jer u ovom ratu se radi o biti i nebiti”(63). Ističe se, da iz domaćinstva izrasta narodno gospodarstvo. Zdrave obitelji su srž 328 VDG JAHRBUCH 2003 naroda. Jedno dobro vođenje domaćinstva pomaže čitavom narodu. Radi toga treba žene obrazovati da gospodarski misle. Borba za život zahtijeva posvemašnje zalaganje. Odjel Narodno gospodarstvo - domaćinstvo obuhvaća pet područja: 1. Prehranu; 2. Obrazovanje: 3. Odijevanje: 4, Stanovanje; 5. Naseljavanje. Smatra, da treba održavati tečajeve i radionice, jer žene sada drže u svojim rukama 80% nacionalnog dohotka. Ništa se ne smije baciti, ništa se ne smije pokvariti, sa sirovinama i hranom treba pažljivo raditi. Žena treba ojačati, ali i snositi punu odgovornost za sve što čini. U spomenutom prilogu na kraju broja ima i zanimljivih navoda. Tako pored plana sastajanja i sadržaja tih sastanaka daje se savjet kako da se bori protiv moljaca a pod naslovom “Kampf den Motten...”. Da su vremena vrlo teška pokazuje i članak “Seoska obitelj i seosko imanje” gdje se naglašava nužna ovisnost jednog člana seoske obitelji o drugom.(64-66) Odjeljak o dječjoj grupi uređuje sada Hans Schemm i tu se donose materijali koji se onda mogu po vodiljama razrađivati na dječjim sastancima, a po planu koji je također pridodan na kraju broja. Schemm navodi da odgoj mora posjedovati tri vrline.(67-68) Prva je mudrost, ne u smislu znanja već u smislu života s time da dijete mora shvatiti što se oko njega zbiva i treba znati odlučivati. Druga je vrlina dobrota, dakako opet ne u smislu smiješnog, glupog sentimentaliteta već u prijateljstvu i suosjećanju za nevolje, ali i za zadovoljstva. Treća osobina je dobro raspoloženje i jadan je onaj odgojitelj koji se ne zna nasmijati. Plan za rad u dječjim grupama je relativno bogat s obzirom na vrijeme, a objavljuju se upute za igru, tekst “Kasperl beim Osterhasen” za rad u malom dječjem kazalištu, pjesma “Hier ist grün...” za Somerfest, te gimnastičke vježbe, igranje loptom i drugo. Iako ne spada u taj blok ovdje se nalazi i tekst o skupljanju ljekovitog bilja, (93-97) što je zapravo nastavak iz prošlih brojeva gdje se govorilo o skupljanju čajeva i mirodija, a zašto se taj članak tu nalazi vidi se iz plana u kojem je prvi i četvrti tjedan u lipnju određen za sakupljanje ljekovitog bilja kao najbolje vrijeme za obavljanje tih poslova. I konačno drugi broj iz 1944. za mjesece srpanj do rujna. Ovaj broj ima 140 stranica i to je prava knjiga, a po sadržaju povijest. Na naslovnoj stranici prikazana je karta njemačkog carstva oko 500 godine poslije Krista. Broj započinje izrekom da iz “povijesti treba učiti” i osim prvog teksta Alfreda Rosenberga “Kraft und Kampf ” (str. 3-4), od str. 5 do 122. je odštampana povijest Njemačke s brojnim kartama i slikama. Ta povijest završava u tadašnjem stilu velikogermanske tradicije s prikazom njemačkih mitova, odavanje časti seljačkom staležu, njemačkom odgoju i marljivom građanstvu. Na kraju su navedene i knjige koje treba čitati podijeljene u romane i literaturu povijesnog sadržaja, ali dakako uvijek u okviru njemačke povijesti s posebnim osvrtom na koloniziranje na istoku Europe i drugdje. Broju je pridodan plan rada na radnim sastancima tj. koje povijesne jedinice treba obrađivati. Čini se, kao da se znalo da je to zadnji broj i zato se htjelo svaku njemačku ženu upoznati s njemačkom kolonizacijom na istoku, promatrano u kontekstu povijesti s posebnim obzirom na križarske ratove, velike kuće njemačkih kneževa i vladara. 329 VDG JAHRBUCH 2003 Za rad dječje grupe ponovno se donose pjesme, poslovice i upute Hansa Schema, te junačka saga “Wieland”, a onda je dan radni kalendar po kojem bi se ti tekstovi trebali obrađivati. Kada se pogleda ovaj zadnji broj očito je da više nije bilo snage da se on uredi na način kako je to uređivala S.K., pa je povijest Njemačke nadomjestila sve druge tekstove. Dakako malo je komu u tom vremenu već bilo do povijesti, jer je stvarnost svakim danom bila za Podunavske Nijemce sve gora i teška opasnost se je nadvila nad njima sa više strana. Izmjena sadržaja pokazuje i da S.K., najvjerojatnije Gertrud Scholz-Kling, više ne boravi u Osijeku, niti uređuje “Schulungsblätter”. Vrijedne pjesme njemačke kulturne baštine sada je zamijenila ratna povijest Wagnerijanskim temama isprepletena s poviješću križarskih ratova s naglašavanjem “Männer machen die Geschichte”(48), spominjući velike ličnosti njemačke povijesti poimence od Karla pa do Barbarose i drugih kraljevskih kuća. Pisac je ipak imao toliko moralne etike da u ovo vrijeme ipak nije napisao da Hitler kreira njemačku povijest. Naime, bilo je to vrijeme teškog stradanja Nijemaca i u matičnoj zemlji a u Slavoniji već su se mnogi počeli spremati na egzodus, jer neprijatelja je bilo mnogo, a obruč oko Podunavskih Nijemaca se je sve više stezao jer otvoren je Srijemski front i svakim danom čule su se granate, a odlazak ptica na jug kao da je naviještao opću seobu. Pobjeda je Trećem Reichu uzmicala a poraz se je bližio u najtežem obliku koji je do tada njemačka povijest ikada zabilježila. 6. Možemo zaključiti da je usprkos Altgayerovog usmjeravanja ipak u Osijeku preživjela tradicija Volksbunda für das Deutschtum im Ausland (Narodnog saveza za Nijemstvo u inozemstvu) koja je osnovana još 1881. kao nezavisna i nevladina organizacija. Ona je pokušala i nakon dolaska nacionalsocijalista ostati formalno nepolitička, pa je usprkos podređenosti Volksdeutsche Mittelstelleu od 1939. ipak u tragovima njeno djelovanje izraženo u osječkom listu “Schulungsblätter” od 1942. do 1944. godine. Časopis nikada nije bio izrazito nacional-socijalistički već su teme normalnog života s jakim osloncem na kulturu njemačkog naroda u njemu zauzimale dominantno mjesto. To se osobito zapaža u vrijeme kada list uređuje S.K., vjerojatno Gertrud Scholz-Kling, za razliku kada list uređuje Hans Schemm u 1944. kada dolazi do ojačanja nacional-socijalističkih tema. Možda je upravo anonimnost pisaca članaka u “Schulungsblätteru” omogućavala u velikoj mjeri nepolitički sadržaj i domaćinski pristup. Svakako zanimljivo. U svakom slučaju, Altgayer nije obratio pažnju na ovaj list, koji očito nije bio čisto “hitlerovski” kakav je bio sav tisak onog vremena. Časopis su uređivale žene kojima su domaćinstvo i obitelj bili svetinja, pa odatle toliko korisnih savjeta, i vjerujem da su njemačke domaćice, a ne samo one, bile sretne ako im je ovaj časopis u teškim ratnim vremenima dopao u ruke. U njemu su našle korisnih savjeta za svoju obitelj i domaćinstvo a donekle i utjehu za dušu. 330 VDG JAHRBUCH 2003 Die osijeker Zeitung „Schulungsblätter“ oder Ratschläge an die slawonischen deutschen Frauen wie sich um sich selbst, die Kinder und Jugendliche (von 1942-1944) zu sorgen Diese Zeitung ist eine der interessantesten Zeitungen, die während der Kriegszeit in Kroatien herauskam. Sie ist der Beweis der Widerstandsfähigkeit, Standhaftigkeit, aber auch der Rationalität der deutschen Bevölkerung, die bis 1945 in Slawonien lebte. Im ersten Jahr wurde sie in Zagreb veröffentlicht, aber man fand keine Exemplare davon. Im nächsten Jahr siedelte sie zusammen mit der Zentrale für die Deutschen nach Osijek um. Die Zeitung wurde von der Deutschen Volksgruppe im Unabhängigen Staat Kroatiens, und zwar der Untergruppen die Deutsche Frauenschaft und der Allgemeinen Frauengemeinschaft, oder in anderen Worten, der Volksgruppe und des Kulturbundes, veröffentlicht. Im Jahre 1942 wurden fünf Ausgaben, im Jahre 1943 sechs und im Jahre 1944 zwei, veröffentlicht. In den Jahren 1942 und 1943 wurde die Zeitung wahrscheinlich von Gertrud Scholz-Kling redigiert; sie war auch Autorin des Leitartikels, mehrerer Gedichte und Artikel, die wahrscheinlich einen Ton dieser Zeitung gaben, in der praktische, deutsche Themen und Traditionen, die an den Nationalsozialismus gebunden sind, überwiegen. Erst als sich im Jahre 1944 die Redaktion änderte, änderte sich auch der Zeitungscharakter; trotzdem blieben diejenigen Themen, die die deutschen Frauen in Slawonien interessierten und die ihnen halfen, diese schwierige und destruktive Zeiten zu überleben. Die Zeitung ist sehr interessant wegen der Verschiedenheiten und Reichtümer der Themen, besonders, wenn man die Kriegsbedingungen in Betracht nimmt, in denen sie veröffentlicht wurde. Dies ist eine richtige Perle für die Untersuchung des ökonomischen, kulturellen, sportlichen und anderen Lebens der Deutschen in Slawonien in der letzten Phase vor ihrem Exodus. 331 VDG JAHRBUCH 2003 Nives RITTIG-BELJAK Etnički humor o Nijemcima u Hrvatskoj Ovaj vrlo širok naslov zapravo je zamisao koju ostvarujem u okviru projekta Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj, a ono o čemu bih voljela govoriti ovom prilikom je tek uvod u STRATEGIJU TOG ISTRAŽIVANJA. I ETNIČKI i HUMOR su dva široka i zahtjevna pojma tako da i sama terminološka odrednica sugerira slobodnu interpretaciju ove složenice, a uvrstimo li ovo istraživanje u folklor, nećemo pristup nimalo pojednostavniti. Isto kao i folklor i etnos (etnički) označava ideju nepostojanog, promjenjivog sadržaja. Tek u naše vrijeme taj pojam dobiva na značenju, no, ponovit ću to još jednom, toliko je sadržaja pokriveno tim terminom, da je savršeno teško doći do jednostavne identifikacije. Po svemu proizlazi da su etnolozi mišljenja kako je krajnji smisao podjele na etničke grupe u razmatranju različitosti. (Ljuboja 2001:11) Naglašavanje različitosti (jezičke, teritorijalne, porijeklovne ) upravo je ono što dovodi do osobnog identiteta zajednice i odnosa prvenstveno prema susjedima, a zatim i prema svim drugim zajednicama. Dalje razmatranje ovog problema dovelo bi nas do Frederica Bartha koji je uočio ono što su svi već znali no nisu izgovorili ni naglasili: različitost ne treba tražiti u osobinama već u etničkim granicama. (usp. Barth 1970). A u našim primjerima itekako će se vidjeti pomičnost tih granica. Pri koncipiranju studije poslužila sam se tiskovnom građom iz humoristično satiričkog časopisa Koprive, koji izlazi u Zagrebu od 1906. – 1940. Izlazi kao tjednik, polumjesečnik i mjesečnik. Od 1941. izlaze Nove hrvatske Koprive. Više puta ovaj satirički list mijenjao je podnaslov, a ja sam se u navedenom pilot – istraživanju zaustavila na brojevima koji se bave problemima Habsburške Monarhije s pozicija Zagreba i Hrvatske i to do početka Prvog svjetskog rata. Koprive su list velikog formata, pa je lako zamisliti kako ga građani čitaju s bambusovih okvira u nekoj od tzv. “bečkih” kavana ispijajući šalicu melangea. Bio je to likovno raskošno opremljen list, a ilustracije potpisuju cijenjeni umjetnici kao što su Becić i Vanka. Koprive su izrasle iz ranijih satiričkih tiskovina poput Vragoljana (izlazio u Bakru), Zvekana u Zagrebu, Brice, Biča, Triesa, Trna, Čauša, Ćuka, Satira, a davne 1862. u Varaždinu se pojavio Podravski jež, preteča mnogo poznatijeg zagrebačkog Ježa koji počinje izlaziti 1906., dvije godine prije Duje balavca u Splitu. Nedavno je Nacionalna i sveučilišna knjižnica iz Zagreba otkupila humoristične listove hrvatskih iseljenika: Osu iz New Yorka, izašla 1902. te Vukodlaka iz Chicaga iz 1915. I te brojeve trebat će prelistati. Drugu grupu građe pronalazila sam u najnovijim zbirkama viceva objavljivanih od 1990. (Voje Šiljka i Stjepana Babića na stranicama interneta i u zagrebačkoj 333 VDG JAHRBUCH 2003 usmenoj predaji). Ovaj inicijalni korpus građe vjerojatno nije dovoljan da bi se pohvatali svi parametri likova, no odnekud valja započeti. Namjeravam se dakle baviti vicem i šalom kao povijesnim iskustvom i pamćenjem naroda, a taj žanr u multietničkoj i bilingvalnoj sredini kakva je bila Hrvatska nije zanemariv. Često stvara dojam sukoba - od sasvim benignog do oštrog oblika. Otkrivajući pomalo tu specifičnu međuetničku komunikaciju , sama me građa uputila da među sudionike, likove i tvorce šaljivih situacija uvrstim: Staroaustrijance, Austrijance, Hrvate, Srbe, Bosance, Švabe i Nijemce (napose u novijim vicevima), ali i sam njemački jezik. Humor je širok pojam kojeg u prvom redu ističem kao estetsku kategoriju, vid relacije, modalitet, vrstu intelektualnog prosuđivanja koje nadkriljuje emocije. Socijalno-antropološki pogled na humor ide ruku pod ruku s teorijsko književnim, onim o malim oblicima. Milivoj Solar drži kako vicevi stoje na razmeđi različitih područja. Prati ga višestruk teoretski interes: Solar se tragom misli da i najjednostavniji vic posjeduje vrlo složenu strukturu zalaže za dvostruku analizu djela ovog žanra: “ako je uspjeli vic u najmanju ruku neki oblik jezičnog stvaralaštva ,onda njegova analiza mora biti kao prilog razumijevanju načina na koji se ostvaruje jedna toliko specifična književna vrsta, tako i prilog razumijevanja specifičnosti jedne tvorevine kojoj smo, učinivši je predmetom interpretacije, priznali određeni individualitet" ( Solar 1974 : 217). Poći ću kronološkim redom u kom se šala, cjenjeniji književni oblik, izmjenjuje s vicem, manje cijenjenim oblikom. Na početku jedan negativan nalaz. U antologiji šaljivih narodnih pripovjedaka Stjepka Težaka koje je izdala Školska knjiga kao udžbenik u nastavi hrvatskog jezika za 5. razred, a koja se od 1963. doštampava desetak puta, nema ni jedna šala o Nijemcima, Švabama. Prepuna je likovima Cigana, Muji, Eri, Bosancima, prolaznicima i žiteljima hrvatskog prostora. Vjerojatno autor nije našao dovoljno zanimljive građe, a ako je i naišao na nju, trebalo ju je pojasniti đacima i reći tko su Švabe u Hrvatskoj, tko su Folksdojčeri, što te 1963.i ne bi bilo politički umjesno. Na šale u kojima se pojavljuju lica pripadnika Habsburške monarhije gleda se danas kao na folklornu građu “iz naše prošlosti” premda su to zanimljive suvrstice šala, poznatih u cijeloj srednjoj Europi (Marks 2001:74,79). Poneki od ovih viceva zaista ne funkcioniraju u današnjem okruženju, no poneki su zadržali svoju univerzalnu šaljivost. Tom ću se razinom humora baviti u kasnijem radu. Tako Koprive iz 1909. donose šalu o tome kako je car Josip II. putovao preodjeven carevinom, ispred svoje pratnje. Nestrpljiva krčmarica kod koje je odsjeo, ispituje kad će doći car, kako izgleda i sl. Car se upravo brijao a ona nikako da prestane. Napokon, pita kakvu on funkciju ima kod cara, a Josip će: “Ja ga katkad brijem.” Tu su zatim vojničke šale tipa: 334 VDG JAHRBUCH 2003 Dobrovoljnog ročnika Majera (malo blaži oblik Švejka) pita narednik zašto ne smije pružiti glavu van dok vlak prolazi tunelom. On odgovara da bi tada oštetio tunel koji sačinjava erarsko dobro. Ili ovaj vojnički: Vojnik je propustio civila u austrijski logor. Ubrzo su to uočili i vojnik je pozvan je na odgovornost. Mislio je, branio se vojnik, da je to preodjeven časnik jer mu se obratio riječima: -Marš marše šokačko - ...(Kop.1912.) Švabo i Bosanac su par čije dogodovštine rado pretiskavaju Koprive. Nakon aneksije Bosne, svaki je stranac za domaćine - Švabo: Tako Švabo fotograf objašnjava Bosancu zašto valja naručiti više fotografija: svaki dalji tucet je za 1 krunu jeftiniji. – E napravi mi od šestog tuceta tri komada – veli Bosanac (Kop..1912. 5/4) Apsurdan razgovor između dva govornika od kojih je jedan domaći, jednostavan seljak, a drugi stranac koji govori njemački, razumljiv je samo dvojezičnoj generaciji kojoj nije potrebno prevoditi cijele rečenice i tako narušiti lapidarnost vica. Seljak konstruira svoj njemački na temelju homofonije, slične zvučnosti jezika. Navodim primjer vica kojeg su znali svi moji kazivači rođeni između dva svjetska rata: Vozili se u vlaku prema Beču Ličanin i Austrijanac. Ličanin je izvadio slaninu i kruh, narezao sebi te ponudio suputnika. Ovaj je uzeo i zahvalio: -Danke! Ličanin je ponovo narezao, ovaj je zahvalio, sve dok Ličaninu nije prekipjelo i udario ga slaninom .-E sad je dosta, ja ti dajem dobar komad a ti stalno TANKO, TANKO - . U slijedećoj šali parodira se slabo poznavanje njemačkog, službenog vojnog jezika. Na vojnoj smotri trebao se pojaviti car Franjo Josip i oberst poduči svoje ročnike:-Njegovo veličanstvo uvijek postavlja ista pitanja na koja treba odgovoriti njemački. Prvo pitanje: -Wie heisst du? Drugo pitanje: Wie alt bist du? Treće pitanje : Sind deine Eltern noch im Leben? Došao car i malo promijenio redoslijed, pa je razgovor između Zagorca i cara tekao ovako: - Wie alt bis du? - Štef. - Wie heisst du? - 18. - Wer ist da blöd, ich oder du? - Alle beide, ihre Maestät. Tako ti danas “nerazumljivi” vicevi preslikavaju vrijeme u kome je dvojezičnost bila opća pojava. Potvrđuje to i šaljivi izvještaj uz predivan crtež iz Kopriva (1906. br.5/6, str.13): Zagrebačke dame na Sokolskom sletu: Jedna gospođa iz Gospojinog odbora - Bedenken sie nur. Der Odbor bittet, wir sollen während der Slet nicht deutsch sprechen. Drei Tage nicht deutsch zu sprechen. Druga: -To vam je nova vlada. Sad i nas u politiku uvlače-. 335 VDG JAHRBUCH 2003 Još nekoliko primjera koji ukazuju da se i vic kao i šala mogu promatrati kao povijesni izvor, napose iz doba ne tako davne prošlosti. Omiljeni likovi austrijske vojske u Koprivama su bruder Jovo i bruder Nikola (ili Jovo i Simo). Imena sugeriraju da je riječ o Racima, Srbima ili Vlasima u austrijskoj vojsci. Dva kapetana , Jovo i Simo nisu se dugo vidjeli pa Simo pita, čuvši da se ovaj oženio: ...und hast du aus Liebe geheiratet? Nein aus Gospić, odgovori ozbiljno Jovo. Ili: Došli bruder Jovo i bruder Nikola , ein pensionierter Major und ein pensionierter Oberst u Polu i pošli malo razgledati grad. Tako dođu do veličanstvenih ruševina rimskog Kolloseuma. - Vidiš bruder, veli gosp. Oberst - Tu su ti stari Rimljani razvijali svoju kolosalnu vlast. - So, veli major – und wie hat das Österreich erlauben können? Klasičnih viceva o Švabama, kakvi se primjerice susreću u srpskom tisku prve polovice dvadesetog stoljeća, vrlo je malo. Naišla sam na svega dvije šale pa ih citiram. U prvoj se ismijava slabo poznavanje hrvatskog jezika, a druga kao da sugerira nejasne oblike dobrog ponašanja u urbanoj sredini Hrvatske, na koje seljaci iz zatvorenih sela jasnih etničkih granica – nisu navikli. Kop. br12/13 iz 1912: Iz Slavonije: Utekao Švabi krmak, a on za njim u potjeru .Usput sretne komšiju Srbina pa ga zapita: Hej gomšija, jel ti fidila moj, kako se kaše... - Što komšija... - No on, moj muž od krmača.Koprive br.7 istog godišta: Došli čika Andrija i čika Stevan u Zagreb na stočnu izložbu. Ali dogodilo se da čika Andrija i čika Stevan gucnu i uzmu da se bećare izložbom. Dođu pred jednu kušaonu, kad čika Stevan ugleda jedno strojno i ubavo djevojče s rumenim obrazićima a u njihovoj narodnoj nošnji. Čiča se malo razgoropadio pa sve štuca i zirka na curu i misli “Ne poznajem je al bit će naša cura.” I časom štipac curu za obraz: - Dobar večer suzo moja! - A cura u seljačkoj narodnoj nošnji lupne čiku po prstima da je sve zvonilo: Sie ein ganz gemeiner Kerl... das kann man nur von einem Bauer haben. A čika Stevan se namrgodio: - Ajdemote mi kuću. U ovom Zagrebu sve naopako. Kod nas se Švabice ne uvlače u naše aljine pa bar znaš tko je tvoj a tko nije. Partizanski tisak je dobro obrađen i tu nije teško doći do građe. U njoj su Nijemci stereotipni likovi koje je lako svladati. U zbirkama Vuka Vrčevića nastalih polovicom devetnaestog stoljeća, pojavljuje se lik Bošnjaka i Nijemca tlačitelja, pa tu partizansku humorističnu djelatnost možemo, u neku ruku, smatrati seljenjem motiva. Tim lakše što u tim šalama Bošnjak nije jasno etnički definiran. 336 VDG JAHRBUCH 2003 Vicevi o Bobiju i Rudiju odupiru se kronološkom prikazu jer su vitalni i s lakoćom prelaze radikalne društvene mijene. Ti staroaustrijski likovi šeću hrvatskim folklorom, a svojim su se bezazlenim rješenjima ugnijezdili u mirno vrijeme vladavine Franje Josipa. Po potrebi su bili i Austrijanci i Česi i Hrvati. Njihovi su vicevi jednako dobro odzvanjali Bečom kao i Zagrebom. Nacionalno obilježje tih likova nije istaknuto a nije ni presudno za poantu. Zanimljivo je njihova dugovječnost i trajanje u vremenu komunizma. Možda su im život produžili i dopadljivi crteži Franje Maixnera čije su se knjižice otisnute u vlastitim izdanjima prodavale u kioscima duboko u vrijeme izgradnje socijalizma, još 1957.godine. Tip s monoklom, djecom blizancima Maksom i Moricom, i spominjanjem cara, možda je bio tihi protest građana koji su u komunizmu gubili ugled. Navest ću primjer “obrađene” zbilje kako bi to nazvao Solar, u kojoj se “nekorektni” likovi sociopolitičkog sustava interferiraju s novim društvenim pojavama. Autor tajnog vica iz zbirke Stjepana Babića uzeo je upravo taj monarhistički par da bi postigao dvostruki efekt - jedan je upravo ta apsurdna interferencija. Umirao Bobi pa zamoli Rudija da ode do sekretara i upiše ga u Partiju. - Jesi li lud Bobi- što će ti to sad pred smrt? 337 VDG JAHRBUCH 2003 338 VDG JAHRBUCH 2003 - Znaš Rudi, bolje da umre jedan od njihovih nego naš.Ide Bobi ulicom pa klima, posrće, oči mu se sklapaju od umora. Što ti je, pita Rudi. - Već sedam dana nisam spavao. Upisao sam se u Partiju, pa mi rekoše da moram biti budan. Koliko god nam u prvi mah likovi Mehe i Hase, danas nesumnjivo vrlo popularnom paru i u hrvatskoj svakodnevici, izgledali vjerski i nacionalno određeni, to je njihovo obilježje nebitno. Oni su suvremeni likovi, često gastarbajteri koji se moraju snaći u nadmoćnoj sredini. Njihova su rješenja takova da pobuđuju smijeh, a dadu se iščitati kao univerzalni bosanski mikrokozmos koji nije okrutan sa svojim blentavim i naivnim zemljacima, pa će Haso kao Bobi iz prošlog doba “preskočiti” poraze životnih situacija svojim smiješnim rješenjem. Premda su vicevi o Muji i Hasi mali odmak od zadane teme, spominjem ih jer se od 1970. u humoru pomalo rađa drugačija slika o Nijemcima potaknuta novim oblikom međuetničke komunikacije, početkom intenzivne migracije radnika u Njemačku. Izdvojit ću dva vica u vezi s Njemačkom koja se i danas pričaju, no možda i prema tiskanom izdanju Ježeva humor – vica Mujo i Haso iz l978. Pozvao Haso Muju kod sebe u Njemačku. Pokazuje mu na portafonu kako stanuje u kući s učenim svijetom. - Vidiš sve neki Dr., Mag..Dipl.ing... - Čuješ bolan Haso a što ti je to Fr. ispred tvog imena ? - Fizički radnik , bolan. – Oženio se Haso negdje u Njemačkoj , pa odlučio dovesti svoju Gretu u rodni kraj. Usput joj je u vlaku objašnjavao kako se Bosanci šegače i što sve o njemu pričaju. Na jednoj stanici ona odjednom shvati i uzvikne: - Eno nas među tvojim zemljacima!- Po čemu poznade? – začudi se Haso. Žena pokaže na šepavog hođu s bijelom čalmom na glavi. - Pa vidiš onoga: boli ga noga a on je zavezao glavu! U tom poslijeratnom razdoblju nastupaju uz gastarbajterske viceve i vicevi u kojima su Nijemci tek jedan od likova vica, često uz Francuza, Amerikanca ili Rusa, da bi se po ustaljenoj shemi došlo do glavnog junaka tj. poante vica u kojoj “domaći” junak likuje nad konkurentima. Nijemac je stereotipni lik, sistematična osoba s razvijenim tehničkim smislom no nije više opterećen ratom. Među zabranjenim vicevima iz doba komunizma pojavio se i nekonvencionalan vic u kojem bivši partizani pružaju neočekivanu, promijenjenu sliku: Zagorac i Dalmatinac na nekom su se otoku izvlačili iz njemačkog obruča i Dalmatinac je stalno upozoravao: - Pssst, Nijemci spavaju.Trideset godina nakon rata Zagorac posjeti Dalmatinca na otoku i veselo ga zazove. 339 VDG JAHRBUCH 2003 Ovaj mu odvrati :- Psst, Nijemci spavaju. – Vrlo su inventivni vicevi koji ponovo ismijavaju jezičku uskogrudnost i neobrazovanost “blentavog” lika, ovaj puta gastarbajtera, a odigravaju se u Njemačkoj. Štef na bauštele vikne na treći kat zidaru Nijemcu: -Hiti sajlu ! Zadere se još jedanput. -Čuješ? Sajlu hiti.. Iz sveg glasa vikne tada Štef: -Šprehen zi dojč?-Ja was willst Du? -Hiti tu sajlu, j. ti mater blesavu – (V.Šiljak 2002: 120). Šiljak navodi i stari vic iz zagorskog okruženja, također vezan uz jezičnu nekulturu: Zakaj se knedli zoveju , tak kak se zoveju : KNEDLI? - Ja si mislim, veli Štef- da ak su okrugli kak knedli, mehki kak knedli, i ak još k tome izgledaju kak knedli, da se ondak i nikak drugače ne bi smeli zvat – nek knedli. (Šiljak 2002,121). Često se naglašava kako su šale i vicevi žanr koji ne trpi etničku diskriminaciju pa ti primjeri najčešće ukazuju na ljudsku potrebu savladavanja stranog jezika, duha i kulture vremena i prostora u kojem likovi žive ili su se našli. Kome to ne uspijeva – smiješan je. Premda, i povjesničar Ivo Banac u novije vrijeme naglašava da na Zapadu vlada “politička korektnost” pa su etnički vicevi uistinu nezamislivi, posebno oni koji ističu stereotipe (Banac 2003,11), dodala bih da je prag tolerancije u tom pogledu vrlo krhak. I u zapadnom svijetu gdje su nastali vicevi o Židovima, Škotima, Ciganima dovoljno je uzburkati duhove pa da se iz depoa prošlosti izvuku upravo ti paradigmatični primjeri. U vrijeme tzv. “balvan revolucije” pojavljivali su se u hrvatskom tisku vicevi o Srbima, a likovi s kojima su konfrontirani su Hrvati, Bosanci, Slovenci, Mađari i dr. Navest ću jedan u kojem se pojavljuje i Švabo. Vic je vjerojatno stariji, no pretisak zahvaljujemo tadašnjoj predratnoj situaciji u kojoj su Srbi sami sebe prikazivali kao žrtve. Učiteljica je na kraju godine podijelila svjedodžbe. Mali Pišta (Mađar) odlazi ponosan kući, mali Hans (Švabo) digo nos do neba i trči kući, a Jovica (Srbin) šulja se uz tarabe. Otac ga je ipak uočio i nije bilo druge već pokazati ocjene. Jovica se snašao: “Što ćeš ćale, kad nas Srbe ne volidu!”. 340 VDG JAHRBUCH 2003 Ti svi kulturni indikatori koje posjeduju vicevi jamačno ne idu za konfliktnom situacijom među likovima, već autor uživa u komici riječi, a ponekad i samoironiji. No to su samo natuknice koje valja potvrditi. Velik posao, istom, slijedi. Napokon, nekoliko misli o suvremenim vicevima koji su u hrvatsku svakodnevicu stigli refolklorizacijom (dakle iz pisanog oblika prešli u usmenu predaju). Nije isključeno da su objavljeni u njemačkom tisku kojeg prate Hrvati u Njemačkoj. - Što radi Nijemac kad izgubi kosu? -Kupi periku. - A što radi Hrvat kad izgubi kosu? -Proda češalj. Je li tu riječ o promjeni stereotipa, pa Hrvat ispada dobar “virtšaftler” konkretno, proda, unovči ono što mu bez potrebe stoji u kući. Ili drugo objašnjenje - toliko je osiromašio da odmah prodaje svaki višak. A Nijemac? -Ne želi biti ružan pa odmah kupuje umjetnu kosu? Jesu li Nijemci tašti i skloni trošenju? Ili je to tek šala na račun logičnog slijeda. Oba odgovora na pitanje su najlogičnija, no upitanik ga ne očekuje, kao ni u pitanju: Za što Šestinčani drže crveni kišobran? -Za ručku. I u jednom i drugom slučaju oznaka etnika služi da bi zbunila upitanika i udaljila ga od logičnog odgovora. Velika skupina viceva kojima se neću baviti su tzv. logorski ili Auschwitz vicevi koji su nastali pojavom popularnosti crnog humora. U njima se pojavljuje Hitler, ponekad je u paru i Staljin. To su univerzalni vicevi, a autori mogu poticati iz bilo koje sredine kao što je to slučaj i s autorima kompjutorskih igara i viceva s interneta. Literatura • Babić,S.1995.,Hrvatski politički vicevi,Zagreb. • Banac, I. 2003.,intervju : Vjesnik (Panorama) 21. lipnja 2003. • Barth,F.1970., Ethnic Groups and Bounderies, London • Ljuboja,G. 2001., Etnički humor XX. veka, Etnografski muzej u Beogradu, Beograd. • Marks, Lj.2001.,Predaje o Beču i Zagrebu, Gasophylacium 1-2. Zagreb. • Solar, M.1980. , Vic kao književna vrsta u : Ideja i priča, Znanje, Zagreb . • Šiljak, V. 2002., Bradavica,Zagreb 341 VDG JAHRBUCH 2003 Ethnischer Humor über die Deutschen in Kroatien Dieser sehr umfangreiche Titel ist eigentlich ein Thema, dass die Autorin im Rahmen des Projektes “Die Deutschen und Österreicher in Kroatien bearbeitet”, wobei das, worüber sie bei dieser Gelegenheit spricht, eine Einleitung in die Forschungsstrategie ist. Den Witz und Spass möchte sie als historische Erfahrung und Erinnerung eines Volkes beobachten. Einige Gesetzlichkeiten bemerkt sie auch auf kleinem Korpus: auf den Seiten der humoristisch-satirischen Zeitung Kopriva (Zagreb) von 1906 bis Anfang des Ersten Weltkrieges. Da der Witz eine “bearbeitete” Realität (M.Solar) ist, fügte sie dem alten Material auch das neue hinzu: die, in der neuesten Zeit veröffentlichten Witze den Autoren Babić und Šiljak, als auch Witze, die wir in der zagreber Region hören können (mündliches Erzählen). Neben den Deutschen treten in diesem Material auch andere Charakter auf: Österreicher, Kroaten, Serben, Bosnier, aber auch alleine die deutsche Sprache. Ein Teil des älteren Materials fordert von den Zuhörern eine Zweisprachigkeit und bestätigt, dass man den Witz auch als Geschichtsquelle beobachten kann. Hier denkt man an die heute vergessenen Witze über die österreichischen Soldaten, Schwaben, die schlecht kroatisch sprechen und umgekehrt, über witzige Situationen in denen sich kroatische Bauern befanden da sie die deutsche Sprache nicht kannten. Witze betonen ethnische Kämpfe nicht, hören aber auf während eines Krieges und Kampfes gutmütig zu sein. Die Autorin bringt auch Beispiele der sog. Gastarbeiterwitze, die die Situation der kroatischen Arbeiter in Deutschland und die neue Beziehung gegenüber der Deutschen darstellen. Mit den Lagerwitzen “Auschwitz” beschäftigt sich die Autorin nicht, da es universale Witze sind die schwarzen Humor darstellen und sich über das Internet verbreiten. 342 VDG JAHRBUCH 2003 Marina FRUK Novinska tematika u CROATIJI (1839. –1842.) Uvod Novinstvo pripada onim djelatnostima koje od samog početka svog razvoja pokušavaju osvijestiti i artikulirati svoje poslanje. Novinska tematika kao stalna tema novina u hrvatskom se novinstvu javlja početkom 19. stoljeća i to u listovima na njemačkom jeziku. Valja naglasiti da su ti listovi, iako tiskani njemačkim jezikom, sastavni dio hrvatskog novinskog korpusa. Komparatist Ivo Hergešić o njima piše: “Ti inojezični listovi ne mogu se izbaciti iz povijesti hrvatske žurnalistike, jer su s njom upravo organski povezani. Često svjedoče o zanimljivoj kulturnoj simbiozi između domaćeg i stranog elementa (...) a ponekad su hrvatskiji od listova koji su izlazili na hrvatskom jeziku (...)”.1 Govoreći o “kulturnoj simbiozi između domaćeg i stranog elementa” Ivo Hergešić podsjeća na pripadnike drugih naroda koji su, živeći u simbiozi s domaćom sredinom, ostavili trag u životu hrvatskih zemalja. Tako, primjerice, u istraživanju hrvatskog novinstva nije moguće zaobići pripadnike Nijemaca i Staroaustrijanaca, koji su odigrali važnu ulogu u počecima razvoja hrvatskog novinstva u svim područjima novinske djelatnosti - kao tiskari, slagari, nakladnici, urednici, novinari, autori, ilustratori ili knjižari2. Istraživanje novinske tematike u prvim hrvatskim listovima na njemačkom jeziku temeljila sam na jednom, danas gotovo potpuno rekonstruiranom novinskom korpusu iz prve polovice 19. stoljeća. Riječ je o CROATIJI3, hrvatskom zabavno-poučnom listu na njemačkom jeziku, koji je redovito izlazio od 1839. do 1842. godine. Korpus CROATIJE sadrži oko 1700 stranica u formatu kvarta, nepaginirane priloge i ilustracije. CROATIJU je 1839. godine pokrenuo zagrebački nakladnik i tiskar Franjo Župan. CROATIA je u početku bila mjesečnik, koji uređivao Eduard Breier (br. 1-12/1939-6/1840), a sredinom 1840. godine postaje tjednik i izlazi redovito do kraja 1842. u nakladi od 350 primjeraka. Urednici tjednika su Heinrich Börnstein (br. 1-36/1840), Carl Börnstein (br. 37/1840-26/1841), J. B. Taubner (br. 27/1841-51/1841) i Antonio F. Draxler (br. 51/1841-104/1842). CROATIA objavljuje književne i popularno-znanstvene tekstove iz različitih područja znanja - znanja o povijesti, zemljopisu, etnografiji, balneologiji, filologiji, 1 2 3 Usp. I. Hergešić: Hrvatske novine i časopisi do 1848., Matica hrvatska, Zagreb, 1936., str. 10. Doprinos pojedinaca njemačkog podrijetla razvoju hrvatskih zemalja u prošlosti još uvijek nije dovoljno istražen. Usp. Mira Kolar-Dimitrijević: Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća. Osijek, 2001. Rekonstrukciju CROATIJE omogućila je potpora ARGE Alpen-Adria, Land Steiermark. 343 VDG JAHRBUCH 2003 novinstvu, gospodarstvu, osobito prometu, industriji. poljodjelstvu i trgovini iz pera više od stotinu domaćih i stranih autora. Od domaćih autora najpoznatiji su Mirko Bogović, Ivan Kukuljević-Sakcinski, Petar Preradović, Franjo Šporer, Pavao Štoos, Bogoslav Šulek, Ljudevit Vukotinović, a od stranih Rudolf Gustav Puff, Johann Nepomuk Vinzenz Sonntag, Wilhelm Vehovar, Hermann Calla, Ludwig August Frank, Franz Geisner, Wilhelm von Dorn, Joseph Gusikow, Georg Carl Herloßsohn, Siegfried Kapper, Friedrich Klusmann, Leopold Kordesch, Ignaz Lederer, Karl Gottfried Ritter von Leitner, Heinrich Letz, France Prešern, Franz Schuselka, Adolf Ritter von Tschabuschnigg, Vinzenz Zusner, Johann Nepomuk Vogl i drugi. CROATIA s oduševljenjem promiče ideje programa hrvatskoga preporoda, što se vidi po broju priloga posvećenih temama narodnog jezika, književnosti i povijesti, ali i po tome što su u njoj surađivali hrvatski preporoditelji. List također izvješćuje o tekućim zbivanjima u Zagrebu, Austrijskom Carstvu i svijetu, objavljuje novinarske i uredničke priloge, te razne obavijesti i oglase. CROATIA povremeno donosi i samostalne priloge od kojih je najvažniji DER COURIER FÜR DAMEN, Nachrichten aus dem Bereich der Literatur, Kunst, Musik, Mode, des Theaters und geselligen Lebens aus allen vier Weltgegenden. Gratis = Beilage zur CROATIA für den Jahrgang 1840. (GLASNIK ZA DAME, Vijesti iz područja književnosti, umjetnosti, glazbe, kazališta i društvenog života sa svih strana svijeta. Besplatni prilog CROATIJE za godište 1840.) Izašlo je šest brojeva: 1, 2, 3, 4, 5, 6 4. Svaki broj COURIERA ima osam stranica i tekuću paginaciju od 1 do 48. Važno je naglasiti da je DER COURIER FÜR DAMEN prvi hrvatski list za žene s prilozima iz književnosti, umjetnosti, glazbe, kazališta i društvenog života. U vijestima iz društvenog života najčešće su vijesti iz područja svjetske mode i života “visokih krugova”, tj. vijesti o carskim i kraljevskim obiteljima, o znamenitim osobama i uglednim suvremenicima tadašnjeg vremena. U popularno-znanstvenim, zabavno-poučnim, uredničkim i novinarskim prilozima u CROATIJI kao tjedniku često se raspravlja i o novinstvu. Piše se o tiskarstvu i novinarstvu, raspravlja se o izumu tiska, o tiskarskoj struci i tiskarskom umijeću, o umijeću novinskog kazivanja i posredničkoj ulozi lista. Tiskarstvo Tiskarski je izum aktualna tema CROATIJE. Tako primjerice povodom proslave Gutenbergove obljetnice list donosi prigodnu pjesmu pod naslovom Zur Feier des Jubeljahres 1840. Worte der Freude. Unserem Gutenberg, dem Erfinder der Buchdruckerkunst, dem Wohlthäter der Menschheit, dargebracht.5(Povodom proslave jubilarne 1840. godine. Riječi radosti. Svečano prinosimo našem Gutenbergu, izumitelju tiskarske umjetnosti, dobročinitelju čovječanstva). 4 5 Izašlo je šest brojeva: 1, 2, 3, /4/ 5, 6. Broj 4 nije sačuvan ni u jednom dostupnom godištu CROATIJE. Usp. CROATIA, god. II, 1840., br. 3, str. 9. Prilog nije potpisan. Autor je Wilhelm Landauer, poslovođa Gajeve tiskare, a pjesma je preuzeta iz prigodnog “tiskarskom krasotom urešenog” izdanja, koje predstavlja prvu hrvatsku tipografsku publikaciju (Prema V. Oštrić: Tipografi u Gajevoj tiskari i njihova aktivnost od 1838. do 1872., u: KAJ, 1972., god. 5, br. 10, str. 33-55). 344 VDG JAHRBUCH 2003 Gutenbergov se izum u pjesmi slavi kao svjetsko umijeće, koje je otvorilo “svete dvere znanja”, koje je nekoć pripadalo samo odabranima, a sada postalo vlasništvom sviju. U istom broju objavljena je i humoristična zdravica Humoristische Tisch=Rede an Buchdrucker, - gehalten am 24. Juni 1840 auf dem Gutenbergs=Feste von Heinrich Börnstein (Humoristična zdravica Heinricha Börnsteina tiskarima– održana 24. lipnja 1840. povodom proslave Gutenberga), u kojoj se tiskarsko umijeće naziva “umijećem stoljeća” koje ne predstavlja “ni cehovsku ni nacionalnu svečanost nego svečanost svijeta, duha i znanja”. Na početku primjene novog izuma i rađanja novog zanata čini se puno važnijim riješiti pitanje kako, nego što prenijeti. Oprema priloga ponekad je važnija od obavijesti koja se prenosi - što su prilozi manje obavijesni, to je likovni izraz bogatiji. Opća fascinacija izumom i uzbuđenje pred novim tehničkim mogućnostima odražava se u listu gotovo na svakoj stranici6. Tiskarstvo, kao i nakladništvo, u to je doba pustolovni zanat koji opčinjava ljude, osobito mlade ljude željne zarade i slave. Tiskarska se struka shvaća kao umjetničko zanimanje, povezano s književnim, likovnim, nakladničkim i knjižarskim radom. Slagar ponekad i sam intervenira u priloge, tako primjerice u bilješci uz tekst o zagrebačkoj vodi stoji: “Ich habe noch kein schlechtes Wasser in Agram getrunken. Anmerkung des Setzers”7, (“Nisam još pio lošu vodu u Zagrebu. Primjedba slagara”). Drugom pak prigodom slagar se ne slaže s autorovim mišljenjem da je “vino u tom kraju loše”8. Novinarstvo U CROATIJI se povremeno piše i o novinarstvu, o novinarskoj „struci“, primjerice, o umijeću novinskog kazivanja. Budućim suradnicima podrobno se tumače zadani zahtjevi koje tekst mora ispunjavati a koji su određeni namjenom teksta, očekivanjem čitatelja, uvjetima koje postavlja cenzura i sl. Za čitatelje se ponekad donosi “naputak za uporabu” teksta, osobito kad je riječ o novim rubrikama. Izvornost teksta u današnjem smislu ne postoji. Kompilacijski postupci i umijeće pravljenje lista škarama, Scherenarbeit, ističe se u više navrata kao prednosti – „bolje tuđe zrno nego vlastiti kukolj!“. Često se piše i o drugim listovima, primjerice o njihovoj brojnosti i kakvoći. Tako se navodi da u Americi izlazi 1555 listova, u državi New York 274 lista, od toga u samom gradu New Yorku 94. Hamburg ima 27 novina i časopisa, od kojih 14 kazališnih i svi su navodno izvrsni. Istodobno se ističe i brojnost novinarskih publikacija u vlastitoj državi, čime se želi opovrći mišljenje kako je žurnalistika u Austriji još u povojima. 6 7 8 Usp. sa sličnim stanjem iz povijesti razvoja filmskog izuma - očaranost izumom filmskog zvuka i boje! Usp. CROATIA, god. II, 1840., br. 48., str. 49. Usp. CROATIA, god. II, 1840., br. 48., str. 48. 345 VDG JAHRBUCH 2003 “Mächtig hebt sich in unserm gesegneten Kaiserstaate in neuester Zeit der Journalismus, und das Erscheinen von 36 politischen und 106 belletristischen Zeitschriften in der Monarchie widerlegt nur zu deutlich die seichten Behauptungen ausländischer Scribler, als liege die Journal=Literatur in Österreich in der Wiege”9. (“U našem blagoslovljenom carstvu u novije se vrijeme snažno uzdiže žurnalizam i samo izlaženje 36 političkih i 106 beletrističkih časopisa u monarhiji jasno opovrgava tvrdnje stranih piskarala, da je žurnalistička književnost u Austriji u povojima”.) U listu se piše o “modernom žurnalizmu”, pod kojim se podrazumijevaju pokušaji ostvarivanja kontakata s čitateljem kao što su pripremanje zajedničkih priredbi i čitateljeva suradnja u listu. Uloga novinara nerijetko postaje predmetom rasprave - piše se o novinarskoj etici. Novinar ne smije biti indiskretan i objavljivati “najnježnije tajne građanskog života”, niti klevetati i napadati “zaslužne državnike, časne znanstvenike, poštovane građane”, ali govori se i o zadaći novinara da rade za opće dobro: “Ein weites Feld liegt dem Journalisten bei uns frei: Erweiterung gemeinnütziger Kenntnisse, Beförderung der Fortschritte der Industrie, freimüthige Besprechung alles Nützlichen, Aufrechthaltung der Nationalität, Anerkennung inländischen und fremden Verdienstes, und viele andere reich bebaute Felder der Literatur bieten dem österreichischen Journalisten ein reges, wirksames Leben für seine geregelte Thätigkeit”10. (“Pred novinarom je široko polje djelovanja: širenje opće korisnih znanja, poticanje razvitka industrije, slobodoumno raspravljanje o svemu korisnome, očuvanje nacionalne svijesti, priznavanje domaćih i stranih postignuća i brojna druga bogato obrađena polja književnosti nude austrijskom novinaru živahan, djelotvoran život u njegovoj redovnoj djelatnosti.“) ” Osim kazališta, koje je najčešća tema novinskih priloga, često se piše o cirkusu, akrobatici, magiji i svemu onome što se dovodi u vezu s opsjenarstvom. List i sam fingira autentičnost događaja, izmišlja dopisnike, potpisuje slavna imena kao autore priloga, primjerice “upravo donosimo neobjavljenu pjesmu Heinricha Heinea”, polemizira s drugim listovima “koji lažu”, ali komentira i vlastite nedostatke. Tako se, primjerice, u humorističnom dodatku Album für Freunde des Humors und heiteren Scherzes autor izruguje “izrodima moderne žurnalistike“, čiji listovi izlaze devet puta tjedno, na kolosalnom regal-velen papiru, s kićenim slovima i raskošnim tiskarskim crnilom i godišnje stoje odvratno malo, samo 1 forintu i 12 kruna. Listovi sadržavaju same samcate izvorne članke iz drugih novina i broj njihovih raznovrsnih rubrika iznosi šest tisuća. Suradnici su doduše svi redom nepoznati, ali pretplatnici će ih već upoznati. Za svaki zanimljiv članak uredništvo suradnicima obećava primjerene honorare koji im neće biti isplaćeni11. 9 10 11 Usp. CROATIA, god. II, 1840., br.6, str. 21. Isto, str. 6-7. Usp. CROATIA, god. II, 1840., br. 12, str. 45 346 VDG JAHRBUCH 2003 Posrednička uloga novina Znanje o novinstvu u CROATIJI se može pratiti i kao svijest o posredničkoj ulozi lista i njegovom utjecaju na javno mnijenje. Znanje o posredništvu u CROATIJI se iskazuje kao svijest o kulturnoj misiji novina i njihovom utjecaju na život zajednice. U jednom od napisa o austrijskom novinstvu, koji izlaze u nekoliko brojeva pod naslovom Österreichische Journal=Schau autor piše: “Ein gutes Provinz=Blatt soll auf das geistige Leben der ganzen Provinz wirken, es soll seinem Leser Vieles, Abwechselndes, Neues und Interessantes bieten, und immer dasjenige heraussuchen, was den verschiedenen Classen und Orten seines Lesekreises zusagt”12. („Dobar pokrajinski list treba djelovati na duhovni život cijele pokrajine, treba svojem čitatelju pružiti mnogo toga raznolikog, novog i zanimljivog, te uvijek odabrati ono što odgovara različitim staležima i mjestima njegova čitateljskog kruga.“) Svijest o novinstvu iskazuje se i kao svijest o važnosti i moći novina – tako, primjerice, u prilogu o francuskom novinstvu pod naslovom Macht der französischen Journalistik13(Moć francuske žurnalistike) utjecaj pariškog lista JOURNAL DES DEBATS na dnevnu politiku postaje predmetom komentara. Tvrdi se da list postavlja i ruši ministre, da urednik ne piše tekstove nego dane provodi u kabinetima ministara ili na političkoj soareji. Ipak, tobožnja svemoć francuskog novinstva pripisuje se francuskom pretjerivanju. Listovi, osim sadržajem, nastoje na čitatelje djelovati i svojom tipografskom opremom kako bi zadovoljili njihov ukus i privukli nove pretplatnike. Estetskom oblikovanju CROATIJE, ukrasnim ilustracijama u skladu s vladajućom modom i ideologijom, vrsti slova, kakvoći papira i tiska, posvećuje se velika pozornost. Tako, primjerice, CROATIA (1842.) u zaglavlju donosi ukrasni trijumfalni luk s grbom Trojednice u kojem su ilirska obilježja - mladi mjesec i šesterokraka zvijezda, znamenje “Velike Ilirije” a, prema riječima uredništva, list nudi: „Eine freundliche Ausstattung soll unserem Unternehmen zur Empfehlung dienen; milchweißes, schön geglättetes Velinpapier aus der Fabrik der Herren SMIETH (sic!) und MEYNIER in Fiume, ein splendider, korrekter, das Auge nicht verletzender Druck und ein eleganter Umschlag sollen der vaterländischen Monatsschrift auch im Auslande keine Unehre bringen"14. (“Naš se poduhvat i svojom prijaznom opremom preporučuje; mliječno bijeli, krasno gladak velen papir iz tvornice gospode Smith i Meynier u Fiumi, sjajan, korektan, oku ugodan tisak i elegantan ovitak koji domovinski mjesečnik neće sramotiti ni u inozemstvu”)15. 12 13 14 15 Usp. CROATIA, god. II, 1840., br. 14, str. 53. Usp. CROATIA, god. II, 1842., br. 30. Usp. CROATIA, god. I, 1839., Probeheft, str. 4. Usp. CROATIA, Probeheft 1839. Slične najave listova susreću se i danas. Tako, npr. prvi broj nove serije ženskoga časopisa “Svijet”, 10. 8. 1990., br. 16, str. 3 u uvodniku donosi: “... od korica do korica u boji, tiskan na najboljem papiru, plastificirane, sjajne naslovnice suvremeno grafički oblikovan, nešto manjeg tzv. europskog formata koji je odabrala većina svjetskih modnih magazina.” Opčinjenost tehničkim dostignućima čini se vječnom. 347 VDG JAHRBUCH 2003 I na kraju, valja naglasiti, da je znanje o novinstvu kao znanje o posredničkoj ulozi novina bilo osviješteno već tada, u času rađanja novinstva, a ne, kao što se ponekad čini, tek u današnje doba koje će nerijetko tvrditi da je ono otkrilo važnost novinskog medija. Zaključak I na kraju valja zaključiti - istraživanje novinske tematike CROATIJE pokazalo je da je CROATIA u svakom trenutku svog postojanja bila svjesna svoje misije i svoje uloge u vremenu u kojem je izlazila. Istodobno, CROATIA svjedoči ne samo o razvijenoj svijesti o utjecaju novina na oblikovanje javnog mnijenja već i o stupnju razvoja hrvatskog novinstva u prvoj polovici 19. stoljeća. Pritom valja istaknuti da je doprinos “stranog elementa” razvoju hrvatskog novinstva, osobito doprinos pripadnika Nijemaca i Staroaustrijanaca kao urednika i novinara CROATIJE vrlo značajan i nezaobilazan, te predstavlja trajnu vrijednost u povijesti hrvatskog novinstva. Die zeitungsthematik in “CROATIA” (1839 – 1842) Die Untersuchung der Zeitungsthematik in CROATIA hat gezeigt, dass die CROATIA, das kroatische deutschsprachige Blatt aus der ersten Hälfte des neunzehnten Jahrhunderts, nicht nur ihre Leser unterhalten und belehrt hat, sondern dass sie darüber hinaus auch ihrer Aufgabe und Rolle in dem historischen Augenblick ihres Erscheinens vollkommen bewusst gewesen ist. 348 VDG JAHRBUCH 2003 Vlasta ŠVOGER Südslawische Zeitung - hrvatske novine na njemačkom jeziku I. Tehničke karakteristike Revolucija 1848.-1849. donijela je mnogobrojne promjene u političkim shvaćanjima suvremenika te u društvenim i gospodarskim odnosima. Jedna od najznačajnijih promjena u svakodnevnom životu, koju je izazvao brzi slijed zbivanja u revolucionarnoj atmosferi bio je porast zanimanja za novine, a posebno za političke dnevne listove. “Eksplozija čitanja” (“Leseexplosion”) zahvatila je i Hrvatsku. Tijekom 1848.-1849. u Hrvatskoj je pokrenuto dvanaest novih listova1, a jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih među njima bio je Südslawische Zeitung. Ovaj je list počeo je izlaziti 3. siječnja 1849. u Zagrebu. Urednik novoga lista bio je češki publicist Josip Praus2, a za Prausova boravka u Češkoj tijekom 1850. godine list je privremeno uređivao poznati hrvatski publicist Imbro Ignjatijević Tkalac.3 Praus je novi list pokrenuo zajedno s poznatim dramatičarom i kulturnim djelatnikom Dimitrijom Demetrom4, koji je bio izdavač lista do kraja svibnja 1849., a zbog nesuglasica oko pravca i vrlo kritičkog tona novina Südslawische Zeitung Praus od 1. 6. 1849. postaje i 1 2 3 4 Novopokrenute listove u Hrvatskoj ukratko prikazuju Josip HORVAT, Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939., Zagreb, 1962., 151.-179., 181. i Ivo HERGEŠIĆ, Hrvatske novine i časopisi do 1848., Zagreb, 1936., 96.-99. Pojam “Leseexplosion” preuzela sam od Wolfganga PIERETHA, “Propaganda im 19. Jahrhundert. Die Anfänge aktiver staatlicher Pressepolitik in Deutschland (1800-1871)”, u: Ute DANIEL i Wolfram SIEMANN (ur.), Propaganda. Meinungskampf, Verführung und politische Sinnstiftung (1789-1989), Frankfurt am Main, 1994, 21.-43. Josip Praus (1819. Rychnov – 1874. Sisak), publicist. Već je tijekom studija filozofije postao pristašom ilirskog pokreta i Gaja, a oko 1845. dolazi u Zagreb. Surađivao je u listovima Agramer Zeitung (neko vrijeme ga je i uređivao) i Luna, a od 1849. do 1852. uređivao je Südslawische Zeitung (dalje: SZ). Praus je bio jedan od četvorice hrvatskih predstavnika na Slavenskom kongresu u Pragu 1848. godine. Nakon prestanka izlaženja SZ, Praus je surađivao u brojnim domaćim listovima. Godine 1871. sudjelovao je u pokretanju dnevnoga lista Südslawische Zeitung – Neue Folge u Sisku, a potkraj života bio je tajnikom Trgovačke komore u Sisku. Imbro Ignjatijević Tkalac (1824. Karlovac – 1912. Rim) publicist, književnik i političar, svestrano obrazovan, poliglot; nakon što je doktorirao, postao je 1848. docentom za sanskrt i slavenske jezike na sveučilištu u Heidelbergu, ali je revolucija prekinula njegovu sveučilišnu karijeru. Tkalac je bio tajnikom Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, surađivao je u brojnim domaćim i inozemnim novinama, a 1863. je zbog političkih progona emigrirao iz Austrije. Veći dio vremena u emigraciji proveo je u Rimu. Autor je brojnih knjiga objavljenih uglavnom na njemačkom jeziku anonimno ili pod pseudonimom. Važan izvor za proučavanje društvenog života imućnijih društvenih slojeva u Hrvatskoj u prvoj polovici 19. stoljeća jest njegovo memoarsko djelo Jugenderinnerungen aus Kroatien 1749-1823, 1824-1843 objavljeno u Leipzigu 1894. O Tkalcu usp. Stanko DVORŽAK, “Imbro Ignjatijević Tkalac”, Starine JAZU 52., Zagreb 1962. (poseban otisak) i “Tkalac Ignjatijević, Imbro”, Enciklopedija Leksikografskog zavoda, sv. 6, Zagreb 1969., 403. Podatak da je tijekom 1850. godine list Südslawische Zeitung uređivao I. I. Tkalac potječe iz Jugoslavenskih novina, 160./17. 10. 1850. Dimitrije Demeter (1811. Zagreb – 1872. Zagreb) književnik i kazališni djelatnik, po struci liječnik, bio je vrlo aktivni sudionik hrvatskog narodnog preporoda i jedan od utemeljitelja hrvatskog kazališta. Surađivao je u brojnim domaćim listovima političkog i kulturno-književnog žanra. Najznačajnija su mu djela drama Teuta i poema Grobničko polje. O Demetru usp. Jakša RAVLIĆ,”Dimitrija Demeter”, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 31., Zagreb,1968., 7.-25.; Vinko BREŠIĆ, “Demeter Dimitrija (Dimitrije), Hrvatski biografski leksikon, sv. 3., Zagreb, 1993., 284.-286. 349 VDG JAHRBUCH 2003 izdavačem ovoga lista. List je u početku izlazio triput tjedno, a od 2. srpnja 1849. do 2. listopada 1851. izlazio je svakodnevno, osim nedjeljom i praznikom. List je tiskan goticom na velikom folio formatu i tiskan je u tiskari braće Župan (Suppan) u Zagrebu, koja je prva nabavila stroj za brzotisak. Dok je izlazio triput tjedno list se tiskao na dva lista, odnosno četiri stranice, a svakodnevno je list uglavnom izlazio na dvije stranice, tj. na jednome listu. Ponekad su uz redoviti broj tiskani i prilozi, koji se grafičkim oblikovanjem i formatom nisu razlikovali od redovitih brojeva. Tijekom prvog godišta naslov lista Südslavische Zeitung tiskan je goticom, a od početka 1850. godine naslov lista piše se s “w” i tiskan je latinicom. Cijenom (5 forinti 10 krajcara za šest mjeseci i dostavu poštom) i grafičkim oblikovanjem (prijelom u tri stupca, većina članaka objavljena je anonimno ili su, rjeđe, bili označeni inicijalima ili šifrom, članci su najčešće bili bez naslova osim kad se radilo o posebno važnoj problematici, koja se obrađivala u nekoliko članaka, koji su izlazili u nastavcima, jedinstvena numeracija od prvog do posljednjeg broja u godini) ovaj se list uklapao u tada uobičajene standarde u europskoj i hrvatskoj publicistici. Struktura lista – uvodnik o nekom važnom političkom, institucionalnom, kulturnom ili gospodarskom pitanju ili aktualnom događaju, zatim su slijedile vijesti iz Hrvatske, Habsburške Monarhije i drugih europskih zemalja po geografskome ključu od zapada prema istoku i od sjevera prema jugu, slijedile su razne kratke vijesti i oglasni dio (Intelligenzblatt) – bila je vrlo slična ostalim domaćim i inozemnim listovima onoga vremena. Ove su novine donosile originalne članke, dopise vlastitih dopisnika iz raznih dijelova Hrvatske, iz susjednih južnoslavenskih zemalja, iz Beča, Pešte, Praga, Pariza, a prenosile su i članke iz drugih domaćih i inozemnih novina, dakako, navodeći izvor informacije. Među navedenim člancima najbrojnije su bile vijesti, jer radilo se ipak o političko-informativnom dnevnom listu. Budući da nisu sačuvani precizni podaci o nakladi lista, komparativnom analizom je utvrđeno da je ovaj hrvatski list na njemačkom jeziku najvjerojatnije imao nakladu između 800 i 1000 primjeraka, što je za onodobne prilike u Hrvatskoj bila vrlo visoka naklada. List se distribuirao na dva načina – osobnim preuzimanjem svog primjerka u ekspeditorskom uredu lista u Zagrebu za pretplatnike ili druge zainteresirane osobe u Zagrebu, a pretplatnicima izvan Zagreba list se slao poštom. Po navedenim tehničkim karakteristikama list Südslawische Zeitung uklapao se u tada uobičajene novinske standarde.5 Zbog kritičkog tona i oporbenog pravca, kojima je odisao, ovaj se list cijelo vrijeme izlaženja nalazio pod budnim okom službenih organa u Zagrebu i Beču. Njemački jezik i gotica olakšavali su nadležnim organima u Beču pomno praćenje ovoga lista. Budući da je Südslawische Zeitung vrlo oštro kritizirao politiku bečke Vlade, posebno njezinu nezahvalnu politiku prema slavenskim narodima, koji su tijekom burnih događaja 1848.-1849. spasili dinastiju i zajedničku državu, na adresu Banskog vijeća su često stizale pritužbe na pisanje lista i tražilo se poduzimanje oštrijih mjera protiv njegova odgovornog urednika. Nakon što je urednik lista nekoliko puta opomenut i 5 O tehničkim podacima o listu SZ usp.Vlasta ŠVOGER, Südslawische Zeitung 1849.-1852. Organ nove epohe kod Južnih Slavena, (dalje: Südslawische Zeitung), Zagreb, 2002., 49.-53., 58.-68. 350 VDG JAHRBUCH 2003 upozoren da će list koji uređuje biti zabranjen, ako ne ublaži oštar kritički ton pisanja i oporbeni pravac lista, 30. lipnja 1851. pokrenut je sudski postupak protiv urednika Josipa Prausa zbog objavljivanja članka “A. B. Von der Berawa in Slawonien”. Autor članka Andrija Torkvat Brlić na vrlo oštar i jasan način argumentirano kritizira vrlo loše stanje u Hrvatskoj. Autor sustavno iznosi razloge velikog nezadovoljstva u Hrvatskoj, a kao uzrok sveopće disharmonije i nezadovoljstva u Habsburškoj Monarhiji ističe nepoštivanje Oktroiranog ustava. Sudski proces protiv Prausa održan je 13. siječnja 1852. Urednik lista Südslawische Zeitung osuđen je na mjesec dana zatvora, 100 forinti globe i ovrhu. Zbog fragmentarnosti izvornog materijala nije moguće točno utvrditi tko je uređivao Südslawische Zeitung za Prausova boravka u zatvoru, niti kad je list prestao izlaziti. Prema nekim dokumentima može se zaključiti da je list izlazio još neko vrijeme u 1852. godini, a vjerojatno ga je privremeno uređivao netko od stalnih suradnika dok je Praus izdržavao zatvorsku kaznu. Na temelju sačuvanih dokumenata službene provenijencije i korespondencije suvremenika može se zaključiti da je Südslawische Zeitung prestao izlaziti između polovice veljače i kraja travnja 1852. godine. Međutim iz istih se izvora se ne može pouzdano utvrditi razlog prestanka izlaženja lista, naime, je li list zabranjen, ili je urednik sam odlučio prestati izdavati list, jer izvorni materijal decidirano ne isključuje, ali niti ne potvrđuje obje navedene mogućnosti.6 II. Program lista Südslawische Zeitung i razlog izlaženja na njemačkom jeziku U skladu s tada uobičajenim normama u izdavaštvu, pokretači lista Praus i Demeter u pozivu na pretplatu na Südslawische Zeitung od 14. prosinca 1848. objasnili su svrhu pokretanja novoga lista i njegov program. Oni, su poput većine suvremenika u Hrvatskoj, tada vjerovali da predstoji preuređenje Habsburške Monarhije u saveznu zajednicu ravnopravnih naroda u skladu s koncepcijom austro-slavizma.7 Stoga su držali da je nastupilo vrijeme da Južni Slaveni objasne domaćoj i inozemnoj javnosti vlastita stajališta i zahtjeve. Članovi buduće preuređene državne zajednice moraju se međusobno upoznati, a to se najbolje može učiniti pomoću slobodnog tiska. Uredništvo lista Südslawische Zeitung postavlja si zadatak u tom pogledu biti vjernim organom Južnih Slavena, zastupati njihove interese i ciljeve. Budući da je jezik Južnih 6 7 O odnosu službenih organa u Zagrebu i Beču prema novinama Südslawische Zeitung te o prestanku izlaženja lista v. kod Vlasta ŠVOGER, Südslawische Zeitung, 117.-144. Koncepcija austroslavizma nastala je u češkoj sredini u prvoj polovici 19. stoljeća, a 1848. dobila je političko značenje i postala gotovo općeprihvaćenom u (oporbenim) slavenskim krugovima u Habsburškoj Monarhiji. Polazeći od uvjerenja da su slavenski narodi, koji su živjeli u sklopu Monarhije, bili previše slabi da bi mogli osnovati samostalne države i obraniti se od njemačkog i mađarskog nacionalizma, odnosno autokratske Rusije, koji su ih ugrožavali, ta je koncepcija predviđala očuvanje Habsburške Monarhije u interesu malih slavenskih naroda i njezino preuređenje u federaciju ravnopravnih naroda. Zajednički poslovi (vojska, financije i vanjski poslovi) bili bi u nadležnosti središnje vlade i parlamenta, a ostali poslovi bili bi u nadležnosti vlada i parlamenata federalnih jedinica. Temeljna kontradikcija austroslavizma bila je u tome što je predviđao jaku Austriju izvana, što ona kao federalna država nije mogla biti, a slabu iznutra, jer bi federalne jedinice imale velike ovlasti u unutarnjim poslovima. Ova politička koncepcija imala je vrlo male izglede za ostvarenje, jer slavenski narodi nisu bili dovoljno jaki da dinastiji nametnu ovakvo rješenje budućnosti Monarhije. O austroslavizmu usp. Der Austroslavismus – Ein verführtes Konzept zur politischen Neugestaltung Mitteleuropas, ur. Andreas MORITSCH, Wien-Köln-Weimar, 1996. 351 VDG JAHRBUCH 2003 Slavena (uredništvo je time mislilo na standardni hrvatski književni jezik, odnosno “ilirski” jezik, koji je trebao postati zajedničkim književnim jezikom svih Južnih Slavena, V. Š.) slabo poznat izvan njihove domovine, uredništvo je odlučilo izdavati novine na njemačkom jeziku. Njemački jezik kao općepoznati jezik u Monarhiji bio je po mišljenju pokretača lista najpogodnije sredstvo za ostvarenje željenog cilja. Pokretači lista bili su svjesni da velik dio njihovih potencijalnih čitatelja ne vlada dovoljno dobro hrvatskim jezikom, što se djelomice odnosi i na čitateljstvo u Hrvatskoj, a posebice na ono izvan Hrvatske, stoga su držali da im jedino njemački jezik kao općerazumljivi jezik u Monarhiji omogućuje upoznavanje čitateljstva s “takvim idejama koje proširuju obzor građanima, bude duh jedinstva, uzvišen osjećaj slobode, požrtvovnog domoljublja i toplo suučestvovanje u domovinskim interesima.”8 S takvom funkcijom i u vještim rukama njemački jezik više ne ugrožava hrvatske nacionalne interese, nego naprotiv, predstavlja vrlo pogodno praktično sredstvo za njihovo podupiranje. Odluci da list izlazi na njemačkom jeziku pridonijela je svakako i činjenica da se radi o jeziku s vrlo razvijenim vokabularom na području politike, prava, ali i drugim područjima života, premda to izričito nije navedeno. Na ovakav zaključak upućuje činjenica da su uredništva onodobnih listova, koji su izlazili na hrvatskom jeziku, često morala pribjeći uporabi njemačkih stručnih termina da bi na razumljiv način objasnila čitateljstvu vlastita stajališta o nekim problemima, jer za to još nije bilo općeprihvaćenih hrvatskih termina, ili postojeći izrazi na hrvatskom jeziku prosječnom čitatelju nisu bili dovoljno jasni i razumljivi. U takvim su slučajevima uredništva rabila hrvatski termin donoseći njemački izraz u zagradi. Na izbor njemačkog jezika zacijelo je utjecala i orijentacija uredništva ponajprije prema informiranju i pridobivanju javnosti u Habsburškoj Monarhiji, posebice javnosti u slavenskih naroda, a zatim i europske javnosti, pa tek onda prema širenju vlastitih ideja u hrvatskoj/južnoslavenskoj javnosti. To bi moglo objasniti pokretanje još jednog oporbenog, liberalnog lista južnoslavenske orijentacije u Zagrebu uz već postojeći Slavenski jug, a sličnu su političku orijentaciju tada zastupale i Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske. Zagreb i Hrvatska bili bi premalo tržište za tri lista slične orijentacije namijenjena istoj čitalačkoj publici. Vjerojatno je i ta činjenica, uz ostale navedene praktične razloge, motivirala Prausa i Demetra za pokretanje hrvatskih/slavenskih liberalnih i oporbenih novina na njemačkom jeziku. Budući da je u to vrijeme u Zagrebu već izlazio list na njemačkom jeziku, pokretači lista javnosti su morali objasniti zašto pokreću drugi jezik na njemačkom jeziku u tako maloj sredini. Obrazlažući zašto pokreće još jedne novine na njemačkom jeziku Praus ukazuje na to da svoju ulogu u listu Agramer Zeitung, kojega je i sam uređivao nekoliko posljednjih godina, drži završenom. On također ističe da od ožujka 1848. više nije surađivao u tim novinama, jer se ne slaže s njegovim novinarskim načelima “služiti dobroj stvari na tuđem privilegiju” te iznosi misao da svaka nova epoha u političkom i društvenom životu pred periodički tisak postavlja nove ideje i zadaće, koje na 8 Poziv na pretplatu na SZ od 14. 12. 1848., J. HORVAT, Povijest novinstva, 170. U izvorniku taj dio teksta glasi: “... solche Ideen beibringen können, die den Gesichtskreis des Staatsbürgers erweitern, den Gemeingeist, das erhabene Gefühl der Freiheit, die aufopfernde Vaterlandsliebe und den warmen Antheil an den vaterländischen Interessen wecken und kräftigen sollen.” 352 VDG JAHRBUCH 2003 pozornicu dovode nove snage. Zadatak novina Südslawische Zeitung jest “biti jednim od organa nove epohe kod Južnih Slavena”.9 U tom kontekstu Praus novi list ne predstavlja kao isključivo informativni i nestranački, nego ga, naprotiv, jasno najavljuje kao angažirani list, koji će dosljedno braniti prava i slobode naroda protiv svih koji ga tlače ili mu oduzimaju njegova prava, te da će dosljedno braniti interese Slavena od svih koji ih ugrožavaju.10 U pozivu na pretplatu Praus izlaže i vlastita politička i novinarska načela. Na prvo mjesto postavlja pravo, istinu i interese naroda, dakako, onako kako ih shvaćaju on i krug oko ovoga lista. Praus je, kao i mnogi preporoditelji u Hrvatskoj i drugim slavenskim zemljama, prihvatio Herderovu viziju budućnosti Slavena i drži ih “pozvanima da slobodno, na temelju narodnosti dovedu na vlast ideju humanosti među narodima.” Polazeći od prirodnog prava sve narode drži ravnopravnima i zalaže se za “konfederativnu Austriju kao demokratsku monarhiju” koja Južnim Slavenima može pružiti najveća jamstva za nesmetani nacionalni i politički razvoj. Prihvaćajući onodobna liberalna shvaćanja slobodu tiska tumači kao pravo, a ne milost i najavljuje da se pri vođenju novina neće rukovoditi isključivo ekonomskim interesima (premda se niti oni ne smiju zanemariti, V. Š.).11 Na temelju uvida u sva tri sačuvana godišta lista (brojevi iz 1852. godine do sada nisu pronađeni i čini se da uopće nisu sačuvani) može se zaključiti da je uredništvo dosljedno branilo interese hrvatskog naroda i ostalih slavenskih naroda, da je ukazivalo na probleme u hrvatskoj i drugim slavenskim sredinama i predlagalo rješenja te da je politiku različitih političkih čimbenika u Habsburškoj Monarhiji promatralo kroz prizmu hrvatskih i slavenskih nacionalnih interesa. Usprkos nesumnjive angažiranosti lista, uredništvo je ponekad otvaralo stranice svoga lista i svojim neistomišljenicima, dopuštajući da i oni iznesu vlastito viđenje pojedinih pitanja važnih za funkcioniranje zajedničke države. I to je nesumnjivo jedan od pokazatelja kvalitete i modernosti lista Südslawische Zeitung. III. Teme i ideje u listu Südslawische Zeitung Südslawische Zeitung bio je za svoje doba moderan oporbeni list nacionalno-liberalne orijentacije. Kao glavne ciljeve uredništvo je na početku izlaženja lista postavilo zastupanje interesa Južnih Slavena pred političkom javnošću Habsburške Monarhije, zatim brzo i kvalitetno informiranje čitatelja o svim važnijim 9 10 11 Isto, 171. Citirani dijelovi teksta u izvorniku glase: “... hinter fremdem Privilegium der guten Sache zu dienen.” i “... eins der Organe der neuen Epoche bei den Südslaven zu sein.” Isto, 171.-172. Isto. O utjecaju ideja njemačkog filozofa Johanna Gottfrieda Herdera u harvatskom narodnom preporodu usp. Nikola IVANIŠIN, “J. G. Herder i ilirizam”, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, god. II., sv. 2., Zadar, 1963., 196.-225.; Wolfgang KESSLER, “Die Südslawen und Herder. Einige Anmerkungen.”, Festschrift für Wolfgang Gesemann, Band 3, Beiträge zur slawischen Sprachwissenschaft und Kulturgeschichte, München, 1986., 157.-175. i Vlasta ŠVOGER, “Recepcija Herdera u hrvatskome narodnom preporodu na temelju Danice ilirske”, Časopis za suvremenu povijest (ČSP), 30., br. 3., Zagreb, 1998., 455.-478. Citati u izvorniku glase ovako: “... daß sie durch die Freiheit auf der Basis des Volksthums d i e I d e e d e r H u m a n i t ä t u n t e r d e n N a t i o n e n z u r G e l t u n g z u b r i n g e n b e r u f e n s i n d.” , i “... c o n f ö d e r i r t e O e s t r e i c h a l s d e m o k r a t i s c h e M o n a r c h i e...”. U izvorniku su ch i st i u spacioniranom tekstu pisani bez razmaka. Ovdje to izostavljam. 353 VDG JAHRBUCH 2003 domaćim i inozemnim zbivanjima te upoznavanje čitateljstva s najvažnijim društvenim pojavama te političkim, kulturnim i gospodarskim dostignućima njima suvremenog doba. Temeljem analize sadržaja lista dolazi se do zaključka da je uredništvo time ponajprije podrazumijevalo temeljne političke i građanske slobode, institucije ustavne monarhije, parlamentarni sustav, trodiobu vlasti u ustavnim državama, organizaciju i djelovanje političkih, upravnih, sudskih, gospodarskih i kulturnih institucija te realizaciju glavnih načela na kojima se temelji građansko društvo. To su središnje teme vrlo brojnih problemskih članaka različitih autora, a važnost koju je toj problematici posvećivalo uredništvo vidljiva je i po tome što su spomenuti članci vrlo često objavljivani kao uvodnici. Osim spomenutih problemskih članaka, u kojima se sustavno izlažu glavni aspekti pojedinih političkih, društvenih, kulturnih ili gospodarskih pojava ili instituta, vrlo su brojni i programatski članci u kojima autori (poznati ili još češće nepoznati) u obliku teza sustavno i cjelovito iznose i argumentiraju svoja stajališta o pojedinim političkim, kulturnim, društvenim ili gospodarskim pitanjima, bitnima za budućnost Trojedne Kraljevine i susjednih južnoslavenskih zemalja, odnosno za budućnost cijele Monarhije. Među takvim člancima najbrojniji su članci koji tematiziraju političku problematiku, a unutar nje problem preuređenja Habsburške Monarhije i pretvaranje zajedničke države u ustavnu monarhiju. Ustavnu monarhiju u ovome listu drže državnim uređenjem, koje jedino može osigurati daljnji opstanak Monarhije i osigurati narodima, koji u njoj žive, nesmetani razvitak i ravnopravnost i koje je primjereno duhu vremena.12 Pitanje preuređenja Habsburške Monarhije prema mišljenju uredništva ovoga lista bilo je jedno od temeljnih političkih pitanja o čijem je rješavanju ovisilo i rješavanje brojnih drugih pitanja. Uredništvo ovoga lista prihvatilo je koncepciju austroslavizma i zalagalo se za preuređenje Habsburške Monarhije u federativnu zajednicu ravnopravnih naroda. Ono nije detaljno razmatralo modalitete pretvaranja Austrije u saveznu državu, niti je precizno odredilo opseg zajedničkih poslova za cijelu Monarhiju, koji bi trebali biti u nadležnosti središnje vlade i parlamenta. Međutim, prema nekim pokazateljima može se zaključiti da je uredništvo novina Südslawische Zeitung prihvaćalo onaj opseg zajedničkih poslova, koji je utvrdio Hrvatski sabor – vojne, financijske, vanjske i vanjskotrgovinske poslove. Do proglašenja Oktroiranog ustava od 4. ožujka 1849. u Hrvatskoj, odnosno do rujna 1849., postojali su barem minimalni izgledi za preuređenje Monarhije, pa je u tom vremenu uredništvo ovoga lista dosljedno zagovaralo takvo rješenje. Međutim, nakon proglašenja Oktroiranog ustava u Hrvatskoj i uvođenja centralističkog ustrojstva, kojeg je taj ustav inaugurirao, svaki daljnji otpor Oktroju postao je neustavnim, a federalizacija Monarhije neostvarivom. 12 Navest ću samo nekoliko, po mome sudu, važnijih članaka o pojedinoj problematici bez pretenzija na sveobuhvatno predočavanje različite složene problematike. O institucijama ustavne monarhije i njihovu djelovanju te nužnosti pretvaranja Habsburške Monarhije u ustavnu monarhiju usp. “Was ist eigentlich die Konstitution?”, s češkoga preveo A.[ndrej] E. [inspieler], SZ, 214./18. 9. 1850. i 215./19. 9. 1850.; “Agram, 18. Januar.” G.[ustav] D-f. [Dollhopf], SZ, 8./19. 1. 1849.; “Agram, 21. Januar.” G. D-f., SZ, 9./22. 1. 1849.; “Agram, 21. Januar.” G. D-f., SZ, 10./24. 1. 1849.; “Unsere Landesverfassung und die oktroyirte Charte vom 4. März”, I.-III., SZ, 136./3. 9. 1849., 138./5. 9. 1849., 139./6. 9. 1849.; “Neues Abonnement auf die Südslawische Zeitung. Zweiter Jahrgang 1850.”, SZ, 229./24. 12. 1849.; uvodnici bez naslova, SZ, 19./24. 1. 1851. i 24./30. 1. 1851. 354 VDG JAHRBUCH 2003 Prihvaćajući realne političke okolnosti u podunavskoj monarhiji uredništvo ovoga lista otada se više nije zalagalo za federalizaciju Monarhije, nego za provođenje Oktroiranog ustava i ublažavanje centralizacije, odnosno za visok stupanj decentralizacije Monarhije, kao preduvjet njezine buduće snage.13 Vrlo su brojni članci u kojima se razmatra politički položaj Hrvatske u aktualnoj vojno-političkoj situaciji u Habsburškoj Monarhiji. Uredništvo ovoga lista dosljedno se zalagalo za ostvarenje teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine, za združivanje Vojne krajine s Provincijalom u upravnim poslovima te za uvođenje građanskih i političkih sloboda i u Vojnu krajinu. Ostvarenje tih ciljeva bilo je po mišljenju kruga oko lista Südslawische Zeitung preduvjet za modernizaciju i napredak Hrvatske na svim područjima života za što se taj krug cijelo vrijeme uporno zalagao. Zbog toga se brojni članci bave neustavnom i gotovo nesnošljivom političkom, gospodarskom i kulturnom situacijom u Vojnoj krajini, a kao protutežu takvu teškom stanju brojni su autori navodili stoljetne zasluge krajišnika za dinastiju i zajedničku državu i zahtijevali hitno poboljšanje stanja u Vojnoj krajini.14 Prvenstveno pozivajući se na prirodno pravo, a manje i pozivanjem na hrvatsko historijsko državno pravo, uredništvo je branilo pravo hrvatskog naroda, ali i svih drugih naroda, na slobodni i nesmetani razvitak i u tom se kontekstu zalagalo za ostvarenje jezične i nacionalne ravnopravnosti svih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Preduvjeti za slobodni razvoj naroda po mišljenju uredništva bili su širenje obrazovanja i prosvjećivanje naroda da bi ga se dovelo do zrelosti potrebne za ostvarenje građanskih i političkih sloboda.15 Južnoslavenska i općenito slavenska problematika vrlo su dobro zastupljene na stranicama lista Südslawische Zeitung, što je odraz prihvaćanja ideje slavenske uzajamnosti, a unutar nje što tješnje suradnje među južnoslavenskim narodima. Takvo shvaćanje uredništva vidljivo je i iz izbora naziva novina, a jasno je izraženo i u pozivu na pretplatu na ove novine. Uredništvo je ispunilo zadatak, koji je postavilo na početku izlaženja lista, naime, da će taj list biti vjernim organom koji će zastupati i braniti interese južnoslavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji i izvan nje. Vrlo se temeljito prate politička, društvena, kulturna i gospodarska zbivanja u slovenskim pokrajinama i analiziraju se polazeći od istih načela na temelju kojih su se analizirala zbivanja u Trojednoj Kraljevini. U ovome zagrebačkome listu surađivali su brojni suradnici iz slovenskih zemalja, osobito tijekom 1850. godine, pa se novine Südslawische Zeitung mogu nazvati i “hrvatsko-slovenskim glasilom”.16 Manje sustavno 13 14 15 16 Usp. uvodnike u SZ, 18./12. 2. 1849. i 38./30. 3. 1849.; “Die Čechen und Polen am östreichischen Reichstage II.”, SZ, 23./23. 2. 1849.; članci u rubrici Revue der südslawischen Zeitungen (Journalrevue), SZ, 14./2. 2. 1849. i 24./26. 2. 1849.; “Palacký über Centralisation und nationale Gleichberechtigung in Oestreich”, SZ, 231./28. 12. 1849.; “Die slawische Politik”, s češkoga preveo A.[ndrej] E.[inspielers, SZ, 249./29. 10. 1850. i 251./31. 10. 1850.; SZ, 144./26. 6. 1851.; “Die politischen Parteien in Kroatien, IX.”, SZ,150./3. 7. 1851. O pitanju teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine te o aktualnome stanju i budućnosti Vojne krajine usp. npr. “Gegenwart und Zukunft der kroatisch-slavonischen Militärgrenze, I., II., III.”, SZ, 15.-17./5. 2.-9. 2. 1849.; “Die kroatisch-slavonische Militärgrenze in administrativer Beziehung, I., II., II., IV.”, SZ, 19.-22./14. 2.-21. 2. 1849.; O potrebi širenja obrazovanja i prosvjećivanja naroda kao preduvjeta za ostvarenje građanskih i političkih sloboda usp. “Ueber das, was dem Volke bei uns noth thut. I., II., III.”, SZ, 1.-4./3. 1.–10. 1. 1849., općenito o važnosti građanskih prava i novih institucija SZ, 89./7. 7. 1849.; 146./15. 9. 1849.; 214./5. 12. 1849. Petar KORUNIĆ, Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i slovenskoj politici. Hrvatsko-slovenski politički odnosi 1848-1870., Zagreb, 1986., 157. Usp. primjerice sljedeće članke D.- “Das slovenische Volk und das Königreich Illirien” SZ, 84.-86./2. 7. 355 VDG JAHRBUCH 2003 prate se najvažniji politički i kulturni događaji u južnoj Ugarskoj, odnosno u Vojvodini Srpskoj. Želeći sačuvati suradnju u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – Mađara – na stranicama ovoga zagrebačkoga lista često se prelazilo preko neriješenih pitanja u hrvatsko-srpskim odnosima, primjerice svojatanja Srijema od srpskog pokreta u južnoj Ugarskoj. Međutim, za vrijeme pregovora hrvatskih i srpskih povjerenika s austrijskom Vladom o budućnosti Vojvodine Srpske u jesen 1849. potisnute su suprotnosti izišle na vidjelo, a nezadovoljstvo ostvarenim rješenjem – stvaranjem Vojvodine Srbije i Tamiškog Banata – srpska je strana iskalila na hrvatskoj politici i hrvatskom tisku. Ali, čak i tada, autori u listu Südslawische Zeitung, i oni iz Hrvatske i oni iz Vojvodine, pozivaju na smirivanje strasti i razum te toleranciju u međusobnim odnosima.17 Uredništvo je svoje čitatelje redovito obavještavalo i o najvažnijim događajima u ostalim južnoslavenskim zemljama i pozivalo na suradnju i slogu među južnoslavenskim narodima.18 U burnim vremenima sredinom 19. stoljeća, kad je izlazio list Südslawische Zeitung, uredništvo se zalagalo za ostvarenje slavenske solidarnosti i što tješnje suradnje slavenskih naroda Monarhije pred ugroženošću od mađarskog i njemačkog nacionalnog pokreta. Na stranicama toga lista prisutna je glorifikacija Slavena preuzeta od njemačkog filozofa Johanna Gottfrieda Herdera, koji je Slavenima prorekao važnu kulturnu i političku ulogu u budućnosti. Negativne pojave u povijesti slavenskih naroda u skladu s tim shvaćanjem pripisivale su se nepovoljnim utjecajima susjednih naroda, posebice njemačkog naroda. O slavenskim se narodima u ovome listu govori sa simpatijama, osim donekle o Poljacima, koji su tijekom revolucije 1848.-1849. težili za obnovom samostalne poljske države pa su aktivno podržavali mađarski revolucionarni pokret u njegovoj borbi protiv Beča. Zbog toga je došlo do sukoba interesa Poljaka i ostalih slavenskih naroda, koji su se zalagali za očuvanje Habsburške Monarhije i njezino pretvaranje u federativnu zajednicu ravnopravnih naroda. Uredništvo se zalagalo za tijesnu suradnju slavenskih naroda Monarhije radi lakšeg ostvarenja zajedničkih interesa. Naklonost s kojom je ovaj list pratio događaje u slavenskim zemljama može ilustrirati i izrazito pozitivan odnos prema ruskome narodu, pri čemu se pravi jasna razlika između “veličanstvenog ruskog naroda” i ruske despotske Vlade, koja se oštro osuđuje. Ali uredništvo ipak naglašava, da, u usporedbi s drugim apsolutističkim i despotskim režimima, prema kojima gaji izraziti animozitet i koje osuđuje, ako se ne bi moglo izbjeći apsolutističko vladanje, u tom slučaju prednost ipak daje ruskom despotizmu.19 17 18 19 –4. 7. 1849.; 26./1. 2. 1851.; “Slovenische Briefe” objavljivane u 1849. i 1850. godini i brojne druge dopise, objavljene na mjestu uvodnika. O praćenju zbivanja u Vojvodini Srpskoj i odnosu prema srpskome pokretu u južnoj Ugarskoj na stranicama lista Südslawische Zeitung usp. nenaslovljene članke u rubrici Journalrevue, SZ, 15./5. 2. 1849., 16./7. 2. 1849.; “Die Stimmung in der Wojwodina”, SZ, 208./28. 11. 1849.; “Die serbische Wojwodschaft”, SZ, 210./30. 11. 1849.; “Die neu kreierte serbische Wojwodschaft”, SZ, 213./4. 12. 1849. i Vlasta ŠVOGER, “Zagrebački opozicijski list Südslawische Zeitung o odjeku revolucionarnih previranja 1848.-1849. u Hrvatskoj i Vojvodini”, ČSP 31., br. 2., Zagreb, 1999., 239.-260. Radilo se uglavnom o kraćim vijestima o najvažnijim političkim događajima, stoga ih ovdje neću navoditi. Usp. Demetrov članak “Zur Charakteristik der Slaven”, SZ, 1.-5./3. 1.-12. 1. 1849.; šest članaka u nizu pod naslovom “Die Russen”, SZ, 232.-239./9.-17. 10. 1850.; jedanaest članaka prevedenih s češkog jezika “Die slawische Politik”, SZ, 240.-251./18.-31. 10. 1850. 356 VDG JAHRBUCH 2003 Uredništvo je posvećivalo vrlo veliku pozornost vanjskopolitičkoj problematici, a u sklopu nje napose tzv. njemačkom i mađarskom pitanju. Na temelju prirodnog prava ovim se narodima priznavalo pravo da sami odlučuju o vlastitoj sudbini, ali naglašavalo se da se to mora ostvariti uz poštivanje načela ravnopravnosti naroda i ne na štetu drugih naroda s kojima Nijemci i Mađari žive u zajedničkoj državi. Odnos uredništva lista Südslawische Zeitung prema rješavanju životnih problema ovih naroda bio je vrlo složen, ali ne i jednoznačan. Premda su prevladavali negativni tonovi, u pojedinim su se razdobljima, ovisno o spletu međunarodnih okolnosti, ali i trenutačnog odnosa snaga različitih političkih aktera u sklopu Habsburške Monarhije, na stranicama ovoga lista mogli naći i izrazi simpatije i suosjećanja sa sudbinom tih dvaju naroda.20 Ovaj je list relativno dobro pratio zbivanja vezana uz parlamentarni život ostalih europskih država, posebice Francuske i Velike Britanije. Redovito je donosio informacije o revolucijama, nemirima, uspostavljanju ili rušenju parlamentarnog sustava, o sukobljavanju vlade i parlamenta i sl. i u izvaneuropskim zemljama, što također ilustrira shvaćanja kruga oko ovoga lista o temeljnim pitanjima državnog uređenja, tj. njegovo zalaganje za ustavnu monarhiju.21 Na stranicama ovoga lista vrlo se detaljno analizira djelovanje različitih državnih institucija na svim razinama, primjerice djelovanje bečke Vlade i Banskog vijeća, županijskih i općinskih upravnih organa, problemi sudstva, osuđivale su se zloporabe položaja raznih upravnih, a osobito sudskih činovnika, iznosili su se prijedlozi sveobuhvatnih reformi unutar uprave i pravosudnog sustava. Te su se reforme temeljile na načelu uvažavanja općih političkih i građanskih prava i sloboda, na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku te na osnovnim postulatima parlamentarnog sustava.22 Kulturna problematika dobro je obrađena u ovome listu, a unutar nje posebna se pažnja posvećivala problemima uporabe narodnog jezika u upravi i školstvu te reformi školstva. Hrvatska je javnost sredinom 19. stoljeća bila vrlo osjetljiva na pitanje službenog jezika i Südslawische Zeitung je vrlo pozorno registrirao sve pokušaje 20 21 22 Najzanimljiviji članci o vanjskopolitičkoj problematici potječu iz pera Imbre Ignjatijevića Tkalca, a riječ je o vrlo duhovitim i oštroumnim kritičkim osvrtima na najvažnije događaje u europskim zemljama u proteklih šest mjeseci. Tkalac ih je objavljivao anonimno: “Politische Rundschau” I.-XIX., SZ, 105.-228./26. 7.-22. 12. 1849.; “Eine unpolitische Rundschau”, I.-VI., SZ, 153.-165./6. 7.-20. 7. 1850.; “Eine unpolitische Rundschau I.-VI.”, SZ, 6.-14./9. 1.-18. 1. 1851.; “Zur orientalischen Frage, I.-VI.”, SZ, 201.-212./20. 11.-3. 12. 1849. Usp. i Vlasta ŠVOGER, “Nijemci i Njemačka na stranicama lista Südslawische Zeitung”, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch 2002, ur. Renata TRIŠLER i Nikola MAK, Osijek, 2002., 189.-200. i ISTA, “Slika Mađara u hrvatskome liberalnom tisku sredinom 19. stoljeća”, Croato-Hungarica. Uz 900 godina hrvatsko-mađarskih povijesnih veza, ur. Milka JAUK-PINHAK, Csaba Gy. KISS i István NYOMÁRKAY, Zagreb, 2002., 81.-93. Usp. komentare o vanjskopolitičkim događajima u člancima iz SZ navedenima u prethodnoj bilješci. Informacije o revolucionarnim previranjima i parlamentarnome životu izvaneuropskih zemalja donosile su se u obliku kraćih vijesti, stoga ih ovdje neću posebno navoditi. O odnosu prema Banskome vijeću i potrebi njegove reorganizacije usp. “Unsere Landesverwaltung. I., II., III., IV., V.”, SZ, 5. /12. 1. 1849.; 11./26. 1. 1849.; 12./29. 1. 1849., 13./31. 1. 1849.; 14./2. 2. 1849.; uvodnike Gustava Dollhopfa u br. 8.-10./19. 1.–24. 1. 1849.; odnos prema bečkoj Vladi razabire se iz brojnih članaka u kojima se analizira njezin odnos prema južnoslavenskim narodima, a ovdje navodim samo neke: uvodnik, SZ, 46./18. 4. 1849.; “Die Politik der östreichischen Regierung in Ungarn, I., II.”, SZ, 67.-68./1. 6.-2. 6. 1849. Brojni članci govore o stanju u sudstvu i o reformama koje bi trebalo poduzeti radi sređivanja stanja u sudstvu: “Das Schwurgericht, I., II.”, SZ, 157.-158./28. 9.-29. 9. 1849.; “Zur Justizreform, I.-VIII.”, SZ, 43.-62./21. 2.-15. 3. 1850.; “Der klägliche Stand unserer Justizpflege. I., II.”, SZ, 130.- 131./7. 6.-10. 6. 1851. 357 VDG JAHRBUCH 2003 pojedinih državnih organa da se s hrvatskim upravnim organima dopisuju na njemačkom ili mađarskom jeziku. Takve je pokušaje vrlo oštro osuđivao i tražio je jezičnu ravnopravnost unutar Monarhije, odnosno da jezici svih naroda, koji žive u zajedničkoj državi pod žezlom Habsburgovaca, budu ravnopravni s njemačkim jezikom. To bi u praksi značilo, primjerice, da bi se i zakoni trebali izdavati na svim jezicima naroda Monarhije. U sklopu školske problematike u ovome se listu upozoravalo na teško stanje u školstvu u Hrvatskoj – niske plaće učitelja, nezadovoljavajuća kvaliteta obrazovanja učitelja, nedostatak udžbenika na hrvatskom jeziku i didaktičke opreme, nezainteresiranost općina za uzdržavanje škola i sl. te se predlagala cjelovita reforma školskog sustava u Hrvatskoj, koji bi trebao pružiti i teoretsko i praktično znanje te pridonijeti obrazovanju svestranih ličnosti.23 O vjerskoj problematici list Südslawische Zeitung nije pisao sustavno, ali dosljedno se zalagao za ostvarivanje vjerske ravnopravnosti, odnosno za osiguranje istih prava i iste razine zaštite od državnih organa za sve vjerske zajednice u Habsburškoj Monarhiji. U ovome su listu osuđivali odnos crkvene hijerarhije prema nižem svećenstvu, zalagali su se za osnivanje crkvenih sudova, koji će zaštititi niži kler pred samovoljom biskupa, zalagali su se za davanje prava glasa katoličkom i pravoslavnom nižem svećenstvu (pravo glasa tada su imali samo katoličko i pravoslavno više svećenstvo i župnici, odnosno njihovi pomoćnici u gradovima te svi protestantski svećenici) te za uvođenje civilnog braka. Krug oko ovoga lista protivio se miješanju Crkve u politički i javni život (to, naravno, nije značilo isključivanje svećenstva uopće iz političkog života), pozivao je na povratak Crkve izvorima vjere, odnosno izvornome Kristovu učenju i protivio se unijaćenju.24 Gospodarska problematika relativno je slabije zastupljena u ovome listu. O gospodarskim problemima pisali su stručnjaci, a središnje mjesto zauzimalo je pitanje poreza i trgovina. U sklopu trgovačke problematike najdetaljnije se razmatrala tranzitna trgovina, vjerojatno stoga što je tranzitna trgovina tada bila jedna od najvažnijih i najdinamičnijih gospodarskih grana u Hrvatskoj, a ovisila je i o vanjskopolitičkoj i unutarnjepolitičkoj situaciji. Naglasak se stavljao na probleme s kojima se susretala ta gospodarska grana te na prijedloge za njihovo uklanjanje. Pisalo se i o pojedinim aspektima poljoprivredne proizvodnje, npr. o sadnji i čuvanju krumpira, ali i o rudarstvu i pojedinim granama industrije.25 Novine Südslawische Zeitung donosile su i članke o problemima djelovanja medicinskih ustanova u Hrvatskoj te prijedloge o njihovoj reorganizaciji, a također i informacije o ekološkoj problematici. Zanimljiv je i oglasni dio, u kojem su se 23 24 25 Usp. SZ, 33./19. 3. 1849.; 178./23. 10. 1849.; niz od 13 članaka o reformi srednjih škola i o nastavnom planu za sveučilište, koje bi trebalo osnovati u Zagrebu: “Zur Studienreform”, SZ, 133.-225./ 30. 8.-19. 12. 1849. te tri članka o problemima i reformi osnovnog školstva “Unser Volksschulwesen”, SZ, 229.-232./24. 12.-29. 12. 1849. Usp. “Politische Rundschau III.”, SZ, 109./31. 7. 1849.; 102./3. 5. 1850.; 151./4. 7. 1850.; 213./17. 9. 1850.; 4. /7. 1. 1851.; 85./12. 4. 1851.; “Das religiöse Element im Südslaventhum”, SZ, 8., 9., 12., 15., 16./10.-19. 1. 1850. Usp. članke Franje Lovrića i Ivana Ključeca “Vorschläge zur Belebung des heimischen Handelns” objavljene u SZ tijekom lipnja i srpnja 1849.; zatim članke u rubrici “Landwirtschaft und Industrie” u 1851. godini te članke o porezima: “Wer zahlt die höchsten Steuern?”, SZ, 225.-229./1. 10.-5. 10. 1850. 358 VDG JAHRBUCH 2003 reklamirali tiskarski proizvodi, obrtnički i industrijski proizvodi potrebni u svakodnevnome životu, modni detalji za dame, različite usluge i sl. Zbog toga bi oglasni dio lista, koji se tiskao u svakih nekoliko brojeva na zadnjoj stranici, mogao poslužiti i kao izvor za proučavanje nekih aspekata svakodnevnog života građanskih slojeva onodobnog hrvatskog društva.26 IV. Zaključak Na temelju navedenoga može se zaključiti da je Südslawische Zeitung bio moderan hrvatski list na njemačkom jeziku. List je tada aktualna zbivanja na političkom, društvenom, kulturnom i gospodarskom području u Habsburškoj Monarhiji i izvan nje promatrao kroz prizmu hrvatskih/(južno)slavenskih interesa, a zbog praktičnih je razloga izlazio na njemačkom jeziku, koji je tada bio jedini općerazumljivi jezik u Monarhiji. Bio je to oporbeni političko-informativni dnevni list liberalne orijentacije, koji je uspješno slijedio najbolja dostignuća onodobne europske publicistike. Prema brojnim parametrima ovaj list možemo ocijeniti kao preteču suvremenih dnevnih novina. Ovaj je list bio vrlo vrijedno novinsko ostvarenje u hrvatskim razmjerima te nesumnjivo vrlo vrijedan izvor za proučavanje hrvatske političke, društvene, kulturne pa i gospodarske povijesti sredinom 19. stoljeća. 26 O problemima vezanima uz zdravstveni sustav pisao je dr. Moritz Sachs. Usp. M-s., “Unser Sanitätswesen”, SZ, 54.-55./6.-7. 3. 1850.; ISTI, “Die prov. Organisation der Medizinalverwaltung”, SZ, 242./21. 10. 1850.; ISTI, “Noch einige Worte über unsere Sanitätsreform”, SZ, 278./3. 12. 1850.; ISTI, “Ueber das Apothekenwesen in Kroatien und Slawonien”, SZ, 124./31. 5. 1851. O ekološkoj problematici, posebice o zaštiti šuma, usp. nenaslovljene članke u SZ, 136./16. 6. 1851.; 260./16. 12. 1851; 263./23. 12. 1851. 359 VDG JAHRBUCH 2003 Südslawische Zeitung – kroatische Zeitung in deutscher Sprache In dieser Arbeit wurden technische Charakteristika und das Programm des Blattes Südslawische Zeitung beschrieben sowie die Gründe erwähnt, die die Redaktion dazu veranlasst hatten, diese Zeitung, die die kroatischen nationalen Interessen in der ausländischen sowie in der Öffentlichkeit in der Habsburgermonarchie vertreten sollte, in deutscher Sprache herauszugeben. Dann wurde ein sehr breites Themenspektrum auf den Seiten dieser Zeitung dargestellt. Südslawische Zeitung war modernes kroatisches Blatt in deutscher Sprache. Der Kreis um dieses Blatt betrachtete die damals aktuellen Ereignisse auf dem politischen, gesellschaftlichen, kulturellen und wirtschaftlichen Gebiet in und außerhalb der Habsburgermonarchie durch ein Prisma kroatischer/(süd)slawischer Interessen. Aus praktischen Gründen erschien das Blatt in deutscher Sprache, in der damals einzigen allgemeinverständlichen Sprache in der Monarchie. Die Südslawische Zeitung war das oppositionelle, politisch-informative Tageblatt liberaler Orientierung, das die besten Errungenschaften der zeitgemäßen europäischen Publizistik auf seinen Seiten erfolgreich in die Tat umsetzte. Nach zahlreichen Parametern ist dieses Blatt als ein Vorgänger der heutigen kroatischen Tageblätter zu bezeichnen. Die Südslawische Zeitung war ein sehr bedeutendes journalistisches Unternehmen auf dem kroatischen Gebiet und eine unumstritten wertvolle Quelle für die Forschung politischer, gesellschaftlicher, kultureller ja sogar wirtschaftlicher Geschichte Kroatiens Mitte des 19. Jahrhunderts. 360 VDG JAHRBUCH 2003 Branka BALEN Djelovanje slikara Franza Xavera Giffingera u Slavoniji Godine 1865. J. F. Mücke napušta Slavoniju i odlazi u Zagreb. U Osijeku do 1866. g., kada u nj dolazi gluhonijemi Franz Xaver Giffinger1 ( 1826. - ? ) nema značajnijeg portretiste. Osječki slikar, pretežito portretist Franjo Pfalz2 već je tri godine pokojni dok je slikar starije generacije Hugo Conrad Hötzendorf3 bio isključivo pejzažist. Osamnaest Giffingerovih radova, od kojih je jedan pod upitnikom, iz fundusa osječke Galerije, slika su njegovog likovnog izraza koji, kao i kod Mückea, oscilira u kvaliteti od vrlo dobrih do gotovo diletantskih ostvarenja. Giffinger je mnogo putovao tako da nije stalno boravio u Osijeku od navedene 1866. godine, nego je dolazio i odlazio u nekoliko navrata. 1846. 21. travnja - predaje molbu za prijem na Bečku kraljevsku akademiju ujedinjenih likovnih umjetnosti kao izvanredni učenik4. 29. svibnja molba je pozitivno riješena i upisan je na Akademiju kao redovan student na Odsjek za restauriranje slika. Njegova tadašnja bečka adresa bila je Alservorstadt 19. /20.5 Potrebno je naglasiti da Giffinger dolazi u Beč kada je bidermajer na izmaku; u doba kada nestaju oni mali majstori što djeluju kao nasljednici romantizma kao njezini epigoni; u doba kada se idealizam nazarenaca akademizira; i napokon u vrijeme kada se općerazumljivi građanski pristup postupno počinje mijenjati u materijalistički naturalizam koji je zavladao oko godine 1860. Giffinger se dakle, našao u Beču kada je jedan likovni izraz na izmaku, a drugi još nije dobio fizionomiju – i to kao devetnaestogodišnjak sa svim opterećenjima daleke provincije, s prirođenim hendikepom u komuniciranju i ograničenim likovnim mogućnostima. Na bečkoj Akademiji su tada vodeći profesori bili Joseph Führich i Leopold Kupelwieser, ali i najznačajniji bečki slikar devetnaestog stoljeća Ferdinand Waldmüller. Na Akademiji je studirao od 1846. – 1849., a 1851. godine definitivno napušta Beč. Giffingerovo djelovanje u Slavoniji može se pratiti slijedećom kronologijom: 1 2 3 4 5 Franza Xavera Giffingera ubrajamo u Osječki slikarski krug koji čine pejzažisti H.C.Hötzendorf i A.Waldinger te portretisti F.Pfalz, F.X.Giffinger, J.F. Mücke i G.Moretti. Oto Švajcer, Branka Balen: Franjo Pfalz, mala monografija, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 1989. Oto Švajcer: Hötzendorf, Društvo povijesničara umjetnosti Zagreb I Molbi prilaže svjedodžbu o osnovnom školovanju, svjedodžbu litografskog zavoda Troch ( sve u Novom Sadu ) i 14 crteža. U protokolu bečke Akademije br. 59 2 nalazi se popis učenika i podatak o Giffingerovu mjestu stanovanja 1849. u Beču u Wiedenu br. 327. te njegovu pohađanju tečaja Anleitung zur Restauration von Gemälden. U rubrici ranijih studija stoji zapis: Privatschüller bei Waldmüller. 361 VDG JAHRBUCH 2003 1866. - u Esseker Lokalblatt und Landbote 16., 19. i 23. kolovoza Giffinger objavljuje svoj dolazak u Osijek. 1867. -1868. slika niz portreta u Osijeku. 1869. - djeluje u Slavonskom Brodu i Vinkovcima (12 portreta) 1870. - umire mu otac u Novom Sadu, a već u listopadu i studenom ponovo se nalazi u Osijeku 1876. - ponovno je kratko u Osijeku gdje portretira 1877. - portretira župnika u Tovarniku i građane u Vukovaru i Osijeku. 1878. - portretira u Osijeku i Vukovaru. Nakon 1878. godine gubi mu se svaki trag. Nije bilo moguće pronaći čak ni mjesto ni godinu smrti. Velikom dijelu portreta za sada je nepoznato ime portretiranog te se navode kao nepoznata građanka odnosno građanin. Navodimo samo ona djela za koja znamo obitelj iz koje portretirani potječu. OSIJEK Galerija likovnih umjetnosti: portreti muškaraca iz obitelji Woydicka (S-31)6, Belovitić (S-794), Stengl (S-17), mlinara Đure Markovića (S-765), supruge mu Josefine rođ. Kovačević (S-766) te djece Josefine i Viktora (S-764), starice Antonie Bier7 (S-135) i Terezije Soltković rođ. Hocheisel (S-917). Muzej Slavonije: portret Gligorija Argirovića trgovca iz osječkog Donjeg grada. Privatni posjed: portreti supružnika Jung Adolfa i Cecilije rođ. Pavijanović (obitelj Kopačin), supružnika Truhelka Antuna i Marije (obitelj Reisner). SLAVONSKI BROD Portret osječke građanke Antonie Bier, 1892? ulje na platnu, 875 x 720 mm (S-135) 6 7 Muzej brodskog Posavlja: portreti supružnika Mihajlović Mladena i Pelagije rođ. Stojaković, supružnika Petrović Mate i Katarine rođ. Pinterović te njihove kćeri Marije (2x), supružnika Bauer Antuna i Barbare rođ. Köhler, supružnika D'Elia Jakoba i Julije, supružnika Bogdanović Steve i Magdalene rođ. Blanck. Oznake S sa brojem označavaju inventar slika Galerije likovnih umjetnosti Osijek. Portret nastao 1892 ? 362 VDG JAHRBUCH 2003 VINKOVCI Privatni posjed: portret Emilije Dulkay (obitelj Dulkay). ĐAKOVO Dijecezanski muzej: portret Antuna Matića župnika u Tovarniku. VUKOVAR Zbirka Bauer i Galerija umjetnina: portreti supružnika Schwerer Stjepana i Marije, portret djece krojača Matičeka, portret dječaka iz obitelji Wertheimer, Josipa Horvatića, Ivana Ensmingera i Josipa Rukavine. Giffinger8 kao putujući slikar radi uglavnom građanske portrete. Pretežito su to portreti malih Portret nepoznate osječke građanke obrtnika u manjim mjestima. Tek ponegdje u bogatoj odjeći s nakitom, ulje na platnu, 790 x 625 mm (S-13) susrećemo portret kakovog velikodostojnika ili pak kotarskog načelnika i gradonačelnika. Da li je išta restaurirao nije nam poznato premda je bio akademski izučen restaurator. Danas je teško utvrditi razloge njegova neprestanog putovanja pogotovo ako se uzme u obzir njegov hendikep. No, utvrđena je činjenica da je između 1866. i 1878. boravio u Slavoniji što potvrđuju brojni portreti9. Oni su svi rađeni maksimalno jednostavno i što se tiče oblika, ali i boja. Neutralna, ponajviše maslinasta pozadina, crna odjeća, bijela košulja te ponešto nakita u diskretnom žutilu. Ruke u uvijek prepoznatljivom crtežu. Oči portretiranih nas u pravilu gledaju nepovjerljivo, a ponekad i sažalno. Međutim, zato nalazimo mnoštvo detalja upravo naturalističkih koje drugi slikari nastoje izbjeći a to su diskretne izrasline ispod očnog kapka, poneke dlake koje ne uljepšavaju, bore, podbradak ili pak podočnjaci. Sve je to naslikano diskretnim lazurnim bojama blijedog inkarnata. Te lazure su toliko tanke da su ponekad nestale tijekom vremena. Ako je bila mladost u pitanju pojavljivalo se ponegdje plavetnilo ili zelenilo kao tonski ekvilibar. I crtež bi tada postao nešto življi. Važna je bila sličnost od anatomije pa do odjeće, no ne fotografska. Unutarnji svijet portretiranog i njegov odnos prema slikaru prevladavaju i čine Giffingera slikarom kojemu treba posvetiti pažnju. Giffinger nije romantičar niti je takovo njegovo slikarstvo iako je izrastao u tom vremenu. On je hladan, razborit i osjetljiv slikar. Njegova kontemplativnost ne poznaje idealizam svog vremena. Odakle sve to Franzu Xaveru Giffingeru? 8 9 Esseker Lokalblatt und Landbote, Essek ( Osijek ), god. III., br. 65., 66., 67. od 15., 19. i 23. VIII. 1866. Oto Švajcer: Franjo Giffinger, Domaći i strani slikari XVIII. i XIX. stoljeća u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek, GLUO, 1987./ 88., str. 61. 363 VDG JAHRBUCH 2003 Ne smijemo zaboraviti da je u Beču bio učenik i Ferdinanda Georga Waldmüllera koji je otvorio vrata naturalizmu. Rani Giffingerovi radovi slikani su poletnim potezom kista dok se kasnije sve više ukrućuje, postaje hladniji i objektivniji. Izražajnost raste u portretima Antonie Bier i mlinara Markovića. Oblici postaju jednostavniji, volumen plošniji tako da crtež i ploha počinju igrati sve odlučniju ulogu. Slikarstvo Franza Xavera Giffingera cijelo jedno stoljeće obavijala je tama dok se nije shvatio njegov značaj zbog osebujnog likovnog govora kojim je ispričao živote mnogih predstavnika građanskog staleža. Portret Jozefine i Viktora Markovića, 1878, ulje na platnu, 605 x 785 (S-764) Die Wirkung des Malers Franz Xaver Giffinger in Slawonien Franz Xaver Giffinger rechnen wir heute zu den Malern des osijeker Malerkreises. Er studierte von 1846 bis 1849 an der Akademie in Wien. Er war ein Wandermaler, der etwa 12 Jahre in Slawonien verbrachte und dabei meistens bürgerlichen Porträte malte. Dies waren meistens Porträte kleiner Handwerker in kleineren Orten. Nur hier und da kann man Porträte von Aristokraten oder Bezirksvorständen, oder auch Bürgermeister finden. Heute ist es nicht leicht die Gründe seiner unendlichen Reisen klarzumachen, vor allem wenn man sein Handikap in Bezug nimmt (er war nämlich taubstumm). Seine zahlreichen Porträte, die man in Vukovar, Osijek, Đakovo, Vinkovci und Slavonski Brod finden kann, waren maximal einfach in Bezug auf die Formen und Farben. Giffinger ist kein Romantiker; seine Werke sind es auch nicht, obwohl er in dieser Zeit schuff. Er ist ein kalter, vernünftiger und empfindlicher Maler. Die frühen Werke von Giffinger wurden mit schwunghaften Pinselführungen gemalt; die späteren wurde aber steifer, kalter und objektiver. Die Werke von Franz Xaver Giffinger wurden fast ein ganzes Jahrhundert ignoriert, aber dann wurde ihre Bedeutung erkannt, vor allem wegen einer besonderen bildenden Sprache mit Hilfe deren er die Leben vieler Vertreter der bürgerlichen Klasse darstellte. 364 VDG JAHRBUCH 2003 Ljubica KORDIĆ Njemački jezik u osječkoj Klasičnoj gimnaziji od 1729. godine do danas 1. Grad Osijek u vrijeme osnutka Gimnazije Početkom 18. stoljeća, u vrijeme kada je utemeljena osječka Klasična gimnazija (građanima Osijeka poznatija kao “Velika gimnazija”) grad se razvijao u gospodarsko, prometno i kulturno središte Slavonije. To je i vrijeme intenzivnog naseljavanja grada i njegove okolice, ponajprije iz austrijskih i njemačkih pokrajina. Bili su to graditelji, inženjeri i obrtnici nužni za gradnju osječke Tvrđe koja je bila u tijeku, da bi im se krajem stoljeća pridružili brojni sunarodnjaci iz Hessena i Württemberga, uglavnom zemljoposjednici, obrtnici i trgovci. Tako se u domaće hrvatske građanske krugove inkorporirao sloj visokog i srednjeg građanskog staleža njemačkoga podrijetla koji je, donoseći duh srednjoeuropskog načina života, ophođenja i kulturnih vrijednosti, polako gradio okosnicu ne samo gospodarskog nego i kulturnog života grada Osijeka. Tako je i njemački jezik, paralelno s hrvatskim, postao govornim jezikom osječke urbane sredine, pa ne čude opaske povjesničara kako se “u jezičnom smislu Osijek doimao kao strani grad” (Mažuran, 1994:25). Osječka klasična gimnazija, koja je bila jedan od temeljnih promicatelja obrazovanja, uljuđenosti i kulture osječke građanske (i plemenitaške) mladeži, od samih početaka svoga djelovanja njegovala je komunikaciju na njemačkom jeziku, što ovu gimnaziju izdvaja od drugih gimnazija koje su u to doba djelovale u Hrvatskoj i Slavoniji. O tomu svjedoče, izravno i neizravno, brojni povijesni izvori sačuvani u Muzeju i Državnom arhivu grada Osijeka. 2. Tradicija podučavanja njemačkog jezika u osječkoj Klasičnoj gimnaziji Kao i u drugim hrvatskim gradovima, Gimnaziju u Osijeku utemeljili su isusovci kao nositelji prosvjete i kulture u našim krajevima u 17. i početkom 18. stoljeća. Utemeljena je kao “Mala latinska škola” ili “Mala isusovačka gimnazija” 1729. godine. No zbog malog broja učenika i problema oko financiranja ustanove bila je zatvorena već 1735. godine, a kao jedan od razloga zatvaranja navodi se i širenje epidemije kuge. Obnovljena je trideset godina kasnije (1765.) kao klasična gimnazija koja se sastojala od dva niža (“gramatička”) i dva viša (“humanistička”) razreda. Od samih početaka djelovanja Gimnazije nastavni je jezik u prva dva razreda bio njemački, sve dok učenici ne bi u dovoljnoj mjeri ovladali latinskim jezikom, kako bi na njemu mogli pratiti nastavu u višim razredima. 365 VDG JAHRBUCH 2003 Pouzdanost ovoga podatka potvrđuju zapisi isusovaca u Isusovačkim ljetopisima (Diarium Missionis Essekiiensis Societatis Jesu coeptum anno 1764 scholastico exeunte 1763 usque ad annum 1771), a kasnije i ljetopisi franjevačkog reda (Sršan: Osječki ljetopisi 1686. – 1945). Oni se daju posredno iščitati iz imena i prezimena isusovačkih superiora Gimnazije koja su gotovo bez izuzetka njemačkoga podrijetla: P. Pez, A. Kiffer, G. Lernpacher, A. Steziger, A. Paxi, S. Melzl, P. Watzer, itd (Diarium, bez pag.). Prvi profesori Gimnazije također su bili Nijemci: Christian Monsperger i Franz Steinbeis te su učenike podučavali svojim materinskim jezikom, koji je, doduše, bio materinski i velikom broju učenika. O točnosti ove tvrdnje svjedoči podatak da su učenici na kraju prve školske godine nakon obnovljenog rada Gimnazije za stanovnike grada na njemačkom jeziku izveli predstavu “Mendax adolescens correctus”. Svrha prikazivanja predstave na njemačkom jeziku bila je, kako navodi isusovački ljetopisac, “da bi se narodnost ilirska u tom jeziku izobrazila, što je želja carice i gospodarice naše”( Diarium, bez pag.). Nakon ukinuća isusovačkog reda upravljanje Gimnazijom preuzimaju po nalogu Marije Terezije franjevci, a zanimljivo je da se u obrazloženju njihove primjerenosti za odgoj i obrazovanje osječke mladeži navodi kako je njihov “domaći” govor i hrvatski i njemački. Da je u osječkoj Gimnaziji uobičajeno podučavanje učenika na njemačkom jeziku svjedoči i epizoda koja govori o odluci Profesorskog zbora Gimnazije da se novac koji je carica Marija Terezija namijenila kao nagradu učenicima koji su dobro ovladali njemačkim jezikom preusmjeri u fond za pomoć siromašnim učenicima škole, uz obrazloženje da osječki gimnazijalci svi dobro vladaju njemačkim jezikom zbog dotadašnje tradicije podučavanja na tom jeziku (v. Matić; 1937:9). Obrazovna osnova iz 1777. godine (Ratio educationis totiusquerei literariae per regnum Hungariae et provincias adnexas), osim što uvodi petogodišnje gimnazijsko školovanje (tri razreda niže i dva više gimnazije), prvi put preporuča učenje živih jezika, a ne samo latinskoga koji je do tada bio centar i sredstvo podučavanja, poglavito u višim razredima. Naročito se sugerira potreba učenja njemačkog jezika radi njegove praktične vrijednosti za buduće javne službenike koji mogu biti namješteni u svim dijelovima Carstva. Odredbe Ratia koje su se bavile nastavom živih jezika zbog svoje su nejasnoće izazivale različita tumačenja i u različitim su se sredinama različito provodile. Naime, određeno je da se “germanica vel alia lingua patria” održava po dva sata tjedno u svim razredima niže gimnazije, i to ponedjeljkom od 3 do 4 sata poslije podne i petkom poslije podne jedan sat, koji je u nastavnom planu definiran kao “lingua patria et revisio scriptorum”. Dakle, pola je sata predviđeno za ponavljanje lektire, a druga polovina za “domaći jezik”, za koji se ne navodi da to treba biti njemački, niti koji se točno jezik smatra “domaćim”. Za višu se gimnaziju određuju obvezna dva sata tjedno za “Germanica vel alia lingua patria”. Nudilo se, dakle, da se u te sate uči njemački ili neki drugi domaći jezik. Direkcija za školstvo iz Zagreba sugerirala je da se kao domaći jezik uči mađarski, a da se hrvatski koristi pri vježbama prevođenja latinskog jezika, no nejasnost odredbe u Ratiu dobro je došla osječkim franjevačkim profesorima, koji su odlučili da se u predviđene sate kao domaći jezik uči njemački, jer se “tim jezikom služe profesori u prvim razredima kod svih tumačenja i kasnije također kod prevođenja latinskih pisaca” (Matić, 1928:347). 366 VDG JAHRBUCH 2003 Nakon 1779. godine hrvatska Vrhovna vlast dolazi pod ugarsku upravu, pa i nova obrazovna osnova iz 1806. određuje da se u hrvatskim školama ima učiti mađarski jezik kao obvezatan predmet umjesto njemačkoga. I u tom je smislu osječka Gimnazija jedinstvena na tlu Hrvatske: u njoj se mađarski jezik kao obligatan predmet uvodi tek 1831. godine, i to nakon niza ukora koje je škola dobila od Direkcije za školstvo jer nije imala svoga redovitog profesora mađarskog jezika. Prvi povijesni izvori Gimnazije koji upućuju na podučavanje njemačkoga jezika kao zasebnog predmeta datiraju upravo s početka 19. stoljeća, točnije školske godine 1810./11. Te je godine u nastavnom planu i programu škole naveden kao Lingua Vernacula. Sljedećih se godina redovito javlja kao obligatan predmet u prvom i drugom razredu Gimnazije, ali pod različitim nazivima: Lingua Germanica, Ex Infitus Linguae Germanicae, Grammatica Germanica, De Studio Linguae Germanicae, Grammatica Vernacularis. Dvadesetih se godina 19. stoljeća njemački jezik gubi kao zaseban predmet iz nastavnih planova Gimnazije. No sudeći prema zapisima osječkih ljetopisaca, ali i gimnazijskoj korespondenciji s Bečom i Zagrebom, jasno je da su se u nižoj gimnaziji svi predmeti predavali na njemačkom jeziku (vjerojatno i u višoj, s izuzetkom nastave latinskog jezika). Kako se broj učenika povećavao, moguće je da su se razredi jedne generacije dijelili prema materinskom jeziku polaznika, ili su se predavanja održavala kombinirano na njemačkom i hrvatskom jeziku, jer se desetljećima izvješća Gimnazije, koja su svake školske godine slana u Beč, pisana u tri verzije: latinskoj, hrvatskoj i njemačkoj, što je bilo, kako su navodili ravnatelji Gimnazije “u skladu s osječkim prilikama”. Na isti zaključak navodi i matrikula iz Matricula za šk. god. 1811/12. Njemački jezik 1830./31. godine, koja čuva podatak o uči se pod nazivom Grammatica Germanica tome da su religijsko-odgojni nagovori profesora (“exhortatores”) svakodnevno održavani na tri jezika: latinskom, njemačkom i hrvatskom. U razdoblju od osnutka Gimnazije pa do tridesetih godina 19. stoljeća njemački je jezik u osječkoj Gimnaziji, s obzirom na strukturu njezinih polaznika, imao status prvoga (materinskog) jezika za učenike njemačkoga podrijetla, odnosno drugoga živog jezika za ostale polaznike, koji su, za pretpostaviti je, većinom potjecali iz 367 VDG JAHRBUCH 2003 osječke građanske sredine i tome su jeziku bili izloženi u svakodnevnoj govornoj komunikaciji na osječkim ulicama, prodavaonicama i drugim javnim mjestima. Tridesetih godina 19. stoljeća, iako sporije nego u drugim dijelovima Hrvatske, mađarski je i u osječkoj Gimnaziji počeo službeno potiskivati njemački jezik na poziciju trećeg živog jezika. Ipak, Gimnazija će još dugo godina, što zbog strukture profesorskog kadra koji je potjecao s njemačkog govornog područja, što zbog udžbenika koji su uglavnom bili pisani njemačkim jezikom, njegovati uporabu njemačkog jezika kao nastavnog, ne samo u nižim, nego i u višim razredima. Mnogi su gimnazijski profesori bili Nijemci, ali Zapis u Matriculi za šk. god. 1830./31. koji i Česi ili Slovaci, i njihov jezik svjedpči o živoj nazočnosti njemačkog i hrvatskog komunikacije s učenicima bio je jezika u osječkoj Gimnaziji u vrijeme službene njemački. Tako školska dominacije mađarskog jezika (1806. - 1848.) dokumentacija sadrži podatke o profesoru njemačkog jezika Ivanu Darebnom koji je došao iz Češke i pedesetih godina polagao hrvatski jezik kako bi mogao ostati predavati na Gimnaziji, ili o profesoru matematike Aloisu Kanzu iz Austrije koji nije znao hrvatski jezik, pa mu je 1860. godine zbog toga prijetio otkaz. Zadržavanju njemačkog jezika kao nastavnog pogodovao je i nedostatak udžbenika na hrvatskom jeziku, pa su tako učenici osječke Gimnazije učili matematiku i fiziku prema udžbeniku “Lehrbuch der Physikauf Grundlage der Elementarmathematik”, povijest prema knjizi “Lehrbuch der allgemeinen Geschichte”, a biologiju prema “Anfangsgründe der Zoologie”. Zbog toga će Gimnaziji u doba Ilirskog pokreta pripisivati pro-germansku orijentaciju, a franjevci će biti smatrani reakcionarnim podanicima carske krune. Živi jezici doživljavaju svoju afirmaciju u školstvu Habsburške, kasnije Austro-Ugarske Monarhije, nakon nacionalnih pokreta u Mađarskoj, Češkoj, a sredinom 19. stoljeća i u Hrvatskoj, jer ti pokreti promiču uvođenje materinskog jezika kao službenog. Time latinski gubi svoju privilegiranu poziciju, a njemački službeno dobiva status stranoga jezika. Školske godine 1849. izašla je iz tiska nova obrazovna osnova za gimnazije i realke (Entwurf der Organisation der Gymnasien und Realschulen in Österreich), kojom se odobrava da je nastavni jezik svaki materinski jezik (zemaljski jezik), ali i uporaba dvaju jezika tamo gdje to zahtijeva raznolikost sastava stanovništva. Posljedica toga je da se u osječkoj Gimnaziji od 1851. godine s jednakim brojem sati kao zasebni predmeti uče “ilirski” i njemački jezik. U osječkoj 368 VDG JAHRBUCH 2003 su sredini oba ova jezika imala status prvoga, odnosno drugog živog jezika, ovisno o tome je li učenicima materinski jezik bio njemački ili hrvatski. Učenje drugoga živog jezika postajalo je obvezno za učenike tek kad bi roditelji dali svoj pismeni pristanak, no za osječku je sredinu znakovito da su svi učenici Gimnazije (koja 1854. dobiva status Velike kraljevske gimnazije) bez obzira na podrijetlo učili i hrvatski i njemački jezik kao ravnopravne predmete. U razdoblju od 1854. do 1860. godine, poznatom pod nazivom “Bachov apsolutizam” službeno se nameće njemački jezik kao nastavni u višim razredima gimnazije. Također se nalaže svim profesorima Hrvatima da za tri godine imaju naučiti njemački jezik koji će postati nastavni u svim gimnazijama i realkama, no to izaziva revolt hrvatskih profesora, pa su neki od njih napustili službu. Reakcija je bila žestoka i u političkom životu općenito, pa ovo apsolutističko razdoblje završava već šest godina poslije, a Hrvatski sabor 1860. godine uvodi hrvatski kao službeni jezik. Iako ne deklarativno, njemački jezik smanjenjem satnice postupno gubi status drugog živog jezika u hrvatskim školama i prelazi na status stranoga jezika. Ipak, u osječkoj Gimnaziji on će još desetljećima biti pomoćni nastavni jezik, što zbog nastavnika nekih predmeta, koji su se bolje služili njemačkim, što zbog udžbenika koji su iz nekih predmeta i dalje bili pisani njemačkim jezikom. U drugoj polovini 19. stoljeća gimnazijski su profesori stimulirani da pišu udžbenike na hrvatskom jeziku, pa je i to utjecalo na nestajanje njemačkog kao nastavnog jezika, no zanimljivo je da je osječkoj Velikoj gimnaziji dopušteno zadržavanje tog jezika kao nastavnog za predmet “Vjeronauk izraelitske vjeroispovijesti”, a učenicima koji bi stizali s njemačkog govornog područja dopušteno je polaganje ispita na njemačkom jeziku. Tako arhiv Gimnazije čuva podatak o izvjesnom Amandu Grohmannu, privatnom učeniku prvog razreda, kojemu je još 1906. godine, dakle gotovo pedeset godina nakon uvođenja hrvatskog jezika kao nastavnog, ravnatelj odobrio polaganje svih predmeta isključivo na njemačkom jeziku. 3. Gašenje Velike kraljevske Gimnazije u Osijeku Po osnutku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca njemački jezik dobiva i službeno naziv stranoga jezika u hrvatskim školama. Bilo je to neminovno i u višejezičnoj sredini grada Osijeka i njegovoj Klasičnoj gimnaziji, koja se svojom reputacijom zapadno orijentirane klasične škole, utemeljene na načelima i vrijednostima srednjoeuropske kulture, nije uklapala u političke težnje nove monarhije i koja je kao takva ubrzo reducirana na četverogodišnju malu gimnaziju, da bi već 1927. bila potpuno ugašena. Obnovljena je na sličnim idejnim temeljima tek 1998. godine kao Isusovačka klasična gimnazija s pravom javnosti, u kojoj se uz klasične jezike uče engleski i njemački kao strani jezici, no tek jedan razred ili polovina učenika jednoga razreda u istoj generaciji učenika uči ovaj jezik kao svoj prvi strani jezik. Čak i oni učenici koji su u osnovnoj školi učili njemački kao prvi strani jezik, često se odlučuju pri upisu u tu školu za engleski kao prvi strani jezik, dok njemački upisuju kao drugi. No, to je slučaj i u drugim srednjim školama u Hrvatskoj, pa i na fakultetima, a zašto je tomu tako trebalo bi biti predmetom jedne buduće šire lingvističke rasprave. 369 VDG JAHRBUCH 2003 Literatura: • Arhivska građa Velike gimnazije u Osijeku (1729.-1920.), Državni arhiv Osijek, fond 57, kutije spisa 1-70. • Bösendorfer, Josip (1939.):"Koje su javne škole u Osijeku osnovali isusovci". U: Narodna starina, 12/1939. • Diarium Missionis Essekiensis Societatis Jesu coeptum anno 1764 scholastico exeunte 1763 usque da annum 1771. • Godišnja izvješća Kraljevske velike gimnazije u Osijeku od školske godine 1851./52. do 1918./19., Muzej Slavonije u Osijeku, muzejska građa Velike gimnazije. • Glavni katalozi 1. do 8. razreda Kraljevske velike gimnazije u Osijeku 1908.-1925., arhivska građa Državnog arhiva u Osijeku, fond Velike gimnazije. • Matić, Tomo (1928.):"Ratio educationis od godine 1777. i lingue patriae u osječkoj gimnaziji". U: Nastavni vjesnik 36/1928: 343-351. • Matić, Tomo (1937.): “Osječka humanistička gimnazija od osnutka do 1848.”. U: Rad JAZU, 257/1937: 1-82. • Matić, Tomo (1937.): “Prva osječka gimnazija”. U: Hrvatski list,18/1937: 18-25. • Mažuran, Ive (1994.): Srednjevjekovni i turski Osijek. Osijek. • Mažuran, Ive i grupa autora (1996.): Od turskog do suvremenog Osijeka. Osijek. • Sršan, Stjepan (1993.): Osječki ljetopisi 1686.-1995. Osijek. • Sršan, Stjepan (1996.): “Osječka gimnazija od 1729.-1945". U: Gimnazije u Osijeku 1729-1945. Osijek, 1996: 15-27. • Streer, Eduard (1872.): “Kratak pregled povestnice kr. Gimnazije osečke”. U: Izvješće o Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Oseku koncem školske godine1871./72. Osijek. 370 VDG JAHRBUCH 2003 Die deutsche Sprache in esseker Klassischem Gymnasium von 1729 bis Heute Im mehrsprachigen Milieu der Stadt Osijek waren Sprachenkenntnisse in der langen Geschichte der Stadt die Voraussetzung der Kommunikation ihrer Bürger. Im 18. und 19. Jh. fungierte neben dem Kroatischen auch Deutsch, wegen der Vertretung und des wirtschaftlichen und kulturellen Einflusses der deutschsprachigen Bevölkerung, als osijeker “Stadtsprache”. Diese Arbeit untersucht die Rolle und die Position der deutschen Sprache am Klassischen (“Grossen königlichen”) Gymnasium der Stadt Osijek, das in der zweiten Hälfte des 18. und im 19. Jh. seine Blütezeit erlebte. In der Zeitspanne von ungefähr zwei Jahrhunderten seiner Wirkung, ging Deutsch im Unterricht des Gymnasiums unterschiedliche Etappen durch: von einer stark vertretenen Unterrichts- und Zweitsprache bis zur Fremdsprache, um zur Zeit der Auflösung des Gymnasiums in 1927 durch Französisch als erste Fremdsprache völlig ersetzt zu werden. 371 VDG JAHRBUCH 2003 Dubravka DUJMOVIĆ Knjižnica Deutsche Akademie u Splitu U prvoj polovici 20. stoljeća u Splitu su, osim Gradske biblioteke, današnje Sveučilišne knjižnice i više samostanskih knjižnica postojale i knjižnice raznih nacionalnih, kulturnih, političkih, vjerskih i sportskih udruga. Najveće među njima bile su knjižnica Gabinetto di lettura, Gradska pučka knjižnica Sokolskog društva, Biblioteca popolare i knjižnica Deutsche Akademie. Bile su to knjižnice s više tisuća svezaka vrijednih knjiga. Po završetku II. svjetskog rata u dijelovima ili kao cjelina dospjele su u Gradsku biblioteku što ih je u nesigurnim vremenima sačuvalo od oštećenja ili uništenja. Bile su to vrijedne akvizicije za Gradsku biblioteku, neke i do danas najvredniji dio fonda koji ova ustanova posjeduje. To posebno vrijedi za fond Gabinetto di lettura budući da je među knjigama mnoštvo rariteta, rukopisa, inkunabula, starih knjiga iz 16. i 17. stoljeća, starih zemljopisnih karata, atlasa i sl. U onodobnoj periodici, u dnevniku Slobodna Dalmacija, iz 1946., 1947. i 1948. godine može se pratiti kratke vijesti o sređivanju Gradske biblioteke i obogaćivanju fonda stranim knjigama na talijanskome, njemačkom i engleskom jeziku, a bibliotečne statistike iz toga vremena svjedoče o porastu broja knjiga u više tisuća svezaka. Tako je 1947. godine u knjižnici bilo 2.734 svezaka, 1948. 7.922 svezaka a 1949. 4.577 svezaka novih knjiga. Hrvoje Morović, bibliotekar tadašnje Gradske biblioteke pisao je u Slobodnoj Dalmaciji 1948. godine da ...Biblioteka je kroz ove posljednje četiri godine podvostručila svoj knjižni fond, nabavkom novih knjiga, spašavanjem biblioteke bivše Njemačke akademije i Gabinetto di lettura..11 a dvije godine kasnije istu knjižnicu spominje još jedan bibliotekar, Dušan Berić, izvještavajući da ... Po oslobođenju u sastav Gradske biblioteke ušle su skoro kompletne biblioteke Gabinetto di Lettura, Biblioteca popolare, biblioteka Njemačke akademije kao i druge manje biblioteke, a što je znatno povečalo knjižni fond, tako da čitava jedna prostorija zaprema isključivo literaturu na stranim jezicima...Fond biblioteke sadrži oko 40% knjiga na našem jeziku, 30% na talijanskom a ostalih 30% je na njemačkom, francuskom, češkom, ruskom i drugim jezicima...2 . Nažalost, ni jedna od spomenutih knjižnica nije ulaskom u Gradsku biblioteku zadržana kao cjelina ili posebna zbirka, u knjigama inventara nije navođeno njihovo porijeklo, a nije poznato da je bio izrađen poseban popis takvih knjiga. Popisi fondova drugih dviju knjižnica, Gabinetto di lettura i Sokolskog društva izvorni su, učinjeni u nekadašnjim knjižnicama i zaprimljeni zajedno s knjigama. 1 2 Hrvoje Morović, Četrdeset pet godina postojanja Gradske biblioteke u Splitu, Slobodna Dalmacija, 5(16.10. 1948.)1158, str. 3. Dušan Berić, Gradska biblioteka u Splitu, kratak pregled razvitka i rada od njezina postanka do danas, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 1(1950)1-3, str. 140-146. 373 VDG JAHRBUCH 2003 Fotografija kuće Šperac Cilj je ovoga rada obnoviti sjećanje na Njemačku ili Münchensku akademiju kako su je još nazivali, te ponajprije saznati kakva je bila njezina knjižnica. Zanima nas veličina, sadržaj i struktura njezinoga knjižnog fonda te posebno, koliko je takve građe do danas sačuvano u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici. Budući da je u Splitu izbljedilo sjećanje na ustanovu koja je u gradu postojala samo nekoliko godina, početno prikupljanje podataka nije davalo rezultata. Kada se 1993. u časopisu Dalmacija3 pojavio članak Petra Grisogona Njemačka akademija u Splitu 1933.-1939. g., povezalo se dva različita naziva za istu instituciju, potvrdilo da je ona postojala i u Splitu te djelovala, u određenom periodu, između 1933. i 1941. godine. Ogranak Deutsche Akademie u Splitu otvoren je 1933., osam godina nakon utemeljenja matične ustanove u Münchenu, 19254. Osnovna zadaća Akademije bila je širenje nijemstva, odnosno njemačke kulture i jezika u inozemstvu. Polaznicima tečaja njemačkoga jezika isticane su prednosti znanja tog svjetskog jezika u tehničkom, privrednom i znanstvenom području. Osim putem tečaja, polaznici Akademije mogli su učiti jezik slušajući brojna predavanja i 3 4 Petar Grisogono, Njemačka akademija u Splitu 1933-1939 g., Dalmacija, bilten za promicanje i suradnju između Hrvatske i Njemačke, 2(1993), str. . Deutsche Akademie, Meyers Enzyklopädisches Lexikon, Mannheim, 1971, sv. VI, Coo-Din, str. 491. 374 VDG JAHRBUCH 2003 Natpis udruge, na balkonu kuće, detalj Natpis udruge, na ulaznim, dvorišnim vratima, detalj gledajući igrokaze, a bolje upoznati njemačku kulturu preko umjetničkih izložbi i glazbenih koncerata. Manifestacije su pažljivo planirane, najavljivane polaznicima unaprijed, s godišnjim programom. Čitaonica i knjižnica bile su otvorene jedanput tjedno, a kako svjedoči Petar Grisogono, članovi su se međusobno družili i na organiziranim izletima i na tzv. čajankama te prigodom svečanih akademija za Božić. Godine 1930. tečaj njemačkog jezika pohađalo je 70 Splićana, 1940. njih više od 250. Početak rata zaustavio je djelovanje ove udruge u Splitu i drugdje u svijetu te uvjetovao njezino gašenje 1945. godine. Dio poslova Deutsche Akademie preuzeo je i dalje razvijao 1952. godine obnovljeni Goethe institut. Splitska Njemačka akademija imala je dakle vlastitu čitaonicu i bogatu knjižnicu knjiga na njemačkom jeziku, namijenjenu svojim članovima. Poznate su nam dvije adrese na kojima je udruga djelovala. Sjedište joj je bilo na Narodnom trgu, dok adresa u Dubrovačkoj 5 (današnja Zagrebačka ulica) upućuje na zgradu u kojoj su održavani tečajevi njemačkoga jezika i u kojoj je postojala knjižnica s čitaonicom. Ta zgrada, u susjedstvu današnje Sveučilišne knjižnice, izgrađena početkom 20. stoljeća pripadala je obitelji Šperac. Kod nasljednika, ujedno i današnjih stanara pohranjeno je nekoliko dokumenata koji potkrepljuju djelovanje Njemačke akademije u Splitu ali i u njihovoj kući koju su joj bili iznajmili. Rad udruge odvijao se u dijelu kuće. Osim ureda i kuhinje u stanu su bile uređene dvije učionice, knjižnica i čitaonica. Na fotografiji kuće koja je snimljena pred početak II. svjetskog rata dobro se vide oba natpisa, prvi na ulazu u dvorište, Deutsche Akademie, Lektorat Split, Njemačka akademija, drugi na balkonu zgrade, Deutsche Akademie, Njemačka akademija München, Lesezimmer. Jedna od nasljednica obitelji Šperac, unuka, gospođa Helga Zglav-Martinac osim fotografije posjeduje i popis inventara udruge. Prvi popis izrađen je za period između 1939. i 1940. godine, drugi, dopunjeni između 1940. i 1941. godine. 375 VDG JAHRBUCH 2003 Dio popisa inventara udruge Predmeti su popisani temeljito, kod opisa namještaja je navođen materijal od kojeg je izrađen i njegova boja. Zbog takve temeljitosti tim je veća šteta što nije sačuvan i popis knjiga. Da su knjige doista bile sređene i popisane potvrđuje i popis inventara knjižnice. Naime, osim velikog ormara za knjige (270 x 245 cm), dvaju manjih i jednog još manjega u knjižnici je postojao katalog knjiga kao i kartoteka sa zaduženjima posuđenih knjiga5. Kada su četrdesetih godina prošloga stoljeća knjige unijete u današnju Sveučilišnu knjižnicu, vjerojatno je izrađen i njihov popis. Nažalost, nije nađen, a kako je arhiv Sveučilišne knjižnice već duže vrijeme nedostupan, ni tu nije bilo moguće provjeriti ovu mogućnost. Trebalo je stoga na drugi način doći do podataka o fondu bivše knjižnice Njemačke akademije. Pregledani inventari Sveučilišne knjižnice nisu dali odgovor na pitanje o knjigama Akademije niti o porijeklu drugih knjiga na njemačkom jeziku. Te knjige, zajedno s ostalim akvizicijama unesene su u tadašnju Gradsku biblioteku tijekom 1947., 1948. i 1949. godine, a inventarizirane od 10. ožujka do 31. prosinca 1949., u grupama, prema jezicima na kojima su pisane. 5 Zahvaljujem gospođi Helgi Zglav Martinac na ustupljenoj fotografiji i popisima inventara koji su bili dragocjeni izvor podataka za ovaj rad. 376 VDG JAHRBUCH 2003 Grupe knjiga na njemačkome jeziku smještene su unutar signatura 30.500-31.099 i 34.379-36.012 što govori o 2568 novih knjiga u fondu tadašnje splitske Gradske biblioteke. Slijedeći navedene signature na policama, doista se naišlo na knjige na njemačkom jeziku, ali bez oznaka vlasništva kakav se očekivao, dapače, te prve knjige bile su nekoć vlasništvo knjižnice Sokolskog društva ili Gradske biblioteke. Kada se naišlo na prvu knjigu sa žigom Deutsche Akademie, shvatilo se da u tome mnoštvu izmiješanih i ponovo, na drugi način popisanih i na police složenih knjiga treba tragati idući od knjige do knjige. Budući da za potrebe ovoga izlaganja nije bilo moguće pripremiti uvid u cijeli fond knjižnice s preko 380.000 svezaka knjiga, odnosno onaj njezin dio od više desetaka tisuća knjiga koje su u knjižnicu dospjele poslije Drugog svjetskog rata, kao uzorak je izabrano slučajno pronađenih dvjestotinjak knjiga iz različitih područja znanosti i umjetnosti. Na tako odabranim knjigama bivše Deutsche Akademie u Splitu uočilo se više žigova te ustanove. Najčešći je okrugli žig, s tekstom Deutsche Akademie Lektorat Split, i s logotipom u sredini kojega čine akronim d.a. i četiri lista hrasta sa žirom na vrhu grančice. Taj žig otiskivan je uvijek na kraju knjižnoga bloka. Sljedeći je žig matične ustanove iz Münchena s motivom već opisanoga logotipa ispod kojeg teče tekst Überreicht von der Deutschen Akademie München. Ovaj žig pojavljuje se isključivo na naslovnoj stranici pojedinih publikacija. Javlja se i žig koji ima dvojezični tekst Deutsche Akademie Lektorat Split-Njemačka akademija Dubrovačka ul. 5. I ovdje se podatak vlasništva javlja na uvijek određenom mjestu pojedine publikacije, na naslovnoj i na sljedećoj stranici. Na naslovnoj stranici pojedinih publikacija nalazimo i okrugli, nazubljeni žig s tekstom Deutsche Akademie, München, Prakt. Abteilung. Sljedeći je žig s tekstom Škola za njemački jezik, Split, Narodni trg 2/II. Žigovi s knjiga iz knjižnice Deutsche akademie Javljaju se i oznake vlasništva knjiga Deutsche Akademie, pisani rukom, tintom, uz naznaku određene godine. 377 VDG JAHRBUCH 2003 Osim dvojezičnoga, njemačko-hrvatskog naišlo se i na jedan trojezični žig, Academia germanica, Njemačka akademija, Deutsche Akademie Lektorat Spalato. Nastao je po svoj prilici za talijanske okupacije Splita, nakon 1941. godine6. Ono što ovdje treba posebno istaknuti je okrugli žig Deutsche Akademie Lektorat Split, jer se uz njega uvijek, ispisan crvenom tintom javlja i broj, očigledno inventarni broj knjige u nekadašnjoj knjižnici. Najveći na koji se naišlo je broj 2204, što je u ovoj fazi istraživanja podatak koji potvrđuje da je Akademija imala ne baš mali fond knjiga, te se tako približava procjeni broja novih knjiga unutar prije spomenutih signatura. Na većini ovih knjiga srećemo brojne ostavljene i precrtane inventarne brojeve kao i potpise osoba iz čega se dade zaključiti kako knjige nisu samo namjenski kupovane za sustavno, pa i tipizirano građenje fonda takvog tipa ustanove već da su i darivane, od pojedinaca i od drugih knjižnica. Unutar fonda može se očitati određene grupe sadržaja, knjige iz književnosti (njemačka i druge svjetske književnosti, u prijevodu na njemački jezik), knjige u kojima se upoznaje Njemačku i njezine prirodne ljepote i umjetnost, njezino gospodarstvo, udžbenike za učenje njemačkog jezika djela iz njemačke politike i povijesti, posebno novijega vremena. Klasična njemačka književnost predstavljena je brojnim Goetheovim djelima, piscima poput Mörikea, Heinea, Uhlanda, Schillera. Novija književnost predstavljena je djelima Schnitzlera, Remarquea, Roda Rode i drugih. Tu su i poznata djela iz znanosti, poput Wartenburgovog pregleda svjetske povijesti, Burchhardtove poznate knjige o renesansi u Italiji, Brehmovih knjiga o životu životinja, Luxove biografije Beethowena i Schuberta itd. Strukturu knjižnice teško je točno odrediti budući da nema uvida u cjelovitost njezinog nekadašnjeg fonda. Iznenađuje da je sačuvan mali broj udžbenika za učenje njemačkog jezika, rječnika i gramatika, odsustvo enciklopedija, priručnika, leksikona, knjiga iz filozofije i religije ali i veliki broj sačuvanih propagandno-političkih tekstova koji tumače i veličaju nacionalsocijalizam. Među izdavačima takvih knjiga naišlo se i na vrlo ugledne, poput Spemanna iz Stuttgarta, specijaliziranog za prijevode djela svjetske književnosti na njemački jezik u poznatoj ediciji Deutsche Hand und Haus Bibliothek. Tu su Albert Langen i Georg Müller iz Münchena, Lehmanns Verlag također iz Münchena, Poeschel & Trepte iz Leipziga i drugi. Nama je zanimljiv izdavač Died & Co. iz Stuttgarta jer je u svojim izdanjima pokazao zanimanje za događaje na jugoistoku Europe. Tako je kao svoja sljedeća izdanja najavio Der neue Balkan Fritza Brauna i Dalmatien und Montenegro Kurta Flöride-a. Knjige su tiskane dvama pismima, latinicom ili goticom. 6 Da je Njemačka akademija u Splitu djelovala i tijekom 1941. g. potvrđuje i zadužnica zaboravljena u knjizi, s datumom posudbe 7.1. 1941. 378 VDG JAHRBUCH 2003 Glede starosti knjižnoga fonda dominira novija građa, knjige tiskane 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. Rjeđe su knjige s početka stoljeća, još rjeđe s konca 19. stoljeća. Časopisi na njemačkome jeziku nisu ovdje pronađeni. I inače je broj takvih časopisa u Sveučilišnoj knjižnici znakovito mali, posjedujemo svega 12 naslova. Knjige Njemačke akademije samo su dio bogatoga fonda knjiga na njemačkom jeziku koje se danas čuvaju u Sveučilišnoj knjižnici. Prilikom nedavne izrade međunarodnog bibliografskog priručnika Handbuch deutscher historischer Buchbestande in Europa pokazalo se da je u splitskoj knjižnici sačuvano više od 5000 njemačkih knjiga, tiskanih samo do 1900. godine. Točan broj knjiga na njemačkome jeziku koje se danas čuva u Sveučilišnoj knjižnici teško je odrediti jer su bezlično utopljene u ukupni knjižni fond. Stoga je knjižnica Njemačke akademije samo još jedan odraz nerazumijevanja potrebe razvijanja i njegovanja zbirki. Praksa koja je s vremenom prevladala i u ovoj splitskoj ustanovi nije se pokazala dobrom jer je stvaranje i vođenje zbirki u njoj bilo tradicionalno. Dalmatica, i unutar nje Dalmatica austriaca primjer su jednom objedinjenih, danas rasutih zbirki, dijelom slabo poznatih i neinventariziranih, u kutije složenih značajnih knjiga, gotovo nedostupnih javnosti. Ovo stanje objašnjava se i opravdava višegodišnjim, neshvatljivim poteškoćama koje u knjižnici postoje s prostorom. Suvišno je posebno isticati potrebu očuvanja cjelovitosti i integriteta takvih i sličnih knjižničnih zbirki. Same za sebe one svjedoče o vremenu u kojemu su nastajale, izvor su brojnih podataka o ljudima, događajima, institucijama koje su ih stvarale, samim tim dokument, u izuzetnim slučajevima i spomenička baština koji traži potpunu zaštitu. Povjesničari su odredili karakter djelovanja Deutsche Akademie iz Münchena. Knjižničarstvo je i u ovom slučaju preuzelo zadatak da rekonstruira sadržaj njezine knjižnice, odredi joj značaj i vrednuje je kao zbirku, samostalnu i unutar fonda splitske Sveučilišne knjižnice. O zaštiti takvog fonda možda možemo razgovarati i ovom prilikom, tražeći pomoć i suradnju bogatijih sredina. 379 VDG JAHRBUCH 2003 Die Bibliothek Deutsche Akademie in Split Die, im Jahre 1925 in München gegründete Deutsche Akademie, gründete 1933 ihren Zweig in Split. Die Aufgabe der Institution war auch in Split das Deutschtum zu erweitern, bzw. die deutsche Kultur und Sprache. Die Teilnehmer des Sprachkurses an der Deutschen Akademie (oder Münchener Akademie, wie sie noch genannt wurde) hatten ein reicher Fond von Bücher in deutscher Sprache zur Verfügung, die sie in einer gut eingerichteten Bibliothek mit Lesesaal gebrauchen konnten. Die Bücher waren aufgezeichnet und im Katalog, die in der Bibliothek vorhanden war, vorgestellt. Nachdem der II. Weltkrieg beendet war, wurde die Institution aufgelöst, wobei ein Teil des Bücherfonds in den Fonds der heutigen Universitäts-, der damaligen Stadtbibliothek, kam. Sie wurden, weder als besondere Sammlung behalten, noch besteht ein Verzeichnis der übernommenen Bücher. Man hat auch keine Dokumente, die diesen Fonds dokumentieren würden, gefunden. Der Weg der Teilrekonstruktion des Bücherfonds der Deutschen Akademie in Split lief indirekt, über Bucherstempel. In der Arbeit wurden mehrere Sorten von Stempeln gezeigt, mit denen die Bücher gekennzeichnet wurden, womit festgestellt wurde, dass sie einst Teil der Bibliothek der Deutschen Akademie waren. Es ist schwer, die Struktur des Fonds zu bestimmen, aber es erstaunt eine kleine Zahl von erhaltenen Lehrbüchern der deutschen Sprache, Büchern aus dem Bereich der Philosophie und Religion, aber auch eine grosse Zahl werbe-politischer Texte, die den Nationalsozialismus glorifizieren. Zwischen Büchern in der Bibliothek konnte man Werke deutscher Klassiker wie Goethe, Schiller, Mörike, wissenschaftliche Schriftsteller wie Brehm und Burchhardt finden. Einige der Bücher wurden bei bekannten Herausgebern veröffentlicht, wie bei Spemann. Es dominiert neuerer Stoff- Bücher, die in den 20-er und 30-er Jahren des 20.Jahrhunderts gedruckt wurden; seltener erscheinen Bücher vom Anfang des 20.Jahrhunderts, noch seltener vom Ende des 19.Jahrhunderts. Man vermutet, dass die Bibliothek der Deutschen Akademie mehr als 2000 Bücher hatte, wobei sich ein, heute noch unbestimmtes Teil davon, im Gesamtfonds der Universitätsbibliothek befindet. 380 VDG JAHRBUCH 2003 Vladimir GEIGER Sabirni logor Đakovo 1945. godine Na svim područjima Hrvatske i Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, s uspostavom i neposredno nakon uspostavljanja nove vlasti, uslijedio je val uhićenja i likvidacija. Pritom na udaru nisu bili samo Nijemci (Folksdojčeri), koji su proglašeni kolektivnim krivcima i neprijateljima naroda, nego i (mogući) politički protivnici iz svih nacionalnih / etničkih skupina. Iz iskustva svjedoka i suvremenika poznato je da su likvidacije provođene širom Jugoslavije, Hrvatske, Slavonije, Đakova i Đakovštine.1 Do potkraj Drugog svjetskog rata većina Nijemaca Đakova i Đakovštine napustila je zavičaj.2 Neposredno nakon završetka rata, mnogi Nijemci su se vratili iz izbjeglištva (pretežito u Austriji) u zavičaj svojim kućama. Ubrzo su uhićeni i internirani u logore.3 U Đakovu je u ljeto 1945. godine, prema izvješću Komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, od oko 1600 (koliko ih je živjelo do potkraj rata) “ostalo nešto do stotinu”4 Folksdojčera. “U logoru se nalazi 334 osobe: muških 137, ženskih i djece 197 osoba.” Prema podacima, koji su poznati samo za neka sela Đakovštine, u općini Drenje od 370 ostale su 52 obitelji Folksdojčera. Od toga “/…/ imade u logoru 19 familija a na slobodi 33 familije /…/.” U općini Đakovačka Satnica, od 477 ostala su 83 Folksdojčera. Od toga “/…/ nalazi se njih 12 u logorima, a na slobodi u mjestu Satnici nalazi se njih 71 /…/.” U općini Gašinci, od 90 obitelji Folksdojčera “Od onih koji su ostali u ovom selu ima 6 familija koji se nalaze u logoru a na slobodi se nalazi 15 familija /…/.” U selu Vrbici, od 202 ostala su 84 Folksdojčera. “U logorima ih ima 71, a ostalo ih je 13 /…/.” U općini Vrpolje od 218 ostalo je 29 (8 obitelji) Folksdojčera. “U logorima 4 porodice sa 11 članova. Na slobodi ima 4 porodice sa 18 članova /…/.”5 Nijemci na slobodi, izvan logora, označeni su u izvješćima kao mješoviti brakovi i suradnici partizanskog pokreta. 1 2 3 4 5 Navodi i podaci o likvidaciji Nijemaca (i drugih) na području Đakovštine neposredno potkraj Drugoga svjetskog rata i u poraću, malobrojni su, različiti i nesigurni. Usp. Hrvatski informativni centar, Zagreb, Ostavština Krunoslava Draganovića, 12 A 1-31+,102 Titove žrtve u šumi “Bagramik” između Vrbice i Kešinaca; Andreas Müller, Das Geheimnis des Akazienwaldes. Wie bei Keschinzi / Slawonien 38 unschuldige Menschen ihr Grab selbst ausschaufeln mußten und dann von Tito - Partisanen erschossen wurden, Der Donauschwabe, Jg. 40, Nr. 35, Aalen, 2. September 1990., str. 1.; Tomo Šalić, Vrbica u Đakovštini 1330 - 1990., Vinkovci, 1990., str. 67.; Vladimir Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, Zbornik Muzeja Đakovštine, 4, Đakovo, 1997., str. 112.; Vladimir Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Zagreb, 2001., str. 171. Usp. V. Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, str. 107.-108.; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, str. 165.-170. Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band I, Ortsberichte über Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, München / Sindelfingen, 1991., str. 761.-762., 763., 764., 768., 771., 775., 777., 778., 779.; Johann Possert, Viškovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein kleines Bauerndorf, Lieboch, 1989., str. 100.; Wilhelm Andreas Zimmermann, Dorfchronik Wutschewzi 1850-1945, Grünstadt, 2001., str. 149. I u ovom prilogu kasnije navedene iskaze Lorenza Gratza iz Tomašanaca, Magdalene Mak rođ. Hahn, Franza Hirschenbergera i Stefana Schwoba iz Mrzovića. Zasigurno se radi o krivom navodu / pogriješci. Trebalo bi pisati “ostalo nekoliko stotina”. Usp. Hrvatski Državni Arhiv, Zagreb, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Glavni urudžbeni zapisnik 4218/1945., kut. 67, 4461/1945., kut. 68.; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, str. 171.-172. 381 VDG JAHRBUCH 2003 Završetkom rata, nakon kratka zatišja, od potkraj travnja do početka kolovoza 1945. godine, u njemačke kuće u Đakovu i Đakovštini, predvođeni domaćim ljudima, Đakovčanima, dolaze vojnici Jugoslavenske armije. U pravilu, naređuju svim ukućanima da se odmah pripreme za polazak na ispitivanje, te da ponesu sa sobom samo najnužnije. Napose po selima Đakovštine upućivali su u logor sve osobe njemačkog prezimena. Dokumenti (napose kasnije objave o otpustu iz logora) potvrđuju da su protjerivane, odnosno u logore upućivane cjelokupne njemačke obitelji s djecom i starcima bez obzira na godine.6 Nijemci Đakova i Đakovštine internirani su najprije, kratkotrajno, tijekom travnja, svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. u Sabirni logor Đakovo, koji se je nalazio na istom mjestu (“Cereale”, mlin, odnosno skladište u vlasništvu đakovačke biskupije) gdje je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, od potkraj 1941. do sredine 1942. godine bio i Sabirni logor Đakovo za Židove.7 Iz Sabirnog logora Đakovo, Nijemci Đakova i Đakovštine upućivani su u logore u Josipovcu8 kraj Osijeka i u Valpovu9, odakle su trebali biti protjerani, s ostalim slavonskim Nijemcima, željezničkim transportima u Njemačku, odnosno Austriju. Sabirni logor Đakovo je osnovan u travnju 1945. godine kao privremeni sabirni logor za preostale Nijemce Đakova i okolice. Većina đakovštinskih i đakovačkih Nijemaca lišenih slobode tijekom travnja, svibnja, lipnja, srpnja i početkom kolovoza 1945. godine prošla je kratkotrajno kroz Sabirni logor Đakovo, odakle su upućivani pretežito u logore Josipovac i Valpovo. Kada je sredinom kolovoza 1945. godine, nakon privremene jugoslavenske odgode protjerivanja Nijemaca u Njemačku (Austriju) zbog zatvaranja zapadnih granica Jugoslavije od okupacijskih vlasti u Austriji, osnovan u Đakovštini logor Krndija10, prestalo je djelovanje Sabirnog logora Đakovo. Nijemci Đakova i Đakovštine upućivani su od tada izravno u logor Krndija, a zatim su nakon ukidanja 6 7 8 9 10 Usp. V. Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, str. 112; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, str. 172. Usp. Zoran Vasiljević, Sabirni logor Đakovo, Slavonski Brod, 1988. I tamo navedeni izvori i literatura. O logoru Josipovac, usp. Leopold Rohrbacher, Ein Volk ausgelöscht. Die Ausrottung des Donauschwabentum in Jugoslawien in den Jahren von 1944 bis 1948, Salzburg, 1949., str. 198.; Völkermord der Tito-Partisanen 1944-1948. Die Vernichtung der altösterreichischen Deutschen Volksgruppe in Jugoslawien und die Massaker an Kroatien und Slowenen. Dokumentation, Graz, 1991., str. 191.; Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, Düseldorf 1961.1, München 1984.2, Augsburg 1994.3, str. 521.-544.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, Erlebnisberichte über die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, München / Sindelfingen, 1993., str. 770., 768., 796., 798.-802., 819.-823., 828.-829.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschießungen – Vernichtungslager - Kinderschicksale in der Zeit von 1944 bis 1948, München / Sindelfingen, 1995., str. 885.-886.; Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Station eines Völkermords, München, 1998, str. 219.-220.; Vladimir Geiger (prir.), Radni logor Valpovo 1945.-1946. Dokumenti, Osijek, 1999., str. 373., 378., 388., 390.-395., 420. I tamo navedeni izvori i literatura. O logoru Valpovo, usp. V. Geiger, Radni logor Valpovo 1945. – 1946. I tamo navedeni izvori i literatura. O logoru Krndija, usp. L. Rohrbacher, nav. dj., str. 200.; Völkermord der Tito-Partisanen 1944-1948, str, 193.; Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost – Mitteleuropa, Band V, str. 525.-534.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, str. 779.-782.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, str. 887.-889.; Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948, str. 221.-223.; Vladimir Geiger, Ivan Jurković (prir.), Pisma iz Krndije, Zagreb, 1994.; Vladimir Geiger, Nestanak Folksdojčera, Zagreb, 1997., str. 71.-83.; V. Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, str. 116.-122.; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, str. 176.-183. I tamo navedeni izvori i literatura. 382 VDG JAHRBUCH 2003 toga logora u svibnju 1946. godine otpremljeni i u druge logore u Slavoniji, kasnije i u Baranji, Bačkoj i Banatu. Broj žrtava / stradalih u Sabirnom logoru Đakovo 1945. godine nije poznat i utvrđen. Prema nepotpunim i nepotvrđenim podacima Njemačkog Crvenog križa (Deutsches Rotes Kreuz) iz 1962./1963. godine, nakon interniranja u Sabirni logor Đakovo (Lager Đakovo), nepoznate su sudbine: Josefa Barona (1885.) zemljoradnika iz Vučevaca, Josefa Barona (1905.) redarstvenika iz Zavidovića, Bernharda Bröneckea (1915.) tesara iz Himmelsthüra kod Hannovera, Wilhelma Dietricha (1905.) stolara iz Jankovaca, Emila Dufta (1921.) frizera iz Viškovaca, Johanna Gerbera (1926.) frizera iz Vinkovaca, Adama Vukmanovitza (1885.) kovača iz Vučevaca.11 U Sabirnom logoru Đakovo 1945. godine, prema svjedočanstvima interniraca, napose je bio težak položaj malobrojnih vojnih zarobljenika Nijemaca (Wehrmacht). U Historiografiji i publicistici Sabirni logor Đakovo 1945. godine spominje se izrazito rijetko. Ne navode ga niti najiscrpniji pregledi / popisi logora za Folksdojčere 11 Usp. Deutsches Rotes Kreuz. Suchdienst. Ziviverschollenen liste. Namenverzeichnis von in fremden gewahrsam geratenen und verschollenen Zivilpersonenen nach Lagerbereichen alphabetisch geordnet. D Jugoslawien N–Lgl, Herausgegeben vin Suchdienst des Deutschen Roten Kreuzes, Bearbeitet und zusammengestellt beim Suchdienst Hamburg des DRK in den Jahren 1962 und 1963, str. 117. 383 VDG JAHRBUCH 2003 u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata.12 Samo rijetki autori, i to isključivo na temelju svjedočanstava, spominju Sabirni logor Đakovo 1945. godine. U njemačkoj historiografiji samo najopsežnije, podunavskošvapsko izdanje o sudbini Folksdojčera u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata “Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien”, Sabirni logor Đakovo 1945. godine samo usput spominje na temelju iskaza / svjedočanstava (izvornici kojih se nalaze u Saveznom arhivu / Bundesarchiv u Koblenzu). U prvoj knjizi tog serijala naslovljenoj “Ortsberichte über Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948”, Sabirni logor Đakovo 1945. godine se samo spominje u pregledu za Đakovštinu (“Die Leute wurden enteignet, ausgeplündert, zu Zwangsarbeit verurteilt bzw. in Gefängnisse oder Lager eingewiesen: Djakovo, Josipovac, Nova Gradiška, Krndija, Velika Pisanica, Knićanin / Rudolfsgnad, Kruševlje …/…/.”)13 i u iskazu / svjedočanstvu Josefa Sehna iz Selaca (“Sie kamen später in die Lager nach Djakovo, Krndija, Velika Pisanica oder Knićanin / Rudolfsgnad. /…/.”)14 , a tek nešto opširnije u iskazu / svjedočanstvu Johanna Freihauta iz Vučevaca.15 Od podunavskošvapskih zavičajnih knjiga, Sabirni logor Đakovo 1945. godine spominju samo knjige za sela Viškovci (“Viškovci Heimatbuch”)16 i Vučevci (“Dorfchronik Wutschewzi 1850-1945”).17 Od ne-njemačkih autora i izdanja, Sabirni logor Đakovo 1945. godine spominju, ukratko i usput, samo rijetki. Sabirni logor Đakovo1945. godine, odnosno zapovjedništvo logora, spominje jedino hrvatski emigrantski tisak. Prema navodima u “Obrani”, zapovjednik Sabirnog logora Đakovo 1945. godine bio je Johann Kaiser, zamjenik zapovjednika Ivica Novak, obojica Đakovčani. (“Za pokolje oko Djakova smatramo odgovornim u prvom redu stožer XVI. Srbske divizije, zatim Johanna Kaisera, zapovjednika logora, te njegova zamjenika Ivicu Novaka.”).18 Sabirni logor Đakovo 1945. prvi u Jugoslaviji spominje srbijanski redatelj Petar Đurić u dokumentarnom filmu “Folksdojčeri”, 1989. godine. (“Najveći su se [logori] 12 13 14 15 16 17 18 Usp. primjerice: Anton Tafferner, Das Donauschwabentum in den Lagern der Tito-Partisanen 1944-48, Volkskalender 1965 der Donauschwaben, Ulm, 1965., str. 32.-33.; Anton Tafferner, Donauschwaben in den Todeslagern der Titopartisanen 1944-1948, u: Die Donauschwaben 1944-1964. Beiträg zur Zeitgeschichte, München, 1968., str. 128.; (PS) /Philipp Sandles/, Eine Liste der Unmenschlichkeit. Das titoistische Konzentrationslagerwesen 1944-48 in Jugoslawien, Der Donauschwabe, Jg. 41, Nr. 41, Aalen, 13. Oktober 1991., str. 1.-2.; Vladimir Geiger, Ivan M. Jurković, Imenik i tipovi poratnih logora za pripadnike njemačke nacionalne manjine na teritoriju istočne Slavonije, Srijema, Baranje, Bačke i Banata, Zatvorenik, god. 2, br. 9, Zagreb, 1991., str. 29.-31.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste - Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito - Regime in der Zeit von 1944-1948, München / Sindelfingen, 1994., str. 972. (Vernichtungs- und Internierungslagen mit den Zahlen der dort zwischen 1944 und 1948 umgekommenen Zivilpersonen); Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948.; str. 320. (Vernichtungs- und Internierungslager mit den Zahlen der 1944 bis 1948 in ihnen umgekommenen Zivilpersonen). Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band I, str. 762. Isto, str. 764. Usp. Isto, str. 779. Usp. J. Possert, nav. dj., str. 100. Usp. W. A. Zimmermann, nav. dj., str. 149., 155.-156. Obrana, br. 7-8, 1962., str. 2. 384 VDG JAHRBUCH 2003 nalazili u Sekiću, Somboru, Odžacima, Banatskom Brestovcu, Knićaninu, Novom Sadu, Đakovu /…/.”).19 Nešto opširnije (na temelju iskaza Đ. E. Šerbeđija rođ. Brand) o Sabirnom logoru Đakovo 1945. pisao sam u disertaciji o Nijemcima u Đakovu i Đakovštini (“Njemačka etnička zajednica u Đakovu i Đakovštini od početka 19. do sredine 20. stoljeća”), obranjenoj 1996. i objavljenoj 2001. godine.20 Sabirni logor Đakovo 1945., ukratko spominje 2001. godine Željko Lekšić u radu o povijesti đakovačkih mlinova. Prvi puta navedeno je postojanje Sabirnog logora u Đakovu na istom mjestu i u vrijeme Drugoga svjetskog rata i u poraću. (“Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ovdje je bio logor za djecu i žene, uglavnom Židove, od 1. 12. 1941. do 5. 7. 1942. godine, pod nazivom sabirni logor Đakovo. /…/ Poslije Drugoga svjetskog rata ovdje je bio i logor za pripadnike nemačke manjine.”).21 Naime, nijedan od brojnih autora koji su obrađivali i pisali o Sabirnom logoru Đakovo za Židove u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, od početka prosinca 1941. do početka srpnja 1942., ne spominje postojanje Sabirnog logora u Đakovo za Nijemce, nakon Drugoga svjetskog rata, od potkraj travnja do početka kolovoza 1945. godine. Neke pojedinačne i obiteljske sudbine slikovito prikazuju početak poslijeratnih stradanja đakovačkih i đakovštinskih Nijemaca u proljeće i ljeto 1945. godine u Sabirnom logoru Đakovo. Obitelj Antona Branda (1898.) iz Đakova uhićena je sredinom svibnja 1945. godine i odvedena kratkotrajno u Sabirni logor Đakovo. Slijede logori Valpovo, Velika Pisanica i Krndija. U međuvremenu djeca Antona i Marije Brand, Zvonko, Ružica i Emma kradom su iz Sabirnog logora Đakovo prebačena baki u Semeljce.22 Prema iskazu i sjećanju Antona Branda i Đurđice Emme Šerbeđija rođ. Brand: “26. 5. 1945 u jutro oko 4 sata, došli su vojnici i jedan činovnik. Probudili sve, prozvali po popisu. Naredili da se preda novac, nakit i da se napusti kuća. Ponijet se smije samo par veša i jelo za dva dana. Za malo dijete jastuk. Svi su odvedeni u mlin 'Štediša’23. Tamo se ostalo 3–4 dana. Vagonima direktno u mlinu utovareni i preveženi u Valpovo.”24 Franjo i Marica Špigl iz Đakova odvedeni su u Sabirni logor Đakovo 6. lipnja 1945. godine. Dvoje malene djece, sina i kćerku smjestili su ranije kod rodbine. Nakon tri dana Špiglovi su iz Đakova prebačeni u logor Josipovac, te Radni logor Valpovo, zatim slijede i drugi logori.25 19 20 21 22 23 24 25 Petar Đurić, Folksdojčeri, Televizija Beograd, 1989. Usp. V. Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, str. 113.; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, str. 172.-173. Željko Lekšić, Iz povijesti đakovačkih mlinova, Zbornik Muzeja Đakovštine, 5, Đakovo, 2001., str. 31. Usp. Stradanje obitelji Brandt, Zatvorenik, god. VI, br. 57, Zagreb, 1996., str. 28.; Ante Gabričević-Mamut, Životni odbljesci, III, Zagreb, 1997., str. 487.; V. Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine nakon Drugog svjetskog rata, str. 113.; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštin, str. 172.-173. Radi se o krivom navodu. Odvedeni su u skladište bivšeg mlina “Cereale”. Pisani iskaz Antona Branda / prilog pisma Đurđice Emme Šerbeđija (rođ. Brand), Schemmerhofen, Njemačka, od 19. siječnja 1995. godine V. Geigeru. Usp. Zvonko Benašić, Nakon 54 godine u svojoj kući, Đakovački glasnik, god. VI, br. 112, Đakovo, 9. rujna 1999., str. 18. 385 VDG JAHRBUCH 2003 Prema zabilješkama Albine Filipović rođ. Rechner iz Đakova, obitelj Stjepana Rechnera (1889.) je uhićena 7. lipnja 1945. godine i sprovedena u Sabirni logor Đakovo, gdje su bili kratkotrajno (“Uhapšeni 7 – VI – 45. U Cerjali bili 2 dana, otišli za Josipovac /…/”.), te su upućeni u logor Josipovac, zatim u logor Valpovo, a nakon osnutka u logor Krndiju.26 Katharina Maj (1885.) i njena unuka Katharina Maj (1934.) iz Drenja odvedene su u Sabirni logor Đakovo u srpnju 1945. godine, a zatim su nakon nekoliko dana prebačene u logor Krndija. “Jednog jutra u Julu 1945 smo čuli da će se svi Švabi iz sela terat u Đakovo na njeko saslušanje i tako nije dugo trajalo su i kod nas njeki ljudi stajali pred vratima. Baka je na brzinu pokupila malo nješta za jesti i malo robe, morali smo izaći iz kuće. Baka je morala ključe predati./…/ Oterali su nas i još više Familija iz sela u Đakovo u jednu veliku avliju, to je bijo Mlin. Tut smo bili jedno 5 dana, dok su još puno Familija doterali iz okolice Đakova sve u tu avliju, za jest nismo dobili ništa, to malo što je Baka ponela otoga smo živili, spavali smo vani na zemlji. Nakon par dana su nas sve pokupili najviše žene sa djecom i stari svit, oterali su nas u Krndiju /…/.”27 Prema zavičajnoj knjizi Viškovci (“Viškovci Heimatbuch”), oni Viškovčani koji su se neposredno nakon završetka rata vratili iz izbjeglištva u svoje selo, otpremljeni su poput ostalih Nijemaca Đakova i Đakovštine u Sabirni logor Đakovo, a zatim i u druge logore u Slavoniji, Baranji, Bačkoj i Banatu. “Nach Kriegsende (Anfang Mai 1945) und der darauffolgenden Festlegung der Besatzungszonen, fiel die Steiermark endgültig den Engländern zu. Vereinzelt wagten einige unserer Landsleute die Rückreise in die Heimat. Nachdem ihnen bereits nach der jugoslawischen Grenze alles abgenommen wurde, gaben sie ihr Vorhaben auf, kehrten zurück und blieben vorerst in der Steiermark. Einer familie (Josef Hahn) gelang es, trotz vieler Sperren Viškovci zu erreichen. Auf ihr Haus und ihren Hof konnten sie allerdings keinen Anspruch mehr erheben. Sie kamen sofort in ein Lager, wo andere zurückgebliebene Deutsche zusammengefaßt waren.”28 Obitelj Gratza iz Tomašanaca, izbjegla je potkraj listopada 1944. godine u Austriju. Nakon završetka rata vratili su se iz izbjeglištva u Štajerskoj u zavičaj. Odmah su lišeni slobode (otac i majka sa dva maloljetna sina, uključujući i dva sina sa njihovim obiteljima) i odvedeni u Sabirni logor u Đakovu. Zatim slijede logori Krndija, Josipovac, Valpovo i naposlijetku Krndija. Prema sjećanju Lorenza Gratza (1929.): “Nach Ende des Krieges kamen wir mit unseren zwei Pferdegespannwagen nach Slawonien zurück. Sogleich wurden wir in das Sammellager für Deutsche, in die alte Mühl, nach Djakovo gebracht. Das waren meine Eltern, mein Bruder und ich, sowie zwei weitere Brüder mit ihren Familien. Die Stationen unseres Leidens brachte uns nach Krndija, Josipovac, Valpovo und 26 27 28 Zabilješka Albine Rechner u spomenaru, 1950. godine. Izvornik u posjedu A. Filipović rođ. Rechner, preslika kod autora. Pisani iskaz / pismo Katharine Dürr (rođ. Maj), Kirchentellinsfurt, Njemačka, od 19. siječnja 2001. godine V. Geigeru. J. Possert, nav. dj., str. 100. 386 VDG JAHRBUCH 2003 wieder zurück nach Krndija. In allen Lager war es das gleiche: Sterben, Hunger, Durst, Jammer und Not. /…/ ”29 Obitelj Dobler iz Mrzovića, Franz (1889.) i Ana (1896.) sa maloljetnim sinom Franzom (1930.) izbjegla je potkraj listopada 1944. godine u Austriju (Štajerska). Po završetku rata vratili su se 25. svibnja 1945. godine u rodno selo, no već idućeg dana svi su odvedeni u Sabirni logor Đakovo. Zatim slijede logori Josipovac, Valpovo i Krndija.30 Iz izbjeglištva u Austriji vratila se je u svibnju 1945. godine u Mrzović i obitelj Hahn. Idućeg dana svi su odvedeni u Sabirni logor Đakovo. Zatim slijede logori Josipovac, Valpovo, Velika Pisanica, Krndija i Podunavlje. Prema sjećanju Magdalene Mak rođ. Hahn (1930.): “Pod kraj rata u maju 1945 god. smo moj brat 17 g., ja 15 g. i moja sestra 13 g. i rodbinom došli sa zaprežnim kolima iz Austrije do jugoslavenske granice, tu su nas Partisani dočekali, skinuli sa kola i sve naše vlasništvo oduzeli. Zatvorili su nas u jednu zgradu, drugi dan su nas otpremili do Osijeka. /…/ Iz Osijeka su nas pješke tjerali u logor Josipovac /…/.”31 Isto se dogodilo obitelji Hirschenberger iz Mrzovića. Prema sjećanju Franza Hirschenbergera (1933.): “Mit meiner Mutter, Großmuter und drei Geschwister wurden wir nach der Rückkehr aus der Steiermark in das Sammellager nach Djakovo gebracht. In der Mühle wurden wir von den Partisanen bewacht. Außer uns gab es da noch einige deutsche Kriegsgefangene, die in einem sehr bedenklichen Zustand waren, sie konnten kaum im Hof umher gehen, denn sie waren durch den Hunger arg geschwächt. /…/ Nach etwa zehn Tagen trieb man uns, mit vielen anderen Deutschen aus dem Kreis Djakovo nach Josipovac, und danach nach Valpovo. /…/.”32 Nakon Sabirnog logora Đakovo slijede logori Josipovac, Valpovo, Velika Pisanica, Krndija, Podunavlje, Tenje, Knićanin. Obitelj Schwob iz Mrzovića, Josip (1905.) i supruga Magdalena (1914.) s maloljetnom djecom Stjepanom (1930.), Josipom (1934.), Magdalenom (1938.) i Anom (1942.), koja je također izbjegla potkraj listopada 1944. u Austriju (Štajerska), nakon završetka rata vratila se je 26. svibnja 1945. godine u rodno selo. Obitelj Schwob je slijedećeg dana lišena slobode i upućena u Sabirni logor Đakovo. Prema sjećanju Stefana Schwoba (1930.): “/…/ Der Drau entlang auf der jugoslawischen Seite sind wir am 26. Mai 1945 in unseren 'Heimatort' Mrzović angekommen. /…/ Am nächsten Morgen brachte der Volksbefreiungs-Ausschuß (NOO) die etwa zwanzig Familien ins Sammellager für Deutsche in 29 30 31 32 Usmeni iskaz Lorenza Gratza, Oberdischingen, Njemačka, od 25. kolovoza 2002. godine Stefanu Schwobu, Dietenheim, Njemačka. Usp. Stefan Schwob, Sjećanja. Sveti Antun iz Krndije / Erinnerungen. Der heilige Antonius von Krndija, Deutsches Wort / Njemačka riječ, 38, Osijek, 2000., str. 5./8.; Stefan Schwob, Der heilige Antonius von Krndija, Mitteilungen für die Donauschwaben in der Bundesrepublik Deutschland, Jg. 46, Nr. 11, Eggenstein - Leopoldshafen, 15. November 2000., str. 12. Pisani iskaz / pismo Magdalene Mak (rođ. Hahn) iz Ivankova od 13. veljače 2002. Stefanu Schwobu, Dietenheim, Njemačka. Pisani iskaz Franza Hirschenbergera iz Dietenheima od 3. siječnja 2002. Stefanu Schwobu, Dietenheim, Njemačka. 387 VDG JAHRBUCH 2003 die Kreisstadt. Es began für uns die Hungerzeit und die Unfreiheit. Danach kamen wir in das Arbeitslager Valpovo und später in das Hungerlager Krndija. /…/.”33 “/…/ Mit dem Pferdegespann kamm ich mit meinen Eltern in Slawonien an. Am gleichen Tag gab der Volks-Befreiungs-Ausschuß (NOO) durch Trommelschlag bekannt, das wir nur diese Nacht in unserem Haus verbringen dürfen und uns am nächsten Morgen bereithalten müssen, damit man uns in die Kreisstadt Djakovo in ein Sammellager für Deutsche bringt./…/ In einer ehemaligen deutschen Mühle34 hat man uns eingepfercht, alle Deutschen aus dem ganzen Landkreis. Die Bewachung durch die Partisanen war streng, es gab kein Entkommen – wohin auch? Die Verpflegung war miserabel und so begann für mich die Hungerzeit, die Internierung und Unfreiheit. Nach acht Tagen brachte man alle, etwa 300 Personen teils zu Fuß, teils mit der Bahn nach Tenje bei Essegg. /…/.”35 “Auf der Rückfahrt aus der Steiermark nach Jugoslawien mit dem Pferdefuhrwerk, im Mai 1945, hat dieser Bezug mit Federkissen für mich und meine Geschwister 11, 7 und 3 Jahre gute Dienste geleistet. Zwanzig tage waren wir unterwegs, solange dauerte diese Reise und solange durften mein Bruder und ich dieses Kopfkissen teilen. ’Zuhause’ angekommen stellten wir fest, alles, was wir in Haus und Hof zurückgelassen haben, war weg, aber das war ja nicht einmal das Schlimmste, das kam noch. Der Volksbefreiungsausschuß der Gemeinde gab uns bekannt, daß wir diese Nacht in unserem Haus verbringen dürfen und uns am nächsten Morgen mit kleinem Gepäck bereithalten müssen, man wird uns in die Kreisstadt in ein Sammellager für Deutsche bringen./…/ Was sollten wir mitnehmen? Dieses Kopfkissen mit karriertem Bezug mußte mein Bruder tragen, ich bekam eine Kinderdecke, eine 21-Milchkanne mit Proviant und darin zwei Messer und zwei Löffel. Vater und Mutter mußten frei sein, um meine kleinen Schwestern zu tragen. Bei Nacht lagen vier Kinderköpfe auf dem für uns so wichtigen Kopfkissen. Die zwei Kleinen wurden mit der Decke zugedeckt und wir mit dem, was wir anhatten. /…/.”36 “/…/ Über Našice haben wir unsere Kreisstadt Djakovo mit Bischofssitz hinter uns gelassen und kamen in unserem Heimatort Mrzović am 26. Mai 1945 nachmittags an. Unser Haus war völlig leergeräumt. Außer Türen und Fenster war alles verschwunden. Wir trugen unsere Habseligkeiten vom Wagen in das Haus. Ich hörte die Muter sagen: ’Gott sei Dank, Wir sind wieder zu Hause’. Unsere kroatischen Nachbarn begrüßten uns und brachten uns etwas zu essen./…/ Die Freude währte nich lange, als uns durch Trommelschlag von der Gemeinde bekannt gemacht wurde, daß wir nur diese Nacht im eigenen Haus verbringen dürfen, und daß man uns am nächsten Morgen bereithalten müssen, damit man uns in die Kreisstadt Djakovo in ein Sammellager für Deutsche bringt./…/ In einer drei Stockwerke großen ausgeplünderten deutschen Mühle37 war das Sammellager für die Deutschen aus dem gesamten Landkreis. Die Bewachung durch die Partisanen war streng, und es gab kein Entkommen – wohin auch? Die Verpflegung war miserabel und unzureichend. Ein bißchen Glück hatten wir schon. Die Tante meines Vaters (Großvaters Schwester)38 lebte in dieser Stadt und war mit einem Kroaten 33 34 35 36 37 38 Stefan Schwob, Erlebte Grenzen 1944 - 1954, .de/LiLL/3.0/D/zeit/schwob 6.htm. Radi se o krivom navodu. Odvedeni su u skladište bivšeg mlina “Cereale”, ranije u vlasništvu đakovačke biskupije. Stefan Schwob, Hunger, .de/LiLL/3.0/D/zeit/schwob 5.htm. Stefan Schwob, Der Rest eines Kopfkissenbezugs, .de/LiLL/3.0/D/zeit/schwob l.htm. Vidjeti bilješku 34. Theresia (Reza) Kostelac (ranije Rack, rođena Schwob) (1883.-1958.). 388 VDG JAHRBUCH 2003 verheiratet. Sie kochte einmal täglich für zehn Personen, nämlich für unsere Familie mit 6 Personen und für die Familie der Schwester meines Vaters, brachte uns das Essen und reichte es uns durch den Zaun hindurch. So begann für uns nach Ende des Zweiten Weltkrieges der Hunger, die Internierung und die Unfreiheit. In diesem Lager waren auch etwa 30 Kriegsgefangene der Wehrmacht, die durch Hunger von Tag zu Tag weniger wurden – sie starben. Nach etwa 8 Tagen, als die neuen Machthaber alle Deutschen im Landkreis eingefangen hatten, wurden wir zu Fuß in Marsch gesetzt. Es waren meistens alte Menschen, Frauen mit zum Teil sehr kleinen Kindern. Mein Bruder und ich mußten das wenige Gepäck tragen, Vater mußte für die fast sechsjährige und Mutter für die zweijährige Schwester frei sein, um sie zu tragen. Wir hatten einen Fußmarsch von etwa 40 Kilometer bis Tenje bei Essegg vor uns. Es war sehr heiß, die Kolonne zog sich immer weiter auseinander, alte Menschen, die vor Erschöpfung nicht mehr konnten, wurden einfach liegengelassen. Das Antreiben durch die Wachmannschaften (Partisanen) half auch nicht mehr. Da man uns nicht durch die Dörfer treiben wollte, war unser Marschweg entlang der Bahngleise, und dann kam auch für uns die Erleichterung in Form eines Güterzuges. Die Partisanen stellten sich auf die Gleise und schossen solange, bis der Zug stehenblieb. Wir wurden in die offenen Wagons eingeladen und kamen nach Tenje in das überfüllte Internierungslager./…/. ”39 Nakon Sabirnog logora Đakovo, obitelj Schwob je internirana kratkotrajno u logor Tenje, zatim slijede logori Josipovac, Valpovo, Donji Miholjac i Krndija. Prema sjećanju Anne Abtt rođ. Kranzpiller (1928.) iz sela Mrzović kraj Đakova, obitelj Kranzpiller je uhićena potkraj svibnja 1945. godine i upućena u Sabirni logor Đakovo. “Ende Mai im Jahre 1945 mussten meine Mutter, Rosalia Kranzpiller, mit uns drei Töchtern, Magdalena mit Sohn Siegfried, 2 Jahre, Anna und Barbara aus unserem Haus raus. Wir durften nur für zwei Tage Verpflegung mitnehmen. In Djakovo sind wir in einer alten Mühle untergebracht worden. Dort haben wir deutsche Kriegsgefangene angetroffen, welche auf dem Betonboden lagen, abgemagert bis auf Haut und Knochen, unrasiert und von Durchfall betrofen. Vor lauter Schwäche konnten sie nicht einmal bis zur Toilette gehen. Wir bekamen große Angst, was wohl auf uns noch zukommt. Von Djakovo hat man uns ins Internierungslager Josipovac gebracht /…/.”40 Iz Sabirnog logora Đakovo prebačeni su poslije dva dana u logor Josipovac, a zatim poslije tri dana u Radni logor Valpovo. Prema sjećanju Johanna Freihauta iz Vučevaca, nedugo nakon povratka s obitelji iz izbjeglištva u rodno selo, odvedeni su u Sabirni logor Đakovo. “Am 21. Mai 1945 kehrte ich vom Kriege zurück, und am 9. Juni 1945 wurde ich mit meiner Frau und zwei Kindern in das Internierungslager gebracht. Zuerst wurden wir nach Djakovo gebracht, wo wir einige Tage verbringen mußten in einer alten Mühle, und dann kamen wir nach Josipovac bei Essegg ins Lager /…/.”41 39 40 41 Stefan Schwob, So erlebte ich meine Jugendzeit und die Jahre 1941-1954, .de/LiLL/3.0/D/zeit/schwob 4.htm. Pisani iskaz / sjećanje Anne Abtt, Schwäbisch Gmünd, Njemačka od 27. kolovoza 2001. godine V. Geigeru. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, 1993., str. 779.; W. A. Zimmermann, nav. dj., str. 149. 389 VDG JAHRBUCH 2003 Nakon Sabirnog logora Đakovo slijede logori Josipovac, Valpovo, Velika Pisanica, Krndija, Belje i Knićanin. Obitelj Fabing iz Vučevaca, koja je također izbjegla potkraj 1944. u Austriju (Štajerska), nakon završetka rata vratila se polovicom svibnja 1945. godine u rodno selo. Prema sjećanju Josefa Fabinga, nedugo nakon povratka s obitelji iz izbjeglištva u Vučevce odvedeni su u Sabirni logor Đakovo. “Schon nach 14 Tagen hatte sich unsere Rückkehr bei der zuständigen Ortsbehörde in Djakovo durchgesprochen. Schwer bewaffnete Partisanen erschienen plötlich bei uns und forderten uns auf, das Haus zu verlassen, um angeblich für 3 Tage nach Djakovo zu einem Verhör zu gehen. Leichtgläubig und ängstlich wie wir schon waren, folgten wir dieser Aufforderung. Das Haus wurde versiegelt. In Djakovo angekommen warf man uns gleich für eine Woche in das dortige Lager für Deutsche. Von dort ging es durch das Lager in Josipovac/…/.”42 Nakon Sabirnog logora Đakovo slijede logori Josipovac, Valpovo, Velika Pisanica, Krndija, Podunavlje, Tenjska Mitnica i Knićanin. Prema sjećanju Marije Vuković rođ. Ban (1917.) iz Đakova, svjedokinje transportiranja Nijemaca iz Sabirnog logora Đakovo u ljeto 1945. godine, prilikom otpreme interniraca željeznicom iz Đakova u logore Josipovac i Valpovo, prema njima je izrazito grubo postupano.43 Iskazi / sjećanja interniraca i suvremenika o Sabirnom logoru Đakovo 1945. godine, uz sve nedostatke koje takav subjektivni materijal donosi, izuzetno su korisni i nezaobilazni, upravo zbog nepostojanja odnosno nedostupnosti dokumentacije, a u mnogočemu svjedočanstva su i podaci nenadoknadivi iz drugih izvora. O Sabirnom logoru Đakovo 1945. godine, ostala su brojna otvorena pitanja i protupitanja. Mnogo je nepoznanica. Navodi u historiografiji, povijesnoj publicistici i memoarskoj literaturi rijetki su i šturi. Arhivsko gradivo o Sabirnom logoru Đakovo 1945. godine do sada je nepoznato, odnosno nedostupno. Unatoč nedostatku dokumentacije i opširnijih navoda o Sabirnom logoru Đakovo 1945. godine, moguće je na temelju do sada raspoloživih iskaza / svjedočanstva stvoriti početnu / osnovnu sliku i o tom logoru. Pronalaženje i objavljivanje (nove) nepoznate dokumentacije i iskaza / svjedočanstava o Sabirnom logoru Đakovo 1945. godine, doprinijelo bi umnogome u razjašnjavanju sudbine Nijemaca / Folksdojčera u tom logoru, kao i o stradanjima njemačke manjine u Jugoslaviji, Hrvatskoj i Slavoniji nakon Drugoga svjetskog rata. 42 43 W. A. Zimmermann, nav. dj., str. 155.-156. Usmeni iskaz Marije Vuković, Kolodvorska ulica 12, Đakovo od 11. kolovoza 2002. V. Geigeru. 390 VDG JAHRBUCH 2003 Na mjestu Sabirnog logora Đakovo danas se nalazi spomen-ploča (postavljena 1961.; u ratnim sukobima 1991./1992. oštećena, te je izrađena i postavljena nova spomen-ploča, ista kao i prethodna) 44, posvećena žrtvama logora 1941./1942. godine. Sabirni logor Đakovo, mjesto početka poslijeratnih stradanja Nijemaca Đakova i Đakovštine potrebno je i dužnost dostojno obilježiti. Sve do tada ovo mjesto stradanja, biti će nepotpuno, jednodimenzionalno, štoviše i neistinito označeno. 44 Ž. Lekšić, nav. dj., str. 31. Natpis glasi: “I ovi zidovi govore./ Govore pokoljenjima i vjekovima./ Oni znaju svaku muku živu./ Sramotu i tugu. Prezir i tugu sivu./ I ne zaboravljaju da su/ dječje igre prekinute./ Ljubavi zaklane./ Sestre izmrcvarene./ Majke ubijene…/ I ne zaboravljaju vrijeme od 1. XII. 1941. – 5. VII. 1942./ Kada su ovdje fašisti imali/ koncentracioni logor/ za djecu i žene većinom jevrejskog/ porijekla./ Slile su se putanje nevinog naroda iz različitih/ mjesta Evrope u ovo mučilište, da bi u/ uzavrelom/ podneblju XX vijeka bile predmet/ srednjevjekovnih/ prizora na kojima su se ustaše/ naslađivale./ I govore ovi zidovi o neuništivim srcima/ koja/ našim srcima daju glas čelika. I snagu/ stijene./ Radni kolektiv/ Mašinske radionice Đakovo./ U Đakovu 2. VII. 1961. god.” Ivan Germovšek, Natpisi na spomenicima u Đakovu, Zbornik Muzeja Đakovštine, 1, Đakovo, 1978., str. 191.-193. 391 VDG JAHRBUCH 2003 Sammellager Đakovo im Jahr 1945 In der Historiographie und Publizistik wird das Sammellager Đakovo aus dem Jahr 1945 sehr selten erwähnt. Es wird nicht einmal in den detaillierten Überblicken/Registern der Lager für Volksdeutsche in Jugoslawien nach dem II. Weltkrieg erwähnt. Nur seltene Autoren erwähnen das Sammellager Đakovo 1945 ausschliesslich anhand Zeugenaussagen. Die Deutschen aus Đakovo und der Đakovština wurden, zuerst nur für kurz, im April, Mai, Juni, Juli und August 1945 in das Sammellager Đakovo, das sich auf gleicher Stelle befindet (“Cereale”, Mühle bzw. Lagerraum in Besitz des Bischoftums Đakovo), an dem sich zur Zeit des Unabhängigen Staates Kroatiens (NDH) von Ende 1941 bis Mitte 1942 das Sammellager Đakovo für Juden befand, interniert. Aus dem Sammellager Đakovo wurden die Deutschen aus Đakovo und der Đakovština in das Lager nach Josipovac bei Osijek und Valpovo gebracht, und von dort hin sollten sie mit anderen Deutschen aus Slawonien, mit Bahntransporten nach Deutschland, bzw. Österreich vertrieben werden. Als Mitte August 1945, nachdem Jugoslawien den Vertrieb der Deutschen nach Deutschland (Österreich) wegen des Schliessens der Westgrenzen Jugoslawiens von der okkuppatorischen Regierung in Österreich verschob, wurde in der Đakovština das Lager Kerndia gegründet und das Sammellager Đakovo abgeschafft. Die Deutschen aus Đakovo und der Đakovština wurden dann direkt ins Lager Kerndia gebracht und als dieses Lager abgeschafft wurde, wurden sie in andere Lager in Slawonien gebracht - in die Baranya und nach Batschka. Einige einzelne und Familienschicksale stellen bildlich den Anfang des nachkriegszeitlichen Leidens der Deutschen aus Đakovo und der Đakovština im Frühjahr und Sommer 1945 im Sammellager Đakovo dar. Aussagen und Erinnerungen der Internisten und Zeitgenossen im Sammellager Đakovo 1945 sind trotz aller Mängel, die solch ein subjektives Material bringt, sehr nützlich und unumgehbar da Dokumentationen nicht bestehen oder unzugänglich sind - in vielen Fragen sind Zeugenaussagen auch Angaben , die aus anderen Quellen unersetzbar sind. Im Sammellager Đakovo 1945 sind viele Fragen und Gegenfragen offengeblieben. Angaben in der Historiographie, der Geschichtspublizistik und Memoirenliteratur sind selten und mangelhaft. Das Archivmalmaterial über das Sammellager Đakovo 1945 ist bis jetzt unbekannt, bzw. unzugänglich. Die Anzahl der Opfer im Sammellager Đakovo 1945 ist weder bekannt noch festgestellt. Im Sammellager Đakovo 1945 war, nach den Aussagen der Internisten, die Situation der kleinzähligen gefangenen deutschen Soldaten besonders schwer. Trotz Unvollständigkeiten und ausführlichen Angaben über das Sammellager Đakovo 1945 ist es möglich, anhand der bisherigen Zeugenaussagen, ein grundlegendes Bild über dieses Lager zu schaffen. Das Entdecken und die Veröffentlichung der (neuen) unbekannten Dokumentation und Zeugenaussagen über das Sammellager Đakovo 1945 würde der Erläuterung des Schicksals der Deutschen/Volksdeutschen in diesem Lager, als auch dem Leiden der deutschen Minderheit in Jugoslawien, Kroatien und Slawonien nach dem II. Weltkrieg sehr beitragen. 392 VDG JAHRBUCH 2003 Ovaj Zbornik radova tiskan je zahvaljuju}i financijskoj potpori. Dieses Buch wurde dank der finanziellen Unterstützung gedrückt. Zahvaljujemo Danke an • Uredu za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske Amt für nationale Minderheiten der Regierung der Republik Kroatien • Veleposlanstvu Savezne Republike Njema~ke u Republici Hrvatskoj Botschaft der Bundesrepublik Deutschland in der Republik Kroatien • Veleposlanstvu Republike Austrije u Republici Hrvatskoj i Ministarstvu vanjskih poslova Republike Austrije Botschaft der Republik Österreich und • Kulturnoj zakladi Podunavskih [vaba Savezne dr`ave Baden-Württemberg, Stuttgart Donauschwäbische Kulturstiftung des Landes Baden-Württemberg, Stuttgart • Zakladi Friedrich-Naumann, Zagreb Friedrich-Naumann Stiftung, Zagreb 393