Mladen Ivezic

Transcription

Mladen Ivezic

Mladen Ivezić:
Titova
umjetnost
mržnje
Samizdat
Ovu sam knjigu objavio svojim novcem, uz potporu prijatelja istine. Dotle
ministar Antun Vujić Vaš novac, štovani čitatelju, daje jugokomunističkim projektima pa
i knjigama poput one Ive Goldsteina, "Holokaust u Hrvatskoj", koja nikada nije izišla.
Neprijatelji istine odbiše moj zahtjev za sufinanciranjem knjige koja nosi istinu. Uvjerite
se, zbog čega!
PREGLED SADRŽAJA:
7.
Pismo čitatelju:
Smrtonosno tiskarsko olovo
8. Antifašistički genocid i strahovlada
9. Huškačka politika Ujedinjenih nacija u Drugome svjetskom ratu
17. Zapitajmo se
Uvod:
Komunistička Hidra
23. Četnici – prvi “antifašisti” propale Kraljevine Jugoslavije
25. Okrutnost guerille
29. Partizani – četnički sljedbenici
32. Vojnici ili ubojice?
39. Genocid nad Hrvatima i u partizanskim redovima
43. Olovo smrtonosnije od metka
PRVI DIO:
Međuratna marksistička kulturalna politika
45. Klasici komunizma – prema estetici i kulturi
47. Od laži o nesreći do laži o sreći; socijaldemokratska estetika
48. Poetika bijede i mržnje
56. Marksizam u kraljevskoj jugoslaviji prema kulturi
64. Dvije prve ratne godine;
Kamerad Hitler+tavarišč Staljin+drug Tito=YYY
71. Kultura - sluga revolucije i diktature
DRUGI DIO:
Partizanska kultura i umjetnost:
“lola četnik, a ja partizanka…”
75. Partizanski tečaji
81. "Učio ih, učio, od srede do petka, al se nisu makli…"
85. Titoistička poezija – pjesma luđačke mržnje
88. Moralni sunovrati Ivana Gorana Kovačića na dno jame vlastite mržnje
96. Kaštelan koljačke komunističke crkve
99. Pjesnici-ubojice i ubojice-pjesnici
109. Likovnost - karikatura s rijetkim bljescima
105. Partizansko kazalište - genocidni igrokaz
109. Partizanski Parnas=hrvatska Calvaria
TREĆI DIO:
111.
Partizanske tiskovine
112. Podjela
112. 1. Po raširenosti
114. 2. Po područjima
114. 3. Po vremenu
115. 4. Po temama
116. Revolucionarni optimizam
130. 1942. godina – bijeg iz Srbije i pokolji u Hrvatskoj
138. Djecu u šume, mržnja i osveta, umjesto raspela – puška i nož…
147. 1943. – partizanska bežanija i talijanska izdaja
153. 1944. - pobjeda na vidiku, milosti nema
169. Tito 1945.: “svaki onaj, koji će vas poslušati i koji će ići vašim stopama i po
vašim naređenjima, bit će pogažen kao crv”
173. Titoistički tisak 1939. - 1945. godine
ČETVRTI DIO:
177. Usporedba s tiskovinama nekih partizanskih protivnika
178. Znaju i četnici lagati
185. Promidžba Nezavisne Države Hrvatske
192. Usporednica: hrvatski i partizanski tisak
PETI DIO:
Neki titoistički mitovi iz vremena Nezavisne Države
Hrvatske - temelj genocida nad Hrvatima
199. O mladima; djecu iz domova u šume
209. Uzgoj mladih udbaša
214. Žene; majke i sestre ili ubojic i razvratnice?
227. Mit o Nazoru – hrvatskome pjesniku u partizanima
236. Mit o Jasenovcu – izgovor za genocid nad Hrvatima
236. Prvi članci – tek 1942. godine!
244. 1943. – zanimljiv samo Maro Pavlović
249. 1944.; trijumfalizam cvate; Crvena vojska nadire; broj žrtava Jasenovca = od
“nekoliko tisuća” do 1,500.000
252. 1945. - Jasenovac postaje titoistički logor; "zločinci u logorima gdje ih čeka
pravedni i neumoljivi sud"
ŠESTI DIO:
Doba Titove vlasti - vrhunac prijevare i genocida nad Hrvatima
259. Brozove riječi kao poziv na zločine
261. Antifašisti kažu: Hrvati su ljudožderi
270. Antifašisti kažu: Hrvati komadaju ljude - da bi ih jeli
276. Protivnici su zvijeri, pa ih antifašisti moraju - klati
281. "Fašistički bijesni psi" i "antifašistički šintari"
286. Antifašisti kažu: Hrvati piju ljudsku krv
293. Ostatak ZOO-a
ZAKLJUČAK:
297.
Misao i riječ kao
sredstva motivacije tvornoga zločina
306. POPIS NAVOĐENE LITERATURE
317. BILJEŠKA O PISCU
318. PREGLED SADRŽAJA
Pismo čitatelju:
Smrtonosno tiskarsko olovo
“MRZIMO VAS!
Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena
(…)
Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
u crnoj vam krvi
Srcem bismo jeli
Pogano vam meso
Na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća1.
Što mislite, štovani čitatelju, o duševnome stanju auktora te pjesme? Svakako
je bolesno. A što mislite o društvu koje slavi takve pjesnike, objavljuje masovno
takva djela i priređuje posebne recitale njima u čast? I ono je duševno bolesno.
Auktor ove luđačke pjesme zove se Ivan Goran Kovačić. Mislite li da je to
slučajno i trenutno skrenuće nadarenoga pjesnika, prisjetite se njegove poeme
"Jama" i vidjet ćete da je on u svojoj partizanskoj fazi bio stvarno ludo zadojen
osvetom i klanjem.
U knjizi "Genocid nad Hrvatima zapovijeda Tito" dokazao sam da dekapitacija
hrvatskoga naroda, koja je odnijela nekoliko stotina tisuća života najvećih
domoljuba, duhovnika, intelektualaca i druge elite, nije nastupila slučajno, kao
proizvod individualne osvete ili nediscipline i da četnici u partizanskim uniformama
nisu postupali drukčije, nego upravo onako kako su im Josip Broz i njegova partija
zapovijedali, te da su u pokoljima sudjelovali i mnogi hrvatski antifašisti.
Demokrati su, radi obnove jugoslavije, genocid nad Hrvatima pozdravili.
Dakle, nije dosta za zločine okriviti komunizam i reći da ga sada nema i svijet može
mirno spavati.
Antifašistički genocidi i strahovlada
Danas se silom i prijevarom nameće tvrdnja da cijeli svijet prihvaća načela
antifašizma. Time se sugerira da čovjek mora birati između fašizma i antifašizma te
da, ako se ne opredijeli za antifašizam, onda je fašist.
1
"Građa za kulturno-umjetnički rad", 1943. g., str. 13.
To logički ne stoji, jer su fašizam i antifašizam dva kontradiktorna pojma.
Između njih postoji cijeli svijet.
Ima li što zdravo u antifašizmu? Ima li što normalno u načinu razmišljanja
koji se od početka naziva "anti"? Koji progoni fašizam u koji je strpao sve snage
poražene u Drugome svjetskom ratu, iako su one po svemu bile izrazito različite!
Ima li, uopće, opravdanja za obračun s idejama i snagama koje su davno nestale?
Prirodu nam je uništio divlji kapitalizam. Ćudoređe je na izdisaju. Godišnje
desetci milijuna samo djece u svijetu umiru samo od gladi, samo po priznanju
Ujedinjenih nacija. To znači da je od poraza fašizma i nacizma u svijetu pomrlo
nekoliko milijardi ljudi zbog bjesomučne prevlasti demokratskih i antifašističkih
sila.
Je li čudno što je ruski Židov Ilja Erenburg tijekom Drugoga svjetskog rata
listopada 1944. godine pisao2: "Ubijajte, ubijajte! Kod Nijemaca nema nedužnih, ni
među živima ni među onima koji će se roditi! Izvršavajte upute druga Staljina gazeći
zauvijek fašističku zvijer još u utrobi. Slomite silom oholost njemačkih žena. Uzmite ih
kao zakonit plijen. Ubijajte, ubijajte, vrijedni vojnici Crvene vojske, u vašemu jurišu
kojem se ne može oduprijeti". On je sretno citirao svoga druga Tuvima3*: "Delim
Poljake na antisemite i antifašiste". Ali i Nazor u "Poruci Dalmatincima", ožujka 1943.
godine, kaže4: "Trećega nema. Jao mlitavcu i strašljivcu".
U genocidu nad Hrvatima 1944. i 1945. godine djelovala je ideologija
Ivana Gorana Kovačića i Ilje Erenburga, a ona je zasnovana na laži o kolektivnoj
krivnji i o izrazito velikim brojkama žrtava nastalih krivnjom Nezavisne Države
Hrvatske. Suštinski, ta ideologija pravda sve, svako zlo, koje treba učiniti za
pobjedu. U lažima, mržnji i harangi koju su antifašisti provodili tijekom Drugoga
svjetskog rata klica je svih zala koja su načinili tijekom i poslije Rata.
Suradnja demokratskih antifašista s komunističkima nije bila puka nužda.
Oni stvarno, i jedni i drugi, misle da imaju pravo osvajati i svijetu nametati svoju
volju te ga izrabljivati.
Stradanje milijardi ljudi prošlih 50 godina od neimaštine i ratova nije
posljedica Hitlerova nacizma ni Mussolinijeva fašizma. Milijarde su ljudi živote
izgubile zbog vlasti antifašista.
Zato se uvijek mora na umu imati da postoji mnoštvo, beskonačnost društvenih
ustrojstava koja nisu ni fašizam ni antifašizam.
Huškačka politika Ujedinjenih nacija u Drugome svjetskom
ratu
Neville Chamberlain, onaj britanski premijer, koji je započeo Drugi svjetski
rat objavom rata Njemačkoj i uporno odbijao Hitlerove ponude pomirbe, napisao
2
"Mitovi utemeljitelji izraelske politike", str. 45.
"Ljudi, godine, život", knj. 3., str. 30. * Kod navoda iz srpskoga ili koje jugoslavenske verzije
morao sam ostaviti originalne formulacije, zbog njihove promjenljivosti u prostoru i vremenu (ovisno
o tome radi li se o bosanskoj, srpskoj, hrvatsko-srpskoj ili kojoj drugoj varijanti prije ili poslije pada
Rankovića, prije ili poslije 1971. i sl.).
4
"Partizanska knjiga", str. 110.
3
je5: "Amerika i svjetski Židovi natjerali su Englesku u Rat".
Huškanja na Drugi
svjetski rat Roosevelt je otvoreno počeo već 5. listopada 1937. godine, nastojeći
spriječiti njemački pokušaj mirovnoga posredništva u Kinesko - japanskome ratu.
Tada je Roosevelt u Chicagu održao "Karantenski govor"6 s otvorenim, mada
neimenim, pozivom na izolaciju pa i rat. Evo glavnih formulacija: postoji američki
interes za djelovanje s drugim nacijama, da se "stave u karantenu" one "koje stvaraju
stanje međunarodne anarhije i nestabilnosti", te da "miroljubive nacije moraju učiniti
usklađeni napor (...) da u karantenu stave (...) epidemiju svjetskoga bezakonja".
Tako je Roosevelt odbio njemačko mirovno posredništvo. Osim toga,
skrivajući se iza parola o miroljublju (koje je u stvari bilo imperijalna izraba
cijeloga svijeta), on je otvoreno pozvao na udružbu protiv nekih država i nacija, čak
i onih koje nisu bile u ratu, a koje je u privatnome općenju nazivao "banditskim
nacijama"7. Roosevelt je već tada pozvao na udružbu radi vođenja Drugoga
svjetskog rata, ne zbog njemačke, japanske i druge nepravednosti, nego zato što su
te države remetile njegov imperijalni, izrabljivački, mir, koji je, utemeljen na
rasističkim zakonima i bjesomučnoj izrabi potlačenih naroda, godišnje uzročio
desetine milijuna smrti od gladi, pothranjenosti, bolesti i drugih posljedica
siromaštva, u kolonijalnim ratovima i drukčije. Usput je Roosevelt pokazao i
rasističko - šovinističku mržnju prema njemačkome, japanskom i talijanskom, kao i
svakome drugom narodu koji bi se tim nacijama približio. Bijaše to tek početak
dvogodišnje kampanje da do Drugoga svjetskog rata dođe i još dvogodišnje, da se u
nj uvuče SAD.
Ipak, u srpnju 1941., prije Atlantske povelje, "Hrvatski narod" sa
zadovoljstvom je zapažao dominaciju mirotvorstva u SAD. Nizahu se naslovi:
"Willkie tvrdi da je Roosevelt dao zapovijed ratnim brodovima da bez opomene otvore
vatru na njemačke jedinice (brodove i avione)"8. Taj američki senator odbacuje
Rooseveltovo ponašanje. Iako pomoćnik ministra vanjskih poslova SAD za latinska
pitanja, Sumner Welles, navješćuje čak i američku okupaciju Azorskih i
Kapverdskih otoka, koji pripadaju posve neutralnome Portugalu9, a šef američkoga
glavnog stožera zatraži da SAD proglase ratno stanje, da bi se provela
mobilizacija10, SAD najave zauzeće Trinidada za 1. kolovoza, Roosevelt traži
produljbu vojne službe za vojnike već pod oružjem11, zaleđuje japanske vrijednosti
u SAD12, te Japanu javno prijeti napadajem mornarice13, "Hrvatski narod" ipak
radosno 30. srpnja 1941. godine objavljuje članak "Američki senat za Wheelera / koga
je ovih dana ministar rata nazvao veleizdajnikom"14. Uz protivnika rata Wheelera stao
je i Hary Truman. 7. je kolovoza izišao članak s naslovom "Velika oporba protiv
5
"Truth for Germany", str. 305.
"The Origins of the Second World War in Asia and the Pacific", str. 46. i 47.
7
"The Origins of the Second World War in Asia and the Pacific", str. 46.
8
"Hrvatski narod", br. 153., 17. srpnja 1941. str. 1.
9
"Hrvatski narod", br. 153., str. 5.
10
"Hrvatski narod", br. 154., 18. srpnja 1941., str. 5.
11
12
13
"Hrvatski narod", br. 163., str. 20.
14
"Hrvatski narod", br. 163., br. 166., 30. srpnja 1941., str. 2.
6
Roosevelta"15. U njoj su bivši predsjednik Hoover, bivši predsjednički kandidat
Landon, bivši dopredsjednik Daws i drugi uglednici.
U rujnu 1939. Churchill je rekao16: "Ovaj je rat britanski, a cilj mu je uništaj
Njemačke". Britanski je feldmaršal Lord Milne, nekoliko tjedana poslije izbitka Rata
govorio17: "…protiv opasne teorije, da se ne borimo protiv njemačke nacije. Rat je u
Poljskoj tipičan za urođenu brutalnost njemačke nacije u cjelini. Rat je rat (…) Ja se
nadam da će naš udarac biti čvrst, mnogostruk i apsolutno nemilosrdan". Glavni
savjetnik Foreign Officea, lord Vansittart, reče 1941.18: "Hitler nije slučaj. On je očit
rezultat rase, koja je od najranijih dana povijesti grabežljiva i ratoborna (…) Mi ćemo
osloboditi svijet od Njemačke i Njemačku od nje same, milošću Božijom a za spas
čovječanstva". "Sunday Express" pisao je i 23. ožujka 1958.19: "Moramo zapamtiti da
je cilj prošloga rata bio uništiti Njemačku!".
I Mađari se nađoše u genocidnome žrvnju komunističke promidžbe. U članku
"Mađarska krvološtva u Vojvodini"20 poenta je "Mađarski krvnici, znajte, da ni jedan
neće izvući iz Vojvodine živu glavu. Vas očekuje sigurna smrt. Prolivena srpska krv
vapi za osvetom! Ništa vas ne može spasiti od osvetničke smrti!". Vrijedi samo srpska
krv, a Mađari su očito kolektivno krivi!
Hitlerov mirovni govor (od više njih) poslije pada Francuske, 1940. g. pred
Reichstagom, prenijet putem radija21: "Skoro mi je bolno misliti da bih ja morao biti
izabran od Providnosti baviti se konačnim udarom na zgradu koju su ovi ljudi već učinili
ruševnom (…) Mr. Churchill bi već jednom trebalo da mi vjeruje, kada proričem da će
veliko carstvo, koje ja nikada nisam kanio uništiti ni mu nauditi, biti uništeno (...) U
ovome trenutku osjećam dužnošću pred svojom savješću još jednom pozvati na um i
zdrav razum u Britaniji (...) Ja ne mogu vidjeti razloga zašto se ovaj rat mora nastaviti".
Rođeni Berlinac Sefton Delmer, skriva pred Britancima i bez trena
kolebanja odbija Hitlerovu mirovnu ponudu. To potvrdiše kolege s BBC-a,
britanski ministar izvješćivanja i ministar vanjskih poslova, Halifax.
Engleska se crkva pridružila mržnji prema svemu europskome. “Ubijte ih sve”22,
članak je koji je u “Daily Mirroru” objavio vikar od Leicestera, D. Whipp. On piše:
“Zapovijed za sve engleske i američke ratne zrakoplove, koji polaze prema europskom
kopnu, treba biti: ˝Ubijte ih sve˝”. O Churchillovu iskazu: “Ako njemačko pučanstvo
želi promatrati požar svojih kuća, neka se odmakne malo podalje od svojih gradova pa
će vidjeti veličanstveno djelo engleskih zrakoplovaca”.
Cilj su već odavno i francuski i drugi gradovi diljem Europe, a to nije slučajno,
nego namjerno, jer se gađa noću. Namjerno se ubija civile.
O vjeri, crkvi pa i umjetninama u britanskome shvaćanju odlično govori “Poruka
anglikanskog vikara grofovije Bergshire angloameričkim zrakoplovcima”23, koju je
navodno već listopada 1940. poslao “Daily Mailu”. Ona glasi: “Uništite katedralu u
Kőlnu i Crkvu Svetoga Petra u Rimu”.
15
"Hrvatski narod", br. 163., br. 174., 7. srpnja 1941., str. 6.
17
18
19
20
"Pregled političkih događaja", br. za 5. VIII. 1943., str. 3.
21
"Black Boomerang", str. 16.-18.
22
"Hrvatski narod", br. 732., 15. svibnja 1943., str. 1.
23
“Hrvatski narod”, br. 773., 6. srpnja 1943., str. 1.
16
Osim rasizma naglašena je engleska mržnja prema Katoličkoj crkvi i narodima.
Tekst “˝Blagoslov˝ i ˝poruke˝ velikog rabina Alkalaja”24 prenio je sredinom
1943. s bostonskoga krugovala i ovakva obećanja: “Svi Jevreji u Jugoslaviji (…) da će se
njihove žrtve krvavo osvetiti (…) živio Mihailović i Petar Drugi…”. Alkalaj je rekao da
su tu politiku potvrdili i Churchill, i Roosevelt i Staljin. Time se u genocidu poduprlo i
partizane.
Tu se sjediniše panslavistički rasizam i židovska mržnja prema Nijemcima, kao u
ovim napisima Ilje Erenburga25: "Naša zakletva /˝I živimo u jednoj misli: ubiti
Nijemca˝".
To je već rasizam. On se iskazuje i u ovakvim napisima26: "Mržnja kipi u
našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjeća (…) Sačuvajmo taj plamen do
kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To
je naša zakletva".
Ovdje se rasizam vidi i u baš fizičkome pogledu. Dakle, jednu se rasu, jedan
narod opisuje kao fizički odvratne, ne bi li se tako potaklo i opravdalo mnoštvo
ratnih zločina i, napokon, genocid nad njima.
Englezi bi slali pisma rodbini njemačkih vojnika, za koje su (jer su liječnici
radijem javljali) prisluškivanjem saznali da su nedavno preminuli u vojnim
bolnicama u Italiji. Pripisivali bi ih liječniku, medicinskoj sestri, bolesnome drugu i
sl. te tvrdili da je ranjenik ubijen smrtonosnom injekcijom, jer se pokazalo da se
više neće moći boriti27. Pisalo se u ime izmišljenoga mladića Mőldersa, s upitima
isplati li se boriti za ateista Hitlera. Što se Mőldersa nije moglo pronaći, lako se
tumačilo; ubili su ga nacisti28. Slali bi rodbini pakete prikazujući poginule vojnike
kao tobože žive, a pobjegle od Rata i bogate negdje vani.
Pisalo se o Njemačkoj kao razbojničkoj zemlji, dakle o Nijemcima kao
razbojničkome narodu nad kojim je opravdano počiniti genocid29: "Odmazda je
počela. Ona će biti izvedena do kraja. Ništa više neće spasiti razbojničku Nemačku (…) A
za mene, za sovjetskog građanina, za ruskog pisca, za čoveka koji je video Madrid, Pariz,
Orel, Smolensk, - za mene je najveća sreća što gazim po toj zemlji i znam: nije slučaj, nije
puka sreća, nisu govori ni članci spasili svet od fašizma, već naš narod, naša armija, naše
srce i naš Staljin".
Britanski su naputci bili30: "Pomnost je na prvome mjestu (…) Nikada ne
smijemo lagati zbog slučaja ili nemarnosti, nego samo namjerno!". Načela31: "Mi smo
spremni za sve prljave trikove koje možemo ismisliti" (…) Što prljavije, to bolje. Laži,
vjerolomstva, sve".
Churchill je zdušno sudjelovao u genocidu, i dok nije bio na vlasti i kada ga
je Rat na nju doveo. On kaže32: “nema nasilja za kojim nećemo posegnuti” i “za naš je
narod uništaj Nijemaca neophodan”.
24
“Hrvatski narod”, br. 747., 2. lipnja 1943., str. 1.
"Naša zakletva", Ilja Erenburg, "Naprijed", 1944., str. 2.
26
"Naša zakletva", Ilja Erenburg, "Naprijed", 1944., str. 12.
27
"Black Boomerang", str. 133. i 134.
28
29
"Odmazda", Ilja Erenburg, str. 11.
30
"Black Boomerang", str. 92.
31
"Black Boomerang", str. 181.
32
“Truth for Germany”, str. 62.
25
Prije nego li ga dade Rusima ubiti, Churchill je umirivao i poljskoga
predsjednika Mikolajczyka. Naime, istočni dijelovi Poljske bijahu namijenjeni
SSSR-u, a Poljacima je prepušten istočni dio Njemačke (ist. Pruska). Churchill je
Mikolajczyku rekao33: "Ne brinite o pet ili više milijuna Nijemaca…Staljin će se za njih
pobrinuti. Vi nećete s njima imati problema: oni će prestati postojati".
Tome su služile i laži o milijunima Židova koje su Nijemci pobili34:
"ODMAZDA Sada svet zna da su Nemci pobili 6 miliona Jevreja. Pobili su sve
Jevreje - od odojčadi pa do staraca".
Ovo je ključna faza huškanja na genocid nad Nijemcima i njihovim
saveznicima. U tih je 6 milijuna ušlo i lažnih 4 milijuna žrtava iz Auschwitza. Novi
natpis u tome bivšem logoru govori o jednome i pol milijuna žrtava, od kojih su
većina bili Židovi. Lažljivcima nije lako vjerovati ni to.
Nijemac, profesor ustavnoga prava Friedrich Grimm Seftonu Delmeru, šefu
britanske promidžbe rekao je svibnja 1945. g. da mu je njihova promidžba lažima o
zločinima poznata; od 1870. do Prvoga svjetskog rata, a u Drugome svjetskom ratu
mu je upalo u oči kako se povećavaju laži o broju žrtava sabirnih logora. Predbacio
mu je da su prvo pisali o stotinama lješina u logorima, zatim tisućama, desetcima
tisuća, zatim stotinama tisuća, pa se boji da će početi izmišljati i milijune. Čak je
pokazao letak na kojemu piše da je bilo milijun žrtava u logorima. Englez je rekao:
"Promidžbom zločinstava mi smo postigli pobjedu". Profesor je zavapio, da barem
sada, kada je Rat gotov, treba s time prestati.
Englez je kontrirao35: "Ne, mi ćemo sada započeti sve jače. Mi ćemo nastaviti
promidžbom zločina, intenzivirat ćemo je, dok nitko neće htjeti prihvatiti ijednu lijepu
riječ o Nijemcima, dok simpatija koju ste imali u drugim zemljama ne bude uništena i
dok sami Nijemci ne budu toliko zbunjeni da ne znaju što u stvari čine". Churchill je
deklarirao da je “istina u ratu toliko dragocjena, da je uvijek treba čuvati straža
laži”36.
Srbi su se ponosili korišću koju su imali i od laži o židovskim žrtvama Drugoga
svjetskog rata, za koju je srpski akademik Dobrica Ćosić rekao da je "laž koja je najviše
pomogla Srbima u njihovoj povijesti"37. To nikada ne prestaje, pa i Smilja Avramov
1992. godine piše38 da je u Ratu ubijeno 6 milijuna Židova, 3 milijuna "ruskih
zarobljenika" i "nešto više od 1,000.000 Srba", što je sve teška laž.
Samo o logoru Auschwitz-Birkenau izmišljane su brojke39:
• 9 milijuna, u filmu Alaina Resnaisa "Noć i magla" (1955. g.),
• 8 milijuna, prema: "Povijest rata. Koncentracioni logori" Francuski ured za
izdavaštvo, 1945.,
• 4 milijuna prema neprovjerenome sovjetskom izvješću koje je Nűrnberški sud
prihvatio kao dokaz po kojemu se sudilo,
• 2 milijuna, po povjesniku Leonu Poljakovu, u "Brevijaru mržnje",
33
"Odmazda", str. 8.
35
"Political Justice", str. 146.-148.
36
37
"Srpski mit o Jasenovcu", str. 60.
38
"Genocid u Jugoslaviji u svetlosti međunarodnog prava", str. 466.
39
34
•
1 milijun dvije stotine pedeset tisuća, prema povjesniku Raulu Hilbergu
("Uništenje Židova Europe").
"Le Monde" 1990. godine govori da je cijela skupina stručnjaka ukupan broj
žrtava (dakle ne samo židovskih) u Auschwitzu procijenila između 950.000 i
1,200.00040.
Ali, ruši se i mit o logoru u Majdaneku, koji je od 1,500.000 žrtava spao na
"ciglih" 50.00041.
Tijekom Drugoga svjetskog rata mitovi u genocidu nad Židovima služahu
motivaciji za borbu. "New York Times" pisaše 1942. o nekakvoj zgradi za
pogubljenja, u kojoj se dnevno strijeljalo po 1.000 Židova, pa, 1943., o postajama za
trovanje krvi u Poljskoj, pa je, 1945. godine, Stefan Szende izmislio ubijanje
milijuna ljudi jakom strujom…
Ali, za opravdanje genocida nad Nijemcima i drugim poraženim narodima
trebalo je izmisliti i prišiti im krvoločnije i ciničnije zločine. U Nűrnbergu se jedno
vrijeme pisalo da se milijune ubijalo tako da ih se ofurilo kipućom parom. Simon
Wiesenthal je tražio način da velike žrtve ne mora dokazivati, pa je ustvrdio da su
Nijemci od mnogih Židova radili sapun. Ništa od toga nije dokazivano42! Ti ljudi
nisu nikada ni postojali.
A Britanci su, mnogo kasnije, priznavali svoje zločine. Na valu njemačke
postaje "Soldatensender" i "Nachrichten", uključili su prijevarom priču o sedam
sigurnosnih zona u srednjoj i južnoj Njemačkoj, slobodnih od bombardiranja.
Tvrdili su da su neutralci Crvenoga križa i general Eisenhower proglasili ta
područja sigurnima za civile. Istina biješe da je Eisenhower baš ta područja bio
proglasio "noćnim ciljevima" bombardiranja u kojima se ne biraju žrtve. Zato su se
u njima (Cologne, Dűsseldorf, Frankfurt i Mannheim) skupile dodatne stotine
tisuća žena i djece, koje su Ujedinjene nacije bombardiranjem pobile43.
Antanti je cilj bio razoriti Njemačku i što je dulje držati u stanju pokornosti.
Židovima je cilj bio stvoriti svoju nacionalnu državu. Ben Gurion je 1938. godine rekao44:
"Kada bih znao da je moguće spasiti svu židovsku djecu iz Njemačke dovodeći ih u
Englesku, a samo polovicu njih, prebacujući ih u Izraelski Eretz, ja bih izabrao ovo
drugo rješenje. Jer mi moramo voditi računa ne samo o životima te djece nego i o
povijesti naroda Izraela".
U američkoj filmskoj ratnoj promidžbi najgore prođoše Japanci. Njih se
vrijeđalo na rasnoj osnovi, kao "male podle štipavce" ("sneaky nips"), tipične
"kinezere" ("Chinamen") i majmune. U filmu "Guadalcanal Diary", vojnik se čudi:
"Kavijar! Mislio sam da ovi majmuni žive samo od riže i ribljih glava". Kada tri
japanska ratna zarobljenika javno objese, jedan marinac kaže: "Gle tri majmuna na
užetu! Kako li su mali!", a drugi likuje45: "Snjeguljice! gdje ti je sedam patuljaka?".
Japance se majmunima naziva u filmu "Guadalcanal Diary" (6 puta), u "The
Fighting Seabees" (4 puta), u "Objective Burma" (3 puta), "Bataan" (3 puta), u "Gung
Ho" (2 puta) i po jednom u "China Girl", "Blood on the Sun" i "Air Force".
40
42
43
44
45
"Savages, Swine & Buffoons", str. 3.
41
U filmu "Bataan", zove ih se još "bezrepim babunima".
Japance se često nazivalo i "štakori". Tako i u filmu "The Purple Heart", gdje
Dana Andrews japanskome generalu kaže da se njegovi vojnici bore kao pritisnuti
štakori, sarkastično dodajući: "Bez uvrede, generale".
U filmu "Destination Tokyo" američki podmornički časnik, gledajući potonuće
japanskih brodova kaže: "Hura! Naši zrakoplovi tjeraju štakore iz njihovih gnijezda".
Tako i u filmu "God is My Co-pilot" Amerikanac kaže da su Japanci "braća
štakori" i "prljavi gnjili štakori".
Tako su demokrati i antifašisti spremali opravdanje uništaja milijuna
japanskih civila klasičnim i atomskim bombama.
Nijemce se češće prikazivalo kao lješinare. U "Sahari" su "bijesni psi", a u
"Five Graves to Cairo" talijanski general za Nijemce kaže: "Kada liježeš s psima, budiš
se s buhama".
U "Tarzan Triumphs" Nijemci su "šakali" i "hijene"46.
Time se pravdao genocid nad njemačkim narodom.
Talijani su, kao kukavice i izdajice, prolazili bolje. U "Sahara" Humphrey
Bogart za njih kaže da su "hrpa špageta" ("a load of spaghetti") a talijanski narod
"felacionisti" ("suckers"). U filmu "A Walk in the Sun", Talijane se naziva kao
"ispljuskanošću najzadovoljniji narod koji sam vidio" ("the slap-happiest people I ever
saw")47.
Samo kao pregled izdvajamo da su Nijemci osim navedenoga nazivani i:
"kopitima" u filmu "All Through the Night", "prljavom kopiladi" u "Action in the North
Atlantic", "glupim svinjama" i "volovima" u "Berlin Correspondent", "gnusovima" u
"Captains of the Clouds" i "Corvette K-225 ", "Švabendama" u "A Walk in the Sun",
"Hunima" i "noćnim posudama" u "Eagle Squadron".
Japanci su skoro u svakome filmu nazivani "Japančinama", "štipavcima" u
"The Fighting Seabees" i "malim podmuklim štipavcima" u "Air Force", "prljavim
šljukama" u "Destination Tokyo", "felacionisti" ("suckers") u "Bataan" i "divljaci" u
"China Girl" i "Objective Burma".
Njemačke se i japanske vojnike prikazivalo izrazito okrutnima pa i
ubojicama vlastitih drugova. U filmu "Destination Tokyo" podmorničanin Mike
spašava japanskoga pilota iz vode, a ovaj ga ubija ubodom u leđa (poznata priča o
"kamikazama" i tome da bi Japanci, da im nisu Amerikanci pobili milijune civila, bili
to učinili sami). Na sprovodu kapetan (Cary Grant) izgovara48: "Mike ja kao
petogodišnjak dobio koturaljke. I ta je Japančina dobila poklon kao petogodišnjak: samo
- to je bio bodež. Otac mu ga je dao da bi dobro znao što će biti u životu (…) da bi s 13
godina zavezanih očiju mogao sklopiti strojopušku. Ta je Japančina prije 20 godina
krenuo putem da zabije nož u Mikeova leđa. I mnogo će još Mikeova pomrijeti dok ne
izbrišemo sustav koji petogodišnjoj djeca daje bodež u ruke. To je ono za što je Mike
poginuo; djeci više koturaljki---čak neke i za sljedeći naraštaj japanske djece".
Osim trgovačkoga cinizma, treba uočiti mržnju prema japanskome narodu
"en bloc". I djeca su ubojice, pa ih treba ubiti. Barem od pete godine naviše.
Antifašisti i demokrati spremali su genocid.
46
"Savages, Swine & Buffoonsstr. 4.
48
47
Zapitajmo se
Zašto se Židov Marx tako temeljito i ogorčeno okomio na katoličku, a ne
židovsku vjeru, ako mu je svaka vjera bila strana? Zašto su on i Engels rušili nacije,
države, vjere, ćudoređa i druge obrambene mehanizme malih naroda u doba kada
su baš velike nacije najviše osvajale? Kome su Marx i Engels služili?
Komunisti se nikada nisu odrekli priče o demokraciji, slobodi vjere i slično.
Je li Marxu, Engelsu, Lenjinu i Staljinu stvarno bilo do tih kategorija, kada su o
parlamentu govorili da je "parlamentarni kretenizam", a svoju demokraciju definirali
kao "diktaturu"?
Kako se moglo dogoditi da ljudi, u ovome slučaju titoisti, potpuno
protupravno pobiju najmanje pola milijuna lojalnih i nenaoružanih državljana
Nezavisne Države Hrvatske? Ako je Simo Dubajić pobio njih 25.000 (ili 35.000), a
žao mu je što nije mnogo više, ako je luđak i pijanac, tko mu je dopustio ubijati?
Ako su u partizanima bili mnogi dojučerašnji četnici, nisu li oni nosili petokrake i
slušali zapovijesti Vrhovnoga štaba/Generalštaba titoističke vojske?
Razmotrimo makar malo logično ono čemu su nas u školi učili! Je li
normalno hvaliti se sudbinom Boška Buhe, maloga Srbina, kojega
"junački"
partizani ovjesiše bombama i, s kakvih 12-13 godina, gurnuše ubijati i učiniše
ubijenim? Je li prirodno hvaliti se time što su titoističke žene ubijale ljude? Je li
prihvatljivo to što je Većeslav Holjevac klao hrvatske ranjenike u karlovačkoj
bolnici? Je li pošten i u skladu s pričama o "bitci za ranjenike", postupak kojim su ih
partizani ostavili kao borbenu zaštitnicu, pa čak i poludjele tifusare naveli u juriše49,
a nisu ih ostavili pobjednicima Neretve (koji su zarobljene ranjenike i bolesnike
stvarno liječili50 a kasnije razmjenjivali51)? Ima li logike hvaliti se time što su
partizani upali u dječji dom u Jastrebarskom i ispod skrbi časnih sestara i šestorice
liječnika, koji svi bijahu Srbi ili Židovi, 900 mališana odvukli sa sobom u šumu? A
nisu rekli koliko je te djece poslije preživjelo! Tko normalan može vjerovati to da su
Hrvati ležerno i iz užitka pili ljudsku krv i jeli ljudske organe? Tko od organizatora
može u oči pogledati obiteljima zatočenika Sabirnoga i radnog logora Jasenovac
koje su pobunjenici 22. travnja 1945. godine natjerali da se ili ubiju ili upuste u
luđački napadaj na stražu?
Ako je logika svakoga normalna čovjeka da je bolje da ostavljeno dijete bude
prepušteno skrbi časnih sestara i liječnika, nego li da luta šumama, onda se
nenormalna antifašistička logika mogla braniti jedino pričom da su časne sestre
ubijale djecu o kojoj su skrbile. Gdje je jasno da vlasti Nezavisne Države Hrvatske
nisu htjele pobiti zatočenike Sabirnoga i radnog logora Jasenovac 22. travnja 1945.,
jer je Rat već bio izgubljen, a uskoro je hrvatskim vojnicima prijetio zarobljenički
49
"Revolucionarni rat", str. 276.
"Ustaški logori", str. 199.
51
"Koncentracioni logori Jasenovac", knjiga II., str. 668.
50
logor, komunisti su imali potrebu dokazati da su Hrvati, svi Hrvati, odnosno suština
hrvatskoga nacionalnog bića, ubojice koji ubijaju iz užitka i protivno svakoj logici.
Jesu li strašna zlodjela na području bivše Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije nastala slučajno? Gdje su bili "demokrati", Ujedinjene nacije i
druge tobože dobrohotne sile, da ih spriječe? Zašto su pomagale zločincima, a ne
žrtvama? Zna li Zapad, dok sudi Hrvatima, da su jugoslavenski zakoni zapovijedali
svakome pucati u leđa ratnim protivnicima i predviđali smrtnu kaznu za svaku
gospodarsku suradnju s njima? Zna li "demokratski" Zapad kako je stradala
Katolička crkva u Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu i poslije njega?
Ova knjiga postavlja i mnoga druga pitanja i - daje odgovore na njih. Pri tome se
služi skoro isključivo titoističkom literaturom, u kojoj se oni hvale svojim zločinima i
uzajamno potiču na nove. Materijala je bilo nekoliko tisuća puta više, nego li smo iznijeli.
Bitnih dokaza za protivnu tezu nema.
Zašto su vodeća mjesta na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu zauzeli nehrvati, pače protuhrvati, i provjereni komunisti?
Zašto se zabranjuje revizija povjesnice?
Zato da bi se skrilo da su titoisti na protupravan način poubijali najmanje
desetak puta ljudi više, nego li vlasti Nezavisne Države Hrvatske i njihovi, često
neželjeni i neiskreni, vojni saveznici! Zato da bi se prikrilo da se radilo o
međunarodnome planu dekapitacije hrvatskoga naroda.
Učini li Vam se da je ova knjiga pisana radikalistički ili ekstremistički,
zapamtite da istina ne može biti nikakva, nego li istinita. Istina je ekstremna! Čudimo
li joj se ili je se bojimo; to je samo dokaz koliko smo mi zavedeni i uplašeni.
Istina ne može biti kriva! Mi možemo biti krivi, ne znamo li je i ne potrudimo li je
se shvatiti. Istina je obveza. Šutnja je grijeh!
Ako se ikome učini da su moji stavovi preradikalni, neka zna da su Hrvati, lojalni
državljani Nezavisne Države Hrvatske (katoličke, pravoslavne, muslimanske, evangeličke
pa i židovske vjere) najveće žrtve Drugoga svjetskog rata i to u svojoj državi. Ako Vam
se, štovani čitatelju, učini da sam zagrizao preveliku jabuku, vratite se na početnu
koljačku pjesmu Ivana Gorana Kovačića ili na koljački poziv ruskoga Židova Ilje
Erenburga. Takvih su priloga antifašisti spjevali i objavili na tisuće.
I sjetite se da se u današnjoj Republici Hrvatskoj te ljude još uvijek čak i
službeno slavi. Kao osloboditelje i antifašiste!
Uvod:
Komunistička Hidra
Četnici - prvi "antifašisti" propale Kraljevine Jugoslavije
Prvi koji u svijetu osjetiše strahote fašizma, bijahu Hrvati Istre, Zadra,
Rijeke i otoka koje su demokrati bili predali Kraljevini Italiji do 1924. godine.
Njihov se antifašizam ogledao u iseljavanju pa i povremenim pobunama. Najviše,
ipak, u patnjama i odnarođivanju. Međutim, ništa od toga nije uznemiravalo
demokracije, komuniste ni jugofile; ni patnje, ni odnarođivanje ni pobune.
Pavelić je iz Hrvatske protjerao pljačkaške Srbe, doseljene 1919. i kasnije, a
drugim nehrvatima oduzeo nezaslužene povlastice. To je dovelo o četničkoga
ustanka, u kojemu su najbrojniji bili Srbi a planiralo se osnovati i židovski četnički
odred. Četnici su bili prvi antifašisti propale Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države
Hrvatske.
Tek kasnije, poslije 22. lipnja 1941. i rata Njemačke i SSSR-a, u šumu odlaze
i komunisti. Đilas kaže: “Prvo su se na oružje podigli Srbi i Crnogorci, zatim Slovenci,
pa Hrvati i, najzad, Makedonci. Razumije se, okršaja je bilo i u ovim zemljama, ovdje je
riječ o razgaranju masovnog ustanka, ustanka koji razara staro stanje, stanje koje je
okupator podržao”52. To je potvrdio i Broz53: “U Hrvatskoj i Dalmaciji partizanski
pokret odvijao se nejednomjerno i dosta sporo (…) dugo vremena u odredima učestvovao
pretežno srpski elemenat, a vrlo malo Hrvata. Iznimka je bila Dalmacija i Primorje”.
Komunisti ističu da je državni udar i ustanak odgodio njemački napadaj na SSSR.
Možda, ali to bijaše probritanski državni udar i četnički ustanak, dok su partizani u Rat
ušli tek nakon njemačko-sovjetskoga sukoba, po Staljinovoj zapovijedi.
Tako je došlo do nekoliko sastanaka Josipa Broza i Draže Mihailovića.
Četnici i komunisti zajedno su djelovali u Srbiji i zajedno su rušili Nezavisnu
Državu Hrvatsku 1941. godine. Titoisti su iz tvornice pušaka u Užicu četnicima,
1941. godine, dali 500 pušaka itd54. Broz se dvaputa susreo s Mihailovićem a drugi
im puta obećao 1.200 pušaka i pet milijuna dinara55.
Suradnja između četnika i partizana nije prekinuta Brozovom voljom ni krivnjom.
Poziv na ustanak u srpnju 1941. godine, kada su u srpskim šumama samo četnici i
slično orijentirani, a drukčije nazvani odmetnici, u stvari je poziv na obnovu
jugoslavije i borbu protiv Nezavisne Države Hrvatske, a u korist četnika, odnosno
saveza četnika i partizana koji je tek trebalo ustrojiti56: "Srbi, Hrvati, Slovenci,
Crnogorci, Makedonci i drugi, sad je kucnuo čas da se oslobodite nesnošljivog i
omrznutog fašističkog ropstva! (…) Prezreni bandit Pavelić i njegova malobrojna horda
ubica zaslužuju ne samo prezrenje čitavog hrvatskog naroda, već i sramnu smrt izdajica i
okorelih ubica, jer oni ubijaju u masama najbolje sinove hrvatskog naroda, oni
istrebljuju hiljade i hiljade srpskog stanovništva ubijajući ne samo muškarce, već i decu,
žene i starce".
U obranu koje to zemlje treba ići u šumu? U obranu kojega to naroda? U
obranu Jugoslavije, a u korist Srba! Protiv koje države? Protiv kojega naroda, koji je
jedva čekao kakvu - takvu nezavisnu državu? Protiv Nezavisne Države Hrvatske i
hrvatskoga naroda!
Trebalo je prvo pomagati Staljinu i rušiti Nezavisnu Državu Hrvatsku u
suradnji s četnicima. Uz to su, prvo potajno a onda sve otvorenije, baš po Staljinovoj
zapovijesti, jugokomunisti obnavljali jugoslaviju i grabili vlast za sebe.
Ustanak je sastavom, vodstvom i svrhom bio srpski. Ispočetka samo četnički.
Kasnije, sve dominantnije, i partizanski. Ali uvijek srpski!
52
“Materijali za ideološki odgoj članova narodnog fronta”, II. dio, str. 100.
“Bilten Vrhovnog štaba”, br. 17.-19, za lipanj-kolovoz 1942. godine.
54
“Stvaranje i razvoj Jugoslovenske armije”, str. 72. i dalje.
55
“Josip Broz Tito/Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita”, str. 633.
56
"Nacionalno pitanje u djelima klasika marksizma i (…) KPJ/SKJ", str. 290.
53
Okrutnost guerille
Četnici su zločinima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počeli već u prvoj
polovici travnja 1941. godine. Sredinom 1942. godine objavljeni su podatci, s
imenima i prezimenima žrtava, imenima sela i drugim provjerljivim podatcima o
žrtvama njihovih i partizanskih zločina57.
Partizanski je pokret krvoločan bio i zato što nije mogao imati zarobljenika.
Partizani su nakon nagodbi nekih četničkih vođa s vlastima Nezavisne Države
Hrvatske počeli napadati i četnička sela. Štab Drvarske brigade izdaje proglas, koji
za četničke vođe kaže58: "Na čelu narodnih izdajica nalazi se Niko Novaković zvani
Longo, Rađenović i ostali ološ koji je i do sada pljačkao i gušio svaki narodni pokret za
slobodu". Zatim: "...poručujemo fašističkim okupatorima i narodnim izdajicama da im
nema života na našem zemljištu". Zatim se, zbog izdaje, smjenjuju Živko Brković i
Brane Bogunović, zapovjednici iz Knina i Risovca. O izdajicama zapovijeda se:
"Takve ljude nemilosrdno progoniti na licu mjesta uništavati, jer oni daju fašističkim
okupatorima i Pavelićevim ustaškim krvolocima oružje u ruke da kolju našu djecu, žene,
ljude, da pale naša sela i oduzimaju sve što je naše".
Dakle, progoni se one Srbe, koji predaju oružje. Partizani jasno govore da su
ugrožena "naša" sela, žene, djeca i dr. Ta podjela na "naše" i "njihove" jasno kaže da
se partizani smatraju srpskim borcima.
Do toga su vremena četnici – komunisti (dakle svi odmetnici) ubili na tisuće
Hrvata katoličke i islamske vjere59. O tome govori i jedno četničko pismo od 18.
prosinca 1941. godine60: “…Dobro vi znate da mi nijesmo još nijednog opasnog Turčina
ufatili, već su ostale samo žene i sitna djeca (…) Molim te Milane reci Dragi neka u
buduće više ovako ne radi za ovo vreme, da se više ovako ne gnjave, ili neka ih jedanput
veštački pobiju”.
Partizani nisu u sukob s četnicima dolazili dok su ovi klali Hrvate i
muslimane, nego kada su ih ubijati prestali! Dr. Pavelić je učinio što je mogao da
pravoslavce zaštiti od sovjetskih agenata – titoista. Dakle, četnici su lukavo pristali
na demilitarizaciju u mnogim selima i time spasili svoj narod od žrtava. Ali
partizani su ti koji izazivaju dalje sukobe.
Partizani su s četnicima dugo surađivali, osobito u istočnoj Bosni61. Tako o
njihovoj strahovladi u Foči svjedoči Sevda Hadžić, Zulfina, rođena 1922. godine, u
Jabuci, kotar Foča (naglašujem pedantnost hrvatskih vrela o četničko – titoističkim
zločinima)62: “…Dalje idući putem vidjela sam gotovo na svakom koraku preklate
muslimane u grabama kraj ceste, a u više njih zabijeni kolčevi. Nad njima su postavili
njihove fesove. Svojim sam očima vidjela da su već ubili u Foči Edhema Atibegovića (…)
57
“Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života
hrvatske narodne države”, (dalje “Siva knjiga”), str. 33. – 38.
58
"Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji", knj. 1., str. 152. i dalje.
59
“Siva knjiga”, str. 21.
60
61
62
Zatim sam vidjela u Ustikolini ubijene: (navodi imena, prezimena i sela, ubijene supruge
i djecu, 20-ak ljudi…)”.
O drugima masovnim zločinima četnika – komunista u Foči, pa i o ubijanju
domobrana, zarobljenika, ranjenika i civila, svjedoče i ing. Ragib Kolaković i Nuzeir
Trkulj, također precizno označeni osobno, uz precizne podatke o onim žrtvama koje
su poznavali63.
Navodi su mnogobrojni64: “Derviš Bačvić, Hrvat musliman iz Foče, Čohodar
Mahala, kuće broj 29, dao je u kotarskoj oblasti u Foči ovaj izkaz o klanju Hrvata na
drinskom mostu u Foči:
˝Dne 26. prosinca 1941,. kada su četnici – komunisti harali i palili po Foči (…)
meni poznati četnici – komunisti (navodi ih 7) (…) dok je drugi odgovorio da je ovih
šesnaest za ovu večer dosta, jer će ih s time biti osamdesetčetiri. Poslije toga počeli su
klati i to na ovaj način: jedan od razbojnika kleknuo je na koljena, u lijevoj ruci držao je
veliki nož. Svaka žrtva je morala sama leći pod nož, a u slučaju, da neki nije htio, udarili
bi ga kundakom po zatiljku tako, da bi pao a drugi razbojnik bi ga uhvatio za noge i tako
prisilio da legne pod nož. Ostalo mi je pred očima kako su po redu zaklani (navodi 14
imena i prezimena)…˝”.
Može naziv četnik – komunist izgledati promidžbeno. Ali, činjenica jest da su
titoisti bili ponosni na svoje “Fočanske propise” i vlast u tome gradu koncem 1941. i
početkom 1942. Osim toga, u hrvatskome izvješću o četničkim zločinima kod
Knina65 i drugima rabi se izraz “četnik”, a ne “četnik – komunist”. Broz priznaje da
je u partizane početkom 1942. godine kod Foče prešlo 10.000 četnika66. U to se doba
i drugdje nije znalo, koji će odredi krenuti komunističkim, a koji četničkim putem. I
Židov komunist Robert Domany (lažno ime Vladimir Ivanović), koji je osnovao šest
odreda na Banovini i Kordunu67, na kraju je, kao i dosta drugih, ubijen u
“četničkom puču”, kada se usred noći znalo ubiti komuniste, promijeniti oznake i
naziv odreda. Komunisti su četnicima uzvraćali.
Mahmud Z. Pašić iz Foče zapisnički tvrdi da su četnici – komunisti u samoj
Foči ubili 1.000 Hrvata. Evo nekih primjera68: “Sado Budimlija (Njemu su kožu zgulili
s lica i s leđa i onda ga zaklali), Džafer Đonlagić (njemu su izkopali jedno oko, a zatim
ga ustrielili), (…) Smail Smajlović (najprije podkovan, a zatim zaklan), Muhamed Bjelan,
vjerski poglavica musliman (zaklan na prvi dan Bajrama), Selmo Memić (spaljen na
vatri), Meho Tapo (njemu su odrezali uho i nos i dva dana kasnije ga zaklali), Alija H.
Alić (Njemu su kožu skinuli do pasa, a onda ga ubili), Omer Njuhović (Njemu su izkopali
oba oka i dva dana kasnije ga zaklali), Leopoldina Majer, Mara Kolovrat, Anka
Kolovrat, Marina kći (sve tri ubijene sjekirom), Ethem Isanović (bačen u vatru i izgorio),
Huso Čengić (Njemu su provukli lanac kroz vrat, pa kroz mošnje i lanac pritezali
drvetom, dok se glava nije sastala s mošnjama), Ejub Bačvić (Njemu su urezali slovo ˝V˝
/Victoria/ i onda skakali po njemu, dok nije umro)…”.
Većina je muslimana s toga popisa zaklana ritualno – na prvi dan Bajrama.
Hrvate su klali na katolički Božić. Vidi se simbolika u onome Churchillovom “V” za
63
65
66
67
“Hrvatsko slovo”, br. 263., 5. svibnja 2000. g., str. 30.
68
“Siva knjiga”, str. 50. i 51.
64
“Victory”. Muslimani su i komunistima i četnicima podjednako smetali. Četnici ih
mrzijahu zbog mita o Kosovu i pola tisućljeća podređenosti Osmanskome Carstvu.
Ali i komunisti na njih kao proletarijat nisu mogli računati zbog proizvodne
zaostalosti Bosne i konzervativnosti islama. Zato su ih masovno ubijali. Kod
Prijedora je ubijeno najmanje 229 Hrvata “razne dobi i spola”69. U zločinima kod
Prijedora “izticali su se uz partizane grčko – iztočne vjeroizpoviesti (od kojih navodimo
samo njihovog vođu zvanog Šoša /pravo ime nepoznato/, Miru Cikotu, Svetu
Marjanovića, Proku Kovrliju, Božka Šiljegovića, Milu Rajlića, Stevana Trticu), i židovi
˝Čoče˝ /pravo ime nepoznato/, Moritz Levi, student medicine, neki Papo i Jozef
Mevorah”70.
Zapisnik o žrtvama iskopanima kod Prijedora i srpskoga sela Čirkin-polje
načinjen je od strane sudsko-medicinskoga povjerenstva, s potpisima. Žrtve su
popisane imenom i prezimenom. Uzrok smrti je pretežno umlaćivanje tupim
predmetom ili klanje oštrim71.
Zločini su bili masovni i sadistični i u drugim mjestima. Tako i u Varcar Vakufu
(srpski “Mrkonjić Grad”)72. Općenito možemo reći da su četničko-komunistički
zločini nad stanovništvom Nezavisne Države Hrvatske u prvoj godini Ustanka bili
najgori u krajevima bliskima Srbiji te da su najviše stradavali muslimani. Ističu se
zločini u Trebinju73, Srebrnici74, bacanje ljudi u ponor kod Bileća75, “Četničkokomunistička strahovlada u Goraždu i okolici”76 itd.
Hrvati - katolici su od početka bili homogeniji, jači, borbeniji, bolje
naoružani i vođeni, s jačim kompaktnim područjem i većom potporom saveznika
(Nijemaca i Talijana) te s mogućnošću odmazde nad srpskim civilima. Iako vlast
Nezavisne Države Hrvatske nije dopuštala nikakve povrjede međunarodnoga ratnog
prava, odmazda je Srbima prijetila. A prijetile su i kazne i jake vojne akcije i
službena, zakonita, odmazda nad sumnjivcima. Zato i jesu na posluh dru Paveliću
pristali četnici s područja današnje Republike Hrvatske i srednje i zapadne Bosne, a
istočnobosanski, istočnohercegovački i, kasnije, crnogorski nisu. se nikako htjeli
primiriti.
Tako su partizani dobili što su htjeli: metež u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i tisuće
ljudi, civila, žena, djece i staraca, koji su im bili živi štit od organa reda. Tada su četnici u
Hrvatskoj, da bi spasili svoj narod od Rata, pristali na neiskrenu suradnju s Nezavisnom
Državom Hrvatskom (pjevajući sveudilj "Oj Hrvati šta ćemo vas klati kad se Pera iz
Londona vrati"). Izvješće Komande Dinarske partizanske čete od 31. svibnja 1942.
godine77 hvali se da su strijeljali zarobljene Talijane a kasnije i nekoga Sekulu Đidića, iz
Gradca, uz obrazložbu "da je ovaj izrod radio protiv našeg odreda, pa smo zaključili da
ga se strelja. Streljanje je izvršeno istog dana".
69
71
“Siva knjiga”, str. 53. – 66.
72
73
74
75
76
“Siva knjiga”, str. 102. i dalje.
77
"Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji", knjiga 2., str. 229. i dalje.
70
Partizani se djelimičnom četničkom pacifikacijom nađoše na čistini. Jedino
im bijaše klanjem u hrvatskim i srpskim selima pokušati pobuniti što više Srba i
priključiti ih svojoj nepomirljivoj revolucionarnoj vojsci.
Partizani nisu imali čvrsta i obranljiva temeljnog područja. Titoistički su
partizani objektivno bili u složenu položaju. Oni nisu poput diverzanata, izvidnika
ili partizana regularnih vojski djelovali u kombiniranom bojišno-partizanskom ratu.
To znači da nisu djelovali samo zato da podupru kakvu regularnu vojsku borbama
u protivničkoj zaleđini.
Titoisti su nad Hrvatima genocid počiniti htjeli, planirali i počinili, a, s obzirom na
odnos snaga i vrstu ratovanja, oni su prvih godina jedino i mogli djelovati čineći ratne
zločine i genocid. Srbi su tu bolje prolazili jer su se, kao i partizani, čak i u četničkim
postrojbama borili za jugoslaviju ili barem veliku Srbiju.
Partizani – četnički sljedbenici
Njemačka nije htjela rata na Iliriku i Balkanu. Ugovor o ulasku u Trojni
pakt čak ni u tajnim odredbama nije predviđao ikakvu vojnu obvezu Kraljevine
Jugoslavije78. Roosevelt, mason, prijetio je još 20. veljače 1941. godine, prije ulaska
SAD u Rat “svakoj državi koja bude brzo pregažena”, da je neće obnoviti79. U
stvarnosti, prijetnja je ostvarena na štetu vlasti (najčešće dinastijskih) u tim
državicama.Velika je Britanija htjela stvoriti balkanski blok malih državica, jer joj
izgledi bijahu trenutno slabi80. Zato su britanski obavještajci i masoni81 upriličili
“vojni udar s pjevanjem” u Beogradu 27. ožujka 1941. Nakon što je Velika Britanija
uvukla Kraljevinu Jugoslaviju u Drugi svjetski rat82, u propaloj je državi došlo do
masovnih migracija vojske i stanovništva, kako je Churchill bio i planirao.
Međutim, kralj Petar i njegovi suradnici nisu predveli otpor, kako se Churchill bio
nadao.
Churchill je veleposlaniku Campbellu u Beograd bio brzojavio83: "Ne uviđam
zašto bi kralj ili vlada morali napustiti zemlju, koja je velika, brdovita i puna naoružanih
ljudi. Njemački se tenkovi svakako mogu kretati po cestama i putovima, no da bi
pobijedili srpsku vojsku, Nijemci će morati dovesti pješaštvo. To će biti prigoda za
uništavanje Nijemaca. Dakako da bi mladi kralj i ministri morali odigrati ulogu u tome".
U Srbiji i Crnoj Gori dolazi do snažna četničkog ustanka. Na četnička
zvjerstva i perfidije Nijemci odgovaraju brahijalno. Pukovnik Draža Mihailović,
shvativši da će Srbijanci imati previše žrtava, primiruje se. U međuvremenu su se
četničkim "antifašistima" pridružili i komunistički pa i oni čine strašne zločine.
Mihailović je ipak prema Englezima imao obvezu djelovati protiv Osi. Zato,
uplašen za Srbijance, potiče četničke vojvode Srba iz Nezavisne Države Hrvatske da
nastave najgorim zločinima protiv Hrvata i muslimana. No, ovi su se dosjetili jadu i
pristali na primirje pa i suradnju s organima reda. Tako je, između ostaloga, osnovana i
78
“Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 3”, str. 217.
“Masonstvo u Hrvata”, str. 457.
80
81
82
"Britanska politika na Balkanu", str. 26.
83
"Britanska politika na Balkanu", str. 112.
79
Milizia volontaria anticommunista (MVAC) u kojoj su se već 1942. godine protiv
partizana zajedno borili Talijani i četnici te malobrojni Hrvati.
Četnici iz Crne Gore i s istoka Nezavisne Države Hrvatske su činili pokolje nad
Hrvatima. Jure Francetić ih je suzbio, ali ga zaustaviše Talijani. Francetić je potukao i
crnogorske partizane koje su svibnja 1942. bili propustili i Talijani i četnici, te su ovi
popalili 20 hrvatskih sela84.
Četnici koji su imali kompaktna područja pod talijanskom zaštitom, u Istočnoj
Hercegovini, Istočnoj Bosni i Crnoj Gori, znali su u zajedničkim akcijama s Talijanima
činiti strašne pokolje i u hrvatskim selima, pod izlikom borbe protiv partizana.
No Đujić već rujna 1941., a mnogo četnika iz srednje i zapadne Bosne u lipnju
1942. potpisuje priznanje Poglavnikova vrhovništva i više ne ratuju masovno protiv
Hrvatske, već protiv njezinih neprijatelja - partizana. Đujićeva su naselja bila dublje u
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa se bojao kazne i odmazde i zato je popustio.
Za razliku od četnika, partizani su imali osjećaj i sustav izrazite odgovornosti
prema svojim inozemnim šefovima - Kominterni i SSSR-u, te su morali djelovati na
rušidbi mira, reda i sigurnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, što su dosta uspješno
i vrlo krvavo činili. Odlazak sisačkih komunista u šumu nije bio veći ustanak. 10. je
srpnja 1941. godine objavljen oglas o strijeljanju 10 komunista (1 katolika, 1
starokatolika, 2 pravoslavaca i 6 Židova) kao “duhovnih začetnika” zločina nad
redarstvenim činovnikom Ljudevitom Tiljkom, koji je 4. srpnja bio izvučen iz jedne
bare “mrtav i iznakažen”85. I u novinama se objavilo da su strijeljani odlukom
prijekoga suda, “kao uglavljeni duhovni začetnici zločina”86.
Da, ružno je strijeljati desetoricu za jednoga, osobito samo na temelju
policijske utvrdbe. Osobito je zlo, ako su te spoznaje datirane prije nastanka
Nezavisne Države Hrvatske, jer su, možda, ti ljudi odustali od ustanka (kao, recimo,
Miroslav Krleža). Činjenica je, međutim, da su komunisti svojom promidžbom
razvijali mržnju prema Hrvatima i poticali na ustanak i zvjerstva. Zatvaralo se i
kažnjavalo njihove vođe!
Tako su prvi "antifašisti" bivše Kraljevine Jugoslavije, četnici, postali
fašistički suradnici, a njihovi sljedbenici, dosljedni "antifašisti", komunistima
predvođeni partizani, svoj ratni angažman, svoj "antifašizam", ostvarili najvećim
zločinom nad hrvatskim narodom u povijesti i genocidom. Četnici su antifašisti bili
dok su ubijali Hrvate i muslimane. Partizani ih proglasiše izdajicama i fašistima,
kada su to prestali činiti u većoj mjeri. Na partizanima je ostalo prikupiti borbenije i
krvoločnije četnike i nastaviti genocid nad Hrvatima, ne bi li se srušilo Nezavisnu
Državu Hrvatsku, obnovilo jugoslaviju i ostvarilo komunističku vlast. Ujedinjene su
nacije to oduševljeno pozdravile, jer su obnovom što čvršće jugoslavije htjele
neprijateljskom silom izolirati Njemačku.
Vojnici ili ubojice?
84
"Nezavisna Država Hrvatska u svietlu dokumenata", str. 266.
“Narodna vlast u Zagrebu i okolici 1941.-1945.”, str. 38.
86
85
Pogledajmo iz vojnih vrela, samo neke primjere, kako je tekla borba,
potaknuta strašnom komunističkom promidžbom.
Sedma divizija javila je Četvrtome korpusu da je pobila 70 ljudi, još više
ranila, a izgubila samo 8 svojih boraca u jednoj akciji87. Ni spomena zarobljenika, čak
ni zapljenjena oružja.
Stožer Šestoga (slavonskoga) korpusa javljajući o prvih deset dana veljače
1944. godine da je ubio 365, zarobio 120 vojnika, a izgubio samo 7488. Oružja je
zapljenio za najviše 180 ljudi. Dakle, očito su partizani ubijali nenaoružane ljude.
Delegati NOP-a Korduna i Banije 19. i 20. rujna 1941. na Petrovoj gori
javljaju, između ostaloga: "Strijeljan Bude Pribić, srpski ustaša, špijun", "ubijen je
jedan detektiv, vlasnik kina u Bihaću, 2 žandara i žandarska kuharica"89. Ubili su Milu
Drelića iz Trnovca jer je bio u četnicima pa se vratio, pa na ustaški nagovor otišao i
opet. Dalje: "...dne. 18. VIII u šumi je uhvaćen Mate Grebavić, koga su poslale ustaše iz
Gvozdanskog da uhađa četnike. Pogubljen je". Hrvate partizani ubijahu kao prirodne
neprijatelje jugoslavije. Četnike samo ako su bili mirni i nisu se borili protiv Hrvata.
Partizani čine pokolj, pljačku i oganj u Kulen Vakufu. Većeslav Holjevac u
Karlovcu u bolnici ubija domobranske ranjenike prijevarom se preobukavši u
domobransku uniformu. I o tome izvješćuje nadređeni stožer u studenome 1941.
godine90. To su teški ratni zločini, bez kazne, dakle odobreni, poduprti i zapovijeđeni
za drugi puta.
I sam Glavni štab Hrvatske javio je Vrhovnom štabu Jugoslavije: "24. XII
ubili su delnički partizani delničkoga popa"91. Na katolički Badnjak! Vođe partizana u
Hrvatskoj hvale se vođama partizana u Jugoslaviji! Dakle, svi glavni partizanski
vođe u Jugoslaviji i Hrvatskoj bili su informirani! Po međunarodnome bi ratnom
pravu morali spriječiti takve stvari i kazniti krivce. Naprotiv! Oni će ih poticati.
Kordunaški odred javlja 15. srpnja 1942. godine da je zarobio vlak92. Tvrdi
da su se 3 ustaše sami ubili, zatim: "Zarobljen jedan domobran, 11 civila muslimana i
katolički pop iz Blagaja. Domobran je zadržan, od civila 7 ih je pušteno kući, a ostali su
likvidirani jer se ustanovili da su isti vršili pokolj za vrijeme ofanziva na Petrovu goru.
Pop je također likvidiran jer je bio ustaša i glavni začetnik pokolja koji su izvršili
Blagajci". Naravno, partizani ubijaju bez suda i njihove tvrdnje o krivnji žrtava
puko su pokriće, da im ne predbace da plaše narod.
Glavni štab Hrvatske ponosno javlja Vrhovnom štabu Jugoslavije 6. kolovoza
1942. godine93 i ovo: "1. VIII jedna se omladinska četa privukla do samog Ogulina do
sajmišta gdje se trebala odigrati nogometna utakmica između Talijana i Ogulina.
Jedinica je otvorila vatru iz p.mitraljeza i pušaka. Na igralištu je nastala panika. Ubijen
je 1 ustaša, 1 ustaškinja, 1 igrač i 1 dijete." Dalje: "...2. VIII pripucala je jedna četa na
ogulinsko kupalište...". Njima je, zbog težine vojnoga položaja, svaki zločin, pakost,
svako kokošarenje pa i ubijanje civila, pohvalno. Osim toga, komunisti su
revolucionarci, kojima je samo revolucija sveta.
87
"Zbornik dokumenata o (…) Jugoslavije", tom V., knj. 21., str. 102. i dalje.
"Zbornik dokumenata o (…) Jugoslavije", tom V., knj. 24., str. 163.
89
90
"Zbornik dokumenata o (…) Jugoslavije", tom V., knj. 2., str,., 38.
91
"Zbornik dokumenata o (…) Jugoslavije", tom V., knj. 3., str. 231
92
"Zbornik dokumenata o (…) Jugoslavije", tom V., knj. 5, str. 379
93
88
Kordunaško izvješće94, kolovoza 1942. godine: "...uhvatili su živog ustaškog
rojnika Kuruzovića i njegovu ženu koje su odmah likvidirali." Dalje: "...od zarobljenih
strijeljano je 6 ustaša, 1 žandar i 5 civila". Ovim su operacijama ravnali Miloš
Šumonja i Izidor Štrok.
Glavni štab javlja Vrhovnom štabu Jugoslavije 24. kolovoza 1942. godine o
Lici95: "U zasjedama (...) ubijeno je 3 civila i 10 ranjenih...".
Druga operativna zona javlja Glavnom štabu 18. prosinca 1942. godine96:
"Uhvaćen je jedan od najvažnijih ustaških bandita u tom selu i likvidiran". To potpisuje
Marko Belinić. Partizani su upali u selo, izvukli nenaoružanog čovjeka iz kuće i ubili
ga.
Šesta (lička) divizija javlja 16. ožujka 1943. godine Prvom korpusu o
borbama kod Pločanskog klanca97: "...45 mrtvih i 30 ranjenih od kojih je 16 ustaša
uhvaćeno živih, koje su partizani na licu mjesta noževima raznjeli". Ta, 7., banovinska, i
8., kordunska, divizija, bile su skoro 100% srpske. Slično je stanje na početku
ustanka bilo i u Slavoniji, Gorskome kotaru i većinskosrpskim krajevima Dalmacije.
Tu su pokolji strašni. Uopće se ne razmišlja o međunarodnome ratnom pravu.
Šesti korpus javlja Glavnom štabu krajem 1943. godine98: "4. XII 1943.
postavljena je mina na glavnoj pruzi Zagreb - Beograd (...) vlak nije naišao već je
sutradan naišao vagonet sa pružnim radnicima. Neprijateljski gubitci: 8 mrtvih radnika".
To je slavonski korpus. Osim krvoločnoga ratnog zločina, u oči upada i lakoća
izvješćivanja o ubijanju klasnih drugova - radnika.
Drugi diverzantski odred javio je 15. listopada 1944. godine Štabu Desetog
korpusa99: "4. X Zabok, dignuta je u vazduh pružna terezina, ubijena su 3 željezničara".
Diverzanti se javljaju i kasnije100: "Postavljena je parola na cesti Đakovo Levanjska Varoš između sela Kondrića i Majera. Ista je 29. I 1945. detonirala i ubila
katoličkog popa koji ju je htio pocjepati i poništiti". Dalje: "9. III 1945. u Borovcima
naišao je ustaša sa kolima na minu (...) ubila ga". Dalje: "...postavljene su 3
protutenkovske mine. Na jednu su naišla seljačka kola u kojima je ubijena 1 žena i 2
konja".
Partizanski stav o diverzijama opisao je poslije rata Milovan Đilas, govoreći o
Iliji Harišu Gromovniku101: “U štabu najčešće nisu znali gde i kakvu diverziju sprema
taj svojeglavi i mračni junak (…) U tim rušenjima su, dakako, stradali i nedužni putnici…
To donosi neumitnost rata. I primedbe: A zašto putuju dok zemlja grca u ropstvu i krvi?”.
Dakle, krivi su ubijenici, a ubojica je nedužan!
Izvješće Dvadesetprve (srbijanske) divizije u kojoj se nađoše i iz Jasenovca
odbjegli komunisti, a koja je prva (uz 45., također srbijansku) zauzela Zagreb,
svibnja 1945. godine102:
"hrvatski poginuli
srpski poginuli
3. svibnja
51
19
94
96
97
98
99
100
101
“Revolucionarni rat”, str. 329.
102
"Zbornik dokumenata o (…) Jugoslavije", tom XI., knj. 1., str. 693. i dalje.
95
4. svibnja
5. svibnja
6. svibnja
7. svibnja
8. svibnja
9. svibnja
80
170
30
70
223
219
7
24
32
0
31
3" .
Očito da što se više hrvatska vojska predavala to je bilo manje titoističkih žrtava,
ali se zato ubijalo više razoružanih Hrvata.
14. rujna 1941. godine Bjelovarsko-varaždinska partizanska grupa dijeli
letak s pozivom na ustanak103: "Ubijajte ustaše i sve okupatorske sluge!". Pod slugama
se moglo shvatiti svakoga, svakog civila, liječnika, svećenika…
Kotarski komitet KPH Zagreb javlja Okružnom komitetu toga područja
1943. godine104: "Sesvete (...) jedan gestapovac se napio i ubijen je". Pod gestapovcem
su partizani mislili na pripadnike njemačke nacionalne manjine u okviru hrvatske
vojske.
Kotarski komitet KPH Pregrada javlja Okružnom komitetu KPH Krapina
1943. godine105: "Likvidirana je poznata banditkinja Marija Jambrišek iz Krapinskih
toplica jer je stalno bila u vezi s banditima, koji su kod nje i stanovali". Ovdje se vidi
kako su partizani lako dijelili etikete, da bi osobne osvete, pljačke, ali i smišljeni
genocid svih vrijednijih ljudi, opravdali i uklopili u revolucionarnu ideologiju.
Okružni komitet KPJ za Srijem bio je neko vrijeme kod CK KPH pa javlja
Povjerenstvu CK KPH za Slavoniju 19. rujna 1942. godine106: "...u selu Karlovčiću
ubili dva narodna izdajnika", a to su bili "opštinski beležnik i njegova žena". Uza sve
izlike, genocidnost se partizanskoga pokreta odlično vidi u tome što oni ubijaju u
stvari svakoga tko nešto znači u Hrvatskoj.
Koje su to "antifašiste" slijedili partizani? Evo pisma koje su poslali
zapovjedniku oružničkog voda u Slavonskoj Požegi srpnja 1941. godine107:
"Kotarskoj oblasti u Požegi
Uzmite na znanje da ćemo za sva zla nanesena Srbima u tom kotaru pobiti sve
ustaške porodice, a i činovnike, vašu predstojniče na prvom mjestu. To nije daleko i uteći
nećete.
Zar je srpska sirotinja kriva što je svinja Pavelić prodao Hrvatsku Hitleru i
Musoliniju?
Komanda Srba osvetnika Psunj".
Nema veće razlike između četnika i komunista, jer je očito da se grade
zainteresiranim za Hrvatsku ne bi li sebi privukli što više Hrvata. U isto vrijeme pod
pojmom ustaša oni očito podrazumijevaju sve Hrvate koji ne prijeđu pod njihovu
vlast.
Četvrta divizija izvješćuje 23. siječnja 1943. g., potpisano od zapovjednika
Petra Drapšina i političkog komesara Jefte Šašića108, da su "u Voćinu ubili 116
103
"Građa za (…) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj…", knjiga 1., str. 232. i 233.
"Građa za povijest (…) sjeverozapadnoj Hrvatskoj…", knjiga 6., str. 361.
105
"Građa za povijest (…) sjeverozapadnoj Hrvatskoj...", knjiga 7., str. 774.
106
"Građa za povijest (…) Slavoniji 1941. - 1945.", knjiga 3., str. 336. i dalje.
107
"Građa za povijest (…) u Slavoniji 1941. - 1945.", knjiga, 1., str.51.
108
"Građa za povijest (…) Slavoniji 1941. - 1945.", knjiga 4., str. 90.
104
protivnika u borbi a 220 zarobili dok su sami imali samo 31 mrtvog". U kasnijim
izvješćima potvrđuje se da su strijeljali hrvatske civile, dok su srpski seljaci iz
okolnih sela pripremljenih kola čekali zauzeće hrvatskoga Voćina i onda navalili
ubijati goloruke seljake, pljačkati i paliti.
Također u Slavoniji komandant Štaba 3. operativne zone Pavle Vukomanović
i komesar M. Stilinović u korespondenciji s organima reda NDH kažu da su
"strijeljali 30 zarobljenih domobrana"109. Bez suda. Bez kajanja i, makar, ukora.
Pače, hvale se time!
O napadu na Vrgorac partizani javljaju110: "Po dobivenim informacijama od
R.K. Vrgorac, pohapsili smo i zadržali u zatvoru 50 špijuna sa žandarima. Poslije
konzultovanja između Štaba i R.K. Vrgorac, ustanovljeno je da, između ostalih, nijesu svi
zaslužili smrtnu kaznu, pak smo konačno zaključili da su svi oni koji su aktivno
učestvovali u razaranju narodnooslobodilačke borbe kao i oni koji su sudjelovali u
ustaški pokret na mjestu smo strijeljali kojih je bilo 30".
Osim jezika u oči upada to da se civile naziva špijunima, da bi se opravdao
zločin nad njima. Špijun je njima bio čovjek koji je mirno sjedio kod kuće, kada su
oni upali i "uhapsili" ga. Nije imao oružja, nije ništa radio, nego je kao, vjerojatno,
sposobniji, marljiviji čovjek imao više utjecaja, ugleda ili imanja od ostalih.
Vojnorevolucionarni komitet na Ižu javlja111: "Na motoru, između Malog i
Velog Iža (...) ubili smo 3 karabinjera i 2 finansa (...) još smo ubili talijanskog učitelja i
njegovu majku i 3 špijuna u Malom Ižu". Dalje: "Ubili smo još i dvojicu popova od kojih
je jedan bio špijun, dok je drugi ubijen bez naređenja s naše strane." Ti su "popovi",
naravno katolički svećenici. Nitko se ne kaje a još manje odgovara za te zločine.
Prva primorska četa javlja 30. kolovoza 1942. godine između ostaloga i
112
ovo : "...navečer jedan vod na Dolačkim stanovima uz turističku cestu, rekvirirao je
špijunima 72 glave sitnog blaga i 2 krave". "Špijuni" su, dakle, ljudi koji rade na selu i
imaju krave. "Osloboditelji" su, po tome, oni koji im te krave otimaju.
Dalje: "U Šibeniku, dana 23. VIII -42. izvršena je akcija na kuću Pekas Milke, u
kući je poginula ona, ćerka i još jedna špijunka koja je spavala u njezinoj kući, Trlaja
Ruža. Dotične su bile najaktivnije za talijanske vlasti u vezi radi špijunaže". Ovo je
dosljedno. Naime, ako se špijuni prepoznaju po tome što su mirni poljodjelci, onda
su i tri žene, koje žive u svome domu, također špijunke.
Primorska četa na svome sastanku 21. veljače 1942. godine zapisuje113: "19. II
izvršena je akcija u selu Cicvare, uhvaćen je glavar sa ženom i još jedan špijun i špijunka
koji su poslije saslušanja bili ubiveni. Ujedno je od njih rekvirirano nešto hrane. Istog
dana je jedan vod ove čete izvršio akciju u Bilin Vlakan, ubivena je jedna ženska".
Međutim, sve da ti ljudi i jesu svi bili špijuni, moralo bi im se prvo suditi. Ne smije
ih se samo tako ubijati. Špijuni su im očito svi koje ubiju i koji imaju nešto što bi se
od njih moglo opljačkati.
Objektivno takva vojska i nije imala druge mogućnosti za prehranu i
opskrbu114: "Jedan peti špijun je pobjegao i radi toga je rekvirirano iz njegove kuće
109
"Građa za povijest (…) Slavoniji 1941. - 1945.", knjiga 4., str. 307.
"Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji (…)", knj. 2., str. 306. i dalje
111
"Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941. - 1945.", knj. 3., str. 56.
112
"Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941. - 1945.", knj. 3., str. 188.
113
"Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941. - 1945.", knj. 6., str. 204
114
"Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji (…)", knj. 5., str. 230 i dalje.
110
150.372 kuna, 20 k. suhog mesa, 4 košulje, 7 gaća, 1 pulover, 5 jaketa, 2 kape, 4 deke, 2
cipele". Partizanima je špijune bilo lako prepoznati. Oni su svi imali po dvije
cipele...
Grupa partizanskih odreda Dalmacije javlja svibnja 1942. godine115:
"Jedinice Splitskog odreda izvršile su napad na s. Neorić (...) u borbama su ubijena 3
bandita i 2 žene koje su ih akcijama pomagale, a zapaljeno je i 6 kuća". Postojale su
partizanske odredbe da se smije pljačkati i ubijati i paliti kod onih koji su bili
proglašeni neprijateljima naroda.
U vojničkim izvješćima i zapovijestima titoističkih odmetnika vidi se
apsolutno nepoštivanje svih međunarodnoratnopravnih odredbi i običaja te svake
etike i morala. Ne radi se tu samo o pojedinačnim zabludama. Izvješća poput ovih
koja smo iznijeli samo s područja današnje Republike Hrvatske ima najmanje
tisuću puta više. Ona se protežu do najviših organa titoističke vlasti.
Najvažnije je znati da su se ta izvješća rabila za novinske članke. Njihovoj se
suhoparnosti dodavala ostrašćenost, ali se ni najmanje nije oduzimala mržnja.
Također je važno i to što se titoisti i poslije Rata zločinima hvale, te o njima
tiskaju tisuću knjiga zbornika građe i tisuće drugih, uspomenskih. Snimaju filmove,
pišu školske udžbenike, nove naraštaje goje u tome duhu. Zakonski je sustav
komunističke jugoslavije načinjen na pretpostavci opravdanosti Revolucije i
genocida počinjenih u njoj.
Partizanija je bila protuhrvatski pokret; protiv Nezavisne Države Hrvatske, protiv
svake hrvatske nezavisne države i protiv hrvatskoga naroda. Ona je to bila po svome
nacionalnom sastavu, po ustrojbi, po ideologijskoj inozemnoj podlozi, po programima
nametnutim od inozemnih sila i po vodstvu.
Sve su to znali najviši partizanski vrhovi. Oni su znali da se ti zločini čine prije
svega protiv Nezavisne Države Hrvatske, Hrvata i ljudi lojalnih Državi, pa bili oni i Srbi
pa čak i četnici. To znači da se spremao genocid nad Hrvatima, uništaj Nezavisne Države
Hrvatske i svake hrvatske nezavisne države, a da su masovni i brojni ratni zločini bili
sredstvo toga genocida. Genocid su zapovijedala i odobravala partizanska vojna izvješća.
Genocid
redovima
nad
Hrvatima
i
u
partizanskim
Churchill je uveo Kraljevinu Jugoslaviju u Drugi svjetski rat, ne zato da se
bori za pravdu i "antifašizam", nego da mu žrtve ovdašnjih naroda posluže za
njegovu pobjedu116. On je već 4. travnja 1941. godine, dakle prije njemačkoga
napadaja na Kraljevinu Jugoslaviju, zatražio od pučističkoga vođe i predsjednika
vlade, generala Simovića, napad na talijanske snage u Albaniji i ulazak u Rat117.
Ujedinjene nacije tijekom Rata nikada nisu priznale pravo hrvatskome narodu na
nezavisnu državu. Ujedinjene su nacije u Drugome svjetskom ratu fizičkom silom
vladale nad više od pola svijeta ne priznajući pravo na nezavisnost ni mnogoljudnoj
Indiji pa ni Poljskoj navodno zbog koje su izazvale Drugi svjetski rat.
115
"Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji (…)", knj. 6., str. 189. i dalje.
"Britanska politika na Balkanu", str. 94. i 99.
117
"The Second World War", knj. V. "Germany Drives East", str. 154.
116
Ujedinjene su nacije htjele Jugoslaviju pod svaku cijenu, znajući dobro da je ona
nemoguća ako se Hrvatima da nezavisna država, pa čak i stvarna konfederalna ili
federalna državina. Ni na kojim pregovorima UN-a tijekom Drugoga svjetskog rata, od
trenutka kada su osnovane, 1. siječnja 1942. godine, nije bilo spomena o hrvatskome
nacionalnom ili državnom pravu. Zato je posve promašena tvrdnja da je Josip Broz imao
ikakvih problema s očuvanjem cjelovitosti Jugoslavije. Tako je 9. listopada 1944. godine
na sastanku u Moskvi Churchill poslao Staljinu papirić s tekstom prijedloga o podjeli
utjecaja u Podunavlju i na Balkanu, gdje je za Jugoslaviju predviđena podjela intenziteta
utjecaja 50:50118.
Jugoslaviju nitko od pobjednika nije htio podijeliti fizički, recimo napola,
negdje na Drini. Pa ni kulturalno. Naprotiv, Ujedinjene su nacije htjele što čvršću
integralnu Jugoslaviju, i to su tri velesile potpuno utvrdile u Jalti. Preduvjet;
genocid nad Hrvatima, prihvatio je i Zapad.
Nacionalni sastav titoističkih snaga bio je prirodan, dakle većinski srpski. Na
primjer, o stanju na najaktivnijemu području javlja Grupa NOP odreda za Liku,
12. kolovoza 1942. godine, da u svojim redovima ima 1.644 Srbina i 80 Hrvata.
Komesar joj je Rade Žigić119.
Ali, i ondje, gdje su Hrvati u osjetnoj većini, u Prvoj dalmatinskoj NOU
brigadi, 24. rujna 1942. godine, nehrvati su važni u zapovjedništvu. Boraca je bilo
878 Hrvata i 227 Srba, ali u stožeru 6 Hrvata, 4 Crnogorca i 1 Srbin120.
Hrvati su u partizanima na području današnje Republike Hrvatske postali
polovično zastupljeni (50 %) tek 1. rujna 1944. godine121. No, ni to ne odražuje
stvarnost, jer je Šesta (lička) divizija s cca 10.000 vojnika, skoro 100% srpska, tada
bila u Srbiji.
Izvješće Glavnoga štaba Hrvatske od 30. studenog 1944. godine kaže da je pod
njegovim zapovjedništvom 121.351 čovjek, od čega Hrvata 60,40%, a Srba 28,64%122.
Hrvati su tek tada došli u većinu među partizanima Hrvatske, mada ne tako znatnu, kako
opisuju te brojke. A tada su vrhovništvo VŠ NOVJ i brojčana dominacija nehrvata u toj,
jugoslavenskoj, vojsci već čvrsto zajamčeni.
Ni tada Hrvati čak ni na području pod zapovjedništvom Glavnoga štaba
Hrvatske nemaju stvarno vrhovništvo u titoističkoj vojsci na ozemlju današnje
Republike Hrvatske. Pogledamo li kao primjer Jedanaesti (istarski) korpus, vidjet
ćemo da, iako su u njemu Hrvati - vojnici bili u ogromnoj većini, među zapovjednim
kadrom, a prije svega u štabovima divizija (13., 35. i 43.) najzastupljeniji bijahu i
vodeću ulogu imahu iskusni protuhrvatski borci iz Like i Gorskoga Kotara - Srbi.
Zapovijeda123 Kordunaš, Srbin, Mićun Šakić, načelnik štaba je Dimitrije Vojvodić,
pomoćnik Milić Dejanović, obavještajac Dušan Bogunović, šef OZNA-e Branko Matić
a vojnoga suda Vojislav Ugarković. 13. divizija na čelu je imala Dušana Vlaisavljevića,
Đuru Matića, Jovu Lončarića i Miću Zrnića, iako je bila sastavljena od 87% Hrvata i
samo 10% Srba. U 35. diviziji (ličkoj) Hrvata je i Srba podjednako, ali je u stožeru Srba
15, Hrvata 9 te po 1 Slovenac i Židov. Vode je Nikola Grubor, Mirko Lenac, Mile
118
"Specijalni izaslanik", str. 328. i 329.
"Zbornik dokumenata (…) Jugoslavije", tom V., knj. 6, str. 280. i 281.
120
"Zbornik dokumenata (…) Jugoslavije", tom V., knj. 7., str. 412. i 413.
121
"Slobodna Dalmacija", 1. rujna 1944. godine, str. 1.
122
"Zbornik dokumenata (…) Jugoslavije", tom V., knj. 39., str. 546. i 547.
123
“Zbornik dokumenata i podataka…”, knjiga 36., str. 580. i 581.
119
Počuča i Radovan Zec. 43. divizijom, čisto hrvatskom (istarskom), zapovijeda Savo
Vukelić124 itd.
Doktor je Ante Pavelić 9. rujna 1943. g. proglasio prikljudžbu cijeloga
hrvatskog primorja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Adolf Hitler, potvrdio je i priznao
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nove, najveće granice u hrvatskoj povijesti. Te su dvije
vijesti objavljene u hrvatskim novinama istoga dana125. Dan poslije talijanske izdaje
doktor je Pavelić poništio Rimske i druge štetne ugovore126 i sve državne sveze s
Kraljevinom Italijom127. Nešto je kasnije proglasio i amnestiju onima koji su bili
otišli u partizane nezadovoljni talijanskom vlašću128. Uskoro je i vojnom silom
oslobodio ta područja.
Dotle su ih ZAVNOH i AVNOJ deklarativno priključili Jugoslaviji. ZAVNOH
je prikljudžbu otcijepljenih zemalja Hrvatskoj proglasio u istome dokumentu u
kojemu je proglasio i prikljudžbu Jugoslaviji129. Odmah je reagirao Josip Broz, koji
je ukorio ZAVNOH za to što nije bio jasno rekao da će se Talijanima dati najviše
kulturna autonomija, ali i zato što se usudio sam, bez AVNOJ-a, proglasiti ništavost
svih ugovora s Italijom130. ZAVNOH-ova pužnja pred AVNOJ-em i Brozom, očito,
nije bila dovoljna.
Stvar nije bila samo formalne naravi. Titoistička je vojska pri kraju Rata
podredila i Istru, Dalmaciju i Primorje srpskome i crnogorskom zapovjedništvu,
tjerajući istarske i primorske Hrvate u bezumne juriše na organe reda, ne bi li tako
na obim stranama izginulo što više Hrvata. Broz, koji se volio hvaliti protivničkim
žrtvama, u Istri radi suprotno. Radiju Slobodna Jugoslavija šalje poruku o Istri131:
"...mase skoro golorukog naroda prihvatile su borbu (...) Mi smo imali 60 mrtvih,
većinom onih koji su još bili nenaoružani (...) kod Labina smo imali 42 ubijena". Svaki bi
se zapovjednik morao sramiti toga da mu ginu goloruki ljudi. Naravno, ginuli su
Hrvati, pod srpskim vodstvom, s ciljem slabljenja Nezavisne Države Hrvatske i
podvrgnuća Hrvatske Jugoslaviji.
Kada su Istrani pokušali s Nijemcima i domobranima pregovarati o njihovu
mirnom povlačenju iz Istre (što im je bilo u interesu, da ne budu opkoljeni, jer je sa
sjeverozapada nadirala moćna anglo-američka vojska), Broz je odmah te pregovore
zabranio. 17. je srpnja 1944. godine Broz brzojavio GŠ-u Hrvatske132: "Postupak
drugova u Istri je za najveću osudu. Oni nisu smjeli stupiti ni u kakve pregovore s
Nijemcima (...) prekinite vezu s Nijemcima u Istri (...) hrvatskoga pukovnika saslušajte i
odmah nam javite šta hoće". U to je doba Broz Crnogorcima poručivao, da se ne troše
u borbama s Nijemcima u povlačenju, iako je on Britancima bio obećao takav
angažman. Za srbijanske četnike, koji su se u jesen te godine masovno predavali
partizanima, govorio je da ih treba čuvati u vojničkim logorima.
124
Zbornik “Oslobođenje Hrvatske 1945. godine”, str. 47.
"Hrvatski narod", br. 830., 10. rujna 1943., str. 3.
126
"Hrvatski narod", br. 831., 11. rujna 1943. g., str. 1.
127
"Hrvatski narod", br. 845., 28. rujna 1943. g., na 1. str. objavljuje odluku od 20. rujna, pod
naslovom "Prekid diplomatskih odnošaja s kraljevskom vladom maršala Badoglia". Talijane se
tretira kao izdajice.
128
"Hrvatski narod", br. 848., 1. listopada 1943. g., str. 1.
129
"Naprijed", Organ CK KPH, br. 24., 29. rujna 1943. g., str. 3.
130
"Josip Broz Tito/Sabrana djela", tom 17., str. 3.
131
132
125
Doktor Ante Pavelić oslobodio je hrvatsko primorje od Italije, a Josip Broz od
Hrvata. Ujedinjene su nacije Hrvatima namijenile genocid već prvim danom svoga
osnutka (a to je bio 1. siječnja 1942. godine) u Washingtonu. Taj su genocid bili započeli
četnici, a dovršiše ga partizani.
Desetci tisuća izvješća govore o titoističkim zločinima, kakve smo prikazali u
ovome uvodu. Samo s područja današnje Republike Hrvatske titoisti su pobili
najmanje 250.000 ljudi potpuno protiv odredaba međunarodnoga ratnog prava. Još
ih je najmanje toliko protjerano. U knjizi "Genocid nad Hrvatima zapovijeda Tito"
dokazao sam da je ubijanje Hrvata bilo smišljeno kao genocid. Oni su ciljano ubijali
prije svega najbolje Hrvate i najbolje domoljube, da bi nametnuli tuđinsku vlast.
Partizanska je vojska od početka bila nehrvatska a do kraja protuhrvatska. Nju su
predvodili antihrvati. Ratni joj je cilj bio obnova jugoslavije, dakle i uništaj Hrvatske kao
države.
Olovo smrtonosnije od metka
Europa je u Drugome svjetskom ratu bila u ogromnoj većini na strani
Nezavisne Države Hrvatske. Ujedinjene su nacije osnovane kao ratni savez i
instrument svjetskoga imperijalizma Sjedinjenih Američkih Država, Velike
Britanije i Sovjetskoga Saveza te Židova i masona protiv ujedinjene Europe.
Ujedinjene su nacije uz ostale ratne zločine skrivile genocid nad hrvatskim narodom
u Drugome svjetskom ratu.
Ova će Vam knjiga, štovani čitatelju, pokazati mali dio, primjerke onih
idejnih osnova i promidžbenih sredstava kojima se taj genocid određivao. Ona
počinje od socijaldemokratskih/komunističkih idejnih vođa a svršuje bjesomučnom
koljačkom promidžbom titoističkoga tiska. Ne možemo iznijeti sve dokumente, ali
potpuno dokazujemo uzročno – posljedičnu svezu korijena marksizma, posebno u
odnosu prema kulturi i umjetnosti, Brozovih postupaka i inozemne potpore s
genocidom nad Hrvatima kao posljedicom.
Kao što su u partizanima većinu, a osobito vodstvo činili protuhrvati, tako su, pa i
mnogo više, cijela njihova promidžba, kultura i umjetnost bile izrazito protuhrvatski
genocidne.
Mnoge su hrvatske žrtve bile zaklane hladnim čelikom. Mnoge ubijene vrućim
olovom naboja. No, da bi se do toga došlo, da bi hladni čelik noža i olovo zrna ubijali,
potrebno je olovo smrtonosnije od metka.
A to je tisak.
Prvi dio:
Međuratna marksistička kulturalna
politika
Klasici marksizma prema estetici i kulturi
Marx je prezirao umjetnost kao "vražji izum"133, a od nje kao i drugih
djelatnosti tražio prije svega učinkovitost134, pokazujući pri tome vlastitu marljivost
i težnju prema praktičnome ("Praxis")135. Marx je pohodio liberalističku
gimnaziju136, u Trieru, u kojemu je i gradonačelnik bio protunjemački i
liberalistički orijentiran te kažnjavan za pjevanje Marseillaise137. Marx je oca jako
cijenio, te mu je, avaj, posvetio i neke od svojih groznih i primitivnih pjesama138.
133
"Karl Marks i svetska književnost", str. 23.
135
136
"Moj pradjed Karl Marks", str. 17.
137
"Moj pradjed Karl Marks", str. 22.
138
134
Da je njegova odbojnost prema umjetnosti proizišla iz zgroženosti nad
vlastitom poezijom i začetkom jednoga romana, imala bi temelja. Ovako on svoju
umjetnost mrzijaše samo zato što ona nije bila dovoljno "Praxis"139. Ali, Marx je
mrzio njemačku romantičarsku "Tendenzpoesie"140, iako je bila mnogo suptilnija od
svega što je revolucionarizam mogao stvoriti, jer bijaše nacionalna. Pri tome je bio
dovoljno praktičan da odbaci primitivni naturalizam kao kontraproduktivan za
njegovu stvar141.
U Marxovu se odnosu prema umjetnosti i javnosti osjećalo da je tuđin i
neprijatelj sredine i naroda u kojemu se rodio. Marx je mrzio njemačko
novinstvo142. On je prezirao i školstvo u okviru kojega se razvijao143. U Marxovoj se
poeziji osjećalo da je nenijemac, pače Židov koji živi u Prusiji i da mrzi Njemačku i
nijemstvo144. To je svakako slabilo dosege te poezije, ali samo pjesništvo Marxu i
nije bilo ciljem, nego pukim sredstvom obmane. Marx preziraše njemačke pisce145,
sigurno zato što su se oni u svojoj zemlji, u svome jeziku i uljudbi osjećali kao ribe u
vodi, osobito u doba rasta nacionalističkoga sjedinbenog zanosa, u kojemu on, kao
Židov i bezvjerac, nije mogao sudjelovati. Odbacivao je i cijelu njemačku kulturu146,
kao malo dijete, koje bi se htjelo igrati s drugom djecom, ali osjeća da među nju ne
pripada. Osobito je Marxu smetao utjecaj Katoličke crkve na državu147.
Budimo jasni; Marx nije takve nazore imao zbog njemačke klasne nepravednosti.
Marx se nije družio sa sirotinjskom djecom ni sa sirotinjom uopće. Marx je bio i ostao
salonski intelektualac, koji je druge gurao u ratove, klanja i smrti. Marx ni kao dijete ni
kao odrastao čovjek nije imao mogućnosti ni volje ući u krugove njemačke sirotinje i
barem vidjeti njezine patnje, ako već ne i simpatizirati ili pomoći joj.
Marx je mrzio njemačku uljudbu, zato što se rodio u Rheinlandu i bio Židov.
On se odlično osjećao u društvu bogatih kapitalista, koji nisu bili Nijemci, osobito
Židova. To, što je kritizirao kapitalizam, Zapadovim bogatašima je pomoglo, jer je
masovna nezadovoljstva kanaliziralo u Njemačku, Srednju Europu, Rusiju i sve
dalje na istok, zadržavajući tako prevlast najpokvarenijega kapitala Zapadne
Europe i SAD-a.
Marx i Engels svojim su primjerom sljedbenicima dali naputak da u provedbi
revolucije i diktature posebno treba paziti na promidžbu.
Od laži o nesreći do laži o sreći; socijaldemokratska
estetika
"mi iz svake nacionalne kulture uzimamo samo njene demokratske i njene socijalističke
elemente”
139
141
142
143
144
145
146
"Razgovori s Marksom i Engelsom", str. 132.
147
140
Ako nije imao etiku, komunizam je svakako imao svoju estetiku. I ona je
uvijek bila namjerno izopačena.
Evo nekih razmatranja koja su uspostavila "teoriju i praksu" socijalističkoga
realizma kao sredstva uspostave i održaja socijaldemokratske, komunističke
vlasti148:
"Lenjin je parolu u nacionalnoj kulturi pod vladavinom buržoazije zaista
okvalificirao kao reakcionarnu parolu. Ali zar je moglo biti drugačije? Što je nacionalna
kultura pod vladavinom nacionalne buržoazije? To je kultura buržoaska po svome
sadržaju i nacionalna po svom obliku, koja ima za cilj da mase otruje otrovom
nacionalizma i da učvrsti vlast buržoazije. Što je nacionalna kultura pod diktaturom
proletarijata? To je kultura socijalistička po svome sadržaju i nacionalna po obliku, koja
ima za cilj da mase odgoji u duhu internacionalizma i da učvrsti diktaturu proletarijata”.
Dakle, otvoreno se kaže da se kultura pa i njezine posebnosti i razlike priznaju samo
kao forma, radi lakše komunikacije s pojedinim narodima. Marksisti se pragmatički
pitaju; "zašto biti glup", "zašto si oduzeti jednu platformu djelovanja".
No, kada se osjete sigurnima, a to će biti čim vojnički osvoje vlast, počet će
polako a onda sve nasilnije uništavati i te "nacionalne oblike" svake uljudbe.
Budući da su ratovi vrijeme u kojemu su mase, poslije prvih zanosa,
najnezadovojnije jer najviše stradaju i oskudijevaju, dobro je marksistima povezati
velika nacionalna obećanja s lažnim pacifizmom149: "mi iz svake nacionalne kulture
uzimamo samo njene demokratske i njene socijalističke elemente - kao protutežu
buržoaskoj kulturi, buržoaskom nacionalizmu".
Ne treba zaboraviti da je kultura pojam koji zahtijeva napora. Mase se ne vole
truditi pa im je lako podvaliti da će dobiti nekakvu "laganu" kulturu, koja neće
gospodu izdvajati iznad njih. Pri tome samo treba paziti da im se to servira
postupno, tobože čuvajući njihove korijene, nacionalni ponos i navade. Tome služi
pojam "socijalističke nacije" i "socijalističke kulture".
Lenjinistička koncepcija globalne kulture napada nacionalnu i vjersku te svaku
profinjenu i idealističnu kulturu. Ona je za uniformnu i pojednostavljenu kulturu. Vlast i
nadzor nad takvim dostignućima nalazili bi se u rukama manjega broja ljudi, kojima nije
do uzvišenosti, intelekta, dara, duha, meditacije, ideala ni Boga, nego do materijalnih
sredstava i vlasti.
A konačno je negacija nacionalnih prava prihvaćena i u reformističkome
Bundu150: "Zahtjev za kulturno-nacionalnu autonomiju, postavljen u okviru
kapitalističkog poretka, gubi svoj smisao u uslovima socijalističke revolucije (1920.g.)".
Koliko god Lenjina bilo teško zadovoljiti, mogao je takvu formulaciju rabiti i
za svoje potrebe.
Uljudbeni temelji nacije bijahu socijaldemokratima smrtni neprijatelj. To znači da
ih nisu smjeli previdjeti. Zato će marksisti uvijek govoriti o kulturi pa i masovnoj kulturi
("kultura narodu", "tehnika narodu", “narodna sveučilišta” i sl.), kao svojoj zadaći.
No, ono "narodu" sve će se više tumačiti klasno, kao "radnome narodu", a
zabacivat će se nacionalno. Tek će se ponegdje donekle dopuštati individualno, da bi se
razbila nacionalna umjetnost.
Logika je komunističke vlasti; bolje i destruktivno, dekadentno i perverzno, nego
li nacionalno ili vjersko.
148
"Marksizam i nacionalno - kolonijalno pitanje", str. 262.
"Nacionalno pitanje u djelima klasika marksizma (…)", str. 110. i 111.
150
"Marksizam i nacionalno - kolonijalno pitanje", str. 81.
149
Poetika bijede i mržnje
"Agitator mora da izlaže svoju misao jasno, da ona izazove utisak, i to baš takav utisak
kakav želi agitator", “proleterska književnost organizira psihu i svijest radničke klase i
širokih radnih masa za završne zadatke proletarijata”, “proletersko-revolucionarna
književnost pridobiva, razvija i organizira srce i mozak radničke klase i širokih radnih
masa za zadatke klasne borbe, za pripremu proleterske revolucije", "inženjeri duša"
Trebalo je srušiti sve od prije. I estetiku i poetiku. Nešto je ipak trebalo i
graditi. To je bila "proletkult" (proleterska kultura). Evo nekih njezinih glavnih
odrednica151:
"1. Razvoj proletersko-revolucionarne književnosti: (...)
2. Razrada proletersko-revolucionarne književne teorije: (...)
3. Kritika građanske književnosti: (...)
4. Obuhvaćanje svih proletersko-revolucionarnih pisaca: (...)
5. Obrana Sovjetskog Saveza".
Tih je pet glavnih ciljeva časopisa "Die Linkskurve" pokazivalo pokušaje
zapadnih komunista da asistiraju stvari svoga svjetskog pokreta. I ondje su pisci
osjećali manju vrijednost pred onima koji su ginuli i ubijali. Vjerojatno je u
pjesničkim umovima harala paranoja svjetskoga procesa, svjetske revolucije. Tražili
su nadahnuće i pri tome nisu imali moralne ni intelektualne snage zapitati se kamo
to vodi.
Zapadova je intelektualna ljevica bile u “speedu”, drogirana vojnim
uspjesima istočne sirotinje! Bila bi spremna žrtvovati i posljednjega Zapadova
radnika za proširbu revolucije po Europi. Što više krvi, što više zla u umjetnost!
Prinesimo i mi svjetskome pokolju! Ono, što je Rusiji dodijelila povijest, Zapadovi
su intelektualni ljevičari nastojali iskonstruirati sami.
Revolucionarna spona Istoka i Zapada bijahu Židovi. Na Zapadu se
prevodilo krvoločnoga Ilju Erenburga, koji mržnju iskazivaše i prema mrtvima152, a
u međuraću osobito prema pokvarenjaku Winstonu Churchillu153. U Drugome
svjetskom ratu je Erenburg slavio zapadne saveznike!
Zato je tragično i porazno za tzv. europsku ljevicu, koja je uvijek kada to
bijaše potrebno, spremno glasovala za svjetske ratove, podvijala rep pod policijskim
pritiskom i glupo paradirala na granici narkomanije i potrošaštva, bilo to da je
krvoločni i krvavoruki Lenjin sam shvaćao potrebu razmjerna opuštanja
komunističke paraestetike i poetike prije nego li ona154: "Lenjin o pitanjima umjetnosti
nije mislio revolucionarno. Kao što poizlazi iz sjećanja Krupske, on je smatrao
Beethovena i Puškina nedostižnim vrhuncima zapadno-evropske kulture, a na
predstavama Hauptmannovih drama mogao je i plakati. Za nove umjetničke oblike,
eksperimente nadrealista, futurista i konstruktivista nije, međutim, pokazivao nikakva
151
"Marksistička teorija književnosti", str. 37. - 39.
"10 H.P.", str. 180.
153
"10 H.P.", str. 89., 91. i drugdje.
154
"Marksistička teorija književnosti", str. 92.
152
razumijevanja. Pogotovo barbarskima morali su mu se onda činiti tako eksponirani
eksperimenti proletkulta, npr. pozornice dekorirane strojevima ili koncerti za sirene za
maglu kaspijske flote”.
Lenjin je dobro znao da je on sam kriterij. On nije morao grozničavo
dokazivati lojalnost Revoluciji jer je bio njezin vođa! Osim toga, Lenjin je bio
hedonist. On se umjetnosti nije htio odreći ni zbog vlastita užitka. Ne zaboravimo;
umire od sifilisa155.
Lenjin se od početka 20. stoljeća, slijedeći Marxovu doktrinu, zalaže za
taktičke, a ne suštinske ili načelne, parole156. Marksistički agitatori prolažahu
posebne škole. "Agitator mora da izlaže svoju misao jasno, da ona izazove utisak, i to
baš takav utisak kakav želi agitator"157 i "agitator uvijek mora da procjenjuje situaciju,
da procijeni među kakivm ljudima će morati da radi"158 bitni su zahtjevi, koji posve
zanemariše važnost istine. Lenjin je, radi svoje promidžbe, čak spreman ići u
parlament159: “Isto je tako moguće i potrebno i u buržoaskim parlamentima, unutar njih,
voditi sovjetsku propagandu”. Dobro on zna važnost promidžbe!
Lenjin
pokazuje
marksistički
prezir
prema
“zaostalima”
ili
“kontrarevolucionarnim” narodima. Potcjenjuju se Hotentoti, Bušmani, pa čak i
Hindusi160. Lang i Plehanov posve površno ponižavaju bušmansku kulturu, ne bi li time
dokazali svoje političke i pseudohistoricističke konstrukte161.
Lenjinizam-staljinizam neke narode tretira "zaostalima", kao što je Marx
neke nazivao "kontrarevolucionarnim":162: “Zakavkaski Tatari, kao nacija, mogu se
okupiti, recimo, na svoj sabor i, podčinivši se utjecaju svojih begova i hodža, obnoviti kod
sebe stari poredak, odlučiti da se odcijepe od države (…) Zar socijal-demokracija ne
mora da se umiješa u stvari i da na jedan određen način utječe na volju nacije? Zar ona
ne mora istupiti s konkretnim planom rješenja pitanja, najkorisnijim za tatarske mase?".
Zahtijeva se da se takvim narodima obvezno pristupa na njihovu jeziku163.
Promidžba i kulturalna animacija moraju biti posve podređene revolucionarnim i
diktatorskim socijaldemokratskim interesima i - lažne!
Proletkult, kao umjetnost baš industrijskoga proletarijata, čak i bez seoske
nazočnosti, Lenjin nije odbacivao iz kakvih egalitarističkih, revolucionarnih načela,
nego iz čista pragmatizma. Njemu je, za uspjeh revolucije, bilo štetno odbaciti
nasljedstvo one građanske kulture koja bi bila uporabljiva i za proletersku
revoluciju. Pa i komunisti su marširali uz Marsellaiseu, himnu buržoaske revolucije!
Drugo, i u izgradnji nove, komunističke, umjetnosti trebalo je imati nekakve, pa i i
uhuugodne i ljepuškaste, uzore i učitelje.
Dakle, Lenjina nije napuštao njegov instinkt profesionalnog mutikaše ni kada
je radnike trebalo povući u revoluciju, da ubijaju i ginu, ni kada im je trebalo
prodavati laži o pravednosti "diktature proletarijata".
155
"Strahote zabluda", str. 151.
"V. I. Lenjin/Izabrana djela", tom I., knjiga druga, str. 31.
157
"O komunističkom odgoju", str. 193.
158
159
“Prva-Druga-Treća internacionala”, str. IV./105.
160
“Prva-Druga-Treća inzternacionala”, str. IV./41. i 42.
161
"Osnovni filozofski problemi marksizma", str. 42. i 43.
162
"Marksizam i nacionalno - kolonijalno pitanje" str. 22.
163
156
Nitko ne može ozbiljno osporiti Lenjinove opservacije o tiskovnoj slobodi u
kapitalizmu164: “Sloboda štampe također je jedna od glavnih parola čiste demokracije.
Ali radnici također znaju - a socijalisti svih zemalja su to milionima puta priznavali - da
je ta sloboda obmana, dogod su najbolje štamparije i ogromne zalihe papira prigrabili
kapitalisti i dogod ostaje vlast kapitala nad štampom, koja se u cijelom svijetu ispoljava
utoliko jasnije, utoliko oštrije, utoliko ciničnije - ukoliko je razvijeniji. demokratizam i
republikanski poredak, kao na primjer u Americi”.
Problem je jedino u tome što je i sam Lenjin varao radništvo i ostalo za
revoluciju uporabljivo pučanstvo (poluproletarce, lumpen -proletarce, seljaštvo,
sitno građanstvo, inteligenciju i druge) obećanjima o postojanju pravedne
demokracije u doba "diktature proletarijata".
Umjetnost je trebalo da zadovolji nekakve, makar najniže, potrebe radnih masa. U
isto vrijeme morala je pomoći pri uništaju vjere i nacije. Dakle, morala je imati
zadovoljavajuću formu. Tako i javno izvješćivanje.
Međunarodna se radnička udruga zadužena za umjetnost dugo natezala s
njemačkim revolucionarcima, koje je plaćala. Ona im je tiskala više listova, a oni su
njoj, za uzvrat, dijelili lekcije čime se Revolucija može bolje širiti po svijetu. I to ne
samo u njemačkome proletarijatu, nego i drugdje165: "U novoj formulaciji klasnog
karaktera književnosti njemački se Savez složio s pozicijama RAPP-a. Već je oktobarska
grupa na temelju Lenjinove kritike odustala od proletkultovskog ograničenja publike i
autora na industrijski proletarijat i formulirala u svojoj platformi 1932. misao:
proleterska književnost ˝organizira˝ ˝psihu i svijest radničke klase i širokih radnih masa
za završne zadatke proletarijata (...)˝. Njemački je Savez doduše preuzeo 1928. ovu
formulaciju gotovo doslovno u svoj akcijski program i definirao je - u skladu s
revolucionarnom situacijom u Njemačkoj: proletersko-revolucionarna književnost
˝pridobiva, razvija i organizira˝ ˝srce i mozak radničke klase i širokih radnih masa za
zadatke klasne borbe, za pripremu proleterske revolucije˝".
Iako njemačke komuniste nitko nije ozbiljno pitao što misle o komunističkoj
umjetnosti, može nam biti poučna njihova tvrdoglavost na zasadama proletkulta, jer
se taj akademski, salonski ekstremizam razvio i u jugoslavenskoj i hrvatskoj
komunističkoj i drugoj ljevičarskoj umjetnosti. Trebalo je pretrpjeti mnogo packi
od Kominterne, Lenjina i Staljina, da bi vanruski komunisti shvatili da ne mogu biti
”veći katolici od Pape”.
Komunistički globetrotter i sveznadar Oto Bihalji Merin ovako je koncipirao
svoj zor svjetske umjetnosti166: "I ovu etapu najrazvijenijeg individualizma nadvladaće
u našim danima totalistički princip istorijskog materijalizma. Tako će zavladati jedan
novi filozofski i ekonomski princip koji će, nasuprot kolektivizmu one prisilne
primitivnosti predistorijske epohe, biti jedna radna zajednica prema kojoj je sve
dosadašnje bilo samo ˝predistorija čovečanstva˝".
Kolektiv bez individua, umjetnost bez umjetnosti, multikulturalnost bez kulture,
internacionalizam bez nacija…
164
“Prva-Druga-Treća internacionala”, str. IV./12.
"Marksistička teorija književnosti", str. 93.
166
"Kritička literatura o Miroslavu Krleži od 1914. do 1941.", knj. I., str. 119.
165
Ilja Erenburg svoje je huškanje na Drugi svjetski rat počeo već 1934. godine na
kongresu pisaca u Moskvi, kada je Maksim Gorki rekao167: "Romen Rolan i Andre Žid
imaju puno pravo da sebe nazovu ˝inženjeri duša˝".
Tome su se pridružili i marksistički sociolozi i psihoanalitičari; Fromm, Jung i
drugi. Vilhelm Reich ide najdalje168: “To se proizvodno odnošenje zbog privrednih
postupaka koje oko vlasti izvršuje vladajuća klasa usidruje u psihičkim strukturama
članova društva, posebice klase kojom se vlada, time što njenu strukturu mijenja
pomoću posebnih institucija kao što su obitelj, pa škola, crkva itd. i oblikuje je u
formaciju koja kronično reagira na tipičan način. Pred sobom imamo tada
socijalnopsihologijsku pojavu kao što je to, u svojoj dvojnosti, odnošenje oca i sina;
podaništvo plus pobuna protiv autoriteta koji se primarno oslanja na ekonomijski odnos, a sekundarno na iracionalni osjećajni, stav”. On kaže da samo marksistička
psihoanaliza daje rezultate koji se mogu primijeniti u politici i sociologiji169. Time jača
frontu masovnih manipulacija, kojom ravna – buržoazija!
Svi znatniji zagovornici freudizma bijahu ljevičari170. Ali, i među njima je
bilo izrazito ekstremnih, koji su skoro svi bili Židovi171. Kao na Marxa, i na Freuda
je utjecala židovska tradicijska mistika (“kabala”)172 te on preuzimlje stavove jedne
od njezinih temeljnih knjiga, “Zohar”173: “Zohar s Frojdovim psihoanalitičkim spisima
ima zajedničke i sledeće crte: poglede na antisemitizam, ideju čoveka kao biseksualnog
bića, teoriju seksualno-društvenog razvoja…”. Tako i Reich.
Seksualni ideolog marksizma, Wilhelm Reich, posebno je mrzio obitelj174:
“Borba protiv seksualnosti djece i omladine koju vodi društvo očinskog prava i borba u
vlastitom ja koja ovisi o borbi u društvu, odigravaju se u okviru obitelji koja se pokazala
do sada najboljom institucijom provođenja te borbe”. Potpuno u skladu s “Protokolima
Zionskih mudraca” Reich napada najslabije; djecu175: “Djecu treba za politički interes
odgajati prihvaćanjem njihovih seksualnih interesa i zadovoljavanjem njihove znatiželje;
moraju dobiti onaj nepokolebljiv osjećaj koji im ne može dati politička reakcija. Time će
se ona masovno pridobiti i u svim zemljama imunizirati od crkvenih upliva i - a to je
najvažnije - duboko osjećajno vezati ua revolucionarni pokret”.
Reich je skrajnje logičan; ako nema duše, već je sve tvorivo, a čast i čistoća su
fikcije, prirodno je časne ljude tući nečasnim sredstvima. Pri tome treba zavesti
najslabije i najneukije; djecu, zatim sirotinju. Budući da im ćudoređe i čast ne znače
ništa, marksisti pri tome ne mare za činjenicu da će u spolnoj anarhiji baš sirotinja
najviše nastradati.
Židov, psihoanalitičar i komunist, Siegfried Bernfeld prirodno se nametao za
vođu socijaldemokratske mladeži Austrije. Pri tome su mu važne bile
167
"Ljudi, godine, život", knjiga 4., str. 290.
“Masovna psihologija fašizma”, str. 225.
169
170
"Psihoanaliza i ljevica", str. 13.
171
172
“Jevrejska mistika”, str. 57.
173
“Jevrejska mistika”, str. 61.
174
175
168
spolnoanarhistične postavke176. Židov, psihoanalitičar i komunist O. Fenichel slijedi
Bernfelda u svim tim stavovima177. Težište mu je na seksualnosti mladih.
I sam marksist i psihoanalitičar te Židov, Erich Fromm o psihoanalitičarima
govori da se nikada prije nije dogodilo “da se terapija ili naučna teorija izmetnula u
pokret kojim iz centra rukovodi tajni komitet u kojem postoje lokalni ogranci jedinstvene
međunarodne organizacije i u kojem se s vremena na vreme priređuju čistke onih koji su
skrenuli s linije”178. Većina su psihoanalitičara bili Židovi179, iako je Freud pravilno
negativno ocijenjen180: “On je nedvojbeno bio genije, ali ne znanosti, nego propagande,
ne strogih dokaza, nego uvjeravanja, ne oblikovanja eksperimenata, nego literarne
umjetnosti. Njegovo mjesto nije, kako je on htio, s Kopernikom i Darwinom, nego s
Hansom Christianom Andersenom i braćom Grimm, pripovjedačima bajki”. Međutim,
komunističkim su promidžbenjacima baš takvi i trebali!
Reich drži predavanja siromašnima i neukima te kvari djecu i mladež
osnutkom “Sex-pola/Omladinskoga udruženja za seskualnu politiku”181. Stalno nudi
psihoanalizu kao pomoćnicu komunističkome pokretu182. Reich je suštinski
neprijatelj crkve, osobito katoličke. On vidi uskladljivost psihoanalize i komunizma:
"Mi smo vidjeli da psihoanaliza ne može iza sebe da razvije jedan pogled na svet, dakle
ne može ni da zameni jedan pogled na svet; ali ona donosi sobom preokretanje vrednosti,
ona u svojoj praktičnoj primeni razara religiju kod pojedinaca, razara građanske
seksualne ideologije i oslobađa seksualitet. Ali to su upravo ideološki zadaci marksizma".
Dakle, psihoanalitičari će ljude kvariti, a marksisti njima vladati! Time se
Reich posve uklapa u sovjetsku službenu pedagogiju, koja se oslanja na Engelsa183:
"Moral je uvijek bio klasni moral".
U članku "Dijalektički materijalizam i psihoanaliza", Reich kaže184: "Kada se
ljudi ponašaju ciljno-racionalno, dostatna je za objašnjavanje njihovih postupaka
politička ekonomija. Iracionalno ponašanje masa moguće je objasniti primjenom nasovne
psihologije". Reich se otvoreno nudi za manipulatora!
Reichov sukob sa službenim SSSR-om i Kominternom nastupio je zbog
negativnosti utjecaja njegove dekadentnosti na sovjetsko društvo. Međutim, za
rušidbu tuđih vrijednosnih i državnih sustava te za manipulaciju sovjetskim
masama u svrhu ojačaja komunizma Reich je uvijek bio podoban.
Marksizam u kraljevskoj jugoslaviji prema kulturi
“Kao što ekonomske suprotnosti tog društva rađaju analizu proizvodnog procesa (…)
tako i suprotnosti i lažnosti u individualnom odgoju pojedinca dovode do stanja koje sili
na analizu individualne psihe – dovodi do psihoanalize”, "istina nije rezultat nezavisne
176
"Psihoanaliza i ljevica", str. 36. i dalje.
178
“Psihoanaliza i ljevica”, str. 27.
179
180
181
182
183
184
177
misli niti ona može biti izvan političkih/revolucionarnih gibanja", “mi produžujemo
svoj put: sa Krležom ili bez Krleže a ako ustreba i protiv njega!"
Uočili smo da masoni, marksisti i psihoanalitičari nastoje uništiti obitelj i
ćudoređe, prije svega kvarenjem djece, mladeži i siromaka. Zajedničko je svima njima i
to što ih predvode Židovi. Židovi su bili glavni socijaldemokrati u međuratnoj Hrvatskoj i
bitno utjecali na Broza185. Oni su najaktivniji “socijalisti” i u Bosni i Hercegovini, već od
1919. g.186 U Zagrebu su skoro svi psihoanalitičari bili Židovi187. I nad masonima
zapovijedaju Židovi. Škotski obred (kojemu pripadahu Roosevelt i Churchill) ima samo
33 stupnja188. Međutim židovski masonski “Misraim-obred” ima 90 stupanja. Među
njima i one skupine “mistički i kabalistički”189, koje škotski nema.
Reich i ostali psihoanalitičari pokušavahu uporabiti svoje učenje za komunizam.
Zvonimir Richtmann pravilno ukazuje na svezu tvrdnjom da Freud nije prvi “upozorio
kako se svijest ljudi o njihovim djelima i o društvenim pojavama ne podudara sa
suštinom tih djela i pojava”, nego to prije njega bijaše Marx190. Reich “činjenicu da je
nacionalsocijalizam zahvatio masu radništva (…) objašnjava baš time da su brojne
radničke obitelji strukturirane kao malograđanske obitelji”191. On komunističkoj
promidžbi zamjera to što racionalnim argumentima nastoji djelovati na ono gdje su ljudi,
vođeni obitelju i vjerom, emocionalni192. Jednostavnije; kada već ne priznaju dušu,
marksisti, masoni, psihoanalitičari, kabalisti i bogataši neka slobodno truju čovjekovu
dušu. To također rabi Richtmann193: “Kao što ekonomske suprotnosti tog društva rađaju
analizu proizvodnog procesa, kao što lažnost građanske ideologije dovodi do njene
analize i raskrinkavanja njene pozadine, tako i suprotnosti i lažnosti u individualnom
odgoju pojedinca dovode do stanja koje sili na analizu individualne psihe – dovodi do
psihoanalize”.
To je dosljedno marksistički. Doduše, prve su dvije “analize” bile usmjerene
rušidbi i uništaju mira i stotine milijuna fizičkih ljudi, a psihoanaliza je oštetila ili
uništila milijarde svijesti i duša.
Zbog njegovoga agresivnog komunizma, Reicha su psihoanalitičari izbacili iz
svoje udruge, 1934. godine194. SSSR tih godina stigmatizira psihoanalizu i
nadrealizam, kao individualistička skretanja. No, reichovski je pristup bio itekako
prihvatljiv i on se krvoločno ogleda u ratnohuškačkim tekstovima Ilje Erenburga,
Alekseja Tolstoja ili Manuilskog, kao i u do perverzije uljepšanim socrealističkim
slikama komunističke mladeži. SSSR-u je trebala masovnopsihologijska
psihoanaliza za domaću, a individualna za inozemnu uporabu. Doma je trebalo
zavoditi mase, a vani rušiti obitelji i ćudoređe. Napad je na psihoanalitičare, zato, u
SSSR-u došao u sklopu općega pogroma Židova i njihova kulturalnog utjecaja. Taj
napadaj nije bio zauvijek i nije bio načelne naravi.
185
“Josip Broz Tito”, str. 45.
“Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine”, str. 157.
187
188
“Masoni”, str. 12.
189
“Masoni”, str. 13.
190
191
192
193
194
186
Marksizam, masonerija, cionizam i psihoanaliza najbolje se povezivahu
umjetnošću.
Ivan Goran Kovačić romane kritizira "kao da se ne radi o romanu, već o kakvoj
socio-ekonomskoj studiji"195. On piše196: "Osnovna vrlina svakog umjetnika je ozbiljnost"
(na to bi se baš svaki umjetnik - nasmijao). Zatim197: "Tendencija ne smije da leži u
namjeri, nego u efektu".
Intelektualci su u komunističkome mislenom sustavu puki kandidati za položaj
slugu proletaraca, a to via facti znači komunističke partije.
1936. godine stradaju i neki jugoslavenski komunisti, jer Politbiro CKKPJ,
kao zadaće u ostvari odluka 7. kongresa Kominterne ističe198: “suzbijanje raznih
˝teorija˝ koje se u posljednje vrijeme šire u Jugoslaviji, kao što su individualna
psihologija, mehanicističko shvaćanje dijalektike, nadrealizam itd.”. I ovdje se vidi da
KI smeta dekadencija, ali i da ona ne odbacuje mogućnost uporabe psihoanalize za
manipulaciju masama.
Najhrvatskiji komunistički povjesnik, Srbin Vaso Bogdanov, uzalud je
branio svoga prijatelja i druga Miroslava Krležu na poetičkome području199: "Samo
pak izražavanje pasivističko-nihilističkog, dekadentnog, mračnog, pored toga što je
dokument vremena i što onako djeluje na javljanje aktivističke poezije, ima još i svoje
mjesto, svoju ulogu u Krležinom djelu u cjelini: ono je kao neka sjena, kao neka realna
pozadina one svijetle poezije, te utječe da ova djeluje što sugestivnije, uvjerljivije,
snažnije.
Prema svemu tome Krležina poezija u cjelini svojoj jeste aktivistička i ne znači
samo odraz ni najuspjeliji, najbolji izraz stvarnosti, nego među svim pjesničkim
manifestacijama našim ona i najmoćnije, najsnažnije utječe na mijenjanje teškog životnog
stanja našeg". Objektivno, to je na pola puta do "barbarusa". Nije jasno je li
Bogdanov Krležu shvatio ili nije, ali je očito da nastoji dokazati njegovu odanost
Partiji i komunizmu. Krležini vatreni, huškački revolucionarni govori u Crikvenici
1921. godine, marljivo laganje u "Izletu u Rusiju 1925." i drugi napori nisu bili
dovoljna iskaznica.
Kukavica za konačan raskid, a ipak užitnik uma, razuma i ukusa, Krleža je
kad - tad morao zasmetati socijaldemokratima - komunistima.
Na kraju su mu drugovi okrenuli ne leđa, nego - bodež. Još dok je bio mir, još
dok ga je Broz navodno spašavao iz osjećaja duga jer mu je za zatvora čuvao ženu.
Ali, kada je Rat izbio, onda su ove poruke bile pogubne200: "Prožeti ljubavlju prema
životu i vjerom u život, mi produžujemo svoj put: sa Krležom ili bez Krleže a ako ustreba i
protiv njega!".
Cesarec, čovjek koji je kao naoružani atentator sudjelovao u atentatu na
bana Cuvaja201 i u svojim primitivnim djelcima veličao ljude poput Užičanina Pere
195
"Goranovo kritičko djelo", str. 106.
197
198
“Psihoanaliza i ljevica”, str. 11. i 12.
199
200
"Kritička literatura o Miroslavu Krleži od 1914. do 1941.", knj. I., str.169.
201
"Tri novele", str. 6.
196
Popovića - Age, koji je ginuo s uzvikom "Živio proletarijat, živjela komunistička
partija, živio komunizam"202, nije imao ni dara ni uma shvatiti granice dobra i zla.
Preznojio se Krleža kasnije u Pavelićevoj čekaonici. Ali ga je dobri
književnik i loš političar Mile Budak uvijek čuvao. Nikada Krleži u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj život nije toliko ovisio o niti, koliko kada su "njegovi" komunisti
pobijedili. A novi komunisti; Nazor, Kaštelan, Frol i društvo nisu pokazivali volje
pomoći mu!
Svećenik Kerubin Šegvić, čest i temeljit Krležin polemički protivnik nije
imao sreće "uživati u oslobođenju". Pravilno je uočio da je cijeli ciklus "Glembajevih"
prerazvikan, uza sitne proplamsaje. Za polemiku "desnih" i "lijevih" zanimljivo je da
su prvi imali poštenja i pohvaliti štogod od drugih. Šegvić to čini još 1933. godine,
mnogo prije Krležina sukoba s CK KPJ203: "Živio je pisac u birokratskim krugovima,
za ere madžaronske, pa je zamrzio stanovite tipove, karijeriste, bezkičmenjake, i živo ih
opisao. Portret Dra Ivana Križovca je, u pogledu vjernosti, najuspjeliji odlomak iz
ciklusa ˝Glembajevih˝".
Članak "Slobodnoga doma" iz 1943. godine "Nekoliko misli za novu
povjestnicu"204 govori o Radićevu ubojstvu. Ne spominje ni riječju Punišu Račića ni
njegovu svezu s velikosrpstvom. Tko je krivac? Svećenik Kerubin Šegvić, koji sada
surađuje s Pavelićem! Zašto je kriv? Zato što je Radiću prigovorio s odlaska u
Beograd, te u "Hrvatskome listu" iz Osijeka 16. lipnja 1928. rekao da ga treba
maknuti iz javnoga života! Dakle Račiću je u stvari hrvatski nacionalist zapovijedio
Radićevo ubojstvo! To, dakako, nema sveze s logikom, ali je dobro poslužilo
jugokomunističkoj promidžbi HSS-ovskih ljevičara.
Šegvić je bio konzervativni i domoljubni mislitelj i kritičar. Sporio se s
Krležom i drugim ljevičarima, uvijek na dostojanstvenoj razini. On služi
"Slobodnome domu" da se Srbe oslobodi od krivnje i optuži "hrvatske ekstremiste".
Dakle, nije kriv Srbin (ubojica), nego Hrvat, nije kriv zločinac, nego onaj koji je
tražio pravdu.
A za "pitanja socijaldemokratske poetike" odlučno je to da je Vojni sud
Komande grada Zagreba 29. lipnja 1945. godine Kerubina Šegvića osudio na smrt,
te je pogubljen. Imao je 78 godina205! Tako je prošao i žestoki polemičar Janko
Šimrak, koji je umro 9. kolovoza 1946. godine, tri dana nakon što ga komunisti
otpustiše iz pritvora, gdje mu bijahu onemogućili liječenje206.
Bilo je i strožih kritičara, ali, ipak, kritičara. Stjepan Banović "tuče"
opasno207: "Prema svemu dakle, krleževštinom u književnosti bismo mogli nazvati
fotografsko prikazivanje moralne truleži u bojama sirovim, neskladnim, neukusnim i
odvratnim uz metodu samovoljne drzovitosti i bezobzirnog samoumišljanja, što je sve
bliže vještini nego umjetnosti, a djela koja prikazuju samo odvratnost i grdobu ne mogu
imati estetske vrijednosti, jer su zapravo negacija i rušenje ljepote i estetike, da o etici i
ne govorimo!".
202
"Tri novele", str. 11.
204
"Slobodni dom", br. 3., 8. kolovoza 1943. g., str. 1. i 2.
205
“Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945.”, str. 116.
206
207
203
Kada je dr Ante Pavelić objavio svoju knjigu "Strahote zabluda", u kojoj on, i
sam narodnjak i socijalist, razotkriva užas boljševizma, Krleža nije mogao protiv
njega. Evo kako treba shvatiti Krležinu suzdržanost, što je, naime, Krleža, ali i bilo
koji drugi "lijevi" intelektualac mogao učiniti208:
"1. Zaboraviti istinu i uvjeriti samog sebe da je istina suprotna onome što on zna
da je istina. To je pozicija smirenog fanatizma a iz nje logično slijedi zaključak da je
Pavelić ordinarni lažac, premda govori istinu.
2. Ostati lucidan i znati da Pavelić govori istinu, ali tvrditi da laže, i to da
najbezočnije laže, jer Pavelić ne može raditi drugo nego lagati. To je pozicija
hipokritskog pragmatizma koja sebe može opravdati raznim plemenitim ili neplemenitim
ciljevima.
3. Ostati lucidan i šutjeti izbjegavajući bilo kakav odgovor koji bi tog
intelektualca pretvorio
- ili u lašca, kada bi rekao da Pavelić laže a on zna da Pavelić govori istinu,
- ili u idejnog/intelektualnog ili stvarnog samoubojicu, kada bi rekao da Pavelić
govori istinu, a da njegov Centralni komitet laže".
Krleža je znao i šutjeti! Itekako dobro! Ovaj se puta poslužio tom protezom
mudrosti. Radije je tukao po sporednicima, odnosno onima koji mu nisu mogli
nauditi. Tu je malo zalutao u sofisteriju209: "Naravno, najlakše je reći da krvnik nema
pravo govoriti o pravdi, slobodi i istini (…), ali taj argument ne ukida meritum problema:
govori li krvnik istinu ili laže. Ivo Lendić je za Krležu kaptolski trabant, ˝isusovački˝
novinarčić i ˝nacionalistička˝ truba (…) Lendić odbacuje te Krležine neistine (dvadeset i
osam neistina ˝u samih 210 redaka˝!) i uporno zove Krležu da kaže - bez obzira na to tko
je on, Lendić, i kako on ˝kleveće˝ Krležu - je li ili nije istina da u SSSR-u ima milijun i pol
političkih zatvorenika, je li ili nije istina da se danas seljak u SSSR-u nalazi u groznijem
položaju nego u doba feudalizma, je li ili nije istina da su marksisti kovali u zvijezde
Painata Istratia a kada se razočarao u SSSR-u, napali su ga u ˝Danasu˝ kao ˝varalicu,
simulanta i sasvim obična karijeristu˝, je li ili nije istina da su ruski komunisti provodeći
svoje planove poklali dva milijuna ruskih seljaka i radnika?".
Nije samo poetičko pitanje bilo uzrok Krležinoga "Antibarbarusa", nego i
pitanje smisla i sadržaja revolucije i mogućnosti čovjekova oslobođaja pod
pretpostavkom takva totalitarizma, koji ni umjetnosti ne da makar malo slobode!
On je i sam bio salonski komunist, daleko većega dara od svih svojih drugova u
KPJ. Dar ga je gonio u promišljaj i otpadništvo. I ovakve nemogućnosti odgovora
Lendiću sigurno su ga frustrirale. Možda je u njemu proradila i savjest.
Lendić ne tuče Krležu! On razotkriva komunizam210: "Međutim taj isti Krleža,
koji se zgraža nad 400 austrijskih lješina, nije ni pisnuo o krvoločnim ruskim
varijacijama (...) Da li je za potoke ljudske krvi, za krikove milijuna strijeljanih ljudi, za
milijun i pol političkih kažnjenika u Rusiji g. M. Krleža, napisao koji redak, jer na tom se
golemom groblju više ne radi o programima, tu treba da progovori ono općeljudsko u
nama? Nije ni slova".
Ali, koliko god taj obračun bio izravan ili ne, mogli su ga pratiti svi. I to ne
samo iz Pavelićeve knjige, nego iz mnoštva podataka.
208
"Kritička literatura o Miroslavu Krleži (…)", knj. I., str. 209. i 210.
210
209
U međuvremenu je sve više rasla komunistička mržnja prema Krleži.
Nenadareni raspiritelji mržnje baciše se sve krvoločnije na njega211: "(Krležino)
shvatanje istorije je nepatvoren idealizam, empirizam sitnog buržuja koji, istina,
rasplakan i očajan zbog udesa čovječanstva, vidi u dekoru, u spoljnim manifestacijama
stvarnosti - suštinu same stvarnosti (...) Kad bi se istorija ljudskog društva ponašala po
Krležinim receptima, onda ne samo da se jedan društveni oblik ne bi razlikovao od
drugog, već ne bi bilo ni ljudi, ni istorije (…)
Ima samo jedna istina, za koju se bori radnički pokret. Na liniji te istine radnički
pokret vrši i svoje teoretske napore. Istinska ˝sloboda stvaranja˝ može označavati samo
onu slobodu koja dozvoljava umjetniku ili književniku da služi toj jedinoj istini, za kojom
ide čitav radnički pokret, čitav razvitak napredne čovječje misli. Ako netko traži ˝slobodu
stvaranja˝ van te istine, onda to znači, da taj traži slobodu unošenja tuđih ideologija u
radnički pokret".
Povijest će se ponašati po našim receptima, ili je neće biti! Bijaše to 1939.
godine. Znali su za takve stavove komunističkih intelektualaca i Cesarec, i
Keršovani i druge "žrtve fašizma", a ipak su nastavljali svojim huškanjem! Dobro je
Cesarec znao Krležu i vidio da nije ništa lošiji komunist od njega sama. Samo,
Krleža je bio daleko talentiraniji...
Tri mjeseca kasnije piše i Ognjen Prica212: "Od naprednih književnika se traži
da služe samo Istini (…) istina nije rezultat nezavisne misli niti ona može biti izvan
političkih/revolucionarnih gibanja, nego se logika kojom se do istine dolazi dijeli na dvije
nepomirljive strane - kontrarevolucionarna logika (ili: ne-istina) vs revolucionarna
logika (ili: istina). Još radikalnije: i sama postavka kojom se želi nadvladati ovaj
nenadvladivi rascjep jest kontrarevolucionarna jer promatra tezu i antitezu (revoluciju i
kontrarevoluciju) kao lice i naličje s jednim te istim sadržajem".
Nitko ne može reći da nije znao za sovjetske zločine u doba revolucije i
"diktature proletarijata". Kretnje u kulturalnim pitanjima jugoslavenskih
međuratnih komunističkih političara bile su opterećene kompleksima toga što su
uopće intelektualci i što djeluju u zemlji koja nije ostvarila revoluciju, strahom od
kazne te osobnom umjetničkom nenadarenošću velike većine njih.
Zato je međuraće od ljevičarskih umjetnika donijelo mnogo revolucionarne
dreke bez rezultata. Čak je i Krleža žrtvovao svoj dramski talent izradbom
neosporno najglupljega, najplošnijeg, najdosadnijeg, najshematiziranijeg,
najhladnijeg, najepigonskijeg (jer prepisa i fabule!) svoga kazališnog ciklusa;
"Glembajevih".
Tako ustrašeni i motivirani, komunistički su intelektualci, vođeni u preveliku
broju od strane Židova, Srba jugoslavena i drugih nehrvata, nemilosrdno su
obračunavali sa svima koji su ukazivali na etiku, logiku i elementarnu istinu o zlu i
zločinima marksizma.
211
"Kritička literatura o Miroslavu Krleži (…)", knj. I., str. 311. i 312. Tako Srbin Prica u Bakarićevu
"Izrazu" u članku "Recepti, propisi i dogme".
212
Dvije prve ratne godine;
Kamerad Hitler + tavarišč Staljin + drug Tito =
YYY
“Još od samog početka ovog imperijalističkog rata mi smo odlučno ustali protiv toga
da naša zemlja bude uvučena u rat bilo na kojoj strani”, "No nakon obračuna s
Poljskom Njemačka je zatražila mir. Engleski i francuski imperijalisti ne pristaju na tu
ponudu, jer žele rat za svoje imperijalističke ciljeve sprovesti do kraja", “shvaća da se
Njemačka mora zaštititi od francusko-engleskog napada”, “Postalo je kao dan jasno
da engleski i francuski imperijalisti nisu zapalili nov ratni požar radi odbrane slobode,
demokracije i nezavisnosti malih naroda, već radi odbrane svog kolonijalnog carstva i
hegemonije"
Vrludanje se politike SSSR-a prema Njemačkoj i jedinstvu Kraljevine Jugoslavije
odražavalo u listovima KPJ. Proglas CKKPJ donijet u Parizu ožujka 1939., poslije ulaska
Nijemaca u ČSR izrazito je panslavenski i protunjemački213. I u drugoj polovici ožujka
izlazi jedan protunjemački letak214. Tako pišu i hrvatski komunisti215:
"Svjetski politički dogadjaji poslije Konferencije u Münchenu
JUGOSLAVIJA, koju Njemačka želi posve uključiti u svoj ˝gospodarski
prostor˝ koleba se izmedju Njemačke i Italije radi svoje unutarnje slabosti (Hrvatsko
pitanje, niski stepen razvitka zemljoradnje, velika bijeda na selu i sve veća
nezaposlenost u gradu). Nedavni dolazak u Jugoslaviju ministra vanjskih poslova
fašističke Italije, grofa Ciana imao je zadaću da još više ˝uskladi˝ unutarnju i vanjsku
politiku Jugoslavije sa osovinom Rim-Berlin. Ali je vrlo lako moguće da je Ciano imao
i specijalnu misiju da Jugoslaviju ekonomski više poveže uz Italiju. Talijanske novine
javljaju, prilikom odlaska grofa Ciana iz Jugoslavije, da predstoji potpisivanje pakta
prijateljstva izmedju Jugoslavije i Madjarske. (Hoće li se to i ostvariti bez ikakvih
˝teritorijalnih ustupaka˝ Madjarskoj ili čak i drugim nekim pograničnim državama sa
strane Jugoslavije pokazat će se u bliskoj budućnosti)".
Jugokomunisti su znali kako izazvati nezadovoljstvo u svakoj društvovnoj grupi
pa i naciji. Zato su stalno plašili Hrvate time da će ih Srbi rasprodati, što je i bila politika
pa i smisao jugoslavije od njezina nastanka. Ipak, jugokomunisti brane jugoslaviju!
Komunisti su dobro znali da Njemačkoj nije u interesu razbiti Kraljevinu
Jugoslaviju, jer ne želi probleme na europskome jugoistoku. Nasuprot tome, Britanci su
bili ti koji su ondje gledali svoje pričuvne korpuse. Komunisti znahu da je nacionalni
socijalizam neprijatelj boljševizma, ali i da imaju dužnost pratiti Staljinovu liniju. Pakt
Hitler-Staljin preorijentirao je jugokomuniste. CKKPJ u prvoj polovici svibnja 1940. g.
objavljuje pismo 216: “Odgovor svim ratnim huškačima i klevetnicima naše partije”, u
kojemu i: “Još od samog početka ovog imperijalističkog rata mi smo odlučno ustali
213
“Josip Broz Tito/Opštenarodna odbrana (…)”, str. 12. i dalje.
215
"Politički izvještaj radnog naroda Hrvatske", sredina 1939. g., str. 5.
216
214
protiv toga da naša zemlja bude uvučena u rat bilo na kojoj strani”. To je, naravno, laž.
Ali dobro zvuči!
Tim putem kreću i hrvatski komunisti217:
"Zadaci radnog naroda Zemlje
Postojana i odlučna borba radnih masa Jugoslavije, a naročito borba hrvatskog
naroda, dovela je raniji režim u krizu. Reakcija se više nije mogla održati na istoj bazi.
Beogradska hegemonistička gospoda bila su prisiljena na popuštanje (...)
Od osnovnih obećanja, koja su sačinjavala osnovicu programa demokratske
H.S.S.e i S.D.S.e nema niti govora.
Osim ovog novog terora i punog razvoja reakcije, nastupila je bitna promjena i
prema vani. I vani su se snage mira i rata izmjenile.
(...) Nastao je novi imperijalistički rat za novu podjelu svijeta. Na takav rat je
radni narod mogao odgovoriti samo borbom protiv njega. Nije se više radilo o
spriječavanju rata i obranu malih naroda, nego o novom medjusobnom krvavom
imperijalističkom obračunu. Ratu su krivi jednako engleski i francuski kao i njemački
imperijalisti. No nakon obračuna s Poljskom Njemačka je zatražila mir. Engleski i
francuski imperijalisti ne pristaju na tu ponudu, jer žele rat za svoje imperijalističke
ciljeve sprovesti do kraja. Time su oni postali glavni huškači na daljnje vodjenje i
proširenje rata. Glavno žarište rata preselilo se iz Berlina u London”.
Uočujemo prijevarno isticanje nacionalnoga, hrvatskoga, ali uz optužbu protiv
zakonito izabranih predstavnika hrvatskoga naroda (HSS-ovaca). Za početak Drugoga
svjetskog rata krivi se i Antantu i Njemačku! Ali, krivac za nastavak Rata je Antanta!
Dakle, više je kriva Antanta, nego li Njemačka!
Još mnogo gore, Antantu KP optužuje za posizanje za narodima Kraljevine
Jugoslavije218: “Engleska čini sve da bi male narode privukla na svoju stranu, pa
izmedju ostalih i Jugoslaviju. Stoga su i engleski kao i francuski imperijalisti
pozdravili sporazum u nadi da će tako Jugoslavija moći poslužiti njihovim ciljevima i
ući u rat na njihovoj strani.
Ali danas London kao i talijanski fašizam (POZOR! Italija još nije bila ušla u
Rat na strani Njemačke, pa komunisti mogu govoriti protiv nje, M. I.) sve više rade na
tome, da rat s Njemačkom dodje u drugi red, a u prvom redu da se organizira napad na
Sovjetski Savez. Polazna točka napada trebala je biti Finska. Ona je gurnuta u rat
protiv Sovjetskog Saveza po nalogu Londona, današnjeg centra svjetske reakcije.
Narodi Jugoslavije ne žele dati svoje živote za interese engleskih i francuskih
imperijalista ni u imperijalističkom ratu, kao ni u razbojničkom napadu na Sovjetski
Savez. Stoga i hrvatska i srpska gospoda daju javne izjave da su za ˝neutralnost˝ i da je
glavni zadatak vlade da sačuva tu neutralnost i da se ˝bori˝ za nju. Istovremeno ta ista
gospoda izdaju ˝Alarm˝ /Vilder/, kojemu je svrha pripremiti ˝teren˝ za mobilizaciju i
priključak na stranu engleskog imperijalističkog bloka".
Štite komunisti SSSR, što je normalno. Zanimljivo je vidjeti tvrdnju da je Finska
natjerana u rat protiv SSSR-a, kojom se za to optužuje Antantu. Poslije će se za finsku
borbu za slobodu optužiti Njemačku i nacionalni socijalizam! Također, optužuje se
buržoaziju i Britaniju za guranje naroda Kraljevine Jugoslavije u Rat.
Komunisti su za Hitlera!
217
218
"Politički izvještaj radnog naroda Hrvatske", prva polovina 1940. g., str. 1.
"Politički izvještaj radnog naroda Hrvatske", prva polovina 1940. g., str. 2.
"Bilten CK KPJ" za lipanj 1940. godine donosi članak "Jedinstvo reakcije
protiv radnog naroda"219.
U unutarnjoj je politici razmjerno najlakše. Za sve se optuži buržoaziju i - gotovo.
Novu će vladu napadati zbog osnutka koncentracijskih logora, u koje se trpa komuniste.
Prema van Bilten iskazuje izrazitu odbojnost prema Zapadu i njegovom
imperijalizmu. Napada dijelove buržoazije za pokušaj uvlačenja Kraljevine Jugoslavije u
rat na stranu Zapada. Hitler prolazi razmjerno mirno, nezapaženo220: "Dok režim govori
o neutralnosti Jugoslavije, dopušta da englesko-francuski agenti i razni huškači (...)
nesmetano rovare u zemlji, provociraju, huškaju na rat (...) veličajući ratne ciljeve
engleskih i francuskih imperijalista (...) prešle na otvorene pozicije pljačke i nasilja
protiv naroda, na pozicije odbrane imperijalizma...".
Njemačka je mir ponudila više puta. Posljednji puta čak 19. srpnja 1940. godine,
poslije pada Francuske, kada je bila u punu zaletu221.
A Rat traje! Kada se piše protiv jedne zaraćene strane, piše se u prilog njoj
suprotne. Dakle, za Hitlera, barem kao manje zlo.
Zato je prirodno da je prva od četiriju točki plana CK222: "1. Jedinstvena borba
protiv imperijalističkog rata".
9. travnja 1940. godine u 7 sati Schulenburg je izvijestio Molotova o njemačkim
memorandumima (predanim u 5 sati i 20 minuta) Danskoj i Norveškoj protiv anglofrancuskoga miješanja u politiku tih zemalja. Molotov je odgovorio223: “Mi želimo
Njemačkoj pun uspjeh u njezinim obrambenim mjerama”. 10. svibnja 1940., pri
njemačkome ulasku u Belgiju, Luksemburg i Nizozemsku, Molotov je odgovorio da224
“shvaća da se Njemačka mora zaštititi od francusko-engleskog napada” te da “ne
sumnja u njemački uspjeh”. A SSSR u lipnju ulazi u baltičke državice, kreće na
Finsku…
Zanimljiva su jugokomunistička tumačenja pitanja Sjeverne Europe225: "Još u
vrijeme sukoba između Sovjetskog Saveza i bijelo finskih ratnih profitera, engleski i
francuski imperijalisti namjeravali su poslati ekspedicioni korpus u Finsku kroz
skandinavske zemlje. Cilj je te namjere bio dvostruk, prvo pomoću toga korpusa
učvrstiti se u skandinavskim zemljama za vođenje rata protiv Njemačke, drugo učvrstiti
se u Finskoj i pod svaku cijenu učvrstiti u Finskoj bazu za napad kapitalističke
reakcije čitavog svijeta na Sovjetski savez".
Nesporno je da je Zapad htio blokirati potencijalni njemački i stvarni prodor
njemačkih saveznika, Sovjeta, u Finsku i da je zato poslao ekspedicijski korpus u
Skandinaviju. Posve je normalno da bi taj korpus, u slučaju sukoba Zapada sa SSSR-om,
djelovao protiv SSSR-a. Ali, optužiti Zapad da želi ratovati i protiv Njemačke i protiv
SSSR-a, posve je nerealistično. No komunisti su morali, zbog Staljinova saveza s
Hitlerom, napadati Zapad!
219
"Bilten CK KPJ", br. 1., "juni" 1940. g., str. 1. i dalje.
"Bilten CK KPJ", br. 1., "juni" 1940. g., str. 2.
221
“Sporazum Hitler-Staljin”, str. 150.
222
"Bilten CK KPJ", br. 1., "juni" 1940. g., str. 3.
223
224
225
"Bilten CK KPJ", br. 1., "juni" 1940. g., str. 5. i 4.
220
Tada još KPJ psuje Finsku zato što se brani od SSSR-a, koji je saveznik
Njemačke i zato što se otvara Zapadu. Dalje: "Norveška, koja nije htjela da se odupre
engleskim provokacijama, nego ih je tolerirala. Ovo je posljednje imalo za rezultat
upad druge imperijalističke sile Njemačke, u skandinavske zemlje, Holandiju i Belgiju
i njihovo uvlačenje u rat. Umjesto da vode računa o interesu naroda svoje zemlje,
neodgovorni upravljači slušali su savjete imperijalističkih velesila, služili njihovim
interesima i na taj način gurali svoje zemlje u propast (…) Svatko se još sjeća, da su
neodgovorni upravljači Švedske, Norveške, Danske itd. šakom i kapom pomagali
finske provokatore. Oni su vjerno izvršavali naloge engleskih i francuskih imperijalista
i ostale međunarodne reakcije u borbi protiv zemlje socijalizma".
Potpis je T. T., Brozov. Protiv Antante. Za Hitlera!
Hitler je socijalističkom sastavnicom svoje ideologije a SSSR ugovorom s
Njemačkom, driblao jugokomuniste. Po ideologiji oporbe imperijalističkome ratu, još od
1914. godine, bilo je lako osuditi kapitaliste.
Upravo je zabavno vidjeti kako su Broz i njegovi komunisti u stvari ispravno
procijenili krivnju Norveške, ali i zemalja Beneluxa i Danske za njemački napad, jer su te
zemlje bile napustile neutralnost na štetu Njemačke. Te su države prihvatom snaga
zaraćene strane ušle u rat protiv Njemačke. Naravno, krivo vrijeđaju Fince za to što su se
branili od Sovjeta.
Kada je SSSR ušao u Rat, Broz je svu teoriju izokrenuo. Sada je bilo pošteno
uvući svoj radni narod u rat. Kada su se sukobili SSSR i jugokomunisti (1948. godine),
odjednom će Finska ispasti pravednicom!
U svakome slučaju, sredinom 1940. su jugokomunisti još uvijek navijali više za
Njemačku, nego za Zapad.
Međutim, tada se u "Srpu i čekiću" pojavljuje članak "Na čijoj je strani radni
narod"226, kojim se ističe neutralnost SSSR-a i Kominterne i pacifizam. Naravno, to je
lažno. Jugokomunisti su dobili signal da ne odbacuju olako Zapad, pa su sada počeli
isticati da su u stvari uvijek bili za mir. Ipak se još osjeća odbojnost prema imperijalizmu
kao dominantna.
Tako je intoniran i članak "Pred godišnjicom imperijalističkog rata u
Europi"227, u kolovozu 1940. godine. Podnaslov je "Komunisti u borbi protiv
versailleskog sistema", a poenta: "Revolucionarni proletarijat - kao što ne želi pobjedu
njemačko - talijanskih imperijalista u tom ratu - isto tako svim snagama mora da se
bori i za slom engleskog imperijalizma u tom ratu".
U rujnu i listopadu stav je već "Protiv kapitulanata koji prodaju nezavisnost
Jugoslavije osovini Rim - Berlin"228. Zanimljivo, a i dio komunističke promidžbe kojom
se zavodilo hrvatski narod na komunističku liniju, je to da je 1940. u zaglavlju "Srpa i
čekića" pisalo "Organ Središnjeg odbora Komunističke partije Hrvatske". Taj je
središnji odbor isti onaj "Centralni komitet", koji je tolika zla nanio Hrvatima. On se i
tada među komunistima zvao "CK", ali je procjena bila da treba pisati hrvatskije, da se
226
"Srp i čekić", br. 3., prva polovina srpnja 1941. g., str. 8. - 11.
"Srp i čekić", br. 4., sredinom kolovoza 1940. g., str. 1. i dalje.
228
"Srp i čekić", br. 5. - 6. , str. 7.
227
Hrvate bolje obmane. I nazivi su mjeseci još hrvatski. Kasnije, kada se vidjelo da je od
Hrvata malo koristi u jugokomunističkome ustanku, sve se okreće prema Srbima.
Rezolucija Pete zemaljske konferencije KPJ kaže229: “Postalo je kao dan jasno
da engleski i francuski imperijalisti nisu zapalili nov ratni požar radi odbrane slobode,
demokracije i nezavisnosti malih naroda, već radi odbrane svog kolonijalnog carstva i
hegemonije koju su stekli pobjedom u prošlom imperijalističkom ratu (…) engleski
imperijalizam (…) zajedno s francuskim imperijalistima predaje herojske narode
Španije u ruke njihovih krvnika (…) čine sve da raznim makinacijama uvuku Sovjetski
savez u rat”. Naglašujem, točnu, tvrdnju da su Britanija i Francuska započele Rat i to
radi zaštite svojih nečasnih interesa.
U prosincu članak "Dragi naš Staljin"230 ljigavo podilazi glavnome
komunističkom vođi. Nema neprijateljstva prema Hitleru.
U tome broju izlazi i "Rezolucija 1. konferencije KPH"231. Osuđuje Rat kao
imperijalistički. Usput napada HSS i SDS. Govori: "kada je njemačko - talijanski
fašizam ugrožavao" (dakle u prošlome vremenu) "A kasnije, kada se promijenila
situacija i pojavila opasnost da jugoslavenska buržoazija pod parolom ˝obrane zemlje˝
gurne u rat na strani engleskog i francuskog...", te "Naročito mi komunisti Hrvatske
moramo se boriti protiv imperijalističkih prohtjeva hrvatske buržoazije (...) šurovanja
sa imperijalističkim silama".
Državni udar i demonstracije u Beogradu, 27. ožujka 1941., komunisti pozdraviše
kao protuosovinske, ali im zamjeriše prozapadni karakter. Proturatna orijentacija bijaše
glavna podloga toga stava232.
Komunistički je tisak, na jugoslavenskoj i hrvatskoj razini, do 22. lipnja
1941. godine dezorijentirano bauljao. Mnogo je više navijao za Njemačku, nego za
Zapad! “Antifašizam” je oživio tek po direktivi SSSR-a i Kominterne. Komunisti ne
poznaju načela!
Kultura - sluga revolucije i diktature
Baš kao što je Marx bio odredio, komunistička je uljudba posve služila
revoluciji i diktaturi i u međuraću, uza sve područne i osobne zastrane i pretjerbe.
Od očajničkoga, krvožednog proletkulta, zasnovanoga skoro samo na
industrijskome radništvu, prešlo se u socijalni realizam, koji je u stvari bio sinteza
komunističkoga konstruktivizma i lažnoga, secesijski predotjeranog idealizma.
Ljude je trebalo potaknuti formama, da bi se zaboravilo na obećane sadržaje;
blagostanje i "narodnu demokraciju".
Zapadovi ekstremni komunisti, psihoanalitičari, umjetnici i agitatori, imali
su donekle veću slobodu rušiteljstva, nego li sovjetski. Međutim, kada je SSSR počeo
voditi aktivnu vanjsku politiku, i to se moralo ograničiti, da bi se umanjilo dojam o
prijetnji Kominterne sigurnosti bankovnih računa novih sovjetskih saveznika.
Jugoslavenska a osobito hrvatska komunistička partija preuze sve te vanjske
komunističke kvazikulturalne utjecaje. Čak i, još uvijek nerazvijenu i pomodarsku,
229
“Komunist”, br. 1., listopada 1940.
"Srp i čekić", br. 7., "decembar" 1940., str. 1.
231
"Srp i čekić", str. 9. i dalje.
232
230
psihoanalizu. U KPH većinu činjahu nehrvati i apatridi, naoružani hrvatskim
parolama.
Slično kao i kod Marxa, uljezima je i apatridima bila važnija rušidba svega
tradicijskoga domaćeg (hrvatskoga), nego li elementarna činjenična istina, a kamo li
logika, etika, estetika i drugo. Bili su u Hrvatskoj spremni poduzeti revoluciju za
oslobođenje hrvatskoga naroda, makar u toj revoluciji poginuli svi Hrvati.
Misao "sve za revoluciju" ipak se brzo istrošila kod onih koji su imali talenta.
Takvih bijaše malo.
Kulturalna kolebanja manjega broja komunista u Hrvatskoj sigurno su
prouzročena njihovim uljudbenim rodištem. U KPJ a kasnije i u KPH nije bilo sloge
o nacionalnome pitanju kraljevske jugoslavije. Krleža nije u međuraću isticao
nacionalne hrvatsko-srpske sporove među komunistima, ali je na njega u sukobu na
književnoj ljevici posve sigurno utjecala činjenica njegova hrvatstva kao
kulturalnog korijena. Tako i kod nekih drugih lijevih intelektualaca, od kojih su
neki (kao prof. Antun Barac, prof. Grga Novak, arhitekt Planić) u doba Nezavisne
Države Hrvatske spremno služili vlastima.
Kada je do sukoba na književnoj ljevici došlo, ionako neproporcionalna većina
nehrvata u KPH postala je još odlučnijom. Među njima ostaše uglavnom loši i
netalentirani te duševno problematični hrvatski intelektualci.
Razdoblje između 29. kolovoza 1939. i 22. lipnja 1941. godine potvrđuje
potpunu ovisnost KPJ i KPH o Moskvi te njihovo neprijateljstvo prema svakoj
hrvatskoj autonomiji. Komunisti slijede SSSR i u Hitlerov zagrljaj a Mačkovu
iluziju Banovine Hrvatske ne napadaju zbog njezine lažnosti, nego zbog toga što
ona, dajući ipak nešto veća prava Hrvatima, komunistima iz toga naroda oduzima
topovsku hranu za revoluciju. Pri tome sustavno pripravljaju obračun sa svime
građanskim, nacionalnim i vjerskim u hrvatskome narodu.
Međuratna je komunistička misao posve preuzela pragmatičnost,
demagogičnost i mržnju svojih uzora; kako u SSSR-u i svijetu, tako i u jugoslaviji i
Hrvatskoj.
Ratna, genocidna promidžba nije tek pala na plodno tlo; ona je iz njega
izrasla. To je tlo činio komunizam, velikosrpstvo i izdaja hrvatske ljevice, koja u
pomanjkanju ideala i sposobnosti uvijek spremno služi tuđinu.
Kao zaključak je nemoguće izostaviti Krilova:
KVARTET
Majmun Šiško,
Magare
I Jare,
Te medonja Miško
Odlučili su svirati Kvartet.
Nabavili note, gusle, alt i bas,
I sjeli pod lipu u debeli hlad,
Umjetnošću svojom da zadive svijet.
Već gudalo gudi, odjekuje glas,
Tek skladnosti nema-to je teški jad.
˝Stan'te, braćo. stan'te˝, reče Siško živo,
˝Ništa od te svirke, vi sjedite krivo˝.
Nek se Miško s basom ovamo premjesti,
A ja ću sa primom preko puta sjesti;
Pa da vidiš, brate, od svirke miline,
Zaigrat će kolo brda i doline.˝
Započeše svirku; posjedaše tako,
Al' skladnosti nema. Zlo i naopako!
˝Dosta, dragi moji,˝ magare se javi,
˝U red pokraj mene nek se svatko stavi.˝
Po prijedlogu ovom izvršiše smjenu,
Ali kvartet opet naopako krenu.
No, sada je svađa prešla svaku mjeru,
Pa se strašno deru:
Gdje će tko i kamo?
Tad slučajno slavuj doletio amo.
Svi se odmah s molbom majstoru obrate:
˝Oprosti nam, brate,
Sve je tu; što treba, a Kvartet ne vrijedi,
Jer nam jasno nije, tko će gdje da sjedi.˝
A slavuj im veli:
˝Za muziku treba smisao u duši
I nježnije uši.
Vi bi muzikanti silom postat htjeli,
A1 vam uspjet ne će, pa ma kako sjeli.˝
Drugi dio:
Partizanska kultura i umjetnost:
“lola četnik, a ja partizanka…”
Partizanski tečaji
“Slušaoci i mase naroda koji jedva da imaju osnovno minimalno obrazovanje teško prate
apstraktne pojmove”, "…jest najbolji, najinteresantniji život na zemlji. A obrazac takvog
života jest u stvari cio život druga Staljina /Dug aplauz/"
Tečaji su bili jedan od temelja titoističke promidžbe. Mnoge je ljude tek
trebalo opismeniti, pa nisu znali čitati novine. Međutim, tečaji su bili izrazito
ispolitizirani.
Evo nekih rasporeda, koje se nametalo centralistički, uz korekcije koje
određuje nedostatak literature. Radi se o partijskome tečaju233:
"1. Razvitak društva (lekciono predavanje)
2. Teorija Partije
3. Organizaciono pitanje Partije
4. Teorija revolucije
5. Diktatura proletarijata i Sovjeti
6. Nacionalno pitanje
7. Seljačko pitanje
8. Strategija i taktika
9. O SSSR-u (na bazi Sovjetskog ustava)
10. Drugi imperijalistički rat i njegovo pretvaranje u
oslobodilački
11. Kratak pregled razvitka naše Partije:
a) opšta linija Partije,
b) narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi,
c) narodnooslobodilačka vlast,
d) vanpartijske masovne organizacije”.
Marksistička se teorija obrađuje i na temelju starih, klasičnih, postavki, ali i
odmah nastoji primijeniti na stanje tzv. narodno - oslobodilačke borbe. Manipulacija
i srpski jezik!
Na višoj su tečajnoj razini i više teme. Bili su i sposobniji predavači, jer je
KPJ imala dosta profesionalnih revolucionaraca234:
“PROGRAM RADA VIŠEG PARTIJSKOG TEČAJA PRI CK KPH OD 5. X. DO 20. X.
1942.
5. X. 1942. Predavanje prvo: Borba Lenjina za izgradnju Partije novog tipa.
Teorija
Partije,
6. X. 1942. Predavanje drugo: Iskustva strategije i taktike boljševika
1905. Februar 1917. godine,
7. X. 1942. Predavanje treće: Iskustvo strategije i taktike boljševika u
drugoj etapi revolucije februar-oktobar 1917.,
8. X. 1942. Predavanje četvrto: Nacionalno pitanje,
9. X. 1942. Predavanje peto: Seljačko pitanje,
10. X. 1942. Predavanje šesto: Prvi i drugi imperijalistički rat,
11. X. 1942. Predavanje sedmo: Stav naše Partije po pitanju obrane i
nezavisnosti naših naroda,
12. X. 1942. Predavanje osmo: Za što se bori naša Partija?
13. X. 1942. Predavanje deveto: Zadaća Narodno.oslobodilačkog fronta,
Narodnooslobodilački odbori, uloga i zadaća KP,
14. X. 1942. Predavanje deseto: Partizanska vojska, uloga i zadaća KP u vojsci,
15. X. 1942. Predavanje jedanaesto: SKOJ,
233
234
"Marksističko obrazovanje partijskih kadrova u NOB", str. 75.
16. X. 1942. Predavanje dvanaesto: AFŽ,
17. X. 1942. Predavanje trinaesto: Organizaciono pitanje Partije i
partijskih kadrova,
18. X. 1942. Ispiti/Večernja predavanja
11. i 12. X. 1942. Predavanje prvo: SSSR kao predvodnik u borbi protiv fašizma.
Predavanje drugo: Kako organizirati Agitprop? Kako se uređuje jedan list? Predavanje
treće: Kako se uređuju zidne novine? Predavanje četvrto: Organizacija kulturnog rada”.
Uočljivo je da su teme na višemu tečaju preciziranije. Također je i primjena
starih tema, teorije klasika marksizma na konkretne odnose i organizacije tzv.
narodno - oslobodilačke borbe mnogo određenija, nego li na nižim tečajima. Uzrok
je u tome što se marksističkim početnicima trebalo objasniti mnogo toga što je
temeljno, pa nije bilo vremena za konkretizaciju.
Tečaji su bili česti, iako se marksisti psihički nisu baš previše naprezali235:
"PROGRAM VIŠEG PARTIJSKOG KURSA PRI CK KPH od 2. do 20. XII. 1942.
Dnevni raspored:
od 7 - 9 sati referat
od 9 - 13 i od 14 - 17 sati samostalni rad
od 17 - 20 sati diskusija (…)".
Predispitna je stanka samo jedan dan!
Vidi se općenitost i elementarnost ovih tema. Jezik je primitivnije
promidžbenjački; “avangarda”, “potlačeni narodi” i sl.236:
"TEME NIŽEG PARTIJSKOG KURSA
1. Postanak, razvoj i uloga političke klase i njene avangarde - Komunističke
partije.
2. Postanak Versajske Jugoslavije, borba proletarijata i potlačenih naroda do 5.
5. 1935.
3. Borba proletarijata i potlačenih naroda za likvidaciju vojno-fašističke diktature
i protiv rastuće međunarodne fašističke opasnosti do napada na Jugoslaviju 1941. god.
Oslon na SSSR i njegovu politiku mira.
4. Napad na Jugoslaviju, izdaja, kapitulacija, otpor naroda i oružani ustanak pod
vodstvom KPJ.
5. Narodnooslobodilačka fronta Hrvatske, njeni zahtjevi, metode borbe.
Društveno nacionalni sastav i rukovodeća snaga.
6. Vanjski i unutarnji neprijatelji narodnooslobodilačke borbe. Njihove metode i
ciljevi.
7. Organi narodnooslobodilačkog pokreta, NOO, NOV, USAOJ i AFŽ.
8. Organizacija i razvitak partizanskih odreda i organizacija NOV-e.
9. Ustanova političkih komesara uopće. Ustanova političkih komesara u NOV i
njen smisao. Politički komesar, čuvar narodnih interesa u vojsci.
10. Opći praktično-politički zadaci političkih komesara u NOV, napose u našim
jedinicama".
Koncem 1943. godine ustrojavaju se i srednji partijski tečaji237.
Vidimo da je cijeli sustav tečaja postavljen isključivo komunistički, pače
boljševički. Podložnost SSSR-u ne vidi se samo u tome, pa ni samo u onim temama
235
237
236
koje se tiču povijesti Svesavezne komunističke partije boljševika i revolucija u
Rusiji. I druge su teme, kao "seljačko pitanje", "nacionalno i kolonijalno pitanje"
teorijski dio komunizma kojemu je baš Staljin posvetio najveću pozornost i dao
najveći ili, barem, tada najautoritarniji prinos.
I popis je literature usklađen s time. Marx i Engels ne dobivaju mnogo
mjesta već zbog toga što nisu ostvarili revoluciju, pa ne mogu davati dovoljno
praktične savjete, teoretičari su pa i nejasna izraza, ne vladaju u slavenskoj
komunističkoj državi, protivnici su Slavena kao reakcionarnih ili zakašnjelih
naroda, nisu izravno na čelu međunarodnih komunističkih snaga. Jugoslavensko je
komunističko vodstvo prošlo sovjetsku školu i znalo je koga mora slušati. Zato je i
na području tema koje nisu svjetskorevolucionarne ili općenite, neodređene prema
jugoslaviji, Staljin glavni auktoritet. Titoisti nisu slijedili savjete staroga sovjetskog
pedagoga Kalinina, da "politgramota" ne smije istisnuti matematiku238. Kominterna i
SSSR su svuda. Jugoslavenske su teme potpuno ovisne i konkretno obrađene po
diktatu komunističkoga centra.
Ta se Staljinova auktoritativnost vidi i u podudarnosti tema i sadržaja tečaja
koji su se održavali za Dalmaciju, Slavoniju i Zagreb239.
Komunizmu je najjače oružje promidžba. Zato se on nije zadovoljavao samo
demagogijom, nego i studijem načina kako je izvoditi. U doba nerazvijenih javnih
općila trebalo je poučiti obične govornike na skupovima kako steći povjerenje i
privrženost masa.
Mnogo se toga predviđa240: "Konkretnost jednog govora ne sastoji se samo u
nabrajanju činjenica, nego u neophodnosti u povezivanju onog što se govori, sa načinom
mišljenja i shvaćanja onih masa kojima govoriš. Samo na taj način opći dokazi mogu
postati uvjerljivi (…) Slušaoci i mase naroda koji jedva da imaju osnovno minimalno
obrazovanje teško prate apstraktne pojmove (...) Sasvim je svejedno za mase da li ti njima
kažeš ˝najbitniji sadržaj pojma slobode˝ ili kažeš ˝esencionalno o pojmu slobode˝. I jedno
i drugo je nerazumljivo za mase jer barata sa apstraktnim pojmovima".
Vidimo da je trivijalna umjetnost, trivijalno pravno shvaćanje, svaka
profanacija bila glavni temelj metodologije revolucionarnoga pristupa borcima. U
svakome segmentu javnoga općenja trebalo je proučiti pristup masama. Uzor je bio
SSSR. Kalinjin zabranjuje "vesele", mirnodopske, agitacije241, Staljinov je kult
obvezan ("…idejni život, ispunjen društvenim interesima i usmjeren takvom cilju, jest
najbolji, najinteresantniji život na zemlji. A obrazac takvog života jest u stvari cio život
druga Staljina /Dug aplauz/"242), kao i parola "sve za rat"243. Ljude je prvo trebalo
ojaditi, zatim pobuniti a onda održavati u svijesti da je pokolj svega normalnog
najpravednija stvar na svijetu.
Osim na partijske tečaje, partizani su išli i na tečaje opismenjavanja. Već u
SSSR-u je postojala ustanova "čitača", koji bi nepismenim ili polupismenim
radnicima čitao i tumačio partijsku literaturu i novine244. Tečajima su najviše
238
"O komunističkom odgoju", str. 11. i dalje.
"Marksističko obrazovanje partijskih kadrova u NOB", str. 159. , 187. i 212.
240
"Marksističko obrazovanje partijskih kadrova u NOB", str. 374. i 375.
241
242
243
244
"O komunističkom odgoju", str. 142. i 143.
239
profitirali srpski krajevi Hrvatske. Prvo, zato što je u njima partizanski pokret bio
najrazvijeniji, a drugo, zato što su srpski krajevi Hrvatske bili najnepismeniji245:
"Prema popisu stanovništva od 31. marta 1931. u Jugoslaviji je na 13,934.038 stanovnika
bilo 6,197.916 nepismenih. Od hrvatskih krajeva naročito su bile pogođene Lika, Kordun
i Dalmacija gdje je bilo i do 70% nepismenih".
Ova statistika skriva činjenicu da je u navedeni krajevima bilo izrazito
mnogo Srba, koji su tradicijski, kao vojni čimbenik, imali mogućnost izbjegnuća
školstva i u 18. stoljeću, kada je ono u Austrijskome carstvu postajalo obveznim, i
kasnije.
Uprkos velikim zadaćama tečaja za opismenjivanje, i pred njihove se
izvoditelje stavljala dužnost političke izgradnje. Broj sati bijaše raspodijeljen
ovako246: pismenost…35 sati, račun…15 sati, polit. izgradnja…10 sati.
Titoisti su i mnogo godina poslije Rata ponosili svojim "kulturnim radom",
iako je on često bio napadno promidžben247: "Da se je na kulturu gledalo kao na
sastavni dio narodnooslobodilačke borbe dokazuju nam i pokušaji organiziranja raznih
kulturnih manifestacija tokom samoga rata (pokušaj izložbe slika u Splitu i Otočcu),
konferencija (Hrvatska konferencija, Konferencija kulturnih radnika Istre) te kongresa.
Konferencija umjetnika, književnika i publicista Dalmacije, održana 18. i 19. XII 1943. u
Hvaru, prethodila je Kongresu liječnika održanom 21 - 24. II 1944. u Glini te Prvom
kongresu kulturnih radnika Hrvatske, iza kojega će slijediti Kongres pravnika (11 - 13.
VIII 1944. u okolici Gline) te Konferencija kulturnih radnika Istre (15 - 17. VIII 1944)".
Ne samo što nisu postojali uvjeti za napredak kulture u partizanima. Taj je
napredak u kvalitetnome pogledu bio zabranjen! Pače trebalo je uljudbu unatražiti što
znatnijom eliminacijom vjerskoga, nacionalnog, ćudorednog i svakoga drugog temeljnog
utjecaja. Kakvoća je vrhunca kulture i umjetnosti u partizanima bila izrazito niska, a
masovnost je bila usmjerena prema snizidbi prosječne kulture. Time se otklanjalo utjecaj
stvarno kulturnih ljudi i, lažnim zaslugama, motiviralo svoje pristaše.
Bijaše to preduvjet za uspješnost revolucije i genocida nad Hrvatima.
“Učio ih, učio, od srede do petka, al´ se nisu makli…”
“Drugovi iz narodnooslobodilačkih odbora, odgovorni za kulturno-prosvjetni rad,
uglavnom su nestručna lica”, “Osim toga, poznata je činjenica da su naše stare škole
kljukale djecu ogromnim znanjem”, “odan narodno-oslobodilačkoj borbi”
Za školstvo je u partizaniji trebalo napraviti posebne programe i planove,
pronaći i podučiti učitelje i osobe pogodne za takvo učiteljstvo. Ostalo su bili
tehnički uvjeti. Mora se priznati da ih partizani nisu imali mnogo.
Ono što je u tome tragično, jest činjenica da su partizani u stvari uživali u
činjenici da ne moraju korespondirati s tradicijskim. Crkvu su sve više izgonili, a s
njome i vjeronauk. Ali, prijetili su drugi temelji građanskoga društva. Prije svega
društvene znanosti a među njima povjesnica.
Skrivalo se titoističke neuspjehe. Tako je, primjerice, Broz uporno katastrofu
svojih snaga i svoje strategije kod Užica (u Srbiji) 1941. godine isticao kao veliku
245
"Kulturno stvaralaštvo u revoluciji", str. 12.
“ZAVNOH/Zbornik dokumenata 1943.”, str. 512. I dalje.
247
246
pobjedu248. To se tumačenje zadržalo i poslije Rata. Da bi se postiglo uspjeh takve
promidžbe, zdušno se poticalo učitelje čisto komunističke orijentacije249.
I za učitelje se organiziralo tečaje. Oni su trajali oko tri mjeseca, s 290 sati,
po tri sata dnevno, a prednost su na natječaju za njih imali djelatni partizani. Viši je
tečaj trajao 5 mjeseci, s 364 sata250.
"Kultura narodu" bila je parola još u doba sovjetske socijaldemokratske
revolucije. Međutim, tada su nastale politike "proletkulta" pa "socrealizma", a
kulturnjaci su, kao javne osobe, uvijek bili uplašeni za egzistenciju.
Školske je programe donosio Prosvjetni odjel ZAVNOH-a. Bili su izrazito
komunistični251.
U rujnu 1943. izlazi privremeni nastavni plan. Obuhvaća “niže i više odjeljenje”.
Prvo je pokrivalo prva a drugo preostala dva razreda osnovne škole. Prvo je trajalo
300 nastavnih sati (100 dana po tri), a drugo 400 (100 puta 4)252. Tako se za nekih
dvije trećine vremena 1 školske godine svršavalo čak 4 školske godine, tj. cijelu
osnovnu školu, što znači da su, uza sve kadrovske i tvorivne zaostatke, te probleme
prouzročene ratnim djelatnostima, titoistička djeca formalno bila 6 puta naprednija
od hrvatske.
U tome je kontekstu nastala otočačka partizanska gimnazija. Da bi joj se
pridalo taj častan stupanj, prvo se ukinulo razliku između građanskih škola i
gimnazija (ali se ipak tu školu nazvalo gimnazijom!), a onda i viša četiri razreda
gimnazije253.
Prosvjetni odjel ZAVNOH-a 26. kolovoza 1943. godine govori o petodnevnim
kursevima za rad nestručnjaka u čak 40 domova kulture na Kordunu254! Slijedi se
linija sovjetskoga pedagoda i didaktičara Kalinjina, koji je za SSSR ustvrdio da je
zaostala zemlja, pa se učitelji ne smiju isticati znanjem255! Zato je logičan i ovakav
zaključak Supekovoga odjela256: “Osim toga, poznata je činjenica da su naše stare
škole kljukale djecu ogromnim znanjem bez sistematiziranja građe i da je ono stvaralo u
dječjim glavicama pravu zbrku, od koje đaci ni u osnovnoj školi baš kao ni u srednjim
školama nijesu stekli opće obrazovanje ni pravilan pogled na svijet…”. Nema li znanja nema ni zbrke.
I 1944. godine polagale su se dvije godine u jednome tečaju, koji je bio znatno
kraći od normalne školske godine257.
Proširba prosvjete narodom svakako je bila vrijedna svake pohvale. Ipak,
problem je bio u diplomama i njihovoj svrsi. Titoisti su divljaštvo nastojali okititi
čašću učenosti ne samo zato da ljude nauče, jer, osim lažne stimulacije od toga
nikakve koristi biti moglo nije, nego da ih i suprotstave pravoj uljudbi i znanju. Oni
koji za jednu šestinu vremena dobiše diplomu kao normalni đaci, imajući, međutim,
248
“Tito o borbenom moralu i političkom radu (…)”, str 101. I 102.
“Prilozi nacionalnoj povijesti pedagogije”, str. 132.
250
“Narodnooslobodilačka borba i socijalistička revolucija (…)”, str. 89.
251
“ZAVNOH/Zbornik dokumenata 1943.”, str. 258. – 260.
252
“ZAVNOH/Zbornik dokumenata 1943.”, str. 407.
253
254
255
256
257
249
još mnogo manje znanje, bili su životno zainteresirani za borbu protiv sustava i
protiv znanja. Time je ravnao Ivan Supek.
Komunisti su dio stanovništva potkupili lažnim diplomama. I time su rušili
normalno društvo.
Ivan Supek pisao je za takvo školstvo i rasprave o fašizmu, porijeklu religije i
drugim ideološkim postavkama jugokomunizma258. Ivan Supek (fizičar) bio je čak i
referent za povijest u prosvjetnome odsjeku ZAVNOH-a! Žalio se da nema pravih
povijesnih udžbenika, u stvari da nema ni jednoga, koji bi govorio o propasti
kapitalizma259. Tako se pridružio rušenju normalnoga društva komunističkom
agitacijom.
O školstvu su i sami partizani priznali, na drugoj ZAVNOH-ovoj sjednici u
Plaškom260: “Drugovi iz narodnooslobodilačkih odbora, odgovorni za kulturnoprosvjetni rad, uglavnom su nestručna lica te nisu ni mogli ni znali sudjelovati i
rukovoditi cijelim radom, a nisu ni dovoljno uočili od kolikog je političkog značenja taj
rad”. Dakle, osim priznanja nekvalificiranosti, komunisti priznaju da im je
najvažnije ispuniti političke ciljeve takvoga školstva; odanost jugokomunizmu i
mržnju prema stvarnome znanju utjelovljenu u raspodjeli nezasluženih diploma.
Zato je i slika “kulturno-prosvjetnoga radnika” prije svega utemeljena na tome
da on mora biti “odan narodno-oslobodilačkoj borbi”261.
Partizani su sabotirali državnu prosvjetu, ali su rado poticali svoju. Naravno
da je njihova prosvjeta bila ne samo oskudna zbog pomanjkanja kadrova i uvjeta,
nego i zbog svjetonazora za koji su se zalagali. Sovjetski je uzor zahtijevao
jednostavnost govorenja masama262. Još više; te je prosvjeta bila namjerno
kriminalna263: "Prosvjetni radnici služili su se i materijalima iz fizike, biologije,
fiziologije, povijesti, književnosti, koje su sastavljali dr. Ivan Supek, Drago Grdenić i
nastavnici za potrebe općeobrazovnih tečajeva pri Odjelu narodne prosvjete ZAVNOHa".
Kakvo je partizansko školstvo u Ratu bilo, dobro nam svjedoče i brojke, koje
oni ponosno ističu o razvoju visokoga školstva u poslijeraću264:
"Prije rata u
Jugoslaviji je, šk. g. 1938/39, bio 21 fakultet. Iako su mnogi fakulteti bili u vrijeme rata
uništeni ili teško oštećeni, poslije oslobođenja odmah se pristupilo otvaranju novih
fakulteta, na kojima je studiralo 52.678 studenata, odnosno 36.000 studenata više nego u
staroj Jugoslaviji".
To je strahota, jer je Jugoslavija, uprkos područnoj proširbi, smanjila broj
stanovnika za blizu 2,000.000. Naime, osim, vjerojatno, 1,500.000-1,700.000 umrlih u
ratu, trebalo bi računati barem još toliko prognanih Nijemaca, Talijana i Mađara,
izbjeglih Hrvata, Macedonaca, Šćiptara, Židova i drugih koji jednostavno nisu htjeli
živjeti u primitivnome komunističkom materijalizmu. Pobjegoše desetine tisuća
intelektualaca, toliko ih pobiše titoisti, pa to bi daleko nadproporcionalno svim
258
260
261
262
263
"Prilozi nacionalnoj povijesti pedagogije", str. 71.
264
"Prilozi nacionalnoj povijesti pedagogije", str. 199.
259
ubijenicima i izbjeglicama. Takva je Jugoslavija stvorila visoko školstvo 3,25 puta
masovnije od prijeratne! To je bilo visoko školstvo skoro nepismenih ljudi.
Postupno se, naravno uza Staljinov, razvijalo kult Josipa Broza – Tita.
Forsira se njegovo siromaštvo265, da bi ga se učinilo prihvatljivijim masama.
Posebno se ističe da je Kumrovec na granici Hrvatske i Slovenije266, pa i to da je
Brozu mati Slovenska267 (pripovijest “Kod djeda u Sloveniji”). Simpatično mu je bilo
i “U tuđem voćnjaku” (pripovijest, kako je odmala krao)268, “Ako ne može za godinu,
može za dvije”269 (pripovijest kako je bio loš učenik i morao ponoviti prvi razred).
Potencira se njegovo dioništvo u Ruskoj revoluciji (“S boljševicima”270) a izrazito
blati kršćanstvo (“Prvi maj i popovi”271, “Montirani Krist”272 itd.). Naravno, ni riječi
o “nesnalaženju i zbunjenosti” ni da se Broz “u jednom, trenutku osetio gotovo
izgubljenim”, kako to mnogo kasnije tumači jedan od njegovih glavnih koljača, Koča
Popović273.
Titoističko je školstvo bilo izrazito ispolitizirano. Bilo je loše iz ratnih uzroka. Ali,
to da se u takvim očajnim, tehničkim i kadrovskim, uvjetima od prvoga razreda osnovne
škole do gimnazijske mature moglo doći za manje od triju školskih godina, to je bilo mito
masi primitivaca i sredstvo rušidbe građanske uljudbe. Na tome su planu pomagali i
planovi i programi, naputci za izbor nastavnika i sve druge instrukcije koje su tražile
jugokomunizam.
I to je bilo u funkciji genocida nad Hrvatima.
Titoistička poezija - pjesma luđačke mržnje
“Za snove me pitaš? Osveta u meni gori. Za srce me pitaš? Mržnja u njemu žeže”,
“Pisana riječ i Crvene zvijezde plamen, Osvajaju prostore, bič osvete su ljut", “Oblaci su
osvetnički bježali”
U prouci titoističkoga huškačkog sustava nisam mogao zaobići poeziju, kao
izrazito motivacijski vid umjetnosti.
Ne može se preskočiti činjenicu da su se Hrvati u Drugome svjetskom ratu
našli na udaru balkanskih naroda. Ovi su bili ne samo drugovrsnije i zaostalije
uljuđenosti, što je u njima razvijalo posebnu odvratnost prema političkim Hrvatima
(dakle svima lojalnim državljanima Nezavisne Države Hrvatske), nego i tradicijski
odgojeni u pljačkaškome (crnogorska "otimačina", srpska "hajdučija") i osvetničkom
(zakoni Leke Dukađinija) duhu.
265
“Priče o Titu”, str. 25.
267
268
269
270
271
“Priče o Titu”, str. 65
272
273
“Razgovori s Kočom”, str. 80. i 81.
266
Osveta je bila motiv komunizma povezan s balkanskim srednjovjekovnim
zakonicima i prije Drugoga svjetskog rata. Evo što piše Kosta Abrašević, što se
također ponosno ponavljalo u školskim udžbenicima titoističke jugoslavije274:
"Crvena je krvca što kipi u nama;
Crvena je munja što oblak prolama;
Crveno je nebo kad se zorom smije,
Crven nam je barjak što se gordo vije;
Crvena je mržnja u našim grudima,
Pa i gnjev je crven što nas obuzima;
O, TIRANI, čujte - ne treba vam kriti –
I OSVETA naša - crvena će biti! ".
Genocid nad Hrvatima doista je bio crven - od balkanštine, krvi i
komunizma.
Ivan V. Ralić napisao je pjesmu "Opelo za sedam stotina iz crkve u Glini"275. Ta
je pjesma nekako nasred cjenkanja brojem žrtava. Na kraju Rata se govorilo o 50
ubijenika. Poslije ih je bilo 1.200 a po nekima i 2.000. Osveta je nazočna svuda. U Crnoj
Gori ona nikada nije ni prestala postojati. U titoističkim se pjesmama prijeti čak i onima
koji neće na njihovu stranu276: "Crna Gora u boj kreće
Na dušmana ko ne kreće,
Među nama biti neće!...".
Ovo "među nama biti neće" konstanta je partizanskih prijetnji raznim
oblicima intelektualne elite, a na kraju i svim građanima koji ne prijeđu na njihovu
stranu. Takvima neće biti života u komunističkoj jugoslaviji, stalno se ponavlja.
U partizanima se nađoše razne vrste pjesnika. Ali, stilovi i senzibiliteti u
revoluciji izgubiše smisao. Bilo je jasno što se traži. Bilo da su pjesnici u partizanima
bili i predratni komunisti ili njihovi simpatizeri, bilo da su u šumu odlazili iz kakvih
drugih pobuda ili naivnih samoobmana, brzo su učili lekciju pjesnikovanja u
revolucionarnome ratu.
Ovdje cvrčak nije ovisio čak ni o bešćutnome mravu, nego o najkrvoločnijoj
komunističkoj zvijeri. U vrijeme kada su svojom pljačkom dovodili do smrti stotina
nedužnih žena i djece mjesečno, nitko od partizana nije htio trpjeti pjesnika parazita. Ili će pjevati kako partizanima odgovara, ili neće imati što jesti. A možda
niti čime.
Zato su partizanski pjesnici bili marljivi u službi titoističkoj koljačkoj
promidžbi. Niz je dokaza "pjesničkoga" huškanja na zločine277:
"Pisano slovo
nahranilo mu svijest,
Istina lijepa osvijetlila mu put,
Pisana riječ i Crvene zvijezde plamen,
Osvajaju prostore, bič osvete su ljut".
Osveta je konstanta, iako je nepjesnički motiv. Međutim, premda se već jako
dobro znalo što je sve zlo komunizam prema poeziji i pjesnicima počinio u SSSR-u i
svijetu, pjesnik ipak slavi baš Crvenu vojsku i boljševike!
274
"Poezija velikog oktobra", str. 20.
"Poezija NOB", str. 201.
276
"Narod peva Titu", str. 26.
277
"Kulturno stvaralaštvo u revoluciji", str. 48., iz "Partizana", studenoga 1943.
275
Revolucija je znala da sa sobom mora vući dosta "sitnoburžoaske šljake". I
tehničare i zdravstvenike pa čak i mnoge vrste učitelja, čak i vjeroučitelje moralo se
trpjeti. Ali, njihov se rad nadzirao.
Međutim, pjesnici, kao najbolji prenositelji nemoguće sintagme;
idealističkoga materijalizma, nisu imali nikakve slobode. Oni su morali ili biti u
prvim redovima što jednostavnijom promidžbom, ili nestati.
Zanimljivo, ali ne i neobično, za pjesnički moral je s kakvim su se
zadovoljstvom predavali ovoj prvoj soluciji, bez obzira na primitivizaciju poezije u
koju je ona vodila.
Ante Despot 1944. godine pjeva278:
"U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav
spram zaklanog čeda.
Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede!
U sretniju budućnost moje oko gleda...".
Pjesnik Šime Županović u pjesmi “Opada žuto lišće” dočarava nam279:
"Opada žuto lišće puno jesenjih tuga (...)
I priča jezovite priče.
Skrivenih tajna u valovima hladnim,
popaljenih domova, krvi, izdaji i mukama nevinih žrtava".
Zanimljiv je to pokušaj spoja jesenje idile s ratnim strahotama. Strahote
pobjeđuju.
Naravno, najviše se ističu stradanja nedužnika. Ali taj ljudski žal nad ženama
i djecom dobiva posve neljudski prizvuk kada se traži osveta280:"Izgled zemlje
optužuje i traži nastavak borbe:
A kuće su strašno gledale
Njemo...
Oblaci su osvetnički bježali...
Ranjavani.
Suze majka i djece nosile su rijeke,
a vapaji su rušili ljudski mir
U OSVETI...".
Mržnja i osveta konstante su titoističke poezije.
Moralni sunovrati Ivana Gorana Kovačića na dno jame
vlastite mržnje
“Da, sad tek živim, makar možda mrijem. Svetu Slobodu i Osvetu slutim”, "Sloboda ždere
meso i krv guta, Sloboda noge krši, lomi ruke. Darovi njeni, groblja su i muke”, “U
majčinoj klici Kunu vašu djecu utrobe svih žena”, “Pobješnjele kuje Crijeva će vam
lizat”, “Srcem bismo jeli Pogano vam meso”, “Smrdežima vašim punili bi pluća Za
pobjede nove, nova nadahnuća”
278
"Kulturno stvaralaštvo u revoluciji", str. 48.-49.
280
279
Kovačić je bio iskusan ljevičarski pisac. Malo je čudno vidjeti "jezerskoga"
prevoditelja i kajkavsko-idiličnog pisca kako napušta "zaljubljenički odnos prema
Tadijanovićevoj lirici"281 te u vlastitoj poeziji juriša s isukanim krvničkim nožem.
Istina, već u prvoj zbirci pjesama, napisanih s kakvih 18 godina (objavljenoj 1932.),
u prvoj pjesmi osjeća se znatna nazočnost paranoje. On kaže282:
"A, ako, krvniče, pružiš za izdaju meni srebra
skovat ću od njega nož
o sjurit ga tebi u rebra".
Već tada u pjesmi "Suton" u samo 12 redaka kaže283: "ko mrtvi slapovi", "crne
se štapovi", "crne se gore ko nemani", "kuće se sablasno koče i bijele", "tama se vuče". A
u 16 stihova "U seoskoj crkvi"284: "jezovito vrata škripe, težak zrak", "duboko i mrklo
grme", "mramori lažni", "krvavo svjetlo toči", "tama biva sve crnja", "odjek kao u
grobu". Pjesma "Jesen u mojoj sobi"285: "i ko pred smrt grle očajnički zrak (…) Mrtve
stvari (…) I sve je već mrtvo samo jesen bređa dok ulazi u me jesen kao smrt".
Kovačić napada hvaljenoga katoličkog pjesnika Jeronima Kornera za
njegovu zbirku "Blistavi rub"286, neobrazloženo i pogrješno (također na štetu vjere)
kritizira priručnik Mate Ujevića "Hrvatska književnost"287. Već 1933. godine izlazi
mu 7 pripovijesti pod naslovom "Dani gnjeva"288.
Ivan Goran Kovačić odmlada pokazivaše sklonost ludilu i mržnju prema
Katoličkoj crkvi. U pismu Dragutinu Tadijannoviću piše289: "Krvnici!, Ubojice! Krvni
neprijatelji! O, mržnjo ljubljena (…) o, sveta, čista, jasna mržnjo!". Ivani Car piše290:
"Pisac je - da bi stvarao - morao mrziti".
Mlađi mu brat, Zvonko, bijaše SKOJ-evcem291. On sam - komunist292. U
posve slobodnim formama (esej) znao mu se omaknuti srpki (vjetrovi duvaju)293.
1940. I. G. Kovačić koleba oko Krležina sukoba na književnoj ljevici294.
Krležu 1941. godine navodno brani tvrdnjom da je "Na rubu pameti""Najslobodoumnije Krležino djelo"295, vjerojatno zato što nije čitao "Legende" ili mu
one nisu bile dovoljno jasno primjenljive za komunizam. Slične je "pohvale" Krleža
dobio u beogradskim nekrolozima, kada ga proglasiše "najangažovanijim" piscem.
1941. godine pjesmom "Samome sebi" definitivno se opredjeljuje296: "Zar da
samo gledaš voćnjake (…)
Ako je tuđem djetetu zaklana majka (…)
Možeš li zatvoriti oči kada teče vrijeme
281
"Lirika 1932."., str. 65.
283
"Lirika 1932."., str. 71.
284
"Lirika 1932."., str. 72.
285
"Lirika 1932."., str. 74.
286
287
288
"Ivan Goran Kovačić", Lešić, str. 29.
289
"Goran njim samim", str. 71. i 72.
290
"Goran njim samim", str. 72.
291
"Goran njim samim", str. 68. i 69.
292
293
294
"Goran njim samim", str. 69.-71.
295
"Pjesme/Pripovijesti/Eseji", str. 186.
296
282
Kao krvava rijeka?".
I male i dulje forme imale su funkciju. Dulje su bile izrazito eksplicitne. Ipak,
"Jama" Ivana Gorana Kovačića ispunjena je žestokim osjećajima i nema ambicija
docirati. Ona napada izravno osjećaje, iako bi imala prostora biti suho poučna. Nju
je zacijelo napisao visoko motiviran čovjek. Je li to stvarno uopće bio Ivan Goran
Kovačić?
Neki kažu da je Kovačić "Jamu" započeo pisati još u Zagrebu297. Odakle mu
inspiracija? Očito u jugokomunističkoj promidžbi i vlastitoj paranoji. On je, čini se,
već u Zagrebu napisao i pjesmu "Leševi putuju", koju je pročitao odmah po dolasku
u partizane, u Bihaću298. Čini se da je u Kovačiću za krvničku poeziju bilo dovoljno
ludila i bez osobna iskustva.
Drugi tvrde da je Kovačić Jamu pisao u drugoj polovici siječnja i početkom
veljače te navode da ju je pročitao ranjenicima u Livnu, 10, veljače 1943., predgovor
se izgubio, ali je poemu sačuvao glumac Vjekoslav Afrić299. Afrić nije rekao da su
izvodili cijelu Poemu. Jedan partizan tvrdi da je Kovačić odlomke "Jame" čitao u
Bihaću pred Brozom300, ali nijedan od ostalih više nazočnika to ne potvrđuje.
Kaštelan svjedoči da "Jama" u Livnu "pred proljeće" (dakle najmanje mjesec dan
kasnije) još nije bila gotova301! Mladen je Iveković bio uz Kovačića do svibnja 1943.
i, spominjući da je pisao pjesme302, ni riječi ne kaže o "Jami". Iz toga je vremena i
posljednja Kovačićeva fotografija303.
Dakle, ispalo bi da je "Jama" napisana u mjesec dana aklimatizacije i
bježanja "po šumama i gorama" pred zamašnom operacijom organa reda nazvanom
"Weiss" (tzv. 4. ofenziva). Kovačić je napisao i pjesmu koja je Žoržu Skriginu
poslužila za koreografiju baleta304, postao dramaturgom partizanskoga kazališta i
napisao malo lirsku dramu "Kremenjača"305 i još 30 pjesama306. A sve to u 4 mjeseca,
od kada mu se trag gubi, dok se kasnije saznaje da je početkom srpnja ubijen, ali se
ništa od njegovoga ne pronalazi. To je bilo prekratko vrijeme za izradbu "Jame".
Kažu da je original izgubljen za “5. ofenzive”307. Zašto bi original bio važan?
Valjda zato što je pisan rukom. Je li, dakle, Afrić rukom prepisivao Kovačićev
tekst? Nevjerojatno! Komunisti priznaju da su “Jamu” prvi puta publicirali tek
1944.308. Priznaju da su Kovačić i Simo Milošević zaostali u selu Vrbnici kod
nekakva seljaka, nemajući dodira s partizanima, kada ih pobiše četnici309. To znači
da ni original ni ikakav prijepis Kovačićeve pjesme nije dobijen od njega, nego je
sve organizirao Afrić.
297
299
“Ivan Goran Kovačić/Pjesme”, str. 213.
300
"Život i djelo Ivana Gorana Kovačića", str. 120.
301
302
"Goran njim samim", str. 176.-179.
303
"Ivan Goran Kovačić", Banović, str.
304
305
306
307
308
309
298
Ne postoji tekst "Jame" koji je napisao Kovačić. Nitko nije rekao da je ikada vidio
cijeli tekst "Jame" u Kovačićevu rukopisu ili s njegovim potpisom ili otipkan, a da
Kovačić kaže da je to cijeli tekst te poeme.
Naravno, krajem 1974. godine već se pojavljuje likovna mapa s “Jaminim”
tekstom ilustrirana i s “originalnim potpisima” dvojice slikara i nekakvim tekstom
pisanim kapitalom (velikim uspravnim slovima), iz trećega izdanja, studenog 1944.
g.
I poslije Drugoga svjetskog rata krvoločnost "Jame" služila je komunistima
kao temelj pohvale310: "Poetski je izraz ˝Jame˝ savršeniji i sugestivniji" ili: "Poetska
slika života i smrti u Goranovoj ˝Jami˝ i Picassovoj ˝Guernici˝" pa čak i "Humanizam
Goranove ˝Jame˝"311. Radi se o poeziji i poetici mržnje!
Neke raščlambe pokazuju da "Jama" ne vuče sa sobom teret gradskoga
govora. Nema tu ni izbjegavanja proklitika i enklitika312, ni sporosti i ujednačenosti
naglasaka te prečestosti duljine samoglasnika313. Razlučuju se određeni od
neodređenih pridjeva314. Nije to ni gradski, ni govor kajkavskoga dijela Gorskoga
kotara, Kovačićevoga zavičaja.
Glavni židovski ratni i genocidni huškač, Ilja Erenburg, protiv čijega su
zločina pisale i mnoge neutralne švedske novine315, u travnju 1945. čak je i "Pravda"
pisala tako da se moglo zaključiti da je on "pozivao na opšte istrebljenje nemačkog
naroda"316, a u SAD su ga ubrzo poslije Rata nazvali "drug cinik"317 već je 1942.
godine imao razrađenu priču o "Jami". Taj je čovjek u Ratu pisao "Ubij Nijemca"318,
"Mi mrzimo Nemce ne samo zato što podlo i podmuklo ubijaju našu decu, mrzimo ih i
zato što moramo da ih ubijamo, što nam je od svih reči kojima čovek raspolaže ostala
samo jedna - ˝Ubij!˝"319 i tisuće sličnih članaka, vijesti, pjesama i ostalih oblika.
"Jamskoj" je poetici prinio navodnim pismom, kakvih je stotine (skoro uvijek
izmišljenih osoba ili sadržaja) objavio ratnih godina. Evo odlomaka320: "U tim je
rovovima našlo smrt 9.000 Jevreja (…) ˝Da li je moguće da nikad više neću videti
sunce?˝ (…) Kada sam došla k sebi bio je već suton, leševi koji su ležali na meni
podrhtavali su, to su Nemci, odlazeći, pucali, kako ranjeni ne bi mogli otići (…) Mnogo je
živih sahranjeno". Erenburg je 1943. od takvih laži počeo sastavljati "Crnu knjigu"321,
neke je dijelove objavio u "Crvenoj zastavi" a onda ju je i tiskao, ali su je sovjetske
vlasti 1948. godine zabranile zapljenile, videći u njoj sve one opasnosti zbog kojih su
bile zabranile i "Židovski antifašistički komitet"322.
310
"Jama" Ivana Gorana Kovačića, Rosandić, str. 38.
312
"Život i djelo Ivana Gorana Kovačića", str. 26-28.
313
314
315
316
"Ljudi, godine, život", knjiga 5., str. 179. i 180.
317
318
319
320
321
322
311
Zanimljivo da i Kaštelanovi "Tifusari" kažu323: "Za gorom smrt noževe kuje i
jama-mješina nozdrve nadima".
Vidi se da su zajedničke bitne sastavnice ("jama", znanje o broju ubijenih,
koje je nemoguće, "vidjeti sunce", pad u jamu, nesvijest, buđenje među poluživim
mrtvacima, pužnja preko njih…) nazočni u samome žarištu židovske antifašističke
promidžbe, koja je toliko trebala sovjetskim i demokratskim antifašistima za
Drugoga svjetskog rata, u doba genocida nad Nijemcima, Hrvatima i drugim
poraženim narodima, ali im je kasnije zaprijetila. A takva je pisma Erenburg
objavljivao tek oko 1943. godine, pa je teško moguće da ih je Kovačić mogao
pročitati. No, sigurno ih je mogao uporabiti tko drugi, željan toga da Hrvat optuži
Hrvate.
Auktor "Jame" rabi dosta nehrvatskih izraza i oblika; "ko" (i slično)324,
"ćuške"325, "duplja"326, "počela da ludi"327, "široko da kolje"328, "da trune"329,
"jagnjad"330, "surva se"331, "zjao"332, "sa jezom" (i slično)333, "se rvo"334, "da kliže"335,
"obeznanih se"336, "da priušti"337, "leševe"338, "da liže"339, "žeđ"340, "hljeba"341,
"šturkom"342, "lešina"343, "krin"344, "tanad"345 i dr. Neki su od izraza tolerabilni u
hrvatskome, osobito pjesništvu. Ali odakle "šturak", kada "cvrčak" uopće nije
nepoznat? Odakle "tanad" i tolika srpska uporaba "da"? Odakle stotinjak
nehrvatskih ili neknjiževnih riječi i oblika?
Pitanje je po čemu se to zaključuje da su koljači iz “Jame” Hrvati. Rabe izraz
346
“krst” , “ćorav“347 i sl., pa bi glatko mogli biti četnici. Zašto ne oni četnici koji još
1942. (od kada traje Kovačićevo nadahnuće) surađuju s partizanima ili partizani
sami? Doduše, istina jest da je odmah po dolasku u partizane Kovačić u Bihaću u
323
"Kaštelan/Pjesme", str. 54.
"Ivan Goran Kovačić/Izbor iz djela", "Jama", 1. pjevanje, str. 45. i drugdje.
325
"Ivan Goran Kovačić/Izbor iz djela", "Jama", 2. pjevanje, str. 46.
326
327
328
329
330
331
332
333
334
335
336
337
338
339
340
341
342
343
344
345
346
347
324
"partizanskoj akademiji" rekao348: "Sjediti između zagrebačkih zidova (…) hodati kraj
ustaških lešinara…".
"Jama" je nelogična, jer u njoj slijepac zna koji je po redu za ubijanje,
zaklani padaju u nju a da on to ne osjeti, iako su vezani žicom provedenom kroz uši
itd. Ona ipak ispunja svoj cilj; širi bijes, mržnju i osvetoljubivost. Nakon svih patnji
i izmišljenih, perverzijom zadojenih, strahota, bitne su poruke: "I mržnja planu.
Ostavi me tuga"349 te "Počivaj! Muke su ti osvećene"350 i "Jer ćutim da sad tek živim,
makar možda mrijem. Svetu Slobodu i Osvetu slutim"351.
Moguće je da je samo dio "Jame" napisao Kovačić ili da je ona bila jasnije
protučetnička, pa je kasnije preuređena od agitpropa. Tako su Židovi učinili s
djelcem koje je sama Ana Frank bila nazvala romanom, a njezin otac krivotvorio u
dnevnik, prodao u 16,000.000 primjeraka i otvorio muzej o lažima, nazvan "Muzej
Ane Frank"352.
“Jama” je trebala kao izgovor za genocid nad Hrvatima. Nije sigurno, ali, za
njegovu moralnu ocjenu, ni važno je li ju Kovačić napisao. Najvjerojatnije nije, nego je,
barem djelimično, uradak agitpropa. Kovačić je napisao druge koljačke pjesme!
Ivan Goran Kovačić odraz je ne samo pjesničke nemoći prema vanjskome
svijetu, ne samo razočaranja njime i nepravdom, nego i jada nad svojom
ograničenošću. On ne zna što će sa sobom. On nema vizije. On se bori za slobodu, ali
mu se ona gadi. On je kukavica u situaciji u kojoj vladaju kriteriji koje ne razumije.
Kako, u drugoj pjesmi, zamišlja onu "svjetliju budućnost", onu "slobodu", koju mu
nose partizani353:
"Sloboda ždere meso i krv guta,
Sloboda noge krši, lomi ruke.
Darovi njeni, groblja su i muke.
Sloboda je strašna, hladna i kruta.
(...) Njena su vojska kosturi, mrtvaci;
Njena su vrata grozne smrti ralje,
A poderane njezine su halje,
I crni od krvi i dima barjaci.
(...) Sloboda nema krila, ima štake,
I oka nema, ćorava i slijepa.
Ko sablast ide. Ona nije lijepa:
Ona je strašna ustala iz rake".
Svjestan ili nesvjestan stranputice, on joj služi. Zanimljivo da u svojoj ratnoj
poeziji Kovačić, kao i većina drugih partizanskih pjesnika, ne nalazi motiva za
pozitivna nadahnuća, ljubavlju prema domovini, djetetu i sl. Jasno, obične lirske
teme ne bi bile dopuštene, kao pacifističko-defetističke.
348
350
351
352
O tome u knjizi Simmona Shepparda; "Anna Frank's Novel: The ˝Diary˝ Is a Fraud", dostupnoj
na Internetu.
353
349
Iako je malo vremena proveo u partizanima, Ivan Goran Kovačić dao je i
kratak prinos goranskoj "Građi za kulturno-umjetnički rad":
“MRZIMO
VAS!
Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena (…)
Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat,
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit u crnoj vam krvi.
Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
Na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća”.
Tko ne bi znao da se radi o mladome, pa i danas slavljenom, pjesniku, “žrtvi
fašističkoga terora”, pače “antifašistu”, rekao bi da je taj čovjek lud. Ne! Ivan Goran
Kovačić bijaše neodgovoran salonski komunist, moralna propalica, koja se, budući u
partizanima, htjela dodvoriti pravim koljačima. Time je njih poticao na strašne
zločine. Jer; ako tako pisaše pjesnik, kako li će tek raditi oni!
Kaštelan koljačke komunističke crkve
"Kolje bog i kolje đavo”, “Krst i nož u istoj ruci Kolji, tuci, kolji tuci Kolju vuci", “On
misli samo na osvetu”
Za pristup mržnji i osveti kao pokretačima ljudske djelatnosti zanimljivo je i
poslijeratno teoretiziranje. Genocid je komunistima bio sredstvo pobjede Revolucije
i nisu vidjeli zašto bi ga se sramili. Samo su studirali kako postići takav "uspjeh", da
bi ga mogli ponoviti. Evo što kaže poslijeratna knjiga354: "Osjećaji mržnje i osvete
najbolji su, i najlakši, pokretači čovjeka. Jure Kaštelan će se zapitati u pjesmi Dalmacija:
Mržnja na mržnju (…)
nema kamena za kojim ne vriju
kletve ustaničke.
Razvila si se, iz tmine raskrilila se
u zore osvetničke (…)
Da i tvoj kuršum živi među narodima".
354
Dakle, nije stvar samo u zločinstvu Jure Kaštelana, nego i u pohvali toga
ludila u knjizi objavljenoj desecima godina poslije Rata. Takvo je huškačko
pjesništvo očito bilo dijelom komunističke taktike i oni su se njime hvalili.
Kaštelanova "Krvavija"355:
"Djeca. Vuci laju. Moždani na ruci.
Drvoredi lete. Juriš. Kolji. Tuci (…)
U noći kolju djecu (…)
Drveni zlatni svetac krv i meso loče".
Očito mu se svidjela ova veza: "Kolji-tuci". Djeca mu ostaše sredstvom
klevetanja, a mržnju prema Crkvi nikada nije napustio. To se osjeća i u pjesmi
"Svijetliš u tmini"356, koja poentira: "nad lešinare, nad nebesa".
Kao i Kovačić s porukama osvete, Kaštelan istupa još krvoločnije. Pače, cilja
u Crkvu i vjeru357:
"Kolje bog i kolje đavo
Kuda, kamo, jadna glavo?
Krst i nož u istoj ruci
Kolji, tuci, kolji tuci
- Kolju vuci".
1944. i 1945. godine susretat ćemo se s masom članaka o tobožnjim zločinima
katoličkih svećenika. Svi će ti napisi, kao i ova Kaštelanova pjesma, služiti kao
izgovor za počinjene i poticaj za buduće zločine nad svime katoličkim i hrvatskim.
I mnogo kasnije to je omiljena antifašistička tema. Branimir Stanojević rabi
je kao motiv ("bodež i molitvenik"358), kao naslov za jedan veći odlomak ("Krst i
kama"359 - zvukovni ukras aliteracija) te cijelo poglavlje ("Raspelom, kamom i
Jasenovcem")360. Rabe je i drugi auktori ("Strategija kame i križa"361).
Tako Kaštelan i pjesmama u prozi nastavlja pozivom na klanje. Ako jednom
kaže da su ta klanja počinili svećenici, a sada traži osvetu, jasno je koja mu je
poruka362: "Iz probodenih srca, iz isječenih sisa, iz prerezanih vratova, iz proparanih
utroba, iz zemlje i kamena, iz skamenjenih Gata od užasa vapi osveta".
Motivi primitivne titoističke novinske hajke prenose se i na područje koje bi
moralo biti suptilnije. Pjesnici se ne samo podređuju ciljevima, stilistici i leksiku
vulgarne novinske, masovne poezije revolucije nepismenih, nego se kandidiraju za
milost ubojica.
Kaštelan i nekrologe piše dosljedno poeziji mržnje363: "Ante Jonić mrzio je
fašističke zvijeri mržnjom porobljenog naroda. Kada su ulicama Splita prolazile kolone
fašista, pozdravio ih je bombom nabijenom mržnjom i osvetom, mladi Jonić. Dvadeset i
jedan krvnički lješ ležao je u krvi. Ante Jonić postao je strah i trepet za neprijatelja,
najbolji sin i osvetnik naroda. Niču prvi partizanski odredi. Vodi ih Ante Jonić. Jurišaju
prvi borci poneseni osvetom i mržnjom. Izrasli u ljubavi prema narodu. Iskusni
355
357
358
"Alojzije Stepinac/Zločinac ili svetac", str. 612.
359
"Alojzije Stepinac-zločinac ili svetac", str. 167.
360
"Alojzije Stepinac-zločinac ili svetac", str. 469.
361
"Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen", str. 716.
362
363
356
organizator i neustrašiv borac vodi male partizanske grupice iz pobjede u pobjedu. On
misli samo na osvetu".
Napisati za čovjeka, borca, da je junački pao, da nije pokazao straha, borio
se protiv jačih snaga, nije izdao, imao je ideale, bio je plemenit, žrtvovao se za ideale
i druge ljude, nije posustajao i sl. možda jest stereotipno. Možda nije dovoljno
atraktivno napisati ni to što je sve poginuli junak vidio; spaljena sela, poklane civile,
neprijateljsko zlosilje i slično.
Međutim, napisati za pala druga da je mrzio i da mu je, u stvari, sva njegova
snaga, upornost i svaka druga vrijednost proizlazila iz mržnje, prilično je ružan
način za opisati pokojnika. Kaštelan o pokojnome Joniću nije, dakle, ni kao pjesnik
imao reći ikoju ljepšu riječ, nego li da je iz busije bacao bombe i da je mrzio.
Bezgranično!
Nemoguće je nabrojiti sve krike ludila koje je Kaštelan puštao i u svojoj
poslijeratnoj poeziji. Samo primjera radi; "Svanuće" je za njega364: "Grane pune
cvrkuta a oči ptica/Je li to pijetao zaklan ili se sunce rađa".
O svijesti Jure Kaštelana i njegovih titoističkih drugova, i to ne samo tijekom
Rata, nego i desecima godina poslije, kada su objavljene knjige iz koje citiramo, to je
tragičan dokaz pomrčine. Kaštelan u pjesmi "Pusti prostori" pita sebe365: "Je li
svršeno vrijeme ubojica".
Pjesnici-ubojice i ubojice-pjesnici
“Dubina majčine kletve, Rafali: Ispovjed, osveta, Zapovjed, posveta! Sažeta mržnja”,
“Koljimo i njih I boga mu krvnika!”, “Mržnja i osveta caklila se u našim očima”
Pjesnici - umjetnici postaše kandidatima za revolucionarne huškače. I, dok su
se Milovan Đilas, Kočo Popović, Ilja Erenburg, prvenstveno revolucionarci a tek
onda književnici, u huškanju osjećali kao riba u vodi, dok su primitivni tribuni i
borci u njemu vidjeli svoj vrhunac, izvornim pjesnicima je ostajalo samo da se kandidiraju.
Uvijek će biti slabiji. Ali, što je najgore, oni će se tom svojom kandidaturom –
ponositi, kao Štefo Pulišelić u “Zapaljenom selu” 366:
"(...) Na juriš
Za psima
Sa svetim natpisom
˝Gott mit uns˝ ˝Bog je s nama˝ Na pojasima.
Koljimo i njih
I boga mu krvnika(…)!".
Pjesnici znaju da se njihove pjesme neće objavljivati u masovnim medijima.
Uostalom, kada bi se i objavljivale, ispale bi prenejasne za mase. I tu je očita
364
"Divlje oko", str. 14.
"Biti ili ne", kraj Knjige.
366
"Kulturno stvaralaštvo u revoluciji", str. 52. i 53.
365
nejasnost. Pjesma kao da se još trga između motiva i rječnika urbane sredine i viših
pretenzija. Progone je "sjene", "zjene" i slične, za Revoluciju, sitnice.
Pjesma još pokazuje intelektualističku pretenziju te se usuđuje i koketirati
("fatalne", "Gott mit uns"), ali preuzima termine profesionalnih revolucionaraca ("za
psima", "osveta", "mržnja") a poentira najjednostavnije - klanjem ("Koljimo i njih i
boga mu krvnika"). Poezija, kako to gordo zvuči!
Mržnja i osveta su konstanta367: "(...) Sa tugom i užasom gledali smo svog
raskomadanog druga, ali nismo plakali. Mržnja i osveta caklila se u našim očima. Mislili
smo samo na kaznu i osvetu". Milena Sekulić, kao što vidimo, dobro prihvaća
Kaštelanove impulse.
Evo još jednoga kasnijeg tumačenja svrhe i smisla takve poezije, literature i
promidžbe. Naravno, moramo uočiti usustavljenje toga načela i ponos time što se
postigao uspjeh takvom literaturom. Hvale ga i u poslijeratnoj knjizi, jer "govori o
mržnji i osveti" 368:
"Svakim korakom kojom joj se je približavao, mržnja je u njemu rasla (radi se o
koloni neprijateljske vojske).
O kako ju je On mrzio! (...) No on ništa ne čuje, ne vidi i ne zaustavlja se, jer ga
mržnja goni".
Mržnja je osnovni motivator partizanskoga djelovanja. Toga se ne samo nisu
sramili, već su se ponosili i desetljećima poslije Rata. Ne smeta ni formulacija "on
ništa ne čuje, ne vidi jer ga mržnja goni".
Važnost promidžbe istakao je Milovan Đilas u novinskome članku "Plemenita
mržnja", koji su prenijele sve titoističke novine369: "Propaganda je moćno sredstvo
naše borbe. Ono što se ne može postići puškom i drugim oružjem, postizava se
propagandom. Za propagandu ne postoje zapreke: ni žica, ni voda, ni straža, ni bunkeri.
Propaganda prolazi svuda, osvaja sve".
Poruke su vidljive i u pjesmama i u novinskim člancima370: "Krv djece zove
na osvetu". Mržnja nije bila spontana. Jednostavnije, povezuje ju se s osvetom.
Složenije, čak i s ljubavlju za domovinu. Tako u uvodu "Omladinske iskre", 1943. g.
371
: "da raspirimo još jaču mržnju prema krvavim okupatorima, narodnim izdajicama".
To je planirano ludilo dio revolucionarne osnove genocida nad Hrvatima.
Srodnost četničkih i partizanskih duša svjedoči nam i ova “lirska” pjesma372:
“Lola četnik - a ja partizanka
gdje ga sretnem – jadna li mu majka”.
O ratnim i političkim protivnicima, pak, sve najgore373:
“Paveliću, krilo od skakavca,
dat ćemo ti sedlo od magarca”.
Drugi je primjer:
“Pavelića vode u ularu
a samar mu prave u Drvaru”.
367
369
370
371
"Kulturno stvaralaštvo u revoluciji", str. 110. i 111.
372
“NOB, kultura i umjetnost u Hrvatskoj”, str. 190.
373
“NOB, kultura i umjetnost u Hrvatskoj”, str. 191.
368
Pa i o majci:
“Kobila mi okoti ždrepčića
paripčića Antu Pavelića”.
"Slobodna Dalmacija" donosi niz pjesama; "Dani slave", Zogovićevu "Pjesmu o
biografiji druga Tita" i pjesmu "Stojanka majka Knežopoljka", Skendera Kulenovića374.
Vidi se da je i u titoističkoj novinskoj poeziji dominantan nehrvatski utjecaj. Evo što
je "redakcija" podarila čitatejima na toj stranici, iz "Stojanke, majke Knežopoljke":
"Krv za krv, smrt za smrt, osveti nas,
sele Kozaro, okaj nas smrtno, krvavo".
Pjeva i Branko Ćopić "Na Petrovačkoj cesti"375:
"Osvetu vapije dijete, stisnutih, smrznutih pesti,
u krvi i snijegu na Petrovačkoj cesti".
Očiti su napori da se umjetničkim sredstvima, bez obzira na istinu ali i na
smisao poezije i etiku, postigne što veća motivacija za genocid nad hrvatskim
narodom.
To dovršuju primitivniji pjesnici, kao Stanko Škare pjesmom "Došla nam je
Crvena armija"376, koja poentira:
"Podižite sad vješala sami,
Da bi poso olakšali nami (...)
Mora nestat sa ove zemljice
Svakog sluge, švabskog ulizice."
Partizani bijahu niske naobrazbe. Zato im odgovarahu kraći kulturalni,
posebno literalni, oblici. Titoistička je poezija bila i primitivna i kratka. Bijaše ona
jasna, zvukovno i smisleno prihvatljiva.
Dio te poezije nikada poslije nije objavljen. Međutim, uzrok tome
bijaše mnogo više u činjenici da su njihovi auktori postali neznatnima ili
zabranjenima, nego u lošoj kvaliteti ili krvoločnosti njezinih poruka. Tiskahu se,
naime, i očajno loše i krvožedne pjesme uspjelih komunističih umjetnika.
Poezija Brozovih pristaša loša je stilistički. Nju jednostavno pisahu loši pjesnici i
dobri pjesnici koji su pristali biti lošima i služiti zlim ciljevima. Stilistika, jezik, metrika,
sve je to jako loše. A ne može se reći da je u partizanima napisano malo pjesama!
Tematika i poruke posve su nepjesničke. Titoisti su bili opsjednuti Ratom. Nisu
pokazivali mnogo žala ni uzvišenih osjećaja, pa su osveta i mržnja dominantni porivi
njihovih pjesama.
Likovnost; karikatura s rijetkim bljescima
“Ako budeš i dalje služio Hitleru u domobranstvu onda ćeš od njega dobiti ovaj križ”,
˝Umjetnost je za nas oružje kojim vodimo borbu"
374
"Slobodna Dalmacija", br. 47., str. 5.
"Dalmatinka u borbi", br. 6. 1945., str. 12. i 13.
376
"Slobodni dom", br. 14., 19. listopada 1944., str. 1.
375
Likovna umjetnost nije bila široko razvijena, a malo je njezinih proizvoda
spašeno. U prvim je ustaničkim godinama bilo premalo papira. Kasnije se u
novinama pojavljuje više karikatura, ali se i dalje ilustracijski prostor ostavlja
zemljovidima i fotografijama, radije nego li umjetnosti.
Naravno da je i ona posve podređena ratnoj i komunističkoj promidžbi.
Ispočetka pokoji portret Josipa Broza, koji je često potpuno drukčiji od kasnijih
fotografija. Kasnije i karikature promidžbene naravi te scenografija i
kostimografija titoističkoga kazališta.
Partizani nisu imali takvih mogućnosti likovnjačkih parada kao poslijeratni
titoisti. Stvar se svodila na crno-bijele ilustracije u novinama. Tu nije bilo posebne
koristi ni od prijenosa sovjetskih promidžbenih ideologijskih plakata, jer su oni sve
gubili monokromnom tehnikom. Informativno i okrepljujuće djelovahu ratni
zemljovidi, koji se pojavljuju od sredine 1943. godine.
Poratni prikazivači partizanske likovnosti ovako to tumače, nabrajajući
motive i teme377: "Tome nasuprot nameću se slike koje zastrašuju ali koje pojačavaju
osjećaj osvete - obješeni, kosturi u logorima (M.Detoni), kosturi mrtvaca (Branko
Kovačević), nada i vjera (Juriš), Slike momentalnih poraza (Povlačenje - Weiler), tajnih
dogovaranja stanovništva (Zupa), itd., itd.".
Teško je sve rekonstruirati, ali je i slikovni materijal spašen u Ratu takav da
nikako ne širi strah, već mržnju i osvetu. Odrazi u novinstvu, mada rijetki, također
potvrđuju da su titoistički umjetnici služili svojoj vojsci i partiji. Ali ne samo
promidžbeno i bez prezentiranja navedenih dvojbenih motiva, nego u najgoremu;
motivaciji osvete. To, što su tako radili, sigurno je bilo prouzročeno i činjenicom da
su većinom bili nehrvati.
Titoistički su umjetnici duboko ostrašćeni i opterećeni Revolucijom. Oni taj
stav pronose svuda. Kasnije o tome pišu378: “Najtragičniju sudbinu doživeli su svakako
umetnici, koji su, kao borci za slobodu i novi društveni poredak, dospeli u koncentracione
logore (…) Crtež olovkom, perom, ponekad mastilom ili tušem, u retkim slučajevima
grafika, akvarel ili tempera a izuzetno ulje (prvenstveno u zarobljeničkim logorima), bili
su jedina izražajna sredstva i tehnike.
Tokom ratnog perioda 1941-1945. godine izuzetno mesto pripada grupi slikara i
umetnika, koji su, shvativši veličinu istorijskog trenutka s oružjem u ruci učestvovali u
narodnooslobodilačkoj borbi. Angažovani i pre rata, ne samo u zemlji, već poneki od njih
i u borbi špauskog naroda za slobodu, okupljeni u grupi ˝život˝, čije su jezgro sačinjavali
Đorđe Andrejević Kun, Mirko Vujačić, D. Baja Berakovic, N. Živanović, Piperski i Đ.
Teodorović, a uskoro su im se priključili i. M. Pijade, S. Bodnarov, J. Đenkovic, P.
Karamatijević…”.
Ovaj opis potvrđuje to da se radilo o mnoštvu revolucionarnih umjetnika, pretežno
Židova i Srba. Mnogo nam govori i o životu u raznim vrstama tabora, pa i radnim i
sabirnim, gdje se nije moglo u isto vrijeme i slikati i bivati ubijan u genocidnim
razmjerima ili namjerama.
Naučeno su “umjetnici najtragičnije sudbine” odmah rabili za dalji protuhrvatski
379
rad : “…već od prvih dana rata (mapa crteža Ljudi iz logora Danica Zlatka Price,
mape Plodovi uzbuđenja tisuću devet stotina četrdeset prve i druge i mapa U ili kako ju
377
378
379
“Kulturno stvaralaštvo u revoluciji”, str. 183.
“Revolucionarno slikarstvo”, str. 74
“Revolucionarno slikarstvo”, str. 80
je autor nazvao Bijele zvijeri Marijana Detonija, dela Đure Tiljka, nastala u
okupiranom Splitu pre njegovog odlaska u partizane, propagandni plakati prve
organizovane grupe likovnih umetnika u okupiranom Splitu itd.) i teče kontinuirano do
poslednjih ratnih dana. Stvaralački potencijal mnogih autora nije se umanjivao bez
obzira na političke obaveze i dužnosti koje su u to vreme vršili (mnogi su bili članovi
AVNOJ-a i ZAVNOH-a, rukovodioci raznih grupa itd.)”.
Plakate i karikature najčešće se sretalo u titoističkim novinama i letcima. Evo
nekih sadržaja"380: "Amnestija - Danas još imate priliku da stupite u redove
narodnooslobodilačkog pokreta, a sutra... - bez potpisa. (...) Ako budeš i dalje služio
Hitleru u domobranstvu onda ćeš od njega dobiti ovaj križ (medaljon s kukastim križem),
a naš narod dat će ti sigurno ovaj (križ na grobu) - bez potpisa".
Sve to može biti ili izgledati šaljivo. Ali, takvi prijeteći plakati nisu djelovali
samo na protivnu, nego i na partizansku stranu. Oni su motivirali i opravdavali
ratne zločine i genocid nad Hrvatima, jer su protivničke vojnike prikazivali
nezahvalnicima, neposlušnicima, kojima je raka već iskopana i objavljena u
novinama. Od strane fine gospode – titoističkih umjetnika!
Toga su svjesni i poslijeratni teoretičari381: “Zato je i Miroslav Spiler mogao
reći u Topuskom: ˝Umjetnost je za nas oružje kojim vodimo borbu˝".
Partizansko kazalište – genocidni igrokaz
“Milioni će da me slijede, More krvi da iscijede", “Ništa što kolju, neka pale sela Osveta!
Osveta je uzavrela...", “Svaki se najviše veseli, kad pobijemo fašiste. Što ih više pobijemo,
to se više veselimo”, “Neprijatelja treba mrziti... Treba ići do kraja... do kraja!”
Jure Kaštelan se svojim ratnim tekstovima odrekao svakoga intelektualizma i
poštenja. Nakon što je mržnju i osvetu uzvisio na pijedestal, ostalo mu je još i potpuno se
odreći stila i umješnosti, i time postati kandidatom partizanske umjetnosti382:
"Reakcija ja sam, čujte,
Hvalite me ili psujte Tu sam, živim, slavim slavu,
Armijama rubim glavu (...)
Ha, ha, ha, ha, krv što teče
Uzbuditi mene neće
Cijela narav moja hoće,
Da se rijeke krvi toče (...)
Neću sama u smrt ići:
Milioni će da me slijede,
More krvi da iscijede".
Kazalište je od pjesništva zahtjevnija umjetnost. Partizani su imali tehničkih
poteškoća za njegovu ostvaru. Moralo se mijenjati i tekstove klasika, kao Čehova383, a
380
382
“Kulturno stvaralaštvo u revoluciji”, str. 151. i 152.
381
kostimi bijahu jadni384. Neki su od sudionika pa i glumaca jedva znali za kazalište385.
Zato je partizansko kazalište moralo imati što jednostavnije poruke386: “Raspon
repertoara bio je uzak. U početku se kretao od zajedničkog čitanja letaka, odlomaka iz
govora i literature (obično ruske) plus pjevanje partizanskih revolucionarnih i
narodnih pjesama koje su ostale sastavni dio svakog repertoara jugoslavenskog
partizanskog kazališta, sve do kraja rata”.
Pitanje kakva je korist od takva kazališta, pa ni ono može li se njime polučiti
ikoje dobro ili samo zlo u gledateljstvu, nije morilo auktore.
I sami su glumci i recitatori osobno borci, partizani. Zbog ograničenosti
njihovih sposobnosti tekst je morao biti posebno jednostavan.
Upadljiv je ponos osvetoljubljem tijekom Rata, koji se osjeća u knjigama
tiskanim desetljećima poslije387:
"Ili ˝Oktobar 1941.˝ Jure Kaštelana, koju je Silvije Bombardeli aranžirao i
instrumentirao, mora da je duboko potresla ljude u borbi:(...)
Borba! Ništa što kolju, neka pale sela
Osveta! Osveta je uzavrela...".
Kazalište nije moglo služiti ni prostačkoj zabavi, jer su se njegovi konzumenti
mučili s razumijevanjem složenijih riječi, ni uzvišenim porivima, ni povišaju poriva,
nego samo motivaciji osvete. Ipak ga se i poslije Rata opisuje s ljubavlju i vjerom u
ispravnost njegova postojanja388: "Čiča Staljin lulu dimi
i sve čeka da zazimi.
Hitleru će da se smrkne,
kad ga Staljin lulom čvrkne!(...)
U početku pjevači su stajali među borcima i pjesme predvodili, a svi bi pjevali.
Onda su se najbolji pjevači, recitatori i prvi glumci izdvojili, da bi ih ostali lakše vidjeli i
bolje čuli".
I kazalište je služilo moralnoj obrani i poticanju mržnje i osvete i nikako nije
pripuštalo dvoumicu, razum ili etiku389: "Događaji, što su ih prikazivali, bili su
direktno iz života preneseni na pozornicu, a pisali su ih ponajviše sami glumci, koji su ih i
doživjeli. Tu nije trebalo, a nije ga ni bilo, posebnog režisera: život je sve sam režirao.
Zar ima partizanskih glumaca, koji nisu vidjeli kolonu ranjenika, koji nisu doživjeli upad
ustaša. Švaba ili četnika u selo, koji nisu dobro upamtili njihove kretnje, riječi i djela? Svi
su to glumci vidjeli, doživjeli i upamtili. Prikazati taj viđeni život na pozornici nije im
zadavalo nikakvih poteškoća".
Umjetnički kazališni dio nije bio ničime uzvišen pa ni odgojan. On je samo
poticao na zločine. No, ti su skupovi mogli služiti i za informiranje i odgoj, naravno
u smjeru u kojemu je htjelo vodstvo Revolucije390: "Kazališne družine bile su žive
novine. One su djelima, koja su izvodile, pjesmama, aktovkama, umjetničkim čitanjem
383
"Bili smo partizani", str. 107.
385
386
“Hrvatska lijeva inteligencija 1918. – 1945.”, knjiga III., str. 159. I 160.
387
388
"Partizanska pozornica", str. 5. i 6.
389
"Partizanska pozornica", str. 6. i 7.
390
"Partizanska pozornica", str. 10.
384
članka, plesom i muzikom formirale dušu naroda i njegove poglede na život i svijet, one
su ga učile, kako je život velik i lijep u borbi za bolje".
Malo je bilo zahtjevnijih kazališnih djela, sa složenijom radnjom i više
glumaca te duljim vremenom trajanja i tekstom. Za njih nije bilo tehničkih i
kadrovskih izvedbenih uvjeta. Nije bilo ni pravih auktora.
U radu je partizanskoga kazališta nekoliko mjeseci sudjelovao i Ivan Goran
Kovačić391. Po njegovoj pjesmi "Legla orla, vučje staze" napravljena je koreografija
partizanskoga baleta392!!! Izvodili su i grotesknu pantomimu "Igra poslije žrtve".
Komunisti se ponose time što su u svojim dramskim nastupima (pače i baletu)
mijenjali negativce, ovisno o tome protiv koga su u to doba vodili borbe.
Ondje, gdje su djela (najviše jednočinke) nastajala, imahu samo
promidžbenu poruku. Svojom ćudorednom razinom nisu nadvisivala poeziju.
Dojmljivošću je na gledateljstvo morala postizati najgore učinke.
U hrvatskome su kazalištu uvijek neproporcionalno velikoga udjela imali
nehrvatski nacionalni elementi. Niskost stila partizanske pozornice odgovarala je
tome da na čelo trupa dođu i oni koji nisu bili istaknutiji kazalištarci. Na čelu
partizanske kazališne skupine “August Cesarec” krajem 1943. godine bili su, tako,
Srbi, “politički rukovodioc” Duško Vojvodić i pročelnik Pero Rastović393. Već jezični
oblik “rukovodioc” ukazuje na srpskost i nepismenost, dok je rječnički izbor te riječi
dokaz komunističnosti te skupine.
Leo Mates, Židov u srpskim partizanima što se u Hrvatskoj bori protiv Hrvata
za Ruse, Srbe i jugoslaviju, u svojoj drami "Na pola puta" samo je malo sofisticiraniji
u proširbi mržnje. Ovako opisuje razgovor između iskusna partizana Nikole
(dakako, Srbina) i novopridošla, Ive394:
"NIKOLA: E, druškane moj, svaki ima svoje zlo. Kad sam posljednji put vidio
svog brata, ženu mater, bili su svi mrtvi. Oči su im povadili, uši odrezali, sve im je tijelo
bilo modro, lica sam jedva prepoznao, majku im krvavu ustašku! I dijete su mi zaklali...
tri je godine imala moja Milica. Sad sam kao ovaj prst na ruci. Nemam više nikoga od
svojih (…) Zakopao sam ih.
IVO: I ti to tako kažeš: zakopao sam ih?
NIKOLA: E, pa što sam mogao? Zakopao sam ih. Moja četa je drugi dan imala
pokret. Kuća mi je izgorjela... ali ja im za sve vraćam! Za sve, što su učinili meni i svima
nama! Evo vidiš tu naprijed, gdje si ti malo prije bio, od one popaljene kuće na cesti
lijevo, na onoj čuki, trojicu sam ubio. Bili su od iste bojne, koja je moje selo uništila.
IVO: Je li ti od toga lakše?
NIKOLA: Jest!…".
Srbin je Nikola u tome igrokazu očito vrijedniji čovjek. On ima iskustva. On
zna odgovore. Pravilno je orijentiran. Našao je nov životni smisao395:
"NIKOLA: ...Svaki se najviše veseli, kad pobijemo fašiste. Što ih više pobijemo, to
se više veselimo. Što njih više pogine, to će više naših preživjeti. Njihova smrt je život,
njihov život - naša smrt.
391
393
“ZAVNOH” Zbornik dokumenata 1943., str. 552.
394
395
392
IVO: Istina je, Nikola, sve, što govoriš. Kad te ovako slušam, kao da neka nova
snaga u meni struji, pa vjerujem, da bih i sam mogao biti takav, kao što si ti, nemilosrdan
prema svakom neprijatelju, pa bio on tko mu drago".
Dakle, smisao je biti nemilosrdan prema svakome neprijatelju. Naravno,
problem je u tome što Hrvati imaju državu i brane je, a Srbi je nemaju i napadaju
je. Dakle, nemilosrdno ubijati znači prije svega nemilosrdno ubijati Hrvate.
Kad, eto ti pokvarenoga ustaše, koji se prikazivao partizanskim časnikom,
bude zarobljen i utvrdi se da je Ivin brat Frane! Ivo dobije zadaću ubiti ga, bez
suda. Dok koleba, hrvatska vojska prodire u partizanski logor, Frane mu otme
pištolj. Ivo nešto progovori, a čuje se i to da su partizani poduzeli protunapadaj:
"FRANE (histerično): Šuti! (Frane opali. Ivo zatetura, osloni se na vrata i polako
se prislonjen spušta na koljena. Iza njegovih leđa otvaraju se vrata: upada domobran s
pištoljem i puca. Frane pada…)
IVO (slabo): Druže, hvala ti! Ja te ne poznajem, ali ti si moj brat. Ja ću umrijeti
neslavno i jadno, vezanih ruku, jer sam stao na pola puta... Neprijatelja treba mrziti...
Treba ići do kraja... do kraja! (Umire)"396.
Dakle, sada se pokazalo da je domobran partizanski simpatizer, a partizani
su ionako preosovojili Logor. Suština je poruke, da ne treba stati dok se ne dođe do
kraja. Treba ubijati. Treba ubiti i svoga brata, ako je na krivoj strani. Ako je Hrvat!
Hrvatima je, po toj poruci, jedini brat onaj koji ubija njihovu braću. Kada već
sam nije imao volje ubiti si brata, Ivo je i zaslužio što mu se dogodilo - smrt. To je
njegova katarza. Osnovno mu je "naravoučenije" da treba mrzjeti. S tom će poukom
sretno otići u smrt.
I cijela će publika zapamtiti sveukupnu pouku: U ubijanju Hrvata ne smije se stati
na pola puta!
A to je najprofinjenija jednočinka partizanske scene!
Partizanski Parnas = hrvatska Calvaria
Nisam izabrao samo huškačke motive. Cilj mi jest bilo utvrditi što je to
pobjednike nagnalo počiniti genocid nad Hrvatima, pa i nisam mogao uprijeti na
pjesmu "Drugarice, posadite cveće, kuda vojska druga Tita kreće". Međutim, činjenica
jest da je koljačke "umjetnosti" u titoista bilo stotinama puta više, da je ona bila
dominantna, i prostorom, i važnošću položaja i svojim auktorima i drukčije. Osim
toga, u ovaj pregled umjetnosti nisam uvrstio skoro ništa od onoga što je nastajalo
na partizanskim područjima izvan današnje Republike Hrvatske.
To je velikom većinom jednostavno nedostupno. Neke pjesme i druga umjetnička
djela iz središnjih listova do kojih se može i u Hrvatskoj ukazuju na to da je u njima
mržnja prema Hrvatima kao otpornicima jugoslavenstvu i komunizmu bila daleko
veća. A ta su djela bitno i još više od ovih iz Hrvatske utjecala na nadilazeće horde
jugokonstruktivnih, kroatodestruktivnih genocidnih komunista!
Drugo je pitanje rata kao motivatora. On je prirodno uvodio cenzuru i
nametao oštrinu pa i sam izbor tema. Lakonskost te umjetnosti prouzročena je i
velikom provalijom između kulturne razvijenosti goleme većine boraca s jedne i
396
njihova vodstva s druge strane. Zato se komunikacija morala izvesti demagogijom i
manipulacijom. Tu je pomogla široka i duboka komunistička teorija i praksa
prijašnjih revolucija pa i izravne direktive iz Moskve. Manipulatori su postupno,
uza znatnu pomoć Srpske pravoslavne crkve a sve više i srpskih i nekih hrvatskih
građanskih političara, uspijevali ublažiti vojnički otklon od komunizma.
No, za zauzeće i održaj vlasti trebalo je motivirati i provesti genocid. Zato su
titoisti razvili umjetnost koja je izravno širila mržnju i pozivala na osvetu. Trebao
im je genocid.
Zato Nazor, na priznanje Stanka Škare, da ne zna pisati "učeno kao ti",
oduševljen njegovom koljačkom literaturom i time što ovaj pušku nosi, odgovara397:
"Al' znaš, druže, onako, kako te čitav narod može razumjeti, voljeti i koristiti se tvojim
riječima". A riječi su, znamo, bile "Podižite vješala sami, da bi poso olakšali nami".
Slikarski je kist služio kao nož, kazališne daske kao lijes, pjesma kao opijelo,
papir kao lomača a olovo kao okov za ostatke ćudoređa, razuma i milosti, za stotine
tisuća Hrvata bez krivnje osuđenih na smrt.
Treći dio:
Partizanske tiskovine
Partizanski je sustav javnoga izvješćivanja patio od velikih prometnih i
tehničkih poteškoća. Zato su im krugovalne sveze ipak najviše služile za prijenos
informacija između vođa revolucije. Kao i kod drugih medija u Hrvatskoj, glavnu
su riječ i u titoističkome krugovalu imali Židovi i Srbi. "Šilja" (Pavle Pap, Židov) i
"Brka" (Rade Končar - Srbin) dadoše ideju za osnutak radijske stanice398. Židovi,
braća Engl, ostvariše je u Tuškanovoj ulici 15, u Zagrebu399.
Ipak, tisak je bio glavno masovnokomunikacijsko sredstvo odmetnika.
Titoistički je tisak obrađen u skoro svim knjigama koje se bave partizanskom
kulturom. Neke ga se samo dotiču. Druge ga obrađuju u poglavljima400 Neke knjige
posve su posvećene titoističkome tisku. To su posebni katalozi NSK i HDA te
Gradske knjižnice u Zagrebu. U prvome ima 313 naslova novina i 637 knjiga
(brošura), u drugome oko 800 (nije uvijek jasno gdje koje novine izlaze pa ni
397
399
400
"Pregled istorije novinarstva", str. 171. i dalje, "NOB, kultura i umjetnost u Hrvatskoj", str.
149. i dalje, "ZAVNOH 1943. - 1944.", str. 456., "Hrvatska lijeva inteligencija", knj. III., str. 39. i
dalje itd.
398
spadaju li u Hrvatsku). Tu su i "Građa za bibliografiju jugoslavenske periodike"401 i
"Građa za bibliografiju o NOB"402. Među takve knjige spada i "Bibliografija o
narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji u Hrvatskoj 1941. - 1945."403,
kojoj je doba Nezavisne Države Hrvatske samo dio područja. "Štampa narodno oslobodilačke borbe u Hrvatskoj" ima posebno poglavlje s bibliografijom. “Naša
štampa u borbi za slobodu i izgradnju socijalizma”404 izlazi prebrzo poslije Rata za
objektivniji pristup.
"Pregled historije novinarstva"405 navodi 3648 periodika, 5468 drugih izdanja,
660 tehnika i 154 tiskare, ali za cijelu bivšu Kraljevinu Jugoslaviju, ne navodeći
vrela. To je previše, jer je središte sve promidžbe bilo u Hrvatskoj. Drugi406 govore
o 2.800 vojnih i 1.000 civilnih listova, što je apsolutno pogrješan omjer, osim ako se
narodnooslobodilački odbori, partijske ustrojbe, ZAVNOH i njegove udruge (AFŽ,
USAOH i sl.) ne računaju kao vojni, što nema osnove.
Na Prvome kongresu kulturnih i javnih radnika Hrvatske referent o
publicistici, dr Mladen Iveković, rekao ja da se samo slavonske "Vijesti" (dnevnik)
tiskaju u 8.000 primjeraka407. Poslije je zabrljao u računici, ali mu se može
vjerovati da s ostalim tiskovinama tjedna naklada bijaše 100.000 primjeraka, samo
u Slavoniji, zapadno od Vinkovaca, ne računajući ni središnji tisak. Znajući da se
mnoge novine čitalo masovno pred cijelim postrojbama (jer nepismenost bijaše
široka, koliko i namjera indoktrinacije), jasno vidimo da je sila titoističkoga tiska
bila ogromna. Odmah poslije Kongresa (ljeta 1944. g.) održano je novinarsko
savjetovanje na kojemu je jako važan bio Moše Pijade408. Marxovoj
revolucionarnoj teoriji nije bilo do estetike ni umjetnosti kao duševne hrane, ali je
on ipak jako dobro pazio na njihovu promidžbenu vrijednost409.
Podjela
1.
Po raširenosti
Neki partizanski tisak dijele na centralni i pokrajinski410. To nije uvijek točno jer
se ispočetka pojedine a kasnije mnoge postrojbe kreću i mijenjaju svoje izvorno
područje. Osim toga, ima više središta iz kojih taj tisak kreće. Glavno je Moskva, zatim
centralni organi jugoslavenske partije, vojske i civilne vlasti, zatim hrvatski pa regionalna
središta pojedinih hrvatskih pokrajina. Odnos između središnjih (višerangiranih) i
pokrajinskih (nižerangiranih) listova jako je složen u materijalnome smislu. Središnjice
tiskaju manje naslova. Ali zato svaki njihov broj ima više primjeraka. Središnji su listovi
401
“Anali leksikografskog zavoda FNRJ”, sv. II.
Direkcija za informacije vlade FNRJ, Bg. 1946. g.
403
Nakladnik je Odbor konferencije SSRNH za njegovanje i razvijanje revolucionarnih tradicija i
koordinaciju društveno - političkih proslava i manifestacije, Zagreb 1978. g.
404
“Naša štampa u borbi za slobodu i izgradnju socijalizma”.
405
"Pregled...", str. 171.
406
"NOB, kultura...", str. 149.
407
408
409
"Marks - Engels - Lenjin - Tito/O književnosti, umetnosti i kulturi", str. 56.
410
Tako "Naša štampa u borbi za slobodu i izgradnju socijalizma" i drugi.
402
bogatiji brojem stranica i ilustracija, imaju bolji papir i tehniku tiskanja. Izlaze stalnije i
češće, dok regionalni listovi često nestaju.
Sadržajno, središnji su listovi hitriji u dojavama većih događaja i
vanjskopolitičkih vijesti. Tome pridonosi veća komunkacijska mogućnost kao i veća
čestost izlaženja. Iako ih izlazi manje, središnji su listovi bogatije specijalizacije (izlaze
ženski, mladežni, pionirski, topnički, zdravstveni, čak i zrakoplovni i sl.). Bitno je za
odnos središnjih i regionalnih listova njihova potpuna vojnička subordinacija. Čak i kada
ih tiskaju razni vidovi tzv. civilne vlasti (recimo AVNOJ, ZAVNOH, razni stupnji NOOa, ili razni stupnji AFŽ-a, SKOJ-a, USAOJ-a i slično) provodi se apsolutan nadzor,
cenzura i autocenzura. To znači da o svim bitnim, političkim pitanjima svi listovi moraju
prenijeti članke središnjih listova. Doslovno. I s većih se skupova doslovno prenose
govori ili, čak, članci središnjih listova. Nižerangirani listovi mogu samo primjenjivati
opću politiku i osluškivati raspoloženje u vrhu, te to nastojati primjeniti na svoje
područje ili postrojbu.
Međutim, čak i Andrija Hebrang, vođa KPH, nije mogao uzeti previše maha i
često je bio kritiziran za svoje istupe u organima titoističke vlasti u Hrvatskoj. Tako je i
Josip Broz bio oštro kritiziran za svoje napise u jugoslavenskome tisku. Njega i druge
članove CKKPJ kritizirao je Izvršni komitet Kominterne a kasnije Staljin i Dimitrov
osobno411.
Za prouku odnosa u KPJ i titoističkoj vojsci bitno je znati da su oni čak i u
partijskim krugovima imali najmanje dva stupnja javnoga istupanja. I u Kominterni, i u
KPJ i u KPH postojali su manje rašireni listovi središnjih partijskih organa, dakle CKKPJ
i CKKPH. Uz njih su paralelno postojali listovi cijelih partija, dakle listovi KPJ i KPH.
Komunističko vodstvo nije cijenilo svoje članstvo i zato je jednim jezikom
razgovaralo među sobom, a drugim se obraćalo širemu partijskom kadru. Tek se ispod
svega toga nalazio običan puk.
Komunistička je revolucija vođena marksistički, s oštrom stegom, strožom i
krvoločnijom od vojničke. Zato je i tisak bio strogo raslojen i nadziran. Regije su na
sadržaje utjecale samo materijom na koju su listovi primjenjivali direktive
središnjih organa te silinom četništva i velikosrpstva koje se zadržalo u takvim
krajevima. Na umu treba imati da su i KPJ i KPH takve osjećaje poticale od 1941.
do kraja Rata, jer im je srpski i crnogorski narod trebao za vlast nad Hrvatima i
drugim potlačenim narodima.
2.
Po područjima
Listovi područja s najjačim ustankom (Like, Banovine i Korduna) sačuvani su u
maloj količini. Videći visoke brojeve kasnijih izdanja i znatne ostatke zagriženoga
srpskog osvetništva, velikosrpstva pa i četništva, zaključujemo da je uzrok nestanku
prvih brojeva za poslijeratne knjižnice i arhive u izravnome četništvu njihova sadržaja i u
tome što mnogi četnici tijekom Rata prijeđoše u partizane pa skriše dokaze svoga
četnikovanja.
411
"Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije (…)", str. 82. i dalje.
Partizanske tiskovine donekle odražavaju duh područja u kojima izlaze. Svakako je
njihov tehnički i sadržajni okvir određen tehničkim uvjetima, koji također ovise o
prostornome položaju.
Najvažnije je, ipak, znati da je u titoističkome nakladništvu bila nazočna izrazita
cenzura. Osim strahom, ideologiziranošću, stalnom nazočnošću vojske i komesara,
probirom novinarskih kadrova, autocenzurom i drugim utjecajima totalitarizma (i to još u
ratnome stanju), ona se, prije svega, provodila obvezom preuzeća vijesti iz središnjih
listova te utjecajem Komunističke partije.
3.
Po vremenu
Vremenski, sadržaji se mijenjaju ovisno o stanju na svjetskim i bojišnicama u
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Promjene u međunarodnim političkim odnošajima također
bijahu važne. Vrijeme je sa sobom nosilo i taktičke kretnje Komunističke internacionale i
SSSR-a. No, oni ovise i o posebnostima nacionalnoga sastava i pravnoga položaja
područja na kojemu žive.
Na pretežno su srpskim područjima sačuvani listovi ispočetka bili oštriji,
upravo osvetnički i manje ili više jasno četnički i velikosrpski. Na hrvatskima se
klicalo KPH i GŠ-u pa čak i SSSR-u i Crvenoj vojsci više, nego li KPJ i NOVJ.
Tijekom vremena Srbi su svoje napise sve više pakirali u komunističkojugoslavenski celofan.
4.
Po temama
Najvažniji su partijski listovi. Zatim dolaze oni navodne civilne vlasti. Vojni su
manje rašireni. Ovdje na umu treba imati da su i civilne vlasti i vojska potpuno pod
vlašću Partije.
Unutar civilne vlasti nalazile su se razne ustrojbe, okrenute pojedinim skupinama
stanovništva. I one potpuno služe komunističkoj partiji i otvoreno šire njezinu promidžbu
putem svojih listova.
Nema milosrđa ni blagosti. Nevjerojatno je koliko se mržnje i osvetoljubivosti širi
titoističkim listovima za žene, mladež i djecu.
Postoje još i vojnički specijalizirani listovi. Oni jedini nastoje svoje čitateljstvo
podučiti barem tehnici, taktici i drugim znanjima, a ne svode se na čistu promidžbu.
Specijalizacija im je područna, po veličini postrojbe, a kasnije po vidovima i rodovima,
zatim za sanitet, topništvo, tehniku i sl. Čak i za zrakoplovce! Ipak, kada se radi o
međunarodnome ratnom pravu, vojsku se ne uči obvezama. I u vojnim listovima znatna
je zastupljenost osvetništva i mržnje, osobito prema Hrvatima i Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj.
Ogroman broj titoističkih tiskovina na području Nezavisne Države Hrvatske imao
je cenzuru usmjerenu samo protiv te države. Njoj se u prilog, ni približno objektivno, nije
smjelo pisati. Istovitosti pisanja titoističkoga tiska, uprkos svoj njegovoj množini,
potvrđuju totalitarističnost.
Revolucionarni optimizam
"Berlin je bombardiran sa stotinama teških bombardera i sa najtežim bombama sa
kojima raspolaže Britanska Imperija”, “Rezultat bombardovanja koje je britansko
vazduhoplovstvo izvršilo nad Italijom strahovit je, 12 gradova je užasno stradalo”,
“Kroz nekoliko časova Japan će dati odgovor na Ruzveltovu notu, ali se očekuje, da će
Japanski predlozi biti neprihvatljivi”
Do 22. lipnja 1941. u tisku komunisti ne istupaju bitno protunjemački. Naravno
da je mogućnost izbijanja rata između SSSR-a i Njemačke uvijek postojala. Ona se
osobito osjećala u pokušajima Sovjeta da iskoriste njemačku svezanost ratom protiv
Engleske te da zauzmu što veći prostor na Balkanu i Iliriku.
No, komunisti u svijetu nisu smjeli pokazivati znatnu nesklonost prema
Njemačkoj, tako dugo dok je ona bila u sporazumu sa SSSR-om. To nisu činili ni
jugoslavenski komunisti.
Istini za volju, članak "Zašto smo još u sastavu Komunističke partije
Jugoslavije"412 nagoviješta obnovu te države pa čak i borbu protiv onih koji su je srušili.
Međutim, cijeli je taj broj prije svega neutralan i proturatan, usmjeren je prema SSSR-u i
čeka. U međuvremenu traži jačanje i omasovljenje Organizacije.
Problem je prouke partizanskoga tiska iz prvih godina ustanka u tome što je teško
doći do njegovih primjeraka. Čovjek se prvo začudi kada shvati da je tijekom NDH na
području Hrvatske izlazilo oko 300 partizanskih listova. Zatim vidi da su i mnogi listovi
manjih postrojbi ili mjesta prešli 100. broj. Osobito je izazovno zaviriti u listove s
područja četničko - partizanskih kolebanja prvih godina ustanka. Naime, najveći je dio
ustanka planuo na hrvatskim područjima naseljenim Srbima. Oko 90% partizana na
području današnje Hrvatske 1941. bili su Srbi. Bitno drukčije nije bilo ni 1942. godine.
Možemo nepobitno tvrditi da su na području Like, Banovine, Korduna i sjeverne,
kontinentalne, Dalmacije (gdje je u partizanima skoro 100% Srba), te u rubnim
područjima (gdje su Srbi u znatnoj većini, osim Karlovačkoga odreda) 1941. godine
izlazili mnogi pobunjenički listovi. Bilo ih je najmanje 20. To utvrđujemo po visokim
brojkama i periodima izlaženja onih brojeva tih listova, koje smo pronašli. "Lapački
vjesnik" u Hrvatskome državnom arhivu nosi broj 19. a datum 25. ožujka 1942. U
Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižici nema ni primjerka. Počeo je izlaziti 1941. "Istina"
Agitpropa za Srijem (također područje u kojemu su skoro svi partizani Srbi, ali nisu imali
veće snage zbog konfiguracije tla) nosi broj 10. i datum 13. svibnja 1942., ali na njemu
piše da mu je druga godina izlaženja (u HDA). U NSK toga lista uopće nema. "Gračački
partizanski vjesnik" izlazi tjedno, a 26. travnja 1942. godine nosi broj 26 (u HDA). U
NSK nema ni primjerka. Dakle, morao je početi izlaziti najkasnije u rujnu 1941. godine.
Vjerojatno prije, jer je ispočetka teško mogao izlaziti često kao tjednik.
Svi su ti listovi sasvim sigurno počeli izlaziti kao nepartizanski, sa suštinski
četničkim parolama. Kasnije su četnici promijenili orijentaciju, možda i naslove. Ušavši
u partizane, sigurno su se poslije Rata potrudili uništiti optužujuće primjerke. Pojedinci,
koji su ih imali, nisu ih rado pokazivali, jer četništvo službeno više nije bilo državna
politika. To je jedini način objasniti kako su nestale stotine, ako ne i tisuće primjeraka
svakoga od brojeva tih listova.
412
"Srp i čekić", br. 3. - 4. - 5., Zagreb, lipanj 1941., str. 19. - 21.
Nikakvih većih ofenziva nije bilo. Nije bilo teret prenijeti listove sa sobom. Novi su
se brojevi najčešće tiskali na čistu papiru ili (rijetko) zaleđinama službenih dokumenata.
Nabrojenim naslovima treba dodati one koji nemaju jasne brojčane odrednice, ali
su izlazili na području koje su stalno držali četnici ili partizani. Da se partizanski tisak
poslije Rata pročišćavao, jasno je i po sudbini "Vjesnika", kojega u objema najšire
dostupnim zbirkama nedostaju mnogi brojevi iz prvih godina. A to je centralni list NOO
u Hrvatskoj!
"Borba", organ Komunističke partije Jugoslavije, počinje izlaziti listopada
413
1941. , ali u NSK nema 2. - 19. broja, a u HDA od tih postoje samo 12. i 13. A taj je
list bio namijenjen svim partizanima, komunistima, civilima i drugima zainteresiranim
na zauzetu području ili u slobodi. Radi se o tisućama nestalih primjeraka.
List "Partizan" je organ Jedinstvene nacionalno - oslobodilačke fronte, a sačuvan
mu je samo dvobroj 5. i 6. od 1. listopada 1941. godine! A tek 26. rujna, u Stolicama kraj
Krupnja odlučeno je da će se titoistička vojska zvati partizani. Kako se List zvao prije?
Ako i jest "Partizan", kakve je sadržaje imao?
Ponosni na svoje uspjehe, i komunistički kroničari otkrivaju mutnost putova
nestanka partizanskih novina prvih godina. Mladen Iveković kaže: "Devet prvih
˝Vjesnikovih˝ brojeva izišlo je u Zagrebu god. 1941. Međutim, deveti broj, najveći po
opsegu, nije raspačan, jer je gotovo cijela njegova naklada (osim četiri komada) pala u
ruke ustaškoj policiji"414. Ali u NSK nema prvih 8 brojeva, a postoji primjerak baš 9., pa
tako piše i u katalogu415. Iveković tvrdi da su komunisti Siska, Petrinje i Gline te sela
Trnovac na Banovini stalno imali svaki svoju tiskarsku tehniku i tiskali. Imahu i radio za
prijam vijesti416.
Hrvatski dalmatinski partizanski tisak također je postojao, ali nama nije važan, jer
je protutalijanski, a ne protuhrvatski. Zanimljiviji je tisak komunističkoga Okruga Knin. I
ondje je 1941. godine postojala tiskarska djelatnost, među samim Srbima, polučetnicima
- polupartizanima417.
Na Kordunu je 1941. godine također bilo tiskarske tehnike, jasno u srpskim
418
rukama . U Lici se te godine zna za svu silu tiskara419. U hrvatskim krajevima nema
ustanka, pa nema ni tiska, niti bi nam on mogao biti važan kao poticatelj genocida nad
Hrvatima.
Partizanski je tisak 1941. godine bio najuspješniji gdje i ustanak - među
Srbima i Židovima. Regionalni, mjesni i ostali nižerazredni listovi uklonjeni su iz
javnih zbirki, najvjerojatnije zbog neprihvatljivosti njihova sadržaja za neki od
mnogobrojnih ideologijskih zaokreta KPJ.
Čak su i središnji listovi kasnije znatnim dijelom pročišćeni.
Prvi broj "Borbe", za "oktobar", tvrdi da izlazi u Beogradu, već petu godinu.
Kontradiktoran je članak na prvoj stranici "Zašto izlazi ˝Borba˝", koji pokazuje da se u
prijašnji staž uračunalo i neka prijašnja, posve drukčija, razdoblja. Kasnije će u tome
413
"Katalog partizanskog tiska/Nacionalne i Sveučilišne biblioteke", str. 16. kaže da je pravi datum
19., ali to na Novinama ne piše.
414
"Naša štampa u borbi za slobodnu i izgradnju socijalizma", str. 54.
415
"Katalog partizanskog tiska/nacionalne i Sveučilišne biblioteke", str. 78.
416
417
418
419
pribrajanju godina kolebati. Osuđuje se izdaja, ali ne četnici, govori se samo o srpskim
partizanima, pače formulacija je "srpski partizani ne boje se Hitlerovih divizija"420,
veliča se Crvena vojska i slično.
"Radio London", 8. i 9. rujna 1941. godine421:
"Berlin je bombardiran sa stotinama teških bombardera i sa najtežim bombama
sa kojima raspolaže Britanska Imperija. Ovo je 51 napad iz vazduha na Berlin koji je
trajao puna dva sata. Poslje ovog bombardovanja opaženi su ogromni požari i
eksplozije (…) Oštećene su plinske cijevi a Berlinski radio prestao sa radom. Stvorena
je takova panika tako da siromašni Berlinski radnici nisu znali šta prije da rade ili da
spašavaju ranjenike ili da gase požare i koje druge nesreće koje je prouzrokovalo ovo
bombardiranje...". Britanci i partizani hvale se očitim ratnim zločinima. Ovi su zločini
bili obrazac za kasnije ubijanje milijuna njemačkih, japanskih i drugih civila.
Dvije laži treba istaći.
Prvo, Churchillovu paniku, koju je širio, da Njemačka ima ogromno ratno
zrakoplovstvo. Time je on sa svojom grupom spletkara gurao Britaniju u rat još 1938. i
1939., šireći paranoju.
Istina je suprotna; 1939. godine Njemačka je imala 2.000 do 3.000 ratnih
zrakoplova, većinom zastarjelih, bez četvoromotornih bombardera, a Britanija i
Francuska 7.300 mnogo modernijih i spremnijih aparata422. Imajući stalno nadmoć u
oružju nad razoružanom Njemačkom, sama je Britanija 1939. godine proizvodila više
tankova i ratnih zrakoplova, nego li Njemačka423. Poljska je tada imala 1.200
zrakoplova424, a SSSR 5.000-5.500425.
Drugo, da bi se postiglo mržnju i mobilizaciju raširila se panika, da će Nijemci
bombardirati britanske gradove. Zato se mladež mobiliziralo na selo. Poslije Rata ta je
laž poslužila kao izgovor za najmasovniju vrstu ratnoga zločina - zračno ubijanje civila,
kojim je ubijeno nekoliko milijuna bespomoćnih ljudi. Istina je da su Britanci prvi
bombardirali njemačke civile i da je to trajalo tri mjeseca dok Nijemci nisu uzvratili.
Stradaše i britanski saveznici. i to od Britanaca, nakon što su njihovi vojnici kod
Dűnkirchena teško potučeni i kukavički, štićeni od Francuza, utekli na Otok426. O tome
porazu Zapad kaže427: “evakuacija je ojačala britansku obranu od invazije”,
“Dűnkirchensko čudo spasilo je 340.000 britanskih i savezničkih vojnika”428, “junačka
evakuacija savezničkih, posebno britanskih, postrojbi”429. To je tragikomično, jer je
jasno da bi britanski vojnici u Francuskoj mogli invaziju spriječiti, a ne samo jačati
obranu od nje, te da je pravo čudo izgubiti 500.000 vojnika i velikoga francuskog
saveznika, te da je "junačka evakuacija" bila paničan neorganiziran bijeg omogućen
Hitlerovom rasističkom naivnošću prema Englezima kao rasnoj braći.
420
"Borba", br. 1., listopada 1941., str. 3.
Radiogrami ove grupe nisu paginirani, niti je na njima piše tko ih je zapisivao.
422
423
424
425
426
“France and Britain 1940.-1994.”, str. 9.,
427
“Dictionary od Modern History 1789.-1945.”, str. 232.
428
“Mastering Modern Europen History”, str. 454.
429
“The Basic Everyday Encyclopedia”, str. 163.
421
U novije doba, doduše, piše i: “Smrt, zarobljeništvo ili evakuacija bijahu jedine
alternative”430, te431: “On (Churchill) je bio u stanju uporabiti ponižavajuću vojnu
katastrofu povlačenja kod Dűnkirchena kao svojevrstan trijumf britanske
ingenioznosti i odlučnosti”.
Da bi Churchill Rooseveltu pokazao odlučnost za nastavak Rata, Englezi kod
Mérs-el Kébira (Alžir) potopiše znatan a u svojim lukama i na otvorenome moru
zapljeniše velik dio francuske ratne i civilne flote432. Kasnije su to, kao i ubijanje
francuskih civila iz zraka, uz rušenje tamošnjih gradova Britanci slavili. Čak i potpuno
ovisni de Gaulle 433 pisao je s gnušanjem o tome434. Doduše, tek poslije Rata!
O tome, kao što vidimo, piše suvremeni partizanski tisak a i radio London se
hvali, u doba, kada je poraženima na kopnu trebalo pouzdanja.
Tadašnji hrvatski tisak ne hvali njemačke ratne zločine, nego vojne uspjehe.
"Hrvatski narod" pod naslovom "Njemački zračni napadaj na Birmingham" govori o
uništaju tamošnjih tvornica, tankova i oružja435.
U isto vrijeme, iako u euforiji ruskoga povlačenja to nije bilo unosno, ističu se
britanski zrakoplovni zločini: "Besmisleni napadaj engleskog zrakoplovstva na
katedralu u Aachenu" te "Englezi su bombardirali bolnički brod "Virgilio"436.
Ističemo da se Britanci i komunisti hvale svojim zločinima, a Hrvati zločine
osuđuju i vesele se vojnim uspjesima i poštenju svojih saveznika. Britanci se rijetko
hvale poštenim pogotcima vojnih ciljeva i nikada, prema partizanskim vijestima, ne
osuđuju njemačko bombardiranje civila. Titoisti su i u vojnim izvješćima i u tisku činili
ono što se u hrvatskim spisima nije moglo pronaći; poticali su, odobravali i zapovijedali
ratne zločine.
"Radio London"437: "...Britanski avijoni bombardovali su sjevero-zapadnu
Njemačku, a naročito grad Hamburg. Rezultat bombardovanja koje je britansko
vazduhoplovstvo izvršilo nad Italijom strahovit je, 12 gradova je užasno stradalo. Juče
su britanski avijoni kao i u noći izmedju 28. i 29. o.m. napali na Palermo i veliku
talijansku luku Bardiju i izazvali su ogromne požare. Juče je pretsjednik britanske
vlade - Čerčil govorio u parlamentu, pa je izmedju ostalog rekao kako Njemci sada
pate od nestašice u vazduoplovstvu, a to je za Njemce najgora nestašica (…) Prošle
noći izvršili su engleski bombarderi napad na veliku njemačku luku Štetin. Napad je
trajao pet sat. Isto tako bombardovani su Hamburg, a u Francuskoj Šerbur i Lavr...".
Posebno ističemo, da Francuska nikada nije bila objavila rat Britaniji i da su te zemlje
tobožnje tradicijske saveznice. Ipak, Britanci su često i francuske seljake na poljima
mitraljezima kosili. Noću se uništavalo civilna naselja, jer se nije moglo precizno gađati.
"Radio London"438: "U toku prošle noći Britanski bombarderi izvršili su žestok
napad na sjevernu i sjevero-zapadnu Njemačku, kao i na okupirane zemlje pod
Njemačkim trupama. Najviše su stradali Nürnberg i Bremen. U Nürnbergu je nastao
pravi pakao od požara, nebo je bilo osvjetljeno ogromnim buktinjama, tako da su
430
“Europe/A History”, str. 1006.
“The Modern Age”, str. 105.
432
“France and Britain 1940.-1994.”, str. 16. i 17.
433
“France and Britain 1940.-1994.”, str. 12.
434
“France and Britain 1940.-1994.”, str. 18.
435
"Hrvatski narod", br. 146., 10. lipnja 1941., str. 14.
436
437
Radiogram “Radio Londona”, 30. rujna 1941., HDA.
438
Radiogram “Radio Londona”, 18.00 sati, 13. listopada 1941., HDA.
431
Britanski avioni mogli precizno da gadjaju željene ciljeve, a tim lakše, što su Njemački
avioni bili malobrojni i zastarjelog tipa, a Engleski najmoderniji četveromotorni
aparati, koji mogu da ponesu 9 puta veći tovar bombi nego ˝BLENHAJMI˝. Od 350
Britanskih aviona, koji su učestvovali u operacijama, nije se vratilo 11 aparata...".
Sada, kada je Rat izazvan, Britanci se mogu hvaliti time da imaju suvremenije i
mnogobrojnije zrakoplove. Rijetkost je da se ponose preciznošću, jer im je cilj bilo
počiniti genocid nad Nijemcima
"Radio London"439: "...Neprijatelj je u zadnja 24 sata izgubio kod Murmanska
15 aviona. Prošle noći Engleski avioni bombardovali su: Vilhemshafen, Hamburg i L
Avr, u kojima su pričinjene velike štete (...) Na srednjem Istoku obrazovane su dve
Anglo Američke komisije za ishranu savezničke vojske: jedna se nalazi u Egiptu, a
druga u Perziji...". Mnoštvo je takvih zločinačkih izvješća. Ona su priznaje ratnih
zločina i poticaj, pače, zapovijest novih. I u zraku i na kopnu.
"Radio London"440: "...Američka proizvodnja tenkova pokazuje ogroman
napredak. Jedna fabrika u Pensilvaniji već danas proizvodi 600 tenkova mjesečno, dok
čuvena Krajslerova fabrika proizvodi preko 750 tenkova mjesečno, što je danas najveća
proizvodnja na svijetu. Predsjednik Ruzvelt naredio je, da svi američki trgovački
brodovi moraju biti odmah naoružani. U vezi s ovim pojavila se na Atlantiku jedna
novost za neprijateljske brodove, jer američki trgovački brodovi pored svog naoružanja
nose na sebi i teške bombardere koje katapultom izbacuju sa sebe...". Kao predsjednik
tobože neutralne države, Roosevelt je kolovoza 1940. potpisao ugovor s Churchillom o
čuvanju imperijalnih stečevina, nazvan "Atlantska povelja". Tomu ugovoru pristupa i
SSSR, 24. rujna 1941. godine441. Zatim je učinio sve da SAD uključi u Rat.
Naoružavanje trgovačkih brodova dio je toga napora.
"Radio London"442: "...U toku posljednjih nekoliko dana poslat je Rusiji
ogroman ratni materijal. U Americi su izvršene naročite pripreme za što brži utovar
ratnog materijala namjenjenog Rusiji. Dok se u Britaniji izradjuju ogromne količine
najmodernijeg ratnog materijala potpuno nesmetano, dotle je cjelokupna njemačka
ratna industrija pod stalnom jakom vatrom britanske avijacije...". SAD su u Rat ušle
već i potporom Sovjetima. Nije im bilo važno to, što su ovi ukinuli kapitalizam,
"demokraciju" i pobili kojih 20,000.000 svojih državljana pa i posebno progonili
Židove!
"Radio London"443: "...4.000 Američkih ratnih brodova sa 12,000.000
registarskih tona, stavilo se na raspoloženje saveznicima t.j. Rusiji i Engleskoj. Nova
Američka armada preuzeće na sebe sve akcije na Atlanskom oceanu, čime će
Britanska mornarica pored dosadanje premoći na Sredozemnom moru još pojačati
tamošnje svoje snage. Veliki Američki list ˝Njujork Tajms˝ kaže, da do sada Sjedinjene
Američke države nisu preuzele ništa važno...". Naravno da i takvo ponašanje ne može
dolaziti od neutralne države. Roosevelt je sa svojom grupom takve akcije poduzimao
protivno američkome ustavu i zakonima. Rat je mogao objaviti jedino Kongres. A u više
navrata su američka predstavnička tijela odbijala Rooseveltove ratnoizazivačke zakonske
prijedloge.
439
Radiogram “Radio Londona”, 22.45 sati, 7. studenoga 1941., HDA.
Radiogram “Radio Londona”, 10. listopada 1941.
441
442
Radiogram “Radio Londona”, 14. listopada 1941. g., HDA.
443
Radiogram “Radio Londona”, 15. studenoga 1941. g., 22.15 sati HDA.
440
Kada nije mogao zakonski, on je SAD u Rat uvukao zlorabom karijerizma svojih
vojnih i administrativnih poslušnika.
"Radio London"444: "...Zategnutost izmedju Sjedinjenih Američkih Država i
Japana raste svakim danom. Vlada SAD uputila je protestnu notu Japanu zbog
njegovog agresivnog držanja, na koju Japan još nije odgovorio. Sve savezničke
uporišne baze na Pacifiku, kao i Sijam, te Holandska Indokina imaju potpuno ratni
izgled".
U tim su okolnostima SAD odlučile ukloniti svoga konkurenta u Istočnoj Aziji.
Nizom otvorenih neprijateljstava, pa i pljačkom japanskih dobara u američkim bankama i
potpunom izolacijom japanskoga otočja svojim ratnim brodovima, Roosevelt je Japan
doveo u bespuće.To je ultimatum. Ako se uvjeti ultimatuma ne ispune, nastupa rat.
"Radio London"445: "...Kroz nekoliko časova Japan će dati odgovor na
Ruzveltovu notu, ali se očekuje, da će Japanski predlozi biti neprihvatljivi.
Engleska će objaviti rat Finskoj, Rumuniji i Madjarskoj, ako za najkraće vrijeme
ne odgovore pozitivno na Englesku notu, koja im je upućena.
Jučer je javljeno iz Wašingtona, da će Sjedinjene Američke Države do konca
ove godine proizvesti 20.000 ratnih aviona".
Britanci likuju. Oni unaprijed "znaju" da će japanski prijedlozi biti
neprihvatljivi. Što to znači? To znači da SAD napadaju Japan, započinje rat između njih.
Uostalom, nisu li se to Roosevelt i Churchill dogovorili na brodu "Prince of Wales"?
Obojica su bili slobodni zidari446, a to bijahu i mnogi američki eksponirani generali447.
Židovi i masoni su već 1933. godine tražili akciju protiv Hitlera448, a to znači i protiv
Njemačke, već zbog Hitlerovih tekstova! Zato su i Roosevelt i Churchill bili jako
marljivi suizazivači Rata. Nije li to uključeno u načela "Atlantske povelje", kojima se
garantiraju stare imperijalne stečevine i neke narode naziva opasnima?
"Radio London"449: "Pretsjednik SAD Ruzvelt lično javlja, da su Japanski
bombarderi večeras bombardovali američke uporišne baze na Pacifiku Manilu i
Havajsko otočje. Kako su napadi još u toku, rezultati bombardovanja još nisu poznati.
Od nekih američkih trgovačkih brodova primljeni su SOS signali.
Čerčil je nedavno izjavio, da ako Japan napadne Ameriku, da će Velika
Britanija odmah objaviti rat Japanu, a isto tako pretsjednik Kineske vlade Čang-KajŠek izjavio je, da ako dodje do rata izmedju Amerike i Japana, Kina će preduzeti veliku
ofanzivu, čiju će udarnu snagu samo Japanci na svojoj vlastitoj koži osjetiti. U južnoj
Kini Japan je skoncentrisao 80.000 vojnika na granici Sijam. Japanska štampa vodi
oštru kampanju protiv Sijama, a isto tako prepuna je optužaba protiv Amerike...".
Britanija je jedva dočekala Pearl Harbor. Bilo bi normalno da pričeka američki
proglašaj rata Japanu. Naime, nije pametno ulaziti u još jedan rat, protiv Japana, ako ne
uđu i Amerikanci. No, oni su već imali dogovor. I o ratu protiv Njemačke, i o ratu protiv
Japana!
444
Radiogram “Radio Londona”, 4. prosinca 1941. g., 08.00 sati, HDA
Radiogram “Radio Londona”, 5. prosinca 1941., HDA.
446
447
448
449
Radiogram “Radio Londona”, 7. prosinca 1941., 10.15 sati, HDA.
445
"Radio London"450: "Pretsjednik Ruzvelt zatražio je od Kongresa, da se objavi
ratno stanje. Danas su Velika Britanija, Holandska Indija i vlada slobodnih Francuza
objavile rat Japanu...".
Podsjetimo; Japan nije bio u Drugome svjetskom ratu. Pače, imao je i ugovor sa
SSSR-om o nenapadanju. SAD (formalno) također nisu bile u Drugome svjetskom ratu.
Dakle, došlo je samo do rata dviju država; SAD i Japana.
Prije nego li SAD, Japan napadaju Velika Britanija i njezini sateliti. Zašto? Kakve
sveze oni imaju sa sukobom SAD i Japana? A ni taj rat još nije bio objavljen! Dakle, sve
da Japan i jest kriv za napad na SAD, još uvijek su Britanija i sateliti odgovorni za svoj
napadaj na Japan!
"Radio London"451: "Južno-američke države: Portoriko, Honduras, Salvador,
Nikaragva i Haiti jutros su objavile rat Japanu. Očekuje se, da će danas Meksiko i
Kuba navjestiti rat Japanu, a objava rata Japanu od strane Australije uslijediće danas.
Kina je već objavila rat Japanu, Njemačkoj i Italiji...".
SAD je rat proglasio uvečer, 8. prosinca. Odmah su se u Ratu našli i svi njegovi
sateliti. Parola "Amerika Amerikancima" već se ostvarila; SAD su gospodarile i nad
Južnom Amerikom. Sada je ostala parola "svijet demokratima" (a to znači
Amerikancima).
"Radio London"452: "Iz Sjedinjenih Američkih Država stižu vijesti, da će vlada
SAD objaviti rat Njemačkoj i Italiji...". "Radio London"453: "Sjedinjene Američke
Države objavile su rat Njemačkoj i Italiji...".
A što se tih mjeseci i godina stvarno zbivalo i kako je to propratio hrvatski tisak?
Prvo je Churchill u Londonu skupio predstavnike britanskih dominiona, dakle
kolonija, i zemalja okupiranih od Nijemaca te im predočio svoj nacrt Atlantske povelje.
Potpisana kolovoza 1941. godine između predsjednika SAD, koje još službeno nisu bile
u Ratu, Roosevelta, i britanskoga premijera Churchilla, ta je povelja formalno
uspostavljala načela američkoga predsjednika iz Prvoga svjetskog rata, Woodrowa
Wilsona, a u stvari je utvrđivala imperijalističku podjelu svijeta. Osobito treba istaći
njezinu ratnohuškačku narav u doba, kada je u SAD vladalo snažno proturatno
raspoloženje454.
O tome piše i hrvatski tisak ljeta 1941., uočavajući Rooseveltovo ratno huškanje.
"Hrvatski narod" osuđuje potpuno protupravnu američku okupaciju danske kolonije
Islanda, u srpnja 1941. godine455. Ali uočuje i snažnu proturatnu kampanju u okviru koje
i senator Wheeler razotkriva tajne američko - britanske planove o podjeli operacijskih
područja, kada SAD uđu u rat456. "Hrvatski narod" sumnjičavo gleda na Rooseveltovo
kooptiranje obavještajnoga pukovnika Donovana (sukrivca za beogradski udar od 27.
ožujka 1941. godine i ulazak Kraljevine Jugoslavije u Rat) u stožer457. Spominje se i
pisanje švedskoga, posve neutralnog, lista "Aftobladet" u članku pod prevedenim
450
452
453
454
"The Oxford Companion to American History", str. 48.
455
"Hrvatski narod", br. 144., 8. srpnja 1941. g., str. 14.
456
457
451
naslovom "Roosevelt je spreman zapaliti bure baruta"458. Članak kaže da američki
(tobože neutralni) brodovi imaju zadaću pucati na svaki njemački brod ili zrakoplov!
Roosevelt i njegova klika zlorabili su svoju upravnu vlast, da bi SAD uvele u Rat.
Američki narod i većina političara bili su protiv toga. Dalji je Rooseveltov korak bila
Atlantska povelja.
Zatim je američki predsjednik Roosevelt dao svoja amandmane. Povelja je
usvojena 12. kolovoza 1941. godine na brodu "Prince of Wales"459: "Zajednička
deklaracija Predsjednika i predsjednika Vlade/12. kolovoza 1941. (…)
Prvo, njihove zemlje ne teže ikojem uvećanju, teritorijalnom ili ikojem drugom.
Drugo, one ne žele vidjeti ikoje teritorijalne promjene koje nisu u skladu sa
slobodno iskazanim željama nacija koje su u pitanju (…)
Osmo, oni vjeruju da sve nacije svijeta moraju, kako iz realističnih tako i iz
duhovnih razloga, doći do napuštanja uporabe sile. Zato što se budući mir ne može
postići ako se zemaljsko, morsko ili zračno oružje nastavlja rabiti od strane nacija koje
prijete ili bi mogle prijetiti agresijom izvan svojih granica, oni vjeruju da je
razoružanje takvih nacija bitan preduvjet za uspostavu širega i stalnijeg sustava opće
sigurnosti. Oni će nastaviti prihvat svih ostalih praktičnih mjera koje će miroljubivim
narodima olakšati neizdržljivi teret naoružanja.
Privatni ured, 12. kolovoza 1941. godine".
Govori se o nacijama dakle, o državama koje su već priznate među
imperijalistima i o njihovim pravima. Ni riječi o pravima potlačenih i izrabljivanih
naroda, kojima imperijalističke države nisu davale nikakvih sloboda. Ipak, i među
nacijama unaprijed se pečate protivnici imperijalizma kao nacije, koje će u budućemu
svijetu biti razoružane.
Koliko je priča o zabrani promjena granica cinična, toliko je ona o razoružanju
"opasnih nacija" rasistična i opasna.
Naime, zabrana promjene granica nije mogla ići u prilog malih naroda ili nacija,
nego samo u prilog onih, koji su već vladali svijetom - angloameričkih imperijalista i
njihovih štićenika. A obilježavanje cijelih nacija kao opasnih, opasan je šovinizam i,
pače, rasizam i progon vjera (katoličke i evangeličke) koje te nacije štuju.
Dakle, iza naizgled lijepih parola krilo se zlo.
Usporedbom imperijalističko-komunističkih s hrvatskim izvješćima utvrdili smo:
1.
Političke, gospodarske i vojne činjenice nisu sporne. To znači da obje strane
konstatiraju Rooseveltov napor da SAD uđe u Rat. SAD Japan izolira i stavlja
pred ultimatum za koji unaprijed, putem Britanaca, kaže da mu neće biti
udovoljeno. SAD je neke narode proglasio opasnima i zabranio im oružje. On je
prvi napao Njemačku i Italiju te natjerao svoje satelite u rat protiv njih.
2.
Britanci i partizani jedva dočekaše ulazak SAD-a u Rat. Hrvati, željni mira
i imajući mnogo rodbine u Americi, nisu se tome veselili. Naravno da je važan
čimbenik bila i američka sila.
3.
Britanci i partizani veličali su ratne zločine, bilo pojedinačne i masovne
koje su počinjali njihovi vojnici, bilo ratni zločin izazivanja i započinjanja
agresivnoga rata, kakav je SAD počinio ratnim aktima protiv Japana. Hrvatski
458
459
Prema knjizi "Jugoslavija i Ujedinjeni narodi 1941.-1945.", str. 90.-102.
tisak protivi se ratnim zločinima. Nema nijednoga napisa u tisku Nezavisne
Države Hrvatske, kojim se ratni zločin veliča, slavi, potiče ili zapovijeda.
Kasnije je hrvatski tisak postajao sve bojažljiviji, a titoistički sve huškačkiji.
Zanimljivo je vidjeti i unutarnjepolitička gledanja partizana koji prenose britanske
radijske emisije.
"Radio London", 13. listopada 1941. godine460: "...U Srbiji je Sv. Sinod uputio
protestno pismo Njemačkoj komandi u kome oštro protestuje protiv postupaka sa
Srbima, a naročito onima, koji se nalaze u nezavisnoj državi Hrvatskoj. U ČeškoMoravskoj krvnik Hajdrih raspustio je sva sokolska društva. AGENCIJA ˝GRM˝".
To je tobožnja partizanska agencija. Bitno je vidjeti početak sustavne protuhrvatske
huškačke kampanje. U njoj se svojim lažima jako isticala Srpska pravoslavna crkva.
Međutim, komunisti su i nju prebacili. Kada dođoše do riječi na Zapadu, okriviše
Hrvate za nekoliko puta više srpskih i drugih, a nedužnih žrtava. I jedno i drugo bijaše
laž učinjena radi opravdanja kasnijega genocida nad Hrvatima.
"Radio Zrinjski", 20.30 sati, 17. listopada 1941. godine461: "...Pošteni Hrvatski
narode! Što dozvoljavaš da ti razbojnik Pavelić hapsi tvoga velikog vodju Mačeka!? (..)
Živio Dr. Maček! Živila Hrvatska! Živila Jugoslavija! Dolje razbojnik Antonio
Paveliči!". Partizanima je 1941 još trebalo forsirati zajedništvo u borbi protiv Nijemaca,
pa im je Mačekovo zatočeništvo u promidžbi među Hrvatima potrebno i korisno.
"Radio London", 4. prosinca 1941. godine462: "...Danas je u Moskvi izmedju
druga Staljina i Poljskog ministra pretsjednika generala Sikorskog potpisan sporazum
o prijateljstvu i zajedničkom vodjenju rata protiv fašizma, a nakon potpisa sporazuma
general Sikorski je preko Moskovskog radia rekao: ˝Poljska i Rusija spremne su, da
zaborave sve dosadanje medjusobne razmirice i da zajednički istupe protiv zajedničkog
neprijatelja - fašizma…˝". I Sikorski je dobar, dok je poslušan. Poslije ga antifašisti
ubiše, ne bi li Poljsku lakše servirali Rusiji.
Velika je pozornost poklonjena tome da četnici ne prestanu s ustankom ili da ih
se, barem, oblati pred srpskim narodom. Pri tome se prilično otvoreno računa samo na
Srbe kao ustanike i posve jasno ističe obnova Jugoslavije kao cilj partizanske pobune463:
"...Dijeli pa vladaj (...)
U toj podmukloj protujugoslavenskoj politici poslužili su se zločincom
Pavelićem i njegovim ustaškim hordama, koje su imale za zadatak, da izvrše strahoviti
pokolj nad srpskim narodom Like, Bosne i ostalih krajeva, na kojima žive zajedno Srbi
i Hrvati (…)
I zaista našli su šaku srpskih izroda, koji su potplaćeni talijanskim lirama
počeli sprovoditi njihovu politiku medju srpskim narodom Like i Bosne. To su bili u
glavnom bivši propali političari, koji nikad ništa nisu osjećali za srpski narod, koji su
uvjek služili svim mogućim protunarodnim režimima, koji bi i samom vragu služili za
pare. (...) S jedne strane Pavelićeva banda sa svojom zločinačkom protusrpskom
politikom a s druge strane izdajnička grupa Novakovića, Rašete, Radjenovića i dr.".
Za razumijevanje ustanka u Kraljevini Jugoslaviji dobro je vidjeti partizansku
zakletvu. Ona kaže464: “Zaklinjem se svome narodu, da iz ruku ne ću ispustiti oružje
460
HDA.
HDA.
462
HDA.
463
"Lički partizan", br. 1., 20. studenoga 1941. g., str. 5., 7. i 8.
464
“Vjesnik”, br. 9., za prosinac 1941., str. 1.
461
sve dok posljednji fašistički gad ne napusti moju zemlju, sve dok posljednji ustaški gad
ne bude iskorijenjen.
Zaklinjem se, da ću se neprijatelju, koji je pomoću domaćih izdajica i plaćenika
porobio i opljačkao moju zemlju, klao i ubijao moj narod (…) osvetiti nemilosrdno (…)
u nemilosrdnoj borbi protiv ustaških razbojnika…”.
Donijeta za cijelu bivšu Kraljevinu Jugoslaviju, ta je zakletva isključivo srpska,
mada i druge zove u ustanak. O tome svjedoči i članak “Borba srpskog naroda”465. Ma
što stvarno koji Hrvati mislili i željeli, bijaše to srpski ustanak protiv Nezavisne
Države Hrvatske.
1941. godina vrijeme je miješanja četničke i komunističke ideologije. U isto
vrijeme jugoslavenski komunisti daju se zavesti revolucionarnim optimizmom, koji
ih navodi u ludu avanturu zauzeća većega područja u zapadnoj Srbiji, čime
omogućuju njemačkoj vojsci da im nanese tisuće ljudi gubitka.
Zločinima se komunisti dive i kod svojih zapadnih saveznika. Idejnih ni
idealnih razlika nema - i jednima i drugima je samo do pobjede i genocida nad
poraženicima, da dulje mognu nesmetano vladati. Napisi iz vremena prije 22. lipnja
1941. godine, s jasnim osudama Zapadovoga imperijalizma, sada su komunistima
nevažni.
1942. godina – bijeg iz Srbije i pokolji u Hrvatskoj
“U Beogradu su - zadnjih meseci - pobili hiljade i hiljade otrovnim gasovima u
zatvorenim automobilima", “Tražiti u ovim zverovima ma šta ljudskog (...) to znači
zaboraviti da si ti čovek”, “dodji Vasilije i zakunimo se da ćemo osvetiti potoke krvi
našeg naroda”, “Mržnja bez milosti, to je tvoj program i tvoja zakletva”
1942. godina ostavlja mnogo više primjeraka partizanskoga tiska. Nije tome uzrok
prolazak težih vojnih operacija, nego to što se već iskristaliziralo partizansko, a u njemu
komunističko vodstvo rata protiv hrvatske državne nezavisnosti.
Središnji je partizanski pokret jako trpio. Zato je prvi broj "Borbe" poslije onih
19 iz 1941. izišao tek 1. listopada 1942. godine.
Tu "Borba" nastavlja svoj poticaj mržnje na Nezavisnu Državu Hrvatsku i sve
hrvatsko. Upadljiv je članak "Oslobođenje djece"466. Radi se o partizanskoj otmici
pretežno srpske djece iz doma u Jastrebarskom. Tu su djecu vlasti bile spasile od
partizanskih strahota na Kozari i drugdje. Roditelji im bijahu civili ili odoše dragovoljno
(to ih je spašavalo ratnih strahota) u Njemačku na rad, po dogovoru Nezavisne Države
Hrvatske i Velikoga Reicha Njemačkoga Naroda. Drugima su roditelji bili u
odmetnicima, tada pretežno partizanima, jer su se četnici već bili primirili.
Kada pojedinačne laži prorade, ostaju sinteze. Evo kako je jednu od prvih udarnih
formulacija iznosi Milovan Đilas, karijerni, ali ne koljački disident komunizma, u članku
"Plemenita mržnja", od 8. listopada 1942. godine467: "Fašizam - to je otelotvorenje
465
“Vjesnik”, br. 9., za prosinac 1941., str. 3.
"Borba", br. 20., 1. listopada 1942., str. 5.
467
466
bezgranične mržnje prema svemu što je napredno, kulturno, ljudsko (...) uništiti sve
nacionalne, kulturne, društvene tekovine, a pre svega samog čoveka (...) Fašisti su
najužasnije unakaženje ljudskog bića, to su zaista zverovi u ljudskom obliku (...) iza
sebe ostave samo smrt, pustoš, paljevine, iskrvavljene žene i devojčice, porušene
nejveće spomenike kulture (...) znaju da ih održati u životu može samo smrt miliona".
Ističem dvolično Đilasovo podilaženje; nacionalnome i kulturi. Tako i Kalinjin
optužuje "fašiste" da su odmah po dolasku na vlast proklamirali468: "Neka nas nazivaju
barabarima, mi ne želimo kulturu", što je, dakako, čista laž.
Dalje Đilas: "Hitlerizam je učio nemačke mase: (...) kada čujete reč kultura hvatajte se za revolver, ˝ubijajte i ubijajte˝, mrzite sve što je ljudsko, napredno i
plemenito! Prosečni nemački vojnik pretvoren je u profesionalnog ubicu i razbojnika,
bez savesti, bez ičeg ljudskog i plemenitog, pretvoren je u tupo, bezosećajno oruđe, koje
zna samo za ubistva, silovanja, paljevine i pljačke".
Ovdje ne govori o krivnji sustava ili vođa, nego njemačkoga prosječnika! Svi su krivi!
Svi su krvavi ubojice! Crnogorac Đilas piše srpski! Nema klasne solidarnosti prema
"malome zavedenom Nijemcu".
Dalje: "Oni su ubili toliko ljudi, poklali žena i dece da (...) žrtve mogu biti
neuzaludne samo tako, ako budu osvećene (...) ako fašističke zveri budu uništene (...)
Nemci su (...) silovali žene, devojčice, ubijali starce. U Beogradu su - zadnjih meseci pobili hiljade i hiljade otrovnim gasovima u zatvorenim automobilima".
Đilas piše zanijeto. On se razmeće morem pridjeva, koje izostavljamo zbog
njihove neznačajnosti u bitnome smislu. On rabi strašne izraze i izmišlja cijele filmove.
Zbilja nije jasno zašto bi se ljude trovalo i to u autima, kada ih se jednako može
strijeljati. Ali, zvuči efektnije i klasno svjesnije, jer su krivi oni koji imaju aute!
Pogledajmo, kako je svoje nadahnuće Đilas primijenio na Hrvate: "Ustaši su u
Hrvatskoj trpali u logore, mučili i ubijali najbolje sinove hrvatskog naroda (...) na
hiljade Srba - ljudi, žena i dece - bacali žive u jame (…) Ustaši - to su najkrvoločniji
zverovi. Oni nemaju ni srca ni misli - njihovo srce je gnezdo zločina, njihova misao
postoji samo za izmišljanje sve užasnijih zločina".
Smiješno je lažljiva Đilasova skrb nad "najboljim sinovima hrvatskog naroda".
Naravno, ne zna se u koje su to jame Srbi bacani, ne zna se u kojemu je selu bila ona
bačva, ali Đilas sintetizira odnos prema Hrvatima, jer će on okriviti cijele narode,
jednako kao i prema Nijemcima - svi su krivi, nemaju ljudskosti, treba ih pobiti: "Jedino
merilo veličine ljubavi za narod jeste dubina mržnje prema neprijatelju. Svaka
sentimentalnost i kolebanje prema okupatorima i njihovim slugama - uvek su se ljuto
osvetili. Tražiti u ovim zverovima ma šta ljudskog (...) to znači zaboraviti da si ti čovek
(...) pozvan da oslobodi ljude, svoj narod, od zverova (...) Mrzeti okupatore, mrzeti
njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom telu tvoga naroda, mrzeti ga iz dna
duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje (...) to znači ostati veran svome
narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. Imati milosti i sažaljenja prema tim
krvoločnim zverima - zar to ne znači izneveriti ono za što se dižeš (...) Mržnja bez
milosti, to je tvoj program i tvoja zakletva (...) To jača svakog prijatelja naroda (...)
Spremaju se hiljade novih boraca da se pridruže ubojnim redovima. Učiti i njih i široke
mase (...) lik bezdušnih neprijatelja naroda, da ih zadave svojom plamenom, narodnom
plemenitom mržnjom...".
468
Dakle, treba i nove podučavati da kolju. Žrtve su i "sluge okupatora". Taj su članak
prenijele sve partizanske tiskovine. Prirodna je posljedica takve promidžbe genocid nad
Hrvatima.
Uobičajeno lažljivo, iznosi se tobožnji dokument pronađen kod Bihaća. Članak
"Pobiti sve vlahe od 16 - 100 godina"469:
"Ustaša - Hrvatski oslobodilački pokret, Logor Bihać - Nalog
Za Rojnika Ramu Melkoča da ima sve vlahe bili sumnjivi ili ne poubijati. To
imate izvršiti jer danas sam dobio nalog od Velikog Župana da se pobiju od 16 do 100
godina. I vlahinje koje su sumnjive.
Koji vam dodju do ruku ne pušćajte. Vidite šta se radi.
Za dom spremni! Ustaški logornik (potpis nečitak)".
Međutim, kaže se da je potpis adresanta nečitak, ne zna se tko je adresat, koja je
ustanova pismo zaprimila, kada. Tekst je polupismeno sastavljen (Rojnik, ne pušćajte,
nalog) i u samo četirima rečenicama pokazuje jaku sklonost prema srpskome. A
formulacija "ustaški logornik", budući da taj čin nije postojao, nego samo "logornik",
otkriva težnju prema što jasnijoj optužbi ustaša, ali s partizanske strane. Naravno, priča o
tome da treba pobiti sve Srbe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj potpuna je neistina, jer bi se
takva zapovijest brzo razotkrila, da je postojala. I Talijani to ne bi dopustili. Tu je i
zamjenica "šta", koja je jako sumnjiva u ustaškome rječniku, osobito u Bosni.
Partizanska cenzura vidi se u prijenosu laži središnjih organa470:
"Dokumenti zločina/˝Pobiti sve vlahe od 16 - 100 godina˝
Partizanskim jedinicama pao je, prilikom borbi kod Bihaća, u ruke u selu
Spahićima jedan dokumenat o ustaškim zvjerstvima, koji, po svojoj jezivosti,
prevazilazi sva dosadašnja dokumenta. Taj dokumenat koji nosi pečat ˝Ustaša Hrvatski
oslobodilački pokret, logor Bihać˝, glasi:
Nalog - Za rojnika Ramu Melkoča da ima sve vlahe pobiti bili sumnjivi ili ne. To imate
izvršiti jer danas sam dobio nalog od velikog župana da se pobiju od 16 do 100 godina.
I vlahinje koje su sumnjive.
Koji vam dođu do ruke ne puštajte. Vidite šta se radi.
Za dom spremni!Ustaški logornik (potpis nečitak)".
To je često smiješno, jer se neke od tih laži pojave prvo u središnjemu listu, a tek
kasnije u regionalnome koji pokriva to područje, gdje su navodno počinjeni zločini od
strane partizanskih protivnika. Podsjećam da je "Borba" to objavila 21. studenog 1942.
godine, a banijski list, jako blizak događajima, 31. prosinca!
U banovinskome listu "Pregled štampe", koji javlja o tome papiru, riječ "rojnik"
napisana je malim slovom. "Borba" kaže "ima sve vlahe bili sumnjivi ili ne poubijati",
a "Pregled" :"ima sve vlahe pobiti bili sumnjivi ili ne". "Borba" piše da je adresant
"Ustaša - Hrvatski oslobodilački pokret, Logor Bihać", a "Pregled" piše bez crtice i
"logor". U "Borbi" piše "od Velikog Župana", a u "Pregledu" to malim početnim
slovima. "Borba" kaže: "Koji vam dođe do ruku ne pušćajte", a "Pregled": "ruke" i
"ne puštajte".
U to se krivotvorenje uključila i "Narodna borba", ožujka 1943471.
Piše:"logor...Melkića, da...Vlahe...bili sumnjivi ili ne pobiti... ima... ruke... šta". U šest
kratkih rečenica i opet posve nova verzija. Ali uvijek je tekst prikazan kao da je prepisan
469
"Borba", br. 26., 14. studenog 1942., str. 5.
"Pregled štampe/Izdo je Agitprop Banije", br. 1., 31. prosinca 1942., str. 8.
471
"Narodna borba", br. 1., "mart" 1943., str. 38.
470
od originala i ne spominje se koje drugo vrelo. U nastavku teksta još se jednom ponavlja
prezime "Melkić". Bit će da je to zakašnjela korekcija partizanske pogrješke u
falsifikatu, jer se kasnije, valjda, ipak saznalo pravo prezime toga rojnika.
Ustaški pokret se nije zvao ni približno, kako kažu ta vrela, iako se tako zvao do
10. travnja 1941. Ustaše su, naime, toga dana Hrvatsku oslobodili i nisu se više trebali
zvati osloboditeljskim pokretom.
Previše je razlika, da bi bile slučajne ili samo pogrješke u prijepisu. Oni nisu
vidjeli original, jer vjerojatno nije ni postojao. A ipak su citirali kao da su ga vidjeli!
Simptomatično je to, da središnjiji, kulturno sposobniji, list stavlja više
pravopisnih pogrješaka u tobožnji ustaški tekst, a provincijski ih ispravlja, da bi se
dokazao ili zato što misli da je to uvjerljivija varijanta.
Očito je da se radi o krivotvorenu a vjerojatno i potpuno izmišljenu pismu. Nisu
ga poslije Rata citirali, iako bi im dobro došao, da postoji. Izmišljanje takvih tekstova
redovita je pojava u jugoslavensko, četničkoj i komunističkoj promidžbi i povjesnici.
Na tome je tragu laganja i članak "U čast Pavelićevog imendana zaklano 1.000
472
djece" . To je masa ordinarnih gluposti, namijenjenih huškanju. Tome služi i članak
"Potjernica za šestomjesečnim djetetom". Radi se o djetetu Rade Končara.
Iako se Hrvatskoj posvećivalo malo mjesta u "Borbi", svaki bi je se puta žestoko
napalo. Tako i članak "Intrige nekih bivših političara"473 nevjerojatnom maštovitošću
nastavlja osuđivati Poglavnikovoga zatočenika, dra Mačka, za navodne zločine njegova
uzničara. Đilas rabi jednako krvoločne i prezirne izraze o građanskoj politici u Hrvatskoj,
kao i o ustašama.
Pozor! Dok se u Hrvatskoj Mačkovim zatočeništvom još mamilo ljude u šumu,
CK KPJ se najviše obraćao Srbima, pa su mu krivci i Maček i svi Hrvati. To je
komunističko "poštenje".
"Vjesnik"474 iz 1942. godine bolje je sačuvan.
U lipnju izlazi članak "Hrvati!"475. Kako uvući Hrvate u partizane? Tako da se
Poglavnika optuži da je prodao Hrvatsku četnicima. Prva je rečenica: "Pavelić zove u
pomoć četnike da ga spasu od sve otvorenije i sve snažnije borbe hrvatskog naroda".
To je čista laž. Pavelić je mirotvornom politikom uspio pacificirati većinu četnika
s područja NDH. Hrvati su sredinom 1942. bili u partizanima u posve malenu broju. U
drugim listovima i sami partizani to priznaju. Međutim, najvažnije im je bilo gomilanjem
laži razbiti sporazum četničkih odmetnika s hrvatskim vlastima.
Čiji je "Vjesnik" najbolje se vidi iz članka "Junački se treba osvetiti"476. Suština
je pismo: "Zdravo dragi brate Miloše!
Dragi Mićo, sada Ti šaljem jedno crno i žalosno pismo. Od žalosti ne mogu da Ti
pišem, ali i Tebe molim da predješ preko bola i žalosti. Junački se treba osvetiti
krvnicima koji su ubili našu najmiliju i najbolju, našu dragu majčicu i seku Boju.
Dragi Mićo, naše drage i mile seke nema više. Bilo je to u utorak, u crni utorak kada je
počela ofenziva na Tobolić, na naše goloruke žene, djecu i starce. Mićo, naša je draga
mama pala junački. Počela se je pravdati s njima tako da su nju ostavili da gleda kako
pada sva u krvi draga naša sestrica Boja i ostali. Njih su najprije sa krampom udarili a
472
"Borba", br. 27., 21. studenog 1942., str. 3.
"Borba", br 31., 20. prosinca 1942., str. 1.
474
Ispočetka piše "Hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte".
475
"Vjesnik", br. 14., "juli" 1942., str. 11. i dalje.
476
"Vjesnik", br. 14., "juli" 1942., str. 21. i 22.
473
onda su još na njima živima ložili vatru. Onda su počeli Mićo, našu najdražu majku da
muče i to su je živu raščenuli, a onda glavu razbili. Na nju su bacili onda sestru Boju,
pa strinu, pa sve ostale i tako su onda od njih ložili vatru i još ih žive pekli. Mićo, to
nije samo kod nas nego su najmanje 200 u okolici Tobolići spalili i zaklali. Dragi moj
brate ja bi najradije u partizane, da se zajedno osvetimo krvavoj bandi. Žalosna je sada
naša kuća, zemlja i stoka. Piši mi, Miloše dragi, šta da radim, jer ja neću da poginem
uzalud. Molim te da ne plačeš nego da se osvetimo. A sada Te mnogo pozdravlja i voli
Tvoj brat Vasilije. Smrt fašizmu - sloboda narodu!".
Tu je, naravno, i Milošev odgovor: "Dragi Vasilije!
Teško mi je u srcu dragi brate. Ti znaš Vasilije koliko sam volio našu dragu
držiteljku, našu jedinu majčicu i najmiliju seku. Oh, koliko bi brate dao da su na
životu. Kada se sjetim brate, koliko je naša majka bila dobra.
Oh razbojničke krvožedne zvijeri!
Vasilije brate dragi, dodji k nama, dodji u partizane. Sve što imamo i zemlju i
kuću daj narodu. Dodji da se osvetimo za toplu krv naše najdraže majčice, za milu
našu sestricu, dodji Vasilije i zakunimo se da ćemo osvetiti potoke krvi našeg naroda.
Smrt fašizmu - sloboda narodu!
Mnogo Te pozdravlja Tvoj stariji brat Miloš".
Kojega će to naroda Miloš i Vasilije potoke krvi osvetiti? Srpskoga. Na kojemu
narodu? Hrvatskome. Na narodu, ne na ustašama ili režimu, jer je za potoke krvi
odgovoran narod! Sve to izlazi u "Vjesniku"!
Cijela je priča očito izmišljena. Nikada kasnije nije rabljena, jer bi se pokazala
lažnom. Kako se to "loži vatra na ljudima"?
Moramo istaći primitivizam tih pisama. Ona ciljaju na emocije. Skrivaju istinu,
pa i to da su četnici i partizani prvi počeli zločinima. I to da se sa strane NDH radilo o
pojedinačnim osvetničkim ispadima. Njih Država ne samo što nije poticala, nego ih je
sprječavala i kažnjavala.
Nasuprot tome, takvom se promidžbom u partizanskome tisku potiču najgora
zvjerstva. I to ne samo u individualnoj osveti. Ne kažu ovi partizani da se treba osvetiti
ovome ili onome Ivi, Josi i slično, koji su ubojice i krivci za zločine. Nego, da se treba
osvetiti za "potoke krvi našega naroda". To znači da se treba osvetiti “krivome”
narodu, bez obzira na krivnju i nedužnost.
Članak "Hitler naređuje mobilizaciju svih Hrvata"477 manje je huškački. Spada
u dopustivo laganje ratne promidžbe.
Napis "Narodnooslobodilački pokret prema vjeri, crkvi i svećenstvu"478
ideološki je demagoški sastavljen. Problem je u tome što se kao pretežno konstruktivna
vjera ističe pravoslavlje. To je, kada je u pitanju jugoslavija, bilo istina. Još je gore, kada
se ističu stvarne i izmišljene teške žrtve pravoslavnoga svećenstva kao moralni temelj za
dalje partizanske postupke: "...Dovoljno je, ako se kaže da su mnogobrojni pravoslavni
svećenici zajedno sa hiljadama nevinih Srba bili bačeni u bezdane, poklani, a crkvu i
svećenstvo danas ne štede ni ustaški ni četnički banditi: prvi zato što se izjalovljuju
njihove nade da će muslimanska crkva i uopće muslimani postati oruđem krvnika, a
drugi zato što time tobože ˝osvećuju˝ srpstvo i Srbe".
477
478
"Vjesnik", br. 17., 1. X. 1942., str. 5.
"Vjesnik", br. 17., 1. X. 1942., str. 9. i 10.
Članak "Hrvatsko primorje i Gorski kotar"479 govori o ubojstvu 69 ustaša,
četnika i žandara. Nije jasno formulirano, koliko ih je palo u borbi, ali se otvoreno kaže
da su bez suđenja partizani strijeljali 69 zarobljenika. To je ratni zločin, koji se
publikacijom nameće kao načelo i služi utvrdbi mehanizma kasnijega genocida nad
Hrvatima.
U nastavku toga broja slično se javlja i o Dalmaciji i Kordunu.
"Vjesnik" ne obilježuje Božić480.
Članak "Borba srpskog naroda"481 s kraja 1941. godine pokazuje veliko
jugoslavenstvo. Osim toga, on izričito ističe da je i u cijeloj Hrvatskoj partizanski
ustanak u stvari srpski. Tada se još sprdaju Talijanima, skrivajući da su im glavni
neprijatelji Hrvati i Nezavisna Država Hrvatska. Tu je i rugalica: "Perje ima, ptica
nije, pušku nosi, vojnik nije, bježi ko zec, zec nije, tko je to, Talijan".
To zvuči jako nježno, imajući na umu zločine nad Hrvatima!
Djecu u šume, mržnja i osveta, umjesto raspela – puška
i nož…
“otvorila mitraljesku vatru iz teškog mitraljeza prema hotelu”, “Tom zgodom zapaljene
su sve kuće i poubijani svi Hrvati iznad 16 godina, koji su zarobljeni za vrijeme
akcije”, “Trujte bunare iz kojih piju vodu…”, “Rekvirirane stvari treba predati
Intendanturi Brigade”
Nema milosti ni prava u titoističkim zapovijestima i zakletvama482:
"Zapovijed komandanta Narodno-oslobodilačke Partizanske Vojske Hrvatske
za dan 7. Novembra 1942.(…)
Na ovaj dan kada slavimo četvrt vijeka Velike Oktobarske Revolucije
zavjetujmo se našem narodu, da ne ćemo ispustiti oružje iz ruku, dok i posljednjeg
fašističkog okupatora i njegovog slugu ne uništimo u našoj zemlji". Oni prijete
"uništiti" i okupatorske sluge! Mi znamo, da su pod time mislili na vojnike. Ali ne samo
na njih. Osim toga, vojnike se ne smije uništavati. A sluge još manje! To je zapovijest za
genocid nad Hrvatima!
Promidžba je izokretala i najočitiju logiku483: "J a s k a
...Partizani su ih pustili na slobodu. Bujica je potekla prema šumi. Dernjava je
zaglušila uši (...) I naše partizanske oči zažarile su se, gutali smo da nam ne bi navrle
suze. Gnjevno i prijeteći stiskale su se naše pesnice. Fašistička neman osjetit će ko je
partizan. Krvavo će platiti za ove duge povorke živih sićušnih kostura! Jedna
djevojčica od šest godina savila se pod tovarom na leđima...".
To je nastavak priče o tome kako su partizani siročiće iz doma odveli u šumu. Što
su poslije radili s tom djecom? Pitali je mržnjom, vukli po divljini i puštali umirati od
gladi i strahota.
479
"Vjesnik", br. 17., 1. X. 1942., str. 30.
To je broj 19. za 1942., za "decembar".
481
"Vjesnik", br. 9., XII. 1941., str. 3.
482
"Partizan/Glasilo GŠ NOPO/Hrvatske", br. 5., studeni 1942., str. 5. i 6.
483
"Slavonski Partizan", br. 7., 20. prosinca 1942., str. 20. - 23.
480
Rezultate nije trebalo dugo čekati: “ŠTAB N.O.P. ODREDA BANIJE IZDAO
JE 29. jula 1942 god. S A O P Ć E N J E
Dne 12.VI. 1942 izvršile su snage I. bataljona Banijskog partizanskog Odreda
vojničku akciju na hrvatsko selo Prekopu. Tom zgodom zapaljene su sve kuće i
poubijani svi Hrvati iznad 16 godina, koji su zarobljeni za vrijeme akcije (...)
Tokom istrage ustanovljeno je, da je naredjenje za paljenje i ubijanje izdao
komandant I. bataljona Petar Krnjaić, koji je i na saslušanju priznao da je izdao takvo
naredjenje. Na osnovu toga donio je vojni sud pri Štabu Odreda dne 29.VII. slijedeću:
PRESUDU
Dne 12.VII.1942. prigodom akcije na hrvatsko selo Prekopu izdao je bivši
komandant I. bataljona Petar Krnjaić naredjenje partizanima da popale selo i
poubijaju sve muško iznad 16 godina. Time je izvršen strahovit zločin prema narodnooslobodilačkoj borbi za kojeg je odgovoran PETAR KRNJAIĆ. Ujedno on je i prekršio
svoju svetu partizansku zakletvu kojom se obvezao da će se kloniti svakog samovoljnog
ispada i osvećivanja nad mirnim stanovništvom ma kakve vjere i narodnosti bili (…)".
I sada su Hrvati koljači i ubojice, a četnici samo izdajice ili zavedenici! Tako će
ostati do kraja, da bi se četnike lakše privuklo partizanima u genocid nad Hrvatima. U
isto vrijeme partizani priznaju zločine svojih snaga. Ali, gdje su bili komesari četa i
Bataljuna? Gdje drugi partizanski oficiri (nisu još imali činove, ali su imali zvanja).
Zašto i oni nisu kažnjeni? Krnjaić se očito bio nekome zamjerio, jer su ovakvi pokolji s
partizanske strane bili česti.
Partizani često otvoreno priznaju ratne zločine u svojim novinama. Tako se čak
hvale pucanjem na hotel, u kojemu su mogle nastati mnoge civilne žrtve. Osim toga,
ističu ubijanje zarobljenika pa i civila bez suda484:
"28-X na dan proslave dolaska fašista na vlast u Italiji jedna jedinica Primorskog
Bataljona uvukla se je u samu šibensku luku i sa Martinske (obale na suprotnoj strani
hotela ˝Krka˝) otvorila mitraljesku vatru iz teškog mitraljeza prema hotelu u kojem su
fašisti slavili i lumpovali (…)
Jedinica Mosećkog bataljona napala je na selo Kljake radi razoružanja sela.
uspjeh je bio djelomičan, jer je zaplijenjeno samo 20 pušaka, a ostali su pravovremeno
sa puškama pobjegli. Naknadno je jedna četa ponovno pošla u selo i pronašla još
preko 30 pušaka i mnogo municije.
Prilikom ove akcije u Centrali u rudniku Kljake uhvaćen je i seoski župnik fra
Jozo Borković, glavni organizator otpora. On je stao u kontaktu sa Talijanima i od njih
dobivao puške i municiju. Fra Jozo je uhvaćen s puškom u ruci u rudniku Kljake,
odakle je pucao u partizane i ranio jednog partizana. U stanu fra Joze nadjeno je više
pušaka i municije, a u oltaru crkve nadjen je pun sanduk talijanskih bombi. Svi seljaci
jednoglasno su izjavili da je fra Jozo bio glavni organizator otpora protiv narodne
borbe i organizator saradnje sa Talijanima i ustaškim zločincima. Seljaci Kljake i
okolnih sela tražili su da ga se kao krivca, koji je vodio narod tih sela u propast, kazni.
Strijeljan je".
Jasno je da su partizani sirotoga fratra lažno optužili. Dakle, nije imao puške ni
bombi jer nije bio "ilegalac". Zašto bi skrivao bombe u NDH, ako je bio vođa ustaškoga
pokreta? Kakav bi fratar bio da je organizirao vojnu formaciju? Tko bi mu u tome slučaju
uopće vjerovao?
484
"Dnevne vijesti", 1942., str. 3.-4.
Koji bi to seljaci, njegovi župljani, svjedočili protiv njega? I u primjeru pokolja
nad fratrima iz Širokoga Brijega partizani su se pravdali tvrdnjom da su se ovi branili.
Čak i fratar od 90 godina!
Suština je u tome da se ni one koje se zarobi ne smije ubijati. Zarobljenim
civilima koji pucaju može se suditi.
Svuda se partizani hvale protuzakonitim nasiljem. Samo je njima skladno reći da
"među neprijateljima vlada panika" i da su "stekli simpatije širokih slojeva", dok
ubijaju nenaoružane ljude po gradovima485:
"Partizanske akcije na otocima
Dalmatinski partizani izvode dosta značajne akcije na otocima, razoružavaju
ustaše i žandare, a njihovu imovinu dijele sa stanovništvom. Među neprijateljima vlada
panika i oni bježe s otoka. (…)
Vod jedne čete ušao je u Povlja, zauzeo poštu i javno na trgu likvidirao jednog
ustaškog špijuna (...)
Kordun /...U zasjedama na cestama Vojnić - Tašilović, Tounj - Košare, Priboj Bihač, i kod ličkog Petrovog Sela ubijeno je 15 domobrana, 15 žandara, 15 ustaša, 20
italijanskih vojnika i jedan oficir, kao i nekoliko zarobljenih. Zaplijenjena su 2 teška
mitraljeza, 4 puškomitraljeza, 2 motocikla, 32 puške itd. a zapaljeno 9 kamiona i jedan
motocikl. U ovim akcijama poginula su 33 partizana i 11 ranjeno.
Banija/U julu mjesecu partizani su razoružali neprijateljsku posadu u selima:
Strašnik, Doljnjake, Kuljanje, Mencencane, Bijeljevinu i dr. i zaplijenili 5
puškomitraljeza, 173 karabina, 17.000 metaka i drugog ratnog materijala. Neprijatelj
je izgubio 29 mrtvih i mnogo ranjenih. Strijeljano je 20 ustaša i zarobljeno 75
domobrana i žandara".
Kada bilten glavnoga stana tvrdi da je iz stroja izbačeno čak tri puta više ljudi,
nego li je zapljenjeno njihova oružja, to je dokaz kriminalnosti cijele vojske. Osobito ako
je razlika preko 2.000 ljudi! Kamo su oni nestali? Uostalom, izraz "istrijebili" jasno
pokazuje kakva je titoistička vojska bila486: "Slavonija/U toku posljednjih mjeseci na
teritoriji III zone istrijebljeno je 2188 okupatorskih vojnika i oficira, ranjeno 638, dok
je 962 vojnika zarobljeno. Naše jedinice zaplijenile su 3 topa, 34 granate, 15 bacača,
355 mina, 24 mitraljeza, 43 puškomitraljeza, 32 šmajsera, 1149 pušaka, 260 bombi,
221800 metaka, 3 radiostanice, 20 bicikla, 1 motocikl, 6 kamiona, 2,533.940.000 kuna.
Za isto vrijeme uništeno je 3 kamiona, 96 vozova, 7 oklopnih vozova, 50 lokomotiva,
331 vagon, 17 motova, 10 željezničkih stanica, 34000 m. pruge. Partizani su u svim
ovim bojevima imali 130 mrtvih i 315 ranjenih boraca".
Sljedeći tekst glumi dobre namjere. Ipak, pitanje je zašto se pljačke nisu sprječavale
te zašto se krivce nije kažnjavalo. Osim toga, očito je da su krivci bili u središtu
partizanske snage i da su inače poticali pljačku, da bi nahranili svoju vojsku487: "Ne
smije se više ponoviti
...-Što će ti to?-zapita drug Mirko onoga, koji je donesao one marame.
•
Nosim svojoj ženi!-promuca ovaj.
•
Zar ti ideš na babine s tom torbom?-upita drug Mile onoga sa torbom.
Ovaj sav pocrveni i ostade bez riječi.
485
"Bilten VŠ", br. 17.-19., lipanj - kolovoz 1942..str. 9. i 10.
"Bilten", br. 29.-31.
487
"Napred", list IV. U. B. Hrvatske, "decembar" 1942., str. 27.
486
Moglo se vidjeti još ovakovih slučajeva. Nemili, ružni slučajevi! Zbog njih smo
se morali crveniti.
Drugovi partizani! Više ovakovih slučajeva vidio sam na našem
pobjedonosnom putu s Valjuna pa preko proboja, od Izačić-Kule pa sve do Kladuše.
Dosta, na žalost! Oni su nedostojni nas, boraca za slobodu.
Rekvirirati se smije samo ustaška i izdajnička, imovina i to samo po naređenju
naših starijih drugova. Rekvirirane stvari treba predati Intendanturi Brigade, koja će
ih upotrebiti onako kako to odgovara interesima cjeline, a ne pojedinaca.
PLJAČKA OMETA NAŠU BORBU I ŠKODI JOJ.
Stojan Lalić, partizan (...)".
Zašto to nije napisao koji viši časnik ili komesar, a ne običan partizan? Uostalom,
jasno se govori da je promidžba, a ne pravo razlog zbog kojega se ne smije pljačkati!
Naime, pljačka imovine političkih protivnika posve je protuzakonita, a odobrava je ovaj
članak.
U nizu zapovjednih tekstova jasno se govorilo da treba oduzimati imovinu
"narodnim neprijateljima", pa i njihovim obiteljima. To se zvalo "ekonomske akcije",
a bilo je u stvari pljačka. Ovim je napisom auktor očito htio samo smanjiti individualnu
pljačku, radi promidžbe i zato da više plijena ostane nadređenim stožerima.
Zato je nejasan i ovaj članak:
"SPREČAVAJMO PALJENJE KUĆA
...Pravo da ti kažem, narod ovdje ima prilično nepovjerenja prema nama. Meni
postade neugodno, tijesno. Upitam ga zašto je to nepovjerenje.
Pa neki vaši pale kuće.
Kakvi naši? Nije to istina uvjeravao sam ga. Dugo sam se trudio, da im
objasnim da su to učinili neki neodgovorni ljudi, civili, a ne partizani. On je slijegao
ramenima. Palili su kuće i pljačkali.
Meni stade u grlu. Crvenio sam od stida. Razgovarao sam još malo i brzo se
udaljio".
Pozor, to nije sudska osuda ili prijetnja. I ovdje se čak ne spominje moguće
sankcije prema individualnim prekršiteljima. Ostaje samo promidžbeno pitanje.
Kriminalan je ovaj poziv488: "Herojskim borcima Jugoslavije
(…)Trujte bunare iz kojih piju vodu, palite kuće gde stanuju, dižite u zrak
njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja približava dan
oslobodjenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima. Ubijajte gdje god stignete.
Uništavajte sve što pomaže Musoliniju i Hitleru, tamanite Nedićeve četnike, Pavelićeve
ustaše.
Neka je nemilosrdna osveta nad mrskim neprijateljem!".
Nije riječ samo o ludilu, pa ni o poticanju ludila, koje je također zabranjeno. Radi
se o tome da partizani nisu imali snage drukčije ostaviti dojam. Komunisti su i prije Rata
bili izvan zakona. Naglašujemo zahtjev da se ljude "tamani", i to sve koji pomažu
neprijatelju!
Priznanja na tzv. suđenjima očito su lažna ili iznuđena. Strijeljanje Srbina-ustaše
potvrđuje da su partizani izmišljali i lijepili etikete svima koje su htjeli pobiti489: "Osude
vojnog suda komande ličkog područja
488
489
"Lički partizan", br. 7., 1. studenog 1942., str. 7., 8.
"Lički partizan", br. 8., 1. "decembra" 1942., str. 24.-26.
1. ustašu Kuruzović Ivana iz Vaganaca, starog 22 godine, po zanimanju
seljaka, koji je uhvaćen ranjen prilikom borbe oko Bihaća. Priznaje da je učestvovao u
raznim ustaškim akcijama, da je zapalio nekoliko kuća u Sadilovcu, priznaje da je
zaklao jednu ženu i dvoje djece - da je ubio. Osuda nad njim je izvršena.
2. ustašu Vidaković Ferdu, iz Lapca starog 32 godine, oženjenog sa dvoje djece,
zamjenika ustaškog povjerenika za Plitvice. Priznaje da je sam lično naredjivao
hapšenje Srba-seljaka, i osudio ih oko 20 na smrt. Osuda nad njim je izvršena.
3.ustašu Rendulić Milu, iz Rakovice, starog 26 godina, oženjenog sa dvoje
djece, po zanimanju seljak. Priznaje da je išao u akcije i da je tom zgodom palio.
Takodjer priznaje da je ubio dva čovjeka. Osuda nad njim je izvršena.
4.Pecić Nikola, iz Vaganca, star 22 godine, zanimanje seljak. Priznaje da je
zaklao dvije žene i troje djece. Osuda nad njim je izvršena.
5. ustaša Rupčić Jure, iz Rakovice, star 29 godina, otac jednog djeteta, po
zanimanju seljak. Prizanje da je išao s ustašama hapsiti ljude, da ih je zlostavljao i da
je ubio dva čovjeka. Osuda nad njim je izvršena.
6. ustaša Gašpar Jakov, iz Klanjca, star 26 godina, ne oženjen. Priznaje da je
palio kuće u Sadilovcu. Prilikom borbe u Sadilovcu priznaje da je ubio dva partizana, a
u akcijama u Petrovoj Gori zaklao je dva starca, četiri žene i dvoje djece. Osuda nad
njim je izvršena (...)
19.Tepavac Gjuro, ustaša - Srbin, iz Johovice, star 19 godina, bio je 9 mjeseci
ustaša, u Petrovoj Gori po naredjenju satnika zaklao dve žene. Osuda nad njim je
izvršena (...)
20. Orlić Mile, iz Frkašića, star 34 godine, bivši poreski činovnik. Navodio ljude
da se jave u četnike. Nije pomagao narodno oslobodilačku borbu ničim. Čitao četničke
letke i rasturao ih po selu. Osuda nad njim je izvršena.
21. Petričić Stevo, star 46 godina, otac petero djece, po zanimanju lugar.
Održavao sastanke na kojima je popularisao četnike. Upućivao ljude da bježe k
četnicima. Namjeravao i sam bježati četnicima. Osuda nad njim je izvršena. (...)
25. Plećaš Nikola iz Bruvna, star 29 godina. Bio četnički špijun. Dostavljao im
podatke o snazi i rasporedu partizanskih jedinica. Osuda nad njim je izvršena".
Dakle, da bi se strijeljalo Srbina, nije bilo dosta to što je četnik, nego mu je
trebalo dati etiketu “četnika ustaše”, odnosno onoga koji je Srbe vodio u četnike koji
surađuju s Nezavisnom Državom Hrvatskom ili se barem protiv nje ne bore, te su
prestali klati Hrvate. Priznanja su očito iznuđena.
Na Banovini i Kordunu te u Lici, promjena četničke taktike prema NDH užasnula
je partizane, jer su oni time morali udariti na svoju braću - Srbe, umjesto da svi zajedno
(Srbi partizani i četnici) ruše hrvatsku državu i ubijaju Hrvate. Osim toga, sama je
budućnost partizanskoga pokreta u tim prostorima bila dovedena u pitanje.
I Đilasovo se koljaštvo nastojalo prenijeti na one koje bi morale biti majke i
supruge, partizanske drugarice. Njegov se članak citira i parafrazira. U najgorim
odlomcima, o "svetoj mržnji"490:
"Iz korijena ćemo istrijebiti izrode našeg naroda
490
"Primorka", br. 4., ožujak 1942., str. 18.-20.
˝Mrziti okupatora - mrziti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu
svoga naroda, mrziti ga iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje - to
znači ostati vjeran svome narodu.˝ /M.Dj./ (...)
Ali je njihovo kolebanje izmedju naroda i okupatora, izmedju okupatora i
Saveznika raskrinkano. Istina danas sja i obasjala je crna lica narodnih izdajnika.
Uzalud se sakrivaju pred tim svijetlom istine, uzalud traže nove maske. Oštrom
narodnom oku i njegovoj pravednoj osudi neće više umaći. Narod će ih bez milosrdja
ugušiti i pregaziti. Bit će izrezana ta nakazna izraslina s divnog tijela našeg naroda!".
Taj nam članak svjedoči o mehanizmu zapovjedne odgovornosti najviših
komunističkih i drugih partizanskih dužnosnika za počinjene zločine. Nije bilo
slučajnosti ni individualne osvetoljubivosti, za koju ne bi bili krivi svi iz toga vrha. A
najkrivlji bijaše Josip Broz.
I to je jedan od uzroka veselja nad protuzakonitim bombardiranjem Zagreba491:
"Radio vijesti (...) Prije nekoliko dana pri svom letu iznad fašističkih država Sovjetski
bombarderi bombardovali su i Zagreb. Napad je izvršen noću sa bombama od 4000
kilograma".
"Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke
vojske Jugoslavije"492, tvrdi da su partizanski protivnici: "narodni izrodi, špijuni,
zvijeri, pavelić zvijer".
Uskoro poslije toga "Bilten" otvoreno priznaje strijeljanje 20 ustaša, ali bez
obrazložbe ili sudskoga postupka493.
"Žena u borbi", pokazuje žensku stranu partizanske paranoje. "Pismo majke
palog hrvatskog partizana" osvetom i mržnjom u partizane nastoji privući što više
Hrvata494.
"Majka Ljubice Gerovac nam piše" tekst je na tome putu. "Što smo doživjeli mi
Hrvati, da našu djecu i nas same proganjaju izrodi hrvatskoga naroda", tvrdi ucviljena
mati. Ali, Ljubica je na ulici ubila jednoga, ranila drugoga agenta i poginula495! Ona je
napala njih!
"Pregled tjednih događaja" list je Radio službe agitpropa CK KPH Karlovac.
"Poruka bivšeg poslanika HSS hrvatskom narodu"496 početak je uvođenja
komunističke frazeologije u istupe HSS-ovaca. Pavao Krce kliče "živjeli partizani, dolje
gospoda". Iako to još nije konačan obračun s drom Mačkom, očita je komunizacija i
izdaja temeljnih načela seljačke ideologije.
"Naš izvještaj" Glasilo JNO fronta u Dalmaciji trobroj pridružuje se tome
nastojanju člankom "Vodstvo Hrvatske seljačke stranke u Dalmaciji protiv narodnooslobodilačke borbe i narodnog ustanka"497.
"Naš glasnik", za srednju Dalmaciju opisuje "Život na anektiranom
području"498. Pri tome strašno huška na zločine formulacijama kao "krvavi račun
491
"Gračački partizanski vjesnik", br. 78., 5. X. 1942., str. 2.
"Bilten", br. 14. -15., veljača-ožujak 1942.,, str. 1.,2.
493
"Bilten", br. 17.-19., VI.-VIII. 1942., str. 9., 10.
494
"Žena u borbi", 1942., str. 28. i 29.
495
"Žena u borbi", br. 5., 1. VIII., 1942., str. 18.
496
"Pregled", br. 6. i 7., 25. X. - 7. XI. 1942., str. 9.,10.
497
"Naš izvještaj", br. 4.-5.-6., 19 42., "novembar", str. 15-20.
498
"Naš glasnik", br. 6., 21. XI. 1942.
492
narodnoj osvetničkoj ruci", "ubija fašiste, vojnike, špijune i izdajice". Ne zaboravimo
da su partizanima svi mirni čestiti službenici također bili izdajice i špijuni!
1943. – partizanska bežanija i talijanska izdaja
“Hans je streljao decu na kupanju - ne ja! On je ugušio malo dete u kolevci, jer mu je
svojim plačem smetalo da spava - a ne ja!”, “Ni ustaše nisu krivi zbog pokolja, to su
radili drugi, naredio je logornik”, “Nisu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema
među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju”, “Ne prevaspitavajte ih,
ne trošite uzalud vreme, ne nadmudrujte se s njima! Ubijte ih kao pse”
O strašnome pokolju u Krašiću, u kojemu je stotinjak ljudi ubijeno nakon
polaganja oružja na bojištu, a još preko dvjesta bez suda, nakon ponižavanja na zimi,
"Borba" javlja početkom 1943. godine499:
"S NAŠIH FRONTOVA Težak poraz ustaša na Žumberku
Vrhovni štab saopštava:
Početkom ove godine Trinaesta hrvatska proleterska brigada ˝Rade Končar˝
razbila je potpuno 33 i 35 ustašku bojnu na Žumberku kraj Zagreba. Ubijeno je 200
ustaša, ranjeno 100, zarobljeno 315. U naše redove stupilo je 40 domobrana.
Zaplenjeno je 400 pušaka, 7 teških mitraljeza, 10 puškomitraljeza, 2 teška
bacača, jedan kamion i dva motocikla".
"Borbin" članak priznaje da je stradalo 200 protivnika više, nego li je oružja
zapljenjeno. Dakle, stradalnici su morali biti civili, osobito imamo li na umu da je Krašić
bio zauzet, a s njime i vojna skladišta.
O skladu komunizma i pravoslavlja u Srba i Rusa vidjelo se na području bivše
Kraljevine Jugoslavije, ali i SSSR-a. Zato "Borba" rado prenosi vijest iz Moskve. Popovi
lako zaboraviše komunistički ateizam i zlosilje, samo da bi se zadržala imperijalna
nadmoć pravoslavlja.
"Pravoslavna crkva Crvenoj armiji
Prvojerarh pravoslavne crkve SSSR, Aleksej Ivanović Vedenski poslao je svoju
pahagiju (zlatnu ikonicu sa grudi) u vrednosti od 500.000 rubalja Crvenoj armiji i
uputio drugu Staljinu sledeće pismo:
˝Rukovođena vašim genijem Crvena armija pobedonosno goni neprijatelja iz
svetih predela naše otadžbine...˝".
I srpsko je pravoslavno svećenstvo bilo uz partizane. Članak "Svećenstvo je uz
Narodnooslobodilački pokret"500 nastoji, doduše, uz pravoslavne svećenike staviti i
katoličke, ali su oni na popovskome skupu listopada 1943. godine samo gosti.
Sukob četnika i partizana nastavlja se. On je okrutan, kada je riječ o vođama ili
onima koji ne žele ni u kojemu slučaju na partizansku stranu. U ovoj vijesti vidimo kako
499
500
"Borba", br. 33., god. VIII., 3. "januara" 1943., str. 4.
"Vijesti", br. 69., 14. studeni 1943., str. 2.
"Borba" iskusno skriva zločine svojih boraca, da ne bi kompromitirala titoizam, osobito
pred Srbima501:
"Smrt izdajnika Sekulića
Ovih dana je poginuo zloglasni bandit, četnički komandir Dragutin Sekulić iz
Vilusa. Kad su četnici videli da je Sekulić poginuo, sami su mu otsekli uši i nos, tvrdeći
da su to učinili partizani. Ali narod je sam uvideo ovu četničku podvalu i nije se dao
prevariti“.
Središnja su komunistička tijela inteligentnija u laganju, barem tako dugo dok se
bore za mase. Međutim, kada se prenose članci iz SSSR-a, nema finoće. Evo kako
izgleda u varijanti visokoga sovjetskog dužnosnika, Manuilskoga502: "Govor druga
Manuilskog/Kao čopor preplašenih zveri bežaće oni kroz opustošene zemlje
Drug Manuilski, član Centralnog komiteta Savezne komunističke partije
(boljševika), održao je 18 januara govor Crvenoj armiji
Koliko su strašnih patnji preživeli milioni sovjetske dece. Ruski očevi su im dali
život, ruske majke su ih rodile, a fašistički izrodi nameravali su da polome i unakaze te
malene živote (...)
Hitlerovski izrodi želeli su onakav rat, kakav su imali u Francuskoj. Oni su hteli
da žive na tuđi račun: piti šampanj i jesti čokoladu, slati opljačkane čarape svojoj
halapljivoj supruzi, koja je, u svojim pismima, neuporno ponavljala samo dve reči:
˝Pošalji! Daj!.˝
Metodologija laganja i raspirivanja mržnje i osvete tipična je, pa je valja proučiti
na nekoliko primjera komunističkoga huškanja. Prvo se raspiruje mržnja prema
protivniku zbog neprovjerljivih zločina, o kojima se ništa stvarno ne zna, ali ih se
prikazuje što gnusnijima i što masovnijima: “Prokleto pokoljenje izroda
Da, Hitler je varao i vara milione svojih vojnika. Ali ih je varao zato što su oni
hteli da budu prevareni (...)
To je fašističko pokoljenje koje je kralo od drugih naroda sa istom lakoćom s
kojom kradu u rovovima i bunkerima jedan od drugoga cigarete i rakiju. To pokoljenje
pljačka po tuđim zemljama i vuče sve opljačkano u hitlerovsku Nemačku. Sa
potamnelim, ludim pogledom bacaju se fašistički psi na žene tuđih narodnosti, dišu im
u lice smrdljivim ustima, smrdljivim pokvarenim zubima. Sa hladnom žestinom
istrebljuju ti stvorovi stanovništvo okupiranih zemalja, izvežbani u streljanju u žive
ciljeve u fašističkim koncetracionim logorima. Prokleto pokoljenje izroda iz kojih veje
smrt i raspadanje. Hitlerovski vojnik hrabar je kad ima automat u ruci, a pred njim se
nalazi nenaoružan čovek. On je spreman da učini najgnusniji zločin, od koga se ledi
krv, samo ako je uveren da ne može biti kažnjen. On zahteva da mu žrtva ljubi ruke. On
je drzak ko vojnik, ali je plašljiva kukavica kao čovek i građanin. On je pun oholosti,
zna da ga svi mrze i zahteva, kao i njegov ništavni firer, da mu se svak klanja. Ali kad
ga dobro tresneš, postaje odjednom potpuni idiot. Počinje da plače, misleći da će
nekoga dirnuti svojim suzama. Ako to ne pomaže onda otpoćinje uveravati da je vaš
simpatizer i da sve što je učinio u vašoj kući nije on učinio, nego da je to učinio neko
drugi. Njegov kukavičluk, njegov egoizam - to je osnova njegovog imperijalističkog
mentaliteta”.
501
502
"Borba", br. 35., god. VIII., 17. "januara" 1943., str. 3.
"Borba", br. 36., g.. VIII., 24. "januara" 1943., str. 3.
Zatim se sve protivnike prikazuje rasno i kulturalno degeneriranima. Zamislite,
Nijemac ne pozna marksističku literaturu: “On ne poznaje Lenjina i Marksa, ali on zna
za Gebelsa i to je za njega dovoljno da se ubroji u višu rasu. - ˝Danas je naš vod
organizovao svinjče. Naždrao sam se kao nikad. Pojeo sam čitavu praseću glavu, ali
nisam mogao dovršiti uvo. Bacio sam ga ruskom mužiku, ali ga je u letu uhvatio
ovčarski pas. Crkao sam od smeha, toliko je bilo zabavno˝. Takvim je jezikom pisao
svojim roditeljima pisma nemački vojnik”.
Kada su se iskazali strašni zločini (makar i izmišljeni), krivnja svih protivnika i
nepostojanje njihove duše, ostaje samo još pozvati na ratne zločine nad zarobljenicima i
ranjenicima te genocid nad cijelim njemačkim narodom. Sve se to uza sitne promjene,
primjenjuje i na Hrvate: “Goni ih, druže borče!
Kao čopor preplašenih zveri bežaće kroz opustošene zemlje. I nijedna ruka neće
im pružiti mrvicu hleba, neće im pružiti čašu vode. Čađ popaljenih sela i naselja
izjedaće im oči. Vetrovi će ih udarati u lice omčama vešala, koja su podigli u
okupiranim zemljama. Ljudi će im pljuvati u lice, a osirotela deca bacaće se
kamenicama na njih. Streljane žrtve ustaće iz grobova i stajaće pokraj puteva,
pozivajući na osvetu. Tada će oni vapiti za milošću. Tada će svaki od njih uveravati u
svoju nevinost i bacati krivicu na drugoga. Hans je streljao decu na kupanju - ne ja!
On je ugušio malo dete u kolevci, jer mu je svojim plačem smetalo da spava - a ne ja!
Tada će oni optužiti svog pobesnelog firera i uveravati da su bili prevareni. Tada će oni
shvatiti kuda su odveli Nemačku svojim zločinačkim ostvarivanjem đavolskog
Hitlerovog plana. Ne vjeruj im, druže!...".
Ono nije članak za jednokratnu uporabu. Naslove kao "Goni ih, druže borče",
"Prokleto pokolenje izroda" i "Kao čopor preplašenih zveri bežaće..." sretat ćemo u
mnogim kasnijim partizanskim tiskovinama. Svaki će "narodni umetnik" nastojati dodati
tome sustavu mržnje svoju inovaciju. Stvorit će se obvezujuće ozračje mržnje i osvete.
Odjeke nije trebalo dugo čekati. U sljedećemu članku u "Borbi"503 vidi se
relativnost komunističkoga internacionalizma pa i interrasizma. Osjeća se izravni odjek
ruskoga protugermanstva pa čak i namjerno jezično miješanje ruskoga izraza "German",
što znači "Nijemac", s crnogorskim značenjem, koje je rasno, a ne nacionalno.
"NJihovi planovi će propasti/Ova vojska skupljena od razbojnika koji su
krvarili ruke širom Evrope u broju od preko 90.000 kriminalaca
Uhvaćeni radiotelegrafista iz oborenog aviona, koji se dva mjeseca borio na
Istočnom frontu, kada se našao na zemlji, kukavički plače, moljaka i pravda se: on
nije, kaže, kriv. Prisilili su ga da ratuje nekoliko mjeseci. On nije bacao bombe, to su
radili drugi. On je ˝samo˝ javljao gde treba da dođu avioni i bace bombe. On nije ubio
četvero dece, oca i majku na seljačkim kolima na drumu za Bihać - Bosanski Petrovac,
˝samo˝ je javio da ide izbeglička kolona. Legionari, školovani u Njemačkoj da se bore
protiv ruske braće pod nemačkom komandom od kaplara do generala, jer su ˝slovenske
svinje˝, Nemci ne mogu, kao viša rasa, imati poverenja, također nisu krivi. Mobilisali
su ih i poslali - da kolju žene i djecu. Ni ustaše nisu krivi zbog pokolja, to su radili
drugi, naredio je logornik. Dražini četnici su samo protiv ˝Turaka˝, a idu s Italijanima,
Nemcima i ustašama jer to hoće vojvode, oficiri i - Draža i izbeglička vlada. Neki
Nijemci, zarobljeni kod Sanskog Mosta, ljube koljena našim borcima da im se poštedi
život, a talijani pevaju ˝bandieru rosu˝, pošto su pre toga palili kuće i ubijali žene, decu
503
“Borba”, br. 37., 8. veljače 1943., str. 1.
i starce. Fašistički psi osećaju da su psi, besni psi, da su na najnižoj stepenici svih živih
stvorova, da su se uprljali nevinom krvlju i radi toga su kukavice, podle i ništavne. I svi
oni, kada nam padnu šaka, govore da će Hitler propasti. Pa ipak, oni vrše još veće i
užasnije zločine nego ikad. Drukčije ne može biti: oni su se već toliko uprljali nevinom
krvlju, da danas, pred sudom koji se neizbežno primiče, svoju savest mogu smirivati
samo novim i sve užasnijim zločinima”.
Uz neke nijanse (više sokoljenja prikazbom protivnika kao kukavica), postupak je
isti; sve protivničke vojnike treba prikazati strašnim zločincima. To je zapovijed ratnih
zločina i genocida. Hrvati će se, posljednjih pola godine Rata, na udaru takve vojske naći
jedini i zato je to genocid nad Hrvatima: “Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vreme,
ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijte ih kao pse, kako su i zaslužili,
osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će
za zločine biti kažnjen, da nema milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka
tuđeg, mukom stečenog dobra! Nisu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među
njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad
požarima i vriskom majki i dece, koji nije žderao hleba koji su s mukom izorali naši
ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim
iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smelog,
partizanskog udara!".
To da Đilas i njegovo društvo za ljude govore da su im protivnici bijesni psi, koje
treba pretući pa ubiti, posve je uobičajeno. Ipak, treba ukazati na postupak kojim se u
komunističku demagogiju uvlači otvoreni rasizam i šovinizam.
Sovjeti, a za njima i jugokomunisti, prvo bi Nijemce okrivili za rasizam i zločine
te napadaj na SSSR i osvajački rat. Zatim bi naveli neke primjere ratnih zločina, ne bi li
čitatelja još više ostrastili. Njihov odgovor neće biti, da je rasizam zlo ili da ratni zločini
ne valjaju, nego da poraženoga protivnika treba "istrebljivati", ubijati kao bijesno pseto.
Rusko će se bjesomučje prenijeti i u NDH, protiv Hrvata. Da bi se očuvala sva silina
međurasne i međunacionalne mržnje, u provedbi pokolja i genocida nad Hrvatima će ipak
glavnu riječ imati nehrvati.
Ako su sovjetski napisi imali zapovjednu važnost za jugokomuniste, "Borbini" su
je imali za komuniste iz Hrvatske, koji su uređivali "Vjesnik".
O protivnicima se piše sve najgore, najkrvoločnije, stvari. Takav je i članak
"Izbezumljene zvijeri"504, koji i doslovno ponavlja neke formulacije iz već navedenih
huškačkih tekstova: "No vrlo skoro i nemilosrdno stići će ih sve do posljednjega takova
kazna, kakovu ne pamti povjesnica našeg naroda. I ime i sjeme biti će im prezreno i
prokleto kao i njihovim gospodarima. Kao čopori preplašenih zvijeri bježati će oni iz
opustošene zemlje.
Ljudi će im pljuvati u lice a osirotjela djeca kamenjem će ih tući. Poklane žrtve
ustati će iz grobova, stajati će na putu i tražiti tešku, krvavu odmazdu, koja neće izostati
i onda jao njima, jer ni jedan neće izbjeći".
To je poziv na genocid nad "sjemenom", a osvete izvan svakoga prava. Rječnik i
stil je preuzet od ruskih "koljačkih romantičara" (Manuilski, Tolstoj, Erenburg, Kalinin,
Smirin). Dodano je balkansko psovaštvo i kletve. Sve je to huškalo čak i djecu na pokolj
ratnih zarobljenika.
504
"Vijesti", 16. rujna 1943., str. 1.
I središnje titoističko glasilo u Slavoniji više ili manje otvoreno pokazuje
partizanska zločinstva. Hvali se člankom "Zauzeće Sirača - uspjeh našeg korpusa"505.
Saznajemo da su jedinice "I. Slavonskog korpusa" u 15 dana svibnja i lipnja 1944.
godine zarobile 668 neprijatelja i 12 oficira a ubile 582 ustaše i 6 oficira. Ali, oružja su
zapljenili za manje od 700 boraca! To jasno znači da su pobili više od 500 nenaoružanih
ljudi a, objavljeno u novinama, da tako i treba činiti. To je masovan ratni zločin, a kao
sustav protiv Hrvata, dio genocida nad hrvatskim narodom.
Odatle i lažno suđenje zarobljenim vojnicima. Bez postupka, bez zakona, bez
kvalificiranih ili izabranih sudaca, oni bi zarobljenih Hrvatima "sudili" u srpskim selima
i onda ih likvidirali. O tome govori i članak "Ustaški krvnici pred narodnim sudom"506.
"Naprijed" je, kao središnji titoistički list, davao smjernice za takva suđenja.
Za odnos prema ratnome pravu važan je članak "Mi smo sudili za nasilja nad
sovjetskom braćom"507. Ubili su Franju Jurkovića, legionara, dragovoljca iz 369.
ojačane pukovnije, bez krivnje prema njima. To je skrajnje nepoštivanje svakoga
prava i morala. Vidimo utjecaj panslavizma ("sovjetska braća") i revolucionarnosti. I
poziv na recidiv kao načelo: "Naći će se još Jurkovića, ali i njih će stići ista sudbina". A
to ne pišu podivljali osvetnici, pojedinci, nego vođe Revolucije u Hrvatskoj, na čelu s
Andrijom Hebrangom. U novinama!
1944. - pobjeda na vidiku, milosti nema
“Ustaški psi koji misle da bi svojim licemjernim litanijama i hijenskim iskorištavanjem
naših rana”, "Pridružite se junačkom srpskom narodu...Vi osim toga trebate pomoći
postradalom srpskom narodu Banije u radnoj snazi i kiriji koliko god možete",
“Jamarima je samo mjesto da crknu u jami"
"Lički kurir" prenosi "Upozorenje"508, u stvari ultimatum Josipa Broza, od 6.
siječnja 1944. godine. Prijeti se svima koji ne prijeđu na stranu titoista. Radi se o prvoj od
triju titoističkih amnestija, koje su sve bile lažne i svojom su suštinom zapovijedale ratni
zločin nad svima koji se ne predaju titoistima. I te su amnestije u stvari bile zapovijesti za
zločine, i to prije svega nad Hrvatima509.
Taj list priključuje se hajci na dra Mačka člankom "Mačekovcima pada maska s
510
lica" . Optužuje ga se i za ustaško-četničku suradnju.
Taj list donosi i članak "Pojačajmo budnost" u kojemu kaže511: "Ustaški,
četnički i Mačekovi agenti, ovi izdajnici svoga naroda...". Vidimo da je dr Maček
potpuno žrtvovan uz ustaše i četnike. S njime su na smrt osuđeni i pripadnici HSS-a,
domobrani i drugi.
"Glas Splita" posebno je obradio bombardiranje Splita u kojemu su na licu
mjesta ubijene 222 (poslije ih je od posljedica preminulo više od 300) civilne osobe,
505
"Glas Slavonije", br. 1., 24. "juni" 1943. Znatan dio članaka pisan je ćirilicom.
"Glas Slavonije", br. 2., 5. "juli" 1943., str. 6.
507
"Naprijed", broj 15., strana 4., 28. srpnja 1943.
508
"Lički kurir", br. 36., 18. siječnja 1944., str. 2.
509
O tome knjiga "Genocid nad Hrvatima zapovijeda Tito", str. 86. i dalje.
510
"Lički kurir", br. 46., 27. ožujka 1944., str. 1.
511
506
navodeći i ovo512: "Ti zločinci koji su naš grad pretvorili u vojni logor, koji su skoro
svaku kuću pretvorili u vojni objekt, koji su svoje razbojničke trupe posijali među naše
građane i svojim prisustvom u gradu izazovno stvorili mogućnost bombardovanja danas hoće da nad grobovima žrtava, - kojih sigurno ne bi bilo, kad bi naš grad bio čist
od te krvave okupatorske zvjeradi, - poluče jeftin i gnusan propagandni efekat (...)
Ustaški psi koji misle da bi svojim licemjernim litanijama i hijenskim iskorištavanjem
naših rana...". Britanci su ubili stotine splitskih civila strašnim ratnim zločinom, a titoisti
ih opravdavaju. Naime, nije dopušteno ubijati civile u ratu ni izravnim ciljanjem na civile,
ni neselektivnim pucanjem na njih.
Članak "Sve dalje seže narodna osveta" piše: "Sramotni završetak zločinačkog
života Vojka Krstulovića opomena je svima onima koji rade protiv volje i interesa
naroda u momentima skorog oslobođenja naše zemlje. Neka strepe svi izdajnici naroda,
neka strepe svi oni, koji se još kupe oko okupatora, ustaša, četnika i mačekovaca, jer se
sve više steže oko njih obruč mržnje i gnjeva i osvete naroda". Vojka Krstulovića su
ubili na ulici. Kao član mladeži HSS-a, on je u Dalmaciji organizirao opskrbu
izgladnjeloga naroda, i to mu je za partizane bila dovoljna krivnja. Nije bio ni vojnik, ni
ustaša pa ni važan državni službenik. A ipak titoisti kažu "Sramotan svršetak
zločinačkog života". Za koga sramotan? Za ubijenoga? Tako će stotine tisuća, među
kojima najviše mladih, Hrvata biti ubijeno na kraju Rata.
I u Slavoniji su listovi bili na čisto protuhrvatskoj crti. Sretno se javlja513:
"Saveznički avioni bombardirali Zagreb, Zadar i Šibenik". Iako se legalizam glumi
tvrdnjom da su razrušeni vojni objekti, ali se priznaje i rušenje "fabrike ˝Union˝" i
"ustaški uredi", ostaje jasno da su pobijeni i mnogi civili i uništeni civilni objekti. Sve su
to ratni zločini.
Po toj se logici hvali i ubijanje njemačkih civila514: "Prošle sedmice bačeno je na
Njemačku 20.000 tona bombi".
I poslije se hvali bombardiranje Zagreba. Članak se zove515: "Zagreb je ponovno
bombardiran". I tu se, između ostaloga, sprema pokolj, člankom "Ako kukaju i za
kukati im je"516.
U nastavku veličanja zrakoplovnih ratnih zločina je članak517: "Saveznički avioni
pretvaraju Berlin u ruševine". Govori se o 300.000 zapaljivih i 10.000 ekspozivnih
bombi. Svime se time slavi teške ratne zločine. Tu je i "Bombardiranje Zagreba"518,
nove pohvale zločincima.
I druga je vrsta vijesti potpora ratnim zločinima. U istome broju je tekst "Dva
uporišta - 1.000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih fašista". Ali, zapljenili su samo 680
pušaka u Bizovcu, dakle ubijali su civile. I drugi članak, "I sedma fašistička ofanziva je
propala"519, kaže da su titoisti ubili 8.000 Nijemaca, četnika i ustaša, ali zapljenili samo
1.600 pušaka!
512
"Glas Splita", br. 11., 8. lipnja 1944. str. 2.
"Vijesti", br. 62., 29. veljače 1944., str. 1.
514
“Vijesti", br. 62., str. 2.
515
“Vijesti", br. 63., 3. ožujak 1944., str. 1.
516
“Vijesti", br. 63., 3. ožujak 1944. str. 2.
517
“Vijesti"; br. 66., 14. ožujak 1944., str. 1.
518
“Vijesti", br. 88., 2. lipnja 1944., str. 1.
519
“Vijesti", br. 98., 23. lipnja 1944., str. 1.
513
Zanimljiva je vijest "Crvena armija ulazi u Hrvatsku"520. Iako se to kasnije
"ispravlja" tvrdnjom da se radi o "Hitlerovoj nakaradnoj tvorevini NDH", pod time se
misli na ulazak Crvene vojske u Zemun. Kasnije će komunisti bez problema i Zemun i
cijeli istočni Srijem predati Srbiji. Vijest je i "Narod sudi koljačima"521. Naravno, radi se
o linču, bez pravoga suđenja, kojim su ubijena četvorica Hrvata.
Najvažniji je slavonski list "Glas Slavonije". On nastavlja napadati dra Mačka
člankom "Putem otvorene izdaje"522. Otvoreni su partizani; oni se sada ne boje samo
sporazuma Nezavisne Države Hrvatske i četnika u njoj, nego i dra Mačka i Draže
Mihailovića. Ostvari li se on, moglo bi se napraviti branu komunističkome prodoru i
obnoviti karađorđevićevsku jugoslaviju. Zato i jedne i druge proglašuju izdajicama svoga
naroda i koljačima drugog. Problem je samo u tome što klanja ne nastaju zbog
sporazuma, nego zbog revolucije i nesporazuma.
I u karlovačkome se području već od proljeća 1944. godine ljudima nametalo
otvorene prijetnje. Tekst "Ne smije biti više promatrača"523 to najavljuje već svojim
naslovom. Citiraju se Brozove riječi: "Nitko nema prava da traži od njih da i dalje sami
snose teret ove teške borbe". Iz toga Članak izvodi: "Ne ginu borci (...) za to da bi netko
sjedeći u zapeću trljao ruke i podsmjehivao se...". I zaključak je krvoločan i genocidan,
dok navodi Brozovu poruku: "Tko se nebi odazvao ovoj najčasnijoj dužnosti s pravom
će biti žigosan ne samo kao kukavica, nego i kao izdajnik svoje domovine...". Izdajice
se strijelja ili vješa. Titoisti su to jasno određivali i za civile. Osim toga, iz ovoga se vidi
da vojnicima protivničkih vojski nije bilo nikakve milosti.
Broza se citira i u članku: "Odlučite se, da ne bude kasno"524. On kaže: "Svi oni
u koliko odmah ne pređu u redove NO vojske i partizanskih odreda Jugoslavije i
svojom borbom ne operu sa sebe sramotu izdaje, bit će stavljeni pred narodni sud i
snosit će najteže posljedice za svoju izdaju". Dakle, i time se potiče ratne zločine, jer se
po međunarodnim konvencijama ne smije suditi vojnicima protivničke strane, ako se ovi
drže tih konvencija. Broz za zarobljenike određuje smrtnu kaznu, kao za izdajice.
I ove su titoističke novine prihvatile sretno pisati o zločinačkim bombardiranjima
hrvatskih gradova od strane Ujedinjenih nacija. O tome javlja članak "Bombardirani su
Zagreb i Split..."525.
"Bombardiran Zagreb"526 je članak koji nastavlja taj stav. Takvih će napisa biti
sve više i više. I drugi su gradovi stradavali, na veselje titoista527: " Bombardiran je
Slavonski Brod".
Sada, kada su kao izdajice definirali sve koji se ne žele boriti na njihovoj strani,
partizani donose članak "Teško izdajicama"528. Poenta je: "Teško izdajicama vlastitog
naroda, jer će naša junačka NOV ući u Karlovac, u Zagreb i u druge hrvatske gradove
(...) prije nego bi si oni mogli zamisliti. Ako bi ih do tada poštedila savezničke bombe,
odgovarat će za svoje izdajstvo pred pravednim, ali neumoljivim narodnim sudom". U
svim je tim člancima jako upadljiva glorifikacija narodnih sudova, kao čista linča, jer oni
520
“Vijesti", br. 133., 25. listopada 1944., str. 1.
“Vijesti", br. 135., 4. studenoga 1944., str. 2.
522
"Glas Slavonije", br. 26., 8. travnja 1944., str. 1.
523
"Karlovačke vijesti", 26. travnja 1944., str. 1.
524
525
526
"Karlovačke vijesti", 27. svibnja 1944., str. 1.
527
528
"Karlovačke vijesti", 31. svibnja 1944., str. 1.
521
nemahu ni postupka ni materijalnoga kaznenog prava. A u to se doba itekako moglo
organizirati čestita suđenja!
To se nastavlja, čak, člankom "Poruka prevarenima i zastrašenima"529.
Naglasak je: "Nedajte da vas čas sloma Njemačke zateče u službi Hitlera i Pavelića, jer
vas u takvom slučaju neće moći spasiti nikakovi izgovori". Ovdje se čak ne govori ni o
vojnicima, nego samo o ljudima u službi protivničkih vlasti. Još je gore to što se otvoreno
napada samo Hrvate i lojalne državljane Hrvatske.
I u ovome se listu javlja "Slom 7. ofenzive"530, s omjerima po kojima je ubijeno
8.000 Nijemaca, četnika i ustaša, ali je zapljenjeno oružja za ne više od 2.200 ljudi. To
potvrđuje zločine nad civilima. Istina je bila suprotna. Oko Drvara su komunisti bili
pretrpjeli težak poraz s više tisuća poginulih i zarobljenih. Broz je morao bježati u Bari pa
na Vis, pod štit 5.000 angloameričkih specijalaca, mornarice i zrakoplovstva UN-a.
Druga je amnestija objavljena 31. kolovoza 1944. godine, s važnošću do 15. rujna
i prijetnjom smrću onima koji se do tada ne predaju. Hrvatska se vojska jednostavno nije
mogla predavati, jer je bila organizirana, uprkos pojavama špijunaže i defetizma. Zato je
Andrija Hebrang od Broza zatražio još 15 dana roka za predaju Hrvata.
"Banijske vijesti" svjedoče o stanju na Banovini, koja je, uz Liku i Kordun, prva
krenula u krvavi rat protiv Nezavisne Države Hrvatske. Naravno da su, ne samo na tome
području, Srbi još uvijek bili u ogromnoj većini u partizanima. Odatle članak "Hrvati,
odlučujte se"531, koji izlazi u veljači 1944. godine. Poziv kaže: "Pridružite se junačkom
srpskom narodu (...) Vi osim toga trebate pomoći postradalom srpskom narodu Banije
u radnoj snazi i kiriji koliko god možete". Tako su zamišljali Jugoslaviju. Partizani
bijahu srpska vojska!
Članak "Javno suđenje ustaškim zločincima"532 govori o suđenju na kojemu
poslije "postupka", na primjer, jedan od osuđenika na smrt prizna i ovo: "Ubio sam
muško dijete, 4 godine staro". Bilo to istina ili ne, taj je čovjek morao proći strahote dok
nije priznao.
Članak na ćirilici, "Osveta i samo osveta"533 samo je jedan od odraza strahotnih
huškanja iz listova središnjih titoističkih organa. Zaključak mu je: "Osveta i smrt
njemačkim osvajačima i njihovim pomagačima ustašama i četnicima, kao i svima
onima koji ih na bilo kakav način potpomažu!". Tu se vidi poziv na pokolj i osvetu, ali
ne samo ni protiv vojnika, što se ne smije po ratnome pravu, nego i protiv svih onih koji
vlastima i na koji način pomažu!
"Agenti Mačeka na djelu"534 je članak koji nije samo odraz srpske komunističke
mržnje prema Hrvatima, nego i straha od Mačkove privlačnosti za Srbe, četnike, koji bi
mogli povratiti i kralja Petra Drugoga.
U poglavlje o prihvatljivosti četnika partizanima spada i članak "Kazna stiže
četnike - izdajnike"535. Drukčije su ih još zvali četnici - fašiste, špijuni, saradnici pa čak i
četnici - ustaše. Partizani su jedva čekali da im se pridruže "zavedeni četnici", koji su bili
529
"Karlovačke vijesti", 13. lipnja 1944., str. 1.
"Karlovačke vijesti", 20. lipnja 1944.
531
"Banijske vijesti", br. 12., 3. veljače 1944., str. 1.
532
"Banijske vijesti", br. 16., 19. veljače 1944., str. 1.
533
"Banijske vijesti", br. 26., 28. ožujka 1944., str. 2.
534
"Banijske vijesti", br. 34., 22. travnja 1944., str. 1.
535
"Banijske vijesti", br. 36., 28. travnja 1944., str. 3.
530
spremni na borbu protiv Nezavisne Države Hrvatske i genocid nad Hrvatima. Ostale su
likvidirali pod navedenim etiketama.
U to se vrijeme među titoistima već uhodao sustav natjecanja među postrojbama
istoga ranga. Ali, priznavalo se samo krvave uspjehe. U dva mjeseca četiri su brigade 7.,
banijske, divizije ubile po 100-200 ljudi, ukupno 658, ranile 773, a zarobile 60 četnika i
33 pripadnika Hrvatske vojske536. Ono što zastrašuje, jest da su pri tome zapljenile oružja
za samo kakvih 110 vojnika! To znači da su mnoge civile poubijali, bez suda.
Članak "Nećete izmaći zasluženoj kazni"537 prijeti Komisijom za utvrđivanje
zločina okupatora i njihovih pomagača. Ali, ta je komisija smrtnu kaznu predviđala za
svaku sitnicu, za puko preživljavanje u Nezavisnoj Državi.
Ustanak u Istri komunisti su proveli uz pomoć srpskih postrojbi iz Like i
Gorskoga kotara. Istarske su Hrvate goloruke gurali u prve redove, a Broz se kasnije u
izvješćima Staljinu hvalio time da oni masovno ginu.
Učvrstbom hrvatske vlasti, makar i uz pomoć njemačkih postrojbi, partizani su
morali promijeniti retoriku. Iako Nijemci u Istri nisu bili okupatori, partizani mržnju
nastoje okrenuti protiv njih. Takav je članak "Teče švapska krv istarskim cestama"538.
Naime, Nijemci su u Istri okupatori mogli biti jedino uz pretpostavku da Istra
pripada Italiji, s čime se bila složila i karađorđevićevska država. Kada je Kraljevina Italija
izdala svoje saveznike, oni su joj postali ratni neprijatelji. Svatko tko je isticao talijanske
zločine nad Hrvatima, morao je pozdraviti silu koja ih je smijenila u Istri, bez obzira na to
što je ta sila donedavno bila talijanska saveznica.
Još više, Njemačka je priznala prikljudžbu Istre Hrvatskoj i pomagala uspostavi
hrvatske vlasti u toj pokrajini. Nijemci su tiskali hrvatske početnice i kalendare. Nije bilo
stvarnoga ratnog razloga za dizanje ustanka u Istri, osobito u doba kada je već bilo jasno
koja će strana pobijediti u Ratu. Politički se može govoriti o potrebi da pobjedničke snage
Istru zaposjednu prije nego li Talijani pokušaju, kao sluge Ujedinjenih nacija, opet
povratiti vlast na kraju Rata. Ali, to nikada ne bi bilo problem, jer Talijani nisu imali
svoje veće snage a vlasti Nezavisne Države Hrvatske i njemačka vojska prije bi se
povukli pred partizanima - osloboditeljima, nego li pred Talijanima - osvajačima.
Jedini je cilj partizanskoga forsiranja Rata u Istri bio u ostvari komunističke
i jugoslavenske vlasti. Prije toga trebalo je uzajamnim borbama oslabiti hrvatsko
nacionalno tijelo, dovući Srbe i Crnogorce kao zapovjednike i osloboditelje i
ostvariti ideologijsku dominaciju jugoslavensko - panslavenskog diktata ojačanoga
komunizmom.
Titoistima nije bilo lako, sada, kada su Talijani prestali biti vojnom silom,
objasniti protiv čega ni za što se bore. Zato se Istra od početka našla pod njihovom prije
svega panslavističkom promidžbom. Istrani su, naime, htjeli u Hrvatsku. A ZAVNOH je
proglasio prikljudžbu Hrvatskoj i jugoslaviji. Međutim, potonja je bila država koja je
Istru bila Rapallskim ugovorom Talijanima i predala. Dakle, istarske je Hrvate trebalo
prevariti tako da ih se povede protiv Hrvatske, motivira emocionalno, a ne spominje
previše jugoslavija. Odatle članci kao "Ruska braća među nama" (o dezerterima
Vlasovljeve armije), "Iz bratskog SSSR" i "Osvetnici Katina"539 (o bratstvu i jedinstvu
536
"Banijske vijesti", br. 60., 18. srpnja 1944., str. 1.
"Banijske vijesti", br. 80., 25. rujna 1944., str. 1.
538
"Glas Istre", br. 6., 27. "januara" 1944., str. 6.
539
"Glas Istre", br. 7., "februar" 1944., str. 4.
537
Rusa i Poljaka, mržnji prema Nijemcima, što se sve može primijeniti i na istarske
Hrvate). Naravno, svi su ti članci bili prijevarni.
Članak "Njemački psi objesili narodnog svećenika"540 govori o mučenju i
ubojstvu kanfanarskoga svećenika don Marka Zelka. Jako je rijetko bilo da partizani
spominju ime i prezime žrtve protivničkih zločina, jer su najčešće lagali o njima. Osim
očito raspirivačke namjene Članka, tome treba pridodati i tekst: "...još jednom pokazali
svoju barbarsku krvožednu ćud. Ovaj gnjusni zločin htjeli su pripisati narodnim
borcima, ali su na vrijeme bili otkriveni (...) oni su već izvršili odvratne zločine nad
svećenicima Poljske, Čehoslovačke i drugih zemalja...". Taj dio ukazuje na lažljivost
sastavljača Članka, jer njemački postupak nije bio usmjeren protiv Katoličke crkve.
Njemačka je vojska znala počiniti zločina, ali su titoisti bili ti koji su pobili preko 600
katoličkih svećenika, redovnika i redovnica pa je, kao i u vijesti o Katynu, i ovdje u
pitanju titoistički prebačaj krivnje.
Iako se Broz Staljinu hvalio time da goloruki istarski Hrvati masovno ginu u
napadaju na Nijemce i hrvatske vlasti, u "Glasu Istre" piše se o velikim uspjesima, bez
vlastitih gubitaka. Takvi su članci i "Neprijateljski se garnizon predao", "II. brigada
likvidirala garnizon u Grižnjanu", "60 mrtvih i 26 ranjenih u dvije akcije" i "Istarska
omladina protiv SS-ovaca". Međutim, članak "16-godišnji komesar čete"541 (radi se o
Hrvatu Vilku Ružiću) ukazuje na zločinačkost Brozove vojske prema Hrvatima, jer su u
borbama zlorabili najmlađe.
Koja je nacionalna politika titoizma u Istri bila, svjedoči i članak "Nova
izdaja"542. Evo bitnoga: "Pokvarenjak Mogorović skupa s nekim reakcionarnim
svećenicima pokušali su prevariti narod onim što je njemu najsvetije: Njegovim
materinjim jezikom, školama i hrvatskom knjigom.
˝Mi ćemo narodu, u njemačkim štamparijama, natiskati hrvatske kalendare i
početnice, otvoriti mu škole. Narod će misliti da je to sloboda i neće se dizati u borbu˝.
Tako su mislili oni.
Zahvaljujući NOP-u koji se ubrzo ponovo raširio Istrom ta izdaja nije uspjela
(...) Opet se u Trstu, uz pomoć okupatora, štampaju hrvatski kalendari i početnice (...)
Naša nacionalna prava osigurat će nam samo NOB i nova Titova Jugoslavija, a ne
hrvatski kalendari štampani u njemačkim tiskarama u Trstu".
Dakle, krivi su protunarodni svećenici i Mogorović, koji je još i pokvarenjak, zato
što šire hrvatsku uljudbu i školstvo! Toliko o titoističkome odnosu prema Katoličkoj
crkvi i Hrvatima.
"Vjesnik" je i 1944. godine nastavio progonom dra Mačka. Takav je uvodnik
"Put Mačeka - put izdaje"543, koji piše Pavle Gregorić. Partizani su izdajice ubijali, a uz
dra Mačka je prije Rata stajala skoro cijela Hrvatska.
Na istoj se strani slavi: "Bombardiran Zagreb" uz formulacije "žestoko je
bombardiran" i "iz plačljivih izvještaja ustaške štampe i radiostanice vidi se, kako
savezničko bombardiranje teško pogađa ustaške razbojnike". Tom je zgodom poginulo
stotinjak civila, srušena crkva, pa je i preuzvišeni Stepinac javno osudio taj ratni zločin
UN-a.
540
"Glas Istre", br. 9., 2. "marta" 1944., str. 3.
"Glas Istre", br. 19., 25. VII. 1944., str. 3.
542
"Glas Istre", br. 29., 14. I. 1945., str. 2.
543
"Vjesnik", br. 4., 26 veljača 1944., str. 1.
541
Nastavlja se slaviti "Hiljade savezničkih aviona nad Njemačkom"544, jer je
"bačeno preko 2.500 tona eksplozivnih i zapaljivih bombi", bilo "žestoko
bombardiranje noću". Dakle, nema ciljanja, nego samo ubijanje civila.
Crveni svećenik, Svetozar Rittig, nije crvenio u takvu društvu. Za Uskrs govori
propovijed i s ovim formulacijama, o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj545: "... u ove tri
godine poklali milijun nevinih ljudi". To je čista, prostačka laž. A formulacija o, baš,
"klanju" namijenjena je osveti i genocidu nad Hrvatima. Partizanima poručuje: "...da ste
bolji kršćani nego oni koji se udaraju u prsa da su čuvari kršćanstva". Ti su "bolji
kršćani" pobili preko 600 katoličkih svećenika, redovnika i redovnica.
Na istoj stranici, pod naslovom "Rasulo u redovima četnika" saznajemo da oni
masovno prelaze u partizane, na Banovini 15, u Dalmaciji 39. Nema mnogo vijesti o
ubijanju četnika u borbama, a ove, koji prilaze partizanima, prihvaća se objeručke.
Članak "Na oružje, koji još čekate"546 piše HSS-ov komunist, seljak Stanko
Škare. Najvažnije je: "Tko ne bude pomagao svome narodu da se zlikovci dotuku i
unište, odgovarat će narodu kao izdajica". I on predviđa smrtnu kaznu za
nesudjelovanje u "uništavanju zlikovaca".
Naravno, "Vjesnik" prenosi i huškačke članke "Prokleto pokoljenje izroda"547 i
"Izdajice položite oružje inače ćete biti uništeni"548. "Naredba koja će biti izvršena"549
govori o lažnoj amnestiji od 31. kolovoza. Komentira je i kaže da će se pobiti sve vojnike
koji se do 15. rujna ne predaju te da će se i civile smatrati izdajicama i narodnim
neprijateljima. Za takve je partizanskim kaznenim sustavom bila predviđena smrtna
kazna. Članak je jako neprijateljski prema HSS-u.
Rusija se, kao slavenska, pravoslavna i komunistička, nameće čak i kada se
spominju zemlje Zapada550: "GOVOR G. ČERČILA: ˝Ne smijemo zaboraviti na veliku
ulogu koju Rusija igra u zajedničkoj stvari. Maršal Staljin osvrnuo se na naše borbe
na zapadu na plemenit način pun divljenja. Ja sada sa svoje strane moram istaći da
Rusi vezuju i uništavaju daleko veći broj neprijateljskih snaga nego saveznici na
zapadu˝ (...) O Poljskoj je premijer Čerčil rekao: ˝Mora doći do teritorijalnih promjena
na poljskoj granici. Rusija ima pravo na našu podršku u ovom pitanju, jer jedino
sovjetske trupe mogu da oslobode Poljsku˝".
Poljska slavenska braća, dijelom i zato što su katolici, morahu šutjeti i - boriti se i
ginuti za Ruse!
Individualnim, srpskim, osvetništvom odiše članak "Idem osvetiti brata"551. Srbin
Đuro Kresoević želi iz partizanske pozadine naprijed i ide se osvećivati zbog toga što mu
je brat poginuo - u borbi. Sličan je i članak "Dajte mi pušku da osvetim svoje sinove"552,
gdje nekakav 46-godišnji Dmitar Zorić iz Ljeskovice kaže da su mu kod kuće ostali žena i
dijete, a fašisti ubili tri sina. On bi se osvećivao, iako oni, očito, poginuše u borbi.
544
"Vjesnik", br. 8., 4. travnja 1944., str. 2.
"Vjesnik", br. 9., 12. travnja 1944., str. 3.
546
"Vjesnik", br. 25., 14. rujna 1944., str. 5.
547
"Vjesnik", br. 23., 30. kolovoza 1944., str. 3.
548
"Vjesnik", br. 24., 6. rujna 1944., str. 1. i 2.
549
"Vjesnik", br. 24., 6. rujna 1944, str. 3.
550
"Omladina", br. 13., 6. "oktobra" 1944. g., str. 3.
551
"Vjesnik", br. 22., 23. kolovoza 1944., str. 4.
552
"Vjesnik", br. 28., 5. listopada 1944., str. 6.
545
Srbe se uvijek uzima kao arbitre. Članak "Težak je grijeh mačekovaca prema
srpskom narodu"553, Bogoljuba Rapajića, kaže da je Maček kao ustaša, a to je osuda na
smrt.
I Kočo Popović, general-lajtnant, piše huškačke članke. Glavni mu je "Sila i beda
nemačkog vojnika"554:
"...Majstorstvo najsvetijeg našeg oružja, mržnje i osvete, nisu još svi naši ljudi,
ipak, u potpunosti postigli, jer nisu još svi spoznali do kraja dušu i srce glavnog,
vekovnog neprijatelja - nemačkog vojnika; bezdušnost i kukavičluk poganog, podivljalo
germanskog soja, koji se - nesumnjivo naklonjen tome - vežba u ubijanju i uništavanju,
teoriski, na nemačkoj zemlji, još od 1933. godine, a od rata stečenu veštinu primenjuje
širom Evrope.
U jednom svom pismu o ratu sovjetski pisac Ilja Erenburg ispričao je kako ni
Crvena armija nije, u početku, znala s kim ima posla. (...) Frica ovi pozivi nisu uopšte
dotaknuli, jer u njega nije bilo ni razuma, ni ljudskih osećanja. Crvenoarmejci su,
kasnije, upoznali do kraja Nemca-kukavicu. Baš zato su naučili da ga mrze neutoljivo,
da mu se svete nemilosrdno, baš zato ga, između ostalog, tuku tako sigurno.”
I opet se jugokomunisti dive sovjetskome promidžbenom uzoru. Zatim se prelazi
na mržnju prema svakome pojedincu, i nepoznatu, i objektivno nedužnu555: "...ali mi još
nismo znali, verovali da je cela nemačka vojska - vojska zločinaca (...) Ali čim Nemac
progovori, počne da zabašuruje, da se pravda kako je od početka rata u komori, kako je
samo izvršavao naređenja starešina, borac oseti da je pred njim punokrvni član
milionske armije zločinaca i kukavica”.
Nasuprot tome, Srbe se veliča. Tome se pridodaje i ljubav prema židovstvu. Mihajlo
Petrović govorio je za Radio London556 o Srbima i antisemitizmu: "...Nikada u Srbiji
nije bilo antisemitizma, ma da je u Beogradu u to vrijeme živio znatan broj Jevreja".
Jasno, ipak predbacuje Nediću progon Židova, ali nikako ne govori o starim srpskim
protužidovskim potezima.
Velikosrpstvo bijaše korisno Ujedinjenim nacijama, pa se trpjelo i
elementarnu laž, iako je još u 19. stoljeću Vasa Pelagić objavio knjigu “Verozakonsko
učenje Talmuda ili ogledalo čivutskog poštenja”557. Židove su Srbi optuživali za
ritualna ubojstva djece558. “Pripovijetke” V. S. Karadžića o Ivici i Marici govore da
su ih "Čifuti" htjeli uhraniti i pojesti, ali su, srećom, Ivica i Marica ispekoše njihovu
mater559!
Tako je srpski antisemitizam prelazio u nerazložnu mržnju i nadilazio
moralno opravdanu odvratnost prema ovakvim tvrdnjama židovske svete knjige
Talmuda (koju je 1907. godine objavila na ćirilici u Zagrebu Srpska štamparija)560:
“Da Čivuta nema na svijetu. ne bi ni sunce sjalo, ni kiša padala, niti bi ikakvog
blagostanja bilo na zemlji (Tr. Ebam f. 63.1)…
553
"Vjesnik", br. 28., 5. listopada 1944., str. 3.
"Nova Jugoslavija", br. 3., 1. april 1944., str. 5.
555
"Nova Jugoslavija", br. 3., 1. april 1944., str. 6.
556
"Radio služba redakcije ˝Naprijed˝", 18. IV. 1944.
557
“Pregled srpskog antisemitizma”, str. 16.
558
559
560
“Pregled srpskog antisemitizma”, str. 27. i 28.
554
Kao god što je čovjek nad životinjom tako je Čivutin od Boga postavljen nad svim
narodima na svijetu (Ib. f. 101.2)...
Svi su narodi koji nisu Čivuti. životinje, psi i magarci -blagi su dani samo za
Čivute, a ne za goje - jeretike - pse (Tr. Megilla,7. 2...
Ko prilijeva krv onijeh, koji nisu Čivuti, Bogu žrtvu prinosi (Falk, Schim. f. 247.3.
Bemid b. g. r. 21. f. 229.3)...
I najboljcg među kršćanima treba udaviti (Rasbi 14. ed. am 7.
a)… Opljačkati nevjernika sa svijem je dozvoljeno, a tako isto i nadnicu mu
zakinuti (Bebam f. 11.2.)...
Zabranjeno je nevjerniku davati zajam bez interesa (kamata) (Tr. Aboda S. f. 77.1.
psk. Tos 1 )”.
I u drugim listovima širi se zločinačka promidžba. Ilja Erenburg piše
"Proljeće"561: "Hitlerovci već govore o godini 1965. Oni pišu, da će početi ponovno za
20 godina, - ako im sada ne uspije da osvoje svijet. Mi moramo da ih odučimo ratovati.
Mi moramo zvijeri iščupati zube (...) Rano je da svetkujemo. Nije vrijeme da se
udobrostivimo. Nijemci se više ne nadaju u svoje ˝Tigrove˝. Oni se nadaju, da ćemo mi
zaboraviti i smiriti. Ali naš narod ne će zaboraviti pokolj dječice, naš narod ne će se
smiriti dok ne kazni djecoubice (...)
Neka u našim srcima plamti sveta vatra mržnje na neprijatelja!".
Erenburg urliče o patnjama "našega" naroda, huškajući time Ruse. Potencira
dječje žrtve. Mržnja mu je načelo! Kao i osveta, ona nije dio pravnoga sustava mišljenja.
Ta se mržnja primijenila u tekstovima hrvatskih partizana. Evo kako se razvijala
vijest o sudbini domobrana koji su bili postavljeni u obranu Aržana. 26. i 27. svibnja
1944., na poziv da se pojačaju akcije da bi se odvratilo protivnike u doba borbi kod
Drvara, partizani su zauzeli to mjesto. 3. brigada 20. divizije javila je o događajima od 26.
do 28. svibnja 1944562. Zapovijed joj je bila “lividirati garnizon Aržano”. Partizani su
ubili više stotina domobrana, zapljenili samo 130 pušaka, uza samo 2 svoja mrtva563. To
znači, da su u stvari na licu mjesta likvidirali branitelje koji bi se predali a i velik broj
civila.
20. divizija (zapovjednik pukovnik Uzelac, Srbin) je o tome javila 8. korpusu564.
Izvješće se moralo ponoviti565. Desetljećima poslije marljivi su beogradski vojni
povjesnici iz knjiga uklonili podatke o pokolju zarobljenika.
Srećom u Hrvatskome državnom arhivu postoje originalni dokumenti. Prvi
govori o samoj vojnoj djelatnosti566. I “političko izvješće” Kotarskoga komiteta KPH za
Imotski, od 31. svibnja 1944., opisuje samo vojnu akciju567. Ali ponovljeno vojno
izvješće (od 15. lipnja 1944. g., sačuvano u Zagrebu) kaže568: “U ovome garnizonu
nalazile su se dvije satnije domobrana (iz nađene arhive vidjelo se, da su skoro svi
domobrani bilo od 1941 god., bilo presvučene ustaše i legioneri), kao i 1 satnija ustaša
(…) ubijeno je preko 220 neprijateljskih vojnika, zarobljeno 130, od kojih je naknadno
561
"Radio služba redakcije ˝Naprijed˝", 27. IV. 1944.
“Zbornik dokumenata i podataka…” tom V., knjiga 27., str. 619.i dalje.
563
"Zbornik dokumenata i podataka...", tom. V., knjiga 28., str. 262. i dalje. Izvješće potpisao
potpukovnik Mile Uzelac, zapovjednik 20. divizije.
564
“Zbornik dokumenata i podataka…” tom V., knjiga 28., str. 238.–240.
565
“Zbornik dokumenata i podataka…” tom V, knjiga 28., str. 262.-265.
566
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, fond NOB, dok. br. 1050., 13. lipnja 1944.
567
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, fond NOB, KP-330/6323.
568
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, fond NOB, dok. br. 1088.
562
likvidirano 126 (…) Zarobljeno je 5 teških breda, 4 teška bacača (…) 2 mala bacača, 9
p. mitraljeza, oko 130 pušaka (…) naši gubitci 2 mrtva, 17 ranjenih”.
Nema ni govora da je bila riječ o ustašama ili legionarima. I treća je bojna bila
domobranska. Nju je natporučnik Storelli izvukao iz obruča. Disproporcija gubitaka
govori o likvidacijama oko 200 ljudi na licu mjesta. Ostalih 126 pobijeno je dan kasnije,
goloruko i svezano. Bačeni su u jamu “Podi” kraj Aržana, iz koje su ih 1990.-ih godina
izvadili ljudi Komisije za utvrđivanje žrtava Rata i poraća, te ih čestito sahranili.
9. lipnja 1944. g. Okružno povjereništvo KPJ za Zapadnu Hercegovinu istaklo je
zahtjev da se nađe načina za poništaj promidžbene djelatnosti tamošnjega katoličkoga
svećenstva, koje je otvorilo pitanje o sudbini domobrana zarobljenih u Aržanu, koji su
bili iz toga kraja569: “Jedan pop otvoreno se izjasnio u crkvi pred narodom ko se god
osejeća Mačekovac mora prihvatiti oružje i borbu protiv narodno oslobodilačke vojske
(…) Bacaju se razne parole koje su zastrašile narod a naročito slučaj u Hržanovu gde
su ubacili da se Četnici i Partizani zajedno bore, koji su sve zarobljenike poklali i
pobacali u jame”. Cilj nije bio utvrditi istinu ni kazniti partizanske zločince, nego
anulirati štetne političke posljedice. Okružni komitet KPH Biokovsko-neretvanski
Okružnom partijskom povjereništvu za Zapadnu Hercegovinu 23. lipnja odgovara
priznanjem pokolja, pohvalom glavnoga koljača, Marka Čabe, i savjetima za
promidžbeni odgovor570. Kotarski komitet KPH za Imotski ponovio je izvješće, potvrdio
da su ubijenici bili domobrani, i nije rekao ništa nova571.
“Slobodna Dalmacija” javila je o uspjesima 20. divizije člankom “Dalmacija se
ponosi vama”572. Uskoro precizira o padu Aržana573. Tu se glavnoga koljača Čabu
posebno hvali. I “Kronika”, izdanje “Slobodne Dalmacije” pridružila se tim pohvalama
zvjerstava574. “Glas borbe” javio je nekoliko puta o tim događajima575.
Tisak Nezavisne Države Hrvatske dugo je skrivao (valjda zbog cenzure) nesreću.
Kada je o njoj i javio (24. lipnja 1944. g.576), to je bilo bez poziva na osvetu. Dva
pobjegla sretnika posvjedočiše da je pukovnik Uzelac rekao: “Nema više milosti ni za
domobrane”.
Najružnije je jedno pisanje partizanskoga "Glasa Borbe". Taj je list objavio
članak - pjesmu "Ubij ga druže"577: "...Sveti se borac od 45 godina, svete se ostali borci.
Nijedan gad nije ostao u prljavoj jazbini.
123 bijedne kukavice prolazile su selima Kamešnice. U njihovim ušima
odzvanjao je jauk i plač poklanih dvihiljade seljaka. Dovedeni su zlotvori da im narod
Kamešnice sudi.
Milosti nema, Kletva za njima ide od kuće do kuće. Žene, djeca, sve što je ostalo
živo ispod njihovih noža viče. ˝Ubij ga druže˝. Stigla ih je osveta. Jamarima je samo
mjesto da crknu u jami".
Naravno da nikakva suda bilo nije, nego su ljude vodali po kršu, čak im nudili da
priđu partizanima, a onda ih svezane pobili bacanjem u jamu. Otvorenim veličanjem
569
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, fond NOB.
571
572
“Slobodna Dalmacija”, br. 48, 3. lipnja 1944., str. 1.
573
“Slobodna Dalmacija”, br. 52., 1. kolovoza 1944., str. 6.
574
“Kronika”, br. 20 , 2. lipnja 1944., str. 1.
575
“Glas borbe”, br. 9, 28. lipnja 1944., str. 4.
576
“Novo doba”, 24. lipnja 1944., posljednja stranica.
577
"Glas borbe", 4. lipnja 1944., str. 6.
570
takva zločina podupire se priprava konačnoga genocida nad Hrvatima. 20. je divizija
uskoro proglašena udarnom.
"Naprijed" je sustavno promicao razne vidove titoističkoga ratnog kriminala.
Dajući izvješće o trima mjesecima borbe, prikazuje sve korpuse u Hrvatskoj pod
naslovom "10.150 mrtvih neprijatelja u Hrvatskoj"578. Ali, zarobljenih ima samo 572!
Zapljenjenoga oružja nije više nego za 800 ljudi! Slično je stanje u svim korpusima. To
znači da su likvidirali civile i prikazivali ih kao vojnike. Ali, ubijali su ih bez suda!
Germanožderan je Erenburgov tekst "Zmiju treba uništiti"579.
Posve je genocidan Erenburgov članak "Svi"580: "Još uvijek ima u svijetu
naivnih ljudi, koji hoće da razdijele hitlerovske vojnike na zle i dobre (…) Nedavno sam
pročitao u nekim stranim novinama, da su zločinci samo SS-ovci, SD-ovci i SA-ovci. A
što se tiče običnih vojnika njemačke armije, oni nisu krivi za izvršene zločine (…)
najobičniji narednik 6. pješadijske divizije. On piše svom bratu: ˝…U blizini Gomela
opazili smo u šumi grupicu žena. htjele su se skriti (…) ja sam naredio svojoj četi da se
žene pobiju (…) sve je bilo gotovo za 3-4 minute˝ (…) Čitao sam u dnevniku kaplara
Paula Vogta iz 23. tenkovske divizije: ˝Te djevojčice mi smo svezali, a zatim smo ih
malo pogladili našim gusjenicama, da je milota bilo pogledati˝ (…) Nije čovjek onaj,
koji će braniti ubojice djece. Nije čovjek onaj, koji će se smilovati krvniku".
Zaključak je da su svi Nijemci kao i Hitler. Budući da se Hitlera već bilo osudilo
za sva zla ovoga svijeta, zaključak je bio, da sve Nijemce treba pobiti. Namjerno se kao
žrtve ističe žene i djecu. Đilas, Kočo Popović, Ešref Badnjević i drugi jugomunistički
genocidni poticatelji mnogo naučiše od Ilje Erenburga.
Tito 1945.: “svaki onaj, koji će vas poslušati i koji će ići
vašim stopama i po vašim naređenjima, bit će pogažen kao
crv”
"Maček je učinio sve da utre put fašizaciji Hrvatske", "Zar bi Pavelić inače mogao i
pomisliti na organiziranje t. zv. NDH, da mu Maček već prije toga nije odgojio državni,
a naročito policijski aparat"
Maske su 1945. pale. 15. siječnja istekao je posljednji rok za predaju. Srpska su
područja već zauzeta. Srbi pred partizanima utekoše, ostaše i biše osuđeni kao izdajice,
ako su surađivali s Nezavisnom Državom Hrvatskom ili uđoše u partizane, kao njihova
braća, često na časnička mjesta.
Crvena vojska ušla je u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Zaustavljena, ona zaobilazi
Srijemsku bojišnicu i zalazi duboko na zapad po mađarskoj i austrijskoj strani.
Titoistički tisak napušta obećavajuću i potiče huškačku demagogiju. Nema više
snubljenja Hrvata da priđu partizanima. Osuda HSS-ovaca sve je manje osuda samoga dra
Mačka i "gospodskoga vodstva", a sve više "mačekovaca", njihove "politike
konclogora za komuniste iz 1939.", "građanske i seljačke zaštite HSS-a, bez kojih
Pavelić ne bi bio mogao ništa" itd. Uz to sada jako strada Katolička crkva, jer je trebalo
opravdati počinjene zločine, a ne više prikazivati se masama kao narodna vojska koja
578
"Naprijed", br. 49.-50., 1. "maja" 1944., str. 3.
"Novosti", br. 46., , 28. X. 1944., str. 2.
580
"Žena u borbi", br. 9., kolovoz 1944., str. 23.
579
štuje vjeru i crkvu. Gospoda i imućnici uvijek su i bili na udaru, koji sada jača. Svatko tko
bi imao kakve službene sveze s Nezavisnom Državom Hrvatskom bit će opljačkan,
vjerojatno i ubijen ili barem zatočen.
Spremao se šarolik i masovan izgovor za širok i masovan genocid nad svima koji
su u Hrvatskoj štogod značili.
Pokolj hrvatskih revolucionaraca - ustaša podrazumijevao se. Sada je trebalo
motivirati i opravdati i pokolj nad građanskom, prosječnom, miroljubivom Hrvatskom!
Zato je trebalo omraziti ili barem proskribirati što širi intelektualni, duhovni, politički i
svaki znatni sloj hrvatskoga naroda. HSS i mačkovci bijahu glavne žrtve, Katolička crkva
najuzvišenije...
"Naprijed" javlja o titoističkim rezultatima u 1944. godini na području kojim je
zapovijedao GŠ Hrvatske. U članku kojemu je naslov "16.508 neprijateljskih vojnika
pobijeno je, ranjeno i zarobljeno 1944. g. u Hrvatskoj"581 kaže se da je (samo!) u
prosincu te godine pobijeno 8.549, ranjeno 2.885 a zarobljeno 5.074 vojnika. Ali od
oružja zapljenjeno samo 2.288 pušaka, 580 mitraljeza itd. Dakle, osobnoga oružja ne više
od 3.000. Zašto naslov skriva da se radi o pokolju počinjenu samo u jednome mjesecu?
Zašto se titoisti time ne hvale kao ogromnim uspjehom? Kakvih su to 8 i pol tisuća ljudi
pobili, ako su zapljenili samo 3.000 pušaka, a čak 5.000 ljudi zarobili? Nisu li pobijenici,
ali i zarobljenici u stvari bili civili – protivnici komunizma? Jer, to je vrijeme titoističkoga
napredovanja, kada su mogli brojiti protivničke lješine.
Taj članak potiče dalje pokolje do stupnja genocida nad Hrvatima.
"Četničke bande popa Đujića na putu za Njemačku"582, članak je kojim se želi
okriviti Nezavisnu Državu Hrvatsku za to što ih propušta. Kaže se da su i četnici i ustaše
skrivali svoju suradnju.
Istini za volju, ni jedni je nisu isticali. Ipak, dr Pavelić je javno rekao da
pravoslavcima garantira sva prava i primio obvezu obnove pravoslavnih crkava u
krajevima pod četničkim nadzorom te, čak, uzdržaja žena kojima su muževi bili u zatvoru
zbog pobune, ako nisu bili komunisti.
U govoru prigodom 27. ožujka 1945. Broz je svojatao britanski vojni udar od
1941. u Kraljevini Jugoslaviji i javno pozvao na pokolje583: "Ali mi njima dovikujemo:
˝Nisu više ona vremena, koja su bila kada ste bili ovdje. Sada su nova vremena, kada
smo mi gospodari, gospodari na svome i svaki onaj, koji će vas poslušati i koji će ići
vašim stopama i po vašim naređenjima, bit će pogažen kao crv˝. (Dugotajno
odobravanje)".
"Sluge okupatora ne smiju ostati nekažnjene"584 članak je kojim se pravda
pljačka i oduzimanje izbornoga i drugih građanskih prava. Članak komentira ZAVNOHovu Odluku o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Njome se izriču blaže
kazne. Ali vojni su sudovi ostali nadležni za ratne zločine i "neprijatelje naroda", kojima
je bila određena smrtna kazna. Iako se ne spominje, još je gora bila Komisija za
utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koja je ljude davala likvidirati i bez
kakva suda. Svakako je i taj članak pojačao i motivirao zločine nad poraženicima.
Na genocid zove, potiče i zapovijeda ga opet Josip Broz u govoru 9. svibnja 1945.
godine, prigodom njemačke kapitulacije. Ta kapitulacija nije obvezivala njemačke
581
"Naprijed", br. 86., 2. siječnja 1945., str. 1.
"Naprijed", br. 91., 6. II. 1945., str. 3.
583
"Naprijed", br. 100., 4. travnja ("aprila") 1945., str. 1.
584
"Naprijed", br. 104., 1. svibnja 1945., str. 3.
582
saveznike a tako ni snage Nezavisne Države Hrvatske. Pod naslovom "Pobijedila je
pravedna stvar Ujedinjenih naroda", Broz kaže585: "Upućujem svoj poziv svim
zavedenima koji su služili oružjem okupatora, bez obzira da li se oni nalaze u
formacijama četničkim, ustaškim, domobranskim itd., da odmah polože oružje i da ga
predadu najbližoj vlasti. U isto vrijeme izjavljujem da narodi Jugoslavije, graditelji
nove, sretnije Jugoslavije, ne će dozvoliti nikome da ih ometa u njihovim naporima pri
toj izgradnji. Sa svim onima, koji bi produžili da i dalje u tome ometaju, naš narod,
naša vojska nemilosrdno će postupati".
Ovo nije amnestija, nego poziv na bezuvjetnu kapitulaciju. Protivnici su već
parapravnim sustavom osuđeni na smrt, jer nisu položili oružje do 15. siječnja 1945.
godine. To je ratni zločin skup više stotina tisuća života. Budući da su na udaru uglavnom
Hrvati i državljani Nezavisne Države Hrvatske njoj lojalni, to je i genocid nad hrvatskim
narodom.
Broz jasno u istome odlomku zapovijeda pokolj svih onih koji se istoga trenutka
ne predaju. On je vrhovnik svoje vojske i ta se zapovijest mora izvršiti.
Rat je svršio u svijetu. Broz je na pobjedničkoj strani. Njegova država nije
ugrožena. Pače, prema Kraljevini Jugoslaviji, ona se proširila baš na zapad, s kojega je
tobože prijetila "buržoaska opasnost".
Da je htio pravni postupak, Broz bi možda bio zapovijedio da se jadnike protjera,
a ne da im se onemogući bijeg. Bio bi rekao da će se onima koji se predaju poštedjeti
živote i da će se prema njima postupati kao prema ratnim zarobljenicima (dakle, bez
kazne, ako nisu počinili kakav zločin, a vojna služba ne može biti zločin). Bio bi izdao
posebne jasne zapovijesti kojima derogira prijašnje, banditsko partizansko
zakonotvorstvo. Bio bi u sjevernu Sloveniju poslao prije mobilizirane hrvatske postrojbe,
a ne posebne srpske.
Josipu je Brozu trebao genocid nad Hrvatima, da bi mogao ostvariti svoju
revoluciju i diktaturu.
"Vjesnik" je prenosio izvješća o vojničkim rezultatima titoističke vojske. Slavi se
obljetnica osnutka 10. (zagrebačkog) i 11. (istarskog) korpusa586. I ovdje su velike razlike
između broja ubijenih i zarobljenih protivnika, koje ukazuju na likvidacije zarobljenika.
"Suđenje ratnom zločincu" govori o suđenju talijanskome poručniku Alfredu
Gaspiju, Hrvatu, rodom iz Pule. Članak uz ostalo kaže:
"Ulazak sudskog vijeća preko 1.000 prisutnih osoba pozdravilo je ustajući i s
poklicima: ˝Živio pravedni narodni sud!˝.
Uvode optuženika. Dvorana se prolama od poklika: ˝Ratni zločinci pred narodni
sud!˝, ˝Smrt narodnim izdajicama!˝".
Naravno da je ovo izmišljen opis. U daljemu tijeku Članka govori se o saslušanju
u okviru kojega optuženik navodno priznaje da je uhitio 70 ljudi, mučio njih 55 te na
kraju moli da mu se omogući da se popravi. Nije to dobio! Naravno da je jadnik morao
biti mučen za takva priznanja.
Kada se govori o genocidu nad Hrvatima u Drugome svjetskom ratu i poraću, na
umu valja imati i ljude talijanskih imena i prezimena, koje su titoisti pobili, a koji su u
stvari bili Hrvati natjerani ili navedeni na promjenu imena u doba talijanske vlasti.
585
586
"Naprijed", br. 105., 9. svibnja ("maja") 1945., str. 1.
"Vjesnik", br. 6., str. 5.
U dobro ilustriranome biltenu dominiraju fotografije i parole. Takva je i "Ubite
ubice"587 i prijenos Đilasove parole "Ubiti ubice, to znači voleti svoju domovinu, voleti
čoveka i čovečanstvo". List je pisan kombinirano, ćirilicom i latinicom, ali dominira
srpski.
Titoistički tisak 1939. - 1945. godine
Kolovoz 1939.-lipanj 1941.; Nijemci su i Sovjeti saveznici! Dakle, Nijemce se
ne može optužiti za početak Rata, za njegove strahote ili za unutarnju netrpeljivost
prema nekim rasama ili komunizmu. Ožujak 1941. i britanski puč u Jugoslaviji nisu
bitno promijenili taj odnos, ali je sovjetsko - jugoslavenski sporazum od 6. travnja
1941. dao znatan signal da se u vrhu treba spremati za rat protiv Njemačke. Ova je,
naime, bila napala Kraljevinu Jugoslaviju, koja je, makar do jučer totalno
kritizirana od domaćih komunista, odjednom postala prijateljicom SSSR-u! Sada
odjednom jugokomunisti počinju naricati nad "tamnicom naroda i radničke klase",
iako se još ne usude napadati Njemačku ni pozivati na ustanak.
Komunistički je tisak Drugoga svjetskog rata do 22. lipnja 1941. godine u
Jugoslaviji bio:
1. ovisan o Moskvi,
2. više za Njemačku, nego protiv nje i potpuno protiv anglo-francuskih snaga,
3. lažljiv.
4. prevrtljiv,
5. izrazito agresivan.
Komunisti potpuno skrivahu četničke zločine, koji su bili prvi, desetak puta
masovniji i grozniji nego li oni pojedinih hrvatskih otpadnika. Komunisti računaju na
četnike i znaju da moraju u srpstvu buditi osjećaj paranoje i nedužnosti.
Vojni neuspjesi i talijanski diktat natjerali su četničke vođe na području današnje
Republike Hrvatske a onda i širemu tijekom 1941. i 1942. godine na popuštanje i
sporazume s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Sada partizanski tisak mora silom
napadati taj sporazum i prikazati ga štetnim za oba naroda, ali prije svega za Srbe, jer je
svjestan da jedino kod njih može računati na masovniji odziv.
KPJ sve više napada vodstvo HSS-a i pacifizam, čime se u stvari sve veći dio
hrvatskoga naroda proskribira kao izdajički i fašistički, zaslužan kazne.
Od sredine 1943. glavna je tema ukinuće Kominterne. Trebalo ga je na jedan,
lukavstveni, način prikazati komunistima (kao prijevaru cijeloga svijeta pričom o
odustanku od revolucije, dok će ona u stvari i dalje ostati aktualnom, ovaj put pod
vodstvo SSSR-a), a na drugi (prijevarni) način običnim ljudima.
U Hrvatskoj se titoisti posebno pohvališe ubojstvom Marka Pavlovića,
zapovjednika jasenovačkog logora. Pri tome rabe najprostačkije izraze i žele
povećati brojku žrtava, ali ne prelaze "desetke tisuća mučenih i ubijenih".
U partizanima tada počinje izlaziti i "Slobodni dom", glasilo komunista iz
HSS-a.
587
"Bilten Poli. Pros Otsjeka III. Prek. Ud. Brigade", br. 4., 1. "maj" 1945.
1943. godina donosi sve jača bombardiranja Njemačke u kojima se namjerno
ubija tisuće nedužnika. O tome pobjednički i afirmativno piše titoistički tisak. Tako
će i o hrvatskim žrtvama u bombardiranjima gradova, koje su prouzročile
ujedinjene nacije.
Ono što se posebno naglašava u partizanskome tisku, kao uspjeh i kao odraz
mudre politike od druge sredine 1943. godine i kasnije, sve do kraja Rata, jest
prelazak četnika u partizane. On je sve češći i sve masovniji, kao i pozivi titoističkih
vlasti da se učini.
1944. je donijela nastavak tih procesa.
Napadaji na dra Mačka sve su gori i sada više ne služe samo tjeranju Hrvata
u partizane strahom, nego i motiviranju genocida nad svim Hrvatima. Dakle,
ubijanju hrvatskoga narodnog vodstva, bez obzira na njegovu političku orijentaciju,
ako nije komunistička. Maček i njegovi pristaše više nisu u tim napisima samo
kukavice, kolebljivci, pa ni samo sluge i izdajice, nego suizvršitelji, sukrivci, koljači,
Početkom 1944. godine nova je veća tema Istra. Titoisti otvoreno napadaju
hrvatsku kulturu i vjeru te se hvale prodorom naoružanoga protuhrvatskog
nacionalnog elementa. Stvoren je 11. korpus, na čelu sa Srbima. Zato Hrvati u
njemu hametice ginu.
Pojačava se bombardiranje i ubijanje civila i pohvala tome, osobito kada je
na štetu hrvatskoga naroda. Sraman su poraz kod Drvara titoisti nastojali prikriti.
Od sredine 1944. godine, sada u objektivnijoj svijesti da dobivaju Rat,
titoističkim se tiskom prolomio poziv na pokolj. Već je niz konferencija triju
pobjedničkih velesila odlučio da nad Nijemcima i drugim poraženim narodima
treba poslije Rata počiniti genocid, da ih se za budućnost onemogući u protimbi
imperijalizmu. Masovne likvidacije ratnih zarobljenika ili uhvaćenih civila sve su
češća tema u tisku. O tim se postupcima piše izrazito pohvalno.
1945. godina do vrhunca utvrđuje pretpostavke za genocid nad Hrvatima. Zakoni,
promidžba i praksa toga genocida bili su već prokušani. Tako i pojedinačni napadaji na
Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaše, računajući među njima sve koji su bili spremni tu
državu braniti.
Sada su dr Maček i HSS postali glavnim žrtvama napadaja. S njima svatko tko je
u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ičemu važnijem služio. Trebalo je cijeli hrvatski narod
zaplašiti a onda likvidirati njegovo duhovno i intelektualno vodstvo, od samoga vrha do
jako niske razine.
Posebno se napalo na svećenstvo. U tome sudjeluju i masoni, kao Silvije
Alfirević, koji za srpska stradanja jednim letkom optužuje i Katoličku crkvu te kaže588:
“Nema kazne i odmazde koja može ublažiti bol Srba”, “Nevinu srpsku krv ne može
platiti pogana krv jednog satanskog klera i njihovih krvoločnih pljačkaških rulja”.
Svećenstvo se sustavno vrijeđalo. Posebno na kraju Rata. Tome je bio uzrok pokolj
franjevaca i profesora gimnazije na Širokome Brijegu, koji je trebalo opravdati. Ali,
budućnosno je Katolička crkva mogla ostati jedinim otporištem komunističkoj diktaturi,
pa ju je i zbog toga trebalo posve oblatiti i decimirati. Stranke će biti ukinute, Kralj
izbačen, novine cenzurirane, skupovi zabranjeni, dakle, u Hrvatskoj će još jedino
Katolička crkva biti ta koja će priječiti totalitarizam.
588
O svrsi titoističkoga tiska u Ratu precizno govori Milija Stanišić589: “Jedan od
glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je da se kod boraca i
starešina razvija mržnja prema neprijatelju (…) da se vojska zadoji moćnom i
neugasivom mržnjom prema fašističkom okupatoru i njegovim slugama…” (podvukao
Milija Stanišić). Trebalo je djelovati sveobuhvatno590: “Ali za razvijanje mržnje nisu bila
dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim
razgovorom s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju (…)
analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih”. Dakle, partizanski zločini nisu
bili ekscesi!
Kao i kod prikaza umjetnosti, i u ovome poglavlju doista nisam navodio napise
koji su bili korisni, edukativni i slični, jer mi je cilj bilo proučiti metodologiju motivacije
na genocid. Tvrdim da, pogledavši cijeli titoistički tisak s područja današnje Republike
Hrvatske, slobodno iskazujem da je u njemu ogromna većina priloga bila huškačka, dok u
tisku Nezavisne Države Hrvatske takvih priloga skoro uopće nije bilo.
Tisak iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine nije mi dostupan. Središnji
organi pokazaše prema Hrvatima od početka još veću mržnju, jer smo mi
protujugoslavenski i protukomunistički orijentirani. Naravno da je ta mržnja bila
zakamuflirana lažnim proleterskim internacionalističkim parolama. Kod središnjih listova
osjeća se od početka da ne moraju mnogo lagati Hrvatima, jer ih ovi malo čitaju. Zato oni
od početka tuku i po dru Mačku i po HSS-u, skrivajući da je Maček u Jasenovcu, a HSS
zabranjen. Središnjim je listovima bilo mnogo važnije podjariti Srbe, Crnogorce i
Slovence, ojačati jugoslavenstvo i promicati komunizam, nego li otupljivati hrvatsko
domoljublje lažima o budućoj jednakopravnosti.
Po listovima koji izlažahu na čisto srpskome partizanskom području Hrvatske i po
tim središnjim, jugoslavenskim listovima moramo zaključiti da su napisi u tiskovinama
izvan Hrvatske bili još i mnogo gori od ovih koje smo prikazali.
Sveukupno, titoistički je tisak Drugoga svjetskog rata posve primijenio
marksističku ideologiju, u misli i djelu. Borio se za pobjedu revolucije, ali po
stupnjima, nastojeći lagati uvijek onako kako je bilo prikladno vremenu i mjestu.
Budući da je genocid nad Hrvatima bio glavni preduvjet obnove jugoslavije, i
to još komunističke, taj je tisak posve radio na njemu.
Četvrti dio:
589
590
“KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije 1941.-1945.”, str. 321.
“KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije 1941.-1945.”, str. 323.
Usporedba s tiskovinama nekih
partizanskih protivnika
Djelatnost dra Pavelića, hrvatskih vlasti i naroda te mudrijih pravoslavaca
bila je usmjerena prema tome da, kao prvo, prestane rat na području Nezavisne
Države Hrvatske, da ljudi ne bi ginuli i stradavali bez potrebe. Dugoročnije, oni od
pravoslavaca koji su prihvatili Hrvatsku pravoslavnu crkvu, bili bi u njoj našli
bitan oslonac za ukljudžbu u hrvatski politički narod uza zaštitu svih svojih prava.
Već sam izjednačaj datuma vjerskih blagdana, nestanak protuhrvatske
orijentacije SPC i njezine podređenosti Srbiji, mogućnost da se u HPC uklope i oni
Crnogorci, Macedonci, Bugari, Ukrajinci i drugi pravoslavci koji su u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj našli zaštitu, omogućio bi pravoslavcima srpskoga korijena
mnogo bolji položaj i u svakodnevnome i u poslovnom prometu. Bilo bi to posve po
uzoru dra Ante Starčevića, jednoga od idola ustaškoga pokreta, kojemu je mati bila
lička pravoslavka.
Čak su i borbeni četnici, koji nastaviše nenavidjeti Nezavisne Države
Hrvatske, bili mudriji od titoista, nastojeći primirjima pa i mirom s hrvatskim
vlastima barem spasiti živote. To je zato što su bili nacionalisti, pa im nitko nije
mogao prodati laž o borbi za kakve nebulozne tuđinske ideale, za koje moraju
izginuti svi Srbi.
Ustaše su bili daleko plemenitiji, jer, osim što su kao nacionalisti štitili svoj
krvni narod, imahu volju i potrebu zaštititi Nezavisnu Državu Hrvatsku, a to se nije
moglo učiniti nikakvim pokoljem nad manjinama.
Znaju i četnici lagati
"15 meseci jednako 800.000 novih grobova Srpskih mučenika”, "Svim drugovima
željezničarima", "Svim četnicima Hrvatima - Jugoslovenima", "Braćo muslimani
Kosti zazivaju, a krv Srba i muslimana natapaju jaruge i visove Bosne i hercegovine”,
"Živili srpski četnici! Živio cijeli slavenski narod! Dolje fašizam i nacizam!!! Dolje
izdajice slavenskog naroda!!! Smrt fašizmu sloboda narodu!!!!!"
Velikosrbi, jugoslaveni i četnici osjećali su svu težinu gubitka nezasluženih
povlastica. Mnoge se obitelji iseliše ili rastaviše, jer su im hrvatske vlasti oduzele zemlju
otetu od Hrvata i podijeljenu poslije Prvoga svjetskog rata ili unosne poslove i zapošljaje.
Druge odoše u okviru plana Nezavisne Države Hrvatske da se iz Hrvatske iseli sve one
koji su u nju poslije 1918. godine bili došli kao povlašteni kolonisti. Treći zato što
jednostavno nisu trpjeli Nezavisne Države Hrvatske i boravak bez povlastica izvan
Srbije.
Četnički je ustanak najviše ugrozio muslimane, zatim Hrvate-katolike a na kraju i
same Srbe, odnosno pravoslavce, jer je nastupila kazna hrvatskih vlasti a ponegdje i
odmazda. Nezavisna Država Hrvatska je zabranjivala i strogo kažnjavala svaku
nezakonitost postupka prema pravoslavcima.
Osviješćeni protuudarima, četnički su se vođe našli u problemima. Njihov je
vrhovnik, kralj Petar Drugi Karađorđević, bio u inozemstvu, kao neprijatelj Nezavisne
Države Hrvatske, a oni su toj državi morali potpisati lojalnost. Vojvode su stalno hranili
svoje sljedbenike velikosrpstvom i izmišljali veličinu strahote žrtava, a morali su
potpisati da će im Poglavnik biti vrhovnik, u zaštiti mira i u borbama protiv partizana.
Najgore im bijaše to, što su titoisti, stvarno odani SSSR-u, doista činili zločine i izazivali
nerede, pa su se mogli prikazati kao jedini borci protiv Hrvatske, što je bilo skoro
potpuna istina.
Dakle, četnici su jedno morali govoriti obraćajući se pravoslavcima, drugo
Hrvatima, muslimanima i jugoslavenima, treće Londonu, četvrto Petru, peto Rusiji…
Do kraja 1942. u četničkome će se tisku osjećati:
- ljubav prema Kraljevini Jugoslaviji ili, barem, velikoj Srbiji,
- mržnja prema partizanima,
- mržnja prema Hrvatima, sve ograničenija obvezama preuzetim prema Poglavniku.
Četnici iz istočne Hercegovine i istočne Bosne te Crne Gore nisu se mirili s NDH.
Surađujući, ipak, s Talijanima i Nijemcima, sudjelovali su u nekim akcijama protiv
partizana, na hrvatskome tlu. Tada su iskoristili prigodu i pobili oko tisuću hrvatskih
civila u okolici Imotskoga. Potvrđuju to i ustaška izvješća, koja plamte nemoćnim
bijesom, jer je hrvatske vojske u tim akcijama bilo malo, a Talijani i Nijemci nisu
spriječili pokolje.
Nitko u ratnoj promidžbi ne stvara više neprijatelja, nego li je neophodno, jer
svatko dobro zna da mu je cilj pobijediti, a to je lakše, ako se ima što više saveznika, a ne
neprijatelja.
Za četnički je tisak karakteristično da su mu tekstovi potpisani mnogo češće nego
partizanski. Sastavljaju ga naobraženiji ljudi iz viših društvovnih razreda, često
pravoslavni popovi ili časnici bivše vojske.
Sačuvano je mnogo više četničkih letaka nego novina, što je čudno. Čudno je i to
da je partizanskih tekstova iz 1941. i 1942. godine sačuvano desetak puta više, nego li
četničkih, iako su ovi prije i poslije sporazuma s NDH držali cijele gradove i područja
pod svojom, talijanskom, a kasnije u isto vrijeme i hrvatskom vlašću.
Netko je poslije Drugoga svjetskog rata morao ukloniti četničku literaturu.
Dijelom su poraženici činili to iz straha. Dijelom su pobjednici skrivali sličnost
partizanskih i četničkih parola i pobuda. A znatnim su dijelom, sigurno, skrivali i to da su
osobno oni, partizani, bili u četnicima. Neki samo na početku, dok ovi nisu odustali od
borbe, a neki do pred kraj Rata.
"Jedan krvavi bilans - jedna nepokolebiva vera" je letak na jednoj stranici591.
Natječe se s partizanima u lažima: "15 meseci jednako 800.000 novih grobova Srpskih
mučenika; hiljade popaljenih Srpskih sela - uništene milijarde Srpske imovine".
Rat protiv partizana vidljiv je u četničkoj prepisci prosinca 1942. godine592: "Noću
29-30. oktobra 1942. godine udružene snage međunarodnih razbojničkih
591
Bez datuma i mjesta. Na ćirilici. Bez potpisa.
"Naredba pov. br. 8." Komandanta kosovske vojno-četničke brigade za 22. decembar 1942.,
komandant, kapetan Živojin Mladenović, ćirilica, HDA.
592
komunističko-partizanskih bandi napale su selo Strmicu i štab naše divizije. Napad
neprijatelja bio je sa uspehom odbijen, njegove snage sa ogromnim gubitcima (...) U
jednoj usamljenoj borbi naše predstraže hrabro je poginuo četnik bukovičkog odreda
Dubaić Dragutin. Na mestu gdje je on pao nađeno je 17 partizanskih leševa...".
Vidimo da su četnici umjereniji u samohvali, nego partizani. Radije kažu da je protivnik
imao ogromne gubitke, nego da lažu konkretnim brojem. O smislu sintagme
"bratoubilački rat" najbolje govori pogibija toga Dubaića, koji je sigurno kakav rođak
poznatoga partizanskoga koljača Sime Dubaića, koji je tada operirao u tome, svom
rodnom, kraju. Bratoubilaštvo se odnosilo samo na srpski rat. Ostalo je bila osveta ili
jednostavno genocid nad Hrvatima.
Niz je četničkih dokumenata i proglasa upućenih Hrvatima i muslimanima. Oni
dokazuju da ni četnici nisu bili ludi i otvoreno reklamirali svoj genocid nad tim
narodima.
Dva su proglasa skoro ista. Razlikuje im se samo naslov prijepisa: "Svim čestitim
Hrvatima - Jugoslovenima" i "Svim četnicima Hrvatima - Jugoslovenima"593:
"Hrvatski izrodi, tudji plaćenici i nebraća tako zvani ustaši (...) Ali , braćo čestiti
Hrvati - Jugosloveni, šta vi čekate? (...) Drugi izrodi, isto tako krvoločni i štetni kao
njihova sabraća ustaše, komunistički probisveti i razbojnici, koje vodi zagrebački
jevrejin Tito i beogradski jevrejin Moša Pijade (...) Ko nije s nama, taj je protiv nas, a
ko je protiv nas, mićemo ga bez milosti uništiti!".
Kao i kod komunista, Srbi su dobri po rođenju, a Hrvati samo ako su "čestiti" (ili
četnici). Ustaše su izrodi, nebraća i plaćenici, jer ovi četnici nisu potpisali sporazum s
njima, kao ni partizani.
Znali su se četnici ulagivati skupa Hrvatima i muslimanima. Tako u letku
"Hrvatskom i muslimanskom narodu tuzlanske oblasti"594: "Svedoci ste groznih
zločina koje počiniše ustaše nad Srbima (...) Braćo muslimani i Hrvati još nije kasno,
da operete ljagu sa svoga imena...".
Formulacija "braćo" ista je kod komunista i četnika, kada treba oslabiti
protivničku vojsku i povećati svoju!
U posebnu se proglasu četnici obraćaju muslimanima jugoslavenima595. Pisan je
latinicom, kombinacijom korijenskoga i izgovornog pravopisa, uz oblik "Jugoslaveni".
I sadržajem se četnici nastoje dodvoriti muslimanima, govoreći sve protiv Broza i
Pavelića kao udruge te o dvojici muslimanskih četnika, koji su bili poginuli.
Tako je intoniran i tekst toga štaba na dvije stranice, pod naslovom "Braćo
muslimani"596: "Kosti zazivaju, a krv Srba i muslimana natapaju jaruge i visove Bosne
i hercegovine (...) onaj koji je ubio našeg kralja Aleksandra (...) Poglavnik je onaj, koji
je preko komunista uspio da otruje krunu Bosne Mehmeda Spahu (...) znamo mi da su
razni Franji i Antuni oblačili fesove i vršili razna nasilja nad Srbima kako bi što više
raspalili mržnju kod nas...". Ovo je dvoličan zahvat, jer su se četnici sa sličnim lažima
obraćali i Hrvatima, ali protiv muslimana, na liniji kršćanstva, sveslavenstva i sl.
Pisalo se i osobna pisma uglednijim muslimanima. Takvo je i pismo nekoga
Đokića "bratu Salihbegu"597. Puno je pozdrava i drugim muslimanima, ali govori o
593
HDA, latinica, Gorski štab Vojno - četničkih o., sredinom prosinca 1942.
HDA, latinica, datum 25. XII. 1941., "položaj", Gorski štab četničkih o.
595
HDA, prijepis, "Komanda jug. vojske u otadžbini -II Gorski štab", br. 24.
596
HDA, prijepis, latinica.
597
HDS, pismo "s položaja", iz Bosanske krajine, 17. listopada 1942.
594
zajedničkoj borbi Hrvata, Nijemaca i četnika protiv komunista. U četnike se zazivlje
muslimane. Najprijetvornija je posljednja rečenica: "...a sada idemo na Grmeč planinu
gdje je najviše komunista, pa vas molim da sklopite pakt sa četnicima i dobro živite u
ljubavi i slozi".
Mnogo su povezanija sa stvarnošću dva letka jugoslavenima 598: "Jugoslavenski
nacionalisti, Srbi i Hrvati, Splita i Dalmacije!". Drugi je "Srbi, Hrvati i Slovenci"599.
Tu se otvoreno govori o troplemenskome jugoslavenskom narodu, u kojemu nema
muslimana. Time se nastavlja karađorđevićevska politika i ideologija.
Četnička je demagogija jugoslavenskinacionalno pa čak i socijalno bila jako
slična komunističkoj. Zanimljivo je da tako osta do sredine 1990.-ih godina. Beogradske
knjige, suočene s hrvatskim otporom, napuštaju otvoreno napadaštvo i kreću crtom
prijetvorne skrbi za Hrvate.
Kontinuitet: 1990. godine poentira se, uz prijepis proglasa CK KPJ s pozivom na
ustanak600: “Prema tome, kapitulacija jugoslovenske vojske pretstavljala je samo jednu
epizodu u procesu borbe protiv zavojevača” (dakle, obrana Kraljevine Jugoslavije i
četnika), ali i: “Istoriski posmatrano, što se tiče Proglasa CK KPJ od 15. aprila 1941. o
odbrani državnog integriteta Jugoslavije i njene nezavisnosti, - kao prvi ratni
dokumenat KPJ – prvenstveno ima značaj izvornog dokumenta jugoslovenske
nacionalne politike”. 1991. još se radi na osudi Nezavisne Države Hrvatske i poticanju
rata protiv Republike Hrvatske601: “Prema tome, NDH nije bila ni samostalna ni
narodna, jer je egzistirala na strogim načelima vodstva, hijerarhije i autoriteta, u
sistemu u kojem narod niti je bio niti je, po logici ustaštva, morao biti išta drugo do
Volksgemeinshaft, tj. jedno narodno mnoštvo” (potcrtao M. I.). 1993. godine
formulacije su plačljivije602: “Istoriski gledano, Balkan, odnosno balkanske države,
nezavisno od svoje ekonomske, političke i vojne moći, nikada nisu bile pošteđene
uticaja velikih svetskih sila niti su bile ravnopravan partner kada se rešavala njihova
sopstvena sudbina”.
Sve to izlazi u sklopu i u ozračju pokušaja novoga genocida nad Hrvatima, uz
603
parole : “Šireći versku mržnju i nacionalnu netrpeljivost između Srba i Hrvata,
hrvatski katolički kler je produbljivao bratoubilački rat u Jugoslaviji”, “Ako istina o
stradanju Srba u jamama i drugim stratištima Hercegovine potomcima i nasljednicima
klero-ustaške ideologije nije opomena – ona to srpskom narodu svakako jeste”604 i
poglavlja kao605: “Status NDH sa stanovišta međunarodnog prava (A. ˝Revolucionarni˝
legitimitet NDH. B. Secesija Hrvatske 1991.)”.
Kada je god trebalo Hrvate omlitaviti ili predobiti, izvlačilo se vanjsku
opasnost. Činjahu to četnici, jugo- i kroatokomunisti podjednakim intenzitetom, pa
čak i sličnim floskulama. Ipak, stalno je prijetilo etiketiranje i “preventivni
protugenocid”.
598
HDA, latinica, Split, 1. rujna 1941.
HDA, ćirilica, 1942. g., o obljetnici 27. ožujka 1941.
600
“Tuđinske kombinacije oko NDH”, str. 145.
601
“Ideologija fašizma u jeziku ustaške propagande”, str. 207.
602
“Jugoslavija 1918.-1992.“, str. 294.
603
“Prekrštavanje Srba za vreme Drugog svetskog rata”, str. 153.
604
“Genocid hrvatskih kleroustaša nad Srbima u Hercegovini”, str. 441.
605
“Genocid u Jugoslaviji u svetlosti međunarodnog prava”, str. 279. i dalje.
599
Najiskreniji su proglasi Srbima, osobito prije sporazuma s Hrvatima. To su
otvoreno velikosrpski, četnički proglasi.
Letak Štaba Četničkih Pukova Dinarske Divizije U Dinarskim Alpama
pozdravlja: "Sav mučenički i herojski Srpski narod sa radosnim božićnim pozdravom /
Hristos se rodi / Namučena i napaćena naša braćo i sestre (...) U ponoru pakla tonu
naša izdajnička braća (...) Mi ih žalimo, mi žalimo našu zasljepljenu braću: Hrvate,
Slovake i Bugare...".
To jest čisto četnikovanje i velikosrpstvo, ali se tako dobro slaže s komunističkim
sveslavenskim parolama pa i odanošću pravoslavnih crkava i SSSR-u i kasnijoj
komunističkoj državi, da je posve jasno da su se na kraju rata ipak komunisti i četnici
našli na zajedničkome poslu genocida nad Hrvatima.
Takav je i "Proglas/Srpskom narodu Sjeverne Dalmacije, Zapadne Bosne i
Like"606: "Sramna izdaja Hrvata, peta kolona i naša Srpska, plemenita Slavenska
širokogrudnost i slepo verovanje (...) Digao se Srpski narod sa zavjetnom mišlju i
odlukom: da za svagda uništi krvavu ustašku državu i nosioce njene vlasti".
Sumnjive je autentičnosti "Proglas" kojim 5. prosinca 1942. godine Momčilo Đujić
zapovijeda zauzeće nekih sela607. Naime, u Tekst je unijeto da treba zauzeti potpunu vlast
na "našem sektoru Like i Zapadne Bosne", iako je Đujić već bio potpisao ugovor o
suradnji s hrvatskom državom. Nije moguće da bi se Đujić usudio zapovijediti uništaj
svih sela i mjesta, hrvatskih ili srpskih, ako mu se usprotive. Uostalom, radi se o
četničkome sektoru, gdje nije bilo hrvatskih sela.
Iz tih je dana i Đujićev "Proglas/Srpskom narodu čitave Like i zapadne
Bosne"608. Tu Đujić optužuje srpske partizane da su se udružili s ustašama, Židovima i
muslimanima i time izdali srpstvo. I ti izrazi "izdaja" pa i "izrod" ujedinjuju partizansku
i četničku stilistiku.
Izrazito je zanimljiv proglas "Svim drugovima željezničarima"609: "Svaki onaj
Srbin koji nosi slovo ˝U˝ na svojoj kapi taj je za nas prave i čestite Srbe izdajica
srbskog naroda i izrod celog Sveslavenstva (...) Skinite to sa glave! Bacite ga u đubre. Svak će za svoje delo da odgovara pred narodnim prekim sudom...".
Sklad temeljnih četničkih i partizanskih interesa na tome području vidi se i u
završnim parolama: "Živili srpski četnici! Živio cijeli slavenski narod! Dolje fašizam i
nacizam!!! Dolje izdajice slavenskog naroda!!! Smrt fašizmu sloboda narodu!!!!!".
Zanimljivo; ćirilica i klicanje srpskome narodu i panslavenstvu, stalno je
zajedničko partizanima i četnicima. Ali, to da su parole: "Živili srpski četnici" i, čisto
partizanska, "Smrt fašizmu - sloboda narodu", uz obraćanje "drugovi", na istome
mjestu, to je jako upadljivo. I to sredinom 1942. godine! Naravno, suradnja nekih
četničkih područja s titoistima i stalan prijelaz pojedinih četnika u partizane nastavit će se
i poslije sporazuma Države i nekih četničkih skupina.
Ipak, upadljivo je kako se četnička i partizanska frazeologija lako nađu na istoj
crti. Zajednička im je borba za obnovu jugoslavije. Sklonost prema Rusiji kod komunista
606
HDA, Štab Dinarske Divizije Četničkih Pukova Narodne Oslobodilačke Vojske U Dinarskim
Alpama, 15. "februara" 1942., latinica.
607
HDA, potpisano "Komandant Pokrajine i Dinarske Oblasti", vojvoda Momčilo P. Đujić, 5. XII.
1942.
608
HDA, Komandant Pokrajine, vojvoda Momčilo Đujić, U srpskim planinama, 12. "decembra"
1942., ćirilica.
609
HDA, 20. "maja" 1942., ćirilica.
nastaje ideologijskom podređenošću, a kod četnika pravoslavljem i ugovorom o suradnji
Kraljevine Jugoslavije i SSSR-a, od 6. travnja 1941. godine. Dakle, parola "drugovi
četnici" nije nemoguća, kao i druge slične kombinacije komunizma i četništva, čak ni
nakon sukoba znatnoga dijela četnika iz NDH s partizanima.
Evo bitnih jednakih sastojaka partizanskoga i četničkog tiska:
1. mržnja prema svakoj hrvatskoj nezavisnoj državi,
2. osvetljivost, prije svega protiv Hrvata, strašne laži protiv Hrvata,
3. oslonac prije svega i skoro jedino na Srbe,
4. podilaženje nesrpskim narodima i vjerama, da se njihove pripadnike privuče k
četnicima i odvuče od postrojbi NDH i pasivizira,
5. nastojanje da se obnovi jugoslavija,
6. sveslavenska orijentacija,
7. pravoslavnost, mržnja prema katolištvu i Katoličkoj crkvi,
8. demagoške parole i oslonac na "narodne sudove" i "narodnu vojsku" i sl.
Istine radi, treba reći da su četnički pozivi na genocid nad Hrvatima blaži,
nego li partizanski. To velikim dijelom zbog stege nametnute od Talijana, kojima,
poslije partizanskoga ustanka, više nije odgovaralo preveliko slabljenje NDH.
Najvažnije je to, da četnici s područja zapada i sredine Nezavisne Države
Hrvatske sredinom 1942. godine prestaše masovnim izgredima protiv Hrvata. Oni nikada
više nisu vojno djelovali protiv Nezavisne Države Hrvatske.
Jasno je da su masovnim ulaskom u titoističku vojsku 1944. i kasnije baš četnici
bili najveća snaga za genocid nad Hrvatima i drugim potlačenim narodima. Ali, tada su
oni nosili oznake Brozove vojske i izvršavali njegove zapovijesti!
Promidžba Nezavisne Države Hrvatske
"Z. O. o zabrani ćirilice", "Naredba o zabrani ritualnog klanja i stavljanja u promet svih
vrsti životinja ritualno zaklanih, čije meso služi za ljudsku hranu", "Zakonska odredba o
hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu", "Zakonska odredba o suzbijanju
prosjačenja, skitnje i bludničenja", "Naredba o suzbijanju kletve", "Huso Čengić (Njemu
su provukli lanac kroz vrat, pa kroz mošnje i lanac pritezali drvetom, dok se glava nije
sastala s mošnjama), Ejub Bačvić (Njemu su urezali slovo ˝V˝ /Victoria/ i onda skakali
po njemu, dok nije umro)", "Sve za državu - državu ni za što"
Komunisti nisu birali riječi za blaćenje svojih vojnih i političkih protivnika.
Orijentirani prije svega prema zaostalim srpskim seljacima, oni time nisu gubili,
nego, pače, dobivali političke bodove. Kao i Srpska pravoslavna crkva oni su u isto
vrijeme baš lažima, mržnjom i prostotama postizali i vojnu motivaciju za borbe i
genocid nad Hrvatima.
Srpsko je seljaštvo u Hrvatskoj još od vremena Austrijskoga carstva bilo bitno
zaostalije u prosvjeti od hrvatskoga. Naoružanost srpskih vojnih graničara
zaustavljala je proširbu prosvjete i provedbu dekreta kojima su austrijski carevi
nastojali uvesti obveznu osnovnu školu. U isto vrijeme Srpska pravoslavna crkva
nije odigravala onako prosvjetiteljsku ulogu kao Katolička, koja je tiskala mnoge
kalendare i druga prosvjetna pomagala i sredstva. I krajevi u kojima Srbi življahu
bijahu udaljeniji od kulturalnih središta, bez vlastitih većih gradova i slabih
komunikacijskih mogućnosti.
U međuratnoj jugoslaviji srpska povlaštenost nije tome narodu donijela
kulturalnih, a osobito ne masovnokulturalnih probitaka. Ljudi se prepustiše
uživanju koristi od državnih službi, ali bez rada i napretka.
Nasuprot tome, Nezavisna Država Hrvatska osjeti dužnost naknaditi propala
desetljeća. U revolucionarnome zanosu bacilo se od početka na obnovu hrvatske
uljudbe, s mjestimičnim pretjerbama.
24. travnja 1941. godine donosi se "Zakonska odredba o zabrani držanja i
nošenja svih odlikovanja bivše kraljevine SHS i bivše kraljevine Jugoslavije", "Z. O. o
imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije" i "Z. O. o spriječavanju uništavanja i
raznošenja arhivskog gradiva na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske"610.
Dan kasnije objavljena je "Z. O. o zabrani ćirilice"611 ("Na području
Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se uporaba ćirilice"). Uskoro i "Z. O. o
osnivanju Hrvatskog državnog ureda za jezik" (provedba malo zakasnila612) i "Z. O. o
ukidanju tiskare NN i Nakladnog zavoda u Zagrebu"613 (umjesto njih osniva se
Hrvatska državna tiskara). U listopadu je imenovano i "Povjerenstvo za hrvatski
jezik, njegovu čistoću i pravopis"614 (Blaž Jurišić, Franjo Cipra, Ljudevit Jonke).
Kulturalno je zahtjevna i "Naredba o zabrani zaposlenja ženskih osoba u
nearijskim kućanstvima"615, kojom se takav rad ograničuje mladim Hrvaticama
(kasnije je Naredba nadopunjena616). Takva je i "Naredba o zabrani ritualnog klanja i
stavljanja u promet svih vrsti životinja ritualno zaklanih, čije meso služi za ljudsku
hranu"617 (bilo da to Židovi rade kod kuće, bilo u klaonici). Stroga je, ali mnogo
manje nepravedna nego li tadašnji "Zakoni Jima Crowa" u SAD prema crncima i
drugim "obojenicima", "Z. O. o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda",
kojom se Židovima onemogućuje dalju prevlast u novinama i kulturi, nametnutu
njihovom međunarodnom povezanošću i kapitalom618. Tada izlazi i "Naredba o
promjeni židovskih prezimena i označavanju Židova i židovskih trgovina", koja također
nesmiljeno zalazi u osobnost zahtijevajući da Židovi vrate prezimena slavenizirana
poslije 1918. godine u prvotno stanje, da bi ih se lakše prepoznalo. Također je
izrazito restriktivna i "Naredba o ustrojstvu i djelokrugu rada rasnopolitičkog
povjerenstva". Amerikanci su Indijance imali skoro sve u koncentracijskim logorima
(tzv. rezervatima) a i druge su im potčinjene rase bile prepoznatljive po boji kože.
Židovi nisu uvijek rasno prepoznatljivi a Nezavisna Država Hrvatska je procijenila
da bi mogli biti opasni za nju. Doista, sudioništvo Židova u protuhrvatskome
ustanku, četničkom pa partizanskom, i u sabotažama bijaše jako veliko i značajno.
Korisna je bila, a i znak diverzije mnogih bogatih Židova i Srba, koji
bježahu iz Nezavisne Države Hrvatske, "Z. O. o zabrani otuđivanja i izvažanja
610
"Narodne novine", br. 10., 24. travnja 1941., str. 1.
612
"Narodne novine", br. 74., 12. srpnja 1941., str. 1.
613
614
"Narodne novine", br. 141., 7. listopada 1941., str. 1.
615
"Narodne novine", br. 20., 6. svibnja 1941., str. 1.
616
617
618
"Narodne novine", br. 43., 4. lipnja 1941., str. 1.
611
starinskih umjetničkih, kulturno-povjesnih i prirodnih spomenika na području Nezavisne
Države Hrvatske"619.
"Z. O. o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju
trudnoće"620 (kasnije dopunjena i promijenjena, da se, u izuzetnim slučajima, uz
povjerenstvenu dopusnicu ipak smije pobaciti, ali samo u hrvatskim bolnicama621)
također spada u hrvatsku ustašku kulturalnu revoluciju. Takva je i "Odluka o
ukidanju srpskih i čeških pučkih škola i zabavišta"622 te "Z. O. o raspuštanju sokolskih
društava kraljevine Jugoslavije"623 (uporno se piše malim slovom ono "kraljevine").
"Naredba o nazivu ˝grčko-istočnjačke vjere˝"624 ne zabranjuje izraz "Srpskopravoslavna vjera", nego kaže da nije u skladu s novim ustrojem, pa nameće, kao
služben, novi.
U pozitivnome je smjeru "Z. O. o izmjeni Zakona o uredjenju šerijatskih
sudova"625. Kasnije i "Z. O. o njemačkom školstvu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj"626,
koja određuje osnutak pučkih, srednjih i stručnih škola.
"Z. O. o priznanju
nižeg tečajnog ispita (male mature) polaznicima ustaškog tečaja i Liparima"627 nije
obogatila toliko znanost, koliko domoljublje. Ipak, to je sitnica prema onome što su
sve partizani poništili i priznali poslije svoje pobjede.
"Z. O. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu"628 uvodi
korijenski pravopis, mada će još dugo razne novine pisati na razne načine. Naredba
o njezinoj provedbi dolazi dosta kasno629. Posebno je masovno kulturalna "Zakonska
odredba o širenju pismenosti u narodu i održavanju tečajeva za nepismene"630. Ubrzo
slijedi i "Provedbena naredba" o toj odredbi631. Ta brzina pokazuje iskrenost
prosvjetarskoga htijenja Nezavisne Države Hrvatske.
"Z. O. o suzbijanju prosjačenja, skitnje i bludničenja"632 predviđa do 60 dana
zatvora, a u slučaju recidiva i do jedne godine prisilnoga rad i za roditelje
maloljetnoga počinitelja, tako da su mnogi i po toj osnovi odvedeni u Sabirni i radni
logor Jasenovac.
Dr Pavelić je, kao odvjetnik, posebno pazio na jezik u pravosuđu. Na toj je
liniji i članak "Uklanjanje srbizama i rusizama iz hrvatskog jezika u sudovima
Nezavisne Države Hrvatske"633. Travnja 1942. donosi se i "Z.O. o jezičnom čišćenju
Kaznenoga zakona"634.
619
621
"Narodne novine", br. 115., 30. kolovoza 1941., str. 1.
622
623
624
"Hrvatski narod", br. 156., 20. kolovoza 1941., str. 24.
625
626
"Narodne novine", br. 136., 25. rujna 1941., str. 1.
627
628
"Narodne novine", br. 102., 14. kolovoza 1941., str. 1.
629
630
631
632
"Narodne novine", br. 171., 6. studenoga 1941., str. 1.
633
"Hrvatski narod", br. 77., 30. travnja 1941., str. 6.
634
620
Jako je važna "Naredba o suzbijanju kletve"635. Svatko je vlastan
prijaviti psovatelja, kletvenika ili izustitelja prostota. Naredba je važna kao iskaz
težnji Nezavisne Države Hrvatske.
Kao nacionalist, Pavelić je znao važnost uljudbe i jezika u njoj. Kao
socijalist, on je nastojao narod, makar i silom, odgojiti u tome duhu. Zato listovi
Nezavisne Države Hrvatske nisu smjeli rabiti prostote pa ni pretjerivati. Evo kako
pisaše najpopulističniji, "Hrvatski narod". Ističemo najteže izraze koje su rabile te
novine.
O komunizmu; "Sovjetski krvnici poubijali su u Luchu 2.800 ukrajinskih
uhićenika"636, "Kraj krvave sovjetske republike u Užicu"637 (koja je bila pogubila 400
osoba).
Članak "Što više hrvatske krvi!"638 (o zapovijesti titoističkoga generala Slavka
Rodića za pokolj porodilja i novorođenčadi u bolnici u Lašvi) dolazi pred kraj Rata
i ne može uzročiti osvetu.
Za odnos prema Židovima tipičan je članak "Kako nas Židovi preziru"639. Već
prije je izišao i "Židovska agencija Reuter u pravom svijetlu"640 (saznajemo da je Paul
Julius Reuter prikriveni Židov Israel Beer Josaphat, koji je kupio britansku
plemićku titulu i skončao samoubojstvom, dok je glavni urednik Agencije J. B.
Richetson, bivši agent britanske obavještajne službe). Članak "Hrvatski nacionalni
bojkot Židova"641 pokazuje netrpeljivost, ali ne i genocidnost. Židovi su trgovinom i
dumpingom stekli, a Hrvati se imaju pravo opredijeliti od koga će kupovati. Tim se
člancima na Židove ukazuje kao na svjetsku silu, koja je opasna za Hrvate. Nema
rasne mržnje! Takav je i članak "Kad bi i Židovi odlučivali o miru"642 te "Konac
židovsko-boljševičkog rovarenja"643. To se odnosi i na sovjetsku diplomaciju: "Spretni
Židov Litvinov-Finkielstein već je jednom preveo Ameriku žednu preko vode"644.
Litvinov je bio povraćeni ministar vanjskih poslova SSSR-a, koji je uvijek radio
protiv Njemačke.
"Zabranjena potajna prodaja živežnih namirnica Židovima"645, iskaz je
socijalističnosti Nezavisne Države Hrvatske. Takav je i članak "Židovi su u Hrvatskoj
imali velik dio zemlje u svojim rukama"646.
I antisemitska izložba, pod naslovom "Židovi/izložba o razvoju židovstva i
njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941."647, uz dodatak "Rješenje
židovskog pitanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", planirana za razdoblje od 1. svibnja
do 1. lipnja 1942. ne reklamira se kao krvno, rasno, fiziognomijski netrpeljiva. Ona
635
637
"Hrvatski narod", br. 290., 2. prosinca 1941., str. 12.
638
"Hrvatski narod", br. 1266., 21. veljače 1945., str. 3.
639
"Hrvatski narod", br. 121., 15. lipnja 1941., str. 8.
640
641
642
643
"Hrvatski narod", br. 169., 2. kolovoza 1941., str. 1.
644
"Hrvatski narod", br. 270., 12. studenoga 1941., str. 2.
645
646
647
636
samo konstatira i razrađuje postojanje udruga koje šire svoju moć a pod nadzorom
su jedne skupine ljudi, koji ne moraju čak biti ni vjernici židovske vjere.
U Strossmayerovom (staroga korjenitog branitelja katolištva od židovstva)
se paviljonu, ali i po kinima tada prikazivalo tri pretjerana njemačka filma: "Vječni
Žid", "Rotschild" i "Židov Sűss"648, od kojih u stvari potonji karikaturalno potencira
njihovu rasu. To su jedini takvi filmovi reklamirani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
usred Rata, za razliku od tisuća filmova snimljenih protiv njemačkoga (pa i
hrvatskoga) naroda u pola stoljeća vlasti antifašista. U protužidovskim se filmovima
jasno razotkriva podmuklost svjetskoga kapitala, koji radi protiv mira i protiv
sirotinje, a velikim je dijelom pod vlašću Židova.
Od sredine 1942. godine splašnjuje protužidovska haranga. Oni su dijelovi
izbačeni iz državnih službi ideologijske moći. Drugi stručnjaci ostaše na poslu.
Komunisti i njihovi pomagači bijahu u logorima, bijegu ili partizanima. Naravno,
neki su se prikrili po gradovima i selima Nezavisne Države Hrvatske.
Nezavisna Država Hrvatska nije imala ni želje ni temeljne orijentacije progoniti, a
kamo li ubijati ljude zbog njihova roda ili vjere. Jednom osnovana, ona je htjela mir i
razvoj. Uvidjela je opasnost od nekih ustrojbi i promidžbi.
Dr. Ante Pavelić od početka je razvijao kulturu, kako u vertikalnome, tako i
u horizontalnom smjeru. U hrvatskome tisku nije bilo poziva na osvetu, na klanje.
Izraz "zvjerstva i pustošenja"649 najjači je izraz, uporabljen od hrvatske strane u
"Sivoj knjizi". Nema osvetoljublja ni progona naroda, vjere ili rase, a izvješća su o
zločinma potpuno dokazana.
Pavelić je htio hrvatski narod kulturalno uzdići. On je htio primirje s
pravoslavcima. Oženjen Židovkom, oslonjen na moralnu pomoć 95% semita-Arapa,
on, naravno, nije fizički mrzio semite. On je imao dužnost zaštititi hrvatski narod, a
to znači i sve ljude lojalne Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od svjetskoga i lokalnog
zlosilja nekih organiziranih skupina.
Pavelić je bio čuvar "statusa quo". On već i zbog toga nije imao razloga zvati
na nasilje i nezakonje. "Sve za državu - državu ni za što", bijaše njegovo načelo. Kada
ju je već dobio, bio bi lud da u njoj izaziva pokolje.
Promidžba je Nezavisne Države Hrvatske bila izrazito domoljubna i
nacionalistična. U isto vrijeme, ona se zasnivala na pravu i pravednosti i nije širila
mržnju ni osvetoljubivost.
Pojedinačni su se ekscesi događali. Događao se i jak Državin pritisak, uslijed
Rata i strašnih četničko-partizanskih zločina.
Ali, nikada nitko nije smio u novinama Nezavisne Države Hrvatske napisati da
treba istrijebiti koji narod, vjeru ili rasu ili da je treba dekapitirati. Nikada nitko nije
pozivao na mržnju ili osvetu nad kojim narodom ili političkim protivnicima.
Nasuprot tome; Nezavisna Država Hrvatska je od svoga nastanka učinila
ogroman zakonotvorni i djelatni napor u sređivanju uljudbe svoga područja. Ona je iz
Hrvatske izbacila neprijateljske utjecaje, ali je bila tolerantna prema pravoslavlju kao
vjeri. Nezavisna Država Hrvatska je, u biti sazdana i na katoličkoj, islamskoj,
648
"Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima postojanja
hrvatske narodne države", tzv. "Siva knjiga" Ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države
Hrvatske iz lipnja 1942.
649
pravoslavnoj i evangeličkoj vjeri, donijela i mnoštvo zakonskih i drugih odredbi kojima
je čvrsto zaštitila i istinu i ćudoređe.
Članci u hrvatskim novinama i zbog tih, kulturalno-ćudorednih, državnih napora,
a ne samo zbog hrvatske nacionalne tradicije i državne koristi, nisu htjeli, smjeli ni mogli
biti ni lažljivi ni psovački.
Usporednica: hrvatski i partizanski tisak
“Strijeljanje divljih ustaša: Zg., 22. rujna – Ministarstvo unutarnjih
poslova/Ravnateljstvo za javni red i sigurnost”, “Osuđen i strieljan Eugen Guić”, “Svi
nedostojni moraju se sami povući iz hrvatskih ustaških redova i iz državne službe”,
“Lažni ustaša osuđen radi ucjenjivanja”, “Nabijači ciena pred prieki sud”, “Izvršena
kazna smrti streljanjem nad Vladkom Rendelijem u Hrvatskoj Mitrovici”
Nije ovdje moguće prikazati cijeli tisak Nezavisne Države Hrvatske i onda ga još
usporediti s titoističkim tiskom toga razdoblja. Zato ću istaći bitno o bitnome.
1. O odnosu prema zločinu u svijetu.
2. O odnosu prema zločinu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Već smo ukazali na titoističku reklamu noćnih bombardiranja europskih gradova
koja su činili angloamerikanci, ubijajući stotine tisuća civila. Nasuprot tome, tisak je
Nezavisne Države Hrvatske donosio očajna izvješća o neskrupuloznim zračnim nedjelima
Ujedinjenih nacija, ukazujući da su takvi postupci zabranjeni.
Kada se hvalio uspjesima svojih saveznika, titoistički je tisak pisao članke kao
“Njemački zračni napadaj na Birmingham”650, kojim se ističe da je izveden po danu, te
da su pogođene tvornice, tankovi i oružje. Skoro u isto se vrijeme govori i o sovjetskim
zločinima nad Ukrajincima, kojih su bez suda pobili 2.800651.
U tisućama su članaka hrvatski listovi isticali njemačke i hrvatske zrakoplovne
uspjehe a kritizirali zločine Ujedinjenih nacija. Od 1942. godine počinju njemačke
prijetnje odmazdama, nastavljaju se i 1943., ali hrvatski tisak nikada ponosno ne ističe da
su Nijemci stvarno bombardirali britanske ili druge civile ili da su drukčije kršili
međunarodno ratno pravo.
Tek 1944. godine govori se o “oruđu odmazde”, “V-1” i “V-2”, ali se i tada
skriva da je prva raketa neupravljiva i da uzroči štete i žrtve među civilima.
Dotle su se partizani veselili svakome uništaju europskih pa i hrvatskih gradova!
O mnogim se zakonskim i drugim odredbama i uredbama Nezavisne Države
Hrvatske može diskutirati. Najvažnije je uočiti to, da je ustaška vlast bila revolucionarna i
zato jako stroga, pa i prema svojim pripadnicima. Tu su revolucionarnost u njoj održavali
odmetnici, koji su, naoružani i vođeni iz inozemstva, na najvjerolomniji i najbrutalniji
način napadali sve i svakoga tko je htio služiti redu i miru u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Međutim, za razliku od titoističkoga tiska, koji je samo jednom proglasio da je, i
to nad samo jednim, njegovim časnikom izvršena smrtna kazna, zbog pokolja cijeloga
sela, koji je izvršio njegov bataljun, hrvatske su novine često javljale o kaznama svojih
prijekih sudova.
650
651
Ovdje nećemo govoriti o kaznama nad odmetnicima, nego nad vlastitim vojnicima
i civilima. Navest ćemo samo neke primjere. Počelo je rano, člankom “Van s njima”652,
objavljenim u “Ustaši”, 3. srpnja 1941. godine. Članak kaže: “Svi nedostojni moraju se
sami povući iz hrvatskih ustaških redova i iz državne službe”.
“Započelo je bolno čišćenje”653 odnosi se na provedbu Poglavnikove zapovijesti
o promjenama u vodstvu tzv. divljih ustaša.
“Lažni ustaša osuđen radi ucjenjivanja”654, govori o Bajri Mašiću, koji se
proglasio “šefom Peščenice” te, našavši u Sermageovoj i Škrlčevoj ulici Srbe i Židove,
počeo od njih iznuđivati novac. Osuđen je na dvije godine zatvora te da stanovitoj Ireni
Kern povrati 900 dinara.
Dakle, kazna je niska, jer većih borbi još nema, a štiti se i pravoslavce i Židove.
Zbog obljube je “Strijeljan ustaški dužnosnik”655 (Josip Smolčić). Ne skriva se
njegova pripadnost Pokretu!
Tu je i popis “Razriešeni su dužnosti”656. Tiče se ustaša, koje Članak nazivlje
“ustaše-nastaše”.
I drugi su znali osjetiti da je došlo njihovo vrijeme. Tako je “Osuđen i strieljan
Eugen Guić”657, javlja se 6. rujna o presudi donijetoj 3. i izvršenoj 5 rujna.
Taj je bivši svećenik, rodom iz Fojnice, vlakovođi Savi Janjiću pištoljem oteo
novac, opljačkao Ostoju Đurđića i pravoslavnoga popa Miladina Minića, tvrdeći da je
ustaški dužnosnik, te potonjega i ubio.
I opet ukazujem na zaštitu pravoslavaca i brzinu sudske reakcije. Upadljiv je i
tekst658 “Strijeljanje divljih ustaša
Zg., 22. rujna – Ministarstvo unutarnjih poslova/Ravnateljstvo za javni red i
sigurnost izdalo je ovaj OGLAS
Redarstvenim izvidom ustanovljeno je da su divlji ustaše:
1.Smajil Jusić, musliman, star 37 godina, zemljoradnik rodom iz Luparde, živi
u Capragu,
2.Ivan Gržanić, rodom iz Senja, živio u Capragu, sa područja
Velike Župe Gora, samovoljno ubijali grčko-istočnjake, te iste pljačkali.
Gore navedeni predani su Pokretnom prijekom sudu u Zagrebu, koji ih je
nakon provedene rasprave osudio dana
20. rujna 1941. na smrt. Osuda nad njima izvršena je strijeljanjem 21. rujna
1941. Zagreb, 22. rujna 1941.”.
I opet ističem pravoslavce kao zaštićenike kao i brzinu rada Suda.
Ali, prijeki sudovi su i oštri! Odatle članak “Nabijači ciena pred prieki sud”659.
Važna je i objavljenost Članka na prvoj stranici.
Prijeti se i svojima: “Svi oni koji su se nepošteno obogatili polagat će račune”660.
Zbog zloporabe položaja “Izvršena kazna smrti streljanjem nad Vladkom Rendelijem u
Hrvatskoj Mitrovici”661.
652
“Ustaša”, br. 3., 3. srpnja 1941., str. 14.
“Ustaša”, br. 7., 17. kolovoza 1941.., str. 7.
654
655
“Ustaša”, br. 7., 17. kolovoza 1941., str. 7.
656
“Ustaša”, br. 8., 24. kolovoza 1941., str. 8. i 9.
657
“Hrvatski narod”, br. 204., 6. rujna 1941., str. 2.
658
659
660
“Ustaša”, br. 14., 5. listopada 1941., str. 16.
653
Strogoća nemaše obzira ni prema godinama. “Osuda priekog suda”662, tako,
proglašuje da je Ivan Benić, 20 godina star, lažnom ustaškom knjižicom seljacima otimao
mast i novac, te oteo 22 kg masti i 300 kuna. Smrtna je kazna strijeljanjem izvršena 26.
siječnja 1942. godine.
Prijeki se sud širio, te je objavljen i članak “Teške kazne protiv kriomčara i
nabijača cijena”663.
“Osude Ustaškog stegovnog i kaznenog suda”664 ticale su se samih ustaša, ali su
također donosile smrtne kazne, ovdje i zbog iznude novca od pravoslavaca.
“Izvršenje smrtnih osuda priekog suda”665 moglo se, kod vojnih osoba, kao i u
ovome slučaju, odnositi i na provalu. Četvorica su strijeljani.
Za razumijevanje ustaških ciljeva važno je vidjeti i “Osudu pokretnog priekog
666
suda” kojom se 3 osobe osuđuju na smrt a jedna na 20 g. zatvora zbog pometnuća
(pobačaja).
Od sredine 1942. godine nema više mnoštva presuda zbog zločina počinjenih nad
onim državljanima Nezavisne Države Hrvatske koje su pojedinci smatrali skupno
podložnijima teroru (prije svega Srbima i Židovima). Nezavisna Država Hrvatska je
uvela reda u svoju vojsku i pučanstvo. U prvim su mjesecima strah i osveta punili ljudima
glave a onda se očito pojaviše i mnogi razbojnici. Razoružati civile nije bilo lako, kada su
im prijetili četnički i komunistički odmetnici. Kada dođe do nagodbe s četnicima, bijaše
lakše umiriti i Hrvate.
Zato od sredine 1942. godine dominiraju, i dalje stroge, kazne za vojni neposluh i
zloporabu na štetu Nezavisne Države Hrvatske.
Tako su 27. kolovoza te godine na smrt osuđeni Franjo Čop, Ana Ločišnik, Ivan Cvirn
i Kristina Cvirn, a dan poslije ustaša Maks Pogorelec, jer je na piće izveo komunističkoga
simpatizera, koji mu je pobjegao667.
U Bosni je smrću kažnjen ustaša Josip Hodak, jer je ubio pravoslavku Milju
Prodanić668.
Formulacije su i “Osude ratnih sudova”669. Ovom su zgodom trojica hrvatskih
vojnika smaknuti zbog krađe jedne puške.
“Osuda pokretnog priekog suda”670 dovede do smaknuća dvojice švercera.
Ustaški se socijalizam vidio i u tome što je jedan od njih bio inženjer a drugi doktor.
“Osude ustaškoga stožernog stegovnog suda Stožera Grada Zagreba”671
izbacile su šestoricu iz članstva. Jednoga zbog odnošaja s udatom ženom, jednoga za
krivotvorbu svjedodžbi, pa za vanbračni odnos, za to što ne radi, za to što je ušao u ustaše
prikrivši da je bio kažnjavan i sl.
661
“Hrvatski narod”, br. 340, 31. siječnja 1942., str. 11.
“Hrvatski narod”, br. 341., 1. veljače 1942., str. 6.
663
“Hrvatski narod”, br. 344., 5. veljače 1942., str. 6.
664
“Hrvatski narod”, br. 414., 30. travnja 1942., str. 4.
665
“Hrvatski narod”, br. 460., 26. lipnja 1942., str. 4.
666
“Hrvatski narod”, br. 498., 11. kolovoza 1942., str. 8.
667
668
669
670
671
662
Kolovoza 1944. nadbiskup Stepinac neuspješno je od dra Pavelića molio
pomilovanje za 54 hrvatska časnika, dočasnika i vojnika672.
Svakako treba reći da je hrvatski tisak javljao i o egzekucijama i zatodžbama
odmetnika. Govorio je i o njihovim bojnim gubitcima. Izrazito je napadao komunističku
ideologiju i kapitalističku, osobito židovsku, izrabu siromaka i malih naroda. Na početku
je Rata bio naglašeno protivan srbijanskoj hegemoniji i ukazivao na njihove nepravde i
zločine nanijete Hrvatima. Tako je poslije 8. rujna 1943. godine pisao i o Talijanima.
Sve je to u pogođenim ili zavedenim skupinama moglo izazvati stanovit otpor i
odlazak u borbu protiv Nezavisne Države Hrvatske. Ali to nije bilo izazvano
pozivom hrvatskoga tiska ili države na genocid nad njima niti ikakvom krvoložnom
promidžbom. Pobuna je nastala zbog toga što su hegemoni htjeli povratiti svoju
terorističku vlast, pa su izazvali nerede i mase zadojili lažima i mržnjom.
Usporedbu tiska Nezavisne Države Hrvatske i njezinih partizanskih rušitelja
iznijeli smo samo primjerno. Treba srušiti mnogo lažnih dojmova duge titoističke
promidžbe. Evo što vidimo u toj usporedbi:
1. Hrvatski je tisak zastupao red u tek stvorenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a
titoistički ga je rušio.
2. Oba su tiska plodovi revolucionarne snage, ali hrvatski stvari smiruje,
zadovoljan svojom pobjedom, ne širi nasije, dok partizanski izaziva i ruši
silom.
3. Hrvatski se tisak drži zakona Nezavisne Države Hrvatske, a titoistički ih ruši.
4. Hrvatski tisak štiti odredbe međunarodnoga ratnog prava, a titoistički tisak
to pravo ruši.
5. Hrvatski tisak nikada nije pozivao na nezakonje, krvoločnost ili odmazdu, a
titoistički je to činio skoro u svakome broju.
6. Hrvatski je tisak pisanjem o djelovanju svojih i snaga svojih saveznika
uvijek bio za zakonitost, a titoisti su bili protiv nje.
7. Hrvatski je tisak skoro potpuno nezavisno pratio domaću i svjetsku politiku,
a titoistički je bio posve podređen diktatu Kominterne i Staljina.
8. U svim bitnim pitanjima hrvatski je tisak pisao istinu, a titoistički lagao.
9. Hrvatski je tisak branio hrvatski narod i Nezavisnu Državu Hrvatsku na
našemu nacionalnom prostoru, a titoistički ih je napadao u interesu i po
zapovijedi tuđina.
Hrvatski je tisak svakako bio revolucionaran, ali nije bio kriminalan ni
kriminogen. Titoistički je bio i protudržavan, protuhrvatski, i otvoreno kriminalan i
genocidan. Hrvatski tisak nikada nije pozivao na genocid. Hrvatski tisak, po mojoj
jako meritornoj procjeni, nikada nije objavio niti jedan članak s tako krvoločnim
lažima i pozivima na protuzakonitosti i osvetu, kakvih je u komunističkome tisku,
samo na području današnje Republike Hrvatske, objavljeno najmanje 10.000
(imajući na umu ogromnost hrvatskoga tiska, dopuštam da je bilo, ali najviše
nekoliko članaka koji bi se mogli usporediti s onih najmanje 10.000 titoističkih
krvoločnih, a da sam ih ja propustio uočiti)!
Hrvatski je tisak bio komunikacija hrvatske države na hrvatskome tlu, u
korist hrvatskoga političkog naroda (državnih vjera; katoličke, islamske,
672
pravoslavne i evangeličke, ali i vjera koje su se tolerirale; židovske, subotarske i sl.).
Hrvatski tisak nije, kao titoistički, promicao tuđinsku vlast nad hrvatskim narodom
ni rušidbu države.
Peti dio:
Neki titoistički mitovi iz vremena
Nezavisne Države Hrvatske - temelj
genocida nad Hrvatima
O mladima; djecu iz domova u šume!
“Ja ili idem u partizane ili ću se ubiti!”, “krševita zemlja, nju treba nađubriti - a još
dosta fašista ima u našoj zemlji!", "I dječaci hoće u partizane (…) Blago narodu koji
ima ovakove sinove i ovakovu djecu!", "Tako malen, pa puši! Smijali se oficiri, ali su
mu ipak dali cigaretu i šibice. U njegovom džepu bio je dinamit. Kada je zapalio šibicu
dinamit je eksplodirao. Čitavi štab zajedno sa malim junakom otišao je u zrak"
-
Dječiji i mladežni te ženski tisak se u partizanima razvio tek s razvojem
tvorivnih, vojnih i političkih mogućnosti, 1943. godine. Ali, promidžbena uporabljivost
njih kao tema postojala je od početka Rata. Trebalo je potaknuti ustanak, prvo među
Srbima, i pokolebati ljubav prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj među Hrvatima, opisom
strahota na ratnome terenu.
Zato je članak objavljen u "Borbi" pod naslovom "Oslobođenje djece"673 važan i
za ovu, dječju, temu. Govori se kako su "hrvatski partizani" zauzećem Jastrebarskoga
oslobodili 900 djece.
Odmah je to trebalo moralno opravdati i promidžbeno izrabiti. Zato se razviše priče o
strahotama u tome, dječjem, logoru.
Hrvatski je tisak pisao drukčije. Već srpnja 1942. objavljen je članak “Među
djecom žrtvama odmetničkih zlostavljanja/hrvatski narod im je sada i otac i majka”674.
Djeca su bila smještena u dvorac grofa Erdődyja, kraj Jastrebarskog. Bijahu iz šume
pokupljena i auktor Članka ih slobodno opisuje “kosturolikima”. Ali, tu su bili i liječnici
za tih 1.500 djece. Mali Jovan Mitrović i brat mu Dule govorahu da su partizani sa
sobom odvodili svo stanovništvo…
Na jedno, logično pitanje; je li djeci bilo bolje u čvrstoj i grijanoj zgradi, pod
nadzorom časnih sestara ili u šumi, do sada se odgovaralo aprioristički, polazeći od
dogme o genocidnosti hrvatskoga naroda i Katoličke crkve. Dakle, po toj bi logici
sva ta djeca bila namijenjena pomoru.
Na dodatno pitanje, zašto ih onda uopće dovoditi u tu ustanovu (to nije bio
nekakav logor od baraka, nego čvrsta zgrada), zašto ih pokazivati tisućama
Jaskanaca, davati na skrb tisućama drugih, a ne pobiti ih odmah, također se može
odgovoriti samo ako se pođe od pretpostavke genocidnosti hrvatskoga naroda,
dakle ne samo zločina osvetnika na terenu, nego i civila u gradovima. Tada takav
narod doista treba, kako su partizani govorili, "istrijebiti", kao na Bleiburgu i
križnim putovima.
Uostalom, mit o svim hrvatskim logorima tome je i služio.
Prava je istina suprotna. S mjesta sigurnosti partizani su djecu odveli u šumu i od
toga uzeli graditi cijelu krvoločnu epopeju. Evo kako izgledaju citati: "Stalno smo bili
gladni (...) Jedan hljeb dolazio je na nas trideset (...) Nijesu nam dali da se igramo".
Čuvale su ih časne sestre. Evo što kažu o njima: "Jedna je bila naročito gadna.
(...) Stalno nas je tukla. jednom djetetu razbila je šakom nos samo zato što je tražilo
hljeba. Kažu da je ubila krampom Ninu i Krašu.
Ne vjerujem i pitam ponovo.
•
Jedna časna sestra ubila je krampom dvoje djece?
Sva djeca s kojom razgovaram potvrđuju.
Tako svi kažu. Ubila ih je krampom izvan logora.
Jedna ˝časna˝ sestra ustvari Pavelićev pandur, ubila je u logoru dvoje
sedmogodišnje djece! (...)zašto ih je ubila?
673
674
"Borba", br. 20., 1. "oktobar" 1942. (cijena 3 din., 3 kune ili 1.500 lira), str. 5.
“Hrvatski narod”, br. 483., 23. srpnja 1942. g., str. 2.
-
Jedni kažu zbog toga jer su ovi dvoje sedmogodišnjih na njeno pitanje, na njeno
provokatorsko pitanje: koga imaju u partizanima, odgovorili da su im u partizanima
otac i brat.
U trenutku kada su partizani, među kojima je bilo i očeva zarobljene djece, ušli
u Jasku, ova krvava sestra, koja krampom razbija dječje glave, sakrila se u crkvi, gdje
su je partizani zatekli klečeći. Molila nije - sigurno. Možda je proklinjala.
(...) Onaj, kome je ona razbila nos svojom pandurskom šakom, pazio je na nju.
Pred dječijim očima nije se mogla sakriti!
Kažu da su je partizani streljali - ali ne znamo tačno".
Vrijedni je Ćiril Petešić proučio stvar i izložio desetine titoističkih napisa o
tome navodnom ubojstvu675. Ubijeni su navodno bili Nikola Vujnović i Vukašin
Miljević iz Topuskog. Imali su 5 godina. Miljević se poslije Rata hvalio svojim
ratnim zaslugama: "…onda sam i ja (bio) ˝ubijen˝... Piše to u mnogim dokumentima - od
ratnog izvještaja brigade, biltena Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i
partizanskih odreda Hrvatske, do drinićke ˝Borbe˝". Dakle, ako toliko piše da sam ubijen,
valjda sam ubijen! Ako nisam ubijen ja, onda je sigurno ubijen netko drugi, kada već
toliko piše". Čak se izmislilo da su antifašisti dvije časne sestre strijeljali, ali Ćiril
Petešić objavljuje smrtovnice č. s. Pulherije Barte i č. s. Mercedes koje potvrđuju
njihovu kasniju smrt676.
OZNA je temeljitom poslijeratnom istragom utvrdila da nije postojala krivnja i za
što u Logoru677. Nitko nije kažnjen. Tu su odluku antifašisti skrivali! Ali stotine tisuća
Hrvata i preko 600 katoličkih duhovnika poubijano je, između ostaloga, i zbog laži
o Jastrebarskom!
Za ćudorednu procjenu napadaja na Jastrebarsko i otmice djece 1942.
godine bilo bi korisno provjeriti i to koliko je od tih 900 mališana preživjelo Rat. To
"antifašisti" nisu imali vremena brojiti.
Sinteza je amoralnoga huškanja i djece i žena članak "I dječaci hoće u
partizane"678. Između ostaloga, on kaže: "Ovaj zanos obuhvatio je tekođer djecu i
dječake. Pred nekoliko dana došlo je u štab III. ličkog partizanskog Odreda 55
dobrovoljaca iz okoline Gračaca (...) Oćemo u borbu! U partizane! - jednoglasno kliču
kad ih se upita gdje su to krenuli.
Na to se jedan drug partizan obrati jednom dječaku s riječima:
- Pričekaj, druščiću! Ti si još nejačak!
- Nisam, druže, nisam! - opire se on uzvikujući. - Ja ili idem u partizane ili ću
se ubiti! Ja neću da izostanem za drugima! - siječe dječak odlučnim glasom.
Ženama koje su vidjele ovaj divni prizor dječakove volje za borbom navru na
oči suze radosnice.
I to je svakodnevna stvarnost u narodno oslobodilačkoj borbi. Susretaš tako ove
dječake u komandama i štabovima sa kapama partizankama (...)
Blago narodu koji ima ovakove sinove i ovakovu djecu!".
U vrijeme kada je znatan dio četnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio pristao
na mir, ovakvo su osvetničko, koljačko huškanje mogli provoditi samo najgori
hrvatožderi i komunisti. Time su kvarili i svoju mladež i svoje žene.
675
"Dječji dom u Jastrebarskom/Dokumenti (1939.-1947.)" str. 45. - 50.
"Dječji dom u Jastrebarskom/Dokumenti (1939.-1947.)", str. 192. i 194.
677
"Dječji dom u Jastrebarskom/Dokumenti (1939.-1947.)" str. 39.
678
"Partizanski vjesnik Velebit", br. 37., 23. "augusta" 1942. g., str. 7.-9.
676
Prvi mladežni list je "Mladi komunist"679, organ SKOJ-a za Hrvatsku. On se
brzo, člankom Bude Grahovca "Maček i vodstvo HSS-a kao neprijatelji omladine"680,
okomio na dra Mačka. Ali protiv dra Mačka su i drugi mladežni, tobože nekomunistički,
listovi. "Mi mladi", list USAOJ-a, g. objavljuje članak "Maček i njegova klika oslonac
izbjeglica u Kairu"681.
O svrsi partizanskoga mladežnog tiska svjedoči nam i "Glas omladine", za
Hrvatsko primorje. Počevši izlaziti već zarana, donosi i "Kratke vijesti": "- U
koncentracionom logoru na otoku Rabu umrlo je dosada već više od 900 djece od gladi
i iznemoglosti, radi očajne ishrane. Dnevni pomor u tom logoru dostiže strahovitu
brojku od 40-50 ljudi".
Logor je bio talijanski, ali ta vijest nije bila istinita. Bila je namijenjena proširbi
nezadovoljstva i panike.
Kasnije se razvija i tisak usmjeren djeci, uzdanicama i mladeži682:
"RADINA PRIČA (…) Nisam mogao gledati zvjerstva ustaša, pobjegao sam od
bake u šumu partizanima. Medju partizanima našao sam porodicu, a u šumi novu
kuću. Često sam dolazio u Bosanski Novi i donosio iz dućana razne stvari za partizane.
Da bi mogao što više koristiti, upisao sam se u ustašku mladež. Nosio sam ustaško
odijelo i slobodno se kretao svuda po gradu. Tako sam išao u vojne magazine, krao
metke i bombe i nosio partizanima. U džepove nije moglo mnogo stati i ja sam počeo
voziti u tačkama. Dolje sam stavljao oružje a gore kukuruz. Tako sam prevezao 8 do 10
tački uvijek govoreći da idem u mlin. Kod kuće sam imao jednu kravu i nju sam
jednoga dana dotjerao k nama u šumu. Prije našeg napada na Novi izvidio sam
neprijateljske položaje i donio partizanima podatke (...)".
To je tekst iz dječjega lista, popraćen crtežima. Njime se od djece traži da budu
špijuni, kradljivci i lažljivci. Time ih se kvari ne samo za to, nego i sva kasnija vremena.
Također u stripu, da se djecu točnije pouči i više motivira, donosi se priča o
malome Rusu683: "Sovjetski Pionir dobrovoljno je pošao u izvidnicu. Primjetili su ga
Nijemci i počeli pucati. On je legao i pucao iz pištolja do zadnjeg metka. Nijemcima je
uspjelo da ga uhvate živog. Odmah su ga poveli u štab. Pionir je bio vrlo dosjetljiv.
Tražio je cigarete. Tako malen, pa puši! Smijali se oficiri, ali su mu ipak dali cigaretu i
šibice. U njegovom džepu bio je dinamit. Kada je zapalio šibicu dinamit je eksplodirao.
Čitavi štab zajedno sa malim junakom otišao je u zrak".
Ionako mržnjom zadojenu djecu ovime se navodi i na to da se ubiju terorističkim
akcijama. Takav je postupak, čak i da ga učine punoljetnici, ratni zločin. Međutim, kada
se vlastitu djecu navodi na nj, to je vrhunac cinizma. I to lijepo, didaktički i zabavno, da
se djecu privuče!
Tipična akcija mladića od 18 godina684:
"- Pa ja tebe poznajem - odjednom reče policajac - ti stanuješ…jučer te otac
tražio…izgleda da si na svoju ruku skrojen!
- I ja tebe poznajem - odgovori Duško (…)
Uto Duško opet zapita policajca koliko je sati.
679
"Mladi komunist", br. 1., "april" 1942. g.
"Mladi komunist", br. 3., godina II., lipanj 1943. g.
681
"Mi mladi", g. II., br. 4.-5., 6. ožujka 1944. g., str. 1.
682
"Pionir", br. 5.-6., svibnja 1943. g., str. 3.-4.
683
"Pionir", br. 5.-6., svibnja 1943. g., str. 10. - 11.
684
680
- Tačno devet.
Odjeknu pucanj i stražar se sruši".
Kasnije je Broz volio pričati da na mladima svijet ostaje i da se država s takvom
mladeži nema čega bojati.
Totalna paranoja prenosi se i u druge forme685: "MOJA ŽELJA (…) Pobio bi
palikuće…”, piše Ilija Tomić, devetgodišnjak iz Drežnice. Ubilački talent mu se
razvijao tim smjerom i godinu kasnije686:
"U naše brigade,
I tukao skupa s njima
Fašističke gade”.
Tobože zabavno, u "Pioniru" se veljače 1945. godine pojavljuje i "Vrabac
Živko"687, oslikana pjesmica a čisto političkim porukama. One su izrazito
protuhaesesovske. Dr Maček je tu u stvari glavni neprijatelj. Pjesma kaže: "Doktor
Maček, mek...mek.../ Pojeo ti štakor špek!". Nije baš genijalna, ali ni gluplja od
Nazorovih partizanskih pjesama.
To se nastavlja i kasnije, jer je trebalo pripraviti teren za uništaj hrvatskoga
građanskog, a ne samo ustaškog, revolucionarnog sloja. Stihovi su očitije preuzetni688:
"Neće narod više kralja,
jer kralj ništa baš ne valja.
Za Mačeka isto nije,
Mačeku se u brk smije".
Listovi za mladež nastojahu pratiti politička zbivanja. Tako prenose i prvu
amnestiju iz 1944. godine689: "Upozorenje Maršala Jugoslavije druga Tita". Već smo
opisali sadržaj te amnestije kao strašan ratni zločin. I mladež se partizansku učilo da one
koji se ne predaju treba pobiti.
U mnogim se tekstovim računa na opću konsternaciju, a ne samo mladežnu. Tako
se izmišljaju strašni zločini s tendencijom da se žrtvama prikažu mladi ljudi, osobito
djevojke, uz naglašenu težnju k prljavštinama. Time se u čitatelja izaziva paranoja i
potreba zaštite te osvetoljubivost690:
"Nije im dosta krvi )…) U novskom srezu fašisti su silovali, a zatim spalili 60
žena i djevojaka. Osim toga na najzvjerskiji način su mučili djecu od 4 do 12 godina i
bacili ih u vatru.
U okolici Donjeg Vakufa silovano je nekoliko muslimanki i 12 djevojaka iz
samog Donjeg Vakufa. Isto tako u Lici i Dalmaciji bijesnio je neviđeni teror. U selu
Lički Osredak ubijeno je 50 žena.
Neka strepe krvnici pred pravednim gnjevom naših naroda. Partizani, narodni
osvetnici naplaćuju im svakodnevno njihove zločine, a prva suđenja u Bugojnu, Glini i
Kočevju, početak su strašne osvete koja čeka svakoga onoga čije su ruke, ogrezle u krvi
nevinih, davile nejaku djecu".
685
"Pionir", br. 7.-8., lipanj - srpanj 1943. g., str. 9.:
“Pionir”, g. III., srpnja 1944., neoznačene stranice, pjesma “Mitraljezac”.
687
"Pionir", br. 17., veljača 1945. g., str. 3.
688
"Pionir", br. 18., str. 5.
689
"Mi mladi", g. I., br. 2., siječanj 1944. g., str. 2.
690
686
Logičko je pitanje tko je kada, koga silovao, spalio, tko je sve to vidio i dr. To se
pitanje rješava pričom da su žrtve spaljene, pa ih više nema i stvar se ne može dokazati.
Ali; ako nema ostataka ni svjedoka, odakle se uopće zna za te žrtve?
Brojke su ogromne i stvar nije mogla proći nezapaženo. Ovo je razdoblje u
kojemu partizani već često pregovaraju s protivnicima, razmjenjuju zarobljenike i sl.
Bilo bi uputno reći imena i prezimena žrtava. Ali to se može provjeravati, pa bi se
partizane uhvatilo u laži.
Da kolebljivima ne bi ostalo dvoumice, auktor ističe da treba kazniti krivce, jasno
u okviru suđenja pred narodnim sudovima. Ali, koji su to krivci, kada ne znamo ni tko
su žrtve, ni kada se to dogodilo, ni tko je sve to vidio? To se partizana ne tiče. Na kraju
će suditi cijelome hrvatskom narodu.
Zato je i sljedeća zakletva bila razmjerno blaga prema općemu stanju koje su
titoisti nastojali postići u svojoj mladeži691:
"Drugi kongres zaklinje se Maršalu Titu
...Zaklinjemo ti se patnjama i nadama naših naroda i naše omladine da nećemo
žaliti ni svoje živote ni svoje snage u borbi protiv njemačkih dželata i svih domaćih
neprijatelja jedinstva i slobode naših naroda - u borbi za gvozdeno i sveobuhvatno
jedinstvo južnoslovenske omladine, za novu, demokratsku, federativnu Jugoslaviju.
Ovaj naš zavjet je naša najpunija zahvalnost Tebi za sve ono što si učinio za
naše narode i omladinu. Naše djelo na koje se zavjetujemo - to je najbolji put službe
interesima otadžbine, interesima mladog naraštaja, slovenstva i svih ujedinjenih
nacija...".
Stvar je jasna; jugoslavija pod svaku cijenu. A žrtve, makar i izmišljene, poslužit
će kao izlika za genocid nad Hrvatima.
Na toj je crti i potenciranje panslavenstva. Rusi dobro dođu i kao Slaveni i kao
komunisti692:
"Dani slave omladine Jugoslavije
...Po prvi put smo tu ugledali našu braću po krvi, patnjama i borbi,
crvenoarmejce, o kojima smo toliko čuli, kojima smo se toliko divili i koje tako bratski
ljubimo! Uz njih su bili i predstavnici Anglo američke vojne misije u nama već dobro
poznatim uniformama engleske vojske (...)
Novi jugoslavenski patriotizam nadahnuo je oduševljenjem i poletom mladi
naraštaj Jugoslavije (...)
I kad je predstavnik kozarske omladine, Mladen Oljača rekao: ˝Krajina je
krševita zemlja, nju treba nađubriti - a još dosta fašista ima u našoj zemlji!" - ali, kada
je mladi slavonski diverzant, Đorđe Grujić, pošto je naveo uspjehe I. diverzantskog
bataljona u borbi protiv okupatora, uskliknuo: ˝Mi smo pripremili i desetine i stotine
kilograma eksploziva da dočekamo izdajničke izbjegličke vođe, ako se budu vraćali u
zemlju˝ (...)
Tito, potaknut zakletvom - najdivnijem izražaju ljubavi i odanosti prema njemu
- uzima ponovno riječ:
˝Videći ovaj vaš čas veličanstveni, historijski kongres... ja sam uvidio, drugovi i
drugarice, da narodi Jugoslavije imaju dostojne potomke koji će znati čuvati i braniti
tekovine za koje je proliveno more krvi u ovoj našoj napaćenoj zemlji...˝".
691
692
"Mi mladi", g. II., br. .9, 23. lipnja 1944. g., str. 6.
To izvješće s Drugoga kongresa USAOJ-a jasno potvrđuje slogu pojedinačnih
ubojica i vrhovnoga zapovjednika. Pače, Broz je osvetničko ludilo i poticao svojim
govorima.
Protupravne akcije starijih prenosile su se i na mlade693:
"Borci pozadine / Zlikovac je pao
...Jednoga dana nalazio se taj zlikovac kod svoje kuće. Pružila mi se prilika da
svoju želju pretvorim u djelo. Pred oči su mi iskrile nevin žrtve, poubijani naši očevi,
obeščašćene majke i sestre, poklana djeca, popaljena naša sela i cijela naša pogažena
domovina. Jedina moja misao bila je osveta. Te misli pojačala su moju mržnju i dale
su mi snage. Pojurim prema kući tog krvnika. Udjem u kuću. Zlikovac, kome ruka nije
zadrhtala kad je klao i palio sad je drhtao. Pucao sam. Svaki prasak mog pištolja jačao
je u meni želju da uništim ovoga i sve ostale krvnike mog naroda. Zlikovac je pao.
Osvećene su mnoge žrtve. Bio sam zadovoljan, jer taj tudjinski gad neće više štetiti
mom narodu.
Omladinac Ivo".
I ta je pričica ilustrirana, da se djeca bolje užive i lakše zapamte.
Zlikovci se ne prepoznavaju po tome što mirno žive kod kuće a onda dođu
pravednici pa ih ustrijele. Kada je mladu čovjeku jedina misao osveta, to je strašno. Ako
je tako, onda je prirodno i to da su organi reda Nezavisne Države Hrvatske poduzimali
izrazito agresivne akcije, ne vjerujući sumnjivcima, ali i kažnjavajući i njihove idejne
organizatore i poticatelje.
Ovakvih strahota s mladežnim i dječjim tiskom nije bilo u tisku NDH!
I najmanja djeca, hrvatski bi se reklo - uzdanici, morahu jurišati694:
"Pjesma pionira
Ja u zaklon samo lego,
I pušku sam ja natego (…)
Složno braćo, jedan, dva
Nek se trese zemlja sva.
Složno samo partizani.
Dolaze nam sretni dani.
HURA, BRAĆO, NA JURIŠ!
Petar Rekić star 12 g".
12 godina, a već se veseli ubijanju! To je titoistički odgoj. Kada se tako djecu
goji, nema razloga ne uništiti je i fizički695:"Dali znate? (…) da na kotaru Požega
pioniri imaju čak i ˝šmajsere˝ i da jurišaju na ˝bunkere˝ sa poklicima! ˝Predajte se
braćo domobrani!˝".
Posebno je ružno na takva zlodjela navoditi ili tjerati male djevojčice696:
"RUČNOJ BOMBI
Oj ti junačka bombo moja,
Usljed ludog okršaja
I krvavog boja,
Kao grom ćeš zagrmjeti
Ručna bombo moja.
693
"Mladi borac", br. 4.-5., srpanj-kolovoz 1943. g., str. 29.
"Mladi borac", br. 6., rujan 1943. g.
695
696
694
Napravićeš mesa, krvi
Bit će dima, bit će praha
Smrvit će se neprijatelj
Od udara i od straha.
Iza toga kokom, lijetom
Upadnućeš usred rova,
Nek se čuje cijelim svijetom
Kako bije bomba moja
Pionirka Milka Rekić, stara 12 g.".
Dati djetetu oružje u ratu grijeh je, jer ga se kvari i jer može poginuti. No,
kada se djecu još i pušta ili tjera u juriše, pa se to ističe kao primjer, to je krah
svake etike.
I ovdje vidimo da je prijevarnost partizanske vojske opravdano izazivala ne samo
odmazde, nego i akcije čišćenja sumnjivih prostora697:
"Mi vršimo dužnost / Tko će poubijati više neprijatelja?
Mladi borac makarskog primorja (…) poveo je sobom drugaricu partizansku.
Ona je preobučena u seljanku prela vunu i čuvala ovce kraj ustaških bunkera, dok je
on s puškom vrebao u grmu. Ustaše su izmilile iz svojih zmijskih gnjezda i počeli se
oblizivati oko djevoke. U tom času dosjetljivi mladić otvorio paljbu i ubio ustašu.
Hrabri omladinac izvršio je svoj zadatak.
U Kalima omladinac skojevac ubio je pištoljem talijanskog profesora špijuna
(...)
Omladinka je junački usred dana pred samim selom u neposrednoj blizini
talijanskih bunkera ubila jednog talijanskog plaćenika i špijuna. Tu je akciju izvršila u
Kaštelima".
Znači, mladu su djevojku naveli da ubija i time dobiva poštivanje. Osim toga,
tako su učili svoje borce da vrijeđaju ratno pravo, dakle da budu ubojice, i civile izlažu
odmazdi (koja je posve zakonita, pod uvjetom da je najavljena i da obuhvaća sumnjivce).
Uzgoj mladih udbaša
“crna izdaja klike oko Mačeka (...) Mačeka i njegove izdajničke klike...", “da ćemo još
većom mržnjom udariti po neprijatelju i trijebiti ga nemilosrdno, dok našu zemlju ne
očistimo od fašističke gube i ostalih narodnih neprijatelja", ˝Mi omladinke odlazile
smo u Samobor i tamo smo ubile 4 ustaše. Ubile smo također već nekoliko ustaša koji
su izašli iz Samobora”
Mladež se poučavalo i poticalo na najobičnije zločine. Tako i u članku
jugoslavenskoga mladežnog lista, koji opisuje jednu takvu akciju698:
˝Vi ste gospodin
Kurtović?˝ - ˝Da, to sam ja.˝ - Imam za vas jedno pismo, reče Taso i na to izvadi revolver i saspe tri metka
Kurtoviću u glavu, a njegovog pratioca rani. U općem metežu i zabuni, koja
je poslije toga nastala na ulici, uspio je Taso da umakne - u partizane".
697
698
"Omladinska iskra", g. I., br. 1., srpanj 1943. g., str. 43.
"Omladinska borba", br. 3., god. II., studeni 1942. g., str. 29.
Doktora Mačka vrijeđali su i u dječijemu tisku699:
"NAŠA PJESMA
Da učimo i čitamo
Da se sa svim upoznamo
Da je Maček, Draži snaša
Da je četnik ko ustaša...".
I "Omladinski borac" sudjeluje u harangi protiv dra Mačka. Niz je članaka
takva sadržaja, kao "Nove izdaje reakcionarne klike oko Mačeka"700. Početkom 1944.
mu se predbacuje povezivanje s Mihailovićem. Istina je da on tog nije mogao izvesti, ali
su neki HSS-ovci spas Hrvatskoj tražili pod karađorđevićevskim okriljem. Paranoja je
očita: "A koga bi htjeli ti izdajnici da dovedu pred sud? - Narodne osvetnike,
Partizane!". Dalje se govori o putu hrvatskoga pukovnika Babića u južnu Italiju, u
pokušaju da spasi Hrvatsku. Naravno, titoistima to prijeti, zato Članak dalje: "nove se
izdaje nadovezuju na stare (...) Nove su izdaje, novi, još gori pokušaji (...) Ali nikakve
izdaje, nikakvi sporazumi, ma kako bili podli, neće oslabiti ujedinjene narodne redove
(...) crna izdaja klike oko Mačeka (...) Mačeka i njegove izdajničke klike...".
Partizani su ti koji sve ruše i koji izazivaju i održavaju ono što su kasnije nazvali
"bratoubilački rat". Njima smeta sporazum, mir i neubijanje, jer znaju da moraju pobiti
što više ljudi, a nad hrvatskim narodom i genocid počiniti, da bi došli na vlast.
Kroniku pomirbe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj priznaje se i u članku "Prvi
maj - blagdan narodne borbe i rada"701. Podsjeća se na uspjehe borbe i optužuje:
"...ustaške zvijeri, osjećajući svoju propast poslije saveza s četničkim psima kralja
Petra, slizali su se sada i s Mačekovim reakcionerima ne bi li si time produžili za koji
dan život.
No svima skupa neće i ne može ništa pomoći (...) zavjetujmo se (...) da ćemo
još većom mržnjom udariti po neprijatelju i trijebiti ga nemilosrdno, dok našu zemlju
ne očistimo od fašističke gube i ostalih narodnih neprijatelja".
Uz uobičajenu prostotu govora i uvrede, titoisti još jednom žele za zlodjela
optužiti i one koji nisu bili na vlasti - mačkovce. Kada ih jednom stave uz bok s
"izdajicama" i "zlotvorima", onda će se i HSS-ovce, Mačkove pristaše, moći nazvati
"narodnim neprijateljima" i, kako ova zakletva kaže, "trijebiti" i njih.
To se provodi i u tekstu "Mačekov put izdaje"702. On tvrdi: "Mačekovi agenti
preko ustaša vrše krvavi teror nad hrvatskim selima (...) Mačeka i čitave njegove
izdajničke klike". Dakle, trebalo je što više Hrvata odvući od Mačka. Formulacijama o
izdaji sprema se pokolj nad Mačkovim pristašama.
Dakle, ne radi se samo o motivaciji za borbu, nego o motivaciji i opravdanju
genocida nad građanskom Hrvatskom, koji se spremalo. Revolucionarna, ustaška,
Hrvatska tonula je s Njemačkom. Trebalo je uništiti građansku, demokratsku
Hrvatsku.
"Omladinski borac" još se hvali nizom uspjeha Titove mladeži u članku "U
znak I. kongresa"703. Uspjesi su "Omladina Ličkog Osika ubila je 14 bandita (...)
jedna omladinka iz kraja oko samog Samobora priča: ˝Mi omladinke odlazile smo u
699
"Jedinstvo mladih", br. 1., 30. kolovoza 1943. g., str. 6. i 7.
"Omladinski borac", 15. ožujak 1944. g., br. 24.
701
"Omladinski borac", br. 25., 1. "maj" 1944. g., str. 1.
702
"Omladinski borac", br. 25., 1. "maj" 1944. g., str. 3.
703
"Omladinski borac", br. 29., 25. rujna 1944. g., str. 3.
700
Samobor i tamo smo ubile 4 ustaše. Ubile smo također već nekoliko ustaša koji su
izašli iz Samobora u naša sela˝".
I Mika je Špiljak sudjelovao u napadajima na dra Mačka, člankom "Vuk dlaku
mijenja..."704: "...Mačekovih protunarodnih elemenata (...) izdaja Mačeka i njegove
reakcionarne klike...". To je, između ostaloga, razrada priče o puču Vokić-Lorković i
tobožnjemu sporazuma Pavelića i Mačka. Smeta Mačkov ugled u demokracijama i
hrvatskome narodu te legalitet i legitimitet njegove vlasti. Trebalo je sve to uništiti, da bi
partizani zavladali.
Početkom 1945. godine titoistička se mladež već otvoreno hvali zločinima nad
zarobljenicima. "Bilans godišnje borbe XI. korpusa"705 potvrđuje zločine nad svima
koji su se protivili komunističkoj Jugoslaviji. "Ubijeno 13.326, Ranjeno: 12.987,
Zarobljeno: 1.903", ali zapljenjeno samo 2.657 pušaka! U ovo se doba više nema
razloga hvaliti lažima, jer se uspjesi mogu provjeriti. Nema razloga ni širiti promidžbu o
uspešnosti JA, jer je ona na pobjedničkoj strani, te već silom mobilizira.
A oružja je zapljenjeno 25.000 manje, nego li je ljudi izbačeno iz stroja! U svakome a
osobito mladežnome je tisku to huškanje na genocid nad Hrvatima.
"Omladinski borac" upija laži i usvaja ih706: "Mrzimo fašiste iz dna duše".
Tvrdi da protivnike treba "utamanjivati kao divlju zvjerad", "nijednog živog pustiti". I
tu je uzrok pokolja 1944. i 1945. godine.
Prije sinteze treba istaći tipičan primjer. To je članak "Izdajnički rad sušačkih
nastavnika"707. Osim objeda protiv siromašnih učitelja, koji nigdje u svijetu nisu
pozvani dizati bune, poentira se ovako: "Ako treba postaviti izbor između škola, u
kojima tuđinski plaćenici odgajaju omladinu u svom duhu ropstva i puzave pokornosti
neprijatelju, i privremenog nepolaženja škola, onda svakako treba izabrati ovo drugo.
Priče da se tako omladina čuva od odvođenja u švapsku vojsku ne uvjeravaju
nikoga!".
Već se spremalo i mlade udbaše. "Pioniri pomažu hvatati zlikovce"708: "Ja sam
pionir Ljubomir Juričić, imam trinaest godina, idem u treći razred gimnazije, a
stanujem na Trešnjevki, u Zagrebu.
Bilo je to 16. svibnja naveče, oko 6 sati. Na ulici nije više bilo mnogo svijeta,
kad sam slučajno opazio (...) ustaša Nikola Fink, čiji je brat bio ustaški tabornik na
Trešnjevki. I sada, kada je došla naša narodna vojska, negdje se krije po Zagrebu. Ja i
moji prijatelji smo ga sami htjeli uhapsiti, pa da onda izda gdje mu je brat, ali smo se
bojali, da ne bi imao kod sebe oružja. Zato sam išao do prve patrole Narodne obrane i
rekao da toga treba odmah uhapsiti.
Danas se taj isti nalazi u našim rukama".
Na istoj stranici i: "Taj se više neće šetati Zagrebom!
U ponedjeljak, 25. svibnja opazili smo jednog čovjeka u partizanskoj uniformi
kako šeće Jelačićevim trgom. Odmah smo ga prepoznali, jer je to bio jedan ustaša koji
se presvukao u partizansku robu. Onda smo mi počeli vikati: ˝To je ustaša, on se
preobukao u partizana˝. Uto dođe jedan drug i legitimira ga. On nije imao legitimaciju
i drug ga je odveo u komandu. Taj ne će više šetati našim Zagrebom".
704
"Omladinski borac", br. 30., 29. listopada 1944. g., str. 1.
"Omladinski borac", br. 4. (39.), 1945. g., str. 2.
706
"Omladinski borac", br. 8. - 9., studeni-prosinac 1942. g., str. 17. - 19.
707
"Primorski vjesnik", br. 119., 6. travnja 1944. g., str. 2.
708
"Pionir", br. 18., (valjda lipanj 1945. g.), str. 10.
705
Drago
Kolesar, pionir".
Dakle, paranoju i doušništvo trebalo je propagirati i širiti. Uočimo i djetetovu
svijest da će Finka mučiti, jer inače ne bi bilo razloga da prizna gdje mu je brat. Krivnja
je samo u tome što su ustaše! O njima je već toliko napričano, da su krivi samim time što
su nosili tu uniformu. To je i bio cilj promidžbe i tzv. narodnih suđenja.
Drugi je članak i ružno krvožedan. Dijete zna da će partizani ubiti njegovu žrtvu
i da se ona više neće šetati Zagrebom!
Komunisti znaju da djeca i mladež žele žurnu afirmaciju. Odgajani u
razmjerno idealističkim okvirima, ne spoznavši glavne životne probleme, mladi su
idealisti, spremni na žrtvu i netolerantni prema nepoštenju. U isto vrijeme, oni su
povodljivi i naivni, pa, ako im se obeća prava, afirmaciju i ideale, zbilja su spremni
na sve.
Titoistička logika jest zasnovana na rušidbi svega. Zato se oni služe ljudima
koji nisu imali vremena proučiti život pa ni teorijski naučiti mnogo. Komunisti
pjevaju "prezrenima na svijetu" i "zemaljskome roblju", ali ne da tima pomognu,
nego da ih izrabe za svoje svrhe.
Priče o "jurišačima", "bombašima", Bošku Buhi, "kuriru Jovici", “Mirku i
Slavku” i druge bile su poslijeratne legende. Ovdje sam prikazao raznovrsnost i
krvavost stvarnih titoističkih obmana djece i mladeži.
Titoisti su mladež stranom navodili u nepotreban rizik i djela protiv
međunarodnoga ratnog prava u borbama, a stranom ih izlagali oprezu i reakciji
protivne strane, koja zbog toga nikada nije mogla pouzdano znati, tko će baciti
bombu, izazvati eksploziju i sl. Na kraju Rata ta je "Titova omladina" bila često u
prvim redovima pri genocidu nad Hrvatima.
Sva prirodna svojstva komunisti u vlastitoj mladeži prijevarom izokrenuše
u strašne ekstreme. A ideale im, ionako lažne, jer su materijalisti, pretvoriše u
najgore zločine.
To, što je titoistički režim desetljećima poslije Drugoga svjetskog rata
ponosno govorio o 900 djece odvučene u šumu, o djeci rabljenoj za juriše na
bunkere, djeci – denuncijantima, o djeci poginuloj u borbi, pa i to što su to
uglavnom bila njihova, srpska djeca, sunarodnici tih partizana, jedan je od
najočitijih dokaza kriminalnosti toga sustava.
Žene; majke i sestre ili ubojice i razvratnice?
“Mrtav leži taj sin bečkog tvorničara - svršeni doktor (…) Mala Milanka ne zna za
tenis, vile, automobile, luksuzna putovanja (…) Ona zna samo to i ništa drugo, i s
dubokom mržnjom u srcu pritište svaki puta na obaraču svoga vjernog mauzera, kad
joj se jedna takva štetočina pojavi na nišanu”, "Stotine hiljada naših majki biće
neumitne sudije ubicama njihovih sinova i nedužne djece", "Osveta i smrt zločincima i
krivcima za patnje naroda!".
I ovdje je specijalizacija tiska išla sporije. Tek kada se žena u partizanima
nakupilo, pojavila se potreba za posebnim njihovim tiskovinama. Naravno, dječje i
mladežne teme su, zbog glavne obiteljske uloge žene, uvijek bile i ženske. Tako su i svi
napisi o djeci i mladeži koje smo obradili u znatnoj mjeri važni i za shvaćanje ženskoga
tiska.
Njih je bilo razmjerno teže prevariti, nego djecu. Ipak, sustavnim liberalističkim
lažima nastojalo se ženu što više privući pseudomuškaračkom načinu mišljenja.
Titoistička "Matilda" morala je potpuno izgubiti i čast i obiteljski osjećaj. Kako inače
tumačiti to što su partizanke trpjele onako strašne sadržaje dječjih listova i, pače,
sudjelovale u njihovu nastanku?
Članak "Partizanka priča"709, uz ostalo, hvali partizane za to što su kod
Tušilovića strijeljali 150 zarobljenika - ustaša, bez suda!
Žene su partizanima bile česta tema i u običnu tisku. I putem njih oni pokušavaju
podjariti borbenu spremnost. Evo primjera710:
"Partizanka sudi
...U toj noći poginuo je vojni liječnik Sanitatsunteroffizier-Feldwebl Martin
Aimer iz Beča. Ubila ga je mala partizanka Milanka Kljaić. Stigao ga je metak iz
njezinog mauzera upravo u trenutku, kad je iskoćio iz kuće i kad mu je trebalo samo
još nekoliko koraka da se pod okriljem mraka izgubi u noći.
Mrtav leži taj sin bečkog tvorničara - svršeni doktor. Čitav život njegov vidi se iz
slika koje su nadjene kod njega. Tu je on kao planinar u nekom luksuznom hotelu, u
bijelom odijelu na tenis-igralištu, u automobilu, pod sjenom egipatskih piramida, na
Siciliji i sunčanoj krvavoj Španiji. Ima i slika žena koje su ga voljele i koje mu pišu
posvete: ˝Za uspomenu, vječito sjećanje, sretan povratak˝, ali koje ne znaju da je otišao
u zemlju odakle takvima nema povratka.
Mala Milanka ne zna za tenis, vile, automobile, luksuzna putovanja. Ne zna
ona za sve to. Ona zna samo da su takvi prouzročili paljenje naših sela, ubijanje naše
braće, majki i sestara, pljačkanje našeg žita. Ona zna samo to i ništa drugo, i s
dubokom mržnjom u srcu pritište svaki puta na obaraču svoga vjernog mauzera, kad
joj se jedna takva štetočina pojavi na nišanu.
Naša mala Milanka, junakinja iz svih akcija, izriče svoj sud.
Vladimir Bakarić Komandant III bataljona VII Brigade".
U Članku se vidi iskonska primitivistička mržnja komunista prema uljudbi kao
takvoj. Komunisti snube sirotinju i neuke. Kako? Tako da im one koji imaju i znaju
prikažu razbojnicima. Liječnici su međunarodnim ratnim pravom posebno zaštićene
osobe. Bolje je liječnika ubiti, nego zaposliti!
"Mala Milanka", Srpkinja, ne zna za tenis, vile, automobile, luksuzna
putovanja. A što ona zna? Zna ubijati! Ona svaki puta s mržnjom pritišče otponac, kada
joj se na ciljniku ukaže "takva štetočina", koja zna nešto drugo, nego li ubijati!
To je slika titoističke žene.
Također i711: "Ne šaljimo djecu u ustaške škole!
…To su protunarodne, ustaške škole. Tu se našoj djeci truju duše lažima protiv
našeg pokreta i naše borbe. A mi hoćemo da se naša djeca odgajaju u pravom duhu
narodno oslobodilačke borbe, da se nauče mrziti neprijatelja i sve njegove sluge isto
onako, kako ih mrzimo mi, stariji. Neprijatelj mora da osjeti našu mržnju i prezir…
Drugarica iz Kostrene".
709
"Žena u borbi", br. 7. - 8., "oktobar-novembar" 1942. g., str. 19.-21.
"Nedeljni pregled/naše štampe", br. 7., str. 5.
711
"Primorka", svibanj 1944. g., str. 21. i 22.
710
Strašno je to što majke zabranjuju svojoj djeci odlaziti u škole i uče ih mržnji!
Dakle, bolje je ginuti za titoiste, nego li učiti škole! Opasnosti od mobilizacija u
njemačku vojsku bilo nije, nego to partizani podmetnuše!
Već smo vidjeli kako su komunisti djecu poticali na doušništvo. Kod žena je to
išlo čak i u osobnu ložnicu. Komunistima nije do braka i obitelji712: "Možda će vam
trebati opet za kojega...
Mržnja i prezir naših žena prema svim neprijateljima naroda u velikom
oslobodilačkom ratu ne prestaje ni pred vlastitim mužem, ako je on špijun i izdajica.
Milica M., seljakinja iz Klisa poslala je partizanima čahuru od metka kojim su
partizani ubili njenog muža - špijuna, poručujući im: ˝Šaljem vam ovo, drugovi, možda
će vam trebati opet za kojega...˝".
Titoisti su žene rabili za raznovrsne promidžbene svrhe.
Evo stereotipna, “junačkog”, primjera713:
"Naše pale junakinje / Sjećanje na prvoborca drugaricu Miru
...Stupila je u redove prvoboraca, u otvoreni boj sa krvnicima (...)
Žandarmerijski narednik požali je: ˝Jao gospojice, vi tako lijepa i mlada i dali ste se
zavarati od komunističke bande pa morate umrijeti˝. Ona njemu odgovori: ˝Nemojte vi
meni ništa žaliti. Vi ćete mene danas ubiti, a vas će narod sutra osuditi što ste bili
tudjinski plaćenik i krvnik svoga naroda˝.
I otjeraše je bez da je išta izdala u uze sudbenoga stola u Bjelovaru. Rana joj
je zacijelila i Mira se nadje pred pokretnim prijekim sudom, koji ju osudi na smrt.
Predsjednik upita je: tražite li pomilovanje?
˝Šta?!... Od koga milosti? - Izdajice i podlaci! Sudite vi mene. Doći će dan
kada će vama narod suditi. Vi ćete puzeći tražiti milost, ali milosti neće biti!˝ (...)
Kad bi ti danas ustala iz groba, vidjela bi nas mnoge koje smo pošle tvojim putem.
Nama sjaji tvoj lik, simbol požrtvovosti, ustrajnosti i hrabrosti. Tebe osvećujemo time,
što se borimo za narodnu slobodu".
Ovo je primjer žene - borca. Tu su protivnici u stvari jako pristojni. Pokazuju
čak i žaljenje. Što je najvažnije, oni joj sude a prije toga, poštivajući kaznenopravnu
proceduru, izliječe je. Nude joj molbu za pomilovanje kao mogućnost da spasi život.
Nije li čist primitivizam, kada partizani kažu da se borila protiv "krvnika", iako
oni očito postupaju po zakonu? Tu grubost objašnjuje njezina primitivna prijetnja,
preuzeta iz brojnih komunističkih članaka, da će se suditi i tim sucima, ali bez milosti.
Cijela je priča očito izmišljena. Da je ta žena uopće postojala, naveli bi njezino
ime i prezime. Osim toga, titoisti sve događaje prikazuju kao da su osobno nazočili tim
razgovorima, što je nemoguće. Važna je prijevarna poruka Priče!
Posebna je korist komunističkim promidžbenjacima bila dobiti kakav iskaz
Hrvatica. Tome služi i tekst "Majka Ljubice Gerovac nam piše"714. Pristrano, majčinski,
opisuje se kako je Ljubica poginula, nakon što je pri legitimiranju napala policjjske
agente. Zaključak je da nije dobro da Hrvati ginu jedni od drugih, što je čista promidžba,
imamo li na umu da su baš titoisti tjerali ljude u Rat.
"Šišanje prijateljica Talijana" je članak, koji je već bio agresivniji i
osvetničkiji715. Mora se uočiti nazočnost ženske zlobe i osvetništva. U to se uklapa i
712
"Antifašistkinja", br. 1., 1943. g., str. 21.
"Antifašistkinja”, br. 1., 1943. g., str. 27. i 28.
714
"Žena u borbi". br. 5., 1. VIII. 1942. g., str. 18.
715
"Naš glasnik", br. 10., 8. XII. 1942. g., str. 2.
713
članak "Prokletstvo i smrt njemačkim zatiračima našega naroda i njegovim
pomagačima!" 716.
Zbog sklonosti laganju komunistima ne treba vjerovati. Oni svoje laži često
romansiraju pa čak i crtaju. Posve je jasno da ovim razgovorima nitko nije mogao
pribivati i svjedočiti717: "Zlodjela okupatora (...) U selu Bačkovici prilikom borbe bilo
je ranjeno četrigodišnje dijete u nogu te nije moglo pobjeći. Fašističke zvijeri provalivši
u selo dohvatili su dijete. Mali je sa suzama u očima rekao: ˝Nemoj me ubiti ja ću
ozdraviti!˝ Unatoč toga dijete je bilo zaklano.
(...)Isti taj ustaša Fištrović u jednom selu križevačkoga kotara zaklao je dvoje
djece i jednu staru baku od te dječice. Baka je bila stara 65 godina, a djeca jedno 3 a
drugo 5 godina. Otišao je dvije kuće niže i tamo je našao muža, ženu i jednu curicu od
14 godina i taj krvnik pokolje svo troje. Nato naidje jedna mala Bosanka, prepane se i
zamoli ga da je ne zakolje. A krvnik zakolje i tu malu, baci sve jedno na drugo opljačka
sve iz kuće i ode u Križevce".
Oni znaju samo krivčevo, a ne i imena žrtava? Pa tko bi im mogao nauditi, ako
su već mrtvi? Tko im je sve to snimio? Ta je priča očita i čista laž! Ovakvi napisi,
osobito u ženskim listovima, izazivaju ono krvološtvo koje su partizani na kraju
naglašeno pokazali.
Budući da im je vjera u Boga najveći neprijatelj, titoisti rabe svaku zgodu za
dokaz krivnje vjere, svećenstva i Crkve718: "Zlodjela ustaša uoči samog Božića /
Približavao se Božić. Ustaše su htjeli da ga proslave na krvi nevinog naroda...".
Svaka tvrdnja da partizani dopuštaju vjeru gubi se ovakvim napisima. Ovo je
izravan poziv na pokolj hrvatskih katoličkih vjernika. Partizani znaju što su ustaše htjeli!
Svekoješta!
I opet se javlja bez imena i prezimena, o navodnim njemačkim zločinima. Sve je
tu pogrješno. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bilo stranaka. Ipak, partizani pišu719:
"Onima koji nisu ništa krivi...
Pred nekoliko dana došli su Nijemci u Vrbovac. Tom prilikom pohapsili su 22
čovjeka nepitajući kojoj stranci pripadaju ti ljudi. Slučajno svi su ti bili njihove
pristaše misleći da se njima neće ništa dogoditi dok ostali svi su pobjegli pred fašistima.
Nijemci nepitajući ništa postrojili su ih u jedan red i pokosili ih iz mitraljeza.
Eto kako svršavaju oni koji čekaju neprijatelja kod kuće misleći da im nisu
ništa krivi. Ovo je jedan dokaz više kako neprijatelj prilikom upadanja u naša sela
pljačka pali i ubija sve do čega dodje, nepitajući ˝krive˝ i ˝nekrive˝".
Kada se već govori o pripadnosti strankama, očito je da se radilo o odmazdi za
neki ratni zločin, koji bijahu počinili partizani.
I obične, borbene, postrojbe preuzimale su napise ženskih partizanskih listova u
svoje novine. Tako i XII., slavonska, divizija. Članak se zove "Osveta bez milosti"720 i,
izlazeći krajem 1944. godine, očito nameće zločin genocida nad poraženicima onda, kada
više borbenih stimulansa nije trebalo.
716
"Antifašistkinja", br. 2.-3., 1943. g., str. 15.
718
719
720
"Novine XII. divizije", br. 7., 2. XI. 1944. g., str. 2., članak iz "Žene danas".
717
Ženski je tisak i prenosio članke iz drugih ženskih titoističkih novina. Tako i
članak "Izdajice našega naroda"721:
"Hrvatski narod nije zaboravio kako je Maček u Hrvatskoj vladao.
Maček je pooštrio zakone o zabrani slobodne štampe, zbora i dogovora.
Maček je oduzeo omladini od 24 godine starosti pravo glasa.
Maček je uveo u Hrvatskoj koncentracione logore.
Maček je uništio slobodna radnička udruženja.
Maček je zatvorio na stotine najboljih hrvatskih sinova i predao ih ustašama da ih oni
pobiju,
Maček je konačno pozvao Hrvatski narod da se pokori ustaškoj krvoločnoj
strahovladi".
Maček je sada postao najgorim neprijateljem. Nikoga se nije toliko napadalo
kao njega, jer se tražilo motivaciju i izgovor za genocid nad izabrani vodstvom većine
hrvatskoga naroda, ali i svima onima koji mu čime mogu pomoći ili ga ikako povesti.
Hrvati su, pa i Hrvatice, bili u partizanima jednostavno u manjini. Odatle i
"Pismo srpskim sestrama"722: "Drage drugarice,
Šaljemo vam dobrovoljni doprinos, što smo sakupile mi odbornice AFŽ-a
jednog sela općine Čiče (...)
Drage drugarice, ovo šaljemo mi Hrvatice jedan mali dar za bratsku ljubav,
da znate da se i mi borimo s vama zajedno protiv njemačkih barbara i domaćih izdajica
(...) Oni su htjeli zavaditi sav slavenski narod, kako bi se oni mogli poslije rata naseliti
u našu milu domovinu".
Ta je domovina, jasno - jugoslavija. A Hrvatice određene služiti Srpkinjama, jer
- Hrvatice su samo skupljale odjeću, a Srpkinje su i ubijale.
Da će u komunizmu i žito biti "besklasno", moglo se pogoditi već po ovome
članku723: "U izbjegličkom logoru
...Kako se živi u logoru? Ima li gladi? Ne! Nema. Gladan nije niko. Ko nema
dobiva od onog koji ima. Narodno-oslobodilački odbor siječe i dijeli meso. Po broju
članova familije. Svakom je pravo. Jede se samo dva puta dnevno.
˝Dosta je - kaže jedna omladinka - kad naša vojska jede dva puta dnevno, mi bi
trebali samo jedamput".
Prisjetimo se sada onih priča o "djeci oslobođenoj iz ustaškoga logora u
Jastrebarskom"! I srpskoga naroda, koji se, tobože, pod ustaškim nožem potucao po
šumama i gorama i nakon što su četnici bili potpisali mir a Nezavisnom Državom
Hrvatskom! A u stvari su ga srpski partizani povlačili sa sobom kao štit od organa reda! I
kao sluge, i kao poljodjelce itd. A sada odjednom vidimo, da se u "izbjegličkome
logoru" nema što jesti! Naravno, i to da je "omladinka" sretna da nema što jesti i htjela
bi još više nemati, samo da bi partizani imali!
To potvrđuje i članak "Žene otkidaju od usta i daju partizanima"724: "Žene
čitave Dalmacije otkidaju od usta i daju sve za svoje borce". Slijedi popis siromašnih
dalmatinskih krajeva, koji su tobože dragovoljno davali hranu i drugo partizanima. A,
molimo lijepo, jesu li te žene imale svoje obitelji? Jesu li imale djecu? Pa kako su to
partizani ondje "oslobađali" djecu od "strašnih ustaša i časnih sestara", a ovdje
721
"Žena u borbi", str. 14. i 15. prenosi iz "Primorke",
"Putem slobode", br. 1., siječanj 1944. g., str. 8.
723
"Narodna borba", br. 1., ožujak 1943. g., str. 18.
724
"Dalmatinaka u borbi", br. 2.-3., lipanj 1943. g., str. 41. i 42.
722
dopuštali da si majke otkidaju od usta, ne bi li njih nahranile? Ili su oni bili ti koji su
materama otkidali od usta, makar djeca i pomrla od gladi?
Samo u razdoblju od 15. do 30. listopada 1944. godine u partizanima
zaposjednutoj Dalmaciji je od gladi umrla 801 osoba725. Nazor tih dana pitaše726:
"Kako vam je, ljudi, Splićani" te ovako prikaza odgovor: "Glad smo izdržali; bude li ga
još neko vrijeme, znat ćemo i to pretrpjeti. Tito! Tito!".
Ovdje treba napomenuti da partizani tada drže samo dio Dalmacije te da
nikako nisu mogli imati sve informacije, a znatan je dio stanovništva pred njima i
utekao. Stvaran je broj žrtava sigurno bio veći. Dakle, na malu dijelu Dalmacije od
još manjega je dijela pučanstva od gladi dnevno umiralo 20-30 ljudi!
Broz je Vicku Krstuloviću o prehrani Dalmacije javio tek 21. siječnja 1945.
godine. On obećava dolazak delegacije UNRRA-e i pregovore o opskrbi. No, to je
samo odgovor na Krstulovićevu poruku da je u Dalmaciji u prosincu pomrlo preko
600 ljudi, od kojih samo na Pelješcu 100727. Govori o brzu širenju sušice. Dedijer
kaže: “Pomoć koju je tada Jugoslaviji ukazala UNRRA (…) je bila poslata brzo, kada je
bila najpotrebnija. Istina, bilo je još 1944 godine, kada su otpočeli pregovori sa
UNRRA-om, izvesnih teškoća, jer se tražilo da se UNRRA-ina pomoć u Jugoslaviji deli
preko njenih organa. S time se Nacionalni komitet nije mogao da složi, pa je bilo čak i
mišljenja da se treba odreći pomoći pod takvim uslovima. Posle je to ispravljeno i
jugoslovenski zahtevi usvojeni. Ova pomoć je deljena preko narodnih odbora svima
licima kojima je bila potrebna, bez obzira na njihova politička ubedenja”.
Broz je namjerno pustio nekoliko tisuća dalmatinskih Hrvata pomrijeti od gladi.
Nazor je tada pisao728: "Nikako prosjačiti od saveznika! Zahtijevati, jer su nam koješta
- dužni". Priča o apolitičnosti kriterija podjele pomoći čista je laž, jer, da je bilo
komunističke volje za takvu podjelu, bili bi pustili UNRRA-i da je obavi. Broz je htio
Dalmatince glađu pomoriti ili protjerati, da bi se oslobodilo mjesto za Srbe i Crnogorce,
koje će kasnije dovući, kao časnike svoje vojske ili obične koloniste.
Da je partizanija srpski pokret, vidi se i iz ženske pesrpektive. Odatle i članak
"Antifašistički kongres srpskih žena u Americi"729: "U Americi je održan prvi
antifašistički kongres srpskih žena".
O tome javljaju i drugi listovi730. Ali, sve su te vijesti samo kratke, uz prijenos
deklaracije. Izvjestiteljima ne smeta srpskost, nego činjenica da se Kongres događa u
kapitalističkome svijetu. Zato mu se ne daju mnogo važnosti, prostora ni komentara, a i
samu se vijest stavlja na neuglednije stranice.
Postojao je i teorijski rad sa ženama, koji je bio dosta uzaludan, imajući na umu
rijektu pismenost i činjenicu da su partizanke najčešće bile već orijentirane komunistički
731
: "Žena i fašizam
...Dolaskom na vlast, fašizam uvodi najgoru diktaturu i reakciju. On oduzima
sva, borbom stečena, prava radnika i seljaka, a time i sva do tada stečena prava žena
(...)
725
"Jugoslavenska mornarica u završnim operacijama (…)", str. 579. i dalje.
727
"Jugoslavenska mornarica u završnim operacijama (…)", str. 145.
728
"Partizanska knjiga", str. 203
729
"Udarnica", br. 4., "juni" 1943. g., str. 3.
730
Na primjer "Glas žene", br. 1., 1943. g., str. 17.
731
"Materijal za žene", 1943. g., str. 4.
726
Sada odjednom sve te žene koje su smatrane za ˝manjevrijedne˝, odlaze u tvornice
na težak rad, naravno uz vrlo male plaće, uz mnogo manje nego što ih je imao
muškarac, iako rade iste poslove kao i muškarci. Iako žena ponovo počinje da radi u
svim granama proizvodnje, ne prestaju fašisti ipak tvrditi, da je to samo u ratno doba i
da će se vratiti kućama čim rat prestane (...)".
Talijanski fašizam izrazito je konzervativan. To znači da ženi, životnoj družici,
majci, sestri i susjedi daje najviše mjesto u obitelji. A obitelj je središte svega! Fašizam
jest izrazito agresivan protiv komunista, u svome imperijalizmu i sl., ali nikada nije
potcjenjivao ženu. Upravo obratno, komunizam je taj koji ju je snizio na objekt političke
manipulacije, a time i na spolni i svaki drugi objekt.
Tradicijsko društvo smeta komunizmu. On se radije ulaguje ženama nenormalnim
ponudama, nego li im pruža mogućnost ispune njihovih prirodnih potreba.
Osim lažnih obećanja, nudile su se i strašne slike protivničkih sustava732: "Žene
Jevrejke i Poljakinje slali su na Istočno bojište za razonodu svojim vojnicima. Žene
drugih porobljenih narodnosti su slane u Njemaču na prisilni rad na najteže poslove i
najopasnija mjesta. Obećavala im se dobra plaća i dobar postupak, a kad tamo dodju,
čeka ih mizerna nadnica, očajan i loš postupak. Tretira ih se kao roblje".
Priče o Židovkama rabljenim kao spolno roblje obična je laž. Tako i za
Poljakinje. A za rad u Njemačkoj tijekom rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i u
Srbiji vladala je pomama.
Ideal je titoizma, dakako, Sovjetski savez. Nepotrebno bi sada bilo dokazivati da
su auktori ovoga članka kronični lažljivci. Pogledajmo ovo733: "Žena u Sovjetskom
savezu
...Kako živu sovjetski kolhoznici i koliko vole svoju zemlju, najljepše se vidi u
ovo vrijeme kada se vodi otadžbinski rat protiv krvavog fašizma. Jedan od mnogih
kolhozista piše drugu Staljinu ovo:
˝Moskva, Kremlj, drugu Staljinu. Dragi Josipe Visarionoviću! Saznavši za Vaše
pozdravne telegrame saratoskim kolhoznicima i želeći da pomognem izgradnji
borbenih aviona, prilažem svu svoju uštedjevinu. Sovjetska vlast stvorila je od mene
imućnog čovjeka i sada kad je domovina u opasnosti, ja hoću da pomognem svim što
imam. 15. decembra uložio sam u Državnu banku sve što sam poštenim radom zaradio
u kolhozu tj. sumu od 100 tisuća rubalja i naručio sam borbeni avion za dar
braniocima otadžbine...˝".
Kada bi svaki kolhoznik doista imao za borbeni zrakoplov, ipak bi ostalo glavno
pitanje; tko bi radio i zašto. Međutim, milijuni su kolhoznika u SSSR-u i u miru umirali
od gladi. To je simpatično glup vid promidžbe.
SSSR se hvalilo na više načina, uvijek bez granica734:
"Položaj žene u Sovjetskom Savezu odredjen je 122. članom (…) Staljinskog
ustava, najdemokratskijeg ustava na cijelom svijetu:
Žene u SSSR-u imaju jednaka prava kao i muškarci na svim poljima
gospodarskog, državnog, kulturnog i društveno-političkog rada i života.
Žena je potpuno ravnopravna i oslobodjena, jer kako nema iskorišćavanja čovjeka
po čovjeku, tako ne može biti iskorišćavanja žene po čovjeku. Žena postaje
ravnopravan član te nove društvene zajednice, žena kao i njen muški drug ima pravo
732
734
"Materijal za žene", str. 12.
733
na rad, pravo na naobrazbu, pravo na odmor i sva politička prava kao i pravo glasa.
Žena radnica dobiva za svoj posao istu plaću kao i njen muški drug. Žena i
malodobnici zaštićeni su i izuzeti od svakog napornog rada, koji bi im mogao štetiti po
zdravlje.
U odnosu prema svom muškom drugu, žena je potpuno ravnopravna, jer je
materijalno (ekonomski) neovisna od muškarca i stupa u bračnu vezu samo iz ljubavi,
a ne za osiguranje svoje životne egzistencije".
I ovo spada u nesramne laži, dopuštene u ratnim uvjetima. Ipak, za iole pismena
čovjeka, to je dokaz koliko je komunistički sustav jednostavno lažljiv, neistinit, a time i
zlonamjeran prema narodima nad kojima održava ili kani zauzeti vlast. Zanimljiva je
preuzetnost kojim se žena u komunizmu ističe na prvome mjestu, gdje njezin "muški
drug" dolazi u pozadinu. Mi smo već vidjeli da je to bilo neostvarivo u zaostalim
krajevima, među kojima je i Rusija. Uopće govoreći, nigdje u SSSR-u nije bilo mjesta za
takav liberalizam.
I o pobačaju se lakira SSSR-ova praksa, a napada hrvatska735:
"Za vrijeme revolucije i prvih dana poslije revolucije i borbe sa intervenistima,
evropskim i američkim kapitalistima, bilo je dozvoljeno odstranjivanje ploda - pobačaj
(abortus) po stručnim licima tj. liječnicima.
Kako to da je onda bilo dozvoljeno? Zemlja ispaćena teškim borbama,
neobradjena polja, nesredjena industrija nisu davali garancije da će svako novo biće
moći da se nahrani i odraste. Zato je bilo dozvoljeno da svaka žena može sama odlučiti
hoće li roditi ili neće.
(...) Samo napr. u Slavoniji od svih umirućih žena, svaka druga umire od
posljedica pobačaja a to zovu ˝bijela kuga˝. Pobačaj u SSSR-u vrši se besplatno i u
bolnicama, porodjaji se vrše u rodilištima koja se nalaze u gradovima i selima pod
kontrolom stručnih lica potpuno besplatno, sigurno po život i zdravlje žene. Danas se
rodi u SSSR-u godišnje 3,000.000 djece, čitava jedna Finska, kojima je osiguran
sretan i lijep život".
I ovdje je riječ o primitivizmu kojim se suština stava prema pobačaju tumači
jedino pragmatistički. Kada ga se dopušta, to je iz državnih razloga, kada ga se
zabranjuje, to je iz državnih razloga. Takva je marksistička etika.
Ideal je partizanke sovjetska žena. Ona, navodno, bira školu i posao koji će raditi.
Ona se bori kao lavica. Kada govorimo o rasizmu, na umu treba imati isticanje
panslavenstva nad germanstvom, a ne pravde nad nepravdom, kao mnogo više isticani
promidžbeni temelj. U tim okolnostima pretjerivanja i okrutnost nisu uopće u pitanju736:
"London: U Londonu sutra će se proslaviti 25-ta godišnjica Sovjetskog saveza. Jedan
od mnogobrojnih učesnika biće poručnik Ludmila Pavličenko, jedna od Ruskih žena
koja je na istaknutom položaju u Rusiji. Poručnik Pavličenko odličan je strijelac. Ona
se borila kod Odese i Sevastopolja i bila je četri puta ranjena. Ubila je 300
neprijateljskih vojnika. Prilikom svog dolaska u London izjavila je: ˝Ponosna sam što
imam ovu uniformu na kojoj je i Lenjinov orden. Ova uniforma bila je natopljena
krvlju kao i uniforma mnogih boraca˝".
Ženu pretvoriti u ubojicu protunaravno je. Ona se ima pravo braniti, ima pravo
sudjelovati u narodnoj obrani. Ali, promicati ženu - ubojicu, bez obzira na priča o
735
736
"Materijal za žene", str. 13.
"Radio služba", za Baniju, London, 6. studenoga 1942. g., str. 1.
njezinoj afrmaciji u "muškome" poslu, to je grijeh ne samo prema svima koje će žene
ubuduće poubijati, nego i pema vlastitome društvu.
Ženski listovi imaju posebnu žestinu, koju daje majčinski osjećaj. Pri tome
prekomjerno lažu i skrivaju istinu:
"Riječ milosrđa bit će nepoznata narodnom sudu
Čađ popaljenih sela i naselja izjedat će im oči. Vjetrovi će ih udarati omčama
vješala, koja su podigli u okupiranim zemljama. Ljudi će im pljuvati u lice, a osirotjela
djeca bacat će se kamenicama na njih. Strijeljane žrtve ustat će iz grobova i stajat će
pokraj puteva, pozivajući na osvetu.(Manuilski)
Čuješ li osvetničke riječi, majko Ano Mijanović iz Banije? Bit će osvećene i
tvoje petero djece koje su hitlerovski razbojnici i njihove sluge ustaše spalili žive u onoj
kući...".
Svaki je ovakav članak nekovrsna pjesma u prozi. Time se izaziva jake osjećaje,
ali i zamagljuje istina. Majka nema sela, a ne govori se ni to jesu li joj sinovi bili
partizani, naoružani borci. Dakle, sve je to sumnjivo, ali je jedno nesporno; ogromna
mržnja koju se želi i, takvim pisanjem, mora izazvati.
Poslije kratke priče Vladmira Dedijera "Tri majke"737, o trima ženama, žrtvama
Rata, koje su sve tri (i ona u Sloveniji i u Hrvatskoj) Srpkinje, objavljuje se crtež žene s
poškom u jednoj a malim djetetom u drugoj ruci. To je ideal titoističke žene. Uz to i
četiri parole. Tipične su: "Stotine hiljada naših majki biće neumitne sudije ubicama
njihovih sinova i nedužne djece" i "Osveta i smrt zločincima i krivcima za patnje
naroda!". Dakle, osveta, a ne kazna. Smrt je obvezna, ali ne samo zločincima, nego i
krivcima!
I Nazor se divi partizanki Mari, koja se osvećuje pa čak i žali što joj ne dadoše
dokrajčiti ranjena protivnika738! Ženama koje ne žele u zbjeg u El Shat, nego
odgovaraju739: "Ne dajemo puške! (…) Ne ćemo u zbjeg! (…) Mi smo borci!".
Jedina stvarno korisna brošura namijenjena prije svega ženama zvala se
"Smrt fašizmu i ušima"740, s higijenskim savjetima. Da oni nisu uvijek pomagali,
svjedoči Vladimir Nazor. Taj građanin, Nazor, vidi zaostalost i nekulturu zemalja i
ljudi među kojima se kreće741:
"Rat je: vojske prolaze, nered za neredom; - ali, žene kao da ni za što ne mare.
Podovi se ne metu, odijela i rublje se ne peru, djeca se ne rede. Sobe su neokrečene,
čađave, pune masnih mrlja; dvorišta zapuštena, blatna, krcata izmetina; štale su
užasne. Nikakvo čudo, ako svrab, uši, buhe i miševi gospodare, dok bistri potočići
uzalud teku gotovo posvuda u blizini sela i osamljenih seljačkih kućica".
Zato nisu čudne ni ovakve obavijesti u partizanskome tisku742: "Da li znate? (...)
Da drugarica Milica Divjak ima svrab i neće da ga liječi? Da je cura druga Rade
Ljubibratovića do njega putovala 6 dana i 3 dana čekala dok se vratio iz akcije?".
O opasnostima načina na koji su partizani dobivali svrab i uši pisao je sljedeći
broj743: "Da li znate? (...) Da su drug Rančić i drugarica Borka izgubili život sve zbog
svoje neopreznosti na položaju".
737
"Žena danas", br. 32., “novembar” 1943. g., str. 5. i 6.
739
740
"Smrt fašizmu i ušima", HDA.
741
“Partizanska proza”, str. 49. i 50.
742
Džepne novine "Adžija", br. 7., g. I., 1. XI. 1943. g., str. 8.
738
Žene se izlaže opasnostima i gura u borbu. Ako tu ne stradaju ili ne počine zločin,
na kraju će ipak ostati oblaćene najstrašnijom mržnjom.
U njima se sustavno uništava vjera u Boga, obiteljski osjećaj pa i normalna
ženska ljubav.
Hrvatska je posebno na udaru. Izmišljaju se laži o hrvatskoj vojsci i
domoljubima. Upravo se uživa u opisima najponižavajućijih i najbrutalnijih, ali
izmišljenih zločina.
Dječji, mladežni i ženski tisak titoističkih vlasti ima mnogo zajedničkoga.
Osim laži, podilaženja niskim strastima i sličnih zahvata, treba istaći dvije glavne
zajedničke crte.
Znajući da su mladi i žene nezadovoljni i da traže više, titoisti im podilaze.
Ali ne samo zato da dobiju njihove glasove, radnu snagu, pa ni samo zato da ih
uporabe za špijune, kurire i sl. Titoisti su najnezaštićenije dijelove svoga, srpskog,
naroda tjerali ili navodili u prave borbe. Razvijali su kod njih krajnji nihilizam i
fanatizam. Partizanski ideal djeteta, mladeži ili žene je ideal suluda jurišnika i
krvoločna osvetnika. Dakle, titoisti su se borili "za narod", "za žene i djecu" tako što
su ih gurali nepotrebno ginuti.
Nema prirodnih dječjih ili ženskih tema, nego samo pohvala komunizma na
način koji je bliži djeci ili ženama.
Nema odgojnih ciljeva. Nema ni praktičnih savjeta, kakve bi morali dijeliti
skautski vođe za pola dana provedena u prirodi, a kamo li za godine dana u šumi.
Nema ni ćudorednih pouka, osim minimuma. A i taj je minimum tragikomičan,
kada se dijete u isto vrijeme usmjeruje protiv pušenja i prema tome da ubija ljude.
Komunisti su od početka znali da im ne treba pomirba ni prava sloga naroda
njihove buduće države. Nisu im trebali ni djeca i žene, kao simboli nježnosti i
potrebitosti, nezaštićenosti, nego kao znaci patnje i potrebe za osvetom.
Mit o Nazoru - hrvatskome pjesniku u partizanima
“mi se moramo kaniti naših ˝hrvatskih govorancija˝”, "Osim Strossmayerova
spomenika, ukloniti sve monumente sa zagrebačkih ulica”, “Sudit će se samo očitom
krvoloku, izdajniku i izrabljivaču tuđeg truda”, "Al već tutnje osvetnici, drug do
druga", "Uz Tita i Staljina, dva junačka sina / Nas neće ni pakao smest"
Ako je pjesnik među borcima uvijek strano tijelo, položaj je Vladimira
Nazora bio poseban. On izvorno nije bio revolucionarac.
Orijentiran jugoslavenski i panslavenski, s očajem je dočekao nastanak
Nezavisne Države Hrvatske. Ispočetka nije vjerovao u komunizam. Bio je ponizan
službenik karađorđevićevske dinastije. Nije jasno što ga je stvarno moglo navesti na
odlazak u šumu, osim njegove ljubavi prema jugoslaviji. Tek kasnije, došavši u
šumu i time potpuno izgubivši moralnu i intelektualnu nezavisnost, kliče titoizmu i
komunizmu, bez pridržbe. Nazor postupno sve više trati pjesnički ugled i stavlja se
u ulogu primitivnoga propagatora komunizma, Josipa Broza i jugoslavenstva.
Takvi su njegovi istupi, pjesme i proza.
743
Džepne novine "Adžija", br. 8., g. I., 31. XII. 1943. g., str. 16.
Evo odlomaka prvoga Nazorovog govora u partizanima, 2. siječnja 1943.
godine u Slunju744:"Drugovi i drugarice, i kazat ću također: momci i djevojke (...) Vi
znate, moramo se ugledati u komuniste u Rusiji. I oni su ispočetka puno diskutirali, a
sada oni rade, oni lupaju, a mi se moramo kaniti naših ˝hrvatskih govorancija˝ i
jedanput za uvijek nešto raskomadati, rastepsti da osiguramo nešto novo. (...) Govorim
kao Hrvat. Vi, junački komunisti, borite se i radite sada po komunističkim metodama (...)
Želim samo neka mi Bog dade toliko života, da mogu vidjeti uništenje neprijatelja…".
Nazor zna da je među komunistima. Nije zalutao. On zna strahote SSSR-a.
On zna da je u Slunju među srpskim partizanima, jer je 8., kordunska, divizija tada
bila skoro 100% srpska. On kliče komunizmu, Srbima i Rusima. Nazor se
kandidira za komunista i partizana. Da je trebalo, bio bi se kandidirao i za četnika!
On plazi pred mladim i nepismenim srpskim odmetnicima, jer ne vjeruje u Boga ni
u hrvatski narod ni u građansko, tolerantno društvo. Njegova se jugoslavija
raspala, a on nezavisnu Hrvatsku smisliti ne može. Za njega je Hrvatska u stvari
"hrvatska govorancija"; puka tlapnja. Mržnjom zadojeni Srbi, komunisti, moćna i
mnogobrojna "mati Rusija", to ga je već motiviralo.
Uskoro se i on uklapa u pogromaštvo."U SAMOSTANU, 13. II.(...) Franjevaca
u njemu sada nema, a prostran je, gotovo neoštećen. Nastradala je grdno velika
samostanska crkva što je fratri i ustaše bijahu prometnuli u tvrđavu protiv partizana pa
iz nje pucali. Sad je bez krova i natrpana kamenjem (...) Avion je nad nama; baca bombe
na neko obližnje seoce; sigurno misli da su ondje sklonjeni naši ranjenici"745.
Fratri su samostansku crkvu pretvorili u tvrđavu! Odakle to Nazor zna? A
pisanjem posreduje tu spoznaju drugima. On svjedoči da je tako bilo! Je li Nazor
bio taj koji je osobno "oslobodio" tu crkvu? Je li on prvi ušao i u pucnjavi pobio te
fratre, koji su pucali na njega? Nije! A ipak svjedoči, da su oni pucali!
I, kao pravdu, iznosi o "oslobođenoj" crkvi: "Sada je bez krova i natrpana
kamenjem". Dakle, možemo biti sretni!
Nazor "zna" i svjedoči da je onaj zrakoplov mislio da su u selu ranjenici, pa
ga zato gađa. Ovo nije poezija. Ovo je poziv na odmazdu, na pokolje protivničkih
ranjenika! Jer, i to svjedoči građanski pjesnik, čovjek koji traži da mu se vjeruje!
Nazor bi čistku i među spomenicima. Kako li bi tek prošli intelektualci u
Zagrebu? Nazor je podupirao priču o tome da su fratri krivci, da su pucali na
partizane. Nije mu teško progonu izložiti i svoje stališke drugove; pjesnike!
Naravno, nije Nazor ubijao. Ubijali su drugi. Ali, Nazor im je dao punu potporu.
Nazor kao urbanist746: "Osim Strossmayerova spomenika, ukloniti sve
monumente sa zagrebačkih ulica - neke od njih i s obzirom na estetski ukus. Nek nam
stoje pred očima samo Svačić, Gubec, Strossmayer, Starčević, Radić i Tito".
Starčević je, naravno, zanimljiv samo kao borac protiv Nijemaca i Mađara,
Radića su već bili krivotvorili. Radi se o obračunu s hrvatskom poviješću. Priznaje
samo jugoslavenstvo i revoluciju! U tome kontekstu je i Svačić samo borac za
očuvanje Hrvatske kao dijela buduće jugoslavije.
Da je Nazor bio svjestan kamo vode verbalne osude, vidi se i njegov
"teorijski" stav o progonima. Priznaje on da ima i "partizanski" i neki drugi stav. Evo
744
"Narodna borba", br. 1., "mart" 1943. g., str. 12. - 14.
"Partizanska proza", str. 41. i 42.
746
"Partizanska proza", str. 120.
745
kako formulira onaj koji nastupa, partizanski747: "U skladu sa svojim - da tako rečem
- partizanskim gledanjem na poroke i na slabosti ljudske, nosimo van i odreknuće od
svake osvetničke mržnje. Sudit će se samo očitom krvoloku, izdajniku i izrabljivaču tuđeg
truda. Svi koji su kadri i spremni raditi za dobro Federalne države Hrvatske, a nisu se
okaljali kriminalnim, političkim i socijalnim grijesima, imat će pred sobom otvorene
putove da sudjeluje u radu za domovinu, a uz slobodno ispovijedanje vjere po svome
osvjedočenju i u daljem uživanju pošteno, vlastitim radom i prema svojim potrebama
stečene imovine.
Zagreb, 16. V. 1945.".
Nazor se nije odrekao mržnje ni osvete. Ne zaboravimo da on prava
oduzimlje i političkim i socijalnim "grješnicima". A prihvaća suđenje "izrabljivaču
tuđeg rada"! Lijep stav za građanskoga pjesnika! Dakle, svi koji nisu s partizanima
moraju biti pobijeni ili, barem, lišeni svih prava. To se događa 16. svibnja 1945.
godine, kada se genocid nad Hrvatima bliži vrhuncu a svi znaju za mnoge zločine
već počinjene nad našim narodom. Nazor je mnoge takve odredbe, kao predsjednik
ZAVNOH-a, i potpisao.
Ali, vratimo se sada koju godinu unatrag. Tada je Nazor tek bio došao u
partizane. Mora poslužiti njihovoj demagogiji i odvlačenju što više Hrvata i drugih
u njihove redove. Travnja 1943. godine titoisti nemaju nikakvih razloga za slavu ni
nadmenost. U teškoj su stisci i njihovi vođe!
Tada Nazor drukčije diše748: "PROGLAS VLADIMIRA NAZORA NARODU
DALMACIJE...Cilj ove vojske je istjerati okupatora iz zemlje, očistiti je od domaćih
izdajnika, uvesti novi poredak ne dirajući u vjeru, nacionalnost i privatnu svojinu".
Dakle, tobože nema ni govora o revoluciji! Ovdje se Nazor pojavljuje skoro
kao pravi komunistički demagog i teoretičar! Dobro on zna koliko ljudima, osobito
Hrvatima, znači vjera u Boga, privatno vlasništvo (on kaže, srpski; svojina). Poruka
je: idite i ginite. Borite se za pravdu. Sve će vaše ostati garantirano, a dobit ćete još
mnogo više!
A, kako vidimo, čim, su njegovi na vlast došli, on bi odmah progonio
socijalno nepoželjne, "izrabljivače", rušio kipove itd., itd. Pjesničke kipove!
Povijesne kipove! Svećeničke kipove!
Nazor je dobro znao kolik je lažljivac i što sve donosi njegova prijevara, i
1943., i 1945. godine.
Sredinom 1943. Nazor objavljuje i pjesmu "Sa zavičajnog Jadrana"749.
Njegova je poenta osvetnička: "Al već tutnje osvetnici, drug do druga...". Dakle, osveta
mu je na umu. Osveta za što, kome i od koga? Uvijek u korist Jugoslavije a protiv
Hrvatske i hrvatskoga naroda!
Nazor je neko vrijeme radio u Primorju. Pjevao je Istri. Sada je, pri kraju
Rata, došao onamo žrtvovati Istrane oltaru Durmitora. Traži da se istarski Hrvati
žrtvuju tome, jugokomunističkom, oltaru750:
"Odaziv Istranima (...) Mi hoćemo Tita i crvenu zvijezdu slave!(...)
Oni koračaju usporedo s duhom vremena: vode svog Velog Jožu onkraj međa
motovunske općine, pokazuju mu s Učke Velebit, upravljaju mu pogled i srce prema
747
"Partizanska proza", str. 274.
"Radio vijesti", 12. travnja 1943. g., str. 1. i 2.
749
"Vjesnik", br. 3., 1. svibnja 1945. g., str. 3.
750
"Partizanska proza", str. 211., 213., i 214.
748
dalekim gorama. Kozara, Biokovo, Prenj i Durmitor postaju oltari, uz koje će se Istrani
sada boriti i žrtvovati kao i u Vrbniku nad Kvarnerom ili u Pićnu nad Rašom (...)
Zdravo, Istro! Otočac, IX. 1943.".
Pravu "Pjesmu o pesti" donijela je među prvima "Antifašistkinja", te je prilično
vjerojatno da je ta pjesma nastala već prije. Sada se postavlja pitanje kako ju je to
uglazbio Židov Moric Danon, Beograđanin, i kada se to dogodilo. Naravno, pjesma je
bila objavljena u svima partizanskim tiskovinama751:
"PJESMA O PESTI
Uz Tita i Staljina, dva junačka sina
Nas neće ni pakao smest,
Mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo
I čvrsto mi stiskamo pest (…)
Rod prastari svi smo, al Goti mi nismo,
Slavenstva smo drevnoga čest,
Tko drukčije kaže pa kleveće i laže
Osjetit našu će pest! (…)”.
Broz je naizgled Nazorova epska i lirska opsesija. Međutim, to nije samo
posljedak Pjesnikove zbunjenosti i sklopa kompleksa koje je u titoističkome sustavu
vrijednosti jednostavno morao imati. Pjesnik se prema svim pitanjima Revolucije i
konkretne borbe postavio samo naizgled naivno.
Naime, otišavši u šumu, on birati više nije mogao. Zašto je uopće išao, najbolje
zna on. Na kraju je morao vjerovati u ono što mu se serviralo. A onda je počeo tvrditi da
je to i posve u redu.
Važan je dokaz Nazorova cinizma u tome što on Broza uopće stvarno ne pozna. On
nema uvida u prošlost ni u psihu toga čovjeka.
Što mu ostaje? Mit! Ali uz punu svijest da je čak i sam identitet Josipa Broza Tita posve neprovjerljiv! Evo udarnih stihova primitivne pjesme752:
"...Otkud
dođe? Gdje je niko
tko bi sve to sada pito?
sudbine je dar nam velik
drug nam
T i t o, T i t o, T i t o.
Zato druzi i družice
složno, hitro, ponosito
pohitajmo kud nas vodi,
klikćuć
T i t o,T i t o, T i t o!”.
Dakle, u svakoj kitici glupo slavljenje Broza, uz jadan stil. Ali, najvažnije je to,
da, po Nazorovu shvaćanju, nitko ne zna i ne treba ni pitati tko je to taj Tito u stvari. Nije
bitno ni odakle on dođe, ni gdje je nikao! Na uplašenu tvrdnju jednoga svećenika753: "Ne
mislim ni na što. Ja samo vjerujem" i Nazor definira svoju vjeru754: "…vjerujem u
Staljina (…) vjerujem u Tita".
751
"Antifašistkinja", br. 2.-3., 1943. g., str. 4.
“Mladi udarnik”, g. I., br. I., listopad 1943. g., str. 2.
753
754
752
Nazor je zagriženi promidžbenjak. On bi rušio spomenike po Zagrebu! On bi da
djeca vladaju! Zašto nam ne napisa, da je Tito taj i taj, "sin našega radnog naroda",
"običan čovjek, mješanac Hrvata i Slovenke, 9. od 15-oro djece". Zar se to ne bi tako
dobro uklopilo u komunističku i jugoslavensku promidžbu? Zar nije upravo opasno za
titoiste tvrditi da se ne zna odakle je Broz došao, ni gdje je nikao? Dakle, ni gdje se
rodio, ni gdje je do tada živio!? Ono osnovno; za koga Broz radi? Kome vodi hrvatski i
ostale narode? Borcima je itekako trebala identifikacija sa svojim vođom. Dar sudbine?
Hvala lijepa, ali on oda me traži da ubijam i budem ubijen, želim znati tko je! Ova je
pjesma jako sumnjiva. Nema ni govora o "licentia poetica". Nazor je dobro znao da
treba promicati. Ali on jednosatno nije znao kamo bi Broza strpao. Nazor nije bio siguran
u to tko je stvarno čovjek koji se predstavljao kao Josip Broz Tito. A "Borba" iz veljače
1943. ne donosi među "Partizanskim koračnicama" problematičnu kiticu pjesme "Drug
Tito"755. Dakle, list koji je imao prostora i mogućnosti, ali je bio glasilo CK KPJ, osjetio
je potrebu pjesmu skratiti za kiticu koja nije odgovarala titoističkoj promidžbi. "Mladi"
udarnik" nije opazio problematičnost te kitice.
"Ustaša" je bio "Vijesnik Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta".
Zanimljivo da je taj list početkom 1943. godine pisao o Nazorovu odlasku u
partizane kao otmici756. Članak je nosio naziv "Najnoviji odmetnički zločin" i tvrdio
da su staroga pjesnika oteli, ali da će ga se uvijek s ponosom sjećati budući
naraštaji, po njegovim pjesmama, kao što je ciklus "Hrvatski kraljevi" i druge. U
najvećoj proslavi sjedinbe Hrvatske, u prvome broju poslije talijanskoga otpada,
objavljuje "Ustaša" i pjesmu "Koza" Istranina Mate Balote, ali i pjesmu "Galijotova
pesan", potpisanu V. N.757.
Nazor je 1944. godine promijenio staru panslavensku pjesmu758:
"Hej Slaveni još ste živi
Duh naših djedova
Dok za narod srce bije
Njihovih sinova.
Živi, živi duh slavenski
itd.",
u agresivnu, dnevnopolitičku, velikorusku:
Oj Slaveni zemlja tutnji
S Volge do Triglava
Istim glasom huče Visla
Jadran, Timok, Sava.
Živi, živi duh Slavenski
(...) itd.
Gromko kliče drug nam Staljin,
iz ruskih nizina,
Odazivlje drug mu Tito
s bosanskih planina...".
Dakle, ne samo panslavenstvo i već prokušano Nazorovo jugoslavenstvo, a onda
još i komunizam. Ovdje dominira potpuna pokornost komunizmu. I to uprkos tome
755
"Borba", br. 37., 8. "februara" 1943. g., str. 3.
"Ustaša", br. 6. za 1943. g., 14. veljače, str. 3.
757
"Ustaša", br. 37. za 1943. g., 12. rujna, str. 14.
758
“Kulturno stvaralaštvo u revoluciji”. str. 215. i 216.
756
što je kao intelektualac mora znati strahote komunističkih zabluda, uprkos tome što
ih je svakodnevno vrlo krvavo viđao i osjećao na terenu.
Ovako je u stvari himna komunističke jugoslavije poslije Drugoga
svjetskog rata i sukoba sa SSSR-om doživjela još jednu preinaku, vraćajući se bliže
starome, bez Staljina.
"Narodno-oslobodilačka borba"759 govori o "velikome uspjehu NOV". Ne
spominje Jugoslaviju! 1943. uopće nema mnogo toga imena! Ljudima je još trebalo
podastrijeti ideju o nezavisnoj Hrvatskoj, kao komunističkome i HSS-ovskom cilju.
Ipak, uzvišuje se Tito, ali putem građanskoga pjesnika, kako su ga se sjećali,
Vladimira Nazora. To što je ovaj već odavno počeo govoriti "drugarice i drugovi",
još se ne vidi u "Slobodnome domu".
I Vladimir Nazor pomogao je laskanju djeci i mladeži, na upravo
perverzan način760: "Razgovor sa Vladimirom Nazorom
...˝Došlo je vrijeme - kaže još Nazor - da stari uče od mladih. Veliki postotak
starijih je ustaljen i ide svojom stazom, i od njih narod ne može mnogo da očekuje.
Omladina je elastična i prilagođuje se svim prilikama. Na njoj je da unese mladenački
polet i oduševljenje u rješavanju svih pitanja, koja se postavljaju pred narodnu vlast.
Konkretni rad omladine u vlasti daće potstreka starijima i svima onima koji još stoje po
strani.
Omladina treba da bude primjer (...)
Na omladini je da pomogne uzdizanju nivoa higijenskoga načina života našeg
stanovništva. Na ovom polju ima omladina da primjerom i svojim radom pokaže put.
Omladina ima zdrave oči i brze noge, može sve obići i vidjeti. Ulazeći duboko
u srž, promatrajući neposredno način života moći će omladina da pomogne svom
narodu. Ovakav konkretni način rada mora biti putokaz".
Nazorov je moral bio potpuno izokrenut. Zato on ne djeluje kao učitelj, nego
kao učenik. Naravno da u stvarnosti mladež neće dobiti nikakvih prava koja joj prirodno
ne pripadaju. Ali, komunistima i Nazoru trebalo je još mnogo mladih "jurišača".
Nazor objavljuje i široko tiskanu pjesmu "Majka pravoslavna"761.
Vladimir Nazor bio je i prije Drugoga svjetskog rata jugofilski i
panslavenski orijentiran. Njegovo je hrvatsko domoljublje u stvari bilo u službi tih
dviju ideja.
No, kod komunizma zabluda nije imala osnove ni jedne sekunde.
Komunizam je već bio okušan u svijetu praktički, a teorijski je bio izrazito
zločinački.
Treći je Nazorov grijeh njegova poniznost prema partizanima. On njima u
svemu vjeruje, on im u svemu služi. Kao i drugi titoistički pjesnici, on za njih i laže.
Tu je očit strah i interes. Jednom je pjevao Titu i Staljinu, sutra, kada je Staljin
izbačen iz jugoslavije, nesta i iz Nazorovih pjesama... Poslije Rata skrivaše on da je
1927. godine pozdravljao Karađorđeviće i agitirao za Boška Jeftića na izborima
1935. godine762 a suradništvo u "Hrvatskoj smotri" iz 1941. godine prikazivaše
iznudicom i podvalom763. Nije skrivao to da mu je sestra Olga živjela u Beogradu764.
759
"Naše pjesme", str. 3.
"Omladinska iskra", g. II., br. 15., 23. prosinca 1944. g., str. 1.
761
"Karlovačke vijesti", 14. rujna 1943. g., str. 7.
762
"Kristali i sjemenke", str. 158.
763
760
Nazor je u životu napisao dobrih pjesama. Za zločin izdaje prema
hrvatskome narodu, najgora mu kazna bijaše to što je najtiskaniji titoistički pjesnik
u Hrvatskoj. Izabraše mu najgrozniju poeziju i prozu i posvetiše mu beskonačne
pohvale za službu jugokomunizmu.
Za pjesnika, to je najgora kazna.
Zaslužio ju je!
Mit o Jasenovcu - izgovor za genocid nad Hrvatima
Prvi članci - tek 1942. godine!
“Nevina krv teče potocima, a krvnici se ludjački krevelje”, "U koncentracionom
logoru kod Jasenovca istrijebili su fašisti 8.500 najboljih sinova našeg naroda", “U
koncentracionim logorima poubijano je i pomrlo od gladi na hiljade i hiljade najboljih
sinova naše zemlje”, “Frcale su ljudske glave, otpadali ljudski udovi, a lokve krvi,
crvene nevine ljudske krvi, isparavale se na snijegu”
Logička, pravna, psihologijska i povjesnička raščlamba ruše svako pretjerano
svjedočenje iz više desetaka knjiga o Jasenovcu, a takva su skoro sva. Jasenovački je mit
daleko zlonamjerniji od onoga o Auschwitzu. Prvo, zato što se od njemačkoga mnogo
manjemu, hrvatskom, narodu na dušu stavlja razmjerno jako velik broj žrtava. Drugo,
zato što mu se predbacuje genocid nad više naroda (Srbima, Židovima i Ciganima). Tu
su i posebno krvave priče o uživanju u klanju. Treće, Auschwitz je bio u Poljskoj,
nevidljiv za obične Nijemce.
Komunisti su krajem svibnja 1941. g. Nezavisnu Državu Hrvatsku optužili za
strijeljanje stotina ljudi765. Već 8. rujna 1941. g.766 govori se o stotinama tisuća zaklanih
Srba!
Članak "Kako se živi i umire u jasenovačkom logoru"767, uz tumač: "ispovijest
jednog bjegunca" ne donosi sveukupne brojke:
...Ustaški ˝vitezovi˝ (…), sakupe se da žderu, kad se ˝razdragaju˝ uz čašu vina i
rakije, upadaju u baraku, postroje nesretan narod i od oka biraju po 50-70-80 ljudi,
koje dva po dva vežu žicom i tjeraju na groblje, a sa sobom ponesu malj i sjekiru. Iz
barake, u kojoj sam ja bio, izveli su tako 130 ljudi (...)
Za ta 23 dana poubijano je u jasenovačkom logoru oko 1800-2000 ljudi. Sjetite
se da taj logor postoji već mjesecima".
Budući da su slavonski partizani i 1944. godine pisali o tisućama ubijenika u
Jasenovcu, vidi se promidžbena zlonamjera sastavljača navedenoga teksta. On se služi
tipičnim huškačkim zahvatima. Izmišlja pojedine strahote, o pijenju ljudske krvi, da bi
764
766
767
"Slavonski narodno (…) partizan", br. 1., 21. siječnja 1942. g., str. 7.-9.
765
time stekao povjerenje o masi zločina. Imena, mjesta odakle žrtve dolažahu i drugih
indicija i provjernih osnovica nema.
Ipak, uočujemo da je huškački dio još skroman. Nema ni govora o stotinama
tisuća ubijenih. Očito je da su Hrvati zatočeni u Jasenovcu ipak bili bliži istini u
izvješćivanju, nego nehrvatski zatočenici. I "Vjesnik" donosi huškački članak o
Jasenovcu. Članak nosi naslov "U koncentracionom logoru kod Jasenovca istrijebili
su fašisti 8.500 najboljih sinova našeg naroda"768. Brzo su komunisti vidjeli većinu
koristi od toga tabora i počeli ih rabiti. Tako i tom zgodom pišu da je onamo odvedeno
10.000 njihovih drugova a vratilo se tek 1.500. Tifus je već bio uzeo svoj danak, mnogi
bijahu bili pušteni, neki i u Srbiju, neki se izliječiše od komunizma, neki utekoše, neki
ostaše u Logoru, a titoisti su i pretjerivali. Usput valja spomenuti da se prijelaz 1941. u
1942. godinu u kasnijim svjedočkim iskazima tretirao kao razdoblje najveći stradanja.
Pretjeranim laganjima proturječi niz tekstova. Tako i ovaj "Žene u borbi"769:
"Jedinstvo narodnih izroda
(...) U koncentracionim logorima poubijano je i pomrlo od gladi na hiljade i
hiljade najboljih sinova naše zemlje, u našoj domovini uveden je takav teror, kakav se
ne pamti u historiji čovječanstva. Sa porodicama Hrvata, koji su osjetili raskomadanje
i porobljavanje Hrvatske, koji su odmah prišli narodno-oslobodilačkoj borbi, postupalo
se kao i sa Srbima".
Nema posebna razloga povjerovati da je ova niža brojka svih logorskih žrtava
posljedak posebno dobrih namjera ili slabije izviještenosti. Titoistički je tisak bio dobro
sinkroniziran i nije se moglo pisati protivno volji i zapovijedi središta.
I drugi listovi javljaju o stanju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Međutim, partizanski
list, koji u lipnju 1942. godine javlja da je "Pavelić poklao, postrijeljao ˝na tisuće i
tisuće pravoslavaca˝"770. Time želi pojačati pobunu, osobito imajući na umu sporazum
četnika i Nezavisne Države Hrvatske. O strijeljanjima sumnjivaca kao talaca često su
jaljale novine Nezavisne Države Hrvatske i to nije bilo tajna. Tisuće su pretjerani broj.
Dakle, volja za laganjem je postojala, informacije o stvarnome stanju u
Jasenovcu su postojale, ali ideja o jasenovačkome mitu još nije postojala, pa su laži
o broju tamošnjih žrtava stvarno stanje uvećavale još uvijek samo nekoliko puta.
Sljedeći je značajan članak o Jasenovcu771:
"Logor Jasenovac - Logor smrti
Pojam logor vezan je za sve fašističke režime (...)
Dogadjalo se često da je bilo ubijeno toliko ljudi, da grobari nisu mogli svršiti
svoj posao (...) Sjećam se jedne mrkle kišovite noći (…) Kada smo se približili logorskoj
žici iznenada je zaštektao mitraljez. Ljudi su padali ko snoplje, a jecaji i zapomaganje
umirućih zatočenika, razlijegali su se po gluhoj noći. Ustaše su se tome smijali i kao
šakali nalijetali na ranjenike i preklali ih nožem (...) Ljudi su gotovo na nogama
umirali od gladi bez riječi, nijemo. Dnevno je umiralo tri čovjeka od (…) Samo
politički svijesni bili su moralno jaki i hrabrili i jačali druge koji su popuštali i slabili,
ali nažalost mnogi su gotovo poživinčili te su jeli prljave ljuske od krumpira i meso od
crknutih konja, od čega su naglo oboljeli i brzo umirali (...) Nevina krv teče potocima,
a krvnici se ludjački krevelje (...) Frcale su ljudske glave, otpadali ljudski udovi, a
768
"Vjesnik", broj 11., strana 21., travnja 1942. g.
"Žena u borbi", br. 2., "prvomajski broj" 1942. g., str. 2. i 9.
770
"Vijesti iz svijeta i domovine", br. od 6. do 13. lipnja 1942. g., str. 2.
771
"Glas Hrvatskog zagorja", br. 2., srpanj 1942. g., str. 17.-23.
769
lokve krvi, crvene nevine ljudske krvi, isparavale se na snijegu. Smrtnički vapaji i
rikovi ljudi parali su zrak. Izgledalo je kao da se pred nama otvorio pakao, a mi jadni,
nemoćni gledali smo ta fašistička zvjerstva. (...)
HRVATI! DOK JE PAVELIĆ DAO POKLATI PREKO 300.000 /TRISTA
HILJADA/ SRBA U HRVATSKOJ, SADA SU PO NALOGU OKUPATORA
SKLOPILI SPORAZUM PAVELIĆ-NEDIĆ-PEĆANAC. SPORAZUMJELI SE
KRVAVI USTAŠKI PSI SA ISTO TAKO KRVAVIM ČETNIČKIM ZVIJERIMA. NA
TAJ SPORAZUM IZDAJICA I PLAĆENIH DŽELATA BERLINA I RIM".
Taj je ambiciozni članak potpuno promašio cilj. Očito je pisan s promidžbenom
zadaćom. Ima mnogo riječi a izraze bira naglašene, upravo pjesnički, s ciljem pogoditi
čitatelja u srce i navesti ga na što veću mržnju.
Članak promašuje jer pleše na žici ulagivanja i Hrvatima i Srbima, nastojeći ih u isto
vrijeme posvaditi i dovući u partizane, gdje će im komunistima oboma donijeti
"pravdu". Zato je Članak smiješan. Naime, on jača srpski bijes protiv Hrvata, a u isto
vrijeme Hrvate zove u partizane tvrdnjom da su Srbi žrtve strašna hrvatskog terora.
To je skrajnje nesmisleno, potpuno na crti onoga što su komunisti poslije Rata
činili sa svojom promidžbom, kada su ustaše i četnike optuživali za bratoubilački rat, ali
potonje samo za vrijeme kada su ovi prestali većim zločinima protiv Hrvata.
Članak izlazi srpnja 1942. godine, u doba kada su već mnogi četnički odredi
prešli pod hrvatsko, makar formalno, zapovjedništvo i kada su hrvatsko - srpski sukobi
jenjali. Dakle, partizani su ti koji izazivaju i potenciraju nastavak sukoba između vlasti i
četnika odmetnika, odnosno srpskoga naroda.
Jasenovački mit u prvoj fazi služi uzbuni Srba.
Auktor Hrvatsku nastoji prljati umjetničkim sredstvima, koja su već postala
općim mjestima jasenovačke laži: "krv teče potocima", "živi lješevi", "krvnici se
luđački krevelje"...
Ovaj Člankov odlomak kontradicira drugim dijelovima, iako lukavo izbjegava
najpreciznije odrediti koliko je ljudi prosječno umiralo dnevno: "...Užasni su to bili
prizori od kojih se čovjeku sledi krv u žilama. Mi smo bili nemoćni svjedoci te strašne
ljudske klaonice, gledali smo kako gotovo svaki dan pred našim očima podivljali ustaše
pobiju lopatama i sjekirama na stotine jadnih ljudi, a mnoge još i žive zakopaju u
ogromne rake. Na taj način izgubilo je živote desetine hiljada srpskih zatočenika i
Židova, a i veliki broj Hrvata. U logoru ljudski život ne vrijedi ni metka...".
Dakle, desetine tisuća izgubilo život u Jasenovcu, a 300.000 samo Srba samo
poklano u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj! I to u doba u koje su u Jasenovcu počinjena, po
svjedočenju samih titoista, najgora zvjerstva! Budući da su najteže ratne borbe tek
nadolazile, a intenzitet se ubijanja u Jasenovcu smanjivao, do kraja Rata je trebalo
očekivati više od 3-4 milijuna poginulih Srba, uz ukupno 60-70 tisuća stradalih u
Jasenovcu.
Ako pođemo od toga, da je samo desetina izginulih Srba stradala u Jasenovcu i od
tvrdnje s “naučnog” skupa u Beogradu 1991., da ih je u Jasenovcu izginulo najmanje
2,000.000, dolazimo do samo u Srbiji mogućega izračuna; od 6,000.000 – 7,000.000 tada
živih Srba, u Drugome je svjetskom ratu izginulo namjanje njih 20,000.000!
Smiješnost i glupost takve promidžbe otpada, sjetimo li se njezinih strašnih
posljedica. Trebalo je lagati što više, da bi se obične ljude motiviralo postati
genocidnim ubojicama.
O titoističkome zauzeću Jastrebarskog govori dosta listova. Bez srama
ponavljaju laži o tome kako su oslobodili djecu, mada je posve jasno da su oni
mališane krvoločno izrabili u svoju korist, za promidžbu. Samo zato su ih vukli sa
sobom u šumu, gdje su morale stotine izginuti od oskudice. Članak se zove
"Partizani usred Zagreba"772, što je očit dokaz prmitivne promidžbe, ali je još mnogo
gore da su se oni mogli hvaliti ovakvom rečenicom: "26. VII. su partizani oslobodili
Jastrebarsko u neposrednoj blizini Zagreba. Oslobođeno je 727 djece iz koncentracionog
logora...".
Knjižica "Djeca u bodljikavoj žici" jasno služi prije svega promidžbi
partizana773. Nadovezuje se na već poznate članke o "oslobođenju" djece iz "logora"
u Jastrebarskom. Očito da je sastavljačima trebalo dosta vremena za pripravu
pravoga, dovoljno promidžbenog, teksta.
Prva je brošurica o Jasenovcu objavljena 1942. godine. Knjižicu "Jasenovački
logor/Iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora"774 potpisao je, kao prijepis, na ćirilici,
Propagandni "osjek" "narodnooslobodilačkog vijeća jugoslavije". Knjiga izlazi, očito,
prije Prvoga zasjedanja AVNOJ-a. Međutim, nije jasno ni tko sve u ovome vijeću sjedi,
ni koga ono predstavlja. Nema preciznih brojki žrtava.
Knjižica je huškačka. Spašeno joj je samo 11 stanica. Najviše se optužuje
Ljubu Miloša. Pisana je posve neutemeljeno, te se i Miloša zove po srpski "Ljuba".
"Borba" člankom "Zločini slugu okupatora"775 tvrdi da je u čast imendana
doktora Pavelića zaklano 1.000 djece. Za prouku života u Logoru važno je
priznanje da je u nj dolazio "Crveni križ". Također je ondje bila i često djelovala
njemačka komisija za rad u Njemačkoj. U Njemačku se slalo pravoslavce i žene, ali
ne Židove i komuniste. Tobože se djecu učilo pjevati ustaški, a onda bi je ustaše
ubijali! Ne govori se o broju te djece, ni odakle su bila, ni čija.
Odlazak na rad u Njemačku bio je povlastica i za civile, koji su time
izbjegavali ratne strahote. Osobito je od bio koristan Srbima, koji su time
izbjegavali četničko-komunističke borbe na svojim prostorima.
A Židove i komuniste nije se slalo u Njemačku zato što se ona njih upravo
htjela riješiti i izagnati ih ("plan Madagaskar"776), jer su bili subverzivni.
CK KPH je pisao CK KPJ i potvrdio primitak 470 brošura "Jasenovački
logor".
Hebrang već tada, 12. prosinca 1942., kaže da vidi kolika je promidžbena
vrijednost te knjižice protiv dr. Mačka i njegova dijela HSS.
Komunistički partijski list "Proleter" nastojao je nizom članaka oblatiti ne
samo dra Pavelića, nego i dra Mačka777. Za to doba cilj mu je bilo samo odvući što
više Hrvata iz službe hrvatskoj državi. Kasnije će napadi na dra Mačka služiti kao
izgovor za genocid nad Hrvatima. Neki su naslovi:
- 1. "Tito - Komunistička Partija i ko su sve saveznici okupatora"
- 2. "Maček pomaže Pavelića"
- 3. "Reakcionarna klika"
772
"Narodno oslobođenje", broj 2. i 3., rujna 1942. g.
"Djeca u bodljikavoj žici", "oktobar" 1942. g.
774
Trezor NSK.
775
"Borba", br. 27., 21. "novembra" 1942. g., str. 3.
776
O tome u knjizi "Mitovi utemeljitelji izraelske politke" Rogera Garaudyja.
777
"Proleter", 1942. g., broj 14.-15.
773
-
4. "Pavelić u Hrvatskoj poubijao stotine hiljada Srba".
Dra Mačka se također optužuje za ubojstva stotina tisuća ljudi. Treba istaći
da titoisti govore o stotinama tisuća ubijenih, a ne o Jasenovcu, kao mjestu
egzekucije većega dijela njih, iako se kasnije razdoblju jeseni i zime 1941./1942.
pripisuje najveći dio jasenovačkih žrtava. Najteži vremenski dio Jasenovca ne
spada u stvari spomena vrijedne za titoiste u doba kada nastaje ovaj novinski
članak.
O nerazvijenosti mita o logorima u 1942. g. najbolje govore ove vijesti778:
"LONDON 12. SATI
(...) Rezolucija koju su objavile savezničke vlade o Hitlerovoj politici
istrebljenja Jevreja donijela je nove podatke o tom istrebljenju Jevreja:
Poljska: Poljska je pretvorena u veliko središte za ubijanje Jevreja iz svih
krajeva Evrope. 1.200 Jevreja gestapovci su poslali u sumporne rudnike u Milhauzenu
da rade u rudnicima bez zaštitnih maski. Od njih 800 pomrlo je za 14 dana. Po svemu
se vidi da Nijemci provode u plan zamisao da do konca 1943. godine u Poljskoj ne
ostane ni jednog Jevreja.
Čehoslovačka: Od 72.000 čehoslovačkih Jevreja 65.000 deportovano ih je u
Poljsku.
Belgija: 25.000 od 32.000, koliko je bilo Jevreja u Belgiji 1941. godine poslani
su u logor u Meklenburgu.
Grčka: 9.000 Jevreja poslano je na prinudni rad".
Nezavisno o istinitosti visine tih brojki, jasno je da se UN hvale
posjedovanjem podataka. U isto vrijeme, vidi se da još nema mita o strašnim
žrtvama koncentracijskih logora ili, čak, tzv. logora uništaja. U isto vrijeme, upada
u oči to da se masovna smrt pripisivala radu u sumpornim rudnicima. To je
tradicijski mit, a sumpor je stvarno izrazito otrovan sastojak, pa je prirodno bilo
masovnu smrt prebacivati u takve sredine.
U tome kontekstu na umu valja imati to da se nije izvješćivalo o žrtvama u
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, iako je tada u Jasenovcu već prošlo, po iskazima
kasnijih, plaćenih, svjedoka, najgore doba.
Kod lažljivosti izvora o jasenovačkome logoru na umu valja imati to kako se
prepisivalo motive. Iako je riječ o posve desetim situacijama, krivotvoritelji su
povjesnice prepisivali motive jedan od drugoga. Osobito je omiljen bio motiv
Kovačićeve "Jame", iako ona tada nije ni postojala! Osveta je suština i poruke779:
"Ustaška državna klaonica Jasenovac (…)
Užas! Okolo sami mrtvi i iskasapljeni. Koliko? Nemoguće prebrojiti. Ustaše
skaču: okolo i one koji još jauču udaraju cokulama po glavi sve dok ne ušute.
Skupljamo mrtve i bacamo ih kao vreće u neku drvarnicu. Dolaze velika plato
kola sa jednom grupom logoraša - grobara, koji idu skupljati mrtve, po ulicama
Jasenovca. Na toj kratkoj pruzi od par kilometara, od njih 250 koliko ih je pošlo, stiglo
je u fabriku svega 105. Ostali su putem pobijeni i to kolcima, kundacima, cokulama i
debelom pletenom žicom.
(…) Sa svake strane stoji po nekoliko ustaša sa debelim kolcima opletenim
bodljikavom žicom. Udaraju svom snagom po koloni. Od reda. Padne li koji od
778
779
"Emisije/na srpsko-hrvatskom jeziku", 20. XII. 1942. g.
"Slavonski partizan", br. 7., 1943. g., str. 20. - 23.
udaraca skaču mu odmah sa obadvije noge na želudac i na glavu. Oni koji su izdržali
udarce krenuli su na put i produžili život možda čak i za koji dan.
(…) Od jednom stvori se pred nama najveći krvolok najkrvaviji ustaški pas Makso Luburić. Mirno izvadi nož iz čizme i sa holadnokrvnom napomenom da smo mi
krivi za ovaj rat - zakolje pred samim kazanom 14 drugova. Poslije toga bio je krvav
kao mesar. ˝Tako sada i ja mogu na ručak˝. Obriše ruke o kaput jednog zaklanog i ode
mirno na ručak.
Krvavi logore, klaonico ustaških zvijeri. Jednoga dana oslobodjeni narod
osvetit će tvoje žrtve. Neka one probude u narodu još veću mržnju prema ustaškim
psima. Neka one potaknu narod na još jaču borbu i na taj način one neće biti
uzaludne".
Iskaz je dramatiziran i poetiziran. On hvata rječitošću i krvavošću. On agitira!
Odaje ga tvrdnja da je Maksimilijan Luburić - ustaški pas. Ono "ustaša" u
hrvatoždernome rječniku bilo je i ostalo sinonimom za "Hrvat". Inače bi se za čovjeka
reklo; zlotvor. A tada ne bi bila bitna ni uniforma ni nacionalnost. Međutim, "ustaški
pas" bijaše sintagma za proskripciju Hrvata, bez koje se ne bi razumjelo što je pisac htio
reći.
Kakvo skupljanje mrtvih po jasenovačkim ulicama? Zašto ih ne bi pobili na
skrovitu mjestu? Tu je i kreteniziranje s klanjem ljudi i pričom da će poslije mirno ručati.
Treba dodati i priznanje da su navodno pobijeni bili Auktorovi "drugovi", dakle partijski
druzi. Iako je jasno da ti ljudi nisu bili pobijeni i da je pričatelj sve to izmislio, nije imao
razloga izmišljati to da su zatočenici bili revolucionarci, ustaše protiv zakonitih vlasti
Nezavisne Države Hrvatske i protiv svih zakona te države.
1942. godina je vrijeme u kojemu se Jasenovac tek otkriva kao promidžbeni
temelj. Prije toga komunisti su ga tražili u rečenicama isječenima iz nekih govora, iz
priča koje su širili ponajprije četnici i srpskoga straha od osvete za zločine koje su činili
Hrvatima u jugoslaviji ali i početkom Nezavisne Države Hrvatske.
Tu su jame, spaljena sela, izorana groblja, ljudi zatvoreni u kuće i zapaljeni i
slične laži. Uostalom, 1941. godine titoisti još nisu ni imali dovoljno promidžbenih
sredstava za širi rad. Posebno se ističe lažna komunistička skrb za Hrvatsku,
budući da im je bilo u interesu u rat uvući što više Hrvata. Ipak, težišnica je
velikom većinom na agitaciji usmjerenoj prema Srbima.
Titoističko novinstvo napisima o Sabirnome i radnom logoru Jasenovac 1942.
godine potvrđuje:
- promidžbene nakane,
- protuhrvatstvo,
- neprijateljstvo prema dru Mačku i HSS-u,
- poticanje hrvatsko-srpskoga rata,
- ovisnost o političkim i vojnim interesima i promjenama,
ali i:
- nepostojanje usklađenoga svjetskog sustava laganja o koncentracijskim logorima
općenito pa i o Jasenovcu,
- tadašnje nepostojanje odluke da se baš Jasenovac prokaže kao najkrvoločnije
stratište.
1943. – zanimljiv samo Marko Pavlović
“Za par časova smo saznale sudbinu te jadne djece. Skupili su se krvave ustaše i svi
pijani počeli su ih klati a kad im je to išlo prepolagano, ugušili su ih sve otrovnim
plinom”, “Iz Hrvatske seljačke stranke (…) Stotine tisuća nevinih ljudi narodnih
boraca i rodoljuba nestalo je u ove tri godine teškoga i krvavoga rata bez traga i glasa
po raznim ustaškim zatvorima i koncentracionim logorima”, ”a često se dogodilo da su
bacili u peć i napola žive ljude”
Na zlorabu logora ukazuje i listić Radio-službe Agitpropa CK KPH. Ovdje se radi
o navodnoj zloporabi vlasti u njemačkim zarobljeničkim logorima780. Prenosi se vrlo
krvoločan članak Biltena TASS-a o navodnome teškom mučenju, pod naslovom "U
fašističkom zarobljeničkom logoru". Time se nastavlja huškanje.
1943. godine Radioslužba Agitpropa CK KPH, dakle izrazito mobilizatorska
služba u vrijeme kada je trebalo što više ljudi odvući u partizane, u članku “Zloglasni
bandit Pavlović je kažnjen”, pišući o upravitelju logora u Jasenovcu, kaže da je ondje
bilo "nekoliko hiljada" ubijenih781.
Piše se to usred mirnoga razdoblja, ne samo u svezi s Pavlovićem, nego o
cijelome Logoru. Partizanima je jako stalo do toga da opet pobune Srbe protiv Hrvatske,
jer se nalaze u tešku stanju. Dakle, partizani nemaju razloga ne pretjerivati u lažima.
Ipak, ostaju na tek nekoliko tisuća ubijenih.
“Glas Slavonije” javlja, također 1943. godine, tekstom "Jasenovačkom krvniku
Pavloviću sudila partizanska ruka", spominjući također "na hiljade i hiljade" žrtava782.
Tu treba podvući da su Slavonci fizički bliži Jasenovcu od ostalih. To im omogućuje
izravnu provjeru. Zato se tamošnjim partizanima, očito, činilo štetnim njihovoj
promidžbi luđački pretjerivati, te se ograničiše na nekoliko tisuća žrtava. Formulacija
“žrtva” jako je rastezljiva i ne mora značiti čovjeka ubijena na protupravan način.
Nedostatak pravih tema o Jasenovcu potvrđuje nepostojanje strašna terora i
zločina. Uostalom, 1943. godine su iz toga logora već bili razmijenjeni Andrija Hebrang,
Mladen Iveković i drugi komunistički vrhovnici (po direktivi još od 1. rujna 1942. g.783).
Oni su mogli svojima javiti što se sve ondje događa, da su imali što.
Zato je sredina 1943. godine, što se Jasenovca tiče, u titoističkome tisku obilježena
"ciklusom Pavlovića", kojim se samo nastojalo potencirati veličinu uspjeha postignuta
ubojstvom jasenovačkoga upravnika. To, što je on stizao još sudjelovati u vojnim
akcijama, osim svoga logorskog posla, nije kolebalo komuniste. Oni su od njega radije
napravili krvnika i nabili mu desetine tisuća ubijenika na dušu, da bi sebe pohvalili i
osokolili.
Među najveće brojeve žrtava Jasenovca spada ova tvrdnja kutinskih
784
novina :"Svakog ustaškog bandita i ubojicu će stići zaslužena kazna!
Osvetnička partizanska ruka stigla je zloglasnog krvnika, šefa koncentracionog
logora u Jasenovcu, Pavlovića.
780
"Radio-služba Agitpropa CK KPH", 22. svibnja 1943. g., str. 1.
Radio služba Agitpropa CK KPH, broj za 12. kolovoza 1943. g., str. 1. i 2.
782
"Glas Slavonije", br. 6., 19. kolovoza 1943. g., str. 2.
783
"Građa za historiju (…) Slavonije", knj. 3., str. 6. i 7.
784
"Radio vjesti", K.K.K.P.H. Kutina, br. 16., 15. kolovoza 1943. g., str. 1.
781
Ubijen je tiranin koji je po nalogu Njemaca i ustaških razbojnika na
najzvjerskiji naćin poubijao na desetke hiljada nevinih ljudi, najboljih hrvatskih
sinova i kćeri.
Ustaški razbojnici su u velikoj peći ciglane u Jasenovcu spaljivali na hiljade
lješeva, a često se dogodilo da su bacili u peć i napola žive ljude. Sadizam Pavlovića
bio je takav, da je na lomači spalio 4 živa čovjeka i 1 ženu".
Drugi su kasnije tvrdili da se ljude spaljivalo u “Piccilijevim pećima”, u stvari
krematorijima koji nikada nisu proradili. Ovdje je riječ o naglašeno usmjerenoj
promidžbi, koja govori o hrvatskim žrtvama a uopće ne spominje Srbe i Židove. Naime,
Nezavisna Država Hrvatska nije ubijala Hrvate u velikoj mjeri, jer ih nije mnogo ni bilo
u partizanima. Zato je Hrvatima trebalo omraziti tu državu pričama o skrovitim
likvidacijama hrvatskoga naroda u nekakvome logoru. Međutim, to je bilo čista laž, o
čemu svjedoče i partizanski napisi, čak i mnogo vremena poslije.
I "Slobodni dom" javio je o ubojstvu logorskoga upravnika Pavlovića. Ponavlja
se priča da je mučio i ubio desetke tisuća ljudi785.
Poslije se to razrađuje, jer su se HSS-ovi članovi također približili komunistima. I
prije nego li su to smjeli javno učiniti napadajem na dra Mačka, oni su ga počeli izolirati
insinuacijama 786:"Iz Hrvatske seljačke stranke / Mihovil Pavlek-Miškina. - Stotine
tisuća nevinih ljudi narodnih boraca i rodoljuba nestalo je u ove tri godine teškoga i
krvavoga rata bez traga i glasa po raznim ustaškim zatvorima i koncentracionim
logorima. Među tima nestao je i Mihovil Pavlek-Miškina, seljački književnik i narodni
zastupnik Hrvatske seljačke stranke. Ni za nj se ne bi znalo, da se nije hvalio neki
˝zvijer-ustaša˝, da ga je ˝zatukao˝ na dan 11. lipnja 1942. u ustaškom logoru u
Jasenovcu (…) Neka je vječna slava i trajan spomen u hrvatskom seljačkom narodu
Mihovilu Pavleku-Miškini!".
Auktor laže o stotinama tisuća pobijenih u logorima. On Poglavnikovo prezime
piše malim početnim slovom. Ali, cilj mu nije Pavelić, nego Maček. Zato Članak i
spominje stotine tisuća pobijenika a u isto vrijeme u drugim napisima Stanko Škare,
također HSS-ovac, pita kako je to Maček ostao živ a Miškina nestao u Jasenovcu. Sve je
važnije bilo odvojiti Hrvate od HSS-a i politike čekanja, koja je uključivala mogućnost
sporazuma s Petrom Drugim. Što više Hrvata u partizane, cilj je titoistički 1943. godine.
Ne zato da partizani postanu hrvatskom vojskom, nego da ih se što više istroši, da se što
više ljudi okrene protiv Talijana i Nijemaca i da se time zaduži Staljina. Tu su laži o
Jasenovcu odlično služile.
Takav je i članak "To su ustaše broj dva"787, koji Pernara, Ivičevića i Smoljana,
te dra Mačka, koji se tobože bio sporazumio s ustašama, okrivljuje za sva zla koja su se u
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dogodila. Tako i za Jasenovac i Miškininu smrt.
Pod naslovom "Zloglasni bandit Pavlović je kažnjen"788 "Radio služba Agitpropa
CK KPH" javlja o poginuću toga zapovjednika Jasenovca. S očitim težnjama k
pretjerivanju, njega se optužuje za smrt "nekoliko hiljada" zatočenika. A Članak je
objavljen kolovoza 1943. godine, dakle godinu i pol poslije razdoblja navodnih
najgorih zločina! Moramo ukazati na važnost formulacije "zloglasni". To znači da
785
"Slobodni dom", br. 4., 15. kolovoza 1943. g., str. 4.
"Slobodni dom", br. 6., str. 3.
787
"Narodni glas", br. 2., 2. listopad 1943. g., str. 6. i 7.
788
"Radio služba Agitpropa CK KPH", 12. VIII. 1943. g., str. 1. i 2.
786
su titoisti znali koliko je važno oblatiti protivnika i da onda neće biti previše
problema s njegovom likvidacijom, kao ni s genocidom nad Hrvatima.
I "Vijesti" iz Slavonije javljaju o smrti Pavlovića, upravnika logora u Jasenovcu.
Optužuju ga za smrt desetina tisuća ljudi789.
I "Glas Slavonije" nije se pretjerano razmetao brojem žrtava u Jasenovcu. O
Pavlovićevoj pogibiji piše članak "Jasenovačkom krvniku Pavloviću sudila je
partizanska ruka"790. Govori da su "u ustaškoj klaonici Jasenovcu" ubijene "na
hiljade i hiljade" ljudi. Dakle, ne samo Pavlovićevom krivnjom! A Tekst nastaje u
kolovozu 1943. godine!
Očite su najružnije namjere člankopisca, koji je vrhunski stručnjak i najbolje
obaviješten. Ipak, promidžbenjak CK KPH ne govori o Jasenovcu teže kvalifikacije od
onih, da su u njemu "ubijene tisuće i tisuće ljudi"! Dakle, Čovjek jest promidžbenjak,
zna što hoće, ima izvješća o stanju stvari, a ipak govori samo o tisućama. "Glas
Slavonije" nije nikako mogao dodavati prevelike brojke, jer su njegovi borci i čitatelji
znali stanje stvari. U isto vrijeme, jasno je da su i te novine htjele lagati i lagale te da su
izmišljale prevelike brojke. Pitanje je samo u stupnju pretjerivanja.
Slavonci posebno dobro znaju bitno o Jasenovcu. Ipak su svoje izvješće prenijeli
iz "Slobodne Jugoslavije", što potvrđuje cenzuriranost titoističkoga tiska. Tako i
slavonske "Vijesti" objavljuju članak "Pao je krvnik"791, u kojemu se piše o ubojstvu
Pavlovića, upravnika logora u Jasenovcu. Za njega se sada, u kolovozu 1943., već kaže
da je "na zvjerski način mučio i ubio desetine tisuća". Nije jasno da to znači da je sve
koje je mučio i ubio, ali je očita namjera pretjerivanja i klevetanja Nezavisne Države
Hrvatske i pohvale partizanskim uspjehom. Osobito je upadljiva priča da su ustaše
"spalili nekoliko hiljada ljudi", što je totalna izmišljotina, jer nitko nikada nije dokazao
da su tzv. Piccilijeve peći ikada proradile, niti da su imale takav kapacitet, čak i u
projektu. Bijahu to zamišljeni krematoriji, kakvi (bijaše ih dvije posude) dnevno ne mogu
spaliti više od desetak lješova. Ali, tada se radilo samo o dezinfekcijskim razlozima, jer
je harao tifus. O Pavlovićevoj pogibiji govore i kutinske radio-vijesti, kolovoza 1943.
Optužuju ga za smrt desetina tisuća ljudi792.
1943. godine skoro se sva svezala uz toga Pavlovića, koji nije bio na većoj
važnosti u poslijeratnoj jasenovačkoj mitologiji.
Laži i promidžba o Jasenovcu čekale su bitnu pretpostavku da postanu mit;
potrebu i zadaću genocida nad Hrvatima.
1944.; trijumfalizam cvate; Crvena vojska nadire; broj žrtava
Jasenovca = od “nekoliko tisuća” do 1,500.000
"Krv naše djece traži osvetu”, “smrt hiljade ljudi”, "Treba da teku potoci krvi, treba
osvetiti djecu. Ona optužuju, vape osvetom"
789
790
791
792
"Vijesti", br. 4., 30. VII. 1943. g., str. 1.
"Glas Slavonije", br. 6., 15. kolovoza 1943. g., str. 4.
"Vijesti", br. 7., 13. VIII. 1943. g., str. 3. i 4.
"Radiovijesti", br. 16., 15. "avgusta" 1943. g., str. 1.
U ožujku 1944. već se govori o stotinama tisuća pobijenika u Jasenovcu793.
Osobito se ta promidžba intenzivira posljednjih dana rata u Jugoslaviji. TANJUG,
podružnica za Hrvatsku, piše da je samo u tri mjeseca u Jasenovcu pobijeno 100 tisuća
ljudi794. Te su priče, naravno, posve neutemeljene. Radi se, naravno, o prvim trima
mjesecima Logorova postojanja, 1941. godine. Ali, sjetimo li se izvješća iz 1942., znat
ćemo da su ona govorila o najviše 8.500!
Navodno oslobađanje djece kombiniralo se s pričama o užasima Rata795:
"Krv naše djece traži osvetu
(...) Ustaški napad u Trebinje kraj Karlovca. Ovaj puta je žrtva selo Bukovica.
Desetak zaklanih, poubijanih. U jednoj kući mrtva majka na podu, a do nje sjelo dijete,
malo dijete i toplo tepa:
- Mama, mama, probudi se! Što tako spavaš, mene je stra...
Ponavlja neprestano i ne da se od nje. A majku su mu ubili pred očima...
Iz logora u Jaski oslobodjena djeca.
- Imaš li koga seko?
- Brat mi je umro u logoru od gladi (…) Bio je premlad za logor.
- Koliko je tebi godina?
- Šest.
Šest..., a sve na njoj govori: ne šest, dvadeset.
(...) Ne plaču, idu dalje. Uzdignuta čela, stisnuti zubi odaju nešto. Rika topova,
mitraljeza, pušaka pretvara to nešto u stvarnost: smrt onih koji su mučili i muče našu
dragu dječicu.
Treba da teku potoci krvi, treba osvetiti djecu. Ona optužuju, vape osvetom.
Desa".
I opet se potencira strahote logora. Ali, nitko od partizana nije se zapitao ni to
jesu li sva djeca išla dragovoljno. Ona su, naime, odlazila iz kakve - takve sigurnosti. I to
s nepoznatim ljudima, koji su došli uz uporabu sile i o kojima su im svi oko njih pričali
sve najgore. Djeca su u najmanjemu slučaju subjektivno odbacivala odlazak s nekakvim
nepoznatim, neobrijanim, neopranim ljudima u šumu, i to još nakon što su dugo bila pod
utjecajem protupartizanske promidžbe! Dakle, jasno je da su partizani fizički natjerali
djecu sa sobom, makar se pri tome služeći i prijevarama. Koliko je djece preživjelo,
nikada se saznalo nije!
Slavonski Radio-izvještaj jedan je od najbrojnije vrste novina. Vijesti se
preuzimalo s krugovala i tiskalo, na malu broju stranica. time se obavljala i djelotvorna
cenzura.
U lipnju 1944. godine javlja796: "25.000 ljudi nestalo je bez traga u
koncentracionim logorima, umrlo od tifusa i poginulo u borbi". Imajući na umu
razmjerno slab uspjeh partizanije u Slavoniji i brzu primirbu četnika, to je dosta
vjerojatna brojka, mada još uvijek znatno pretjerana i nerazlučena.
Oni ne nariču nad ženama, djecom, starcima, nedužnicima i nemoćnicima. Oni,
čak, ne govore ni to da je ubijenicima nanijeta kakva nepravda. Neki su, dakako, stradali
od tifusa. Neki su jednostavno nestali (što izaziva sumnju), ali su oni u istome rangu s
793
"Slobodni dom", br. 2., 22. ožujka 1944. g., str. 2.
"Slobodni dom", br. 39., 7. svibnja 1945. g., str. 3.
795
"Žena u borbi", br. 8., godina II., travanj 1944. g., str. 7., 13. i 19.
796
"Radio-izvještaj" od 16. VI. 1944. g., Moskva, u 22 sata, str. 4.
794
poginulima u borbi, pa se priznaje da, u najmanju ruku, nisu nekakav pasivan društveni
sloj, odveden u "logor smrti" da bi se ubilo cijelu narodnu manjinu.
1944. već spomenuta Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i
njihovih
pomagača
hrvatske
objavljuje
knjižicu
“Dokumenti
ustaškog
797
terora/Koncentracioni logori” . Ta je knjiga bila osnovicom mnogih novinskih članaka
i podlistaka protiv hrvatskoga naroda. Puna je laži smišljenih radi promidžbe genocida
nad Hrvatima. Ali, što je najvažnije, nema u sebi nijednoga dokumenta!
"Glas istočne grupe NOP odreda VI. korpusa" (a to je bio slavonski korpus)
piše u studenome 1944. o Miroslavu Filipoviću-Majstoroviću da je kriv za smrt hiljade
ljudi. Ne zaboravimo da je Filipović Majstorović shvaćen kao najgori jasenovački
zločinac798. Naglašujem da je formulacija “smrt hiljade ljudi” (dakle ne “smrt hiljada
ljudi”). A Majstorović je, navodno, bio ne samo najgori i najkrvoločniji, nego i jako
dugo nazočan u Logoru. “Kriv” ne znači samo “osobno ubio” pa ni samo k tome još
“osobno zapovijedio”, “osobno svjedočio”, “osobno ne spriječio” ubojstva. “Kriv”,
osobito kod partizana, koji sve Hrvate koji ne bijahu na njihovoj strani proglasiše
ustašama, znači “biti u blizini”, ”biti nazočan u Logoru”. Osim toga, “kriv za smrt” ne
znači “ubio”, jer mnogi pomriješe od bolesti, teških uvjeta, starosti i sl. Dakle, tvrdnja o
jednoj tisući smrti za koju je kriv Majstorović – Filipović, znači da je toliko ljudi pomrlo
u cijelo vrijeme njegova boravka u Logoru. A titoisti su itekako htjeli pretjerivati!
Članak "Nastavljaju se ustaška zvjerstva"799 govori o tome da se "za par dana"
u Jasenovcu i Staroj Gradiški pobilo "više stotina ljudi". To je početak završnih laži,
koje kasnije nitko nije mogao uvjerljivo potvrditi. Nije logično masovno ubijati
zatočenike, kada se gubi rat.
Pretpostavimo da je dr Pavelić doista imao neki plan pobiti sve Srbe ili sve
Židove, ili pobiti sve zatočenike svojih logora, jer mu je to, tobože, bilo dio ratnoga plana
ili državne politike. No, ubijati mase ljudi pet mjeseci prije konačnoga sloma, kada su svi
znali da se Rat gubi, bilo bi ludo! O tobožnjemu skrivanju već počinjenih zločinstava
likvidacijom svjedoka za ovu prigodu dovoljno govori činjenica da su titoisti znali za te,
navodne, zločine. Naravno, tu su još i priče o pećima, koje uopće nisu radile i sl.
1944. godina donosi eskalaciju laži o Jasenovcu, pa i prvu veću knjigu i niz
podlistaka. Napisi nekih, slavonskih, partizana ipak otkrivaju da su brojke žrtava
ispod 10.000, računajući tu i stradale vlastitom krivnjom i uslijed objektivnih
okolnosti.
1945. - Jasenovac postaje titoistički logor; "zločinci u logorima
gdje ih čeka pravedni i neumoljivi sud"
“naša će snaga biti podvostručena, a pojačana mržnjom i željom za osvetom”,
“Zločinci su ubijali čak i novorođenčad, za koju su pronašli specijalni način
mučenja”, “Najveće zadovoljstvo ustaških koljača bilo je da stariju djecu pred očima
majki hvataju za noge i razbijaju im glave udarcima o zid”, "Kolju ih. Ustaše slave
Badnjak"
797
Sveukupno ta knjižica ima 144 stranice lažnih svjedočanstava.
"Glas istočne grupe NOV odreda IV. korp.", br. 3., 6. studenoga 1944., str. 5.
799
"Hrvatski list", br. 53., 4 XII. 1944. g., str. 3.
798
I specijalizirani su titoistički listovi pisali o navodnim zločinima Nezavisne
Države Hrvatske. No, kada o njima pišu topnici, to može imati samo zle ciljeve800:
"SJETIMO SE SVEGA
...Svega toga mi se dobro sjećamo. Sjećamo se i koncentracionih logora,
zatvora, peći za palenje ljudi i masovnih pokolja po slavenskim zemljama. Ne, mi to
nećemo nikada zaboraviti. Ne možemo zaboraviti onoga, koji nam je poklao najmilije i
koji nas je opljačkao. S njime nema pomirenja i prema njemu nema samilosti.
S toga ćemo da nastavimo sa njegovim uništenjem do posljednjega i, sjećajući
se svega što nam je neprijatelj učinio, naša će snaga biti podvostručena, a pojačana
mržnjom i željom za osvetom".
Što to ima jedan topnički list pisati o “uništenju do posljednjega”? O klanju,
samilosti, mržnji i osveti? Pa topnici pucaju iz daljine i moraju biti hladnokrvni i
precizni! Jedino je stvar u tome što se od njih tražilo sudioništvo u genocidu, pa ih je
trebalo potpiriti.
Genocidne namjere više nije skrivala ni KPH. Njezin organ "Naprijed"
priključio se huškanju na Hrvate i hrvatsku državu801:
"Strašna svjerstva ustaša u logoru Stare Gradiške
Medju najkrvavije logore spada logor u Staroj Gradiški, gdje je samo u toku
posljednjih dana, prije dolaska naših jedinica, 22. travnja 1945., ubijeno preko 1.000
ljudi, medju kojima 700 žena. Zločinci su ubijali čak i novorođenčad, za koju su
pronašli specijalni način mučenja. Dok su tako mučili svoje žrtve, po svim zidovima
logora ispisali su parole: ˝Red, rad i stega˝ i ˝Za narod i domovinu˝.
Najstrašnijom smrću umirale su žene i djeca u t. zv. kuli smrti, u kojoj su žrtve
dobijale hranu samo četiri puta mjesečno, i to bez vode. Bilo je dana kada je iz ove
zgrade izneseno 30-40 leševa.
(…) Jedan od najtežih zločinaca u logoru bio je ustaša Nikola Gagrov, po
kojemu je logorsko mučilište nazvano ˝hotel Gagrov˝. Posljednje nedjelje pred
oslobodjenjem Gagrov je u podrumima bivše kaznioničke bolnice poklao sa svojim
pomoćnicima veliki broj ljudi i žena. Najveće zadovoljstvo ustaških koljača bilo je da
stariju djecu pred očima majki hvataju za noge i razbijaju im glave udarcima o zid.
Nije bilo dana, a da Sava nije odnijela po koji leš iz starogradiškog logora. U
početku su koljači zakopavali svoje žrtve na velikom logorskom groblju, a kasnije su
sve ubijene bacali u Savu.
(…) Surova kazna će stići sve zločince, ma gdje se oni skrili.
Užasna zločinstva vršena su i u Jasenovcu, za koji je s pravom rečeno da je bio
ono što je u Poljskoj bio Majdanek. Smatra se da je samo za tri mjeseca u Jasenovcu
ubijeno preko sto hiljada ljudi. Kad bi god sirena u Jasenovcu svirala, značilo je to
smrt stotine i stotine ljudi. Vezivali su žicom ljude i vodili ih do jame koja je već čekala
iskopana. Za jedan sat 300 ljudi bilo bi zatrpano zemljom.
Iako ove žrtve ne mogu nikada i ničim biti nadoknadjene, slobodni će narod
tražiti pravednu osvetu i osvetiti krv pravednih ljudi".
I ovdje se vidi mahnito insistiranje na pojedinim strahotama, koje se ne mogu
provjeravati. Recimo, to da su stražari kao najveće zadovoljstvo imali djeci razbijati
800
801
"Titov artilerac", str. 17.
"Naprijed", g. III., 9. svibnja "(maja)" 1945. g, str. 7.
glave pred njihovim majkama. A majke su i djeca bili popisani u Staroj Gradiški. 22.
travnja bio je sinkronizirani proboj u Jasenovcu i Gradiški, koji su izazvali titoisti. U
Gradiški nije stradalo 1.000 ljudi.
Titoistički je promidžbenjak pokazao bahatost nemara. Zatočenici su onu zgradu
nazivali "hotel Gagro" (kaže pedesetak knjiga o Jasenovcu), a ne "Gagrov" (kako
Članak tri puta). Dakle, Čovjek izmišlja, pojma nema. Tisuće žena i drugih zatočenika
koji su prošli Starom Gradiškom i ostali živi mogli su ga o tome izvijestiti. Zato to nije
tek formalna pogrješka, nego dokaz potpune neupućenosti i bezobraznosti improvizacije.
Ali, jedini je cilj bilo - proširiti mržnju prema Hrvatima.
O partizanskim logorima dobro je govorio članak "Omladinskoga borca", iz
svibnja 1945. godine, pod naslovom "Oslobođeni Zagreb i njegova omladina"802. Taj je
članak javio o zboru održanome u Zagrebu poslije ulaza partizana. Udarne su teme da su
"zločinci u logorima gdje ih čeka pravedni i neumoljivi sud", da je među njima i
15.000 Zagrepčana, da su otkriveni mnogi atentatori na partizane, skriveni po kućama i
sl.
Na tome je zboru govorila i omladinka Milka Kufrin, koja se žestoko okomila na
dra Mačka i njegove pristaše kao uzročnike predratnih logora ali i ratnih strahota. I
Slavko Komar je poticao na linč bivših HSS-ovaca i domobrana.
Josip Broz i osobno sudjeluje u razvoju jasenovačkoga mita, brošurom
"Tito/Blizu je dan kada će naša zemlja biti potpuno oslobođena"803. Između ostaloga
tvrdi: "Oko milijun uništenih, pobijenih i gasovima ugušenih sinova Srbije,
Hrvatske...".
Broz ulazi u već uhodanu promidžbu Ujedinjenih nacija, s pričama o gušenju
plinovima. On svjesno laže. Kada laže i o broju stradalnika, potiče strašnu osvetu.
Budući da su sabirni logori, zbog krvološtva četnika i partizana, postojali u velikoj većini
u Hrvatskoj, jasno je da su te laži usmjerene prema genocidu nad Hrvatima.
Mladen Iveković raspisao se o Jasenovcu, ali prije svega kao promidžbenjak
titoističke vojske. Taj je čovjek bio zamijenjen, zajedno s drom Ozrenom Novoselom i
Andrijom Hebrangom i nije nikada prošao nikakve torture. Ipak, pridružio se strašnu
laganju protiv hrvatskoga naroda.
Laganju, koje je donijelo genocid nad Hrvatima.
Koncentrirao se na Cigane u odlomku "Krv teče potocima"804, iz njegove knjige
"Koncentracioni logori". Pri tome ponavlja hiperbolu srpskoga mitropolita iz 1942. g..
Naravno, i osnovna je ideja o genocidu bila lažna, i to je on dobro znao. Najlakše je bilo
lagati o Ciganima, jer oni nisu glasovali, nisu bili stalno prijavljeni i nitko u stvari nije
mogao znati što se s kojim od njih dogodilo, niti se to moglo brojčano utvrditi.
TANJUG, podružnica za Hrvatsku, prenosi već spomenuti članak “Strašna
zvjerstva ustaša u logoru Stara Gradiška”, tvrdeći da je samo u jednom danu, 22.
travnja 1945., ubijeno tisuću ljudi805. Istina je u tome da su komunisti pobunili logorske
zatočenike, koji su napali na stražu, ubili neke njezine pripadnike i, posve nepotrebno,
izazvali pokolj. Pri tome su sami zatočenici, dovedeni u stanje panike komunističkom
802
"Omladinski borac", vjerojatno br. 45., bez datuma, svibnja 1945., str. 1. - 3.
"Blizu je dan kada će naša zemlja biti potpuno oslobođena", Trezor NSK.
804
"Bilten JNOF-e Hratske za okrug Zadar", br. 72., 20. I. 1945. g., str. 4.
805
"Slobodni dom", br. 39., 7. svibnja 1945. g., str. 4.
803
promidžbom, bili spremili otrov za slučaj neuspjeha proboja. Mnogi su se sami
povješali806.
O jasenovačkom mitu i drugim logoraškim mitovima objavilo se u partizanskome
tisku na desetine članaka. Za optužbe nema dokaza, ne spominju se ili se jako rijetko
spominju žrtve, svjedočenja su najčešće posredna ("čuo sam od ljudi") bez navoda
izvora. Ešref Badnjević, sudac iz Sarajeva, tendenciozno govori: "Kolju ih. Ustaše slave
Badnjak" i tu nastaje sinestezija nacionalne i vjerske mržnje807.
"Idemo naprijed", list 19. divizije, prenosi Brozov govor prigodom kapitulacije
Njemačke808. Tu je i rečenica "Stotine logora tipa Jasenovca...". To je dokaz da još ni 9.
svibnja 1945. godine titoisti nisu bili odlučili kamo će smjestiti područje svojih najvećih
laži o zločinstvu Nezavisne Države Hrvatske. Pitanje je kako to Broz ne bi "znao" da je
do tada pobijeno 700.000 žrtava.
O smislu i namjeri svjedočenja titoističkih profesionalaca o Jasenovcu, dobro govori i
napis Ešrefa Badnjevića809. Između ostaloga kaže: "...do mog dolaska u tri mjeseca bilo
je već 100 tisuća ubijenih". Dakle, sva su ta svjedočenja zasnovana na tračevima.
Badnjević je osobito razvio priču o pokolju zatočenika pred katolički Božić kao
vidu proslave toga blagdana.
I u Dubrovniku810 se početkom 1945. godine čitalo laži iz knjige
"Koncentracioni logori" Mladena Ivekovića. Zanimljivo da se naslov "Krv teče
potocima" prenosi u svim novinama!
U tome je broju i tekst "Fabrika smrti u Majdaneku", Borisa Garbatova. Osim
"tvornica smrti", već se uhodavala i sintagma "logori smrti". Tek će se kasnije uz nju
svezati priča da su svi koji bi onamo došli morali biti ubijeni i da su ti logori služili
navodnim genocidima. Zato je i dubrovački članak s naslovom "Ustaška zvjerstva u
logorima smrti"811 još dosta nesređen. Naime, kod logora iz kojih nitko živ ne izlazi ne
može se mnogo pisati o zvjerstvima, ali su oni zvjerski već time što se u njima ubija sve
zatočenike.
Da bi se opravdali zločini nad Nijemcima i njihovim saveznicima izmišljalo se
svakakve vijesti. U tome je smjeru i članak "Kako Nijemci postupaju s ratnim
zarobljenicima"812. Iz Carigrada se prenosila vijest dobivena navodno putem neutralnih
putnika, da su Nijemci 7. studenog 1944. godine ubili 218 ratnih zarobljenika u
"jednome mjestu kraj Leipziga", zato što nisu htjeli istovariti 36 vagona ljudskih kostiju
namijenjenih u industrijske svrhe. Ovo je posebno ružno i nastavlja se na englesku priču
iz Prvoga svjetskog rata, da su Nijemci svoje mrtvace rabili za izradbu sapuna.
Problem je u tome što je ovaj rat već bio pri kraju. Dodatno motivirati svoje borce
za borbu nije trebalo. Ali, za genocid nad Nijemcima - da. Laž je očita, jer se ne strijelja
pred gubitak rata. Osim toga, nitko ne bi u takvu poslu puštao nekakve "neutralne
putnike" gledati. Kako li su samo prebrojali broj strijeljanih? Kako li broj vagona i kako
su samo znali da su baš u svima ljudske kosti, ako ih zarobljenici nisu htjeli istovariti?
Kada su već "znali" da su sve one kosti namijenjene industriji, zašto nisu rekli kojoj?
806
"Sećanja Jevreja", str. 107.
"Naša kronika", br. 2., 4. ožujka 1945., str. 3.
808
"Idemo naprijed", br. 14., 13. "maja" 1945. g., str 1. - 3.
809
"Naša kronika", br. 2., 4. ožujka 1945. g., str. 2. i 3.
810
"Ratne vijesti", br. 9., 18. siječnja 1945. g., str. 2. i 3.
811
"Ratne vijesti", br. 23., 22. veljače 1945., str. 3.
812
"Hrvatski list", br. 61., 26. I. 1945. g., str. 4.
807
Gdje su se nalazili ti strojevi i kojim se putem do njih kosti dovozilo? Kako se i gdje
meso ogulilo s kosti?
Laž o kostima udobno popunjuje prazninu laži o masama logorskih žrtava. Tako se
ne mora dokazivati gdje su lješovi. Tobože su prerađeni. Naravno da se tu radi samo o
laži radi motivacije genocida.
O Jasenovcu je ipak najbolje čitati slavonske partizanske listove. Oni su načelno
morali biti bolje informirani a smjeli su manje lagati, jer bi to bilo posve nepotrebno pak
i štetno činiti svojim borcima, koji su boravili i borili se blizu Logora i morali znati što se
u njemu događa. O tome svjedoči i članak "Dan narodnog suda se približava".
Zanimljivo je da Slavonci iz Ivekovićeve knjige "Koncentracioni logori" donose
tvrdnju da su Maks Luburić i Miroslav Filipović-Majstorović bili odgovorni za "smrt
hiljada ljudi". Dakle, ne, da su ih ubili, pa ni da su ovi bili ubijeni, nego da su umrli
krivnjom te dvojice.
A tu se dvojicu kasnije najviše optuživalo za masovne zločine!
1945. godina donijela je intenzifikaciju jasenovačkoga mita. On se sve više
povećavao brojem i opsežnošću napisa, ali i brojem žrtava te krvoločnošću opisa
njihovih navodnih nastanaka. Pojavljuju se i sve noviji auktori i novi listovi raznih vrsta,
koji prenose njihove tvrdnje.
Nema nijednoga kritičkoga ili polemičkog teksta. Nema pokušaja ublažaja
posljedica koje se moralo znati; osvetničkoga pokolja nad Hrvatima, koji su, tada to već
bijaše potpuno jasno, gubili Rat.
Svi se bijahu podredili pripravi ozračja za genocid.
Posebna bi se knjiga mogla objaviti samo o lažnim brojkama o jasenovačkim
žrtva.a Akademik prof. dr. matematike, Josip Pečarić ukazuje na laži novosadskoga
doktora Srboljuba Živanovića, koji je na beogradskoj televiziji rekao da je nekakvo
antropologijsko istraživanje 1964. godine dokazalo da je bilo ubijeno 700.000 (sedamsto
tisuća) ljudi, a u stvari su iskopana samo 284 (dvjesta osamdeset i četiri) ljudska kostura i
ništa više nije dokazano813.
To je išlo sve do potpune nelogičnosti814: "od oko 40.000 Jevreja koji su 1941.
živjeli u Hrvatskoj oko 235.000 Jevreja je ubijeno u koncentracionom i
ekstremističkom logoru Jasenovac". Treba li to komentirati?
Kao usputan dokaz o neusuglašenosti laganja o jasenovačkim žrtvama
ističem navode iz komunističkoga leksikona s kraja 1950.-ih815:
“JASENOVAC
je selo u Posavini, na sastavu Une i Save 1.500 st. Za okupacije g. 1941. -45. bio je tu
zloglasni ustaški logor, gdje su pobijene tisuće Srha. naprednih Hrvata i Židova”.
Jasenovački se mit razvijao postupno, pa čak i ovisno o tome tko ga kreira.
Ovdje sam ukazao samo na novinske i brošurne vidove njegova djelovanja i to samo
tijekom Drugoga svjetskog rata, samo u Hrvatskoj. Posebno bi trebalo proučiti
tadašnje tiskovine izvan Hrvatske, osobito u Bosni i Srbiji.
Logička raščlamba pokazuje veliku neskladnost brojki navodnih žrtava.
Okrutnosti ne samo što nisu objektivno uvjerljive, nego bi bile i pogubne, ima li se
na umu da su i dužnosnici Nezavisne Države Hrvatske padali u partizansko roblje,
pa su se često obavljale i zamjene.
813
815
“Priručni leksikon”, str. 423.
814
Mit o jasenovačkome logoru bio je namijenjen i poslužio je motivaciji i
pravdanju te budućoj prijetnji genocidom nad Hrvatima.
Šesti dio:
Doba Titove vlasti - vrhunac prijevare i
genocida nad Hrvatima
Brozove riječi kao poziv na zločine
Svi su Brozovi proglasi bili javna stvar, široko poznata svim njegovim
podređenicima. Već su se tijekom Rata oni nametali kao kriterij umjetnosti mržnje.
Ovdje prikazujem samo neke.
1942. obratio mladeži s pozivom na osvetu816: "Neka se u vašim mladim i
rodoljubnim srcima raspali s još većim žarom duboka mržnja za nepomirljivog i
zajedničkog neprijatelja naših naroda i vaša odluka da ćete osvetiti patnje; suze i krv
naše zarobljene domovine".
Na Drugome sazivu AVNOJ-a Broz kaže817: "tucite i istrebljujte nemilosrdno
njemačke okupatore i njihove sluge". Dakle, i sluge!
Na kongresu USAOJ-a Broz svojoj mladeži kaže, da su protivnici bez duše,
smrad818.
"Posljednji poziv/svim zavedenim slugama okupatora", krajem kolovoza 1944.
godine819: "Svi oni, koji će se zateći poslije 15. septembra 1944. g. u vojnim
formacijama domobranstva, četnika i drugim neprijateljskim oružanim formacijama i
koji se bore protiv Narodno-oslobodilačke vojske, bit će izvedeni pred ratni sud i suđeni
kao izdajice naroda i kažnjeni najstrožom kaznom. Kao olakšavajuća okolnost uzimat
816
"Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda", str. 56.
"Tjedni pregled", br. 8., 4. I. 1944., str.2.
818
"Mi mladi", br. 9-23. IV 44., str.1.
819
"Naprijed", 4. "septembra" 1944. g.
817
će se u obzir, ali samo za pojednice, neke naročite teškoće da pređu na vrijeme u
Narodno-oslobodilačku vojsku".
A kako su izdajice Nezavisne Države Hrvatske ili zarobljenici prolazili,
vidjelo se 11. rujna 1944., kada Broz zapovijeda820: "Bezobzirno uništavanje ustaša i
četnika koji preuzimaju garnizone poslije odlaska Nijemaca. Naravno, koristite
domobrane koji prelaze na našu stranu".
U intervjuu "Crvenoj zvijezdi", objavljenom, 14. travnja 1945. godine Broz je
odgovorio: "... a uz to sada im pruža veliku pomoć vojska izdajnika Pavelića, koju
sačinjavaju razbojnici, koji su izvršili teške zločine prema narodu i koji znaju da ih
očekuje nemilosrdna kazna".
9. svibnja 1945. u Beogradu govori821: "Pobijedila je pravedna stvar
Ujedinjenih naroda (...) Sa svim onima koji bi produžili da i dalje u tome ometaju, naš
narod, naša vojska nemilosrdno će postupiti".
U Kumrovcu je Broz ponosno rekao da su on i njegovi sljedbenici “očistili
zemlju od Nijemaca i domaćih izroda”822.
Stotine su takvih javnih istupa i tisuće takvih zapovijedi stvarale pravu
mrežu raznih stimulacija za umjetnost mržnje. Ostalo su ostvarivali drugi.
Broz je poslije Rata htio prikriti svoje zločine i smiriti strasti. On ide tako
daleko da kao svoju izbacuje antičku parolu, koju je bio obnovio Božidar Magovac
u "Slobodnome domu": "Nećemo tuđe, svoje ne damo"823. U Zagrebu se poslije Rata
razvila petparačka književnost. Za predobar novac pisahu se rime kao824: "˝Sunce
sija - živjela Rusija˝, ˝trešti konvejer - živio SSSR˝, ˝hartija-partija˝" i sl.
Međutim, huškačka se djelatnost nastavila i poslije Rata, pravdajući
počinjeni i prijeteći budućim genocidom nad Hrvatima.
Antifašisti kažu: Hrvati su ljudožderi
"Pri klanju neki su koljači srkali krv mrtvaca. Rojnik Gašparović radio je to pred svima",
"Siti krvi nikad bili nisu", "…ustaški zlikovci su ovom 14-godišnjem dječaku naredili da
loži vatru pod kotlovima i ˝roštiljem˝ u kojem su kuhani i pečeni ljudi", "stanoviti Horvat
˝negde rekao da bi mogao Srbe da peče na ražnju i da jede srpsko meso slađe nego
svinjeće˝", "Paveliću, ti nam moraš reći, mi hoćemo srpsku djecu peći", "Saznali smo da
su Turci nad ovim buretom zaklali sedam Srba", "Dinko Šakić - on je jednom iz Zagreba
došao samo na dva dana - ˝da se napije krvi˝", "Pred nas 3.000 logoraša ispunio je svoju
groznu prijetnju. Prišao je Bruni, povalio na zemlju i zaklao ga. Dok se jadni još koprcao
u ropcu, zlikovac mu je pio krv. Klečao mu je na prsima i sa grkljana mu pio krv, a mi
smo morali to da gledamo", "Taj je Majstorović imao neku kratku gumenu cijev, koju je
znao katkada staviti na ranu, odakle je žrtvi tekla krv i onda je tu krv sisao govoreći:
hoću da se napijem komunističke (ili židovske) krvi", "Kad je izvukao od preklanog
djeteta krvav nož, obliže ga jezikom", "peku meso pokojnih drugova i kako ih jedu",
"Slatka srpska krv", "ustaše na Berkovićima kuvali djecu i nagonili njihove majke da ih
820
"Josip Broz Tito/Sabrana djela", knjiga 23., str. 109.
"Naprijed", broj 105., 9. svibnja 1945. g., strana 1.
822
"Josip Broz Tito/Sabrana djela", knjiga 28., str. 75.
823
"Slobodni dom", 15. srpnja 1945. g.
824
"Razgovor neugodni naroda književnoga", str. 15.
821
jedu", "prvo su Đorda kao domaćina kuće stavili na usijani šporet, da se peče pred
svima, a ostale ukućane su klali noževima i ubijali sekirama"
U svibnju 1943. još se više ističu ustaški grijesi. No, u članku "Zvjerstva
ustaških pasa" kaže se da su ustaše ljudožderi a za njihove navodne zločine krivi se i
Mačka825. Komunisti uvidješe da od Hrvata neće biti mnogo partizana, pa im bi
najvažnije raspiriti srpsku mržnju.
"Slobodni dom" obraća se uredništvu već ožujka 1944. kao "drugovima", dok je
druga strana "ljudožderi", "ljudožderi, svi fašisti kleti"826.
I poslije Drugoga svjetskog rata trebalo je širiti protuhrvatsku genocidnu
promidžbu. Ona nije uvijek i svuda bila ista. Titoističkim je vlastima bilo u interesu
stabilizirati se, pa i spriječiti prevelik tlak na Hrvate, koji bi otvorio put
protukomunističkim velikosrbima.
Ali titoisti su uvijek dobro znali da im je vlast bez jugoslavije nemoguća, a da
su Hrvati neprijatelji a Srbi prijatelji te državine. Zato su u potaji uvijek držali
spremne pseudoargumente i laži protiv Hrvata. To se dobro vidi u masovnosti i
krvoločnosti publikacija o Jasenovcu i drugim takvim temama svaki puta kada se
nastojalo potisnuti i samu pomisao na hrvatsku slobodu i nezavisnost. U tome su
komunistima rado pomagale i velikosrpske i druge jugofilne i protuhrvatske udruge.
Hrvati su za Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve "zverovi"827. Oni za to nisu
u jednome slučaju, nego u svim obradama tema o Drugome svjetskom ratu i,
posebno, o Sabirnome i radnom logoru Jasenovac.
Komunistički general i jedan od glavnih ubojica s Bleiburga i križnih putova,
Milan Basta, i sam se zadojio upravo rasističkom mržnjom prema Hrvatima. Za
Maksimilijana Luburića, tako, piše da je "klasični Lombrozov tip rođenog zločinca"828.
Time primjenjuje neznanstvenu teoriju o biologijskoj nasljednosti sklonosti prema
zločinima. Po toj se teoriji navodno već po obliku lubanje i lica može otkriti tko je
"rođeni zločinac". To je već dio rasističke teorije, jer je prirodno to da u okviru
jednoga naroda veće skupine ljudi imaju sličan oblik lubanje i lica. U Hrvata bi
Luburić morao imati tzv. "dinarski" obik lica, što je osobina velikoga dijela naroda.
Tako su antifašisti uza sve priče o bratstvu i jedinstvu te internacionalizmu
došli do otvorenoga rasizma. Uostalom, i njihov je kolonijalizam i hegemonizam bio
zasnovan na tome.
Antifašisti nastupaju dosljedno rasistički. Evo kako opisuju Maksimilijana
Luburića829: "Ova neman, srednjeg gotovo malenog rasta s jakim pojavama infantilizma
i svim karakteristikama zločinca (…)". To je puni rasizam, jer se čovjekovu ćud nastoji
proglasiti fizički i genetski prouzročenom i uvjetovanom, od čega je znanost davno
odustala, uslijed čega je napuštena i rasistička teorija. Očito je da se tražilo izgovor
za zločine nad cijelim hrvatskim narodom.
Genocidnost se takve promidže vidjela u svemu što se pisalo o ustašama,
osobito ako bi se oni našli pod antifašističkom vlašću i morali potpisivati sve što im
825
"Naprijed", broj 6., 6. svibnja 1943., strana 4.
"Slobodni dom", br. 1., 8. III. 1944., str. 3.
827
"Večni pomen Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih…", str. 74.
828
"Agonija i slom Nezavisne Države Hrvatske", str. 217.
829
"Zločini u logoru Jasenovac", str. 31.
826
se nametalo: "Odmah bi se na tom blesavom licu zacaklile razbojničke oči, a revolver ili
nož stupili u akciju".
Zanimljivo da su se u tim pseudomedicinskim fantazijama u više knjiga
bacili baš na Luburića. Mržnja koju iskazuju potpuno im oduzimlje
vjerodostojnost, a sinkronizacija u neznanstvenosti čini ih smiješnima. Međutim,
Luburić je fiziognomijski dinarac, od onih hrvatskih graničara koji su uvijek
najhrabrije i najdosljednije branili Domovinu.
Milan Basta nastavlja ratnu tradiciju optužbi hrvatskoga naroda da pije
ljudima krv i jede ljude. On kaže da su ustaše žedni krvi830. To se odlično uklapa u
njegovu "znanstvenu" teoriju o tome da je Luburić bio fizički predodređeni zločinac.
I dr. Ante Pavelić je dinarski tip (dinarid). No, njemu se genocidnost i
ljudožderstvo pripisivalo i na političkoj osnovici. Bulajićev "stručnjak", prof.
Reinhardt, koji ne zna hrvatskoga jezika, "svjedočio" je na ekstradicijskome procesu
u Americi protiv dra Andrije Artukovića također o ljudožderstvu hrvatskoga
Poglavnika831: "Ustaše su žudjele za divljaštvom, izazivajući jedan drugoga da što žešće
odgovore na Pavelićev ˝poziv na krv˝. U Jasenovcu su organizovana natjecanja koji će
ustaša ubiti najbrže svojim dugim svinutim nožem (…) I unatoč svim tim ubistvima
Artuković je osobno zahtijevao još više". Profesor to ničime nije dokumentirao.
Miliša je rado izmišljao nove priče. Ali, ona o posebno napravljenu "nožu
srbokolju" nije njegova. Kako god bilo, posve je lažna832: "Tuklo se kundacima,
batinama, toljagama, maljevima, žicom, željeznim knutom, gvozdenim šipkama i
željeznim štapovima (…) Solile se rane. Prevrtalo se po zabijenim čavlima na dasci, i
palili se tabani zatočenika…
Ubijalo se kundacima, batinama, toljagama, maljevima; sjekirama i klanjem.
Streljalo se rjeđe, jer se štedjelo naboje".
Iako se neke formulacije mogu shvatiti umjetnički, hiperbolički, ono što piše
Miliša, nakon što je eksplicitno rekao da su stražari pili zatočeničku krv, ne spada u
tu kategoriju; "Siti krvi nikad bili nisu"833.
On je već prije izjavio da su neki ustaše pili krv zaklanih zatočenika. Dakle,
ovo nije i ne može biti hiperbola, osim što se tiče količine krvi. Hrvati jedu krv
ljudsku, da bi se zasitili!
"Novokomponovani" Srbin Đorđe Miliša (rođen 1896. g. u Šibeniku kao Hrvat,
Jure Miliša834) nije zazirao ni od posve očitih laži o stvarima o kojima ništa nije znao
ni mogao znati. A poenta mu je da je Hrvatska "ustaška zemlja"! Dakle, u stvari je i
opet bio kriv cio hrvatski narod. Miliša izmišlja nekakvu posebno tajnu ustašku
vladu, "Visoku petoricu" i raspreda cijeli luđački plan o njoj. Miliša se nudi Partiji i
Udbi, da će lagati još bolje od njih835: "U ˝Visokoj petorici˝ polagala se među
članovima ova tajna ˝ustaška zakletva˝: ˝… da će sve Srbe; Židove i Cigane bezuslovno
biološki uništiti (…) Klero-fašisti, koji su takoder u tome nalaktivnije učestvovali,
podupirali sav taj krvničko-bratoubilački rad sličnim svojim gledanjem, smjerajući
830
"Agonija i slom Nezavisne Države Hrvatske", str. 218.
"Ustaški zločini genocida", str. 169.
832
"U mučilištu - paklu / Jasenovac", str. 135.
833
834
"Nastanak jasenovačkog mita", str. str. 116.
835
831
biološkom uništenju najvećeg dijela Srba, a tek neznatnom nlihovom prelazu na katolicizam".
Krivnja je, dakle, na ustašama i klerofašistima. Ali, budući da su dr. Maček i
HSS proglašeni gorima od sutaša ili barem njihovim saveznicima, a klerofašistima
se tumačilo sve katoličke vjernike, za zločine ispadoše krivi svi Hrvati, koji nisu bili
potrebni Komunističkoj partiji.
Sinod SPC razvio je "ugostiteljsku" teoriju o Sabirnome i radnom logoru
Jasenovac. On navodi836: "…ustaški zlikovci su ovom 14-godišnjem dječaku naredili da
loži vatru pod kotlovima i ˝roštiljem˝ u kojem su kuhani i pečeni ljudi. Te čudovišne
sprave za ubijanje nalazile su se na Gradini (…) Nekoliko velikih kazana, oslonjeni na
dva zida, morali su da budu uvek podloženi i da u njima ključa voda. Onima koji su bili
osuđeni da umru u najvećim mukama najpre su vezali noge i ruke, a zatim ih po četvoricu
bacali u kazane. Ustaški ˝roštilj˝ bio je još stravičniji. Dve železne šine, pričvršćene na
visinu od jednog metra, ˝mogle su odjednom da prime˝ šest osuđenika".
Samo su dva glavna logična pitanja poslije ovoga; može li onaj tko u to
povjeruje biti normalan i ne počiniti genocid nad Hrvatima i; je li društvo u kojemu
se takve strahotne gluposti pričaju (a to je društvo i društvo hrvatskih komunista i
socijaldemokrata) normalno. Kao usput SPC govori o "osuđenicima", kao da se
radilo o djelima Nezavisne Države Hrvatske i njezinih zakonitih organa vlasti.
Za tu priču zna samo jedan dječak. Da su nadobudni policajci ljude mučili,
da bi ovi progovorili o svojim odmetničkim suradnicima, to bi bilo ružno, ali
razumljivo. Ali, onda bi to radili tajno i ne bi ih ubijali pri tome, baš zato da čuju što
im treba.
Ovako ispada da su stražari ljude pekli baš za jelo. Za to su ih pripravljali na
razne načine; kuhane i pečene. To je dio antifašističke laži o hrvatskome narodu kao
ljudožderskom, koja je dobro prolazile među Srbima, zbog njihove vampirske
mitologije.
SPC razvija primjenu te mitologije do vrhunaca. Ona stvarno govori o
jedenju ljudskoga mesa kao specijaliteta. Govori da je stanoviti Horvat "negde rekao
da bi mogao Srbe da peče na ražnju i da jede srpsko meso slađe nego svinjeće"837.
Sada, naravno, Horvata u Hrvatskoj ima mnogo, onoga "negde" još više. Reći
ne znači isto što i "učiniti", ali je jasno da, ako se jedno pokraj drugoga stavlja
pečenje i kuhanje ljudi i izjave da bi ih se moglo jesti kao specijalitete (moramo
znati da je svinjetina srpski specijalitet), onda je očito da se radi o hrvatskome
ljudožderstvu.
Ljubica Jovanović bacila se i u poeziju, ne bi li nadopunila mitologiju. Ona
je, u epskom desetercu, skladala i pjesmu koju su navodno pjevali ustaše838:
"Paveliću, ti nam moraš reći, mi hoćemo srpsku djecu peći". Pa, kada već djecu, zašto
ne i "odojčad"? Omladinski list piše839: "Pobješnjele njemačke i ustaške zvijeri (…) na
najzvjerskiji način su mučili djecu od 4 do 12 godina i bacili ih u vatru".
Nije citirala ostale kitice, ali je zanimljivo da postojanje te pjesme ne
potvrđuje nitko drugi. Tako i na drugome mjestu navedenu pjesmu "Visoki je
Trebević, Na njem sjedi Pavelić, Peče janjce, kolje Srbijance", nitko ne ponavlja.
836
838
"Proterivanje Srba sa ognjišta 1941.-1945", str. 295.
839
"Mi mladi", br. 4.-5., 6. "mart" 1944., str. 6.
837
Pjevati o ljudožderstvu nije samo biti ljudožder, nego mnogo gore. Pjesmom
se iskazuju najdublji osjećaji. Ona je i javni medij! Nju se recitira, pjeva i objavljuje
da bi cijeli narod za nju čuo.
Pitanje je zašto nijedna takva, pa ni približno takva pjesma nije pobjavljena
u hrvatskome tisku, dok su antifašisti objavili stotine pjesama mržnje i osvete, od
kojih su neke baš ljudožderske (kao ona Ivana Gorana Kovačića; "Mrzimo vas").
Čak se i za nadbiskupa vrhbosanskog Šarića govori da je "davnašnji zadrti
srbožder"840. U ovome ljudožderskom kontekstu to ne može biti samo grubost
kazivanja. To je stvarna optužba za jedenje ljudskoga mesa.
Nizu se protukatoličkih kleveta i provokacija priključio i "Vjesnikov" članak pod
naslovom "Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama"841: "Tu podršku ustaškim
ubicama i fašističkim osvajačima dala je generacija onih bosansko-hercegovačkih
fratara, koju su odgojili u doba slijepe mržnje prema Srbima i muslimanima, u duhu
vjerske netrpeljivosti i pogroma poznati frankovački ljudožder nadbiskup Stadler i
hitlerovski nadbiskup u Sarajevu dr. Ivan Šarić". Nadbiskup Stadler bio je prvi
vrhbosanski nadbiskup austrijske vlasti, od 1878. godine i dovoditi ga u svezu s
ustaštvom zbilja je genocidno prema cijelome hrvatskom narodu. Osim toga, kao
"petrovac", on nije imao nikakvih ingerencija nad fratrima, kao ni nadbiskup Šarić. A
progona muslimana, od hrvatskih vlasti, nikada nije ni bilo. Trebalo je dokazati "svi su
oni isti".
Kada može nadbiskup, zašto ne bi mogli svećenici? Naslov "Fra Petar
Berković, župnik i dekan iz Drniša - krvolok"842 u vampirsku teoriju o Hrvatima umata
i Katoličku crkvu u nižim slojevima. Ako je takav dekan i svećenik, kakvi li su tek
vjernici, moramo se pitati.
O Ivanu Ragužu, stolačkome svećeniku tvrdi se da je rekao "Bit će kajgane,
uredit ćemo mi njih". To je sada već i svećeničko ljudožderstvo. Sada se, dakle, Srbe
pripravlja i s jajima, zbilja s gurmanskim težnjama!
Nemajući za 1944. priča o tisućama ubijenika, Adolf Fridrih govori da je
osobno (to je rijetkost) vidio kako ustaša pije (jede) dječju krv. Fridrih je spojio
dvije odvratnosti; ubojstvo djeteta i pijenje krvi843: "…otrže joj iz ruke starije dijete,
baci ga na zemlju, klekne na njega oa izvuče nož i zakolje ga na očigled jadne majke. Kad
je izvukao od preklanog djeteta krvav nož, obliže ga jezikom, dok je majka ostala
skamenjena par sekundi, iz sveg grla vrisnula i tek onda pala u nesvijest. Posle su je
onako u besvjesnom stanju odvukli na Granik, gdje su je sa ostalima ubili".
Odvratnost scene pojačana je hrvatskim ljudožderstvom, koje se vidi u
lizanju dječje krvi. Logike tu nema; zašto nositi onesviješćenu mater, a ne ubiti je
odmah, zašto joj zaklati samo starije, a ne i mlađe dijete ("od svega par mjeseci"),
zašto ne ubiti odmah tu majku, koja je kriva jer je zaostajala… Bitno je izazvati
mržnju protiv Hrvata kao ljudoždera i krvnika. Ubojstvo djeteta i pijenje njegove
krvi djeluje sinergijski, umnožuje strahotnost učinka svake od dviju sastavnica.
Čak i kada se, krivnjom židovskih liječnika, proširio tifus a zapovjednik
Ivica Matković izolirao 160 zatočenika, da spriječi epidemiju, to je proglašeno
840
"Vjesnik", br. veljače 1945., str. 1.
842
843
"Sećanja Jevreja na logor Jasenovac", str. 50.
841
zločinom. Nikoli Kuhadi vrag nije dao mira, pa je podigao crijepove i, navodno,
vidio da zatočenici u logoru "III.-C" "peku meso pokojnih drugova i kako ih jedu"844.
Činjenica što su vlasti tifusare izolirale pokazuje njihovu dobru volju da ih
hrane i izliječe, kao i da spruiječe proširbu zaraze. Da su imali genocidnih nakana,
bili bi pustili razmah epidemije i smrt bolesnika.
Erwin Miller mnogo se nalagao. Ono što je Kuhada napričao o tifusarima,
Miller je primijenio na obične zatočenike845: "Kad bi neko od logoraša ispustio dušu,
oni koji su ležali kraj njega polako bi ga jeli!!! Počeli su od ruke, pa noge i zatim
obraze... A ustaše su uživale. Dolazili su povremeno gledati kako ˝logoraši jedu jedan
drugoga˝!".
Miller se dobro namučio za ovakve perverzne izmišljotine, jer samo on svjedoči o
njima. A postoji dokumentacija o tome da su u Logor dolazili i paketi i da su
logoraši imali tri obroka dnevno.
Dok se kod tifusara moglo govoriti o ludilu izazvanom teškom bolešću,
Millerovo je svjedočenje očita promidžbena izmišljotina.
Kao zdravo za gotovo prenosi se priča Andrije Katalinića, da je on nekojega
starijeg ustaše čuo da mu je pravi užitak klati partizansku djecu i da je svaku večer
pokolje 10-20846. Tko je u takve laži povjerovao, morao je i sam postati zločincem,
nad hrvatskim narodom.
U ciklus jedenja žena i djece morao se uključiti Svetozar Vukmanović
Tempo, koji objavi pismo847: "Da su ustaše na Berkovićima kuvali djecu i nagonili
njihove majke da ih jedu, a poslije ih ubijali, silovali žene i djevojke, itd. Kažu, biti ubijen
metkom, to je značilo sreću".
Stvar se ne zaustavlja na tome848: "U kući Đorda Stijakovića, u kojoj je bilo tog
dana 36 čeljadi koja su se sva zatekla u kući, prvo su Đorđa kao domaćina kuće stavili na
usijani šporet, da se peče pred svima, a ostale ukućane su klali noževima i ubijali
sekirama".
Naravno da Stanojevićev kanibalsko-kulinarski ciklus nije mogao proći bez
pečenja! Srbima je ipak roštilj najveća poslastica.
Ako su neki poludjeli ustaše imali volju iživljavati se na ljudima, to je
zločin, ali moguće. Ali, zašto bi oni to činili tako da sebi smrade? Zašto bi radili tako
da šire protuhrvatsku promidžbu? Zašto nema nikakvih normalnih dokaza o tome,
a ipak se pričaju tako strašne stvari? Zašto bi osvetnički ustaše pili ljudsku krv i
time sami sebe trovali?
Na to antifašisti ne mogu odgovoriti.
Ali-mogu širiti uvijek dodatne laži: "U početku se masovno ubijanje vršilo na
samim obalama jezera, kao i u krugu sadašnjeg logora. Mrtvaci su tu bili i pokopani.
Mnogi su bili bačeni u jezero, ˝da se ribe tove˝. Za mnoge su leševe vezali teške predmete.
Kad su se leševi naduli, podigli su se uspravno i njihali u vodi. Jevreji su ga nazvali
˝sablasno jezero˝. Kad su ustaše trebale ribu za sebe, oni su je hvatali iz tog jezera.
Slobodan mi je govorio:
- Radije bih skapao od gladi nego tu ribu okusio. Njeno je meso - meso naših mučenika.
844
"Ustaški zločin genocida i (…)", knjiga IV., str. 828.
846
847
"Ustaški ministar smrti", str. 126.
848
845
Iz tog se zaraženog, do krajnosti onečišćenog jezera uzimala voda za piće".
Ovaj odlomak pokazuje koliko je luđačka mržnja i mahnita pomama za
prijevarom. Ispada i opet da su ustaše ljudožderi, putem riba. Skoro u istoj se
rečenici servira priča da je voda iz toga jezera bila otrovna. Kada se sve zbroji,
ispada da su vodu rabili i ustaše i zatočenici, a ustaše su ribu jeli, dok zatočenici
nisu. Svatko će logičan zaključiti da su ustaše, iako su se mogli više kretati i drugdje
nabavljati hranu, u stvari ubijali sami sebe, više nego zatočenike. I Ilija Jakovljević
prilaže svoj kamenčić mozaiku toga ludila. Međutim, bitna je poenta u tome da
Jakovljević "utvrđuje" da se ljude ubijalo radi njihovih prnja (koje je tek trebalo
dezinficirati) a neki se ustaša "šali" da je šteta toliko mesa i da od "podebelih svinja"
treba raditi sapun849. Hrvati su i opet ljudožderi!
Kakva koincidencija! Radovan Bulatović prvi je izmislio Sabirni i radni
logor Jasenovac kao mjesto bogaćenja Nezavisne Države Hrvatske putem krpa
ubijenika i pravljenjem sapuna od njih. To je objavio 1990., a urednik mu bijaše
Ivan Lovrenović. Tada se nije znalo za navodnu Jakovljevićevu knjigu (nije ona ni
postojala), napisanu 1943.
A 1999. se odjednom pronađe i objavi Jakovljevićevu knjigu, uredi je i opet
Lovrenović, pa se pokaže da je ideje o krpama i sapunu imao i Jakovljević!
Komunisti i Blaženiku Stepincu predbacuju ljudožderstvo. Jakov Blažević na
suđenju 1946. godine850: "Vaš srbožderski izvještaj". Pa, ako se vođi Crkve u Hrvata
može takvo što predbaciti, kakav je tek običan hrvatski narod?
Naravno da su kao ljudožderi opisani i Hitler i Mussolini. Svibnja 1945.
"Vjesnik" piše o Mussoliniju i Hitleru članak "Lonac dvaju ljudoždera"851,
pojačavajući hajku na Nijemce i Talijane u doba kada je Rat već bio svršio i na
udaru antifašističkoga klanja ostaše samo ratni zarobljenici i civili.
Antifašisti kažu: Hrvati komadaju ljude - da bi ih jeli
"zatražio od supruge gostioničara, Ljerke Zibar, iz Jukinca, masti da ispeku jedno srce.
Na njezin upit kakvo je to srce, oni su se počeli smijati i ispričali su tada, da je to srce
jednog Srbina", "da su uz srce bile zamotane i ljudske oči, ali ja ih nisam vidjela", "Milan
Duzemlić tvrdi da su ustaše 19 godišnjoj Marici Lončarević na spolovilu gasili čikove",
"Bolo se oštricama (noževi), rezalo se meso najčešće s bedara i nogu, rezale se uši i nos,
sjekli se prsti i samo lice; te vadili s noževima nokti, a i same oči", "rezali su vrat, vadili
oči, jezik, odsijecali glave sjekirom i parali utrobe"
U ciklus o hrvatskome ljudožderstvu svakako spada i priča o komadanju
ljudi. Donosim samo neke tipične primjere. Svakako nije lako ni ovaj odjeljak mirno
pročitati. Bilo je još mnogo teže, tješimo se, onima koje su antifašistički "osvetnici"
ubijali pa i klali na opisane načine u stotinama tisuća, a da je sve to bilo izmišljeno.
849
"Konclogor na Savi", str. 78.
"Alojzije Stepinac/Zločinac ili svetac", str. 173.
851
"Vjesnik", br. 18., svibnja 1945., str. 3.
850
Jedno je od općih mjesta vađenje srdaca, povremeno i radi prehrane. Počelo
je još ratnim člankom852: "Najprije su mu nožem otvorili grudi, oprezno da ne umre, i
onda rukom izvlačili srce živog čovjeka, ˝lijepo i pažljivo˝ da ne umre prebrzo".
O hrvatskome navodnom ljudožderstvu govori i anegdota iz DedijerMiletićeve knjige. Navodno da su se dva ustaše kladili ima li jedan snažan Srbin dva
srca, pa ga zaklaše za okladu853. Zatim mu izvadiše srce. Što je bilo s tim srcem, ne
govori se, ali se u antifašističkome sustavu laganja može naslutiti.
Na to se nadovezuje fantazija Branimira Stanojevića854: "Novo Selo znam po
tome, što sam iste večeri u gostionici Zibar u Jukincu čuo pripovijedati od Janka
Kihalića, Nikole Kreštalice i Paje Kreštalice ustaša-krvnika, koji su pričali, da su ih u
Glinskom Novom Selu ubijali. Ovi su ustaše donijeli jedan zamotak u papiru i pokazali ga
prisutnima, pa je Janko Kihalić zatražio od supruge gostioničara, Ljerke Zibar, iz
Jukinca, masti da ispeku jedno srce. Na njezin upit kakvo je to srce, oni su se počeli
smijati i ispričali su tada, da je to srce jednog Srbina, koga su u Glinskom Novom Selu
prigodom izvlačenja iz kamiona sedam puta uboli, pa su ga svalili na zemlju, i rasporivši
mu grudi, izvadili srce, koje je još živjelo u njihovoj ruci. Kako je gostioničarka uzrujana
protestirala protiv takvog njihovog zahteva, oni su to srce zamotali u papir i ne sjećam se
šta je dalje bilo".
Ovdje se očito nastavlja priča skovana još u Ratu, da su Hrvati neka vrsta
vampira. Nju se širi 40 godina poslije Rata i očito joj je cilj obnoviti preduvjete za
genocid nad hrvatskim narodom. Posve je vjerojatno da su zaostaliji Srbi toj priči,
pod utjecajem svoga ciklusa bajki, i vjerovali.
Da bi se pojačao dojam o istinitosti te priče, traže se pobočni svjedoci855:
"Pred našom gostionicom je stajao kamion i iz njega su došli Janko Kihalić, Stevo
Kreštalica i Pajo Kreštalica, ustaše, koji su bili pijani. U jednom trenutku Janko Kihalić
je pokucao na vrata kuhinje gostionice u kojoj sam se ja nalazila i tražio od mene da mu
dadem vruće vode. Na moj upit šta će mu vruća voda, on je kazao: ˝Evo, imam jedno
čovečije srce, ako hoćeš vidjeti˝. Ja sam se prepala i poslije toga moj muž i ja smo ih
otpravili i zatvorili gostionicu (…) Moja pastorka Vera Zibar - tada je bila stara 12
godina - došla je tom zgodom u kuhinju, rekavši mi da ne dam peći to srce, jer su ga oni
naumili ispeći. Gosti su kasnije pripovijedali, koji su tom zgodom bili prisutni, da su uz
srce bile zamotane i ljudske oči, ali ja ih nisam vidjela (…) Ustaše nisu, međutim, na ovaj
način poubijali sve pohvatane. Zamarala ih je jednoličnost ubijanja, kazuju svedoci".
Naravno, za laž se traže i dodatni svjedoci. To je odlično, ali nitko nikada nije
rekao da se radilo stvarno o ljudskome srcu. Pače, prva verzija priča o tome da su se
ustaše razmetali pred svima, a druga da su donijeli nešto kuharici (konobarici), ali
ova nije vidjela što je to! Pa ni njezina kći nije vidjela.
Najimpresivnije je to što je konobarica trojicu "strašnih ljudoždera"
jednostavno izbacila iz birtije. A Stanojević ipak mudro zaključuje da su izmišljali
nove vrste klanja! Posebno valja istaći spomen izvađenih očiju. To je priča o dru
Paveliću, koju su Talijani i antifašisti proširili, da je tražio povađene srpske oči iz
cijele Hrvatske.
852
"Slavonski narodno-oslobodilački partizan", br. 1., 21. siječnja 1942., str. 7.-9.
854
855
853
Slična je priča i ona o sadističkome iživljavanju nad nekim ženama i
komadanju njihovih tijela. Evo kako antifašistički znanstvenici govore856: "Neki
svjedoci tvrde da je u Jasenovcu postojao stroj, u kojem su ustaše gnječili ljude, dapače i
˝pila˝, kojom su žive ljude prepilili. Na kakve je sve ideje došla pokvarena sadistička ćud
ustaških koljača, pogotovo kad su bili napiti, prikazao je svjedok Šulina Mato: ˝Saznao
sam od prijašnijih starih logoraša, očevidaca, kako su ustaše jednoj trudnoj ženi rasporili
trbuh i izvadili dijete, a drugoj netrudnoj otvorili trbuh, pa njoj dijete u trbuh ugurali (…)
Na svoje sam pak oči gledao, kad su ustaše položili jednog zatočenika na nakovanj, te ga
čekićima tukli, sve dotle dok nije podlegao˝".
Sve su to grube laži. Šulina uvijek govori o nečemu desetom, o nekakvim
desetim i nepoznatim svjedocima, žrtvama i okolnostima. Kada govori o tome što je
na svoje oči gledao, i opet ne objašnjuje točno o čemu bi mogo biti riječ, o kojoj žrtvi
i prigodi. Kada bi to rekao bilo bi moguće provjeriti istinitost. Ovako je sve
jednostavno; laži što više i što krvavije i onda nećeš morati ništa dokazivati, jer će
svi biti šokirani.
Priča o ljudskim očima posebna je857: "Talijani su fotografisali posudu sa 3.500
srpskih očiju, te jednog Hrvata okićenog sa ogrlicom od nanizanih srpskih očiju i jednog
koji je došao u Dubrovnik opasan sa dva reda srpskih jezika!". Nije jasno kako se srpski
jezici razaznaju od drugih. Bitno je uočiti da je krivnja prebačena na "Hrvata", a ne
više samo "ustašu". Krivnja cijeloga hrvatskog naroda - to bijaše cilj.
Čini se da je prvi s bajkama o sustavnu, možda i prehranom motiviranu,
vađenju srpskih očiju počeo episkop SPC Dionizije858. On o iskopanim srpskim
očima nudi dvije varijante; jednom ih nosi nekakvi Sudar iz Like, a drugi puta ih
fotografiraju talijanski vojnici. Time je pretekao Curzia Malapartea859. Cijela je
"Jamina" priča zasnovana na kopanju očiju, pa čak i cinizmu860: "Krvnik mi reče:
˝Zgnječi svoje oči˝".
Talijanski novinar Kurt Erich Suckert (ili jednostavno Curzio) Malaparte
ispripovijedio je priču koju su kasnije prihvatili svi protuhrvatski genocidni
promidžbenjaci. Ona o posjetu grofa Cassertana i Malapartea doktoru Paveliću
tvrdi861: "U živom razgovoru primetio je odjednom na stolu činiju punu sluzave pihtijaste
mase koja mu je ličila na ostrige. Zapitao je Pavelića: ˝Da li su to dalmatinske ostrige?˝
Na to je poglavnik podigao činiju i s osmehom odgovorio: ˝To je poklon od mojih vernih
ustaša. Četrdeset funti (pounds) ljudskih očiju˝". Ta se laž nastavlja i 1990.-ih godina.
I Đorđe Miliša nije htio zaostati. On, kancelarijski zatočenik, organizator
pjesničkih nastupa u Sabirnome i radnom logoru Jasenovac, koji nije vidio ništa,
lakoćom će nam ponuditi sintezu načuvenih laži i vlastite bolesne mašte862: "Bolo se
oštricama (noževi), rezalo se meso najčešće s bedara i nogu, rezale se uši i nos, sjekli se
prsti i samo lice; te vadili s noževima nokti, a i same oči".
Što pomaže idiotičnost te priče? Što pomaže činjenica da je Viktor
Alexandrov u svojoj knjizi "La tercera silla" rekao da mu je Malaparte priznao da je
856
"Alojzije Stepinac/Zločinac ili svetac", str. 610. i 611.
858
"Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska", str. 284. i 285.
859
"Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska", str. 285.
860
"Ivan Goran Kovačić/Izbor iz djela", "Jama", pjevanje 1., str. 45.
861
"Genocid u Jugoslaviji u svetlosti međunarodnog prava", str. 336.
862
"U mučilištu - paklu/Jasenovac", str. 135.
857
priču o ljudskim očima izmislio863? A američki povjesnik C. Michael McAdams o
Malaparteovoj knjizi kaže da je bila dio organizirane protunjemačke ratne
promidžbe i da je u svim knjižarama na svijetu zavedena kao književnost, fikcija, a
ne istina864!
Nad Hrvatima je svejedno počinjen "pravednički" genocid!
Đorđe je Miliša marljivo zarađivao svoj prozelitski kruh, lažući protiv Hrvata
svim silama. Piše on i ono što nije vidio ni on ni bilo tko865: "Veoma rijetki grobari
zatočenici, i danas na životu, svjedoci su nebrojenih užasa, vršenih među zatočenicima,
među kojima, sve na živom čovjeku: Rezanje noseva ... Rezanje ušiju... Rezanje pojedinih
dijelova tijela … Rezanje spolovila muškaraca ...".
Umjetnici su dodavali strahote već proširenim mitovima. Miliši se ništa ne
može vjerovati i on samo nabraja, ne govoreći jasno ni od koga je vijesti čuo. Ipak,
ukažimo da i on svjedoči protiv Egona Bergera, koji tvrdi da je jedini preživjeli
grobar.
Erwin Miller je bio jako marljiv svjedok, pa on, skoro jedini, govori o
vađenju zuba zatočenicima radi pribave zlata866. Božo Švarc laže o tome da su ljudi
pri prijelazu iz Krapja u Jasenovac bili pobijeni-brzim maršem. Još ružnije laže867:
"Ustaše koje su se šetale uz te mrtvace vadile su im zlatne zube, ili ako su primetile da još
neko diše vadile su im nožem srce".
Moramo naglasiti da je ova izjava dana 17. veljače 1972. godine u
prostorijama Jevrejske opštine u Beogradu, u sklopu komunističke, srpske, židovske
i jugoslavenske borbe protiv hrvatskih nacionalnih prava. Prije toga skoro nitko
nije bio govorio o javnoj ili sustavnoj, državnoj, krađi zlatnih zuba. Taj je mit ušao
u onaj o Auschwitzu, pa su ga jugoslavenski neprijatelji Hrvata odlučili uporabiti u
svoju korist.
Egon Berger voli opisivati mučenja. Tvrdi da su se ustaše hvalili time da su
ubijenim partizanima bili odrezali noseve i uši868. Koliko laže, vidi se iz činjenice da
priznaje da su ga ustaše ranili bajunetom zbog nerada, ali onda i liječili mjesec dana
u bolnici. Veliki lažljivac Milan Duzemlić tvrdi da su ustaše 19 godišnjoj Marici
Lončarević na spolovilu gasili čikove869. To je često ponavljana laž, bez provjere i
istinitosti, ali s odjekom koji mora biti ispunjen odvratnošću.
Milan Bulajić, neuspješni progonitelj dra Andrije Artukovića iz 1956. godine,
uspio je uz pomoć skupine Židova iz američkoga Office of Special Investigations i
jugoslavenske i hrvatske komunističke partije napokon izraditi Doktorovu izrudžbu,
protivnu svim pravnim načelima. On rado citira čovjeka koji ne poznaje jezika ovih
krajeva, ali je prihvaćen kao stručnjak u ekstradicijskome postupku 1985. godine870:
"Ustaše su ubijale svoje žrtve s atavističkom strašću: rezali su vrat, vadili oči, jezik,
odsijecali glave sjekirom i parali utrobe - svjedočio je profesor Reinhartz - sve su to bili
uobičajeni načini smrti za ˝državne neprijatelje˝".
863
"Strahote zabluda", str. 279.
"Croatia: Myth and Reality", pogl. "Myth: "The Basket of Human Eyeballs".
865
866
"Ustaški zločin genocida i (…)", knjiga IV., str. 834.
867
868
869
870
"Ustaški zločini genocida", str. 169.
864
Evo popisa navodnih hrvatskih zlodjela prema Srbima: "Te nevine Srbe su
nabijali na kolac, ložili im vatru na golim prsima, pekli ih žive na vatri, spaljivali ih u
kućama i crkvama, polijevali ih ključalom vodom i tada polijevano meso derali i solili,
kopali im živim oči, rezali uši, nos, jezik, svećenicima rezali nožem bradu skupa sa kožom
i mesom, odsijecali im spolovilo i zaticali u ustima, vezivali ih odstraga za kamione i
onda sa njima jurili, prebijali su ljudima noge i ruke, zabijali im u glavu eksere, golim
ekserima zakucavali ih za pod kroz slijepo oko, bacali ih žive u bunare i provalije,
razbijali im gvozdenim ćuskijama glave, djecu su bacali u vrelu vodu i vatru, u krečane,
rastrzali za noge, razbijali im glave o zidove, prebijali kičme o kamenje i klade i još
druga mnoga užasna mučenja izvršavali, kakva normalni ljudi ni zamisliti ne mogu". To
su nesramne izmišljotine. Treba usporediti "Sivu knjigu" Nezavisne Države Hrvatske
i ove antifašističke laži te vidjeti da su Hrvati u svojim publikacijama iznosili dokaze
i svjedoke, a antifašisti gole izmišljotine, bez ikakvih dokaza. Još samo jedno
pitanje; ako su Hrvati tako strašni, koji je vrag Srbe tjerao i opet u zajednicu s njima?
Dakle, Hrvati su antifašistima bili zvijeri i ljudožderi. Ono što bi svatko
normalan odbacio kao glupu, a ne samo gnusnu laž, moglo je prolaziti u srpskoj
ideologiji, po kojoj je za hegemoniju sve dopušteno. Ta ideologija ima u sebi i cijeli
ciklus vampirskih bajki, te većina Srba u ono doba vjerovaše da postoje narodi koji
su jednostavno zvijeri i koji se mogu hraniti ljudskom krvlju.
Smisao titoističke genocidne promidžbe protiv Hrvata najbolje opisuje šef
vojnosudkog odsjeka XI. korpusa, Vojislav Ugarković, na kraju svoga referata
“Teoretska postavka i razrada ratnog zločina”, kojim se založio za to da, u stvari,
osudi na smrtnu kaznu bude izložen svatko tko je boravio na području Nezavisne
Države Hrvatske a nije surađivao s partizanima871: “Svi ovi i ovakovi moraju biti
izvedeni pred narodni sud i kažnjeni (…) To traži budućnost naše zemlje i naših naroda.
To traže mlade generacije naših naroda, koje upravo sada niču iz ove krvlju natopljene
zemlje”.
Istina nije bila važna, nego motivacija za hegemoniju i genocid. I krajem
1980.-ih godina jako učestaše ovakve glupo prenaglašene laži, uz pitanja srpskih
političara i svećenika; "Hoćemo li opet dopustiti da nas kolju kao ovce" i jasne
odgovore: "Ne! Pokoljimo prvo mi njih". Da se hrvatski narod 1990.-ih godina nije
obranio, i opet bi svi bili nazvani ustašama, klerofašistima, koljačima. A svi vrijedni
i hrabri ljudi bili bi fizički uništeni. Milošević je slomljen jer je povrijedio mnoge
interese. Ali za novi genocid nad Hrvatima sada, kada njega više nema, još nije
kasno!
Tu je pobjednički antifašizam.
Protivnici su zvijeri, pa ih antifašisti moraju - klati
"fašističke zvijeri", "zvijeri i krvnici", "Tražiti u ovim zverovima ma šta ljudskog (...)
to znači zaboraviti da si ti čovek", "Prokletstvo i nesmiljena smrt ustaškim zvijerima",
"krvave okupatorske zvjeradi", "njemačke i ustaške zvijeri", "sulude zvijeri", "zvijer
treba dobro zatući"
871
“Spomenica Prvog kongresa pravnika antifašista (…) 1944.", str. 159.
Broz je među prvima već 1941. godine dao potvrdu da protivnike treba tretirati
kao pse. Na prvome zasjedanju AVNOJ-a on je svoje protivnike i ratne neprijatelje
nazvao "fašistički psi, zvijeri, bijesni psi"872.
Govor visokoga sovjetskog funkcionera, Manuilskoga objavljen je u "Borbi" kao
članak. On se samo nadovezuje na već uhodane komunističke koljačke pozive873: "Kako
čopor preplašenih zveri..".
"Naprijed"874, organ KPH o Prvome svibnja piše da su protivnici "fašističke
zvijeri". Zatim i "zvijeri i krvnici"875.
I već spomenuti članak "Plemenita mržnja" o protivnicima govori kao o
zvijerima876: " Tražiti u ovim zverovima ma šta ljudskog (...) to znači zaboraviti da si ti
čovek (...) Imati milosti i sažaljenja prema tim krvoločnim zverima - zar to ne znači
izneveriti ono za što se dižeš (...)".
Taj se obrazac prenio i u ženski tisak877: "četnici i ustaše - to nisu ni Srbi ni
Hrvati ni ljudi. To su krvoločne zvijeri iz prašume fašističkih imperijalista",
Naglašujem da su Nijemci po tome članku krivi i za to što ne znaju marksističku
literaturu, da su krivi i obični vojnici, i oni koji se prikazuju kao sovjetski simpatizeri, pa
i njihove "halapljive supruge". Kriv je cijeli njemački narod. Ali, nedužne su
partizanke, koje za protivnike kažu da su878: "fašističke zvijeri", "grabežljivci" i sl.
Cijeli se njemački narod pretvorio u čopor preplašenih zvijeri. Ali, takve su
zvijeri opasne. Što treba savjestan vojnik učiniti s opasnim zvijerima?
"Vuk dlaku mijenja, a fašisti taktiku"879 govori o "zvjerskim krvoprolićima",
"zvjerskom koljačinom i paljevinom". Naravno da su sve to laži protiv Nezavisne
Države Hrvatske.
U takvu je ozračju članak "Prokletstvo i smrt okupatoru i ustaškim
zvijerima"880. Nazoru su svi protivnici zvijeri, jer su partizani881: "Od vjetra bijeni,
gnani zvjeradma, sa suzom u oku". Njegova partizanka Mara, prije nego li će i sama
poći ubijati, nariče za svojim djetetom882: "Kuku, janje! U toru su zaklali te vuci".
Kada se uđe u zoologijske opise protivnika, nije daleko od rasizma. Pogledajmo
kako su hrvatski antifašisti učili od Manuilskoga.
Članak "Izbezumljene zvijeri"883, doslovno ponavlja neke njegove formulacije, ali
pokazuje kreativnost u huškanju: "… I ime i sjeme biti će im prezreno i prokleto kao i
njihovim gospodarima. Kao čopori preplašenih zvijeri bježati će oni iz opustošene
zemlje".
Ovdje se suočujemo sa "sjemenom"! Stvar se generalizira! Očito je da treba
istrijebiti cijele narode! Jasno, budući da je Nezavisna Država Hrvatska jedina koja
872
"Dokumenti centralnih organa...", knjiga 8., str. 591. i dalje.
874
"Naprijed", br. 2., 28. IV. 1943., str. 1.
875
"Naprijed", br. 7., 2. VI. 1943., str. 1.
876
"Borba", br 21., 8. "oktobar" 1942., str. 1.
877
"Primorka", br. 4., ožujak 1943., str. 12.
878
"Antifašistkinja", kolovoza 1943., str. 15. i dalje.
879
"Glas slobodoljubive Banije", br. 2., 7. VII. 1943., str. 6. i dalje.
880
"Naprijed", br. 16., 4. VIII. 1943., str. 2.
881
882
883
"Vijesti", 16. rujna 1943., str. 1.
873
će ostati protiv Brozovih partizana do kraja, treba i hrvatski narod, cijelo njegovo
"sjeme" istrijebiti! Nije li to zapovijed genocida?
Slavonske "Vijesti"884 pišu članak "Zvijeri se po tragu poznaju" i dodaje "a
ustaški banditi po svojim krvavim djelima". Ustaše su još "izrodi" i sl.
Tako je članku "Prokletstvo i nesmiljena smrt ustaškim zvijerima"885. I ovdje je
riječ o genetskome pitanju. Ustaše bijahu pripadnici hrvatskoga naroda. Ako su oni
zvijeri, tada su i svi Hrvati zvijeri.
Banovinski partizani (preko 90% Srbi) pišu: "fašističke zvijeri"886.
"Il movimento partigiano"887 je članak koji ima podnaslov "Bestialita tedesca
contro gli Italiani", što je prilično smiješno imamo li na umu zvjerstva koja su nad
Talijanima činili antifašisti.
Pogledajmo kako se to primjenjuje na Ličane! Članak "Smrt koljača i
krvnika" samo je jedan od primjera888: "Tri brata velikog župana Jurice Frkovića, tri
ustaške životinje, platila su prije njega glavom...". Ako su stvarno životinje, onda su im
i rođaci životinje! Ali, tada su i svi Hrvati životinje. I to koljačke, bijesne životinje,
koje treba poubijati!
1944. ustaše su već opisani člankom "Ustaške zvijeri harače po Podravini"889.
I o Hrvaticama, stražaricama pisalo se kao "ženama-zvijerima", tako i o Nadi
Luburić-Tanić kao "krvoločnoj zvijeri", o "toliko zvijeri u ljudskom liku" te o tome
"gdje su se nakotila te nakaze, koje piju ljudsku krv"890.
Sve to ulazi u titoističku narodnu poeziju. Ona 1944. širi, kao u pjesmi "Tko
je sluga" mržnju i prema običnu čovjeku, koji puške ni vidio nije891:
"Tko
je sluga fašističkih zvijeri
sudit će mu sinovi i kćeri".
"Osvanuo je dugo očekivani dan"892 poziva da što više fašističkih kostiju ostane
u "našoj zemlji" a protivnike nazivlje "fašističke zvijeri".
Koči Popoviću su svi Nijemci u stvari životinje, pače zvijeri. On mrzi sve
Njemačko; uljudbu, naciju i rasu893: “...istorodna masa utoliko više grokće od
zadovoljstva, ukoliko vojska ukrućenu nogu baca dalje u vis; umesto prirodnog
ljudskog glasa, i u najobičnijem razgovoru životinjsko brecanje (…) u srcu lik ulične
djevojčure Lili Marlen - od tih nakaznih elemenata sastavljena je psiha današnjeg
Nemca (...)
Jedna desetina ljudi uvek je jača od čopora životinja".
Popović je revolucionarac i uvjereni ubojica. Za njega su protivnici životinje,
koje nije šteta poklati. Treba posebno vidjeti njegov rasizam i mržnju prema njemačkome
narodu u cjelini. Njemu njemački narod "grokće" i "životinjski breca".
884
"Vijesti", br. 28., kolovoza 1943., str. 2.
Isto, broj 16., strana 2., 4. kolovoza 1943. godine.
886
"Glas slobodoljubive Banije", br. 1., 1. VI. 1943., str. 8.
887
"Giornale degli Italiani (…) nell' E.N.L.J. e nei G.P.", br. 2., 9. I. 1944., str. 1.
888
889
"Vjesnik", br. 11., 27. IV. 1944., str. 4.
890
"Koncentracioni logori", str. 11.
891
Narodne pjesme "Druže Tito, ljubičice bijela", 1944., str. 66.
892
"Dalmatinka u borbi", br. 7., "septembar" 1944., str. 1.
893
"Nova Jugoslavija", br. 3., 1. "april" 1944., str. 7.
885
Tako i Gorani u članku "Platio je račun za svoja zvjerstva"894.
I umjetnički je list člankom "Agitaciji i propagandi treba pokloniti mnogo više
pažnje"895 nastavio rabiti izraze "krvavost", "zvijeri" i sl.
HSS-ov list u partizanima pristaše HSS-a svrstava u "Hijene u ljudskoj
spodobi"896. Time utire genocid nad njima. Na Uskrs 1945. kaže da je "Crvena armija
osvetnica zvjerima"897. A za domaću uporabu tu je naslov "Vuk dlaku mijenja…"898,
koji spominje "janjeću kožicu", ali i "ustaške krvnike", "željan klanja", "švapska
pseta" i sl. I Mika se Špiljak okušao u disciplini "Vuk dlaku mijenja"899, optuživši dra
Mačka i HSS, da su protunarodni elementi, "reakcioneri" i - "zvijeri". Dakle, sada je i
cijela građanska Hrvatska - zvjerska! To je stavlja u red koljača iz "Jame", kojega se
proglašuje za "zvjere"900.
Stanko se Škare osobito radovao uporabi životinjskoga rječnika. U spomenutome
članku "Crvena nam armija dolazi", on kaže901: "goni fašističke zvijeri na zapad",
"poput grabežljive zvijeri", "likovali ste hijene, u ljudskoj spodobi", "poput zgaženog
crva puzite", "krvava fašistička zvijer"…
Trebalo je pobiti mirne građane, a to se moglo motivirati, uza sve srpske mržnje i
komplekse, prije svega rasno-nacionalnom teorijom da su Hrvati u stvari zvijeri - rođene
ubojice i stvorovi koje nije šteta poklati.
Pišući o zločinačkome bombardiranju Splita, u kojemu su na licu mjesta život
izgubile 222, skoro samo civilne, osobe, titoisti za to optužuju - Nezavisnu Državu
Hrvatsku, iako su zločin počinili antifašisti, na titoistički zahtjev. Formulacije su opet902;
"krvave okupatorske zvjeradi", "prokletih okupatora i domaćih im slugu", "ustaški
psi", "hijensko iskorištavanje naših rana"…
Ivan Dončević u "Pismu majci u Zagorje" također za Nijemce kaže da su
903
zvijeri .
U Dalmaciji pišu: "njemačke i ustaške zvijeri"904 te "sulude zvijeri" i "zvijer
treba dobro zatući"905, tražeći, naravno, osvetu.
Ustankom u Istri psovke se sele i onamo, mada je Nezavisna Država Hrvatska
tamošnje ljude hranila i opskrbljivala knjigama a nije imala ni volje ni interesa čak ni
incidentalno činiti zločine nad tim, čisto hrvatskim, narodom. "Oproštaj sa drugovima"
traži osvetu za one koji su "pali od zvjerskih ustaških ruku"906. A ustaše u Istru dođoše
kao osloboditelji, obraniti je od titoističkih srpskih i crnogorskih osvajača.
894
"Goranski vjesnik", br. 93., 14. travnja 1945., str. 6.
"Bilten umjetničkih priloga", br. 5., 23. III. 1945., str. 10. i 11.
896
897
"Slobodni dom", br. 9., Uskrs 1945., str. 5.
898
"Slobodni dom", br. 13., 5. V. 1945., str. 4.
899
"Omladinski borac", br. 30., 20. listopada 1944., str. 1.
900
901
"Slobodni dom", br. 11., 2. rujna 1944., str. 2.
902
"Glas Splita", br. 11., 8. VI. 1944., str. 2.
903
"Žena u borbi", br. 9., kolovoz 1944., str. 20. i 21.
904
"Slobodna Dalmacija", br. 64.-65., 19. rujna 1944., str. 7.
905
"Glas borbe", br. 8., 15. lipnja 1944., str. 7.
906
"43./Četrdeset i treća…", br. 8., 18. II. 1945., str. 7.
895
"Naprijed"907 Nijemce naziva "ranjenom švapskom zvijeri", "psetima" i sl. I
"Omladinski bilten", javljajući s Drugoga kongresa USAOJ-a, kaže: "Fašistička zvijer
već je teško ranjena"908.
Psovaštvo titoističke javnosti samo je dijelom prouzročeno primitivizmom i
zaostalošću odgoja njezine većine. U tome psovaštvu sudjelovahu i komunistički i
nekomunistički antifašistički intelektualci! Dakle, ljudi svjesni svoje zadaće i uloge
promidžbe morahu imati cilj s kojim su protivnike nazivali zvijerima.
Tek poslije nastupaju Stanko Škare i drugi seljaci-pjesnici i člankopisci.
Etiketiranje protivnika u ratu kao zvijeri vodi u osvetu i automatizam njihova
ubijanja, čak i kada je ono protivno svakome, pa i međunarodnome ratnom, pravu. Bog
ne zabranjuje, nego zapovijeda ubiti zvijer, koja napada mirno stado. Ako se to još
nadoveže na priče o vukodlacima i pijenju krvi pa i na stočarski primitivizam srpskih
brđana, stalno sukobljenih sa zvijerima, još će bolje djelovati.
Ne zaboravimo; primjer su davali komunistički i nekomunistički
antifašistički intelektualci. Cilj i rezultat bijaše; genocid nad hrvatskim, njemačkim,
talijanski i mađarskim narodom.
"Fašistički bijesni psi" i "antifašistički šintari"
"Fašistički psi osećaju da su psi, besni psi, da su na najnižoj stepenici svih živih
stvorova", "Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vreme (…) Ubijte ih kao pse",
"pobješnjelih švapsko ustaških pasa", "ustaških pasa", "Još ima okorjelih četničkih
glavešina", "treba osvajač platiti potocima svoje pasje krvi", "Sad je svršio kao
pobješnjelo pseto od ruke narodnih osvetnika (...) Psu pseća smrt!"
Josip je Broz na početku komunističkoga ustanka dao glavnu inicijativu za
klanje protivnika. On je 10. kolovoza 1941. jasno izrazio glavnu zadaću NOP
odreda909: "do potpunog uništenja te fašističke bande (…) partizanski odredi moraju na
svakom koraku uništavati fašističke odrede (…) Isto tako treba nemilordno uništavati
njihove domaće agente, razne narodne izdajice, provokatore koji u masama predaju u
ruke fašističkih krvnika najbolje sinove naroda, koji služe kao vjerni psi okupatorima i
terorišu narod".
Milovan Đilas, glavni ideolog i urednik "Borbe" odmah je naučio lekciju i
primijenio je na svoje područje. U spominjanome članku u "Borbi" osjeća se izravni
odjek ruskoga protugermanstva, ali i srpskoga protuhrvatstva910: "NJihovi planovi će
propasti (…)
Fašistički psi osećaju da su psi, besni psi, da su na najnižoj stepenici svih živih
stvorova, da su se uprljali nevinom krvlju i radi toga su kukavice, podle i ništavne”.
Titov je intelektualac posve preuzeo sovjetski uzor. Krivi su svi. Đilas je
konkretniji. U jugoslaviji nema baš divljih zvijeri, pa su mu protivnici postali
"bijesni psi". To je direktiva! Tako se od tada moralo pisati! Nikakvo ratno pravo,
907
"Naprijed", br. 69., 4. "septembra" 1944., str. 1.
"Omladinski bilten", br. 1., str. 8.
909
"Dokumenti centralnih organa...", knjiga 1., str. 201. i dalje.
910
“Borba”, br. 37., 8. veljače 1943., str. 1.
908
nikakav zarobljenički status! Protivnici, i to ne samo oni u uniformama, su "bijesni
psi". Što savjesni Titov partizan radi s bijesnim psima: “Ne prevaspitavajte ih, ne
trošite uzalud vreme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijte ih kao pse
(…) istrebljujte ih bez milosti (…) U očajanju, oni će napraviti još i još neviđenih
zločina, kao besan pas koji ujeda sve što stigne pre nego ga pretuku…".
Evo još nekih članaka o "bijesnim psima".
I sovjetski je tužitelj Višinski sugerirao da protivnike treba "strijeljati poput
bijesnih pasa"911. A on bi morao biti uzorom legalnosti!
Članak "Žetva-prvorazredno vojničko i političko pitanje"912 ne propušta reći:
"fašističkom skotu", "pobješnjelog pseta"… Dakle, glavni komunistički list huška čak i
kada je riječ o žetvi!
I Manuilskov članak govori o psima913: "Sa potamnelim, ludim pogledom
bacaju se fašistički psi na žene tuđih narodnosti, dišu im u lice smrdljivim ustima,
smrdljivim pokvarenim zubima".
"Slobodna Dalmacija" objavljuje poziv "uništavajte okupatorske pse i domaće
izdajice"914.
Treba dodati i to da su katolički svećenici za Juru Kaštelana vuci-koljači, a
za Štefu Pulišelića su vjernici psi, koje treba zaklati.
I komunističke žene nisu previše birale izraze, pa ni u članku "Djela gnjusnih
fašista"915: "krvavi fašistički psi".
Četnici su mnogo manje izloženi. O klanju u Bosni kaže se916: "Četničke bande
Draže Mihailovića ubile su u selu Vrbnici kraj Foče dr. Simu Miloševića, člana
izvršnog odbora AVNOJ-a, Dr. Dejana Popovića i hrvatskog književnika Gorana
Kovačića. Dr. Milošević ležao je ranjen u selu Vrbnici posle pete fašističke ofenzive na
Sandžak i Crnu Goru". To je sve! Ni govora o klanju! Nikakve osude! Kada se kaže da
su tu trojicu ubile "četničke bande", govori se o otpadnicima i u stvair brani četnički
pokret!
Zato i 4. korpus (koji je djelovao na području Like, Banovine i Korduna, a
poslije i Istre), sastavljen skoro 100% od Srba u svojim novinama "Dnevne vijesti
junački sinovi sa Korduna, Like i Banije" govori917: "krv za krv, smrt za smrt". Kasnije
se dopunjuje918: "svaku kap nevine krvi, svaku popaljenu kuću, svoja zločinstva, treba
osvajač platiti potocima svoje pasje krvi".
Aha! "Potoci pasje krvi" za "svaku kap krvi", za "svaku kuću"… Dakle, srpska
kap vrijedi kao potoci hrvatske krvi! I to je zapovijest genocida.
Sovjetsko-jugoslavenski komunistički uzori nađoše odjeka svuda. I u ženskome
tisku; "mrziti okupatora - mrziti…"919, "iz korijena ćemo istrijebiti izrode naših
naroda"920, "goni ih, druže borče"921 i sl.
911
"Naše pjesme", str. 34.
"Naprijed", br. 10., 26. VI. 1943., str. 5.
913
914
"Slobodna Dalmacija", br. 12., str. 5.
915
"Antifašistkinja", kolovoza 1943., str. 15. i dalje.
916
"Karlovačke vijesti", 14. IX. 1943., str. 1.
917
"Dnevne vijesti junački...", br. 4., str. 1.
918
"Dnevne vijesti junački...", br. 13., nedjelja, 7. II. 1943., str. 1.
919
920
921
"Primorka", br. 5.-6., 1943., str. 6.
912
Vijest "Strijeljani ustaški krvnici"922, kaže da su bili "krvnici i palikuće",
"trojica ustaških pasa" i sl.
Pogibiju Jure Frkovića titoistički su novinari proslavili radno i svečano: "Psu
pseća smrt"923. Formulacije: "... Sad je svršio kao pobješnjelo pseto od ruke narodnih
osvetnika (...) Psu pseća smrt!". To piše "Vjesnik", glasilo tzv. Zemaljskoga
antifašističkog vijeća narodnoga oslobođenja Hrvatske! To su instrukcije i
zapovijesti kako treba postupati s Hrvatima. Ne radi se o borbi, čak ni o
kukavičkim partizanskim zasjedama. Riječ je o genocidu, jer se Hrvate prikazuje
kao bijesna pseta!
Mehanizam prebačaja navodne krivnje s ustaškoga pokreta na cijelu Hrvatsku
djelovao je postupno. Životinjskim se rječnikom osudilo cijeli hrvatski narod. Zatim bi se
kod pojedinačnih presuda i pogubljenja govorilo da su ubijeni bili zvijeri. "Primorski
vjesnik" donosi članak - prijetnju: "Svi zločini fašističkih pasa bit će osvećeni"924.
Tome služe stotine članaka poput onoga "Uništavajmo petu kolonu"925:"Ako
hoćemo da odbijemo sve navale pobješnjelih švapsko ustaških pasa, moramo
nemilosrdno da udarimo na tu petu kolonu i da je do temelja uništimo (…) Ali po našim
oslobođenim gradovima i selima, a naročito u Splitu, ostao je još onaj društveni ološ,
koji se nikada nije žacao da za volju svojih sebičnih interesa ubija, muči i zatvara naš
narod, ostali su oni razni zakulisni organizatori svih nedaća našeg naroda, ostali su oni
izrodi, koji su svako vrijeme pomagali mrske fašističke okupatore, hvalili njihova
zvjerstva, pozivali na borbu protiv partizana, na ubijanje naroda, na paljenje sela i
gradova".
Dakle, protivnički su vojnici pobješnjeli psi, osobito ako su Hrvati. "Još ima
okorjelih četničkih glavešina", formulacija je koja ukazuje na simpatije prema
Srbima, koji se još stignu opametiti, čak i ako su okorjeli vođe, jer ipak - pas je
jedno, a čovjek drugo. Vidimo da je već citirana formulacija o psima odmah
povezana s pokoljem mirnih građana.
Stanko Škare, bivši HSS-ovac, koji je i sam protivnike bezbroj puta nazvao
zvijerima, poentira u svojim pjesmama: "Partizanskoj puški" ("grobnu otvara raku za
izdajicu svaku"926) i "Došla nam je Crvena armija"927:
"Crče
zvijerka
ljuta,
krvožedna (…)
Nacističku zvijerku preopaku (…)
Padali su Fricevi ko pseta".
Dakle, budući da su Hrvati za Škaru psi-koljači, treba ih pobiti i kada su tek
sluge! Vidimo kako se zoologijska terminologija putem "Friceva" pretvara u
rasizam i mržnju prema cijelome njemačkome narodu, ali i najavu genocida nad
Hrvatima. Ubijat će se i "sluge" i "ulizice"!
I drugi su imali pjesničkoga dara, kao u "Osvetničkome kriku"928:
"Strijelja, vješa švapska paščad (…)
Švapska paščad bijesno reži (…)
922
"Banijske vijesti", 4. IX. 1943., str. 4.
"Vjesnik", br. 6., ožujka 1944., str. 3.
924
"Primorski vjesnik", br. 60., 21. lipnja 1943., str. 2.
925
"Slobodna Dalmacija", br. 29., 18. rujna 1943., str. 1.
926
"Slobodni dom", br. 5., 9. svibnja 1944., str. 3.
927
"Slobodni dom", br. 14., 19. listopada 1944., str. 1.
928
"Banijske vijesti", 19. kolovoza 1944., str. 4.
923
Nek ta švapska psina znade (…)
Što ih švapska paščad bjesna (…)
Švapsku paščad i izrode".
Prirodno je da su i bivši četnici u proglasu Srbima studenoga 1942. hrvatsku
vojsku, ako ne i cijelu državu, nazvali "ustaški psi"929.
Članak "Novi uspjesi istarskih boraca" govori o "fašističkim psima"930.
"Prva armija"931 koncentrirala se na zavod u Srijemskoj Mitrovici.
Protivnike optužuje da su "besni psi, klali, krv, mozgovi…".
Priča o psima možda se i ne izdvaja od one o zvijerima. Ipak, budući da se govori
o bijesnim psima, to je nekako bliže svakidašnjici. I opet se ponavlja da ih treba sve
pobiti. I opet se govori o prosipanju mozgova, krvološtvu i sl.
Kao i kod onoga o zvijerima, treba reći da je to uobičajen i svakodnevni
titoistički izraz. Ja nisam izdvojio ekscesne slučaje, nego je skoro nemoguće otvoriti
ijedan broj bilo kojih titoističkih novina, a da ne naletimo na takvo huškanje.
Dakle, stvarno uporabljenih takvih, otvoreno psovačkih, riječi bilo je u
titoističkome tisku na desetine tisuća.
Posebno skrećem pozornost na to da se takav rječnik rabi i u središnjemu
tisku, bilo da je on komunističke partije, bilo da je tzv. organa vojne ili civilne
vlasti, koji su ionako potpuno pod nadzorom KP. Tako huškanje i odnos prema
protivnicima kao životinjama postaju redovni i zapovijeđeni. Ali, ne samo u
promidžbi! I zakonotvorstvo i praksa na terenu bijahu im takvi!
Antifašisti kažu: Hrvati piju ljudsku krv
"ljudožderi, svi fašisti kleti", "Danas sam se napio dva decilitra srpske krvi", "oblizao
krvavi nož i ruku, hvaleći sa kako je židovska krv slatka", "...Ustaški ˝vitezovi˝ (inače u
bukvalnom smislu te riječi krvoloci, jer ne jednom piju iz čaše ljudsku krv, ponekad
mješanu sa rakijom ili vinom, a ponekad i samu čistu krv)
"Slobodni dom" obraća se uredništvu već ožujka 1944. kao "drugovima", dok je
druga strana "ustaška neman", "žedna bratske krvi"932.
"Naš narod će kazniti zločince" je članak koji kaže933: "Ista kazna je stigla i
ustašu Vorela Franju, počinitelja mnogih zločina, koji se javno hvalio u Grubišnom
Polju poslije izvršene pljačke u selu Gakovu: ˝Danas sam se napio dva decilitra srpske
krvi˝".
Ni ženski tisak nije birao riječi. "Dalmatinka u borbi" insistira na osveti i
mržnji. Urednice joj bijahu Milka Lazić i Blaženka Mimica. One sve protivnike
definiraju kao: "pobješnjele zvijeri, krvnici, krvožedne zvijeri" i slično934. Već ovdje
možemo uočiti sklonost oponašanju.
929
"Narodna borba", br. 4., 1. studenoga 1942., str. 14.
"Glas Istre", str. br 18., 7. VII. 1944., 8.
931
"Prva armija", br. 1., ožujak 1945., str. 2.
932
933
"Vijesti", br. 45., siječnja 1944., str. 2.
934
"Dalmatinka u borbi", nepoznati broj (početak 1944.), str. 8.
930
Ni Đorđe Miliša nije izostao iz priče o hrvatskome krvopilstvu935: "Pri klanju
neki su koljači srkali krv mrtvaca. Rojnik Gašparović radio je to pred svima".
Miliša ide i dalje. On otvoreno sugerira da je inače bio čest običaj pijenja
krvi, te je to radila množina Hrvata. Za Gašparovića kaže da je krv pio otvoreno.
Takav bi se eksces moglo zamisliti, da o tim slučajima ne govori mnogo
zatočenika. Time, suprotno prividu, gube uvjerljivost, jer često upadaju u
protuslovlja ili ostaju potpuno neodređeni ili nepodržani.
Kada se govori o istome, jako upečatljivu, slučaju, nemoguće je da bi, ako
se radilo o istini, dva svjedoka govorili različita imena krivaca.
Drugo je to da se ne može vjerovati da svjedoci ne bi saznali imena koljača
koji ljude zakolju pa im piju krv. To je tako okrutno, da bi svatko saznao i zapamtio
ime i prezime krivca, žrtve i sl. Osim toga, ovdje se radi o razmjerno malenu broju
žrtava i krivaca (nikako o desetcima tisuća), pa bi ih bilo lakše zapamtiti. Miliša, kao
i veći dio takvih svjedoka, govori o "običaju" pijenja krvi, o "nekima koji su pili krv", a
samo iznimno spominje ime i prezime toga.
Tada, kada se ime i prezime i spomene, događaj se stavlja u maglu u ostalim
označnicama. Budući da je jasno da bi se svi morali sjećati takvih prizora, lažni
svjedok, u ovome slučaju Đorđe Miliša, namjerno skriva sve ostale okolnosti, da ne
bi došao u protuslovlje s drugim nazočnicima.
Već spomenuti članak "Kako se živi i umire u jasenovačkom logoru"936, prvi je
u titoističkome tisku progovorio o Sabirnome i radnom logoru Jasenovac. Evo udarnih
tema: "...Ustaški krvoloci (…) slatko liže sa noža svežu krv svoje žrtve (…) Ustaški
˝vitezovi˝ (inače u bukvalnom smislu te riječi krvoloci, jer ne jednom piju iz čaše
ljudsku krv, ponekad mješanu sa rakijom ili vinom, a ponekad i samu čistu krv)…".
I mit o Jasenovcu sudjelovao je u poglavlju o pijenju ljudske krvi. Evo samo
djelića velikoga članka937: "Ustaška državna klaonica Jasenovac
Od jednom stvori se pred nama najveći krvolok najkrvaviji ustaški pas - Makso
Luburić. Mirno izvadi nož iz čizme i sa hladnokrvnom napomenom da smo mi krivi za
ovaj rat - zakolje pred samim kazanom 14 drugova. Poslije toga bio je krvav kao mesar.
˝Tako sada i ja mogu na ručak˝. Obriše ruke o kaput jednog zaklanog i ode mirno na
ručak".
Dakle, ljudska mu je krv bila predjelo, za dobar tek!
Iako je Dinko Šakić, očito, bio jedan od najblažih upravnika Jasenovca,
njemu se moglo predbaciti barem perverznost i - ljudožderstvo. Nabrajajući šefove
Sabirnoga i radnog logora Jasenovac spominje se i Dinko Šakić938: "on je jednom iz
Zagreba došao samo na dva dana - ˝da se napije krvi˝".
Tko može reći da je to hiperbola? Da se o njoj radi, navelo bi se koga je to
ubio u ta dva dana. Ako "da se napije krvi" znači "da strijelja zakonito, za odmazdu" ili
"da zakolje, ali ne iz ljudožderskih pobuda", navelo bi se koje su mu to žrtve i koje
okolnosti u kojima je to učinio. Ovako ostaje samo okus ljudske krvi.
Salamon Musafija tvrdi i939: "Pred nas 3.000 logoraša ispunio je svoju groznu
prijetnju. Prišao je Bruni, povalio na zemlju i zaklao ga. Dok se jadni još koprcao u
935
"Slavonski narodno-oslobodilački partizan", br. 1., 21. siječnja 1942., str. 7.-9.
937
"Slavonski partizan", br. 7., 1943. g., str. 20. - 23.
938
939
936
ropcu, zlikovac mu je pio krv. Klečao mu je na prsima i sa grkljana mu pio krv, a mi smo
morali to da gledamo".
Problem je u tome što se ne opisuje precizno ni mjesto ni vrijeme događaja,
a, što je najvažnije, ni ikoga od 3.000 ljudi koji bi to još mogli posvjedočiti. Radi se o
izvršbi smrtne kazne protiv Brune Diamantsteina, jednoga o najzloćudnijih i
najpokvarenijih židovskih grupnika (zapovjednika skupina ili radionica u Logoru),
koji je u stvarnosti obješen, jer je bio pronevjerio materijalna sredstva.
Antifašistička promidžba očito nije radila dovoljno solidno, kada si je priuštila to da
samo jedan ili dvojica od 3.000 ljudi, koji su bili postrojeni radi pouke kako se
postupa s koristoljubnim kriminalcima u ratu, svjedoči da su Diamantsteinu pili
krv.
Često varirano940: "Filipović-Majstorović Miroslav je fratar, franjevac (…)
Svjedok Krkač Tomo opisuje Majstorovića u svom iskazu, pa kaže: ˝Gledao sam vrlo
često za vrijeme svoga boravka u Jasenovcu, kako je Majstorović vlastoručno strijeljao u
t. zv. javnim nastupima. Taj je Majstorović imao neku kratku gumenu cijev, koju je znao
katkada staviti na ranu, odakle je žrtvi tekla krv i onda je tu krv sisao govoreći: 'hoću da
se napijem komunističke (ili židovske) krvi'˝".
Posebno se pazilo da se ne spomene ni mjesto ni vrijeme, ni žrtve, druge
svjedoke i ostale provjerbene okolnosti. A govori se o više slučaja pa čak i o
krvopilstvu pred nastupima svih logoraša, tisuća ljudi!
Takve strašne scene morali bi moći konkretno dokazati; ali ne tako da svaki
svjedok govori o drugome prizoru, a kaže da su ga vidjele tisuće ljudi! Takve su se
priče ponavljale početkom 1990.-ih, kada su jugo-srbi hrvatske liječnike optuživali
za namjerno ubijanje ljudi, radi trgovine organima.
U tim okolnostima lako se serviraju i najnevjerojatnije laži941: "Majstorović,
Polić i Maričić su se natjecali, tko će od njih biti krvnik. Žrtve su morale da kleknu pred
njima taknuvši čelom zemlju, a onda im je dželat ispalio iz revolvera metak u zatiljak. Ako
smrt nije odmah nastupila, mašio se neko od njih za nož i prerezao žrtvi grkljan.
Jednom je takvom zgodom ustaški zastavnik Matijević polizao toplu krv s noža.
To je bilo tako odvratno, da su zatočenici okrenuli glavu ili oborili oči da to ne gledaju".
Ovdje se ponavljaju laži o jedenju ili pijenju krvi, ustoličene tijekom Drugoga
svjetskog rata općenito o ustašama ali i hrvatskome narodu. Dakle, priznaje se da
svjedok nije vidio scenu. Ako je ona bila baš tako strašna i povezana s pijenjem,
odnosno lizanjem krvi, bilo bi prirodno da se zna i za žrtve, svjedoke i sve druge
okolnosti.
Jakov Atijas "svjedoči"942: "Ljubo Miloš zabio svoju kamu jednom Srbinu u prsa i
rekao da je: ˝Slatka srpska krv˝".
I stražarice su bile pod upitnikom "gdje su se nakotile te nakaze, koje piju
ljudsku krv"943. Drugdje kaže944: "Jedan od ustaških krvoloka izvadio je nož i zarinuo
ga Špileru u vrat (…) Kada je ustaša izvukao nož, šiknula je krv, a s ruke koljača
kapala je topla Špilerova krv. Tada je taj ustaša pred 2.000 ljudi, koji su smaknuću
prisustvovali, oblizao krvavi nož i ruku, hvaleći sa kako je židovska krv slatka". A zašto
940
942
943
944
941
o tome nije svjedočilo ostalih 2.000 zatočenika? Dobro znamo da se u jesen 1942. već
masovno razmjenjivalo zatočenike, pa bi bilo normalno da oni svjedoče o tim zgodama.
Taj je Špiler (Židov) bio povlašteni logoraš, s pravom kretanja po cijeloj Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj, radi trgovine, koji se protupravno okoristio svojim položajem na teret
imovine drugih logoraša. Obješen je, a ne zaklan, zajedno sa svojim drugom po položaju
i grijehu, Dijamantštajnom. Tu su sudbinu dijelila i desetorica ustaša i još neki
koristoljubni prekršitelji Logorove stege.
"Crvena nam armija dolazi", Stanka Škare već pokazuje što se krvopilnoljudožderskom mitologijom htjelo postići945: "u krvi mučenika, boraca i pravednika,
koju ste pili i poput krvožedna psa lizali". Osveta!
Govoreći o navodnoj bačvi punoj krvi, jedan četnik kaže pa ga citiraju946:
"Saznali smo da su Turci nad ovim buretom zaklali sedam Srba". Naravno, četniku se
vjeruje. Suštinsko je pitanje zašto su "Turci" (u stvari muslimani, koji su u
antifašističkoj jugoslaviji tobože imali jednaka prava kao i Srbi) skupljali srpsku
krv u bačvu. Ne zaboravimo Đilasov članak u "Borbi" s takvim motivom, da su
ustaše947: "u jednom mestu u istočnoj Bosni u ogromno bure cedili krv poklanih Srba". I
opet se ponavlja, u sklopu protuhrvatske ljudožderske mitologije, jedini logični
zaključak; Hrvati, i katoličke i islamske vjere jedu ili piju ljudsku krv. U ovome
slučaju pojavljuje se jedenje ljudske krvi, jer ona, skupljena u bačvu, više nije bila
tekuća. Mada, mogla bi se još razmutiti, ali to su "specijaliteti" koje ostavljamo
antifašistima.
Vidimo da je priča o pijenju krvi jako popularna. Objektivni bi motritelj sve
takve elemente morao uzeti razlogom da svjedoka proglasi ludim i da mu zaniječe
svaku vjerodostojnost. Ipak, u komunističkoj je logici svaka raspirujuća laž
dobrodošla. Ovako se Hrvate proglasilo gladnima i žednima krvi! Dakle,
uspostavlja se priča o Hrvatima kao divljim zvijerima. U Članku se stalno ponavlja
formula "ustaški krvoloci".
"Pravda" od 24. kolovoza 1943. donosi Erenburgov tekst948: "Nitkovi, oni su
žderali sve od bonbona do čovječje krvi…". Zanimljivo da se i Nijemce optužuje za
jedenje i pijenje ljudske krvi, kao i Hrvate!
Kada se govori o Hrvatima, makar i o pristašama Hrvatske stranke prava,
antifašisti pišu949: "˝Stekliši˝ se ne mogu popraviti. Njima ljudska krv miriši, kao i
divljim zvijerima. Ako ljudsko društvo hoće da ih se riješi, njih treba tući i ništiti, dok
ih se potpuno ne istrijebi". Eto značenja stalne uporabe tvrdnje da Hrvati piju ljudsku
krv i sl. Nije to nikakva hiperbola, nego jasan poticaj na klanje, jer su Hrvati jednostavno
kao životinje, koje žderu druge ljude! Vidjeli smo da je i srpski antisemitizam u priči o
Ivici i Marici cijeli židovski narod opisao kao ljudožderski.
Tome se pridružiše pjesnici. Ivan Goran Kovačić u "Jami" krivce nazivlje
krvožednicima950.
945
"Slobodni dom", br. 11., 2. rujna 1944., str. 2.
947
948
"Radio služba Agitpropa CKKPH", "Radio bilten" od 26. VIII. 1943., str. 9.
949
"Karlovačke vijesti", 20. IX. 1943., str. 2.
950
946
Vidjeli smo da su i hrvatske vlasti javljale o strašnim četničkim i komunističkim
zločinima. Ipak, to je posve suprotno!
Kao prvo, Nezavisna Država Hrvatska je sve svoje takve vijesti nastojala
dokumentirati pa i dokumentirala na skoro uvijek pravno posve savršen način; znalo se i
sve podatke o svjedocima, i o povjerenstvima koja su stručno utvrđivala žrtve, i o
zločincima. Antifašisti to nikada nisu ni pokušavali. Zato je očito da su antifašističke
priče o zločinima čista promidžbena laž, a hrvatske potpuna istina.
Kao drugo, Hrvati nisu svojim izvješćima huškali. Oni nisu tražili posebno
krvoločne izmišljotine, rabili takve izraze ni pozivali na osvetu.
Optužba o pijenju ljudske krvi sinteza je laganja i vrijeđanja. Koliko god luđačka,
jer bi krivci na taj način u stvari postali žrtvama i radili protiv sebe, ona je u ratnim
vremenima, a osobito među seoskim Srbima, gdje je jako razvijena tradicija o
vukodlacima, mogla imati čak i snagu uvjerljivosti.
Ne može se ocijeniti kao književnička hiperbola, kada se tako često rabe priče i
izrazi o pijenju krvi. A često ih se rabi i u opisima koji nastoje stvarno opisati neka stanja
ili događaje. Ako se u logorima događalo toliko zločina, zašto bi se odjednom uz njih
počelo stavljati smiješna pretjerivanja i time umanjilo uvjerljivost osnovnih informacija?
Nije to poezija! To je prijenos onoga u što su komunisti svoje čitatelje htjeli i u što su
vjerovali da ih mogu uvjeriti. Treba shvatiti kulturalne i psihologijske odnose onoga
vremena i ne pitati se: "Pa tko bi u takve gluposti danas vjerovao". U vukodlaštvo
spadaju i priče o krvi koja teče potocima (dakle, ne da padne u potoke i zagadi ih, nego
da se liju potoci od same krvi). A te su izraze rabili svi; i predstavnici SPC, i titoisti. Za
"hrvatskoga pjesnika" Nazora treba ići "k spilji zmajevoj, k brlogu nemani gnusne,
koju utuć valja"951. Protivnik je952: "Krv je naša/Oživljavala žile oronulim
krvnicima;/Sada. Veliki Vampir pandže nam u dušu sadi/Posljednju siše nam kap".
Srpska seoska vukodlačka tradicija i praznovjerje pa čak i dječije bajke
sigurno bijahu temeljem na kojemu se razvila uvjerljivost laži o tome da ustaše piju
protivničku krv i jedu ljude. A to bijaše srpska krv! A ustaše bijahu Hrvati! Time
se ne samo poticalo Srbe u šumu, u borbu, nego, na kraju Rata, i na najgori genocid
nad Hrvatima, Nijemcima i Mađarima.
Ostatak ZOO-a
"zagnjojili gladnu zemlju", "fašističke gube", "Zmiju treba uništiti", "Gdje su švabske
čudnovate gliste", "Lonac dvaju ljudoždera", "Zmije i lije"
"Mi ne damo da vrag kontrolira sotonu"953 napad je komunista iz HSS-a na
primirje Nezavisne Države Hrvatske s četnicima, ali i na dra Mačka i većinu HSSovaca. Vrazi i sotone su oni protiv kojih su partizani, a koji provode politiku "zvala
se ona ˝fašistička˝, ˝nacistička˝, ˝ustaška˝ ili kako mu drago". Ovo posljednje znači
HSS-ovska.
951
"Partizanska knjiga", str 236.
"Partizanska knjiga", str 259.
953
"Slobodni dom", br. 5., 22. kolovoza 1943., str. 1.
952
Hrvati su i gnojivo - "đubre". Tako je govorio i književnik Mladen Oljača.
Formulacija se pokazala inspirativnom, te članak "Izdajice će biti uništene" kaže da
su "zagnjojili gladnu zemlju"954.
I u kninskoj se okolici napokon skupilo partizana, pa napraviše Inicijativni
okružni NOO. Njegovo glasilo objavljuje da "Prominski partizanski odred trijebi
fašističku gamad"955. Zbilja, trijebiti gamad nije loše, čak ni kada nema oružja.
Šime Balen, potpukovnik, traži još veću mržnju, trijebljenje "od fašističke gube i
ostalih narodnih neprijatelja"956.
Židov Ilja Erenburg o Nijemcima piše članak: "Zmiju treba uništiti"957. Ne o
nacistima! O Nijemcima!
Hrvati, Mačkovi pristaše, slični su im. Članak "Zmije i lije"958 kaže da "je
vodstvo HSS pravo zmijsko leglo (...) ali jedno znajte: kad čovjek naidje na zmiju onda tu zmiju ili zgazi ili zatuče - ali je živu ne propušta". To je sada izravan poziv na
genocid nad Hrvatima.
Ali, protivnici mogu biti i crvi. Osobito kada Josip Broz Tito u govoru prigodom
Dana pobjede, u Beogradu, znajući da će time ispuniti želje svojih saveznika, zapovijeda
genocid nad Hrvatima959: "Ali mi njima dovikujemo: ˝Nisu više ona vremena, koja su
bila kada ste bili ovdje. Sada su nova vremena, kada smo mi gospodari, gospodari na
svome i svaki onaj, koji će vas poslušati i koji će ići vašim stopama i po vašim
naređenjima, bit će pogažen kao crv˝. (Dugotajno odobravanje)". Crvi uđoše u
protuhrvatsku promidžbu prije, Preradovićevim citatom u komunističko-HSS-ovskom
"Slobodnom domu": "Crva, koji po zemlji puzi, može svaki trn ubost"960, koji bi se
morao ticati Nezavisne Države Hrvatske.
Pouka je jasna. Svi su protivnici u stvari životinje. Ne radi se tu samo o
komunističkome raspirivanju mržnje potrebne za revoluciju. Trebalo je počiniti genocid
nad Hrvatima, a za to je ipak bilo neophodno njih prikazati opasnim životinjama.
Škarina pjesma "Na zapad idu sudci" pravi je mali zoološki vrt961:
"Evo idu sokolovi sivi (…)
Švabske stoke i gadnih koljača (…)
Kad je švabska nadirala guba (…)
Gdje su švabske čudnovate gliste (…)
Sta Crveni nogom na vrat zmiji (…)
Bježe kano sinje kukavice (…)
Zmiji ćemo jezik iščupati (…)
Treba račun da položi stoka,
Gadna stoka švabskih krvoloka".
Međutim, stvari nisu šaljive. Stoku se kolje!
954
"Narodni vjesnik", br. 20., 10. "oktobra" 1944., str. 1. i 2.
"Vijesti Inicijativnog okružnog NOO-Knin", br. 48., 23. IV. 1944., str. 2.
956
"Naprijed", br. 25., 1. "maj" 1944., str. 1.
957
"Novosti", br. 46., , 28. X. 1944., str. 2.
958
"Iz naše štampe", str. 4. - 6.
959
"Naprijed", br. 100., 4. travnja ("aprila") 1945., str. 1.
960
"Slobodni dom", br. 1., 15. srpnja 1943., str. 1.
961
"Slobodni dom", str. 4.
955
Nijemci i njihovi saveznici još su i gamad na koju se odnosi naslov "Tamanite
ih nemilosrdno"962. To pišu nehrvatski promidžbenjaci, željni naseliti Istru
nehrvatima.
Pripovijest "Hitlerovac" je od TASS-a preuzeta priča o Nijemcu koji muči dijete
šećerom i glađu963.
Vođeni iz Moskve a podupirani od Zapada, antifašisti su se upregnuli u
prihvat najgorih utjecaja. Primijenivši teoriju po kojoj su svi protivnici životinje,
titoisti su djelovali ne samo na partizane, nego i na cijelo pučanstvo koje su imali
pod kontrolom.
Naravno, titoisti su u svojoj promidžbi rabili svakakve doskočice, pa ih ne
možemo sve navesti. Jedina se korisna njihova knjižica zove "Smrt fašizmu i
ušima"964, gdje se ta dva pojma stavlja u isti red a u stvari podučava partizane da
treba i kako treba voditi računa o higijeni.
Svaki je titoistički promidžbeni zahvat bio koljački i usmjeren prema
genocidu nad Hrvatima. Čak su im i amnestije i priče o zavedenim domobranima
bile lažne. Na kraju ih je sve čekalo ispitivanje pod uvjetima pod kojima nisu mogli
ispasti nedužni. A ispitivači, zadojeni u četirma godinama ratovanja i bjesomučno
podrivačke promidžbe strašnom mržnjom, nisu imali volje prema njima pokazati
imalo milosrđa.
962
"43./Četrdeset i treća…", br. 12., 18. III. 1945., str. 7
"Pregled tjednih događaja", br. za 17. IV. 1943.
964
Dostupna u Hrvatskome državnom arhivu.
963
Misao i riječ kao
sredstva motivacije tvornoga zločina
Na drugome sam mjestu965 temeljito dokazao opću kriminogenost i
genocidnost titoističke vojne i ratne komunikacije. Posebna će knjiga obraditi
prijevarnost komunističke ideologije.
Vidjeli smo da je cjelokupan marksistički način mišljenja, ovdje posebno
prikazan odnos prema znanosti i umjetnosti, posve negatorski. Oni odbacuju i
965
Knjiga "Genocid na Hrvatima zapovijeda Tito".
vjeru, etiku, naciju, običaje, ćudoređe, privatno vlasništvo, poduzetništvo, ljudska
prava i građanske slobode i druge vrijednosti tradicijskoga društva.
Lenjin i Staljin te međuratna KPJ nastaviše tim putem, uz promjene prouzročene
geostrategijskim i dnevnopolitičkim procesima i događajima.
Sličnost komunističkoga djelovanja i učenja s masonskim, kabalističkim,
židovskim, kapitalističkim, socijaldemokratskim i drugim ustrojbama i pokretima
te komunistička služba tim snagama u kanaliziranju masovnih nepravdi i
nezadovoljstava masa nisu slučajne, kao ni sveze koje su svi komunisti, od Marxa
kao filozofa i Židova, do Broza kao državnika, s tim silama imali.
Marx i njegovi sljedbenici namjerno su održavali zlikovački imperijalizam.
Komunistički antifašisti namjerno su surađivali s imperijalističkim ("demokratskim")
antifašistima u održaju zajedničke hegemonije.
Umjetnost i kultura bijahu a još su uvijek jednom od ključnih dodirnih ploha.
Zajedničko je u hedonizmu i materijalizmu te u neprijateljstvu prema Bogu.
Drugi svjetski rat donio je nove strahote u kojima je hrvatski narod brojem
ljudi kojima je protuzakonito oduzet život stradao proporcionalno otprilike koliko i
njemački i židovski. A Hrvati poslije Drugoga svjetskog rata nisu dobili državu, ni
tvorivnu pomoć!
Kada se danas okorjeli ubojice i izrabljivači, legitimirani kao antifašisti, iskazuju
diktatorima svjetskoga poretka, reda i mira, pače pravde i samoga lažnog
božanstva, demokracije, hrvatski narod ne bi smio ni slijepo ni kalkulantski ulaziti u
tu mrežu. Poslije Rata mnogo se govorilo o sudioništvu svih naroda i narodnosti u
tzv. NOB, da bi se time krivnja za genocid nad Hrvatima i ostalim potlačenim
narodima velikim dijelom svalila na njih same i pojačao dojam da je Jugoslavija i
hrvatska. 1990.-ih godina Hrvatskoj je trebalo priznanje UN-a pa je bilo korisno
isticati svaki pa i prinos predsjednika Tuđmana pobjednicima Drugoga svjetskog
rata. Tada se, pogrješno, govorilo da je partizanija bila hrvatski pokret.
Time se prihvatilo najkrvoločnije zločince nad hrvatskim narodom kao suce.
Pred Miloševićevim divljaštvom oni se prikriše i prihvatiše hrvatski nacionalizam,
nadahnuto i iskreno vođen, ali i ograničen osobom Franje Tuđmana. Hrvatski
domoljubi i mladež odoše ginuti; u obranu Hrvatske, ali i onih koji su je uvijek
prezirali, mrzjeli i izrabljivali.
Predsjednik Tuđman reče, da će i s crnim vragom paktirati, samo da
Hrvatska bude nezavisna. Ali, ako se 1990.-ih godina činilo praktičnim isticati
hrvatski prinos antifašizmu (mada malo pomoći, osim pokvarenih lijekova i
konzervi, dobismo s te strane), za slobodan i nezavisan razvitak istina je malim
narodima jedini pravi izlaz.
A istina kaže da su nehrvati vodili i četnike i partizane u agresiji protiv
Hrvatske. Britanija ih priznaje antifašistima.
Ako se laže o vlastitoj povijesti, gubi se ne samo ponos, nego i smisao i
orijentacija. Ako se na štetu istine umiljavamo antifašistima, onda će nam kriterij i
suci ispravnosti hrvatskoga razvoja biti prvi antifašisti NDH - krvoločni četnici ili
njihovi krvoločniji sljedbenici - partizani, kao Dubajić, Bulat, Štrok, Fumić...
U tim okolnostima i Obrambeni i osloboditeljski rat gubi vrijednost, jer je
spriječio ono što su i jedni i drugi od njih htjeli; obezglavljenje i izrabljivanje
Hrvatske pod balkanskom strahovladom.
A vrag dolazi naplatiti s kamatama!
Antifašizam je bio i ostao pokret protiv hrvatske nezavisnosti. Ovdje bih
ukazao samo na neke suštinske osobine toga pokreta i tih ljudi:
1. Antifašisti se hvale ubijanjem milijuna civila koje su Ujedinjene nacije
počinile u svijetu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bombardiranjem iz
zraka i na druge načine.
2. Antifašisti ni na koji način ne podučavaju međunarodnome ratnom
pravu, nego suprotno njemu.
3. Antifašisti promiču protupravnost, u odnosu na zakone Kraljevine
Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske u svim područjima, pa i onima
koja se tiču međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava.
4. Antifašisti donose i objavljuju zakone kojima se ljude koji obavljaju
redovne građanske poslove mora osuditi na smrt.
5. Antifašisti donose i objavljuju zakone kojima su pripadnici nekih naroda
(njemačkoga i talijanskog, ali mutatis mutandis i mađarskog) prognani iz
zemlje u kojoj njihovi preci žive stotinama godina, došavši na tlo koje su
stekli posve zakonitim sredstvima.
6. Antifašisti donose i objavljuju zakone kojima pljačkaju i oduzimaju
prava svima svojim protivnicima.
7. Antifašisti dio svojih zločina otvoreno objavljuju u novinama, hvaleći se
time da su pobili žene, civile i druge osobe zaštićene međunarodnim
ratnim i humanitarnim pravom.
8. Antifašisti dio svojih zločina samo neuvjerljivo prikrivaju tvrdnjama da
su njihove žrtve špijuni, narodni neprijatelji, saboteri i sl., ali se stvarno
hvale time što ubijaju desetine tisuća civila i ratnih zarobljenika, što je
posve razvidno iz omjera žrtava, jer komunisti žrtava imaju jako malo, a
protivnici mnogo puta više, što je moguće jedino ubojstvom ratnih
zarobljenika.
9. Antifašisti se ponose svojim sudstvom i objavljuju odluke o masovnim
sudskim ubojstvima tisuća ljudi koji nemaju krivnje ni za što, osim što su
im politički protivnici.
10. Antifašisti sve svoje huškačke naputke i zapovijedi prilagođuju svome
čitateljstvu po naciji, vjeri, području, spolu, starosti i drugim
pripadnostima, ne bi li ga jače potakli na dalje zločine.
11. Antifašistički je pokret bio povezan i vojnički ustrojen, s jasnom
vlašću Komunističke partije Jugoslavije, a preko nje Komunističke
internacionale ili SSSR-a, što su znali ili morali znati i članovi KPH i tzv.
građanski antifašisti, a što se od 1944. javno iskazivalo kao dogma!
12. Antifašistima su Hrvati glavna žrtva, jer imaju potrebu i zapovijest
uništiti hrvatsku državnu nezavisnost a Nezavisna Država Hrvatska je i
jedina organizirana sila koja se protivi njihovoj revoluciji, pa su sve
antifašističke protuzakonitosti i amoralnosti, svi zločini, usmjereni protiv
svih domoljubnih Hrvata i svih lojalnih državljana Hrvatska.
13. Antifašisti imaju ogromnu promidžbu kojom šire sva ta načela.
14. Antifašisti su takvom promidžbom nad Hrvatima (dakle, svim narodnim
Hrvatima i "političkim Hrvatima", ljudima koji priznavahu Hrvatsku kao
svoju domovinu) potakli, zapovijedili i počinili genocid kojim je protivno
odredbama međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava pobijeno oko
pola milijuna najsposobnijih i najvrijednijih ljudi a još najmanje toliko
pobjeglo ili protjerano u tijeku Drugoga svjetskog rata i prvih nekoliko
godina, čime ja hrvatski narod ostao bez svoga prirodnog duhovnog,
vojnog, intelektualnog, poduzetničkog i svakoga drugog vodstva i
kapitala, što je prouzročilo dalje slabljenje Hrvatske i lakoću njezine
izrabe.
15. Antifašisti Zapada i Istoka posve su u svim tim zločinima podupirali
Josipa Broza Tita, jer su i sami bili takvi zločinci.
16. Time antifašisti podučavaju sve pripadnike svoga pokreta da treba kršiti
sve pravne odredbe i svaku pravdu.
Svakako je i Nezavisna Država Hrvatska postupala okrutno. Međutim, ona
je postupala u skladu sa zakonskim odredbama donijetim prema običajima i
konvencijama međunarodnoga ratnog prava.
Ona nije imala interesa praviti nered na svome prostoru. Ti, koji počeše s
neredom i koji kršijahu svako pravo, bijahu neprijatelji Nezavisne Države
Hrvatske, a ne ona. Oni su radili protiv hrvatskoga naroda a u interesu vanjskih
sila i time bili agresori.
Dr. Ante Pavelić nije htio silom obračunati s nezadovoljnicima. On je imao
dužnost spriječiti zločine. Pri tome nije važno kako je došao na vlast, nego to što ju je
imao.
Smiješno je kada antifašisti Paveliću predbacuju da je silom došao na vlast,
kada su oni revolucionarci. Nesmisleno je kada oni govore da je Pavelić zavladao
tuđom pomoći a baš su oni radili za strance. Pavelić nije do vlasti mogao
demokratski, nije mogao održati demokratske izbore, jer su ga u tome, kao i u redu
i radu Nezavisne Države Hrvatske, sprječavali četnički i titoistički masovni ubojice.
U toj je situaciji Pavelić morao djelovati. On je morao zaštititi mirne građane
(pa i pravoslavne). On je morao kazniti pobunjenike i zločince. Njega je njegova
vlast primoravala na djelo.
Nezavisna Država Hrvatska nikada, nijednom svojom zapoviješću ni
promidžbenom porukom nije imala ciljem ijedan od tih zločina, koje su antifašisti
činili tako masovno. Sporadični su akti protuzakonitosti i nasilja bili kažnjavani
kada se god to moglo. Nezavisna Država Hrvatska je imala interesa za mir i red, pa
ga je i štitila, a svakako je branila sve svoje državljane, dok su antifašisti bili ti koji
su ih ugrožavali.
Nemoguće je nabrojiti sve vrste, a kamo li primjere zločinačkoga
etiketiranja, psovačkoga i uvredljivog pisanja titoista ("antifašista").
U ovome odlomku ukazujem samo na neke najgrublje izraze.
Usporedimo li finoću jezika, vidjet ćemo da je skrb doktora Pavelića za
hrvatsku uljudbu hrvatski tisak posve održala u okvirima pristojnosti. Nasuprot
tome, titoističke su novine pune prostota, primitivizma i preteških riječi.
Možda se pitate; Tko bi u ratu još pazio na finoću? Nije li važno to tko je
počinio zločine, a ne tko je kako pisao?
I zločini se, međutim, moraju nekako motivirati. To i jest tema ove knjige;
kao je jasenovački mit motivirao i pravdao genocid nad Hrvatima.
Mi smo ukazali da je titoistički tisak bio:
1. pun laži da su se neke stvari dogodile ili da se nisu dogodile,
2. pun laži o težini, broju žrtava, nekih zločina,
3. pun teških riječi, kojima se protivnike stvarno opisivalo kao životinje
koje su opasne i bijesne, te ih treba poklati.
Ne samo zbog međunarodnoga ratnog prava, nego po svakoj logici vidi se da
se time motiviralo genocid nad Hrvatima, ali i Nijemcima, Talijanima i Mađarima
na kraju Rata. Svaki bi dobronamjerni državni vođa pri kraju rata smirivao
strasti, videći da će se (ne svojom zaslugom ni uspjehom) naći na pobjedničkoj
strani.
Vidjesmo da:
1. Antifašisti lagahu, osobito o navodnim krvoločnim zločinima organa reda
u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, potičući time osvetu i mržnju, radi
postignuća genocida nad hrvatskim narodom.
2. Antifašisti rabijahu izraze kojima prikazuju dijelove hrvatskoga naroda
pa i cijelu Nezavisnu Državu Hrvatsku kao životinje.
3. Antifašisti time razviše osjećaj ugroženosti i osvetoljubivosti kod svojih
podređenika te potrebu da se te životinje i zvijeri (Hrvate) pobije, ako ne
sve, barem sve koji imahu škole, sredstava ili domoljublja.
4. Antifašisti se poslije prve faze (do 1943.) posebno okomiše na HSS i
Katoličku crkvu (islamsku vjeru, Hrvatsku pravoslavnu crkvu,
Evangeličku crkvu…), kao stožer hrvatskoga naroda, da bi time osvetu
usmjerili prema svima koji išto u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj vrijede, a
nisu u Ustaškome pokretu.
5. Antifašisti jasno pozvaše na osvetu i doniješe i objaviše zapovijesti za
osvetu i ubijanje ljudi bez suda.
6. Nezavisna Država Hrvatska nikada nije objavila nijedan članak u
kojemu bi se služila riječima ili sustavom poticanja zločina kao što su
činili antifašisti u tisućama svojih napisa tijekom Drugoga svjetskog rata
na području današnje Republike Hrvatske.
Nezavisna Država Hrvatska nikada nije ni tako lagala ni tako psovala, vrijeđala ili
klela u svojemu tisku. Ona nikada nije cijele narode ili rase pečatila kao životinje. Njoj
nikada nije bio cilj ratnu promidžbu uporabiti za potaknuće ili pravdanje genocida i nad
kojim narodom ili rasom.
Ali, Brozu je još trebala revolucija i obnova jugoslavije. Katolički elementi, a
osobito Hrvati, tu su posve smetali. On je dobio zadaću od Ujedinjenih nacija
počiniti genocid nad našim narodom i njegova je bjesomučna promidžba tome
služila. Genocid nisu mogli počiniti pa nisu ni počinili usamljeni, pa ni masovni
osvetnici. Genocid je napravljen pod zapovjedništvom i po zapovijestima Josipa
Broza i u ozračju koje je on ovakvim lažima i etiketama bio pripravio. Naravno da
su taj genocid najviše zagovarali i provodili bivši četnici, dakle, Srbi, ali i Slovenci,
Židovi i drugi nehrvati. Ali, u svakome slučaju, oni to učiniše pod Titovim vodstvom
i uza sudioništvo hrvatskih antifašista.
Je li titoistička, antifašistička promidžba u sebi imala samo negativne članke,
koje smo naveli? Nije.
Ali mi smo proučili i prikazali ono što je motiviralo na genocid nad
Hrvatima za Drugoga svjetskog rata i poraća te cijeloga trajanja komunističke
jugoslavije. Već smo naglasili da u tisku Nezavisne Države Hrvatske nije bilo
članaka toliko krvoločnih kao što je bilo barem 10.000 njih u antifašističkome
nakladništvu. Treba naglasiti i to, da u antifašističkome tisku nije ili skoro da nije
bilo tako konstruktivnih, intelektualnih, znanstvenih, odgojnih i drugih korisnih
članaka, kakvima su ispunjeni svi listovi Nezavisne Države Hrvatske. Tamo gdje
antifašisti pišu protiv nasilja i totalitarizma, oni najčešće potpuno lažu a uvijek
zazivaju osvetu, te time pripravljaju genocid nad Hrvatima, pa se ni to ne može
shvatiti kao pošteno pisanje.
Zbog tih razloga ne samo što tema pozitivnih napisa u antifašističkim
tiskovinama nije važna za ovu knjigu. Ona je nevažna za sveukupan smisao svake
od titoističkih tiskovina pa i svih njiz zajedno. Zlo je u njima toliko nadmoćno nad
dobrom, da se o dobru može pisati samo kao o rijetkosti.
Nije istina da se na kraju Drugoga svjetskog rata dogodila samo
individualna osveta pijanoga Sime Dubaića ili stotina ili tisuća takvih luđaka, koji
se i pola stoljeća kasnije hvale ubijanjem desetina tisuća ljud bez suda! Nije istina
da se genocid nad Hrvatima dogodio bez krivnje a još manje uz protimbu hrvatskih
komunista ili Josipa Broza Tita. Naprotiv; oni su zdušno pomagali. Nije istina da za
pripravu toga genocida nisu znali, da joj nisu pomagali idejno ili da u njoj nisu
tvorno sudjelovali tzv. nekomunistički antifašisti! Naprotiv, upravo su svojim
tobožnjim građanskim utemeljenjem te prozelitskom gorljivošću opravdavali i
poticali taj genocid kao vrhunsku pravdu!
Genocidna protuhrvatska promidžba bila je temelj toga genocida.
I poslije Drugoga svjetskog rata nastavljena je protuhrvatska genocidna
promidžba, jako utkana u informativni, umjetnički i svaki drugi kulturalni sustav, u
službi totalitarističke komunističke diktature i sprječavanja osamostaljenja
hrvatskoga naroda. Ona je 1990.-ih godina odlično poslužila velikosrpskoj agresiji,
ali i sveopćoj izolaciji i djelovanju Ujedinjenih nacija protiv hrvatske državne
nezavisnosti.
Ujedinjene nacije nisu pri tome bile prevarena ljepotica, nego ustrojba ratne
etiologije, etike i metodologije. One su bile protiv obnove hrvatske državne
nezavisnosti i to su deklarirale svojom izrazito protuhrvatskom i prosrpskom
promidžbom.
Kultura nasilja i obmane djeluje i danas.
Fabula jedne tipične američke televizijske filmske priče; U "Mercedesu"
pronađen ubijeni 80-godišnjak, Nijemac. Otkriven, ubojica, Židov, priznaje da ga je
ubio prepoznavši u njemu svoga logorskog čuvara i videći ga "kako ulazi u onaj svoj
njemački automobil". Policajac ga oslobađa riječima "nijedan Vam sud u ovoj državi ne
bi sudio".
U drugoj, koju je financiralo izraelsko zrakoplovno društvo "El Al" policiju
koja u Tel Avivu napokon kreće uhititi opasne zlikovce sprječava Arapin, čiji je
magarac zastao pred njenim džipom te mu vlasnik viče nekakvim čudnim,
"barbarskim", jezikom.
U trećoj su Arapi teroristi, a otrove i bombe im sprema doktor, koji je,
naravno, Nijemac….
U stalnoj tražnji jeftinih knjiga, kupio sam na zagrebačkom Hreljiču, od
Cigana, za pet kuna, knjigu "Priče iz narodnooslobodilačke borbe", izdanje "Naše
djece", Zagreb 1974. Bogato je ilustrirana. Na 250 stranica govori o djeci kuririma i
jurišnicima, koja bivaju ranjena. Djeca od 13 godina i mlađa ubijaju protivnike iz
zasjede, dižu u zrak vlakove u kojima ginu ljudi.
Na početku je knjige posveta ispisana velikim tiskanim slovima, latinicom:
"Sretnu novu 1975 Draganu želi Mama". Da, i u komunizmu su ljudi nastojali
vjerovati. I tada su oni imali nekakve ljubavi i zamisli.
Ali, kakve su to ideje, kada se slavi Ivana Gorana Kovačića, auktora toga
ludila? Kakve su ideje, kada se djecu u desetcima tisuća knjiga kljuka ubijanjem iz
zasjede kao časnim radom? I samu malu djece se navodi na ubijanje!
Neće biti pravde, a to znači da neće biti ni mira, dok se ne prouči prava
povijest i dok se silnici i lažljivci na odreknu tih svojih prividnih prednosti. Tako
dugo, dok se svijetu ne kaže prava istina, u jednima će tinjati zlosilje a u drugima
plamen osvete.
Antifašistička laž i hegemonija dnevno odnose 200-300.000 života pripadnika
izrabljivanih naroda. Mnogo gore; one onemogućavaju zdrav razgovor i svaku
polemiku. One namjerno izazivaju lokalne ratove.
Genocid nad Hrvatima tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća bio je
velikim dijelom prouzročeno olovom smrtonosnijim od metka. Danas se odvija
masovni zločin s daleko težim posljedicama, jer godišnje stotinjak milijuna ljudi u
svijetu umre od posljedica izrabljivanja.
Metode su održaja vlasti i djelovanja današnjih genocidnika u filmu,
televiziji,
novinstvu,
show-businessu,
pornografiji,
drogi,
prostituciji,
profesionalnome športu i drugim vidovima širenja laži.
Olovo smrtonosnije od metka zamijenila je katodna cijev televizora (interneta). A
na istinu je tjeralica još uvijek raspisana.
Gore nego li ikada prije!
Popis navođene literature.
1. "Agonija i slom Nezavisne Države Hrvatske", Milan Basta, Izdavačko poduzeće
Rad, Beograd 1971. g.
2. "Alojzije Stepinac/Zločinac ili svetac", Branimir Stojanović, "Nova knjiga",
Beograd 1985. g.
3. "Biblija", "Kršćanska sadašnjost", Zagreb 1976. g.
4. "Bili smo partizani", Slava Ogrizović, Školska knjiga, Zagreb 1964. g.
5. "Biti ili ne", Jure Kaštelan, Mladost, Zagreb 1955. godine.
6. "Britanska politika na Balkanu u Drugom svjetskom ratu", Elizabeth Barker,
"Globus", Zagreb 1978. g.
7. "Četnici u Hrvatskoj 1941. - 1945.", Fikreta Jelić-Butić, "Globus", Zagreb 1986.
g.
8. “Dijalektički i historijski materijalizam”, Predrag Vranicki, Matica hrvatska,
Zagreb 1962. g.
9. “Dijalektički i istoriski materijalizam I”, Boris Ziherl, "Rad", Beograd 1951. g.
10. “Dijalektički materijalizam”, Ilija Kosanović, “Veselin Masleša”, Sarajevo 1961.
g.
11. "Dijalektika prirode", Friedrich Engels, Kultura, Zagreb 1950. godine.
12. "Divlje oko/pjesme", Jure Kaštelan, Znanje, Zagreb 1978. godine.
13. "Dječji dom Jastrebarsko", Ćiril Petešić, Zagreb 1990. g.
14. "Dokumenti centralnih organa KPJ NOR i revolucija 1941. - 1945.", knjiga 1., 6.
IV. - 15. IX. 1941., Izdavački centar "Komunist", Beograd 1985. godine.
15. "Dokumenti centralnih organa KPJ NOR i revolucija 1941. - 1945.", knjiga 8.,
10. X. - 30. XI. 1942., Izdavački centar "Komunist", Beograd 1988. godine.
16. “Europe/A History”, Norman Davies, Pimlico. London 1997. g.
17. “France and Britain, 1940.-1994./The Long Separation”, P.M.H. Bell, Longman,
London 1997. g.
18. "Genocid hrvatskih kleroustaša nad Srbima u Hercegovini / srpske jame u
Prebilovcima", Novica V. Vojinović, samizdat, Titograd, 1991. g.
19. "Genocid nad Hrvatima zapovijeda Tito", Mladen Ivezić, samizdat, Zagreb
1999.
20. "Genocid u Jugoslaviji u svetlosti međunarodnog prava", Smilja Avramov,
Politika, Beograd 1992. g.
21. "Goran njim samim", Vlatko Pavletić, Savremena škola, Beograd 1963. godine.
22. "Goranovo kritičko djelo", Zagorka Kalezić, NIO "Univerzitetska riječ" Nikšić,
Titograd 1986. godine.
23. "Građa za historiju narodnooslobodilačkog pokreta u Slavoniji", 1941. godina,
knjiga 1., Historijski arhiv u Slavonskom Brodu, Krnić Zdravko - Martin
Kaminski, Slavonski Brod 1962. g.
24. "Građa za historiju narodnooslobodilačkog pokreta u Slavoniji" 1942. godina,
knjiga 3., rujan - prosinac 1942., Historijski arhiv Slavonije, Slavica Hrečkovski
i ostali, Slavonski Brod 1964.g.
25. "Građa za historiju narodnooslobodilačkog pokreta u Slavoniji" 1942. godina,
knjiga 4., siječanj - ožujak 1943., Historijski arhiv Slavonije, Slavica Hrečkovski
i ostali, Slavonski Brod 1965. g.
26. "Građa za kulturno - umjetnički rad", 1943. g.
27. "Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941. - 1945.", knjiga 1., Savjet za izdavanje "Građe
za povijest NOP-a i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj",
Zagreb 1981. g.
Zagreb 1987. g.
Zagreb 1987. g.
30. "Historija Svesavezne komunističke partije (boljševika)-kratki kurs", biblioteka
"Marksizam-lenjinizam", Kultura, Zagreb 1947. g.
31. "Hrvatska lijeva inteligencija", knjiga III., Naprijed, Zagreb 1970. g.
32. "Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i sadašnjosti", Petar Požar, Naklada
Pavičić, Zagreb 1996. g.
33. "Ideologija fašizma u jeziku ustaške propagande", Nikola Popović,
Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd 1991. g.
34. “Industrijska revolucija u Engleskoj”, Dr. Ivanka Kovačević, Zavod za
izdavanje udžbenika SR Srbije, Beograd 1965. g.
35. "Ivan Goran Kovačić", Gojko Banović, Nolit, Beograd 1963. godine.
36. "Ivan Goran Kovačić", Zdenko Lešić, Zavod za znanost o književnosti,
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1984. godine.
37. "Izabrana djela", Vladimir Iljić Lenjin, tom I., knjiga druga, Kultura, Zagreb
1949. godine.
38. "Izbor iz djela", Ivan Goran Kovačić, izbor Dalibor Cvitan, Mladost, Zagreb
1987. godine.
39. "Jama Ivana Gorana Kovačića", Dragutin Rosandić, RS "Moša Pijade", Zagreb
1969. godine.
40. “Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine”, Avram Pinto, Veselin Masleša,
Sarajevo 1987. g.
41. "Josip Broz Tito/Sabrana djela", tom 17., 1. X. - 30. XI. 1943., urednik
Mehmedalija Bojić, Izdavački centar "Komunist" i BIGZ Beograd, IKP
"Naprijed" Zagreb, Beograd 1984. g.
42. "Josip Broz Tito / Sabrana djela", tom 21. 1. - 31. VII. 1944., urednk mr.
Dimitrije Brajušković, Izdavački centar "Komunist" i BIGZ Beograd, IKP
"Naprijed" Zagreb, Beograd 1985. g.
43. "Josip Broz Tito/Sabrana djela", tom 23. 1. IX. - 5. X. 1944., urednik Milovan
Dželebić, Izdavački centar "Komunist" i BIGZ Beograd, IKP "Naprijed"
Zagreb, Beograd 1982.
44. "Jugoslavenska mornarica u završnim operacijama za oslobođenje
Jugoslavije/učesnici govore", Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd 1986. g.
45. “Jugoslavija i Ujedinjeni narodi", Branko Petranović i Slobodan Nešović,
Narodna knjiga i Arhiv Jugoslavije, Beograd 1985. g.
46. "Jugoslavija 1918. - 1992.", Miodrag Zečević, Prosveta, Beograd 1994. g.
47. "Karl Marks i svetska književnost", S. S. Prauer, Nolit, Beograd 1983. g.
48. "Katalog partizanskog tiska Nacionalne i sveučilišne biblioteke", NSB, Zagreb
1982. g.
49. "Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945.", Jure Krišto,
Hrvatski institut za povijest, Zagreb 1998. g.
50. "Kninska ratna vremena 1850. - 1946. Knin Drniš Bukovica Ravni kotari",
Dušan Plenča, Globus, Zagreb 1986. g.
51. "Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu",
Radomir Bulatović, "Svjetlost", Sarajevo 1990. g.
52. "Koncentracioni logori", Vjesnik 1944. godine.
53. "Koncentracioni logori Jasenovac", knjiga II., Antun Miletić, Narodna knjiga,
Beograd 1986.
54. "Konclogor na Savi", Ilija Jakovljević, Zagreb 1999. g.
55. "Kontroverze iz povijesti Jugoslavije", knjiga III., Ljubo Boban, Školska knjiga,
Zagreb 1989. g.
56. "K pitanju o ulozi ličnosti u historiji", G.V. Plehanov, Kultura, Beograd-Zagreb
1947. g.
57. “KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije 1941. - 1945.", Milija Stanišić,
Vojnoizdavački zavod, Beograd 1973.
58. "Kristali i sjemenke", V. Nazor, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1949. g.
59. "Kritička literatura o Miroslavu Krleži od 1914. do 1941.", knjiga prva, Stanko
Lasić, Globus, Zagreb 1989. g.
60. "Kulturno stvaralaštvo u revoluciji", Zlata Knezović, Zagreb 1981. g.
61. "Lirika 1932.", Josip Hitrec-Vladimir Jurčić-Ivan Kovačić, Zagreb 1932. godine.
62. "Ljudi, godine, život", Ilja Erenburg, 3. knjiga, Kultura, Beograd 1964.
66. "Magnum crimen", Viktor Novak, Beograd 1948. g.
67. "Manifest komunističke partije", Karl Marx, Friedrich Engels, Mladost,
Beograd 1973. g.
68. "Marksistička teorija književnosti", Helga Gallas, biblioteka Suvremena misao,
Školska knjiga, Zagreb 1977. g.
69. "Marksističko obrazovanje partijskih kadrova u NOB", Mihajlo Ogrizović,
Zagreb 1988. g.
70. "Marksističko poimanje religije i politike SKJ prema crkvi i religiji", Centar
CK SKH za idejno-teorijski rad, Zagreb, studeni 1976. g.
71. "Marksizam i nacionalno kolonijalno pitanje", Josif Visarionovič Džugašvili
Staljin, Kultura, Zagreb 1947. g.
72. “Masoni”, Anri Dirvil (Henri Durville), KIZ Altera, Beograd 1990. g.
73. "Masoni u Jugoslaviji (1764.-1980.)", Zoran D. Nenezić, Narodna knjiga,
Beograd.
74. “Masonstvo u Hrvata”, Ivan Mužić, Verbum, Split 1997. g.
75. “Masovna psihologija fašizma”, Wilhelm Reich, Ideje, Beograd 1973. g.
76. "Mastering Modern European History", Stuard T. Miller, McMillan, London
1988. godine.
77. “Materijali za ideološki odgoj članova Narodnog fronta”, II. dio, Zagreb 1949.
g.
78. "Mitovi i zatajena povijest", Ljubica Štefan, "Slovo M", Zagreb 1999. godine.
79. "Mitovi utemeljitelji izraelske politike", Roger Garaudy, "Croatiaprojekt",
Zagreb 1998. g.
80. "Moj pradjed Karl Marks", Robert-Jean Longuet, Centar za informacije i
publicitet, Zagreb 1979. g.
81. "Nacionalno pitanje u djelima klasika marksizma i u dokumentima i praksi
KPJ/SKJ", grupa auktora, CDD, Zagreb 1978. g.
82. "Nacionalno pitanje u marksističkoj teoriji i socijalističkoj praksi", Vjekoslav
Koprivnjak, Centar CK SKH za idejno-teorijski rad "Vladimir Bakarić" Politička škola SKH, Zagreb 1988. g.
83. “Narodna vlast u Zagrebu i okolici 1941.-1945.”, Dušan Korać, Progres, Zagreb
1978. g.
84. "Narod peva Titu", Zavod za udženike i nastavu, Beograd 1982. g.
85. "Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941. - 1945.", Zbornik dokumenata,
knjiga I., 1941. godina, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split
1981. g.
86. "Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji", knjiga II., siječanj - srpanj 1942. g.,
Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split 1982. g.
87. "Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji", knjiga III., kolovoz - rujan 1942. g.,
88. "Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji", knjiga IV., listopad - prosinac 1942.
godine, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split 1983. godine.
89. "Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji", knjiga V., siječanj - ožujak 1943. g.,
90. "Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji", knjiga VI., travanj - lipanj 1943. g.,
91. "Narodnooslobodilački rat i socijalistička revolucija 1941. - 1945.", Jovan
Marjanović, Kultura, Beograd 1959. g.
92. "Nastanak Jasenovačkog mita/Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog
rata na području Hrvatske", Josip Jurčević, Biblioteka "Povijest", Sveučilište u
Zagrebu, Hrvatski studij. Zagreb 1998. g.
93. "Naša štampa u borbi za slobodu i izgradnju socijalizma", Ured za informacije
pri predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske, Zagreb 1948. g.
94. "Naša zakletva", Ilja Erenburg, "Naprijed", 1944. g.
95. "Naše pjesme", Izd. Kult. umjetnički otsjek Propagandnog odjela ZAVNOH-a
1943.
96. "NDH u svietlu dokumenata", Marko Sinovčić, "Vratna gora", Buenos Aires
1950. - Zagreb 1998. godine.
97. "NOB, kultura i umjetnost u Hrvatskoj", Institut za historiju radničkog pokreta
Hrvatske i "August Cesarec" - izdavačko poduzeće, Zagreb 1975. g.
98. "O komunističkom odgoju", Mihail Ivanović Kalinjin, "Kultura", Zagreb 1947.
g.
99. "Odmazda", Ilja Erenburg, Izdanje Obl. Odb. JNOF-e za Slav. 1945. g.
100. “Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim
mjesecima života hrvatske narodne države”, Ministarstvo vanjskih poslova
Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb 1942. g.
101. "Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita", Josip Broz Tito, Svjetlost,
Sarajevo 1980. godina.
102. "Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i
socijalistička revolucija", Zajednica institucija za izučavanje novije istorije
naroda i narodnosti Jugoslavije i NIP 'Export-press' ("Mere centralnog komiteta
KPJ u prvoj polovini 1942. godine protiv levog skretanja u politici KPJ /Značaj
aprilske sednice CK KPJ/", Mišo Leković), Beograd 1977. godine.
103. "Osnovni filozofski problemi marksizma", G.V.Plehanov, Epoha, Zagreb
nepoznata godina.
104. "Partizanska knjiga", Vladimir Nazor, Nakladni zavod Matice Hrvatske,
Zagreb 1949. godine.
105. "Partizanska pozornica", Slavko Odić, Zagreb 1946. g.
106. "Pitanja lenjinizma", J.V.Dž. Staljin, Centar društvenih djelatnosti, Zagreb
1981. g.
107. "Pjesme", Jure Kaštelan, IRO Veselin Masleša, Sarajevo 1982. godine.
108. “Pjesme”, Ivan Goran Kovačić, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1948. g.
109. "Pjesme/Pripovijesti/Eseji", Ivan Goran Kovačić, priredila Lina Kežić, Riječ,
Vinkovci 1997. godine.
110. "Poezija narodnooslobodilačke borbe", S. Đorđić, Rad, Beograd 1980. g.
111. "Poezija velikog Oktobra", Izbor i pogovor Dušan Kostić i Lav Zaharov,
Mlado pokolenje, Beograd 1967. godine.
112. "Porijeklo i društvena uloga religije", A. Fiamengo, Novo pokoljenje, Zagreb
1950. g.
113. "Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države", Friedrich Engels,
Kultura, 1950. g.
114. "Pregled istorije novinarstva (200 godina jugoslovenske štampe)", Mihajlo
Bjelica, Književno izdavačka zadruga "Sloboda", Beograd 1968. g.
115. “Pregled srpskog antisemitizma”, Tomislav Vuković i Edo Bojović, Alatir,
Zagreb 1992. g.
116. "Prekrštavanje Srba za vreme Drugog svetskog rata", Sima Simić, kultura,
Beograd 1990. godine.
117. “Priče o Titu”, Miroljub Jevtović, Seljačka sloga, Zagreb 1955. g.
118. "Prilozi nacionalnoj povijesti pedagogije", Mihajlo Ogrizović, Školske
novine, Zagreb 1989. g.
119. "Priručni leksikon", "Znanje", Zagreb 1959.
120. "Proleterska revolucija i komunistička internacionala", Vladimir Iljič
Uljanov Lenjin, Svjetlost, Sarajevo 1975. g.
121. "Proterivanje Srba sa ognjišta 1941.-1945./Svedočanstva", Vladimir Dedijer,
Anton Miletić, Prosveta, Beograd 1989. godine.
122. “Prva – Druga – Treća internacionala/Građa za proučavanje delatnosti triju
Internacionala”, Rad, Beograd 1952. g.
123. “Psihoanaliza i ljevica”, Božo Kovačević, August Cesarec, Zagreb 1989. g.
124. "Razgovor neugodni naroda književnoga", Zvonimir Kulundžić, knjiga I.,
privatna naklada, Zagreb 1952. godine.
125. "Razgovori s Marksom i Engelsom", Hans Magnus Encensberger, Rad,
Beograd 1983. g.
126. "Razgovori s Kočom", Aleksandar Nenadović, Globus, Zagreb, 1989. g.
127. "Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva", Miloš
Obrknežević, posebni otisak iz "Hrvatske revije", München-Barcelona 1979.
godine.
128. "Revolucionarni rat", Milovan Đilas, Književne novine, Beograd 1990. g.
129. "Sećanja Jevreja na logor Jasenovac", Savez jevrejskih opština Jugoslavije,
Beograd 1972. g.
130. "Specijalni poslanik kod Churchilla 1941.- 1946.", W. Averell Harriman, Elie
Abel, "Globus", Zagreb 1978. g.
131. "Spomenica Prvog kongresa pravnika antifašista Hrvatske/Glina 12.-14.
kolovoza 1944.", Savez društava pravnika Hrvatske, Zagreb 1974.
132. "Sporazum Hitler - Staljin", Pero Požar, "Stvarnost", Zagreb 1986. g.
133. "Srpski mit o Jasenovcu", Josip Pečarić, Dom i svijet, Hrvatski informativni
centar, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 1998. godine.
134. “Sto godina ˝Manifesta komunističke partije˝”, Glas rada, Zagreb 1948. g.
135. "Strahote zabluda/Komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu", Ante
Pavelić, Croatiaprojekt, Zagreb 2000. godine.
136. “Stvaranje i razvoj Jugoslovenske armije”, Josip Broz Tito, Glavna politička
uprava JA, Beograd 1949. g.
137. “The Basic Everyday Encyclopedia”, Random House, New York 1954.
godine.
138. "The Origins of the Second World War in Asia and the Pacific", Akira Iriye,
Longman London and New York, 1993. g.
139. "The Oxford Companion to American History", Thomas H. Johnson, Oxford
University Press, New York 1966. godine.
140. "The Second World War/Germany Drives East", knjiga V., Winston Spencer
Churchill, Cassell, London 1965. g.
141. "The Second World War/War Comes to America", knjiga VI., Winston
Spencer Churchill, Cassell, London 1965. g.
142. "Tito o borbenom moralu i političkom radu u oružanim snagama",
Vojnoizdavački zavod, Brograd 1979. g.
143. "The Oxford Companion to American History", Thomas H. Johnson, Oxford
University Press, New York 1966. godine.
144. "Tri novele", August Cesarec, "Dobra knjiga", Zagreb 1964. g.
145. "Truth for Germany / The Guilt Question of the Second World War", Udo
Walendy, Institute for Historical Review, Torrance Ca., USA. 1981. g.
146. "Tuđinske kombinacije oko NDH", Sima Simić, "Kultura", Beograd 1990. g.
147. "U mučilištu-paklu Jasenovac", Đorđe Miliša, Zagreb 1945. g.
148. "Ustaški ministar smrti", Branimir Stanojević, Beograd 1985. g.
149. "Ustaški logori", Mirko Peršen, Globus, Zagreb, 1990. g.
150. "Ustaški zločin genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. g.", knjiga prva,
Milan Bulajić, Rad, Beograd 1988. g.
151. "Varvarstvo u ime Hristovo", Dragoljub R. Živojinović, Beograd 1988. g.
152. "V. I. Lenjin/Izabrana dela", tom II., knjiga prva, "Kultura", Beograd 1950.
g.
153. "Večni pomen/Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih/1945. 1985.
1991.", Sveti arhijerejski sinod SPC", Beograd 1991. g.
154. "ZAVNOH/Zbornik dokumenata 1943.", Institut za historiju radničkog
pokreta Hrvatske, Zagreb 1964. godine.
155. "ZAVNOH/Zbornik dokumenata 1944., prvi dio", Institut za historiju
radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb 1970. godine.
156. “Zbornik dokumenata o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije",
tom V., knjiga 1., NOR u Hrvatskoj, travanj - listopad 1941., Vojnoistorijski
institut, Beograd 1952. g.
157. "Zbornik dokumenata o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije",
tom V., knjiga 2., NOR u Hrvatskoj, studeni - prosinac 1941., Vojnoistorijski
tom V., knjiga 3., NOR u Hrvatskoj, siječanj - ožujak 1942., Vojnoistorijski
tom V., knjiga 5., NOR u Hrvatskoj, lipanj - srpanj 1942., Vojnoistorijski
tom V., knjiga 6., NOR u Hrvatskoj, kolovoz 1942., Vojnoistorijski institut,
Beograd 1954. g.
tom V., knjiga 7., NOR u Hrvatskoj, rujan 1942., Vojnoistorijski institut,
Beograd 1954. g.
tom V., knjiga 10., NOR u Hrvatskoj, prosinac 1942., Vojnoistorijski institut,
Beograd 1955. g.
tom V., knjiga 13., NOR u Hrvatskoj, ožujak 1943., Vojnoistorijski institut,
Beograd 1955. g.
tom V., knjiga 21., NOR u Hrvatskoj, studeni 1943., Vojnoistorijski institut,
Beograd 1958. g.
Beograd 1958. g.
tom V., knjiga 23., NOR u Hrvatskoj, siječanj 1944., Vojnoistorijski institut,
Beograd 1958. g.
tom V., knjiga 24., NOR u Hrvatskoj, veljača 1944., Vojnoistorijski institut,
Beograd 1960. g.
tom V., knjiga 27., NOR u Hrvatskoj, svibanj 1944., Vojnoistorijski institut,
tom V., knjiga 28., NOR u Hrvatskoj, svibanj-lipanj 1944., Vojnoistorijski
institut, Beograd 1963. godine.
tom V., knjiga 34., NOR u Hrvatskoj, listopad 1944., Vojnoistorijski institut,
Beograd 1966. g.
tom V., knjiga 39., NOR u Hrvatskoj, ožujak - svibanj 1945., Vojnoistorijski
tom XI., knjiga 1., Dokumenti I. armije, 1. III. - 15. V. 1945., Vojnoistorijski
174. "Zločini u logoru Jasenovac", dr. Venceslav Celigoj, Zemaljska komisija
Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zagreb 1946. g.
175. “Židovi i kršćani”, Pinchas Lapide, Družba katoličkog apostolata, Zagreb
1982. g.
176. "Život i djelo Ivana Gorana Kovačića", zbornik radova, Globus, Zagreb
1989. godine.
Mladen Ivezić
"Tito's Art of Hatred"
Summary
The introduction reminds of the previous book of the same author under the
title "The Genocide of Croats Has Been Ordered by Tito" where the prooves of the
partisans' military commands for annihilation of Croatian patriots, military,
intelectual, spiritual, financial and other aristocracy and upper and upper-middle
class have been exposed. During the Second World War at least 500.000 such people
from the territory of the Independent State of Croatia were murdered by Tito's
partisans in a totally illegal way. The hundreds thousands of Germans, Italians,
Hungarians and others from the region should be added. United Nations was
instigating, supporting and collaborating in the genocide.
The Communist Fraudalence and Serving to the Great Capital and Imperialism
The origins of the crime have been exposed in the first chapter of the book
"Tito's Art of Hatred". The theory of the communist revolution of Karl Marx and
Friedrich Engels constituted the fundaments of the fraud, jingoism and monger.
When weak, the communists need to gather the masses. Therefore they always
promise the protection of the private propriety, religion, human rights and civil
liberties, freedom of press, national and cultural rights, moralty and other values.
They proclaim that just distribution of the social product is the only goal of the
communist revolution. Otherways they couldn't overtake the leadership of masses
those are unsatisfied by the system but unlikely to destroy all values and commit
war crimes, genocides and similar atrocities in the revolution.
The communist art is basis of such a propaganda.
But the communist have the theory of the gradual revolution, secretly kept in
their leadership. When the government is taken the communist annul all rights and
continue the revolution with atrocities called "the dictatorship of proletariate". The
dictatorship is led and perpertrated by the communist themselves, of course. The
atrocities continue, made by the top of communist party and state. That is the
second phase (grade) of the communist revolution.
Author states the questions; whome helped Marx and Engels by breaking all
traditions in small countries and peoples, by humilliating all religions (mostly the
catholic and muslim ones), denying the necessity of (but not the imperialistic!) states,
by spitting on family and other values so necessary for simple people. How did it
come that they lived so well and comfortably in the greatest imperialistic United
Kingdom, pretending to fight imperialism itself?
The conclusion is simple and obvious. Marx & comp. worked for the great
capital and imperialism of the West.
The second chapter deseribes the usage of the theory in the Russian
revolutions and the time after them. Lenin as well as Stalin applied the theory of
Marx and Engels and abused the horrors of the First World War and the wrongs of
the Russian Empire. They instigated the suffering classes, the subdued nations and
religions and the deprived groups in order to crash down the Emperor and, after
that, even the democracy in Russia.
Consequently following the marxism, Lenin's and Stalin's "Russian Socialdemocratic Workers' Party" participated in the Russian parliament, but was always
ready to destroy it (calling it "parlamentarian cretenism"). They promised everything
to every unsatisfied group and overtook the power. After that the annuled all
individual and group rights and introduced the terror of "the dictatorship od
proletariate".
Of course, the literature and other arts of not very gifted communist creators
contributed to that effort. Although Lenin, Stalin and other leaders had a good taste,
they simply had to use artistic pieces for revolutionary goals.
"Proletkult" was a platform restrained to themes and even creators of only
industrial workers. It was used on the beginning of the October Revolution.
Afterwards the peasants became necessary for defence of Soviet Russia (Union of
Soviet Socialistic Republics) and the basis spread.
When the Soviet government established it changed the cultural policy.
Demagogy stayed, but now coated with false glamour of "social-realism". In those
times the western communists became too much pushing, eagerly wanting to
produce any kind of bloody revolution in their countries. Not only arts but
psychoanalasis too were the means of those western communists headed and
represented in large majority by Jews.
Serbian Leadership and anti-Croatian Hegemony and Jingoism in Both "Democratic" and Communist
Yugoslavia
The Yugoslav communists followed the suite, as is described in the third
chapter of the book "Tito's Art of Hatred". Additional pattern appeared; the
hegemony of the strongest and the most constitutive (i. e. hegemonistic and
jingoistic) nation in the multinational state. As well as in the USSR the communists
in Yugoslavia found the stronghold in one nation - Serbs an one religion - orthodoxy.
During the interwar period after some hesitation and the Soviet pression, the
Yugoslav communist reluctantly pointed out the slogans of national equality. But,
they constantly worked on strongly centralised communist party.
From August 1939 till June 22nd 1941 the Russian as well as Yugoslav
communists were allies of National-socialist Germany. That was clearly visible in
both; the communist policy and newspapers.
In the fourth chapter the communist interwar poetics, esthetics, ethics and
the other items that had been analysed on the very beginning of the book have been
presented.
During the Second World War the communist movement continued to be
organized on the military pattern and subordination. As the Serb dominated
Yugoslavia crashed (in 12 days of April 1941), the majority of enemies od the
Independent State of Croatia were Serbs and their orthodox friends Montenegrins.
Fighting Germany, Jews were included, as the foes of the Independent State of
Croatia.
How the Genocide of Croats Was Propagated and Instigated during the Second World War
The biggest chapter, the fifth one, of the book describes the mass media of
Tito's partisans during the World War the Second. In more than 300 titles of
newspapers and magazines and more than 500 books and booklets that were issued
since 1941 till 1945 the communists spread very precise and strict propaganda based
on all frauds and genocidal strategies of Marx, Engels, Lenin, Stalin and other
theoreticians and practical leaders of revolution.
The propaganda was simultaneously glorifiing the communist struggle,
promising freedom, selfgovernment, national independence and rights, democracy,
human rights and civil liberties, faith and religion freedom as well as was preparing
"coup de morte" to all those values of really democratic society. Educated by the
theory and praxis of old communists, the Yugoslav ones knew very well that they
could build a strong communist state only if they decapitate the Croatian and other
independence-seaking nations. That was possible only by using genocide of Croats in
favour of Serbs.
Step by step, those phases of communist revolution were visiable in their press
and have been presented in the fifth chapter of the book. The press and all other
sorts of propaganda were methodically deceiving the consumers by promising more
and more. Simultaneously they were transitioning into the threats and genocide
monger and instigations. First they promised all rights even to Croats if they desert
the Croatian army and go to partisans. Finally they instigated and ordered the
genocide of Croats, what is clearly visiable from hundreds of news articles presented
in the chapter.
The partisans, led mostly by Serbs and Jews song such songs, wrote such
articles and stories proclaimed such speeches and commands, that the genocide
simply had to take place. They were singing that they would like to eat enemy's
meat, wrote "kill the captives as the mad dogs" and ordered the murder of every "foe's
servant" as the "people's enemy".
Such a policy was widely proclaimed in some ten thousand articles of titoistic
newspapers and booklets during the Second World War. It had to be notorious to
West and do called antifascists and democrats.
In the 6th chapter some "black propaganda" myths have been presented. The
genocide was founded on the myths. For example; the myth of the 12 years old Serb
boy named Boshko Buha killing Croats and being killed in fight. The democratic
Croatian leaders were accused of being guilty for the fabricated war crimes of
Croatian forces of order although the leaders of democrats spent the War in prison!
Even the Catholic Church in Croatia was accused for real and fabricated war
crimes of some individual revengers from the side of the Independent State of
Croatia. The late Italian newsman Curzio (Kurt) Malaparte wrote a book accusing
the leader of the Independent State of Croatia of collecting and even eating the
human (Serb) eye-balls. Malaparte publicly confessed that it was just a fruit of
imagination. But the myth remained as the truth in all Yugoslav and Serbian schoolbook of history. There are the hundreds of such false accusations of Croats as real
human blood-drinkers or blood-suckers, human meat-eaters etc.
Every such story is without any concrete item, about perpertrators, victims,
witnesses, place, circumstances, time ect. But, every one of them was strongly used
in motivating and instigating the genocide of Croats commited during the Second
World War and started but not ended during the 1990-ies.
The goal was not only to destroy the Independent State of Croatia, as
allegedly nazi, but to decapitate the whole Croatian people at all, too. The
communist (antifascist) propaganda was all aimed to that goal.
United Nations Has Been the Perpetrator and Accessary in the Genocide of Croats
The 7th chapter describes the continuation of the communist fraud converted
to the nude crime of totalitarism after the Second World War. Even after the
capitulation of Croatian forces approximately a half of million of Croatians were
murdered in the genocide in the year 1945. Even in the following decades another
tens of thousands members of antiyugoslav peoples were illegaly murdered by the
titoistic police and military forces..
The United Nations supported these actions. It helped the genocide of Croats in
order to save Yugoslavia as a mean against Germany. It even assisted the
communist Yugoslavia although the communist ideology as well as policy was
against democracy.
Churchill knew well the facts. He knew that Tito was going to commit the
genocide of Croats as well as to stay on the Soviet side. Good connoisseur of Tito's
ideas and policy, Brigadier Fitzroy Maclean informed him of those.
"Do you intend", Churchill asked, "to make Yugoslavia your home after the
war?".
Maclean answered: "No".
Churchill responded: "Neither do I. And, that being so, the less you and I worry
about the form of Government they set up the better".
Croatians were served for victims to the united forces of capitalism and
communism in order to get Yugoslavia restored. The genocide was ordered and
propagated by both; so called democrats, as well as by communists.
The syndrom of collaboration of two allegedly opposite sides continued till
nowadays. United Nations was supporting communist Yugoslavia totally ignoring
the fact of it's genocidal policy and disregard of all legal principles and Croatian
appeals for democracy.
The hundreds of thousands of people were killed during the Serbian
agression against the other nations of former Socialist Federative Republic of
Yugoslavia in 1990-ies, as a result of the support. Nevertheless the UN are
prosecuting only the important members of the attacked nations. Nevertheless the
UN still have being tried to extort the new Yugoslavia under every cost!
Tito was just a small yet a bloody apprentice of the great master of the masskilling; Winston Spencer Churchill, but the imperialistic way of thinking is still
existing. Now it is transformed in various types of mass-media, pornography,
speculative capitalism, usury, IMF black-mailing, USA war threats and attacks and
regional war-provocations etc.
But the independent, catholic, traditional and honest Croatia is still on the
way.
One of the most famous phrases of the Second World War was said by the
Chetniks' leader, Serbian general and great Croatofob, Draža Mihailović: "The
English want to fight to the last Serbian".
Croats can sadly say: "The UN want to fight untill the last Croatian patriot is
killed".

Mladen Ivezic

Transcription

Similar documents

Posvet - vabilo

1. PDF dokument

IZGNANI Z DOMOV - Muzeji Radovljiške Občine

Poslovilni govor predsednika skupnosti partizanskih pomorščakov

partizani so klali z nozi - safaric

nebo in zemlja za svobodo

Trasferisci file

TS0810-05-K1:Primorski dnevnik

Kranjčan 2011 - KS Kranj Center

Poti ob žici in njene 60-letne tradicije

Opći upravni postupak i postupak inspekcijskog nadzora

letak prireditve

potujoča razstava o dobrih ljudeh

Junačke žrtve

Pogodba o sofinanciranju OP IPA SI-HR

cijela knjiga

posebni kazenski bataljoni

ogledi 7 - Helsinki Committee for Human Rights in Serbia

HISTORIJSKA ČITANKA 4 Drugi svjetski rat

javna nabava za društveni razvoj

istaknute osobe radničkog i komunističkog pokreta

I. Uvod