A sad u Rio po sedam medalja!

Broj 44 / rujan 2012.
ISSN 1331-9523
LONDONSKI DNEVNIK:
Dosad najuspješnije hrvatske Igre
NASTANAK MODERNOG ŠPORTA:
Polo - igra kraljeva
OLIMPIJSKE LEGENDE:
Ivan Cipci
LONDON 2012.
A sad u Rio po sedam medalja!
Sadržaj
8
London 2012.
A sad u Rio po sedam medalja!
42
Znanost i šport
Druga strana realnosti
18
Olimpijske legende
Ivica Cipci
46
Darovitost i šport
Slon na bocama
22
Nastanak modernog športa
Polo
48
Športska terminologija
Polo
26
Žene i šport
Badmintonska afera
52
Šport i međunarodne integracije
EU Programi za financiranje športa
29
Prilog
Povijest hrvatskog športa
Broj 44 / rujan 2012.
ISSN 1331-9523
LONDONSKI DNEVNIK:
Dosad najuspješnije hrvatske Igre
NASTANAK MODERNOG ŠPORTA:
Polo - igra kraljeva!
OLIMPIJSKE LEGENDE:
Ivan Cipci
LONDON 2012.
A sad u Rio po sedam medalja!
Olimp 4
Za nakladnika:
Uredništvo:
Josip Čop
Hrvatski olimpijski odbor
Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb
Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša
Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar, Ivan Škoro
Glavni urednik:
Ante Drpić
M 14 d.o.o (Jet-set magazin)
Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb
Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa:
Oblikovanje i prijelom:
Ana Popovčić
Marin Stojić
Produkcija:
Poštovani čitatelju,
i edukacija
54 Šport
Pismo omiljenom športašu
i šport
58 Društvo
Treba li nam Zakon
o sportskoj inspekciji
60 Internet
Badminton
Olimpa do Olimpa
62 Od
Nagrada Dražen Petrović
za 2012.
Prijevod:
N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13,
10 000 Zagreb
Dear Reader,
Olimp je časopis
Hrvatskog
olimpijskog
odbora.
Tisak:
Tehničar Copyservis
Kranjčevićeva 25a
10 000 Zagreb
Naklada:
zastor je spušten: najveći športski događaj na planetu završio je. Sliježu se dojmovi, analiziraju
nastupi i zbrajaju rezultati.
Jedinstvena, unisona ocjena cijele Hrvatske je da su ovo za nas bile najuspješnije Igre dosad – i
po broju naših športaša na OI i po broju osvojenih medalja.
Podsjetimo se samo naše bilance: tri zlata, srebro i dvije bronce.
Deseta zemlja po uspješnosti u Europi, sedma na svijetu po
broju osvojenih medalja u odnosu na broj stanovnika. Fascinantno!
Ako se osvrnete na prethodni broj Olimpa i moje osobne prognoze napisao sam ovako: osvojimo li pet medalja - fantastično,
šest - više od fantastičnog, a sedam bi bio san, “dotaknuli bismo
svemir”. Ispričavam se svim čitateljima ako su u ovom tekstu
naslutili euforiju, budući da rijetko izražavam svoje unutarnje
osjećaje, ali eto, u Londonu je ispalo „više od fantastičnog“.
Dopustite mi da svim hrvatskim športašima, a pogotovo osvajačima medalja na OI u Londonu, njihovim trenerima i svim
osobama u stručnim timovima, kao i svim predstavnicima
Glavni tajnik Hrvatskog
nacionalnih saveza, još jednom čestitam na iznimnom uspjehu.
olimpijskog odbora
Naravno, ne treba izostaviti, niti zaboraviti, zahvaliti se Vladi
Secretary
General of the
RH i Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa koji su dali
Croatian
Olympic
Committee
značajnu financijsku podršku normalnom radu i djelovanju
HOO-a, te na taj način pridonijeli ovom značajnom športskom
Josip Čop, dipl. oec.
uspjehu.
A sada vraćanje u realnost, na poslove i zadaće koji nas očekuju. U prvom redu, to je izrada dva Projekta: Mediteranske igre
u Mersinu 2013. godine i Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016.
Projekti se usvajaju zajedno s Proračunom HOO-a za 2013., na Veliki dan Hrvatskog olimpijskog odbora, 27. prosinca 2012., kada će se održati i Skupština HOO-a. U međuvremenu (22.
listopada) održat će se i redovni izbori za predsjednika HOO-a.
Nadam se da će HOO i u budućnosti postizati ovako dobre sportske rezultate, da će ova naša,
vodeća, športska institucija, i nadalje ostati perjanica hrvatskog športa.
www.hoo.hr
hoo@hoo.hr
The curtain is down: the biggest sports event on the planet is over. The impressions are settling
down, the performances are being analyzed and the results summed up.
The unique, unison opinion of the whole Croatia is that for Croatia these Olympics were the
most successful ever – both concerning the number of our athletes performing at the Olympics
and the number of medals won.
Let's just remember our awards: three gold, one silver and two bronze medals. Tenth in Europe
by success, seventh in the world by the number of medals won in relation to the size of the
population. Fascinating!
If you look in the previous number of Olimp and my personal forecasts, I wrote this: if we win
five medals - fantastic, six - more than fantastic and seven would be a dream come true, "we
would touch the universe”. I apologize to all readers if they sensed euphoria in this text, since I
express my inner feelings very rarely, but in London the things were “more than fantastic”.
Please allow me to congratulate once again all the Croatian athletes, especially the medal
winners at the Olympic Games in London, their coaches and all the persons in professional
teams as well as all the representatives of national federations on outstanding performance.
Of course, we should not omit or forget to thank the Government of Republic of Croatia
and the Ministry of Science, Education and Sports for significant financial support to the
normal operation and activities of the COC, as their contribution to this remarkable athletic
achievement.
And now back to reality, to activities and tasks that await us. In the first place, it is drafting of
two projects: the Mediterranean Games in Mersin in 2013 and the Olympics in Rio de Janeiro
in 2017. The Projects will be adopted along with the COC budget for 2013 on the Big day of
the Croatian Olympic Committee, December 27th, when the COC assembly will be held. In the
meantime (on October 22nd), the regular elections for the President of the COC will be held.
I hope that COC will continue achieving great sports results in the future as well, and that this,
leading sports institution of ours will remain the flagship of Croatian sports.
Olimp 5
Londonski dnevnik
Petar
ud, Maro Joković, Ivan Buljubašić,
Burić, Miho Bošković, Nikša Dob
ir
Dam
ć,
Pavi
Josip
:
OLISTI
ZLATNI VATERP
n.
Hinić, Paulo Obradović i Frano Vića
Sandro Sukno, Samir Barač, Igor
Muslim, Andro Bušlje,
o
p
o
i
R
u
a
d
a
As
Olimp 8
SREBRNI VESLAČI: David Šain, Martin Sinković, Damir Martin i Valent Sinković
Nakon dočeka hrvats
kih olimpijaca na Trgu
bana Jelačića u
Zagrebu jedan je oduš
evljeni navijač rekao:
„Uspjeh je tako
velik da će ga biti tešk
o ponoviti!“. Da, tešk
o; hoće li uopće
netko imati hrabrost
i najaviti - U Rio idem
o po sedam medalja!
ZLATNI: Giovanni Cernogoraz
ZLATNA: Sandra Perković
Tekst: MARIN ŠAREC
Fotografije: HINA
sedam medalja!
BRONČANI: Igor Vori, Mirko Alilović, Ivano Balić, Damir Bićanić, Jakov Gojun,
Ivan Ninčević i Manuel Štrlek.
9 Olimp
BRONČANA: Lucija Zaninović
Londonski dnevnik
N
astup na Olimpijskim
igrama u Londonu započeli smo, zapravo, “hendikepom”: Blanka Vlašić, koja je bila naša
glavna uzdanica za
(zlatno) olimpijsko odličje, nije zbog
ozljede ni došla u London, a Snježana
Pejčić i Filip Ude nisu obranili svoja
sen
zacionalna odličja iz Pekinga. Tako je
hrvatska olimpijska delegacija već nakon prvog dana natjecanja na Igrama
XXX. olimpijade bila na - “minus tri”.
No, usprkos opisanoj uvertiri,
Hrvatska je u Londonu osvojila rekordnih šest odličja, uz čak tri zlata.
Dokaz je to da su špekulacije o nikad
jačem hrvatskom olimpijskom izaslanstvu bile realne i utemeljene.
Kao i očekivanja da će sigurno opet
iznenaditi i netko na koga se uopće ne
računa.
Taj netko je u Londonu bio novigradski strijelac Giovanni Cernogoraz. U
Pekingu smo zahvaljujući Josipu Glasnoviću (peti u finalu) saznali da “gađanje glinenih golubova” nije lovačka
zabava, već vrlo uzbudljiva olimpijska
disciplina. U Londonu smo prvo shvatili da Hrvatska u tom športu može i
do olimpijskog odličja (dva strijelca u
finalu!), da bi na kraju Cernogoraz uzeo
upravo ono najsjajnije, zlatno!
„Daj da konačno razjasnimo kako se
on, zapravo, preziva. Jedni kažu Cernogorac, drugi Černogorac, a treći Crnogorac“, raspitivalo se nekoliko kolega
uoči konferencije za novinare sa senzacionalnim olimpijskim pobjednikom u
Hrvatskoj kući. Saznali smo toga dana
i to (Černogorac), ali i još puno toga o
našem zlatnom trapašu, kako se nazivaju strijelci letećih meta. Primjerice
to da bi volio dobiti posao u vojsci ili
policiji kako bi lakše osigurao uvjete za
trening u ovom skupom sportu (puška
kojom je pucao u Londonu košta 8000
eura!). Istina, za razgovore nije bilo
baš previše vremena jer Giovanni se
već sljedećeg jutra vraćao u Novigrad.
Turistička sezona bila je na vrhuncu,
Hrvatska je u Londonu
osvojila rekordnih
šest odličja, uz čak tri
zlata. Dokaz je to da su
špekulacije o nikad jačem
hrvatskom olimpijskom
izaslanstvu bile realne
i utemeljene. Kao i
očekivanja da će sigurno
opet iznenaditi i netko na
koga se uopće ne računa
pa je morao pomoći svojoj obitelji u
restoranu „Giovanni“.
- E, sad stvarno moram ići, hvala
vam na svemu - rekao je odlazeći oko
1.30 sa svečanosti upriličene njemu
u čast. Jest, dobili smo uistinu nesvakidašnjeg olimpijskog prvaka. Zlato je
zlato, ali zašto bi zbog toga mijenjao
išta u svojem životu?
“Kad si zadnji put vidio da je neki
hrvatski atletičar ili atletičarka srušio
hrvatski rekord na nekom velikom natjecanju?“, pitao je kolega iz Jutarnjeg
lista nakon što je Sandra Perković u
trećoj seriji olimpijskog finala bacila
disk 69.11 metara.
Pitanje je, dakako, bilo retoričko
jer teško se sjetiti kada je netko prije
Sandre svoj i nacionalni najbolji rezultat ostvario baš onda kada je bilo
najvažnije. Valjda je i zato Sandra Perković u Londonu osvojila prvo atletsko
olimpijsko zlato za Hrvatsku. Već je
prvim hicem (64.58) osigurala ulazak
među osam najboljih, drugim (68.11)
je “zakaparila” medalju, dok je rekordni
treći (69.11) bio sasvim nedostižan za
sve njezine suparnice u olimpijskom
finalu.
Pravo je, međutim, pitanje koliko
dugo će to naše prvo atletsko zlato
ostati i jedino? Blanka Vlašić kaže da
namjerava nastupiti na Olimpijskim
igrama u Rio de Janeiru 2016. godine,
ali i onima 2020. Svjetski juniorski
POBJEDNIČKO POSTOLJE U BACANJU DISKA: srebrna Darja Piščalnikova, zlatna Sandra Perković i brončana Yanfeng Li
Josip Pavić
SLAVLJE NA TRGU BANA JELAČIĆA: Miho Bošković, Paulo Obradović, Sandra Perković, Lucija i Ana Zaninović, Igor Hinić,11 Olimp
Pero Kuterovac, Petar Muslim, Nikša Dobud i Ivan Buljubašić.
Londonski dnevnik
doprvak u skoku s motkom Ivan Horvat
u London je, prema vlastitoj izjavi, došao „skupljati autograme“, u Rio će po
finale, a 2020. želi medalju. Dakako, i
Sandra Perković je tek počela, 22 su
joj godine. Čini se da će niz atletskih
odličja koje je Blanka Vlašić započela
srebrom u Pekingu, a Sandra Perković
nastavila zlatom u Londonu potrajati
malo dulje...
Andro Bušlje i Ratko Rudić
Pobjedom 8:6 protiv
Italije u finalu olimpijskog
turnira, Rudić je stavio
“točku na i” neponovljive
izborničke karijere, a
kolekcionari neobičnih
rekorda dobili su još jedan
doseg koji će biti teško
nadmašiti
Olimp 12
Ljubitelji rekordnih dosega
i nesvakidašnjih pobjedničkih nizova zasigurno bi bili razočarani da
hrvatski vaterpolisti u Londonu nisu
osvojili zlato. Razlog se, dakako, zove
Ratko Rudić. Najtrofejniji vaterpolski izbornik u povijesti toga športa
dosad je svjetsko i olimpijsko zlato
osvojio i s Jugoslavijom i s Italijom.
Svjetsko zlato je s Hrvatskom osvojio
2007. u Melbourneu i bilo je sasvim
jasno da mu nedostaje još samo
jedno - olimpijsko zlato s hrvatskim
vaterpolistima.
Pobjedom 8:6 protiv Italije u finalu
olimpijskog turnira, Rudić je stavio
“točku na i” neponovljive izborničke
karijere, a kolekcionari neobičnih re-
korda dobili su još jedan doseg koji će
biti teško nadmašiti. Često pobjeđujući
čovjek se nauči nositi s pobjedama.
Primajući čestitke za vrlo uvjerljivu
pobjedu u finalu (konačni rezultat nije
realan!) Rudić je, međutim, želio naglasiti dominaciju Hrvatske na cijelom
turniru.
- Iznenađujuće lagana i uvjerljiva
finalna pobjeda? Zašto samo finalna?
Pa, Hrvatska je uvjerljivo pobijedila na
svim utakmicama u Londonu! - ponavljao je Rudić odgovarajući do dugo u
noć na brojna novinarska pitanja. A u
zapisniku olimpijskog turnira u Londonu ostat će zapisanih osam pobjeda u
osam nastupa još jedne velike Rudićeve momčadi...
Može li se biti nezadovoljan
srebrnom olimpijskom medaljom? Može ako ste Valent i Martin Sinković,
David Šain i Damir Martin i veslate u
hrvatskom četvercu na pariće.
- Je, bili smo u prvi tren nezadovoljni jer smo ovdje očekivali zlato. Ali
bilo je to samo u tim prvim trenucima
nakon utrke. Kasnije smo shvatili što
smo zapravo napravili - pričao nam je
Slavlje na riječkom Korzu: Damir Burić, Samir Barač, Zdravko Ćiro
Kovačić, Petar Muslim i Igor Hinić
Valent Sinković na ramenima brata Martina
Olimp 13
Ivano Balić pozdravlja navijače na Trgu bana Jelačića
Giovanni Cernogoraz
Press centar kao oči i uši Hrvatske
Press centar Hrvatske kuće u South Kensingtonu bitno je Igre u Londonu približio hrvatskoj javnosti. Za akreditirane i neakreditirane medije
upriličeno je 20 konferencija za novinare s hrvatskim olimpijcima, a
svim novinarima je osim toga omogućeno i druženje s olimpijskom pobjednicom Sandrom Perković u P&G Houseu te s hrvatskim vaterpolistima i rukometašima u Hrvatskoj kući 2 u Stratfordu.
Slika iz Hrvatske kuće emitirana je na Sportskoj televiziji, Novoj TV,
RTL Televiziji i HTV-u, a tonski zapisi su svakodnevno slani na više od
300 e-mail adresa u Hrvatskoj.
Hrvatsku kuću je prvog dana Igara otvorio Predsjednik RH Ivo Josipović,
a uoči vaterpolskog finala posjetio ju je i predsjednik Vlade Zoran Milanović.
David Šain čekajući da se u Hrvatskoj
kući pojavi ostatak srebrne posade,
“zalutao” negdje na putu od jezera
Dorney do South Kensingtona.
Naravno da ni jednom vrhunskom
športašu nije drago jedinu utrku u sezoni izgubiti baš u finalu Olimpijskih
igara. No, upravo su zato Olimpijske
igre to što jesu. Jednom u četiri godine svi najbolji se nađu na istom mjestu, a onda odlučuju nijanse. Športskim kibicima malo će značiti priča o
vjetru i pogrešno namještenim veslima. Možda bi onda zaostatak za
pobjedničkim njemačkim čamcem bio
manji, možda bi naš četverac došao i
do zlata… Trener Nikola Bralić tvrdi da
to uopće ne bi došlo u pitanje da on
nije pogrešno procijenio kako će se
razvijati situacija s vjetrom na veslačkom centru Eaton Dorney.
Oko vrata Sinkovićima, Šainu i Martinu visi, međutim, londonsko srebro i
to je naravno - veliki uspjeh! Rezultat
za pamćenje posade 24-godišnjaka
koja još puno toga ima reći na najvećim svjetskim regatama. I na OI u Rio
de Janeiru 2016…
Teško je, dakako, očekivati da će do
olimpijskog odličja doći baš svi koji za
to imaju izgleda. Još je teže očekivati
da će do odličja u istom športu na
istim Igrama doći obje sestre blizanke
koje na njima nastupaju. Čak ni onda
kada je jedna europska, a druga svjetska prvakinja.
Ana Zaninović je svjetska prvakinja
i službeno najbolja tekvondoašica
sa Svjetskog prvenstva u Gyeongjuu
2011. I takve, međutim, na Olimpijskim igrama mogu natjecanje okončati
već u prvom krugu kvalifikacija. Upravo to se Ani dogodilo u kategoriji do
57 kilograma u Londonu. Nije osvojila
olimpijsko odličje, ali jest simpatije
športske javnosti svojim stavom nakon iznenađujuće i nesumnjivo problematične pobjede svoje suparnice:
- Nisam bila dovoljno dobra i to je
jedini razlog mojeg poraza!
Sestra Lucija osvojila je brončanu
medalju u kategoriji do 49 kg i nastavila tekvondoaški niz iz Pekinga. Tri
medalje s dvije OI - tekvondo se prometnuo u jedan od naših najuspješnijih športova na Igrama.
I hrvatski rukometaši došli su
do trećeg odličja na Olimpijskim Igrama. Zlatu iz Atlante i Atene, u Londonu su pridodali broncu. Očekivali su i
najavljivali sjajnije odličje, a sve utakmice osim polufinalne protiv Francuske bile su na tragu zlata. Takva
dominacija na rukometnim parketima
još nije viđena. No, na kraju, hrvatski
rukometaši nisu dobili prigodu igrati
za to zlato.
Slavku Goluži i njegovim rukometašima to je bilo vrlo teško prihvatiti,
dok su svi ostali njihovu medalju
slavili onako kako olimpijska odličja i
treba slaviti. Osim toga, bez te rukometne bronce ne bi bilo ni rekordnih
šest hrvatskih odličja u Londonu.
Može se na to i tako gledati…
Nakon dočeka hrvatskih olimpijaca
na Trgu bana Jelačića u Zagrebu jedan
je oduševljeni navijač rekao: „Uspjeh
je tako velik da će ga biti teško ponoviti!“
Da, teško. Hoće li uopće netko imati
hrabrosti najaviti: „U Rio idemo po sedam medalja!“ 
→ Summary ←
In London Croatia ended the Olympics
with record six medals, of which even
three golds. This proves that the rumors
about never stronger Croatian Olympic
team were absolutely realistic and
founded.
In Beijing, thanks to Josip Glasnovic
(who came in fifth in the finals), we
learned that “clay pigeon shooting” is
not a hunting party, but a very exciting
Olympic discipline. In London first
we realized that Croatia can win the
Olympic medal (two shooters in the
finals!) in this sports, but afterwards
Cernogoraz won exactly the brightest
one, gold!
Sandra Perkovic won in London the
first-ever Olympic athletics gold for
Croatia. And since she is only 22, her
discus will surely fly far at the next
couple of Olympics as well.
The most successful coach in water polo
history won the World and Olympic gold
with both Yugoslavia and Italy. He won
the World gold with Croatia in 2007 in
Melbourne and it was quite clear that he
was missing just one thing - the Olympic
gold with Croatian water polo team.
With a dominant 8-6 victory against
Italy in the Olympics finals, Rudic
rounded the unique coaching career, and
the collectors of unusual records have yet
another accomplishment which will be
hard to beat....
Can you be unhappy with a silver
Olympic medal? Yes, if you are Valent
and Martin Sinkovic, David Sain and
Damir Martin and if you are in men’s
quadruple sculls team. Of course, no
top athlete is happy to lose the only race
in the season exactly in finals of the
Olympic Games. Therefore, they are
already eagerly waiting the Olympics
2016 in Rio and race for the gold that
slipped them away in London...
Lucija Zaninovic won the bronze
medal in the category up to 49 kg and
continued thus the taekwondo series
from Beijing. Three medals from two
Olympics – the taekwondo turned into
one of the most successful Croatian
sports at the Olympics.
The Croatian handball team also came
up with a third medal at the Olympic
Games, adding the bronze from London
to their cabinet with gold from Atlanta
and Athens. They were expecting and
announcing the brightest medal, and all
the matches except the semi-final one
against France were on the trail of gold.
Such domination on the handball floor
has not been seen so far. But, at the end,
one bad day took away the finals...
15 Olimp
Olimpijske legende
Legenda
sa Zvončaca
Tekst: DAVOR BURAZIN
Ivica Johan Cipci, nekada najbolji svjetski vaterpolski bek, i danas se s ljutnjom sjeća
finala s Mađarima na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. kada je nepravično
ostao bez zlatnog odličja. Nije ga nimalo utješilo što je na tim OI bio najbolji
strijelac...
Marjan Žuželj, Ivo Cipci i Hrvoje Kačić
Olimp 18
O
d njegove kuće do bazena “Jadrana” na Zvončacu jedva je pedeset
metara zračne linije, iako se može
mirne duše konstatirati da je i “Jadran” njegova kuća, pa ionako dođe sve na
isto. Nema toga što u “Jadranu” nije bio - plivač, vaterpolist, tajnik, predsjednik… Sve što
možete zamisliti.
Dandanas, kad uživa u zasluženoj mirovini
u 80. godini života, Ivica Johan Cipci, nekada
najbolji svjetski vaterpolski bek, zlatnim
privjeskom na lančiću dokazuje pripadnost
“Jadranovoj” obitelji. U tom su splitskom
klubu plivali ili igrali vaterpolo i njegov brat
Kruno, rođak Ničeno, sestre Nađa, Zdenka i
Vesna, pa i supruga Majda.
Logično je onda zaključiti da Cipcijevim
venama teče “jadranaška” krv, ali svrstati ga
samo u taj krug bilo bi pogrešno, jer Cipci
je imao i vrlo aktivnu društvenu ulogu. Bio
je ugledni sudac, pa prvi policajac Županije
Splitsko-dalmatinske u vrijeme stvaranja
neovisne Hrvatske, organizirao je i prve
demokratske izbore, ali i imao čast među
prvima ući u oslobođeni Knin. Teško je nabrojiti sve funkcije koje je obavljao i u kojim
institucijama, vjerojatno bismo morali oteti
velik dio prostora posvećenog, u prvom redu,
razgovoru s najboljim strijelcem Olimpijskih
igara u Melbourneu 1956. godine i osvajačem srebrne medalje.
- Bio sam jedan od prvih bekova koji
je iz obrane plivao u napad, toga prije nije
bilo. Znalo se tko što radi, kako u vaterpolu,
tako i u nogometu. Mislim da je čuveni “Hajdukov” half Kokeza završio karijeru, a da nije
prešao centar igrališta - smije se Cipci.
Pa nastavlja:
- Ja sam bio dosta brz na kratkim distancama, imao sam snažan i specifičan šut s velike
daljine. U Melbourneu su naši napadači dali
ukupno tri gola, a sve ostalo Žuželj, Kačić i ja
iako smo bili obrambeni igrači.
Na žalost, nije bilo dovoljno za zlatnu
medalju. Mađarska je u finalu pobijedila
Jugoslaviju, a Cipci nije htio izaći na svečanu
dodjelu medalja. Bio je ljut, bijesan kao ris.
Zašto?
- Sudac, tada je sudio samo jedan sudac,
očito nas je pokrao. Zbog Mađarske revolucije te godine, svugdje u svijetu Mađari su bili
favorizirani, pa tako i u Melbourneu u svim
športovima. Bili smo puno bolji od njih, ali
nije nam dopušteno da osvojimo zlato. Ja to
nisam mogao podnijeti, nisam htio izaći na
ceremoniju, a medalju mi je donio kapetan
Kovačić. Savez me htio kazniti zbog takvog
ponašanja…
Takav osjećaj za pravdom vjerojatno ga je
i natjerao da završi Pravni fakultet i postane
sudac. No, prije toga, Cipci je proglašen i
Vaterpolski “plemić”
Ivica Cipci rođen je 25. travnja 1933. godine u Splitu, potomak
je stare splitske plemićke obitelji. U “Jadranu” je počeo plivati
1946. godine, vrlo brzo se “prešaltao” na vaterpolo u kojemu je
dosegao svjetsku slavu. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao
je pedeset utakmica, osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim
igrama u Melbourneu, četiri godine poslije u Rimu bili su četvrti.
Ima i srebro s Europskog prvenstva u Budimpešti 1958. godine,
dok je s “Jadranom” triput bio prvak Jugoslavije (1954, 1957,
1961). Izabran je za najboljeg športaša Dalmacije 1959. godine.
U Upravi “Jadrana” bio je od 1970. godine, a od 1974. pa sljedećih dvadeset godina bio je predsjednik ili vaterpolskog kluba ili
športskog društva.
Više od trideset godina proveo je kao sudac, potom prvi policajac Splitsko-dalmatinske županije. Dobitnik je mnogih priznanja
u športu, a 2008. godine zaslužio je i životnu nagradu - Red
Danice hrvatske s likom Franje Bučara.
19 Olimp
Olimpijske legende
najboljim športašem Dalmacije. Bilo je
to 1959. godine.
- Vaterpolo je bio popularan, “Jadran”
je osvajao prvenstva Jugoslavije, pa
to nije bio problem. Kasnije je došlo
do neravnoteže u izboru, uvijek su
se pojavljivali nogometaši “Hajduka”,
pa nisam siguran da bi danas Blanka
Vlašić pobijedila Vladimira Bearu, bez
obzira na svoje čudesne rezultate.
S lulom u rukama, bez koje je
teško zamisliti Ivicu Cipcija, razgovor
teče lagano, bez napora. Odakle mu
nadimak Johan?
- Čim sam stigao na bazen, dobio sam
taj nadimak, ali nisam siguran je li mi
ga dao pokojni Veljko Bakašun ili moja
sestra Nađa. S vremenom su me prestali zvati Ivica, za sve sam bio Johan, pa i
na jednoj medalji piše Johan Cipci.
“Jadran” i on, to je jedno te isto.
Čuvene su njegove izjave u kojima je
Radovan Miškov, Ivo Cipci,
Toni Nardelli (VK Jadran)
‘Spaladium Arena je
zločin prema Splitu
i Hrvatskoj, to je bio
megalomanski projekt
koji nije mogao uspjeti.
Bila je jednostavno
nepotrebna, stara dvorana
na Gripama sagrađena
prije više od trideset
godina kvalitetnija je i
sada. Trebalo je samo nju
dotjerati’
iskazivao ljubav prema svom klubu i
vaterpolu. Prva: „Dok me ne istiraju,
ja ne odlazim“, druga: „Ja sam samo
izdanak gromade leda koja viri iz mora“
i treća: „Moj je otac imao šestero djece,
petero pametnih i jednog vaterpolista“.
Oči su mu zaiskrile kad smo se dotakli zlatne medalje naših vaterpolista
na nedavnim Olimpijskim igrama u
Londonu.
- Mali Ratko je naše, “Jadranovo”
dite, ovdje je počeo karijeru. Nemojte mi zamjeriti što ga zovem „mali
Ratko“, znam ga jako dobro još dok je
bio mladić i ostali smo u jako dobrim
odnosima. Dakle, Rudić je razlog broj
jedan zašto smo osvojili zlato. Ja sam
od stjecanja samostalnosti zagovarao
njegov dolazak u Hrvatsku, ali moralo je proći jako puno vremena da se
poslože stvari u glavama nekih ljudi.
Žao mi je što odlazi, ali napravio je
maksimum, više od ovoga se ne može.
Nakon dvije utakmice bio sam siguran
da ćemo osvojiti zlato, to se vidjelo na
ponašanju naših igrača, njihovoj mirnoći, samouvjerenosti…
Stanje u splitskom kolektivnom
športu vrlo je teško. Tu sudbinu dijeli
i “Jadran”, nekada dvostruki europski
prvak.
- Kako drugima, tako i nama. Nema
u Splitu kluba kojemu je dobro. Situacija je loša i zato što šport više nije
djelatnost od posebnog interesa što je
bio u bivšoj državi, pa je u startu zakinut. Nekada se država brinula barem
za hladni pogon, a tko je htio više,
pronašao bi sponzora. Istina, sponzora
je tada bilo, danas međutim u Splitu
nemaš ništa - sve je propalo, nema
te tko ozbiljnije financirati. Onda se
pribjegava tim nakaradnim pretvorbama, a pretvorba bez sponzora opet ne
znači ništa. Vidimo u kakvim je problemima “Hajduk” samo nekoliko godina
nakon pretvorbe...
Još kad vidi što se događa sa Spaladiumom Arenom, njenim zatvaranjem,
Cipci se ražesti:
- Spaladium Arena je zločin prema
Splitu i Hrvatskoj, to je bio megalomanski projekt koji nije mogao uspjeti.
Bila je jednostavno nepotrebna, stara
dvorana na Gripama sagrađena prije
više od trideset godina kvalitetnija je i
sada. Trebalo je samo nju dotjerati. Niti
nju splitski klubovi ne koriste previše,
njezin kapacitet od pet tisuća sasvim
je dovoljan za sve ozbiljnije športske
događaje.
→ Summary ←
Ivica Cipci was born on 25th 1933
in Split, as a descendant of an old
aristocratic Split family. He began to
swim in “Jadran” in 1946, and very
soon he “switched” to water polo in
which he has reached a worldwide
fame. He played fifty matches for the
Yugoslavian national team, won a
silver medal at the Olympic Games
in Melbourne (1956) where he was
the top shooter.
He also has silver from the
European Championship in
Budapest in 1958, while with
“Jadran” he was three times
champion of Yugoslavia (in 1954,
1957 and 1961).
In 1970 he joined the board of
directors of “Jadran”, and since 1974
he was the president either of the
water polo club or the whole sports
club for the next twenty years.
Paralelno je, kaže, vodio dva života.
Športski i društveni.
- Više od trideset godina bio sam
sudac, poslije sam prihvatio biti policijski načelnik, jer sam mislio da mogu
pomoći. Proveo sam na području Splita
prve stranačke i predsjedničke izbore,
referendum o neovisnosti. Više od
dvadeset godina bio sam predsjednik
“Jadrana”, kluba koji je dvaput bio europski prvak u vrijeme stvaranja neovisne Hrvatske. Zaista ne znam na koliko
sam sve funkcija bio...
Ne može se reći da nije zaslužio uživati u mirovini, zajedno sa suprugom
Majdom... 
Nastanak modernog športa
Igra
kraljeva
Tekst: ANA POPOVČIĆ
U srednjem vijeku polo je u Aziji općeprihvaćen kao
najplemenitija razbibriga za kraljeve, careve, šahove,
sultane, kanove i kalife, i iz tog razloga je na Istoku
nazvan „Igrom kraljeva“
Olimp 22
I
ako mnogi povezuju polo s Britanskim carstvom, korijeni tog
najstarijeg ekipnog športa sežu
puno dalje u prošlost. Plemena
središnje Azije još su prije četiri tisuće godina pripitomila divlje konje,
migrirala na teritorij Perzije i usavršila
vještinu ratovanja na konjima. U 5. st.
pr. Kr. polo je bio vježba koju je prakticirala perzijska konjica, kraljevska
straža i druge elitne postrojbe, a igra
je ponekad imala i po stotinu igrača
na svakoj strani i nalikovala je na pravu minijaturnu bitku.
Žene su također igrale polo, ali naravno, samo one iz viših slojeva - kraljice i dvorske dame. To je vidljivo iz
literature još od 6. stoljeća nadalje,
a u kasnije vrijeme na glasu je, kao
spretna igračica, bila Nurjehan, žena
mongolskog cara Jahangira iz 19. stoljeća.
Perzijska književnost daje i najbogatiji opis pola koji se prvi put spominje još u 5. stoljeću. Firdusi, slavni
iranski pjesnik iz 9. st., u svom epu
Shahnameh (Ep o kraljevima), opisuje
Prikaz pola, Tabriz (Iran), sredina 16. stoljeća
brojne kraljevske polo utakmice, pa
čak i jedan međunarodni meč između
Irana i Turana. Ipak, vjerojatno najljepše referiranje na polo je Rubaiyata
Omara Khayyama koji u 11. st. koristi
tu igru kao metaforu za pobjedu Boga
nad kaosom života:
„U kozmičkoj igri pola ti si lopta
Desni i lijevi kraj palice postaju tvoj
cilj
Onaj koji uzrokuje tvoje pokrete, tvoje
dizanje i tvoj pad
On je taj, jedini taj koji zna sve.“
U razdoblju srednjeg vijeka,
polo se iz Perzije proširio u Bizant
(gdje je nazivan tzykanion), a širenjem islama i u Egipat, te na područje
Bliskog istoka, gdje je također bio rekreacija za vladajući sloj. Poznato je
da su slavni sultani (kao što su Saladin i Bajbar) igrali polo i poticali tu
igru na svojim dvorovima. Zahvaljujući
vojnoj premoći svoje konjice, Perzija
je proširila svoje carstvo i na istok, pa
je konj, a s njim i polo, stigao i u Kinu,
Japan i Tibet (naziv polo dolazi od
tibetanske riječi pulu koja označava
loptu.)
U srednjem vijeku polo je u Aziji
općeprihvaćen kao najplemenitija
razbibriga za kraljeve, careve, šahove, sultane, kanove i kalife, i iz tog
razloga je na Istoku nazvan „igrom
kraljeva“.
U zapadnu kulturu polo je došao
preko Indije, gdje su Perzijanci, kao
mogulski vladari Indije u 16. i 17.
stoljeću popularizirali taj šport. Oko
1850. zapazio ga je britanski časnik
Joe Shearer, kojeg se očito jako dojmio
jer je 1862., zajedno s drugim britanskim časnikom Robertom Stewartom,
osnovao prvi polo klub - Calcutta Polo
Club. Igra se brzinom munje proširila
među konjičkim časnicima i indijskim
prinčevima. Kult pola bio je toliko jak
u Indiji na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, da nikoga nije iznenadilo kada je
jedan vojni zapovjednik u svojoj postrojbi zamijenio sve časnike koji nisu
igrali polo, s onima koji su ga igrali!
Polo je u Britanskoj Indiji bio ponajprije stvar prestiža. Svi koji su se
željeli istaknuti, bilo britanski časnici
ili indijski prinčevi, trošili su na njega
prava bogatstva i nerijetko zbog pola
zapadali u teške dugove...
Jer polo je, bio i ostao, jedan
od rijetkih športova koji je potpuno
rezerviran samo za one najbogatije.
Skupa je i sama članarina u klubu, ali
ono što ga čini nedostižnim za običan
puk su - vrlo skupi konji. Za igranje
pola potrebni su posebni konji, nastali
križanjem nekoliko pasmina među kojima je najvažnija arapska. Konji (stari
6 do 12 godine) moraju biti dovoljno
brzi, čvrste konstitucije, krotke naravi,
inteligentni i moraju proći obuku koja
traje najmanje dvije godine.
Budući je polo tako blisko povezan
s britanskim imperijalizmom, zanimljivo je malo pobliže objasniti važnost
koju je šport općenito imao u širenju
britanskog carstva. Način igranja ekipnih športova u britanskim školama
- gdje se učenici sami grupiraju, biraju
kapetana i organiziraju igru - izvrsno
razvija karakterne osobine potrebne
23 Olimp
Nastanak modernog športa
Na Olimpijskim igrama polo je bio
na programu prvi put 1900. pa sve
do 1936. kada je igran posljednji
put - tad je zlatnu medalju osvojila
Argentina
za osvajanje i upravljanje imperijem:
izdržljivost, oslanjanje na vlastitu
inicijativu, potreba za dokazivanjem
i ono najvažnije - zahtijevanje lojalnosti i poslušnosti. Osim toga, šport
je dodatno hranio britanski etnocen-
trizam, osjećaj vlastite superiornosti
i uvjerenje da bi se ostatak svijeta
trebao preobratiti na njihov sustav
vrijednosti. Ideja je bila da Britanci
imaju pravo na dominaciju zbog svoje
hrabrosti, discipline, racionalnosti,
odlučnosti i - športske vještine, a kriket, nogomet i ragbi poslužili su kao
moralni alat u propagiranju britanske
civilizacije, kulture i imperijalne moći.
Čak su i brojni domoroci u osvojenim
zemljama bili iskreno impresionirani
Britancima i njihovim vrijednostima.
Prosječan viktorijanski časnik (koji
je najčešće dolazio iz višeg srednjeg
sloja i bio polaznik privatnih škola
gdje je šport bio na cijeni) trošio je
više vremena na šport nego na bilo
koju drugu aktivnost, uključujući svoje
vojne dužnosti. Postojalo je čvrsto
vjerovanje da šport razvija karakter,
muževnost, srce i muskulaturu, a
britanska premoć na športskom terenu opravdavala je moć i autoritet
u puno širem kontekstu. To je razlog
i britanskoj rezerviranosti u pogledu
preuzimanja športova i igara od drugih nacija.
U tom smislu polo je iznimka
koja potvrđuje pravilo, i odličan primjer kako je tek među najbogatijima i
najvišim slojevima britanski šport tolerirao različitosti. Maharadže Alwara,
Kishengarha i Jaipura bili su među najboljim igračima u Carstvu, što je kao
posljedicu dovelo do bliskog odnosa
sa samim vrhom britanske vojske.
Diplomat Sir Hercules Robins rekao je
da je „sličnost ukusa u zabavi, garancija međusobne naklonosti u važnijim
stvarima“. Sukladno tome, od indijske
aristokracije nije prijetila nikakva
opasnost po Britansko carstvo...
Prva polo utakmica u Velikoj Britaniji odigrana je 1869. na Hunslow
Heathu. Do te utakmice došlo je tako
što je jedan časnik 10. Husarske koja
je bila stacionirana u Aldershotu kraj
Londona, pročitao članak o neobičnoj
igri u jednom športskom listu. Bio
je toliko impresioniran da je odmah
zapovijedio svojim vojnicima da počnu trenirati. Netko je napisao da je
utakmica ostala najviše zapamčena
po grubim psovkama koje su igrači
izvikivali, no svejedno, u roku od godine dana, polo je postao standardna
vježba za časnike britanske konjice.
Godine 1874. osnovan je vodeći savez za polo u Velikoj Britaniji The Hurlingham Polo Association, koji je sve
do 1983. predstavljao Međunarodni
polo savez. Te je godine na Beverly
Hillsu osnovan i Federation of International Polo.
Polo su igrali i časnici u dijelovima zapadne i u južnoj Africi, ali svoj
vrhunac je svakako doživio u južnoj
Americi. U Argentinu su polo donijeli
britanski stočari, i igra je ubrzo postala
nacionalna strast. Svakog prosinca oko
30.000 ljubitelja pola dolazi na Argentina Open, najprestižniji turnir na svijetu koji se održava u Buenos Airesu.
Uz argentinski i Hurlingham,
treći najveći polo savez je onaj SAD-a
(ta tri saveza zajedno predstavljaju
više od pola igrača na cijelom svijetu). Polo je u SAD donio ekscentrični
i dekadentni novinski izdavač James
Gordon Bennett mlađi (1841. -1918.),
koji je 1876., u Dickel's Riding Academy u New Yorku, organizirao prvi
polo meč u Americi. Bennett je i
jedan od osnivača prvog američkog
kluba, Westchester Polo Club, koji je
osnovan iste godine. Za najčuvenijeg
polo igrača svih vremena, smatra se
također jedan Amerikanac - Tommy
Hitchcock koji je igrao od 1921. do
1941. godine. O prirodi pola svjedoči
i to da je Hitchock bio inspiracija za
dva lika u djelima F. Scott Fitzgeralda
(Tom Buchanan u ‘Velikom Gatsbyu’ i
Tommy Barban u ‘Blaga je noć’), pisca
koji opisuje svijet superbogatih, mladih, lijepih i dekadentnih Amerikanaca
početkom 20. stoljeća.
Na Olimpijskim igrama polo je bio
na programu prvi put 1900. pa sve do
1936. kada je igran posljednji put tad je zlatnu medalju osvojila Argentina. S obzirom na to da da je polo ekskluzivan šport koji se i danas igra u
relativno malo zemalja, prvo svjetsko
prvenstvo odigrano je prilično kasno,
tek 1987. u Buenos Airesu.
Povijesno gledajući, najbolji
glasnogovornik pola bio je Winston
Churchill, koji je igru naučio 1895.,
u vrijeme kada je bio mladi konjički
časnik. Te godine pisao je svojoj majci
moleći novac kojim bi kupio konje za
polo: „Ne mogu više bez njih više od
→ Summary ←
Winston Churchill
nekoliko dana“, napisao je, „osim ako
odustanem od pola, što bi bilo strašno.“
Godinu kasnije, kada je bio stacioniran u Indiji, organizirao je polo klub
i kupio 25 konja od jedne postrojbe s
ciljem osvajanja prestižnog indijskog
međuregionalnog natjecanja. Njegova
momčad trenirala je svaki dan po nesnosnim vrućinama i otputovala preko
2000 km vlakom, skupa s konjima,
kako bi odigrala utakmice! Zahvaljujući Churchillovoj nevjerojatnoj volji i
odlučnosti, njegov je sastav konačno
i osvojio međuregionalno natjecanje
1899. godine. On je nastavio igrati
polo sve do svoje 52 godine, unatoč
bolovima u dislociranom desnom
ramenu zbog čega je morao igrati na
način da ruku kojom udara drži priljubljenu uz tijelo. Kasnije je savjetovao
roditeljima: „Nemojte svojim sinovima
davati novac. Ako si to ikako možete
priuštiti, poklonite im konje. Nitko
nikada nije nastradao - osim ako
nije časno nastradao - jašući konje.
Nijedan sat života proveden u sedlu
nije izgubljen. Mladići su često bili
upropašteni zato što su imali konje ili
se kladili na njih, ali nikada jašući ih;
osim ako naravno, ne slome vrat, što
je, ako se dogodi u galopu, zapravo
jako dobar način za umrijeti.“ 
Although many people associate polo
with the British Empire, the roots of
this, the oldest team sport go back much
further in time. Polo was first played in
Persia, from where it spread further to
the east to Tibet, India, China, Korea
and Japan, and to the west all the way
to Constantinople. Polo was brought to
the Western culture via India, where in
1850 a British officer Joe Shearer noticed
polo which obviously impressed him
very much because in 1862, together
with another British officer Robert
Stewart, he founded the first polo club
- Calcutta Polo Club. The game soon
spread at a speed of light among the
equestrian officers and Indian princes.
The first polo match was played in the
UK in 1869, at the Hunslow Heath. In
1874 the leading polo association in the
UK, the Hurlingham Polo Association,
was founded. This association
represented the International Polo
Club until 1983, when the Federation
of International Polo was founded in
Beverly Hills
Polo was played also by the officers
in several parts of western Africa and
in southern Africa, but polo certainly
experienced its peak in South America.
British farmers brought polo to
Argentina and the game soon became a
national passion.
Apart from Argentina and Hurlingham,
the third largest polo association is that
of the U.S., and those three associations
together represent more than one half
of the players in the whole world. Polo
was brought to the United States by
the eccentric and decadent newspaper
publisher James Gordon Bennett Jr.
who organized the first polo match in
the U.S. in 1876 in New York. In 1900
polo appeared for the first time at the
Olympics and it lasted until 1936, when
it was played for the last time (when
Argentina won the gold medal).
Since polo is an exclusive sport that
is still played professionally only in
a few countries, the first World Polo
Championship was held rather late, in
1987 in Buenos Aires.
LITERATURA:
AA. VV. Enciklopecija fizičke kulture, Jugoslavenski
leksikografski zavod, Zagreb, 1977.
Richard Holt, Sport and the British: A Modern
History, Oxford University Press, 1992.
Mike Huggins, The Victorians and Sport, Hambledon and London, Lomdon i New York, 2004.
25 Olimp
Žene i šport
Badmintonska
O
limpijske igre nisu samo kruna cijele olimpijade, nego i
svojevrsni trenutak istine za
sve velike športske sustave - nacionalne i međunarodne - koji
žive orijentirani prema tom događaju.
Naravno, to je jedan od razloga zašto
su se Igre, još tamo od onih berlinskih
1936. pretvorile u akt najviše državne
propagande, pa u tom smislu ni London nije bio iznimka. Ali, zahvaljujući
unutarnjoj dijalektici bojnoga polja,
želje svih sudionika predstave da ispadnu u najljepšem mogućem svjetlu,
ne ostvare se uvijek. Vrijedi to za one
na pozornici, kao i za one iza nje.
Zapravo, ovaj tekst, pisan u vrijeme finiša Paraolimpijskih igara, bio
je zamišljen kao dobrodošla revizija
pretpostavki iznesenih u ovoj istoj
rubrici u lipnju olimpijske 2008. godine. Otarasiti se proročanstava koja
se, na sreću, nisu ispunila baš je, kako
bi naši stari rekli, lasno. Nećemo sad
o medaljama Sandre Perković, Lucije
Zaninović..., jer one ipak nisu iznenađenje, ni o paraolimpijskoj kolajni Mi-
Olimp 26
i oko nje
kele Ristoski; trebao je to biti tekst o
našem ekipnome ženskom športu koji
je pokazao da - nejunačkom vremenu
usprkos - nije potonuo na velikoj sceni. Dapače.
Rukometašice je samo ozljeda
dvojca Penezić-Tatari spriječila da se
bore za medalju. Podsjetimo da su
naše u skupini nanijele jedini poraz
srebrnim Crnogorkama, košarkašice su
ostvarile prvi plasman na Igre u povijesti, a i treći veliki sustav - odbojkaški - upalio je svjetlo na kraju tunela,
jer premda su reprezentativke na
kvalifikacijama u Ankari trebale bolje,
dokazale su da im je, ako ništa drugo,
uspjelo preživjeti administrativnu
smrt vlastitog saveza.
No, ipak nećemo o tome. Vratili
bismo se ovdje na tekst iz proljetnoga
Olimpa, čija djelomična revizija neće
biti tako lasna. Podsjećamo: taj tekst
posvećen je povijesnoj tekovini londonskih Igara - prvih u kojima su žene
nastupile u svim športovima u kojima
su nastupili i muškarci. Za ideju olimpizma, u kojoj je barun Coubertin žene
vidio samo u publici, to je nesumnjivo
velik korak. No, djelomična revizija
toga velikoga koraka počiva na jednom skandalu, koji je na sreću prošao
bez uobičajenog medijskog čerečenja
(događaji na olimpijskoj pozornici
Tekst: RATKO CVETNIĆ
Poznavajući visoku
hijerarhičnost azijskih
športskih struktura,
nitko ni ne sumnja da je
naredba stigla s najvišega
mjesta, a ta mjesta
u sustavu drže samo
provjereni kadrovi. U sva
tri slučaja - Južna Koreja,
Indonezija i Kina - oni su
muškoga spola. Čini se
da poligon za uspostavu
power playa nije mogao
biti bolji: muškarci kao
naredbodavci, žene kao
izvršitelji, a potom i kao
krivci
redaju se brzinom koja nadilazi uobičajeni tempo društvene kronike), ali je
ipak odmaknuo pozlaćenu zavjesu sa
nekoliko velikih sastavnica olimpijske
povorke.
Radi se o diskvalifikaciji četiri ženska para s badmintonskog turnira: dva
južnokorejska, te po jednog kineskog
i indonezijskog. Treba napomenuti da
se ta mjera izriče uistinu rijetko te je
u zadnjih desetak olimpijskih igara
izrečena svega pet puta, svaki put
muškarcima, uglavnom prekršiteljima
iz borilačkih športova.
Priča ima svoju predigru u
odluci Svjetske badmintonske federacije (BWF) o promjeni sustava
natjecanja na Igrama. Naime, da bi se
sistema isključila mogućnost „žute
minute“, odnosno igrači(ca)ma dalo
pravo na slab dan, odlučeno je da se
preliminarni dio turnira u svakoj od
pet konkurencija održi po skupinama,
dakle „svak sa svakim“, a potom da
najuspješniji iz skupina, od četvrtfinala nadalje, razigravaju za medalje.
Taj sustav, ne treba trošiti riječi,
ima svoje jasno i logično športsko
opravdanje. Međutim, kako to često
biva kad se logički modeli primijene
na mušićavu loptu (pa i onu koja nije
okrugla), prvo mjesto u grupi ne mora
istovremeno biti i najbolje, jer se, u
susjednoj skupini, iz ovog ili onog
razloga stvari mogu odigrati mimo
predviđanja. Ukratko, čak četiri para iz
dvije preliminarne skupine htjela su
izbjeći suparnike iz grupe s kojom se
se križali u četvrtfinalu. I još k tome,
ta četiri para igrala su dva međusobna
meča u zadnjem kolu preliminarnog
dijela! Naravno uslijedio je vjerojatno
najfarsičniji dio londonskoga programa i jedna od najsramotnijih epizoda
badmintonske povijesti. U oba meča,
igračice su se svojski potrudile da ne
pobijede, uz sve glasnije negodovanje
s tribina i sudačke opomene. Reakcija
stegovnoga tijela BWF-a bila je brza
i beskompromisna - sva četiri para
trenutačno su diskvalificirana, a žalbe
njihovih olimpijskih delegacija isti dan
su reternirane u koš.
U ovome dijelu nema se što
prigovoriti. Ali, maknimo još jedan sloj
zavjesa. Tko makar i površno poznaje
odnose snaga u svjetskom badmintonu, neće za ovaj slučaj "tankiranja"
optužiti samo igračice. Zapravo,
poznavajući visoku hijerarhičnost
azijskih športskih struktura, nitko ni
ne sumnja da je naredba stigla s najvišega mjesta, a ta mjesta u sustavu
drže samo provjereni kadrovi. U sva
tri slučaja - Južna Koreja, Indonezija
i Kina - oni su muškoga spola. Čini se
da poligon za uspostavu power playa
nije mogao biti bolji: muškarci kao
naredbodavci, žene kao izvršitelji, a
potom i kao krivci.
Kineska olimpijska delegacija najavila je momentalnu istragu. Hoće li
tko nedodirljivome mogulu kineskog i
svjetskog badmintona Li Yongbou, koji
je javno priznao svoju naredbu, prigovoriti zato što su mu reprezentativke
osramoćene? Teško. Čovjek se vratio
kući s onim što je planirao prije četiri
godine u Pekingu, naime sa svih pet
zlatnih medalja, a to je kolekcija kojoj
se ne gleda u zube.
Kineska varijanta Twittera - Sina
Weibo – provela je anketu među korisnicima o ovom slučaju. Oko 70%
odgovora, kako javlja BBC, podržalo je
kineske igračice u namjeri da izgube
svoj preliminarni meč! 
→ Summary ←
The Olympics reveal advantages
and disadvantages of sports systems
– both national and international
ones. Even though in Croatia
there were fears that the national
female team sports could cease
to exist because of the crisis, the
London Olympics have revealed a
new vitality of Croatian women’s
handball and basketball and
afterwards of the volleyball as well.
On the other hand, although
the London Olympics were the
first Games in which women are
equal to men on the sports field,
the traditional forms of male
domination in sports administration
still exist, as demonstrated by
rulings in the case of disqualification
of women’s doubles at the Olympic
badminton tournament.
Li Yongbou
27 Olimp
GODINA 44 • BROJ 162 • RUJAN 2012.
Povijest
hrvatskog športa
OBLJETNICE - BERNARD HÜGL (Ivica Buljan)-----------------------------------------------------------str. 2
BURNI DANI HRVATSKOG ŠPORTSKOG NOVINARSTVA (Darko Draženović)----------------------------str. 7
IN MEMORIAM: IVICA HORVAT/VELJKO ROGOŠIĆ/ŽELJKO BARBIR/STANE KRSTULOVIĆ-----str. 9
UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X
Obljetnice: Bernard Hügl (1908.-1982.)
Prognanstvo velikog
Piše: Ivica Buljan
B
Bio je jedna od glavnih poluga i kapetan šampionskog
Građanskog. Staložen, tjelesno sjajno pripremljen bio je oslonac momčadi Martina Bukovija. S Bivecom, a kasnije s
Miroslavom Brozovićem, činio je jedan od najboljih braničkih
parova tadašnjeg jugoslavenskog nogometa
ernard Hügl ili Benda (kako su ga zvali njegovi
suigrači i prijatelji) bio je kapetan Građanskog
i stalni reprezentativac Jugoslavije iz tridesetih
godina te izbornik nogometne reprezentacije
njemačkih oružanih snaga u NDH te posljednji izbornik reprezentacije NDH. Nakon rata osuđen je na šest
godina robije od čega je odslužio pet u kaznionici u
Staroj Gradišci da bi se po izlasku reaktivirao kao trener
i postao jedan od najboljih nogometnih stručnjaka u
tadašnjoj državi.
Ove godine se navršava trideset godina od smrti Bernarda Hügla koji se rodio u Srpskom Miletiću u Vojvodini, 25. siječnja 1908., a ovaj veliki hrvatski nogometaš,
trener i izbornik umro je u njemačkom gradiću Heilbronnu 10. travnja 1982. godine.
Nogometaši stradalnici
Nogometaši u pravilu nisu previše involvirani u
politiku, niti su za nju osobito zainteresirani, a bogme
ni talentirani. Naravno postoje i iznimke, no obično
kada se na bilo koji način uključe u političke opcije, to
ide uglavnom njima samima na štetu i gube onaj ugled
koji su stekli kao igrači, treneri ili nogometni djelatnici. No, politika se često i te kako znala baviti ne samo
nogometašima, nego i športašima općenito, i to na jako
surov i poguban način osobito u prošlom turbulentnom
stoljeću...
Tako su neki zbog svojih političkih stavova i pripadnosti određenoj političkoj opciji izgubili i život. Među
takve spadaju predratni igrači Građanskog (Svetozar
Đanić) i Concordije (Nikola Pajević), koji su zbog svojih
ljevičarskih ideja bili pogubljeni. Život je izgubio i Franjo Giller, legendarno krilo Građanskog, koji je bio mobiliziran u vojsku kao pripadnik njemačke nacionalne
manjine, ali je zbog pokušaja bijega u partizane streljan
od svojih sunarodnjaka.
Na drugoj strani, poslije sloma 1945., stradavaju brojni
nogometaši i športaši koji su bili aktivni za vrijeme
trajanja NDH. Najgore je prošao Emil Perška, igrač
slavne prve generacije Građanskog i kasnije novinar i
2
povjesničar športa kojem se nakon rata gubi svaki trag.
Bolje je prošao njegov suigrač iz te prve generacije Građanskog Gustav Remec, koji je tridesetih i četrdesetih
godina postao operni prvak HNK-a, ali kojem je nakon
rata uskraćeno pravo na rad i bio je prisiljen trbuhom za
kruhom otići u Njemačku gdje je i umro zaboravljen i u
neimaštini. Nije bilo lako ni je Bernardu Hüglu: nakon
rata osuđen je na šest godina robije...
Školovanje i nogomet
Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, gdje je
počeo i s igranjem nogometa. Istodobno, kako je bio
i običaj u to vrijeme, nogometaši su vodili računa i o
svom školovanju. Tako je Hügl maturirao u gimnaziji u
vojvođanskom mjestu Kuli, dok je studij farmacije započeo u Novom Sadu, a završio i diplomirao na zagrebačkom fakultetu 1931.
Po dolasku na studij u Zagreb, Hügl je pristupio HŠK
Građanskom, gdje je bio standardni član prve momčadi, te s njim osvojio dva naslova prvaka države (1937.
i 1940.). Bio je jedna od glavnih poluga šampionskog
Građanskog koji se počeo stvarati u prvoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća, nakon velike krize koja je
zadesila najpopularniji zagrebački klub krajem dvadesetih i početkom tridesetih.
S Bivecom, a kasnije s Miroslavom Brozovićem činio
je jedan od najboljih braničkih parova tadašnjeg jugoslavenskog nogometa. Staložen, tjelesno sjajno pripremljen
bio je jedan od oslonaca momčadi Martina Bukovija od
kojeg je počeo upijati i trenersko znanje. Odigrao je i
24 utakmice za jugoslavensku reprezentaciju. Zajedno
s Franjom Glaserom i Jozom Matošićem predstavljao je
poznati obrambeni trio u reprezentaciji.
Karijeru je počeo kao pomagač i centrahalf, a kao
desni branič postigao je najveću klasu svojega doba.
Imao je izvanrednu skok igru, odličnu igru glavom te je
bio odličan organizator obrane s osjećajem za poziciju i
odličnim pregledom igre. Tako nogometni antologičari
opisuju nogometne kvalitete Bernarda Hügla.
Za reprezentaciju je debitirao u Sofiji protiv Bugarske
nogometaša i trenera
nad Liverpoolom 1936.
j je uspio veliki podvig - 3:1 pobjeda
Pobjednička momčad Građanskog, kojo
inšek, Kokotović, Kovačević
Jazb
e,
ik, Hügl, Medarić, Pleš
Lešn
vić,
olko
Ant
,
ović
Rajk
,
Urch
k,
Slijeva: Pogačni
18. ožujka 1934. godine (2:1), dok je zadnju utakmicu
odigrao 26. travnja 1939. u Berlinu protiv Njemačke
(2:3). Od 1931. do 1938. odigrao je i 15 utakmica za
gradsku reprezentaciju Zagreba.
U to vrijeme 1:1 u Budimpešti značio je veliki
uspjeh. A da smo postigli takav uspjeh u prvom redu
treba zahvaliti izvanrednim obranama vratara Glasera
i njegovim neprelaznim braničima Matošiću i Hüglu,
koji su zaista bili junaci tog dvoboja” - piše dr. Šimić u
knjizi koja je objavljena sedamdesetih godina.
Stup obrane
Pružao je izvanredne igre u reprezentaciji. O tome
u svojoj knjizi „Velemajstori našeg nogometa” piše i
prijeratni nogometni djelatnik, a poslijeratni novinar i
povjesničar sporta dr. Jerko Šimić. On navodi kako mu
je u sjećanju ostala nezaboravna utakmica odigrana s
tada našim najljućim nogometnim rivalima Mađarima,
u proljeće 1937. godine u Budimpešti:
“Sjajna mađarska navala neprestano je napadala. Igra
se uglavnom vodila u našem kaznenom prostoru. Navala za navalom, udarac za udarcem, ali Glaser, Hügl i
Matošić bili su nesavladivi. U jednoj protunavali Aleksandar Trnanić je pretrčao do blizini korner zastavice
i ubacio loptu u sredinu. Loptu je dočekao izvanredni
strijelac August Lešnik i postigao neobranjiv pogodak
- 0:1. Nikad jeftinije nismo došli do pogotka. Mađari
su već do tada mogli voditi i s nekoliko pogodaka. Tek
pri kraju utakmice lijeva spojka Mađara, oštri i opasni
Toldy, a nakon očiglednog prekršaja nad Hüglom,
postigao je dugo očekivano izjednačenje 1:1.
Mladi trener i sjajna reprezentacija
Kraj tridesetih i početak četrdesetih polako označava
kraj izvanredne desetogodišnje nogometne karijere
Bernarda Hügla i u svom drugom, a petom ukupnom
osvajanju titule prvaka Građanskog, sudjeluje s manje
igračkog udjela. No, kada je 1940. godine prestao
igrati, ostaje u nogometu i odmah preuzima dužnost
izbornika novoformirane hrvatske omladinske reprezentacije, koja samo mjesec dana poslije prvog nastupa
seniorskih sastava, odigrava svoj prvi povijesni susret
protiv adekvatne mađarske reprezentacije u Pečuhu.
Osim rada u tadašnjim zagrebačkim nogometnim
klubovima HŠK Ličaninu i NK Ferrariji, bio je i izbornik gradske reprezentacije Zagreba te, kao što smo i
naveli, za vrijeme NDH bio je i trener momčadi njemačkih oružanih snaga i član stručnog stožera HNS–a.
Nogometna reprezentacija NDH imala je sjajnu
momčad sastavljenu od šampionskog Građanskog u
kojem je kompletan sastav bio reprezentativni - od
vratara Glasera, pa Dupca, Brozovića, Jazbinšeka, Ko-
3
Obljetnice: Bernard Hügl (1908.-1982.)
kotovića, Lechnera, Cimermančića, Antolkovića, Plešea,
Wölfla, Lešnika, Matekala i drugih, a kasnije će doći i
Bobek, Lokošek i drugi.
Naravno, tu su na izboru bili igrači i iz druga dva jaka
zagrebačka kluba - Concordije (Monsider, Beda, Muradori, Golob, Pukšec, Pavletić...) i HAŠK-a (Duković,
Peričić, I. Golac, Fink, Kiš te mladi naršataj predvođen
braćom Čajkovski - Zlatkom i Željkom). Nažalost, ratno
vrijeme i prilike ograničile su mogućnosti te reprezentacije koja je u četiri godine odigrala petnaest utakmica i to
gotovo polovicu od njih sa Slovačkom koju su u sedam
utakmica šest puta pobijedili i samo jednom remizirali.
Prvi izbornik reprezentacije NDH bio je stariji Hitrec,
Rudolf, a potom Bogdan Cuvaj koji je najviše puta vodio
reprezentaciju u susretima odigranih za vrijeme ratnog
vihora. Nakon Cuvaja, 27. prosinca 1943., državni vođa
za tjelesnu kulturu i šport Miško Zebić, dekretom imenuje Hügla za izbornika. Hügl je odredio momčad Hrvatske
za samo jednu utakmicu i to za susret u Zagrebu, protiv
Slovačke (7:3), koja je odigrana 9. travnja 1944.. Bila je
to ujedno i posljednja utakmica hrvatske reprezentacije
u NDH. Te športske aktivnosti kasnije će Hügla nažalost
koštati i šest godina robije...
Pravac Gradiška Stara
Nakon završetka rata, Hügl ne bježi na Zapad vjerujući, kao i brojni drugi, da se njemu kao športašu, koji se
bavio isključivo nogometom za vrijeme rata, neće ništa
dogoditi. Nažalost, prevario se te su i njega kao pripadnika njemačke nacionalne manjine i športskog dužnosnika
NDH, nove vlasti šikanirale, zatvorile i na kraju osudile
na 6 godina logora. U Staroj Gradiški izdržao je punih 5
godina. Uz pomoć športskih poznanstava uspio se izvući
iz logora u Gradiški, ali preostalu godinu robije nije se
smio udaljavati iz Zagreba.
Premda je bio pod prismotrom, nije mu zabranjen
rad u nogometu. Nakon što je iz Dinama otišao trener
Karl Muntsch - koji je donio prvu titulu prvaka države novom klubu u sezoni 1947/48 - u klubu dovode za
trenera prvo Franju Glasera, a potom i Brunu Kneževića.
No oni traju samo jednu sezonu i 1949. u klub dolazi
Hügl. Sada već iskusan kao nogometni trener (istina, i
s bremenitim i teškim trenucima sa robije), Hügl brzo
hvata konce i formira trenerski tim kojem je on na čelu,
a njegovi bivši suigrači Toni Pogačnik i Mirko Kokotović
postaju voditelj omladinskog pogona (Pogačnik), odnosno pionira (Kokotović). Uočava da je Dinamu nužno
podmlađivanje, i iz kluba odlaze sada već na konačnom
kraju karijere, Lešnik, Jazbinšek i Pleše, ali zato vraća iz
Lokomotive Cimermančića koji je u odličnoj formi i ostat
će u Dinamu sve do 1954. godine.
Od starijih tu su još uvijek Wölfl i Pukšec, koji su
okosnica momčadi, a uz igrače u punom zenitu poput
braće Horvat, Željka Čajkovskog, Senčara, Strnada, Hügl
u momčad uvodi mlade i odlične mlade igrače Šikića,
Dvornića, Cizarića, Režeka i po uzoru na svog trenerskog
mentora i učitelja Bukovija, svakom pronalazi njegovo
pravo mjesto u momčadi.
U tri godine na klupi Dinama osvaja jedan kup, dva
četvrta mjesta i jedno drugo mjesto u sezoni 1950/51.,
kada je Dinamo prosuo prednost od pet bodova tri kola
prije kraja i zbog slabije gol razlike od Crvene Zvezde za
dvanaest tisućinki gubi naslov. Mnogi će kasnije primijetiti da se to prvenstvo ili točnije posljednja tri kola
više igralo izvan terena, nego na nogometnom borilištu.
Tadašnjim tvrdokornim vladarima nogometa nikako nije
odgovaralo da jedan robijaš i neprijatelj države, osvoji i
naslov državnog prvaka. Bilo mu je već nagrada, smatrali
su, i to što mu je dopušteno da trenira jedan od četiri
najveća kluba u tadašnjoj državi...
Pomoćnik Seppa Herbergera
Nakon odlaska iz Dinama, postaje trener Veleža iz
Mostara, kojega je u sezoni 1953/54 uspio uvesti u Prvu
saveznu ligu. Pod njegovom paskom stasavaju odlični igrači Rebac, Barbarić, Zelenika i Mujić koji će biti
prethodnica kasnijim sjajnim generacijama nogometaša
iz grada sa Neretve. U tom razdoblju nekadašnji politički
Nakon rata osuđen je na
šest godina robije od čega je
odslužio pet u kaznionici u
Staroj Gradišci, da bi se po
izlasku reaktivirao kao trener i
postao jedan od najboljih nogometnih stručnjaka u tadašnjoj
državi
Hügl kao trener NK Proleter
(kasnije NK Osijek)
4
uznik čak postaje i trener B reprezentacije Jugoslavije,
što je nagovještavalo da je postigao potpunu rehabilitaciju, ali to je potrajalo još samo izvjesno vrijeme.
Kao priznati nogometni strateg sljedeći izazov
pronalazi u Osijeku i preuzima treniranje tamošnjeg i
tadašnjeg NK Proletera, kasnije NK Osijek. To će mu
nažalost biti i posljednja stanica u trenerskoj karijeri u
bivšoj državi. Već u sezoni 1955/56 izbija afera “Krznena lisica” u kojoj je klub optužen za podmićivanje
sudaca Rončevića, Vlajkovića i Zečevića i kršenje
amaterskih načela te postojanje crnog fonda. Hügl je
dakako bio prvi na udaru i optužen je za umiješanost u
tu aferu, pa je proveo dva mjeseca u istražnom zatvoru.
Predsjednik Proletera tada je bio Ivan Špika koji je u
mladosti igrao nogomet u osječkoj Olimpiji, a obnašao
je funkciju generalnog direktora IPK Osijek. Špika je
također bio pod sumnjom i uskoro je morao odstupiti
s mjesta predsjednika kluba. No, prije toga se pobrinio
za svog trenera, kojeg je veoma cijenio, i uspio mu je
iznuditi putovnicu uz uvjet da mora napustiti zemlju,
što je Hügl i učinio. U rujnu 1956., jedan od ponajboljih igrača svog vremena i uspješni nogometni trener
Bernard Hügl napustio je zauvijek Hrvatsku...
No njegovo trenersko umijeće je ostalo na cijeni
i već po dolasku u Njemačku, odmah je uvršten u
stručni stožer reprezentacije SR Njemačke i stavljen
na raspolaganje izborniku Seppu Herbergeru. Nakon
izvjesnog vremena odlazi u Stuttgart i preuzima treniranje momčadi Stuttgart Kickers. Potom je bio trener
u Heilbronnu, gdje se razbolio i prestao aktivnom
djelatnošću.
Umro je u 74. godini, 10. travnja 1982. i pokopan
na gradskom groblju u Heilbronnu, šestom po veličini
gradu njemačke savezne pokrajine Baden-Württemberg (usput, grad se nalazi sjeverozapadno od Stuttgarta na rijeci Neckar, a posebno je poznat kao grad vina
i vinove loze, koja se u okolici grada uzgaja na ukupno
514 hektara).
Bernard Hügl u hrvatskim nogometnim antologijama više se pojavljuje na fotografijama nego što se o
njemu pisalo, što znači da ga se u onom najaktivnijem
razdoblju športske publicistike, kao nepodobnog,
dobrim dijelom prešućivalo. No, upravo fotografije
govore i svjedoče koliko je bio važan igrač za tadašnji
Građanski i reprezentaciju. I on je, kao i brojni drugi
nogometaši i športaši, bio prepušten zaboravu i prošlosti, ali svjedočanstva su ipak ostala i Hügl je našao svoje
zasluženo mjesto u nogometnoj povijesti.
Literatura
AA. VV. Nogometni leksikon, Laksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
2004.
AA. VV. Enciklopedija jugoslavenskog nogometa, ur. Mladen Delić, Zagreb.
AA. VV. Sportska publicistika u Hrvatskoj, ur. Vera Mudri-Škunca, Zagreb, 1987.
Fredi Kramer, Monografija Croatia – nogometni klub, Zagreb 1999.
dr. Jerko Šimić, Vlastita naklada, Zagreb 1973.
materijali Hrvatskog športskog muzeja
Burni dani
hrvatskog
športskog
novinarstva
Piše: Mr. sc. Darko Draženović
Prije 20 godina, hrvatski su
športski novinari na kongresu AIPSa u Budimpešti, postali članovi
Međunarodne udruge športskih novinara (Associaton Internationale de la
Presse Sportive). Ovo je sjećanje svjedoka na to burno vrijeme...
H
rvatski športsko-novinarski brod uplovio je u
međunarodnu strukovnu luku prije 20 godina.
U Budimpešti su hrvatski športski novinari 30.
travnja 1992. godine, na 55. kongresu AIPS-a,
postali članovima Međunarodne udruge sportskih novinara, odnosno Associaton Internationale de la Presse Sportive
(AIPS), čak prije negoli je Hrvatsko novinarsko društvo
(HND) postalo članom Međunarodne novinarske organizacije (FIJ), što se zbilo na kongresu od 5. do 8. studenoga
1992. u Bruxellesu.
Zbog čega je bilo važno postati članicom AIPS-a i kakvo je
uopće značenje te institucije?
Hoteći biti medijskim pionirima u promjenama nastalim
agresijom hrvatskih Srba, Srbije i Jugoslavenske narodne
armije na Hrvatsku 1991. godine, hrvatski športski novinari
prepoznali su trenutak nemogućnosti daljnjeg djelovanja na
jugoslavenskoj razini. Jer, Jugoslavija se raspa(da)la, pa stoga
ništa jugoslavensko nije moglo opstati. Uostalom, Sekcija
5
SVJEDOČANSTVA
sportskih novinara ni do tada nije bila uvažavana po mjeri
svojih zasluga i za jugoslavensko športsko novinarstvo.
Povijesni i politički kontekst osamostaljenja hrvatskih
športskih novinara
Dramaturgiju izlaska Sekcije sportskih novinara Hrvatske iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije i ulaska
u AIPS prije dva desetljeća, teško mogu pojmiti mladi
novinari i medijski konzumenti, neki tek rođeni tih godina.
Još teže mogu se uživjeti u tadašnje političke prilike - bio je,
jednostavno, rat! - u kojima ne da nisu tekli med i mlijeko,
nego je bilo pitanje tko će sačuvati posao (nije se moglo s
posvemašnjom sigurnošću znati tko će u tom ratu pobijediti) ili, čak, u najgorem scenariju, tko će uopće preživjeti.
Da bi se, bar donekle, shvatilo okolnosti, jamačno je
dostatno reći da je u tim kriznim, doslovce ratnim, vremenima HDSN organizirao utakmicu vrhunskih hrvatskih
košarkaša u Čakovcu, naravno, u humanitarne svrhe. A
predsjednik HDSN, dakle, organizatora, jedva jedvice dobio
je u posljednji čas dopuštenje za izlazak iz Zagreba i kratkotrajni boravak u Čakovcu...
Sve spomenuto bilo je nužno za oslikavanje vremena u
kojemu je jedna od športsko-novinarskih sekcija bivše Jugoslavije predvidjela događanja i odlučila se za rješenja. Prije
negoli ostali novinarski kolege ili mnoge ostale institucije...
Snimio: Ante Jelavić
Odlazak Sekcije sportskih novinara Hrvatske iz USNJ
Dakle, zašto je hrvatsko športsko novinarstvo, odnosno, Sekcija sportskih novinara Hrvatske, “otišlo” iz
Udruženja sportskih novinara Jugoslavije (USNJ), nije
naravno sporno. Paradoks je donekle u tome da je hrvatska
športsko-novinarska sekcija praktički zasnovala Udruženje
sportskih novinara Jugoslavije (USNJ). Bila je prva sekcija
športskih novinara u Jugoslaviji (Sekcija sportskih novinara Hrvatske, osnovana je 1949., prvi predsjednik Miroslav
Habunek; ostale su republike kasnile: Slovenija je osnovala
sekciju tek deset godina kasnije, 1959., Bosna i Hercegovina 1960., Srbija tek 1964., Crna Gora 1965., Vojvodina
1966., Kosovo 1968., Makedonija 1970.).
Da bi, po ustaljenoj povijesnoj matrici, gotovo sve, u
športskom smislu, začeto u Zagrebu bilo rođeno u Beogradu. O čemu je mnogo pisano, premda jamačno nedostatno.
Recimo, Sekcija sportskih novinara Hrvatske osnovana
je u Zagrebu 1949., dvije republičke sekcije (Slovenija i
BiH) desetljeće nakon toga, a srbijanska je utemeljena tek
15 godina nakon hrvatske.
Pa ipak, u godini osnutka Sekcije sportskih novinara
Srbije, osnovana je odmah i Skupština savezne sekcije,
kasnije nazvana Udruženje sportskih novinara Jugoslavije.
Predsjednikom je postao Radivoje Marković (Radio Beograd), a potpredsjednikom Miroslav Habunek (Sportske
novosti), premda je vizijom i djelovanjem Habunek bio
desetljeće i pol ispred svojega, inače uglednoga, beogradskoga kolege. Sjedište je, naravno, smješteno u Beograd, a
ne u Zagreb, Ljubljanu ili Sarajevo.
Što se pak tiče vizionarstva, hrvatski i naglašeno jugoslavenski, novinarski doajen (u tiskanim medijima, radijski i
televizijskim) Hrvoje Macanović još je 1933. godine zagovarao osnivanje športsko-novinarske institucije “jer u svijetu
već postoji AIPS”.
Koliko je 1991. bilo teško izići iz USNJ-a, još je teže bilo
ući u AIPS i dobiti sva prava koja iz članstva proizlaze...
Prvi red zdesna: Zvone Mornar, Zlatko Maćešić, Ervin Ico Kerhin, Vilko Luncer, Mladen Delić, Davorin Bošnjak, Milka Babović
Drugi red zdesna: Slavo Svoboda, Žarko Susić, Rudi Stipković, Radiša Mladenović i Ante Škrtić
6
I tako je ušla u - AIPS. Ali, to nije bilo lako,
naprotiv...
Izlazak Sekcije sportskih novinara Hrvatske
iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije
izazvao je željene, ali i neželjene učinke.
Željeni učinak svakako je bio upozorenje na
prijeteću opasnost s istoka za šport, i ne samo
šport, na nemogućnost da se hrvatski športaši
natječu sa športašima iz sredina odakle se potiče, priprema i već vodi rat, te shvaćanje da
novinarsko djelovanje u takvim okolnostima
ne bi bilo ni politički oportuno, ni novinarski
etično, ni ljudski moralno.
Nakon dvaju sastanaka održanih na inicijativu športske rubrike Večernjeg lista (2. i 8.
kolovoza 1991.) donesena je Izjava, u kojoj je,
među ostalim, zapisano:
“Dok traje rat u Hrvatskoj, sudionici sastanka u svom će
se radu voditi dogovorom da ne propagiraju natjecanja u
ligama u kojima ne sudjeluju predstavnici Hrvatske. Isto će
se odnositi i spram jugoslavenskih reprezentacija koje to,
bez hrvatskih sportaša, više ne mogu biti...”
Neki se mediji nisu odmah priklonili Izjavi, jer još su
vjerovali u mogućnost opstanka Jugoslavije, stoga i jugoslavenskih liga, pa onda i u korist izvješćivanja o njima. No,
ubrzo su shvatili zabludu...
Na idućem sastanku donesena je Odluka u kojoj je najvažnija točka glasila:
“Predlaže se Sekciji sportskih novinara Hrvatske da
istupi iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije i da
usporedo pokrene inicijativu za primanje u AIPS...”
U Beogradu “izgubljeni” hrvatski akreditivi
za Olimpijske igre
Tada se vodstvo hrvatskoga športskoga novinarstva i
inicijatora promjena sučelilo s neželjenim posljedicama.
Tjedan dana kasnije, već 13. kolovoza 1991., oglasio se
Savez za fizičku kulturu Jugoslavije (SFKJ) sa Stavovima
uperenim Savezu za fizičku kulturu Hrvatske (SFKH),
istomišljenikom Sekcije sportskih novinara Hrvatske, a u
posebnom odjeljku i prema hrvatskim športskim novinarima i inicijatorima promjena. U njemu je stajalo:
“Novinari iz Hrvatske žele istupiti iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije. Zbog toga će njihove akreditacije
za predstojeće Olimpijske igre biti povučene...”
Hrvatska je, bar u nekim športovima, dobila priliku
sudjelovati na idućim Olimpijskim igrama (u međuvremenu osnovan je Hrvatski olimpijski odbor (HOO), čiji je
suosnivač bio HDSN), ali što se izvješćivanja tiče vladala
je, dakle, potpuna neizvjesnost, gotovo rezignacija. Jer, medijski odjek rezultata i uopće nastupa hrvatskih olimpijaca
u Albertvilleu (zimi) i Barceloni (ljeti), oslonjeni samo na
inozemne agencije, bio bi, blago rečeno, skroman. Sa športskog, novinarskog, pa i političkog motrišta.
A akreditivi za obje Olimpijske igre bili su u Beogradu, u
kancelariji Udruženja sportskih novinara Jugoslavije. Bilo
je već proljeće 1992. godine, a niti jedan akreditiv još nije dospio u Hrvatsku. A sve u skladu sa
Stavovima, koje je potpisao tadašnji predsjednik
SFKJ Tome Drakulevski.
Jedina nada da se dođe do akreditiva bila je
ulazak u AIPS, pa onda njegovo možebitno posredovanje...
I onda se dogodila Budimpešta i 55. kongres
AIPS-a. I ulazak Hrvatske u AIPS, dugo snivana
želja, jedva moguća da bi bila usklađena s pravilima te institucije. Ipak, dogodilo se.
Kako?
Zacijelo su tadašnje političke prilike u Europi
(rušenje Berlinskoga zida, raspad SSSR-a, pad
komunizma, osamostaljenja mnogih država u Europi, pa i nekih južnoslavenskih...) bile od utjecaja
na zbivanja u Budimpešti. Napokon, Mađarska
je, kao država, u tom procesu sudjelovala i bilo je prirodno
očekivati njezin doprinos ili bar empatiju spram Hrvatske.
Međutim, Mađarska je bila samo domaćin kongresa, a
glasački listići bili su i u rukama nekih delegata iz zemalja
potencijalno nesklonih kandidatima. Međutim, Englez,
predsjednik AIPS-a, Frank Taylor, družio se s hrvatskom
delegacijom (Darko Draženović, predsjednik; Žarko Susić,
dopredsjednik) i više negoli je bilo očekivano, pokazujući da aktualni šport i novinarstvo mogu nadjačati davne
političke prijepore.
Time se istodobno ne može dovesti u pitanje mađarska
potpora. Jesu li dobri medijatori bili glavni tajnik AIPSa Istvan Gyulai i Jeno Boskovics, predsjednik mađarske
športsko-novinarske organizacije i predsjednik Organizacijskog odbora 55. kongresa, neporecivo vrlo utjecajan član
AIPS-a (podrijetlom bunjevački Hrvat, premda, nažalost,
nismo uspjeli prozboriti ni jedne hrvatske riječi, sve ih je
zaboravio, ako ih je ikada i znao), teško je reći, ali da su
nam Mađari iskazali velike simpatije, to je nedvojbeno.
Uglavnom iskazana je empatija ne samo spram hrvatskih
novinara, nego i za novinare iz još 12 zemalja kandidatkinja za primanje u AIPS (Albanija, Bjelorusija, Estonija,
Gruzija, Latvija, Litva, Južnoafrička Republika, Mongolija,
Nepal, Rusija, Slovenija i Ukrajina).
Sjećanje na Dubrovnik i Split
Ono što je išlo u prilog našim nastojanjima, bila je zasigurno i činjenica da su dva vrlo uspješna kongresa AIPS-a
održana kod nas, u Dubrovniku 1970. i Splitu 1978. Naravno, pod kapom Udruženja sportskih novinara Jugoslavije,
premda su skup u Splitu organizirale samo i jedino sekcije
Hrvatske i BiH.
Ozbiljna prepreka svim zemljama kandidatkinjama bila
je AIPS-ova statutarna odredba po kojoj je za kandidiranje
nužan uvjet - dvije godine postojanja. Mnogi taj uvjet nisu
ispunjavali, pa ni mi, jer su prije manje od godine osnivale
nove novinarske udruge, ali športski fleksibilan vrh AIPS-a
tu je odredbu uoči glasanja ukinuo.
Tako su sve zemlje kandidatkinje aklamacijom primljene
7
SVJEDOČANSTVA
Ozbiljna prepreka svim zemljama kandidatkinjama bila je AIPS-ova statutarna
odredba po kojoj je za kandidiranje
nužan uvjet - dvije godine postojanja.
Mnogi taj uvjet nisu ispunjavali, pa ni
Hrvatska, ali je športski fleksibilan vrh
AIPS-a tu odredbu uoči glasanja ukinuo
u AIPS i obitelj, toga trenutka, od 113. članica.
Tada još formalno postojeće Udruženje sportskih novinara Jugoslavije (USNJ) zastupao je glavni tajnik Radomir
Jeremić Piri, što je bila prigoda da se sazna sudbina hrvatskih akreditiva za Olimpijske igre. Uz hrvatske delegate
(Draženović, Susić) i Jeremića, sudjelovao je, kao moderator,
Slovenac Evgent Bergant, u tom trenutku dopredsjednik Europske športsko-novinarske organizacije (UEPS), još uvijek
predstavnik USNJ-a, a kao svojevrsni arbitar i Michel Verdier, direktorica za medije Međunarodnog olimpijskog odbora
(MOO). Sastanak nije bio uspješan, osim ako se doživio kao
osveta HZSN-u za “nevjeru” spram USNJ-a, istodobno, čak
prvenstveno, i Jugoslavije, a što je, za vrijeme sastanka vrlo
šutljiva gospođa Verdier čini se potpuno shvatila.
Jeremić je, naime, ustvrdio da “hrvatskih (i slovenskih)
akreditiva naprosto više nema, jer su već podeljeni”, a na
pitanje gospođe Verdier: “Kome, kako i zašto?”, nije ni znao
ni htio odgovoriti.
Bilo je jasno da suradnje s USNJ-om jednostavno više ne
može biti, što će pokazati i idući Kongres AIPS-a u Istanbulu, kada je Jeremić rekao ono što će 20-ak godina poslije,
na drugi način, ponoviti tek izabrani srbijanski predsjednik
Nikolić 2012. godine. Jeremić je tad izrekao nešto vrlo ružno, neprispodobivo znanstvenom ili bar stručnom članku
(ali već je objavljeno u Večernjem listu, pa ga je moguće
ponoviti). Nužno ga je citirati da bi se shvatio kontekst i
tadašnje prilike: “K.... ćemo vam ikada vratiti Vukovar”. Ne
u četiri oka, svjedoka je bilo nekoliko iz više država. Nešto
slično ponovio je srbijanski predsjednik Nikolić, upravo na
20. obljetnicu HZSN-a tvrdnjom da je “Vukovar srpski grad
u koji se Hrvati nemaju zašto vraćati.”
Srbijanski politički kontinuitet očito je nastavljen i tu
hrvatski športski žurnalisti više nisu mogli ni profesionalno ni zanatski djelovati. Stoga, prirodno, tada više nije ni
bilo komunikacije s Beogradom. Razgovarali smo, ili češće
dopisivali se, s MOO-om (osobito s Michel Verdier, premda
ne samo s njom), a rezultat toga je bio da su 1992. sa zimskih
igara izvješćivala petorica hrvatskih novinara, a s ljetnih
čak dvadesetorica. “Izgubljene” akreditive dobili su, također
izravno od MOO-a, i slovenski novinari.
Činjenica da je AIPS član Međunarodnoga olimpijskog
odbora priznat od svih međunarodnih športskih federacija, štoviše, priznat je i od Ujedinjenih naroda, govori o
njegovu značaju i značenju. Nije, naravno, zanemariva ni
8
višestruka korist od članstva u njemu. Jer, kada na velikim
natjecanjima (olimpijske igre, svjetska prvenstva...) medijsko zanimanje nadmaši kapacitete domaćina, prednost
imaju članovi AIPS-a.
U vrijeme postojanja Sekcije sportskih novinara Hrvatske
(do 1991.) AIPS-ove iskaznice imalo je, u različitim razdobljima, 13 do 15 hrvatskih novinara od 223 člana kasnijega
HZSN-a (1993.). Potom se broj članova HZSN-a i AIPS-a iz
godine u godinu znatno mijenjao. Donekle je čudno da se
broj članova HZSN-a i AIPS-a u nekim razdobljima i smanjivao (ovisno o predstojećim velikim natjecanjima i nužnosti
ulaska u AIPS, u koji se nije moglo ući osim preko HZSN-a),
pa je tako u posljednjih desetak analiziranih godina broj
članova HZSN-a i AIPS-a (214 - 84) značajno pao (114 - 53).
A što je uopće AIPS?
Športaši osnivači AIPS-a 1924. godine
Međunarodno športsko udruženje novinara rođeno je na
ideji iznikloj u vrijeme Igara u Antwerpenu 1920. Začetnici
ideje bili su Belgijanac Victor Boin i Francuz Frantz Reichel,
obojica vrlo uspješni športaši prije negoli su postali novinari.
Nakon brojnih kontakata s novinarima najvećih športskih
listova u svijetu, u vrijeme Olimpijskih igara u Parizu 1924.
godine, Boin i Reichel, s predstavnicima 29 država, organizirali su osnivački kongres komisije (1. do 3. srpnja), prethodnice AIPS-a.
Sudjelovao je i Count Bailliet-Latour, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, rekavši: "Pored zaštite svojih
vlastitih financijskih interesa, njihov novinarski cilj je pridonositi napretku i obrazovanju... Športski novinari mogu biti
primjer nepristrane pravednosti i lojalnog mišljenja."
Prvi predsjednik (tada još komisije) bio je Frantz Reichel
(Francuska), dopredsjednik Victor Boin (Belgija), a glavni
tajnik Georges Bruni (Francuska). Države utemeljitelice bile
su: Francuska, Belgija, Švedska, Italija, Mađarska, Poljska,
Njemačka i Austrija.
Na 55. kongresu AIPS-a u Budimpešti 1992. predloženo je
da stoga 2. srpnja postane Svjetski dan športskih novinara, a
na idućem kongresu, u Parizu, to je i prihvaćeno.
Nažalost, malo ljudi to zna, čak i malo novinara, pa nije ni
čudno da u dva desetljeća hrvatske nazočnosti u AIPS-u, niti
jedan športski savez, klub ili pojedinac nije uputio čestitku
HZSN-u, redakcijama ili pojedincima, u povodu Svjetskoga
dana športskih novinara.
Literatura
Arhiva autora
Arhiva HZSN-a
Bošnjak, M (ur): HND prvo stoljeće, Medijska agencija Hrvatskog novinarskog
društva, Zagreb, 2010.
Draženović, D: Ostvarenje Macanovićeve i Habunekove vizije: u “Sjećanje na novinarstvo”, 2009. HZSN, Zagreb, str. 12.
Draženović, D: Od Vjesnikovog podruma do AIPS-a: u “Sjećanje na novinarstvo”,
2009. HZSN, Zagreb, str. 18.
Draženović, D.: Udruge hrvatskih sportskih novinara, u: HND prvo stoljeće, 2010.,
str. 419.
Gyarfas, T. (ur) A.I.P.S. NEWS 4/94.
Habunek, M.(ur): USNJ, četvrt vijeka udruženja sportskih novinara Jugoslavije,
1964-1989., Savez novinara Jugoslavije, Zagreb, 1989.
Salmenkyla, M.: Vrijednost AIPS-kartice; u A.I.P.S NEWS, 4/94, Budimpešta, str. 2.
Sporidis, E. 70 godina AIPS-a (1924-1994); u A.I. P.S., 4/94, Budimpešta, str. 4.
Šarec, M. (ur): Sjećanje na novinarstvo, HZSN, Zagreb, 2009.
IN MEMORIAM
IVICA HORVAT
(Sisak, 16. srpnja 1926. - Krk, 27. kolovoza 2012.)
Osim što je bio jedan od najvećih hrvatskih i Dinamovih nogometaša
u povijesti, nakon završetka karijere postao je i iznimno uspješan trener
N
a odmoru, u obiteljskoj kući
na otoku Krku, 27. kolovoza
2012. preminuo je jedan od
najvećih hrvatskih i Dinamovih nogometaša u povijesti, Ivica Horvat.
Spada među najbolje hrvatske obrambene nogometaše svih vremena. Bio je
sjajan u skoku, odličan u čuvanju protivničkih napadača, precizan u proigravanju, tehnički na visokoj razini, najčešće je
igrao na poziciji centarhalfa, a uspješno
je igrao braniča i desno krilo. Bio je gotovo neprelazan.
Ivica Horvat, rođen je u Sisku, 16. srpnja 1926. godine. Nogomet je počeo igrati u zagrebačkoj Ferrariji.
Za Dinamo je nastupao od 1945. do 1957. odigravši u
plavoj majici čak 507 utakmica postigavši 29 pogodaka.
S Dinamom je osvojio prvenstva Jugoslavije u sezonama
1947/48 i 1953/54, kao i Kup Jugoslavije 1951. godine. U
sezoni 1955/56, dobitnik je Žute majice Sportskih novosti kao najbolji igrač prvenstva. Od 1957. do 1960. igrao
je za Eintracht iz Frankfurta.
Za reprezentaciju Jugoslavije, od 1946. do 1956.,
odigrao je 60 utakmica. Debitirao je u prvoj utakmici
reprezentacije Jugoslavije odigranoj nakon završetka
Drugog svjetskog rata, u Pragu, 9. svibnja 1946. godine
protiv Čehoslovačke, u utakmici u kojoj je Jugoslavija
slavila sa 2:0, a posljednji put u Londonu, 28. studenog
1956. u prijateljskoj utakmici protiv Engleske, u kojoj su
domaćini pobijedili sa 3:0.
Čak 19 puta bio je kapetan reprezentacije Jugoslavije.
Sudjelovao je na dva Svjetska nogometna prvenstva:
1950. godine u Brazilu i 1954. u Švicarskoj. Sudionik je
Olimpijskih igara 1952. u Helsinkiju i nositelj srebrne
olimpijske medalje.
Nakon završetka igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu. Bio je pomoćni trener u Eintrachtu, potom
trener u Schalkeu 04, Rot-weiss Essenu i zagrebačkom
Dinamu. Sa Schalkeom je 1972. godine bio drugi u
Bundesligi i osvojio njemački kup pobijedivši u finalu
Kaiserslautern sa 5:0. S Dinamom, kojega je trenirao od
1967. do 1970. godine, osvojio je Kup velesajamskih gradova vodeći u finalu momčad koju je preuzeo od Branka
Zebeca, te Kup Jugoslavije u sezoni 1968./69.
Ivica Horvat bio je vrlo svestran. Bio je atletičar u
Concordiji iz Zagreba - odlično je trčao na 110 metara
prepone, skakao u dalj i u vis, a igrao je i rukomet u
Concordiji. U omladinskoj momčadi Ferrarije igrao je
zajedno sa starijom braćom Vladom i
Dragom. Bio je i vrlo dobar igrač stolnog
tenisa.
„Ivica Horvat bio je moj idol, moj igrački uzor. Kao dječak obožavao sam njegovu
igru, moja djevojka iz tog doba poklonila
mi je Horvatovu sliku koju i danas čuvam.
Kad sam došao u Dinamo on je odlazio,
no biti i pet minuta u društvu s takvom
igračkom veličinom kao što je Ivica, za
mene je ispunjenje dječačkih snova. Kao
osoba bio je prepun vrlina, principijelan i
iznimno korektan. Kao športaš odlikovao
se rijetko viđenom fernesom, bio je istinska nogometna
veličina. Za mene je bio najbolji centarhalf na svijetu,
potvrdio je i to izbor u najbolju momčad Svjetskog
prvenstva u Brazilu. Bio je ponos Dinamovih navijača,
nametnuo je visoke kriterije za sve nas koji smo kasnije
nosili plavi dres igrajući na njegovom mjestu. Ivica Horvat je bio plemeniti nogometni div“!
Tako je Ivicu Horvata opisao njegov nasljednik u
plavoj majici s brojem pet na leđima Vlatko Marković,
dugogodišnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. I ostali iz nogometnog svijeta kada se o Ivici Horvatu
povede riječ, skidaju kapu i nižu samo komplimente.
Debitirao je još kao dječak sa 16 godina, zaigrao je za
Ferrariju protiv Građanskog. Čuvao je velikog strijelca
Augusta Lešnika i Beli se uz njega nije naigrao. I mnogi
drugi slavni golgeteri toga doba isto su prošli kada je na
suprotnoj strani bio Ivica Horvat.
Njegov trener u tim danima bio je slavni Milan Antolković, koji je o njemu jednom zapisao: „Ivica Horvat je
bio profesionalac od glave do pete. Odličan igrač, imao
je udarac s obje noge, a glavom je igrao savršeno. Uvijek
je bio borben, ali volio je nadigravanje, nije bio od onih
koji su napucavali loptu. Imao je izražen momčadski
duh, suigrači su ga voljeli i uvažavali i kao nogometaša i
kao osobu“
Posebno je Ivica Horvat bio sretan, što je s njime na
klupi Dinamo 1967. godine osvojio Kup velesajamskih
gradova. Vodio je jednu veliku momčad koja je u finalu
bila bolja od Leedsa. Iz tih dana ostalo je zapisano o
Horvatu treneru: „Došao je, vidio i - pobijedio.“
I za kraj rečenica koju je Ivica Horvat rado isticao:
„Bilo je časno raditi u Dinamu“. Doista, bilo je časno,
kada su bili časni ljudi, kakav je i Ivica Horvat.
Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
(Jurica Gizdić)
9
IN MEMORIAM
VELJKO ROGOŠIĆ
(Kaštel Lukšić, 21. srpnja 1941. - Split, 7. kolovoza 2012.)
Suvremena znanost kaže da je more
kolijevka života. Ako je to tako, naš Veljko,
čovjek koji je živio za more i uz more, sada
mirno počiva u toj kolijevci koju je tako
volio
10
O
tišao je, možda je prikladnije reći,
otplivao je u legendu jedan od
istinskih športskih velikana, veliki
plivač, osobito maratonac, Veljko
Rogošić. Teško je nabrojiti sve trofeje i titule koje
je osvojio u prebogatoj športskoj karijeri. Plivao
je i planirao nove pothvate do posljednjeg daha.
Rođen je u Kaštel Lukšiću 21. srpnja 1941.
godine. Prema vlastitom kazivanju prvo morsko
iskustvo imao je kao dvogodišnjak padom u
more, i to u veljači. Sam je doplivao do obale...
Športskim plivanjem se počeo i za ono vrijeme
kasno baviti: na preporuku ortopeda da što više
pliva (poslije jednog pada s jarbola u Kaštel
Lukšiću), u osamnaestoj je godini pristupio
splitskom plivačkom klubu „Jadran“. Međutim,
velikim talentom i ogromnom voljom, uz pravi
stručni rad s trenerom Nikšom Tudorom s kojim
je ostao dugi niz godina, i uz podršku kakvu je
imao u tom velikom splitskom plivačkom klubu,
ostvario je gotovo sve u plivačkim disciplinama
kojima se bavio..
Njegovi amaterski plivački uspjesi vezani su za
plivački klub „Jadran“ u kojemu je ostavio dubok
i neizbrisiv trag. U „Jadranu” je bio od 1959. do
1973. godine, a njegovo ime i uspjesi zapisani su
u svim monografijama i izdanjima vezanim za
ovaj klub. Nije nimalo jednostavno registrirati
sve Veljkove rezultate ostvarene u amaterskom
plivanju, zato izdvajam samo neke: prvak bivše
države bio je 45 puta, u sedam disciplina osvajao
je naslove - na 200, 400 i 1500 metara slobodnim stilom, 100 i 200 metara leptirovim stilom,
200 i 400 metara mješovitim stilom. Također
je vlasnik naslova u štafetama 4x100 mješovito
i 4x200 metara slobodno. Ima 203 nastupa za
državnu reprezentaciju, kojoj je bio kapetan
punih 15 godina. Godine 1962. plivao je u finalu
prvenstva Europe u Utrechtu na 1500 metara.
Nositelj je srebrnih medalja na 400 i 1500 metara, te brončane medalje 4x200 metara slobodnim stilom na IV. Mediteranskim igrama 1963.
godine u Napulju. Sudjelovao je i na MI u Tunisu
i Izmiru. Rekorder je Balkanskih igara na 200
metara delfinovim stilom. Bio je i sudionik dvaju
olimpijskih igara (Rim, 1960. i Tokio 1964.)
Još kao dječaku izazov su mu bile daljine,
plivao je od Kaštel Lukšića do Čiova, zato i ne
čudi da se je po prestanku plivačke karijere u
bazenima, odlučio se na daljinsko plivanje. Svoj
prvi maraton otplivao je 1971. - od Supetra do
Splita. Pet puta
proglašavan je
najboljim maratoncem svijeta, bio
je pobjednik na
brojnim plivačkim
maratonima širom
svijeta, a pobijedio je i na prvom
Starogradskom
plivačkom maratonu (Faros), na
otoku Hvaru 1976.
godine.
Vrijedno je spomenuti Veljkove uspjehe na maratonu Vis-Split
1975. godine (53,8 kilometara) i onaj preko La
Manche 2004. godine (32 kilometra). Ovaj drugi
maraton za Veljka je bio od posebnog značaja,
ostvario je svoj davni san - preplivao je Kanal
između Francuske i Engleske obale u svojoj 63.
godini. Tim pothvatom postao je prvi Hrvat i
najstariji čovjek kojemu je to uspjelo.
Savudrija-Prevlaka 2005. godine, bio je veliki
izazov duljine od 1000 kilometara (u etapama
plivao je 57 dana). Prije njega nitko nije dulje
plivao, tako da je ovo bio svjetski rekord u
etapnom plivanju. Dionicom od 171 kilometra
između obale Tunisa i Sicilije 2008. povezao je
afrički i europski kontinent. Bio je prepoznatljiv
i po svom finišu delfinovim stilom...
Veljko Rogošić je za svoje velike uspjehe primio mnogobrojne nagrade i priznanja. Uz ostalo,
Franjo Tuđman mu je za zasluge u hrvatskoj
ratnoj mornarici dodijelio Spomenicu Domovinskog rata i čin poručnika fregate. Odlikovanje
Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara za
športska dostignuća 2002. godine, primio je iz
ruku Stjepana Mesića. Dobitnik je odlikovanja,
Red hrvatskog trolista za zasluge u Domovinskom ratu. Hrvatski olimpijski odbor dodijelio
mu je posebno priznanje za športska ostvarenja
2005., a Državna nagrada Franjo Bučar za životno djelo uručena mu je 2006. godine. O Veljku
Rogošiću napisano je pet knjiga i snimljena su tri
dokumentarna filma...
Suvremena znanost kaže da je more kolijevka
života. Ako je to tako, naš Veljko, čovjek koji je
živio za more i uz more, sada mirno počiva u toj
kolijevci koju je tako volio.
(Robert Kučić)
Prim. dr.
ŽELJKO BARBIR
(Split 31. 3. 1931. - Split 14. 7. 2012.)
U
Splitu je, 14. srpnja 2012. u 82. godini života
preminuo prim. dr. Željko Barbir, doajen športske
medicine u Splitu.
Angažiranje dr. Barbira u splitskom nogometu
započinje u tadašnjem Splitskom nogometnom podsavezu u
proljeće 1958. godine. Na prijedlog Lea Lemešića, kooptiran
je za člana Upravnog odbora, a kroz nekoliko idućih sjednica
potpuno se upoznao s problematikom zdravstvene zaštite nogometaša, da bi vrlo brzo dr. Barbir dobio zadatak i slobodne
ruke da organizira zdravstvenu zaštitu nogometaša na najbolji
mogući način.
Kako je to za njega tada bilo nepoznato područje, omogućeno mu je da prisustvuje seminaru iz športske medicine, koji se
u lipnju mjesecu 1958. godine održavao u
Opatiji s ciljem da stekne neka saznanja
iz tog područja.
Što se tiče pregleda, u Splitu je samo
formalno postojala športska ambulanta
koja je počela sa radom 1950. godine. No
ona nije imala riješen status, što znači da
nisu postojale prostorije, oprema i osoblje
te stoga nije ni čudno što se nogometaši nisu imali gdje pregledavati. Ovjera
športskih iskaznica obavljala se nerijetko
bez pregleda, najčešće gdje je tko stigao.
Dakle, trebalo je početi ispočetka.
Stoga je dr. Željko Barbir najprije formirao Zdravstvenu komisiju koja će raditi u duhu Pravilnika
koji je donijela Zdravstvena komisija Nogometnog saveza Hrvatske. Komisiju su sačinjavali brojni ugledni splitski liječnici i
od tada se ozbiljnije pristupa zdravstvenoj zaštiti športaša.
Vrlo brzo zaživjela je u pravom smislu riječi i športska ambulanta, s najsuvremenijom opremom tog vremena, a doktor
Željko Barbir obnašao je dužnost voditelja ambulante od 1962.
do 1965. godine. Potom, zbog njegove specijalizacije športske
medicine od 1965. do 1968., ambulantu je vodio dr. Branko
Gršković, a po povratku Barbira sa specijalizacije (od 1968.
pa do mirovine) bio je voditelj ordinacije športske medicine u
Splitu.
Treba reći da je dr. Barbir ostavio posebno veliki trag u
zdravstvenoj zaštiti nogometaša Hajduka, gdje je više desetljeća obnašao dužnost klupskog liječnika svih uzrasta. Dugi
niz godina obnašao je i dužnost predsjednika Zdravstvene komisije Hajduka, a kada se zbog bolesti povukao s te dužnosti,
sve do smrti dr. Barbir bio je počasni predsjednik Hajdukove
Zdravstvene komisije.
Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac.
(Jurica Gizdić)
11
Znanost i šport
Druga strana
Olimp 42
realnosti
S
tatistike koje se bave
brojem volontera angažiranih u športu,
(primjerice na velikim
športskim natjecanjima), ali i u
drugim djelatnostima, ukazuju
na stupanj društvene svijesti,
ekonomsku perspektivu, te
na brojne druge aspekte svakodnevnog života žitelja neke
zemlje. Stoga i ne čudi što
UNESCO i Europska unija posebnu pažnju posvećuju upravo toj
kategoriji ljudi.
Volonteri su ljudi čije je
djelovanje usmjereno prema
ostvarivanju dobrobiti za drugu
osobu, djelatnost, neki viši društveni interes, što je u psihologiji
prepoznato kao prosocijalno
ponašanje. Među takvim ljudima
nerijetko pronalazimo i altruiste,
dakle one koji imaju želju za
pomaganjem drugoj osobi, čak
i ako to podrazumijeva određen
gubitak za osobu koja pomaže.
Osobine poput suosjećanja,
empatije i tomu slično, poželjne
su kod svih onih koji rade s ljudima - od zdravstvenih djelatnika,
učitelja i nastavnika u školama,
pa do športskih trenera, pedagoga, športskih psihologa...
Povjerenje koje dijetešportaš razvija prema treneru
takvih osobina, bitan je faktor
zdravog psihičkog i fizičkog
razvoja športaša i otvara dimenziju kreativnog športskog izražavanja koja nerijetko vodi do
športske izvrsnosti, usuđujem
se reći i genijalnosti.
U kontekstu ove teme, nazire
se veza između tjelesne i zdravstvene kulture i, primjerice,
likovne i glazbene kulture. Upra-
vo sposobnost glazbenog kompozitora, slikara ili pisca književnog djela da izrazi najdublje i
najsuptilnije planove svog bića
kroz umjetničko djelo, takvog
umjetnika čini prepoznatljivim, a
njegovo djelo genijalnim. Jednako tako, športaši koji uspijevaju
dosegnuti tu razinu kreativnosti
i staviti je u kontekst športskog
izražaja nerijetko ulaze u povijest kao legende.
Nasuprot prosocijalnom ponašanju, nalazi se asocijalno
i antisocijalno ponašanje koje
nalazimo u brojnim aspektima
društva, nažalost i u športu.
Značaj koji poremećene ličnosti
uživaju u svijesti današnjeg
čovjeka najbolje je mjerljiv kroz
udio crnih kronika u dnevnim
tabloidima, ali, što je vrlo zabrinjavajuće, i kroz osobine koje se
smatraju poželjnim za uspjeh u
onim djelatnostima koje danas
volimo nazivati realnim sektorom. Uspjeh u nekom tržišnom
natjecanju ovisi o agresivnosti,
čak i beskrupuloznosti raznih
menadžera, a trendovi koji su
malo-pomalo zavladali u suvremenom svijetu stvorili su generacije roditelja koji čak i vlastito
dijete promatraju kao tržišnog
konkurenta, konkurenta koji mu
oduzima dragocjeno vrijeme. A
vrijeme je novac...
Ako gledamo kroz naočale
ekonomije profita, smanjivanje
broja zaposlenih, smanjivanje
cijene rada, povećavanje radnih
normi, smanjivanje prava zaposlenika i sl. vodi do dobrih poslovnih rezultata. Shodno tome,
pitanje je vremena kada će termin realni sektor biti zamijenjen
terminom realnost, a sve drugo
Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK
Budućnost športa u mnogo čemu će ovisiti o
broju volontera, odnosno spremnosti ljudi da se
dobrovoljno uključe u organizaciju određenih
športskih programa. Sustav vrijednosti koji
prepoznaje altruiste, te ističe empatiju kao
pozitivan model ponašanja vodi u kreativnost,
razvoj i prosperitet, kako zdravstveni, športski,
kulturni, tako i onaj ekonomski
43 Olimp
Znanost i šport
postati ne-realnost. U takvoj izvrnutoj
verziji svijeta, kao u nekom SF scenariju, ljudi s naglašenim prosocijalnim
crtama ličnosti, dakle razni altruisti,
mogli bi biti tretirani kao nenormalninerealni pojedinci u normalnom-realnom svijetu te, zahvaljujući tome dobiti
medicinsku dijagnozu poremećene
ličnosti.
Iako šport daje neslućene mogućnosti u borbi za zdrav razum u borbi u
kojoj volonteri i razni športski altruisti
zauzimaju itekako važnu ulogu, stvari i
ovdje mogu biti bitno drukčije u odnosu
na to kako izgledaju na prvi pogled.
Primjerice, volonteri u športu su i razni
sudionici u upravljačkim tijelima športskih klubova i saveza, članovi raznih
povjerenstva, odbora i sl. Među njima
su i roditelji športaša koji svojim sudjelovanjem u upravi kluba ili doprinosom
u organizaciji nekog klupskog natjecanja, aktivno pomažu u radu kluba, doprinose športskom razvoju svog djeteta, ali i druge djece.
Nadalje, zahvaljujući medijskom interesu za šport, upravna i druga tijela
zanimljiva su svima onima koji će djelujući u športu dobiti medijski značaj,
odnosno ostvariti vlastitu promidžbu.
U tu kategoriju spadaju pojedinci različitih političkih aspiracija, predstavnici
sponzora i slično.
Postoji još jedna kategorija športskih
dobrotvora i volontera čije se osobine
nalaze u rasponu od simpatičnog do
grotesknog. Nekima od njih članstvo u
raznim športskim forumima daje priliku za bijeg od svakodnevnog monotonog života, bračnog partnera s kojim
provodi posljednjih trideset i više godina i što je najvažnije, značaj pred prijateljima. Česta zakazivanja sjednica u
kasnim popodnevnim satima, beskrajne polemike oko toga je li „sport“ ili
„šport“, sjećanje na neka davna vremena, športske anegdote, te prijateljsko
čavrljanje u lokalu koji djeluje u sklopu
nekog športskog objekta, doista znaju
biti zanimljiva, a nerijetko i vrlo duhovita.
Međutim, postoje i slučajevi kada se
u redovima takvih športskih volontera
Olimp 44
nađu osobe koje su nezadovoljne svojim životom, brakom, osobe s velikim
odstupanjem između životnih očekivanja i dostignuća. Preslikavanje njihovih
osobnih drama na odnose unutar klubova i saveza, stvara privid stalnih sukoba
u športskim klubovima i organizacijama, što nerijetko prerasta i u otvoreni
sukob, a o čemu svjedoči i dnevni tisak. Stoga i ne čude učestale sudske
parnice između različitih subjekata
u športu, odnosno pokušaju pravnog
razrješavanja problema koji svoj uzrok
imaju daleko od športa. Žrtve takvih
sukoba nerijetko su sami športaši, a
slika koja se stvara o športu daleko je
od one poželjne. Postoje i brojne druge
kategorije volontera i športskih dobrotvora čije stalno isticanje kako u športu
nemaju nikakav vlastiti interes upućuje
na oprez.
Neovisno o tome, većina volontera u
športu veliki su humanisti i najveći im
je motiv osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva do kojeg dolaze nakon što učine
nešto korisno za društvo. Bez njih, brojne športske manifestacije, primjerice,
uopće se ne bi mogle održati, s obzirom
na visoku cijenu. Spremnost za pomoć
drugima, a bez postojanja vlastitog
financijskog interesa, poruka je koju
šport daje, možda više od ijedne druge
djelatnosti u društvu. Stoga, volonteri
zaslužuju daleko veći medijski prostor,
veći društven značaj i ugled. Nažalost,
sve teži ekonomski standard, sve manje raspoloživog slobodnog vremena,
sve veća zabrinutost za sutrašnjicu i sl.,
pred pojedinca stavlja neke druge prioritete, tako da je u posljednje vrijeme
volontera u športu sve manje.
U svakom slučaju, budućnost športa
u mnogo čemu će ovisiti o broju volontera, odnosno spremnosti ljudi da se
dobrovoljno uključe u organizaciju
određenih športskih programa. Međutim, veza između volonterstva i
osobina ličnosti koje u tekstu navodim
kao prosocijalno ponašanje, upućuje na
zaključak da će problematika športskih
volontera ukazivati na smjer u kojem
se društvo u cjelini razvija, odnosno u
kojem se razvija društvena svijest.
Sustav vrijednosti koji prepoznaje altruiste, te ističe empatiju kao pozitivan
model ponašanja vodi u kreativnost,
razvoj i prosperitet, kako zdravstveni,
športski, kulturni, tako i onaj ekonomski. Nasuprot tome, sebičnost, egocentričnost i asocijalnost kao dominantne
odrednice sustava vrijednosti vode
prema, usuđujem se reći, psihopatskom
→ Summary ←
Volunteers in sports represent an
important link in preserving the sports
system. Regardless of whether the
volunteers at sports events or, for example,
various members of the boards of directors
- the motive of those who help the sports
system with no tangible benefit thereof
lies within the characteristics of a person,
such as altruism. Most volunteers in sports
are great humanists who cherish general
social interests more than their own.
And the process of creative creation, such
as the creation of a top athlete, requires
a great deal of empathy, altruism and
positive intentions on the side of the
coach. This relationship stimulates the
athlete’s creativity and subtle plans which,
combined with talent and appropriate
training, create the highest level of quality
and success. The same characteristics
are required for success in almost any
business, especially in one related to the
people, and exactly these characteristics
are the basis of social, cultural and
economic prosperity of each country.
Therefore, the fact that these qualities are
often ridiculed, i.e., that people with these
characteristics are declared insufficiently
competitive for real life, is really
troublesome. Whether the people engaged
in prosocial behavior will be treated in
the future as unrealistic, inadequate or
sick, and various egocentrics as realistic,
balanced and normal, only the time will
tell.
Sports will surely have an important role
in preventing such SF scenarios, and the
number of volunteers in sports will be
an indicator of direction in which the
development of social awareness and
future is going.
modelu društva. Što će biti realno, a što
nerealno, reći će budućnost, a ljudi će
morati paziti da se ne nađu na suprotnoj strani od realnosti. 
Literatura:
Batson, C. D. (1991). The altruism question: Toward
a socialpsychological answer. Hillsdale, NJ: Erlbaum
Batson, C. D. (1998). Altruism and prosocial behavior. In D. T. Gilbert, S. T. Fiske and G. Lindzey (Eds.),
The handbook of social psychology ( 4 th ed., Vol. 2.
pp. 282-316). New York: McGraw-Hill.
Eisenberg, N., Guthrie. I. K., Murphy, B. C., Shepard, S.
A., Cumberland, A., and Carlo, G. (1999). Consistency
and development of prosocial dispositions: A longitudinal study. Child Development, 70, 1360-1372.
Hrženjak, M., Jozić, M., Ceraj, S., (2007). Sport u
državama i regijama Alpe-Jadran u službi razvoja i
suradnje država i regija pri Vijeću Europe. UD.
Gracin, F. i Klobučar, B. (ur.), VII Konferencija o sportu
RZ Alpe-Jadran, Zbornik radova međunarodne konferencije, Opatija, 31. svibnja – 3. lipnja., str. 39-51.
Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Darovitost i šport
Slon
Tekst: ŽELJKO MATAJA
na bocama
K
ad se spominjala darovitost
za vrhunske domete, dugo
se robovalo pretpostavkama
kako se sve može naučiti ili
savladati upornim radom. Navodili
su se primjeri u kojima nije izostajao
dril, i štošta iz repertoara prisile pod
sintagmom „što više radimo - bit ćemo
uspješniji“.
Poznavao sam pedagoga koji je svojim uvjerenjima davao poticaj sljedećom tvrdnjom: ako slon može naučiti
stajati na bocama, onda svatko može
naučiti odgovarajuću vježbu. I to
je točno! Međutim slon koji ovlada
stajanjem na bocama zbog drila, nije
postao umjetnik nego samo - slon na
bocama.
Zbog takvih uvjerenja mnoga
su djeca žrtve ambicija, najčešće svojih roditelja, ali i pedagoških okruženja u kojima je afirmiran stav o socijalnoj ili zdravstvenoj vrijednosti športa,
Olimp 46
Može se reći da gotovo nema
osobe koja nije darovita i koja
nije kreativna. Drugo je pitanje za
što: za koju djelatnost odnosno
za koji šport netko ima dara ili
stvaralačkog smisla i do kojeg je
stupnja netko darovit
zanemarujući pritom činjenicu da nije
sve za svakoga odnosno da nije svatko
za sve sposoban ili svemu dorastao.
Jednostavno rečeno: u bocu od litre
ne može se uliti onoliko koliko netko
želi, nego samo onoliko koliko stane.
Čovjek svojim rođenjem ili genetičkim naslijeđem, raspolaže svim svojim kvalitetama, ali i nedostacima. U
tom smislu, prirodna sposobnost za
bilo koju djelatnost je dar, pa tako i u
športu.
Može se reći da gotovo nema osobe
koja nije darovita i koja nije kreativna. Drugo je pitanje za što: za koju
djelatnost odnosno za koji šport
netko ima dara ili stvaralačkog
smisla i do kojeg je stupnja netko darovit. No, jedno je sigurno:
sklonost i maštovitost za bilo
koju djelatnost ne može se
razviti kod ljudi koji nisu,
kako se to kaže, rođeni za nešto. Tako
čovjek bez sluha glazbu može slušati,
ali ne i izvoditi. Jednako tako, čovjek,
ovisno o svojim mišićnim sposobnostima, može izabrati šport
primjeren njegovoj ulozi
u izabranom športu.
Jednako kao i u glazbi
instrumentu za glazbenu izvedbu kojoj je
dorastao...
Djeca nedorasla bavljenju
športom najčešće pružaju
otpor. Mnogi to tumače lijenošću (umjesto nedoraslosti
za neku aktivnost), pa onda
prilaze različitim dosjetkama poticanja djeteta. Roditeljski odabir športa,
bez dječje privole, ponekad dovodi do
tjelesnih trauma koje se, za razliku od
psihičkih, odmah prepoznaju.
U svakom slučaju, krivo je nastojanje kad se stimuliranje za ranu aktivnost započne usporedbom u smislu
„vidiš kako oni to mogu, a i mlađi su“.
Darovita djeca za bilo koju aktivnost
sama pokazuju svoj interes ili ga pak
gube kad uvide da nisu u stanju pratiti izazov ili mogućnosti naprednijih
u svojem okruženju. To, naravno, ne
znači da djeca koja ponekad odustanu
u nekoj dobi, u kasnijoj fazi svojeg
odrastanja ne mogu pokazati interes i
sposobnosti kojima nadmašuju upravo
one koji su ih obeshrabrili u njihovim
prvotnom nastojanjima.
Budući da se čovjekovo odrastanje,
a s njim i darovitost za nešto ne razvijaju kalendarski nego biološki, postoje
djeca koja svoje sposobnosti mogu
izraziti ranije, a neka kasnije. Kao što
u prirodi ne postoje pravila, tako i u
čovjekovu odrastanju postoje brojne
nepredvidivosti ovisne o vanjskim
utjecajima koji djeluju na unutarnje
čimbenike među kojima je značajna
hormonalna distribucija.
Na pitanje kad bi valjalo započeti
baviti se nekim športom, točan je odgovor - što ranije. No, kad je to “što
ranije”, ovisi o mentalnoj i tjelesnoj
sposobnosti djeteta. Kao što ne postoji odjeća i obuća za dob, tako ne
postoje ni jednake mentalne sposobnosti dječjeg odrastanja. Djeca koja
nisu u stanju percipirati gibanje ili ga
nisu u stanju mišićno pratiti, uzaludno
započinju izabranim športom, štoviše
- oni koji na tome nastoje, izlažu djecu
svojevrsnom nasilju.
Svaki razvoj traži odgovarajući
podražaj (čitaj: vježbu), prilagodbu na
podražaj (vrijeme za učinak vježbe)
i rezultat (domet vježbe). Dakle, za
razvoj darovitosti potrebno je odgovarajuće vrijeme koje je usporedivo s
nekadašnjom tehnologijom fotografskog aparata koji je, ovisno o uvjetima
slikanja i osjetljivosti filma, tražio više
ili manje svjetlosti uz pomoć blende, ali i osjetljivosti filma za prijem
svjetlosti. Zatim je za perfekciju bilo
odlučno razvijanje filma u rastvoru
kemikalija.
Drugim riječima, uz podražaj vježbe
za razvoj talenta traže se odgovarajući uvjeti koje čine kvalitetna prehrana,
higijenski način života, suzbijanje
morbidnih utjecaja i pozitivno socijalno okruženje.
U praksi je prepoznato puno primjera da su se, kako se to kaže, već
otpisani športaši, pokazali uspješnijim
od športaša što su bili označeni perspektivnim.
Bilo bi uzaludno nabrajati čimbenike
koji nam, u tom smislu, ništa ne objašnjavaju, ali upućuju na različite načine
interpretiranja o nečijem uspjehu ili
pak neuspjehu. Tako se često veli za
nekog športaša kojeg je ozljeda ili
bolest spriječila u postizanju uspjeha
kako je imao peh. No, valja znati da
je zdravlje jedna među bitnim pretpostavkama darovitosti, jer zdravlje je
također dar.
Darovitost za vrhunske domete
često se dovodila u vezu s tvrdnjom o
nekakvim postocima u kojima je dovoljno deset posto pripisati urođenosti (talentu), a devedeset posto radu
(upornosti). Za vrhunski uspjeh u bilo
čemu potrebno je raspolagati motivom (voljom za uspjeh), snagom (tjelesnim i zdravstvenim sposobnostima)
i vještinom (ovladavanje tehnikom).
Koliko je pak vremena potrebno da se
harmoniziraju htijenje, moć i znanje,
upitnik je od neba do zemlje ili pak
kombinacija s tri znaka u športskoj
prognozi. Naime, neki žele i mogu kad
nedovoljno znaju, a neki s dovoljno
znanja ne žele ili ne mogu.
Brojni športovi i športske discipline
nisu nastale da bi se usavršile nečije
sposobnosti, nego su ljudi ovisno o
sposobnostima izabrali športove. Bacači kugle nisu visoki i jaki zato što
bacaju kuglu. Izabrali su šport koji im
daje prednost. Ni košarkaši nisu rasli
u visinu zato što su igrali košarku, niti
su dizači utega niskog rasta zato što
dižu utege. Kao što visina daje prednost u nekim športovima, tako i ljudi
niskog rasta imaju prednost u gimnastici ili u dizanju utega. Antropološke
dimenzije mogu dati prednosti u izabranom športu.
Proizvođači športske opreme iz
dana u dan nude rekvizite koji doslovce otkrivaju neslućene ljudske
sposobnosti. Daskari se (borda) u
svim agregatnim stanjima, a biciklima
i skijama izvode se prave vratolomije.
Travnjake je potisnuo asfalt, a sposobnosti što ih pokazuju koturaljkaši
i plesači na asfaltu izniman su dar
→ Summary ←
It can be said that there is almost
no person who is not talented and
creative. Another question is for
what: for which activity or sports is
a person talented or has a creative
sense and to which extent. Anyway,
one thing is certain - the love and
vision for any activity cannot be
developed in people who were not,
as it is said, born for something. Just
as a man with poor musical pitch
can listen to the music, but cannot
play it, likewise a man, depending
on his muscle capacity, can choose
a sports according to his gift for
practicing exactly this sports and
not another one.
Numerous sports and sports
disciplines were not created to
improve someone’s abilities, but to
help people choose the right one in
accordance with their capacities.
Shot putters are not tall and strong
because of shot putting. They just
chose the sports that gives them
an advantage. Neither are the
basketball players tall because
they played basketball, nor are
the weightlifters short because of
weightlifting…
i umjetnička izvedba bez premca u
tjelesnim zahtjevima.
Čovjek jednostavno nije svjestan za
što je sve nadaren, a sasvim je drugo
pitanje može li svaki dar biti socijalno
podržan, vrednovan, poštovan i nagrađivan.
No, sve što bi valjalo smatrati darovitošću traži odgovor u poimanju
čovjeka kao neponovljive biološke
jedinke čiji razvoj značajno ovisi o socijalnim uvjetima koji mogu djeci bez
uvjeta biti motiv da budu bolji od onih
koji imaju idealne životne uvjete.
No, valjalo bi zaboraviti na mogućnost da u bilo kojem športu oni nedaroviti mogu uspjeti, ma koliko imali
izvanredne uvjete i financijsku potporu... 
Literatura:
Mataja Ž., Život za sport i od sporta, NZ Matice
Hrvatske, Zagreb, 2003.
Crow F.J. Beleške iz genetike, Savremena administracija Bgd. 1967.
Od Gee do sebičnog gena: Zbornik radova, priredila
Rusan R., Jesenski i Turk, Zgb 1997.
Pavelić K. Čuda moderne medicine, (Nadanja i
strepnje), NZ Globus, Zagreb, 2004.
47 Olimp
Športska terminologija
Tekst: DARIJA OMRČEN
Svoje ime ovaj je šport dobio prema riječi iz jednoga od tibetskih jezika i znači - lopta.
Polo je svoj naziv posudio za tvorbu naziva još jednoga športa, a to je - vaterpolo
Polo
P
olo pripada skupini konjičkih športova. Smatra se da
je star više od dvije tisuće
godina, a prema nekim su ga
izvorima (npr. SPORTPOLO Corporation, 1996-2012) prvi igrali nomadi
ratnici. Naziv polo dolazi od riječi iz
jednoga od tibetskih jezika i znači
lopta (Random House Webster’s Unabridged Dictionary, 1999; Longman
Dictionary of Contemporary English,
2005). Drugim riječima, polo je igra
loptom.
Polo je utakmica podijeljena u četiri do šest (u iznimnim situacijama i
osam) razdoblja igre od po 7 minuta.
Ta se razdoblja u engleskome jeziku
nazivaju chukka(s) ili chukker(s), a ponekad se rabi i varijanta potonje riječi
koja glasi chukkar(s). Riječ chukka/
chukker podrijetlom je iz hindskoga, i
to od riječi cakkar, odnosno iz sanskrta od riječi cakra, što je kotač ili krug
(Collins Dictionary, 2012). Značenja
koja navode neki engleski rječnici
odnose se ili na navedeno razdoblje
utakmice u polu ili na cipelu/čizmu
visine gležnja koja se veže kroz dva ili
tri para rupica. Poveznica između potonjeg značenja i pola je u tome, što
igrači pola nose obuću sličnu navedenoj (American Heritage Dictionary of
the English Language, prema LoveToKnow, Corp., 1996-2012).
Što se prvotne uporabe riječi
chukka i chukker tiče, različiti izvori
navode različite podatke o tome. Na
primjer, Merriam Webster Online Dictionary (Merriam Webster Inc., 20062007) kao period u kojemu se riječ po
prvi puta rabi u engleskome jeziku,
navodi 19. stoljeće, dok je Collins
Dictionary (2012) manje precizan i
govori o 19., odnosno 20. stoljeću.
Dvadeseto stoljeće kao početak uporabe riječi chukka (chukkar/chukker)
potvrđuju i neki drugi izvori - npr.
Random House Webster’s Unabridged
Dictionary (1999). Međutim, Random
House Webster’s Unabridged Dictionary (1999) navodi 19. stoljeće kao
vrijeme u kojemu se riječ chukker,
dakle, ne varijanta chukka, počinje po
prvi put koristiti.
Iz povijesti pola poznato je
da prva pravila nastaju sredinom
19. stoljeća. U Engleskoj
je prva utakmica
odigrana 1869.
(SPORTPOLO Corporation, 19962012), a krajem
osamdesetih
godina 19. stoljeća polo dolazi
u Sjedinjene Američke Države i
tijekom sljedećih pedeset godina
postaje popularan među sve većim
brojem ljudi.
Od 1900. polo je bio i olimpijski
šport, sve do 1936. kada više nije
bio dijelom olimpijskoga programa
(SPORTPOLO Corporation, 1996-2012).
Kad se u engleskome jeziku govori
o konjima na kojima se igra polo, o
njima se govori kao o ponies (jednina:
pony), odnosno kao o ponijima. Dakle,
ne rabi se riječ horse, što je uobičajen
naziv za konja u engleskome jeziku.
Razlog je tomu što pravila igre ne
propisuju visinu konja, te je moguće
igrati na konjima različitih visina (poni
je pasmina konja poznata po niskom
rastu).
Lopta se udara palicom koja
se u engleskome jeziku naziva mallet,
a ponekad i stick. Riječ mallet u tome
jeziku primarno označava čekić, bat,
odnosno drveno kladivo. S obzirom
na to da je palica koja se rabi u polu
u obliku čekića, poveznica je između
njegova izgleda i prethodno navedenoga značenja s jedne strane, i,
s druge, značenja palica u polu,
jasna. Riječ je mallet u engleski jezik ušla iz starofrancuskoga, od riječi mail
u značenju čekić,
a u starofrancuski
dolazi iz latinskoga, i to od riječi
malleus, također u značenju čekić,
odnosno mlat (Random House
Webster’s Unabridged Dictionary,
1999; Gluhak, 1993:416). Riječ se
mlat, odnosno latinska riječ malleus,
može u hrvatskome povezati i s riječju
malj, a malj je veliki čekić, za koju Gluhak (1993:397) kaže da je posuđenica iz balkanskog latinskog.
49 Olimp
Športska terminologija
→ Summary ←
As all other sports, polo has its
terminology. Terms like chukka,
off side, near side, mallet, etc.
are interesting for analysis. What
makes them specific is that, although some of them are used in
other sports as well, e.g. off-side in
football and throw-in in football
and team handball, their meanings
in different sports are not the same.
To understand them correctly, the
knowledge of the rules of the game
of each sport in question is necessary.
Kad se u engleskome jeziku govori o konjima na kojima se
igra polo, o njima se govori kao o ponies (jednina: pony),
odnosno kao o ponijima. Dakle, ne rabi se riječ horse, što je
uobičajen naziv za konja u engleskome jeziku
Engleski je naziv off-side poznat
širokoj publici. Međutim, ne po značenju koje ima u polu, već po značenju
zaleđe koje ima u nogometu. Isti naziv
u polu označava desnu stranu konja.
Naime, riječ se off kao pridjev kombinira s drugima, pa npr. off horse znači
desni konj, a off hand side znači desna strana. U kriketu imenica off, kao
i naziv off side, označava suprotnu
stranu vrata (sastavljenih od tri stupića) ili igrališta od one na kojoj stoji
udarač (Random House Webster’s
Unabridged Dictionary, 1999). Jedno
je od značenja riječi off i početak utrke, npr. konjičke (Longman Dictionary
of Contemporary English, 2005).
Lijeva strana konja u engleskome
se naziva near-side. Naziv near-side
nastaje spajanjem dvije riječi - near
i side. Prva je riječ najčešće poznata
po značenju blizu. Međutim, osim tog
značenja ima i druga, a jedno je od
njih - lijevi. Dakle, near-side znači lije-
va strana (engl. side = strana). Prema
pravilima, u polu nema ljevorukih igrača: igrač ili igra desnom rukom ili ne
može sudjelovati u nadmetanju!
Naziv throw-in je naziv koji je
nogometnoj i rukometnoj publici dobro poznat. U oba navedena športa
označava ubacivanje, odnosno radi se
o ubacivanju lopte u igru iz prostora
izvan granica igrališta, i to nakon što
je loptu u taj prostor preko uzdužne
crte izbacio igrač ekipe koja je u tome
trenutku u fazi obrane i nije u posjedu
lopte. Izvođenje se ubacivanja u nogometu i rukometu razlikuje. Na primjer,
kod ubacivanja u nogometu, igrač mora
barem s jednim dijelom svakoga stopala stajati na tlu, vrhovi kopački ne smiju prelaziti unutarnji rub uzdužne crte,
loptu mora baciti iza i iznad glave, i to
s obje ruke. U rukometu igrač pri izvođenju ubacivanja mora jednom nogom
stati na uzdužnu crtu igrališta.
Za razliku od nogometa i rukometa,
ubacivanje u polu ne izvodi igrač,
već sudac, i to za početak utakmice,
a loptu ubacuje između dvije u vrste
posložene suparničke ekipe koje se,
kada se igra na otvorenome, sastoje
od četiri igrača svaka.
Polo je svoj naziv posudio za
tvorbu naziva još jednoga športa, a to
je - vaterpolo (engl. water polo). Taj
naziv nastaje od riječi water (voda)
i riječi polo (lopta). Prema tome, vaterpolo je šport koji se igra loptom u
vodi. Iako postoje nedoumice vezane
za nastanak naziva vaterpolo (a odnose se na upit o tome zašto je za taj
naziv odabrana baš riječ polo, a ne
npr. riječ ball), neki izvori smatraju da
je to stoga što je vaterpolu prethodila
igra u kojoj su igrači sjedili na bačvama, poput igrača pola na konjima,
polegnutima u vodi.
Bilo to točno ili ne, činjenica je da
polo i vaterpolo imaju u svome nazivu
istu riječ, koja ih na neki način zasigurno povezuje... 
Literatura i izvori:
Collins Dictionary (2012). www​.collinsdictionary​
.com​/dictionary​/english​/chukka
Longman Dictionary of Contemporary English.
Writing Assistant Edition CD-ROM (2005). Harlow:
Pearson Education Limited.
=
LoveToKnow, Corp. (1996-2012). Your Dictionary.
The Dictionary You Can Understand. www​.yourdictionary​.com​/chukka
Merriam Webster, Inc. (2006-2007). Merriam
Webster Online Dictionary, www.merriam-webster​
.com​/dictionary​/chukka Random House Webster’s Unabridged Dictionary.
1999. V2.2 for 16bit Windows systems, V3.0
for 32bit Windows systems, Random House, Inc.
Collexion Reference Software (1998) Lemout &
Housepie
SPORTPOLO Corporation. (1996-2012). History.
http://www.sportpolo.com/History/default.htm
Olimp 50
Šport i međunarodne integracije
EU Programi
za financiranje športa
F
inancijska kriza koja je osim
potresa na polju financiranja
i monetarne ekonomije Europske unije u prvi plan iznijela i strateške odrednice razvoja
Europske unije, postavljajući
primarno pitanje daljnjeg
određenja europskog povezivanja i smjernica na
kojima će se temeljiti
- onim bankarskim
ili političkim - neizbježno se odrazila
i na športsku djelatnost.
Usprkos nedostatnom financiranju, šport se
u Europi u ovim
kriznim vremenima prepoznaje kao
sredstvo izgradnje
europskog identiteta i
jačanja europske suradnje, čime mu se nedvojbeno
priznaju kulturne odrednice i
mogućnost povezivanja europskih naroda.
Međutim, kako bi europsko društvo
moglo osjetiti pozitivne karakteristike športa, neophodno je osigurati
njegovo prioritetno financiranje u
sklopu egzistirajućih europskih programa za mlade, obrazovanje, kulturu,
zdravstvo, turizam, regionalni razvoj
i razvoj novih tehnologija s posebnim
naglaskom na sljedeće razdoblje financiranja (2014. - 2020.)
Programi kojima je moguće
osigurati sufinanciranje športskih aktivnosti obuhvaćaju Instrument pretpristupne pomoći IPA (Instrument for
Pre-Accession assistance), čija je provedba određena za razdoblje 2007.2013., mijenjajući dotadašnje programe Pomoć zajednice u obnovi, razvoju
i stabilizaciji (Community Assistance
For Reconstruction, Development and
Olimp 52
Tekst: SAŠA CERAJ
Usprkos nedostatnom
financiranju, šport se u
Europi u ovim kriznim
vremenima prepoznaje
kao sredstvo izgradnje
europskog identiteta i
jačanja europske suradnje,
čime mu se nedvojbeno
priznaju kulturne
odrednice i mogućnost
povezivanja europskih
naroda
Stabilisation – CARDS), Program pomoći zemljama istočne Europe (The
Programme of Community aid to
the countries of Central and Eastern
Europe - PHARE), Pomoć državama
kandidatkinjama u pripremama za članstvo (Instrument
for Structural Policies for
Pre-Accession - ISPA) i
Posebna pretpristupna
pomoć za poljoprivredu i ruralni razvoj
(Special Accession
Programme for Agriculture and Rural
Development – SAPARD).
Osnovni ciljevi
IPA programa predstavljaju pružanje
pomoći državama
kandidatkinjama i državama potencijalnim
kandidatkinjama u njihovu
usklađivanju i provedbi pravne stečevine Europske unije te
u pripremi za korištenje strukturnih
fondova. Republika Hrvatska korisnica
je IPA programa od 2007. godine i
koristit će ga do trenutka stupanja u
članstvo Europske unije.
Za koordinaciju programa IPA u
Hrvatskoj zadužen je Središnji državni ured za razvojnu strategiju i
koordinaciju fondova Europske unije,
a za financijsko upravljanje Ministarstvo financija. Program se sastoji od
pet komponenti: pomoć u tranziciji i
izgradnja institucija, prekogranična
suradnja, regionalni razvoj, razvoj
ljudskih potencijala i ruralni razvoj.
Europska komisija namijenila je za
provedbu IPA programa u Hrvatskoj
do 2010. godine sredstva u iznosu od
589,9 milijuna eura, a posebnu zanimljivost predstavlja IV. komponenta
ovoga programa koja se odnosi na
razvoj ljudskih potencijala slijedom
koje je moguće financirati školovanje
i stručno usavršavanje trenerskog
kadra u športu.
Trajanje programa Mladi na djelu
predviđeno je za razdoblje 2007. 2013. s ukupnim proračunom od 885
milijuna eura, a cilj mu je promicanje
mobilnosti i neformalnog obrazovanja
mladih u dobi između 13 i 30 godina,
te poticanje osjećaja europske građanske pripadnosti među mladima uključujući ih na taj način u izgradnju Europe.
Program se sastoji od aktivnosti:
Mladi za Europu, Europske volonterske službe, Mladi u svijetu, uključujući
i Sustav podrške mladima. Putem financiranja športskih programa u sklopu programa Mladi na djelu moguće
je promovirati razvoj multikulturalnog
dijaloga i zdravog načina života među
mladima.
Program Europa za građane
podržava širok spektar aktivnosti koje
promiču uključivanje građana i organizacija civilnoga društva u procese
europskih integracija s ukupnim proračunom od 215 milijuna eura, a vrijeme
trajanja predviđeno je u razdoblju
od 2007. do 2013. godine. Program
uključuje sljedeće aktivnosti: Aktivni
građani za Europu, Aktivno civilno
društvo za Europu, Zajedno za Europu
i Aktivno europsko sjećanje. Putem
ovoga programa moguće je financirati
športske projekte koji uključuju suradnju i povezivanje s glavnim europskim
gradovima.
Program Cjeloživotno učenje podržan je s proračunom od 7 milijardi
eura za razdoblje od 2007. do 2013.
godine, a nasljednik je programa
Socrates, Leonardo da Vinci i E-učenje. Naznačeni program uključuje
aktivnosti: Comenius, Erasmus, Leonardo da Vinci (strukovno obrazovanje i osposobljavanje), Grundtvig,
Transverzalni program i Jean Monnet.
Program obuhvaća sve sektore obrazovanja, te je stoga moguće sudjelovati putem projekata koji su rezultat
suradnje obrazovnih institucija, a
tiču se obrazovanja trenera ili športskih djelatnika. Također je moguće
osigurati obrazovanje volontera,
profesionalizaciju športskih saveza te
implementaciju Europskog kvalifikacijskog okvira (European Qualifications
Framework).
U razdoblju od 2007. do 2013.
godine, 35,7% od ukupnog proračuna
Europske unije, približno 347,41 milijardi eura namijenjeno je regionalnoj
i lokalnoj samoupravi. Unutar ovoga
programa moguće je financirati športsku infrastrukturu putem Europskog
fonda za regionalni razvoj, a Europski
socijalni fond može se koristiti za
poboljšanje kvalifikacija sudionika u
športskom pokretu.
Uz navedene, interesni programi
za šport predstavljaju i Progress te
Program volontiranja u športu (koji
uključuju ravnopravnost spolova, antidiskriminaciju, socijalnu uključenost i
poboljšanje radnih uvjeta).
Šport predstavlja najmasovniju nevladinu organizacijsku aktivnost diljem Europe s više volontera i sudionika od bilo koje druge društvene
aktivnosti. Europska unija procjenjuje
kako postoji više od 700.000 športskih klubova u 27 država članica, a
86% od tih športskih klubova egzistira na volonterskoj osnovi. U skladu s
tim, športski klubovi čine vitalni dio
urbanog i ruralnog tkiva te doprinose
razvoju društva, zdravlja i kulturnog
identiteta. Bez volontera ova važna
društvena infrastruktura ne bi opstala, te iz tog razloga promicanje volontiranja također podrazumijeva svojevrsno jačanje društva, a jedan od
načina predstavljao je i lani završeni
projekt Europske komisije - Europska
godina volontiranja 2011.
Uz navedene programe šport
može aplicirati i na programe razvoja
zdravlja (Health Programme), Daphne
(sprečavanje rasizma i nasilja nad ženama, djecom i mladima u športu),
tehnološkog razvoja Seventh Framework Programme (koji uključuje
pitanja borbe protiv dopinga i razvoja
rekreacije) te program Life+ u koji se
mogu uključiti športski programi čiji je
interes u sklopu natjecanja usmjeren
na ekološka pitanja i izgradnju „zelene“ športske infrastrukture.
Svakako je važno istaknuti kako je
programima Europske unije moguće
financirati nacionalne i regionalne
športske aktivnosti koje ispunjavaju
odrednice projekta usmjerenog na specifična interesna područja obrazovanja,
kulture, zdravstva, socijalnih pitanja,
zaštite okoliša, istraživanja, razvoja,
međunarodne suradnje uz naglasak na
doprinos ciljevima i prioritetima svakog od navedenih programa. 
Literatura:
Europski fondovi za hrvatske projekte, SDURF,
Zagreb, 2009.
→ Summary ←
Despite the lack of funding, in
these times of crisis in Europe
sports is recognized as a means
of building the European identity
and strengthening the European
cooperation. However, in order to
make possible for the European
society to feel the positive
characteristics of sports, it is
necessary to ensure its priority
funding within the coexisting
European programs for youth,
education, culture, health,
tourism, regional development
and development of new
technologies.
This way, for example, through
the financing of sports programs
within the program “Youth in
Action” it is possible to promote
the development of intercultural
dialogue and a healthy lifestyle
among young people, and thanks
to the program “Europe for the
citizens” it is possible to finance
the sports projects involving
cooperation and networking with
major European cities.
There many other programs that
can provide co-financing of sports
activities: they can be used for
financing national and regional
sports activities that meet the
guidelines of the project focused
on specific area of ​​interest in
education, culture, health, social
affairs, environmental protection,
research, development and
international cooperation, along
with emphasizing the contribution
to the goals and priorities of each
of the individual programs.
Europa za građane, Vlada RH, Zagreb, 2009.
53 Olimp
Šport i eduklacija
Pismo
omiljenom
športašu
Tekst: IVO AŠČIĆ
Fotografije: Ivo Aščić, UPU
Više od milijun djece iz 55 država sa
svih kontinenata, pisalo je pisma
svojim športskim idolima, a za
najuspješnije izabrano je pismo
14-godišnjeg Mariosa Chatzidimou
iz Grčke, upućeno olimpijskom
pobjedniku, tenisaču Rogeru Federeru
N
apiši omiljenom športašu/športašici
pismo u kojem ćeš objasniti što tebi
znače Olimpijske igre - bila je ovogodišnja, 41. po redu tema međunarodnog
natjecanja mladih za najljepše pismo,
u organizaciji jedne od najstarijih i
najmanjih agencija Ujedinjenih naroda, Svjetske poštanske unije (UPU od eng. Universal Postal Union), sa
sjedištem u glavnom gradu Švicarske. Više od milijun
djece iz 55 država sa svih kontinenata, pisala su pisma
svojim športskim idolima.
Natjecanje se organizira po strogo utvrđenim pravilima (pismo pišu djeca do 15. godina starosti, sadržaj
pisma mora imati od 500 do 800 riječi, u pismu se treba suzdržavati od promoviranja bilo kojeg političkog ili
religijskog mišljenja, pismo mora biti novijeg datuma i
napisano rukom, mora imati elemente pisma i sl.) još od
1972. godine i provodi ga UPU, u suradnji s različitim
organizacijama UN-a kao što je UNESCO (organizacija
UN-a za obrazovanje, znanost i kulturu) te sa 192
poštanske uprave iz cijeloga svijeta koje temeljem natječaja u svojoj zemlji, najljepše pismo šalju na međunarodno natjecanje.
Različite teme kao što su: Pismo liku iz bajke,
Zašto je potrebna tolerancija?, AIDS - zašto je važno
razgovarati o tome? i druge teme, te različiti pobjednici
koji dolaze uglavnom iz manje poznatih (Kazahstan,
Benin, Madagaskar, Vijetnam i dr.) i siromašnih zemalja
(Etiopija, Pakistan, Zambija, Bangladeš i dr.) čine ovo
Olimp 54
Dear Roger Federer,
one of
My name is Marios,
ns. A
your thousands of fa
arios
small, insignificant M
t of
compared to one gian
am
sports. The reason I
ou
writing is to thank y
orts
for making me love sp
en
and tennis! I have be
es and
following your match
courts
your efforts in tennis
Mr Roger Federer
Tennis Sport Club of Bas
el
Switzerland
išnji
Federeru, 14-god
u tenisu Rogeru
jcu
pi
ske unije.
im
ol
an
št
om
po
tn
e
Pismom zla
dalju Svjetsk
me
u
tn
zla
je
jio
ou osvo
Marios Chatzidim
55 Olimp
Šport i eduklacija
natjecanje ne samo zanimljivim nego
daje i doprinos u poboljšavanju i
razvijanju pismenosti koju su UN proglasili desetljećem pismenosti (2003.
- 2012.).
„Olimpijsko“ natjecanje je započelo
još prošle godine i izravno je povezano s ovogodišnjim Olimpijskim igrama
u Londonu. I ovim natjecanjem, iako
nije športsko, nastojalo se podići
svijest o važnosti olimpijskog duha
te stvaranje boljeg svijeta uz pomoć
športa, promicanjem univerzalnih
vrijednosti izvrsnosti, prijateljstva i
poštovanja.
Kako bi djeci što više približili
natjecanje te radi jednoobraznosti za
sve, UPU je u suradnji s nacionalnim
poštanskim operatorima i najvišim
državnim edukativnim institucijama
propisao jasna pravila natjecanja te
pobliže objasnio temu
. Tako je, primjerice, u ovogodišnjim
pravilima navedeno: „Ova je tema
vezana uz olimpizam kao životnu
filozofiju kojom se slave i sjedinjuju
u uravnoteženu cjelinu kvalitete
tijela, volje i uma. Cilj olimpizma je
stavljanje športa u službu skladnog
razvoja čovjeka radi stvaranja mirnog
društva koje nastoji očuvati ljudsko
dostojanstvo. Spajajući šport s kulturom i obrazovanjem, olimpizam teži
stvaranju takvog načina života koji
se temelji na radosti koja proizlazi iz
napora, obrazovnoj vrijednosti dobrog
primjera i poštovanju univerzalnih
etičkih načela.
Međunarodno stručno povjerenstvo, članovi Olimpijskog odbora za
kulturu i edukaciju u sastavu: Elizabeth Longworth zamjenica glavnog
direktora za društvene i humanističke
znanosti pri UNESCO-a u Parizu, Jean
Durry, pisac i povjesničar za šport i
olimpijske igre, Norbert Müller, profesor s Instituta za športske znanosti u
Mainzu i Juliana Nel, direktorica UPUovog ureda za komunikacije, izabrali
su za najuspješnije pismo 14-godišnjeg Mariosa Chatzidimou iz Grčke,
upućenog olimpijskom pobjedniku,
tenisaču Rogeru Federeru.
U briljantnom i vrlo domišljatom
pismu, Marios vodećeg svjetskog
tenisača smješta u vrijeme antičke
Olimpije, među športaše kao što su
Diagoras s Rodosa i Polidamas te dočarava razgovor s njim. Prema ocjeni
Povjerenstva, njegovo pismo je originalno, vrlo osobno i stilski kreativno,
Najljepše hrvatsko pismo
napisao je Fran Zamaklar,
učenik šestog razreda iz
Belišća - uputio ga je Ivici
Kosteliću
a u kojemu su vrijednosti modernih i
povijesnih olimpijskih igara istaknute
vrlo uvjerljivo. Između ostalog, on
piše kako želi da i ovogodišnje igre,
baš kao i one drevne u njegovoj zemlji
budu u duhu prijateljstva, fair playa,
mira i bez uporabe nedozvoljenih
stimulativnih sredstava i misli na financijsku korist.
Drugo mjesto osvojila je 15-godišnja
Valentine Chimba iz Kenije s pismom
atletičaru i vlasniku svjetskog rekorda
→ Summary ←
na 800 metara Davidu Rudishau, a
treće Ukrajinka Aliona Kučanskaja (15)
koja je napisala pismo paraolimpijki
Eleni Jurkovskaji te Ellise Mangarro
(11) s Trinidada i Tobaga (pismo Haselyju Crawfordu, prvom osvajaču zlatne
olimpijske medalje za njenu zemlju
1976.). Također, posebna priznanja
osvojili su autori pisama iz Rusije, Brazila, Indonezije, Benina i Crne Gore.
Hrvatski nacionalni poštanski operator na području Hrvatske kontinuirano provodi ovo natjecanje od 2005.
godine, a autora najljepšeg pisma
zajedno s njegovim razredom, nagrađuje jednodnevnim izletom po želji
na području Republike Hrvatske (npr.
posjet Nacionalnom parku Brijuni ili
Dvorcima Hrvatskog zagorja i sl.).
I ove godine u natjecanje se
uključilo tisuće učenika iz osnovnih
škola Republike Hrvatske. Djeca su
najčešće pisala Ivici Kosteliću, Blanki
Vlašić, Mirku Filipoviću, Leu Messiju te
uglavnom drugim športašima koji su
trenutačno najpoznatiji. Iz pisama je
vidljivo da djeca osim što prate športska natjecanja, pobjede i uspjehe hrvatskih športaša, aktivno su uključena
u različite športske klubove.
Najljepše hrvatsko pismo napisao je
Fran Zamaklar, učenik šestog razreda
iz Belišća. Stručno povjerenstvo, viši
savjetnici za hrvatski jezik iz Agencije
za odgoj i obrazovanje predvođeno
piscem Miroslavom Mićanovićem osvrnulo se na nagrađeno pismo: „Pisac
pisma se obraća svom najdražem
športašu Ivici Kosteliću, iako se bave
različitim športovima, jer bi i on htio
doseći najveće športske uspjehe i
popeti se na olimpijsko postolje. Fran
Zamaklar vrlo lijepo i razložno govori
o svojoj vezanosti za šport, zašto mu
je važan, zašto voli šport 's kojim se
smiješ i plačeš, odrastaš i zaljubljuješ
se'. Ono što odabire kao dodatni poticaj - oči, suze i smijeh olimpijskog
pobjednika - govori o njegovoj neposrednosti, iskrenosti, ali i vjeri da su
svijet športa i Olimpijske igre idealan
način da se piše i misli, sanja o univerzalnim vrijednostima, prijateljstvu
i poštovanju.“
Između ostalog hrvatski pobjednik u pismu piše: “Svaki športaš bar
jednom u životu sanja da postane
olimpijski pobjednik. Olimpijske igre
spajaju ljude baš kao prstenovi koji
se spajaju na bijeloj zastavi simbolizirajući mir, prijateljstvo, nadmetanje
- tko će biti bolji u poštenoj igri... Tko
jednom osvoji medalju na tom ‘festivalu športa’, njegovo ime ostaje za
vječnost. Na njegovoj glavi zauvijek
ostaje lovorov vijenac.
Oči, suze, osmijeh olimpijskog
pobjednika dali su mi dodatni poticaj,
pokazali su mi kako su i oni najbolji
samo ljudi koji se lome i podižu, plaču
i smiju se nad uspjesima i neuspjesima, ali i kako je veliko i gordo biti na
olimpijskom postolju.
Uspjeti na Olimpijskim igrama mogu
samo najbolji od najboljih, veliki športaši i veliki ljudi. Ti si se na to postolje
uspeo i stoga ti se divim...”
Drugo mjesto prema ocjeni povjerenstva pripalo je Martinu Štefanecu, učeniku 1. razreda iz Barilovića, treće mjesto osvojila je Marta Kunštić, učenica 3.
razreda iz Koprivnice, dok je posebnu
pohvalu dobio Karlo Plehandžić, učenik
6. razreda iz Slavonskog Broda. 
Write your favorite sportsman /
sportswoman a letter and explain
what the Olympic Games mean
to you – was this year’s, the
41st topic of the international
youth competition for the most
beautiful letter, organized by
one of the oldest and smallest
agencies of the United Nations,
the Universal Postal Union (UPU)
with headquarters in the capital
of Switzerland. More than one
million children from 55 countries
from all the continents wrote
letters to their sports idols.
The competition is organized
in accordance with the strictly
defined rules (the letter must be
written by children up to15 years
of age, the letter must consist of
500-800 words, the letter should
refrain from promoting any
political or religious opinions,
the letters should be of newer
date and handwritten, the
letters must contain elements of
letters, etc.). This competition
was officially launched in 1972
and since then it is carried out
by the UPU in cooperation with
various UN organizations such as
UNESCO (the UN organization
for education, science and
culture) and with 192 postal
administrations from all around
the world which, on the basis of
competition in their own country,
send the most beautiful letter to
the International competition.
UPU’s top letter for 2012 was
the one written by a 14-yearold Marios Chatzidimoua from
Greece, sent to the Olympic
champion, tennis player Roger
Federer
57 Olimp
Društvo i šport
Ima li
smisla
Zakon o
sportskoj
inspekciji?
Olimp 58
H
rvatski sabor je neposredno
pred ovogodišnju ljetnu
stanku, 13. srpnja, u hitnom
postupku izglasao Zakon o
sportskoj inspekciji. Prema zapisniku
Sabora, Zakon je donesen uz 97 glasova “za”, 36 “protiv” te 1 “suzdržan”.
Kako je Zakon donesen i od početka
kolovoza na snazi, nećemo ulaziti u
to je li taj hitan postupak bio baš tako
neophodan (i to citiramo: „zbog osobito opravdanih državnih razloga“), no
pogledajmo što predlagač, Vlada Republike Hrvatske, kaže zašto je športsku inspekciju bilo potrebno urediti
posebnim zakonskim propisom. Ista
je naime predviđena i jednim člankom
Zakona o športu iz 2006. godine (koji
je ovog ljeta i službeno preimenovan
u Zakon o sportu).
Što kaže predlagač?
U obrazloženju prijedloga Zakona o
sportskoj inspekciji navodi se, među
ostalim, kako se navedenim prijedlogom propisuje ustroj, poslovi, način
rada, prava, dužnosti i ovlasti sportske
inspekcije.
Sportska inspekcija organizira se na
način da poslove inspekcije u prvom
stupnju obavljaju sportski inspektori
i viši sportski inspektori u uredima
državne uprave u županijama, odnosno u Gradskom uredu Grada Zagreba,
a u drugom stupnju državni sportski
inspektori, viši državni sportski inspektori i glavni sportski inspektor
ministarstva nadležnog za sport.
Inspekcijski postupak pokreće se
po službenoj dužnosti. O pokretanju
inspekcijskog postupka odlučuje
ovlaštena osoba za inspekciju u uredu
državne uprave u županiji ili Gradskom
uredu Grada Zagreba, odnosno glavni
sportski inspektor.
Kada nađe da je povrijeđen zakon ili
drugi propis koji je ovlašten nadzirati,
inspektor će poduzeti mjere odnosno
izvršiti radnje za koje je ovlašten zakonom ili drugim propisom. Kada inspektor uoči povredu pravila za čiju provedbu je nadležno neko od sportskih
tijela, inspektor će o povredi izvijestiti to tijelo, a ako ocijeni da postoji
sumnja u počinjenje kaznenog djela,
o tome će izvijestiti nadležno tijelo
progona.
Na temelju utvrđenih činjenica inspektor može izreći naredbu ili zabranu te izdati prekršajni nalog odnosno
podnijeti optužni prijedlog nadležnome prekršajnom sudu, ako je povre-
Tekst: GORAN VOJKOVIĆ
Inspekcija se, recimo,
neće baviti pitanjima kako
športski klubovi, formalno
udruge građana, posluju
s milijunima makar su u
blokadi. Nadajmo se da će
se barem baviti pitanjima
tipa je li lokalni športski
klub namjenski troši
sredstva koja je dobio za
obuku mladih...
dom propisa počinjen prekršaj.
Glavni inspektor ovlašten je davati
naloge i naputke za rad, pratiti izvršenje poslova, nadzirati zakonitost rada
i postupanja državnih inspektora te
s tom svrhom tražiti izvješća i obrazloženja. Glavni inspektor naredit će
obustavu daljnjih postupaka te poduzeti radnje za koje je ovlašten ako
utvrdi nezakonitost rada i postupanja
odnosno propust ili prekoračenje ovlasti. Navedene ovlasti ima rukovodeća
osoba inspekcije u uredu državne
uprave u županiji, odnosno Gradskom
uredu Grada Zagreba prema inspektorima koji obavljaju inspekcijske poslove u tim uredima.
Ovaj vrlo sažet izvod iz novih
zakonskih odredbi (koga zanima šire
- otvoriti www.nn.hr, broj 86 iz ove
godine) pokazuje vrlo široki i ambiciozni sustav nadzora športskih djelatnosti na cijelom teritoriju Republike
Hrvatske. Nije baš jasno odakle će se
ti ljudi naći, hoće li se novi zapošljavati ili će sam Zakon ostati napola
proveden?
Nadalje, kada govorimo o strukturi
inspekcije, vaš autor, koji se i znanstveno bavio pitanjem inspekcijskog
nadzora, vrlo je skeptičan glede efikasnosti decentraliziranih, županijskih
inspekcija u vrlo specijaliziranim područjima kao što je šport - Hrvatska
je mala zemlja, u nekom gradu, pa i
županiji, gotovo svi aktivni športski
djelatnici se poznaju. Vrlo je teško tu
biti neutralan i objektivno provoditi
nadzor.
A oko čega je nadzor? Zakon kaže
da inspektor utvrđuje stanje u vezi
s obavljanjem sportske djelatnosti
sukladno odredbama Zakona o sportu,
a osobito (navodimo najvažnije): izvršavaju li se u sustavu sporta zadaće
utvrđene Zakonom o sportu; poštuju li
se propisi o upisu u registar sportskih
djelatnosti, registar profesionalnih
sportskih klubova; ima li pravna osoba
u sustavu sporta propisane opće akte;
je li sastav predstavničkog i izvršnog
tijela, odnosno tijela upravljanja i
nadzora pravne osobe u sportu u skladu sa Zakonom o sportu; postoje li za
osobe koje obavljaju poslove u sportu
zapreke u smislu odredaba Zakona
o sportu; donose li se odluke i drugi
pojedinačni akti u skladu sa Zakonom
o sportu i na temelju njega donesenih
propisa; obavlja li stručne poslove u
sportu osoba koja za to ne ispunjava
propisane uvjete; obavlja li se sportska djelatnost u skladu s propisanim
tehničkim i zdravstvenim uvjetima;
organiziraju li se sportska natjecanja
u skladu sa Zakonom o sportu i na temelju njega donesenih propisa; imaju
li osobe koje sudjeluju u sportskim
natjecanjima odgovarajuću zdravstvenu sposobnost; te poštuju li se pravila
o korištenju nedopuštenih sredstava
(doping).
Kako se vidi, nadzor je primarno
administrativne, upravne prirode,
(osim u dijelu oko ispunjavanja tehničkih i zdravstvenih uvjeta te dopinga), i kao takav mogao se obavljati
i bez posebnog zakona, kao upravni
nadzor od tijela zaduženih za općenit rad udruga (jer su u nas gotovo
sve športske organizacije formalno
udruge).
Nadalje, lako je primijetiti - nema
nadzora financijskog poslovanja, tj.
ono je očigledno ostavljeno već postojećim inspekcijskim tijelima. Dakle,
inspekcija se neće baviti pitanjima
kako športski klubovi, formalno udruge građana, posluju s milijunima makar su u blokadi. Nadajmo se da će se
barem baviti pitanjima tipa je li lokalni
športski klub namjenski troši sredstva
koja je dobio za obuku mladih.
Sigurno ćemo se složiti da u hrvatskome športu puno toga naopako, ali
poseban zakon i posebna inspekcija
koja će se baviti upravnim, administrativnim dijelom nepravilnosti, a ne
dirajući one zasigurno i najveće - financijske, i to još sastavljena od lo-
→ Summary ←
In early July 2012, the Croatian
Parliament adopted the Sport
Inspection Act, by which the
inspection in sports, previously
mentioned in only one article of
the Sports act, is defined more
precisely.
The new Act provides for a
very complex structure of sport
inspectors at several levels, from
local to national, as well as for a
wide range of supervisory powers.
However, the supervisory powers
relate primarily to governing,
administrative part of activities
performed in sports, particularly in
relation to legal entities operating
in sports (associations, professional
clubs) and not to finances.
Therefore it is questionable whether
a particular legal act was really
necessary, because such supervision
could be performed under the
existing acts as well
kalnih ljudi s terena, mogla bi lako se
pretvoriti u samo još jedan formalni,
uglavnom upravni nadzor.
Kada govorimo o učinkovitosti
državne i javne uprave postoji nepogrešivo mjerilo - vrijeme i koliko
je odrađeno u nekom vremenu. Do
kraja mandata ove Vlade je tri godine,
sasvim dovoljno za pričekati i upitati
nadležne za postignute rezultate, jer
ono olimpijsko „važno je sudjelovati“
nije dovoljno dobar rezultat. Kada je
već ovakav okvir postavljen - treba
donijeti jasne rezultate! 
59 Olimp
Šport na internetu: www.bwfbadminton.org
www.bwfbadminton.org
Svjetski badmintonski savez: edukacija je važna
www.cba.hr
Hrvatski badmintonski savez na internetu je od 1997. godine
Ažurnost,
a ne šminka
B
adminton je, prema statistikama, pri vrhu ljestvice športova kojim se bavi najviše
ljudi na svijetu - procjenjuje
se da je riječ o više od 200 milijuna
igrača, rekreativaca svih dobi i profesionalaca. Nije to nimalo začuđujući
podatak uzmemo li u obzir činjenicu
da gotovo svi imamo barem par badmintonskih reketa u kući, kao i činjenicu da je badminton iznimno popularan
u Aziji.
Sukladno raširenosti športa, koji
je od Barcelone 1992. u olimpijskom
programu, a demonstracijski je šport
bio 1972. u Münchenu i 1988. u Seulu, Svjetski badmintonski savez (BWF)
osigurao je iznimnu internetsku pokrivenost koja, osim službene stranice,
uključuje i facebook, twitter te kanale
youtube s velikim brojem poklonika.
Istim stopama idu i stranice kontinentalnog saveza (Badminton Europe),
koje jasno govore o popularnosti ovoga športa na našem kontinentu.
Sjajan uzor i za Hrvatski badmintonski savez (www.cba.hr) koji se, istina,
na lokalnoj razini ne može nadmetati
u popularnosti s „velikim“ športovima,
ali u odnosu na broj stanovnika također ima velik broj poklonika. Prema
riječima Ratka Cvetnića, člana Upravnog odbora Saveza i urednika njegova
portala od početka 1997. godine (kad
je stranicu konstruirao i dizajnirao jedan od pionira badmintona u Hrvatskoj Tvrtko Macan), badmintonom se
Olimp 60
u Hrvatskoj aktivno bavi više od
10.000 ljudi.
- Hrvatski badmintonski savez
ima 20 članica, a još je otprilike toliko
klubova u Hrvatskoj koji nisu u našoj
mreži. Imamo 400 registriranih natjecatelja te nešto više od 1000 u školskom badmintonu. Broj rekreativaca
nije lako procijeniti, ali recimo samo
da najveći rekreativni badmintonski
pogon u Zagrebu, na Velesajmu, ima
3000 članova. Još najmanje toliko ih
Tekst: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ
Hrvatski badmintonski
savez, svjestan trenutka
i svoje uloge, svoju je
internetsku priču prilagodio
osnovnom cilju - informirati
sve koje badminton
zanima, ažurno objavljivati
vijesti, podatke s turnira,
organizirati prijave… Bez
prevelikih tehnoloških
vrludanja, u skladu s
mogućnostima i s mnogo
entuzijazma tu ulogu
odlično odrađuje
aktivno igra u Zagrebu te isto toliko
u ostalim dijelovima Hrvatske - ističe
Cvetnić.
Da je Savezu prisutnost na internetu i te kako važna, jasno je i iz činjenice da je funkcija internetskih stranica
HBS-a ugrađena i u Statut. Web je
osnovno i najvažnije komunikacijsko
sučelje Saveza, kako s vlastitim članstvom, tako i sa svim ostalim zainteresiranim javnostima.
Iz dostupnih statističkih podataka
koje redovito prate, u HBS-u točno
znaju kakva im je posjećenost, koje su
sekcije i podsekcije zanimljive posjetiteljima te sukladno tome ulažu vrijeme, znanje i novac. Na godišnjoj razini
stranice Saveza zabilježe „ulaze“ s
otprilike 10.000 različitih adresa, od
čega su polovica stalni posjetitelji,
odnosno oni koji su prisutni najmanje
jednom tjedno. Na dnevnoj razini pak,
broj posjeta varira ovisno o intenzitetu športskih događanja - od desetak
do nekoliko stotina.
Najzanimljivije sekcije i podsekcije
su aktualna natjecanja, kako službena, tako i ona rekreativna. Rang-liste,
poreci, turnirski ždrijeb i rezultati,
najviše zanimaju posjetitelje HBSovih stranica.
Usporedimo li to sa stranicama
Svjetske badmintonske organizacije,
primijetit ćemo da je i tamo najviše
prostora posvećeno upravo informacijama o nadolazećim turnirima, onima
u tijeku i onima koji su prošli, rang-
badmintoneurope.com
→ Summary ←
Badmintonska Europa odlično je prezentirana na webu
listama natjecatelja po kategorijama.
Hoće li mrežni nastup Hrvatskog badmintonskog saveza krenuti putem
velikih marketinških alata - društvenih
mreža, ovisit će o resursima. Zasad,
takvo što nije u planu. HBS se drži
onoga čime raspolaže i što udovoljava
potrebama, bez pomodarskih iskoraka
u svijet najnovijih komunikacijskih
tehnologija samo zato što je cool
koristiti ih i biti prisutan.
- U razvoju internetske prisutnosti
zasad smo ograničeni resursima. Osim
toga, postojeći model pokazuje se dovoljnim. No, voljeli bismo uspostaviti
određene baze podataka koje bi ažurirali sami klubovi, slično kao što sada
imamo riješenu e-prijavu za natjecanja. To je pravac u kojem ćemo se dalje razvijati. Naše su stranice prije
svega informativni alat, tako stoji i
u našem Poslovniku, a i objektivne
okolnosti na to upućuju. Istina, upravo
razvijamo program za medije i marketing, pa će vjerojatno mlađe snage u
Savezu predložiti neku od akcija usmjerenih na društvene mreže - pojašnjava
Cvetnić.
Jedna od dodatnih mogućnosti koju
otvara internet je i specifično obraćanje stručnoj javnosti, dodatne edukacije, jeftiniji pristup priručnicima, pravilnicima… Svjetska organizacija na
webu je i u tom dijelu vrlo jaka (razumljivo, jer riječ je i o komercijalnoj
djelatnosti), a i u Hrvatskoj je prepo-
znata mogućnost za informiranje stručne javnosti, kreiranje kutka koji je zanimljiv trenerima, natjecateljima i pravim zaljubljenicima u badminton. No,
kako je najčešće riječ o multimedijskim materijalima, poput videoudžbenika, koji prelaze kapacitete weba,
ne objavljuju se u cijelosti nego samo
kao informacija o mogućnostima i
uvjetima nabave, s poveznicom na
vanjsku stranicu.
Internet kao medij za jeftinije seminare također ima smisla, ali se trenutačno sav stručni rad u Savezu planira
„uživo“, uz praktičnu primjenu.
- Iskustva su trenutno takva da rezultate vidimo samo ako postoji interakcija uživo. Čak smo pokušali s websastancima Upravnog odbora, ali ni tu
nismo zadovoljni s rezultatima, tako
da ćemo takvu komunikacijsku ulogu
našeg interneta još malo odgodit - zaključuje Cvetnić.
Internetski pristup Hrvatskog
badmintonskog saveza primjer je prilagodbe postojećim uvjetima i izvlačenja maksimuma iz onoga što je trenutačno na raspolaganju. U Savezu su
odavno shvatili ono što je bitno i što
je u osnovi interneta kao medija - brzina i ažurnost u održavanju stranica,
sadržaj, a ne šminka.
Kad je riječ o ažurnosti, novac i resursi nisu presudni. Važni su znanje
i entuzijazam, a u športu toga ne bi
smjelo nedostajati. 
Badminton is among the most played
sports in the world - it is estimated
that there are more than 200 million
players, amateurs and professionals.
In accordance with the popularity of
this sport, which is since Barcelona
1992 on the Olympic program, the
Badminton World Federation (BWF)
has provided the exceptional coverage
of badminton on the Internet that,
in addition to the official website,
includes Facebook, Twitter and
YouTube channels. The pages of
the continental confederation are
going in the same direction, showing
very obviously the popularity of
badminton on our continent.
The Croatian Badminton Association
(www.cba.hr) at the local level
cannot compete in popularity with
the “major” sports, but taking into
account the number of the residents,
it also has a large number of fans.
According to Mr. Ratko Cvetnic,
member of the board of directors of
CBA and editor of its portal since the
very beginning in 1997, in Croatia
badminton is actively played by more
than 10.000 people.
The presence on the Internet is
very important to the Association,
which is shown also by the fact that
the function of CBA web pages is
incorporated in its Statute as well:
web is the main communication
interface of the Association. On a
basis the pages record “visitors” from
over 10000 different addresses, of
which half are regular visitors present
at least once a week.
The Alliance realized long time ago
what is essential and what makes the
base of Internet as a medium - speed
and being up-to-date. When it comes
to updating, money and resources are
not crucial. Important are knowledge
and enthusiasm, and in sports we
should not miss this.
61 Olimp
Od Olimpa do Olimpa
Hrvatski olimpijski dan 2012.
HOO je 10. rujna proslavio utemeljiteljski dan - Hrvatski
olimpijski dan posvećen promicanju športskih i olimpijskih
vrijednosti u društvu. Pod vodstvom nadležnog ureda za
programe lokalnog športa, širom Hrvatske brojne su športske zajednice svoje aktivnosti posvetile rođendanu HOO-a
koji je 1992. godine bio presudan za ulazak u međunarodnu obitelj i nastup hrvatskih športaša na Olimpijskim
igrama pod vlastitim, hrvatskim stijegom.
Pod motom „Izaberi šport“ u Zagrebu je održana velebna priredba HOO-a u suradnji s HAŠK Mladost (koji je slavio 60. obljetnicu), a na priredbi u športskom parku najmlađi su imali prigodu, uz druženje sa športašima, upoznati osnovne vještine atletike, juda, mačevanja, plivanja,
ragbija, stolnog tenisa, vaterpola... Potičući na obrazovanje i šport (koji su nedjeljive društvene discpline), na prigodnim štandovima predstavili su se zagrebačka Športska
gimnazija i Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Izvrsnost u učenju športskih vještina pokazali su najmlađi članovi hrvatskog društva u brojnim sredinama Hrvatske. Tako su u Sv. Križu Začretje učenici osnovne škole
i polaznici dječjeg vrtića odigrali štafetne igre i trčali kros
na nogometnom igralištu NK Jedinstva i školskom igralištu.
U Kninu je Savez športova grada Knina, u suradnji sa
športskim klubovima i društvima te dječjim vrtićem „Cvrčak“,
tradicionalno održao pokazne treninge karate klubova „Knin“
i „Tigar“, uz nastupe mlađih i starijih pionira NK „Dinara“.
U zajedničkoj organizaciji Grada Karlovca, Karlovačke
športske zajednice i PU karlovačke, proslava je održana
na Vunskom polju gdje su se djeca iz Karlovca natjecala
u nizu športskih disciplina. O proslavi u drugim sredinama
izvještava i uredništvo www.lokalnahrvatska.hr
Četrdeset tisuća kuna
za RK Pitomača i HK Gospić
Predajom čekova od po 40 tisuća kuna za športske škole Rukometnog kluba Pitomača i Hrvačkog kluba Gospić završila je u rujnu ove godine serija od 12 zajedničkih
donacija HOO-a i Hrvatske lutrije športskim školama županijskih športskih zajednica.
U Pitomači su, u nazočnosti rukometašica RK Pitomača, glavni tajnik HOO-a Josip Čop i član Uprave HL Marko
Lacković uručili ček ženskom rukometnom klubu Pitomača
kojeg je primila rukometašica Nina Ferić. Prigodnoj svečanosti nazočili su i pomoćnik glavnog
tajnika za programe lokalnog športa Siniša Krajač, predsjednik i glavni tajnik Športske zajednice Virovitičko-podravske županije Ivan Kućan i Želimir Holer, predsjednik i
glavni tajnik Športske zajednice općine Pitomača Neven
Olimp 62
Bedeković i Zlatko Novak, načelnik općine Pitomača Željko Grgačić, trenerica kluba Ana Simić Kaša, voditelj škole
rukometa Marko Bijuk i drugi uglednici.
U Gospiću je pak u nazočnosti zamjenika župana Ličkosenjske županije Milana Krmpotića i zamjenika gradonačelnika grada Gospića Ivana Biljana, vrhunski hrvatski hrvač
Božo Starčević (član HK Gospić) simbolički preuzeo ček na
40 tisuća kuna od glavnog tajnika HOO-a Josipa Čopa I direktorice ureda za podršku Hrvatske lutrije Arete Čuturaš.
Time je završena serija zajedničkih donacija HOO I HL
(prema modelu suradnje još iz 2006. godine) na sufinanciranju športskih projekata programa športa lokalne razine.
Od studenoga 2011. do rujna 2012. čekove u iznosu do
40 tisuća kuna u ukupnoj vrijednosti od 480 tisuća kuna
od prodaje srećke “Jurilica” i financijske potpore HOO-a
dobili su: Nogometni
klub Lobor (Športska
zajednica Krapinsko-zagorske županije) Košarkaški klub Jolly Jadranska banka iz Šibenika
(Savez športova županije Šibensko-kninske),
Košarkaški klub Poličnik (Športska zajednica HK Gospić
Zadarske županije,
Poličnik), Šahovski klub
Ban Jelačić iz Zaprešića
(Zajednica športskih
udruga i saveza Zagrebačke županije), Odbojkaški klub Karlovac (Savez športova Karlovačke županije), Ženski
RK Pitomača
rukometni klub Zrinski
iz Čakovca (Zajednica športskih udruga i saveza Međimurske županije), Atletski klub Križevci (Zajednica športova
Koprivničko-križevačke županije), Atletski klub Zagreb Ulix
(Zagrebački športski savez), Hrvatski stolnoteniski klub
Lokomotiva iz Vinkovaca (Županijski savez športova Vukovarsko-srijemske županije), Rukometni klub Slavonka Nova
Gradiška (Zajednica športskih udruga i saveza Brodsko-posavske županije), Ženski rukometni klub Pitomača (Športska zajednica Virovitičko-podravske županije) te Hrvački
klub Gospić (Savez športova Ličko-senjske županije).
Izborna skupština 22. listopada
Zaokružen sa šest izvanrednih odličja hrvatskih športaša na Igrama u Londonu, završava četverogodišnji mandat upravljanja u Hrvatskom olimpijskom odboru (2008.
- 2012.). Izborna skupština HOO-a održat će se 22. listopada u Zagrebu.
Novost u izborima za novo mandatno razdoblje je
osnivanje Komisije za športaše koja je, po uzoru na organizaciju Međunarodnog olimpijskog odbora, konstitutivni
dio HOO-a i jedan od tri njegova predstavnika u Skupštini
izravno ulazi u Vijeće HOO-a. HOO je svojim članovima (80 nacionalnih športskih
saveza među kojima je 70 punopravnih, 8 pridruženih i
2 privremena, te 21 športska zajednica u županijama i
Gradu Zagrebu te 9 udruga i ustanova), dao preporuku o
izboru što većeg broja žena u Skupštinu, a u skladu s Na-
Tekst: RADICA JURKIN
cionalnom politikom za ravnopravnost spolova u Hrvatskoj
te s ciljem 40 postotne uravnoteženosti do 2015. godine.
Zlatno sponzorstvo Ine
Hrvatski olimpijski odbor i naftna multinacionalna kompanija INA, obnovili su zlatnim sponzorskim ugovorom
plodonosan partnerski odnos koji, uz stanku od tri godine,
traje više od desetljeća. U nazočnosti predsjednika HOO-a Zlatka Mateše, pomoćnika glavnog tajnika za marketing Ranka Ćetkovića
(domaćina svečanosti u sjedištu HOO-a) te uglednih gostiju među kojima ministar znanosti i obrazovanja i sporta
Željko Jovanović, jednogodišnji ugovor o zlatnom sponzorstvu potpisali su 5. rujna glavni tajnik HOO-a Josip Čop
i predsjednik uprave Ine Zoltán Áldott koji je naglasio da
INA u svakom športskom uspjehu hrvatskog športaša vidi
dodatnu energiju za daljnji napredak i razvijanje poslovne
izvrsnosti ove društveno odgovorne naftne kompanije.
Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša potvrdio je zadovoljstvo hrvatske olimpijske obitelji zbog obnove ugovornog
odnosa s tvrtkom koja već niz godina investira u vrhunski
hrvatski šport, a što podrazumijeva i nastup na Olimpijskim igrama poput ovogodišnjih u Londonu.
Olimpijcima prigodna značka OS RH
Olimpijci, njih 14, pripadnici Oružanih snaga (OS) Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH), na svečanosti 5.
rujna u sjedištu Ministarstva
u Zagrebu, dobili su prigodne “olimpijske značke” OS-a. Značke im je u nazočnosti brojnih športskih i vojnih uglednika
(među kojima i predsjednik
i glavni tajnik HOO-a Zlatko Mateša i Josip Čop), uručio ministar obrane Ante Kotromanović
u znak priznanja za uspjeh i časnu ulogu na najvišoj svjetskog
športskoj priredbi. A dobili su
ih: Damir Martin, Martin SinkoLucija Zaninović
vić, Valent Sinković, Snježana
Pejčić, Bojan Đurković, Lucija Zaninović, Šime Fantela, Ivan
Kljaković Gašpić, Igor Marenić, Tina Mihelić, Tonći Stipanović,
Neven Žugaj, Nenad Žugaj i David Šain.
Potvrdivši da je sporazum MORH-a i HOO-a projekt bezrezervne podrške Ministarstva u nesmetanom napredovanju športaša pripadnika OS-a u športskim i časničkim zvanjima, ministar Kotromanović čestitao je za svaki rezultat
Golden partnership with INA
Croatian Olympic Committee and the multinational oil company INA renewed with a
golden sponsorship contract their fruitful partnership that lasts, with a break of three years,
for more than a decade.
In the presence of the COC President Mr. Zlatko Matesa, the Assistant of Secretary General
for Marketing Mr. Ranko Cetkovic (host of the event held in the COC headquarters) and
distinguished guests, including the Minister of Education, Science and Sports, Mr. Zeljko
Jovanovic, on September 5th the Contract on golden sponsorship in duration of one year
was signed by the Secretary General of the COC, Mr. Josip Cop, and CEO of INA, Mr.
Zoltán Áldott. Mr. Áldott pointed out that in every sports success of a Croatian athlete INA
recognizes the extra energy for further progress and development of business excellence of this
socially responsible oil company.
President of the COC, Mr. Zlatko Matesa, confirmed that the Croatian Olympic family is
very happy with the renewal of the contractual relationship with the company investing for
years in top Croatian sports, including in participating at the Olympics, like participating at
this year’s Olympics in London.
Olympians awarded the Olympic badges of the CAF
The Olympians, 14 of them, members of the Armed Forces (AF) of the Croatian Ministry
of Defence (MORH), were awarded the “Olympic badges” of the CAF at the ceremony held
on September 5th at the Ministry headquarters in Zagreb. In the presence of numerous
sports and military notables (including the President and Secretary General of the Croatian
Olympic Committee Mr. Zlatko Matesa and Mr. Josip Cop), the badges were awarded by the
Minister of Defence, Mr. Ante Kotromanic, as a sign of recognition of success and honorable
role at the world’s top sports event. And the awards went to: Damir Martin, Martin Sinkovic,
Valent Sinkovic, Snjezana Pejcic, Bojan Durkovic, Lucija Zaninovic, Sime Fantela, Ivan
Kljakovic Gaspic, Igor Marenic, Tina Mihelic, Tonci Stipanovic, Neven Zugaj, Nenad Zugaj
and David Sain.
After confirming that the agreement between the MORH and the COC is a project of absolute
support of the Ministry to the smooth progress of the athletes-CAF members in sports and
officer ranks, Minister Kotromanovic congratulated them for each result achieved at the
London Olympics, acknowledging that for him all of them are – the winners.
The Deputy Chief of General Staff General Slavko Baric also congratulated the Olympians
and the Olympian Lucija Zaninovic, winner of Olympic bronze medal in taekwondo,
thanked on behalf of the athletes.
COC and 361° company for Croatian Olympians
On July 8th 2012, at the swimming pool of the Sports Park Mladost in Zagreb; Croatian
Olympic Committee organized the occasional fashion show of athletic apparel by the Chinese
partner and manufacturer 361°, with whom he entered into a sponsorship agreement. Besides
the models, the event was attended by Croatian wrestlers Nenad and Neven Zugaj, swordsman
Bojan Jovanovic, shooter Anton Glasnovic, members of the Olympic handball team Ivana
Lovric, Andrea Penezic, Sonja Basic, Jelena Grubisic and Vesna Milanovic Litre and basketball
player Emanuela Salopek.
Founded in 2003, the company 361°, with more than 7800 stores worldwide, is one of the
fast growing manufacturers of athletic apparel, whose quality and high standard has been
recognized also by other national Olympic committees, international sports federations and
athletes including the NBA basketball player Kevin Love, pole vaulter Steve Hooker, swimmer
Sun Yang, Jamaican athletes Michael Frater, Brigitte Foster, Natasha Ruddock, Josef Robertson
and many others.
Cooperation with the Olympic committees of Oman and Indonesia
London Olympics represented a great place and opportunity for many bilateral meetings
between leaderships of national Olympic committees and the Croatian house, organized in
London by the COC, represented the meeting place of sports and economic ideas and incentives
for new agreements of national Olympic committees.
On July 29th, the President of Croatian Olympic Committee Mr. Zlatko Matesa met with the
Vice-Chairman of Oman Olympic Committee Mr. Habib Macki and on July 30th with General
Suwarno, the executive Vice President of the Indonesian Olympic Committee, and signed the
cooperation agreements.
The agreements with these national Olympic committees are based on education and top sports
skills, possibility of studying at the faculties of kinesiology, especially at the Croatian University,
and the use of sports camps and other benefits that Oman, Indonesia and Croatia can offer one
another.
The Oman Olympic Committee is particularly interested in field hockey coaching skills, while
the Indonesian Olympic Committee wants to learn more about tennis, sailing, basketball and
football.
Olimp 63
Od Olimpa do Olimpa
koji su ostvarili na londonskim Igrama, dajući do znanja da
su za njega svi - pobjednici.
Olimpijcima je čestitao i zamjenik načelnika Glavnog
stožera OS RH general Slavko Barić, a u ime športaša zahvalila se olimpijka Lucija Zaninović, nositeljica brončane
olimpijske medalje u taekwondou.
Dobitnici Nagrade
HOO i tvrka 361°
za hrvatske olimpijce Hrvatski olimpijski odbor organizirao je 8. srpnja 2012.
na plivalištu Športskog parka Mladost u Zagrebu, prigodnu modnu reviju športske odjeće kineskog partnera i proizvođača 361° s kojim je sklopio ugovor o sponzorstvu. Među manekenima našli su se hrvatski hrvači Nenad i
Neven Žugaj, mačevalac Bojan Jovanović, strijelac Anton
Glasnović, članice rukometne olimpijske reprezentacije
Ivana Lovrić, Andrea Penezić, Sonja Bašić, Jelena Grubišić,
Vesna Milanović Litre te košarkašica Emanuela Salopek. Osnovana 2003., tvrtka 361° s više od 7800 prodavaonica u svijetu, jedan je od brže rastućih proizvođača športske odjeće, a kvalitetu i visoki standard prepoznali su i
drugi nacionalni olimpijski odbori, međunarodni športski
savezi kao i športaši među kojima su NBA košarkaš Kevin
Love, skakač s motkom Steve Hooker, plivač Sun Yang,
jamajčanski športaši Michael Frater, Brigitte Foster, Natasha Ruddock, Josef Robertson i mnogi drugi.
Suradnja s olimpijskim odborima
Omana i Indonezije
Predsjednik HOO Zlatko Mateša u Londonu se susreo
sa svojim kolegama iz Omana (lijevo) i Indonezije
Olimpijske igre u Londonu bile su izvrsno mjesto i prigoda za brojne bilateralne susrete vodstva nacionalnih olimpijskih odbora, a Hrvatska kuća koju je HOO organizirao
u Londonu kao stjecište športskih i gospodarskih ideja i
poticaja za nova sporazumijevanja nacionalnih olimpijskih
odbora.
Tako se 29. srpnja predsjednik HOO-a Zlatko Mateša sastao s predsjednikom Omanskog olimpijskog odbora Habibom Mackijem, a 30. srpnja s generalom Suwarnom, izvršnim dopredsjednikom Indonezijskog olimpijskog odbora te
potpisao sporazume o suradnji.
Sporazumi s ovim nacionalnim olimpijskim odborima temelje se na obrazovanju i vrhunskim športskim znanjima,
mogućnosti studiranja na kineziološkim fakultetima, posebno Sveučilištu u Hrvatskoj, te korištenja kampova i drugih športskih pogodnosti koje Oman, Indonezija i Hrvatska
mogu ponuditi jedna drugoj.
Omanski olimpijski odbor posebno je zainteresiran za
trenerska znanja u hokeju na travi, a indonezijski želi više
naučiti o tenisu, jedrenju, košarci i nogometu.
Olimp 64
Najuspješniji sportaš Ivan Horvat u društvu
Biserke Petrović i Sandre Perković.
U
Mateji Kunović,
nagradu je uručio
veslač Damir Marton.
nazočnosti brojnih uglednika športskog i političkog
života, u Muzeju Dražena Petrovića, utemeljenome
u čast tragično poginulog hrvatskog košarkaša, nositelja triju olimpijskih odličja (a po kojem je i nazvana
nagrada za mlade vrhunske športaše), upriličena je šesta
dodjela ovih prestižnih priznanja HOO-a.
Svečanosti su, uz vrhunske športaše i olimpijce, te
domaćine, predsjednika i glavnog tajnika HOO-a, Zlatka
Matešu i Josipa Čopa te Draženovu majku Biserku Petrović,
nazočili i prvi predsjednik HOO-a i počasni član MOO-a Antun Vrdoljak, svi članovi Vijeća HOO-a, pomoćnik ministra
za sport Petar Skansi, predsjednica saborskog Odbora za
obitelj, mladež i šport Jadranka Kosor, predsjednik Skupštine grada Zagreba Davor Bernardić i drugi uzvanici.
Za izvanredne športske rezultate u olimpijskoj 2012. i u
konkurenciji koja ulijeva poštovanje, najuspješnijom športašicom mlađih dobnih kategorija proglašena je taekwondašica Mateja Kunović koja je osvojila 3. mjesto u kategoriji do 46kg na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2012.
Najuspješniji mladi športaš 2012. je skakač s motkom,
hrvatski olimpijac iz Londona Ivan Horvat koji je osim
nastupa na Igrama, osvojio 2. mjesto i srebrno odličje na
Svjetskom juniorskom prvenstvu u Barceloni. Ivan Horvat
prvi je hrvatski skakač s motkom koji je nastupio na olimpijskim igara.
U konkurenciji ženskih ekipa nagrada je pripala hrvatskoj juniorskoj stolnoteniskoj reprezentaciji u sastavu Lea
Rakovac, Matea Jeger, Ivana Tubikanec i Ida Jazbec koje su
osvojile broncu na Europskom juniorskom prvenstvu 2012.
Nagradu Dražen Petrović dobila je i zlatna postava hrvatske juniorske košarkaške reprezentacije - Marko Proleta,
Tomislav Gabrić, Karlo Lebo, Jakov Mustapić, Lovro Demo,
Dario Šarić, Mislav Brzoja, Dominik Mavra, Antonio Črnjević, Daniel Zovko, Marin Marić i Karlo Žganec, a koja je na
Europskom prvenstvu U18 u Litvi i Latviji osvojila zlatnu
medalju.
Najvećom nadom među športašicama Ocjenjivački odbor
HOO-a proglasio je aktualnu europska kadetsku prvakinju
u judu Brigitu Matić, a među športašima, strijelca Antu
Krišto koji je bio drugi na Europskom juniorskom prvenstvu
2012. u gađanju 10 m pištoljem.
Najuspješniji športski par (u čijoj su konkurenciji još i
posade i štafete) su plesači akrobatskog rock’n’rolla Alen
Mikić i Ana Silaj, osvajači zlatnog odličja na Svjetskom
juniorskom prvenstvu.
Tekst: RADICA JURKIN
foto FaH (Denis CERIĆ)
Dražen Petrović za 2012.
Juniorska košarkaška reprezentacija U18
Juniorska stolnoteniska reprezentacija
NOMINACIJE:
Najuspješnija športašica:
Mateja Kunović - taekwondo; Tanja Perec - streljaštvo;
Valentina Pereglin - streljaštvo; Ana Đerek - gimnastika;
Sara Vilić - triatlon; Brigita Matić - judo; Lea Rakovac - stolni
tenis; Matea Jeger - stolni tenis
Najuspješniji športaš:
Ivan Horvat - atletika; Dominik Etlinger - hrvanje; Ante
Krišto - streljaštvo; Matija Gazibara - pikado; Andrej Korosteljev - gimnastika; Mihovil Čužić - tajlandski boks; Ivan
Martinac - karate; Ante Vukičević - vaterpolo
Najuspješniji športski par, štafeta ili posada :
Alen Mikić i Ana Silaj - akrobatski rock’n’roll; Patrik Prnjak,
Mile Čakarun, Mate Ledenko, Ivan Piton - veslački četverac
bez kormilara
Najuspješnije mlade reprezentacije:
Juniorska košarkaška reprezentacija U18:
Marko Proleta, Tomislav Gabrić, Karlo Lebo, Jakov Mustapić,
Lovro Demo, Dario Šarić, Mislav Brzoja, Dominik Mavra, Antonio Črnjević, Daniel Zovko, Marin Marić, Karlo Žganec.
Juniorska vaterpolska reprezentacija:
Ivan Marcelić, Deni Šarić, Lovre Miloš, Andro Gagulić, Slavko
Čalić, Ivan Živković, Luka Lozina, Antonio Buha, Antun Goreta, Marino Divković, Marino Čagalj, Luka Bukić, Mate Anić.
Juniorska košarkaška reprezentacija U16:
Josip Gulam, Ivan Jukić, Paolo Marinelli, Domagoj Bošnjak,
Mario Hezonja, Andrija Ćorić, Dorian Jelenek, Tomislav Gabrić, David Škara, Marko Arapović, Ivan Bender, Karlo Žganec.
Juniorska rukometna reprezentacija:
Filip Ivić, Luka Prezelj, Ivan Bačić, Martin Marčec, Marko
Buvinić, Ante Tokić, Teo Čorić, Dominik Smojver, Leon
Šušnja, Stipe Mandalinić, Domagoj Pavlović, Ante Kaleb,
Ivan Horvat, Sandro Obradović, Ivan Sršen, Šime Ivić, Jakov
Vranković
Juniorska streljačka reprezentacija samostrel field: Valentina Pereglin, Marijan Kajfeš, Donik Begaj
Najveća nada hrvatskog športa u ženskoj
konkurenciji:
Brigita Matić - judo
Ana Konjuh - tenis
Svečanosti su prisustvovali uz športaše i brojni
športski i politički uzvanici
Najveća nada hrvatskog športa
u muškoj konkurenciji:
Ante Krišto - streljaštvo
Andrej Korosteljev – gimnastika
O dobitnicima Nagrade Dražen Petrović 2012. odlučivao je Odbor pod
vodstvom predsjednika Zvonimira Bobana, uz članove Hrvatskog kluba olimpijaca (Zoran Primorac, Martina Zubčić, Tamara Boroš), Vijeća
HOO-a (Marijan Maras, Zvjezdana Tuma Pavlov, Dragutin Kamenski)
te Hrvatskog zbora sportskih novinara (Iva Perdec-Augustić, Romana
Caput-Jogunica i Vinko Knežević).
Winners of the award “Drazen Petrovic” 2012
At the Museum of Drazen Petrovic, founded in the honor of this tragically killed
Croatian basketball player, three-time Olympic medalist (after which the award for
young top athletes was named), in the presence of numerous notables from sports and
political life, the sixth award ceremony of these prestigious COC acknowledgements was
held.
Besides the top athletes and Olympians and the hosts, the President and the Secretary
General of COC, Mr. Zlatko Matesa and Mr. Josip Cop and Drazen Petrovic’s mother
Biserka, the ceremony was attended by the first President of the COC and honorary
IOC member Mr. Antun Vrdoljak, all the members of the COC Council, Assistant
Minister of Sports Mr. Petar Skansi, President of the Parliamentary Committee for
Family, Youth and Sports Ms. Jadranka Kosor, President of the Zagreb City Assembly
Mr. Davor Bernardic and other guests.
For outstanding sports results in the Olympic year 2012 and in the competition
that requires respect, the most successful female athlete of younger age groups is the
taekwondo fighter Mateja Kunovic, who won third place in the category up to 46 kg at
the World Junior Championship 2012.
The most successful young athlete for 2012 is the pole vaulter, Croatian Olympian Ivan
Horvat who, besides the performance at London Olympics, won the second place and
silver medal at the World Junior Championship in Barcelona. Ivan Horvat is the first
Croatian pole vaulter who performed at the Olympic Games.
Concerning the female teams, the award went to the Croatian national junior table
tennis team composed of Lea Rakovac, Matea Jeger, Ivana Tubikanec and Ida Jazbec,
the winners of bronze medal at the European Junior Championship 2012.
The award Drazen Petrovic went also to the gold setup Croatian junior basketball team
Marko Proleta. Tomislav Gabric, Karlo Lebo, Jakov Mustapic, Lovro Demo, Dario
Saric, Mislav Brzoja, Dominik Mavra, Antonio Crnjevic, Daniel Zovko, Marin Maric
and Karlo Zganec, the winners of gold medal at the U18 Championship in Lithuania
and Latvia.
The COC Selection Committee declared Brigita Matic, the actual European cadet
champion in judo, the greatest hope among female athletes. The greatest hope among
male athletes was declared the shooter Anto Kristo, who won the second place at the
European Junior Championship 2012 in 10 m air pistol shooting.
The most successful sports couple (in competition with sports crew and relay race) are
acrobatic rock’’ n’’ roll dancers Alen Mikic and Ana Silaj, the winners of gold medal at
the World Junior Championship.
65 Olimp