docPREPORODOV
download 
Report Transcription
PREPORODOV
Journal PREPORODOV ISSN 1334-5052 MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 144 LISTOPAD 2012. MERSAD BERBER (1940. – 2012.) UVODNIK Sisačka tuga pregolema INTERVJU – FRANJO TOPIĆ BiH ima Božje poslanje KOALICIJE I LOKALNI IZBORI U BiH Dajem državu za fotelju! CLINTON I ASHTON U BiH Između optimizma i razočaranja KDBH “PREPOROD” IMPRESUM SADRŽAJ PREPORODOV UVODNIK Sisačka tuga pregolema ................................................................ 3 Journal ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Redakcija: Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Suradnici: Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Bedrudin Brljavac (BiH) Senadin LAVIĆ (BiH) Kemal BALIHODŽIĆ (BiH) Helena Anušić (Rijeka) Faris NANIĆ (Zagreb) Asim ČABARAVDIĆ (Pula) Ibrahim DURAKOVIĆ (Split) Adresa: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje BOŠNJACI U HRVATSKOJ Teško se suočiti s prošlošću . ......................................................... 4 Odlazak velikog umjetnika ............................................................ 6 U čast Safvet-begu ........................................................................ 8 Otvorenje na proljeće ................................................................... 9 Doprinos manjinskoj afirmaciji ................................................... 10 Priznanje za zasluge .................................................................... 11 Misterij i čudo nišana . ................................................................ 12 Bogatstvo bošnjačke kulture ....................................................... 13 O sebi kazujemo i plesom ........................................................... 14 Organizacijsko širenje ................................................................. 16 Uspješan razvoj i rezultati ........................................................... 17 Bajram u Hrvatskoj . .................................................................... 18 HRVATSKA Uzburkana javnost ...................................................................... 20 INTERVJU – FRANJO TOPIĆ BiH ima Božje poslanje . .............................................................. 22 BOSANSKI BAROMETAR Dajem državu za fotelju! ............................................................. 26 Između optimizma i razočaranja ................................................. 28 Otkud se pojavljuje entitet RS? (II) . ............................................ 30 IZ SVIJETA Na rubu šireg sukoba .................................................................. 33 KULTURA Zapjevala sojka ptica ................................................................... Umjetnošću protiv mržnje .......................................................... Filmski sevdah . ........................................................................... U potrazi za identitetom ............................................................. 36 37 38 39 PRIČE IZ BOSNE Vojnik od glave do pete . ............................................................. 40 ŽIVJETI ISLAM Načini objave poslanstva (II) ....................................................... 42 dIZAJN: Midhat MULABDIĆ PRIJELOM: Dario MOLNAR Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Mersad Berber (1940.-2012.) 2 PREPORODOV JOURNAL 144 UVODNIK UVODNA RIJEČ Sisačka tuga pregolema Sjećate li se Željezare Sisak i događanja od prije godine dana, udarne vijesti u središnjim Dnevnicima svih hrvatskih TV-stanica, tadašnjih predizbornih i postizbornih političkih obećanja o nastavku proizvodnje i vraćanju radnika na posao? Vjerojatno ne jer je to davno zaboravljena priča u čitavom moru stečaja i likvidacija, u postratnom i tranzicijskom nestajanju hrvatske privrede. Željezara Sisak je šapatom pala, u nevjerici, uz brojna pitanja i težak osjećaj bespomoćnosti, u bolnom radničkom saznanju da više ne odlučuju o svojoj sudbini. Kao i u brojnim sličnim prigodama, i sisački su metalurzi bili svjedoci političkih “spinova”, neshvaćanja problematike, nepoznavanja odredbi potpisanog kupoprodajnog ugovora i kupovanja predizbornog vremena. Oko 1.130 posljednjih radnika sisačke Željezare postalo je dio statistike koja se danas opasno približava brojci od 350.000. Prošle godine, 7. listopada 2011., uoči Dana neovisnosti RH sisački željezarci su doživjeli svoj “kijametski dan”. Tog petka, nekoliko minuta prije 15 sati, na sve e-mail adrese Željezare Sisak, tadašnjeg CMC Sisak d.o.o., stigla je poruka iz centrale Comercial Metals Company iz američkog Dallasa – prekida se proizvodnja, Željezara se prodaje. Nakon što su ispražnjene peći i izvaljane predviđene cijevi, svi radnici su odmah otišli svojim kućama. U međuvremenu su telefonski obaviješteni radnici iz drugih smjena da do daljnjeg ne dolaze na posao. Na hitnom sastanku Uprave CMC Sisak i sindikalnih povjerenika, jedno od prvih pitanja tadašnjih poslodavca bilo je “hoće li radnici nakon ovoga razlupati strojeve”!? Sisački sindikalci ostali su šokirani pitanjem, a ozbiljnost situacije vjerojatno su shvatili tek nekoliko sati kasnije kada su ulogu željezarinih portira na ulaznim kapijama preuzeli radnici jedne privatne zaštitarske tvrtke. Nekoliko dana je ulaz u Željezaru bio dozvoljen samo onim radnicima koji su bili na posebnim spiskovima neophodnih kadrova za servisiranje postrojenja ili unaprijed dogovorene transportne aktivnosti. Agonija je nastavljena još nekoliko mjeseci. Prve otkaze su odmah dobili radnici zaposleni na određeno vrijeme, a nakon odrađivanja otkaznog roka, ovisno o dužini radnog staža, i svi ostali – 910 “posljednjih Mohikanaca”. Umjesto 5.500, dobili su po 3.000 kuna otpremnine po godini radnog staža. Razliku su sindikalni predstavnici, u pregovorima o novom Kolektivnom ugovoru s Upravom nekoliko mjeseci ranije, naivno žrtvovali “za bolju i svijetlu budućnost”. U međuvremenu je dovršena ugovorena proizvodnja i izvršeno pražnjenje skladišnih prostora. Nakon kampanje “čišćenja”, koja je završila na proljeće, u tvorničkom krugu nije ostao niti kilogram čelika ili otpadnog starog željeza. Brojne kavanske (dez)informacije obilježile su proljeće i početak ljeta 2012., a onda su sisački željezarci doživjeli i “sudnji dan”. Apokaliptično je djelovala informacija o demontaži proizvodnih postrojenja i selidbi na američki kontinent. Najgori mogući scenarij dezintegracije i praktičnog nestajanja crne metalurgije s ovih prostora. Nekadašnji metalurški gigant s oko 14.500 radnika, koji je imao svoje pogone ne samo u Sisku, već i u Bakru (koksara), Topuskom, Glini, Hrvatskoj Dubici i Novskoj, uvozio velike količine željezne rude iz Ljubije kod Prijedora, upošljavao na desetine kooperantskih poduzeća i, direktno ili indirektno, hranio oko 100.000 ljudi – “sveden” je na brojku od stotinjak zaposlenih i prazne hale. Što se, zapravo, desilo? Željezaru Sisak, odnosno Valjaonicu cijevi Sisak, od Hrvatskog fonda za privatizaciju 2007. godine kupila LISTOPAD 2012. je kompanija CMI iz Švicarske, podružnica internacionalne kompanije CMC iz Dallasa (SAD). Prema najnovijim saznanjima, kupovina je obavljena kreditom njemačke Deutche Bank, a odluku o zatvaranju i prodaji CMC Sisak d.o.o. donijeli su u nemogućnosti otplate podignutih kredita. Već tri dana nakon “glasovitog” e-maila iz Teksasa, Deutche Bank je poslala svog likvidatora s međunarodnim iskustvom, Joachima Knospea, s namjerom da proda/likvidira CMC Sisak. Scenarij vrijedan pažnje. Tada se pokreću događaji o kojima hrvatska javnost vrlo malo zna. Talijanska firma ABS, iz korporacije Danieli, kupila je samo Čeličanu kao kompletnu proizvodnu liniju, a od ostala četiri kupljena pogona (Valjaonica bešavnih cijevi, Valjaonica šavnih cijevi, Valjaonica preciznih šavnih cijevi i Mehanička radionica) – samo hale s infrastrukturom i kranovima. Ovdje nije uključen pogon Hladna prerada, koji je kupio njemački Max Hütte. Strojevi, odnosno proizvodne linije u bešavnoj i dvjema šavnim valjaonicama prodane su američkoj tvrtci PTC Alliance, koja ih dalje prodaje zainteresiranim kupcima po svijetu, od Hrvatske do SAD-a, ili usmjerava u staro željezo. U ime PTC Alliancea organizaciju poslova demontaže, prodaje i preseljenja dobila je engleska firma Red Sure, koja je na natječaju odabrala mađarski Beck & Pollitzer i hrvatski Metaling kao izvođače radova. Poslovima demontaže i pakiranja strojeva rukovode mađarski stručnjaci, a fizička radna snaga je 40-ak bivših željezarinih radnika. Demontaža tople i profilne Šavne valjaonice (ukupno četiri proizvodne linije) trenutno je pri kraju, dok je “sahrana” Valjaonice bešavnih cijevi, brenda i ponosa sisačke crne metalurgije – otprilike na pola puta. Njena nova destinacija su Sjedinjene Američke Države. Iz svega navedenog potpuno je jasno da situacija vrlo loša, proizvodne hale su bez strojeva, a kada će se instalirati nova postrojenja i pokrenuti proizvodnja – ne zna se. A do tada treba preživjeti. Sa sigurnošću se, nažalost, može reći da se u Sisku i Hrvatskoj više nikada neće proizvoditi čelične bešavne cijevi, koje su zbog specifičnog pilger postupka proizvodnje imale vrhunsku kvalitetu i primjenu u ekstremnim uvjetima, kao npr. u naftnoj industriji. S druge strane, Sisak je postao tempirna socijalna bomba koja bi mogla detonirati na proljeće 2013. godine, kada se potroše otpremnine i prestane financijska potpora Zavoda za zapošljavanje. Sisački Bošnjaci posebno teško podnose agoniju Željezare, koja je bila osnovnim razlogom doseljavanja bošnjačkog stanovništva iz BiH, posebice iz Bosanske krajine. Može se govoriti i o sudbinskoj povezanosti i identifikaciji. U samom gradu živi oko 4.000 ljudi bošnjačko/muslimanskog porijekla, a u okolici još i više. Sisačko naselje Caprag, stambeno naselje u blizini tvorničkih postrojenja, praktično novoizgrađeni grad, najgušće je naseljeno područje u Hrvatskoj bošnjačkim stanovništvom. Tu se nalazi na desetine zgrada koje je Željezara Sisak izgradila svojim radnicima, a u svakoj od njih živi po nekoliko bošnjačkih obitelji. Na prekrasnoj lokaciji, “u čaršiji”, nalazi se parcela površine oko 2,5 hektara za budući Islamski centar, čiji se početak izgradnje očekuje sljedeće godine. Sisak je grad u kome su Bošnjaci, kao nigdje u Hrvatskoj, doživjeli svoju punu afirmaciju – i kulturnu, i nacionalnu, i političku. Bilo bi jako loše ako bi neizvjesna budućnost sisačke Željezare bila razlogom traženja pogodnijeg mjesta za život. q Ismet ISAKOVIĆ 3 BOŠNJACI U HRVATSKOJ EMINA BUŽINKIĆ, AKTIVISTKINJA Teško se suočiti s prošlošću Mlada, dinamična žena krupnih plavih očiju – Emina Bužinkić; njima gleda i analizira bukvalno cijeli svijet. Uspostavili smo kontakt kada se javila s pohvalama našem «Preporodovu Journalu» za, kako reče, ugodno iznenađenje uredničkom širinom i jer je “u njemu našla drugačiju perspektivu i sadržaje, osobito u pogledu rasprava o multikulturalizmu, političkim promjenama u arapskom svijetu i o feminizmu”. Sačekali smo je za razgovor jer je morala na put u Japan, gdje je na Sveučilištu Niigata vodila edukaciju o nenasilju i izgradnji mira osnažujući pri tome mlade i građane u njihovim inicijativama poput anti-nuklearnog pokreta i borbe za prava žrtava nuklearnih katastrofa. Potom je otputovala u Maroko na odmor. Poslali ste na Vijeća nacionalnih manjina u RH, i nama u “Journal”, protokol o žrtvama rasizma i ksenofobije i s njima povezane diskriminacije u različitim područjima života. Novi projekt? Istraživanje rasizma i ksenofobije s fokusom na islamofobiju aktivnost je Europske mreže za borbu protiv rasizma (ENAR), a u Hrvatskoj je istraživanje proveo Centar za mirovne studije čija sam suradnica. U istraživanje smo uključili nacionalne manjine, pa i bošnjačku nacionalnu manjinu i sve građane islamske vjeroispovijesti. Rezultate ćemo moći čitati uskoro. Istraženi su oblici diskriminacije koje danas manjinske skupine u društvu trpe, odnosno uzroke i razinu islamofobije u hrvatskom društvu. Zaključujemo da su otupile oštrice razumijevanja i prepoznavanja vrsta diskriminacije u odnosu na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Ružna stvarnost Istraživali ste civilne žrtve rata u Hrvatskoj. Nije lako gledati u takvu prošlost! Teško je biti suočen sa iskustvom bilo koje od tih žrtava: ubijeni, ranjeni, umrli od posljedica rata, žrtve silovanja i drugih oblika ratnog seksualnog zločina, prognanici i druge raseljene osobe kao i umrli od ratnih ozljeda nakon rata. Tu su i žrtve terorističkih i diverzantskih akata na nekim od područja. Tu su i članovi obitelji ubijenih i nestalih. U ratu je stradalo više od 1.000 djece. Bilo je i masovnih granatiranja. Ti ljudi žive jedan nevjerojatan život: izgubili su dio sebe, ne nalaze unutrašnji mir. Možemo li zamisliti kako se osjećaju majke, očevi ili djeca koja svakodnevno tragaju za posmrtnim ostacima svojim dragih? Ili očekuju iskapanje iz neke od masovnih – znanih i neznanih, grobnica, oni koji su bili zatočeni i mučeni? Kako se moraju osjećati oni koji su, zbog nekog od navedenih zločina – nestalog člana obitelji, materijalne štete i slično – tužili državu Hrvatsku, pa izgubili sudske parnice? Niti u 5% slučajeva nemamo još pravomoćne presude za počinjene ratne zločine. To je današnja Hrvatska. Komparirate li podatke s onima u Bosni i Hercegovini i s drugim državama gdje je bio rat? Cjelokupni rad “Documente”, građanske udruge s kojom surađujem, temeljen je na regionalnoj suradnji, razmjeni i podršci. Pratimo suđenja za ratne zločine, dokumentiramo ljudske gubitke, zagovaramo reparacije. Jedna od takvih velikih suradničkih inicijativa je i uspostava REKOM-a - Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o svim ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava na području nekadašnje Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine. 4 Emina Bužinkić Gđa Vesna Teršelič, osnivačica i voditeljica Centra za mirovne studije, danas voditeljica “Documente”, nositeljica je alternativne Nobelove nagrade za mir. Prava je kreatorica mira, s 20-godišnjim iskustvom rada u civilnom društvu. Surađujete s tom iznimnom ženom. Ona je borkinja za mir, uvijek s argumentima, koji često i predstavljaju prijetnju našem društvu, političkim strukturama, njihovim odlukama. Vesnin beskompromisni nenasilni mirovni antiratni i nadasve topli ljudski pristup čine je posebnom osobom i suradnicom. Imam priliku raditi sa mnoštvom iznimnih ljudi bogatih iskustvima i s kritičkom oštricom, motiviranih za promjene. Sukob je prilika Suočavanje s prošlošću kod nas se razlikuje od japanskog i drugdje u svijetu? Građanska angažiranost u Japanu je zadnjih godina usmjerena protunuklearnim prosvjednim akcijama, borbi protiv izgradnje američkih vojnih baza na Okinawi, jačanju svijesti o ekološkim katastrofama, ali i na borbu protiv nasilja u obitelji. Također i pokretanju mirovnih obrazovnih programa usmjerenih na osobne spoznaje, unutarnje motive i djelovanje, vještine nenasilnog ophođenja sa samim sobom, svojim bližnjima i društvom, u svakom smislu. Od svog prvog odlaska u Japan 2009. godine prenosim i naše iskustvo. Japanske kolege žele više naučiti o izgradnji demokracije u post-jugoslavenskoj regiji i procesima pomirenja i tranzicijske pravde. U razvijenom Japanu radim trening o nenasilnom rješavanju sukoba! Iznenađuje i mene kako spremno prihvaćaju ili izjednačuju ekonomski napredak sa stanjem mira ili demokracije. U pravu je Johan Galtung kada piše: “Ne postoje nasilne kulture, u svakom društvu, postoji niz kultura nasilja.” Japansko društvo jest u nekom smislu izgrađeno i na kulturi nasilja, na tzv. carskoj hijerarhiji, na snažnim hijerarhijskim obrascima, na jasnim podjelama na muško/žensko. Japanci se iz sukoba povlače ili ih izbjegavaju, a to je posljedica svojevrsne represije i manjka potrebe u zaštiti sebe. U velikoj mjeri niti oni ne uče jedan zdrav odnos prema sukobu, budući da se sukob može vidjeti kao – prilika. PREPORODOV JOURNAL 144 BOŠNJACI U HRVATSKOJ Ni mi, na prostorima bivše Jugoslavije, iz sukoba uglavnom ne izvlačimo pouku, ne vidimo ih kao priliku za novi i drugačiji odnos. Što želite mijenjati? Jedan od generalnih naših problema je nevoljkost u raspršivanju pojedinih moći. Moć je umjetna stvar, ona nikad ne egzistira samo na razini na kojoj netko uzima zato što to i drugi mora podržavati! Maknete li takvo “tlo” pod nogama, oduzmete li tu moć moćniku, više neće osjećati sigurnost. Slično je s autoritarnošću. kako netko može biti autoritaran ako ne postoje ljudi koji traže autoritet? Ako nema tzv. grupa podrške? Ako ih ne prate navike, predvidiva očekivanja? I “uvjerenja” da se tu neće ništa moći promijeniti? Ne kažem da je uvijek i moguća promjena, ali smo se i bezbroj puta uvjerili u nju! Zašto ljudi nisu spremni složiti se, riskirati? Problem se uvijek ne da razriješiti u svakom kontekstu i u svakom trenutku. U svom se slobodnom vremenu angažiram i u savjetujem a i educiram organizacije; unapređujem njihovu proceduru odlučivanja, suradničkih odnosa, podjele i sudjelovanja u donošenju odluka. Za mene, kao feministkinju, su neodrživi i neki “muški” obrasci. Strah od azilanata Europa za nas koji smo doživjeli rat, na žalost, ima boju i miris smrti? Predrasuda? Ali, ne znam zašto nas rat nije u tom dijelu osjetljivosti drugačije formirao? Zašto i ne razumijemo izbjeglice kada nam dolaze, i sami smo to bili? Emigrante etiketiramo kao “kriminalce” ili kao ljude “koji su nam došli uzeti posao”, koji će nam “nešto oteti, uzeti”, koji će nas “zatrovati”! Jako me to smeta. Jesu li političari iz sadašnje vlasti drugačiji? Svaka vlast nosi ključnu karakteristiku i interes: zadržavanje vlasti. Stoga i ovoj Vladi, kao i ranijima, nije oportuno otvarati osjetljiva pitanja. Ne samo da pokazuje demokratski deficit, nego i manjak hrabrosti da se uhvati u koštac sa problemima. To je i nedostatak solidarnosti i političke odgovornosti. Niti jedna stranka u Republici Hrvatskoj u zadnjih 20 godina u svoj program nije stavila ništa oko potpore izbjeglicama, a ni oko potpore civilnim žrtvama rata. Niti politika prema mladim ljudima, koji čine četvrtinu ove zajednice, nije politika uvažavanja te populacije. Na to kontinuirano upozorava Mreža mladih Hrvatske. Ne smije se ne vidjeti da smo treća zemlja u Europi iz koje se iseljavaju mladi i obrazovani ljudi. Nedavno je premijer Zoran Milanović energično reagirao u zaštiti turske novinarke. Premijer je tom reakcijom pokazao političku odgovornost. Izručenje turske novinarke koja je zbog svog političkog angažmana proganjana i zbog toga dobila azil u drugoj zemlji bio bi neopravdan, opasan čin, koji bi tu ženu doveo u smrtnu opasnost. To nije bio prvi takav slučaj. Hrvatska je postala i bit će i dalje sklonište desetinama i stotinama izbjeglica koji danas zbog različitih političkih i socio-ekonomskim prilika napuštaju svoje zemlje ili bivaju iz njih prognani. Moramo naći rješenje za njihov prihvat jer su i stotine naših ljudi pronašle dom u nekoj od zapadno-europskih zemalja. Govorite, pišete, bilježite, analizirate. Izvrsno to kombinirate! Izazov je to u ljudskom smislu, ne samo profesionalno. Javno zagovaranje i javna komunikacija zahtijevaju istraživanja, policy-analize i neka strateška usmjerenja i preporuke. Perceptivna sam i detaljna. Drži me ta različitost spoznaje koju zapravo dobivam ponajviše kroz neposredan rad s ljudima, kroz razgovore i edukaciju. Primje- LISTOPAD 2012. njujem metode učenja utemeljene na iskustvu, ali ne odbijam niti metode akademskog podučavanja. Puno radim s trenerima/icama iz različitih područja i dosta učim. Ključ je efikasnosti: ostati dovoljno fokusirana, a istodobno primijeniti kombinaciju različitih metoda. U mom imenu su moje temeljne vrijednosti Koliko Vas je formiralo društvo, a koliko obitelj? Rodila sam se u Sisku. Na početku rata “saznala” sam u školi da je zelena moja “najdraža boja”. Strašno je važno pitanje identiteta. Koji su nam nametnuti, a koje usvajamo tijekom života. Nakon završenih Mirovnih studija u Zagrebu razmišljala sam o tome, shvatila da su neki identiteti, koje sam nosila cijeli dotadašnji život, bili “zakačeni” o mene. Rat sam dosta intenzivno proživljavala. Roditelji, majka Zineta i otac Asim, su bili na frontu, a sestra Lejla i ja smo na TV-u gledale rijeke izbjeglica. Kratko smo bile u izbjeglištvu u Zagrebu kod djeda Zufera, tada predsjednika Merhameta. Djed je osnivač i predsjednik Medžlisa Islamske zajednice u Sisku, danas najstariji džematlija u Sisku. Ušao je u 94. godinu života, promijenio osam putovnica, prošao njemački radni logor, bio jedan od prvih radnika Željezare u Sisku. Odredile su me jasnije te godine, posebno 1998. i 1999. Odlučila sam da neću samo promatrati; sazrijevala je kod mene neka politička svijest. Moji roditelji su najzaslužniji za to tko sam danas. Izvrsni su ljudi, imaju razvijen unutarnji osjećaj za pravdu i poštenje. Zaslužni su za moju otvorenost, samostalnost i obrazovanje, temeljno islamski. Mijenjali smo, prije turskih sapunica, neke stereotipe o strancima tijekom rata pri kontaktima s prijateljima iz islamskog svijeta. Udata sam za Marokanca. To je predivna i bogata zemlja u kojoj uz više od 35 milijuna Marokanaca živi i nekoliko milijuna migranata koji govore stotine jezika i dijalekata. Tamo žive Arapi, Berberi, Židovi, katolici, protestanti. Moje oduševljenje Marokom ne prestaje, kao ni moje frustracije primarno nižim društvenim položajem žena i mladih, a potom i nedostatkom političke vizije razvoja te zemlje koja je sjecište europske, afričke, arapske i drugih kultura. Zemlja je to na kojoj se i danas vide posljedice francuske kolonijalne politike. Prva moja i najdublja spoznaja o marokanskom društvu dogodila se tijekom istraživanja fenomena nezakonitih migracija subsaharskih migranata u Europu preko Maroka. Ogroman broj migranata na ulicama marokanskih gradova nailazili na gostoprimstvo, a marokanske žene petkom kuhaju cous-cous i iznose ga gladnima, beskućnicima i izbjeglicama. U hrvatskom društvu su prvi medijski izvještaji o tražiteljima azila i nezakonitim migrantima doživljeni kao svojevrsna sigurnosna prijetnja. Tako je , na primjer, stanovništvo Stubičke Slatine organiziralo prosvjede protiv izgradnje Prihvatilišta za tražitelje azila. Ni roditelji, a niti škola ne odgajaju nas da učimo o drugim kulturama i njihovim doprinosima i različitostima. Niti solidarnosti! Kako se izjašnjavate? Ime Vas “otkriva”. Živim godinama na relaciji Hrvatska – Maroko. Jako sam vezana za Maroko, za tamošnje ljude, kulturu, jezik, način života, za ljude s kojima surađujem. Želim i tamo pisati, analizirati, educirati se, podržati inicijative i promjene, graditi suradničke odnose. Što se tiče Bosne, nemam onaj specifičan odnos prema Bosni, kao moji roditelji. Naime, tata se rodio u Sisku, a mama došla u Sisak u 18. godini života. Zapravo se nikad nisam osjećala Bošnjakinjom, kao niti Hrvaticom. Nemam potrebu uzimati takve identitete. A svojim se imenom ponosim. Ono je moj identitet, moja prednost, specifičnost, gradi me u odnosu prema drugima, u njemu su moje temeljne vrijednosti. q Edina SMAJLAGIĆ 5 BOŠNJACI U HRVATSKOJ IN MEMORIAM: MERSAD BERBER (BOSANSKI PETROVAC, 1940. – ZAGREB, 2012.) Odlazak velikog umjetnika Mersad Berber, jedan od najpoznatijih svjetskih grafičara i slikara, preselio je na Ahiret 7. listopada 2012. u svome domu u Zagrebu, u 72. godini života. Sahrana je održana 11. listopada na zagrebačkom groblju Mirogoj, a dženazu namaz je klanjao umirovljeni muftija Ševko ef. Omerbašić. Hrvatska akademska zajednica se od velikog bosansko-hercegovačkog i hrvatskog umjetnika oprostila komemoracijom 17. listopada u zagrebačkom Muzeju “Mimara”. Brojne međunarodne nagrade i priznanja Mersad Berber je rođen 1. siječnja 1940. godine u Bosanskom Petrovcu (BiH). Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963. godine, u klasi Maksima Sedeja. Postdiplomski studij grafike, kod profesora Rike Debenjaka na ljubljanskoj akademiji, dovršava 1965. godine. Kolektivno izlaže od 1961., a prvu samostalnu izložbu imao je već 1965. godine u Gradskoj galeriji u Ljubljani. Od 1978. do 1982. godine kao izvanredni profesor predavao je na Katedri za crtež i grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. U granatiranju Sarajeva 1992. godine potpuno je uništen Berberov atelijer na Koševu, s tisućama radova i instrumenata. Nakon toga s obitelji seli u Hrvatsku. Živio je i radio u Zagrebu i Dubrovniku. Pažnju javnosti skrenuo je na sebe još kao student, a njegove slike i grafike godinama su bile statusni simbol ljubitelja slikarstva na području bivše Jugoslavije. Mersad Berber je kao slikar i grafičar, ali prije svega nenadmašan crtač i ilustrator, izlagao u svim većim gradovima svijeta, od Londona i Madrida, preko New Yorka i Moskve do Jakarte i New Delhija. Njegovi radovi su sastavni dio brojnih javnih i privatnih zbirki u čitavom svijetu. Svjetski poznata Tate Gallery u Londonu 1984. godine otkupila je njegove grafike iz ciklusa “Hommage Velasquezu”, svrstavši ih u svoju kolekciju uz bok velikana Nacionalne galerije britanske umjetnosti. Bavio se i scenografijom i kostimom u kazalištima u Ljubljani, Zagrebu i Washingtonu. Berber je bio i vrstan ilustrator koji je oslikao brojne knjige, autor je povijesnog animiranog filma “Tempo Secondo” (1985.), koji je osvojio brojne nagrade. Dizajnirao je omote ploča sarajevske rock grupe “Indexi”, kao i plakate za filmove Emira Kusturice. Tijekom života održao je gotovo stotinu samostalnih i sudjelovao u nizu skupnih izložbi od Dalekog istoka preko Europe do Sjedinjenih Američkih Država. Posljednju izložbu slika u Hrvatskoj imao je prošle godine u Karlovcu, u Gradskom kazalištu “Zorin dom”, u okviru Zimske likovne kolonije “ZILIK 2011.”. Kao student se pojavio na najprestižnijem bijenalu umjetnosti u Ljubljani, gdje je već s 21. godinom osvojio Prešernovu nagradu. Berber je dobitnik više od 50 domaćih i svjetskih nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad, od kojih nezaobilazno treba izdvojiti one u Trstu (Zlatna medalja i honorarna diploma na Prvoj međunarodnoj izložbi grafike), Sao Paolu (prva nagrada na Međunarodnom bijenalu), Aleksandriji (prva nagrada na 7. Mediteranskom bijenalu), Firenzi, Tokiju (Honorarna nagrada na 10. Međunarodnom bijenalu), New Delhiju (Velika premija Lalit Kala Academy, 1978. godine, kao i prva nagrada World Book Fair, 1980. godine), Monte Carlu (Nagrada ICOM-a, 1978. godine), Madridu, Leipzigu, Varni, Krakowu (Trijenale, 1997. godine i nagrada Krakowa na 4. Međunarodnom bijenalu grafike, 1999. godine)... 6 Mersad Berber (1940. - 2012.) Tijekom karijere stvorio je povijesne cikluse slika, a svaki od njih korijene vuče iz bosansko-hercegovačke i hrvatske povijesti od Srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Između velikih Berberovih ciklusa kao najznačajniji ističu se “Sarajevske kronike”, “Put u Skender Vakuf”, “Srebrenica”, “Hommage Vlahi Bukovcu”, “Otomanske kronike”, “Arhiv” i drugi. 2007. godine Mersadu Berberu je ukazana velika čast kada je postao počasni član Ruske akademije umjetnosti. 2010. godine predsjednik Ivo Josipović odlikovao ga je Redom hrvatskog pletera za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Europski slikar iz Bosne Mersad Berber je pripadao mladoj generaciji koja je u drugoj polovici 20. stoljeća najavila snažniju pojavu bosansko-hercegovačke umjetnosti u jugoslavenskom kontekstu. Ovom velikom slikaru Bosna i Hercegovina je nepresušna inspiracija, a njena kultura i povijest gotovo opsesija. Berber je govorio da inspiraciju najviše crpi iz “mističnog svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda ljudi koji su živjeli na razmeđu civilizacijskih kultura”. Doživio je svjetsku slavu, a dušu i motive Bosne i Hercegovine pronio diljem planete. Likovni kritičari su uvijek isticali njegov likovni dar, naglašavajući neospornu vještinu i lakoću kojima je stvarao. Berber je neobično dobro kontrolirao teksturu slike, pri čemu površina uvijek djeluje živo i razigrano. Na njegov umjetnički izričaj vjerojatno je utjecala i njegova majka Sadika, talentirana vezilje i tkalja orijentalnih ćilima, koja ga je odgajala u duhu zadanom granicama primijenjenog rada i umjetnosti. PREPORODOV JOURNAL 144 BOŠNJACI U HRVATSKOJ “Prvo što zadivljuje u radovima Mersada Berbera vjerojatno je njegova začudna crtačka vještina. Berber crta s lakoćom i sigurnošću kakve su gotovo potpuno nestale iz umjetnosti Zapadne Europe i Sjedinjenih Američkih Država”, svojevremeno je rekao sir Edward Lucie Smith, jedan od najznačajnijih britanskih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, koji je Berbera proglasio najvažnijim postklasicističkim autorom. Zanimljive riječi na komemoraciji u Muzeju “Mimara” izrekao je Milan Bešlić, hrvatski likovni kritičar. On je govorio o Berberu kao o “europskome slikaru iz Bosne”, koji u svojem stvaralaštvu objedinjuje velike europske tradicije grafičkog umijeća, potragu za arhetipskom duhovnošću, te ljubav i brigu prema čovjeku. “On je jedan od malobrojnih hrvatskih umjetnika koji su imali europsku reputaciju i recepciju svojega djela”, rekao je Bešlić. Naglasio je da se Mersad Berber rodio u Bosni, ali se njegov životni i umjetnički put odvijao i razvijao u trima gradovima. “Tri grada - tri destinacije. Ljubljana, gdje je svladao umijeće vrhunske grafike učeći od velikih majstora grafike. Sarajevo, grad velike Mersadove ljubavi, kamo odlazi nakon što je 1963. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani i gdje se formira u tada vrlo potentnoj, živoj i dinamičnoj društvenoj i umjetničkoj sredini. I naposljetku Zagreb, kojemu je posvetio posljednjih 20 godina svojega života… Kako god čitali njegovo djelo, u njemu uvijek pronalazimo umjetnika opremljena europskim znanjem, kulturom i duhom, umjetnika koji je uvijek tražio duhovnu komponentu u svemu što je radio. To prožimanje srednjeeuropskih, mediteranskih i grčkih, odnosno, antičkih vrijednosti iščitava se u svim slojevima, u gotovo svim njegovim ciklusima”, rekao je Milan Bešlić. Berber nije volio velike retrospektivne izložbe, na kojima se na pojedine segmente stvaralaštva stavlja “točka”, iz prostog razloga jer su ga asocirale na – smrt. A ona ga je “zatekla” u tijeku priprema za veliku izložbu u splitskoj Palači “Milesi”, koja je bila najavljena za prosinac 2012. godine. Veliki umjetnik je znao govoriti: “Mnogo važnije od mjesta gdje će biti moji ostaci, je ono duhovno što će ostati u naslijeđe budućim generacijama. Mislim da pripadam europskom figurativnom krugu – od Krakowa i Münchena do Zagreba i Sarajeva – i sretan sam što sam poneki rad dobro naslikao.” Likovna monografija “Srebrenica” Mersad Berber je prošle godine objavio svoje kapitalno djelo, likovnu monografiju “Srebrenica: djela na papiru 1996-2009”, svojevrstan slikovni roman, ciklus slika i grafika s temom srebreničke tragedije, koju je izdao u vlastitoj nakladi. Svečana promocija je održana 12. travnja 2011. u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu. Monografija je jedna velika likovna kronika o Srebrenici, koju je Berber ostvario u ulju, crtežu i na monumentalnim grafičkim listovima, te ukoričio u impresivnoj publikaciji od 600 stranica izrađenih u najsuvremenijoj tehnologiji. Berber je 10-ak godina radio na svome životnom projektu koji ujedinjuje likovnu, pjesničku i kritičarsku riječ. Na umjetnički inspirativan iskazao je svoje svjedočanstvo o proteklom ratu u Bosni i Hercegovini, stavljajući fokus na Srebrenicu, iznimne strahote, patnje i stradanje Srebreničana, te najveći genocid u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Berber je “Srebrenicu živio godinama”, o čemu svjedoče tisuće skica, bilješki, manjih i većih crteža, kolaža, grafičkih listova i uljenih slika s temom srebreničke tragedije. Govoreći o nastanku monografije “Srebrenica” Berber je rekao: “Bio sam okružen hrpom papira, skupljao sam sve moguće dokumente, od Timesovih fotografija ratnih reportera do videozapisa. No nisam prišao temi kao nekoj svojoj 'Guernici', koja je jedna simbolička slika. Moja je srebrenička kronika došla sasvim spontano u alegorijskoj formi.” U nastanku monografi- LISTOPAD 2012. Likovna monografija “Srebrenica” je koristio se svim onim što mu je moglo dočarati tragediju u Srebrenici u ljeto 1995. godine – dokumentaristikom, fotografijom, nalazima antropologa te drugom dostupnom faktografijom. Berberovo dugogodišnje likovno proučavanje s bezbrojnim crtežima i studijama ukazuje na jednu veliku humanističku čežnju. Mersad Berber je temi srebreničke tragedije pristupio odmjereno, utišano i dostojanstveno, pri čemu je posegnuo za formom alegorije i figurativnosti s ciljem izbjegavanja patetike i jačanja umjetničkog govora. Ispričao je jednu svoju bajku čiji su junaci figure preuzete iz mitova, ali i stvarnog života ne bi li ublažio užas prizora koje je na svoj umjetnički prepoznatljiv način interpretirao. U svojoj postmodernoj maniri posezanja za različitim izvorima nadahnuća stvorio je veličanstvene i majstorski crtane kompozicije od kojih zastaje dah. Berberov srebrenički ciklus treba znati promatrati. Tu se preklapaju slike mrtvačkih glava i leševa s nekim sasvim drugim i dalekim svijetom mitova, legendi, sjećanja na jednu, na neki način, zaboravljenu zemlju – Bosnu. Likovna monografija “Srebrenica” je duboko potresno svjedočanstvo koje govori o jednom vremenu, o žrtvi jednoga grada koji je do danas ostao u crnoj rupi i izvan vremena, u svojoj smrti i patnji. O Srebrenici – “svetom gradu na kraju svijeta”, kako je napisao Ćazim Sarajlić. Poticaj za slike i monografiju bila je briljantna knjiga “Grobnice: Srebrenica i Vukovar” forenzičara Erica Stovera i fotografa Gillesa Peressa, koja ga je šokirala, te knjiga eseja Jeana Baudrillarda “Savršeni zločin”, posebno esej “Ne sažalijevajmo Sarajevo”. “Jedino što je gore od Auschwitza jest zaborav Auschwitza. Isto vrijedi i za Srebrenicu”, znao je reći veliki umjetnik, rahmetli Mersad Berber. q Ismet ISAKOVIĆ 7 BOŠNJACI U HRVATSKOJ BORBA ZA PRILAZ SAFVET-BEGA BAŠAGIĆA: OD IDEJE DO REALIZACIJE U čast Safvet-begu Odlukom Skupštine Grada Zagreba, na sjednici održanoj 25. listopada 2012. godine, glavni hrvatski grad dobio je Prilaz Safvetbega Bašagića. Tim će se imenom uskoro i zvanično zvati prometnica koja spaja Islamski centar na Borovju s Lekeničkom ulicom, koja je sada bila pod adresom Gavelina 40, premda u stvarnosti potpuno odvojena od same Gavelline ulice. Priča koja je svoj sretni epilog dobila dan uoči Kurban bajrama počela je krajem Dr. sc. Dino Mujadžević 2011. godine, i to imenovanjem dr. sc. Dine Mujadževića u sedmeročlanu Radnu skupinu Odbora za imenovanje naselja, trgova i ulica Skupštine Grada Zagreba. O čemu se, zapravo, radi pitali smo najvećeg “krivca” – povjesničara Dinu Mujadževića, znanstvenog suradnika Hrvatskog instituta za povijest u Slavonskom Brodu, koji nam odmah na početku kaže da je “mnogo prikladnije da se Islamski centar nalazi na adresi s Bašagićevim imenom – riječ je ipak o autoru ‘Mevluda’ – nego da se zove po čuvenom Branku Gavelli, kojemu ionako ostaje čitava ulica”. Mujadžević nam otkriva da je u razgovorima sa mr. sc. Marinom Knezovićem, predsjednikom Odbora, povjesničarom i jednim od najistaknutijih članova Gradske skupštine, shvatio da je stvorena nova klima u hrvatskom društvu koja može doprinijeti afirmaciji drugačijih, manjinskih identiteta, a ne samo hrvatsko-katoličke etno-konfesionalne većine. “Primijetio sam da Zagrebu nedostaje ulica po osobama bošnjačkog porijekla ili iz muslimanske zajednice. U Zagrebu su već postojale ulica Saliha Alića i Hasana Kikića, no te su dvije ulice dobile imena davno u doba socijalizma i prije raspada Jugoslavije. Bilo je vrijeme da se po prvi puta u posljednjih četvrt stoljeća, u vrlo različitim okolnostima, bosankohercegovačkom, bošnjačkom i muslimanskom identitetu posveti jedan gradski prostor. Bio bi to jasan znak prestanka paradigme etničke isključivosti i samodovoljnosti koja je od kraja 1980-ih zavladala na kulturnom polju u Hrvatskoj. Nakon perioda razmišljanja i razgovora s nekim kolegama bošnjačkog porijekla odlučio sam početkom ove godine da Odboru predložim imenovanje jedne gradske površine po znamenitom bosansko-hercegovačkom i bošnjačkom preporoditelju i književniku Safvet-begu Bašagiću. On je dio svog obrazovanja i političke aktivnosti proveo upravo u Zagrebu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. To je po mom sudu bio savršen izbor”, rekao je Mujadžević. Neophodnu institucionalnu potporu za inicijativu dobio je od zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice. Mujadžević je 5. travnja 2012. na sjednici Odbora službeno predložio da se ime Safvet-bega Bašagića uvrsti u Fond imena. Riječ je o listi imena za buduće gradske prostore, koju na prijedlog članova Radne skupine i drugih osoba izglasava Odbor za imenovanja naselja, trgova i ulica. “Sljedeći zadatak bio je pronaći pogodnu lokaciju za Bašagićevu 8 ulicu u gradu. Broj lokacija prilično je ograničen, a postojala je i mogućnost protivljenja na političkoj sceni i u stanovništvu. Trebalo je djelovati mudro i praktično. Pomislio sam da bi prometnica koja spaja zagrebački Islamski centar u Borovju s Lekeničkom ulicom bila idealna lokacija. Odvojeni prostor bi sada dobio svoju vlastitu adresu, koja bi bila ujedno kulturno kongruentna sa sadržajem. Takvim imenovanjem bi se izbjegli i mogući otpori postojećih stanara, štoviše sadašnji stanari Gavelline 40 bi trebali biti oduševljeni promjenom. Zajedno s Islamskim centrom, spomenikom palim bošnjačkim braniteljima, ova bi ulica činila malu virtualnu muslimansku oazu, dobro uklopljenu u moderni urbani ambijent. Kolega Knezović složio se s ovom idejom te se konzultirao s Gradskim uredom za katastar i geodetske poslove o njenoj izvedivosti. Samo njegovoj upornosti i zagrijanosti za ideju Bašagićeve ulice možemo zahvaliti da su djelatnici ovog ureda izuzetno brzo reagirali priredivši potreban elaborat”, istaknuo je dr. Mujadžević. Odbor je tijekom lipnja, oko dva mjeseca po ulasku Safvet-bega Bašagića u Fond imena, uputio prijedlog u proceduru, da bi već sljedeći mjesec bilo pribavljeno pozitivno mišljenje Vijeća Gradske četvrti Pešćenica. Prijedlog je potom upućen u proceduru Skupštine Grada Zagreba – i prihvaćen 25.10.2012. “Bio je to prekrasan poklon, savršeno tempiran i iznimno prikladan znak postepenog uklapanja bosansko-hercegovačkog, bošnjačkog i islamskog identiteta u glavnu struju zbivanja našeg grada. Bošnjaci su Zagrebu dali niz velikana, ali i običnih i manje znanih poštenih i sposobnih građana. Naše manjinske i vjerske institucije odlično su uklopljene u gradski i nacionalni društveni život. Vrijeme je da se to pokaže i u obilježavanju prostora. Vrijeme je da se i putem takvih obilježja u ovom gradu osjećamo ugodnije i prihvaćenije. Nadam se da ću već sljedeće godine moći uspješno predložiti i sudjelovati u prihvaćanju imenovanja još jedne ulice nazvane po nekom našem velikanu. Ovo je bio odličan početak”, rekao je dr. sc. Dino Mujadžević. q Ismet ISAKOVIĆ Safvet-beg Bašagić (Nevesinje, 1870. – Sarajevo, 1934.) od 1895.1899. studirao je arapski i perzijski jezik na Bečkom univerzitetu, a nakon toga postao profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu. 1. svibnja 1900. godine zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osman Nuri Hadžićem pokreće list “Behar”. 1903. godine osniva društvo “Gajret”, a potom i društva “El-Kamer” i “Muslimanski klub”. 1907. pokreće list “Ogledalo”, a godinu dana kasnije odlazi u Beč, gdje 1910. brani doktorsku disertaciju i stjeSafvet-beg Bašagić če titulu doktora ex linguis islamiticis. Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah potom, nakon smrti Ali-bega Firdusa, imenovan za predsjednika Sabora. Na tom ga je položaju zatekao i slom Austro-ugarske monarhije. Nakon rata, od 1919.-1927. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Sahranjen je u haremu Begove džamije u Sarajevu. q PREPORODOV JOURNAL 144 BOŠNJACI U HRVATSKOJ DAN VAKIFA U RIJECI: JEDNOGODIŠNJI OMER, NAJMLAĐI VAKIF Otvorenje na proljeće Iako se tradicionalno Dan vakifa obilježava 3. listopada, zahvalnice vakifima u Islamskom centru u Rijeci dodijeljene su u petak, 5.listopada 2012. godine. Tristotinjak dobrotvora imaju status vakifa riječkog Islamskog centra, a njih 16 primilo je plakete iz ruku glavnog riječkog imama, Hajrudina ef. Mujkanovića. Mnogi, zbog objektivnih razloga, nisu prisustvovali svečanosti. “Imamo vakife iz Poreča, Labina, Zagreba, Austrije pa i Njemačke, a ove godine svečanost je skromnijeg karaktera zbog objektivnih okolnosti koje se vide u džamiji koja nije dovršena”, istaknuo je imam Mujkanović, iskazavši zahvalnost svima koji su svojim donacijama pomogli u gradnji Islamskog centra. Vakifom se postaje donacijom u iznosu od 1.000 eura koji ne trebaju biti uplaćeni odjednom, nego su uplate moguće i u ratama. “Vrijedno je spomenuti kako se među vakifima nalazi veliki broj umirovljenika koji su svaki mjesec izdvajali simbolična sredstva da bi u godini dana došli do statusa vakifa”, rekao je glavni riječki imam. Naglasio je da će za završetak Islamskog centra trebati još sredstava, ali ne sumnja u dobrotu ljudi koji su potaknuti na darivanje. I sam imam Mujkanović je vakif, odnosno njegov sin Omer, kojemu je samo jedna godina i najmlađi je vakif Islamskoga centra u Rijeci. “Drago mi je da smo supruga i ja mogli izdvojiti sredstva i da bi on postao vakifom. To ćemo mu, kao roditelji, tijekom odrastanja govoriti – da je bio vakifom kao jednogodišnje dijete”, objasnio je svoje razloge uključivanja jednogodišnjeg sina u darivatelje. Istaknuo je važnost tog postupka kao odgoja u vjeri i pripadanju zajednici. “Objekat se gradi radi djece, ne radi nas”, rekao je glavni riječki imam. Važnosti dovršetka objekta svjesna je i Sanela Muminović, članica zbora “Selsebil” koje su ilahijama uveličale svečanost: “Stariji čekaju Islamski centar već 20 godina, ali i mi smo nestrpljivi, jer njime dobivamo prostor za molitvu, druženje i mjesto u kojemu možemo ugostiti mlade iz drugih gradova i drugih Medžlisa.” Za Ferida Omanovića, jednog od vakifa, ovo je pitanje vjerske pripadnosti: “Moja je dužnost pomoći koliko mogu i jako sam sretan da je grad Rijeka kroz ovaj Centar dobio pravu ljepoticu. Prekrasan je.” S njime se slaže i Senad Duraković, član Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice u Rijeci. “Grad nije dobio samo ljepoticu, nego će njegova funkcija značiti puno za cijelu Rijeku.” Istaknuo je kako je grad na Riječini dobio reprezentativni objekt u kojemu će se okupljati, ne samo muslimani, nego i Riječani koji ne pripadaju islamskoj vjeroispovijesti. Riječki Islamski centar već je u funkciji. Džamija je pokrivena i od ramazana se vjernici okupljaju u njenom prostoru na molitvu No, još uvijek je tu puno posla i za nadati je kako će se idući Ramazanski bajram proslaviti u dovršenom Islamskom centru, ističe glavni riječki imam. Službeno otvorenje i konačan dovršetak radova zbog nedostatka financijskih i drugih okolnosti morao se pomicati. “Predsjednik Ivo Josipović trebao je u rujnu sa zagrebačkim muftijom Azizom Hasanovićem otići u službeni posjet katarskom emiru Hamadu bin Khalifa alThaniju i pozvati ga da posjeti Rijeku. Međutim, taj susret je pomaknut za studeni ove godine. Nadamo se da će to tada biti i službeni poziv katarskom emiru na otvorenje Islamskog centra u Rijeci. Datum otvorenja još uvijek se ne zna, no u razgovoru s muftijom, ukoliko sve bude išlo po planiranom rasporedu, otvorenje bi trebalo biti na proljeće. No, više detalja znat ćemo nakon povratka delegacije iz Katra”, otkrio nam je glavni riječki imam Hajrudin ef. Mujkanović. q Helena ANUŠIĆ LISTOPAD 2012. Uručenje Vakufname Omeru Mujkanoviću, najmlađem vakifu Riječka i mediteranska ljepotica Nakon boravka u Medžlisu Islamske zajednice Pula, a tijekom povratka u Sarajevo, 23.10.2012. u posjet riječkim muslimanima stigao je reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić. U njegovoj pratnji bili su Aziz Kadribegović, urednik islamskih informativnih novina “Preporod” i Muhamed Salkić, generalni sekretar Rijeseta Islamske zajednice u BiH. Dočekala ih je dobro popunjena džamija s musafirima iz Konjica, polaznicima islamskog vjeronauka i riječkim džematlijama. U obraćanju prisutnima, reis Cerić je čestitao na ljepoti građevine Islamskog centra i pozvao muslimane na zajedništvo, posebno Bošnjake. Naglasio je da nikada ne treba zaboraviti na genocid koji je učinjen Bošnjacima u proteklom ratu u BiH. Posjeta reisa Cerića riječkim muslimanima vjerojatno je bila posljednja za vrijeme njegovog, skoro dva desetljeća dugog mandata bosansko-hercegovačkog reisu-l-uleme. Podsjetimo se, izbori za novog reisu-l-ulemu Islamske zajednice u BiH održani su u Sarajevu 23. rujna 2012. Glasanju su pristupila 354 člana izbornog tijela, koji su u velikoj većini glasali za tuzlanskog muftiju mr. Huseina ef. Kavazovića. On je dobio dvotrećinsku podršku – 240 glasova (čak 67,8%). Ostala dvojica kandidata dobila su mnogo manje: travnički muftija Nusret ef. Abdibegović – 69 i sarajevski muftija Husein ef. Smajić – 45 glasova. Mr. Husein ef. Kavazović (Jelovče Selo, općina Gradačac – 1964.) je završio Šerijatski fakultet na Univerzitetu Al-Azhar u Kairu i magistrirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. On je 14. reisu-l-ulema u povijesti Islamske zajednice u BiH. Novu dužnost će preuzeti na prigodnoj svečanosti zakazanoj za 15. studenoga 2012., kada će mu biti uručena Menšura. q 9 BOŠNJACI U HRVATSKOJ PROMOCIJA KNJIGE “NACIONALNE MANJINE U ZAGREBU” Doprinos manjinskoj afirmaciji U organizaciji zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice i izdavačke kuće “Plejada d.o.o.” iz Zagreba, 10. listopada 2012. predstavljena je knjiga “Nacionalne manjine u Zagrebu”. Autori knjige su trojica znanstvenika s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu: povjesničar dr. sc. Filip Škiljan i dvojica sociologa – viši znanstveni suradnik dr. sc. Dragutin Babić i znanstveni novak Drago Župarić Iljić. Knjigu su, pored autora Babića i Župarića Iljića, na promociji u dvorani BNZ u Zagrebu predstavili Ilija Ranić, urednik izdanja i dr. sc. Dino Mujadžević, znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest u Slavonskom Brodu. U knjizi “Nacionalne manjine u Zagrebu” prikazani su svi bitni aspekta života i djelovanja nacionalnih manjina u glavnom gradu Hrvatske. Sastoji se iz tri dijela: “Kratak pregled povijesti nacionalnih manjina grada Zagreba”, “Kulturni, medijski, obrazovni i religijski aspekti manjinskog života” i “Sociodemografska struktura, nacionalnomanjinski identiteti, socijalni kapital”. U knjizi se pored povijesne perspektive razvoja zagrebačkih manjina, analizira njihov manjinski identitet i percepcija ugroženosti, a posebna se pozornost posvećuje socijalnom kapitalu. Donose se i sažeti životopisi poznatih Zagrepčana, pripadnika nacionalnih manjina. U slučaju devet manjina koje imaju svoja Vijeća nacionalnih manjina (Albanci, Crnogorci, Romi, Bošnjaci, Česi, Mađari, Makedonci, Slovenci i Srbi) provedeno je istraživanje putem fokus grupa (ankete i intervjui), u čijem su radu sudjelovali predstavnici tih manjina. Knjiga sadržava i prikaz i analizu fokus grupa. Na promociji je naglašeno da knjiga predstavlja pionirski posao stvaranja prve monografije s relevantnim podacima o nacionalnim manjinama koje nastanjuju grad Zagreb. Dr. sc. Dino Mujadžević je iz aspekta pripadnika bošnjačke nacionalne manjine temeljito analizirao povijesni pregled koji je napisao povjesničar Filip Škiljan. “Glavna zasluga ovog rada je temeljita dekonstrukcija dominantnog i većinskog historiografskog narativa o gradskoj i regionalnoj povijesti isključivo kao dijelu nacionalne hrvatske povijesti. Razbija se dojam, ustvari zabluda, o nacionalnom monolitu koji je tobože oduvijek postojao i koji će, kažu, vječno postojati. S druge strane, autor otvoreno govori o tinjajućoj i često kontinuiranoj etnički ili konfesionalno utemeljenoj netrpeljivosti većine prema određenim skupinama stranog podrijetla, nekada i prema svima njima. Netolerancija i mržnja dijela većinskog stanovništva u Zagrebu eruptirat će u 20. stoljeća u svoj silini genocidom nad Židovima i Romima te terorom nad Srbima. Teško ćemo u nekoj drugoj knjizi u historiografiji – koja se inače prečesto koncentrira na pozitivne strane naše prošlosti – naći takvu optužnicu protiv negativne strane hrvatske i zagrebačke povijesti”, rekao je Mujadžević. U međuratnom razdoblju (1918.-1941.) u Zagrebu se pojavljuju u većem broju i doseljenici iz drugih krajeva Jugoslavije, osobito Bošnjaci, koji će krajem 20. stoljeća postati jedna od brojčano najznačajnijih manjina. Brojnost Bošnjaka možemo odrediti na osnovu broju pripadnika islamske vjeroispovijesti: 1921. godine u Zagrebu živi 474 muslimana, a 1931. ima ih 1.239. U tom vremenskom periodu formiraju se i prve stalne institucije muslimanskog života: 1934. se otvara mesdžid, a 1935. Kotarski šerijatski sud. Također, vrlo aktivno djeluju muslimanska društva “Gajret”, “Narodna uzdanica” i “Društvo zagrebačkih muslimana”. 10 Dino Mujadžević, Dragutin Babić, Drago Župarić Iljić i Ilija Ranić Etnička slika poslijeratnog Zagreba pod socijalističkim režimom nastavila se mijenjati. Nijemci i Austrijanci su odlazili u inozemstvo, dok se ratom oslabljeno srpsko stanovništvo nadopunjuje novim doseljavanjem. Manjine porijeklom iz drugih jugoslavenskih republika (Bošnjaci, Albanci, Crnogorci i Makedonci) doživljavaju enormni porast. Posebno je to vidljivo iz bošnjačkog primjera. “Usprkos iseljavanju i stradanju povezanog s Drugim svjetskim ratom, u Zagrebu je 1947. živjelo 2.517, dva puta više muslimana – u konfesionalnom smislu – nego prije rata. U godinama poslije rata zbog režimskog pritiska, koji je uključivao općenito protuvjersku orijentaciju novog poretka, ali i stigmu povezanosti nekih muslimanskih vjerskih prvaka s ustaškim režimom, dolazi do opadanja vjerskog života – manjak vjerskih službenika, rušenje džamije, ukidanje vjeronauka u školama i opadanje broja učenika na vjeronauku u mesdžidu u Tomašićevoj. Od 1960-ih dolazi do postupnog obnavljanja vjerskog života u Zagrebu, koji u socijalizmu kulminira izgradnjom Islamskog centra u Borovju, od 1981.-1987.”, istaknuo je Mujadžević. U socijalističkom razdoblju bilježi se i prvi pokušaj zasebnog nacionalnog organiziranja Bošnjaka. 1971. bošnjački intelektualci Nerkez Smailagić i Sead Saračević, uz pomoć bh-političara Hamdije Pozderca, bezuspješno pokušavaju osnovati Muslimansko kulturno društvo. U popisu stanovništva iste godine po prvi puta se evidentiraju Muslimani u etničkom smislu – u Zagrebu ih je tada bilo 5.186. “Uvođenje demokratskih političkih odnosa u 1990-ima, donosi svim manjinama, osobito onima porijeklom iz drugih dijelova Jugoslavije koje nisu imale organizacija, procvat aktivnosti. Možda je najbolji primjer bošnjačka manjina koja tek sada ostvaruje ono što se nije moglo ili htjelo pod socijalističkim režimom. Autor opisuje početak djelatnosti SDA i osnivanje drugih manjinskih organizacija početkom 1990-ih. Ne propušta se naglasiti i važan detalj koji je obilježio život dijela pripadnika nekih manjina. Naime, atmosfera rata u kojem je Hrvatska postigla neovisnost, od 1991.1995., donosi i povratak nekih oblika etničke nesnošljivosti u javnosti, prvenstveno prema Srbima, ali i u određenoj mjeri prema Bošnjacima. Posljednjih 15-ak godina obilježava, kako primjećuje autor, razdoblje normalizacije etničkih napetosti i regulacije manjinskih prava”, zaključio je dr. sc. Dino Mujadžević. q Ismet ISAKOVIĆ PREPORODOV JOURNAL 144 BOŠNJACI U HRVATSKOJ NAJVIŠE DRŽAVNO ODLIKOVANJE UMIROVLJENOM MUFTIJI ŠEVKI EF. OMERBAŠIĆU Priznanje za zasluge Povodom Dana neovisnosti RH, na svečanom prijemu 11. listopada 2012. u predsjedničkoj rezidenciji na zagrebačkom Pantovčaku, predsjednik prof. dr. Ivo Josipović uručio je odlikovanja istaknutim pojedincima i udrugama. U pozdravnom govoru je rekao kako je Hrvatskoj u vremenu teške krize potreban optimizam i uspjeh, jer ima šansi i potencijala koje moramo iskoristiti. “Vi ste primjer kako se šansa može iskoristiti i siguran sam da će vam odlikovanja biti poticaj za daljnji rad na dobrobit naše Hrvatske. Uspjeh i kriza danas, nažalost, idu ruku pod ruku i vi, koji ste uspješni, ste motor koji Hrvatsku treba izvući iz krize”, poručio je hrvatski predsjednik odlikovanima. Josipović je naglasio da je gospodarska kriza s kojom se suočavamo vrlo ozbiljna, te da ona generira i društvenu krizu i nezadovoljstvo u društvu. Također, odmiče nas od ideje pravednosti, a društvo koje nije pravedno – nije dobro. Izrazio je nadu da Hrvatska može biti pravedna bez obzira što se dnevno susrećemo s raznim oblicima nepravdi – nezaposlenošću, malim plaćama, problemima s mirovinama i zdravstvenim sustavom. “Danas s ponosom možemo reći da smo, nakon 20-ak godina postojanja hrvatske države i demokracije, napravili puno dobroga. Imamo puno istaknutih pojedinaca, Hrvatska se kvalificirala za sve relevantne međunarodne organizacije, na pragu je punopravnog članstva u Europskoj uniji, punopravna je članica NATO-a, pobjeđuje na Olimpijadama, ne samo sportskim, nego i na znanstvenim, tehničkim, informatičkim i umjetničkim. Društva koje ne prepoznaju građanke i građane koji daju doprinos i koji su posebno pridonijeli boljitku zemlje nemaju optimizma i perspektive. Vi ste izabrani kao oni koji su prepoznati i prihvaćeni u vašim sredinama kao promotori napretka i uspjeha Republike Hrvatske i na tome vam čestitam. Dolazite iz različitih područja, prosvjete kulture, prirodnih, tehničkih i društvenih znanosti, umjetnosti, vjerskih zajednica, ali svima vama je zajedničko da ste radili na dobrobit Hrvatske i njezinih građana”, rekao je Ivo Josipović, predsjednik RH. Najviše državno odlikovanje povodom ovogodišnjeg Dana neovisnosti RH – Velered kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom – dobio je umirovljeni zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić. U obrazloženju je navedeno da se odlikovanje uručuje zbog Omerbašićevih osobitih i iznimnih zasluga u promicanju vjerskih sloboda, Ševko Omerbašić (Ustikolina kod Foče, 1945.) je diplomirao na Fakultetu za arapski jezik i islamske znanosti na Univerzitetu u Bengaziju (Libija). 8. svibnja 1975. postavljen je na dužnost glavnog imama u Zagrebu, a 13 godina kasnije, u rujnu 1988., imenovan za glavnog imama za Islamsku zajednicu u Hrvatskoj i Sloveniji sa sjedištem u Zagrebu. Osnivanjem Mešihata Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije 1990. godine, imenovan je za prvog predsjednika. Krajem 1994. godine osamostaljuje se Islamska zajednica u Sloveniji. Za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj je izabran 1995., te ponovo 1998. i 2005. s mandatom od sedam godina. Krajem 1999. godine imenovan je za zagrebačkog muftiju, odnosno muftiju u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj. Od 9. lipnja 2012. nalazi se u mirovini. LISTOPAD 2012. Predsjednik Ivo Josipović i umirovljeni muftija Ševko Omerbašić tolerancije i zaštite ljudskih prava, kao temelja mira i skrbi o općoj dobrobiti građana Republike Hrvatske. Muftija Omerbašić se zahvalio u ime odlikovanih, pri čemu je istaknuo da su odlikovanja priznanja za napore koje su ugradili u izgradnju i uspostavu Republike Hrvatske. “Iako 21 godina u životu jedne države nije puno, svjedoci smo koliko je napora i žrtava trebalo uložiti u njezino stvaranje i zato ih se s dužnim poštovanjem prisjećamo. Domovinski rat i tranzicija snažno su utjecali na događaje u Hrvatskoj, pa tako i teškoće u njezinom razvoju. Nakon dugog vremena i teške gospodarske krize čiji je teret u najvećoj mjeri pao na leđa običnog čovjeka počeo se rađati optimizam i napori pravosuđa daju nadu da više neće biti nezakonitog otuđivanja osiromašenog gospodarstva. Hrvatska unatoč problemima i teškoćama može biti primjer nekim europskim zemljama kako je dostignut visok stupanj tolerancije i suživota, viši nego u nekim zemljama dugogodišnje demokracije”, rekao je Ševko Omerbašić, zahvalivši na odličjima i poželjevši predsjedniku Josipoviću puno uspjeha u obnašanju najodgovornije dužnosti u zemlji. q Ismet ISAKOVIĆ Ševko Omerbašić je dobitnik nekoliko značajnih priznanja u Hrvatskoj i BiH. 1998. godine Hrvatski helsinški odbor dodijelio mu je Godišnju nagradu “Mašović – Vincetić – Nikolić”, s obrazloženjem da se radi “o onom vjerskom službeniku koji je svojim angažmanom doista nadrastao okvire svoje profesije nastojeći vjerske ideje i sadržaje doista živjeti u mučnim vremenima ovoga rata”. 2003. godine, povodom obljetnice Hrvatske akademske udruge Split, dobio je Nagradu “Osoba dijaloga – osoba godine 2002.”, koja se dodjeljuje osobama koje na dosljedan i uvjerljiv način promiču ravnopravan i slobodan dijalog među ljudima i kulturama, promičući pritom dostojanstvo i slobodu svake ljudske osobe te njezina neotuđiva i građanska prava. 2009. godine dobio je plaketu za poseban doprinos afirmaciji Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, koja se dodjeljuje svršenicima koji su svojim životnim djelom posebno doprinijeli afirmaciji Medrese. 2011. godine u Zenici je dobio priznanje i nagradu “Muderris Muhamed Seid ef. Serdarević”, koja se jedanput godišnje dodjeljuje domaćim i stranim fizičkim i pravnim licima za doprinos u promicanju i afirmaciji islamskih vrijednosti, te za zasluge i izuzetan doprinos u razvoju naučne misli u Islamskoj zajednici u BiH. q 11 BOŠNJACI U HRVATSKOJ IZLOŽBA FOTOGRAFIJA FARUKA IBRAHIMOVIĆA “POSUĐENO VRIJEME” Misterij i čudo nišana Uz džamije, na grobljima, uz putove, poput dragulja, stoje bijeli nišani rahmetlija i svojom tajanstvenom porukom svijetle i kazuju o čovjekovoj kratkotrajnosti. Opominju i tješe. Ako ste se prošetali izložbom umjetničkih fotografija prof. Faruka Ibrahimovića naslovljenoj “Posuđeno vrijeme” u Galeriji BNZ u Zagrebu, u Ilici 54, čudo se tih biljega trajno naselilo i u vašu dušu. Zapitalo vas o nepromišljenoj uzaludnosti užurbanosti, o ljepoti pored koje prolazimo zatvorenih očiju, o vječnosti što nas neminovno čeka. Izložba je svečano otvorena u petak, 12. listopada 2012., a potrajala je narednih mjesec dana. Prostor u kome nicahu i niču nišani, prostor “lijepe i napaćene Bosne i Hercegovine” – kako otpjevaše na početku otvaranja reprezentativne foto-izložbe zbor i orkestar “Bosana” uz raskošni, snažni glas soliste Ede Pavišića – prostor je koji je umjetničkom fotografu tek jedan u nizu izazova. Izložbu je organizirao zagrebački ogranak Bošnjačke nacionalne zajednice, u suradnji s Naučno-istraživačkim institutom “Ibn Sina” iz Sarajeva. “U duši nišana Faruk Ibrahimović otkriva svojim fotografskim aparatom jednu drugu i drugačiju energiju. Ibrahimović naoko jest realist, ali on nadograđuje nišan onim što je unutar kamena, onim unutar objekta. I izvlači, predstavlja nam u punom značenju to misteriozno na svojim fotografijama”, rekao je na otvorenju prof. Vojislav Vujanović, recenzent kataloga izložbe i uvaženi likovni kritičar iz Sarajeva. Komentirao je i kako Farukova kamera bilježi ne samo činjenično, materijalno na nišanima, nego im ona daje i jednu posebnu toplinu. Ulazi u predmete, u objekte koji ga okupiraju. Nalazi i u biljezima/nišanima skriveno, svakom oku neviđeno. Ibrahimović nam osvještava upravo činjenicu da tamo ima još nečega, neke tajne, nekog misterija i čuda. Znaka u vremenu za vječnost. Ovaj je umjetnik izlagao i na brojnim svjetskim izložbama u Turskoj, Sloveniji, Austriji i diljem Bosne i Hercegovine. I sam je umjetnik, prof. engleskog jezika Faruk Ibrahimović, podsjetio prisutne na otvorenju na svoju izložbu “Vajano oblacima, bojeno suncem” u Galeriji Foto-kluba u Zagrebu, objasnivši otkud naziv “Posuđeno vrijeme” ovogodišnjoj izložbi. “Iza svakog od nas ostaje biljeg, trag onoga što je uradio. Kada smo postavljali ovu izložbu u BNZH u Zagrebu nastojao sam pokazati da je to nemalo vrijeme, a i da naši nišani i oni naših predaka nastaju, ali se i polako utapaju u neku drugu čvrstu formu”, rekao je Ibrahimović. Posjetitelj na izložbi neposredno “komunicira” s fotografijom na kojoj je nišan (“kuća”, stećak, stojećak, biljeg). Zadivljen je njihovom ili monumentalnošću ili kompleksnošću ili talentom klesarske izvedbe, zapisima, uresima. Činili su to i brojni slikari, znanstvenici, temeljito analizirajući i klasificirajući likovna rješenja na tim nadgrobnim spomenicima. Ibrahimović okom svog fotoaparata registrira treperave vibracije što ih materijalni nišan i prostor oko njega duhovnom vibracijom prenose u naše oko kao spiritualne, nadnaravne metaforične poticaje na razmišljanje o prolaznosti, o smislu života. “Kako to Faruku uspijeva?”, pita se prof. Vujanović, i odgovara: “Odnos je osnovna komponenta kojom Faruk Ibrahimović transformira realni svijet u svijet svoje imaginacije. A taj odnos je ono što zovemo – talentom! To je moć unutarnjeg na stvari, kada one gube svoju ustaljenu prirodu i kada se u njihovom biću razbudi tajanstveni krvotok pa progovore jezikom koji je tvorac nišana ugradio u materi- 12 Faruk Ibrahimović, Vojislav Vujanović i Dževad Jogunčić jalu kao teško nam svima doslućenu mogućnost, kao elegični šapat koji tada odzvoni u našoj duši i podsjeti nas na vlastitu smrtnost!” Dojmljive su Ibrahimovićeve bojene fotografije nišana na kojima crvenom, plavom, zelenilom trave ili sjenama biljega spiritualizira dodatno prostor u kojemu su nišani snimljeni. Svijet je to s ove strane biljega eksplozivne energije života nad vječnim mrakom upokojenih. Usamljeni ili u grupama – u nekim svojim razgovorima – monumentalni ili obgrljeni loptastim kupolama sa zemljom, ti nišani s Ibrahimovićevih fotografija ne samo što podsjećaju na neumitnost prolaznosti, nego i opstojnost ljudske kroz snagu bjeline kamena šireći je na gledatelja – prolaznika. Prof. Vujanović dodaje: “Ima tu i gordosti u odnosu na mjesto gdje umjetnik zatječe biljeg, ali i dobiva je zahvaljujući intervenciji Farukovoj zbog načina na koji postulira taj kameni oblik. Bilo da on šikne u plavetnilo neba i izgubi svoju prirodu nišana postajući gordost sâma.” Sjene koje fotograf Ibrahimović “vidi” svojim aparatom iza stojećih nadgrobnih spomenika “podižu” mrtve sjenke iz zemlje na lelujavu kretnju. Pa njegovi biljezi “vape” za kišnim oblacima, za živom ovozemaljskom vodom! Ili se “poigraju” u šarenilu lišća palog na mezarje u jesenjem vatrometu boja… Neobično obrađeni, poput onog u selu Bakići kod Olova u BiH (koji obilato ukrašen u kvadratičnoj prizmi što se sužava prema vrhu završavajući se u piramidalnim krovom i ovećom kuglom) ti su nišanimonumenti počesto – osamljeni. I na Farukovim fotografijama. Ali ima rasplesani, dinamični u prepletu, kao na kakvu sijelu, na druženju, ako ih tako lirski Ibrahimovićev okular poveže, umreži – uokviri. Magični realizam koju ostvaruje Faruk Ibrahimović svojim fotografijama nišana stvarnost - tvarnost nišana transformirana je u spiritualno, misteriozno, u čudo koje progovara iz dvodimenzionalne plohe. Zatvoreni u svoje zemljane plohe “kuća” iz fotografijom uramljenih “ploha” metamorfoziraju svoju poruku, svoju – Farukovu - ekspresivnu opomenu nama živima da ćemo otići i to zakratko! Zanimljivo druženje na otvorenju ove foto-izložbe, koje su svojom prisutnošću uveličali pjesnik Enes Kišević, slikar Dino Trtovac i predstavnici Kulturnog centra IR Iran u Zagrebu, nastavljeno je uz svirku i pjesmu orkestra i zbora “Bosana”. q Edina SMAJLAGIĆ PREPORODOV JOURNAL 144 BOŠNJACI U HRVATSKOJ FESTIVAL BOŠNJAČKE KULTURE I KUHINJE (SISAK, 19.-20. LISTOPADA 2012.) Bogatstvo bošnjačke kulture U okviru dvodnevne manifestacije Festival bošnjačke kulture i kuhinje, koju tradicionalno organizira sisačko-moslavački ogranak Bošnjačke nacionalne zajednice, u petak 19. listopada 2012., u Narodnoj knjižnici i čitaonici “Vlado Gotovac” u Sisku, predstavljene su dvije knjige zagrebačkog povjesničara dr. sc. Zlatka Hasanbegovića: “Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja” i “Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941. U ratu i revoluciji 1941.-1945.”. Sutradan, u subotu 20. listopada, u sisačkom Domu kulture “Kristalna kocka vedrine”, održana je promocija tradicionalnih bosanskih jela i koncert na kojemu su kao gosti nastupili KUD “Puračić” iz Puračića kod Tuzle (BiH). Za prvi dio manifestacije značajno je naglasiti da se radi o prvom predstavljanju knjige o Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, najnovijem kapitalnom djelu i istraživačkom poduhvatu dr. Zlatka Hasanbegovića, znanstvenog suradnika Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” iz Zagreba i zamjenika glavnog urednika časopisa za društvene i humanističke studije “Pilar”. Znakovito, promocija je obavljena u Narodnoj knjižnici i čitaonici “Vlado Gotovac” u sisačkom naselju Caprag, koja je početkom prosinca 2011. odlukom Ministarstva kulture RH proglašena Središnjom knjižnicom Bošnjaka u Hrvatskoj. Predstavljanje knjiga vodio je Ismet Isaković, glavni urednik “Preporodovog Journala”, a na kraju promocije dvije sevdalinke su otpjevali sevdalije Sead Škokan i Mehmed Goražda. Na početku promocije Hasanbegović se zahvalio Medžlisu Islamske zajednice Zagreb, koji je prepoznao vrijednost njegovih istraživanja. Ona su pretočena u dvije knjige tiskane 2007. i 2012. godine, koje svojim likovnim i tehničkim značajkama prelaze uobičajene nakladničke standarde u Hrvatskoj. Istaknuo je da njegova prva knjiga o muslimanima u Zagrebu, iako tematski i vremenskim obuhvatom različita – predstavlja jednu cjelinu s novom knjigom “Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941. U ratu i revoluciji 1941.-1945.”. Hasanbegović je prisutnima govorio o povijesti muslimana u gradu Zagrebu i današnjoj Hrvatskoj te istaknuo kako je islam tradicionalna i autohtona vjera u ovim krajevima. Podsjetio je da je Hrvatski sabor još 1916. godine priznao i ozakonio islam, te da je za četiri godine velika obljetnica – 100 godina priznanja islama u Hrvatskoj. Posebno se osvrnuo na prvog zagrebačkog muftiju rahmetli Ismeta Muftića, koji je ubijen 1945. godine, kao i na nedovoljno poznat detalj vezan uz mujezina na munari prve Zagrebačke džamije, čija se fotografija preko dvije stranice nalazi u knjizi “Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja”. Radi se o rahmetli Hamdiji Unkiću, poznatom sisačkom odvjetniku i ocu uglednog znanstvenika dr. sc. Faruka Unkića, sadašnjeg dekana Metalurškog fakulteta u Sisku. Govoreći o svojoj drugoj knjizi, Hasanbegović je rekao kako je istražujući vrlo intrigantnu temu o Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, glavnoj i središnjoj političkoj stranci Bošnjaka u Jugoslaviji između Prvog i završetka Drugog svjetskog rata, koristio obimnu arhivsku građu. Kako bi napisao knjigu od čak 880 stranica obišao je i koristio arhive u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Tuzli, razgovarao s potomcima ljudi koji su obilježili rad JMO-a, a stupio je i u kontakt sa skupinom Bošnjaka i Hrvata koji su se nakon zabrane rada i gašenja JMO-a iselili čak u Siriju. U završnoj riječi Hasanbegović je podsjetio sisačke Bošnjake na povijest njihova doseljavanja i pozvao ih da marljivo prikupljaju povijesnu građu, kako bi usporedo s pripremama za gradnju Islamskog centra napravili i monografiju o svojoj zajednici i njezinoj ulozi LISTOPAD 2012. Ismet Isaković, Zlatko Hasanbegović, Mehmed Goražda i Sead Škokan o razvitku grada Siska. Posebno mjesto u toj monografiji imala bi istina o bošnjačkom sudjelovanju u obrani Banovine i Siska u Domovinskom ratu. Zaključio je “kako su bošnjački branitelji u Domovinskom radu zajamčili da muslimani i Bošnjaci ostvaruju svoja prava ne kao trpljena manjina, već kao dio zaslužne većine koja je stvarala i branila svaku, pa i današnju hrvatsku državu”. To je zalog dobrih hrvatsko-bošnjačkih odnosa na sisačkom području. Aktiv žena iz Siska U okviru tradicionalnog “Festivala bošnjačke kulture i kuhinje”, Bošnjaci svojim sugrađanima različitih nacionalnosti prezentiraju običaje i kulturu, kojima čuvaju i njeguju bošnjački nacionalni i vjerski identitet, jezik i pismo, ali i kuhinju. Sljedećeg dana je održan prigodan kulturno-umjetnički program prepun sevdalinki, narodnih kola i recitala. Nastupili su KUD “Puračić” iz Puračića (BiH), Ženski pjevački zbor “Sevde” BNZ Grada Siska i SMŽ, sisački izvođači sevdalinki Mehmed Goražda i Pavao Anić. Program je vodila Karmen Valenta, novinarka županijskog Radio Quirinusa. Osim toga, u sali Doma kulture “Kristalna kocka vedrine” organizatori su prezentirali i bošnjačku/bosansku kuhinju s oko 60-ak slanih i slatkih jela koje su priredile vrijedne domaćice iz dvaju Aktiva žena – BNZ Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije i bosansko-hercegovačkog KUD-a “Puračić”. Posjetitelji su nakon koncerta uživali u ponuđenim gastronomskim specijalitetima. q Ismet ISAKOVIĆ 13 BOŠNJACI U HRVATSKOJ 5. SMOTRA FOLKLORA I KULTURNOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKA U RH O sebi kazujemo i plesom Nakon Siska, Dubrovnika, Pule i Gunje, ovogodišnja, peta po redu Smotra folklora i kulturnog stvaralaštva Bošnjaka u Hrvatskoj održana je u Zagrebu, u subotu 20. listopada 2012. Program je počeo u ranim popodnevnim satima okupljanjem svih sudionika Smotre i njihovih domaćina-organizatora – Organizacijskog odbora SABAH-a i BKUD “Sevdah” iz Zagreba – u dvorani Islamskog centra u Zagrebu. Sudionici Smotre su potom pred spomen obilježjem poginulim Bošnjacima braniteljima sudionicima Domovinskog rata proučili Fatihu i položili vijence, a predstavnici KUD-ova po jednu ružu. Stalna potpora države Uvečer su se sudionici i organizatori Pete smotre folklora i kulturnog stvaralaštva preselili u Košarkaški centar “Dražen Petrović” (popularnu zagrebačku “Cibonu”). Na ulazu, u auli dvorane, bila je postavljena izložba predmeta iz bošnjačke tradicije. Prije nastupa 13 kulturno-umjetničkih društava goste, publiku i posebno sudionike, pozdravili su Hamdija Malić, predsjednik SABAH-a, Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH i Ferid Dizdarević, predsjednik BKUD “Sevdah”, apostrofiravši želju i potrebu sudionika za čuvanjem i afirmacijom tradicije i zahvalivši se na stalnoj potpori Grada Zagreba, ove godine i kroz ustupanje dvorane “Cibone” za odvijanje Smotre. U svom pozdravnom govoru prof. dr. Sead Berberović, predsjednik Koordinacije vijeća bošnjačkih manjina u RH, podsjetio je da je tijekom 2012. godine za realizaciju programa 14 nacionalnih udruga Bošnjaka iz budžeta Republike Hrvatske osigurano dva milijuna kuna, a što treba pozdraviti kao jasnu podršku hrvatskog društva integraciji i čuvanju obilježja bošnjačkog identiteta. “Bošnjaci su dali nemali doprinos u Domovinskom ratu, daju ga stalno domovini Hrvatskoj na njenu demokratskom putu. Odnosi manjina i većinskog naroda grade se stalno i strpljivo, a jasno je i iz ovakvih manifestacija da se čuva i stalno njeguje svijest o multinacionalnosti, multikonfesionalnosti, multikulturalnosti”, naglasio je dr. Berberović. “Afirmacijom bogatstva različitosti, tolerancije i razumijevanja – posebice među mladima – učvršćujemo vrijednosti koje nas čine sigurnima, boljim ljudima, koje su pretpostavka kvalitetnijeg suživota i zajedništva u različitostima.” Rasplesana mladost Petu smotru folklora otvorilo je Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo “Sevdah” iz Zagreba, koje su 2006. godine osnovali pjesnik Enes Kišević i koreograf dr. Muhidin Alićehajić. Od 2011. godine rukovođenje BKUD “Sevdah” preuzimaju predsjednik Ferid Dizdarević i njegova zamjenica Sabina Lović. Društvo djeluje u više sekcija, a najaktivnija je folklorna koju čine djeca svih uzrasta. Sudjelovali su na raznim manifestacijama i smotrama folklora u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Češkoj i Sandžaku-Srbiji. Publici su se predstavili spletom igara iz srednje i istočne Bosne naslovivši svoj nastup “Hrasničanka i Karađoz”. Bogate i živih boja ženske i muške nošnje ovog dobro usklađenog ansambla bili su uvod u slavlje plesa koje je uslijedilo. Siščani iz Folklornog ansambla “Ivan Goran Kovačić” u Zagreb su predstavili urbane splitske pjesme i plesove. Društvo egzistira više od 14 60 godina, a danas broji oko 130 članova koji djeluju kroz pet sekcija. To su dječja tamburaška sekcija, dječja folklorna sekcija, seniorska folklorna i tamburaška sekcija, te ženska pjevačka sekcija. Afirmirali su se nastupivši na brojnim smotrama i festivalima u Njemačkoj, Italiji, Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Makedoniji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Engleskoj, Irskoj, Portugalu i Bosni i Hercegovini. U nastupu KUD-a “Bosna” iz Istarske županije, koje djeluje od 2004. godine i okuplja oko 70 članova potrudili su se demonstrirati svoje koreografsko viđenje igara Bosne i Hercegovine. Plešu ih po cijeloj Istri, a nastupali su i diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Italije. Ponosni su i na TV-nastup u emisiji “Lijepom našom”. Zagrebačka publika je imala priliku puno puta gledati nastupe domaćeg ansambla – “Bosana”, koje djeluje u sklopu Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Predstavili su se kompleksnim, dobro usklađenim nastupom u kojemu je sudjelovalo šest članova orkestra, folklorna sekcija i komorni zbor. Izveli su pjesme i igre sa ženskog sijela iz Sarajeva “Na đerđefu vezak vezla Fata”. Pjesmu su im došle učiniti još umilnijom i članice zbora “Bulbuli”, koji djeluju u okviru KDBH “Preporod” iz Zagreba. Ansambli “Bosana” osnovan je 2002. godine i višekratno je nastupao na manifestacijama Kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina, također i na Međunarodnom festivalu kulture i umjetnosti u gradu Sanli-urfa u Turskoj, a bili su i gosti na Baščaršijskim noćima u Sarajevu. Ove su godine sudjelovali na 35. smotri folklora amatera grada Zagreba. U ljubljanskom sastavu Kulturnog-sportskog društva “Sandžak” uglavnom i jesu sportaši: nogometaši, planinari, šahisti, a društvo su osnovali sa željom očuvanja i njegovanja kulture i običaja svoga kraja. Pred zagrebačkom su publikom prikazali dinamičan i zahtjevan splet “Igara iz Sandžaka”. Nastup zbora KUD-a “Selam” iz Dubrovnika pod ravnanjem Džemile Herić smirio je ponešto uzavrelu publiku u dobro ispunjenoj dvorani “Dražen Petrović”. Ilahije i sevdalinke specijalnost su tog profinjenog, dobro usklađenog zbora. Nad zborom u Dubrovniku bdiju i stručnjaci poput renomiranih profesora glazbe kakav je Denis Sarić. Zanimljivo je i da kroz Društvo “Selam” djeluje i književna sekcija i okuplja uz osnovnoškolce i srednjoškolce i zreliju publiku na promocijama i književnim susretima. Užitak je bilo prepustiti se ovim skladnim Dubrovkinjama dok su pjevale “Mehmeda majka budila” i “Karanfil se na put sprema”. Osmi po redu nastupili su Bjelovarčani iz češke udruge “Češka obec”. Česi se i Bošnjaci ne samo međusobno uvažavaju nego i dobro surađuju – i uče jedni od drugih. “Češko obec” je društvo osnovano davne 1918. godine i broji oko 300 članova. Uz ples, pjesmu i glazbu oni čuvaju jezik i običaje svojih predaka djelujući u više sekcija: folklornoj, glazbenoj, dramskoj i kroz ženski zbor. Brojne nastupe imali su u Hrvatskoj i u inozemstvu, a među najzapaženijim su im oni u Turskoj (u Istanbulu) i Republici Češkoj, gdje su zauzeli treće mjesto na susretima iseljenika. Predstavili su složenom, dobro uigranom koreografijom igre, plesa i pjesme naslovljenom “Predtančeni”. Plesače, podijeljene u tri skupine (40 članova) podupirala je i pratila glazbena sekcija “Stari prijatelji” te vokalna skupina “Rozmarinke”, na ponos voditelja Snježane i Danijela Srdać. PREPORODOV JOURNAL 144 BOŠNJACI U HRVATSKOJ Iz Siska je došlo još jedno kulturno-umjetničko društvo – BKUD “Nur”. Osnovan je u kolovozu 2005. godine i djeluje na području Sisačko-moslavačke županije. Prvi mu je predsjednik bio današnji dogradonačelnik grada Siska prof. Agan Velić, a sada ga uspješno vodi prof. Zijad Fuka. U njegovoj koreografiji nurovci su se predstavili “Igrama iz Sandžaka”. BKUD “Nur” okuplja 190 članova, trećina njih je stalno aktivna, a raduje da je među njima veliki broj mladih članova. Društvo je Bošnjacima u Hrvatskoj poznato kao pokretač i organizator Prve smotre bošnjačkih KUD-ova u Hrvatskoj, održanoj 2008. godine u Sisku. Kruna njihova djelovanja bila je, uz niz drugih, osmodnevno gostovanje u turskom gradu Bursi 2010. godine. Iz Istre su “Sarajevske igre” došli otplesati članovi KUD-a “Kršljanski ljiljani”, koji je s radom počeo 2009. godine. Ovaj uspješni KUD okuplja oko 50 članova i 20 plesača. KUD “Sevdah” iz Vučkovaca puno duže djeluje, od 1950. godine, a znatno je i brojniji, s dvjestotinjak članova koji su organizirani u pet sekcija. Nastupao je u Turskoj, Srbiji, Makedoniji i Njemačkoj. Može se pohvaliti i organizacijom čak sedam međunarodnih festivala folklora. Ove su godine bili domaćini grupi “Diavolos” iz Soluna, Grčka. Na Petoj su se smotri predstavili složenim “Igrama iz Turske”. KUD “Multimedijalni centar” iz Tutina (“iz grada koji je dobio ime po tutnjavi silne vojske koja je prolazila kroz njihovo mjesto i Sandžak”, kako ih najavi konferansije) predstavio se Igrama sa Pašterske visoravni. Brojno članstvo, čak njih 600, okupljenih u glazbenu i plesnu skupinu, kao i zbor, njeguju bošnjačku baštinu od osnutka, od 2003. godine. Svoj su Tutin, Sandžak i Srbiju uspješno predstavljali na brojnim festivalima folklora širom svijeta. Iznimno efektna koreografija muškog plesa, dojmljive ratničke nošnje. Doviđenja u Drenovcima Na kraju 5. Smotre folklora i kulturnog stvaralaštva Bošnjaka u Hrvatskoj pred razdraganu su publiku (što je već bila prišla pozornici i uživala u plesu sjedeći ispred plesača) izašli članovi KUD-a “Ljiljan” iz Drenovaca. Oni će biti organizatori sljedeće Smotre folklora i kulturnog stvaralaštva Bošnjaka. Odigrali su “Rugovsku suitu – borbu za mladenku”. Ovaj je bošnjački KUD osnovan 2007. godine, danas broji 50 članova, a nastupao je po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ponosi se, uz ostale, i nastupom u Istanbulu, gostovanjem u Ohridu, u Makedoniji. Tamo su predstavljali Bošnjake na Balkanskom internacionalnom festivalu i osvojili prvo mjesto! Šarmirali su, uz ostalo, i brojnim mladim članovima KUD-a. Ples je, iako oslonjen na norme i zadanu tradiciju, blizak prirodi svakog plesača. Otud i mnoštvo osebujnih, nekonfekcijskih rješenja – i u koreografiji i u izvedbi i na ovoj Smotri. Spontanost što su je plesači, pjevači, svirači, pa i maleni statisti postigli svakako bi bilo dobro popratiti, u budućnosti, i stručnom raspravom, možda čak i simpozijem. Time bi aktivizam bio i trajnije situiran u suvremenu hrvatsku kulturu i u politički kontekst. Na tom tragu su bile i riječi gradonačelnika grada Zagreba, Milana Bandića, koji se na kraju pridružio čestitarima za uspješnu organizaciju i prezentaciju Pete smotre folklora i kulturnog stvaralaštva Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Pritom je svima čestitao praznik Kurban bajram. Predstavnicima KUD-ova koji su te noći nastupili u Košarkaškoj dvorani “Dražen Petrović” u Zagrebu, kao i podupirateljima Smotre, predsjednik BKUD “Sevdah” Ferid Dizdarević uručio je priznanja i zahvalnice. Druženje sudionika i gostiju-uzvanica nastavljeno je prigodnim domjenkom. q Edina SMAJLAGIĆ LISTOPAD 2012. 15 BOŠNJACI U HRVATSKOJ 11. IZVJEŠTAJNA SKUPŠTINA KDBH “PREPOROD” Organizacijsko širenje U novouređenim prostorima u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 235, u nedjelju 21. listopada 2012., održana je 11. Izvještajna skupština KDBH “Preporod”. Skupštinskom zasjedanju prisustvovalo je 36 članova Društva. U Izvještaju o radu od 2010.-2012. godine mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”, izrazio je zadovoljstvo ostvarenim rezultatima u kriznim vremenima kada smo suočeni s konstantnim smanjivanjem sredstava za kulturnu autonomiju nacionalnih manjina. Ispunjena je obveza obima i rokova, a neprestano je unapređivana kvaliteta programa i prisutnost u kulturnoj javnosti. Posebno je istaknuo dvije nagrade na Sarajevskom sajmu knjiga i učila, koje su dodijeljene “Beharu” za najbolji časopis (2010.) i KDBH “Preporod” za životno djelo u području izdavaštva (2011.). Značajnim povećanjem broja i kvalitete suradnika “Behara”, “Preporodovog Journala” i “Jasmina”, kao i ukupnog izdavaštva, ostvareni su kako zadani obim i redovitost, tako i nagrađivana kvaliteta. Od početka 2010. godine izašlo je 16 brojeva “Behara”, 27 brojeva “Journala” i 5 brojeva “Jasmina”. “Da smo prepoznati kao središnja institucija kulture Bošnjaka u Hrvatskoj, nezaobilazna i u regiji, potvrdila je i svečanost obilježavanja 20. obljetnice našeg djelovanja 20. prosinca 2011., prigodom koje smo omogućili susret na vrhu predsjednika RH dr. Ive Josipovića i člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Sama činjenica da ovu Skupštinu održavamo u ovim lijepim novim prostorijama Grada Zagreba koje smo, nakon mnogo godina borbe, dobili na sam dan 20. obljetnice, potvrda je nove dimenzije naše kulturne prisutnosti. Konačno smo prodrli i u fondove otkupa knjiga i sufinanciranja izdavaštva Ministarstva kulture RH. Naši izdavački projekti, naročito zapažen izbor suvremene bošnjačke poezije ‘Zašto tone Venecija’ Ervina Jahića, kao i izbor mlade bošnjačke poezije ‘Kad zora razrjeđuje strah’ Filipa Mursela Begovića, potvrđuju naš kapacitet nacionalne institucije kulture. Od početka 2010. godine u Preporodovoj nakladi objavljeno je 11 knjiga vrsnih autora, a dvije su u završnoj fazi pripreme”, rekao je predsjednik Nanić. Osvrnuo se i na druge programe – Ženski pjevački zbor “Bulbuli”, Dramski studio “Orient espresso” i tradicionalnu manifestaciju Bošnjačke riječi u Hrvatskoj. “Bulbuli” su imali čitav niz zapaženih domaćih i inozemnih nastupa (ukupno 23 od početka 2010.), koji je kulminirao ovogodišnjim nastupom u Češkom Krumlovu i nedavnim ekskluzivnim nastupom na Festivalu sevdaha u Bihaću. Značajno je naglasiti i programsku suradnja s drugim nacionalnim manjinama, koja je osobito izražena u kontinuiranoj suradnji “Bulbula” i zbora “Montenegro”. U okviru raznovrsnog programa manifestacije Bošnjačke riječi u Hrvatskoj, ostvareno je ukupno 38 predstavljanja u Hrvatskoj i inozemstvu od početka 2010. godine. Priredbe su često ostvarene uz podršku Islamske zajednice i BNZH, ali i Kulturno-informativnog centra BiH. “Brojne i zapažene nastupe u Hrvatskoj i regiji s predstavom ‘Mesnevija’ i raznovrsnim recitalima, ostvario je ‘Orient espresso’. Zabilježeno je ukupno 18 nastupa od početka 2010. godine. Međutim, sufinanciranje Dramskog studija putem Savjeta za nacionalne manjine RH ove godine je prekinuto. Za slijedeću godinu planiramo u javnosti prepoznatim dramskim umjetnicima osvježiti produkciju ‘Orient espressa’ te obnoviti njegovo sufinanciranje”, najavio je Nanić. 16 Skupštinsko zasjedanje u novim prostorijama (Ulica grada Vukovara 235) KDBH “Preporod” bilježi i pojačanu aktivnost u Vijeću bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, gdje je u rad Vijeća uključeno sedam Preporodovih članova. Prof. dr. Remzija Hadžiefendić Parić vodi program dopunske škole, odnosno njegovanja bosanskog jezika i bošnjačke kulture koji je u završnoj fazi. Na završetku izvještaja Nanić je istaknuo aktivno sudjelovanje u REKOM-u, Regionalnoj komisiji za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava na području bivše SFRJ, kao i početak jednog drugačijeg organizacijskog djelovanja. “Posebno je važno istaći da na ovoj Skupštini, ukoliko se složite, ‘Preporod’ napokon ostvaruje svoj davni zadatak, a to je organizacijsko širenje u Hrvatskoj. Ovom prigodom učlanjivanjem Kulturnog društva Bošnjaka ‘Preporod’ iz Splita”, zaključio je Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”. Skupština je jednoglasno donijela odluku o učlanjenju KDB “Preporod” Split u KDBH “Preporod”, te usvojila dopunjeni Prijedlog izmjena i dopuna Statuta KDBH “Preporod”. Izdvajamo nekoliko najzanimljivijih statutarnih promjena vezanih uz ustrojstvene oblike: “Unutarnji ustroj Društva čine ustrojstveni oblici (dalje u tekstu: ogranci) posredstvom kojih Društvo ostvaruje svoje ciljeve. Ogranci Društva mogu imati svojstvo pravne osobe, o čemu odlučuje Skupština Društva. U slučaju da Skupština Društva odluči dodijeliti pojedinom ogranku svojstvo pravne osobe, isti ogranak se upisuje prema sjedištu ustrojstvene jedinice, u nadležnom tijelu državne uprave. Ogranak Društva osniva se na Osnivačkoj skupštini ogranka, u skladu s odlukom Skupštine Društva. Ogranak Društva ima vlastiti Statut u kojem je jasno istaknuto da je ogranak ustrojstveni oblik (ogranak) Društva i da djeluje u skladu sa Statutom Društva. Ogranak može imati podračun (žiro-račun) u svrhu obavljanja djelatnosti Društva. Ogranak podnosi izvješće o svom djelovanju Skupštini Društva najmanje jednom godišnje, a Nadzornom odboru Društva kad to isti zatraži. Predstavnik ogranka obvezan je na sjednicama Glavnog odbora Društva izvještavati Glavni odbor Društva o djelovanju ogranka. Glavni odbor sastoji se od trinaest članova izabranih na Izbornoj skupštini Društva (predsjednika, tri potpredsjednika i devet članova) i od po jednog predstavnika ustrojstvenog oblika (ogranka) kojeg bira Skupština ustrojstvenog oblika (ogranka).” q Ismet ISAKOVIĆ PREPORODOV JOURNAL 144 BOŠNJACI U HRVATSKOJ 1. IZBORNA SKUPŠTINA BOŠNJAČKE DEMOKRATSKE STRANKE HRVATSKE Uspješan razvoj i rezultati Gotovo punih pet sati potrajala je 1. Izborna skupština BDSH, koja je održana u nedjelju, 21. listopada 2012., u Novinarskom domu u Zagrebu. Na skupštinskom zasjedanju, kojemu je prisustvovalo 113 delegata iz cijele Hrvatske, nije izabrano samo novo rukovodstvo stranke, nego su dopunjenim Statutom i Programom rada za sljedeće četverogodišnje razdoblje jasno profilirani stavovi i platforma vođenja manjinske politike koju BDSH provodi na hrvatskoj političkoj sceni. Izvještaj o radu BDSH od 2009. do 2012. godine podnio je Nedžad Hodžić, predsjednik stranke i saborski zastupnik. Stranačke aktivnosti je podijelio u šest cjelina: upis članova i osnivanje stranke, izlazak na lokalne izbore 2009. godine, izbori za predsjednika RH, parlamentarni izboru u prosincu 2011. godine, izbor bošnjačkog zastupnika u Hrvatski sabor i organizacija 1. Izborne skupštine BDSH. Ispričavši se na mogućim propustima oko organiziranja Izborne skupštine, Nedžad Hodžić se i zahvalio delegatima što su “prepoznali ideju Bošnjačke demokratske stranke, a čiji je predznak nacionalni, bošnjački – i što su podržali očuvanje jedinstva stranke, budući da je bilo nesuglasica oko organiziranja”. Izrazio je zadovoljstvo što je BDSH već tri godine nakon osnivanja postala parlamentarnom strankom. “To govori da se u tri godine na terenu odradio odličan posao, kako u sredinama gdje su formirani ogranci tako i u sredinama gdje se oni tek namjeravaju formirati. Važno je da je ostvarena uvjerljiva pobjeda nad ostalim protukandidatima iz bošnjačkog korpusa, ali, ne treba to smetnuti s uma da je s malom razlikom nadglasana kandidatkinja albanske nacionalne manjine. Otud i stalna potreba da se još bolje organiziramo želimo li i na sljedećim izborima sačuvati status u Hrvatskom saboru.” Komentirajući svoju glasnost u hrvatskom parlamentu, Hodžić je podsjetio i da je u Saboru izabran za predsjednika Kluba nacionalnih manjina, čime mu je ukazano povjerenje drugih manjinskih zastupnika. Najavio je statutarne promjene u stranci: “Uz određene izmjene Statuta o radu stranke koje će omogućiti, između ostaloga, i veći broj potpredsjednika i članova Glavnog odbora stranke, programske će se odrednice provoditi na brži i jednostavniji način.” Podnoseći Financijski izvještaj BDSH za razdoblje od 2009. do 2012. godine Hodžić je napomenuo da je samo članstvo uložilo ne samo dosta truda, nego i novca u organizaciju stranke. Vidljivo je to i iz ulazno/izlaznih brojki. Od donacija fizičkih i pravnih osoba, donacija gradova i općina, te donacija koalicijskih partnera, stranka je prihodovala oko 116.000. Rashodi su bili različite prirode: materijalni (blagajnički) troškovi, donacije KUD-u “Bosna” i plaćanje usluga pravnim osobama, te iznose oko 129.500 kuna. Delegati su usvojili prezentirani Izvještaj o radu i Financijski izvještaj, kao i izvještaje Nadzornog odbora i Časnog suda BDSH. Također, usvojene su izmjene i dopune Statuta stranke, nakon čega se pristupilo tajnom glasanju za izbor novog rukovodstva. Za predsjednika stranke sa 105 glasova (6 glasačkih listića bilo je neispravno) ponovo je izabran Nedžad Hodžić (Poreč), a za četvoricu potpredsjednika BDSH (između šest predloženih kandidata) izabrani su Enis Dugonjić (Sisak, 66 glasova), Sead Kotorčić (Poreč, 94 glasa), Mirsad Pezerović (Gunja, 76 glasova) i Hilmija Šabić (Zagreb, 72 glasa). Između dva kandidata za tajnika BDSH izabran je Benjamin Terzić (Zagreb), a za blagajnicu Emina Kaltak (Pula). U Nadzorni odbor stranke izabrani su Mehmed Džekić – predsjednik (Labin), te četvero člano- LISTOPAD 2012. Nedžad Hodžić i Radno predsjedništvo va: Petar Barišić (Gunja), Ksenija Selimović (Poreč), Husnija Vakufac (Sisak) i Alma Žepčan (Umag). Predsjednik Časnog suda BDSH je Dženan Čaušević (Zagreb), a četvorica članova su Rasim Džomba (Gunja), Emir Fetibegović (Sisak), Zijad Kazić (Zagreb) i Vlastimir Vaclav (Rovinj). U sastav novog Glavnog odbora BDSH (18 članova) izabrani su Alija Avdić (Sisak), Enes Bajrić (Zagreb), Nizama Curanović (Pula), Mirsad Demirović (Gunja), Fadil Gračić (Pula), Rasim Halilović (Labin), Mirzet Hasanagić (Poreč), Alija Hodžić (Poreč), Sena Kulenović (Zagreb), Faruk Kurić (Novigrad), Hasan Mahmutović (Raša), Sanel Modronja (Zagreb), Sejfudin Mulahalilović (Raša), Jasmin Osmić (Rovinj), Amir Pandžić (Rovinj), Džemal Saračević (Poreč), Izet Spahović (Dubrovnik) i Suad Žepčan (Umag). U ime novoizabranog rukovodstva stranke delegatima se zahvalio Nedžad Hodžić, novi/stari predsjednik BDSH. Istaknuo je da se u stranci ne može biti jako neusuglašen ako se želi naprijed – osnivanje novih podružnica, povećanje članstva i broja zastupnika u Hrvatskom saboru. “Kakve god da jesu polemike koje su se čule, one su imale svrhu – učvrstile su naše zajedništvo. Ne smije se nikako zaboraviti da smo mi snaga s bošnjačkim predznakom, koja ima obvezu zastupanja Bošnjaka u Hrvatskoj. Valja poduprijeti snažnije, materijalno, rad Odbora. Budimo inicijatori, razvijmo projekt ‘Cvijet Srebrenice’, plasirajmo ga kao nacionalni simbol, opomenu i sjećanje na srebreničku tragediju. Takvo se stradanje više nigdje i nikome ne smije dogoditi! Zato se ‘Cvijet Srebrenice’ mora naći na reveru svih nas, svih onih svjesnih te poruke, kako u cijeloj Europi, tako i u svijetu. Nama, Bošnjacima je to važno i ovoj zemlji. Ne bismo se smjeli više trošiti na marginalne stvari. Hvala što ste to prepoznali i za najbližeg mi suradnika, za tajnika BDSH, izabrali čovjeka s kojim ću moći više i bolje surađivati. Pred nama je dosta posla oko usuglašavanja zakonskih akata stranke, boljeg informiranja, načina davanja donacija i drugo. Vjerujem da ćemo na predstojećim lokalnim izborima također polučiti uspjeh. Nastojat ću, što se mene tiče, i nadalje promovirati naše bošnjačke ideje. Uvjeti u kojima ćemo raditi sljedeće četiri godine daleko su bolji nego u prethodnom mandatu, 2008. godine, kada smo osnivali stranku. Od 2011. godine, od kada jesmo u Saboru, naš se glas čuje i često se komentiraju naši istupi. Dobro je imati takvu šansu”, zaključio je Nedžad Hodžić. q Edina SMAJLAGIĆ 17 BOŠNJACI U HRVATSKOJ KURBAN BAJRAM: BAJRAMSKA HUTBA, ČESTITKE I PROSLAVE Bajram u Hrvatskoj Na početku bajramske hutbe povodom Kurban bajrama, u petak 26. listopada 2012. godine, zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, rekao je da su u bajramskim danima pogledi muslimana usmjereni su prema svetim mjestima Meke i Medine, koja predstavljaju sintezu monoteističkog vjerovanja od prvog čovjeka i poslanika Adema, a.s., do posljednjeg Božjeg poslanika Muhammeda, a.s. Osim što predstavljaju simbol monoteističkog vjerovanja, ona su i destinacija kojoj žudi svaki musliman na svijetu kako bi ispunio petu islamsku dužnost i upotpunio svoj islamnijet obavljajući hadž. Hasanović je naglasio da hadž i kurban baštine u sebi teološku, moralnu, socijalnu, društvenu, ummetsku i globalnu dimenziju, te ih je treba znati čitati u kontekstu potreba vremena i prostora. Teološka dimenzija jasno je vidljiva u izvorima islama Kur’anu i sunnetu. Hadž i kurban imaju za cilj moralno usavršavanje i postizanje vrhunca bogobojaznosti vjernika. U bajramskoj hutbi muftija Hasanović se osvrnuo na ovogodišnje neslaganje između Vrhovnog ulemanskog vijeća Kraljevine Saudijske Arabije i Vrhovne uprave za vjerska pitanja Republike Turske oko datuma Kurban bajrama, što je potenciralo unutarmuslimansko nejedinstvo i stvorilo veliko nezadovoljstvo i nedoumice kod vjernika širom svijeta. Tako je u nekim zemljama Kurban bajram obilježen u četvrtak, 25. listopada, na dan kada su hadžije bile na Arefatu. “Arefat koji se spominje u Kur’anu, a za koga poslanik islama Muhammed, a.s., kaže da je ‘El-hadžu arefe’ – ‘Hadž je Arefat’, misleći pri tome da svi hodočasnici u toj godini moraju biti na taj dan u isto vrijeme i na istom mjestu kako bi pokazali globalnu sliku islama i muslimana, pripadnost i jedinstvo ummeta, bogatstvo u različitosti po nacionalnom, rasnom, plemenskom podrijetlu – predstavlja najveće okupljalište muslimana na svijetu. To je veliki dan za ummet, ali isto tako i dan za velike poruke koje izriče imam i hatib toga dana na Arefatu. Poruke moraju imati globalni smisao po uzoru na Poslanika islama čije su poruke sa oproštajnog hadža na Arefatu i dan danas aktualne. Hadž kao najveći sveislamski kongres muslimana mora usmjeravati i definirati ummetu hodogram koji će biti ukorak s vremenom. To podrazumijeva koristiti sva pomagala do kojih je znanost došla u svim segmentima ljudskog života, pa i opservatorijski izračun vremena. Nedopustivo je ummetu da se danas u 21. stoljeću, stoljeću vrhunske tehnologije bavi nagađanjima o Danu Arefata i prvom danu Bajrama. Politiziranje toga datuma iz bilo kojih razloga nema opravdanja i nije na tragu islama bez obzira od koga dolazilo. To dodatno zbunjuje Ummet, podupire njegovo raslojavanje i podjele, što je suprotno ideji Arefata”, rekao je Hasanović. Kritički se osvrnuo na situaciju u svijetu istaknuvši neravnomjernu podjelu Božanskih dobara, materijalnu pohlepu i moralnu neodgovornost. Ako se analizira institucija kurbana kroz prizmu socijalne uloge, onda se može uočiti istinska islamska dimenzija upućenosti čovjeka na čovjeka bez obzira na vjersko, nacionalno, rasno ili bilo koje drugo podrijetlo. “Ako takav odnos usporedimo sa stvarnosti u kojoj živi današnji svijet, pa i islamski, vidjeti ćemo veliki raskorak i konstatirati da živimo u vremenu apsurda gdje na jednoj strani umiru djeca od gladi, a na drugoj se živi u raskoši, pa čak i sebično rasipnički u udovoljavanju vlastitim prohtjevima i bez imalo suosjećanja o potrebi da se pomogne. Islam osuđuje takav odnos i zahtijeva od 18 Muftija dr. Aziz Hasanović vjernika da stalno i bez odlaganja pomaže drugome potičući ih riječima: ‘Tvoje je ono što udijeliš, a ne ono što zadržiš.’ Socijalni nauk islama mora postati prepoznatljivi sastavni i nezaobilazni dio muslimanske prakse i ponude. Neravnomjerna podjela Božanskih dobara nije odraz nedostatka dobara već ogledalo današnjeg pohlepnog i nemoralnog čovjeka. Moralna odgovornost jeste nužni preduvjet za temelj smjerne prirode čovjeka i pripravljenost čovjekova namjesništva na Zemlji. Univerzalna kur’anska vizija uspostavlja moralnu odgovornost u samu srž ljudske spoznaje ni radi čega drugog, osim da pravilno usmjeri odgovornost čovjekovih izbora te ciljeve stremljenja čovjekovog kako bi ostvario narav svoje duhovne biti i smisleno značenje svoga ovosvjetskoga života, kao ljudsko biće, osoba, pojedinac koji je integralni dio ljudskog, civilizacijskog i graditeljskog društva”, rekao je zagrebački muftija. Istaknuo je da podjela kurbana po prioritetima – siromašnima, zatim susjedima, pa rodbini i prijateljima, jasno ukazuje na islamsku intenciju senzibiliteta prema onim koji su potrebni, ali isto tako i na jačanje dobrosusjedskih odnosa, rodbinskih i prijateljskih veza. Njih je, nažalost, sve manje. Hasanović je naglasio da je ovaj Bajram prigoda da se preispitamo koliko smo se spremni žrtvovati za drugoga, kakav je naš odnos prema siročadi, kakav je naš odnos prema susjedima, da li nam obitelj i rodbina čini temelj našeg vjerničkog habitusa, imamo li snage graditi prijateljstvo u ime Svevišnjeg Boga ili su nam ovozemaljski interesi jedini motivi druženja i prijateljstva? Citirao je dva hadisa u kojima nas Poslanik, a.s., podučava: “Božja milost neće sići na narod u kome se nalaze oni koji ne paze svoju rodbinu” i “Na dvojicu ljudi Bog neće pogledati na Danu suda, na onoga koji kida rodbinske veze i onoga koji je loš prema susjedima”. Muftija Hasanović je bajramsku hutbu završio pozivom na činjenje dobra, pomoć ugroženima, međusobnu solidarnost i udruživanje na istinskim vrijednostima moralnosti i pravde. “Pozivam sve muslimanke i muslimane, pozivam sve ljude dobre volje poglavito one koji po bilo kom osnovu obnašaju bilo kakvu dužnost na bilo kojoj razini da se udružimo u promicanju temeljnih i univerzalnih vrijedno- PREPORODOV JOURNAL 144 BOŠNJACI U HRVATSKOJ sti koje štite čovjeka i njegova prava, pravo na rad i dozvoljenu/halal zaradu, na školovanje, na dostojanstveno življenje u trećoj životnoj dobi, na zasnivanje i izgrađivanje zdrave obitelji. Uvijek pođimo od sebe pitajući se, što sam ja za nekog učinio, a ne što je netko učinio za mene. Podijelimo radost i zadovoljstvo s našim susjedima, darujmo siroče i obveselimo jetima, nađimo neku obitelj kojoj je danas potrebna naša pomoć i topla ljudska vjernička riječ, pokucajmo na vrata našim najbližim i rodbini zazivajući bajramski blagoslov, uputimo naše dove i molitve pred duše naših umrlih, obradujmo ih našim dobrim djelima. Molim Svevišnjeg Boga da nam pomogne u življenju i promicanju solidarnosti kao najveće vrijednosti kojom nas islam uči. Neka naši kurbani budu naša zaštita i polog na Danu suda, braći i sestrama koji su ove godine obavili hadž neka Svevišnji primi, a svima koji još nisu obavili neka pomogne da izvrše petu islamsku dužnost”, zaključio je muftija Aziz Hasanović. 26.10. u hotelu “Histria” u Puli održano je “Bajramsko sijelo”, središnji bajramski koncert za Istru, koji je organiziralo Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Istarske županije, uz potporu mnogobrojnih bošnjačkih asocijacija u Istri. Nastupila su tri Kulturno-umjetnička društva – “Bosna”, “Srma” i “Kršanski ljiljani”, te vokalni interpretatori sevdalinki Hana Hasanagić, Šejla Kotorić i Fadil Gračić. Bajramskoj proslavi prisustvovao je pulski gradonačelnik Boris Miletić. 27.10. u Kazalištu mladih u Splitu održan je “Bajramski humanitarni koncert”, koji su organizirali Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Splita i Islamska zajednica Split, uz suorganizaciju Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Splitsko-dalmatinske županije, UBBDRH i KDB “Preporod” Split. U kulturno-umjetničkom dijelu programa nastupila je folklorna skupina Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” iz Jajca. Koncert je imao humanitarni karakter, a sav prihod je namijenjen za liječenje teško oboljelog Zahida Mehmedovića, Bošnjaka iz Splita. Bajramske čestitke Povodom velikog islamskog blagdana Kurban bajrama, čestitku građanima islamske vjeroispovijesti i muftiji dr. Azizu ef. Hasanoviću uputili su predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović, kardinal Josip Bozanić, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i mnogi drugi. “Svim islamskim vjernicama i vjernicima u Hrvatskoj želim da Kurban bajram provedu radosno, u obiteljskom i prijateljskom okruženju. Neka duhovno ozračje blagdana svima bude poticaj da i dalje ustrajno pridonose izgradnji mira, razumijevanja, tolerancije i međuvjerskog dijaloga, te promicanju dobra i društvenog napretka naše domovine. Bajram šerif mubarek olsun!” (Ivo Josipović, predsjednik RH) “Drage građanke i građani islamske vjeroispovijesti, u prigodi velikog blagdana Kurban bajrama upućujem vam iskrene čestitke i najljepše želje da bajramske dane provedete u zadovoljstvu, miru i dobrom zdravlju, a radost blagdana podijelite s najbližima. Bajram šerif mubarek olsun!” (Zoran Milanović, predsjednik Vlade RH) “Dok se nalazim u Rimu na Sinodi biskupa, važnom susretu za život Crkve, rado se sjećam Vas i vjernika islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, koja od sutra započinje proslavu Kurban bajrama te Vam tom prigodom upućujem najsrdačnije čestitke. Neka uzvišeni Stvoritelj, koji je sve stvorio te svime upravlja i od kojega dolazi svako dobro, podari Vama i svim muslimanskim vjernicima čisto i otvoreno srce kako biste svoj dar – žrtvu prinijeli Bogu na slavu, a ljudima kao znak nesebične Božje darežljivosti.” (Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i metropolit) “Povodom središnjega islamskog blagdana svim muslimanima i Bošnjacima islamske vjeroispovijesti u Gradu Zagrebu i Republici Hrvatskoj – od srca čestitam Kurban bajram, sa željom da ga provedu u miru i radosti, u obiteljskom i prijateljskom zajedništvu. Neka vas ovaj blagdan, kao simbol žrtvovanja i ljudske solidarnosti, potakne na dobra i plemenita djela prema bližnjima, prema našim sugrađanima i prema svim ljudima dobre volje. Jer, bez obzira na svjetonazorsku, vjersku ili nacionalnu pripadnost, svi smo mi pozvani (bogoljubljem i čovjekoljubljem) i (su)odgovorni za izgradnju pravednije i bolje društvene zajednice, našeg zajedničkog grada Zagreba posebno. Vama osobno, efendija Hasanoviću, i cijelom Mešihatu, zahvaljujem na svemu što činite na jačanju međusobnog povjerenja i još plodonosnijoj suradnji između Islamske zajednice i Grada Zagreba. S izrazima zahvalnosti i poštovanja, Bajram šerif mubarek olsun!” (Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba) q Ismet ISAKOVIĆ LISTOPAD 2012. Bajramski humanitarni koncert u Splitu 28.10. u Kazališno-koncertnoj dvorani “Ivana Brlić Mažuranić” u Slavonskom Brodu, u organizaciji Islamske zajednice Slavonski Brod i Maglaj, održano je “Bajramsko veče sevdaha”. Na trosatnoj centralnoj bajramskoj svečanost na nivou cijele Republike Hrvatske, u prepunoj dvorani pred oko 500 posjetitelja, nastupili su Gradski folklorni ansambl Maglaj i hor “Revda” Kuršumlija džamije u Maglaju. Koncertu su prisustvovali muftija dr. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, dr. Mirko Duspara, gradonačelnik Slavonskog Broda, dr. Danijel Marušić, župan Brodsko-posavske županije, Zlatko Bagarić, predsjednik Vijeća ravnatelja osnovnih škola u Brodsko-posavskoj županiji i Izudin ef. Kruško, glavni imam maglajski. Njima su domaćini uručili priznanja za dugogodišnju suradnju s Islamskom zajednicom u Slavonskom Brodu. Bajramsko veče sevdaha u Slavonskom Brodu Bajramski program u Zagrebu sastojao se od tri priredbe. 26.10. priređen je svečani bajramski prijem u Novinarskom domu. 28.10. u Zagrebačkom kazalištu lutaka, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Zagreba i Zagrebačke županije, održan je koncert pod nazivom “Bajramski susret” s programom ilahija i sevdalinki. Nastupili su Ženski kamerni zbor “Gazel” iz Sarajeva, Mješoviti zbor “Bosana”, te solisti i orkestar Ansambla “Bosana” iz Zagreba. Sutradan, 29.10. u Gradskom kazalištu “Žar ptica”, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, upriličen je bajramski kazališni program za djecu. Nakon kazališne predstave “Mudro pile” najmlađim gledateljima podijeljeni su bajramski paketići. q 19 hrvatska NIJEMCI PRIJETE ODGODOM ULASKA HRVATSKE U EU, A POLICIJA PRISLUŠKUJE AGENTE Uzburkana javnost Sredinom listopada 2012. Norbert Lammert, predsjednik Bundestaga, u razgovoru za dnevnik “Welt am Sonntag” izjasnio se za zaustavljanje procesa proširenja EU, uključujući i već planirani ulazak Hrvatske. “Mi moramo, upravo zbog iskustava s Bugarskom i Rumunjskom, najnovije izvješće Europske komisije o napretku uzeti ozbiljno. Hrvatska još očito nije spremna za ulazak”, rekao je Lammert, inače član Kršćansko-demokratske unije (CDU). Dodao je kako zemlje nastale nakon raspada Jugoslavije imaju perspektivu ulaska u EU, ali da moraju same stvoriti uvjete za to. Pritom u obzir treba uzeti samo konkretne postignute rezultate u ispunjavanju uvjeta za ulazak u EU. “Dobre namjere i obećanja ne bi smjele postati zamjena za dokazane promjene”, rekao je Lammert. Ni njegovo mišljenje da EU u ovom trenutku nije spremna na daljnja proširenja nego da joj je potrebna konsolidacija, Hrvatskoj također ne ide u prilog. “Pred nama je toliko nužnih zadaća glede konsolidacije Unije koje je potrebno riješiti u najkraćem mogućem roku i zato mislim da ambicija proširenja ne bi smjela ponovno potisnuti nužnu stabilizaciju”, rekao je Lammert. Njemački političar stoga smatra da EU u “dogledno vrijeme” nije sposobna za nova proširenja. Prije Lammerta se i jedan drugi istaknuti demokršćanski političar, predsjednik Europskog odbora Bundestaga, Gunther Krichbaum izjasnio protiv ulaska Hrvatske u EU, dodavši kako Zagreb ne može 100% računati sa sadašnjim datumom ulaska. Ove su izjave žestoko kritizirali predstavnici Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD). “Tko ulazak Hrvatske dovodi u pitanje, taj smatra da EU nije u stanju i u budućnosti stvarati mir u Europi. To je najpogrešnije moguće shvaćanje dodjele Nobelove nagrade za mir Europskoj uniji”, rekao je Hans-Peter Friedrich (SPD), ministar za europska pitanja savezne pokrajine za “Spiegel Online”. “Niti se u slučaju hrvatske ponavljaju prijašnje greške, niti se Hrvatska treba kažnjavati za greške koje su počinili drugi. Za mir u Europi, Balkan je još uvijek od presudnog značaja”, rekao je Friedrich. Zastupnik CDU-a u Bundestagu, Michaael Stuebgen, je ratifikaciju Pristupnog ugovora Hrvatske s EU, koja je predviđena na proljeće, uvjetovao pozitivnim posljednjim izvješćem Europske komisije o napretku Hrvatske. “Ako i sljedeće izvješće Europske komisije bude tako kritično, moglo bi biti problematično”, rekao je Stuebgens. Slično se izjasnio i Michael Roth, zastupnik SPD-a zadužen za europska pitanja. Stranka Zelenih u Bundestagu se jasno izjasnila protiv prijetnji Hrvatskoj odlaganjem datuma ulaska. “Bundestag bi trebao vršiti pritisak, ali prijetnje vetom su opasne”, rekao je glasnogovornik Zelenih za europska pitanja Manuel Sarrazin. On je, međutim, isto tako naglasio da Hrvatska mora obaviti svoju “domaću zadaću”. Tada će, kako je naglasio političar Zelenih, on svojim kolegama u zastupničkom klubu preporučiti da glasuju za ratifikaciju. Inače, političari Demokršćanske unije CDU/CSU i prije su se zalagali za zaustavljanje proširenja EU-a, ali su uvijek dosad Hrvatsku spominjali kao izuzetak. Milanović vjeruje u uspjeh Hrvatski premijer Zoran Milanović osvrnuo se na određene polemike i interpretacije o tome koliko je Hrvatska spremna ili nije postati članicom EU. “Ja kažem skoro spremna, a do 1. srpnja iduće 20 Stefan Füle, europski povjerenik za proširenje godine će biti potpuno spremna i to jasno proizlazi iz Izvješća o napretku Republike Hrvatske”, kazao je istaknuvši da će se osobno operativno zauzeti za ispunjenje svih onih preostalih uvjeta koji su jasno navedeni u Izvješću EU. “Što se tiče politike, ona je i u Europi nadmetanje, nadmudrivanje i pozicioniranje, uz to što je i ozbiljan posao. Toga će biti kao i prošli tjedan. Neke su izjave stranački ili blokovski obilježene, neke su rezultat malo slabijeg poznavanja materija, dok su neke potreba za osobno pozicioniranje na političkoj sceni”, ustvrdio je premijer Milanović, dodavši kako su zadnjih dana došle različite izjave iz jedne države, pojasnivši da to ima više veze s tom državom nego što ima s Hrvatskom. “Potpuno smo prisebni i racionalni ljudi. Znamo što jesmo i što nismo učinili, a učinit ćemo sigurno sve i u rokovima.” Naglasio je pritom kako su obećanja i jamstva koja je Hrvatska dobila u pogledu ulaska u EU potpuno jasna. “Ako odradimo svoj posao, a mi ga radimo ozbiljno, rezultata će biti. Uvijek, kad smo bili u opoziciji, u kontaktima u inozemstvu isključivo smo vodili računa o hrvatskim interesima. Nikada nismo ogovarali svoje političke konkurentne, nego se borili za hrvatski interes kad je u pitanju Europska unija”, kazao je Milanović, naglasivši da Vlada RH ozbiljno radi svoj posao u ovom teškom vremenu. Pozvao je sve kojima je hrvatski interes na prvom mjestu, a to je ulazak u EU, da se tako i ponašaju. “Ako neće, ne moraju, ali bar neka ne rade štetu”, zaključio je premijer Milanović. Ovim zadnjim riječima našli su se prozvani HDZ-ovci koji su to protumačili kako njezini članovi kruže Europom i pričaju kako Milanovićeva Vlada nije sposobna odraditi posao do kraja. Zbog toga su pljuštale žestoke reakcije iz HDZ-a, ali i drugih desno orijentiranih stranaka. Strasti je malo smirio europski povjerenik za proširenje, Stefan Füle, koji je izjavio u Pragu da ne vidi temelja za odgodu ulaska Hrvatske u EU niti ima potrebe da se razmišlja o odgodi. “Za one koji kažu da je naše izvješće o monitoringu bio poziv za buđenje, rekao bih da jest, ali ne poziv za medije, ne za parlamente nekih zemalja članica. Bio je to poziv za Hrvatsku”, rekao je Füle. Ponovio je da Hrvatska prije članstva mora ispuniti 10 zadataka navedenih u posljednjem izvješću Europske komisije o monitoringu. “Apsolutno ne sumnjam u sposobnost hrvatske vlade da te zadatke ispuni tako da Hrvatska postane članicom točno kako je planiralo Europsko vijeće, to znači 1. srpnja 2013. godine”, naglasio je europski povjerenik za proširenje. Pohvalio je Hrvatsku i Sloveniju za postizanje arbitražnog sporazuma o granici, ali i naglasio da bi trebale uložiti više napora u PREPORODOV JOURNAL 144 hrvatska rješavanje problema Ljubljanske banke, kojim Slovenija uvjetuje ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora u svome parlamentu. Füle je izjavio da EU ne želi “uvoziti” bilateralne probleme zemalja članica. Dopisivanje brojeva na izlistima Posljednjih 10-ak dana listopada obilježila je afera prisluškivanja osoba iz vrha Sigurnosno obavještajne agencije (SOA). Kako je otkrio “Večernji list”, policija je pod političkim vodstvom ministra Ranka Ostojića zloupotrijebila sustav tajnog prikupljanja podataka i uhodila više osoba, ali i više ključnih ljudi iz “Agrokora”. Večernjakovi izvori tvrdili su da je zlouporaba otkrivena nedavno, i to kroz stručni nadzor koji Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS) obavlja nad tajnim službama (Sigurnosno obavještajnom agencijom i Vojnom sigurnosnom agencijom), te Operativno tehničkim centrom za nadzor telekomunikacija (OTC). Kako je navedeno, na zahtjeve za izlistima telefonskih kontakata za pojedince pod kriminalističkim obradama policija je nadopisivala i telefonske brojeve osoba iz vodstva SOA-e i “Agrokora”. Izvori iz policije uvjereni su da za zloporabu sustava tajnog prikupljanja podataka ne mogu biti odgovorni policajci koji su tražili izliste, nego da iza svega mora stajati politika, pa je izravno prozvan ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Ostojić je rekao da nema takvih informacija. U “Večernjaku” tvrde: “Premda na prvu zvuči malo vjerojatno, tvrdnja ministra kako nema pojma o nadzoru i zlouporabi izlista nije nemoguća. Članak 109. Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu kaže da kada Ured VNS-a, obavljajući stručni nadzor utvrdi kršenja zakona, o tome mora obavijestiti samo predsjednika Republike i premijera. Neobično je, međutim, da premijer, ako je primio ovakvo izvješće o nadzoru, nije pitao svog ministra za objašnjenje. Zakon kaže da u slučaju zloupotrebi državni vrh treba poduzeti adekvatne mjere protiv odgovornih. U ovom slučaju logično će biti da se za objašnjenja u vezi s aferom pita ministra policije Ranka Ostojića, tim prije što je član Vlade zadužen za tajne službe.” Bez obzira da li ovdje bio prekršen zakon ili ne, stručnjaci su komentirali i sam razlog ovakvog postupanja policije. Naime, moguće je da je cijeli postupak prisluškivanja pokrenut zbog sumnje u kaznena djela, pa bi se to svakako dodatno trebalo istražiti. No isto tako stručnjaci smatraju da bi nakon ove afere trebalo definitivno promijeniti zakonsko tretiranje izlista telefonskih kontakata. “Toj se metodi masovno pribjegava, i to nije počelo s dolaskom Ranka Ostojića na čelo policije. Godišnje se traži čak desetak tisuća izlista telefonskih kontakata, što ne može imati realno opravdanje. Izliste Iako se radi o skliskom terenu koji je na rubu zakonitosti, Večernjakov izvor tvrdi da se ovaj put prešlo preko granice dopuštenog. “Izlisti – popis svih telefonskih kontakata uhođene osobe sa naznakom osoba s kojima se komunicira, vremenu u kojem je ostvaren kontakt, te njegovim trajanjem, ali bez sadržaja razgovora – spadaju u takozvanu zbirku podataka i ne smatraju se zadiranjem u ljudska prava za koja bi bilo potrebno odobrenje suda.” Izvor, međutim, dodaje da je nadopisivanje telefonskih brojeva na zahtjeve za izlist nezakonit akt (traži se izlist za, primjerice, Marka Markovića, a na popis njegovih telefonskih brojeva nadopiše se još i telefonski broj Petra Petrovića). “Da bi policija radila izliste koji spadaju u jednu od metoda kriminalističke obrade, mora postojati sumnja da je osoba koja im se našla na meti počinila točno određeno kazneno djelo”, objasnio je izvor iz MUP-a. q LISTOPAD 2012. Ranko Ostojić, ministar unutarnjih poslova RH treba uvrstiti u mjere kojima se zadire u ljudska prava i slobode i za njih bi se morao pribaviti sudski nalog kao i za prisluškivanje umjesto da se, kao što je sada slučaj, samo pošalje zahtjev OTC-u”, objasnio je jedan Večernjakov izvor. Ova je afera natjerala predsjednika Republike Ivu Josipovića i premijera Zorana Milanovića da održe zajedničku konferenciju za novinare. “Ovdje smo da vam prenesemo svoje stajalište. Sve institucije predane su borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. MUP, Državno odvjetništvo i obavještajna zajednica imat će svu našu potporu. Mi smo u okviru svojih nadležnosti razmotrili konkretne događaje”, kazao je predsjednik Josipović. Josipović: Nije kršen zakon Utvrđeno je kako kršenja zakona nije bilo, ali kako je trajna briga da državna tijela budu pod stalnim nadzorom, kako bi se spriječila eventualna zlouporaba. U želji da se nedavni događaji ne ponove, donijete su oduke o kadrovskim promjenama. “Želim istaknuti kako su sve institucije Republike Hrvatske predane borbi protiv organiziranog kriminala. Institucije ove države će imati svu podršku u onim poslovima koje vodi otkrivanju velikih zala koje ugrožavaju naše društvo”, rekao je Josipović. Odlučeno je o imenovanju novog ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) te je dužnosti razriješen ravnatelj Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS). “Donijeli smo zajednički odluku o razrješenju čelnika Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost. Ubrzo ćemo donijeti odluku o imenovanu novog čelnika”, dodao je Josipović. “Do sada nije bilo smjena u dijelu nacionalne sigurnosti. Žao mi je što danas razgovaramo o ovome i što se bavimo s time, a ne činjenici da Hrvatska zadnjih dana ima niži prinos hrvatske obveznice, da smo s 50 pitanja za EU spali na 10, nego govorimo o onom što smeta naše ljude. Otkad sam predsjednik Vlade od mene ste rijetko čuli da smo nekakvi vitezovi u borbi protiv korupcije. Oni koji puno pričaju o tome su sumnjivi, ja o tome ne pričam puno! Naši ciljevi su jasni – učinit ćemo sve da korupciju i organizirani kriminal učinimo nemogućima i teško ostvarivima u Hrvatskoj”, rekao je premijer Milanović. Predsjednik Vlade RH također je napomenuo kako u devet mjeseci u sektoru državne represije nisu provođene radikalne i duboke promjene. “Vjerovali smo tim ljudima, želim vjerovati u sustav. Sada je vrijeme da postavimo novog ravnatelja te će se donijeti odluka o novome ravnatelju Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost”, poručio je Zoran Milanović. q Edis FELIĆ 21 intervju MONS. FRANJO TOPIĆ, PREDSJEDNIK HKD “NAPREDAK” I PROFESOR NA VRHBOSANSKOJ KATOLIČKOJ TEOLOGIJI U SARAJEVU “ŽELIM DA U BOSNI I HERCEGOVINI BUDE JOŠ VIŠE LJUBAVI. DRUGU DOMOVINU NEMAMO. ŽELIM DA JE JOŠ VIŠE VOLIMO I NASTOJIMO, I U TAMI, PALITI BAREM MALA SVJETLA. NE KUKATI NAD MRAKOM.” BiH ima Božje poslanje Razgovarala: Edina SMAJLAGIĆ Puno je razloga za ovaj razgovor. Na Izbornoj skupštini Hrvatskog kulturnog društva “Napredak”, najstarijeg kulturnog društva na južnoslavenskim prostorima, u subotu, 22. rujna 2012. u Sarajevu ponovno je za njegova čelnika izabran mons. prof. dr. Franjo Topić. Bošnjaci često prof. Topiću spontano prilaze na ulici, iskreno mu se zahvaljuju. Takvu ljubav i poštovanje ne znamo da je igdje zaslužio neki političar. A mons. Franjo Topić, skroman, samozatajan, a iznimno agilan, uvijek je zauzet nekim odgovornim poslom. Za nas je, iako reče, ne voli baš davati intervjue, našao odmah vremena. Hvala i ljubaznom osoblju (12 zaposlenika) centrale HKD “Napredak” u Titovoj 54 u Sarajevu, koji su nas lijepo ugostili i pokazali nam svoje (još uvijek) unajmljene prostorije u kojima su knjižnica, Gradski radio “Vrhbosna”, planinarsko društvo, boćarska, nogometna i šahovska sekcija. Uz osmijehe, dojmio nas se i jak miris paljevine u dijelu knjižnice gdje su knjige – 13.000 naslova, a koje su napretkovci spasili iz ratnog plamena Vijećnice. “Niti ja, a ni Hrvatsko kulturno društvo ‘Napredak’, koje vodim, nemamo dvojbi oko opstanka ove zemlje i nje kao naše domovine”, kaže nam na početku razgovora mons. Topić riječi izrečene kao zahvala na dodjeli nagrade “Isa-beg Ishaković”, najznačajnijeg građanskog priznanja nevladinog sektora, početkom rujna 2012. u Sarajevu. “Želim u BiH još više razumijevanja i sloge i tako činim čitav svoj život, kao i cijeli HKD ‘Napredak’. Ne kukamo nad problemima i teškoćama nego ih nastojimo, koliko je u našoj moći, olakšati. Život učiniti ljepšim. Pokazuju to i naši uistinu zavidni rezultati. Svi ne možemo biti pametni ni bogati, ali svi možemo biti dobri. Želim da u Bosni i Hercegovini bude još više ljubavi. Drugu domovinu nemamo. Želim da je još više volimo i nastojimo, i u tami, paliti barem mala svjetla. Ne kukati nad mrakom. Lako je govoriti kako nešto ne valja, lako je nalaziti mane, ali valja činiti nešto i riječima i djelima da bude bolje. Ima u Bosni i Hercegovini i dovoljno materijalnog i ljudskog bogatstva. I prostora za puno više stanovnika. To stalno treba promicati i njegovati stečeno.” Citirali smo dijelove Vašeg dojmljivog govora koji ste izrekli na svečanosti dodjele nagrade “Isa beg Ishaković”, a koja je Vama dodijeljena u kategoriji “Istinski domoljub”. Mislim da je u Bosni i Hercegovini, vrlo važno i korisno ponavljati to što sam kazao. Gotovo u svemu ovdje postoje tri istine, tri viđenja istog događaja; prošlost se ne može mijenjati, pitanje je samo njenog tumačenja. Tu ništa nije naravno, sve se, ponekad i namjerno, zaboravi! A povijest u BiH je takva kakva jest, bez obzira sviđalo se to nama ili ne. Dio te povijesti su i Iliri, i Rimljani, i Slaveni, i Osmanlije, i Austro-Ugarska, i prva Jugoslavija, pa i Nezavisna država Hrvatska, a i socijalistička Jugoslavija; na kraju to je i ova naša današnja država Bosna i Hercegovina. Ocjena pojedinih doba je na stručnjacima. Počesto se misli da smo u ovoj zemlji mi neka ružna iznimka, ali je povijest cijelog balkanskog juga Europe slična. Slično je Poljska nekoliko puta nestajala između Rusije i Njemačke; 22 Uvjeren sam u Božje poslanje Bosne i Hercegovine. Na međureligijskim skupovima uvijek Bosnu i Hercegovinu vidim kao misionara triju vjerskih zajednica jer je u njoj ekumena snažna, a dijalog stalno na ispitu… Papa Ivan Pavao II uporno nam je ponavljao da religije moraju surađivati. Dugo nam je trebalo da to shvatimo i počnemo promicati zajedništvo. Po mom dubokom uvjerenju – Bosna i Hercegovina jest poslanje. Zato je važno uporno i stalno promicati dijalog i ekumenizam u njoj. današnja Italija je stvorena tek prije 150 godina… Povijest je nedopustivo zloupotrebljavati! Nekada se nije lako suočiti s narodnom, s državnom ili osobnom prošlošću, ali ona ostaje činjenična ma što tko o tome mislio. Božanska je misao da će nas Istina osloboditi! Rekli ste na toj svečanosti i nešto zbog čega sam poželjela razgovarati s Vama, a to je: “Svugdje je život proza, a u Bosni poezija!”. Nezavisna građanska udruga Društvo za zaštitu kulture i kulturne baštine “Klepsidra”, koja dodjeljuje nagradu, iako okuplja intelektualnu elitu, mala je i bez veće političke snage. Što Vama znači ta nagrada? Osmansko Sarajevo, čiju 550. obljetnicu obilježavamo, malo se zna, nastalo je na starom gradu Vrhbosne. I naša se nadbiskupija – koja se spominje još 1089. godine, pa i Napretkov radio još uvijek tako zovu. Sačuvani su i ostaci katedrale iz 1244. godine. Isa-beg Ishaković – Isak Hranić/Hranušić – bio je osmanski plemić, vojni zapo- PREPORODOV JOURNAL 144 intervju vjednik i upravitelj. Povijesna znanost dvojako tumači Isa-begovo porijeklo. Po jednima, on je brat Stjepana Vukčića Kosače koji ga je predao Mehmedu II. kao garanciju lojalnosti. Dječaka je usvojio Ishak-beg – otud i prezime, konvertirao je na islam i za ondašnje prilike izgradio zavidnu vojničku i političku karijeru. Drugi tumače da je Isak Hranić/Hranušić bio zarobljen tijekom jednog napada akindžija na posjed velikaške obitelji Pavlović gospodara velikog dijela Istočne Bosne, uključujući i srednjovjekovnu župu Vrhbosnu. Budući da se pokazao sposoban, naslijedio je i imetak i izborio poziciju koju je obnašao. Zapamćen je u povijesti kao graditelj brojnih vjerskih i svjetovnih objekata i kao osnivač osmanskog Sarajeva. Podržao sam Društvo “Klepsidra” i ranije, prije tri godine u Zagrebu; podržavam sve što miri, povezuje ljude. Podsjetit ću, riječ saraj znači i gostinjac. Želim, a to sam i rekao tu večer, da i Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina uvijek imaju puno dobrih gostiju i neka budu i ostanu uvijek gostoljubivi. Uz to, predsjednik sam i Udruge nacionalnih kulturnih društava BiH u kojoj upravo forsiramo takve projekte. Mislim da je normalno da čovjek surađuje jer se kroz suradnju s drugačijima i sam gradi. Bolje je živjeti zajedno nego suprotstavljeno, bolje je razgovarati nego biti odvojen. Šutnja je uvijek problem, i u obiteljima. Kada nema komunikacije uvijek je to loš znak. Stoga je važno podržati nešto tako dobro i pozitivno, a što nas obogaćuje. Mnogi znaju da se na tom tragu trudim sve vrijeme svoga djelovanja. HKD “Napredak” je to činio i cijelo vrijeme nedavnog rata u BiH. Dijelili smo tada svakodnevno po tisuću obroka. U to sam vrijeme bio rektor Bogoslovije i djelovali smo zajedno s HKD “Napredak”. Podijeljeno je 436 tona hrane, svima, bez razlike u nacionalnosti, vjeri. Također i lijekova. Znaju to svi. Malo jest nezgodno govoriti o sebi. Ali, ostali smo ovdje, u Sarajevu kada su mnogi, s razlogom, napuštali opkoljeni grad. Pokušavali miriti ljude. Neizmjerno je važno da ljudi vode dijalog, bez drugoga ne bismo niti progovorili! Bez drugoga se ne možemo ni roditi, a niti zakopati! Zlo širiti je najlakše, ono se i samo od sebe proširi. Za dobro se treba potruditi. Čovjeka ubijete s 10 cm čakije, a kada ga se podiže, odgaja, nužno je uložiti strašno puno truda i znanja. Nije, naravno, lako s ljudima, ali bez njih, bez drugih nismo ni Božja djeca! Važno je to za sve vjernike, svih provenijencija, važno za svakoga čovjeka, jer Bog želi da se svaki čovjek spasi. A, eto, pokušavam to osobno i kroz HKD “Napredak” sa svojim suradnicima pokazivati, živjeti. Djelovanje HKD “Napredak” Vaša udruga postoji od 11. studenog 1902. godine. Društvo je školovalo desetine tisuća učenika i studenata među kojima su i nobelovci Ivo Andrić i Vladimir Prelog, a i uglednici kao slikari Gabrijel Jurkić i Ismet Mujezinović, pa pjesnik Nikola Šop, akademici Ivo Frangeš, Ivo Padovan itd. Na njegovom ste čelu od 1990. godine. Dugo djelujem u HDK “Napredak”, a ostao sam u gradu sve vrijeme rata, u najteža vremena i ljudi to cijene. Čak smo organizirali, u to strašno vrijeme kada se ratu nije nazirao kraj, i 37 izložbi. Svi imamo dva oka, dvije ruke, dvije noge. Valja raditi, a i paziti na svaku riječ, izgovorenu, napisanu. Nekada baš jedna riječ može puno pokvariti. Pokušao sam i još tako činim širiti dobre riječi. Zla je bilo previše, dovoljno je vidjeti onih 11.541 stolicu. To su duše koje obvezuju. Božanska je to činjenica, ne smije se to zaboraviti. Manje je bitno slažemo li se politički ili ne. Dio je demokracije da svatko misli svoje, ali ti mrtvi ljudi su – činjenica! Mladim ljudima predajem religije, tako i pravoslavlje, islam. S drugima se ne može živjeti ako se o njima ne zna, ne upozna njihov svjetonazor, ne shvati kako drugi misli, kako vjeruje. Ivan Pavao II. je rekao za religije: “Dosta sa sukobima, tražimo ono što je zajedničko!” Ljudi se razlikuju jedni od drugih tek 2%, a ako poten- LISTOPAD 2012. ciramo razlike, ode to u beskraj! I dva brata i sestre su različiti, ako ćemo o razlikama. Valja insistirati na onih 98% zajedničkog. Samo je čovjek u pitanju. Treba se svemu i to bez ostatka posvetiti. Nezgodno je hvaliti sebe, ali napravili smo više nego svi ostali. Ovdje, u Sarajevu, a i u Bosni i Hercegovini, smo apsolutna manjina – mislim na Hrvate katolike. Imamo i imali smo, a to mi se čini važnim, i dosta članova koji su Bošnjaci, npr. Pejanović, Filandra itd. Pa i u našem nogometnom klubu je oko 80% Bošnjaka, bilo i jest. Nikada to nije bilo problem. Trener je danas Srbin, dio igrača također. Bio je i jedan Kubanac. Hvala Bogu, u “Napretku” nam nije problem prihvatiti drugačije. Budi to što jesi, pohvali se s tim što jesi. Čim mi počne smetati nešto kod drugoga, gotovo je. Kritizirati i biti radikalni prema različitosti možete ako ste u dobrim odnosima, u zlu to bi značilo smrt milijunima ljudi, što se u povijesti događalo. Vi ste vjernik, tolerantna osoba. Problema je još dosta i u BiH i u Hrvatskoj. Nema života bez problema. Ali nad njima ne treba kukati, valja nešto učiniti u njihovu otklanjanju. Na koncu, budemo li gledali u BiH, a tako je i u Hrvatskoj, samo na ono što ne valja, bit će samo gore. Učinimo da bude bolje. Društvo nije apstraktna kategorija, nije matematički zbir ljudi, nego ga čine različiti pojedinci. Što je svatko od nas bolji, i društvo je bolje. Počesto se ljudi “pravdaju” da su drugi krivi za ono što oni ne čine ili loše rade. Uvijek je netko kriv. Tako i “Napredak”, ili “Preporod”, ili “Prosvjeta”, pa “Matica hrvatska” i slično. U takvim situacijama nisu najvažniji argumenti “u korist moga naroda”, a to se događa čim zaprijeti neka ugroza. Psihološki je to razumljivo jer se tada više ne pita za električnu energiju, za vodu ili ceste, za državu. Ako “smo mi ugroženi” onda su nam i “drugi krivi”. I naši “neprijatelji”. Mržnja se multiplicira… Sve naše udruge imaju dobre statute, ali ništa od rada bez suradnje. Ako zaboravimo – čovjeka. Sve dok je ugrožen, ne zanimaju ga ni zgrade, pa ni katedrala. A i što bismo s praznom katedralom?! Danas je to Bogoslovija s internatom. Ovaj svijet je stvoren radi ljudi. Ostao sam u Sarajevu u vrijeme rata iako su me mnogi odvraćali od toga, bilo je opasno. Samo sam u Splitu proveo 48 dana i jedva čekao da se vratim. HKD “Napredak” je ostao važan u Sarajevu i u BiH. I za međunarodnu zajednicu. Kako svuda ima dobrih ljudi, ne treba se zavaravati, ima i zlih. Ključna je stvar – raditi, biti uporan. Nitko vam ništa neće dati. Nuđeno Vam je mjesto gradonačelnika Sarajeva prije nekoliko godina. Možda ste mogli ubrzati neke procese! Koji je bio razlog: umor, zdravlje…? Da, bio sam kandidiran i za gradonačelnika Sarajeva. Znanstvenik sam, prije svega. Uživam u svojoj biblioteci od 5.000 knjiga, uvijek sam volio istraživati…. Povučen sam, nije baš da volim javne nastupe, govore. Još dok sam studirao sjedio sam sâm, ne zbog zabušavanja, u zadnjoj klupi, ali i bio vrlo pažljiv na nastavi. Velika je to čast. Bit ću iskren i jasan: biti gradonačelnik u glavnom gradu je velika čast. Moralo se tražiti i vatikansko dopuštenje, dispenza. Ali, i da nisam svećenik, teško da bih je prihvatio jer nemam baš tih želja za vlašću. Provedeno je tada i nekoliko anketa, dijelom su i objavljene, dobio sam veliku potporu i to apsolutno svih građana. Živim u Sarajevu koje je 75% bošnjačko. Biti prihvaćen i to još kao svećenik od svih u ovoj zemlji koja je još uvijek radikalizirana, gdje su u ratu bili svi protiv onih drugih. Pokazuje to da mržnja ipak nije tako duboka. “Napredak” danas, uza sve poteškoće, bitno utječe na to da Hrvati u mnogim gradovima BiH, poglavito Bosne, mogu slobodno hodati i živjeti. Brane svoj identitet ne čineći nikome zlo, a niti ga niječu drugima. Na dobar i pozitivan način pokazuju svoje domoljublje i kako se u ovoj lijepoj zemlji može živjeti u miru. Ni u soci- 23 intervju jalizmu Napretkov grb – šahovnica – nije nikome smetao, ostao je tamo gdje su ga osnivatelji stavili početkom 20. stoljeća. Doživio sam bezbroj lijepih trenutaka. Policija me na graničnim prijelazima ne legitimira, a i sarajevski taksisti mi često, iz osobne zahvalnosti na ratne dane i potporu, odbiju naplatiti prijevoz. Ne težim nikakvoj popularnosti, ne tražim, naprotiv, izbjegavam, intervju. Vodeće mi novine i TV kuće često nude razgovore, kada to ja hoću. Prije više od 10 godina snimljen je i film o meni. Nisam ga još ni pogledao. Nisam tipičan u tome, eto. Drugi bi ga gledao, što kažu, svake hefte. Ne želim se na to trošiti. A prisutan u javnosti – jesam. Uvijek netko objavi da smo nešto napravili. Npr. bio sam nedavno na jednoj konferenciji u Lisabonu, a to je onda vijest. Pa, konačno, i ova vrijedna nagrada “Isa-beg Ishaković”. Doživio sam zahvalnost običnih ljudi često i na ulici. Pokušavam govoriti ono što mislim da je istina. Poštujem svačije, a sve je naše, bosansko. Pa i osmansko doba. Možemo različito misliti, ali ne na način da meni odgovara ovo, drugom ono iz te naše povijesti. Ne može se izbrisati ono što je bilo, povijest ne počinje sa mnom ili nekim drugim. Zato se redovno i stalno molim za sve naše predšasnike. I svaki puta spomenem sve, naprosto je to nekakva elementarna istina. To mi se čini veoma važnim. Jasno, zločini se ne smiju zaboraviti, a rekao sam to i na Palama, kod otvaranja Doma na Trebeviću, bio je tamo prisutan i predsjednik Opštine Pale. Podsjetio sam tada i da se u sarajevskoj Napretkovoj zgradi i ginulo, pogođena je bila nekoliko puta. No, ne smijemo i ne možemo stati na 1992. godini! Život ide dalje. Ipak, ne smije se negirati ni činjenice, prekrajati povijest. Političari to nerijetko još zloupotrebljavaju. Krenemo li vraćati nešto što nam je oteto, tražiti da pobiju sve one koji su to učinili. Kroz povijest je uvijek netko bio – okupator. Tako su i stari Slaveni “okupirali” nečiji prije toga zaposjednuti prostor. I Turci su okupirali ovaj prostor, tako i Austro-Ugarska i tako redom, bez kraja i konca. Nikada se nije lako suočiti s vlastitom poviješću, pogotovu ako u njoj nije sve baš i dobro. Svi bismo da o nama svi misle ponajbolje, a i da se i mi sjećamo onoga najljepšeg i najboljeg. No, život baš i nije takav. Ljudi ovdje još nemaju često baš taj osjećaj za mjeru. Bosansko sveučilište Što je sad ključno u radu HKD “Napredak”, promijenile su se okolnosti. Kako se nosite s recesijom i nestašicom novca? Još u prvom svom mandatu bili smo potvrdili da ćemo s “Napretkom” slijediti tradiciju, a na to obvezuje i Statut. Ali, i prilagođavati se suvremenosti. U prošlosti se ne može živjeti iako je bitna i važna, a ne može je se ni mijenjati. Sjajna je poruka poljskog filozofa Kolakowskog o tome: “Da se naši očevi nisu bunili protiv tradicije, mi bismo bili još u špiljama!” Kada bi danas nastala opća pobuna protiv tradicije bili bismo opet u špiljama, to je povijesna dijalektika kulturne baštine. Veliki je rad iza HKD “Napredak”, ali i iza mene. Područja rada na kojima djelujemo su različita, a različita su i mjerila i uvjeti u kojima djeluje, npr. naša podružnica ovdje u Sarajevu, a drugačija ona u Kiseljaku ili u Pločama i slično. Imamo preko 800 članova u glazbenim asocijacijama. Likovnjaka je više od 500, tu su izdavaštvo i predstavljanje novih knjiga, različite tribine i predavanja, sportske manifestacije. Značajno je i ulaganje u mlade ljude, učenike i studente. Tijekom 2010./2011. godine stipendirali smo od 150 do 200 studenata s oko 100 konvertibilnih marki. Za poslije diplomce imamo i posebne programe. Ove školske godine smo nešto smanjili broj stipendija jer smo krenuli – Nadbiskupija s HKD “Napredak” – u jedan važan projekt, a taj je osnutak Bosanskog sveučilišta. Financijska sredstva u ovoj krizi svima su problem. Napravite sto projekata, a realizira ih se tek pet. Naporno je. Sve je u pameti 24 Svaka vlast ima premoć, ima vojsku, ima policiju iza sebe, financije. Vjerske zajednice nemaju tu snagu: one ne prave putove, ne uvode električnu energiju, ne otvaraju radna mjesta. Ne treba im prebacivati više odgovornosti nego je imaju. Svi jesmo jednako važni, ali svi nismo jednako moćni. To treba mijenjati. i upornosti. Kao i u Hrvatskoj i mi smo na budžetu BiH. HKD “Napredak” dobiva 30%, BZK “Preporod” 40%, SPKD “Prosvjeta” 20%, a 10% ide JKPH “Benevolencija”. Teče evo rujan i do sada za ovu godinu nije bilo niti jedne marke. I lanjske godine dobili smo tek 70% namijenjenog nam, a i to tek u prosincu. Kanton nam davanja društvima nije povećao više od desetljeća! Sredstva se kreću nešto manje od 10.000 konvertibilnih maraka, a to govorim o središnjici. Mnoge podružnice već četiri godine nisu dobile ništa. Pomažu nam sponzori, ovisimo o njima. I za Novogodišnji koncert, gala-priredbu, koja je već tradicionalna i koju prenose brojne TV stanice dobivamo donacije, podrže nas mnoge firme. Na tom su koncertu nastupili i Bečki dječaci, Veliki mađarski orkestar, neki njemački solisti. Nastojimo dosta toga i tiskati. Od Republike Hrvatske zadnjih godina imamo novčanu podršku i to 120 milijuna kuna na godinu, a za središnjicu oko milijun kuna. Novac je uvijek problem. Ali, svakako treba naglasiti da smo svojim sredstvima napravili i otvorili u srpnju prošle godine Dom na Trebeviću. Trebević je olimpijska planina, a gore je tijekom i nakon rata bilo sve zapušteno. Zapravo je upravo s Trebevića najviše granatirano Sarajevo tijekom opsade 1990. godine. Pucano je i na nas u Titovoj ulici. Sada će taj multikulturalni centar, koji zaprema 970 metara četvornih, i u kojemu je 40 ležaja postati crtom spajanja, dijaloga, razmjene dobrih ideja, suradnje. Prije rata bilo je to glavno sarajevsko izletište, vozila je do gore žičara. Pet godina je trajala gradnja trebevićkog Napretkova doma. Podržalo nas je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH i to putem Centra za dijalog, a i Talijanski kršćanski sindikat MCL, Movimento Cristiano Lavoratori. Na otvorenje Doma umjesto 100 zvanica, došlo ih je više od 300 i to svi relevantni politički predstavnici Bosne i Hercegovine. Sve što steknemo, namaknemo velikim projektima, velikim trudom i radom. Neskromno će zazvučati, ali pokazalo se da to znam uspješno raditi, ne bih valjda bio tolike godine na čelu. Zaposlenima se moraju osigurati mjesečna primanja. U centrali HKD “Napredak” stalno je zaposlenih 11 ljudi. S podružnicama, a kojih je 83, sve mjesečno stoji oko 30.000 konvertibilnih maraka. Ukratko, valja biti beskrajno uporan, nema ničega bez kvalitetnih i marljivih ljudi. U zadnje sam četiri godine vratio “Napretku” i zgradu u Zagrebu, a dolazio sam zbog toga tamo valjda više od pedesetak puta. PREPORODOV JOURNAL 144 intervju Ratne reparacije i europske integracije Jedna od velikih kočnica napretka Bosne i Hercegovine je činjenica da mnogi odgovorni za zločine još uvijek nisu stali pred lice pravde. Vi ste poznati kao zagovornik plaćanja ratne odštete. Konstelacija ne valja. Dayton, sklopljen uz pomoć pet svjetskih sila davne 1995. godine, nije dobar za mirnodopsko vrijeme. Sadašnji entiteti su de facto dvije države. To je loše i teško je nešto napraviti na cijelom teritoriju BiH. Vidjeli smo to i nedavno dok smo godinu dana, nakon izbora, “čekali” formiranje Vlade. Naravno, ova država ne treba biti protiv Srba, ne smiju se svi oni osjećati zločincima. Krivci što prije moraju odgovarati. Stalno ponavljam: kroz suđenje Karadžiću ili Mladiću, svejedno, njima kao vođama, valja tražiti ratnu odštetu. Naravno, jedno je osuda, politički i moralno. No, nije to dovoljno. Kako zadovoljiti pravdu onima koji su sve izgubili, djecu, bližnje, imovinu!? Govorili smo o tome nedavno i na misi u crkvi na Plehanu kod Dervente. Ne bude li odštete, neće biti niti pravde! Ukradu vam, primjerice, danas automobil, “posudili”, nemate ga više. Ljudima se mora dati odšteta. Znam, bit će to teško, ali se mora. Netko vam zapalio kuću i nikom ništa. Ne može to tako! Njemačka i Japan su je plaćali. I dio Srbije to mora, zna se tko je pljačkao, palio, ubijao. Zna se i tko je srušio crkvu na Plehanu i druge crkve, kuće ljudima… Naravno, ne treba očekivati da ćemo sve istjerati na čistac. I ne smije se to činiti s mržnjom i radi osvete. Svi već i pričaju da Dayton nije više dobar. S odugovlačenjem se sve usložnjava i pogoršava. Prognani se ne vraćaju i nemam iluzija da hoće, ne promijeni li se brzo nešto. Zavaravanje je vjerovati u povratak Hrvata u BiH. A niti hrvatska politika nije za to zainteresirana. Jasno to govorim svim političarima. Ako me hrvatska politika “uvjerava” da ja kao Hrvat ovdje “ne mogu” živjeti, onda počnem u to “vjerovati”. Ne može se stalno svađati i očekivati da vas ljudi vole. Prije sedam ili osam godina napisao sam pismo i insistirao da hrvatski političari i žive ovdje, u Sarajevu. Kako bi naučili cijeniti mjesto na kojemu rade moraju doseliti ovamo, s obitelji! Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine. I na dodjeli nagrade “Isa-beg Ishaković” sam ponovio da valja razlikovati državu od držav- Mislim da bi bilo jako dobro i to svuda i stalno zagovaram na međunarodnim skupovima – da se BiH što prije primi i u NATO i u Europsku uniju. Bezuvjetno. Svi znaju da kriterije ne možemo ispuniti zbog ovakvim odnosa snaga. Nisu ih pri ulasku ispunjavale i neke druge veće zemlje. Time bi Europa uvelike olakšala i sebi jer bili bismo uklopljeni u širu zajednicu. A tada bi se i naši problemi drugačije postavljali. LISTOPAD 2012. nog ustrojstva, između ljudi. Ne gledam na zemlju kroz uređenja, na ovom se prostoru, još su živi neki koji i to pamte, izmijenilo nedugo, čak četiri državna ustroja. Isto tako znam i da ovakva kakva je sada BiH nije dobro organizirana, bila bi najnormalnija kantonizacija zemlje u nekih desetak kantona. Sada se sve gleda kroz “glasove”, a tako se ne može. Iako je to za politiku bitan broj glasova – za vlast se glasa. Komunicirao sam sa svim međunarodnim predstavnicima koji su dolazili u BiH moguće i češće nego sa svim hrvatskim političarima zajedno. U ovoj zemlji ne može biti obična demokracija, kao vladavina većine, ovdje ona mora biti dogovorena. Razviti valja mehanizme da se zaštite one koji su u manjini. Švicarska nam je najbliži uzor u tome. A dogovoriti se sve dade, samo kad se hoće. U politici svaka stranka želi vlast za sebe, svejedno koje je nacije. I mediji me često napadaju jer upravo to ne zagovaram. Ne smije se zaboraviti da svatko nije jednako važan. Svaka vlast ima premoć, ima vojsku, ima policiju iza sebe, financije. Vjerske zajednice nemaju tu snagu: one ne prave putove, ne uvode električnu energiju, ne otvaraju radna mjesta. Ne treba im prebacivati više odgovornosti nego je imaju. Svi jesmo jednako važni, ali svi nismo jednako moćni. To treba mijenjati. Očekujete li brzi ulazak Bosne i Hercegovine u NATO i u Europsku uniju? Naravno, ali i u Hrvatskoj, koja uskoro ulazi u društvo EU, treba razbiti iluzije da će se tim ulaskom riješiti brojni problemi. Neće, jer nitko umjesto nas neće raditi. Pa i Grčka je u Europskoj uniji, a ima oko 400 milijardi duga. Hrvatska užurbano vraća svoje također goleme dugove. BiH ih ima daleko manje, oko 3 milijarde. Kao i u svemu, sve će ovisiti o onima koji ulaze u tu asocijaciju. Ništa u životu ne ide lako, nitko vam ništa neće dati bez truda i rada. Dobro je da Hrvatska uđe, a bilo bi i za BiH da makar što prije uđe u NATO, čisto radi ove naše zemljopisne pozicije i odnosa sa susjedima koji još nisu razriješeni. Što se ekonomije tiče, to će ovisiti o hrvatskoj ili našoj, bosanskohercegovačkoj, sposobnosti i to svih, od Vlade pa na niže. Mislim da bi bilo jako dobro i to svuda i stalno zagovaram na međunarodnim skupovima – da se BiH što prije primi i u NATO i u Europsku uniju. Bezuvjetno. Svi znaju da kriterije ne možemo ispuniti zbog ovakvim odnosa snaga. Nisu ih pri ulasku ispunjavale i neke druge veće zemlje. Time bi Europa uvelike olakšala i sebi jer bili bismo uklopljeni u širu zajednicu. A tada bi se i naši problemi drugačije postavljali. Drugo, morali bismo svi igrati po pravilima EU pa bi s ulaskom BiH u EU i njoj bilo uvelike lakše. Sada je to prilično komplicirano jer je tu OHR i druge institucije, bilo bi jednostavnije i jeftinije. Jasno, valja prvo ući u NATO. Barem da budemo sigurni da više neće biti rata, da ljudi neće više ginuti. Sve ostalo jest, naravno, važno, ali je naspram toga sporedno. NATO, jasno, nije samo vojna asocijacija; ima i političku i vojnu težinu. Došao bi tada i kapital jer bi prisustvo NATO-a garantiralo i sigurnost tom kapitalu. Uvjeren sam u Božje poslanje Bosne i Hercegovine. Na međureligijskim skupovima uvijek Bosnu i Hercegovinu vidim kao misionara triju vjerskih zajednica jer je u njoj ekumena snažna, a dijalog stalno na ispitu. Reperkusije nerazumijevanja su tada za čitav svijet s ovakvih višereligijskih mjesta. Jedna maligna stanica razori cijelo tkivo organizma… Pokojni papa Ivan Pavao II bio je u višekratno u Bosni i Hercegovini. Uskoro ćemo mu postaviti u Sarajevu i spomenik. Između milijardu i sto milijuna katolika poklonio nam je iznimnu pažnju, proglasio mnoštvo kardinala, stalno nam slao i humanitarnu pomoć. Papa Ivan Pavao II uporno nam je ponavljao da religije moraju surađivati. Dugo nam je trebalo da to shvatimo i počnemo promicati zajedništvo. Po mom dubokom uvjerenju – Bosna i Hercegovina jest poslanje. Zato je važno uporno i stalno promicati dijalog i ekumenizam u njoj. q 25 bosanski barometar KOALICIJSKI PREOKRETI I LOKALNI IZBORI U BOSNI I HERCEGOVINI Dajem državu za fotelju! Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini, održani 7. listopada 2012., pokazali su da je dosadašnje lutanje SDP-a vodstvom Zlatka Lagumdžije, od vodeće stranke Platforme do koalicionog partnera HDZ-a i SNSD-a, uvelike poništilo sav trud koji je napravljen nakon općih izbora 2010. godine. Ravnoteža je vraćena na stranu etnički stranaka jer su najveći profiteri ovih izbora postali SDA, HDZ i SDS. Najviše osvojenih načelničkih pozicija dobio je SDA (37), dok je SDS dobio 26, SNSD 19, HDZ BiH 13, a SDP 10. SDA je osvojio i najviše mandata za općinska vijeća – 516 mandata, SNSD 387, SDS 323 i SDP 312. Inače, na ovim su izborima birani članovi 58 Skupština općina u manjem entitetu, 78 Općinskih skupština u Federaciji BiH, te poslanici Skupštine Brčko distrikta. Osim toga, u manjem entitetu birano je i pet gradonačelnika (Banja Luka, Prijedor, Bijeljina, Doboj i Trebinje), kao i u distriktu Brčko. Centralna izborna komisija BiH utvrdila je i zaključila Centralni birački spisak u koji je upisano 3.144.296 birača. U odnosu na izbore 2008. godine, kada je pravo glasa imalo 3.024.120 bosanskohercegovačkih građana, broj birača je porastao za nešto više od 120.000. Na ovogodišnje lokalne izbore izašlo je 56,36% birača. Prvi rezultati općinskih izbora u BiH pokazali su kako su oni ojačali poziciju HDZ BiH, ali i SDA, dok je raspoloženje birača pokazalo kako slabi popularnost Lagumdžijinog SDP-a BiH i Dodikovog SNSDa. To bi značajno moglo utjecati na dogovore o novim vladajućim koalicijama i raspletu političke krize u BiH. Distanciranje birača od Lagumdžije i SDP-a Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH, izjavio je kako su rezultati koje je njegova stranka ostvarila na lokalnim izborima definitivno pokazali da se bez nje više neće moći napraviti nikakva vlast i da je to činjenica koju će svi morati uvažiti. Čović je komentirajući prve rezultate lokalnih izbora konstatirao kako je HDZ BiH ostvario “izvanredan uspjeh”, te kako će imati osiguranu natpolovičnu većinu u Općinskim vijećima u gotovo svim Općinama s većinskim hrvatskim stanovništvom, kao i načelnike u većini tih Općina. “Ovi će izbori evidentno odrediti politički dogovor na razini Bosne i Hercegovine, entiteta i nekih županija”, izjavio je Čović, dodajući kako su izbornom voljom hrvatskog biračkog tijela “nestali s političke pozornice oni koji su trgovali hrvatskim interesima”. Čović je pojasnio kako uz njegovu stranku još samo HDZ 1990 ima odgovarajući izborni legitimitet među bosanskohercegovačkim Hrvatima. Martin Raguž, potpredsjednik HDZ 1990, kazao je kako je ona uspjela zadržati načelničke pozicije u četiri hrvatske općine u kojima je i do sada bila na vlasti. U toj su stranci time razmjerno zadovoljni, no Raguž je potvrdio kako se moglo ostvariti i više, što će biti predmet posebnih analiza. HDZ BiH i HDZ 1990 u predstojećem bi razdoblju trebali odlučiti s kojim će bošnjačkim političkim strankama ući u koaliciju na državnoj, ali i na razini Federacije BiH. Bošnjačko se političko tijelo u stanovitoj mjeri distanciralo od Socijaldemokratske partije (SDP BiH) jer je ta stranka izgubila pozicije načelnika u važnim općinama, poput Bihaća i sarajevskog Novog Grada gdje su pobijedili kandidati Stranke demokratske akcije. “SDA je ponovno najveća i najjača politička stranka u BiH”, izjavio 26 Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik je predsjednik SDA Sulejman Tihić, pojašnjavajući kako je njegova stranka dobila najmanje 30 načelničkih pozicija. “Narod je poslao poruku SDP-u i SBB-u da se ne treba igrati sa SDA, a pogotovu da je se ne smije izbacivati iz vlast””, kazao je Tihić, dodajući kako je ishodom ovih izbora “kažnjena bahatost SDP-a”. Savez za bolju budućnost (SBB), na čijem je čelu Fahrudin Radončić i koji je saveznik SDP-a, u ovogodišnje je općinske izbore krenuo s velikim ambicijama istaknuvši čak 50 kandidata za općinske načelnike. Međutim, kandidati SBB-a, pobijedili su samo u sarajevskom Starom Gradu i u Goraždu. Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika ostat će na vlasti u 20 općina, no to je znatno slabiji rezultat te stranke nego prije četiri godine. Izgubili su načelnička mjesta u 13 općina u kojima su na vlast došli kandidati Srpske demokratske stranke (SDS) ili Partije demokratskog progresa (PDP). “Ja mislim da je ovo veliki poraz SNSD-a i početak kraja dominacije te stranke”, izjavio je Mladen Ivanić, predsjednik PDP-a. Dva su HDZ-a zajedno u BiH osvojili načelničke pozicije u 18 Općina i time izrazili zadovoljstvo rezultatima lokalnih izbora, osim u Općinama središnje Bosne, gdje je podjelu hrvatskih stranaka iskoristila Stranka demokratske akcije. Predsjednik HDZ-a BiH, Dragan Čović, rekao je da su dva HDZ-a uvjerljivo zadržala potporu Hrvata u BiH. Izjavio je da su birači na lokalnim izborima očekivano kaznili HSP BiH i Narodnu stranku Radom za boljitak, koji su nakon proteklih općih izbora pristali sudjelovati u vlasti u Federaciji BiH, iako im Hrvati u BiH nisu za to dali legitimitet. U središnjoj Bosni hrvatske su stranke samostalno izašle na izbore za načelnike zbog čega je, kazali su predstavnici dvaju HDZ-ova, SDA pobijedila u Busovači, Novom Travniku, Vitezu, Jajcu i Uskoplju. Dogovor Dodik – Lagumdžija Kao da sve ovo Lagumdžiji nije bilo dosta, pa je svojim potezima samo nastavio gurati SDP u još veći glib. Izbori su mu pokazali da tone pa je, osim u dvama HDZ-ovima, spas potražio kod još jednog neprijatelja Bosne i Hercegovine. Nakon oštrih obostrano upućenih strelica, za stol su sjeli Lagumdžija i Dodik i dogovorili čvrstu suradnju. Dodiku je također odgovaralo približavanje Lagumdžiji zbog pada popularnosti kod svojih birača. Prije toga SNSD i SDS tražili su smjenu Lagumdžije s mjesta ministra vanjskih poslova jer PREPORODOV JOURNAL 144 bosanski barometar je Lagumdžija krajem srpnja 2012., bez suglasnosti Predsjedništva BiH, dao nalog predstavniku BiH pri Ujedinjenim narodima da glasa za Rezoluciju o Siriji. No, tu se stvorio pravi kaos potencijalnih koalicija, gdje su se SDP i SDA natjecali tko će pridobiti Dodika. On je odlučio dati prioritet zahtjevu za smjenu Lagumdžije u odnosu na ranije inzistiranje SDP-a na smjeni SDA-ovih ministara Sadika Ahmetovića i Muhameda Ibrahimovića te doministra Fuada Kasumovića, nakon što su njezini zastupnici u državnom parlamentu glasali protiv proračuna za 2012. godinu. Zato je vrijeme Lagumdžija pokušavao na razini Federacije BiH izbaciti SDA iz vlasti i zamijeniti ju Savezom za bolju budućnost (SBB) Fahrudina Radončića. Uz Lagumdžijinu smjenu, Dodik je tražio i smjenu Denisa Bećirovića (SDP), supredsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Lagumdžija je kao nikad do sad pokazao svoje pravo lice ostavljajući druga iz stranke na cjedilu. Na sastanku s Dodikom u Laktašima dogovorena je Bećirevićeva smjena, a Lagumdžija je ostao ministar. Bit će smijenjeni i SDA-ovi kadrovi u Vijeću ministara. Zašto je Dodik pristao na koaliciju s SDP-om odbacujući SDA, najbolje objašnjava izjava jednog od dužnosnika njegove stranke – da je Lagumdžija donio takvu ponudu koja se nije mogla odbiti! Ovdje je najbolje iskoristiti kratku analizu prof. dr. Kasima Trnke, uglednog profesora ustavnog prava, koji smatra da dogovor ove dvojice stranačkih lidera duboko zadire u ustavno uređenje države. “Moram priznati da su predložena rješenja veliki korak unazad u odnosnu na ona demokratska rješenja koja su mukotrpno, uz pomoć međunarodne zajednice, postignuta u BiH. Tu, prije svega, mislim na način imenovanja tužioca na svim nivoima u BiH i preložene izmjene Izbornog zakona BiH. Te dvije stvari, po mome mišljenju, su zaista retrogradna rješenja. Ne vjerujem da bi se mogla stvoriti neka parlamentarna većina koja bi išla protiv negativnih mišljenja stručne, ali i šire javnosti u BiH, odnosno glasala za ova rješenja”, kazao je Trnka. Posebno delikatnim smatra predložena rješenja u smislu ograničenja ovlasti Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) Bosne i Hercegovine. “Do sada je VSTV vršilo imenovanja i eventualna razrješenja svih sudija i tužilaca na prostoru cijele BiH. Sada bi tužioce, navodno na prijedlog VSTV, imenovali parlamenti na državnom, entitetskom i nižim nivoima. To, zapravo, znači da bi učešće VSTV-a bilo svedeno na jedan formalistički dio posla da utvrde ko formalno ispunjava uvjete. Jer, dogovor ne predviđa da bi stav VSTV uopće bio obavezujući. To znači da se izbor sada prepušta politici da imeDragan Čović (HDZ BiH) je pozdravio dogovor Lagumdžije i Dodika, dok ga je Sulejman Tihić (SDA) osudio. “Zbog očuvanja vlasti, praznih i bezvrijednih fotelja prodaje se država! To je jedna iracionalna i nerazumna politika, kao što je nerazumno sve što radi gospodin Lagumdžija od 2010. goSulejman Tihić dine. Začuđujuća ja ova slijepa poslušnost cijele stranačke strukture u SDP-u. Uostalom, svi koji su drugačije mislili, njih više nema. Ostali su slijepi poslušnici”, rekao je Tihić. Dodao je da su sva rješenja u BiH, od Daytona do danas, išla su u pravcu jačanja države, prijenosa nadležnosti sa entiteta na državu, u većem ili manjem obimu. “Prvi puta imamo proces dezintegracije države, i prijenosa nadležnosti sa države na entitete, te procese odustajanja od reformi koje smo teškom mukom proveli”, rekao je Sulejman Tihić, predsjednik SDA. q LISTOPAD 2012. Kasim Trnka nuje tužioce. Drugim riječima, to znači da će tužioci biti pod direktnom političkim kontrolom vladajućih stranaka koji čine parlamentarnu većinu”, ističe Trnka. Prema njegovom mišljenju, politika će moći vršiti pritiske na tužioce da procesuiraju, odnosno ne procesuiraju određene ličnosti i pojave. “To je najbolji način da se nastavi već prisutna opasna veza između kriminalnog miljea i grupa u izvršnoj vlasti i političkim strankama u parlamentarnoj većini. Na kraju, prve reakcije institucija međunarodne zajednice govore da je to nedopustivo i da nije u skladu s europskim standardima. Vidjeli smo da se pozivaju na iskustva Hrvatske i drugih zemalja. To je takav argument da izgleda smiješno da se na to pozivaju ozbiljni ljudi. U Hrvatskoj samo glavnog državnog tužioca bira Sabor, a sve ostale tužioce bira nezavisno tijelo. To, dakle, nije primjer Hrvatske. Riječ je o obmanjivanju javnosti”, pojašnjava Trnka. Naglašava da je riječ o katastrofalnim rješenjima sa “stanovišta rušenja onog do čega se mukotrpno došlo”. Komentirajući predložene izmjene Izbornog zakona BiH kaže da se, također, radi o velikom koraku unazad. Naime, više neće biti preferencijalnog glasanja, nego glasanja za liste. “Do sada smo postigli bar tu demokratsku dimenziju da građani na izborima unutar jednog prijedloga, jedne stranke, mogu izdvojiti svoje favorite. Time javnost kontrolira lidere stranaka oko sastavljanja listi kandidata. To znači da će lideri sada sami utvrđivati liste, a građani neće imati nikakvog utjecaja na to. Ići će se po principu – uzmi ili ostavi. Prihvati ili odbij stranku, a nije te briga ko će ući u parlamente jer mi to određujemo. Druga stvar, prijedlog da prebrojavanje glasova na izborima vrši na nivou općina je najgore moguće rješenje! Ovi zadnji izbori su pokazali da je bilo jako puno manipulacija, pa i kriminalnih radnji na lokalnom nivou”, konstatira Trnka. Podsjetio je da je još uvijek u parlamentarnoj proceduri Dodikov prijedlog o ukidanju pravosudnih instituciji na razini države. “Kada je međunarodna zajednica pokazala da to neće i ne može proći u Parlamentu BiH, iz RS su odlučili da idu drugim putem, odnosno da obijaju kamen po kamen izgrađene zgrade pravosuđa u BiH. Dok BiH vapi za unaprjeđenjem tog sistema na razini države, ovo su pokušaji da se sve vrati u ingerencije entiteta, odnosno ingerencije politike. A da građani i demokratske institucije budu potpuno marginalizirani”, podvukao je prof. dr. Kasim Trnka. q Edis FELIĆ 27 bosanski barometar POSJETA HILLARY CLINTON I CATHERINE ASHTON ZEMLJAMA ZAPADNOG BALKANA Između optimizma i razočaranja Krajem oktobra i početkom novembra 2012. godine američka državna sekretarka Hillary Clinton i visoka predstavnica Evropske unije za vanjske poslove i sigurnost Catherine Ashton posjetile su nekoliko država zapadnog Balkana, gdje su poslale poruke zajedničkog djelovanja u ovom djelu svijeta. Pokušale su tamošnjoj javnosti prenijeti poruku da su ove dvije “globalne sile” iznimno zainteresovane za hitno rješavanje političkih i društvenih problema zemalja regiona i njihovo skoro integrisanje u evroatlantske organizacije. Na svakom koraku su optuživale domaće političke predstavnike za stagnaciju i politički status quo te time pokušali demonstrirati zainteresiranost za hitnim pronalaskom najboljih modela za upravljanje post-konfliktnim društvima kakva su zasigurno balkanska. Postoje i mišljenja da su Clintonova i Ashtonova zajedničkom balkanskom političkom turnejom jasno demonstrirale da Amerika i Evropa po prvi put imaju jedinstven zajednički stav, ali i strategiju kako konačno riješiti političku krizu, koja na Balkanu više od 20 godina proizvodi krvave ratove, velike ljudske žrtve, stalne migracije, i ogromne troškove međunarodne zajednice. Nema promjene Daytonskog mirovnog sporazuma Relevantni regionalni analitičari ocjenjuju da je ova posjeta bila jedna od “najznačajnijih poslijeratnih diplomatskih posjeta Bosni i Hercegovini”, a s ciljem “otklanjanja prepreka na putu zemlje prema EUu”, ali i “potvrđivanja globalne dominacije SAD-a kao glavne svjetske sile”. Iako su Clinton i Ashton u toku svoje posjete zapadnom Balkanu izjavile kako imaju zajedničku viziju za zemlje regije i odlučnost i strategiju za rješavanje problema s kojima se suočavaju narodi regiona, ipak se postavlja logično pitanje koliko posjeta dvije “prve dame” najjačih globalnih sila sadrži samo simboličku vrijednost, a koliko stvarni i konkretni utjecaj kako bi se pomoglo “najzagonetnijem” dijelu Evrope? Prilikom posjete Bosni i Hercegovini, 29. i 30. oktobra, Hillary Clinton je jasno podržala suverenitet, teritorijalnu cjelovitost BiH i njezin evropski put. Govoreći o članstvu BiH u NATO-u, američka državna tajnica je kazala: “Ustavni sud je pojasnio sve pravne dvojbe o tome kako riješiti pitanje državne imovine. U novembru ću osobno otići i NATO ministrima u Brüxellesu kazati da vam se treba dati MAP. Mi također snažno podupiremo Mapu puta za članstvo u EU. Dakle, postoji apsolutno jedinstvo u našim ciljevima, želimo BiH vidjeti u NATO-u, želimo vas vidjeti u EU.” Napomenula je kako je 17 godina nakon rata “neprihvatljiva nacionalistička retorika”, te kako lideri moraju “prevladati osobne razlike i pronaći kompromis,” ali da pri tom nema promjene Daytonskog mirovnog sporazuma. Clinton je istakla da je sva odgovornost za trenutni zastoj i za napredak BiH ka EU i NATO-u ponajviše na bosanskohercegovačkim političkim predstavnicima koji se služe retorikom koja zagovara dezintegraciju i raspad BiH. Također je kazala da SAD daju punu podršku multietničkoj BiH, te je napomenula da joj je drago što je u Sarajevu sa Ashton jer je “bitno da SAD i EU pokažu jedinstven stav”. Podržala je evroatlantske integracije BiH, te poručile da je evropska perspektiva važna i da su ustavne reforme neizbježne. “Ovdje sam jer želim kazati da BiH svoju budućnost u EU može graditi samo ukoliko domaći političari prevaziđu podjele, politička suparništva i prikrivene interese, inače ova zemlja riskira da bude na začelju iza drugih zemalja u regiji. 28 Hillary Clinton i Catherine Ashton s članovima Predsjedništva BiH Vjerujem da ljudi ovdje žele da se počnu rješavati pravi problemi u ekonomiji i vladavini prava. Nema vremena za gubljenje na neproduktivne rasprave, poput onih koje dovode u pitanje državnost ove zemlje. Danas sam podsjetila Predsjedništvo da zajedno, sa svim političkim snagama, radi kako bi se postigao brz i konkretan napredak ka EU”, kazala je Clinton. Catherine Ashton je poručila kako Evropska unija želi jedinstvenu BiH u svom okrilju, ali da ipak domaći političari moraju ispuniti uvijete koje EU traži od BiH, a prvi od njih je izmjena Ustava kako bi se provela presuda Suda za ljudska prava iz Strazbourga u predmetu “Sejdić – Finci”. Izjave da je suverenitet i teritorijalni integritet BiH neupitan, da Evropa i Amerika žele čuti samo jedan jedinstven politički glas i snažnu političku volju iz BiH i da BiH može samo jedinstvena ka evrointegracijama, na prvi pogled djeluju ohrabrujuće za obične građane. Međutim, nekoliko prostih činjenica govore da ni Evropska unija, ali ni SAD nemaju jasan model za rješenje bh-političke krize, pa prema tome ni za rješenje političkih kriza u balkanskom regionu koje dijelom indukuju bosanski problem, a dijelom su posljedica neriješenog pitanja konačne budućnosti i same BiH. Kao drugo, opet su izostala imena i prezimena glavnih krivaca i kočničara napretka i integracije zemlje, jer Clintonova i Ashtonova su propustile ili nisu željele da običnim građanima i široj javnosti poruče, koji to političari i koje političke stranke snose najveću odgovornost za političku i ekonomsku krizu, za stagniranje evropskog puta BiH i opstrukcije pristupa NATO-u. Sastanak s Vjekoslavo Bevandom, predsjedateljom Vijeća ministara BiH PREPORODOV JOURNAL 144 bosanski barometar Osim toga, podrška suverenitetu BiH i istovremeno ustrajavanje na nepromjenjivosti Daytonskog mirovnog sporazuma američke državne tajnice je poput podrške čovjeku na samrti, kojem kažete da je – neprihvatljivo da ima temperaturu toliko dugo, da mora ozdraviti, ali bez mijenjanja dijagnoze i terapije. Naime, nakon više od 15 godina potpisivanja Daytonskog sporazuma koji BiH nije donio stabilnost i napredak, jasno je da je nemoguće zagovarati integritet ovog mirovnog sporazuma i konstantno optuživati domaće političare za nerad i neodgovornost. Domaći političari u BiH koriste manjkavosti ovog mirovnog sporazuma kako bi se zadržali na vlasti proizvodeći političke krize i šireći antagonizme i tenzije, dok međunarodna zajednica, a posebno SAD tvrde da Daytonski sporazum ne treba mijenjati. Ako se u BiH nastavi politička kriza i status quo i ako dođe do oružanih sukoba u budućnosti, najveću krivicu će snositi međunarodna zajednica na čelu sa SAD-om i EU-om. Nastavak tenzija i političkog haosa Prilikom posjete Srbiji, Hillary Clinton i Catherine Ashton ohrabrile su dijalog Beograda i Prištine i reforme Srbije na putu prema Evropskoj uniji, ali bez konkretnog zahtjeva Srbiji da prizna nezavisnost i suverenitet Kosova. Međutim, Clinton je jasno državnom vrhu u Beogradu ukazala na stav SAD-a da se granice u Evropi više ne mogu mijenjati. “Kosovo je neovisna država i granice se neće mijenjati, ali postoje mnoge stvari koje mogu učiniti i Kosovo i Srbija u interesu svojih građana”, istaknula je Clinton. Nakon sastanka s Tomislavom Nikolićem i Ivicom Dačićem, predsjednikom države i predsjednikom vlade Srbije, Clinton i Ashton istaknule su kako poticaji u početku dijaloga ne znače pritiske, određene ultimatume i zahtjeve Srbiji da prizna Kosovo, a da se od dijaloga očekuje vidljiv i održiv napredak u odnosima vlasti Beograda i Prištine. “Dijalog Beograda i Prištine ne znači da tražimo od Srbije da prizna Kosovo”, ponovila je Catherine Ashton i istaknula kako Srbiji ima sigurnu budućnost u EU. Pozvala je srbijanske političare da nastave sa provedbom evropskih reformi i pohvalila nedavni susret dvojice predsjednika vlada, kosovskog Hashima Tacija i srbijanskog Ivice Dačića u Brüxellesu, kao ohrabrujući korak na putu konačnog pomirenja. Hillary Clinton smatra, kao i Ashton, da Srbiji pripada budućnost u EU. “Važno nam je da ljudi u Srbiji shvate da smo mi u SAD privrženi evropskom putu Srbije, da podupiremo dijalog s Prištinom, a SAD apelira da obje strane primjene sve dosad postignute sporazume”, rekla jer Clinton. Američka i evropska diplomatija su se prvi put zajedno obratile novim srbijanskim liderima zahtjevom da nastave razgovore s Prištinom o normalizaciji odnosa ukoliko žele da se ubrza njihov put prema Evropskoj uniji. I pored nesporne činjenice da su Clinton i Ashton izjavile kako podržavaju dijalog između Srbije i Kosova i stabilnost u ovom dijelu Evrope, ipak se ništa konkretno nije desilo što bi jasno demonstriralo građanima Srbije i Kosova da će tenzije između njih biti otklonjene. Za lidere i narod Kosova najvažnije je da su Clinton i Ashton posjetile i vladu u Prištini kako bi čitavom svijetu poslale poruku da je Kosovo “nezavisna i samostalna država” i da je skoro nemoguće promijeniti taj smjer kojim se kreće Kosovo. Drugim riječima, kosovskim liderima bilo je najvažnije da je državna sekretarka SAD-a rekla: “Opiremo se bilo kakvim diskusijama o teritorijalnim promjenama ili ponovnom otvaranju pitanja statusa nezavisnosti Kosova... Granice nezavisnog, suverenog Kosova su jasne i utvrđene.” Isto tako, prema nekim analitičarima posjeta Clinton i Ashton osmišljena je kako bi se smanjila vrijednost stava pet zemalja članica EU-a koje ne žele priznati nezavisnost Kosova. LISTOPAD 2012. Susret s Tomislavom Nikolićem i Ivicom Dačićem u Beogradu Međutim, iako je Clinton izjavila da je završena era crtanja i prekrajanja granica na Balkanu ostaje jasna činjenica da je istovremeno i liderima Srbije poručeno da ih niko ne prisiljava da priznaju Kosovo kao državu. Kao rezultat takve licemjerne i nekonzistentne politike SAD-a i EU-a, tenzije i politički haos između Srbije i Kosova se nastavlja u nedogled. Stoga je više nego jasno da ovom posjetom Clintonove i Ashtonove nisu zadovoljne ni vlasti u Beogradu, ali ni na Kosovu jer su sada sigurno još više zbunjeni nakon nejasne uloge SAD-a i EU u čitavom procesu. Ako dođe do novih ratnih sukoba između Srbije i Kosova za to će najviše biti odgovorne najutjecajnije svjetske sile, a to su nesumljivo SAD i EU. Između diplomatskog utjecaja i turističke avanture Prema nekim tumačenjima Clinton i Ashton su zajedno posjetile zemlje zapadnog Balkana kako bi čitavom svijetu pokazale da je ovo strateški bitan dio svijeta od kojeg zavisi sigurnost i stabilnost evropskih zemalja. Naime, kao neizostavna karakterizacija ove diplomatske turneje mnogi mediji su koristili sintagmu “oproštajna turneja”. Ali zašto baš Balkan, a ne Afganistan, Tel Aviv, Tripoli ili Kairo? Znači li to da su balkanske zemlje SAD-u i EU-u važnije, od nekih drugih svjetskih destinacija i kriznih žarišta? Iako je zapadni Balkan tokom 90-ih godina prošlog stoljeća bio od iznimnog značaja kako za SAD tako i za EU, danas to zasigurno nije slučaj i to bi domaći lideri trebali da shvate što prije i pokušaju zajedničkim inicijativama kreirati sigurniju i mirniju budućnost na Balkanu. Iako će mnogi posjetu šefica američke i evropske diplomatije ocjenjivati “iznimno važnom demonstracijom jedinstvenog pristupa SAD i EU prema zapadnom Balkanu, uključujući i BiH”, poruke koje su odaslane iz Sarajeva više govore kako je riječ o posjeti koja ništa neće promijeniti, niti građanima BiH donijeti bilo kakvu korist i konkretan napredak. Štaviše, ako se ima u vidu da SAD i većina zemalja članica EU-a prolazi kroz duboku ekonomsku i financijsku krizu postaje evidentno da Balkan više nije na listi prioriteta. Naime, ovom posjetom SAD i EU su jasno pokazale da ne posjeduju ni potrebnu volju da rješavaju probleme na globalnom nivou jer imaju mnogo važnijih izazova na nacionalnom nivou. Čak postoji i realna mogućnost da nakon pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji u junu 2013. godine proces proširenja bude zaustavljen do nekog svjetlijeg i perspektivnijeg momenta. U Uniji postoje samo rijetki koji podržavaju takav proces dok se većina zemalja članica suočava sa tmurnom ekonomskom slikom. Stoga se na kraju može donijeti zaključak da je posjeta Clinton i Ashton zemljama Balkana ipak bila više obična turistička avantura i razgledanje historijskog i prirodnog blaga ovog dijela svijeta, nego konkretan diplomatski utjecaj koji bi jasno odredio budućnost regiona. Ona je nakon ove posjete postala još neizvjesnija i “zagonetnija”. q Bedrudin BRLJAVAC 29 bosanski barometar BEOGRADSKI PROJEKT VELIKOSRPSKE DOMINACIJE (II) Otkud se pojavljuje entitet RS? (…) Neuspjeh “moderne Srbije” spram narodnjačke, ahistorijske i mračne Srbije dešava se na početku 20. stoljeća u političkom djelovanju Nikole Pašića i na kraju istog u politici stvaranja Velike Srbije Slobodana Miloševića, Milorada Ekmečića, Dobrice Ćosića i drugih velikosrpskih ideologa, šovinista i članova SANU. Historijsko naslijeđe srpske politike u 19. i 20. stoljeću, kako upozorava Jasna Dragović-Soso, bilo je u mnogo čemu određeno prvim nacionalnim programom Srba pod naslovom Načertanije kojim se predlagalo stvaranje Velike Srbije.17 U Srbiji je, posebno nakon sticanja nezavisnosti 1878. godine bila jasna podjela među intelektualcima oko pitanja čemu da se da prednost: oslobađanju i ujedinjenju srpskog naroda (svesrpska ili velikosrpska politika) ili razvoju jedne moderne i nezavisne države Srbije kakve su bile zapadnoevropske zemlje (srbijanska politika). Historijski poraz “moderne Srbije” izraz je srpskog odnosa prema modernizaciji društva, Zapadu, savremenoj državi, demokratiji, vrijednostima savremene znanstveno-tehničke kulture, ekonomskoj krizi iz 80-ih godina i naraslom problemu Kosova. U ovome se ogleda jedno od dva fundamentalna pitanja Srbije u 19. i 20. stoljeću. Drugo pitanje oko kojeg se Srbija koncentrira jeste “nacionalni program” Srbije kao izraz njenog odnosa prema susedima, posebno onim u čijim granicama se u trenutku nastanka nacionalnih država na Balkanu našao znatan dio srpskog naroda. U krajnjoj liniji, oba pitanja mogla bi se svesti samo na jednu suštinsku kontroverzu moderne istorije Srbije, koju su političari s kraj 19. i početka 20. veka dosta precizno odredili kao dilemu: “srpska” ili “srbijanska” politika.”18 U karakteru srbijanskog društva poslije 1990. prepoznaje se autoritarna svijest ili politička kultura koja nije bila sposobna da gradi moderno društvo, koja nije imala ideal “moderne Srbije”, pretpostavljajući mu etnonacionalni interes koji se ogledao u zahtjevu za proširenjem državne teritorije i vraćanjem na stare nacionalne programe srpskog naroda. Srbija je 90-ih godina slijepo vjerovala u svoju moć, jer je Jugoslovenska armija bila pod njezinom kontrolom, misleći da će vojnom silom moći ostvariti prekrajanje republičkih granica bez većih problema. Strateški gledano, Srbija je morala prvo “udariti” na Hrvatsku da bi uspjela uramiti i onda potčiniti Bosnu kao svoj stvarni osvajački cilj. Milošević i Tuđman, međutim, bili su saveznici u destrukciji Republike BiH i zato su hrvatski Srbi bili sigurno topovsko meso poslije dogovora iz Karađorđeva u proljeće 1991. godine.19 Obojica predsjednika susjednih država svoja nacionalna pitanja pokušavali su rješiti preko BiH, odnosno njezinim uništenjem i podjelom. Put kojim su krenuli Srbi u zadnjoj deceniji 20. stoljeća apsolutno je bila ahistorijska stranputica i vodila je kroz Kosovski mit, slavnu prošlost, velike junake, ratove, zločine, opasne neprijatelje u okruženju na koje upozorava “otac nacije” Dobrica Ćosić.20 “Nesposobnost da se društvo ekonomski, politički i kulturno reformiše”, kaže Olga Popović-Obradović, “u skladu s modernim svetom nadoknađuje se nacionalnim zahtevima za proširenje državne teritorije. Umesto modernog, otvorenog društva kojeg se plaše, političke elite, snažno potpomognute intelektualnim, nude svom narodu nove teritorije, etničko čišćenje i čvrste granice, unutar kojih je narod ‘pošteđen’ slobodne utakmice i odgovornosti. Sve se pokri- 30 Slobodan Milošević i Franjo Tuđman u Karađorđevu (25.03.1991.) va institucijama koje su liberalne i demokratske po formi, ali ne i po svojoj stvarnoj sadržini. I konačno, sve se završava ratom i samoizolacijom.”21 Sva se kulturna gradnja, nažalost, preokrenula u jednom smjeru, ka jednoj zabludi o “homogenom” življenju jedne grupe ljudi, u izolacionizam i mrak, u čvrste granice etničke države izvan kojih su neprijatelji. Latinka Perović je primjetila da je cjelokupna kultura svedena “na njenu nacionalnu dimenziju” ili, bolje rečeno, etnonacionalnu jednodimenzionalnost, a time je i obezvrijeđena.22 To samo može voditi srpski narod kulturnom rasulu “nacionalnog korpusa kakav ne poznaje XX vek”. (Latinka Perović) Kolektivističke i populističke obmane, kao dominantna politička kultura unutar srbijanske politike u 20. stoljeću, potpuno guše ideju liberalizma unutar srbijanskog društva i svode ga na jedan mali alternativni trag. Nakon velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.1995., koju je predvodio Miloševićev srbijanski režim sa Jugoslavenskom armijom i etnoklerikalnom intelektualnom podrškom, pokazalo se da srpska politika ponovo nije uspjela preuzeti odgovornost i započeti integracije s modernim svijetom (modernizacija društva) i tokovima u njemu, nego je probudila velikosrpskog vampira i počela sprovođenje ahistorijskog političkog programa iz proš- Vožd i otac nacije – Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić PREPORODOV JOURNAL 144 bosanski barometar lih stoljeća kojim bi se proširile državne granice na štetu drugih država i naroda. Rezultat tog mračnjačkog scenarija je entitet RS, djelo zločina na teritoriji države Bosne i Hercegovine kojim je stvoren veliki jaz mržnje između naroda u BiH. Srbi su 20. stoljeće u Bosni i Hercegovini završili genocidom nad Bošnjacima. Nastanak entiteta RS Da bi se moglo razumjeti i pratiti plansko destruiranje Republike Bosne i Hercegovine potrebno je da se prisjetimo, naprimjer, izjave Milorada Ekmečića iz 1992. godine: “Danas stojimo pred pitanjem šta srpski narod u BiH treba da uradi što bi mu moglo obezbediti bar minimum njegovih istorijskih ciljeva. Odmah se na prvom mestu mora reći da ujedinjenje srpskog naroda u nezavisnoj i demokratskoj državi uvek ostaje meta koja se ne menja. Štogod nam Evropa izdiktira i nametne – biće samo početak nove epohe u toj borbi za nacionalno jedinstvo i nezavisnost. Treba se pomiriti s činjenicom da se taj cilj ne može ostvariti za ovo, ili neko kratko vreme, u neposrednoj budućnosti. Srpsko nacionalno jedinstvo i stvaranje temelja za novu jugoslovensku zajednicu – preko njega će se ostvariti u ratama, za nekoliko narednih godina i decenija. Ono će se ipak ostvariti. Sve što se u ovoj jugoslovenskoj krizi postigne, mora biti samo stepenica i novo polazište ka tom cilju. Suverena i nezavisna Bosna i Hercegovina, u čijem ustavnom uređenju ne bi postojale odredbe i otvorena vrata da se Srbi u Bosni i Hercegovini u političkom, ekonomskom i kulturnom vidu povezuju sa drugim srpskim delovima, može biti samo nametnuta, kao što se nameće tuđe ropstvo, kapitulacija i vojničko osvajanje jačega. I u tom slučaju takova država ostaje bez naše saglasnosti i našeg potpisa. Unutarašnja podela Bosne i Hercegoviane na tri narodna dela jedina je garantija za postojanje minimuma demokratske budućnosti. Svaka je konfederacija nestabilna državna veza, sama po sebi, i predstavlja prelaznu formu ka boljim rešenjima...”23 U Ekmečićevom iskazu već je skiciran put ka Daytonskom mirovnom rješenju i trodjelnoj podjeli Republike Bosne i Hercegovine. On uvodi narativ da na teritoriji Republike BiH treba stvoriti tzv. “srpske oblasti” koje bi se u nekoj kasnijoj fazi priključile matičnoj srpskoj državi i tako dovele do ostvarenja historijskog cilja o ujedinjenju Srba u jednu veliku srpsku državu. Tu se, dakle, već 1992. godine jasno nazire budući “srpski entitet” na teritoriji Republike BiH. On je svjestan da velikosrpski projekt ne može uništiti Bosnu ili je podvesti pod Srbiju pred očima internacionalne zajednice 1992. godine i zato smatra da će u fazama do toga doći, kada se zaborave zvjerstva i zločini srpske vojske u Bosni i Hercegovini. Iz toga slijedi smisao agresije na Republiku BiH. Ta ratna faza 90-ih godina dovešće do etničkog razgraničavanja unutar Bosne, a onda će se ti dijelovi (daytonski entiteti) konfrontirati i započeće priča o novoj raspodjeli prostora i odnosa. Nakon toga nastupiće mirnodopska faza ili postratno “slijeganje tla” u kojoj će se velikosrpski zahtjevi iskazati kao nužnost razgradnje Bosne i Hercegovine i osamostaljivanja entiteta u države. Naravno, Ekmečić bezočno interpretira volju srpskog naroda kao da Bošnjaci i Hrvati ne postoje i kao da se događanje povijesti zasniva na srpskoj volji i ciljevima. On je često zaslijepljen velikosrpskom strategijom. Ovo je vrhunac historiografskog ekscepcionalizma ili jedne vrste kolektivne predrasude o sebi kao povlaštenom i višem biću u odnosu na sve druge. Velikosrpski plan je 1992. godine krenuo u pravljenje “srpske etničke teritorije” na prostoru Republike Bosne i Hercegovine. Beogradski LISTOPAD 2012. Akademik Milorad Ekmečić, obožavatelj djela Slobodana Miloševića, prima orden Svetog Save “projektanti” i njihovi izvođači na terenu odmah su znali da se taj posao neće moći uraditi bez zločina i genocida. Iz tog iracionalnog “historijskog cilja” velikosrpskog projekta nastalo je današnje stanje u Bosni i Hercegovini i regionu. Pritom, velikosrpska ideologija nije stala niti namjerava stati sa svojim fantazijama i zlodjelima spram Bosne. U međuljudskim interakcijama ni jedan događaj ne nastaje slučajno. Svjedoci smo da nakon rata protiv Republike Bosne i Hercegovine nije zaustavljen antibosanski i antibošnjački projekt. On se u postratnom periodu očituje na drugačije načine, a prije svega kroz poricanje ratne odgovornosti i neprihvatanje odgovornosti za zločine. Negatori genocida nisu slučajni fenomeni u javnom životu Bosne i Hercegovine. Srbijanska politika planski sprovodi kampanju negiranja genocida u Srebrenici. Na Pravnom fakultetu u Beogradu 17. maja 2005. godine održana je javna, populistička tribina o Srebrenici na kojoj je “iskazana podrška genocidu u Srebrenici”. Na toj tribini pod nazivom “10 godina od oslobođenja Srebrenice” slavili su se ratni zločinci, a genocid se preimenovao u “oslobođenje”. To je bila stravična slika “znanstvene” institucije koja školuje pravnike u Beogradu. U toj izopačenosti pokazuje se slika razorenih institucija srbijanskog društva koje preživljava veliku bolest pervertiranosti. “Izopačeni cinici” (Olga Popović-Obradović) ne priznaju da je genocid u Srebrenici konsekvenca višegodišnje genocidne politike srbijanskog režima. “Samo oštećen um može da kaže da je u julu 1995. godine Srebrenica oslobođena i samo takav um može da kaže da u demokratiji postoji sloboda govora koja podrazumeva i pravo da se tako nešto javno izrekne.”24 Srebrenica je postala “simbol savremenog genocida za ceo svet, simbol moralne i političke obaveze, simbol kredibiliteta moderne politike.”25 Na ovaj bolesni cinizam nadovezuje se djelovanje načelnika općine Prijedor.26 “Naučnim skupovima” i tribinama, kakva je ova beogradska iz 2005. godine, ne može se prikriti činjenice o zločinačkom nastanku entiteta RS na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Nikakve tribine ne mogu sakriti niti umanjiti stravične zločine nad bošnjačkim građanima koji su završili u masovnim grobnicama širom teritorije koja se na njima uspostavila kao entitet RS. Ovo “duhovno” stanje i “kulturna razina” kazuju nam da se velikosrpska politika nije zaustavila – da nema pokajanja, izvinjenja, stida, priznavanja odgovornosti, saosjećanja – i da bi nastavila s novim zločinima protiv Bosne, Bosanaca i Bošnjaka. Na pitanje o nastanku entiteta RS na tlu Republike Bosne i Hercegovine izopačeni cinici podmeću odgovor u kojem se poziva na “volju srpskog naroda” i “historijske težnje za ujedinjenjem Srba u jednu državu”. Ozbiljan pogled u ovu “argumentacionu osnovu” 31 bosanski barometar Karta BiH - daytonsko ludilo odgovora pokazuje da se radi o spekulaciji koja nam podmeće neko navodno “pravo” da se srpski narod “ujedini” kao da više niko drugi ne postoji u okruženju. Ova pseudoznanstvena, metafizička kategorija “volja naroda” izraz je ciničkog i nemoralnog razumijevanja ljudskih odnosa, jer se pokušava provući misao da je riječ o nečemu sasvim normalnom, humanom, opravdanom, što se mora zadovoljiti ili ostvariti kao da se radi o igri ili šetnji kraj rijeke, a ne o iracionalnom buncanju koje nije spremno da se suoči s odgovornošću za zločine koji su počinjeni u ime te prazne i lažne kategorije. Ova mutna kategorija pred nas podmeće agrarno-kolektivistički duh i sve Srbe zarobljava tvrdeći da je to volja svih Srba na svijetu. “Volja” je mistificiran izraz nepoštivanja i nepriznavanja ustavno-pravnog poretka Republike BiH. Tako Srbi postaju zatočenici nečega što je izraz voluntarističkog djelovanja nekolicine ideologa koji su gurnuli srpski narod u ratove protiv prvih susjeda koji su proglašeni vječnim neprijateljima. To skrivanje iza kolektiva govori da je mračna Srbija potisnula evropsku, demokratsku i modernu Srbiju. Velikosrpska politika potencira na opskurnom pojmu “volja naroda” i njime manipulira nepripremljene sagovornike. U tom nejasnom pojmu sadržana je podvala o volji koja je iznad ljudskih normi i zakona, odgovornosti i morala, iznad internacionalnog prava. Navodno, ta volja je neupitna i ona je stvorila “entitete sa srpskom većinom” – nikada se ne pominje volja pobijenih i protjeranih građana. Ne govori se da je ta volja izvor zla i stradanja ljudi, da je ona izraz jednog megalomansko-ludačkog sna o velikom narodu, jasan pokazatelj velikosrpske grandomanije. Ne postoji nikakva “volja naroda” kojom bi se mogao opravdati genocid nad Bošnjacima Srebrenice ili uništavanje Bošnjaka Sanske doline. Ne postoji ljudska argumentacija za zločin, odnosno ne postoji nikakvo racionalno ljudsko opravdanje za genocid nad Bošnjacima u ime velike Srbije. Svakom je jasno da iza tog genocida ne stoji cijeli srpski narod, zato je skrivanje iza “volje naroda” ili “volje svih Srba”, ustvari, prikrivanje krivaca za strašne zločine nad Bošnjacima. Ta naracija jeste pokušaj da se zločinci zaklone iza ljudi koji nisu krivi, ali ona je raskrinkana u Hagu gdje se sudi konkretnim zločincima za konkretne zločine. Ali, u Hagu se, nažalost, ne sudi velikosrpskom projektu i njegovom djelu na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Djelo zla 32 još stoji tu u svojoj zločinačkoj konstrukciji da svjedoči o ljudskom nemoralu. Sva podlost i kukavičluk velikosrpske politike ogleda se u korištenju naroda, u neprestanom napominjanju da su “svi Srbi” stali iza narodnjačke, genocidne, agresorske velikosrpske politike koju predstavlja šaka zločinaca. Ali, s druge strane, ne postoji jednoznačna, monolitna i racionalna kategorija u kojoj bi se izrazila “volja naroda”. To je obmana i zabluda kolektivističke i etnonacionalističke politike velikosrpskog ekspanzionizma. Nikada svi Srbi nisu stajali iza Miloševićeve, Karadžićeve ili Dodikove politike kao što njemački narod nije stajao u cjelini iza Hitlerovog nacizma. Konačno rješenje srpskog nacionalnog pitanja ne može biti ostvareno u instaliranju genocidne tvorevine na tlu Republike Bosne i Hercegovine. Isticanje “volje naroda” znak je da velikosrpski projekt ne priznaje državu Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao njezin narod. Entitet napravljen zločinom genocida i etničkim čišćenjem onemogućava ljudsko postojanje, dovodi u pitanje sam pojam čovjeka i smisao ljudskog života i, što je najstrašnije, otvara kapije još stravičnijih nesreća u budućnosti. Profesorica Olga Popović-Obradović se plašila da će zločin postati sastavni dio srpskog i srbijanskog identiteta. To je rezultat velikosrpske ideologije i politike koja je direktno i svjesno vodila u zločine. Legitimiranje politike koja insistira da je entitet RS država, izraz neupitne “volje naroda”, koji treba da se pripoji Srbiji, direktno vodi u budući rat i genocid. Velikosrpski političari još uvijek vjeruju da u ratu protiv Bosne mogu ostvariti svoje ciljeve iz arsenala velikosrpske ideologije. To je pravi smisao povijesno nesankcionirane velikosrpske politike genocida na kraju 20. stoljeća. (Nastavlja se…) Bilješke: 17 Jasna Dragovic-Soso, “Rethinking Yugoslavia: Serbian Intellectuals and the National Question in Historical Perspective”, Contemporary European History, 13 (2), 2004, p. 170-184 18 Olga Popović-Obradović, Ibid. str. 499. 19 Razgovor hrvatskog predsjednika Tuđmana i srbijanskog predsjednika Miloševića 21. marta/ožujka 1991. u Karađorđevu vješto je mistificiran i niko još nije iznio na vidjelo cjelovit sadržaj razgovora. Taj razgovor osnov je koordiniranog srpsko-hrvatskog antibosanskog djelovanja koje se pokazuje kroz saradnju političkih partija HDZ (Mate Boban) i SDS (Radovan Karadžić), te brojne slučajeve saradnje između etničkih vojnih jedinica HVO i VRS. Naravno, oni nikada nisu priznali da su razgovarali o bilo kakvoj podjeli Republike Bosne i Hercegovine. To bi bilo naivno i optužujuće za njihove politike. Ali, na terenu BiH tokom agresije 1992.-1995. vidljiva je sinhronizirana djelatnost dva agresorska režima i iz toga se mogu izvoditi racionalni zaključci da je između njih napravljen sporazum ili tajni dogovor za podjelu Bosne i Hercegovine. 20 Ćosić u knjizi Bosanski rat ratnohuškačkim jezikom mržnje govori o prvim susjedima srpskog naroda kao o vječitim neprijateljima s kojima se defintivno treba obračunati. On potencira nemogućnost saživota jer je “to bosansko tlo vekovima razdirano etničkom i verskom mržnjom. Pobeda ili smrt je deviza i Srba, i Muslimana, i Hrvata”. (Vidjeti: D. Ćosić, Bosanski rat, Službeni Glasnik, Beograd, 2012, str. 197.) 21 Olga Popović-Obradović, Ibid. str. 53. 22 Latinka Perović, Zatvaranje kruga – ishod rascepa 1971–1972, Svjetlost, Biblioteka Refleksi, Sarajevo, 1991, str. 311. (“Svođenje kulture na njenu nacionalnu dimenziju jeste put njenog ograničavanja i zatvaranja. A u samoj nacionalnoj sredini, kad nacionalno postane isključivo merilo, kultura mora postati puko sredstvo nacionalne, odnosno svake trenutno vladajuće politike. Prva žrtva te isključivosti postaje sama kultura, koja ne može da živi u okviru jedne nacije; njene vrednosti moraju, na taj način, biti dovedene u pitanje.”) 23 Politika, 28. marta 1992. 24 Olga Popović-Obradović, Ibid. str. 496. 25 Olga Popović-Obradović, Ibid. str. 497. 26 Gradonačelnik Prijedora, Marko Pavić, izjavio je da bi Memorijalni centar u Omarskoj, ratnom koncentracijskom logoru u kojem su zatvarani, zlostavljani i ubijani Bošnjaci, narušio međuetničke odnose u Prijedoru. Opstruirajuće djelovanje načelnika Pavića predstavlja dio procesa negiranja genocida. Memorijalni centar ne bi narušio odnose među narodima, nego bi podsjećao šta je bilo u Prijedoru i dolini Sane tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. q Senadin LAVIĆ PREPORODOV JOURNAL 144 iz svijeta SIRIJA – IRAN – LIBIJA: ANALIZA SITUACIJE Na rubu šireg sukoba SIRIJA: Nastavak sve krvavijeg rata Vojni okršaj Sirija – Turska Tijekom govora pred Generalnom skupštinom UN-a, 1. listopada 2012., sirijski ministar vanjskih poslova, Walid al-Moualem, prozvao je SAD, Francusku, Katar, Saudijsku Arabiju i Turska i optužio ih za davanje potpore terorističkim skupinama u novcu, oružju i ljudstvu. “Najgore od svega je vidjeti kako neke stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, koje su pokrenule ratove povodom borbe protiv terorizma, sada podupiru terorizam u mojoj zemlji", rekao je Moualem. Po pitanju sirijskog konflikta istaknuo je kako su pozivi izvana koji traže da predsjednik Bashar al-Assad siđe s vlasti – “drsko uplitanje u unutarnje pitanje Sirije, jedinstvo naroda i suverenitet”. Osvrnuo se i na izraelsko-palestinski konflikt i status Golanske visoravni: “To što se upravo događa u Siriji, ne znači da smo izgubili svoj moralni kompas, naročito u vezi palestinskog pitanja i povratka Golanske visoravni.” 3. listopada došlo je do eskalacije sukoba na granici između Sirije i Turske, nakon što je nekoliko raketa sa sirijske strane palo na turski grad Akcakale, pri čemu je poginulo petero civila. Turska je odmah odgovorila artiljerijskim napadima na položaje regularne Sirijske vojske u provinciji Idlib, u kojem je poginulo nekoliko sirijskih vojnika. Imran Zoubi, sirijski ministar informacija, u ime službenog Damaska istog dana je izrazio sućut obiteljima poginulih Turaka. Istaknuo je kako Sirija poštuje teritorijalni suverenitet susjednih država, ali kako i druge zemlje moraju poštivati teritorijalni suverenitet Sirije. Rekao je kako se preko turske granice prenosi oružje i da iz tog pravca stižu teroristi koji vrše masakre po Siriji, navodeći krvavi teroristički napad u Aleppu istog dana u kojem je poginulo 40-ak civila. Bashar Ja’afari, sirijski ambasador pri Un-u, u intervjuu za libanonsku novinsku agenciju Elnashra, neposredno prije govora u Vijeću sigurnosti UN-a naglasio je kako se Sirija nije ispričala Turskoj. “Nismo se ispričali, mi čekamo godinu dana i osam mjeseci da se Turska ispriča nama za ono što nam radi. Ne znamo tko je granatirao grad, mnoge naoružane skupine operiraju na tom prostoru i mnogi imaju veliki interes u stvaranju problema između nas i Turske. Svi bi trebali ovoj situaciji pristupiti oprezno. No, s druge strane, nismo čuli ništa od turske vlade u vezi terorističkog napada u Aleppu u kojem su stradali deseci civila”, rekao je Ja’afari. Na izvanrednoj sjednici turskog Parlamenta, održanoj 4. listopada iza zatvorenih vrata, odobren je zahtjev za pokretanje prekogranične vojne operacije u Siriji “kada bude potrebno”. Prema toj odluci Turska si daje za pravo pokrenuti vojnu akciju u “stranim zemljama” u slučaju da zaključe da je to nužno u obrani državne sigurnosti. Glavna politička opozicija, Republikanska stranka, odbila je podržati Erdoğanov zahtjev u Parlamentu. Istog dana na antiratnim demonstracijama u Istanbulu okupilo se nekoliko desetina tisuća prosvjednika sa sljedećim parolama: “Ovaj rat nije moj rat!”, “NE imperijalističkoj intervenciji u Siriji”, “Zaustaviti ćemo AKP-ovu politiku rata”, “Nećemo biti vojnici u službi imperijalizma” i “SAD maknite ruke s Bliskoga istoka”. Demonstracije, ali i komentari na internetu i društvenim mrežama, pokazuju da je potpora za rat sa Sirijom među turskim građanima izuzetno mala. Politički i vojni analitičari naglašavaju da rat Damasku ne treba jer su Assadu potrebni svi vojnici kako bi pobijedio pobunjenike i LISTOPAD 2012. Aleppo zadržao vlast u zemlji. Ankara ne želi rat iz dva razloga: zato što je većina turskog stanovništva protiv rata sa Sirijom i zbog toga što je Sirija protivnik kojeg Turska ne bi smjela shvatiti olako. NATO ne želi biti uvučen u rat sa Sirijom bez jasnih razloga. Europi rat ne odgovara jer se bori s valutnom krizom i usporenom ekonomijom, a zbog nadolazećih predsjedničkih izbora niti SAD nisu previše zainteresirani za sukob. S druge strane, brojne informacije govore kako granate na Tursku padaju s pobunjeničkih teritorija, koje kontrolira FSA. Tokom listopada Erdoğanova vlada nije krenula u otvoreni rat sa Sirijom, već se “zadovoljila” čestim granatiranjem položaja Sirijske vojske. Sirijska kriza je danima plesala na rubu regionalnog, potencijalno i šireg, rata. 20. listopada turski mediji su objavili prvu statistiku vezanu uz pogranične artiljerijske napade turske vojske na sirijski teritorij, u kojima se ističe da je Turska 87 puta pucala prema Siriji. Pritom je ubijeno 12 sirijskih vojnika i uništeno nekoliko sirijskih tenkova. S druge strane, sa sirijske strane palo je 27 granata na turski teritorij. Mediji ističu da je turska vojska na svaki incident odmah odgovorila, prema iznesenim informacijama – trostruko jače. Političko, a ne vojno rješenje sukoba 30. listopada sastali su se ruski i francuski ministri vanjskih poslova – Sergej Lavrov i Laurent Fabius. Na novinskoj konferenciji Lavrov je rekao kako zapadne sile trebaju prestati s inzistiranjem po pitanju odlaska sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, naglasivši da se takvim pristupom samo produljuje krvoproliće u toj zemlji. “Ukoliko stajalište naših partnera ostane na tome da jedan vođa koji se njima ne sviđa mora otići, to znači da će se krvoproliće i dalje nastaviti. Ovo spekuliranje da će se sve idealno posložiti ukoliko padne sirijska vlada je obično sanjarenje”, rekao je Lavrov i dodao da o “Assadovoj budućnosti mora odlučivati sirijski narod”. Ruski ministar vanjskih poslova je istaknuo kako ne postoji vojno rješenje za Siriju i da se mora pronaći politički izlaz iz aktualne krize i konflikta. S druge strane, Fabius je potvrdio kako se Pariz ne slaže s Moskvom u vezi eventualnog ostanka Assada na vlasti. Istog dana Lakhdar Brahimi, specijalni UN-ov izaslanik za Siriju, posjetio je Peking i sastao se s kineskim dužnosnicima kako bi raspravili detalje vezane uz aktualnu situaciju u Siriji. Stav Pekinga poprilično je sličan stavu Moskve. Kineski ministar vanjskih poslova, Yang Jiechi, naglasio je kako rješenje mora biti političko, a ne vojno. 33 iz svijeta Turska i Katar neumorno rade na ujedinjavanju raznih pobunjeničkih oružanih skupina. Na sastanku tokom listopada je dogovoreno da će se na Konferenciji opozicijskog zajedništva, 4. studenog 2012. u Kataru, potpisati Sporazum o osnivanju zajedničkog zapovjedništva opozicijskih snaga. Zajedničko zapovjedništvo uključivalo bi Riada al-Asaada i Mustafu Sheikha, vođe Slobodne sirijske vojske (FSA), koji imaju sjedište u Turskoj, te vođe lokalnih pobunjeničkih/ revolucionarnih Vojnih vijeća, poput Qassema Saadeddina iz Homsa. U isto vrijeme u Siriji i dalje traju žestoki oružani sukobi, naročito u Aleppu i sve više u Damasku. Predloženo primirje potpuno je propalo, sve su češći teroristički napadi auto-bombama u gusto naseljenim gradskim četvrtima, a stradavaju i brojni kulturno-povijesni spomenici. U borbama u Aleppu sredinom listopada djelomice je izgorjela i glasovita Umejidska ili Velika džamija iz 12. stoljeća. Pet od šest sirijskih lokaliteta s popisa Svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a oštećeno je u sukobima, među njima i ostaci drevne Palmire. Opljačkan je Crac des Chevaliers, najbolje očuvani križarski dvorac. Nakon završetka američkih predsjedničkih izbora analitičari očekuju eskalaciju sirijskog konflikta, u kojemu je do sada poginulo oko 35.000 ljudi. IRAN: Veliki pad životnog standarda Nove EU-sankcije Početkom listopada ispred Centralne banke u Teheranu došlo je do sukoba interventne policije i demonstranata, koji su protestirali zbog naglog pada domaće valute, riala, koji je pao je na rekordno nisku razinu u odnosu prema američkom dolaru. Reuters prenosi kako je rial izgubio dvije trećine vrijednosti od lipnja 2011. godine, dok analiza libanonskog lista “Yalibnan.com” pokazuje pad vrijednosti riala od 60% u svega osam dana. Tako je npr. 24. rujna za kupnju jednog dolara bilo potrebno 24.600, dok je 2. listopada trebalo čak 39.000 riala. Ogroman pad vrijednost iranske valute i znatan pad životnog standarda direktan su proizvod brutalnih sankcija zapadnih zemalja. “Treba reći nešto očito: SAD pogađaju nedužne ljude u Iranu. Sankcije koje su uvele SAD i čiji je cilj spriječiti iranski program nuklearnog naoružanja zapravo teško pogađaju gospodarstvo nacije od 75 milijuna ljudi”, zapisao je povodom velikog skoka cijena u Iranu američki poslovni časopis “Businessweek”. Slične vijesti donosi i agencija Bloomberg koja izvještava da “cijene rastu tako brzo, te da je samo cijena mlijeka porasla za 9% u jednom danu”. Milijuni radnika u Iranu plaćeni su ispod granice siromaštva, koja je postavljena na 300 dolara, a neslužbeno nezaposlenost je zapravo tri puta viša od službene od 12%. Velik broj zastupnika u Iranskom parlamentu smatra da je na snazi ekonomski rat na koji Iran mora žestoko odgovoriti, primjerice zatvaranjem strateškog tjesnaca Hormuza, što je, ipak, u ovoj fazi teško za očekivati. Iranski predsjednika Mahmud Ahmadinedžad je izjavio da se odvijaju “velike fluktuacije na forex tržištu”. “Vlada radi na ovom problemu punom snagom, ali mora se uzeti u obzir da je na snazi ekonomski i psihološki rat, vladine agencije moraju ostati čvrsto uz administraciju i pomoći u ovoj situaciji. Prikazivanjem administracije za odgovornost neće pomoći u rješavanju ovog problema. Uvjeren sam kako će iranska nacija uspješno proći kroz ovaj period. Pozivam sve da podupru odluke gospodarskih ministarstava kako bi mogli umiriti tržišta. Dio problema je vezan uz ekonomsko ratovanje i vanjske probleme, a velik dio problema događa se zbog psihološkog pritiska. Svi moraju sada pomoći", istaknuo je Ahmadinedžad. 15. listopada 2012. Europska unija je uvela nove sankcije protiv Irana, koje uključuju zabranu kupnje iranskog plina, zatim zabranu prijenosa tehnologije izgradnje brodova, industrijskog softvera, grafita i 34 Mahmud Ahmadinedžad metala, koji bi se mogli koristiti u proizvodnji balističkih projektila. Također, sankcije zabranjuju i sve transakcije između europskih i iranskih banaka s iznimkama koje se tiču transakcija namijenjenim humanitarnoj pomoći, kupovini hrane ili lijekova. Mjere su usvojene u sprezi s osnaženim američkim sankcijama, koje su od lipnja uvedene protiv Irana. Istovremeno je europski satelitski davatelj usluga Eutelsat SA ukinuo emitiranje 19 iranskih satelitskih programa, što je evidentna cenzura iranskih medija. Cilj novih sankcija je “poticanje Irana na suradnju” u vezi pregovora o iranskom nuklearnom programu. U ovoj situaciji zanimljiva je izraelska pozicija, koji otvoreno zagovora ratnu opciju i vojni napad na Iran – sa ili bez pomoći SAD. Patrick Cockburn, analitičar “Independenta” smatra da su izraelske prijetnje Iranu “blef stoljeća” jer Izrael, upravo zahvaljujući uspjehu sankcija protiv Irana, uistinu i nema prave razloge za rat s Iranom. Cockburn ocjenjuje da prijetnje Iranu služe Izraelu i kao dimna zavjesa kojom se prikrivaju neprimjerene izraelske akcije u Gazi i drugim područjima u kojima u teškim uvjetima žive Palestinci. Štoviše, Cockburn je uvjeren da Izraelci nisu spremni za rat sa Iranom i zbog nekompetentnosti vlastite vojske, što se posebno pokazalo 2006. godine u Libanonu. Američki predsjednik Barack Obama odbio je izraelski prijedlog vojnog napada na Iran rekavši kako “sankcijama treba dati više vremena da počnu djelovati”. Aktualne demonstracije i sukobi s policijom u Teheranu daju naslutiti kako se radi o prvoj naznaci da brutalne sankcije “počinju djelovati”. Iranski odgovor nakon novih sankcija Nakon najnovije odluke Europske unije, iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad je rekao da su europske sankcije “dvostruki mač” zbog kojih je u konačnici Europa u sve lošijem stanju. On je istaknuo kako Iran nema nikakve ekonomske veze sa SAD-om već preko 33 godine te kako ove sankcije zapravo ciljaju europske države, rekavši kako se “EU nalazi na rubu raspada”. “Europske države bojkotiraju Iran već pet godina, ali je pitanje kod koga je danas teža ekonomska situacija – u Iranu ili Europi?", istaknuo je iranski predsjednik i podsjetio da su neprijateljstva prema njegovoj zemlji krenula kada je 1979. revolucijom svrgnut prozapadni režim šaha Reze Pahlavija. “Arogantne sile nam se sada žele osvetiti uvođenjem sankcija, ali svakako neće uspjeti u tome”, rekao je Ahmadinedžad. Naglasio je kako je iranska ekonomija dovoljno velika da se može snaći unatoč svim pritiscima, te da iranska nacija i dalje postoji nakon 7.000 godina, a oni koji su je pokušali uništiti, završili su uništeni. 23. listopada iranski ministar Rostam Qasemi izjavo je da će Iran obustaviti prodaju nafte ako se nastave sankcije zapadnih zemalja, te da imaju “plan B”, tj. strategiju preživljavanja i bez prihoda od nafte: “Ako se sankcije pojačaju, prestajemo s izvozom nafte. Imamo već pripremljen plan kako dalje voditi državu bez ikakvog prihoda od PREPORODOV JOURNAL 144 iz svijeta nafte. Do sada nismo imali nikakvih ozbiljnijih problema, ali ako se nastavi sa sankcijama, krećemo na ‘plan B’. Ipak, nadamo se da do toga neće doći, jer ne želimo da europski i američki stanovnici ispaštaju.” Qasemi navodi da Iran i dalje proizvodi 4 milijuna barela dnevno, opovrgavajući tvrdnje o tome kako je proizvodnja pala na 2,7 milijuna barela po danu. Kako su podigli rafinerijske kapacitete, više nemaju potrebe za uvozom naftnih derivata te sami zadovoljavaju domaće potrebe: “Iran je već 30 godina bio pod američkim sankcijama, pa je i tada uspješno upravljao naftnim sektorom.” LIBIJA: Revolucija koja ne prestaje… Ostavka premijera Nakon što je 12. rujna 2012. izabran za libijskog premijera, Mustafa Abu Shagur smijenjen je s dužnosti vrlo brzo, već 7. listopada, nakon što po drugi put nije uspio dobiti parlamentarno odobrenje za formiranje Kabineta vlade. Njegov posljednji prijedlog za formiranje “krizne vlade” koji se sastojao od deset ministarstava, za razliku od ranije predloženih 29, naišao je na odbijanje velike većine članova Općeg nacionalnog kongresa (OCG). Za vrijeme skupštinske rasprave o novom kabinetu vlade došlo je do nasilnih prosvjeda u kojima su demonstranti, uglavnom iz Bengazija i Misrate, ušli u zgradu parlamenta i zahtijevali odlazak premijera Abu Shagura. Dok parlament ne odabere novog premijera koji će sastaviti Vladu, zemljom će nastaviti upravljati privremena vlada Abdelrahima al-Kiba na odlasku, koja je postavljena još prošle godine. Mjere sigurnosti, međugradske tenzije, međuplemenski sukobi i ekonomska situacija glavna su pitanja koje bi nova vlada, prema očekivanju stanovnika, trebala riješiti. Pritom je, u najmanju ruku, upitna mogućnost libijske vlade da organizira učinkovite policijske snage koje bi osiguravale red i mir na cijelom državnom području. Libija se danas nalazi u kaosu i zasigurno iz tog kaosa neće tako brzo izaći. Stanovnici Libije govore o jednoj sasvim novoj stvarnosti, o kriminalu koji je dosegao takvu razinu da se ljudi više ne usuđuju izaći na ulice. No, na lokacijama gdje se crpi nafta vlada mir i postižu se rekordni proizvodni rezultati. Bani Walid Opsada Bani Walida, grada od oko 70.000 stanovnika i doma moćnog plemena Warfala koje je otvoreno podržalo Gaddafija u ratu prošle godine, počela je početkom listopada. Nakon više tjedana granatiranja i ubijanja civila, naoružane skupine iz Misrate upale su u njega – i kaos je zavladao još jednim libijskim gradom. Tokom borbi ubijeno je na tisuće ljudi, korištena je avijacija i teška artiljerija, kao i kemijsko oružje. Službeno Bani Walid se vodio kao zadnji grad koji je pao pod kontrolu anti-Gaddafi pobunjenika. No, mnogi tvrde kako grad zapravo nikada nije potpuno pao i prethodnih mjeseci na više mjesta mogle Borbe u Bani Walidu LISTOPAD 2012. su se vidjeti zelene zastave Gaddafijeve Libije. Nakon završetka rata prije godinu dana, naoružane skupine su ušle u grad i stotine ljudi je uhićeno, a sudbina im je još uvijek nepoznata. Situacija oko Bani Walida eskalirala je nakon smrti pobunjenika/revolucionara iz Misrate, Omrana Shaabana, za kojega se tvrdi da je upravo on ubio Gaddafija. Shaaban je zarobljen u blizini Bani Walida u srpnju ove godine. Dva mjeseca kasnije je pušten u kritičnom stanju, prebačen u francusku bolnicu, gdje je i preminuo 24. rujna. Dan kasnije nove libijske vlasti autorizirale su uporabu sile u svrhu privođenja osoba za koje se sumnja da su ga otele, pretpostavlja se kako se radilo o pro-Gaddafi lojalistima iz Bani Walida. S druge strane, između Bani Walida i Misrate postoje animoziteti još od vremena talijanske kolonijalne vlasti, koji su se dodatno pojačali tokom Libijskog ratu prošle godine jer su se borili na suprotnim stranama. Najžešća ofenziva na grad je pokrenuta 20. listopada, na godišnjicu ubojstva Moammara el-Gaddafija. Istovremeno je preko svih medija objavljena informacija da je u Bani Walidu ubijen Khamis Gaddafi, najmlađi Gaddafijev sin i zapovjednik elitne vojne jedinice Zelene Libije, tzv. Khamis brigade, kao i da je na punktu u gradu Tarhouna uhapšen dr. Moussa Ibrahim, glasnogovornik libijske vlade u vrijeme vladavine Moammara el-Gaddafija. Informaciju je “potvrdio” Ured libijskog premijera, što se pokazalo potpuno neistinito. Naime, isti dan se audio-porukom javio Moussa Ibrahim, u kojoj je detaljno opisivao događaje vezane uz Bani Walid i dezinformacije o njegovom uhićenju i navodnoj smrti Khamisa Gaddafija. Istaknuo je kako se ovim lažima želi skrenuti pozornost sa stravičnih scena koje su događaju u Bani Walidu. U poruci se spominje “20. listopad” i formulacija u kojoj se ističe “mi se nalazimo izvan Libije”, što se očigledno odnosi na njega i Khamisa Gaddafija. Time je jedna velika misterija konačno razriješena, dok druga čeka na otkrivanje – kada će početi, u već nekoliko navrata zakazano, suđenje Saifu al-Islamu Gaddafiju, koji se nalazi u zarobljeništvu u gradu Zintan. Svaki put kada suđenje treba početi, “nešto” se desi. Dok su trajale žestoke borbe i krvoproliće u Bani Walidu, tzv. mainstream mediji su šutjeli, a SAD su blokirale prijedlog ruske Rezolucije u UN-u kojom se poziva na mirno rješenje sukoba u tom libijskom gradu. Ruski ambasador pri UN-u, Vitaly Čurkin, poručio je Amerikancima da su “neozbiljni” te ih podsjetio na napad u Bengaziju u kojem je stradao američki ambasador Christopher Stephens. “Blokirati prijedlog izjave u kojoj se poziva državu da političke probleme riješi mirnim putem je jako čudan potez... Ovo je slučaj kada je teško objasniti poteze američke delegacije racionalnim terminima”, istaknuo je Čurkin. Gaddafijeva smrt Prema verziji libijskih prijelaznih vlasti, Moammar el-Gaddafi je ubijen u pucnjavi u trenutku zatočenja 20. listopada 2011. u Sirti, u rodnom gradu na sjeverozapadu Libije. Međutim, svjedoci i mediji su tvrdili da je ubijen nakon što su ga zatočili ustanici. Sredinom listopada 2012. Human Rights Watch je objavio izvještaj na 50 stranica pod naslovom “Smrt diktatora: krvava osveta u Sirti” u kojem opisuje posljednje sate Gadafija i okolnosti njegove smrti, smrti njegova sina i pripadnika njegova konvoja, na temelju svjedočanstava i fotografija snimljenih mobitelom. “Rezultati naše istrage potiču pitanja oko izvješća vlasti da je Moammer el-Gaddafi ubijen u pucnjavi, a ne nakon zatočenja. Dokazi sugeriraju da su paravojne snage oporbe smaknule nasumično najmanje 66 pripadnika Gadafijeva konvoja zatočenih u Sirti. Paravojne snage u gradu Misrati zatočile su i razoružale pripadnike Gaddafijeva konvoja, a potom ih istukli. Pogubili su najmanje njih 66 blizu hotela Mahari”, rekao je Peter Bouckaert, direktor hitne službe pri HRW-u, ističući da su nekima ruke bile vezane iza leđa. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ 35 kultura PRIČA O SEVDALINKAMA: SOCIJALNA SEVDALINKA Zapjevala sojka ptica Zapjevala sojka ptica misli zora je aman, aman, misli zora je ustaj Fato, ustaj zlato, spremaj darove aman, aman, spremaj darove. Ja sam mlada i sirota, nemam darova aman, aman, nemam darova kad si mlada i sirota što se udaješ aman, aman, što se udaješ. Udala me stara majka nisam ni znala aman, aman, nisam ni znala. Sevdalinka je ogledalo duše i duševnog stanja – kako indivudualnog, tako i narodnog. U davnim vremenima kada je postojala žudnja za određenim i neiskazanim, posebno iz odgojnih, tradicionalnih, religioznih ili trenutnih kulturoloških razloga, o ljubavi i ljubavnom izražaju čovjeku dragih osjećanja, narod je nalazio utjehu u sevdalinci, pjesmi punoj sadržajnog ljubavnog naboja i narodu životno potrebnog i njemu samo znanog izraza. Rahmetli Omer Pobrić, vjerni čuvar i vrhunski poznavalac sevdalinke, jednom je kazao: “Orijentalna melodičnost i zapadnjačka harmoničnost izatkale su u ranjenoj bosanskoj duši specifičan osjećaj, koji je iznjedrio sevdalinku autohtonu bosansku pjesmu kakve nema nigdje na dunjaluku, osim u Bosni i Hercegovini. Sevdalinka opisuje većinu segmenata našeg bitisanja, vrlo često poštenije od pisanih dokumenata. Sevdah nije samo riječ, to je imaginarni ambijent ljepote, u čijem nepreglednom prostranstvu duše koje osjećaju, pronalaze zrna radosti i formirajući mozaik čine sebi životom lijepim. U sevdalinkama su naši prvi drhtaji uzneseni čulima, prvi dodiri i prva sabjeranja u mraku kad je čovjek sam sebi dovoljan, jer nije sam, u sevdahu je. Sevdalinka je naša pjesma o nama.” Jedna od tih pjesama o nama je i sevdalinka “Zapjevala sojka ptica”. Izvedba ove pjesme je nezaobilazna na svim značajnijim sijelima na kojima se izvodi sevdalinka. Čuo sam je još u djetinjstvu, ali je do skora nisam razumio. Sve donedavno, kada mi je drag prijatelj, sarajevski pjesnik Salem Bajramović ispričao genezu ove sevdalinke. “Radi se o socijalnoj sevdalinci. Kada je 1878. godine završena okupacija BiH, austrougarske vlasti uviđaju da su bosanske tekstilne rukotvorine izuzetno atraktivne i da je moguć njihov plasman na evropsko tržište. Ubrzo je iz Beča u Sarajevo došao izvjesni Filip Hesen, koji je na Bistriku 1882. godine gradi dvoetažnu zgradu u kojoj će biti smještena ćilimara, čime prostor današnjeg Trga Austrije postaje prva sarajevska industrijska zona. U Hesenovoj tvornici ćilimi su tkani na tkalačkim stanovima, a postojao je i pogon za izradu perzijiskih ćilima koje su ručno izrađivali radnici, tzv. čvoraši, te radionica goblena i beza. Proizvodnja je naglo rasla pa je 1892. tadašnji gradonačelnik Sarajeva Mustaj-beg Fadilpašić predložio Zemaljskoj vladi da otkupi i proširi objekat. Vlada je poslušala Fadilpašića i otkupila ćilimaru, a objekat je proširen dodavanjem jednog sprata, čime je nastao i tunel koji danas omogućava 36 “Konak”, mjesto nastanka sevdalinke “Zapjevala sojka ptica” prolazak iza leđa ‘Konaka’, prema pivari. Bosanski su ćilimi postali apsolutni hit u Evropi tog vremena, a osnivanje ćilimare predstavljalo je začetak tekstilne industrije u Sarajevu. Međutim, grupa sarajevskih žena, radnica ćilimare, bila je zbog štrajka zatvorena u rezidenciji ‘Konak’ na Bistriku. Bilo je to znači u doba autrougarske vladavine nad Bosnom, na samom početku 20. stoljeća, a sarajevska djevojka Fata je bila predvodnica ovog štrajka. U taj vakat Evropu je zapljusnuo veliki talas masovnih štrajkova radnika. Radnici su štrajkovima pokušavali se izboriti za svoja prava, prvenstveno za povećanje nadnica i za kraće radno vrijeme”, ispričao mi je Salem. Dodao je i sljedeće: “Analizom stihova utvrđujemo, uistinu o čemu to na jedan jako neobičan i pomalo misteriozan način govori ova sevdalinka. Stih ‘zapjevala sojka ptica misli zora je’ kazuje nam kako djevojka, ako je konačno radnicima svanulo u Evropi, da je i u Bosni pravo vrijeme da se na sav glas traže svoja radnička prava. Ali, neshvatajući da je Bosna zemlja pod okupacijom jedne tadašnje evropske sile i da će još mnogo vode proteći da ovdašnji insan dođe u situaciju da na bilo koji način bude ravnopravno tretiran kao ljudi u evropskim zemljama. U sljedećim stihovima, narodni pjesnik nam kaže: ‘Ustaj Fato, ustaj zlato spremaj darove, ja sam mlada i sirota nemam darova.’ Djevojka ovdje odgovara da u Bosni još nije sazrela situacija za takvu borbu, da u Bosni još kasni borba za radnička prava. A, onda joj se postavlja pitanje: ‘Kad si mlada i sirota što se udaješ.’ Što bi u objašnjenju glasilo: ‘Kad nisi spremna na borbu, kad u Bosni nije vrijeme za takve radničke pokrete, zašto uopšte štrajkuješ, zašto neoprezno srljaš, bićeš kažnjena za to.’ U zadnjem stihu koji glasi ‘udala me stara majka, nisam ni znala’ dobijamo apsolutni odgovor na predhodno pitanje. Naime, djevojka ovdje pod pojmom ‘stara majka’ misli na Evropu, objašnjavajući da je nju Evropa prevarila i izdala, tako što je navukla na to da i ona ovdje u Bosni, koja je geografski dio Evrope, obustavom rada traži svoja radnička prava. Pjesmu je zapisao jedan učitelj, koji je u isto vrijeme bio uhapšen nekim drugim povodom i noćima slušao pjesmu djevojaka u ‘Konaku’. Učitelj je pjesmu zapisao i poslao ‘Beharu’, časopisu za pouku i zabavu namijenjenom muslimanskoj porodici, kojeg su Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Adem-aga Mešić i Osman Nuri Hadžić pokrenuli 1900. godine, gdje je prvobitno objavljena.” Sevdalinka “Zapjevala sojka ptica” je snimljena na desetine nosača zvuka i na desetine arhivskih radio snimaka širom bivše Jugoslavije. Kao i u mnogim ranijim slučajevima i ova stara sarajevska sevdalinka je često prisvajana i zloupotrebljavanja, tako da se nedavno našla i na CD-u pod nazivom “Najlepše pesme stare Srbije”, koji je objavila Produkcija RTV Srbije. q Avdo HUSEINOVIĆ PREPORODOV JOURNAL 144 kultura “MIRAZ” – ANTIRATNA IZLOŽBA SARAJEVSKIH I EX-JUGOSLAVENSKIH UMJETNICA U ZAGREBU Umjetnošću protiv mržnje Miraz, turska riječ uzeta iz arapskog jezika, narodski: dota ili prćija, označava ne samo pokretnu i nepokretnu imovinu koju žena od roditeljske kuće donosi u brak. Upotrijebljena kao litentia poetica simbolički miraz može značiti i osobno ženino nasljeđe poneseno iz obitelji i oblikovano kroz proživljeno životno iskustvo, a i kao vlastiti odabir ljudskih, društvenih, povijesnih vrijednosti. Izložba “Miraz”, koja je svečano otvorena 16. listopada 2012. (i potrajala do 27. listopada) u prostoru Galerije Nova u zagrebačkoj Teslinoj ulici, dio je projekta “Žensko naslijeđe – doprinos ravnopravnosti u kulturi”. Nositelj projekta je Centar za ženske studije iz Zagreba, a partnerske organizacije “Žene u crnom” iz Beograda, Srpski kulturni centar “Danilo Kiš” iz Ljubljane, “Casa Internazionale delle donne” iz Trsta i Centar za savremenu umjetnost iz Sarajeva. Uz zagrebačke, ljubljanske i beogradske vizualne umjetnice, u izboru kustosice Dunje Blažević, svije radove su izložile i renomirane Sarajke: Alma Suljević, Danica Dakić, Gordana Anđelić Galić, Maja Bajević i Šejla Kamerić. Alma Suljević u svojim video-uracima pokazuje ranije, u svijetu već afirmirane radove. Likovna pedagoginja na Likovnoj akademiji u Sarajevu, prof. Suljević ulazi u još nedeminirani teren u BiH, u svome Sarajevu. I time podsjeća civilno stanovništvo na rizik koji i nadalje prijeti njihovu životu. Ratno iskustvo nije više samo sjećanje na posljedice jer rat i nadalje “traje” – i to u svim sferama života. Upozorenje je to na nužnost trajnog otpora nasilju rata. Alma ne predaje svoju ulicu, svoje susjedstvo – minama jer bi time ljudima koju su njenu BiH prekrili minama “predala” njihovoj mržnji. “Ovdje je izložen rad napravljen još 1998. godine, a koji se zove ‘Elektra’”, reče nam Alma Suljević. “Mjesto je to na kojemu se u Sarajevu, uz oficijelnu UNPROFOR-ovu razmjenu ljudi, obavljala i druga razmjena zarobljenika, na mostiću koji je nešto poviše toga mjesta, a dijeli naselja Grbavica 1 i 2 i Hrasno, niže od ‘Željinog’ stadiona. Simboličan je to prostor i po tome jer je u blizini sarajevskog Trga heroja bila i ta UNPROFOR-ova, a eto i ova ‘ilegalna’ razmjena pored hotela ‘Bristol’. Bio je to most privatne razmjene ljudi! Malen, uzak…” Sličan koncept ima i Šejla Kamerić, koja je (u odsustvu zbog svjetske izložbe) izložila provokativan, vlastiti akt u stilu velikog reklamnog plakata, naslovivši ga poput Van Gogha krajem 19. stoljeća – “Sorrow” (“Samoća”). I potpisala provokativnim Micheletovim romantičarskim pitanjem: “Kako je moguće da na svijetu postoji žena koja je sama – napuštena?” Šejla Kramarić stavljanjem “same sebe u poziciju kopije” portreta Van Goghove ljubavnice – pogrbljene, u čučnju, glave spuštene na koljena i prekriženih ruku – tematizira i propituje formalnim inovacijama običaje i navike kroz koje subjekt/žena promatra samu sebe. I pitanje uz portret sada ima, u našem vremenu, potpuno drugačiji odjek! Na zagrebačkoj izložbi “Miraz” svoj provokativni rad izložila je i mlada beogradska umjetnica Milica Tomić. Za nju nam rekoše da je u ranijim projektima bila posebno angažirana u Potočarima. Svoju je vizualnu poruku Milica Tomić potpisala Oskar Davičovim citatom iz poeme posvećene Svetozaru Markoviću: “Jednog dana umesto noći, bljesnuće rafal iz mitraljeza kad drukča svetlost ne može doći!” A svoju je umjetničku subverziju provela tako što se posred beogradskih Terazija prošetala s “kalašnjikom” na ramenu i vreći- LISTOPAD 2012. Detalj s izložbe “Miraz” (U supermarket kad se stiže, kosa na glavi od cena se diže) com s namirnicama na kojoj je pisalo “maxi”! “Veterani danas u Srbiji negiraju da su bili u ratu! Evidentiranih veterana je 800.000. To su različite grupe, jer nisu svi djelovali po potrebi države. Zna se da su neki ljudi i otišli iz zemlje da ne bi bili mobilizirani”, rekla nam je u kratkom razgovoru Milica Tomić. “Problem je što ti veterani nisu dio javnog govora, sakriveni su. O njima se ne govori, država ne otvara to pitanje. Ponijela sam taj ‘kalašnjikov’, iako bez želje da ga upotrijebim, na ramenu. To je prijeteći objekt i predmet koji sam mogla upotrijebiti. Nitko nije reagirao. Nosila sam i vrećicu koja je također svojevrsni protest protiv tajkunizacije Srbije i vlasnika velikog dijela kapitala Miškovića, budući da njegove zaposlenice rade po 28 dana u mjesecu – i po 12 sati dnevno. Odjevene su u neke plastificirane reklamne majice, a plaća im je nekih 180 maraka mjesečno. (Oko 700 kuna!) Posvetila sam njima taj svoj projekt. Zanimljivo mi je bilo”, priča Milica Tomić, “i to da je tisak reagirao različito na moju umjetničku provokaciju. Beogradska ‘Politika’ je objavila moju sliku u crnoj kronici s krugom oko oružja s pitanjem: ‘Ima li mlada umjetnica dozvolu za nošenje oružja?’. Zagrebački je, pak, ‘Jutarnji list’ moj projekt smjestio ipak u kulturu, naglasivši da je sličan rad imao i jedan ovdašnji umjetnik. Zapravo je moj projekt, koji je potrajao dva mjeseca, analizirao medije. U Beogradu sam njime označavala i mjesta antifašističke borbe, dakle Drugog svjetskog rata. Fotografija izložena na izložbi ‘Miraz’ je snimljena u Kopenhagenu i ona je moj nematerijalni antiratni spomenik!” Simpatije posjetitelja izložbe “Miraz” nepodijeljeno je osvojila i umirovljenica Lenka Zelenović, samohrana majka 25-godišnje djevojke s posebnim potrebama, a koja djelujući kroz grupu “Škart” izlaže svoje aktualne vezene poruke-proteste na kuhinjskim krpama. “Borim se tradicionalnim vezom – protiv šutnje!”, reče nam. “Protiv diskriminacije. Vezom protiv bezveza!”. A na jednoj od njih pisalo je: “Crkve, džamije se grade. Za bolnice, škole – nema nade!” Sa izložbe “Miraz” posjetitelji su mogli ponijeti plakate, kataloge i razglednice umjetničkih uradaka, te ugodu druženja s umjetnicama. q Edina SMAJLAGIĆ 37 kultura FILM “HALIMIN PUT”, DRAMA INSPIRIRANA ISTINITIM DOGAĐAJEM Filmski sevdah Film “Halimin put” hrvatskog redatelja Arsena Antona Ostojića, nakon premijere na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, tijekom listopada 2012. stigao je u kina diljem Hrvatske i BiH. Svečana sarajevska premijera održana je 17.10. u Cinema Cityju, a u Zagrebu 23.10. u Cinestaru. Snažna drama inspirirana istinitim događajem, dirljiva priča o dvije žene koje dijele jedno majčinstvo, izazvala je veliki interes i ovacije publike. Ratna tema i priča puna teških emocija među gledateljima je pokrenula lavinu suza. Slično je bilo i ljetos u Puli, gdje je film dobio Zlatnu arenu za sporednu žensku ulogu (Olga Pakalović), a pulska publika dodijelila mu je rekordnu ocjenu od 4,86 i nagradu Zlatna vrata Pule. Nakon prikazivanja u Hrvatskoj i BiH, film će tijekom studenog sudjelovati na filmskim festivalima u Kairu, Cottbusu i Tallinu. “Halimin put” je film o ratu, ljubavi i majčinstvu, tragična i inspirativna priča smještena u malom selu u Bosanskoj krajini, u vremenskom periodu od 30-ak godina. Nakon rata u BiH dobroćudna Bošnjakinja/muslimanka Halima, žena blage i strpljive naravi, traži posmrtne ostatke muža i sina Mirze, koje su ubili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i pokopali u jednu od masovnih grobnica. Uz pomoć DNK analize, Komisija za nestale osobe uspjela je identificirati ostatke njezina supruga, ali nikako ne mogu pronaći sina Mirzu. A da bi pronašla i sina, Halima mora otkriti veliku tajnu – da Mirza nije njezin biološki, već potajno usvojeni sin. Naime, prije rata, 70-ih godina prošlog stoljeća, nećakinja Safija je dobila dijete s mladićem srpske nacionalnosti iz susjednog sela, ali ga je zbog Treći dugometražni film Arsena A. Ostojića, redatelja višestruko nagrađivanih filmova “Ta divna splitska noć” (2004.) i “Ničiji sin” (2008.), inspiriran je nesretnom i tragičnom krajiškom pričom. Stvarni akteri su Zahida i Muharem Fazlić, mještani Muharem i rahmetli Zahida Fazlić kozaračkog Suhog Broda kod Prijedora, koji su punih 12 godina tragali za biološkom majkom posinka Emira (21), koji je 1992. godine zajedno s brojnim Bošnjacima ubijen na Korićanskim stijenama. Feđa Isović je prema ovoj priči napisao scenarij, ali je dodao i neke dramske situacije, koje su ga učinile atraktivnijim. O sudbini Zahide i Muharema Fazlića u nekoliko navrata je pisao i sarajevski “Dnevni avaz”, koji je indirektno bio posrednik u dijelu priče. Naime, prije četiri godine Emirova biološka majka, koja je tada boravila u Zagrebu, nakon brojnih Zahidinih molbi i preklinjanja, konačno je pristala dati svoju krv na DNK analizu radi identifikacije Emirovih posmrtnih ostataka. Nažalost, veliko i toplo srce majke Zahide, heroine koju je posinak Emir, usvojen sa samo šest mjeseci u Banja Luci, poznavao kao svoju jedinu i pravu majku, nije izdržalo. Umrla je u svibnju 2011. godine. Suprug Muharem Fazlić (82) ostao je sam da traga za Emirovim kostima. “Teško mi je samom, pogotovo što znam da je moja Zahida umrla od tuge za Emirom. Stalno je plakala gubeći polako nadu da će mu kosti biti pronađene i da će mu bar nišan za života zagrliti. I ja polako gubim vjeru da će moje dijete naći vječni mir, jer nema nijedne njegove kosti”, rekao je Muharem. q 38 Olga Pakalović, Alma Prica i Mijo Jurišić očevog neprihvaćanja morala potajno ostaviti Halimi. Ona stoga odbija dati krv za DNK analizu i shvaća da jedini način kako bi napokon pronašla sinovljeve posmrtne ostatke jeste da pronađe njegovu biološku majku. Davno odbjegla Safija, koju nitko nije vidio više od 20 godina, sada živi u drugom dijelu još dublje podijeljene poratne BiH. Nedugo nakon što je pronađe, dolazi do slijeda tragičnih zbivanja bez nadzora koji donose neočekivan rezultat. Kroz priču o ratu prepliće se surova bosanska stvarnost o nacionalnim odnosima i surovim društvenim pravilima koji u potpunosti mogu uništiti ljudske živote. Film je nastao u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i BiH. Scenarist je Feđa Isović, direktor fotografije Slobodan Trninić, montažer Dubravko Slunjski, scenograf Ivo Hušnjak, a autor glazbe Mate Matišić. U filmu glume Alma Prica (glavna uloga Halime), koja je nakon devet godina ponovno stala pred kamere, Olga Pakalović (u ulozi Safije), glumačka legenda Mustafa Nadarević (Safijin otac), popularni glumačko-bračni par Miraj Grbić i Marija Omaljev Grbić, zatim Mijo Jurišić, Armin Omerović, Izudin Bajrović, Minka Muftić, Miodrag Krivokapić, Slaven Knezović, Daria Lorenci Flatz, Lena Politeo, Dejan Aćimović i drugi. Kao što je rečeno, scenarij filma potpisuje Feđa Isović, autor humoristične hit-serije “Lud, zbunjen, normalan”. Priča o Halimi, bosanskoj izbjeglici koja traga za kostima svog posvojenog sina, nastala je sredinom prošlog desetljeća kao drugi Isovićev filmski scenarij. Spletom niza okolnosti nije doživio svoju realizaciju na velikom platnu sve dok se za njega nije zainteresirao Arsen Anton Ostojić, koji prigodom snimanja filma ništa nije želio prepustiti slučaju. Naime, s ciljem izbjegavanja bilo kakvih improvizacija u svezi islamskih propisa i muslimanskih običaja konzultirao je Aziza ef. Alilija, glavnog imama zagrebačkog. Na dva mjesta u filmu čuju se dijelovi ezana koje uči kurra hafiz Alili, dženazu je klanjao zagrebački imam Halid ef. Dolić, nekoliko puta Euzu i Bismillu pravilno izgovara glumica Alma Prica u ulozi Halime... Film o Bosni i bosanskoj tragediji nije se snimao u BiH, već u Hrvatskoj – na Baniji i Pisarovini pokraj Zagreba, gdje su pronašli idealnu lokaciju nalik krajiškom krajoliku u koji je smještena radnja. q Ismet ISAKOVIĆ PREPORODOV JOURNAL 144 kultura NOVA KNJIGA U IZDANJU KDBH “PREPOROD” U potrazi za identitetom U izdanju KDBH “Preporod” tijekom listopada 2012. izašla je knjiga “Begovi su pali na tjeme” Filipa Mursela Begovića, publiciste, književnog kritičara i novinara. Ova zbirka, kako stoji u podnaslovu, “Murselovih filipika”, izbor je priča, eseja i kolumni koje je Begović tijekom šest godina (2006.-2012.) objavljivao prije svega u “Murselovom šegistanu”, stalnoj kolumi “Preporodovog Journala”, ali i drugim hrvatskim i bosanskohercegovačkim novinama, časopisima i web portalima. U tih šest godina rijetko koji od objavljenih Begovićevih tekstova nije izazvao nemir i pomutnju unutar bošnjačke zajednice u Zagrebu i Hrvatskoj, pa i mnogo šire. Često satirične, kolumne su osiguravale čitateljima dovoljno materijala za nagađanja oko toga tko se krije iza izmišljenih imena aktera priče, sve do slijedećeg broja kada bi nova kolumna potakla i nova nagađanja. Izabrani i sabrani u jednu knjigu, priče, eseji i kolumne predstavljaju udarac u pleksus svekolikom bošnjačkom miletu. Britka i oštra kritika, ciničan odmak, realno sagledavanje zajednice i svog licemjerja sustava i protagonista društvenog, institucionalnog i političkog života Bošnjaka i muslimana predmet su Begovićevih spisateljskih noćnih mora. “Volim vas Bošnjaci, ali idete mi na džigericu”, rečenica je koja razotkriva stanje duha koje je upravljalo Begovićevom rukom. Dok istovremeno jedan ugledni bošnjački intelektualac tvrdi da Bošnjacima u ovome trenutku ne treba samokritika, nego samorazumijevanje što proizlazi iz njegovog bogatog iskustva promatranja svijeta i Bošnjaka, Begović nam bez pardona gura zrcalo pod nos i zahtjeva da se suočimo sa sobom kao narod, kao zajednica. On promatra, propituje, traži odgovore i pomnim odabirom zapleta priča u sve uvlači čitatelja do trenutka kada nema više uzmaka i mora se suočiti sa specifičnim mentalitetom i predrasudama. Pa ipak, Begović ne pametuje i ne dijeli lekcije, on iskreno priznaje svoje slabosti i propuste, nedosljednosti u bivanju Bošnjakom ili muslimanom, a svatko tko se ikada našao u manjinskoj poziciji vrlo se lako može identificirati s njim. Stid kada prešuti svoje porijeklo gotovo je opipljiv. Begović je insider, dio ummeta, natopljen islamom, ali s oštrim kritičkim stavom prema svakoj vrsti profanizacije i komercijalizacije islama. Dok propituje stvarnost, islam je štit koji ga uvijek vraća na pravi put. Pa tako, razotkrivajući izglobljavanje ilahije iz njenog prirodnog okruženja nasilnom komercijalizacijom iskreno zgrožen uzvikuje: “Što radimo, bolan?” Ali pored oštrih tonova kada su u pitanju različita hijerarhijska i institucionalna tijela Bošnjaka i muslimana, “Begovi su pali na tjeme” je i svojevrsna povijest odrastanja, traganja za identitetom ne samo onim možda očitijim, vjerskim i nacionalnim, nego i onim osobnijim, oblikovanjem sebe kao sina, muža, oca. Od odabira one posebne đule iz bošnjačkog đulistana, preko liričnih trenutaka posvećenih hvali odabranice, “moja je žena polumjesec među zvijezdama” ili čistog mužjačkog ponosa zbog rođenja sina, Begović naočigled dodaje godove svome identitetu. Kako kaže Amin Maalouf: “Identitet se ne dobiva jednom zauvijek, identitet se stvara i mijenja čitav život.” LISTOPAD 2012. Mnogi od ovih eseja i priča izrazito su zrela ostvarenja koja pozivaju na dublju razradu i nose u sebi zametak budućeg Begovićevog romana. Njegovom spisateljskom porivu tijesno je u zadanim okvirima eseja ili priče. No, do prvog romana pogledajmo se u Begovićevo zrcalo nazvano “Begovi su pali na tjeme”. q Sena KULENOVIĆ “Filip Mursel Begović pojavio se kao buntovnik s razlozima koji razdrmavaju ubuđalost, uštogljenost i neinventivnost na javnoj sceni pisane riječi. Donoseći svježinu modernosti i beskompromisnosti argumenta, a uporedo i kao temeljit čuvar tradicije, on unosi pometnju kojom bi se uvodio neophodno potrebni red u općoj neurednosti.” (Isnam Taljić) “Daleko najvrednije obilježje predmetnog teksta je jezik kojim je napisan. Autorov izrazit spisateljski nerv očituje se na svakoj strani. Neke rečenice su upravo bravurozne. (…) Njegovo britko pero ne preže da ošine nikoga, makar se radilo o ličnostima iz samog vrha bošnjačke upravljačke hijerarhije.” (Midhat Riđanović) “Tekstovi ovako sakupljeni u zbirku listina, u knjigu, zorno ilustriraju naše slabosti i našu glupost, pa ih je preporučljivo pročitati u dahu, vlastite mentalne higijene radi.” (Faris Nanić) “Mislim da se hronološkim praćenjem Begovićevog pisanja o Bosni i Hercegovini sasvim jasno može uočiti sazrijevanje njegovog ličnog uvjerenja da je prava građanska država najbolje rješenje za složenu bosansku situaciju. Jedno je kada se taj stav iskazuje sa pozicija sekularnog europskog liberalizma, a nešto sasvim drugo, novo i nesvakidašnje, kada se isti stav iskazuje sa pozicija islamskog promišljanja i jake bošnjačke svijesti.” (Elizer Papo) q Filip Mursel Begović (Zagreb, 1979.) studirao je kroatistiku i južnu slavistiku na Filozofskom fakultetu u zagrebu. Izvršni je urednik časopisa za kulturu i društvena pitanja “Behar”. Radio je kao glavni urednik godišnjaka “Bošnjačka pismohrana”, zamjenik glavnog urednika mjesečnika “Preporodov Journal” i voditelj Dramskog studija “Orient Espresso” u Zagrebu. Publicistiku, književne kritike, eseje i priče objavljuje u hrvatskim i bosanskohercegovačkim novinama, časopisima i web portalima. Komentator i bloger je web portala Al Jazeera Balkans u Sarajevu. Do sada je objavio izbor iz mlade bošnjačke poezije pod naslovom “Kad zora razrjeđuje strah” (Zagreb, 2010.). q 39 priče iz bosne NARODNI HEROJI IZ BiH: NESIB MALKIĆ – SUMNJIVE OKOLNOSTI POGIBIJE NA CRNORIJEČKOJ VISORAVNI Vojnik od glave do pete Živinice su bile jedna od prvih općina u Bosni i Hercegovini čiji su građani krajem 1991. godine masovnim protestima iskazali otvoreno nezadovoljstvo prema Jugoslovenskoj narodnoj armiji, zbog njihovog odnosa prema građanima i blagonaklonosti politici Karadžićeve Srpske demokratske stranke. Tokom jednog protesta verbalno su napali pripadnike JNA uzvikujući: “Nije ovo Srbija!” Prilikom pomjeranja snaga JNA početkom 1991. godine, Nesib Malkić sa svojim privatnim autom napušta kolonu vozila Jugoslovenske armije i stavlja se na raspolaganje općinskom štabu Teritorijalne odbrane Kladanj. Organizator odbrane Živinica Raspoređen je na dužnost komandira čete Teritorijane odbrane (TO) Živinice, a ubrzo postaje i načelnik Općinskog štaba TO Živinice. Dolazak Nesiba Malkića značio je veliko moralno ohrabrenje za nenaoružane pripadnike malobrojnih patriotskih snaga koje su se spremale da, bez obzira na sve, pruže odlučan otpor okupaciji Bosne i Hercegovine. Nesib Malkić rođen je u Dubravama Gornjim kod Živinica, 5. jula 1961. godine. Kao pitomac 25. klase upisuje Srednju vojnu školu u sarajevskoj kasarni “Maršal Tito”. Završio je višu vojnu školu odsjek RV PVO (Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana), a nakon toga i specijalističku obuku u Zadru. JNA je napustio u činu kapetana. Obavljao je dužnost komandira čete, načelnika Općinskog štaba TO Živinice i komandanta 210. viteške brigade Armije RBiH. Bio na svim bojištima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa Armije RBiH. Živinice su bile idealno mjesto za odgovornog i sposobnog oficira kakav je bio Nesib Malkić. Prve ozbiljnije obrise dobre organizacije, po kojoj će živiničke snage kasnije postati prepoznatljive u cijeloj državi, dao je Nesib Malkić. Uspostavio je prvu pravu organizaciju sistema veze na području OŠTO Živinice. Organizirao je, u formacijskom smislu, i prvu pravu četu koja je izašla na brdo Gradina iznad Živinica. Jednostavno, već na samom početku svojim angažmanom i djelima pokazao se kao pravi čovjek koji treba stati na čelo patriotskih snaga. Odlučnost stanovništva Živinica za odbranu cjelovite Bosne i Hercegovine najbolje pokazuje podatak da su u Živinicama već 2. aprila 1992. godine formirane dobrovoljačke jedinice koje su trebale pomoći malobrojnim braniteljima Bijeljine, koje su prethodni dan napale paravojne snage SDS-a i snage Srpske dobrovoljačke garde predvođene ratnim zločincem Željkom Ražnjatovićem Arkanom. Nažalost, ta jedinica nije učestvovala u odbrani Bijeljine, jer tada Štab TO nije imao dovoljno naoružanja. Ipak, već 9. aprila 1992. godine, dan nakon što su tenkovske jedinice JNA i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda zauzele Zvornik, 72 pripadnika TO BiH iz Živinica pridružili su se hrabrim braniteljima Kula-grada iznad Zvornika. Općinski štab TO Živinice bio je prvi štab Teritorijalne odbrane u zemlji koji je izvršio mobilizaciju vojno sposobnog stanovništva. Od samog početka, kao načelnik Općinskog štaba TO Živinice, Nesib Malkić je insistirao na ukrupnjavanju jedinica. Imao je jasnu viziju organizacione strukture koja je bila neophodna za uspješno suprotstavljanje neprijatelju. Ukrupnjavanjem postojećih jedinica formirana je 210. brigada Armije RBiH. Malkić je izrazio želju da komanduje tom brigadom. Zahvaljujući Malkićevim organizacionim sposobnostima, daljom transformacijom Općinskog štaba TO 40 Nesib Malkić (1961. - 1993.) Živinice formirana je Komanda operativne grupe, ranga divizije sa šest brigada. Na čelu ovih formacija bio je Nesib Malkić. Odbranom Tuzle, Kalesije, Kladnja, Banovića, Lukavca, Gračanice, Srebrenika, Gradačca i Živinica uvezana je relativno prostrana slobodna teritorija u ovom dijelu zemlje. Ipak, 210. brigada Armije RBiH, koju je ustrojio Nesib Malkić, tokom rata nikada nije mirovala. Jedan ili dva bataljona ove brigade uvijek su bili na zadatku, tamo gdje je bilo najpotrebnije. Ponajmanje su branili državu na svojoj općini: 75% zadataka živiničkih boraca bilo je na prostoru drugih općina. Bili su na svim ratištima u zoni i izvan zone 2. korpusa: od Brčkog, Teočaka, Olova, Kalesije, Sapne, Majevice do Vozuće, Ozrena i Bosanske krajine. Vareš 1993. – suradnja četnika i HVO-a U tom ratnom periodu nije bilo struje. Nesib je dugo noću radio, neprestano je bio posvećen planiranju vojnih djelovanja. I njegova dvojica braće bili su u njegovoj brigadi. Nisu imali nikakvih povlastica. Čak ih je i preskakao, kad bi dijelio cigare i slično, da ne bi drugi borci zamjerili. Analizu djelovanja brigade vršio je sa svim borcima i komandantima. Od pripreme zadatka do završetka. Nikada nijednom borcu nije uskratio odgovor. Sa svojim vojnicima pričao je s potpunim poštivanjem i uvažavanjem. S ciljem zaštite života svojih vojnika uvijek je vršio temeljite pripreme i izviđanja ratišta. Kad je akcija, tražio je maksimalnu opreznost kako bi se sačuvalo što više života naših vojnika. Nijedan borac njegove brigade nije došao tamo gdje već nije bio njihov komandant. PREPORODOV JOURNAL 144 priče iz bosne Izviđanje terena vršio je s komandantima bataljona. Nakon toga bi komandanti bataljona na terenu vršili pripremu s komandirima četa da se za svakog vojnika odredi mjesto i da svaki vojnik zna svoj zadatak prije početka akcije. Kad bi neko pao u neku malodušnost, on je bio taj koji je rekao: “Hej, polahko, napravit ćemo mi nešto što će vrijediti, što neće biti lahko pregaziti!” Deset dana prije pogibije Nesiba Malkića, Komanda brigade izviđala je teočansko ratište. Plan neprijatelja krajem 1993. godine bio je da se preko Olova, dolinom rijeke Krivaje, spoji s neprijateljskim snagama u Vozućoj i na Ozrenu, te da u potpunosti odsijeku tuzlansku regiju koja je već tada bila najveća slobodna teritorija u Bosni i Hercegovini od ostatka slobodne teritorije u Srednjoj Bosni. Ipak, stalni problem za pripadnike 2. korpusa bila je nemogućnost dopreme materijalno-tehničkih sredstava, hrane, goriva i lijekova. Plan neprijatelja je bio da potpuno odsijeku tuzlanski region. Grad Vareš bio je slavina od koje je zavisio život na području Tuzle. Svi humanitarni konvoji prolazili su kroz ovaj grad pod kontrolom HVO-a. Doprema hrane, lijekova i materijalno-tehničkih sredstava ovisila je isključivo o odluci lokalnih vojnih vlasti u tom gradu. Kad hoće puste konvoj, kad neće, zatvore – i stvore stanje na području tuzlanske regije koje je bilo na granici izdržljivosti. Snage 2. korpusa odlučile su osujetiti taj plan napadom na grad Vareš koji je tada imao izuzetan strateško-taktički značaj. “Nismo imali hrane, nismo imali municije, dok se druga strana rasipala. Ja sam radio tada obavještajne poslove i imao sam podatke da četnički komandanti i neki HVO oficiri sjede po Varešu po kafićima, zajedno piju i druže se. Oni nisu između sebe imali neprijateljskih djelovanja”, priča oficir Enes Gurda. Nakon što se “proslavio” izvršenjem prljavih zadataka u cilju izazivanja neprijateljstva između snaga HVO-a i Armije RBiH i nakon što je sa svojim kriminogenim vojnicima zaveo strahovladu u Varešu hapseći i pripadnike HVO-a, 23. oktobra 1993. godine jedinice HVO-a pod komandom Ivice Rajića, kriminalca i ratnog zločinca osuđenog u Haagu, počinile su masakr nad bošnjačkim stanovništvom u Stupnom Dolu. Nakon toga, 210. viteška brigada Armije RBiH od pretpostavljene komande dobila je zadatak oslobađanja Vareša. Pogibija komandnog kadra 201. brigade Komandant Nesib Malkić, kao i uvijek do tada, krajnje ozbiljno je prihvatio ovaj zadatak započevši pripremna izviđanja. Lično je 24. oktobra 1993. godine provjerio situaciju u Stupnom Dolu i odlučio da sa svojim planovima napada upozna komandante svojih bataljona. Dan kasnije, 25. oktobra 1993. sve je krenulo naopako već od jutarnjih sati. U Komandi nije bilo dovoljno goriva, i umjesto u 10 sati ujutro komanda je tek kasno poslijepodne u sumrak došla na lokaciju odakle su trebali vršiti izviđanje. S obzirom da je bio oktobar, dio puta kojim je komandant Malkić s komandantima svojih bataljona trebao doći do linija Mjesto pogibije Nesiba Malkića i komandnog kadra 201. brigade LISTOPAD 2012. prema Varešu bio je prilično vlažan. U rejonu Crnoriječke visoravni odlučili su da se iskrcaju iz vozila i nastave šumskim putem pješke. Spontano se oformila grupa oko komandanta brigade. Prema sjećanju njegovih oficira Malkić je bio veoma zabrinut situacijom u Stupnom Dolu. Kada su došli u neposrednu blizinu brda s kojeg se mogao vidjeti Stupni Do u plamenu, eksplodirala je prva granata. Pala je nekih 100 metara dalje. Pukovnik Sead Paravlić rekao je da se prije korekture vatre popnu na obližnje brdo odakle su trebali vršiti izviđanje Stupnog Dola. “Potrčali smo prema šumi u zaklon i tada se čuo rotirajući zvuk druge granate”, kaže Husein Jusić, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan. Bilo je oko 16 sati i 40 minuta. Granata je pala tačno na mjesto kuda su se kretali komandant Nesib Malkić i njegovi oficiri. Pet oficira je teško ranjeno, a komandant brigade Nesib Malkić bio je na mjestu mrtav. S njim su poginuli i načelnik Štaba brigade Fikret Andelić, Sead Paravlić, Nevres Šišić i Nermin Forčaković, koji je poslije podlegao od zadobijenih rana. Heroj Nesib Malkić poginuo je u rejonu sela Crna Rijeka nedaleko od Olova. Tokom ratnih godina dešavale su se mnoge, nikada razjašnjene sumnjive situacije u kojoj su konce rata vodile mračne sile najčešće povezane profiterskim i ratnohuškačkim porivima. Malkićevi saborci, koji su 25. oktobra 1993. godine bili svjedoci pogibije komandnog kadra 210. brigade, ne kriju sumnju da je do ovog tragičnog događaja došlo pukom slučajnošću. Iako utvrđivanje istine prepuštaju historiji, vjeruju da nekome nije odgovaralo da se izvrši zauzimanje Vareša. “Granate su doletjele s položaja vojske Republike Srpske s prostora Bijambara. Optička vidljivost nije postojala. Nakon što je druga granata pogodila pripadnike Komande 210. brigade, nije se više čula nijedna eksplozija. Imam pravo da sumnjam da u tome ima elemenata izdaje. Historija će pokazati”, kaže Enes Gurda. Nepravda prema porodici narodnog heroja Malkić je bio nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan od 1993. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine. Današnja kasarna u Živinicama nosi njegovo ime. Brigada kojom je komandovao, nakon njegove pogibije dobila je počasni naziv 210. Viteška brigada Nesib Malkić. Iako je u rat ušao sa činom kapetana, Malkić je bio rijedak primjer vojnog profesionalca, “vojnika od glave do pete”, koji se nametnuo svojom stručnošću i primjernim ponašanjem. Njegova brigada je bila ogledalo svog komandanta. Bila je jedna od najbolje ustrojenih formacija na prostoru Bosne i Hercegovine, sastavljena od patriota koji su se prije svega izdvajali svojim vojnim vještinama i profesionalizmom. “Da nije bilo ovakvih sinova majke Bosne koji su bili spremni, bez ikakvog pogovora, dobrovoljno od prvog dana stupiti u redove Armije BiH i ponosno je braniti na svakom dijelu teritorije BiH, gdje je to bilo potrebno – ne bih je ni uspjeli odbraniti. Nema ni jedne teritorije niti jednog korpusa u sastavu Armije BiH da naše jedinice na čelu sa 210. Viteškom brigadom nisu tamo išle. O tome treba da znaju naša djeca, da znaju kakvi su heroji bili u Živinicama i koliki je doprinos odbrani BiH naših saboraca ovdje”, kaže Hasan Muratović, načelnik općine Živinice. Nažalost, porodica heroja Nesiba Malkića doživjela je nezapamćenu nepravdu od Armije pod čijom je zastavom hrabro poginuo. “Mom bratu je 2. korpus Armije RBiH dodijelio stan. Nakon njegove pogibije u stanu su živjeli naši roditelji. Međutim, dvije godine kasnije naši roditelji su iz tog stana deložirani. Tom prilikom su i pretučeni. Pokrenuli smo tužbu, ali je sve to propalo. To je bruka i sramota, kako se tuzlanske vlasti odnose prema jednom takvom heroju”, kaže Fadil, brat rahmetli Nesiba Malkića. q Avdo HUSEINOVIĆ 41 živjeti islam ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (VII) Načini objave poslanstva (II) (...) Suštinske razlike među poslanicima nema. Muslimani su ih dužni sve voljeti i poštivati i uvijek na njih donositi riječi mira i blagoslova.1 Oni koji tako ne rade su nevjernici. “Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: ‘U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo’, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju. A oni koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju i nijednog od njih ne izdvajaju – On će ih, sigurno, nagraditi. – A Allah prašta i samilostan je.” (An-Nisa, 150-152) U islamskoj se literaturi u opisima Allahovih poslanika navodi nekoliko karakternih osobine koje su ih krasile i radi kojih su im mnogi ljudi bezrezervno (po)vjerovali i zajedno sa njima promicali islamske vrijednosti. Mi ćemo ih ovdje spomenuti u najkraćim crtama. Sve su poslanike krasile sljedeće osobine. Fetanet, u značenju oštroumnosti i visoke inteligencije. Podrazumijeva se da su najbolji među ljudima, koji su ikada hodili zemljom, morali imati visok koeficijent inteligencije, ako bi to današnjim rječnikom opisivali, da su imali jako razvijene umne i spoznajne mogućnosti. No, oni se uvelike razlikuju od pojedinaca-genijalaca. Njihovo razmišljanje se nije svodilo na usku i samo jednu granu ljudske spoznaje (današnji genijalci su stručnjaci u jednoj grani znanosti, eventualno u dvije, dok o drugima malo znaju ili ih uopće ne poznaju)…. Božji poslanici, pored toga što posjeduju snagu razumijevanja, razmišljanja i umnih proračuna, bili su potpomognuti snagom Božje Objave, snagom veze sa Izvorom svega postojećeg. Genijalci ne posjeduju ovu snagu i upravo zbog toga se ne mogu uspoređivati s poslanicima. Na kraju krajeva, nijedan genijalac nije imun od pogrešaka i zablude krivoga puta. Sidk, u značenju istinoljubivosti i Ihlas u značenju iskrenosti, zasigurno su najvažnija vrline poslanika, presudna za njihovu misiju. Poslanici su bili krajnje iskreni i odani, kako u svojoj misiji tako i prema svim ljudima. Uvijek su istinu govorili, pa i u šali ili u ljutnji, kako je to Muhammed, a.s., znao kazati, a poslanici se nikada nisu ljutili radi sebe, svoje sujete i svoga ega, nego radi kršenja Allahovih Zakona.2 Iskrenost, kao i ostala njihove vrline, proizlazila je iz čvrste vjere u Jednoga Allaha, dž.š., Koji u Kur’anu za svoje poslanike naglašava da ih je krasila krajnja iskrenost. U kur’anskom poglavlju Merjem/Marija, Allah, dž.š. navodi nekoliko poslanika i spominje njihovu odliku iskrenosti: “Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik.” (Merjem, 41) “I spomeni u Knjizi Musaa! On je bio iskren i bio je poslanik, vjerovjesnik.” (Merjem, 51) “I spomeni u Knjizi Idrisa! On je bio istinoljubiv i vjerovjesnik.” (Merjem, 56) “To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali.” (Merjem, 58) I mnogi drugi ajeti koji naglašavaju izvanredne moralne osobine Allahovih odabranika, ali uvijek naglašavajući da su bili i ostali u svojoj srži samo ljudi poput svih ostalih ljudi. 42 Ljudi koji su jako osjetljivi na bilo kakvu zlouporabu, poslanikovu neiskrenost bi zasigurno otkrili i napustili bi ga. Muhammed, a.s., je svojom iskrenošću znao privući u islam i najveće neprijatelje islama, čak one koji su ga pokušali osobno ubiti, dok se nisu upoznali na pravi način sa njegovim učenjem, a onda su bezuvjetno postali najgorljiviji njegovi sljedbenici. On je svojom iskrenošću, blagošću i otvorenošću ljude uspio uvjeriti da njegova misija nije interesna, da njega uopće ne zanima vlast u mjeri koja zanima obične ljude niti mu je bitno porijeklo, stalež, rasa ili spol osobe kojoj se obraćao. Za poslanika je vlast samo sredstvo da zaživi i u praksi se sprovede Allahov Zakon. Za poslanika je vlast predstavljala sredstvo za savršeni poredak, red i moralnu disciplinu. A toga ne može biti bez bogobojaznosti i ljubavi prema svakome čovjeku. Adalet, u značenju pravednosti. Uvijek su pravedni bili, posebno prema svojim najbližim. Štoviše, uvijek su drugima davali prednost, kada su u pitanju ovozemaljska dobra. Poznati su primjeri iz života Muhammeda, a.s., kada svojoj najbližoj obitelji, svojoj kćeri Fatimi i njenom mužu Aliju, nije dopusti da se okoriste iz državne blagajne, iako su na to imali pravo, bojeći se da će ljudi krivo protumačiti, odnosno nije dao povoda da ljudi, slabije vjere, to krivo i zlonamjerno komentiraju i pogrešno shvate.3 Ridžalet, u značenju muškosti. Svi su poslanici bili muškarci. Allah u Kur’anu spominje i odabrane žene, poput Isaove majke Merjeme ili faraonove žene Asije, no one nisu bile poslanici. Teblig, u značenju potpunog i vjernog dostavljanja Allahovih poslanica. Objavu, neovisno o svim životnim opasnostima, pa čak i pod prijetnjama smrću, poslanici su vjerno dostavili drugim ljudima. Nisu kalkulirali, a kamoli išta sakrili.4 Ismet, u značenju nepogrešivosti. Kada je u pitanju vjera i njeni postulati odnosno moral, poslanici su bili nepogrešivi. Njih je odgajao njihov Gospodar. Kada su u pitanju svakodnevne procjene i prosudbe, poslanici su mogli pogriješiti. No, u svakom slučaju, njihovi grijesi nisu bili planirani niti namjerni.5 Poslanici ne podliježu prohtjevima duše u mjeri da izgube razum, ne zapadaju u grijeh, niti u svojim poslovima čine greške poput ostalih ljudi. Njihovo PREPORODOV JOURNAL 144 živjeti islam udaljavanje od grijeha i grešaka koje obični ljudi čine svakodnevno, čini ih osobama od najvećeg povjerenja. Njihovo udaljavanje od grijeha proizlazi iz čvrstine imana (vjere). Oni su bili potpuno slobodni kao i drugi ljudi. Ali su bili svjesni opasnosti približavanja grijehu. Za njih je grijeh bio poput otrova koji bi ubio svaku osobu koja ga kuša zato mu se nisu ni približavali. Emanet, u značenju apsolutne povjerljivosti i poštenja. Svaki je poslanik odisao povjerenjem. Muhammed, a.s. je kazao: “Nema vjerovanja onaj u koga se nema povjerenja, a ni vjere onaj koji ne ispunjava obećanja.” A tko bi im povjerovao da su bili nepovjerljivi. Dokaz za to su mekanski mušrici i kasnije medinski židovi, koji, iako nisu povjerovali Muhammedu, a.s., u njegovu misiju, nisu oklijevali svoje najvrjednije stvari ostaviti na čuvanje kod njega, znajući ga prije poslaničke misije kao pouzdana i povjerljiva čovjeka. A i prije poslaničke misije Muhammed, a.s., je imao nadimak El-Emin, u značenju povjerljivi. Poslanici su bili poput običnih ljudi “A ljude je, kad im je dolazila objava, odvraćalo od vjerovanja samo to što su govorili: ‘Zar je Allah kao poslanika čovjeka poslao?’ Reci: ‘Kad bi na Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali.’” (Al-isra, 94-95) Allah, dž.š., je mogao ljudima slati meleke da im dostave Objavu. Međutim, ljudima su slani odabrani pojedinci između njih samih. Ti su se pojedinci nad ostalim svijetom isticali izvanrednim moralnim i ljudskim vrlinama. Poslanstvo kao najčasnija i najodgovornija zadaća, što ju je uopće mogao ponijeti čovjek, davana je samo najboljima. Poslanici su u svojim ovozemaljskim potrebama bili poput običnih ljudi, osim što ih je krasilo poslanstvo koje promatramo više kao odgovornost i težak teret kojeg su nosili a tek onda i čast kod njihova Gospodara. Prije poslanstva, poslanici su obavljali različite poslove, bavili se različitim djelatnostima i zanatima i na taj način skrbili o svojim obiteljima. Za njih vjera nije bila profesija, nisu živjeli od svog propovijedanja. Isa, a.s., je bio stolar i pastir. Muhammed, a.s., je bio pastir i trgovac. Muhammed, a.s., nikada nije dozvoljavao svojim sljedbenicima da ga uzdižu iznad njegovih ljudskih granica. “‘Mi jesmo ljudi kao i vi’ – govorili su im poslanici njihovi – ‘ali, Allah daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima On hoće; mi vam ne možemo donijeti čudo bez Allahove volje - a vjernici neka se samo u Allaha uzdaju.’” (Ibrahim, 11) Poslanici nikada sebe nisu izuzimali iz obaveza. Oni su se, kao i drugi, i više od drugih, pokoravali Bogu. Više su od drugih robovali Bogu, molili, postili, borili se na Božjem putu, davali zekat, činili dobra djela, pomagali Božjim robovima, trudili se da poboljšaju svoj život i život drugih ljudi te su odbijali živjeti na račun drugih. Objava ne stavlja Poslanike izvan životne svakodnevnice, već ih čini primjerima savršenih ljudi i trajnog uzora drugima. Iz spomenutih razloga poslanici postaju predvodnici i vođe drugim ljudima. Blagost i smirenost, poslušnost roditeljima, istinoljubivost, iskrenost, i slične moralne vrednote posebno su bile naglašene kod Allahovih poslanika. Podjednako su poštivali i pravo pojedinca i interes zajednice. Upravo su poslanici uspostavili zlatnu ravnotežu između prava pojedinca i njegovih obveza u zajednici i naspram zajednice. Kao što su uspostavljali ravnotežu između tijela i duše, prolaznosti i vječnosti. Posjećivali su ljude i iskazivali m svoje poštovanje i prijateljstvo te spremnost da im budu na usluzi u svim životnim iskušenjima. Poučavali su ih da se svačije pravo mora poštivati i da svoju vjeru dokazujemo kada drugima želimo ono što želimo sebi. I ne LISTOPAD 2012. samo to, nego se moramo boriti i žrtvovati da se ostvare prava svih ljudi. Naučavali su da jači moraju štiti slabije, bogatiji pomagati siromašnije, da oni koji znaju svoje znanje moraju prenositi na one koji znanje traže; da oni koji su u većini i koji imaju vlast moraju štiti one koji pripadaju manjini. Poslanici su bili istinski učitelji, ali i istinske vođe. Uspostavljali su zakone koji štite vjeru, život, čast i imetak svakog pojedinca. Ohrabrivali su svoje sljedbenike na samopreispitivanje i kritičnost prema samima sebi kroz razvijanje moralnih vrijednosti kao što su iskrenost, pravednost, povjerenje, održavanje zadate riječi, ispunjenje obećanja, spremnost da se drugi pomažu kroz žrtvovanje vlastitog imetka. Poslanici su donijeli učenja koja ohrabruju ljude da ulažu napore da bi postigli savršenstvo ponašanja te se uzdigli na uzvišeni položaj koji je Allah, dž.š., namijenio čovjeku. Naglašavali su svoju ljudsku prirodu i nemogućnost da sebi osobno ikakvu korist pribave ili štetu otklone. I njihov uspjeh, kako u poslaničkoj misiji tako i na osobnom svakodnevnom planu, ovisio je u konačnici o Gospodaru svjetova, Allahu, dž.š. i oni su to uvijek naglašavali. “Reci (Muhammede): ‘Ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.’” (Al-A’raf, 188) Različite su bile sudbine poslanika, uostalom kao i kod svih drugih ljudi. Neki su imali više, a neki manje uspjeha u svojoj misiji. Neki su objedinjavali vjersku i političku vlast kao Davud a.s. i Muhammed, a.s., a neki su bili čak i ubijeni od svojih sunarodnjaka, što se smatra teškim zločinom i velikim grijehom. Neki su imali veliku povijesnu ulogu kao Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, a.s., a neki su djelovali samo u svome vremenu bez trajnijeg utjecaja na budućnost. No, svi su poslanici iz islamske vizure bili muslimani. Bilješke: 1 Ne samo kada se spomene ime Muhammeda,a.s., nego i svih drugih poslanika, muslimani su dužni izgovoriti riječi alejhisselam, u značenju “neka mu je Allahov mir i spas”. 2 “I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. ‘O narode moj’ - reče, ‘zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!’” (Prijevod značenja - Taha, 86) Musa, a.s., bio je srdit i žalostan zbog toga što su Izraelićani u njegovoj odsutnosti počeli obožavati tele i na taj način iznevjerili obećanje koje su mu dali. Allah, dž.š., kaže: “I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti, - pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema boga sem Tebe! Hvaljen nek’ Si! A ja sam se zaista prema sebi ogriješio.’” (Prijevod značenja - El-Enbija, 87) Zunnun je drugo ime za vjerovjesnika Junusa, a.s., upućenog narodu drevnog grada Ninive. On se rasrdio na svoj narod zbog nepoštovanja Allahovih propisa. Junus, a.s., napustio je svoj narod bez dopuštenja Allaha, dž.š., pa je onda zbog svoje pogreške postao plijen velike ribe. Međutim, Allah, s.v.t., spasio ga je tegobe, jer se on iskreno pokajao. 3 “Doista one prije vas je upropastilo sto nisu izvršavali kaznu nad nekim tko ukrade ako je plemićkog porijekla, a izvršavali su je kad ukrade neko slabijeg porijekla. Tako mi onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša! Kada bi Fatima kći Muhammedova ukrala, Muhammed bi joj odsjekao ruku!” (Buhari i Muslim) 4 Na Oprosnom hadžu, neposredno prije svoje smrti, Muhammed, a.s., je upitao svoje sljedbenike da li svjedoče da je on kao Allahov poslanik vjerno dostavio Kur’an – svi su mu kao jedan potvrdili da je vjerno i kako treba dostavio Allahovu Riječ. Muhammed, a.s., je tražio da mu posvjedoče njegovi ashabi da je vjerno dostavio Objavu, da ju je sam živio i na razumljiv način u praksi provodio. Poslije toga, Muhammed, .a.s., poručuju da svojim sljedbenicima ostavlja dvije stvari koji će sve muslimane održavati na pravome putu: Kur’an i Sunnet. 5 Prenosi se od Ummu Seleme, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Vi se doista sporite kod mene i možda jedan od vas bude mudriji u svom dokazivanju od drugoga, pa mu ja presudim po onome što sam čuo od njega. Pa onaj kome presudim nešto od prava njegovog brata, samo sam mu presudio komad pakla.’” (Muttefekun alejhi) Sahih Buharija (7169), Muslim (1717). q Mirza MEŠIĆ 43
