Preuzmi knjigu

Transcription

Preuzmi knjigu

FACULTE DES LETTRES ET DES SCIENCES HUMAINES
DE SARAJEVO
TRAVAUX
TOME 3
(Histoire, Histoire de l’art, Archéologie)
SARAJEVO
2014
FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU
RADOVI
KNJIGA 3
(Historija, Historija umjetnosti, Arheologija)
Ova knjiga Radova posvećena je
prof. dr. Ibrahimu Karabegoviću (1931-2011)
SARAJEVO
2014
RADOVI
Filozofskog fakulteta u Sarajevu
(Historija, Historija umjetnosti, Arheologija)
Knjiga 3
2014.
Ova knjiga Radova posvećena je prof. dr. Ibrahimu Karabegoviću (1931-2011)
REDAKCIONI ODBOR
Salih Fočo, Dubravko Lovrenović, Pejo Ćošković, Zijad Šehić, Vesna MušetaAščerić, Husnija Kamberović, Salmedin Mesihović, Senadin Musabegović,
Asja Mandić, Aida Abadžić-Hodžić, Mirza Hasan Ćeman, Snježana Vasilj
REDAKCIJA
Enes Pelidija, Esad Kurtović, Edin Radušić, Aladin Husić,
Amila Kasumović, Fahd Kasumović, Amra Šačić, Adnan Kaljanac,
Haris Dervišević, Andrea Baotić, Amir Duranović, Emir O. Filipović
SEKRETAR REDAKCIJE
Emir O. Filipović
UREDNIK
Esad Kurtović
aučna gledišta u pojedinim prilozima odraz su stavova autora,
N
a ne nužno i Redakcije časopisa.
vaj broj Radova dio je izdavačke aktivnosti
O
Filozofskog fakulteta u Sarajevu planirane za 2013. godinu.
IN MEMORIAM
prof. dr. Ibrahim Karabegović
(1931-2011)
•5•
sadržaj
Sadržaj
Riječ redakcije.............................................................................................. 15
Amila Kasumović, Životni put prof. dr. Ibrahima Karabegovića
(5. juni 1931 – 27. august 2011)............................................................................... 17
OKRUGLI STOL
ŽENE U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
Pejo Ćošković, Krstjanice, bosanske redovnice, u očima suvremenika....................... 23
Elmedina Duranović, Žene iz Bosne na tržištu roblja u Dubrovniku 1279-1301....... 47
Enes Dedić, Učestalost ženskih imena u srednjovjekovnoj Bosni................................ 63
Narcisa Semić, Predstava žena na stećcima u srednjovjekovnoj Bosni....................... 75
Slaven Tadić, Nakit i nošnja žena u srednjovjekovnoj Bosni...................................... 85
Irfan Teskeredžić, Dvorske dame u srednjovjekovnoj Bosni....................................... 93
Nedim Rabić, Maria ...von Bosnien, bosanska vojvotkinja – njemačka grofica...... 105
Amer Sulejmanagić, “Anna de Bosna, de regno Dalmacie” –
Ana od Švidnice (1339-1362).................................................................................. 131
Dženan Dautović, Bosansko-ugarski odnosi kroz prizmu braka
Ludovika I Velikog i Elizabete, kćerke Stjepana II Kotromanića............................. 141
Amer Dardagan, O bugarskim princezama na bosanskom
dvoru sa posebnim osvrtom na kraljicu Doroteju...................................................... 159
Emir O. Filipović, Kćerka i unuk bosanskog vladara?
Prilog prosopografiji i heraldici Kotromanića........................................................... 169
Marjan Drmač, Kraljevske svadbene svečanosti u srednjovjekovnoj Bosni................ 185
Husein Sejko Mekanović, Portret i nadgrobna ploča bosanske
kraljice Katarine Kotromanić (1425-1478) u Rimu............................................... 199
Senja Mahinić, Životni put posljednje bosanske kraljice Mare,
nakon propasti Bosanskog kraljevstva....................................................................... 211
Semir Hambo, Samostalnost u poslovnoj inicijativi dvije
bosanske vojvotkinje: Jelena Hranić i Jelena Nelipčić............................................... 225
Esad Kurtović, Najmljeno dojenje i odgoj malodobne djece u
Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu u razvijenom srednjem vijeku.......................... 235
•7•
sadržaj
Dževad Drino – Benjamina Londrc, Posebnost pravnog položaja
žene u bosanskom srednjovjekovlju............................................................................ 253
ČLANCI I RASPRAVE
Amra Šačić, Mithraism in the territory of today’s Herzegovina............................... 263
Edin Veletovac, Kasnoantičke bazilike u Bosni i Hercegovini.................................. 277
Esad Kurtović, Vlasi Pilatovci.................................................................................. 301
Amila Kasumović, Čovjek iz sjene: Eugen Sladović pl. Sladoevički........................ 311
Mitsutoshi Inaba, Obitelj u modernoj Bosni i Hercegovini iz
perspektive pedagogije Herberta Spencera................................................................. 321
Amir Kliko, Prilog proučavanju stradanja Bošnjaka i
Hrvata Prijedora 1992............................................................................................. 341
Mesud Šadinlija, Prsten za glavu aždaje: Sarajevo u
strateškim ciljevima Republike Srpske 1992-1995................................................... 355
PRIKAZI, RECENZIJE I OSVRTI
Ivana Božić, Veljko Paškvalin, Antički sepulkralni spomenici s
područja Bosne i Hercegovine, ANUBiH, Djela, Knj. LXXXIII,
Centar za balkanološka ispitivanja, Knj. 9, Sarajevo, 2012, 543 str....................... 387
Dženan Brigić, Salmedin Mesihović, Rimski vuk i ilirska zmija. Posljednja
borba, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2011, 495 str.................................. 392
Edin Veletovac, Нада Зечевић, Византија и Готи на Балкану
у IV i V веку, Византолошки институт САНУ, Посебна издања,
књ. 26, Београд, 2002, 220 str................................................................................. 395
Midhat Dizdarević, Емина Зечевић, Мраморје. Стећци у западној Србији,
Српско археолошко друштво, Посебна издања 3, Београд, 2005, 224 str............ 400
Midhat Dizdarević, Емина Зечевић, Накит Новог Брда – из
Археолошке збирке позног средњег века | Jewelry from Novo Brdo –
From the Archaeological Collection of the Late Middle Ages, Народни
музеј у Београду, Београд, 2006, 301 str.................................................................. 405
Senja Mahinić, Esad Kurtović, Vlasi Bobani, Društvo za proučavanje
srednjovjekovne bosanske historije, Posebna izdanja, knj. I, sv. 1,
Sarajevo, 2012, 162 str............................................................................................. 409
•8•
sadržaj
Emir O. Filipović, Jagoda Jurić-Kappel, Bosnien im Spiegel älterer Schriften.
Philologisch-linguistische Studien | Bosna u ogledalu starije pismenosti.
Filološko-lingvističke studije, Liaunigg, Wien, 2013, str. 172.................................. 412
Enes Dedić, Zrinka Pešorda Vardić, U predvorju vlasti. Dubrovački antunini
u kasnom srednjem vijeku, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku
– Hrvatski institut za povijest, Zagreb-Dubrovnik, 2012, 240 str........................... 415
Irfan Teskeredžić, Dubravko Lovrenović, Bosanska kvadratura kruga,
Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2012, 495 str.............................................................. 418
Enes Dedić, Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 1:
Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva, Svezak 2:
Vlasteoski rodovi (A-L), Svezak 3: Vlasteoski rodovi (M-Z), Zavod za
povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Posebna izdanja, Serija:
Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice, Knjiga 17, Svezak 1-3,
Zagreb-Dubrovnik, 2011-2012, 352, 336, 384 str.................................................. 421
Enes Dedić, Zbornik radova: Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom
srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva, ur. Ante Birin, Hrvatski institut
za povijest – Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu,
Zagreb – Sarajevo, 2013, 294 str............................................................................. 425
Nedim Rabić, Miroslav Palameta – Miro Raguž – Marinko Šutalo,
Tajna Boljuni | The Mystery of Boljuni, Stolac, 2012, 170 str................................. 429
Зоран Ракић, Љиљана Шево, Црква Рођења светог Јована Претече
у Стоном Београду, Арт принт, Бања Лука, 2011, 254 стр............................. 432
Lorens Kugić, Mustafa Spahić – Osman Lavić, Reis Mehmed
Teufik efendija Azabagić, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013, 280 str............................ 435
Lorens Kugić, Bosna i Hercegovina 1941: novi pogledi (Zbornik radova),
Institut za istoriju, Posebna izdanja, Knjiga 9, Sarajevo, 2012, 259 str.................. 438
Sanja Gladanac, Davor Kovačić, Redarstveno-obavještajni sustav
Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945. godine, Hrvatski
institut za povijest, Zagreb, 2009, 328 str................................................................ 441
Mitsutoshi Inaba, Stefan Willer – Sigrid Weigel – Bernhard Jussen (Hg.),
Erbe Übertragungskonzepte zwischen Natur und Kultur,
Suhrkamp, Berlin, 2013, 274 str.............................................................................. 444
Enes Dedić, Pedeset godina Centra za balkanološka ispitivanja Akademije
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1963. – 2013. (istorijat i
bibliografija izdanja), ur. Dževad Juzbašić, prir. Melisa Forić – Minela Đelmo,
ANUBiH CBI, Sarajevo, 2013, 170 str.......................................................................... 450
•9•
sadržaj
Nedim Rabić, Ekonomska i ekohistorija: časopis za gospodarsku povijest i
povijest okoliša, br. 6, Zagreb – Samobor, 2010, 271 str.......................................... 453
Dženan Dautović, Иницијал – Часопис за средњовековне студије, књ. 1,
Центар за напредне средњовековне студије, Београд, 2013, 348 str................... 456
AKTIVNOSTI ODSJEKA ZA HISTORIJU
Kemal Abdić, Okrugli stol “Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije
Milanskog edikta”, Filozofski fakultet u Sarajevu, 7. maj 2013. godine................... 463
Dženan Dautović, Šesta bijenalna konvencija Asocijacije za izučavanje
perzijaniziranih društava (Sixth Biennial Convention of Persianate
Societies), Sarajevo, 1 – 6. septembar 2013. godine.................................................. 469
Dženan Dautović, Izvještaj o radu Društva za proučavanje
srednjovjekovne bosanske historije za 2012. i 2013. godinu..................................... 473
Dženan Dautović, Okrugli stol “Žene u srednjovjekovnoj Bosni”,
Filozofski fakultet u Sarajevu, 29. novembar 2012. godine...................................... 477
Dženan Dautović, Obilježavanje 550 godina od pada
srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva (1463 – 2013)........................................... 481
Amila Kasumović, Znanstveni skup “Nijemci u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini – Nova istraživanja i perspektive | Die Deutschen in
Kroatien und Bosnien und Herzegowina – Neue Forschungen
und Perspektiven”, Filozofski fakultet u Sarajevu,
4-5. oktobar 2013. godine......................................................................................... 487
In memoriam
Emir O. Filipović, In memoriam Tibor Živković.................................................... 495
Diplomirani studenti Prvog i Drugog ciklusa po Bolonjskom sistemu
studiranja na Odsjeku za historiju, Katedri Historija umjetnosti i
Katedri Arheologija (2012-2013)............................................................... 499
Spisak suradnika........................................................................................ 505
Upute autorima za oblikovanje priloga....................................................... 506
• 10 •
sadržaj
Contents
A word from the Editor.......................................................................................................15
Amila Kasumović, The Life Path of prof. dr. Ibrahim Karabegović
(5th June 1931 – 27th August 2011)........................................................................... 17
ROUND TABLE
WOMEN IN MEDIEVAL BOSNIA
Pejo Ćošković, Krstjanice, Bosnian nuns, in the eyes of contemporaries.......................23
Elmedina Duranović, Women from Bosnia on the Slave Market in
Dubrovnik 1279-1301............................................................................................... 47
Enes Dedić, Frequency of Female Names in Medieval Bosnia................................... 63
Narcisa Semić, Representations of Women on the Stećci of Medieval Bosnia............. 75
Slaven Tadić, Jewellery and Clothing of Women in Medieval Bosnia........................ 85
Irfan Teskeredžić, Court Ladies in Medieval Bosnia................................................. 93
Nedim Rabić, Maria …von Bosnien: Bosnian Dutchess – German Countess......... 105
Amer Sulejmanagić, “Anna de Bosna de Regno Dalmacie” –
Anna of Schweidnitz (1339-1362).......................................................................... 131
Dženan Dautović, Relations between Bosnia and Hungary through the
prism of the Marriage between Louis the Great and Elizabeth,
the Daughter of Stjepan II Kotromanić..................................................................1441
Amer Dardagan, Bulgarian Princesses on the Bosnian Court with
special regard to Queen Doroteja.............................................................................. 159
Emir O. Filipović, The Daughter and Grandson of a Bosnian ruler?
A Contribution to the Prosopography and Heraldry
of the Kotromanić dynasty....................................................................................... 169
Marjan Drmač, Royal Nuptial Festivities in Medieval Bosnia................................. 185
Husein Sejko Mekanović, The Portrait and Tombstone of Bosnian
Queen Katarina Kotromanić (1425-1478) in Rome............................................... 199
Senja Mahinić, The Life of the Last Bosnian Queen Mara after the
fall of the Bosnian Kingdom...................................................................................... 211
Semir Hambo, The Independece in Business Initiative of two Bosnian
Dutchessess: Jelena Hranić and Jelena Nelipčić........................................................ 225
• 11 •
sadržaj
Esad Kurtović, Breastfeeding for Hire and the upbringing of Under-Age
Children in Dubrovnik and its Hinterland in the Late Middle Ages...................... 235
Dževad Drino – Benjamina Londrc, The Particularity of the Legal
Position of Women in Medieval Bosnia.................................................................... 253
ARTICLES AND TREATISES
Amra Šačić, Mithraism in the territory of today’s Herzegovina............................... 263
Edin Veletovac, Late Antique Basilicas in Bosnia and Herzegovina....................... 277
Esad Kurtović, The Pilatovci Vlachs........................................................................ 301
Amila Kasumović, The Man from the Shadows:
Eugen Sladović pl. Sladoevički.................................................................................. 311
Mitsutoshi Inaba, The Family in Modern Bosnia and Herzegovina
from the perspective of the Pedagogy of Herbert Spencer........................................... 321
Amir Kliko, A Contribution to the Study of the Suffering of
Bosniaks and Croats of Prijedor in 1992.................................................................. 341
Mesud Šadinlija, A Ring for the Head of a Dragon: Sarajevo in the
Strategic Goals of Republika Srpska 1992-1995...................................................... 355
BOOK REVIEWS AND RECENSIONS
Ivana Božić, Veljko Paškvalin, Antički sepulkralni spomenici s
područja Bosne i Hercegovine, ANUBiH, Djela, Knj. LXXXIII,
Centar za balkanološka ispitivanja, Knj. 9, Sarajevo, 2012, 543 str....................... 387
Dženan Brigić, Salmedin Mesihović, Rimski vuk i ilirska zmija. Posljednja
borba, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2011, 495 str.................................. 392
Edin Veletovac, Нада Зечевић, Византија и Готи на Балкану
у IV i V веку, Византолошки институт САНУ, Посебна издања,
књ. 26, Београд, 2002, 220 str................................................................................. 395
Midhat Dizdarević, Емина Зечевић, Мраморје. Стећци у западној Србији,
Српско археолошко друштво, Посебна издања 3, Београд, 2005, 224 str............ 400
Midhat Dizdarević, Емина Зечевић, Накит Новог Брда – из Археолошке
збирке позног средњег века | Jewelry from Novo Brdo – From the
Archaeological Collection of the Late Middle Ages, Народни музеј у Београду,
Београд, 2006, 301 str.............................................................................................. 405
• 12 •
sadržaj
Senja Mahinić, Esad Kurtović, Vlasi Bobani, Društvo za proučavanje
srednjovjekovne bosanske historije, Posebna izdanja, knj. I, sv. 1,
Sarajevo, 2012, 162 str............................................................................................. 409
Emir O. Filipović, Jagoda Jurić-Kappel, Bosnien im Spiegel älterer Schriften.
Philologisch-linguistische Studien | Bosna u ogledalu starije pismenosti.
Filološko-lingvističke studije, Liaunigg, Wien, 2013, str. 172.................................. 412
Enes Dedić, Zrinka Pešorda Vardić, U predvorju vlasti. Dubrovački antunini
u kasnom srednjem vijeku, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku
– Hrvatski institut za povijest, Zagreb-Dubrovnik, 2012, 240 str........................... 415
Irfan Teskeredžić, Dubravko Lovrenović, Bosanska kvadratura kruga,
Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2012, 495 str.............................................................. 418
Enes Dedić, Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 1:
Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva, Svezak 2:
Vlasteoski rodovi (A-L), Svezak 3: Vlasteoski rodovi (M-Z), Zavod za
povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Posebna izdanja, Serija:
Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice, Knjiga 17, Svezak 1-3,
Zagreb-Dubrovnik, 2011-2012, 352, 336, 384 str.................................................. 421
Enes Dedić, Zbornik radova: Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom
srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva, ur. Ante Birin, Hrvatski institut
za povijest – Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu,
Zagreb – Sarajevo, 2013, 294 str............................................................................. 421
Nedim Rabić, Miroslav Palameta – Miro Raguž – Marinko Šutalo,
Tajna Boljuni | The Mystery of Boljuni, Stolac, 2012, 170 str................................. 429
Зоран Ракић, Љиљана Шево, Црква Рођења светог Јована Претече
у Стоном Београду, Арт принт, Бања Лука, 2011, 254 стр............................. 432
Lorens Kugić, Mustafa Spahić – Osman Lavić, Reis Mehmed
Teufik efendija Azabagić, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013, 280 str............................ 435
Lorens Kugić, Bosna i Hercegovina 1941: novi pogledi (Zbornik radova),
Institut za istoriju, Posebna izdanja, Knjiga 9, Sarajevo, 2012, 259 str.................. 438
Sanja Gladanac, Davor Kovačić, Redarstveno-obavještajni sustav
Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945. godine, Hrvatski
institut za povijest, Zagreb, 2009, 328 str................................................................ 441
Mitsutoshi Inaba, Stefan Willer – Sigrid Weigel – Bernhard Jussen (Hg.),
Erbe Übertragungskonzepte zwischen Natur und Kultur,
Suhrkamp, Berlin, 2013, 274 str.............................................................................. 444
• 13 •
sadržaj
Enes Dedić, Pedeset godina Centra za balkanološka ispitivanja Akademije
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1963. – 2013. (istorijat i
bibliografija izdanja), ur. Dževad Juzbašić, prir. Melisa Forić – Minela Đelmo,
ANUBiH CBI, Sarajevo, 2013, 170 str.......................................................................... 450
Nedim Rabić, Ekonomska i ekohistorija: časopis za gospodarsku povijest i
povijest okoliša, br. 6, Zagreb – Samobor, 2010, 271 str.......................................... 453
Dženan Dautović, Иницијал – Часопис за средњовековне студије, књ. 1,
Центар за напредне средњовековне студије, Београд, 2013, 348 str................... 456
ACTIVITIES OF THE HISTORY DEPARTMENT
Kemal Abdić, Round table “The Lands of the Ancient Illyricum before and after
the Edict of Milan”, Faculty of Philosophy in Sarajevo, 7th of May 2013.................. 463
Dženan Dautović, Sixth Biennial Convention of Persianate Societies,
Sarajevo, 1st – 6th of September 2013........................................................................ 469
Dženan Dautović, Report about the Activities of the Society for the
Study of Medieval Bosnian History for 2012 and 2013........................................... 473
Dženan Dautović, Round table “Women in Medieval Bosnia”,
Faculty of Philosophy in Sarajevo, 29th of November 2012....................................... 477
Dženan Dautović, Marking of the 550th Anniversary of the fall
of the Bosnian Kingdom (1463 – 2013).................................................................. 481
Amila Kasumović, Scientific conference “Germans in Croatia and
Bosnia and Herzegovina – New research and perspectives”,
Faculty of Philosophy in Sarajevo, 4th – 5th of October 2013..................................... 487
In memoriam
Emir O. Filipović, In memoriam Tibor Živković......................................................... 495
Graduate students of the First and Second cycle of the Bologna
system of education at the History Department, the Chair
for the History of art and the Chair for Archaeology (2012-2013)............. 499
List of contributors.................................................................................... 505
Instructions for authors.............................................................................. 506
• 14 •
riječ redakcije
Riječ Redakcije
Poštovani čitaoci.
Treći broj naših Radova odražava praksu dvogodišnjeg izlaženja koja postaje
prepoznatljivom i ustaljenom. Ovaj broj posvećujemo našem nedavno preminulom
prof. dr Ibrahimu Karabegoviću (1931-2011). Iako kao već dokazani i istaknut naučni radnik, profesor Karabegović došao je na Odsjek za historiju kada je to bilo
najpotrebnije, u presudnim trenucima ratne opsade Sarajeva. Njegovo ranije bogato
naučno i radno iskustvo u Institutu za istoriju sa većim brojem iskusnih i mlađih
naučnih saradnika omogućilo mu je lakše prilagođavanje u novoj sredini i rad sa
kolegama i studentima koji su ga svesrdno prihvatili. Profesor Karabegović ostavio
je značajnog traga u preživljavanju, stabilizaciji imidža i nastavnoj i naučnoj obnovi
Odsjeka za historiju. Kao šef Odsjeka istrajno se zalagao za njegovo pozicioniranje među najvažnijim naučnim institucijama u Bosni i Hercegovini. Ovim brojem
Radova izražavamo duboku zahvalnost našem Šefu i Profesoru. Biranim riječima o
profesoru Karabegoviću dr. Amila Kasumović otvara stranice našeg časopisa.
Rubrike koje nudi naš časopis i koje odražavaju djelatnost Odsjeka za historiju i
katedri Historija umjetnosti i Arheologija započinjemo prezentacijom izlaganja sa
okruglog stola posvećenog temi Žene u srednjovjekovnoj Bosni kojeg je organiziralo
i njegove rezultate za štampu pripremilo Društvo za proučavanje srednjovjekovne
bosanske historije. Ustaljenim rubrikama u kojima je svoj doprinos dao veći broj
autora, studenata svih ciklusa, saradnika i nastavnika, pripadaju Članci i rasprave,
Prikazi, recenzije i osvrti, Izvještaji i pregled Aktivnosti Odsjeka za historiju. Na
kraju časopisa, u rubrici In memoriam, prisjećamo se nedavno rano preminulog istaknutog djelatnika i našeg prijatelja dr. Tibora Živkovića.
U ime Redakcije koristim priliku da se zahvalim autorima na njihovim doprinosima i našoj kući, Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na omogućavanju izlaženja ovog broja. Za očekivati je da će ponuđeni sadržaji opravdati uložene
napore i predstavljati prijatne trenutke za ljubitelje historije, historije umjetnosti i
arheologije.
Esad Kurtović
Urednik
• 15 •
amila kasumović
Životni put prof. dr. Ibrahima Karabegovića
(5. juni 1931 – 27. august 2011)
•
Postoje ljudi koji ostave dubog trag u našem sjećanju. To su ljudi čije šale, zgode
i nezgode rado prepričavamo, čijoj se jednostavnosti i neposrednosti uvijek iznova
divimo. Njihov odlazak ostavlja prazninu i sjetu.
Profesora Karabegovića srela sam prvi put kao studentica četvrte godine. Mojoj
generaciji je ostao u sjećanju po lakoći kojom je pripovijedao povijest Jugoslavije,
ubacujući uzgred neku prikladnu šalu i anegdotu. Nedugo nakon toga smo postali
kolege; istina, vrlo kratko jer je profesor otišao u penziju, a ja sam naslijedila njegov
kabinet: soba broj 139. Sudbina je htjela da povodom profesorova odlaska u penziju
upravo ja napišem njegovu biografiju i bibliografiju. Tada sam došla na ideju da uradimo i jedan intervju, koji neću nikada zaboraviti. Taj mi je intervju dao mogućnost
da doživim Ibrahima Karabegovića kao čovjeka, a ne samo kao profesora. Upravo
zbog toga, nikada mi neće biti teško pisati o profesoru Karabegoviću.
Profesor Ibrahim Karabegović rođen je 5. juna 1931. godine u Modriči, gdje je
završio osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje je nastavio u Banjoj Luci, Doboju
i Derventi. Studij historije je upisao na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Diplomirao je 1956. godine. Postdiplomski studij je nastavio na Filozofskom
fakultetu u Beogradu, gdje je 1966. godine odbranio magistarski rad Rascjep u radničkom pokretu BiH 1919-1920. godine. Deset godina poslije je odbranio i doktorsku
disertaciju Reformizam u radničkom pokretu u Bosni i Hercegovini između dva svjetska
rata (1919-1941). Disertacija je odbranjena na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Nakon završenog studija historije, profesor Ibrahim Karabegović se vratio u rodni kraj, gdje je radio kao profesor historije u osnovnoj školi i gimaniziji. Godine
1963. je primljen na mjesto asistenta na Institutu za istoriju radničkog pokreta (danas Institut za istoriju). Zvanje naučnog savjetnika je stekao 1985. godine. U narednom periodu je biran na poziciju direktora Instituta, u dva navrata. Također, bio je
glavni i odgovorni urednik časopisa Prilozi, koje je izdaje Institut za istoriju.
Od 1994. godine je bio angažiran na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u
Sarajevu. Biran je u zvanje redovnog profesora. Držao je nastavu iz predmeta Istorija
• 17 •
amila kasumović
Jugoslavije. Profesor Karabegović je bio mentor za nekoliko magistarskih radnji i
doktorskih disertacija. Također, bio je i član komisija za određeni broj magistarskih
i doktorskih radnji koje su odbranjene na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te Filozofskom fakultetu u Zadru.
Predmet profesorovog naučnog interesovanja predstavljali su problemi iz socijalne povijesti i povijesti reformističkog radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini. Rezultat njegova naučnog angažmana su dvije knjige (Radnički pokret u Bosni
i Hercegovini između revolucionarne i reformističke orijentacije 1909-1929. godine,
Svjetlost, Sarajevo1973; Reformistički pravac u radničkom pokretu Bosne i Hercegovine 1919-1941, Svjetlost, Sarajevo 1979). Pojavio se kao koautor u još šest izdanja,
objavio je značajan broj naučnih i stručnih radova, prikaza i ocjena u respektabilnim
časopisima kao što su Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Prilozi
Instituta za istoriju, Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika i sl.
Nagrade Veselin Masleša i 27. juli predstavljaju krunu profesorova naučnog i
društvenog angažmana.
Umro je 27. augusta 2011. godine, sedam godina nakon što je penzioniran. Ostavio je dubok trag u sjećanjima svojih kolega i prijatelja, ostavio je toplinu u srcima
onih koji su ga poznavali, ostavio je djelić svoje ljudskosti da nas podsjeća na ono što
je uistinu bitno.
• 18 •
OKRUGLI STOL
ŽENE U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
Izlaganje sa znanstvenog skupa (Conference paper)
27-87.645-055.2(497.6)“04/14”
Pejo Ćošković
Krstjanice, bosanske redovnice, u očima suvremenika*
•
Apstrakt: Rad je zamišljen kao prilog razmatranju velike teme o položaju i ulozi žene u
srednjovjekovnom bosanskom društvu. S obzirom na činjenicu da je ta tema iznimno široka
i sveobuhvatna, autor je svoju znatiželju usmjerio prema posebnoj skupini koja je svojim
životnim pozivom i djelovanjem u službi drugih uživala veliki ugled, ali joj sve to nije osiguralo pozornost suvremenika. Riječ je o ženi u crkvi, točnije o bosanskim redovnicama, kako
onima u katoličkoj Bosanskoj biskupiji tako i onima koje se poslije javljaju kao krstjanice
u okviru heterodoksne Crkve bosanske. Prednost muških članova crkve je izrazita, žene su
neizbježne pratilje koje “u tišini” obavljaju svoje “ženske poslove” i pomažu redovnicima u
ispunjenju svojega poslanja. Svakodnevni život je pred njih znao stavljati svakovrsna iskušenja, napose u vremenima kada je popuštala stega i razmahale se strasti, što je mješovitim
redovničkim zajednicama nanosilo velike i nepopravljive štete, pa su crkvene i redovničke
vlasti nalagale izbjegavanje sumnjivih prilika koje su poslije u zlobnim prepričavanjima suvremenika uspoređivane s teškim scenama biblijskih iskustava. Stvarni život je oduvijek bio
drukčiji kako u nesebičnoj plemenitosti tako i u neokajanoj grješnosti, pobožnost je bila
protokol kojega su se iskreno držali bogobojazni, a oni drugi su više brinuli o ovozemaljskim dobrima i udobnostima života. Benediktinsko načelo “ora et labora” podijelilo je poslove i dnevne obveze društvene zajednice “oratores” i preporodilo privredni život Zapadne
Evrope. Bosanske redovnice su pod starost i u bolestima bile upućene na dobrotu i pomoć
drugih. Je li njihova “poslovična” pobožnost prezrela ovozemaljska dobra ili je siromaštvo
staleža iz kojega dolaze članovi njihova reda i Crkve ozbiljno pritiskalo osobito nemoćne,
ostaje u ovom trenutku bez odgovora.
Ključne riječi: Bosanska biskupija, bosanske redovnice, krstjanice, krstjani, povijesna
vrela, žena, bosansko društvo, položaj, uloga
Abstract: The paper is conceived as a contribution to the study of a larger topic about
the role and position of women in the medieval Bosnian society. Considering that this subject is extremely broad and all encompassing, the author only directed his curiosity towards the members of a distinct group which did not draw much attention of contemporaries
* Rad je izvadak iz većega rukopisa.
• 23 •
Pejo Ćošković
despite of their great reputation achieved by their life calling and work in the service. This
concerns females in the Church, more specifically Bosnian nuns, those within the Catholic
Bosnian bishopric, as well as those which appear later as Krstjanice within the heterodox
Bosnian Church. The advantage of male Church members was obvious, females were simply their inevitable followers who “quietly” performed their “female chores” and helped
the monks in the fulfilment of their mission. Everyday life placed in front of them various
lures, especially in those times when discipline slackened and passions flared, which inflicted great and irreparable damage to the mixed monastic communities, so the Church and
monastic authorities ordered the avoidance of suspicious circumstances which were later
compared by contemporaries to the difficult scenes of Biblical temptations. The real life
was always different in the altruistic dignity but also in the unrepentant sinfulness, piety
was a protocol which was strictly adhered to by god-fearing individuals, while others took
more care about worldly goods and the comforts of life. The Benedictine motto “ora et
labora” divided jobs and daily tasks of the social community of “oratores” and revived the
economic life of Western Europe. Bosnian nuns in their old age and sickness were dependent on the goodness and help of others. The question whether they rejected the worldly
goods because of their “proverbial” piety or whether this was merely a result of the poverty
of their class still remains unanswered.
Key words: Bosnian bishopric, Bosnian nuns, krstjanice, krstjani, historical sources,
women, Bosnian society, position, role
Redovništvo pravovjernoga i heretičkoga usmjerenja na području srednjovjekovne bosanske države pokazalo se iznimno izazovnom i zahvalnom temom te je o njemu nastala opsežna stručna i popularna literatura. Moglo bi se stoga olako pomisliti
kako su sva važna pitanja s tom problematikom u cijelosti istražena i znanstveno
obrađena te da više generacija povjesničara neće dulje vremena imati potrebu baviti
se njima. Ipak, nije baš tako! Dok je primjerice o redovnicima, heterodoksnim krstjanima i pravovjernim franjevcima mnogo pisano i puno se toga o njima saznalo –
ali, ni približno sve što bismo o njima rado željeli znati – o redovnicama oba usmjerenja, koliko nam je poznato, nije posebice pisano, a o krstjanicama nije napisan
nijedan samostalan rad. Usmjeravanjem pozornosti prema ženi, njezinu položaju i
ulozi u srednjovjekovnom društvu u velikim historiografijama otvoreno je istraživanju novo veliko područje prošlosti u kome je smješten i od očiju javnosti sakriven
čitav jedan svijet u kojemu ženi pripada središnje mjesto. Zanimanje za ženu i ženske
zajednice u srednjovjekovnom bosanskom društvu, kako za one laičkoga tako i za
one kleričkoga statusa, u današnje vrijeme također je u porastu i za očekivati je da se
i na tom polju razmaknu granice saznanja i smanji prostor “mračnoga srednjega vijeka”. Ovim radom pokušat ćemo pridonijeti tom nastojanju tako što ćemo svoju istraživačku radoznalost ciljano usmjeriti prema onoj malobrojnoj skupini bosanskih
• 24 •
krstjanice, bosanske redovnice, u očima suvremenika
žena koje su odlučile živjeti pobožnim i svetim životom, a suvremeni ih izvori nazivaju krstjanicama. Okolnosti u kojima se rodila ideja za ovu temu te prigodni karakter rada nameću ograničenja zbog kojih se naslovljena problematika neće moći
cjelovito zahvatiti i iscrpno obraditi tako će se i nakon ovoga rada traganje za izgubljenom prošlošću bosanskih redovnica moći nastaviti ugledajući se na entuzijazam
s kojim su znani i neznani pisali o Crkvi bosanskoj, uz upozorenje da budući istraživači koji se budu bavili djelovanjem bosanskih redovnica neće biti u tako dobrom
položaju kao oni koji su napisali tolike radove o bosanskim redovnicima. I u toj se
činjenici jasno očitava podređeni položaj žene u društvu i njezina potpuna isključenost iz vršenja javnih, građanskih i crkvenih službi.
Pravna i teološka shvaćanja te tadašnja prirodoznanstvena mišljenja o ženi ostavila
su vidljivoga traga na stupanj naše obaviještenosti o naslovljenoj temi. Unatoč tome
vrlo oskudna svjedočanstva njihovih suvremenika ipak pružaju nepobitan dokaz da
su redovnice na području srednjovjekovne bosanske države doista postojale, da su ih
tretirali potpuno ravnopravno stavljajući ih uz bok muškim članovima reda te da im
je, prema očekivanju, molitva propisana pravilom njihove redovničke zajednice bila
jedna od glavnih obveza. Krstjani su činili okosnicu Crkve bosanske, bili su nosioci
njezina javnog i duhovnog djelovanja i sva je pozornost crkvene i društvene javnosti
bila usmjerena prema njima, pa stoga suvremena izvorna svjedočanstva bilježe samo
njihove nastupe i ističu ugled koji su uživali ne samo u bosanskome društvu nego i
šire, kako se primjerice hvalio i u toj ulozi uživao gost Milutin Crničanin. Protivno
njima, o krstjanicama se uopće nije govorilo, kao da ih suvremenici nisu primjećivali, njihov doprinos duhovnosti kao da nisu cijenili, a zbog šutnje izvora moglo bi se
pomisliti da ih uopće nije ni bilo ili da im je pojava u srednjovjekovnom bosanskom
društvu ostala potpuno nevažna. Sve to valja staviti u širi društveni kontekst položaja i uloge žene u društvu toga doba u kome je za nju i njezino djelovanje bio rezerviran zatvoreni prostor uglavnom omeđen sa četiri kućna zida, a ona svedena na
domaćicu i roditeljicu u laičkim te moliteljicu u crkvenim krugovima. S obzirom na
činjenicu da je prostor za djelovanje srednjovjekovne žene, prema tadašnjim shvaćanjima, općenito bio vezan uz kuću, vođenje kućanstva i obavljanje svih uobičajenih
poslova, redovnicama je, kao osobama posvećenim Bogu, bila nametnuta obveza
dnevne molitve. Ostavši zatvorene unutar samostanskih zidina,1 one nisu mogle na
sebe svratiti pozornost suvremenika koji bi o njima i njihovim djelima zabilježili
poneku zanimljivu pojedinost i tako na njih sačuvali uspomenu i otrgnuli ih od
1
ak je i Franjo Asiški nalagao ženama da ostanu zatvorene među samostanskim zidovima, usp.
Č
Raoul Manselli, Sveti Franjo Asiški, Svjetlo riječi, Franjevačka provincija Bosna Srebrena, Sarajevo,
2011, 250. Strah pred ženom kao mogućom zavodnicom nagnao je najviše crkvene vlasti da zabrane
klericima da posjećuju žene, da ih zadržavaju kod sebe ili da s njima zajedno stanuju, od zabrane su
izuzete njihove majke, sestre ili druge ženske osobe koje su radi poodmakle životne dobi bile izvan
svake sumnje, Codex iuris canonici Pii X, 32, can. 133.
• 25 •
Pejo Ćošković
potpunoga zaborava. Njihove molitve koje su po svojoj redovničkoj obvezi bile dužne moliti u određene sate u toku dana i u sve dane u tjednu, mjesecu i liturgijskoj
godini bile su jednostavnije i ograničenije od molitava i liturgijskih obreda pridržanih muškim članovima njihova reda, one su u molitvama obvezno sudjelovale, ali ih,
po svemu sudeći, nisu predvodile. U takvim okolnostima uobičajeni kućni, to jest
samostanski poslovi za potrebe svoje redovničke zajednice ispunjavali su najvećim
dijelom njihovu svakodnevicu, a to se njihovim suvremenicima, kako laicima tako i
klericima, činilo običnim i nevrijednim da bi o tome ostavili traga u svojim spisima
i djelima. Taj opsegom i raznovrsnošću svoga sadržaja vrelima ne opisani posao mogao bi se, čini nam se, najprikladnije usporediti s onim kakav je obavljala posluga na
vlastelinstvima s većim brojem članova.
Jedan od razloga zašto o krstjanicama nije ni znanstveno ni popularno pisano
treba potražiti u činjenici da o njima gotovo uopće nema vijesti u sačuvanim povijesnim vrelima na temelju kojih bi se moglo govoriti o njihovu životu i radu te
izvoditi cjeloviti i pouzdani zaključci. Objašnjenje takvog stanja u izravnoj je vezi s
tadašnjim shvaćanjima žene i njezina podložnog položaja u društvu u kojemu je ona
bila isključena iz javnih službi, iako su se od vremena razvijenoga srednjega vijeku
mogli sve češće čuti glasovi koji su zagovarali njezinu punu ravnopravnost s muškarcem. Prvi spomen redovnica u srednjovjekovnoj Bosni zabilježen je u Bilinopoljskoj
izjavi od 8. travnja 1203, gdje se za njih jednostavno kaže da su “žene našega reda”
za koje se priori krstjanskih samostana obvezuju pred papinskim legatom Ivanom
de Casamarisom da će ubuduće one biti odvojene od muškaraca u spavaonicama i
blagovaonicama.2 Potpuno je suglasna tom obećanju bosanskih redovnika odredba pariške sinode iz 1212. ili 1213, održana zauzimanjem kardinala i papinskoga
legata u Francuskoj Roberta Courçona, kojom se zabranjuju posjeti ženskih osoba
redovnicima,3 uz napomenu da su istovjetne zabrane našle svoje mjesto u pravilima
nekih prosjačkih redova, poput Reda manje braće, utemeljitelja Franje Asiškoga,
koji je svojim sljedbenicima, uz druge propise, strogo zapovijedao da se nasamo ne
druže i ne razgovaraju sa ženama i da ne ulaze u samostane redovnica, kako zbog
“ Femine vero, que de nostra erunt religione, a viris separate erunt, tam in dormitoriis quam refectoriis,
et nullus fratrum solus cum sola confabulabitur, unde possit sinistra suspicio suboriri,” Augustin
Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia (= Monumenta
Slavorum) I, Osnabrück, 1968, 20; usp. Joseph Koller, Historia epsicopatus Quinqueeccelsiarum
I, Posonii, 1782, 311; Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i
Slavonije (= CD), III, Zagrebiae, 1905, 25; Dragutin Kniewald, “Vjerodostojnost latinskih izvora
o bosanskim krstjanima, Rad JAZU, knj. 270, Zagreb, 1949, 128; Pejo Ćošković, “Interpretacija
Kniewaldova kritičkog izdanja Bilinopoljske izjave”, Prilozi, br. 32, Institut za istoriju, Sarajevo,
2003, 114.
3
Karl Joseph von Hefele, Conciliengeschichte, nach den Quellen bearbeiter V, Freiburg im Breisgau,
1866, 867; usp. Leo Petrović, “Kršćani bosanske crkve”, Hrvatski narodni kalendar br. XXXV,
Napredak, Sarajevo, 1944, 186, bilj. 290.
2
• 26 •
toga među njima ne bi nastala sablazan.4 Očito loša iskustva iz ranije prakse redovničkih zajednica i novih pokreta s vjerskim predznakom utjecala su na najviše crkvene vlasti da preventivno porade na suzbijanju negativnih pojava i neodgovornoga
ponašanja među svojim posvećenim članovima.
Naš jedini pisani izvor nepobitno potvrđuje da je na području katoličke Bosanske biskupije potkraj XII. i u početku XIII. st. na duhovnom polju djelovalo redovništvo, ali ništa određeno ne kaže kojemu su crkvenom redu pripadali bilinopoljski
krstjani i “žene njihova reda”, kako su ih sami u spomenutome spisu nazvali. To je
pitanje zaokupljalo povjesničare od samih početaka zanimanja za vjerske i crkvene
prilike u srednjovjekovnoj Bosni, pa su pokušavali na njega dati odgovor, ali jedinstveno rješenje još nije pronađeno jer bi se sličnost koju bi u njih našli, rasplinula kad
kod bi ih gledali očima velikih crkava.5 Tu nemoć u sagledavanju zorno je i nehotice
izrazio Dragutin Kniewald napisavši da se za krstjane s kraja XII. i početka XIII. st.
jedva može pretpostaviti da su redovnici a njihova zajednica samostan u zapadnom
ili istočnom značenju te riječi.6 Upravo gledanje na bosanske redovnike očima velikih crkava onemogućivalo je istraživačima da kažu što su i kakvi su oni uistinu bili
jer ih je u svakom pokušaju usmjeravalo da ističu kod njih ono što oni nisu. Ukratko,
oni nisu članovi nijedne od dviju velikih crkava, njihova vjera “koju vjeruju” je “vjera
bosanska” (la fede bosignana), a crkva kojoj pripadaju je Crkva bosanska.
Što se stanja povijesnih vrela tiče i njihovih vijesti relevantnih za naslovljenu
temu, nakon sporazuma predstavnika krstjana s papinskim legatom de Casamarisom na Bilinom Polju i njegove potvrde pred kraljem Emerikom na dunavskom
otoku Csepelu 30. travnja 1203, gdje su u ime bosanskoga redovništva obveze preuzeli njihovi priori Ljubin i Dražeta (Brageta),7 krstjani i krstjanice, odnosno “žene
njihova reda” koji su djelovali na području i u sastavu katoličke Bosanske biskupije više se ne spominju. Unatoč postignutome sporazumu i preuzetim obvezama
a zabrana nalazi se u oba Franjina pravila, onom nepotvrđenom pravilu (Prvo pravilo) iz 1221.
T
i potvrđenom pravilu (Drugo pravilo) iz 1223, usp. Franjevački izvori, 168, 195. Na strah od
kompromitacije upućuje oštar prijekor biskupa Marboda iz Rennesa koji je uputio Robertu
d’ Arbrisselu što u svom pokretu ima iznimno velik priliv žena, napomenuvši u duhu poznate izreke
da je teško, ako ne i nemoguće zamisliti, da se ne zapali slama blizu vatre. Manselli, Sveti Franjo
Asiški, 241.
5
Daniele Farlati, Illyricum sacrum IV, Venetiis, 1769, 46, je pretpostavljao da su krstjani Bilinopoljske
izjave po svoj prilici bili bazilijanci. Traganja za odgovorom nastavljena su a da neslaganja nisu
prevladana, usp. Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005,
241-242, 246-247, napose bilj. 54-66, gdje su navedeni važniji autori.
6
Kniewald, “Vjerodostojnost”, 138; usp. Aleksandar Hoffer, “Dva odlomka iz povećeg rada o
kršćanskoj crkvi u Bosni”, Spomen knjiga iz Bosne, Zagreb 1910, 80.
7
Theiner, Monumenta Slavorum I, 20; usp. Koller, Historia I, 312; Smičiklas, CD III, 25; Ćošković,
“Interpretacija”, 114-115.
4
• 27 •
Pejo Ćošković
pred hrvatsko-ugarskim kraljem Emerikom,8 crkveni je život u zemlji bana Kulina
nastavio, po svemu sudeći, teći bez bitnih promjena jer se u vrelima nepunih dvadeset
godina poslije ponovo govori o jačanju krivovjerja u Bosni, gdje heretici – kako je pisao
papa Honorije III. svojemu legatu Akociju i ostrogonskome nadbiskupu Ivanu – “javno
propovijedaju bludnje svoje zloće na veliku štetu stada Gospodnjega”,9 ali u tim vijestima,
kao i onima što su slijedile potom, nema spomena ni krstjanima ni krstjanicama.
Potkraj vladavine bana Prijezde u njegovoj se državi pojavila nova crkvena organizacija iz suvremenih vrela XIV. i XV. st. poznata kao dualistička Crkva bosanska sa
svojim redovnicima – krstjanima i redovnicama – krstjanicama. O njima izrijekom
govori najpoznatiji član crkvene hijerarhije, gost Radin Butković u svojoj oporuci
od 5. siječnja 1466. Prema njemu “pravi krstjani” i “prave krstjanice” su kršteni i
“prave su vjere apostolske” za koje navodi da su se sastajali na određenim mjestima
radi molitve “svaki veliki dan” – u sve nedjelje, petke i velike blagdane tijekom čitave
godine, a s obzirom na podrijetlo dolazili su iz oba društvena staleža, iz reda seljaštva (kmetova) i plemstva (dobri muži). Osim tih podataka, gost Radin u oporuci
navodi po imenu tri krstjanice, bratučedu Vukavu, sinovicu brata mu Tvrtka, zatim
sestričnu Vukavu mlađu, kćer sestre Vukne i Milisavu, koja s njim nije rodbinski
povezana nego je pripadala uskom krugu onih crkvenih osoba zajedno s dvojicom
krstjana, Radojem i Radanom, za koje se kaže da su pošli za njim.10 Po stilizaciji tog
“…obligavit, quod si de cetero supradictos vel alios homines in heresi scienter manutenere vel
defendere in terra sua presumpserit, mille marcas argenti persolvet, quarum medietas vobis, altera
vero fisco nostro medietas obvenit,” Theiner, Monumenta Slavorum I, 22; Smičiklas, CD III, 3637. Odorico Raynaldi, Annales ecclesiastici ab anno 1198. ubi desinit Cardinalis Baronius I, Lucae
1747, 120-121, ispravu je objavio pod 1202. godinom, a Georgius Pray, Annales regnum Hungariae
ab anno Christi 997 ad annum 1564 I, Vindobonae, 1763, 192; i J. P. Migne, Patrologiae cursus
completus, ser. secunda, Patrologia latina CCXV, Prope Portam Lutetiae Parisiorum, 1855, 240;
CCXVI, 289-290, navode 1204. kao godinu njezina izdavanja. Usp. Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne
do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882, 43-64; Фран Милобар, “Бан Кулин и његово доба”, Гласник
Земаљског музеја, књ. 15, Сарајево 1903, 364, Marko Perojević, “Ban Borić i ban Kulin”, u:
Poviest Hrvatskih zemalja BiH od najstarijih vremena do godine 1463. I, HKD Napredak, Sarajevo,
1942, 213-214, navode da je obveze u ime bosanske strane, uz plaćanje novčane kazne od 1000
srebrenih maraka ako bi se hereza u zemlji ponovno javila ili bi sumnjičeni bosanski redovnici
otpali od katoličke vjere, preuzeo banov sin koji se nalazio na ugarskome dvoru. Franjo Rački,
Bogomili i patareni, СКА, Посебна издања књ.LXXXVII, Друштвени и историјски списи, књ.
38, Београд 1931, 395, je pogrešno ustvrdio da je tom prigodom u Ugarsku išao sam ban Kulin,
a Владимир Ћоровић, Хисторија Босне, СКА, Посебна издања, књ. CXXIX, Друштвени и
историјски списи књ. 53, Београд 1940, 173, bilj. 1, izrijekom upozorio na njegovu pogrešku.
9
“…sicut audivimus, in partibus Bosnie tamquam in cubilibus structionum heretici receptati, velut
lamie nudatis mammis catulos suos lactent, dogmatizando palam sue pravitatis errores in enorme
gregis dominici detrimentum”, Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram
illustrantia (= Monumenta Hungarorum) I, Osnabrück, 1968, 31; Smičiklas, CD III, 196.
10
Ćiro Truhelka, “Testamenat gosta Radina. Prinos patarenskom pitanju”, GZM, knj. 23, Sarajevo,
1911, 371-375 i Tab. I-IV; Jaroslav Šidak, Studije o ‘’Crkvi bosanskoj’’ i bogumilstvu, Zagreb, 1975,
170-172; Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. – 15. st.), Zagreb,
8
• 28 •
dijela oporuke dalo bi se pomisliti da se tu oporučitelj namjeravao pobrinuti za duhovne osobe, krstjane i krstjanice. Uz neka tu navedena imena, poput “Stojsave mlađe moje”, Radinove sestre Vukne i njegove sinovice Vučice, oznaka o njihovoj redovničkoj pripadnosti nema, pa se pred istraživačima otvara široko polje mogućnosti u
kojemu plodno niču nesigurne pretpostavke, stoga je ovdje dovoljno upozoriti na
Truhelkino mišljenje da bi i one mogle biti redovnice.11 Toj pretpostavci protivi se
spominjanje oporučiteljeve sestre Vukne koja je bila udana žena i imala potomstvo,
njezina je kćer spomenuta krstjanica Vukna mlađa. Vijesti o krstjanicama u oporuci
gosta Radina mnogo su važnije kao podloga za pretpostavku da je njihov ukupan
broj morao biti razmjerno velik, čak da ih je bilo više od samih krstjana, budući da
je samo uža rodbina najpoznatijega člana hijerarhije Crkve bosanske dala dvije redovnice, a još jedna se vezala službom uz njega. Podlogu za takvo promišljanje pruža
porast raspoloženja u tadašnjih žena koje su osjećale potrebu da služe redovnicima i
svećenicima, a oni da ih zauzvrat štite i paze na stegu, odnosno iskrena želja velikog
broja muškarca i žena da provode život potpuno predan Bogu.12
Tim pojedinačnim imenima krstjanica moglo bi se, uz dužan oprez, pridodati još
ime krstjanice Beoke (Bjelka, Bjeloka) koje se, prema Šefiku Bešlagiću,13 spominje
u natpisu na njezinu nadgrobnom spomeniku pronađenom u selu Vlaholju kraj
Kalinovika. Na oprez pri korištenju toga podataka upozorio je Marko Vego, prema
kojemu se u natpisu ne govori i krstjanici Beoki nego o Krstjašinu, njezinu mužu.14
Prihvati li se Bešlagićevo čitanje navedenoga natpisa, podatak o toj krstjanici obogatio
bi naše poznavanje Crkve bosanske jednim podatkom više i postao bi upotrebljiv za
2003, 362-367, s prijevodom na suvremeni hrvatski jezik, a Alexandar Solovjev, “Le testament du
gost Radin”, Radovi Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu, Mandićev zbornik, br. 1, Rim 1965,
152-155, objavio ga je u francuskom prijevodu i učinio dostupnim znanstvenim krugovima na
Zapadu.
11
Truhelka, “Testamenat gosta Radina”, 367. Aleksandar Solovjev, “Gost Radin i njegov testamenat”,
Pregled knj. 2, Sarajevo,1947, 316; Isti, “Le testament”, 148, ne dvoji da su sva navedena imena bili
“pravi krstjani.”
12
Usp. Jacques Dubois, Monaški redovi, Novi Sad, 1988, 7.
13
Šefik Bešlagić, “Nekoliko novopronađenih natpisa na stećcima”, GZM, Nova serija (Arheologija),
knj. 14, Sarajevo, 1959, 242-243; Isti, Stećci i njihova umjetnost, Sarajevo, 1971, 96; Isti, Leksikon
stećaka, Sarajevo, 2004, 68, 129.
14
Marko Vego, “Novi i revidirani natpisi II”, GZM, Nova serija (Arheologija), knj. br.15-16, Sarajevo,
1961, 231; Isti, “Novi i revidirani natpisi III”, GZM, Nova serija (Arheologija), knj. br.17, Sarajevo,
1962, 201-202; Isti, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine III, Sarajevo, 1964, 51,
br. 186; Isti, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980, 215, 266-267. Tek su
rijetki povjesničari obratili pozornost na ta neslaganja, usp. John V. A. Fine Jr, Bosnian Church: A
New Interpretation. A study of the Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to
the 15thCenturies, New York – London, 1975, 286, bilj. 149. Драгољуб Драгојловић, Историја
српске књижевности у средњовековној босанској држави, Нови Сад, 1988, 152, 163, Beoku
jednostavno naziva “gospojom”, kako se oslovljavaju ugledne svjetovne osobe.
• 29 •
Pejo Ćošković
dokazivanje teze o društvenom podrijetlu njezinih članova, dotično da je ta crkvena
zajednica primala svoje članove iz kruga bosanskoga plemstva.
Očekivali bismo da bogata građa Državnog arhiva u Dubrovniku u svome obilju
i raznovrsnosti ponudi istraživačima poneki podataka o krstjanicama, ali njima u
dubrovačkim vrelima nema ni traga. Takvo stanje treba ponajprije potražiti u činjenici da su Dubrovčani iz praktičnih razloga pomno bilježili svoje poslovne veze
i sklapanje unosnih poslova s ljudima iz zaleđa te da im bosanske redovnice u tome,
koliko je danas poznato, nisu bile poslovni partneri niti su im se obraćale nekim
poslom. Na temelju poznatih dubrovačkih vijesti o krstjanima15 razložno se nameće
pitanje jesu li narudžbama i isporukama dubrovačke robe bile rješavane i njihove
potrebe. Takvo razmišljanje čini se vjerojatnim, što nas vodi na pomisao da su one
boravile sa krstjanima u istim hižama čime bi već spominjana želja pobožnih žena da
služe redovnike i svećenike, a da oni o njima brinu i da ih štite, dobila svoje ispunjenje u općem stremljenju društva da svaki pojedinac nađe svojega zaštitnika.16
Dubrovačke vijesti o trgovini robljem iz Bosne, koje su uglavnom činile žene, djevojke i djeca, ne mogu se niti u jednom poznatom primjeru dovesti u izravnu vezu
s bosanskim redovnicama, iako je društveno priznato opravdanje za takvu trgovinu
bila tvrdnja da su prodavane osobe bile sljedbenice patarenske vjere ili uz neki drugi
izraz opravdanja iz kojega je suvremenicima vidljiva povezanost prodavanih osoba s
bosanskim krivovjerjem.17 Naprotiv, u brojnim sudskim postupcima se često dokazivalo da su dotične osobe bile rođene od kršćanskih roditelja, nerijetko katoličkih,
nakon čega su oslobađane, kako to pokazuje primjer Grlice, Stojane i Tvrdisave.18
Tvrdnje koje sam svojedobno iznio o Dragoslavi, prodanoj u roblje 7. listopada
1392. i Tvrdisavi, prodanoj u roblje 14. travnja 1394, nisu čvrste da bih i dalje branio njihovu pripadnost krstjanicama, riječ je naprosto o neophodnom uvjeravanju
druge strane u poslu da je dotična trgovina dozvoljena i da se prodaja može “valjano”
obaviti.19 Isto vrijedi i za izvore nastale u drugim sredinama, na primjer u Barceloni,
u povodu prodaje bosanskoga roblja. U tim ispravama javljaju se pojmovi “bosanski” i “patarenski” u različitim jezičnim cjelinama, ali u svijesti suvremenika imaju
isto značenje20 te ne pružaju nikakav oslonac za razmatranje naše problematike.
ajvećim dijelom objavio ih je Михаило Динић, Из Дубровачког архива III, САНУ, Београд,
N
1967, 181-236.
16
Usp. Hefele, Conciliengeschichte, V, 867; Petrović, “Kršćani bosanske crkve”, 186; usp. Marc Bloch,
Feudalno društvo, Zagreb, 2001, 240, 337.
17
Npr. “de natione et genere Bosinensium patarenorum; dicentem se esse patarenam; generis
patarenorum”, Динић, Из Дубровачког архива III, 54, 57, 75.
18
Динић, Из Дубровачког архива III, 63-64; usp. Александар Соловјев, “Трговање босанским
робљем до год. 1661.” GZM, Nova serija (Društvene nauke), knj. 1, Sarajevo, 1946, 148.
19
Ćošković, Crkva bosanska, 29.
20
Ненад Фејић, “Трговина босанским робљем у Барцелони крајем XIV и почетком XV века”,
15
• 30 •
Za našu temu neobično je važan stav Srpske pravoslavne crkve koja je bila neprijateljski raspoložena prema Crkvi bosanskoj koju je smatrala krivovjernom te je njezine
redovnike i redovnice i obične vjernike osuđivala kao “zle heretike”. To je najsnažnije
dolazilo do izražaja u nomokanonu ili krmčiji, službenom zborniku građanskih i crkvenih propisa i sinodicima, službenim crkvenim propisima koji su sadržavali ispovijedanje pravoslavne vjere i osudu krivovjerja, a čitali su se u svim sabornim (patrijaršijskim i episkopskim) crkvama za vrijeme liturgije u prvu nedjelju korizme (Veliki post)
za koju se uobičajio naziv “nedjelja pravoslavlja”. Ovom prigodom bismo upozorili da
oskudne vijesti o Crkvi bosanskoj, njezinim krstjanima i krstjanicama upotpunjuju na
svoj način opću predstavu koja je o tome vladala na širem južnoslavenskom prostoru.
Tako se primjerice podatci sadržani u Sarajevskoj krmčiji iz prve polovice XIV. st. ne
tiču izravno naše naslovljene teme, ali su važni za njezino promatranje u širem kontekstu uzročno-posljedičnih veza, jer se u glosi srpskoga redaktora masalijani nazivaju
učiteljima bogumila, a oni se pak izjednačuju s babunima.21
Sljedeći korak u tom povezivanju predstavlja poistovjećivanje babuna s bosanskim hereticima – krstjanima i krstjanicama. O tom postupku svjedoče dopune srpskoga prerađivača unesene u sinodik pravoslavlja danas dostupnom u tri prijepisa
njegove srpske redakcije. Pljevaljski prijepis, nastao u posljednja dva desetljeća XIV.
st. najprije donosi četiri opće anateme upućene protiv “zlih heretika, prokletih babuna i lažnih krstjana koji se rugaju pravoj vjeri”, zatim protiv onih koji “vjeruju
u babunsku vjeru i prihvaćaju učenje babuna”, protiv onih koji “primaju babune u
svoju zemlju i štite ih” te protiv onih koji “ne proklinju heretike babune”. Nakon tih
navoda i “vječne pameti” Savi jeromonahu slijede anateme pojedinaca, među kojima
se izrijekom navode, dobro poznati Rastudije bosanski, zatim potpuno nepoznati
Radomir, Dražilo, Tolko, Tvrdoš te “svi oni koji se zovu krstjani i krstjanice a ne
klanjaju se svetim ikonama i časnome križu”, a drugom je rukom naknadno anatemiziranima dopisano ime hercegova gosta Radina.22 Zagrebački prijepis sinodika,
nastao prema Vladimiru Mošinu najvjerojatnije 1380-ih godine,23 također sadrži
Историјски часопис, бр. XXVIII, Београд, 1981, 37; usp. Исти, “Документи о продаји и
ослобађању робља из Босне у Дубровнику и Каталонији”, Мешовита грађа, књ. 10, Београд,
1982, 7-32.
21
Aleksandar Solovjev, “Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu”, Godišnjak
Istorijskog društva BiH, br. V, Sarajevo, 1953, 32-33; usp. Dominik Mandić, Bogomilska crkva
bosanskih krstjana, Chicago, 1962, 39-40.
22
Мошин, “Сербская редакция Синодика в неделю православия”, Византийский временник,
ч. XVI, Москва, 1959, 301-302; Isti, “Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja”, Slovo, br. 6/8,
Zagreb, 1957, 158-161; usp. Љубомир Стојановић, “‘’Требник’’, манастира св. Тројице код
Пљеваља. По препису Прог. А. Прљинчевића”, Споменик СКА, књ. LVI, Сремски Карловци,
1922, 25-28; Solovjev, “Svedočanstva”, 54-64.
23
Mošin, “Rukopis”, 155, bilj. 6; usp. Solovjev, “Svedočanstva”, 54-64; Jaroslav Šidak, “Današnje
stanje pitanja ‘’Crkve bosanske’’ u historijskoj nauci”, Historijski zbornik, br. 7, Zagreb, 1954, 133 i
bilj. 19 (= Studije, 75, bilj. 19).
• 31 •
Pejo Ćošković
srpsku dopunu s osudama heretika, najprije općenito svih krivovjeraca, a potom slijede dvije skupine pojedinačno navedenih osoba, u prvoj su Belizmenac, Rastudije,
Dražilo, Tvrdoš, Dobrko, Radosim, Rastina gost, pop Drug, Tvrdto, pop Braten i
Hoteš te svi krivovjerci bosanski i humski, a u drugoj Vojihna, Prijezda, Nelipac,
Stogšin, Boroje i Lepčin. Nakon što je navedeno još nekoliko općih anatema, opet se
pristupilo poimeničnom proklinjanju poznatih heretika nama danas uglavnom potpuno nepoznatih kao što su Vučko, Grubešin otac i mati mu Radoslava te Neradova
baka Gradislava, pojedinci Prvoslav, Bregoč, Stogšin, Vojihna i Rastudije te dvije
žene, Vlahinja i Voljavica, a u njihovu društvu našali su se i bosanski ban Stjepan i
snaha mu Protomara.24 Dečanski prijepis sinodika je najmlađi, potječe iz XVI. st.,
najslabije je proučen i poznat je samo po ispisima koje je 1864. objavio arhimandrit
Serafim Ristić,25 a danas mu se zametnuo svaki trag. Poput prethodna dva prijepisa
i ovaj sadrži načelne anateme protiv svih heretika, napose se izdvajaju ikonoborci,
pavlićani, bogumili te svi bosanski i humski krstjani. Potom se pojedinačno navodi prvih devet imena za koja zna i Zagrebački prijepis sinodika, to su Belizmenac,
Rastudije, Dražilo, Rastima gost, pop Tvrdoš, Dobrko, Radosim, Tvrtko i popo
Braten. Značajnija razlika između popisa anatemiziranih imena u ta dva prijepisa
je u tome što je u Dečanskome prijepisu Tvrdoš naveden kao pop te što su u njega
unesena još tri nova imena, to su poznata lica iz bosanske srednjovjekovne povijesti,
Vlah Dobrovojević i Vlah Opankovića s bratom Belošem.26
S puno razloga spominjanje krstjana i krstjanica može se uzeti tako kao da se ti
podatci odnose na redovnike i redovnice Crkve bosanske, ali nam ne mogu pomoći da
bolje upoznamo ustroj, djelovanje ili organizaciju njihove redovničke zajednice. Tome
nas ne mogu približiti ni podatci o četiri žene koje se spominju među anatemiziranim
osobama u Zagrebačkome prijepisu sinodika. Za prve dvije sa sigurnošću se zna da nisu
bile redovnice – krstjanice nego svjetovne osobe, tad već u starijoj životnoj dobi, koje
su imale svoje obitelji i potomstvo, mlađa Radoslava, imala je sina Grubešu, a starija
unuka Nerada. O druge dvije žene još je teže nešto određeno reći, Aleksandar Solovjev
je dopustio mogućnost da je tu riječ o jednoj osobi Vlahinji Voljavici te da podatak
o velikašima Dobrovojeviću i Opankoviću potvrđuje da su i Vlasi bili zahvaćeni
krivovjerjem.27 Ma u kom se smjeru tragalo za njihovim povijesnim identitetom,
Мошин, “Сербская редакция II”, 345-346; Н. Ружичић, “Обред исповедања вере и проклињања
херетика”, Глас СКА, бр. XXXI, Београд, 1898, 5; usp. Solovjev, “Svedočanstva”, 53-54, 60-64;
Vladimir Mošin, Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije 1, Zagreb, 1955, 59-61; Šidak, “Današnje
stanje”, 133 i bilj. 20 (= Studije, 75, bilj. 20).
25
Серафим Ристић, Дечански споменици, Београд, 1864, 24-26.
26
Ристић, Дечански споменици, 26; usp. Solovjev, “Svedočanstva”, 54, 61-64; Мошин, “Сербская
редакция II”, 348; Šidak, “Današnje stanje”, 133 i bilj. 20 (= Studije, 75, bilj. 20).
27
Solovjev, “Svedočanstva”, 67, bilj. 169. Ova dvojica su podanici i suvremenici banova Stjepana II.
Kotromanića i Tvrtka, usp. Jaroslav Šidak, “Bogumilstvo i heretička ‘’Crkva bosanska’’”, Historijski
24
• 32 •
njihovo mjesto u Crkvi bosanskoj, po svemu sudeći, valja tražiti u širokom krugu
njezinih vjernika kao što su to bila i spomenuta dvojica velikaša.
Navedena izvorna svjedočanstva ipak nepobitno potvrđuju da se između Srpske
pravoslavne crkve koja ima “pravu vjeru apostolsku” i Crkve bosanske koja svoju
vjeru također smatra “pravom vjerom apostolskom” ispriječio teško premostivi jaz
mjeren snagom najteže duhovne osude – prokletstvom. Gledano očima drugih, suprotna strana je uglavnom doživljavana kao nešto strano, loše i neprihvatljivo, rečeno rječnikom naših izvora tamo su “zli heretici” i “lažni kršćani”. Na isti način
doživljavali su ove “pravovjerne” oni koji su na njih gledali s druge obale pri čemu je
suprotstavljenost postala potpuna, a suvremenici zamagljena pogleda nisu u svojoj
isključivosti propuštali proklinjanjem osuđivati i žene.
U djelima humanističkih pisaca na Zapadu spominju se neke žene, točnije ugledne gospođe koje su iz zavjeta, uz suglasnost svojih muževa, odlazile u manihejska
obitavališta i provodile ondje neko vrijeme služeći tamošnje redovnike. Te vijesti
potječu od humanista i povijesnoga pisca Eneje Silvija Piccolominija, poznatijega
kao papa Pio II. Kao vrhovnom crkvenom poglavaru i glavnom zagovorniku protuturske politike u vidokrug njegove politike ušlo je Bosansko Kraljevstvo s tadašnjim
vladarima Stjepanom Tomašem i sinom mu Stjepanom Tomaševićem te se potrudio
steći dobar uvid u složene političke i crkve prilike u toj zemlji s kojom je imao svoje
planove. Saznao je tako papa da su vjerske i crkvene prilike u zemlji Kotromanića
vrlo zamršene i da su izostanak svakog snažnijeg političkog angažiranja bosanski
vladari opravdavali strahom za svoj vladarski položaj koji bi im ugrozili sljedbenici dualističke Crkve bosanske. Pišući o bosanskim krivovjercima papa ih u maniri
Rimske kurije naziva manihejcima, govori o njima kao redovnicima – monasima,
spominje njihova obitavališta – samostane, odnosno hiže (domus christianorum),
rečeno rječnikom domaćih i dubrovačkih vrela, a zna i za neke negativne pojave koje
se s njima i sa spomenutim ženama dovode u vezu zbog čega su u katoličkim sredinama došli na zao glas. Za te manihejske samostane papa piše da se nalaze smješteni
po zabitim planinskim uvalama i da u njima žive redovnici (monachos),28 koje on
pregled, knj. 4, vol. 2, Zagreb, 1958, 104; Isti, “O pitanju heretičkog ‘’pape’’ u Bosni 1223. i 1245.”,
Razsprave SAZU, 5 (Hauptmannov zbornik), Ljubljana, 1966, 152, bilj. 24 (= Studije, 93-94, bilj.
19, 217, bilj. 24).
28
Taj prigovor katolička strana je često upućivala krstjanima, tako primjerice čini katolički polemičar,
vjerojatno bosanski franjevac, kad u zamišljenom dijalogu zamjera bosanskome patarenu što su
se odcijepili od Rimske crkve i pobjegli u bosanske planine, odnosno predbacuje im da borave u
brdima i šumama među grmljem, za razliku od franjevaca koji se nalaze u gradu, gdje su biskupi i
učeni ljudi, usp. Šanjek, Krstjani u povijesnim vrelima, 176; Rački, “Prilozi za povijest bosanskih
patarena”, Starine, knj. 1. Zagreb, 1869, 113; Isti, Bogomili i patareni, 517; Sima Ćirković,
“Bosanska crkva u bosanskoj državi”, u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I, Društvo i privreda
srednjovjekovne bosanske države, ANU BiH, Posebna izdanja, knj. LXXIX, Odjeljenje društvenih
nauka, knj. 17, Sarajevo, 1987, 213, bilj. 66.
• 33 •
Pejo Ćošković
naziva “svetim ljudima” (sanctos viros) i bili su veoma poštovani u Bosanskome Kraljevstvu. K njima su, kako smo već naveli, s privolom svojih muževa dolazile ugledne
gospođe koje su se u teškim bolestima zavjetovale da će, kada budu ozdravile, neko
vrijeme ondje služeći ispuniti svoja zavjetna obećanja. Papa nije propustio primijetiti kako one tamo žive zajedno s redovnicima i provode s njima razvratan život,29 što
je u njegovim očima potpuno neprihvatljivo i teško kompromitira one koji se tako
ponašaju ili se na njihov račun iznose uobičajene objede.
Te podatke preuzimali su od njega poslije mlađi povijesni pisci koji su ih ugrađivali u svoja djela uz neznatne prerade. Tako je primjerice papin mlađi suvremenik
Marcantonio Sabellico unio u svoje povijesno djelo opis “manihejskih samostana”,
to jest krstjanskih hiža, izvještaj o neobičnom običaju zavjetovanja bolesnih žena
u Bosni, koje su u tim samostanima u zabitim mjestima živjele neko vrijeme s tamošnjim redovnicima i služile im,30 ali nije ponovio onu zlobno intoniranu papinu
primjedbu o njihovu razvratnome životu. Najmlađi od tri zapadna humanista Rafael Volaterrano gotovo je u potpunosti preuzeo papine navode o krstjanskim samostanima, redovnicima i zavjetima uglednih žena, iako izravno ne spominje njihov
razvratan život, ipak snažno osuđuje njihovo zavjetovanje te ističe da ta sramota i
sada traje.31
Posredovanjem Sabellica i Volaterrana tim podatcima se potom poslužio i dubrovački povijesni pisac Mavro Orbini. On je ustvrdio da su u Bosni postojale dvije
hereze, jedna je bila patarenska, a druga manihejska. Sljedbenike prve pokrstio je
bosanski biskup, bivši vikar Bosanske vikarije, Peregrin Saksonac. Pripadnike druge
naziva manihejcima i ponavlja ono što su o njima zabilježila spomenuta dva humanistička pisca. Tako primjerice pisac ponavlja da su manihejci stanovali u samostanima smještenim u dolinama i zabačenim mjestima te da su tamo običavale iz zavjeta
ići ugledne gospođe (matrone) kad bi ozdravile od neke bolesti da ondje kroz neko
“ horum coenobia in abditis montium conuallibus sita feruntur, in quibus aegrotantes matronae
seruituras sanctis uiris, si euaserint, ad certum tempus Deo vouent. Redditae sanitati permittentibus
uiris uota persoluunt, promiscue inter monachos praefinito tempore uiuentes”, Enea Silvie
Piccolomini, Cosmographia Pii Papae in Asiae et Europae eleganti descriptione, Parrhisiis, 1510,
103r i 102r; usp. Josip Matasović, “Tri humanista o Patarenima”, Годишњак Скопског Филозофског
факултета, I, Скопје, 1930, 245; Mandić, Bogomilska crkva, 191, bilj. 68; Ćošković, Crkva
bosanska, 262.
30
“Cubant matronae morbo liberatae in templis, quae sunt in conuallibus, ex uotoque uiuunt
aliquandiu cum monachis uirorum permissu”, Marco Antonio Coccio Sabellico, Rhapsodiae
historicae ab Orbae condto, tomus II, Opera omnia, Basileae, 1560, 949; usp. Matasović, “Tri
humanista”, 237; Petrović, “Kršćani”, 206; Mandić, Bogomilska crkva, 191.
31
“Coenobia in abditis montium conuallibus habent: vbi matronae quae ex voto servire se dicunt:
atque ita inter monachos mixtae vna viuunt: quae quidem labes adhuc durat, Raphaelis Volaterrano,
Commentarii urbanorum libri octo et triginta, Basileae, 1603, 289; Matasović, “Tri humanista”, 240;
Petrović, “Kršćani”, 206; Mandić, Bogomilska crkva, 191; Fine, Bosnian Church, 67-69.
29
• 34 •
vrijeme služe spomenutim redovnicima ili, bolje reći, hereticima te zna da se taj običaj održao do 1520. godine.32 Orbini je nedvojbeno bio vrstan poznavalac bosanske srednjovjekovne povijesti te vjerskih i crkvenih prilika u širem dubrovačkome
zaleđu tako da nije osjećao potrebu u cijelosti preuzeti pisanje učenoga pape Pija
II. Mljetski benediktinac nije ponovio onaj papin pomalo zajedljivi podatak kojim
se cilja na nedoličan život uglednih gospođa s moralno još uglednijim bosanskim
redovnicima.
Priča o ženama koje služe heretike u Bosni i tako opslužuju svoj zavjet koji su
obećale u teškoj bolesti, iako je zlobno ispričana i sugerira katoličkom suvremeniku
i čitatelju zaključak o razbludnom životu manihejskih monaha, odnosno bosanskih
redovnika – krstjana, bila je potkraj 1450-ih dobro poznata u susjednom Dubrovniku, gdje je u govornom jeziku postojao naziv “babiza de Patarinis”33 koji je, uz druge
s vrlo sličnom porukom, služio kao uvreda. O tome svjedoči dubrovački podatak
prema kojemu je 5. veljače 1457. vlastelin Nikola Marina Gučetića uvrijedio Anuklu, suprugu Nikole Alojzija Gutetića rekavši joj da je “putana de bordello”, “batessa
di bordello” i “babiza de Patarinis”.34
S obzirom na našu temu umjesno je ovdje postaviti pitanje što su bile te “ugledne
gospođe” o kojima su s neskrivenom zlobom pisali navedeni humanistički pisci, a Dubrovčani aludirajući na njih duboko vrijeđali svoje sugrađanke dobacujući im neku od
navedenih uvreda. Iako je više nego jasno da žene o kojima govore spominjani podatci
nisu bile bosanske redovnice – krstjanice, jer se navodi više elemenata iz kojih jasno
proistječe da su one živjele obiteljskim životom, da su se iz pobožnih pobuda u bolesti zavjetovale na služenje “svetim ljudima”, što je u njihovih katoličkih suvremenika
nailazilo na neodobravanje i osudu te da je njihovo služenje trajalo određeno vrijeme
– do ispunjenja zavjeta. Govoreći o toj pojavi Dominik Mandić naglašava da je takvih
zavjeta doista moglo biti te da se običaj zavjetovanja u bolesti održao kod katolika
u Bosni i Hercegovine do u suvremeno doba, ali su se odnosili samo na muškarce.
Mogućnost takve prakse kod redovnika Crkve bosanske, on je vidio u postojanju njezinih dvostrukih samostana.35 Iz prilično nejasno sročene njegove rečenice o učestalom spominjanju “ženskih članova bosanskih krstjana” u polovici XV. st. te da bi one
morale biti brojne i da su boravile u mnogim mjestima, dalo bi se zaključiti da je on
Mauro Orbini, Il Regno de gli Slavi, 354 (= Краљевство Словена, 146).
Mилан Будимир, “Триклети бабуни и бабице патаренске”, ГИД БиХ, књ. X, Сарајево, 1959,
85 (= Са балканских источника, Београд, 1969, 200), ističe da izraz pripada jeziku obrazovanih
ljudi, a ne narodnom govoru.
34
Константин Јиречек, Историја Срба II, Београд, 1978, 278, bilj. 129; usp. Сима Ћирковић,
“Коментари и извори Мавра Орбина”, у: Орбин, Краљевство Словена, Београд, 1968, 344;
Šidak, Studije, 332; Ćošković, Crkva bosanska, 262. Opširnije je o tim uvredama pisao Будимир,
“Триклети бабуни”, 77, 83-85 (= Са балканских источника, 184, 198-201).
35
Mandić, Bogomilska crkva, 191.
32
33
• 35 •
Pejo Ćošković
u svim spomenutim ženama, koje se dovode u vezu sa samostanima, vidio bosanske
redovnice – krstjanice. Navedena povijesna vrela spominju manihejske samostane i u
njima redovnike kojima im ondje iz zavjeta privremeno služe ugledne gospođe. Vijesti
koje su do nas dospjele nisu imale namjeru svjedočiti o mreži i organizaciji samostana
Crkve bosanske i djelovanju njezinih redovnika i redovnica. Vrela su ovdje nedvosmislena, spominju “manihejske” samostane, redovnike i neke žene koje samostanima ne
pripadaju, ali ondje iz određenoga razloga borave, bacajući mrlju na samostanski život.
Krstjanice su pripadale tom svijetu, ali su ostale skrivene i neporočne, njih zlobne primjedbe kršćanskih suvremenika nisu pogađale, na njih se prigovori nisu odnosili, iako
su i one u dvostrukim samostanima živjele posvećenim životom u trajnoj opasnosti da
ne nastane sumnja i izbije sablazan.
Čini se, ipak, da se s pravom može pretpostaviti kako su u Bosni redovnici i redovnice, ali i mnoge druge osobe, uspijevale nadvladati probleme koje je mnogima donosio
život pod istim krovom. Na takvu pomisao upućivali bi navodi u pismu pape Eugena
IV. koje je 3. travnja 1446. uputio Fabijanu iz Bača, vikaru bosanskih franjevaca i njegovoj subraći. Papa im je pisao kako je razumio da na području njihove vikarije stanuju
mnoge muške i ženske osobe zajedno u stanovima koje im je odredio biskup ili u svojim privatnim kućama, žive u “čistoći i pokori” i ne pripadaju nijednom od odobrenih
crkvenih redova.36 U tim je ljudima Dominik Mandić vidio bosanske redovnike – krstjane i redovnice – krstjanice koji su nakon obraćenja na katoličku vjeru, prema njemu,
željeli nastaviti živjeti čistim i pokorničkim životom kakav su vodili dotada.37 Iz samoga
se pak pisma vidi da papa govori o onima koji žive u dodijeljenim domovima kao i o
onima koji su ostali živjeti u svojim obiteljskim kućama. Pismo potječe iz vremena pojačane katoličke inicijative u zemlji Kotromanića i valja ga promatrati i širem kontekstu
koje su određivali kraljevo uređivanje odnosa s Rimskom kurijom, pristajanje uz Katoličku crkvu i ženidba s Katarinom Kosačom te krunidba. U novim okolnostima dolazilo je do promjene u ponašanju bosanskih podanika, da su u tome prednjačila istaknutija
vlastela i krugovi najbliži vladaru i dvoru, pa je, sasvim razumljivo, bilo i slučajeva napuštanja “vjere bosanske” i pristajanja uz katoličku vjeru, ali Crkva bosanska u polovici
1440-ih nije bila rastočena, kako svjedoči ljutnja franjevaca na kralja Tomaša kojega su
optuživali da iskazuje čast krstjanskim prvacima i odličnicima zbog čega je papa Eugen
IV. naložio 11. studenoga 1445. Tomi Tommasiniju, svojemu legatu u Bosni da pomno
ispita osnovanost franjevačkih optužbi, što je ovaj i obavio prihvativši kraljevo objašnjenje da je poklon činio po starome bosanskom običaju i iz uljudnosti”.38
Ulrich Hüntemann, Bullarium Franciscanum continens constitutiones epistolas diplomata romanorum
pontificum Eugenii IV et Nicolai V ad tres ordines S.P. N. Francisci spectantia, Nova series, I. (14311455), Ad Claras Aquas (Quaracchi) prope Florentiam, 1979, 496-497; Luke Wadding, Annales Minorum seu trium ordinum a. s. Francisco institutorum, XI, Romae, 1734, 260-262.
37
Mandić, Bogomilska crkva, 191-192.
38
Farlati, Illyricum sacrum IV, 257-258; usp. Rački, Bogomili i patareni, 456-457; Mandić, Bogomilska
36
• 36 •
Sve dostupne vijesti o Crkvi bosanskoj i njezinim krstjanima i krstjanicama
upućuju na duboke promjene kroz koje je ona prolazila prateći smjer kojim su se
razvijale bosanske političke i ekonomske prilike. Zaokret koji su crkvene strukture
napravile odveo ih je u službu vlastele, trgovaca i obrtnika, a služenje ih je činilo sve
sličnijima onima koji su tražili njihove usluge. Ta nova uloga i položaj u bosanskome
društvu mnogima su godili i time su se ponosili, poput već spominjanoga gosta Milutina Crničanina39. Promjena o kojoj izvori svjedoče nije ostavila ravnodušnima ni
susjedne Dubrovčane koji su se uspješno bavili trgovinom i stjecali silno bogatstvo,
a njihov je prigovor najbolje sročio Benedikt Kotruljević zabilježivši da je na njegove
sugrađane loše djelovalo ponašanje Bosanaca koji slijede manihejski običaj pa časte
bogate i rado ih primaju u svoje gostinjce, a tjeraju siromašne, tvrdeći da slijede red
Boga i Sreće (Fortune).40 Jesu li i krstjanice pošle putem novih izazova, ugledajući
se na krstjane, napustivši skučeni prostor svojih hiža, na temelju dostupnih vrela još
uvijek se ne može sa sigurnošću odgovoriti. Neizvjesnost oko Beokine pripadnosti ženskom krilu “reda krstjana” umanjuje mogućnost za takva razmišljanja, a krug
poznatih krstjanica vezanih uz gosta Radina potvrđuje da su one ostale još uvijek
crkva, 201-202; Pejo Ćošković, “O dolasku Stjepana Tomaša na vlast i njegovom međunarodnom
priznanju”, Istorijski zbornik, knj. V, Banja Luka, 1985, 29; Isti, Bosanska Kraljevina u prijelomnim
godinama 1443-1446, Banja Luka, 1988, 111.
39
Vego, Zbornik III, 53. Natpis je u više navrata objavljivan i opisivan, pa u tom pogledu usp.
Владислав Скарић, “Гроб и гробни споменик госта Милутина у Хумском и фочанском срезу”,
ГЗМ, књ. 46, вол. 2 Сарајево 1934, 79-82; Ćiro Truhelka, “Bosanska narodna (patarenska) crkva”,
u: Poviest hrvatskih zemalja BiH I, HKD Napredak, Sarajevo, 1942, 778; 781; 788; Александар
Соловјев, “Јесу ли богумили поштовали крст?”, GZM, Nova serija, knj. III, Sarajevo, 1948, 91;
Isti, “Le symbolisme des monuments funéraries bogomiles”, Cahiers d’ études cathares, 6, vol. 18,
Arquas, 1954, 99; Alija Bejtić, “Povijest i umjetnost Foče na Drini”, Naše starine knj. III, Sarajevo 1956, 28-29; Marko Vego, “Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine III”, GZM, Nova serija
(Arheologija), knj. XIX, Sarajevo, 1964, 207-208; Isti, Iz historije, 273-274; Isti, Zbornik III, 53;
Bešlagić, Stećci – kultura, 249; Isti, Leksikon, 119-120; Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani i
katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975, 189; Isti, Bosansko-humski krstjani u
povijesnim vrelima, 371; M. D. Lambert, Medieval heresy. Popular movements from Bogomil to Hus,
London, 1977, 145; Пејо Ћошковић, “О гостима ‘’Цркве босанске’’”, Историјски зборник, год.
4, бр. IV, Бања Лука, 1983, 16-18. Najopširniji opis nadgrobnog spomenika gosta Milutina Crničanina dala je Maja Miletić, “I ‘’Krstjani’’ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di petra”, Orientalia christiana analecta, no. 149, Roma, 1957, 124-178; usp. Georg Wild, Bogumilen und Katharer
in ihrer Symbolik I. Die Symbolik des Katharertums und das Problem des heterodoxen Symbols im
Rahmen der abendländischen Kultureinheit, Wiesbaden 1970, 28-29.
40
“Et specialmente nella nostra patria, la quale tracho non sò che dal ritto dè i Bosnesi, liquali
seguonò l’ costume de Manichei, honorando li ricchi, et ricevendoli volontieri nelli loro sospity,
et discacciando li poveri, allegando seguir in ciò l’ ordine di Dio et della fortuna”, Михаило В.
Вујић, “Прво научно дело о трговини Дубровчанина Бенка Котруљића”, Глас СКА, књ.
LXXX, Други разред бр. 47, Београд, 1909, 101, bilj. 1; Benko Kotruljević, O trgovini i savršenu
trgovcu, JAZU, Djela znanosti Hrvastke, sv. 1, Zagreb, 1985, 196; usp. Milan Loos, Dualist Heresy
in the Middle Ages, Praha, 1974, 325, bilj. 79; Fine, Bosnian Church, 329-330; Ćirković, “Bosanska
crkva”, 238; Ćošković, Crkva bosanska, 222.
• 37 •
Pejo Ćošković
daleko od njegova bogatstva i ugleda. Rodbinska povezanost s njim učinila ih je
poznatima, inače bi i one bile dio naše povijesti o kojoj se u vrelima ne govori.
S obzirom na stanje izvora o Crkvi bosanskoj i njezinim redovnicima, Dominik
Mandić je upozorio da se nakon propasti srednjovjekovne bosanske države u kasno
proljeće 1463. u “zapadnim vrelima” o njima prestaje govoriti, sudbina im je bila
zapečaćena, a povijest završena.41 Dugogodišnji kroničar historiografske literature
o toj temi, hrvatski povjesničar Jaroslav Šidak pomaknuo je tu granicu na 1466, godinu pisanja poznate oporuku gosta Radina Butkovića, najvrjednijeg svjedočanstva
kojim završava poznati dio povijesti dualističke Crkve bosanske. Nakon toga sudbina te crkve i njezinih krstjana i krstjanica koja je snažno obilježila posljednja dva i
pol stoljeća bosanskoga srednjovjekovlja utonula je u šutnju jedne prošlosti koja je
mrtva.42 Preostalo je još uglavnom varljivo pamćenje na donedavno živu stvarnost
što se naglo rasplinula u nepovratnoj prošlosti koja se, u očima onih koji se kao suvremenici još sjećaju ili onih što po kazivanju drugih pamte, pokazala gruba i nepravedna jer je krstjanima i krstjanicama dala primjerice “prokletoga kralja” za kojega
je u defteru iz 1530. zabilježeno kako je u naselju Orahovici u nahiji Neretvi oduzeo krstjanima neku parcelu zvanu Babino brdo i dao je tamošnjim stanovnicima.43
Osmanski izvori – katastarski defteri u rasponu od 1468. do 1588, koje je ispisao i
1960. objelodanio Tăyyib Okiç, spominju na više mjesta “krstjane – kristyane” i na
taj su način sačuvali uspomenu na Crkvu bosansku i njezine sljedbenike.
Prema podatcima tih pisanih spomenika u njima se oko šezdesetak puta spominju krstjani i krstjanice, uglavnom vezano uz nasljedna zemljišta, te se tako doznaje
za krstjanske baštine, oranice, vinograde čifluke i selišta, te da su krstjanske skupine
spominjane u osmanskim vrelima tretirane kao obična raja. Jedini poznati izuzetak
u tom pogledu predstavlja status poznatog i više puta spominjanoga gosta Radina
Butkovića kojemu su nove vlasti priznale mulk-čifluk,44 a u selu Didevo zabilježena
su u poimeničnom popisu hercegovačkoga sandžaka iz 1477. četiri vinograda od
ominik Mandić, “Bosanski krstjani u turskim izvorima”, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske
D
povijesti, Rim, 1963, 568.
42
Jaroslav Šidak, “‘’Bosanska crkva’’. Problem bosanskog ‘’bogumilstva’’ i sredovječna ‘’Crkva
bosanska’’”, Suvremenik br. 26, vol. 11, Zagreb, 1937, 393.
43
Taib Okiç, “Les Kristians (Bogomiles Parfaits) de Bosnie d’ après des documents inédits)”,
Südost-Forschungen XIX, München, 1960 128 (= “Bosanski kristijani (bogumili) prema nekim
neobjavljenim osmanskim izvorima”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, br. XXI-XXII, Sarajevo,
2003 152); usp. objašnjenje toga podatka u Mandić, “Bosanski krstjani”, 574-575 i Muhamed
Hadžijahić, “Zemljišni posjedi ‘’Crkve bosanske’’ (Nacrt za jednu studiju), Historijski zbornik, br.
XXV-XXVI, Zagreb 1974, 465.
44
Nedim Filipović, “Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u XV vijeku”, Godišnjak, knj.
VII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 5, Sarajevo, 1970, 151; Isti, Islamizacija u Bosni i
Hercegovini, Tešanj, 2005, 94.
41
• 38 •
kojih je jedan na temelju carske naredbe bio dodijeljen gostu Radinu.45 Kad su u
pitanju osmanska izvorna svjedočanstva pada u oči da se u njima nigdje ne spominju posjedi Crkve bosanske, ali valja istaknuti da zamjetan broj krstjanskih baština
predstavlja individualni posjed pojedinih krstjana te da na takvim baštinama, kao
na crkvenim zemljoposjedima nisu zabilježena duhovna lica, niti su upisani seljaci
koji su ih obrađivali niti njihovi vlasnici uživaju olakšice koje su korisnicima donosile obične seljačke baštine.46 Zahvaljujući defterima danas se zna da su krstjani
postojali ili su, barem kroz imena koja upućuju na njih, zabilježeni na širem području, u Zemlji Pavlovića (nahije Olovci i Borač), u Kraljevoj zemlji (nahije Sarajevo,
Visoko, Dubrovnik i Brod) i u Humskoj zemlji (nahije Neretva, Konac polje, Bistrica, Borovac, Vrabac i Samobor).47 U poimenični popis hercegovačkoga sandžaka
iz 1477. uneseni su novi podatci koji se odnose na područje Bosne i Hercegovine, a
od interesa za našu temu napose je zanimljiv spomen jedne žene, krstjanice Jelosave,
koja je u svojemu posjedu imala vinograd.48 Nažalost, iz objavljenoga se podatka ne
može dokučiti gdje se spomenuti vinograd nalazio, odnosno u kojemu bi dijelu bosanske države trebalo tražiti njezino boravište. Što se tiče vijesti osmanskih izvora o
krstjanima i krstjanicama već je u historiografskoj literaturi utvrđeno da se njihovo
bilježenje među seoskim stanovništvom ne odnosi na redovnike i redovnice Crkve
bosanske nego na njihove sljedbenike, odnosno vjernike u širem smislu, pa ni kuće
kojima su na čelu bili obični krstjani nisu istovjetne hižama u kojima su obitavale njihove redovničke zajednice.49 Tako primjerice, po načinu na koji je navedena
krstjanica Jelosava, jedina žena s tom oznakom u dostupnim osmanskim vrelima,
može se s velikom sigurnošću pretpostaviti da ni ona nije bila redovnica sad već potpuno razgrađene Crkve bosanske nego njezina sljedbenica u širem smislu, odnosno
obična vjernica.
Značenje pojmova krstjani i krstjanice u dostupnim osmanskim vrelima bilo je
predmet rasprave u stručnoj literaturi, pa je s tim u vezi iznesemo više različitih mišljenja. Ispisujući vijesti o “krstjanima” (kristiyan) Tăyyib Okiç je ustvrdio da se pod
tim nazivom isključivo misli na bosanske redovnike, odnosno na “savršene” članove Crkve bosanske, a za pripadnike dviju velikih kršćanskih crkava – za katolike i
hmed S. Aličić, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Orijentalni institut, Monumenta
A
turcica Historiam Slavorum Meridinalium Ilustrantia, tomus sextus, serija II, Defteri, knj. 3,
Sarajevo, 1985, 178; usp. Ćošković, Crkva bosanska, 55, 259 s pripadajućom literaturom.
46
Nedim Filipović, “Osvrt na pitanje islamizacije na Balkanu pod Turcima”, Godišnjak, knj. XIII,
Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 11, Sarajevo, 1976, 402.
47
Okiç, “Les Kristians”, 118 (= “Bosanski kristijani”, 149).
48
Okiç, “Les Kristians”, 126 (= “Bosanski kristijani”, 158); usp. Hadžijahić, “Zemljišni posjedi”, 467.
49
Usp. Mandić, “Bosanski krstjani”, 570-573; Šidak, “Problem ‘’Crkve bosanske’’ u novijoj
historiografiji”, Historijski zbornik, knj. XXVII-XXVIII, Zagreb, 1975, 168 (= Studije, 309, 333,
363).
45
• 39 •
Pejo Ćošković
pravoslavne – upotrebljavani su nazivi “gebr” i “kafir”,50 ali kao da nije bio siguran u
svoja zapažanja pa je prilično kaotično zaključio da su se tako nazivani pripadnici svih
vjera koje se nisu uzdignule do stupnja “krstjana” (pravovjernih bogumila) ne uključujući tu obične bogumile.51 Tu nesigurnost otklonio je Muhamed Hadžijahić koji se
izrazio puno jasnije napisavši da su osmanski izvori ukupno uzevši u “gebre” i “kafire”
najčešće uključivali i “krstjane”.52 Okiçevim rezultatima pozabavio se Dominik Mandić koji je vijesti osmanskih izvora stavio u poznati kontekst Crkve bosanske, u kojemu
važno mjesto zauzimaju redovnici i redovnice koji žive u celibatu u svojim samostanskim zajednicama, a u kućama koje se spominju žive obiteljski ljudi.53 Mandić je s tim
u vezi zaključio da se većina podataka o krstjanskoj pripadnosti nekretnina svakako
odnosi na bosanske redovnike, ali većina zemljišta “morala je biti u rukama kršćana
katolika, koji se u izvorima nazivaju ‘krstjani” kao i ‘bosanski krstjani’ bogomili.54
Na stavove Nedima Filipovića i Tăyyiba Okiça osvrnuo se Jaroslav Šidak upozorivši da je već Dominik Mandić ispravno dokazao da se pod “krstjanima” osmanskih
vrela ne mogu podrazumijevati samo “savršeni bogumili”, ali mu je promaknulo da
se tim imenom zovu i vjernici Crkve bosanske. Šidak se slaže s Okiçem da “krstjani”
koje spominju defteri nisu pripadali ni Katoličkoj ni Pravoslavnoj crkvi.55 Baveći
se drugom zgodom pitanjem vjernika Crkve bosanske, autor je ustvrdio da su oni
sebe zvali kršćanima (krstjani), kako su to činili i vjernici drugih kršćanskih crkava.
Pod tim nazivom u užem značenju riječi suvremenici su u srednjovjekovnoj Bosni i
susjednom Dubrovniku uvijek mislili na redovnike Crkve bosanske.56
Iako bez izravnoga učinka na našu temu treba ipak upozoriti da vijesti o krstjanima u osmanskim vrelima koja je istražio Tăyyib Okiç sežu do početka XVII. stoljeća.57 I zapadni svijet se još dugo susretao sa sljedbenicima Crkve bosanske, kako
je upozorio Marko Šunjić pronašavši u Državnom arhivu u Veneciji podatak s kralja
XVII. st. koji spominje neku skupinu ljudi koji su pobjegli ispod Osmalija u Dalmaciju te da mnogi od njih nisu ni katoličkoga ni pravoslavnoga obreda, a sami sebe nazivaju krstjanima.58 Vijesti o bosanskom krivovjerju stizale su u Rim u izvještajima
kiç, “Les Kristians”, 131 (= “Bosanski kristijani”, 164); usp. Mandić, “Bosanski krstjani”, 569.
O
Okiç, “Les Kristians”, 115 (= “Bosanski kristijani”, 146-147)
52
Hadžijahić, “Zemljišni posjedi”, 462-463.
53
Mandić, “Bosanski krstjani”, 570-573.
54
Mandić, “Bosanski krstjani”, 575.
55
Šidak, Studije, 309-310, 333-334.
56
Jaroslav Šidak, “Samostalna ‘’crkva bosanska’’ i njezini redovnici”, Nastavni vijesnik, br. 50, Zagreb,
1941-1942, 3; Isti, “Oko pitanja ‘’Crkve bosanske’’ i bogumilstva”, Historijski zbornik, knj. III, br.
1-4, Zagreb, 1950, 371 (= Studije, 18).
57
Okiç, “Les Kristians”, 129 (= “Bosanski kristijani”, 162).
58
Šunjić, “Bilješka o Državnom arhivu u Veneciji”, Glasnik arhiva i Društva arhivista Bosne i
Hercegovine, br. 1, Sarajevo, 1961, 215.
50
51
• 40 •
trebinjsko-mrkanskih biskupa, Antuna Righija iz 1703. i Sigismunda Tudiševića iz
1751, koje je objavio Bazilije Pandžić,59 ali ih nije posebice tumačio. Na Tudiševićev
izvještaj pozornost je svratio Josip Lučić nastojeći tim podatcima potkrijepiti svoju
tezu o nestanku bosanskih patarena,60 a dvije godine poslije Righijeve i Tudiševićeve
navode pretresao je Marko Vego nastojeći potkrijepiti svoju tezu o obmanama koje
su s terena stizale u Rim o vjerskom stanju stanovnika na području Bosne i Hercegovine te zaključuje kako spomenuta dva trebinjsko-mrkanska biskupa nazivaju
pravoslavne kršćane patarenima, manihejcima i hereticima, a njihovu vjeroispovijest
sektom, čak su i pravoslavni monasi – bazilijanci proglašeni patarenima.61
***
Proučavajući društvene tokove, pa i one iz razdoblja srednjega vijeka s njihovim
feudalnim obilježjima, uočavaju se društvene strukture na kojima počivaju tadašnji
razvojni procesi. Upadljivo je da su nosioci gotovo svih javnih nastupa bili muškarci
te da se žena javlja iznimno rijetko i to ponajprije u najvišim društvenim krugovima, primjerice ako je članica vladajuće dinastije ili vlastelinka koju učinkovito štiti
njezin društveni položaj. S obzirom na to da je naša pozornost usmjerena prema
specifičnoj društvenoj zajednici, to jest prema krugu crkvenih ljudi, sastavljenom
od klerika, duhovnika i redovnika, među kojima je ne mali brom iznimno učenih,
zaogrnutih neupitnim moralnim autoritetom i dubokim uvjerenjem u neporočnost
njihova života, očekivali bismo s razlogom neograničeno polje jednakosti i ravnopravnosti. Ipak, u takvom ozračju ni krug pobožnih i svetih ljudi nije živio iako su iz
te sredine upućivane utješne poruke kako su svi ljudi djeca Božja. Antičko nasljeđe
te pravna i teološka shvaćanja koja su stvarala novi mentalitet bila su presnažna da bi
ustuknula pred nenametljivim porukama o jednakosti svih ljudi. Tu ideju ljudi strogo podijeljenoga društva nisu mogli razumjeti čak i kada su uviđali da su promjene
potrebne. Poput laičkoga društva i Crkva je uredila odnose među svojim članovima,
tako da je i ovdje ženi prepušten vrlo skroman prostor za djelovanje i javno pokazivanje. Podjela društva po spolnoj pripadnosti pokazala se najdublje ukorijenjenom
te ni danas nisu poništeni svi njezini učinci.
Bosansko se društvo u tom pogledu nije bitno razlikovao od drugih društava o
kojima se puno više zna, bilo je možda zatvorenije ili smo naprosto o njemu slabije obaviješteni, ali je zasigurno imalo svoje heroine. Ma kako gledali na poznate i
nepoznate zgode i ocjenjivali pojave kroz koje nas se predstavlja bosansko društvo
Bazilije Pandžić, De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi, Romae, 1959, 129-137, 144-157.
Josip Lučić, “Prilog pitanju nestanka bosanskih bogumila (Patarena)”, Historijski zbornik, knj. XIV,
Zagreb, 1961, 239-242; usp. ocjenu Šidak, Studije, 310, bilj. 72.
61
Marko Vego, “Patarenstvo u Hercegovini u svjetlu arheoloških spomenika”, GZM, Nova serija
(Arheologija) br. XVIII, Sarajevo, 1963, 210-211 (= Iz historije, 334-335); usp. ocjenu Šidak,
Studije, 355; usp. Fine, Bosnian Church, 376.
59
60
• 41 •
Pejo Ćošković
srednjega vijeka, žena u njemu bila podjednako dobro čuvana unutar zidova vlastitoga doma ili tvrdih zidina samostana i dobro zaključanih samostanskih vrata pod
budnim okom muža ili samostanske poglavarice. Već na samom početku naše priče,
bosanski redovnici s kraja XII. i početka XIII. st. brinu o ženskoj grani svojega reda,
čak su i fizički preblizu, pod isti krovom dvogubih samostana, što su crkvene vlasti
gledale s nepovjerenjem zbog grješnih prigoda kojima je teško odoljeti i glasine koje
je nemoguće kontrolirati. Ipak, to zajedništvo se nije dalo lako dokinuti, krstjani
Bilinopoljske izjave su obećali papinskome legatu promjenu u tom pogledu, ali krstjani heterodoksne Crkve bosanske, izgleda, nisu zazirali od stare prakse. Ako ih
stavimo u kontekst vjerskih pokreta toga doba, u kojima je sudjelovanje žena bilo
brojno, a položaj povoljniji, život krstjana i krstjanica unutar hiža čini se potpuno
prihvatljiva formula.
Najmjerodavnije podatke o krstjanicama Crkve bosanske dao je gost Radin Butković koji ih po svemu stavlja ravnopravno uz bok muškim članovima reda. One su
prema njemu bile obvezne u određene dane na molitvu, kao i krstjani. Gledano očima benediktinaca ovim obavijestima doznali bismo okvirno za polovicu njihova životnoga sadržaja, onaj drugi ispunjen mjerljivim radom ostaje nedefiniran, odnosno
prepušten je našim domišljanjima kućnih poslova koje su krstjanice svakodnevno
radile. Nažalost, odsutnost vrela onemogućuje da se sa sigurnošću govori o konkretnim sadržajima, čak i kad su oni vrlo izgledni, primjerice poput vezenja ili ručnoga
rada u širem smislu gdje se tražila spretnost i umijeće da se izradi nešto lijepo. Ako su
primjerice naručitelji obrednih knjiga željeli da one budu dostojno ukrašene, zašto
ne pretpostaviti da i crkveno ruho ne bi bilo ukusno i umjetnički izrađeno jer i ono
sudjeluje u slavljenju Boga, a i njemu je lijepo milo.
Crkva bosanska je sa svojim sljedbenicima bila pod snažnom prismotrom kršćanskih suvremenika, osobito od 1450-ih godina kada su se oko njih otimali franjevci i
pravoslavni kler, nastojeći ih u što većem broju privoljeti na svoju stranu. Suvremene
vijesti potvrđuju da su se franjevci i pravoslavni svećenici optuživali za ometanja
u radu i da su se ne bez preuveličavanja hvalili uspjesima. Tom vremenu pripadaju
vijesti o uglednim gospođama koje su iz zavjeta odlazile krstjanima da im služe, izazivajući time nepovjerenje suvremenika sklonih da prenose vlastitim dometanjima
dopunjene vijesti koje su ionako lako zapaljivale maštu govornika. Je li slijepa vjera
u ozdravljenje i ispunjavanje zavjeta zaogrnuta bezazlenošću bila u stanju odoljeti
iskušenjima koje pruža grješna prigoda, kako su pričali jedni, ili je neporočnost ostala nepovrijeđena, kako su vjerovali drugi, izmiče našoj provjeri. Bosanske redovnice
– krstjanice nisu predmet tih ogovaranja, one su u tim primjerima sačuvale svoju
neporočnost. Aluzije realizirane kroz uvrjedljive riječi u kojima se spominju krstjani, suvremenici su nepogrješivo razumjeli, moralni ugled se istopio a s njih je uskoro
nestalo i onih su se svojim moralnim autoritetom ponosili i služili. Nakon propasti
• 42 •
srednjovjekovne bosanske države u proljeće 1463. rijetki su pojedinci kojima pripada status bosanskih redovnika – krstjana, a jedina krstjanica koju izvori spominju
pod njezinim osobnim imenom nije redovnica Crkve bosanske nego njezina sljedbenica u širem smislu – vjernica.
• 43 •
Pejo Ćošković
Pejo Ćošković
Krstjanice – Bosnian nuns in the eyes of contemporaries
Summary
Through the study of social currents, even those from the Middle Ages with
their feudal distinctions, one can discern social structures which carry the evolutional processes of the time. It is conspicuous that the bearers of almost all social
categories were males and that females appear seldom, chiefly in the higher social
strata, for instance if she was a member of the ruling dynasty or a noblewoman who
was effectively protected by her social position. Considering that our attention is directed towards a specific social community, i.e. towards a group of people gathered
around a church, consisting of clerics and monks, among which a certain number
was extremely educated, coated in a shroud of unquestionable moral authority, believed to have led pure lives, we could have reasonably expected an unlimited field
of equality and fairness. However, even in those surrounding the circle of spiritual
and saintly individuals did not live according to the consolatory messages that all
people are children of God. The ancient heritage, as well as legal and theological understanding which created a new mentality, was too strong to bow down in front of
the unobtrusive messages about the equality of all men. People of a strictly divided
society could not comprehend this idea even when they acknowledged that changes
were necessary. Just as the lay society, the Church also ordered the relations between
its members, and the woman was left only with a humble space for action and public presentation. The division of society according to sex has shown to be the most
deeply rooted and its effects have not been negated even today.
The Bosnian society in that regard did not differ from the other societies of
which we know incomparable more. It might have perhaps been somewhat more
closed, or we are simply poorly informed about it, but it certainly had its heroines. How ever we choose to view the known and unknown events, and evaluate
the occurrences through which we are presented with the Bosnian society of the
Middle Ages, the woman was equally well kept within the walls of her own home
or the strong walls and locked doors of a monastery, under watchful surveillance of
her husband or the prior of the monastery. Already on the beginning of our story,
the Bosnian monks from the end of the 12th and the beginning of the 13th century
took care about the female branch of their order. They were adjudged to have even
been physically too close, under the same roof of dual monasteries, a situation not
looked upon kindly by the Church authorities because of the sinful temptations
which were difficult to resist and because of the rumours which were difficult to
control. Despite of that, this collectiveness was not abolished easily. The Krstjani of
the abjuration from Bilino Polje in 1203 promised the papal legate change in that
• 44 •
sense, but the later Krstjani of the heterodox Bosnian Church did not abstain from
the old practice. If we place them in the context of religious movements of the time,
in which the activities of women were numerous and their position much more
favourable, the life of Krstjani and Krstjanice within their monasteries seem as a
completely acceptable principle.
The most relevant information about the nuns of the Bosnian Church was given
by gost Radin Butković who placed them equally next to the male members of the
order. According to him they were bound to pray on certain days, just as men were.
Viewed through the eyes of Benedictines we would only know the contents of one
half of their lives, whereas the other half, which was supposed to be filled with measurable work, remains undefined. We can only imagine the various domestic tasks
which the nuns performed every day. Unfortunately, the lack of sources prevents us
to talk about concrete issues, even when they are objectively possible, such as embroidery or handcrafts in a broader sense which required ability and knowledge to
create something pretty. If, for example, clients ordering prayer books wanted them
to be adequately decorated, we can assume that the clothes of ecclesiastics were also
tastefully and beautifully crafted because they too were a part of celebrating God
who likes beauty.
The Bosnian Church and its members were under close scrutiny of their Christian contemporaries, especially from the 1450-ies when the Franciscans and the
Orthodox clergy battled over them, attempting to attract them to their side. That
was also the time when we have information about distinguished ladies who vowed
to join the Krstjani in order to serve them, causing the mistrust of contemporaries
who conveyed this news coupled with their own opinions. We cannot determine
whether blind faith in recuperation and the fulfilling of vows were capable to resist temptation which was offered by a sinful occasion, as was thought by some, or
whether their chastity remained untouched, as was thought by others. The Bosnian
nuns – Krstjanice – were not subjected to this kind of gossip, and in those examples
they preserved their virtuousness. Contemporaries unmistakeably understood the
allusions recognized from the insults which mention the Krstjani, so their moral
reputation waned and soon all those who prided on that moral reputation also vanished. After the collapse of the medieval Bosnian state in the spring of 1463, there
number of those who enjoyed the status of Bosnian monks decreased significantly,
and the only nun mentioned in the sources by her personal name was not a nun of
the Bosnian Church, but a female believer in the broader sense of the word.
• 45 •
343.431-055.2(497.5 Dubrovnik)”1279/1301”
elmedina duranović
Žene iz Bosne na tržištu roblja u Dubrovniku 1279-1301.
•
Apstrakt: Trgovina robljem u srednjem vijeku, uopće ustanova ropstva, fenomen je koji
se može posmatrati sa više aspekata: ekonomskog, društveno-socijalnog, kulturnog, pa i
vjerskog. Na osnovu postojećih postavki u dosadašnjoj historiografiji, slijedeći raspoloživu
izvornu građu nastojali smo u našem radu razmotriti ustanovu ropstva u kontekstu ekonomske i društvene historije srednjovjekovne Bosne. Poseban akcenat posvetili smo položaju i ulozi žena u srednjovjekovnom društvu s obzirom da je u trgovačkom prometu bilo
puno više žena nego muškaraca.
Ključne riječi: Bosna, žene, ropkinje, Dubrovnik, trgovina
Abstract: Slave trade in Middle Ages and slavery in general is a phenomenon that can
be viewed from many aspects: the economic, social, cultural and even the religious one.
On the basis of existing achievements of earlier historiography and following the available
source material, we attempted to consider the institution of slavery within the context of
economic and social history of medieval Bosnia. Particular attention is devoted to the position and role of women in medieval society considering the fact that more women than
men were traded in the slavery business.
Key words: Bosnia, women, slaves, Dubrovnik, trade
U drugoj polovini 13. stoljeća, kada nema zvaničnih trgovačkih sporazuma
između Bosne i Dubrovnika, nalazimo prve podatke o konkretnim artiklima
koji su bili predmet trgovine između ove dvije zainteresirane strane. Riječ je prije
svega o roblju. Kao najniži društveni sloj, roblje je postojalo kroz cijeli srednji
vijek. Iako termin koji se upotrebljava za označavanje ovog sloja stanovništva
podsjeća na antički period, moramo istaknuti kako je postojala velika razlika
između antičkog i srednjovjekovnog roblja.1 Ona se prvenstveno ogledala u načinu
1
J edan od problema koji se javljaju prilikom proučavanja ovog pitanja je i terminologija. Naime, sam
termin rob neizmjerno podsjeća na antiku čiji je derivat i srednjovjekovno roblje. Međutim, pored
termina servus koji se koristi da označi srednjovjekovnog muškog roba, te ancille da označi ropkinju
u izvorima se mogu naći i drugi nazivi. S obzirom da je riječ o latinskim nazivima vrlo često dolazi
do zabune prilikom traženja odgovarajućeg termina u našem jeziku. U dosadašnjoj historiografiji
• 47 •
elmedina duranović
korištenja radne snage. U srednjem vijeku poljoprivredna proizvodnja nije se bitno
oslanjala na ropstvo kao u starom vijeku kada je roblje korišteno za teške fizičke
poslove. Robovi su uglavnom nabavljani za kućnu poslugu.2 Bitna razlika između
antičkih i srednjovjekovnih robova bilo je pravo gospodara na život robova, koje u
srednjem vijeku nije postojalo. Međutim, njihov pravni položaj bio je gotovo isti.
Srednjovjekovni robovi su u suštini bili neslobodni ljudi, nisu imali pravo svjedočiti
pred sudom, sloboda kretanja bila im je ograničena, kao i pravo na imovinu, nisu
slobodnom voljom mogli sklapati brakove, njihov položaj bio je nasljedan, a mogli
su biti prodavani, davani u zalog, miraz, na poklon i sl. Uz to, gospodar je imao
pravo da fizički kažnjava svoje robove.
Izvori ropstva u srednjem vijeku bili su mnogostruki. Čovjek je mogao na
razne načine izgubiti svoju slobodu i postati robom: zarobljavanjem, prodajom,
zaduživanjem, ali i dobrovoljnom prodajom. Roditelji su mogli prodati svoju djecu,
muževi “nevjerne” žene, mnogi su se sami prodavali da bi u vrijeme gladi mogli da
prežive, a nisu bili rijetki slučajevi nasilnog hvatanja i prodavanja u roblje.3 Jedan od
najstarijih načina porobljavanja slobodnog stanovništva bilo je ratno zarobljeništvo.
Podaci o velikom broju “heretika” koji su nakon ugarskih ratovanja u Bosni za vrijeme
bana Ninoslava odvedeni u Ugarsku, ustvari su pokazatelji da je tada veliki broj
bosanskog stanovništva odveden u roblje.4 Kada je riječ o prodavanju, najčešće su to
bili siromašni i neuki stanovnici, što govori o Bosni kao nerazvijenom i siromašnom
području plodnom za pretvaranje ljudi u robove.
Historiografija je ponudila dosta radova koji su temu srednjovjekovnog ropstva
posmatrali sa više različitih aspekata. Pitanjem ropstva na ovom prostoru prvi
se pozabavio Božidar Petranović u radu pročitanom na sjednici “filosofičkopravoslavnoga razreda jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti” davne 1871.
godine.5 U okviru dubrovačkih trgovačkih odnosa Kosta N. Kostić je pisao i o trgovini
najčešće je za označavanje neslobodnog sloja stanovništva u srednjem vijku korišten termin rob.
Međutim, N. Budak smatra da ovaj termin treba odbaciti jer on podrazumijeva potpuno bespravnu
osobu što po njemu nije slučaj sa srednovjekovnim robljem, odnosno servima (termin za koji se on
opredjeljuje). Neven Budak, “Pregled literature i objavljenih izvora o problemu serva i famula u
srednjovjekovnim društvima na istočnom Jadranu”, Radovi, br. 17, Sveučilište u Zagrebu, Institut
za hrvatsku povijest, 1984, 5.
2
Александар Соловјев, “Трговање босанским робљем до год. 1661”, Glasnik Državnog muzeja u
Sarajevu, Nova serija, Društvene nauke sv. 1, Sarajevo, 1946, 142.
3
Душанка Динић-Кнежевић, Миграције становништва из југословенских земаља у Дубровник
током средњег века, САНУ – Filozofski fakultet, Novi Sad, 1995, 17.
4
August Theiner, Vetra Monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, Tomus primus (1216.1352.), Romae, 1863, 452. Up. Anto Babić, “Društvo srednjovjekovne bosanske države”, Prilozi za
istoriju Bosne i Hercegovine, I, Privreda i društvo srednjovjekovne bosanske države, Posebna izdanja,
Knj. LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, Knj. 17, ANUBiH, Sarajevo, 1987, 72.
5
Božidar Petranović, “O robstvu. Po srpskim spomenicima i štatutima prim. dalm. gradova”, Rad
• 48 •
žene iz bosne na tržištu roblja u dubrovniku 1279-1301.
bosanskim robljem što predstavlja jednu od najstarijih studija koje govore o ovom
pitanju.6 Trgovinom robovima bavio se i Aleksandar Solovjev, pa je u njenom razvoju
uočio tri faze što predstavlja prvi pokušaj periodizacije ove trgovine.7 Međutim, nije
koristio svu raspoloživu građu pa je u svojim radovima iznio nekoliko pogrešnih
zaključaka vezanih za srednjovjekovno ropstvo.8 Njegova pogrešna konstatacija da su
srednjovjekovni robovi imali pravo da svjedoče pred sudom izazvala je reakciju Gregora
Čremošnika, zahvaljujući čijim radovima smo bolje upoznati sa pravnim i socijalnim
položajem roblja u srednjem vijeku.9 Načinom dolaska ljudi u ropstvo, kupoprodajnim
ugovorima, cijenama robova, njihovim pravnim položajem i drugim sličnim temama
vezanim za ropstvo bavio se i Vuk Vinaver.10 Trgovina robljem predstavljala je i vrlo
važan segment migracija slavenskog stanovništva u srednjem vijeku. Iz tog razloga,
ovom pitanju pažnju su posvetili Marko Šunjić,11 Pavo Živković,12 Nenad Fejić13
i Dušanka Dinić-Knežević.14 U jednom od svojih radova P. Živković je pokušao da
podatke o roblju iskoristi i za proučavanje pitanja historijske geografije.15
JAZU, knj. XVI, Zagreb, 1871, 59-75. Neven Budak je dosta strogo okarakterizirao ovaj rad kao
neupotrebljiv. Neven Budak, “Pregled literature”, 7.
6
Kosta N. Kostić, Trgovinski centri i drumovi po srpskoj zemlji u srednjem i novоm veku. Istorijskogeografska rasprava, Beograd, 1899.
7
Neven Budak je također predložio periodizaciju trgovine robljem, smatrajući da prva faza završava
krajem 13. stoljeća. Neven Budak, “Trgovina random snagom na istočnom Jadranu – razvoj i
značaj”, Historijski zbornik knj. XXXVII, sv. 1, Zagreb, 1984, 105-137.
8
Соловјев, “Трговање босанским робљем до год. 1661”, 139-162.
9
Gregor Čremošnik, “Naše roblje u srednjem veku”, Jugoslovenska njiva, br. 6, Hrvatski štamparski
zavod, Zagreb, 1922, 21-26; Isti, “Dubrovačka kancelarija do god. 1300 i najstarije knjige dubrovačke
arhive”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, br. 39, Sarajevo, 1927, 231-253; Исти,
“Када је постао дубровачки архив?”, ГЗМ, бр. 44, II свеска (за хисторију и етнографију),
Сарајево, 1932, 57-61; Isti, “Pravni položaj našeg roblja u srednjem veku”, GZM, Nova Serija,
Društvene nauke, sv. II, Sarajevo, 1947, 69-73, Isti, “Izvori za istoriju roblja i servicijalnih odnosa
u našim zemljama srednjeg vijeka”, Istorijsko-pravni zbornik, br. I, Pravni fakultet, Sarajevo, 1949,
148-162.
10
Vuk Vinaver, “Trgovina bosanskim robljem tokom XIV veka u Dubrovniku”, Anali, II, Historijski
institut JAZU, Dubrovnik, 1953, 125-147; Исти, “Ропство у старом Дубровнику (1250-1650)”,
Историјски преглед, бр. I, Београд, 1954, 37-39.
11
Marko Šunjić, “O migraciji “de partibus Sclavonie” u Markama do polovine XV. stoljeća (Ancona)”, Radovi Filozofskog fakulteta, knj. VIII (1974-1975), Sarajevo, 1976, 487-500.
12
Паво Живковић, “Млетачка трговина босанским робљем у средњем вијеку”, Годишњак
Друштва историчара Босне и Херцеговине, br. XXI-XXVII, Сарајево, 1976, 51-58.
13
Ненад Фејић, “Трговина босанским робљем у Барцелони крајем XIV и почетком XV века”,
Историјски часопис, књ. XXVIII, Београд, 1981, 27-48.
14
Dušanka Dinić-Knežević, “Prilog proučavanju migracija našeg stanovništva u Italiju tokom XIII i
XIV veka”, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, XVI/I, 1973, 39-62; Иста, Миграције.
15
Pavo Živković, “Podaci o roblju kao izvor za istorijsku geografiju srednjovjekovne Bosne”, Prilozi,
br. 10/2, Institut za istoriju, Sarajevo, 1974, 333-340.
• 49 •
elmedina duranović
Međutim, rijetki su radovi koji su tretirali pitanje žena u srednjovjekovnom ropstvu. Izuzetak predstavlja rad Dušanke Dinić-Knežević koja je ženama, ropkinjama,
dala odgovarajuće mjesto u sklopu proučavanja položaja žena u Dubrovniku.16
Na osnovu naprijed iznesenog možemo vidjeti da se proučavanju pitanja
srеdnjovjekovnog roblja posvećivala značajna pažnja koja je rezultirala velikim brojem radova i priloga koji predstavljaju važan doprinos historiografiji. Ovom našem
prilogu nije cilj da posebno obrađuje problematiku roblja, već nam je zadatak da
na primjeru ženskog roblja porijeklom iz Bosne doprinesemo poznavanju položaja
žena u srednjem vijeku. Vjerski aspekt, koji se najčešće veže za trgovinu robljem smo
izostavili jer bi to otvorilo niz drugih pitanja koja izlaze iz okvira postavljene teme.
Smatrali smo da je to opravdano na osnovu činjenice da se riječi patereni ili bogumili
uz imena bosanskog roblja u izvorima pojavljuje tek u drugoj polovini 14. stoljeća.
Problem u izučavanju bosanskog roblja je, kao i većini drugih srednjovjekovnih
tema, nedostatak izvora koji bi omogućili da bolje upoznamo ovu pojavu unutar
same Bosne. Prvi podatak koji Bosnu veže za roblje potiče iz perioda bana Kulina.
Papski legat Tebald je u pismu upućenom bosanskom banu 1180. godine, izmеđu
ostalog, tražio da ban Kulin papi pošalje dva roba.17 Znatno više podataka o roblju iz
Bosne doznajemo iz prvih notarskih i kancelarijskih knjiga nastalih u Dubrovniku.
U posljednjim decenijama 14. stoljeća u ukupnom privrednom prometu u primorskim gradovima najčešće spominjani trgovački artikl je roblje. Bosanski dokumenti,
malobrojni uopće, nisu sačuvali podatke o ropstvu, ali u dubrovačkim poslovnim
dokumentima iz 13. stoljeća spominje se roblje čije se porijeklo veže za Bosnu i pojedine njene dijelove. Svi ti podaci potvrđuju da je Bosna bila najveći izvoznik roblja
u navedenom periodu. Pored nedostataka informacija o ropstvu u samoj Bosni, nije
teško zaključiti da je roblje bilo znatno razvijeno s tim da se ne smije gubiti iz vida
činjenica da je određeni broj slobodnog stanovništva pretvaran u robove nasilnim
hvatanjem.18 Prisustvo roblja u Dubrovniku u velikoj mjeri zavisio je od prilika u
samom gradu, potreba tržišta, i mjera koje je dubrovačka vlada poduzimala po tom
Душанка Динић-Кнежевић, Положај жена у Дубровнику u XIII и XIV веку, САНУ, Посебна
издања књ. CDLXIX, Одељење историјских наука књ. 2, Београд, 1974.
17
Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II (1101-1200),
JAZU, Zagreb, 1904; Isti, CD III (1201-1235), 168-169. Up. Babić, “Društvo”, 70. U dokumentu
je upotrebljen izraz famula, što se odnosi na osobu koja za platu obavlja poslove u kući, odnosno
slugu, sluškinju, momaka i ne odgovara u potpunosti pojmu serva koji se koristio da označi
srednjovjekovnog roba, osobu bez lične slobode. Jozo Marević, Hrvatsko-latinski enciklopedijski
rječnik, II svezak, Matica Hrvatska, Zagreb, 1997, 2328; Mirko Divković, Latinsko-hrvatski rječnik
za škole, Zagreb, 1900, 401. Međutim, položaj famula se nije bitno razlikovao od položaja serva.
I jedni i drugi predstavljali su radni dio stanovništva koji je u manjoj ili većoj mjeri bio zavisan od
gospodara. Vlasnik ih je mogao prodavati, poklanjati, mijenjati, davati u zakup i sl. Budak, “Pregled
literature”, 5-6; Isti, “Trgovina”, 114-115, 126.
18
Vinaver, “Trgovina”, 126.
16
• 50 •
pitanju, ali svakako da je izvoz roblja iz Bosne zavisio od njihovog brojčanog stanja u
zemlji porijekla i prilika koje su tamo vladale. Smjena kriznih i nešto boljih perioda
uticala je na količine izvoza.19 Brojnost robova bosanskog porijekla na jadranskom
tržištu dovoljno govori o razvijenosti ropstva unutar Bosne, koje se razlikovalo u
određenim segmentima od ropstva u dalmatinskim gradovima. Te razlike bile su
uslovljene različitim društvenim, političkim, vjerskim i ekonomskim prilikama.
Dokumenti iz kasnijeg perioda jasno ukazuju na nasljedni robovski položaj, odnosno na činjenicu da je u Bosni postojao sloj ljudi koji je smatran za robove po
rođenju.20 Pored toga, među robljem u Bosni bilo je i stranaca, ljudi porijeklom iz
znatno udaljenijih zemalja.21 Važno je istaći da postojanje roblja nije karakteristika
vezana samo za srednjovjekovnu Bosnu i njene susjede, već da je ovakva vrsta roblja
postojala širom tadašnje Evrope.22
Osnovnu građu za proučavanje trgovine robljem na ovim prostorima u srednjem
vijeku pruža Državni arhiv u Dubrovniku, ali tek od 70-ih godina 13. stoljeća, od
vremena kada je dubrovačka vlada donijela odluku da se trgovački poslovi koji prelaze 10 perpera moraju pismeno sklapati.23 Pored ovog zakona, vrlo važna uloga u
nastanku i očuvanju Dubrovačkog arhiva pripada Italijanu Tomazinu de Savere,
prvom svjetovnom licu koji je obavljao funkciju općinskog notara u Dubrovniku.
Zahvaljujući njegovoj predanosti radu, te tačnosti i urednosti prilikom obavljanja svojih dužnosti, sačuvao se značajan broj dokumenata, koji su uz sve to lahko
pregledni.24 Vrlo važni izvori za proučavanje ovog pitanja su i statuti dalmatinskih
gradova koji jasno regulišu trgovinu robovima, kao i njihov položaj. Statut kao normativni tekst propisuje što se treba postići, stoga ne odražava uvijek stvarnost. Zato
odredbe statuta tek u kombinaciji sa podacima koje nam nude drugi dokumenti,
kakve nalazimo u Dubrovačkom arhivu, daju pravu sliku ustanove ropstva.25
Budak, “Trgovina”, 110.
Paula Pinelli, “Od Dubrovnika do Firenze: bilješke o novačenju posluge u 15. stoljeću”, Anali
Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. 46, Dubrovnik, 2008, 74. Primjeri u
Михаило Динић, Из Дубровачког архива, Књига III, САНУ, Београд, 1967, 84-85, 99.
21
Dinić-Knežević, “Prilog”, 41.
22
Dinić-Knežević u svom radu spominje nekoliko primjera oslobađanja ropkinja iz Marseja i Italije,
gdje se roblje također koristilo prvenstveno kao kućna posluga. Положај жена, 14-15.
23
Ovu odluku donio je dubrovački knez Petar Tiepolo uz saglasnost Malog i Velikog vijeća na
javnom zboru. Čremošnik, “Dubrovačka kancelarija”, 231.
24
Isto, 231-233; Isti, “Kada je postao dubrovački arhiv”, 60-61.
25
Naš rad smo bazirali prije svega na Čremošnikovim izdanjima izvora koji su prikupljeni iz najstarijih knjiga Dubrovačkog arhiva iz 13. stoljeća. Грегор Чремошник, Канцеларијски и нотарски
списи (1278-1301), СКА, Beograd, 1932. Isti, Spisi dubrovačke kancelarije, Knjiga I, JAZU, Zagreb, 1951. Zatim zbirkama izvora koje je priredio i objavio Josip Lučić, Spisi dubrovačke kancelarije, Knjiga II, JAZU, Zagreb, 1984; Spisi dubrovačke kancelarije, Knjiga III, JAZU, Zagreb, 1988.
19
20
• 51 •
elmedina duranović
***
Svaka imućnija kuća u Dubrovniku imala je svoje robove. Roblje su posjedovali
u prvom redu dubrovački plemići, zatim zanatlije i trgovci,26 a do njih su dolazili
uglavnom kupovinom.27 U periodu od 1279. do 1301. godine u dubrovačkoj notarskoj kancelariji sklopljeno je 416 ugovora koji su tretirali pitanja roblja, bilo da
je riječ o kupovini, prodaji, dobrovoljnom prodavanju, oslobađanju roblja, davanju
roblja u zalog, u miraz, na poklon i sl. Iako sklopljeni ugovori ne mogu biti i zvanični podaci o ukupnom broju roblja na ovom prostoru, jer je sigurno bilo slučajeva
koji nisu zabilježeni u zvaničnim knjigama, oni nam daju dobru osnovu za stvaranje
predstave o količini i načinu trgovanja robljem.
Vrste ugovora
Br. ugovora
Prodaja ili kupovina roblja
275
Oslobađanje roblja
43
Dobrovoljno prodavanje u roblje
24
Davanje roblja u zalog
4
Davanje roblja na poklon
3
Miraz
38
Druge vrste ugovora
29
UKUPNO
416
Tabela 1. Vrste ugovora sklopljenih u periodu od 1279. do 1301. godine
u dubrovačkoj notarskoj kancelariji
Na osnovu podataka koje nam nude kancelarijski i notarski spisi Dubrovačkog
arhiva vidimo da je u Dubrovniku krajem 13. stoljeća bilo mnogo bosanskoga roblja.28 Neki istraživači smatraju pretjeranim naglašavanje bosanskog porijekla većine
inaver, “Trgovina”, 130. Dinić-Knežević, Položaj žena, 12. Iako nemamo podataka o stanju unutar
V
same Bosne, možemo gotovo sa sigurnošću pretpostaviti da je stanje bilo isto ili vrlo slično. Podaci
iz kasnijeg perioda su bogatiji informacijama pa znamo da su robove posjedovali bosanski kraljevi,
članovi kraljevske porodice i vlastela. Babić, “Društvo”, 71.
27
Kupoprodajni ugovori sklapali su se u notarijatu, državnoj instituciji u kojoj su se sklapali i svi drugi
poslovni ugovori. Pojavljivanje sudija u ovim dokumentima naveli su Solovjeva na zaključak da su
se kupovine, odnosno prodaje roblja odvijale pred dubrovačim sudom, te da su robovi imali pravo
svjedočenja. Na ovu pogrešnu konstataciju Solovjeva upozorio je Čremošnik. “Pravni položaj”, 69-70.
28
Ono što je naročito važno istaći jeste da je više od polovine pomenutog roblja bilo porijeklom iz
Bosne (62,74 %), ostalo roblje je bilo porijeklom iz neposrednog zaleđa Dubrovnika, a najmanje
ih je bilo iz Srema, Hrvatske i Ugarske. Ovdje su ubrojani i krajevi koji u navedenom periodu nisu
bili u sastavu Bosanske banovine, kao što su Sana, Vrbas i Usora. Ako bismo izdvojili te podatke,
opet bi broj roblja iz Bosne(203, odnosno 60,8 %) premašivao broj roblje iz svih ostalih poznatih
mjesta zajedno (131, odnosno 39,2%)
26
• 52 •
roblja koje se nalazilo u dalmatinskim gradovima, objašnjavajući to vjerskim prilikama unutar Bosne i njihovim viđenjem stranaca. Međutim, konkretno vezivanje za
vjersku situaciju nalazimo tek od kraja 14. stoljeća, pa ta brojnost ustvari upućuje na
zaključak da je ropstvo u Bosni bilo jako razvijeno, gotovo na istim principima kao
i u dalmatinskim gradovima, s određenim razlikama uslovljenim različitim političkim, društvenim, ekonomskim, pa i vjerskim prilikama. Osim toga, nije bilo riječi
samo o domaćem roblju, već je među njima postojalo i stranaca koji su na nama
nepoznat način stizali u Bosnu.29
Zahvaljujući odredbama statuta dalmatinskih gradova, najveći broj sačuvanih
ugovora odnosi se na prodaju, odnosno kupovinu robova. Naime, statuti su predviđali da svaki građanin koji je za sebe kupio roba ili ga prodao morao imati cartu
servitutis, dokument kojim je dokazivao svoju vlast nad određenim robom. Svaka
karta morala je imati potpis notara i njegov stalni znak ovjere, te potpis jednog sudije.30 Kako u Bosni trgovanje robljem nije bilo regulisano na ovaj način, ovakve
isprave sastavljane su po dolasku roblja u Dubrovnik ili neki drugi dalmatinski grad.
Tada bi kupac dao izjavu da je roba kupio ili prodao, a rob bi tu izjavu potvrdio i
onda bi se sastavljala carta servitutis.31 Pogrešno bi bilo shvatiti da je rob imao pravo
svjedočenja pred sudom, jer bi to u potpunosti mijenjalo njegov položaj u društvu,
izjednačilo bi ga sa vlasnikom ili slobodnim čovjekom. Naime, ova vrsta poslova
obavljala se pred javnim notarom u prisustvu suca kao svjedoka, a ne sudije.32
Podaci koje nam nude kupoprodajni ugovori nisu previše bogati informacijama.
Gotovo svaki dokument ima istu formulu u kojoj nalazimo datum kupovine/prodaje, ime prodavača, nekada porijeklo ili zanimanje, zatim ime roba, u većini slučajeva
i njegovo porijeklo, ime kupca, njegovo porijeklo ili zanimanje, te cijene robova. Rijetki su dokumenti koji sadrže neki detalj više, kao što je na primjer jamčenje bivšeg
S ačuvano je nekoliko primjera stranog roblja u Bosni iz kasnijeg perioda. Динић, Из Дубровачког
архива, 14, 25, 36, 50, 51. Up. Dinić-Knežević, “Prilog”, 41.
30
Čremošnik, “Pravni položaj”, 70.
31
Vinaver, “Trgovina”, 143. Imamo primjer kada bosanski ban 18. jula 1281. godine poklanjanja roba
Benku Gunduliću. (Чремошник, Канцеларијски и нотарски списи, 58) Da je u Bosni ustanova
ropstva bila regulisana kao u dalmаtinskim gradovima, Prijezda bi zajedno sa robom poslao Benku
i zvanični dokument – kartu servitutis. Međutim, kako takvo nešto nije postojalo u Bosni, morao
se formalni dokaz, da je Radovan Benkov rob, napraviti tek u Dubrovniku. Zato je Radovan pred
notarom morao lično potvrditi da je rob Benkov, a na osnovu te izjave Benko je dobio zvanično
dokument o svom pravu (carta servitutis). Čremošnik, “Pravni položaj”, 70.
32
Ove izjave svjedoka pred sudijama navele su A. Solovjeva na zaključak da su robovi imali pravo da
svjedoče na sudu. (Solovjev, “Trgovanje bosanskim robljem”, 147) Na ovu pogrešku Solovjeva ukazao je G. Čremošnik. Naglašavajući da se poslovanje sa robovima (prodavanje, kupovanje, zamjena,
oslobađanje..) nije odvijalo pred dubrovačkim sudom nego u notarijatu, državnoj instituciji u kojoj
su se sklapali svi poslovni ugovori (o kućama, zadužbini, stupanju u zanat, mirazima...), a sudije se
tu javljaju u ulozi svjedoka. Čremošnik, “Pravni položaj”, 69-70.
29
• 53 •
elmedina duranović
vlasnika da rob neće pobjeći. Bježanje ropkinja nije bila rijetka pojava zbog toga se
kupac nastojao na sve moguće načine osigurati. Vrlo često se sam prodavac obavezivao da ropkinja neće pobjeći u određenom roku. U suprotnom, bio je obavezan vratiti odbjeglu ropkinju ili platiti određeni iznos (vrijednost ropkinje).33 I pored toga,
ovi dokumenti su od izuzetne važnosti jer nam proširuju znanje o toj vrsti trgovine,
te općenito o društvenim odnosima u srednjem vijeku.
Veliku većinu bosanskog roblja, kao i osoba koje su stupale u službu, činile su
žene. Broj žena među robovima bio je određen vrstom poslova koju su obavljali. Za
obavljanje kućnih poslova, bile su potrebne uglavnom žene i to mlađe, sposobnije za
rad. Tako da je potražnja za njima bila veća, pa samim tim je u prometu bilo više žena
nego muškaraca. Od ukupno 428 osoba koje se spominju u navedenim ugovorima,34
363 bile su žene (84,8 %), a muškaraca je bilo tek 65 (15,2 %).35
Osim standardnih kućanskih poslova kao što su pranje, čišćenje i kuhanje, ropkinje su obično brinule kako o djeci tako i o odraslim osobama u domaćinstvu. One su
kupale, češljale i oblačile svoje gospodare. Ropkinje su često obavljale poslove babica
ili dojilja. Iako su smatrane dijelom kućne posluge, imale su poseban status.36
Muškarci su u srednjem vijeku gotovo redovno imali naložnice koje su izdržavali.
To se najčešće dešavalo sa ženama koje su još kao djeca stupale u službu s ciljem da
sebi zarade za miraz. One služavke koje su postajale naložnice, gazda je udavao i to
sa dobrim mirazom. Međutim, bilo je slučajeva da su i ropkinje korištene kao naložnice, ali njihove priče imale su drugačiji epilog.37 Nerijetko su ropkinje sa svojim vlasnicima imale i djecu. Iako im je otac bio gospodar oni su činili dio obespravljenog
stanovništva u većini slučajeva.
etog oktobra 1282. godine Gregorius Vysclaui prodaje svoju ropkinju Milosclauam porijeklom
P
iz Bosne i istovremeno se obavezuje da će novac koji je dobio za prodaju vratiti ukoliko ropkinja
pobjegne od svog novog gospodara u naredinih godinu dana. Чремошник, Канцеларијски и
нотарски списи, 91. Još primjera u Isto, 73, 173 i sl. Dobar primjer je prijava zidara Petra (17. juli
1280.) da mu je pobjegla ropkinja Stana za koju je garantovao Pascije sin Predimira i to na dvije
godine. U ovom slučaju bio je dužan dati drugu ropkinju. Čremošnik, Dubrovački spisi, I, 82-83.
34
U 11 ugovora spominju se po dvije osobe, odnosno dva roba. Nekoliko primjera: U tužbi Gligorija
Vislavića protiv Krvaša Bučinčića od 26. juna 1279. godine spominju se dvije ropkinje bosanskoga
bana. Чремошник, Канцеларијски и нотарски списи, 22. Petnaestog decmbra 1280. godine za
novac su oslobođeni jedna ropkinja i jedan rob nepoznata porijekla. Isto, 41. Jednim dokumentom
potvrđeno je oslobađanje ropkinje i njenog sina 22. jula 1283. godine. Isto, 106-107.
35
Vinaver je izračunao da je u 13. stoljeću od ukupnog broja ljudi prodavanih u roblje bilo samo 10%
muškaraca. Vinaver, “Trgovina”, 139.
36
Statut grada Dubrovnika, Sastavljen godine 1272, (priredili i na hrvatski jezik preveli: A. Šoljić, Z.
Šundrica, I. Veselić), Državni arhiv, Dubrovnik, 2002, 359.
37
Izvjesna Stana je 18. jula 1282. godine izjavila pred sudom da ju je gazda Marin držao kao naložnicu,
a ne kao ropkinju kako ju je on želi predstaviti. Чремошник, Канцеларијски и нотарски списи, 83.
33
• 54 •
Porijeklo
Bosna
Usora
Sana
Vrbas
Trebotići
Uskoplje
Vrhbosna
Druga mjesta
Nepoznato
UKUPNO
Broj
203
24
18
12
3
3
1
38
126
428
Žene
179
22
15
12
2
3
1
32
97
363
Muškarci
24
2
3
1
6
29
65
Tabela 2. Porijeklo roblja, brojčani odnos muškaraca i žena
Uočljiva je velika oscilacija u cijenama robova i ropkinja jer je cijena zavisila od
osnovnih karakteristika roba kao što su starost, visina, pol, zdravstveno stanje, zatim
od mjesta gdje se kupuju i niza drugih okolnosti.
Pred sudom se našao jedan slučaj gdje je ropkinja s manom prodata kao zdrava
osoba, pa kada je kupac uočio manu tražio je da kupljenu ropkinju zamijeni drugom
u skladu sa cijenom koju je platio ili da mu se vrati novac.38 Starost roblja je sasvim
sigurno bio važan detalj u određivanju cijene. Međutim, na osnovu raspoloživih dokumenata s kraja 13. stoljeća nismo u mogućnosti utvrditi prosječnu starost ropkinja
koje su bile prisutne na tržištu. S obzirom na posao koji su obavljale, nije pogrešno
pretpostaviti da su mlađe žene bile na većoj cijeni. Situacija je po tom pitanju jasnija u
kasnijem periodu kad vidimo da je žensko roblje bilo uglavnom vrlo mlado. Ropkinje
iznad 25 godina uopće su se rijetko prodavale.39 Na cijene robova uticalo je kako stanje
u Dubrovniku, tako i stanje u unutrašnjosti s tim da moramo imati na umu da su cijene
robova u unutrašnjosti bile manje od onih na dubrovačkom tržištu s obzirom da je
riječ o preprodaji.
dovica Palme Gaco tražila je 24. jula 1280. godine da joj Matija Predragov vrati novac ili da drugu
U
ropkinju, jer je ova koju je prodao mjesečarila (cadit per lunam). Čremošnik, Spisi dubrovačke
kancelarije, 84. Up. Динић-Кнежевић, Положај жена, 13.
39
38
• 55 •
elmedina duranović
Godina
1280.
1281.
1282.
1283.
1299.
1300.
1301.
Muškarci
8,5
9,14
8,78
-
Žene
6,78
8,7
10,09
9,84
19
20,94
18
Tabela 3: Prosječne cijene po godinama40
Roblje se nije kupovalo samo za novac. U sačuvanim kancelarijskim i notarskim
spisima između ostalog možemo naći podatak da je ropkinja kupljena za jednog
konja.41
Koliko je ova vrsta trgovine bila razvijena govore nam i odredbe Dubrovačkog
statuta koje predviđaju plaćanje carine za svakog prodatog roba koji je bio viši od dva
lakta. Jedino su Mlečani, čiju je vlast priznavao Dubrovnik, bili oslobođeni carina.
Carina se plaćala na dan prodaje, a bila je predviđena i carina za robove koji su se
izvozili.42 Dio carine pripadao je knezu.43
Trgovina robljem nije uvijek tekla ravnomjerno. Bilo je perioda kad su zabilježeni porasti, kao i padovi ove vrste trgovine što je bilo posljedica nekih izvanrednih
okolnosti kao što su godine gladi kada se broj ljudi koji su se sami prodavali u roblje
naročito povećavao. Situacija na tržištu zavisila je od okolnosti u dubrovačkom zaleđu koje je nudilo, uslovno rečeno, višak stanovništva, ali i u gradu koji ga je u većoj
ijene robova, odnosno ropkinja izražene su u solidima i dubrovačkim dinarima do 1299. godine,
C
a dalje u perperima. Za pojedine godine u okviru navedenog perioda nije bilo moguće izračunati
prosjek zbog nepostojanja dovoljnog broja izvornih podataka. U izračunavanju prosječnih cijena
najveći problem predstavlja pojavljivanje cijene sastavljene od pola, trećine ili nekog drugog dijela
dinara iako se novac u tim vrijednostima nije kovao. Pola dinara se moglo platiti sa 15 minča (1
dinar = 30 minča). Međutim, pitanje je kako se isplaćivala npr. četvrtina od dinara kada se 30
minča ne može dijeliti na četiri bez ostataka. Милан Решетар, Дубровачка нумизамтика, I
(хисторички дио), САНУ, Посебна издања књ. XLVIII, Друштвени и историјски списи књ.
18, Београд, 1924, 39-40. I raniji istraživači pokušavali su izračunati prosječnu cijenu robova.
Naše rezultate uporedili smo sa rezultatima do kojih je došao Neven Budak i možemo zaključiti
da se ne postoje velike razlike, pa i pored svih poteškoća sa kojima smo se susretali možemo reći da
smo dobili barem približno tačane prosječne cijene. Budak, “Trgovina”, 108.
41
Riječ je o dokumentu u kojem se Bratoslav Maletić obavezao da će sa svjedocima doći pred
dubrovački sud kako bi dokazao da je ropkinju Radoslavu kupio u Bosni za jednog konja.
Чремошник, Канцеларијски и нотарски списи I, 144.
42
43
Statut grada Dubrovnika, 99.
40
• 56 •
ili manjoj mjeri potraživao uz komponentu mediteranskog tržišta što je naročito
važno za Dubrovnik koji je služio kao neka pretovarna stanica za mnoge trgovačke
artikle, pa tako i roblje. U Dubrovniku nije postojala posebna kategorija trgovaca
koji su se isključivo bavili prodajom robova. Obično su trgovci koji su se bavili nekom drugom vrstom trgovine usput nabavljali i robove, a nerijetko je pojedinac koji
je imao potrebu za robovima sam odlazio po njih. Međutim, to ne možemo reći za
trgovce koji su dolazili iz udaljenijih mjesta kao što su Italija, Levant ili Španija.44
Dio bosanskih robova dolazio je u Dubrovnik preko bosanskih trgovaca koji su
izvozili svoju robu na tržište,45 ali uloga bosanskih trgovaca u Dubrovniku u odnosu na broj dubrovačkih trgovaca bila je mala. Prema procjenama Vuka Vinavera od
ukupne prodaje roblja 1281. godine bosanski trgovci su učestvovali samo 20%.46
On je u računanje tog procenta uzeo u obzir područja koja su znatno kasnije došla u
sastav Bosanske banovine, tako da je stvarni broj bosanskih trgovaca u navedenom
periodu bio gotovo zanemariv.
Broj roblja dovezenog u Dubrovnik premašivao je potrebe grada te je roblje, porijeklom iz Bosne počelo da se izvozi i u druge zemlje. To je bio i najčešći način da
stanovništvo sa ovoga prostora odlazi u zemlje koje su prilično udaljene. Prvi podaci
koji govore o izvozu roblja iz Dubrovnika potiču iz 1253. godina.47 Izvozilo se roblje
različitog porijekla, a kako je općenito najviše roblja bilo porijeklom iz Bosne, tako se
najviše tog roblja našlo na stranom tržištu. Ropkinje bosanskog porijekla najčešće su
izvožene u Veneciju i Bari,48 ali bilo je slučajeva da se izvozilo i u Palestinu, na Krit i sl.49
s tim da tek od 50-ih godina 14. stoljeća bilježimo značajan porast izvoza roblja iz dalmatinskih gradova u Italiju i dalje na zapad.50 Izvoz roblja u Italiju, kao i druge zemlje,
predstavljao je unosan posao u kojeg je bio uključen i sam bosanski ban Prijezda.51
Primjer Vislavića, poznatog trgovca roblja, koji je kao povjerenik bana Prijezde učestvovao u sporu
oko preprodaje njegovih ropkinja u Dubrovniku. Vinaver, “Trgovina”, 127.
46
Isto.
47
Prva prodaja roblja zabilježena je u tužbama konavoskog kneza Črnomira 1253. godine, kojom se
žali na Dubrovčane zbog otmice njegovih ljudi. Franc Miklosich, Monumenta Serbica Spectantia
Historiam Serbiae Bosna Ragusii, Viennae, 1858, 42. Up. Vinaver, “Trgovina”, 132, Dinić-Knežević,
“Prilog”, 40; Budak, “Trgovina”, 107.
Znatno ranije zabilježeni su podaci koji govore o izvozu roblja iz Dalmacije. Marko Kostrenčić,
Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, I (743-1100), JAZU, Zagreb, 1967,
43-44. Up. Budak, “Trgovina”, 105-106.
48
Vinaver, “Trgovina”, 132; Фејић, “Трговина”, 27-48.
49
50
51
Dana 26. juna 1279. godine održano je ročište u tužbi Grgura Vislavića protiv Krvaša Bučinića koji
je prodao dvije ropkinje bosanskog bana umjesto da ih je izvezao u Apuliji kako je bilo dogovoreno.
Чремошник, Канцеларијски и нотарски списи, 22.
44
45
• 57 •
elmedina duranović
Odmah iza kupoprodajnih ugovora, po brojnosti, slijede ugovori o oslobađanju
robova, na osnovu čega zaključujemo da oslobađanje robova nije bila rijetka pojava.
Ovaj se posao, također, vršio pred notarom i tada je sastavljan dokument o oslobađanju carta libertatis. Robovi su svoju slobodu mogli sami otkupiti,52 ali to je bilo
teško izvodivo s obzirom da uglavnom nisu raspolagali potrebnim novcem. Zato je
Obrada iz Trebotića svoju slobodu otkupila novcem kojeg je uzela na ime stupanja
u službu kod novog gospodara. Dakle, ona je već unaprijed uzela novac od Marina
Cerepića za službu u narednih sedam godina kako bi mogla otkupiti svoju slobodu
od braće Beraja.53 Pored isplaćivanja određenog novčanog iznosa, često su robovi i
dalje ostajali vezani za svoje bivše gospodare. Tako je Dobraja iz Bosne otplatila svoju slobodu za 12 solida, ali i dalje je morala da pere glavu svom bivšem gazdi i njegovim sinovima.54 Robove je mogao otkupiti i neko od njegovih rođaka, pa je Premila
iz ropstva otkupio njegov otac za 4 solida.55 Dosta često se dešavalo da su gospodari
radi spasa svoje duše pred smrt ili oporukom oslobađali poslugu bez ikakve nadoknade.56 Primjer ropkinje Dobrosti iz Usore 1281. godine pokazuje da su robovi
mogli steći svoju slobodu ukoliko gospodaru nabave nekog ko će njih mijenjati u
dotadašnjim poslovima.57 Bilo je i drugih uslova koje su robovi morali ispuniti da bi
stekli slobodu. Marin Peženić je 13. januara 1281. godine oslobodio svoju ropkinju
Dobrost pod uslovom da ona nastavi prodavati njegovo vino.58 To ujedno govori
da ropkinje nisu korištene isključivo kao kućna posluga, već su radile i u gazdinim
poslovnim objektima kao što su krčme.
ana 16. jula 1282. godine Petar (de Mauressia) oslobađa svoju robinju Radoslavu i njene potomke
D
porijeklom iz Bosne za 8 solida. Isto, 82-3.
Dana 30. augusta 1282. godine Obrad (koji se ranije zvao Radoslav) otkupljuje svoju slobodu kod
krojača Obrada za 8 solida. Isto, 87-88.
53
Isto, 76-77.
54
Isto, 101-102. Up. Динић-Кнежевић, Положај жена, 16. Međutim, bilo je i drugih uslova. Desa,
udovica Grgura Petranića, oslobađa roba Antuna, sina ropkinje Peruce, ali pod uslovom da ga
niko drugi ne smije uzeti u ropstvo bez njene dozvole. U suprotnom on mora biti vraćen njoj.
Čremošnik, Dubrovački spisi, 150-151.
55
Dokument sastavljen 14. novembra 1280. godine. Čremošnik, Dubrovački spisi, 96. Dana 4.
decembar 1282. godine ropkinju Dobraču iz Bosne otkupila je njena sestra za 10 solida od Matije
Predragovića. Чремошник, Канцеларијски и нотарски списи, 97.
56
Ungara Krusić-Crnčić je oporukom (16. mart 1281) za spas svoje duše oslobodila ropkinju Sabatelu
i njenog sina Radovana, a uz to su dobili i 10 perpera. Čremošnik, Dubrovački spisi, 136. Marija,
udovica Levcija Nikolića oporukom (21. maj 1282) oslobađa dvije ropkinje, Dragu i Milost koja je
ranije pobjegla. Čremošnik, Isto, 293-294.
57
Dana 2. januara 1281. godine ropkinja Dobrost oslobodila se ropstva tako što je svojoj gospodarici,
udovici Desači iz Dubrovnika, nabavila drugu ropkinju po imenu Radost. Dobrost se obavezala
da će u slučaju da Radost pobjegne isplatiti određeni iznos, u suprotnom se ona morala vratiti u
službu Desači. Isto, 42.
58
Isto, 42-43.
52
• 58 •
Jednom oslobođeni robovi postaju slobodni odlučivati o svojoj daljnјoj sudbini.
Nerijetko su se oni opet prodavali u roblje, čak i istim gospodarima ili su se besplatno
stavljali u njihovu službu.59 Takav je primjer Desače iz Bosne čiju je slobodu otkupila njena sestra, ali se Desača odmah nakon toga stavila u službu drugog gospodara.60
Razlozi za ovo su vrlo jasni. Nemogućnost pronalaska novog posla i sticanja uslova
za normalni život tjerali su oslobođenike da se ponovo stavljaju u službu drugih ljudi i na taj način izgube svoju slobodu radi egzistencije. Sudbina većine oslobođenika
bila je ista. Činjenica je da su oni osobno postajali slobodni, ali zbog imovinskog
stanja, prije svega, bili su prinuđeni da se prodaju u robove ili, u boljem slučaju, da
dobrovoljno stupaju u službu novih gospodara, ali ovaj put uz određenu novčanu
nadoknadu.61 U dostupnim dokumentima našli smo čak 24 slučaja dobrovoljnog
stupanja u ropstvo.62 Konkretne razloge za taj čin ne možemo nađi u dokumentima,
ali ono što je tjeralo slobodno stanovništvo da se samo daje u ropstvo moglo je biti
samo neimaština i siromaštvo.63
Nije bio rijedak slučaj davanja robova u zalog, što je predstavljalo izvrstan način
da se izmire dugovi.64 Davanje robova u zalog, kao i njihovo poklanjanje dokazi su
kako su gospodari slobodno po svojoj volji raspolagali sa ovim slojem stanovništva.
Bosanski ban Prijezda koji je učestvovao i u trgovini robovima, poklonio je jednog
svoga roba Dubrovčaninu Benku Gunduliću 1281. godine.65 Osim ovoga, zabilježena su još dva slučaja davanja robova na poklon.66
Do početka 14. stoljeća uz svaku vlasteosku kćer prilikom udaje u miraz je išla i
jedna ropkinja.67 Dubrovačkim statutom određeno je da muž prilikom prihvatanja
miraza izda ispravu ženi ili onome ko mu uruči miraz. Zahvaljujući tome sačuvalo
se niz dokumenata iz kojih saznajemo šta je sve moglo ići u miraz. Za nas je ovom
prilikom zanimljivo da se u tim mirazima redovno spominju i ancille, odnosno
Statut grada Dubrovnika, 353.
Чремошник, Канцеларијски и нотарски списи, 97-98.
61
Desača iz Bosne, nakon što ju je iz ropstva otkupila njena sestra Cveta, stupila je u službu kod
Vita Getaldića. Ugovor je sklopiula na četiri godine za 2 solida. Чремошник, Канцеларијски и
нотарски списи, 76-77, Up. Динић-Кнежевић, Положај жена, 16
62
Bogdana sa Šipana 28. decembra 1280. godine stupa dobrovoljno u ropstvu Klementu Mostači,
Čremošnik, Dubrovački spisi, 116.
63
Krajem 13. stoljeća broj osoba koje su dobrovoljno stupale ropstvo značajno se povećao. Primjeri:
Чремошник, Канцеларијски и нотарски списи, 172-174, 176-179.
64
Izvjesni Jovan dao je svoju ropkinju Dobroslavu porijeklom iz Bosne u zalog na dvije godine. Isto,
38, Up. Динић-Кнежевић, Положај жена, 14.
65
Чремошник, Канцеларијски и нотарски списи, 58.
66
Petog februara 1282. godine izvjesna Stana je poklonila svog roba porijeklom iz Bosne svojoj braći,
Isto, 72. Četvrtog septembar 1282. godine Bona žena Petra de Batalla poklonila je Radušu iz Bosne
svojoj kćerci Dragoslavi. Isto, 88.
67
Динић-Кнежевић, Миграције, 20.
59
60
• 59 •
elmedina duranović
ropkinje.68 To je odredbom iz 1235. godine postala obaveza,69 što je uvršteno i u
Statut grada Dubrovnika.70 U Statutu se o mirazu govori dosta detaljno s namjerom
da osigura ženin miraz od bilo kakve malverzacije, pa iako se mužu dozvoljavalo
da njime raspolaže ipak ga on nije mogao prodati, pokloniti ili na neki drugi način
otuđiti od žene bez njene saglasnosti. Isto je važilo i za roba, ili ropkinju u većini
poznatih slučajeva.71
Pored kupovine ili poklona, što možemo smatrati uobičajenim načinom sticanja
roblja, nisu bile rijetke prevare, krađe ili druge malverzacije koje su slobodno stanovništvo pretvarale u roblje. Ipak, to je bio sporedan način sticanja robova, jer je
legalnim putem bilo lakše doći do roblja, te omogućavalo dalju njihovu preprodaju
bez ikakvih problema.
Umjesto zaključka
Količina podataka sa kraja 13. stoljeća navodi nas na zaključak kako je trgovina
robljem bila najrazvijenija upravo u tom periodu. Zbog nedostatka izvora iz vremena
koji je prethodio sređivanju poslovanja u dubrovačkoj kancelariji ne može se reći kakvog je intenziteta trgovina robljem bila na primjer u prvoj polovini 13. stoljeća. Do
tada su knjige nemarno vođene, a bili su česti slučajevi kada se nešto propuštalo zapisati. Njihov broj je bio znatno veći nego je nama poznato, jer treba uzeti u obzir i one čija
prodaja nije registrovana u notarijatima dalmatinskih gradova. Podaci koji nam govore
o prisutnosti bosanskog roblja u primorju jasan su pokazatelj da je ustanova ropstva
bila razvijena i u Bosni. Iako na osnovu raspoloživih izvora ne možemo govoriti o brojnom stanju robova u bosanskoj državi, možemo reći da taj broj nije bio zanemariv. Svaka iole imućnija porodica u Dubrovniku imala je roblje za obavljanje kućnih poslova
i brigu o članovima domaćinstva. Te poslove uglavnom su obavljale žene, pa je žensko
roblje bilo prisutnije u trgovačkom prometu. Izračunate prosječne cijene muškaraca i
žena ne pokazuju da su žene zbog toga bile na većoj ili manjoj cijeni. Naprotiv, cijene
se ne razlikuju mnogo. Prisutne oscilacije zbog uzrasta, zdravlja, porijekla i niza drugih
okolnosti prisutne su kako kod muškaraca tako i kod žena.
Nakon 1300. godine broj robova se osjetno smanjuje, a njihovu ulogu preuzima
slobodna radna snaga, odnosno osobe koje su se zapošljavale po ugovoru. U ovom
slučaju postojala je mogućnost da dobivaju platu za izvršavanje svojih radnih
Čremošnik, Dubrovački spisi, 110, 124, 124, 166, 171, 182, 201, 212, 217, 220, 227, 228, 234-235,
278, 293.
69
Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, III (1201-1235),
JAZU, Zagreb, 1905, 435-438.
70
Динић-Кнежевић, Положај жена, 13.
71
Statut grada Dubrovnika, 241-242. O mirazu više u: Zdenka Janeković-Römer, Rod i grad.
Dubrovačka obitelj od XIII do XV stoljeća, HAZU, Dubrovnik, 1994, 77-89.
68
• 60 •
obaveza, međutim ona je bila jako niska i nedovoljna za osnovne životne potrebe.
U suštini, ova posluga samo je formalno bila slobodna, jer se s njom postupalo kao
sa robovima. Od 1300. godine zaista opada i izvoz roblja, odnosno ne može se
naći podatak o masovnom izvozu. Stranim trgovcima se više isplatilo da uzimaju u
višegodišnju službu slobodnu radnu snagu za minimalnu naknadu. Iako u manjoj
mjeri robljem se ipak trgovalo i dalje. Zanimljivo je da, kao i u slučaju roblja, tako i u
slučaju ove nove radne snage većinu čine žene i to bosanskoga porijekla.
• 61 •
elmedina duranović
Elmedina Duranović
Women from Bosnia on the Slave Market in Dubrovnik 1279-1301
Summary
The amount of records from the end of the 13th century brings us to the conclusion that slave trade was most developed during this period. Due to the lack of sources from the period prior to the regulation of business in the Ragusan chancery, we
cannot speak of the intensity of slave trade, for instance, in the first half of the 13th
century. Until then the account books were kept irresponsibly and some things were
often not recorded. The number of slave transactions must have been significantly
bigger than we are aware of, since we need to take into consideration those cases
which were not registered by the notaries of the Dalmatian towns. The data which
mentions the presence of Bosnian slaves at the coast is a clear hint that slavery was
developed in Bosnia. Even though we cannot speak about the number of slaves in
the Bosnian state on the basis of available sources, we can say that their number
was not negligible. All rich families of Dubrovnik owned slaves for the upkeep of
households and the caring for the household members. These activities were mainly
performed by women, and therefore female slaves were more present in the trade.
The figures of the average prices of women and men do not show that women were
valued more because of this. Actually the prices do not differ too much. The oscillations in prices were present because of the growth, health condition, origin and a
series of other circumstances in cases with male as well as with female slaves.
After the year 1300 the number of slaves significantly decreases, and their role
was assumed by free labour force i.e. the persons who were hired by a contract. In
this case, there was a possibility for the workers to receive a salary but it was very
small and insufficient for basic living needs. Actually, they were only formally free,
because they were treated as slaves. From the year 1300 the slave export decreases,
i.e. there is no information on mass export of slaves. Foreign merchants considered
it no longer reasonable to hire free labour force for longer periods on a minimum salary. The slavery trade still continued, but to a much smaller extent. It is interesting
to note that just as in the case of slaves, the new labour force was made up women
of Bosnian origin.
• 62 •
81’373.231-055.2(497.6)”04/14”
enes dedić
Učestalost ženskih imena u srednjovjekovnoj Bosni
•
Apstrakt: Na osnovu dostupne izvorne građe i literature autor u radu razmatra pitanje
učestalosti ženskih imena u srednjovjekovnoj Bosni. Daljnjom analizom autor donosi odgovor
na pitanje koliki je uticaj imao društveni rang osobe na dodjelu imena, te pravi komparaciju
učestalosti ženskih imena u različitim geografskim regijama srednjovjekovne Bosne. U radu se
reokonstruira i pitanje dodjeljivanja imena ženskim osobama kod različitih religijskih skupina.
Ključne riječi: ženska imena, srednjovjekovna Bosna, robinje, vlastela, kršćanstvo.
Abstract: Based on available sources and literature, the author considers the frequency
of female names in medieval Bosnia. With further analysis, he answers the question to what
extent did the social rank of a person influence the giving of the name and he also compares the
frequency of female names in different geographic regions of medieval Bosnia. The paper also
reconstructs the question of giving names to women belonging to various religious groups.
Key words: female names, medieval Bosnia, slaves, nobility, Christianity
Tokom srednjeg vijeka na prostoru bosanske države formirao se fond ženskih
imena koji je dijelio određene sličnosti sa imenima u susjednim državama Hrvatskoj
i Srbiji. Za ovu temu, kao i za brojne druge teme bosanskog srednjovjekovlja probleme predstavljaju šturi i fragmentarni izvorni podaci. Na pomanjkanje izvorne građe
aludira i društveni položaj srednjovjekovne bosanske žene,1 kada je njena ličnost
marginalizirana, te je ona identifikovana po muškarcu, ocu u mladosti, te nešto kasnije po mužu ili bratu, a u slučaju robinja i po vlasniku.2 Ponajviše izvorne građe
za proučavanje ženskih imena srednjovjekovne Bosne pruža nam Državni arhiv u
Probleme sumornog stanja srednjovjekovnih žena autorica nalazi u proklamovanju Evinog biblijskog grijeha kao grijeha ženskog roda, a zatim u činjenici da su žene imale mogućnost muškarca duhovno i fizički oslabiti bludnim radnjama, što je izazivalo strah kod jačeg pola, Чарна Милинковић,
“Улога жене у средњовековној Србији”, Рад музеја Војводине, br. 52 Нови Сад, 2010, 179-184.
2
Kada se pojavljuju u srednjovjekovnim izvorima žene najčešće pored imena nemaju prezimena niti
nadimaka koji ih pobliže identifikuju. Njihova prva odrednica je muškarac, a zatim mjesto ili oblast
iz koje dolaze.
1
• 63 •
enes dedić
Dubrovniku.3 Historiografija ne raspolaže sa adekvatnim radovima koji sistematski
tretiraju problematiku nadijevanja imena ženskoj djeci u srednjem vijeku.4 Jedan od
glavnih razloga jeste svakako i činjenica da su žene općenito kod starijih generacija
istraživača bile u sjeni drugih sfera prošlosti.5
Kako na stil života, društvene promjene ili na umjetnost jednog naroda utiču dodiri
s drugim etničkim skupinama, takav je slučaj i kod nadijevanja imena. Te promjene
se mogu manifestovati na različite načine, a najviše su vidljive tokom migracija
stanovništva, trgovinske razmjene ili ratnih okolnosti. Dolaskom na nove prostore
južni Slaveni su sa sobom iz pradomovine donijeli i karakterističan sistem nadijevanja
imena, koji ni danas nije potpuno napušten i sastavni je dio naše svakodnevnice. Na
formiranje takvog sistema ulogu su imali različiti faktori kao što su izgled tijela djeteta,6
biljni i životinjski svijet,7 vremenske prilike,8 boja kose,9 karakterne crte.10 Život u
neposrednom susjedstvu sa Grcima i Latinima, te nešto docnije primanje kršćanstva
su faktori koji su uveliko izmijenili i obogatili fond imena južnih Slavena.11 Veliki broj
grčkih ili greciziranih ženskih ličnih imena ušao je u staroslavenski jezik morfološkom
ovom radu smo se koristili različitim zapisima Dubrovačke kancelarije i notarijata objavljenim
U
u zbirkama: Грегор Чремошник, “Историски споменици Дубровачког архива-Канцеларски и
нотарски списи 1278-1301”, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, треће
одељење (споменици средњег века), Београд, 1932; Михаило Динић, “Из Дубровачког архива
III”, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, треће одељење, књ. XXII,
Београд, 1967; Kao izvor ženskih imena treba još spomenuti i rad Грегор Чремошник, “Izvori za
istoriju roblja i servicijalnih odnosa u našim zemljama srednjega veka”, Историско-правни зборник I,
Сарајево, 1949, u kojem autor donosi isječke zapisa dubrovačkog notarijata iz knjige Debita notariae I iz 1310. godine. Općenito posmatrajući izvore u kojima se spominju ženska imena u najviše
slučajeva su to oporuke, tužbe, te za imena robinja kupoprodajni ugovori.
4
O ličnim imenima u Hrvatskoj značajni radovi su objavljivani u zbornicima Folia Onomastica
Croatica u izdavaštvu Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU u Zagrebu od 1992. godine. U
ovim je studijama akcent na lingvističkom istraživanju dok učestalosti ličnih imena kroz historiju
nisu obrađivana; O historiografiji o ženama vidi Mirjana Gross, Suvremena historiografija-korijeni,
postignuća, traganja, Historiae, knj. 2, Zagreb, 1996, 343-349.
5
Ako pratimo bibliografiju objavljenih radova o srednjovjekovnoj Bosni primjetićemo ipak da postoji određena grupa autora koja je proučavala i tematiku žena u srednjem vijeku. No najveći problem za našu temu leži u činjenici da su obrađivane samo žene iz onih najviših vlastelinskih staleža.
6
Ovoj skupini imena pripadaju Nježna, Malena, Tanka. Mate Šimundić, Rječnik osobnih imena,
Nakladni zavod matice Hrvatske, Zagreb, 1988, 7.
7
Živeći u harmoniji s prirodom, poštujući i plašeći se je stari Slaveni su nadijevali i imena poput
Dunja, Ljiljana, Bosiljka, Isto, 7.
8
Gromka, Ledenka, Rosna, Isto, 7.
9
Bijela, Gola, Svjetlana, Isto,7.
10
Ova grupa imena je u srednjovjekovnoj Bosni jako zastupljena: Blaga, Dobra, Mila, Dražesna,
Milosna, Tihana.
11
Šimundić, Rječnik, 10.
3
• 64 •
učestalost ženskih imena u srednjovjekovnoj bosni
adaptacijom, kao što su imena Barbara (Varvara), Marta, Elena, Teodora, Elisaveta.12
Pridobijanjem većeg broja sljedbenika obje crkve, katolička i pravoslavna su vršile jaku
propagandu među narodom s ciljem ukorijenjivanja kršćanskih, odnosno biblijskih,
svetačkih i bogonosnih imena.13
Ovakve okolnosti u sferi nadijevanja ženskih imena zatekle su i prve pomene
o srednjovekovnoj bosanskoj državi. Uticaj crkve, bilo da se radi o pravoslavnoj ili
katoličkoj, na nadijevanja imena u Bosni najuočljiviji je kod viših vlastelinskih slojeva.14 I kod ovih društvenih skupina u nešto ranijem periodu javljaju se imena slavenskog, odnosno domaćeg porijekla, dok se krajem 14. i u 15. stoljeću sve više afirmišu
kršćanska, najčešće katolička imena. Tako su kod navedene skupine najčešća ženska
imena Jelena,15 Katarina,16 Doroteja.17 U nešto manjem broju nailazimo na imena poput Elizabeta,18 Mara19, ili Marija,20 dok su najrijeđa imena Anka,21 Draga,22
Navedena imena su preuzeta iz staroslavenskih spomenika, jevanđelja, zbornika i misala, Радојица
Јовићевић, Лична имена у старословенском језику, Монографије - Филолошки факултет
Београдског Универзитета, књ. 56, Београд, 1985, 13.
13
14
Pod pojmom viših vlastelinskih slojeva srednjovjekovne Bosne podrazumijevat ćemo ženske članove dinastije Kotromanića, te žene i kćeri utjecajnijih vojvoda, hercega, knezova ili župana.
15
Dubravko Lovrenović, “Jelena Nelipčić, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica”, Radovi Zavoda za
Hrvatsku povijest, vol. 20, Zagreb, 1987, 183-193. Ime Jelena bi se moglo smatrati i slavenskim,
poistovijećujući ga sa nazivom životinje, no ono se kod Slavena udomaćilo iz grčkoj jezika od imena Helene- sjaj, blistavost, Šimundić, Rječnik, 158; U ovome radu smo se koristili metodološkim
pristupom po kojem za jedno ime navodimo jednu publikaciju, iako se takva imena pojavljuju i na
drugim mjestima.
16
Ђуро Тошић, “Босанска краљица Катарина (1425-1478)”, Зборник за историју Босне и
Херцеговине 2, (ur. Милорад Екмечић) Београд, 1997, 73-112; Ime Katarina nalazimo i u latinskom obliku Catharina, a preuzeto je iz grčkog jezika Aikaterine- čista, Šimundić, Rječnik, 172.
17
Pavao Anđelić, “Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska”, Glasnik zemaljskog muzeja, sv. XXVIIXXVIII, Sarajevo, 1973, 377-395; Ime Doroteja spada među ona sa teokratskim predznakom, preuzeto je adaptacijom grčkog Dorothea-koja je božji dar, daron-dar, theos-bog, Šimundić, Rječnik, 82.
18
Сима Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, Српска књижевна задруга,
Београд, 1964, 36; Od lat. Elisabeta, preuzeto od grčkog Elisabet, El-bog, ševa-sedamm, nišbakunuti se, Šimundić, Rječnik, 101.
19
Ђуро Тошић, Понашање босанске краљице Маре (Јелене) у избјеглиштву, Зборник радова X
конгреса СИЈ, Београд, 1998, 393; Ovo ime nam ukazuju na važnost trgovinske razmjene kao
elementa primopredaje kulturnih tekovina. Ime Mara je preuzeto iz italijanskog jezika gdje se
udomaćilo iz hebrejskog Marah-gorčina, ogorčenost, Šimundić, Rječnik, 209.
20
Boris Nilević, “Iz života posljednjih Pavlovića”, Godišnjak Društva istoričara BIH, Godina XXVIIIXXX, Sarajevo, 1979, 64; Javlja se i kod Grka u obliku Maria, a smatra se da potječe od hetitskog
Marya, Mari- koplje, Šimundić, Rječnik, 210.
21
Сима Ћирковић, “Верна служба и вера господска. Везе личне зависности у босанској држави”,
u: Работници, војници, духовници, (ur. Властимир Ђокић), Equilibrium, Београд 1997, 333;
Radi se o izvedenici imena Ana, Šimundić, Rječnik, 17.
22
И
ларион Руварац, “Драга, Даница, Реса,” ГЗМ, књ. III, год. III, Сарајево, 1891, 226.
12
• 65 •
enes dedić
Jelica,23 Vojsava.24 Kod nešto nižeg vlastelinskog sloja ustaljeni sistem nadijevanja
ženskih imena se u određenoj mjeri razlikuje od vladajućeg. Tako su ženske osobe u
ovoj skupini najčešće nazivane imenima Ana,25 Jelena,26 Margarita,27 Teodora,28 Doroteja.29 Uobičajena su im imena Barbara,30 Milica,31 Vukosava,32 Grubača,33 dok su
najrijeđa Stana,34 Beoka,35 Bolja,36 Ancila,37 Cecilija,38 Stanislava.39 Razlike između
ove dvije skupine su sasvim očite. Naime, dok se kod prve skupine slavenska (domaća) imena javljaju veoma rijetko, kod nižeg plemstva ona su mnogo češća, reklo bi se
čak i uobičajena. Kada se raspravlja o vladajućim krugovima, odnosno o najistaknutijim članovima vlastele, možemo istaći da su oni često pripadnici kršćanstva, bilo
Pavo Živković, Tvrtko II Tvrtković, Institut za istoriju, Sarajevo, 1981, 23.
Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna; Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe
(1377.g.), Eminex, Zagreb, 1994, 71.
25
Pejo Ćošković, Crkva Bosanska u XV stoljeću, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005, 17; Ime Ana je u
srednjem vijeku jako zastupljeno kako u Bosni tako i drugim državama, nalazimo ga u latinskom
Anna, grčkom Hanna, te u hebrejskom Hannah-milost, Šimundić, Rječnik, 12.
26
Јелена Мргић, Доњи Краји, Крајина средњовековне босанске државе, Филозофски факултет у
Београду, Београд, 2002, 78.
27
Михаило Динић, “Дубровачки трибути”, u: Из српске историје средњега века, (ur. Властимир
Ђокић), Equilibrium, Београд, 2003, 744; Grčki Margarithus- biserno zrno, lat. Margarita,
28
Milko Brković, “Srednjovjekovna humska kancelarija”, u: Hum i Heregovina kroz povijest, (ur. Ivica
Lučić), knj. I, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011, 561-601; Grčki Theodora, Theodoros,
Theos-bog, doron-dar, koja je božiji dar, Šimundić, Rječnik, 336.
29
Milko Brković, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i
velmoža, Ziral, Zadar-Mostar 1998, 348.
30
Pavo Živković, Ekonomsko socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV stoljeću, Tuzla 1986,
107; Od grč. Barbara-tuđa, inozemna, Šimundić, Rječnik, 28.
31
Esad Kurtović, “Dileme oko titule vojvode u srednjovjekovnoj Bosni”, Godišnjak, br. 34, Centar za
balkanološka ispitivanja ANUBIH, Sarajevo, 2007, 255.
32
Синиша Мишић, Хумска земља у средњем веку, DBR International Publishing-Филозофски
факултет, Библиотека Знамен, књ. 10, Београд, 1996, 49.
33
Dubravko Lovrenović, Stećci-bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo, 2009, 207.
34
Šefik Bešlagić, Stećci-Kataloško-topografski pregled, IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, 210.
35
Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Sarajevo, 2009, 80.
36
Мргић, Доњи Краји, 118.
37
Д
рагољуб Драгојловић, Крстјани и јеретичка црква босанска, Балканолошки институт,
Српска академија наука и уметности, Београд 1987, 36; Lat. Ancilla-služavka, sluškinja,
Šimundić, Rječnik, 1336; Lat. Ancilla-služavka, sluškinja, Šimundić, Rječnik, 13.
38
Petar Vrankić, “Hercegova zemlja od propasti Bosne do defitivnog pada pod Turke u svjetlu
suvremenih bizantskih i osmanskih izvora”, u: Hum i Heregovina kroz povijest, (ur. Ivica Lučić), knj.
I, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011, 712.
39
Александра Фостиков, “Јелена Груба, босанска краљица”, Браничевски гласник, br. 3/4,
Браничево, 2006, 45.
23
24
• 66 •
da se radi o rimokatoličkoj ili pravoslavnoj crkvi. Međutim problem leži u činjenici
što su mnogi od njih s vremena na vrijeme varirali između službenog kršćanstva i
Crkve bosanske, te je s toga određivanje konfesije na osnovu imena jako osjetljiva
metoda i lako nas može navesti na krivi put. Kada se kod vlastele javlja žensko ime
koje je potvrđeno kao pravoslavno onda je ono najčešće Jelena.40 Usporedimo li ovaj
podatak sa najčešćim ženskim imenima srednjovjekovne Srbije, čije je stanovništvo
u najvećem broju pravoslavno dobit ćemo gotovo identične podatke. Naime u lozi
Nemanjića najupečatljivije ime je Jelena, a zatim su još česta Ana, Teodora, Milica.41
Kao što se može primijetiti između srednjovjekovnih vladajućih krugova Bosne i Srbije nema puno razlika u nadijevanju imena ženskim osobama, iako su one u prvom
slučaju najčešće pripadnice katoličke Crkve i Crkve bosanske, a u drugom pravoslavne vjere. Zanimljivi su slučajevi kada djevojka prilikom udaje mijenja svoje ime, ali je
ponekad teško konkretno odrediti razloge ovakvih događaja. Spomenimo na ovom
mjestu slučaj kraljice Jelene koja je u izvorima spominjana i kao Mara.42 Zagonetniji
je slučaj bosanske kraljice Jelene (1395-1398), koja je još nazivana i Gruba. Ako
bismo izvodili neki skupni zaključak za ženska imena srednjovjekovne bosanske vlastele rekli bismo da su najčešća imena Jelena i Katarina, te da se u najvećem broju
slučajeva radi o imenima kršćanskog porijekla.
Učestalosti ženskih imena u epitafima na stećcima obratit ćemo pažnju kao na posebnu cjelinu. Naime, osim kataloških zbirki natpisa,43 struka ne raspolaže radovima
koji bi detaljnije analizirali ovaj problem. Imena ženskih osoba na stećcima se pojavljuju u nekoliko desetina slučajeva. Najučestalija su: Jerina,44 Stana, Divna, Marija,
Radosava, Vladislava, dok su manje česta imena: Radača, Grubača, Beoka, Dena,45
Goislava,46 Ruža, Stanisava, Tvara, Veselica. Od navedenih imena većina ih je slavenskog porijekla, osim imena Jerina i Dena koje su preuzete iz grčkog jezika. Uzevši u
obzir kompletan fond ženskih imena sa stećaka konstatujemo da su domaća (narodna)
i kršćanska imena podjednako zastupljena. Na osnovu osoba za koje možemo utvrditi
ijana Korać, “Religijske prilike u humskoj zemlji od XIII stoljeća do pada pod osmansku vlast”,
D
u: Hum i Heregovina kroz povijest, (ur. Ivica Lučić), knj. I, Hrvatski institut za povijest, Zagreb,
2011, 488.
41
Ovu tvrdnju zasnivamo na osnovu popisa princeza kod Миодраг Пурковић, Принцезе из куће
Немањића, Пешић и синови, Београд, 1996.
42
Ђуро Тошић, “Последња босанска краљица Мара (Јелена)”, Зборник за историју Босне и
Херцеговине 3, (ur. Милорад Екмечић), Београд, 2002, 30-31.
43
U ovome radu koristili smo se publikacijama: Šefik Bešlagić, Stećci-Kultura i umjetnost, IP Veselin
Masleša, Sarajevo, 1982, Isti, Leksikon stećaka, Svjetlost, Biblioteka kulturno nasljeđe Bosne
i Hercegovine, Sarajevo, 2004; Isti, Stećci-kataloško-topografski pregled; Marko Vego, Zbornik
srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I, Izdanje Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1962.
44
Od lat. Erina, preuzeto od grčkog Eirene-mir, Šimundić, Rječnik, 159.
45
Od lat. Denaj, preuzeto od grčkog deanios-dugovječna, Isto, 72.
46
Riječ je imenu slavenskog porijekla u kojem se susreće stara imenica goj-mir. Isto, 127.
40
• 67 •
enes dedić
religijsku pripadnost, zaključujemo da se na stećcima pojavljuju imena pripadnika
različitih konfesija. Pripadnicama pravoslavne konfesije potvrđeno pripadaju imena
Dena, Divica, Goisava, Marija, Marta i Radača, dok su imena krstjanki Beoka i Bjelka. U toku istraživanja nismo nailazili na slučajeve za koje bismo mogli utvrditi da
predstavljaju istovjetna imena kod različitih konfesija. Zbog kratkih podataka teško
je odrediti kojemu je društvenom sloju pripadalo određeno ime, samo se u nekoliko
slučajeva može odrediti da se radi o vlastelinkama (Katarina, Tvara, Marija). U nekoliko se slučajeva navodi da se radi o monahinjama (Marija, Marta, Radača). Upravo je
slučaj Radače zanimljiv iz razloga što ona mijenja svoje ime u monaško Polihranija.47
S najvećim brojem ženskih imena srednjovjekovne Bosne raspolažemo kada su u
pitanju robinje. Fondovi arhiva u Dubrovniku raspolažu sa stotinama imena robinja
koje su odvedene iz Bosne u Dubrovnik, gdje su bile dalje preprodavane. Uzimanje
kršćana za roblje bilo je strogo zabranjeno od strane Crkve, no bilo je dozvoljeno
porobljavati one koji su smatrani paganima.48 Pod ovim geslom mahom su porobljavani pripadnici Crkve bosanske. Krstjanice robinje su u Dubrovniku nazivane kao
patarinam, paganam, infidelem et incredalam fidei cristiane.49 Robljem su trgovali
profesionalni trgovci, inostrane vojske, domaća vlastela, te razni “dobavljači” specijalizirani upravo za ovu vrstu poslova.50 Cijena ženskog roblja iz Bosne u Dubrovniku kretala se između 4 i 20 perpera.51
Analiziranjem imena robinja od 13. do 15. stoljeća dolazimo do zaključka da su
primjetne određene oscilacije, te s toga njihova se imena moraju tretirati u zasebnim cjelinama. Naime u prvom periodu, koji bi se vremenski protezao do kraja 13.
stoljeća najveći broj imena ženskog roblja se završava na “-ost”. To su najčešće imena
Radost, Dragost, Dobrost, Milost, Drugost, Prvost, Vlkost, Negost. Imena sa ovim
završetkom ima oko jedne petine od ukupnog broja.52 Najviše robinja sa imenom
Radost dolazilo je iz Sane, Usore i Vrbasa. Od ostalih imena najčešća su Mila, Premila, Milorada, Miluša, Miloslava, Milica, Milna, Radoslava, Rada, Raduša, Radica,
Dobroslava, Dobrica, Dobra, Ljuba, Bratoslava, Dragoslava, Stana.53 Nakon ovog
perioda uočljive su određene promjene, kao što je promjena završetka imena. Naime,
adi se o natpisu sa stećka u Veličanima u Popovu Polju. Žene su u najvećem broju slučajeva
R
stupale u samostane nakon muževlje smrti, Константин Јиречек, “Властела хумска на натпису у
Величанима”, ГЗМ, књ. IV год. IV, Сарајево 1892, 279-285, 280.
48
Vinaver Vuk, “Trgovina bosanskim robljem tokom XIV stoljeća u Dubrovniku”, Anali historijskog
instituta u Dubrovniku, god. II, Dubrovnik, 1953, 126.
49
Tomislav Zdenko Tomšek, “Krstjani i trgovina robljem na sredozemlju između 13. i 15. stoljeća”, u:
Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, (ur. Franjo Šanjek), Sarajevo-Zagreb, 2005, 323.
50
Vinaver, “Trgovina bosanskim robljem”, 126.
51
Isto, 142.
52
Isto, 138.
53
Isto, 138.
47
• 68 •
kako je u periodu do kraja 13. stoljeća dobar dio imena završavao nastavkom “-ost”
u 14. i 15. stoljeću gotovo da više i nema takvih imena. U ovom nešto kasnijem periodu najveći dio imena završava na riječ “-slava”. Na imena ovoga tipa otpada gotovo
trećina od ukupnog broja. Tako se u navedeneom vremenskom razdoblju najčešće
pojavljuju imena Bogoslava, Bratoslava, Dobra, Dobroslava, Dragoslava, Gojislava,
Miloslava, Peroslava, Radoslava, Stana, Stanica, Stanislava, Stojna, Tvrdislava.54 Nešto rjeđa imena su Bogdana, Deva, Divka, Dobrica, Draga, Gojna, Krajina, Marija,
Milica, Miroslava, Premila, Pribislava, Radica, Tvrdica. Imena koja su najmanje bila
u upotrebi kod ove skupine su Agnesa, Bela, Bjelna, Bjelosava, Boguša, Borka, Bosa,
Bratna, Cveta, Dabrana, Desa, Desna, Doberka, Dragana, Draginja, Dragna, Drahna, Dražesna, Grivna, Grlica, Gruba, Godomila, Hvalica, Jana, Ljuba, Ljupka, Marna, Mirna, Nenja, Obrada, Pripna, Rudica, Slavica, Stabinja, Zoja, Zorica, Živka.
Kao što se može primjetiti robinje su u velikom broju slučajeva nosioci slavenskih,
odnosno narodnih imena. Od ovih imena bitnije se nisu razlikovala niti imena robinja iz susjedne Hrvatske ili Srbije.55
Jedan ugovor o prodaji robinje porijeklom iz Albanije ilustruje da su one i tamo
bile nosioci sličnih imena kao u Bosni.56 Usporedimo li iznesena imena robinja sa
imenima krstjanki koje navodi gost Radin u svome testamentu, zaključit ćemo da su
istovjetna.57 Događalo se da pojedine robinje na sudu u Dubrovniku uspiju dokazati svoju pripadnost katoličanstvu, te bi u tom slučaju bivale oslobađane. Takav je
slučaj robinja Dese, Dobrice i Drage, čijim je vlasnicima, nakon što je dokazano da
su katolkinje, naređeno da budu oslobođene.58 Zanimljiva je i pojava promjene imena robinje. Naime, kada bi dolazile u Dubrovnik, robinje su u rijetkim slučajevima
dobijale nova, latinska imena. Tako je primjera radi 1397. godine robinja Gojna iz
Usore preimenovana u Simona.59 Najprije će biti da je do promjene imena dolazilo
Najveći fond imena robinja sadrže zbirke ugovora o prodaji roblja u Dubrovniku. Kao izvore imena robinja u ovom radu koristili smo se zbirkama: Михаило Динић, Из Дубровачког архива III;
Грегор Чремошник, “Историски споменици Дубровачког архива-Канцеларски и нотарски
списи 1278-1301”, te radovima: Isti, “Izvori za istoriju roblja i servicijalnih odnosa u našim zemljama srednjega veka“; Паво Живковић, “Млетачка трговина босанским робљем у средњем
вијеку”, ГДИ БиХ, god. XXI-XXII, Сарајево, 1976.
55
“Ego quidem Bogussa filia Budislaui de Cheruatia confiteor quod sum ancilla diffinte usque
ad mortem Bogoe de Librica... U drugom se ugovoru spominje “Stanislauam filiam Pripchi de
Cheruatia”, Динић, Из Дубровачког архива III , 14, 23.
56
“Ego Bogauch Cuiauich confiteor quod de mea bona voluntate manumisi et a servitute liberavi
Radacam filia q. Jon de Albania...” Isto, 59-60.
57
Aleksandar Solovjev, “Gost Radin i njegov testament”, Pregled, sv. I-II, knj. II, god. II, Sarajevo,
1947, 316.
58
Чремошник, “Историски споменици”, 111.
59
“Sclavice dictam Goyna et latine Symona, de Usora de Bossina, patarene de genere servorum”,
Vinaver, “Trgovina bosanskim robljem”, 139.
54
• 69 •
enes dedić
kako bi kupljena robinja što lakše prihvaćena u određenoj društvenoj sredini. Promjena imena mogla je biti uzrokovana i prihvatanjem nove vjere, ali taj postupak
ih nije oslobađao ropstva.60 No, kako ovi slučajevi nisu česti, ne predstavljaju veći
problem u istraživanju imena kod bosanskih robinja. U ovo vrijeme robinje iz Bosne
nemaju prezimena kao identifikacionu odrednicu, već se za njih kaže čije su kćeri i
ponekad odakle potiču.61 Zbog nedovoljnog broja navoda porijekla robinja, a kada
bi se to i činilo podatak bi se odnosio na veću geografsku oblast, nemoguće je odrediti dodjelu imena po regijama srednjovjekovne Bosne. U 14. stoljeću pojavljuje se
dobrovoljno stupanje u službu, koje potiskuje ustaljeni sistem ropstva.62 No, upravo
ćemo analizom imena ženskih osoba utvrditi da se i dalje radi o pripadnicama istog
društvenog sloja. Tako se najučestalija imena dobrovoljnih sluškinja ne razlikuju od
robinja, a to su imena Radoslava, Miloslava, Stojna, Milica, Stanica.63
Ženska imena kod vlaškog stanovništva također se mogu posmatrati kroz nekoliko društvenih slojeva. Naime, žene su kod ove skupine stanovništva zastupljene duž
cijele društvene ljestvice, od katunarki preko slobodnih žena, do služavki i robinja.
Uistinu samo je jedan slučaj kada se u izvorima sreće žena na čelu katuna. Njeno
ime je Jelena i bila je katunarka vlaha Vragovića stacioniranih uz konavosku granicu
u Površima.64 Ovo ime često srećemo i kod bosanskih vlastelinki, koje su također
pripadale vladajućem sloju stanovništva. Pojedini autori su kao osnivača katuna Kujavića zamišljali žensku osobu Kujavu, što ne možemo uzeti kao validnu konstataciju
imajući u vidu neutemeljenost u izvorima.65 Najučestalija imena robinja kod vlaškog
stanovništva su Bogdana, Gruba, Milost, Mona, Radača, Radoslava, Stanislava.66
I u ovom slučaju robinje su nosioci narodnih imena, te nema nekih većih razlika u
aola Pinelli, “Od Dubrovnika do Firence: bilješke o novačenju posluge u XV stoljeću”, Anali, br.
P
46, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 2008, 68.
61
Kada se robinje javljaju u izvorima njihovi podaci se najčešće navode na slijedeći način: “Ego
quidem Goycha filia Radoslaui de Bossina confiteor quod sum serva empticia et perpetualis
Oberchi Petercouich ex eo quod emit me a Nicola Milosesseuich meo domine de Bossina...”. Radi
se o ugovoru iz 25. novembra 1377. godine, Динић, Из Дубровачког архива III, 36.
62
Čremošnik, “Izvori za istoriju roblja”, 149.
63
Pinelli, “Od Dubrovnika do Firence”, 73, 75, 76.
64
“....nolle quod isti boni homines destruuntur , nos ducemus nos ad domum nostram et faciemus tibi XII
compatres et faciemus. quod Jelena, catunara nostra, jurabit, quod ipsi non sunt culpabiles.” Константин
Јиречек, Споменици српски, Споменик Српске Краљевске Академије, бр. XI, Београд, 1892, 84;
Marko Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957, 131.
65
Миленко С. Филиповић, “Структура и организација средњовековних катуна”, u: Симпозијум
о средњовјековном катуну, (ur. Миленко С. Филиповић), Научно друштво СР Босне и
Херцеговине, Посебна издања, књ. II, Сарајево, 1963, 88-89.
66
Određene propuste autor je napravio ne navodeći izvore koji su korišteni prilikom sakupljanja
ženskih imena vlaškog stanovništva, već se samo navodi kako su imena preuzeta iz građe
Dubrovačkog arhiva, Ђурђица Петровић, “Дубовачка архивске вести о друштвеном положају
жена код средњовековних Влаха”, Историјски часопис, књ. XXXII, Београд, 1985, 22.
60
• 70 •
imenima vlaških i ostalih robinja. Iako raspolažemo sa manjim brojem imena služavki kod Vlaha, njihova imena kao što su Pribuda i Radoslava također su slavenskog
porijekla.67 Najveći broj imena Vlahinja imamo upravo iz reda slobodnog stanovništva. Najčešće su one nosioci imena Gojna, Glubna, Radosava, Radoslava.68 Kod ove
skupine stanovništva nešto su rijeđe u upotrebi imena Bijelna,69 Bogna, Dovolja,70
Dobra, Gledna, Glubna, Milica, Pribislava, Perva, Pribisava, Stojka, Stojna, Tola,
Velna, Vesela, Visna, Vukosava, Vojesava.71 Iz navedenih imena primjećujemo da se
imena robinja kod Vlaha ne razlikuju od imena ostalih slobodnih žena. To su gotovo identična imena kao i kod onog dijela stanovništva koje su Dubrovčani markirali
kao patarenski sloj. Neprekidni višestoljetni kontakt Slavena i Vlaha uvjetovao je i
preuzimanje slavenskih elementa, u ovom slučaju imena. Na osnovu imena poput
Glubna, Velna i Marena, koja vrlo rijetko srećemo kod ostalog stanovništva srednjovjekovne Bosne, primjećujemo zadržavanje romanskog elementa, iako je ono
vremenom sve više nestajalo. Međusobni uticaji između Vlaha i Slavena u sistemu
nadijevanja ženskih imena svakako bi mogli biti predmet pažnje jedne zasebne studije, pogotovo imajući u vidu neistraženost teme.
***
Izvršena analiza pokazuje kako su kod različitih društvenih, ekonomskih i konfesionalnih struktura stanovništva kalemili novi elementi na domaće korijene. Nadogradnja fonda ženskih imena ni izbliza nije zahvatala sve društvene slojeve u istoj
mjeri. Dok se kod povlaštenih slojeva imenski fond pred kraj postojanja srednjovjekovne bosanske države sastoji gotovo isključivo od imena preuzetih od Grka ili
Latina, kod nižih slojeva zadržala su se narodna, domaća imena. Osnovni uzroci
ovakvog stanja su vjerske i kulturne prirode. Naime, u najvećoj su mjeri kulturni
odnosi srednjovjekovne Bosne i ostatka Evrope vršeni preko vladajuće kuće Kotromanića, mada iz ovih tokova ne treba isključiti niti ostalu vlastelu. Prihvatanjem
kršćanstva kao kulturne tekovine srednjovjekovnog Zapada najviše su vladajući
krugovi prihvatili i njihov sistem imenovanja. Jedan od značajnih razloga ovakvog
stanja jesu svakako i trgovačke veze što ih je bosanska vlastela održavala sa Dubrovnikom i Mlecima. Jasne dokaze za ovakvu konstataciju nalazimo su sprovedenoj
analizi porijekla latinskih imena. Najniži slojevi, koji u suštini predstavljaju najveći
Isto.
Isto, 22-23; Esad Kurtović, Vlasi Bobani, Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije, Posebna izdanja knj. I, Monografije sv. I, Sarajevo, 2012, 78, 79.
69
Esad Kurtović, “Sitni prilog o vlasima Vlahovićima”, Godišnjak BZK Preporod, knj. V, Sarajevo,
2005, 52.
70
Esad Kurtović, “Vlasi Nenkovići”, Godišnjak CBI ANUBiH, br. 36, Sarajevo, 2009, 60.
71
Osim označena dva, ostala imena iz Петровић, “Дубовачка архивске вести”, 22-23.
67
68
• 71 •
enes dedić
broj stanovništva, su ostali izvan ovih tekovina, te kod njih ne dolazi do depopularizacije narodnih imena. Primjetna je činjenica i promjene imena kod ženskih osoba.
Ovakvih slučajeva pronalazimo kod gotovo svih društvenih skupina, ali sa različitim motivima. Najčešće su ti motivi uzrokovani konfesionalnim elementima, dok se
rijeđe kao uvjet javlja promjena sredine. Zanimljiva je i činjenica da srednjovjekovna
praksa nadijevanja ženskih imena u Bosni ne poznaje imenovanje po roditeljima ili
braći dodavanjem glasa “a” na kraju imena, što je primjetno u modernom dobu. Na
ovome području nije se ustalila ni praksa dodjele nadimaka ženskim osobama, koje
zapažamo u susjednom Dubrovniku krajem srednjeg vijeka. Ako bismo donosili sud
na osnovu ukupne prikupljene građe o ženskim imenima, ostavljajući po strani bilo
kakve podjele, mogli bismo konstatovati da su najučestalija ženska imena srednjovjekovne Bosne: Jelena, Katarina, Radoslava, Stana i Bogoslava.
Prilog I: Tabelarni prikaz najčešćih i najrijeđih imena kod različitih
društvenih skupina srednjovjekovne Bosne
Vlastela
Najučestalija
Viša vlastela
Jelena, Katarina,
Doroteja
Niža vlastela Ana, Jelena, Margarita,
Doroteja, Teodora
Robinje
Najučestalija
Uobičajena
Najmanje učestala
Elizabeta, Mara,
Marija
Barbara, Milica,
Vukosava, Grubača
Anka, Draga,
Jelica, Vojsava
Stana, Beoka, Bolja,
Ancila, Cecilija,
Stanislava
Uobičajena
Najmanje učestala
Do kraja 13. Radost, Dragost, Do- Mila, Premila, Miluša,
stoljeća
brost, Milost, Drugost,
Miloslava, Milica,
Prvost, Vlkost, Negost
Milna, Radoslava,
Raduša, Dobroslava,
Dobrica, Dobra,
Dragoslava, Stana
14-15
Bogoslava, Bratoslava, Bogdana, Deva, Divka,
stoljeće
Dobra, Dobroslava,
Dobrica, Draga,
Dragoslava, Gojislava, Gojna, Krajina, Marija,
Miloslava, Peroslava,
Milica, Miroslava,
Radoslava, Stana, StaPremila, Pribislava,
nica, Stojna, Tvrdislava
Radica, Tvrdica
• 72 •
Bratoslava, Ljuba,
Milorada, Rada,
Radica
Agnesa, Bjelna,
Bjelosava, Boguša,
Borka, Bratna, Desa,
Doberka, Dragana,
Draginja, Dražesna,
Grivna, Grlica,
Gruba, Hvalica,
Ljupka, Mirna, Nenja,
Obrada, Pripna,
Slavica, Stabinja,
Zorica, Živka
Vlasi
Slobodne
žene
Robinje i
služavke
Imena sa
stećaka
Najučestalija
Najmanje učestala
Gojna, Glubna, Radosava, Radoslava Bijelna, Bogna, Dovolja, Dobra,
Gledna, Glubna, Pribislava,
Perva, Stojka, Stojna, Tola,
Velna, Vesela, Visna, Vukosava,
Vojesava
Bogdana, Gruba, Milost, Mona, Pribuda, Radača, Radoslava, Stanislava
Najučestalija
Najmanje učestala
Jerina, Stana, Divna, Marija,
Radosava, Vladislava,
Radača, Grubača, Beoka, Dena,
Goisava, Ruža, Stanisava, Tvara,
Veselica
• 73 •
enes dedić
Enes Dedić
Frequency of Female Names in Medieval Bosnia
Summary
The analysis shows that different social, economic and confessional structures of
the population engrafted new elements on domestic roots. The available corpus of
female names does not even closely include all social layers to the same degree. Whereas, near the end of the medieval Bosnian state, the upper layers almost exclusively
used names borrowed from Greeks or Latins, the lower layers preserved folk, domestic names. The basic causes for such a condition are of religious and cultural nature.
Namely, the cultural relations between medieval Bosnia and the rest of Europe were
to the greatest extent executed by the ruling house of Kotromanić, even though we
should not exclude other members of the nobility from these courses. With the
acceptance of Christianity as the cultural legacy of the medieval West, the ruling
circles mostly accepted their system of giving names. One of the most significant
reasons for this state were the trade connections maintained between the Bosnian
nobility, Dubrovnik and Venice. We find clear evidence for this statement in the
conducted analysis of the origin of Latin names. The lowest layers, that represented the majority of the population, remained outside this legacy and preserved the
popular folk names. The change of female names is also noticeable. We find these
examples in almost all social groups but with different motives. The most frequent
motives were caused by confessional elements and a rare reason was the change of
the surroundings. It is interesting that the medieval practice of giving female names
in Bosnia did not discern the naming after the parents or after brothers by adding
the vocal a at the end of the name which is present in the modern period. The habit
of giving persons female nicknames had not been established in this region, which
is noticeable in the neighbouring Dubrovnik at the end of the Middle Ages. If we
should reach a conclusion based on the whole collected material on female names,
leaving aside any divisions, we can say that the most frequent female names of medieval Bosnia were: Jelena, Katarina, Radoslava, Stana i Bogoslava.
• 74 •
726.825(497.6)
narcisa semić
Predstava žena na stećcima u srednjovjekovnoj Bosni
•
Abstrakt: U radu se analiziraju predstave žena na stećcima u srednjovjekovnoj Bosni.
Koristeći dosadašnja historiografska dostignuća i dostupni slikovni materijal, autorica razmatra prikaz pojedinačnih ženskih figura i njihovu ulogu kao dijelova veće kompozicije.
Osim slabe očuvanosti reljefa na stećcima, primjećuje se da su prikazima ženskih figura klesari posvećivali manje pažnje nego muškim.
Ključne riječi: Bosna, stećak, žena, simbolika, Šefik Bešlagić, Nada Miletić, Marian
Wenzel
Abstract: The paper analyses the representation of women on the tombstones in medieval
Bosnia. Using the results of historiography and the available picture material, the author considers the depictions of individual female figures and their role within larger compositions.
Apart from the poor preservation of reliefs on the tombstones, the author also notes that artist
devoted less attention to the depiction of female figures than to the male ones.
Key words: Bosnia, stećak, woman, symbolism, Šefik Bešlagić, Nada Miletić, Marian
Wenzel
Predstave žena na stećcima nisu detaljno proučavane, ali su bile predmet pažnje
Šefika Bešlagića,1 Nade Miletić2 i Marian Wenzel.3 Njihovi zaključci su različiti, prvenstveno zbog pitanja da li su figuralne kompozicije na stećcima scene iz svakodnevnog života ili je riječ o predstavama koje su izraz vjerskog kulta, koje prema tome
imaju složeniju simboliku. U radu će na nekoliko primjera biti ilustrirani različiti
stavovi pojedinih autora.
Razlog različitih tumačenja jeste slaba čitljivost reljefa, koja je uvjetovana različitom kvalitetom izrade i očuvanosti. Mnoge predstave su izrađene primitivno, naivno i
u disproporciji sa ostatkom kompozicije. U većini slučajeva ženske figure su prikazane
Šefik Bešlagić, Stećci – kultura i umjetnost, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.
Nada Miletić, Stećci, Umetnost na tlu Jugoslavije, Beograd-Zagreb-Mostar, 1982.
3
Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, Veselin Masleša, Sarajevo, 1965; Ista, “Some Reliefs
Outside the Vjetrenica Cave at Zavala”, Starinar, Nova serija, XII, Beograd, 1961, 21-34.
1
2
• 75 •
narcisa semić
samo na osnovu kontura, bez bilo kakvih detalja. Kada se desi slučaj nešto detaljnije
izrade, često ne možemo sa sigurnošću odgonetnuti značenje prikazanog.
Šefik Bešlagić je ustanovio da na stećcima postoji 31 ženska figuralna predstava i
147 muških figura, pri čemu nije teško razlikovati pol.4 Ženske figure su prikazane
u dugim haljinama ili suknjama, koje mogu biti stegnute u pojasu, nekada sa naznačenim crtama lica, kosom ili kapama. Predstave žena na stećcima se mogu naći kao
pojedinačne i kao dio veće kompozicije. Bilo da se radi o prvom ili drugom slučaju,
uočljive su znatne razlike, prvenstveno u položaju ruku, u slučajevima kada su ruke
naznačene. Neke ženske figure imaju ruke povijene na bokovima, nekima su ruke raširene, a nekima uzdignute prema nebu. Često je samo jedna ruka visoko podignuta,
a druga stavljena na bok.5 U velikom broju slučajeva ženske figure drže oružje poput
mača, štita, luka, koplja; ili neki drugi predmet kao što su krst ili kružni vijenac. Na
osnovu ovih atributa moguće je reći nešto više o značenju ovih predstava.
Pojedinačne ženske figure
U Premilovu Polju, nedaleko od Ljubinja, prikazana je žena, sa tordiranim vijencem oko glave, koja desnu ruku drži u visini grudi, a lijevu je povila i izdigla do
visine glave. Na licu je moguće raspoznati oči, nos i usta. Dobija se utisak kao da se
radi o predstavi plesačice (slika 1).6 Podignute ruke nisu karakteristične za ženske
figure, jer ih je većina predstavljena sa rukama na bokovima. Jedan zanimljiv slučaj
podignute i uvećane ruke u odnosu na ostatak figure je na spomeniku iz Grovišta.
Samostalnoj ženskoj figuri je lijeva ruka znatno uvećana, a u desnoj ruci drži obruč,
koji bi mogao predstavljati vijenac ili prsten (slika 2).
Slika 1: Premilovo Polje, Ljubinje
(Bešlagić, Stećci, sl. 130)
Bešlagić, Stećci, 300.
Isto.
6
Isto, 306.
4
5
• 76 •
Slika 2: Grovište
(Benac, Široki Brijeg, sl. 25)
predstava žena na stećcima u srednjovjekovnoj bosni
Pojedinačne ljudske predstave na stećcima uglavnom se smatraju portretima pokojnika izrađenim dosta nevješto.7 Podignuta ruka se tumači kao molitva, pozdrav
Bogu, ali i kao znak vlasti i prijetnje za osvetom, a upravo je daleko manji broj ženskih figura sa podignutom i uvećanom rukom naveo Bešlagića na ovakvu pretpostavku, te činjenica da ima razlike u položaju ruku svetaca i ktitora na freskama u
Srbiji, skulpturama u Dalmaciji i stećcima.8 Ipak, ovaj problem ostaje otvoren, jer
se ovakva argumentacija ne čini dovoljnom. Analizom muških figura sa podignutom rukom se bavio Miroslav Palameta, zaključivši da je riječ o predstavama svetaca,
konkretnije sv. Vida na stećcima u Radimlji.9
Ženske figure kao dio veće kompozicije
Mnogo je veći broj ženskih predstava koje su dio scene,
bilo da je riječ o paru figura ili većem broju. Vrlo je zanimljiva predstava žene sa djetetom, na stećku u Boljunima
(slika 3). Ovo je najvjerovatnije spomen na zajedničku
smrt majke i djeteta, kao što je to ustanovljeno pri iskopavanju u grobu ispod stećka u Grborezima kod Livna, gdje
su majka i dijete sahranjeni zajedno.10
Drugi primjer figura u paru je reljef na spomenicima
na Ravanjskim vratima kod Kupresa (slika 4) i u Hodovu kod Stoca (slika 5), na kojem su predstavljene ženska
i muška figura. Može se
pretpostaviti da muški i
ženski parovi predstavljaju
srećni bračni par.11
Ova dva primjera predstavljaju parove koji se drže
za ruke i ne djeluju statično, pa možemo pretpostaviti da se radi o plesu.
Slika 3: Premilovo Polje,
Boljuni (Bešlagić, Stećci,
sl. 130a)
Slika 4: Ravanjska Vrata, Kupres (Bešlagić, Kupres, sl. 38)
Isto, 313.
8
Isto.
9
Miroslav Palameta, “Kršćanska likovnost na stećcima s Radimlje”, Spomenica Filipa Potrebice, (ur.
Mirjana Matijević Sokol), Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Podružnica
za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskoga instituta za povijest, Zagreb, 2004, 115-131.
10
Šefik Bešlagić, Đuro Basler, Grborezi. Srednjovjekovna nekropola, Sarajevo 1964, 16.
11
7
• 77 •
narcisa semić
Slika 5: Hodovo, Stolac (Wenzel,
Ukrasni motivi, XCI, sl. 10)
Slika 7: Mirkova Kosa, Kalinovik
(Bešlagić, Stećci, sl. 139)
Slika 6: Dabarsko Polje, Stolac
(Wenzel, Ukrasni motivi, XCIII, sl. 20)
Slika 8: Radimlja
(Benac, Radimlja, sl. 56)
Ženske figure su vrlo često predstavljene kao dio kola, što je poznat motiv na
stećcima. Preovladava stanovište da je riječ o posljedici starog paganskog običaja,
koji je nastavljen i u srednjem vijeku. Može biti riječ o ženskom kolu poput kola na
stećku u Dabarskom polju kod Stoca (slika 6), Mirkovoj Kosi kod Kalinovika (slika
7) i Radimlji (slika 8), ali i mješovitom kolu poput onog na Ravnom, gdje se značenje ovih predstava dodatno komplikuje jer dio kola čini životinja. Na spomeniku iz
Barevišta, kod Širokog Brijega u mješovitom kolu muška figura drži štit, što upućuje
na značajnu ulogu ovog predmeta, ali koja nam ostaje nejasna.
Na stećcima u Radimlji i Vranjevom Selu kod Neuma izgleda da su prikazane
tipične srednjovjekovne teme. U Radimlji je riječ o borbi dva viteza koju posmatraju
ženske figure sa utvrđenja (slike 9 i 10), što je poznata scena sa radova u slonovači iz
XIV stoljeća u Francuskoj. Funkcija ove scene na nadgrobnom spomeniku nije jasna.12 U Vranjevom Selu (slika 11) prikazana je ženska figura i konjanik sa kopljem,
pa se dobija dojam da je riječ o predstavi para.
12
Wenzel, Ukrasni motivi, 364.
• 78 •
Slika 9: Radimlja
(Benac, Radimlja, sl. 59)
Slika 10: Radimlja
(Wenzel, Ukrasni motivi, CV, sl. 2)
Slika 11: Vranjevo Selo (Wenzel, Ukrasni motivi, C, sl. 2)
Nekoliko reljefa sa predstavom žena čine još složeniji problem, kao što je to
slučaj sa spomenikom iz Turčinovića kod Širokog Brijega. Žena se nalazi između dva
konjanika, od kojih se čini da jedan odlazi. Ona u ruci drži mač koji je nesrazmjeran
sa njenom figurom, kao da je klesar htio da nešto naglasi takvim uvećavanjem mača
(slika 12 i 13). Pretpostavlja se da je žena smještena između boraca zapravo arbitar
dvoboja, za koji izgleda da je završen i da pobijeđeni konjanik odlazi.13 Međutim,
postoje i potpuno suprotna viđenja ovakvih scena. Marian Wenzel misli da žena
između dvojice konjanika gotovo sigurno predstavlja boginju podzemlja.14
13
14
• 79 •
narcisa semić
Slika 12: Vranjevo Selo
(Wenzel, Ukrasni motivi, C, sl. 2)
Slika 14: Nekuk, Stolac
(Wenzel, Ukrasni motivi, LXXXII, sl. 5)
Slika 13: Turčinovići, Široki Brijeg
(Benac, Široki Brijeg, sl. 11)
Slika 15: Gvozno, Kalinovik
Slične scene sa ženom između dva konjanika ista autorica je dovela u vezu sa
votivnim tablicama iz 2. stoljeća n.e, povezavši ove predstave sa kultom Dioskura.15
Reljef na spomeniku iz Nekuka kod Stoca sadrži predstavu žene između dvije životinje (slika 14), dok je ista scena na spomeniku iz Gvoznog kod Kalinovika proširena
još jednom muškom figurom koja drži mač i jednom figurom životinje (slika 15). Na
reljefu iz Turmenta kod Trebinja je predstavljena žena koja izgleda vodi neku životinju
(slika 16). Na ovakve scene se nadovezuje predstava iz Ždrijelovića kod Trebinja, gdje
žena jaše na jelenu (slika 17). Bešlagić je ukazao na narodna predanja o vili koja jaše na
jelenu i na motiv antičke Dijane koja također jaše na jelenu, te na njihovu povezanost
sa kultom smrti.16 Sličan stav po ovom pitanju je iznijela i Wenzel, koja tvrdi da je žena
između životinja “klasična Potnia theron, Moćna boginja, ponekada zvana Gospodarica
životinja”.17
Wenzel, “Some Reliefs Outside the Vjetrenica Cave at Zavala”, 74.
17
15
16
• 80 •
Tri žene za koje možemo gotovo sigurno tvrditi da su orante, su prikazane na
reljefu iz Gvozna kod Kalinovika, gdje je sva pažnja usmjerena na njihove uvećane
ruke (slika 18). Na stećku iz Gornjih Bara kod Kalinovika je prikazana čitava pogrebna povorka: dvije muške figure na konjima, koji nose nosila sa pokojnikom, dok
je treća figura vjerovatno ženska sa podignutim rukama (slika 19). Naglasak je na
ženskoj figuri u prednjem dijelu scene sa uvećanim i podignutim rukama, također
u stavu orans.
Slika 16: Turment, Trebinje
Slika 18: Gvozno, Kalinovik
(Wenzel, Ukrasni motivi, LXXXVII, sl. 10)
Slika 17: Ždrijelovići,
Trebinje (Bešlagić,
Stećci, sl. 145)
Slika 18: Gornje Bare, Kalinovik
(Wenzel, Ukrasni motivi, LXXXVII, sl. 8)
Umjesto zaključka
Iz prethodno izloženog se može uočiti da ne postoji jedinstveno i konačno tumačenje predstava žena na stećcima. Tumačenje se svodi na analizu pojedinačnih predstava,
tačnije pokušaj njihovog uklapanja u ono što već znamo o srednjovjekovnoj Bosni,
koja je prvenstveno dio kršćanske Evrope tog vremena. O tome svjedoče primjeri scena koje su poznate širom Evrope, poput Opsade Grada ljubavi na stećku u Radimlji.
• 81 •
narcisa semić
Međutim, ne bi trebalo zaobići scene za koje je vrlo moguće da predstavljaju ostatke
paganskih vjerovanja. Detaljnija proučavanja bi mogla dati neka nova rješenja.
Analizu ovih predstava todatno komplikuje činjenica da je kvalitet ovih reljefa,
zbog izrade i očuvanosti, poprilično loš. To su većinom primitivne i sumarne predstave, sa minimalnim brojem detalja. Ipak, i na osnovu ovakvog materijala može se
zaključiti da je muškim figurama posvećena mnogo veća pažnja nego ženskim. To je
očigledno kada uzmemo u obzir brojčani odnos muških i ženskih figura. Isti je slučaj za kvalitetom izrade reljefa: postoji veći broj muških predstava koje su kvalitetnije
izrađene. Sasvim je prihvatljiv Bešlagićev zaključak da je to odraz srednjovjekovnih
društvenih odnosa i shvatanja.18
Usamljene figure mogu se smatrati pokušajima portreta pokojnika, a razlog nedostatka individualnih karakteristika treba tražiti u samoj izradi spomenika i (ne)
spretnosti klesara. Ipak postoje i nešto drugačiji stavovi: tako Wenzel smatra da
muške figure mogu biti portreti, osim u nekoliko slučajeva kada je očigledno da su
to svetački likovi.19 Ona je istakla da ženske figure predstavljaju teži problem nego
muške i da se u samo nekoliko slučajeva one mogu identifikovati kao portret. Svim
ostalim predstavama pripisuje nadzemaljsko značenje.20
Prije donošenja konačnog zaključka, treba imati na umu razvoj nadgrobne skulpture kasnog srednjeg vijeka širom srednjovjekovne Evrope, pa prema tome i mogućnosti uticaja s te strane. Ne bi trebalo zanemariti ni uticaj freskoslikarstva na
nadgrobne spomenike. Ipak, ostaje veliki broj scena koje se ne mogu objasniti portretiranjem pokojnika.
20
Isto, 308.
18
19
• 82 •
Narcisa Semić
Representations of Women on the Stećci of Medieval Bosnia
Summary
There is no unified and final interpretation of the images of women represented
on the stećci of medieval Bosnia. The explanations were reduced to the analysis of
individual representations with attempts to contextualize them into the already existing knowledge of medieval Bosnia as a part of Christian Europe.
The analysis of these depictions is additionally complicated by the fact that the
quality of reliefs is quite poor. These are usually primitive and simplified pictures
with a minimal number of details. However, even on the basis of this material it
can be concluded that more attention was devoted to the male figures. This is especially obvious regarding the number of the depictions, where male images prevail.
According to Šefik Bešlagić, this was a reflection of medieval social relations and
understandings. The lone figures can be considered as attempts to depict the portrait of the deceased, and the reasons for the lack of individual characteristics has to
be attributed to the technique of carving the tombstone and the skills of the artist.
In the final conclusion we have to take into consideration the development of
sepulchral architecture of the later Middle Ages throughout Europe, and the influences coming from those areas. We should also be wary of the influence of fresco
paintings on tombstones and a significant number of monuments remain which
cannot be explained as portraits of the deceased.
• 83 •
739.2(497.6)”04/14”
391.2(497.6)”04/14”
slaven tadić
Nakit i nošnja žena u srednjovjekovnoj Bosni
•
Abstrakt: Autor predstavlja historiju nakita i nošnje u srednjovjekovnoj Bosni. Na
osnovu očuvanih artefakata i arheološkog istraživanja, on ističe ulogu ovih predmeta u svakodnevnom životu ljudi tokom srednjeg vikeka. Nakit, kao i odjeća, nisu imali samo praktičnu ulogu, nego su bili i pokazatelj ekonomskog i društvenog položaja pojedinca.
Ključne riječi: nakit, odjeća, nošnja, ukrasi, srednjovjekovna Bosna
Abstract: The author presents the history of jewellery and costumes in medieval Bosnia.
On the basis of preserved artefacts and archaeological research, he highlights the role of those
objects in the everyday life of people during the Middle Ages. Jewellery, as well as clothes, did
not only have a practical role, they were also indicators of economic and social standing.
Key words: jewellery, clothing, costume, decorations, medieval Bosnia
Razvoj nošnje i nakita uvjetovani su društvenom diferencijacijom, praktičnošću,
ali i uporabnom svrhom samih predmeta. Tako je društveno-kulturni razvoj omogućio i usavršavanje izrade raznovrsnih predmeta za odijevanje, kako u muškaraca
tako i u žena. U radu ćemo nastojati dati prikaz nošnje i nakita žena u srednjovjekovnoj Bosni. Kako nošnja nije ista u svim povijesnim razdobljima, ukratko ćemo
se osvrnuti na nošnju i nakit od prijelaza iz antike u srednji vijek pa sve do kasnog
srednjeg vijeka.
Za izučavanje ove teme jako bitni, a ponekada i jedini podaci, nalaze se na ostacima materijalne kulture, likovnim prikazima sa stećaka, zatim iluminiranim rukopisima koji u malom broju pomažu u rekonstruiranju navika i kulture oblačenja
ljudi srednjovjekovne Bosne. Prijelaz iz antike u rani srednji vijek je na području
današnje Bosne i Hercegovine obilježila vladavin Istočnih Gota. Nalazi iz grobova ovog vremena uglavnom pripadaju u skupinu nakita ili ukrasnih predmeta uz
nošnju, te ne daju potpunu sliku same nošnje. Nalazi nakita uglavnom su razne
fibule i kopče, prstenje te naušnice raznih vrsta materijala kojima se pridružuju
• 85 •
slaven tadić
ukosnice, kopče za pojas.1 Ovi nalazi upućuju da je nakit osim ukrasne imao i praktičnu svrhu, pridržavajući određene dijelove odjeće, prije svega marame na glavi i
ogrtače preko ramena, a sastavni dio nošnje, kako muške tako i ženske, činio je pojas
oko struka, ukrašen najčešće kopčama od metala i plemenitih metala.
Ženska nošnja u Gota sadržavala je maramu ili veo, a haljina je bila bez rukava
dok je kosa padala slobodno. Iz gotskog perioda u nakit pripadaju ogrlice, naušnice,
narukvice i prstenje dok fibule, ukosnice i kopče možemo pripisati nošnji.2 Iz vremena avarskog kaganata na području današnje Bosne i Hercegovine nema dovoljno
arheoloških dokaza za rekonstrukciju nošnje osim nekoliko nalaza zlatnog nakita.3
Rani srednji vijek i period doseljenja Slavena ostavlja malo ili nimalo tragova za
rekonstrukciju nošnje jer nisu sačuvani ni najoskudniji ostaci tekstila. Prema najstarijim pisanim izvorima koji opisuju Slavene, mogu se razabrati materijali koje su
koristili prilikom izrade odjeće, to su; koža, vuna i platno, dopunjeni kod balkanskih
Slavena tkaninama od finijeg materijala i bogato ukrašeni raznim vezovima.4
Ženska nošnja sastojala se od dugačke rubače i jedne gornje haljine s uskim rukavima, izrađena od sukna ili vune i pričvršćena pojasom. Ovo je osnovni tip nošnje
koji će vremenom evoluirati i dobivati sve dekorativniji izgled korištenjem skupocjenijih materijala. Osim toga, nalazi fibula u nekropolama ili dugmadi na desnom
ramenu upućuju na postojanje plašta, dok se kasnije javlja vez i drugi ukrasi kojima
se naglašavaju rubovi na dijelovima odjeće.5
Nakit i nalazi u ranom srednjem vijeku mogu se svrstati u više kulturnih grupa,
a među najznačajnijim su bjelobrdska i dalmatinskohrvatska kulturna grupa.6 Ove
dvije kulturne grupe rasprostranjene su na gotovo cijelom području današnje Bosne
i Hercegovine, a najčešći nalazi nakita su; naušnice, prstenje, ogrlice i privjesci, te
ada Miletić, “Rani srednji vijek”, u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do
N
pada naših zemalja pod osmansku vlast, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984, 379.
2
Neki od nalaza iz Gotskog perioda spadaju; zlatna ogrlica iz Gornjeg Turbeta kod Travnika, zatim
skupocjeni nakit otkriven u Potocima kod Mostara (zlatni lanac s privjescima, srebrene pozlaćene
fibule, zlatne naušnice, dva para srebrenih i pozlaćenih lučnih fibula s aldmandinskim ulošcima
iz Gornjih Pećina kod Travnika i Mihaljevića kod Sarajeva, razne ogrlice, fibule raznih oblika,
naušnice, ukosnice, prstenje, kopče. Vidi: Ista, “Rani srednji vijek”, 383-389.
3
Isto, 390.
4
Isto, 408.
5
Vidi Nada Miletić, “Rani srednji vijek”, 408; Moglo bi se čak reći da ukrašavanje odjeće najjače i
najdosljednije odražava specifičnosti pojedinog kraja ili socijalne grupe; izbor materijala, naime,
bio je u to doba relativno ograničen, a kroj postepeno prima utjecaje sa strane i pokazuje tendenciju
izjednačavanja u okviru širih kulturno-geografskih regiona. Pavao Anđelić, “Doba srednjovjekovne
Bosanske države”, u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984, 537.
6
Za lokalitete bjelobrdske kulturne grupe vidi: Nada Miletić, “Nakit i oružje IX – XII veka u
nekropolama Bosne i Hercegovine”, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1963, 162, a za lokalitete
dalmatinskohrvatske grupe vidi: Isto, 167-168.
1
• 86 •
nakit i nošnja žena u srednjovjekovnoj bosni
rjeđe kopče i dugmad kao dijelovi odjeće.7 Smještanjem slavenskih plemena na Balkanski poluotok započinje proces raslojavanja i stvaranja prvih političkih organizacija, što će se odraziti i na način odijevanja kod Slavena na prostoru srednjovjekovne
Bosne. Viši slojevi koristili su luksuzni tekstil i ukrase od dragog kamenja, kao i
bogatiji vez, a vrlo rano se usvaja i dvorski ceremonijal.
Tek od 12. stoljeća možemo bolje pratiti gospodarska i kulturno-društvena
kretanja i to zbog pojave kancelarija i organiziranije vlasti, kao i sve većeg dodira s
istočno-jadranskom obalom, prije svega Dubrovnikom. Vijesti koje možemo pratiti
uglavnom se odnose na povlaštene slojeve, feudalce, ali i kao takve mogu nam poslužiti za rekonstrukciju zbivanja, gospodarskog napretka, kao i promjene ili kontinuitet u uporabi odjeće i nakita u životu čovjeka srednjovjekovne Bosne. Osim toga,
kao ilustracija nošnje i odjevnih navika čovjeka srednjovjekovne Bosne mogu nam
poslužiti i reljefni prikazi na srednjovjekovnim bosanskim spomenicima, stećcima.
Individualnim predstavama ljudi ukrašeno je oko 400 stećaka, dok grupnoj kategoriji scena pripadaju motivi sa dvije ili više figura ljudi, životinja ili udruženih
jednih i drugih figura, a javljaju se u 550 primjeraka.8 Ženske figure prikazane su samostalno stojeći, između konjanika ili životinja te u kolima, ženskim ili mješovitim.
Muško-ženske figure u parovima uglavnom su predstavljene tako da ženska figura
ima dugu ravnu košulju ili haljinu do gležnja, ili zemlje, s pasom oko struka ili bez, a
muška figura s kraćom košuljom do iznad koljena, vezanom uglavnom pojasom.9 Na
stećku iz Bukovina u Foči prikazan je par s naboranim košuljama/haljinama ispod
pasa, a duge su nešto malo ispod koljena.10 Uočljiva je činjenica da ženske figure prikazane u kolima češće nemaju pojas oko struka, osim u par slučajeva.11 Ova pojava
bi mogla značiti sudjelovanje samo udanih ili neudanih žena, ili karakteristiku koja
predstavlja običaj u folkloru. Ženske figure samostalno prikazane imaju pojas oko
struka što opet ne daje jasnu sliku da li je to udata žena ili djevojka te ostavlja prostor etnolozima za daljnja proučavanja. Na stećku u Premilovom polju kod Ljubinja
prikazana je ženska figura u haljini ili košulji koja seže do gležnjeva, a oko struka
opasana je pojasom, kosa je svezana u pletenice u dva reda u obliku aureole.12 Figure
žena prikazane na stećcima uz konjanike predstavljene su u smislu nošnje identično,
Nada Miletić, “Rani srednji vijek”, 412-418.
Šefik Bešlagić, “O umjetnosti stećaka”, Radio Sarajevo, Treći program, br. XII/40, Sarajevo,
1983, 332.
9
Vidi stećak u Hodovu, “Glavica”, Stolac, Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, Veselin Masleša,
Sarajevo, 1965, 341; vidi također; Šefik Bešlagić, Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo, 2004, 80.
10
Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, 343.
11
Na stećcima iz Gošića Hana, Konjic i Bačina, Ploče kao i nekropole Radimlje kod Stolca i
Nebuka kod Stolca ženske figure prikazane su sa pasom oko struka. Wenzel, Ukrasni motivi na
stećcima, 353 i 359.
12
Vidi: Šefik Bešlagić, Narodne i borbene igre na stećcima, katalog izložbe, Sarajevo, 1986.
7
8
• 87 •
slaven tadić
samostalno ili u paru, bez uočljivijih detalja, a predstavljene su uglavnom između
dva konjanika, kako pridržavaju uzde konja, s kolom u pozadini i slično.
Pavle Vasić postavio je pitanje prikazuju li stećci nošnju različitih društvenih slojeva u Bosni, na što je dijelom i odgovorio smatrajući stećke pristupačnim i donjim
slojevima.13 Mišljenja smo da stećci kao monumentalni spomenici, svojom veličinom, ukrasima i načinom izrade, ipak nisu bili dostupni svim kategorijama društva
u Bosni srednjeg vijeka. Ovi spomenici uglavnom su klesani za viši sloj feudalne
gospode, kao i sve prisutniji sloj trgovaca koji postaju bitan činitelj i nositelj gospodarskog razvoja srednjovjekovne Bosne, a to neposredno dokazuje i činjenica da se
stećci sve češće pojavljuju gospodarskim jačanjem srednjovjekovne Bosanske države.
Ipak, to ne umanjuje mogućnost da ukrasi na stećcima predstavljaju narodnu nošnju, tj. nošnju svih slojeva kao i običaje koji se ogledaju u predstavama kola. Nažalost, zbog materijala od kojih su stećci izrađeni, oni nam ne pružaju detalje izgleda
nošnji kod svih slojeva koji su tu prikazani.
Na scenama viteških turnira, u Radimlji kod Stoca, žena je prikazana u zvonastoj
haljini, čija je forma uprošćena; ipak se u njoj prepoznaje vrsta suknje (fr. souquenie) koja je vjerojatno slavenskog podrijetla.14 Viši feudalci pod jakim su utjecajem
zapada, dok širi slojevi plemstva ostaju uglavnom vjerni narodnim tradicijama pa se
njihova odjeća samo po ljepoti izrade i bogatstvu ukrašavanja razlikuje od nošnje
seljaka.15 Žene iz nižih slojeva nose haljinu na struk, njihove haljine ne dopiru do
zemlje, veliku ulogu ima pojas koji osim praktične svrhe ima i ukrasnu, a najvjerojatnije potječe iz ranijih vremena.16
Gospodarskim napretkom srednjovjekovne bosanske države od 14. stoljeća dolazi do trgovinske razmjene, najviše s Dubrovnikom preko kojega se trguje i raznim
tkaninama. U Bosnu se uvozi skupocjena talijanska tkanina, pamuk, svila i druge vrste tkanina koje se ne mogu naći u srednjovjekovnoj Bosni. Trgovanjem tkaninama
u Bosnu pristižu kulturni utjecaji srednje i zapadne Europe: u arhitekturi, skulpturi,
umjetničkom zanatstvu i stilu odijevanja bogatijih trgovaca i zanatlija.17 Osim sirovina, koje se uvoze, iz Bosne se izvoze prerađevine od vune, grube domaće tkanine,
Pavle Vasić, “O nekim vidovima srednjovjekovne nošnje u BiH”, Radovi sa simpozija Srednjovjekovna
Bosna i Evropska kultura, (ur. Fikret Ibrahimpašić), Izdanja Muzeja grada Zenice III, Zenica, 1973, 257
14
To je gornja haljina bez rukava koja se navlači preko donje haljine uzanih rukava, u donjem delu
zapaža se šlep. Kako se može razaznati frizura, to znači da su u pitanju devojke, jer su udate žene
bile zabrađene, ili bar pokrivale kosu kao supruga bana Šubića na reljefu rake sv. Šimuna; Vasić, “O
nekim vidovima srednjovjekovne nošnje u BiH”, 257.
15
Anđelić, “Doba srednjovjekovne Bosanske države”, 544.
16
Vidi: Vasić, “O nekim vidovima srednjovjekovne nošnje u BiH”, 258; Pâs kraljice Jelene, kraljice
Grube srebren je i pozlaćen, Anđelić, “Doba srednjovjekovne Bosanske države”, 531.
17
Dubravko Lovrenović, “Srednjovjekovna Bosna i srednjoeuropska kultura (Prožimanja i akulturacija)”, Forum Bosnae, br. 5, Sarajevo, 197.
13
• 88 •
pokrivači (rassa i schiavine kojim se označava podrijetlo ovih tkanina) koje se šalju
u Veneciju, Apuliju, zatim u Ankonu, Rimini i ostale gradove Marke.18 Kao vrijedan predmet trgovinske razmjene, ali i statusnog simbola, nije rijedak slučaj da se
tkanina poklanjala, a koliko je bila važna trgovina tkaninama govori podatak da su
Dubrovčani razvijali svoju proizvodnju tkanina namijenjenih izvozu, prvenstveno
dubrovačkom zaleđu.
Više je primjera poklanjanja skupocjenih tkanina bosanskim vladarima i feudalnoj gospodi, tako su Dubrovčani poklonili Stjepanu II mletačke tkanine,19 mladoj
kraljici Doroteji Gorjanskoj jednu peću grimizne svile rađene u tehnici pliša, jednu
peču aleksandrijske svile rađene u tehnici velura te četiri smotka krzna od sure vjeverice.20 Osim evidencije odjevnih predmeta prilikom poklanjanja nešto o izgledu
i materijalu nošnje kod viših slojeva saznajemo i u oporukama. U oporuci kraljice Katarine iz 1478. godine spominje se među ostalim i njezin kraljevski plašt od
pozlaćenog sukna, koji je ostavila jednoj crkvi u Rimu.21 Jelena, supruga Sandalja
Hranića pohranila je 1440. godine u Kotoru dvije haljine od crvenog velura, postavljene hermelinom; jedna je bila ukrašena biserom i nije imala rukava, a druga je
imala zlatom izvezene rukave.22 Premda burgundska moda u velikoj mjeri određuje
stil odijevanja u 15. stoljeću, pojavom specifičnog bosanskog stila (“al modo de Bosnia”), uz upotrebu skupocjenih tkanina iz Italije, turske svile, srebrenih pojaseva,
kolajni od zlata s dragim kamenjem, oružjem okovanim u skupocjeni metal, izgled
bosanskih plemića odvaja se djelomično od tipičnog gotičkog načina odijevanja koji
je vladao u Budimu i srednjoj Europi.23
Kao što je spomenuto za niže slojeve društva teže je detaljno opisati i približiti
izgled odjeće osim da je ona izrađivana od grubljih materijala kao što su vuna, lan
i sukno te je slabije ukrašena nego je to slučaj s plemićkom nošnjom. Viši slojevi
ostavili su više tragova iz kojih se može dobiti uvid u izgled nošnje koja se nije u
mnogome razlikovala od nošnje istih slojeva društva srednjovjekovne Europe. Tako
supruga Stjepana Kotromanića i kći imaju haljinu veoma visokog struka, a supruga
esanka Kovačević-Kojić, “Ekonomske veze i kulturni uticaji između bosanske države i talijanskih
D
gradova u XIV i XV vijeku”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, br. XXXV, Sarajevo, 1984, 39; Anđelić, “Doba srednjovjekovne Bosanske države”, 540; usp. Bojana Radojković,
“Zapadni uticaji na primenjenu umetnost Bosne u XIV i XV veku”, Radovi sa simpozijuma: Srednjovjekovna Bosna i Evropska kultura, (ur. Fikret Ibrahimpašić), Izdanja Muzeja grada Zenice, III,
Zenica, 1973., 220-224.
19
Kovačević-Kojić, “Ekonomske veze i kulturni uticaji”, 36; Radojković, “Zapadni uticaji na
primenjenu umetnost Bosne u XIV i XV veku”, 225-226.
20
Pavao Anđelić, “Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska”, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija,
sv. XXVII/XXVIII, Sarajevo, 1972/1973., 381.
21
22
Isto, 548.
23
Lovrenović, “Srednjovjekovna Bosna i srednjoeuropska kultura”, 194-195.
18
• 89 •
slaven tadić
bana Šubića nosi haljinu podijeljenu na dva dijela različite materije i šara, dok na
glavi ima kapu nalik skufiju koja bi mogla biti bosanski komad odijela; ogrtač sličan
njenom, koji je pričvršćen fibulom na sredini grudi, nose i tri kćeri kraljice Jelisave.24 Na nadgrobnom spomeniku kraljice Katarine također su vidljivi dijelovi nošnje
koju su imali viši slojevi, prije svega kraljevska obitelj. Kraljica je obučena u dugačku
haljinu, čiji blagi nabori sežu do stopala. Gornji dio, nešto dubljeg proreza okovratnika haljine, ukrašen je trostrukim nizom dekorativnih elemenata kružnog oblika,
široki pojas s nizom kvadratnih dekorativnih motiva vjerojatno je autohtonog bosanskog podrijetla.25 Materijali koji su korišteni prilikom izrade odjeće viših slojeva
i kraljevske obitelji su izuzetne vrijednosti i kvalitete. Ostaci brokata pronađeni su u
Arnautovićima kod Visokog, a zlatom vezeni grb bosanskih kraljeva Kotromanića
potvrđuje da se tu nalazila kraljevska grobnica.26
Raznovrsnost nakita pokazuje da je trgovina dragocjenim metalima, kao i
izrađevinama od istog, bila rasprostranjena u srednjovjekovnoj Bosni. Najčešći nalazi nakita su naušnice, prstenje i ogrlice koje su uvozili, ali bilo je i izrađevina domaćih majstora, posebno zlatara koji su često izučavali zanat u primorskim gradovima:
Zadru i Dubrovniku. Prstenje s kraja 14. i 15. stoljeća pronađeno na prostoru Bosne
i Srbije može se podijeliti u dvije grupe: prstenje s prikazom fantastičnih životinja i
prstenje gotskog oblika sa heraldičkim znakom na pečatnjaku.27 Zlatarski proizvodi
služili su srednjovjekovnom čovjeku, bilo kao čisti ukras bilo funkcionalno – kao
ukrašeni predmeti ili dijelovi nošnje, oružja i bojne opreme, pokućstva, crkvenog
namještaja, knjiga i slika.28 Osim ukrasne i funkcionalne vrijednosti nakit je, baš kao
i odjeća, pokazivao društvenu pripadnost određenom sloju.
Smatramo da narodna nošnja katolkinja šireg prostora srednje Bosne, a koja je
bila u svakodnevnoj upotrebi do 70-ih godina 20. stoljeća, velikim dijelom vuče korijene iz srednjeg vijeka. Usporedba ove nošnje s prikazima i pisanim zapisima daje
povoda za iznošenje ovakvog mišljenja, ali i ostavlja prostor za daljnja istraživanja.
Narodna nošnja katolkinja sastojala se od košulje bijele boje, koja je padala do ispod
asić, “O nekim vidovima srednjovjekovne nošnje u BiH”, 251-252; Banica Šubić prikazana je po
V
gotskoj modi i duhu gotike, Radojković, “Zapadni uticaji na primenjenu umetnost Bosne u XIV
i XV veku”, 225.
25
Anđelko Zelenika, “Nadgrobni spomenik bosanske kraljice Katarine Kosača-Kotromanić u Rimu”,
Hercegovina, br. (1) 9, Mostar 1995., 121-122.
26
Koliko se može suditi po građi arheoloških nalaza i likovnih izvora, brokatne tkanine su pretežno
služile višim slojevima feudalnog društva i crkvi. Anđelić, “Doba srednjovjekovne Bosanske države”, 539; Isti, “Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog”, GZM, Arheologija, sv.
XVII, Sarajevo, 1962., 165.
27
Radojković, “Zapadni uticaji na primenjenu umetnost Bosne u XIV i XV veku”. 214-216; Posebnu
grupu prstenja, koje je tipično za Bosnu, čini bronzano prstenje, koje nije rađeno za bogatu bosansku vlastelu, već za znatno siromašnije slojeve, ista 216.
28
24
• 90 •
koljena preko donjeg veša – gaća – te je u struku vezana pasom koji je imao metalne
zakačke pavte; košulja je imala široke duge rukave, a preko nje išla je čerma, na nogama su bile vunene čarape s podvezama.29 Zimi se koristio dugi kaput – gunj – koji
je ukrašen gajtanom, vezom crvene boje. Ovakav način nošnje s dugom košuljom,
opasanom oko struka, donjim vešom koji se najčešće vidi, kratkim kaputom bez rukava, najčešće crne boje, i zimi kaputom, kod katolkinja i pravoslavki čini osnovu na
širem području današnje Bosne, bez Hercegovine, prema sjeveru do Save. Određene
varijacije odjeće su različite, ogledaju se u materijalu izrade, boji nošnje i različitom
vezu koji ukrašava odjeću.30
Nošnja kao i nakit kroz cijeli srednjovjekovni period razvijala se i evoluirala srodno s jačanjem gospodarske moći srednjovjekovne bosanske države, te je predstavljala
statusni simbol što je uočljivo u dosada izloženom. Gospodarsko jačanje omogućilo
je trgovinsku razmjenu s udaljenim krajevima, uglavnom zapadne Europe, te na taj
način nabavku tekstilnih predmeta skuplje vrijednosti i veće kvalitete. Osim nabavke materijala za izradu odjeće, u više slojeve društva srednjovjekovne Bosne dopire
i moda rasprostranjena u tadašnjoj Europi, pa bosanski feudalci u tom pogledu ne
odskaču od viših slojeva srednjovjekovne Europe. Kada je nakit u pitanju, oduvijek
je imao ukrasnu ulogu, ali i predstavljao statusni simbol, pa se nerijetko nabavljao
iz uvoza; osim uvoza, proizvodnja nakita rasprostranjena je i u samoj Bosni od ruku
domaćih majstora. Nakit je također imao, osim ukrasne svrhe i statusnog simbola, i
funkcionalnu stranu, kada je korišten kao dio odjeće.
Nošnja žena nižih slojeva i općenito nošnja nižih slojeva zadržala je primitivnu izradu i uporabu materijala manje vrijednosti i veće pristupačnosti. Ova nošnja
podređena je prije svega funkcionalnosti, a isticanje unutar nižih slojeva vršeno je
ukrašavanjem odjeće raznovrsnim vezovima. Nakit nižih slojeva manje je poznat,
ali po nalazima svakako je bilo prisutno u upotrebi prstenje, naušnice i razne kopče
kao prepoznatljiv detalj koji je služio za vezivanje pojasa. Velika je vjerojatnoća da
su ostaci nošnje srednjovjekovnih žena u većoj ili manjoj mjeri preživjeli u obliku
narodnih nošnji žena Bosne i Hercegovine sve do 20. stoljeća, što bi trebalo detaljno ispitati analizom izvorne građe, ostacima naziva pojedinih dijelova nošnje, dakle
jezičnom analizom sa stanovišta etnologije.
razgovoru s Marom Tadić (88) koja i danas nosi narodnu nošnju Žepačkog kraja i Nikom Tadić
U
(84) saznali smo nazive pojedinih dijelova nošnje i dobili uvid u izgled nošnje. Također iz razgovora
smo saznali da je bilo određenih razlika u ženskoj nošnji između udatih žena i djevojaka, a ogledale
su se u vezovima (gajtanom) kojima je ukrašena nošnja prije svega čerma i izgleda pokrivala za
glavu marame koju su nosile djevojke, a koturače žene. Intervju obavljen 7. 8. 2012.
30
Usp. Zorislava Marković, “Narodna nošnja u okolini Travnika”, GZM, Nova serija Etnologija, sv.
IX, Sarajevo, 1954, 115, Zorislava Čulić, “Narodna nošnja u Posavini”, GZM, Nova serija Etnologija, sv. XI, Sarajevo, 1956, 71.
29
• 91 •
slaven tadić
Slaven Tadić
Jewellery and Clothing of Women in Medieval Bosnia
Summary
Costume and jewellery in the Middle Ages developed and evolved along with the
growth of economic power of the medieval Bosnian state, and therefore represented
a status symbol. The economic growth enabled commercial exchange with far away
lands, mainly of Western Europe, and this facilitated the acquirement of valuable
and quality textiles. Apart from the materials for the creation of clothes, the higher
strata of Bosnian society was also influenced by European fashion of the time. Therefore the Bosnian nobility does not differ much from its European contemporaries
in that regard. Jewellery always had a decorative role but was also a symbol of social
status. It was usually acquired by importing, but domestic craftsmen created some
jewellery too. Jewellery was also used as a decorative element of the clothing.
The clothing of women from lower strata of society remained primitive since it
was made from less valuable materials. These clothes were made for functionality,
while the decorations were made by embroidery. The jewellery worn by these women is less known, but according to archaeological findings it was nonetheless used,
especially rings, earrings and various buckles as a characteristic detail for the fastening of belts. There is a great possibility that the clothing of medieval women more
or less remained preserved in the form of the folk costumes of women in Bosnia and
Herzegovina to the 20th century. This should be examined in more detail according
to the available sources and linguistic analysis.
• 92 •
929.731(497.6) “04/14”
irfan teskeredžić
Dvorske dame u srednjovjekovnoj Bosni
•
Apstrakt: Autor u radu pokušava definisati pojam dvorske dame. Pratit će se razvoj
dvorske kulture, koja se širila iz Franačke države na ostatak srednjovjekovne Evrope. Njihov
društveni položaj će se uporediti sa onim koji su dvorske dame uživale na ostalim dvorovima nekih evropskih država. Dati će se imena pojedinih dvorskih damâ koje se vežu za
srednjovjekovnu Bosnu.
Ključne riječi: dvor, dvorske dame, međunarodna dvorska kultura, kraljica Katarina.
Abstract: In this paper, the author attempts to define the term court lady. He traces the
development of court culture which spread from the Frankish Kingdom to the rest of medieval Europe. The social position of Bosnian court ladies is compared with the one enjoyed
by their contemporaries on other courts of some European countries. The author mentions
names of several court ladies that are related to medieval Bosnia.
Key words: court, court ladies, international court culture, Queen Katarina
Definisati pojam dvorske dame na prvi pogled se čini teškim. Pokušamo li pobliže pojasniti obje riječi neovisno jedna od druge, odnosno nakon toga ih sastaviti
u jedan pojam, vidjet ćemo koliko takav pristup ima smisla. Riječ dvor u prijevodu znači kuća (dom).1 Tako dvorovi predstavljaju kuće vlastele, kao i običnih ljudi, dok je dvorište prvobitno mjesto kuće.2 Dvorani se u toku vremena razvijaju u
dvorsku vlastelu.3 Kada je u pitanju riječ dama, ona potiče od francuske riječ dâmo,
koja je izvedena od latinskog domina.4 Ova zadnja riječ se prijevodi kao gospođa,
Vladimir Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, JAZU, Zagreb, 1908, 298,
(pretisak “Informator”, Zagreb, 1975); Сима Ћирковић, “Двор и култура у босанској држави”,
Работници, војници и духовници, Equilibrium, Београд, 1997, 436.
2
Ћирковић, “Двор и култура у босанској држави”, 436.
3
Марко Поповић, “Владарски и властеоски двор у средњовековној Босни”, Зборник за историју
Босне и Херцеговине, св. 2, Београд, 1997, 1; Ћирковић, “Двор и култура у босанској држави”,
436.
4
Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, izraza i kratica, Zora, Zagreb, 1962, 282; Milan Vujaklija,
Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1980, 188.
1
• 93 •
irfan teskeredžić
gospodarica.5 Obje riječi, dvor i dama su spojive, odnosno imaju sličnosti sa latinskim domus i dominus, u kojem prva znači kuća (dom), a druga riječ gospodar.6 Prema ovome dolazimo do zaključka da su dvorske dame, ustvari kućne gospođe, u
najširem smislu sve žene na jednom dvoru, ali ako suzimo kriterije, radi se ustvari o
sviti koju ima supruga ili majka bana/kralja, odnosno supruga ili majka vlastelina.7
Kakvo je bilo uređenje dvora u ranom i razvijenom srednjem vijeku? Kada budemo odgovarali na ova i slična pitanja, koja će se postavljati u nastavku, moramo
naglasiti da se ne mogu svi odgovori izravno proicirati na srednjovjekovnu Bosnu,
odnosno drugim riječima rečeno – vršit će se komparativna metoda radi razumijevanja ono malo sačuvane izvorne građe bosanske provenijencije za temu ovoga rada.
Poredit ćemo dvorsku kulturu ostatka srednjovjekovne Evrope sa Bosnom. Ono
je moguće zato što je ona bila dio Istočno-Centralne Evrope, a sa Ugarskom su između ostalog postojale kulturološke veze.8 Kada je u pitanju dvorska kultura imamo na
jednoj strani franačko-anglo-normansku, dok na drugoj imamo rimsko-bizantsku,
odnosno “međunarodnu dvorsku kulturu” koja se javlja u kasnom srednjem vijeku.9
Sve ovo je uticalo na razvitak dvorske kulture u Bosni.10
Jozo Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, I svezak, Matica Hrvatska, Zagreb, 2000,
785; Alba Alvis, Latinsko-srpski rečnik, JRJ, Beograd, 2000, 652; Jozo Marević, Hrvatsko-latinski
rječnik, Školska knjiga, Zagreb, 1994, 72; Klaić, Rječnik stranih riječi, 350; Vujaklija, Leksikon
stranih reči i izraza, 238.
6
Alois Walde, Lateinisches etymologisches wörterbuch, Carl Winter’s Universitätsbuchhandlung,
Heidelberg, 1910, 240-241; Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, I, 786-787; Petar
Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, knjiga II, Jugoslovenska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb, 1971, (dom – 424., gospod – 594.).
7
“Племкиње су приликом одласка у земљу где ће се удати добијале пратњу: дворске даме,
пажеве и витезове који су водили рачуна о безбедности свите.” – Јелена Ничић, “Наследна
и ктиторска права племкиња у средњовековној српској држави у доба Немањића”, Баштина,
бр. 30, Приштина – Лепосавић, 2001, 285-304, 288.
8
Srednjovjekovnoj Bosni je doprinjela činjenica da je baštinla rimsku, ilirsku, avarsku i slavensku
kulturu, što je između ostalog imalo utjecaj na dalji razvoj. Vidi: Vesna Mušeta Aščerić, “Za novi
pristup bosanskom srednjovjekovlju”, Naučni skup: Bosna i Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiHa održan 19. decembra 2006 u Sarajevu, ANU BiH, Posebna izdanja knjiga CXXIV, Odjeljenje
društvenih nauka knjiga 37, (ur. Muhamed Filipović) Sarajevo, 2007, 335; Dubravko Lovrenović,
“Srednjovjekovna bosanska država”, Istina o Bosni i Hercegovini – činjenice iz istorije BiH, Altermedia d.o.o. i Narodna i Univerzitetska Biblioteka BiH, Sarajevo, 1991, 7; Za utjecaj Ugarske. Vidi:
Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463,
Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 397; Sima Ćirković, “Odjeci ritersko-dvorjanske kulture u Bosni
krajem Srednjeg veka”, Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i Evropska kultura, (ur. Fikret Ibrahimpašić), Izdanje Muzeja grada Zenice, Zenica, 1973, 36.
9
Larry D. Beson, “Courtly Love and Chivalry in the Late Middle Ages”, u: Fifteenth-Century Studies:
Recent Essays, (ed. R. F. Yeager), Hamden, Conn., Archon, 1984, 241; Beson je preuzeo od: Gervase
Mathew, The Court of Richard II, Norton, New York, 1968, 1-11.
10
Ćirković, “Odjeci ritersko-dvorjanske kulture u Bosni”, 37-38.
5
• 94 •
dvorske dame u srednjovjekovnoj bosni
Za karolinško razdoblje jedan od glavnih izvora u kojem se opisuje dvor, jeste
rukopis Ginkmara Rajmskog – O uređenju dvora.11 Tu se u jednom dijelu izričito
spominje, da je kraljici bio podvrgnut camerarium,12 tj. komornik.13 Znamo da je
riječ camerarium muškog roda. Međutim da li se ovdje radilo samo o muškom osoblju, bez bilo kakvog učešća ženâ, ne možemo reći. Bili su zaduženi za prikladno
snadbijevanje dvora, kao i za nakit kralja, te su unaprijed morali predvidjeti sve što
je sa tim povezano, da poslije ne bi bilo nedostataka.14
U narednom razdoblju dolazi do promjene, koja se očituje u djelu Konrada Megenberskog – Ekonomika, pisanom sredinom 14. stoljeća.15 Za razliku od svoga prethodnika, on poznaje curiae maiores i curiae minores,16 odnosno veliki i mali dvor.17
Ova podjela se odnosila na broj i značaj osoblja koje je bilo zaposleno na nekom dvoru. Nije se mislilo na samu veličinu dvora kao građevinskog objekta. Poseban odlomak obrađuje služavke kneževskog dvora, gdje ponovo navodi dvije vrste, ancillae
maiores i ancillae minores,18 to jeste više i niže služavke.19 U više služavke je ubrajao
erner Rösener, “Die höfische Frau im Hochmittelalter”, Curialitas - Studien zu Grundfragen der
W
höfisch-ritterlichen Kultur, (Hrsgb. von Josef Fleckenstein), Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen,
1990, 171-231, 179.
12
“De honestate vero palatii seu specialiter ornamento regali nec non et de donis annuis militum,
absque cibo et potu vel equis, ad reginam praecipue et sub ipsa ad camerarium pertinebat, et
secundum cuiusque rei qualitatem ipsorum sollicitudo erat, ut tempore congruo semper futura
prospicerent, ne quid, dum opus esset, ullatenus oportuno tempore defuisset.” Monumenta
Germaniae Historica Fontes Iuris Germanici Antiqui III, Hinkmar von Reims – De ordine palatii,
(Hrsgb. und übersetzt von Thomas Gross und Rudolf Schieffer), Hahnsche Buchhandlung,
Hannover, 1980, 72/74. Podvukao I. T.
13
Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, 521; Marević, Latinsko-hrvatski
enciklopedijski rječnik, 379. U MGH III, Hinkmar von Reims – De ordine palatii, 73, preveli su
Kämmerer, što također znači komornik. Vidi: Ursula Hermann, Die neue deutsche Rechtschreibung,
Bertelsmann Lexikon verlag, München, 1996, 529; Njemačko-bosanski i bosansko-njemački rječnik,
(priredio Mario Vukić), Svjetlost, Sarajevo, 1996, 229.
14
Vidi napomenu 12.
15
Rösener, ‘’Die höfische Frau im Hochmittelalter’’, 197.
16
Monumenta Germaniae Historica Staatsschriften des späteren mittelalters 500-1500 III, Konrad von
Megenberg – Ökonomik, buch I, (Hrsgb. Sabine Krüger), Anton Hiersemann, Stuttgart, 1973, 162.
17
Za curiae vidi: Walde, Lateinisches etymologisches wörterbuch, 215; Mažuranić, Prinosi za hrvatski
pravno-povijesni rječnik, 298; Alvis, Latinsko-srpski rečnik, 622; Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, 658; Michiel de Vaan, Etymological Dictionary of Latin and other Italic Languages,
BRILL, Leiden-Boston, 2008, 157. Za maiores vidi: Walde, Lateinisches etymologisches wörterbuch,
456; Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, II svezak, 1846. Za minores vidi: Walde,
Lateinisches etymologisches wörterbuch, 486; Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, II
svezak, 1924; De Vaan, Etymological Dictionary of Latin and other Italic Languages, 381.
18
“Capitulum quinquagesimum de ancillis dominarum.” MGH III, Konrad von Megenberg –
Ökonomik, buch I, 258.
19
Za ancillae vidi: Walde, Lateinisches etymologisches wörterbuch, 39-40; Marević, Hrvatsko-latinski
rječnik, 235; Alvis, Latinsko-srpski rečnik, 568; Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik,
152; De Vaan, Etymological Dictionary of Latin and other Italic Languages, 41.
11
• 95 •
irfan teskeredžić
domicellae palasticae, peullae curiensis i magistra curiae.20 Prva dva pojma u suštini
predstavljaju sinonime, jer domicellae u prevodu znači djevojka, neudata kći, dok se
peullae prevodi kao cura, mlada žena, neudana djevojka, a ista stvar je sa palasticae i
curiae/curiensis, gdje se oba pojma vežu za prevod dvor, dvorski.21
Međutim zadnji pojam, magistra curiae, ističe se svojim prevodom, koji glasi
upraviteljica dvora.22 Ona je nadgledala sve žene na dvoru, te je između ostalog pazila da sačuvaju svoje dostojanstvo, a isto tako je odgajala djevojke u lijepom ponašanju.23 De iure upraviteljica dvora je bila ispod kneginje, a de facto istovjetna kada
je bilo u pitanju održavanje domaćinstva.24 U niže služavke između ostalog ubrajale
su se focarie, clavigere et pedisseque simplicium dominarum.25 Focaria je predstavljala
kuharicu,26 dok je clavigera bila ključarica.27 Kao što vidimo početna defincija dvorske dame ne odudara od izvora ranog i razvijenog srednjeg vijeka, jer se u suštini
dobijaju isti prijevodi, zbog korištenja sinonima.
Iz kojeg društvenog sloja su poticale i gdje su obrazovane dvorske dame? Većina
dvorskih dama poticala je iz stalno nastanjenog plemstva, ali imamo primjera kada su
MGH III, Konrad von Megenberg – Ökonomik, buch I, 258.
Za domicellae vidi: Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, 785. Za puellae vidi: Marević,
Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, II, 2546; De Vaan, Etymological Dictionary of Latin and
other Italic Languages, 572. Za palasticae vidi: Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik,
II, 2197; Marević, Hrvatsko-latinski rječnik, 54; Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni
rječnik, 298. Za curiae vidi napomenu 17. Rösener domicellae palasticae prevodi kao dvorske dame
(Hofdamen), dok puellae curiensis prevodi kao dvorske gospođice. Vidi napomenu 114 u Rösener,
‘’Die höfische Frau im Hochmittelalter’’, 198.
22
Drugi mogući prevodi su predstojnica, nadstojnica, poglavarica, učiteljica. Vidi: Marević,
Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, II, 1841; De Vaan, Etymological Dictionary of Latin and
other Italic Languages, 358-359. Rösener magistra curiae prevodi kao Hofmeisterin, što odgovara
gore napisanim mogućim prevodima, Rösener, ‘’Die höfische Frau im Hochmittelalter’’, 199.
23
“Magistra curie auctoritatem habet regendi omnes palesticas peullas, qui magistra est omnium
puellarum, nutrix eciam, ut sic expedit, omnium virtutum. Nutriat igitur pia doctrix et magistra
teneras puellas in omnium facesiab morum, quibus decencia pingi poterit muliebris venustatis, quia
femella sine moribus veraciter est bimonstruosa.” MGH III, Konrad von Megenberg – Ökonomik,
buch I, 259.
24
Monumenta Germaniae Historica Staatsschriften des späteren mittelalters 500-1500 III, Konrad
von Megenberg – Ökonomik, buch II, (Hrsgb. Sabine Krüger), Anton Hiersemann, Stuttgart,
1977, 165.
25
MGH III, Konrad von Megenberg – Ökonomik I, 258.
26
Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, 1125. Focus predstavlja osnovni oblik riječi,
a prevodi se kao ognjište. Vidi: Walde, Lateinisches etymologisches wörterbuch, 302; De Vaan,
Etymological Dictionary of Latin and other Italic Languages, 228.
27
Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, 485. Clavis predstavlja osnovni oblik riječi,
a prevodi se kao ključ. Vidi: Walde, Lateinisches etymologisches wörterbuch, 167; De Vaan,
Etymological Dictionary of Latin and other Italic Languages, 119.
20
21
• 96 •
pored toga dovođene iz puka.28 Nadovezujući se na niže služavke vrijedi spomenuti
Margaretu, kćer viteza Reniera Mona, koja je radila kao konobarica na henegauskom
dvoru, početkom drugog desetljeća 13. stoljeća.29 Kao što se vidi ona je bila plemićkog porijekla. Obrazovanje su dobijali na dvoru, a koliko se tome posvećivalo pažnje
vidi se po čuvenom traktatu – O odgajanju kraljevske djece, Vinseta Bovea, posvećenog
francuskom kralju Luju IX Svetom (1226-1270).30 Na prvom mjestu bilo je važno
sačuvati nevinost djevojaka. Da bi se to postiglo trebale su gotovo isključivo boraviti
u kući gdje bi se nečim pozabavile, da ne bi kojim slučajem došle na druge misli.31 Jednostavno kazano – očekivalo se da rade, mole i uče. Pod radom se podrazumjevalo da
savladaju predenje, tkanje i šivanje.32 Znamo primjer Hedvige Andeks-Meranin, kasnije vojvotkinja Šlezije, da je kao djevojka bila podučavana tekstilnom zanatu, što joj
je kao odrasloj osobi pomoglo da motri rad svojih dvorskih dama.33 Što se tiče molitve
i učenja, to se prvenstveno odnosilo na sveto pismo i literarna djela vjerske tematike,34
ali se također pazilo da se čita i svjetovna književnost.35
“Die meisten Hofjungfrauen stammten aus dem eingesessenen Adel. Die Gräfin Anna von
Katzenelnbogen (gest. 1439) nahm um 1410 aber auch die verwaiste Tochter eines Frankfurter
Bürgers an ihren Hof, um sie zu einer mayde zu ziehin. Dabei ist jedoch nicht klar, ob die junge
Frau als einfache Magd oder im Fraunzimmer dienen sollte.” Gerrit Deutschländer, “Diene lernen,
um zu herrschen-Höfische Erziehung im ausgehenden Mittelalter (1450-1550)”, Hallische Beiträge
zur Geschichte des Mittelalters und der Frühen Neuzeit, Band 6, Akademie Verlag, Berlin, 2012, 73.
29
Rösener, “Die höfische Frau im Hochmittelalter”, 187.
30
Pisac De eruditione filiorum regalium imao je između ostalog svoje temelje u dopisima sv. Jeronima
sa različitim rimskim gospođama, u kojim daje prijedloge za odgajanje kćeri, Joachim Bumke,
Höfische Kultur Literatur und Gesellschaft im hohen Mittelalter, band 2, Deutscher Taschenbuch
Veralg, München, 1986, 470; Rösener, “Die höfische Frau im Hochmittelalter”, 219.
31
Bumke, Höfische Kultur, 471.
32
Isto, 473.; “Од византиског историчара Георгија Пахимера (1242-1310) остао је опис двора и
живота на њему, који је 1268. године био послат са халтофилаксом Јованом Веком да преговара
о удаји једне византиске принцезе за млађег сина краља Уроша I и краљице Јелене. По њему је
двор био веома скроман, живот у њему прост и једноставан, неупоредив са сјајем тадашњим
византиских двора и замкова. Затекао је снаху, њихову жену, старијег сина Драгутина лепу
Катарину, како седи крај простог огњишта и – преде! На византиском двору принцезе
нису ништа радиле, а предење је било само за најпростије жене и недостојан рад за једну
принцезу.” Момчило Вуковић-Бирчанин, Династије Немањића, жене владара, задужбина и
црква (1168-1371), Издање писца у Минхену, München, 1981, 20. On ne navodi tačno gdje je to
našao kod Pahimera. Dok na drugu stranu možemo ograničiti da se takav opis nalazi kod Pahimera
na osnovu: Влада Станковић, “Бугарска и Србија у делима Георгија Акрополита и Георгија
Пахимера”, Зборник радова Византолошког института, бр. XLVI, Београд, 2009, 179-200.
33
Rösener, ‘’Die höfische Frau im Hochmittelalter’’, 214.
34
Isto, 218. “Теодосије пише како су родитељи и синове и кћери научили светим књигама и
благим обичајима.” Миодраг Пурковић, Принцезе из куће Немањића, Пешић и синови,
Београд, 1996, 13. Primjer iz bizantskog carstva.
35
Beson, “Courtly Love and Chivalry in the Late Middle Ages”, 241; Za sada imamo sa prostora
srednjovjekovne Bosne sačuvanu jednu knjigu sekularne književnosti, a radi se o Aleksandridi.
28
• 97 •
irfan teskeredžić
Po pravilu je za literarno obrazovanje bio zadužen dvorski kapelan; posebno za
to uposlen kućni učitelj; ili su mlade djevojke slate u obližnje redovničke ustanove.36
Iz svega ovoga trebale su postati skromne i duhovno čiste, ponizne, uzdržljive, te
znati se lijepo ponašati.37 Muškarac bi kod takvih žena uočio dvorsku naobrazbu
što bi i naglasio.38 Ovo sve se ispoljavalo najočitije na dvorskim igrama, gozbama,
plesovima, kao i na viteškim turnirima, kada su sa prozora ili zidina bodrile svoje
miljenike.39
Također su na spomenutim dešavanjima dvorske dame bile te koje su imale finu
riječ za nekog gosta. One bi ponekad dočekale posebnog gosta, te bi mu se posebno
posvetile.40 Neke od njih su bile vične plesu, pjevanju i poeziji, te bi svoje goste ili
ukućane obradovale nekim performansom.41 Ovdje ćemo usput spomenuti tzv. pojam dvorska ljubav,42 koji je proizvod srednjovjekovne dvorske kulture.43
“Ovakvi romani nisu slavenska ili balkanska specifičnost; ne samo da je takvih romana bilo po
cijeloj Evropi nego su to najčešće i isti romani, koji su nastajali u nekom kulturnom središtu, bivali
prevođeni, prerađivani i dopunjavani, tako da su postajali opća evropska kulturna baština.” – Herta
Kuna, Srednjovjekovna bosanska književnost, Forum Bosnæ, Sarajevo, 2008, 260.
36
Rösener, “Die höfische Frau im Hochmittelalter”, 218; “Приватни учитељи су аристократским
ћеркама преносили знање из свих области оновремене науке.” – Ничић, ‘’Наследна и
ктиторска права’’, 286 – primjer iz bizantskog carstva; Bumke, Höfische Kultur, Band 2, 472.
37
Mojca Kovačić, “Viri za zgodovino žensk v srednjem veku”, Zgodovinski časopis, let. 62, 2008, 330332; Deutschländer, “Diene lernen, um zu herrschen” 73; Bumke, Höfische Kultur, 2, 477-483 ;
“In the new instructions in courtly etiquette, cleanliness became a mark of distinction for courtly
people.” Herbert Moller, “The Meaning of Courtly Love”, The Journal of America Folklore, Vol. 73,
No. 287, 1960, 48.
38
Andreas De amore libri tres – Von der Liebe. Drei bücher, (redaktor Fritz Peter Knapp), Walter de
Gruyter, Berlin - New York, 2006, 128-129.
39
Rösener, “Die höfische Frau im Hochmittelalter”, 209; “… im Zusammenhang mit Ritterspielen
und Hoffesten, von “höfischen Damen” die Rede ist.” Bumke, Höfische Kultur, Band 1, 78, i Band
2, 466-470; Kenneth McRobbie, “Woman and Love: Some Aspects of Competition in Late
Medieval Society”, Mosaic 2, 1971/1972 Winter, 146.
40
Bumke, Höfische Kultur, Band 2, 468; Moller, “The Meaning of Courtly Love”, 47.
41
Bumke, Höfische Kultur, 468.
42
Prema nekima prvi je ovaj termin koristio Gaston Paris 1883. godine. Vidi: Alexander J. Denomy,
“Courtly Love and Courtliness”, Speculum, Vol. 28, No. 1, 1953, 46; John C. Moore, “Courtly
Love: A Problem of Terminology”, Journal of the History of Ideas, Vol. 40, No. 4, 1979, 622; The Art
of Courtly Love by Andreas Capellanus, (ed. John Jay Parry), Columbia University Press, New York,
1960 – gdje se u orginalnom latinskom tekstu ne pojavljuje naziv amour courtois, ali on daje svome
dijelu naziv The Art of Courtly Love (vidi: Moore, Courtly Love, 626); Na drugu stranu imamo
mišljenje da termin ne potiče od Gastona Parisa, već se on od ranije susreće u srednjovjekovnoj
Italji – Beson, “Courtly Love and Chivalry in the Late Middle Ages”, 239.
43
Joan M. Ferrante, “Cortes’Amor in Medieval Texts”, Speculum, Vol. 55, No. 4, 1980, 688; Bumke,
Höfische Kultur, band 1, 78; Rösener, “Die höfische Frau im Hochmittelalter”, 222.
• 98 •
***
Da li imamo usporedbe vezane za srednjovjekovnu Bosne koje se podudaraju sa
ovim gore napisanim? Odgovor je potvrdan.
Kada je u pitanje djelo koje se odnosi na obrazovanje tj. odgajanje djece, postoji indicija da je supruga ugarskog kralja Ludovika I (1342-1382), Elizabeta Kotromanić, napisala baš tako nešto.44 U djelu viteza Žefroa de la Tura, koje je posvetio odgoju svojih kćeri,
navodi se: Si les devoit l’en tout au commencement prendre à chastier courtoisement par
bonnes exemples et par doctrines, si comme faisoit la Royne Prines, qui fu royne de Hongrie,
qui bel et doulcement sçavoit chastier ses filles et les endoctriner, comme contenu est en son
livre. 45 Zna se da je Žefroa de la Tur bio suvremenik Elizabete Kotromanić, jer je svoje
djelo dovršio 1371/72. godine.46 Da li je on bio dobro upućen, to ne možemo potvrditi,
ali isto tako opovrgnuti, jer iz navedenog zaključujemo da se odnosi na ugarsku kraljicu
– u kojem kontekstu on koristi riječ kraljica (kraljica kao supruga ili majka kralja), ostaje
otvoreno pitanje. Od ranije nam je poznat franački utjecaj na ugarskom dvoru.47
Prema sljedećem poređenju moramo se suzdržljivo odnositi. Radi se o narodnoj predaji zabilježenoj u okolini Visokog koja “govori o kolu u kome posljednji bosanski kralj
Stjepan igra sa djevojkama, dok ga mlada kraljica promatra sa visočkog grada.”48 Međutim, narativni izvori imaju nedostatake, a to je da ne znamo tačno vrijeme nastanka i koliko su se izmjenili u toku vremena. Krajnije je pitanje sa koliko vjerodostojnih podataka
raspolažemo? Ono što ide u korist spomenutom bodrenju sa prozora ili zidina, jesu dva
prikaza turnira na stećcima. Tako na jednom stećku u Radmilji, dvije žene sa balkona
dvorca gledaju dvoboj vitezova na konjima.49 Dok u Krekovima kod Nevesinja između
dvojice konjanika stoji žena.50
Nastavljamo sa imenima pojedinih dvorskih dama, te potvrđujemo činjenicu
da su morale biti plemićkog porijekla. U oporuci kraljice Katarine od 20. oktobra
he idea of the vernacular – an anthology of Middle English literary theory 1280–1520, (edited by:
T
Jocelyn Wogan Browne, Nicholas Watson, Andrew Taylor, Ruth Evans), Pennsylvania, Penn State
Press, 1999, 203.
45
Geoffroy chevalier de La Tour Landry, Le Livre du Chevalier de La Tour Landry pour l’enseignement
de ses filles, (éditeur Anatole de Montaiglon), Chez P. Jannet, Paris, 1854, 2.
46
Isto, xiv.
47
“1186 heiratete der ungarische König Béla III. (1173-1196) Margarethe Capet (†1197), die
Schwester König Philipps II. August und Stiefschwester Maries von Champagne. Dadurch
kam erstmals massiv die französische Kultur ins Land an Donau und Theiβ. Das Königspaar …,
errichtete in Gran einen neuen Palast… Der Adel übernahm westliche höfisch-ritterliche Sitten.
1195/96 fand sogar der Trobador Peire Vidal am Königshof bereitwillige Aufnahme.” Andreas De
amore libri tres, 600-601.
48
Pavao Anđelić, Bobovac i kraljeva Sutjeska, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, 259-260.
49
Šefik Bešlagić, Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo, 2004, 110.
50
Isto.
44
• 99 •
irfan teskeredžić
1478. godine, sastavljenu u Rimu, navodi se nekoliko dvorkinja koje su bile u njenoj
službi, a to su Paula Mirković, Helena Semković, Marija Mišljenović.51
Paula Mirković je poticala iz vlasteoske porodice Mirkovića.52 Pored nje znamo
za kneza Batića Mirkovića, jer se na lokalitetu Kopošići nalazi stećak sa njegovim
natpisom.53 Međutim, imamo i njegovog imenjaka koji se navodi u nekoliko pisanih
dokumenata. Njega susrećemo kao svjedoka u mirovnom ugovoru između Bosne i
Dubrovnika 1405. godine.54 Odnosno javlja se još u martu 1419. godine, gdje kralj
Stjepan Ostojić (1418-1421) potvrđuje Dubrovčanima stare povlastice,55 a krajem
iste godine u potvrdi darivanja župa Konavle i grada Sokola.56 Naredne 1420. godine, spominje se u gradu Podvisoki.57 Isto tako se navodi izvjesni Vukoslav Mirković
1426. godine.58 Imamo stav da je knez sa natpisa u Kopošićima, sasvim druga ličnost
od istoimenjaka u pisanim izvorima.59 Na osnovu čega je donesen ovaj zaključak nije
nam jasno.60 Uglavnom znamo da se radilo o plemićkoj porodici!
“ … dñam Paulam Marosani Mirchovich, dñam Helenam Iohannis Semphovich, et dñam Mariam
Georgii Misglenovich.” – Augustino Theiner, Vetera monumenta Slavorum Meridionalium, I,
Romae, 1863, 510.
52
Krunoslav Draganović, “Katarina Kosača bosanska kraljica (Katarina Kosača)”, Povodom
500-godišnjice njezine smrti (25.X.1478), Sarajevo, 1978, 44. Preuzeto iz Ђуро Тошић,
“Босанска краљица Катарина (1425-1478)”, Зборник за историју Босне и Херцеговине, бр. 2,
САНУ, Београд, 1997, 97; “Паула Мирковић је вјероватно потицала из породице Мирковић
са Неретве, чија се једна грана, према народном предању, преселила након пада Босне у Горње
Приморје и од ње је у селу Драшницама постала, наводно, чувена породица Алачевић.”
Тошић, 97.
53
“se leži knez batić milostøu božiom i slavnoga gospodina krala tvrtka knez nad bosanskim
visokim na svomu zemlištu plemenitom.” Коста Херман, “Надгробни споменик кнеза
Батића”, Glasnik zemaljskog muzeja, br. IV, Sarajevo, 1891, 392.
54
Fr. Miklosich, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Apud Guilelmum
Braumüller, Viennae, 1858, 256.
55
Isto, 282.
56
Isto, 294.
57
Isto, 305.
58
P. Eusebius Fermedžin, Monumenta spectanta historiam Slavorum Meridionalium Acta Bosnae
potissimum ecclesiastica cum insetis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum
1752, Zagrabiae, 1892, 124.
59
“Grad i stećak sa natpisom govore o vrlo uglednom feudalcu iz druge polovine XIV vijeka.”
Bešlagić, Leksikon stećaka, 40. Odnosno na drugom mjestu piše: “Po paleografskim osobinama i
nekim drugim okolnostima, natpis kneza Batića potječe iz druge polovine XIV ili iz prve polovine
XV vijeka.” Isto, 114.
60
Херман, “Надгробни споменик кнеза Батића”, 395 – on ostavlja otvoreno pitanje ko mu
je dodjelio kneževsku titulu; Đoko Mazalić, “Starine po okolini Sarajeva”, GZM, br. LI, sv. 1,
Sarajevo, 1939, 15-36 – on na drugu stranu smješta većinu stećaka sa te nekropole u prvu polovinu
XV stoljeća. Oba rada je koristio Bešlagić, kada je pisao o lokalitetu Kopošići.
51
• 100 •
Helena Semković sestra Marije Mišljenović, bila je udata za Ivana Semkovića.61
Ona je podigla oktobra 1479. godine u crkvi sv. Jeronima spomenik svojoj prijateljici Pauli Mirković.62 Marija Mišljenović bila je kćer kneza Jurja Mišljenovića.63 On
se navodi već 1434. godine kao knez u sanskoj župi,64 a poslije “наводно, долази на
двор краља Томаша и постизава на њему извјесне части.”65 Ne znamo ime njenog
muža, ali znamo da je imala sina Petra, kome je svakako u oporuci ostavila veći dio
svoje imovine, a isto tako je mislila na sina Paule Mirković, Jeronima, kome je ostavila jedan srebreni krst za spas duše.66
Poznato nam je još nekoliko dvorskih dama, a to su: Praksina, Ana i Margarita.67
Tako je kraljicu Katarinu pri jednom putovanju za vrijeme izbjeglištva u Italiji pratila svita sastavljena od pet žena i dva muškarca.68 Ipak se treba naglasiti da ove tri
prethodno spomenute dvorske dame nisu imale isti značaj, jer se one ne spominju u
oporuci kraljice Katarine.69 Na drugoj strani, kao izvršitelj opuruke javlja se između
ostalog i Paula Mirković, te samim time uočavamo kakva je bila službena ljestvica.70
Ta službena ljestvica je možda izgledala tako, da je Paula Mirkovića bila magistra
curiae, dok su Helena Semković i Marija Mišljenović bile domicellae palasticae ili puellae curiensis? Ostale tri pripadale su ancillae minores, odnosno nižim služavkama.
Naglašavamo da se ovakvi pojmovi ne javljaju u oporuci kraljice Katarine!
Da je na bosanskom dvoru bilo pored stalnih i povremenih stanovnika, ima dokaza.
Ovdje se prvenstveno misli na djecu. Oni su se u okruženju vladara učili “udvornosti,”’
“ … потицао је, свакако, из чувене хумске породице Семковић (ако није чак и познати војвода
Ивко Семковић)…” Тошић, “Босанска краљица Катарина”, 98.
62
Isto.
63
Isto, 97.
64
“… šdj Sane knezj }ran Mišlenovićj z vratjšmj,…” – Miklosich, Monumenta Serbica, 397;
Тошић, “Босанска краљица Катарина”, 97.
65
Тошић, “Босанска краљица Катарина”, 97.
66
Isto.
67
Bazilije Pandžić, “Katarina Vukčić Kosača (1424-1478)”, Povijesno-teološki simpozij u povodu 500.
obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i 25. Listopada 1978. u Sarajevu, (ur. Josip
Turčinović), Sarajevo, 1978, 19; Тошић, “Босанска краљица Катарина”, 98.
68
“U gradu Akvili bio je god. 1472. svečan prijenos kostiju sv. Bernardina Sijenskog u novu crkvu
njemu u čast napravljenu. Za tu crkvu dao je god. 1457. svoj prinos i kralj Stjepan Tomaš. Katarina
je htjela prisustvovati prijenosu, pa se zaputila iz Rima u Akvilu. Pratilo ju je pet žena i dva
dvorjanika.” – Pandžić, “Katarina Vukčić Kosača”, 20.
69
Theiner, Vetera monumenta, 509-511.
70
Isto, 509-511; “Za izvršitelje oporuke imenovala je dubrovačkog kanonika Matu de Raguis, koji je
tada bio u službi kardinala Julijana Rovere, Paulu Mirković i Radiča Klešić.” – Pandžić, “Katarina
Vukčić Kosača”, 23; “Највећи углед и повјерење међу њима код краљице су уживали, свакако,
управник двора Радич Клешић и она “постојна и јуначка” дворкиња Паула Мирковић, па
су због тога били одређени и за епитропе њеног тестамента.” – Тошић, “Босанска краљица
Катарина”, 98.
61
• 101 •
irfan teskeredžić
tj. svemu onome što je bilo potrebno za život plemića.71 Bribirski knez Grgur, sin bana
Pavla Šubića, šalje svoju 15 godišnju kćer na dvor bosanskog vladara Stjepana Tvrtka.
Odgoju i obrazovanju se posvetila majke Tvrtkova majka Jelena, koja je bila član
porodice Šubić.72 Dubrovčani su kneza Pavla Radinovića podsjećali da je kao mališan
boravio na dvoru kralja Tvrtka (1377-1391), gdje su se prema njemu ophodili kao da
je njihovo dijete.73
***
Kada hoćemo dodatno podkrijepiti činjenicu da je srednjovjekovna Bosna pripadala međunardnoj dvorskoj kulturi, pored svega napisanog, valjalo bi navesti viteški turnir održan krajem maja i početkom juna 1412. godine u Budimu. Ovdje
namjerno mimoilazimo političku predigru i jednom sebi dajemo slobodu da je u
potpunosti zanemarimo. Radilo se o nesvakidašnjom događaju,74 a bosanski velikaši
ostavili su itekako dobar dojam.75 Također imamo primjer kako su za Stjepana Vukčića radili zlatari Rambolt i Rajmund Vahter iz Briža i kada je izvršen obračun svih
uzajamnih poslova, ovaj je ostao dužan 5000 dukata zlatarima iz Briža.76
Umjesto zaključka
Krenuvši od toga da se sama definicija dvorske dame činila teškom, ipak smo
pojasnivši obje riječi odvojeno, te sklopivši ih u jednu cjelinu došli to toga da se radi
o kućnoj gospođi, odnosno kućnim gospođama. Indirektno izčitavajući iz oporuke
kraljice Katarine, može se uočiti kakva je bila hijerarhija unutar njezinog “dvora” za
vrijeme izbjeglištva u Italiji. Također, ona je poznavala više i niže služavke, samo što
ih nije onako imenovala kako je to uradio Konrad Megenberski. O knjizi koju je
možda napisala Elizabeta Kotromanić, mogu se voditi rasprave. Temeljno pitanje bi
bilo koliko je Žefre de la Tur bio dobro ili loše obaviješten i na koji način koristi riječ
kraljica? Međutim, ako se radi o tačnom podatku, dodatno dokazujemo neposrednu
vezu koju je vršila dvorska kultura jednog područja, u ovom slučaju srednjovjekovne
Ћирковић, “Двор и култура у босанској држави”, 436.
Franjo Šanjek, “Žena u hrvatskom srednjovjekovlju”, Bogoslovna smotra 60, 3-4, 1991, 176-191, 183.
73
“… Åerj si živqlj wd mala dqtete u dvoru stopočivjšago kralâ tvrjtka i wij te imaše
i drjžaše koliko svoÅ dqte ...” – Љубомир Стојановић, Старе српске повеље и писма, I-1,
Српска школска књига-Филозофски факултет Београд, (приредио Раде Михаљчић), Београд,
2006, 246.
74
Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za Istoriju, Sarajevo, 2009, 188.
75
Emir O. Filipović, “Viteške svečanosti u Budimu 1412. godine i učešće bosanskih predstavnika”,
Spomenica Marka Šunjića (1927-1998), (ur. Dubravko Lovrenović), Filozofski fakultet u Sarajevu,
Sarajevo, 2010, 285-306, 305.
76
Сима Ћирковић, Стефан Вукчић Косача, Српска академија наука и уметности, Посебна
издања - књига CCCDXXVI, Одељење друштвених наука - књига 48, Београд, 1964, 137.
71
72
• 102 •
Francuske, na dvorsku kulturu Ugarske. Dodamo li ovome još narodno predanje,
prema kojem je bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461-1463) igrao kolo sa
djevojkama, a sa bedema ga je pratila supruga, odnosno dva prikaza turnira gdje sve
to prate žene, imamo temelj na kojem možemo dalje graditi. On se ogleda u tome, da
se jedan vitez iz francuske osvrće na ugarsku kraljicu koja je iz dinastije Kotromanića,
a ona pak piše knjigu posvećenu odgajanju ženske djece, što je na drugu stranu
zahtjevalo izvjesno intelektualno znanje. Ovdje se postavlja jedno prosto pitanje. Je
li međunarodna dvorska kultura poznavala granice? Ako je međunarodna dvorska
kultura poznavala granice, kako je onda moguće da su bosanski plemići pozvani
na budimski turnir, te tako bili u centru događaja spomenute kulture. Odakle su
znali bosanski plemići kako da se ponašaju na takvim dešavanjima? Kako je mogao
jedan bosanski plemić da pozove zlatare iz dalekog Briža? Drugim riječima, kako
je saznao za njih, jer se nije radilo o ljudima iz neposrednog susjedstva?! Odnosno
odakle zna jedan vitez šta se događa ne jednom stranom udaljenom dvoru, te kako
jedna Elizabeta Kotromanić zna i može da napiše djelo posvećeno odgajanju ženske
djece? Odgovor je jednostavan – granice nisu postojale, jer se dvorska kultura širila
sa franačkog područja na ostatak evropskog kontinenta, te je tako ostavila traga i na
prostoru srednjovjekovne Bosne.
• 103 •
irfan teskeredžić
Irfan Teskeredžić
Court Ladies in Medieval Bosnia
Summary
A court lady, broadly speaking, is a lady of a household. From Queen Katarina’s
testament, we can indirectly observe the hierarchy of her court at the time of her
refuge in Italy. She also discerned higher and lower servants. It is necessary to discuss
the reported fact about the book that might have been written by Queen Elizabeta
Kotromanić on the upbringing of court ladies. Court culture from one region, in
this case from medieval France, exerted influence on the court culture of Hungary.
Did, therefore, international court culture distinguish any borders? If it did, how
is it then possible that Bosnian nobles were invited to the tournament in Buda and
were at the centre of events of the mentioned culture? How did they know how to
behave at such events? The answer is simple – there were no boundaries, since court
culture spread from the Frankish region to the rest of Europe and thus left its traces
on the area of medieval Bosnia.
• 104 •
929 Marija, bosanska vojvotkinja
nedim rabić
Maria ...von Bosnien: bosanska vojvotkinja - njemačka grofica
Es hat immer Aufsehen erregt, dass eine bosnische Fürstentochter
einst auf der Feste Helfenstein gewohnt haben sollte.
Alle die Jahrhunderte (...) hat man immer von ihr gesprochen,
und ihr Gedächtnis ist nie ganz erloschen.
Burkhardt, “Maria von Bosnien”, 33.
Apstrakt: Rad istražuje porijeklo i život jedne bosanske vojvotkinje koja se sredinom
14. stoljeća udala za grofa Ulricha X od Helfensteina iz njemačke pokrajine Švapske. U
radu se analiziraju domaći, ugarski i njemački izvorni podaci kao i informacije koje pruža
hroničar helfenštajnskih grofova Oswald Gabelkover, ali i drugi hroničari 15. i 16. stoljeća.
Posebna pažnja poklanja se literarnoj građi većim dijelom nepoznatoj domaćoj akademskoj
javnosti. Izraženo je nastojanje da se genealoški problem riješi na način vezivanja porijekla
Marije za bosanskog bana Stjepana II Kotromanića koji bi prema ovakvoj postavci bio njen
otac. Ovim radom se ukazuje na zaboravljenu značajnu žensku ličnost bosanskog i njemačkog srednjeg vijeka koja se u brojnim njemačkim izvorima navodi kao Maria Gräfin von
Helfenstein Herzogin von Bosnien.
Ključne riječi: Bosna, Njemačka, Ulrich X od Helfensteina, Švapska, Oswald Gabelkover, Stjepan II Kotromanić, Marija grofica od Helfensteina i bosanska vojvotkinja
Abstract: This paper examines the origin and life of a mid 14th century Bosnian Duchess
who married count Ulrich X von Helfenstein from the German region of Swabia. The author
analyses domestic, Hungarian and German data as well as information provided by Oswald
Gabelkover, the chronicler of the Helfenstein counts, and also other chroniclers from the 15th
and 16th century. Particular attention is devoted to literature material that is to a great extent
unknown to the domestic academic community. The author emphasized the attempt to resolve the genealogic problem by linking the origin of Marija to the Bosnian Ban Stjepan II
Kotromanić who, according to such arrangement, should be her father. The paper hints at
the forgotten significant woman of Bosnian and German Middle Ages who is in numerous
German sources mentioned as Maria Gräfin von Helfenstein Herzogin von Bosnien.
Key words: Bosnia, Germany, Ulrich X of Helfenstein, Swabien, Oswald Gabelkover,
Stjepan II Kotromanić, Marija countess of Helfenstein and dutchess of Bosnia
• 105 •
nedim rabić
Marija, supruga grofa Ulricha X od Helfensteina iz njemačke pokrajine Švapske, spada u red ličnosti iz prošlosti srednjovjekovne Bosne o kojima se sporadično
pisalo i općenito malo znalo. Ta njena marginaliziranost u domaćoj historiografiji
djelomično može naći opravdanje u činjenici što je ona udajom za njemačkog grofa
podijelila sudbinu sa mnogim bosanskim ženama iz redova plemstva, koje je sakrament braka predodredio za putovanje u daleke zemlje u kojima su često, bez bližeg
kontakta sa domovinom ostajale do svoje smrti.
Najopširniji tekst o Gräfin Maria Herzogin von Bosnien – kako se ona potpisivala u njemačkoj izvornoj građi – napisao je Lajos Thallóczy krajem 19. stoljeća.1
U ovom članku, u kojem mađarski historičar obrađuje mnogo šire tematske oblasti
iz srednjovjekovne historije Bosne i Srbije, u jednom njegovom dijelu kritički se
osvrnuo na ličnost ove bosanske princeze. Detaljnim i iscrpnim pristupom koji je
pored literarne obuhvatio i teško dostupnu njemačku arhivsku građu, Thallóczy je
za duži vremenski period onemogućio bilo kakav istraživački poduhvat u tom pravcu. U spomenutom radu prvi puta objavljeni su izvodi iz djela, skraćenog naziva
Geschichte der Grafen von Helfenstein Oswalda Gabelkovera (1539-1616) koje je
napisano u drugoj polovini 16. stoljeća.2 Pored ovog djela Thallóczy je stekao uvid
ajos Thallóczy, “Prilozi k objašnjenju izvora bosanske historije”, Glasnik Zemaljskog muzeja u
L
Bosni i Hercegovini, br. V, sv. 2, Sarajevo, 1893, 175-229. (= “Bruchstücke aus der Geschichte der
nordwestlichen Balkanländer”, Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Hercegovina,
Band III, Wien, 1895, 298-371; = “Bosnyák nemzedékrendi tanúlmányok (Mária, bosnyák
herczegnő, gróf Helfenstein Ulrikné s a Kotromán-család. – Nagy-Lajos és a Kotrománok. –
Kotrománovics Katalin. – Danica), Turul – A Magyar Heraldikai és Genealogiai Társaság Közlönye
13, 1895-1, Budapest, 1895, 5-17)
2
Oswald Gabelkover je rođen 3. IX 1539. u Memmingenu, a umro 31. XII 1616. godine u Stuttgartu.
Studirao je medicinu u Tübingenu i Bologni. Godine 1580. stigao je u Stuttgart kao privatni ljekar
vojvode Ludwiga, kod kojeg je, s obzirom na učenost, obavljao funkcije bibliotekara i historičara.
Pored nezavršene virtemberške hronike, Gabelkover je napisao djelo koje je u historiografiji
poznato pod nazivom Die Chronik der Grafen von Helffenstain. Ovo djelo je nastalo po narudžbi
grofa Ulricha (u. 1570), a ne grofa Rudolfa V (u. 1601) od Helfensteina, njegovog sina, kako je
historiografija najčešće tvrdila. Ovaj potonji je Gabelkovera samo novčano potpomogao kako
bi on završio svoje djelo. On je to naposljetku i učinio, ali zbog nedovoljnog broja subskribenata
(predbrojnika) nije nikada pušteno u štampu. Vidi, Paul Fridrich von Stälin, “Gabelkover:
Oswald S.”, u: Allgemeine deutsche Biographie, Band 8, Friedrich I. von Sachsen-Altenburg –
Gering, Leipzig, 1878, 290-291; Isti, Beschreibung des Oberamts Geislingen, Königlich statistischtopographisches Bureau, J. G. Cotta’sche Buchhandlung, Stuttgart, 1842, 140-141. Hronika se
čuva u ustanovi Landesarchiv Baden-Württemberg arhivski odjel Hauptstaatsarchiv u Stuttgartu
(dalje: HS) pod signaturom J 1 48c. Izvorni naslov hronike je: “Historia und Beschreibung deß uralten
herrlichen Geschlechts der Grafen von Helfenstain von anno 860 bis 1604” HS J 1 48c fol. 2. Pored nje
postoje još dva prijepisa, od kojih se jedan nalazi u Landesbibliothek Stuttgart pod signaturom
Cos. Host. Fol. 393, a drugi u Fürstenbergische Bibliothek Donaueschingen sa signaturom HS
591 sa izvodima HS 128 309-407. Bibliographie der Württembergischen Geschichte, bearbeitet von
Wilhelm Heyd, Zweiter Band, Verlag von W. Kohlhammer, Stuttgart, 1896, 417; Michael Klein,
“Die Handschriften der Sammlung J 1 im Hauptstaatsarchiv Stuttgart”, u: Die Handschriften der
1
• 106 •
maria ...von bosnien: bosanska vojvotkinja - njemačka grofica
u publikacije objavljenih izvora i nekih historijskih djela koje se odnose na historiju
Švapske, prije svih Historije grofova od Helfensteina Heinricha Friedricha Kerlera.3 U
njima je našao nekoliko podataka o političkoj djelatnosti Marije u njenoj novoj domovini. Tridesetih godina 20. stoljeća Jovan Radonić je napisao članak (bez naučnog
aparata) o ovoj bosanskoj vojvotkinji.4 Njegov pristup, koji se u potpunosti oslanja
na literarnu građu obojen je smjelim i nedovoljno argumentiranim konstrukcijama.
Pored njegovog rada domaća historiografija više nije ponudila niti jedan rad koji bi
detaljnije raspravljao o ovoj temi. Sve što se u narednom stoljeću o Mariji pisalo referiralo se na spomenuti Thallóczyjev rad sa svim njegovim dobrim i lošim stranama.5
S druge strane njemačka historiografija je pokazala nešto više zanimanja za ličnost Marije von Bosnien, ali je taj interes uglavnom bio ograničen izvornim materijalom koji se odnosio na njene životne prilike u Njemačkoj. Pored starijih autora
njemačke historiografije koji su bili dostupni Thallóczyju, mi smo u ovaj rad inkorporirali rezultate istraživača do kojih on nije mogao doći, tu prvenstveno mislimo
na radove Theodora Schöna6 i Georga Burkhardta.7 Nadamo se da ćemo nešto širim
sagledavanjem literarne i izvorne građe, posebno one njemačke provenijencije, dopuniti prethodna istraživanja.
Pitanje porijekla: sestra ili kći bana Stjepana II Kotromanića?
Zbog proturječnih izvornih podataka mađarskog i njemačkog porijekla, na koje
se mi u radu oslanjamo, znatno je otežano iznalaženje rješenja koje bi počivalo isključivo na znanstvenoj podlozi. Suvišno je napominjati da je takvo stanje u izvornoj
Staatsarchive in Baden-Württemberg 1, (ur. Michael Klein), Wiesbaden, 1980, 120. ovom prilikom
se zahvaljujemo Dr. Peteru Schifferu koji nas je uputio na posljednje citirano djelo.
3
Heinrich Friedrich Kerler, Geschichte der Grafen von Helfenstein, Verlag der Stettin’schen
Buchhandlung, Ulm, 1840.
4
Mi smo se koristili izdanjem: Јован Радонић, “Једна наша заборављена кнегињица у Швабенланду”,
u: Слике из историје и књижевности, Државна штампарија краљевине Југославије у Београду,
Београд, 1938, 111-121. iako je ovaj rad prvotno objavljen u: Летопис Матице српске (Нови
Сад), бр. 107, CCCXXXVI, св. 2, Београд, 1933.
5
Vidi: Marko Perojević, “Ban Stjepan II. Kotromanić”, u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine,
I, Sarajevo, 1942, 282-283; Juraj Kujundžić, “Tvrtkova krunidba 1377. godine”, Dobri pastir, god.
XXVI, sv. I-II, Sarajevo, 1976, 236-237; Pavao Anđelić, “Doba srednjovjekovne bosanske države”,
u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku
vlast, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984, 471-473, 547-548; Dubravko Lovrenović, Na klizištu
povijesti: Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006,
450, 557, 675.
6
Theodor Schön, “Die Gräfin Maria von Helfenstein, geborene Prinzessin von Bosnien, auf
Burg Ueberkingen bei Geislingen”, Pastoralblatt für die Diözese Hottenburg, X. Jahrgang,
Diözesan=Archiv, LBSW 9, Stuttgart, 1892, 82-87.
7
Georg Burkhardt, “Maria von Bosnien”, Geschichtliche Mitteilungen von Geislingen und Umgebung,
12. Heft, Helfenstein = Heft I, Geislingen, 1949, 33-57.
• 107 •
nedim rabić
građi proizvelo različite interpretacije u historiografiji, koja se, međutim, najčešće
odnose na Marijino porijeklo. Oko njenog porijekla razilaze se, ne samo mišljenja
historičara, nego i izvorna obavještenja.
Prvi dokumentirani podatak o njenom porijeklu, i uopće o njenom spomenu,
čini se naizgled jasnim i nespornim jer se u povelji ugarskog kralja Ludovika od 26.
aprila 1352. godine ona navodi kao “sestra [sororem] gospodina Stjepana kneza
bosanskog”.8 (Slika 1) Međutim ova informacija je u suprotnosti sa dosadašnjim
obavještenjima o genealogiji Kotromanića na osnovu koje je poznato da je Stjepan
II imao dva brata: Ninoslava i Vladislava, i jednu sestru Katarinu koja je bila udata
za humskog župana Nikolu.9 Iako nije isključeno da je imao još braće i sestara koji u
izvorima nisu zabilježeni.
Slika 1: Marija se navodi kao sestra Stjepana II Kotromanića,
Mađarski Državni Arhiv (MOL DL 4277)
Prihvatanjem postavke da je Marija sestra ovog bosanskog bana povlači za sobom
čitav niz problematičnih rješenja. Naime, ako pretpostavimo da je najmlađe dijete
svoga oca Stjepana I, za kojeg se obično uzima da je preminuo između 1310. i 1314,
onda je u vrijeme udaje za njemačkog grofa ona morala imati oko četrdeset godina,
a u vrijeme smrti preko devedeset. Pored toga značilo bi da je djecu iz braka sa grofom Ulrichom X od Helfensteina, a bilo ih je ukupno devet (šest sinova i tri kćeri),
rađala najranije do svoje pedesete godine što je, možemo slobodno reći, u domenu
“ (...) dominam Mariam sororem domini Stephani ducis Boznensis proximam nostram carissimam
domino Helseneerio[!] federe matrimoniali copulatam, ad civitatem Pazzowye prenotatam honestis
baronibus regni nostri eidem proxime nostre comitantibus suo nupti sociandam transmisissemus
(...)” (26.04.1352) Magyar Országos Levéltár [Mađarski državni arhiv] (dalje: MOL),
Diplomatikai Levéltár [Diplomatički arhiv] (dalje: DL) 4277; György Fejér, Codex diplomaticus
Hungariae ecclesiasticus ac civilis, IX/2, Budae, 1833, 139; Imre Nagy, Anjoukori okmánytár, V,
Codex diplomaticus Hungaricus Andegavensis (1347-1352), Budapest, 1887, 577; Eusebius
Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab
anno 925 usque ad annum 1725, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU),
Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, XXIII, Zagreb, 1892, 31; Na ovom
mjestu u potpunosti prihvatamo Thallóczyjeve stavove da iako su se u srednjem vijeku srodnički
stepeni apostrofirali, “ali [da] ova netačnost nije nikad tako daleko zadirala, da se soror pisalo, a filia
mislilo.” Thallóczy, “Prilozi k objašnjenju izvora”, 18. (= “Bruchstücke aus der Geschichte”, 310).
9
Vidi, Jakov Lukarević, Copioso ristretto degli annali di Rausa, Venetia, 1605, 45; Ljubomir Stojanović, Stari srpski rodoslovi i letopisi, Srpska kraljevska akademija, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Prvo odeljenje, Spomenici na srpskom jeziku, Knjiga XVI, Sr. Karlovci, 1927,
24, 60, 494, 528.
8
• 108 •
nemogućeg. Protiv te pretpostavke je i činjenica što niti jedan izvor, pa ni hronike ne
spominju njenu, za te prilike ipak neuobičajenu životnu dob. Prije nego je spomenuti izvorni podatak iz povelje kralja Ludovika “pušten u opticaj”, u historiografiji
i drugim izvornim podacima nije postojala ni najmanja sumnja u Marijinu, po ovoj
postavci, veoma visoku dob. Navodni natpis koji se nalazio na njenom grobu, uopće
ne spominje njene godine. To je veoma začuđujuće, s obzirom da bi Marija, ukoliko
je premašila 90-tu godinu života, bila ubjedljivo najstarija osoba u cijelom poznatom rodoslovu Helfenštajnovaca.10
S druge strane, Ulrich je teško mogao imati više od trideset godina u vrijeme
vjenčanja sa Marijom, jer se tek 1343. godine prvi put pojavljuje u svojstvu svjedoka.11 Pošto je bilo skoro nemoguće objasniti situaciju prema kojoj bi se relativno
mladi njemački grof koji nije imao nasljednika upuštao u brak sa starijom ženom
– a da se ne dođe u koliziju sa izvorom koji Mariju proglašava sestrom Stjepana
II – historičari su morali razviti nove pristupe. Dva motiva prednjače u odnosu na
ostale. Prema prvima, relativno visoki miraz s kojim je ova vojvotkinja otpremljena
u Njemačku bio bi zapravo način da se mlađeg grofa privoli na vjenčanje.12 Druga
pretpostavka koja se direktno veže za prethodnu, temelji se na finansijskim razlozima. Naime, Ulrich se ovim brakom trebao da riješi visokih dugova.13 Međutim,
kako ćemo vidjeti, niti jedna od ovih konstrukcija nije ispravna.
Hroničar Oswald Gabelkover u svojem djelu u kojem istražuje prošlost plemenskog roda Helfensteina eksplicitno tvrdi da je Marija mlađa kći Stjepana II Kotromanića. On kaže kako je “gospođica Elizabeta, vojvode Stjepana od Bosne (...) starija kćerka”, te da je ona imala “sestru Mariju”.14 (Slika 2) Prema tome, ona bi morala
biti rođena nakon 1335. godine, odnosno nakon starije sestre Elizabete, što znači da
u vrijeme udaje nije mogla imati više od 16-17 godina.15 Pošto je Elizabeta rođena iz
12
Schön, “Die Gräfin Maria von Helfenstein, 83.
13
14
“(...) frauenlin Elißabeth Herzog Stephans von Boßna (welchem etliche auch dem königstitel gebn die weil
Boßna vor vil jaren ain königreich geweßen) elterer tochter dies hatt noch ain schwester Mariam gut(?) so
bay könig Ludwig gmahel irer schwester im frauen Zimmer gewesen.” HS J 1 48c, fol. 171v.
15
Nakon što je 1319. godine imao dogovoren brak za kćerkom Meinharda I. Ortenburškog, nije
nam poznat bračni status bana Stjepana II, sve do 1329. kada se oženio bugarskom princezom
nepoznatog imena, kćerkom bugarskog cara Mihaila III Šišmana (Lajos Thallóczy, “Istraživanja o
postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje körmendskog arkiva”, GZM, XVIII,
sv. 4, Sarajevo, 1906, 406-407). Ona mu je rodila jednog sina (Monumenta Ragusina, V, Libri
reformationum, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, JAZU, Zagreb, 1897,
375.), a ne četvrtog, kako veći dio historiografskih radova pogrešno tvrdi, a na šta je već davno
ukazao Михаило Динић, “Прилошци за историју средњег века”, Прилози за књижевност, језик,
историју и фолклор, књ. XIII, св. 1-2, Београд, 1933, 76. Posljednja poznata supruga bosanskog
10
11
• 109 •
nedim rabić
braka Stjepana II i Elizabete, kćerke kujavskog vojvode Kazimira II Pjasta, značilo bi
da je i Marija imala istu majku. Dakako, nije isključena mogućnost da je Marija rođena iz jednog od prethodnih brakova Stjepana II, s obzirom da ne znamo kvalitetu
izvorne podloge kojom se hroničar služio.
Slika 2: Marija se spominje kao kći “vojvode Stjepana od Bosne”,
Izvod iz hronike Oswalda Gabelkovera (HS J 1 48c, fol. 171v.)
Problematična je i postavka, čiji je pronositelj Moritz Wertner, prema kojoj je
Marija kći Stjepanovog brata Vladislava.16 Prema mišljenju Lajosa Thallóczyja, ta je
mogućnost malo vjerovatna jer bi u tom slučaju Marija imala najviše 13-14 godina,
budući je brak između Vladislava i Jelene Šubić sklopljen oko 1338/1339. godine.17
Za razliku od Thallóczyja smatramo da spomenuta dob u ovom slučaju nije
sporna, jer je u plemićkim, za razliku od nižih društvenih slojeva, granica bračnog
bana je Elizbeta ( Jelisaveta), kćerka kujavskog vojvode Kazimira II Pjasta, s kojom se vjenčao
1335. godine. (Mon. Rag., II, 1882, 360; Up. Anto Babić, “Diplomatska služba u srednjevjekovnoj
Bosni”, Radovi, Knjiga XIII, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, Knjiga 5, Naučno društvo
NRBiH, Sarajevo, 1960, 35). Iz ovog braka rođena je Elizabeta, a nakon nje Marija, naravno, pod
uslovom da je gornja tvrdnja Gabelkovera ispravna.
16
M. Wertner je smatrao, već citirani navod, da je Marija sestra (soror) Stjepana II, iz povelje Ludovika
I iz 1352. problematičnim, te je pretpostavljao da se u tom slučaju navjerovatnije mislilo na blisku
rodicu, koju je on pronašao u “kćerci” Stjepanovog brata Vladislava. Moritz Wertner, “Glossen zur
bosnischen Genealogie”, Organ der k.k. heraldischen Gesellschaft “Adler”, Jahrgang XIX-XX (18891890), Jahrbuch XVI-XVII, Wien, 1890, 219. f. 5.
17
Thallóczy, “Prilozi k objašnjenju izvora”, 23. (= “Bruchstücke aus der Geschichte”, 313.)
• 110 •
sazrijevanja bila mnogo niža, posebno kod ženske djece.18 Još manje je izgledna
pretpostavka prema kojoj je ova bosanska princeza bila kći Stjepanovog drugog
brata – Ninoslava.19 Ocjenu da Marija nije iz loze Kotromanića, također smatramo
neispravnom jer je izvorna obavještenja različite provenijencije dovode u usku vezu
sa bosanskom vladarskom lozom. Istovremeno ne postoje drugačije naznake.20
Mljetski opat Mavro Orbini u svom djelu je osporio mogućnost da je ban imao
druge kćeri osim Elizabete.21 Takav navod je još krajem 19. stoljeća negirao Ilarion
Ruvarac, utvrdivši da je ban Stjepan II imao jednu drugu kćerku Katarinu, koja se
udala za celjskog grofa Hermana I (1332/1334-1385).22 Do tada se pogrešno vjerovalo da je ona bila kći bosanskog vladara Tvrtka I.23 Ovaj Orbinijev navod stoga
moramo odbaciti kao netačan.
Uobičajena praksa među feudalnom gospodom je nadijevanje imena djeci prema
bliskim rođacima. Stoga smatramo ispravnim Thallóczyjevo opažanje, da se ne radi
o slučajnosti što je Stjepanova kći, ugarska kraljica Elizabeta, svojim kćerkama dala
imena po svojim sestrama (Marija i Katarina).24 Marija je s druge strane prihvatila
tradicionalna, uobičajena imena iz loze Helfenstein.
Podatak koji je dosadašnjim historičarima koji su se osvrtali na život ove osebujne historijske figure promakao mogao bi definitivno razriješiti pitanje Marijine
rema kanonskom pravu uzrast od 12-13 godina bio je dovoljan za sklapanje bračne veze
P
(Кристијана Клапиш-Зибер, “Жене и породица”, у: Човек средњег века, (ур. Жак Ле Гоф),
Clio, Београд, 2007, 312), mada je bilo slučajeva da se zaruke obave i između nedorasle djece koja
su navršila sedam godina. Историја приватног живота 2 (Од феудалне Европе до ренесансе),
приредили Филип Аријес и Жорж Диби, Clio, Београд, 2001, 120.
19
Ovu varijantu je bez ikakvog objašnjenja plasirao Wilhelm Karl von Isenburg i njegovi nastavljači
Frank Baron Freytag von Loringhoven i Detlev Schwennicke, Europäische Stammtafeln. Neue Folge:
Stammtafeln zur Geschichte der europäischen Staaten, Schwaben, Bd. 12, Marburg, 1982, Tafel 58.
20
U poglavlju o Kotromanićima, P. Ćošković tvrdi da “izvori spominju da je [Marija] bila kći vojvode
Pavla”, te stoga odbacuje mogućnost da je Marija pripadala rodu Kotromanića, s obzirom da se
među članovima bosanske dinastije nije nalazio nijedan s tim imenom. Pejo Ćošković, u: Hrvatski
biografski leksikon, s. v. “Kotromanići”. S obzirom na karakter teksta nije jasno kojim se izvorom
autor služio, te ovaj navod ne možemo uzeti pobliže u razmatranje.
21
Мавро Орбин, Краљевство Словена, (Превео З. Шундрица, приредили М. Пантић, Р.
Самарџић, Ф. Баришић и С.Ћирковић), Београд, 1968, 39.
22
Više o Katarini vidi kod: Ilarion Ruvarac, “Katarina, kći Tvrtka I. bana (od 1353. —1377.) i od
1377.—1391. kralja bosanskoga”, GZM, knj. III/4, Sarajevo, 1892, 205-211. (= “Katharina, die
Tochter Tvrtko’s I, 1353-1377 Banus und 1377-1391 Königs von Bosnien”, Wissenschaftliche
Mitteilungen, II, Wien, 1894, 173-178); Ignacij Voje, “Odnos Celjskih grofova prema političkim
prilikama u Bosni i Hercegovini u XV vijeku”, Radovi sa Simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna
i evropska kultura”, (ur. Fikret Ibrahimpašić), Muzej grada Zenice, Zenica, 1973, 53-67; Isti,
“Katarina Celjska Kotromanićka in njen pečat”, Celjski zbornik 1977–1981, Celje, 1981, 287-292.
23
U istom radu Ruvarac je dokazao da Stjepan II nije imao kći koja se zvala Draga, Ilarion Ruvarac,
“Draga, Danica, Resa”, GZM, br. III/3, Sarajevo, 1891, 225-229.
24
18
• 111 •
nedim rabić
životne dobi, jer bi ispravno saznanje o njenim godinama moglo potvrditi ili negirati navod iz Ludovikove povelje da je Marija sestra Stjepanova. Taj podatak se nalazi
kao dodatak Gabelkoverove hronike i sastavni je dio danas izgubljenog izvornog
dokumenta koji je nastao najvjerovatnije neposredno nakon vjenčanja. Autor ove
obavijesti je Marijin suprug Ulrich koji nam saopćava da je navedeni miraz donijela
“moja mlada žena iz Ugarske” (podvukao N.R.).25 (Slika 3) Iz ovog opisnog pridjeva nam je sasvim jasno da se u Marijinom slučaju radilo o mlađoj, a ne o osobi u
zrelijim godinama.26
Slika 3: Marija se navodi kao “mlada žena” (junge Fraw),
Izvod iz hronike Oswalda Gabelkovera (HS J 1 48c, fol. 345)
Ovdje možemo i dodati da visina miraza od 10.000 ugarskih forinti s kojim je
ispraćena s ugarskog dvora, o kojem ćemo kasnije više pisati, nepobitno upućuje na
to da se radilo o kćerki bosanskog vladara, a ne nekog bliskog rođaka. Naime, ogromna vrijednost miraza, koja je i za ugarskog kralja predstavljala poveći iznos, govori
o ugledu koji je Marija na osnovu svoga oca uživala. Ne zaboravimo da je do sredine
14. stoljeća, odnosno krajem vladavine bana Stjepana II, bosanska država proživljavala ekonomski, kulturni i politički procvat.
Porijeklom svoje bake Marije kitio se Johannes, sin Friedricha od Helfensteina i Agneze od Weinsberga, koji je obnašao funkciju dekana u biskupskoj crkvi u
Strasbourgu. Umro je 1455. godine. Na njegovom grobu u istoimenom gradu stoji natpis “Frigida Joannis lapis hic tegit ossa decani, Ex atavis regum Ungarorum
sanguine natus etc”.27 Georg Burkhardt smatra da se Johannes nije mogao hvaliti
krvnim srodstvom preko Marije, jer je ona sa ugarskom kućom bila povezana samo
“Nota diß (...) hausgerät bracht mein junge fraw von Ungern.” HS J 1 48c, fol. 345.
Iako se poziva na povelju, nije jasno da li se navod “Man hat noch ein Verzeichniß von
Geräthschaften, welche ‘min alter Herr, Herr Ulrich von Gerhusen (nach Hiltenburg) gebracht’,
worunter sich insbesondere die Stücke welche Ulrichs junger Gemahlin, einer Prinzessin von
Bosnien angehörten, durch Kostbarkeit auszeichen.” odnosi na sadržaj dokumenta ili se radi
o slobodnoj autorovoj interpretaciji, Johann Daniel Georg von Memminger, Beschreibung des
Oberamts Blaubeuren, Königlich statistisch-topographisches Bureau, Stuttgart-Tübingen, 1830,
157, jer isti dokument opisuje i Ottmar F. H. Schöhuth, Die Burgen, Klöster, Kirchen und Kapellen
Württembergs und der Preußisch-Hohenzollern’schen Landestheile mit ihren Geschichten, Sagen und
Märchen, Zweiter Band, Stuttgart, 1860, 137. ali s razlikom što on pod navodnike stavlja i dio koji
Mariju opisuje kao mladu ženu.
27
Burkhardt, “Maria von Bosnien”, 56-57.
25
26
• 112 •
preko braka Elizabete i Ludovika.28 To naravno ne može biti tačno jer je baka Stjepana II bila Katarina, kći ugarskog kralja Stjepana V i supruga Stefana Dragutina.29
Pripadnost Marije bosanskoj dinastičkoj lozi potvrđuje objavljeni arhivski materijal za prošlost grada Ulma.30 Počevši od 1365. godine, pa do 1399, koliko možemo
na osnovu građe pratiti Marijine aktivnosti, ona se potpisivala kao Maria Herzogin
von Bosnien.31 S obzirom da je dolazila iz kuće koja je u hijerarhijskom smislu bila
uglednija od one u koju se udala, često je isticala svoje plemenitije porijeklo. Stoga
pored titule Gräfin (grofica) redovno stavljala i titulu Herzogin (vojvotkinja). Za
osobu koja se kiti titulom vojvotkinja/Herzogin podrazumijeva se da potiče iz vladarske porodice.32
Iako su Marijina djeca prema nasljednom pravu mogli u kasnije vrijeme biti baštinici bosanske krune,33 iz dostupnih izvora nisu zabilježeni podaci koji bi mogli
potvrditi da su njeni nasljednici imali tu ambiciju, kao što su je imali potomci druge
Stjepanove kćerke, Katarine.34
Sagledavanjem opće slike čini nam se da zacrtani pravac koji se bazira na gore
spomenutoj povelji, prema kojoj je Marija sestra Stjepana II, stvara mnogo više kontradikcija nego što čini vjerovatnija mogućnost, da je Marija bila kći bosanskog bana
iz jednog od njegovih brakova. Razlog zašto se uz Mariju u Ludovikovoj povelji
nalazi termin sororem ne omogućava da se iznađe argumentirano objašnjenje, ali se
Isto, 57.
Vidi genealošku tabelu kod: Thallóczy, “Prilozi k objašnjenju izvora”, 13. (= “Bruchstücke aus der
Geschichte”, 305-306.)
30
Sačuvan je i njen pečat, o kojem u ovom radu nećemo dalje govoriti, opširnije vidi kod: Thallóczy,
“Prilozi k objašnjenju izvora”, 23. (= “Bruchstücke aus der Geschichte”, 314.) up. Kujundžić,
“Tvrtkova krunidba 1377. godine”, 236; Emir O. Filipović, “Lajos Thallóczy i bosanska heraldika”,
Radovi, Knjiga XIV/1 (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Filozofski fakultet u
Saraejvu, Sarajevo, 2010, 180.
31
Naziv Bosna u njemačkom govornom području imao je različite varijacije. Najčešće se upotrebljavao
termin Bosnien, koji je i danas oficijelni. Pored njega, u kasnosrednjovjekovnim izvorima uglavnom
srećemo Botztzen, Bossen, Wossen i dr. Interesantna činjenica koja se veže za Hroniku grofova od
Helfensteina jest da hroničar Gabelkover, prilikom navođenja Marijine domovine, konstantno
navodi oblik Boßna. To objašnjavamo jakom tradicijom o bosanskoj vojvotkinji koja je preživjela
kod njenih nasljednika, gdje se usadio izvorni termin Boßna koji je bio neodvojiv od Marijinog
imena, kako uostalom pokazuje izvorni materijal.
32
Vidi, Сима Ћирковић, “Херцег”, u: Лексикон српског средњег века, Knowledge, Београд, 1999,
774-776.
33
Takvu mogućnost je ispravno postavio Gerhard Raff, Hie gut Wirtemberg allewege: das Haus
Württemberg von Graf Ulrich dem Stifter bis Herzog Ludwig, Deutsche Verlags-Anstalt, Stuttgart,
1988, 175.
34
O pokušaju okrunjenja bosanskom krunom Fridrika II Celjskog, praunuka Stjepana II vidi, Pejo
Ćošković, “Fridrik II. Celjski kao pretendent na bosansko prijestolje”, Prilozi Instituta za istoriju u
Sarajevu, br. 35, Sarajevo, 2006, 11-29.
28
29
• 113 •
nedim rabić
sigurnošću može reći da se Marija u vrijeme udaje nalazila u krajnjem slučaju u svojim
dvadesetim godinama, a ne na pragu pete decenije kako se do sada vjerovalo. Prema
tome nije moguće da je ona bila sestra bosanskog bana Stjepana II Kotromanića.
Vjenčanje: brak između nejednakih
Naglašena otvorenost Bosne prema prostoru Istočno-centralne Evrope uspostavljena je u vrijeme snažne vladarske ličnosti bana Stjepana II. To se posebno očituje u
njegovoj bračnoj politici. Na isti način kao što je uspostavljao bračne kontakte sa nekoliko evropskih dvorova, tako je i svoje kćerke udavao po istom obrascu. Ovaj vid
bračne strategije vladajuće bosanske loze podudara se sa istovjetnim stremljenjima
dinasta na drugim evropskim dvorovima. Razlog zbog kojeg je bosanski ban svoje
kćerke držao na ugarskom dvoru možemo potražiti u činjenici što je ovaj dvor bio
jedno od velikih žarišta evropske kulture i najbolja posrednička destinacija za brak
njegovih kćerki sa predstavnicima uglednijih dinastija.
Bračni savez među feudalnom gospodom prije svega značio je mir i pomirenje,
osobito nakon otvorenog sukoba ili rata. Pomjeranja na porodičnoj šahovskoj tabli
su vršena i u svrhu obnavljanja prijateljskih veza između dvije plemićke loze. Međutim u slučaju braka bosanske vojvotkinje i njemačkog grofa, ta vrsta veze nije postojala. Očito su prevladavali drugi motivi o svrsi ovog braka. No, krenimo redom.
Oskudnost izvorne građe dovela je do različitih interpretacija o vremenu i mjestu odvijanja svadbene svečanosti, ali i o inicijatoru braka između njemačkog grofa i bosanske princeze. Solidno obaviješteni hroničar Gabelkover je zbog toga što
nije raspolagao preciznijim izvorima morao pribjeći slobodnijem tumačenju ovog
događaja.35 Gabelkover je bez imalo dvojbe smatrao Elizabetu, suprugu ugarskog
kralja Ludovika, starijom sestrom Marije. Pošto mu je bila poznata godina vjenčanja
ugarskog kralja i Elizabete, kćerke Stjepana II Kotromanića, ovaj hroničar je bio mišljenja da se svadba Ulricha i Marije morala desiti nakon toga događaja. Iz toga proizlazi da je Gabelkover vjerovao da je Marija došla zajedno sa Elizabetom na ugarski
dvor. Prema njemu, to se nije moglo desiti mnogo prije Elizabetinog vjenčanja.36
“So sai könig Ludwig nach absterben seiner erste gmahlin, fraw Margarethe kaiser Carloli deß IV tochter,
die ime kaine kinder hinderlaßen, sich ohngfarlich umm das jar christi 1353. (...) zum hayrat mit frauenlin
Elißabeth Herzog Stephans von Boßna (welchem etliche auch dem königstitel gebn die weil Boßna vor vil
jaren ain königreich geweßen) elterer tochter dies hatt noch ain schwester Mariam...” HS J 1 48c, fol. 171v
36
“Mariam (...) so bay könig Ludwig gmahel irer schwester im frauen Zimmer gewesen. Als machn könig
Ludwig ain rais im Böhmen für genommen Caiser Carolis sein vorigem Schwager zu besuchen und villeicht
allerdan geschafft si baiden königraich und land betreffend auszumachen(?) jar ir auch sain gmahlin und
diß froenlin Mariam mit sich genommen. Ob sie nuhn am hinweg raißen Inn Caiser Caroli gmahlin (...)
frauen Zimmer geblibn oder noch vor könig Ludwigs verraisen Graf Ulrich von Helfenstain versprochen sey
worden, dessen hat man kain gewißheit. Diß aber ist auß irem epitaphio gwiß das sie mit könig Ludwig Irem
schwester mann uß Ungarn herauf gebracht ist worden.” HS J 1 48c, fol. 171v-172.
35
• 114 •
Međutim u historiografiji se uzima da je Elizabeta i prije svog vjenčanja već živjela na dvoru ugarskog kralja, zajedno sa drugim princezama.37 Prema toj postavci,
opravdano je vjerovati da je sa njom na dvoru boravila i njena mlađa sestra Marija.
Već navedeni izvorni podatak od 26. aprila 1352. godine nam potvrđuje tu kombinaciju, barem u slučaju Marije.38 Navedenog datuma, kako stoji u povelji, Marija je
u pratnji baruna ugarskog kraljevstva poslana u Passau.39 U tom gradu je Ulrich mogao preuzeti mladu i nakon toga izvršiti bračnu svečanost. Kada se drugi puta spominje u povelji kralja Ludovika od 25. marta 1353. godine, ona je već udata žena.40
Iz gore svega iznesenog ostaje nejasnoća kada je došlo do zaruka između budućih
supružnika. Suvremene hronike prave jasnu razliku između ova dva pojma. Izvorna
obavještenja pokazuju da vremenski razmak između zaruka i svadbe na prostoru zapadne i centralne Evrope bio različit i da je ovisio od raznih okolnosti, među kojima
su prednjačili politički razlozi i geografska udaljenost.41
akvu mogućnost u romansiranoj verziji potvrđuje Mavro Orbini: “Када је Лудовикова мајка
T
чула да бан Стјепан има једну кћер од 15 година по имену Јелисавета, врло лепу и паметну
девојчицу, замолила је бана да јој је пошаље, обећавајући му да ће је држати код себе као
своју кћер. Пошто Стјепан није на то хтео пристати, краљица је кренула из Угарске с
великом пратњом и дошла на реку Саву у Усори. Ту је позвала бана Стјепана и ступила с
њим у преговоре. У почетку Стјепан је још увек нерадо пристајао на краљичино тражење.
Она је, међутим, и даље била упорна, обећавајући и заклињући се да ће је врло отмено удати,
како иначе и доликује једној девојчици као што је она, као и да ће и он том удајом бити
презадовољан. На крају, свладан овим њеним обећањима и заклетвама, бан јој је дао кћер.
Краљица ју је повела са собом у Угарску и држала код себе три године. Како се она у то
време много пролепшала, а и како се у свим својим поступцима паметно владала, краљица
мајка почела је настојати код свога сина Лудовика, коме је била умрла прва жена, Маргарита,
кћи пољског краља Казимира, да је узме за жену.” Орбин, Краљевство Словена, 147. Prema
ovoj podrobnoj historiji udaje Elizabete, značilo bi, pod uslovom da zanemarimo Orbinijevu
hronološku grešku prema kojoj je smrt bana, a prema tome i njena udaja bila 1357, da se Elizabeta
na ugarskom dvoru našla krajem 1350. godine. Svakako ako u obzir uzmemo i pripovijedanje
mljetskog opata o ratu srpskog kralja Stefana Dušana i bosanskog bana Stjepana II Kotromanića
1350. godine kada se tokom osvajanja “утврђења Бобовца (...) склонила Јелисавета, јединица
кћи бана Стјепана, која је тада била девојчица...” Орбин, Краљевство Словена, 39; Up. Сима
Ћирковић, Коментари, “Мавро Орбин, Краљевство Словена”, Београд, 1968, 307, 344.
38
DL 4277; Fejér, Codex diplomaticus IX/2, 139; Nagy, Anjoukori okmánytár V, 577; Fermendžin,
Acta Bosnae, 31.
39
“ad civitatem Pazzowye prenotatam honestis baronibus regni nostri eidem proxime nostre
comitantibus suo nuptui sociandam transmisissemus” (26.04.1352) DL 4277; Fejér, Codex
diplomaticus IX/2, 139; Nagy, Anjoukori okmánytár V, 577; Fermendžin, Acta Bosnae, 31.
40
“... et domina Maria, domino de Helphstayr (!) tradita extitissent, illie una cum domina consorte
sua et tota sua familia honorifice proficiscendo. (25.03.1353) DL 4340; Fejér, Codex diplomaticus
IX/2, 218; Ármin Friss, Magyar-zsidó oklevéltár, I, Monumenta Hungariae Judaica (1092-1539),
Budapestini, 1903, 70.
41
Историја приватног живота 2, 120.
37
• 115 •
nedim rabić
Dosadašnja historiografska nastojanja imala su različite predodžbe o mogućem
inicijatoru, odnosno posredniku ovog braka. S obzirom na veliku udaljenost između Bosne i Švapske, opravdano se postavlja pitanje posrednika braka. Čak i veza
između Ugarske i postojbine grofova od Helfensteina koja je sasvim sigurno bila
postojanija od bosanske pretpostavke, ne omogućava da se dođe do rješenja koje
bi ponudilo zadovoljavajući odgovor. Međutim, kada pogledamo šire okruženje iz
koje na površinu isplivavaju dvije markantne ličnosti, ugarski kralj Ludovik I i rimsko-njemački kralj Karlo IV Luksemburški (od 1355. car Svetog rimskog carstva),
dolazimo do sigurnije postavke. Naime, Karlo IV je bio dovoljno ubjedljiva spona
između ugarskog kralja i njemačkog grofa.42 Sa Ludovikom ga je vezivao brak sa
njegovom kćerkom, a sa Ulrichom vazalne obaveze švapskog grofa. Intenzivniji kontakti sa Karlom IV koji su prerastali i formu savezništva neposredno prije vjenčanja
Ulricha nalaze potvrdu u izvorima.43 Stoga se može iznijeti pretpostavka da Karlo
nagrađuje svog vjernog plemića posredničkom ulogom preko koje je bio omogućen
brak sa ženom iz ugledne kuće. Pozivajući se na njemu dostupnu dokumentaciju,
Gabelkover primjećuje kako je Ulrich “zasigurno” uživao “ugled i bio veoma omiljen” kod cara Karla.44
Uobičajena praksa viteškog staleža i gradske aristokratije, osobito tokom 14. i 15.
stoljeća, bila je obilježena činjenicom sklapanja braka žena iz višeg društvenog sloja
sa mužem iz nižeg staleža. Promatranjem iz Ulrichove perspektive jasnije uočavamo
motive koji su nagnali ovog njemačkog plemića za brak sa bosankom Marijom. Težnjom da sebi i svom rodu prigrabi viši staleški ugled, Ulrich je brak nastojao iskoristiti za vertikalno pomjeranje na društvenoj ljestvici. To je često viđeno, uporno
nastojanje da se dobrom ženidbom niže plemstvo “napoji krvlju” višeg, kako bi sebi
i svojoj lozi uzdiglo društveni rang.45 Toj zacrtanoj težnji savršeno je odgovarala kći
tada veoma poznatog bosanskog vladara. Marija pripada onoj kategoriji žena srednjeg vijeka za koje Georges Duby kaže da postoje one preko kojih se stiče ugled, a ne
nasljeđuje zamak.46
U razvijenom srednjem vijeku, među plemićkim staležom, vladao je običaj da se
muškarac ženi tek kada se približi tridesetoj godini sa ženom koja je, u većem broju
slučajeva, bila mlađa od deset godina. Ovakvo shvaćanje bračnog modela zasnivalo
se na mišljenju da će muškarac na taj način raspolagati većim autoritetom i da će
S jedne strane prva supruga Ludovika bila je Margareta, prvorođena kći Karla, koja je nakon
četverogodišnjeg braka umrla 1349. godine, a s druge strane Karlo je 1353. godine oženio Anu od
Schweidnitza, Stälin, Beschreibung des Oberamts, 151
43
Ulmisches Urkundenbuch, II/1, Die Reichsstadt, Von 1315 bis 1356, Heinrich Kerler, VerlagsConto, Ulm, 1898, 326-327, 328-329.
44
HS J 1 48c, fol. 173-173v
45
Историја приватног живота 2, 114-115.
46
Историја приватног живота 2, 115.
42
• 116 •
imati ljepšu djecu.47 Ovom konceptu braka u potpunosti odgovara zavjetna veza
Marije i Ulricha, koji ispunjavaju tadašnje važeće društvene norme bračnog čina.
Igra darova – bogatstvo miraza
Kako prelazak žene iz jedne porodice u drugu ne podrazumijeva samo njeno
fizičko premještanje nego i prebacivanje bogatstva koje joj pripada, posebna pažnja
u historiografiji je poklonjena Marijinom mirazu. Visina miraza je tokom historije,
vremenom dobivala sve više na značaju.48 Prvotna smisao da se ženi u slučaju smrti
njenog muža obezbijedi adekvatno ekonomsko pokriće, sve više je gubila na značaju,
dok su u prvi plan izbijale težnje da se u ovoj igri darova zadovolje međuporodični
odnosi. Pošto u ovom slučaju, prije svega zbog velike geografske udaljenosti, porodične veze nisu imale primarnu važnost, a zemljišni posjedi gubili svaki značaj,
prednost ovog bračnog zavjeta je bio sadržan u uglednijem porijeklu Marije i njenom mirazu.
Hroničar Oswald Gabelkover, koji se služio tada još postojećim izvornim materijalom, uz opširni popis svih stvari koje je Marija imala uz sebe kada je stigla u svoju
novu postojbinu, posebno je bio impresioniran sumom od 10.000 ugarskih forinti
koji su bili dio miraza.49 Ovaj hroničar nije propustio napomenuti kako bi taj iznos
u njegovo vrijeme premašivao brojku od 100.000 forinti.50 Pored ove sume naveden
je i popis stvari među kojima se nalaze predmeti za svakodnevnu upotrebu, ali i razne dragocjenosti. (Prilog 1.)
Kako je značaj miraza tokom 14. stoljeća rastao, tako se on i novčano smanjivao.
Stoga novčano davanje ugarskog kralja u ovom visokom iznosu zavređuje osobitu
pažnju, posebno kada se uzme u obzir da udaja, trgovački rečeno, mnogo košta. Veliki iznos koji je Ludovik bio spreman izdvojiti kako bi na zadovoljavajući način
udao kćer svoga budućeg punca, ne treba olako prihvatiti za činjenicu. Ona mnogo
više govori o tada važećim političkim odnosima na relaciji između bosanskog bana i
ugarskog kralja, u koje na ovom mjestu nećemo dublje zalaziti.
Клапиш-Зибер, “Жене и породица”, 313.
Women in Medieval Society, (ed. Susan Moscher Stuard), University of Pennsylvania, Philadelphia,
1993, 4; Women and Power in the Middle Ages, (ed. Mary Erler, Maryanne Kowaleski), University
of Georgia Press, Athens, 1988, 130.
49
Od 12. stoljeća značajno se povećao iznos miraza i on je postepeno počeo da dobiva na značaju
prilikom sklapanja braka. Već u 14. i 15. stoljeću on je predstavljao “najvažnije davanje” i bio temelj
imovinskog odnosa između supružnika. Ova praksa posebno snažno se osjeća na prostoru gdje se
izrazitije sprovode odredbe rimskog prava, Клапиш-Зибер, “Жене и породица”, 305-306.
50
“Nun hat sie ain stattlich Zugelt gehabt, nämlich 10 000 £ Ungarisch, zur selbigen Zeit wohl so vil oder
villeicht mehr gewest, als jez 100 000 sein möchte” HS J 1 48c, fol. 195; Thallóczy je svojevremeno,
oslanjajući Cibrariovom mjerilu, izračunao 24-struku vrijednost Thallóczy, “Prilozi k objašnjenju
izvora”, 24. (= “Bruchstücke aus der Geschichte”, 314.)
47
48
• 117 •
nedim rabić
Prilog 1: Miraz Marije,
Izvod iz hronike Oswalda Gabelkovera (HS J 1 48c, fol. 345)
• 118 •
Pošto se u ovom slučaju radi o jedinstvenom podatku o ličnim stvarima jedne žene
iz vladajuće dinastije, neki historičari su se njime služili kako bi dopunili kulturne i trgovinske veze Bosne sa zapadnoevropskim ekonomskim centrima sredinom 14. stoljeća.51 Iako ne sporimo takvu mogućnost, smatramo da se na osnovu Marijinog miraza
te veze teško mogu dokazati, upravo iz činjenice što je ona otpraćena sa budimskog,
a ne bosanskog dvora.52 Stoga bi porijeklo navedenih predmeta, zajedno sa novčanim
prilogom, trebalo tražiti prije u Ugarskoj, a ne u Bosni, iako ne odbijamo mogućnost
da se u listi nalaze i pojedine stvari koje je Marija ponijela sa sobom iz Bosne.
Društveni i politički život u grofoviji
Kako je ovim brakom Marija u hijerarhijskom smislu deklasirana, smatramo da
je s druge strane ona uživala određene beneficije, odnosno neuobičajene slobode
za ženu toga doba. Krajem srednjeg vijeka trend je išao ka razvlašćivanju žene jer
su one mirazom istisnute s očevine (u korist braće) koja im po teoriji pripada. Ona
vremenom gubi pravo da potpuno raspolaže svojim imanjem kojeg je donijela sa
sobom u bračnu zajednicu, kojeg čak i kao udovica ne može zavještavati po svojoj
volji. Međutim, u slučaju Marije zatičemo znatno drugačije okolnosti. Na prostoru
helfenštajnske grofovije ona se ističe u mnogo autonomnijoj ulozi nego je to slučaj
kod drugih žena sličnog društvenog staleža. Razloge za ovakav njen položaj vidimo
u hijerarhijskoj prednosti u odnosu na muža i njenoj ličnoj sposobnosti da iz takvog
položaja stekne za sebe veoma komforan položaj.53
Kako se iz izvornih podataka vidi, Marija je nedugo nakon vjenčanja počela da
pokazuje aktivnu inicijativu u političkom i društvenom životu grofovije. Već 1356.
godine mlada helfenštajnska grofica je utjecala na svog supruga da uđe u proceduru
podjele grofovije, jer je do tada njome zajednički upravljao sa svojim mlađim rođakom
Ulrichom (u historiografiji poznatim pod imenom Ulrich Mlađi).54 Spomenute godine izvršena je podjela posjeda na dva jednaka dijela, s tim što su Marijinom suprugu
pripala značajnija mjesta kao što su Helfenstein, Wiesensteig i Geislingen.55 (Slika 4)
nđelić, “Doba srednjovjekovne bosanske države”, 471-473, 547-548; Lovrenović, Na klizištu
A
povijesti, 450, 557, 675.
52
Gabelkover kaže “gwiß das sie (...) uß Ungarn herauf gebracht ist worden.” HS J 1 48c, fol. 172.
53
Slične primjere nalazimo u Francuskoj i Engleskoj, vidi Linda E. Mitchell, Family life in the Middle
Ages, Greenwood Press, Westport, Connecticut • London, 2007,139.
54
Vidi, Kerler, Geschichte der Grafen von Helfenstein, 55-56.
55
Pored navedenih mjesta Ulrichu Starijem su pripale i naseobine: Hiltenburg, Spitzenberg,
Westerheim, Hofstett-Emerbuch, Rogensteig, Altenstadt, Deggingen, Türkheim, Sontbergen,
Stubersheim, Schalkstetten i dr., dok je njegov imenjak dobio jugoistočni dio grofovije sa
spomenutim mjestima: Giengen, Heidenheim i Blaubeuren i dr. Ulmisches Urkundenbuch, II/1,
439-440; Up. Heinrich Friedrich Kerler, Urkunden zur Geschichte der Grafen von Helfenstein,
Verlag der Stettin’schen Buchhandlung, Ulm, 1840, 11.
51
• 119 •
nedim rabić
Slika 4: Opsada tvrđave Helfenstein 1552. godine (pogled sa zapadne strane), suvremeni crtež
Ovom posljednjem gradu Ulrich je 1367. godine uveo jednu vrstu statuta pomoću
kojeg je definiran zakonodavni sistem.56 Kao odani pristalica cara Karla IV, za kojeg je
učestvovao u većem broju ratova, uspio je svoj posjed i proširiti.57 O dobrim odnosima
sa carom svjedoči i veliki broj povelja u kojima je Ulrich navođen u popisu svjedoka.58
Marija i njen suprug su se isticali raznim donacijama koje su se odnosile na gradnju i održavanje vjerskih objekata, kao i izdašnim poklonima koje su uručivali “za
spas duše”. Među objekte posebne namjene izdvaja se hospicij, kojeg su 1364. godine
podigli u Wiesensteigu.59 U Deggingenu i Reichenbachu su 14. oktobra 1361. zajedno donirali 9 Jaucharten (mjera za zemljišni posjed u južnoj Njemačkoj) obradivog zemljišta.60 Pored spomenutih donacija u kojima je učestvovala Marija, Ulrich
je između 1350. i 1370. u mnogim dokumentima navođen kao donator. Ove donacije su bile finansijski veoma iscrpljujuće, ali su se carevom naklonošću lako mogle
kompenzirati. Međutim, nakon smrti Ulricha, posjed se počeo poput kule od karata
rušiti. Unatoč ogromnim finansijskim restrikcijama u kojima se Marija našla, ona je
ipak pronalazila način da crkvenim ustanovama udjeli značajnija sredstva.61
Kerler, Urkunden zur Geschichte, 14-19; Stälin, Beschreibung des Oberamts Geislingen, 151.
58
59
Burkhardt, “Maria von Bosnien”, 46. Ova građevina još uvijek stoji u ovom gradiću, a na njoj se
nalazi i natpis u čast njenim donatorima.
60
“Ir übergabe auch noch daß jars [1361] donnerstag vor S. Gall tag mit beteilligung seiner gmahelin fr
Maria geborener Herzogin zu Boßna dem hailigen zu Detbingen(!) fünf jauchar ackern und 4. jauchar
ackerns zu Reichenbach gelegen (...) samt dem klainen Zehnten zu Hausen an der Fils.” HS J 1 48c, fol. 173v.
Up., Schön, “Die Gräfin Maria von Helfenstein, 83; Burkhardt, “Maria von Bosnien”, 45.
61
Pred kraj života, 1400. godine Marija je župnoj crkvi sv. Marije u Geislingenu uručila značajnu
donaciju za altar i novac za kapelana crkve, Stälin, Beschreibung des Oberamts Geislingen, 127.
Vidi i Diakonus. Klemm, “Die Stadtkirche in Geislingen”, Württembergische Viertelsjahrhefte für
Landesgeschichte, Jahrgang I, Stuttgart, 1878, 114.
56
57
• 120 •
S obzirom na položaj i ugled koji je uživao kod rimsko-njemačkog cara, Marijin
suprug je bio primoran da često putuje. Frekventna destinacija bio je dvor u Pragu. Prema dostupnim podacima izvjesno je da se Marija nerijetko nalazila u pratnji
muža prilikom ovih i sličnih putovanja.62
Finansijska nestabilnost imala je kao rezultat činjenicu da su se od šest sinova,
njih trojica posvetila duhovnoj službi, a od preostale trojice samo se jedan oženio.
Smatramo ovu pojavu direktnom mjerom njihove majke koja je nastojala, nakon
muževe smrti, izbjeći dodatno rasparčavanje posjeda.
Rođenje “dobrih i zdravih” nasljednika predstavljao je veliki izazov u vremenu
kojem smrt nanosi teške i česte udarce. Iz braka Ulricha i Marije rodilo se šest sinova: Friedrich (r. 1357), Ludwig, Wilhelm, Konrad, Ulrich i Hans, i tri kćerke:
Agnes, Beatrix i Maria.63 Nakon smrti Ulricha 1372. godine njegov sin Konrad (u.
1402.) je preuzeo upravu nad grofovijom.64 Njemu se kasnije pridružio i Friedrich
kada je postao punoljetan. (Slika 5)
Slika 5: Sjednica vijeća koju sazvao grof Eberhards od Württemberga, 16. stoljeće,
Kopija izgubljene slike (Tafelgemälde) iz sredine 15. st., Grof Friedrich von Helfenstein
se nalazi s lijeve strane crkvenog lica u crnoj odjeći
(© Landesarchiv Baden-Württemberg, WLM Inv. Nr. 2735)
HS J 1 48c, fol. 178v; Schön smatra izvjesnog Johanna mogućim “najstarijim” sinom ovog para,
Schön, “Die Gräfin Maria von Helfenstein, 83.
64
Kerler, Geschichte der Grafen von Helfenstein, 63; Detaljniji opis događaja koji su doveli do
Ulrichove smrti donosi, Carl Reichard, Geschichte der Kriege und der Bürgerbewaffnung Ulms von
ätesten bis auf die jetzigen Zeiten, Druck un Verlag von I. D. Wagner, Ulm, 1832, 25-26. s razlikom
što on kao datum njegove smrti navodi 1. maj 1373. godine.
62
63
• 121 •
nedim rabić
Na Ludwiga se nije moglo računati jer se on već ranije opredijelio za duhovnu
službu, a 1382. godine postao je kao veoma mladi zaređenik kaločki nadbiskup, što
bi se moglo objasniti Marijinom vezom sa ugarskim dvorom. Prema podacima do
kojih je došao Lajos Thallóczy izvjesno je da je Ludwig bio i najstariji od Marijinih
i Ulrichovih sinova.65 Kao veoma mlad stigao je na ugarski dvor gdje je, uz kraljevu
pomoć izgradio uspješnu karijeru. Prije nego je postao nadbiskup Kalocze, ugarski
kralj Ludovik je sa svojom ženom, kraljicom Elizabetom – Ludwigovom tetkom
– pokušao preporučiti svoga imenjaka papi Urbanu, frijulskim gradovima i gradu
Udineseu za patrijarha u Akvileji.66 Do svoje smrti 1393. godine, Ludwig se redovno
nalazio u svojstvu svjedoka na poveljama ugarskog kralja.67
Nakon smrti Ulricha 1372. nastaje prijelomno razdoblje kuće Helfenstein. Od
ranije akumulirani dugovi postali su pretežak teret njegovim nasljednicima. Vjerovatno nije slučajnost što su iste godine, njegova dvojica sinova Friedrich i Konrad,
zbog duga od 37.000 ugarskih forinti morali veći dio svog posjeda založiti gradskoj
općini susjednog Ulma. Unutar ovog zemljišta se nalazio i posjed koji je Marija trebala da dobije u nasljedstvo.68 Pošto i nakon četrnaest godina nisu uspjeli isplatiti
zalog, bili su prinuđeni da 1396. godine polovinu imanja ustupe gradu Ulmu, kako
bi sačuvali barem dio svoga nekada velikog posjeda.69 Mada iz dokumentarne građe
ne vidimo koju je ulogu imala Marija tokom ovih događaja, iz regesti koje je svojevremeno objavio Lajos Thallóczy, izvjesno je da njena uloga nije bila zanemariva.70
Stoga nije slučajno što je u okolini Ulma preživjelo predanje koje su, zabilježili
hroničari Felix Fabri (1438/1439-1502) i Martin Crusius (1526-1607). Prema njihovoj interpretaciji, Marija je nakon podjele posjeda 1396. godine nazvala stanovnike Ulma svojim sinovima, jer su oni, preuzevši posjede koji su joj pripadali, postali
njeni nasljednici.71
rema Gabelkoveru, Marijin i Ulrichov sin Ludwig je dobio ime po ugarskom kralju. S obzirom
P
na dalju karijeru Ludwiga nije bezrazložno i prihvatiti ovu, prema svemu sudeći, pretpostavku
helfenštajnskog hroničara.
66
67
On se navodio kao Lodouico Colocensi, a jendom i kao Lajos Elefanty, vidi: DL 52571
(12.12.1387.); DL 30301 (28.03.1388.); Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. XVI, JAZU, Zagreb, 1976, 354, 356, 365, 436, 468, 473, 474.
68
69
Povelja objavljena kod Kerler, Urkunden zur Geschichte, 23-33.
70
Thallóczy, “Prilozi k objašnjenju izvora”, 25-26. (= “Bruchstücke aus der Geschichte”, 315-316.).
71
“ Venditione porro Helffenstainia facta: comitissa Helffenstainensis (...) Ulmenses appellare solebat filios suos. Quare? Quia ipsi (inquit illa) nostri haredes erunt.” Martin Crusius, Annales Suevici,
Francoforti, 1596, 322. Vidi i prijevod ovog djela na njemački jezik koji je izdao Johann Jacob Moser, Schwäbische Chronick, Zweyter Band, Frankfurt, 1733, 12. Izvorni rad Felixa Fabrija, pod naslovom Descriptio Sueviae objavljen je kao Historia Suevorum u knjizi koju potpisuje Melchior Goldast, Suevicarum rerum scriptores aliquot vetere, partim primum editi, Francoforti, 1605, 254-255;
65
• 122 •
Smrt
Posljednje godine života Marija je provela u dvorcu Bühringenu iznad Überkingena. Ovaj posjed ona je dobila na korištenje prema svom pravnom statusu udovice,
koji joj prema bračnom ugovoru pripada. Za razliku od njenog rođenja i porijekla,
datum njene smrti je poznat, to je 27. april 1403. godine.72 Marija je, pod uslovom
da je rođena iz jednog od brakova Stjepana II, u trenutku smrti imala između 55 i
70 godina. Pokopana je najvjerovatnije u crkvi u Überkingenu. Na njenom grobu
nalazio se veći nadgrobni spomenik na kojem je postojao natpis, ali koji se, bilo fizičkim ili vremenskim oštećenjem, još sredinom 16. stoljeća nije mogao nazrijeti.73
Historičar Kerler je sredinom 19. stoljeća u svojoj knjizi koja obrađuje historiju grofova od Helfensteina objavio ovaj natpis, ali nažalost nije naveo šta je koristio kao
izvor. Za razliku od Lajosa Thallóczyja, priklanjamo se uvjerljivijem mišljenju Georga Burkhardta da se u ovom slučaju ne radi o grobnom natpisu. U prilog toj tezi
ide i činjenica što je sam tekst predug za namjenu nadgrobnog natpisa. Ali i opširno
navođenje dobročinstava učinjenih crkvi i njenim institucijama, odudara od uobičajene forme tekstualnog prikaza na grobu.74
Historijski dokumentiran je Marijin testament kojeg je objavilo više autora.75
(Prilog 2.). Na osnovu njega se mogu prepoznati pojedinačne stvari koje su bile dio
njenog miraza, koje se nakon njene smrti ostavljaju drugim ličnostima. Ove ličnosti
čine osobe od povjerenja i pripadaju njenom užem krugu.
Tradicija i reputacija
Posebna vrsta obavještenja o bosanskoj princezi Mariji je tradicija koja je u okolini Geislingena živa i nakon više od šest stojeća. Stoga je Theodor Schön krajem 19.
stoljeća mogao zabilježiti i predanje o bosanskoj vojvotkinji koje glasi: “Sie hat uns
Sličan navod se nalazi i kod Christofo Besoldo, Discursus politicus de incrementis imperiorum eorumque amplitudine procurandâ, Argentorati, 1623, 46.
72
Prema T. Schönu (Schön, “Die Gräfin Maria von Helfenstein”, 86) i G. Burkhardtu (Burkhardt, “Maria
von Bosnien”, 50) datum smrti je 27. april, a ne kao što je mislio O. Gabelkover 28. mart, kojega slijedi i
L. Thallóczy, , “Prilozi k objašnjenju izvora”, 29. (= Bruchstücke aus der Geschichte”, 318.)
73
Gabelkover o tome kaže slijedeće: “(...) ist [Marija op. N.R.] zu Ueberkingen begraben. Gleichwol jeziger
Zeit weder Stain noch Tafeln oder ainiche Anzaigung Begrebnus inn derselbigen Kirchen mehr vorhanden
sind”, prema Schön, “Die Gräfin Maria von Helfenstein”, 86.
74
G. Burkhardt spori da se ovaj tekst nalazio na njenom grobu, ali zapravo ne negira izvornost teksta,
kojeg pripisuje Georgu Pluntheru iz Kirchheima. Ovaj kapelan je 1418. godine u svom proznom
djelu spomenuo Mariju riječima: “mir sait min Frow Fraw Maere [Marija op. N.R.] Herzogin von
Helfenstain”, prema Burkhardt, “Maria von Bosnien”, 49.
75
HS J 1 48c, fol. 346v; Schön, “Die Gräfin Maria von Helfenstein”, 86; Thallóczy, “Prilozi k
objašnjenju izvora”, 26-27. fus. 3 (= “Bruchstücke aus der Geschichte”, 316-317. fus. 3); Burkhardt,
“Maria von Bosnien”, 49-50.
• 123 •
nedim rabić
Prilog 2: Testament Marije,
Izvod iz hronike Oswalda Gabelkovera (HS J 1 48c, fol. 346v)
• 124 •
das Steinle geben, Gott geb ihr das ewige Leben!”76 Navedeno usmeno predanje se
odnosi na zemljište koje je Marija darovala kao “Allmand” (jedna vrsta zajedničkog
vlasništva), koje je narod zvao “Steinle”. Ova donacija je putem usmenog predanja
ostala u memoriji stanovnika ove oblasti koji je se sjećao kroz molitvu.
Često citirana hronika Oswalda Gabelkovera nosi i teret vremena i okolnosti u
kojima je nastala. To posebno dolazi do izražaja oko odgovornosti, koja se pripisivala Mariji za propast kuće Helfensteina. Naime, rod Helfensteina došao je do vrhunca
slave sredinom 14. stoljeća, upravo u vrijeme Marijinog supruga Ulricha. A koincidencija je da su se posjedi ovog grofa, ali i njegovih manje utjecajnih rođaka, nakon
vjenčanja Marije i Ulricha počeli osipati. Upravo ta podudarnost bila je presudna u
tome da legenda o Marijinoj krivici iz Gabelkoverove hronike uđe u historiografiju,
gdje se održala do 20. stoljeća. Kasnija istraživanja su pokazala da su uzroci finansijske propasti kuće bili mnogo složeniji i usko povezani sa tadašnjim općim društvenim odnosima, jačanjem gradova i gradskih općina, te na kraju lošom ekonomskom
politikom Ulricha i njegovih prethodnika.77
Postoji niz razloga zašto je upravo Marija postala ozloglašena figura kojoj je hroničar Gabelkover pripisao propast uglednog roda. Na jednom mjestu u hronici Gabelkover kaže kako je “ovakav brak donio više štete ovom rodu, nego koristi, ali je
to i uobičajeno u neravnopravnih brakova (...) potrebno je mnogo sreće kada se ženi
iznad vlastitog staleža”.78 Pored toga Gabelkover joj je pripisao i rasipan stil života, u
kojem je i vlastite “kćerke odgojila”.79
Druga polovina 16. stoljeća, u kojoj je Gabelkover pisao svoju hroniku, na području virtemberške regije obilježena je nemirima koji su direktna posljedica tzv.
njemačkih seljačkih ratova u vrijeme reformacije.80 Ovaj period je i karakterističan po “lovu na vještice” u kojem se snažnim ženskim društvenim ličnostima, poput Marije, davala negativna reputacija. Grof Rudolf (u. 1601), jedan od kasnijih
potomaka Ulricha i Marije, i finansijer Hronike koju je pisao Gabelkover, imao je
Burkhardt, “Maria von Bosnien”, 52-57.
78
“Doch hat solcher Heyrat disem Gschlecht vil mehr Schaden, als Nuzen gebracht, wie dann gmainlich ode
doch gar offt in den ungleichen Heyraten zu geschehen pflegt. Dann sie [Maria op. N.R.] nicht allain für
ir Person sich gar stattlich und wohl fürstlich gehabt, sondern hat auch ihre Töchtern also uffgezogen und die
nicht ringer austeuern wöllen, als sie selb ußgesteurt worden. Das ist nuhn bey Lebzeiten irs Herren [Ulricha
op. N.R.], als der inn ain großen Thun und beii Kayserlicher Majestät in sondern Gnaden und Ansehen
wol hingangen. Als aber der gut Herr umkommen -, sich hin und wider große Schulden gefunden haben, da
hat sich erst je lenger je mehr erzaigt und befunden, das vil Glück darbey seyn muß, wo man über sein Stand
heyraten wel.” HS J 1 48c, fol. 172-172v.
79
“(...) sondern hat auch ihre Töchtern also uffgezogen und die nicht ringer austeuern wöllen, als sie selb
ußgesteurt worden (...)” HS J 1 48c, fol. 172.
80
Wolfgang v. Hippel, Die Beuernbefreiung im Königreich Württemberg, Band I, Darstellung, Harald Boldt Verlag, Boppard am Rhein, 1977, 213.
76
77
• 125 •
nedim rabić
stričevića Schweickharta (1539-1599) koji je u jednom iluminiranom rukopisu prikazan kako 1583. godine pali 20 žena optuženih za vještičarenje. (Slika 6) U takvoj
atmosferi, koja je bila pogoršana sve većim slabljenjem roda – jer 1627. umire, već
znatno osiromašeni, njihov posljednji potomak po muškoj liniji – tragalo se za ličnošću kojoj se bezbolno mogla prišiti krivica za situaciju u kojoj se našla grofovija krajem 16. stoljeća. Kroz prizmu tih događaja hroničar je, vjerovatno i na tragu tadašnje
porodične tradicije, u Mariji našao najpozvaniju ličnost, upravo iz razloga što su se u
njeno vrijeme desili prethodno opisani prijelomni događaji, obilježeni rasparčavanjem
i gubitkom posjeda. Svakako je u takvim okolnostima lako bilo naći krivicu u ženi,
pored toga još i “strankinji” – koja je dolaskom u grofoviju igrala značajnu ulogu – za
propast nekada uglednog roda čija se loza može pratiti unazad do sredine 9. stoljeća.
Slika 6: Grof od Helfensteina spaljuje 26. septembra 1583. godine u Weissensteinu
20 žena pod optužbom da su vještice, isječak iz rukopisa, crtež u boji 10,4 x 16,5 cm
(© Zentralbibliothek Zürich, INVNR: Ms F 31, Bl 151r)
Napomenimo na kraju, da danas u Geislingenu postoji ulica Marije od Bosne, a u
njenu čast se redovno održava mjuzikl pod nazivom “Marija od Bosne – vjenčanje i
jedan smrtni slučaj”. Na taj način je i nakon više od 600 godina uspomena na Mariju
u ovom njemačkom gradiću ostala živa.
Zaključak
Na prethodnim stranicama izraženo je nastojanje da se uz ponovno pretresanje
izvorne i suvremenije literarne građe, uglavnom nepoznate domaćoj akademskoj
javnosti ukaže na značaj, pomalo zaboravljene, snažne ženske figure bosanskog ali i
njemačkog srednjeg vijeka. Udajom sa helfenštajnskog grofa Ulricha, Marija se nije
samo udaljila od svoje domovine, ona je time, skoro u potpunosti, nestala i iz domaće historiografije.
• 126 •
Pošto je veoma dobar i opširan rad Lajosa Thallóczyja s kraja 19. stoljeća bio
posljednji pokušaj u domaćoj historiografiji da se o vojvotkinji Mariji napiše cjeloviti osvrt smatrali smo potrebnim da nakon višedecenijske historiografske šutnje
rehabilitiramo njegov napor kojeg smo osnažili, a djelomično i revidirali, osvrtima
Theodora Schöna i Georga Burkhardta. Kritičkom analizom radova spomenutih
autora ali i brojnih drugih, te izvornih obavještenja koji su nam bili dostupni, došli
smo do saznanja koje smo u veoma sažetom obliku ovdje izložili. Skrećemo pažnju
da smo obilato koristili hroniku Oswalda Gabelkovera, koju je Thallóczy posljednji
koristio prije više od 120 godina. Iz nje smo donijeli veći broj izvoda. Stoga ovaj rad
nema namjeru da se iscrpno osvrće na život bosanske vojvotkinje Marije, nego prije
da pokuša rasvijetliti one aspekte njenog života koji su do sada bili najmanje poznati
i najviše problematizirani.
Shodno problematici, najviše prostora posvećeno je Marijinom porijeklu. Za razliku od prethodnih osvrta, u ovom radu iznesena je pretpostavka da je Marija kći
bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, te da nikako nije mogla biti kći njegovog
oca Stjepana I, kako je u historiografiji pretežno prevladavalo stremljenje. Urađen
je i osvrt na njeno vjenčanje, ali i na život obilježen političkim i društvenim angažmanom u Njemačkoj. Dovedena u neugodan položaj nejednakog bračnog spoja,
Marija je bila suočena sa raznim izazovima i dužnostima u grofoviji. Nakon smrti
njenog muža Ulricha 1372. godine, isticala se kao vodeća figura grofovije iako su
njeni sinovi, u skladu sa nasljednim pravom, postepeno počeli da preuzimaju vodeću ulogu. Zahvaljujući brojnim njemačkim arhivskim izvorima moguće je nešto preciznije ocrtati njen društveni život prožet čestim i izdašnim donacijama crkvenim
ustanovama. Rodila je ukupno devetero djece, šest sinova i tri kćeri. Umrla je 1403.
godine. Pokopana je najvjerovatnije u grobnoj kapeli u Überkingenu, ali se njenom
grobu zameo trag. Na njemu je navodno stajao natpis, kojeg smo s obzirom na dužinu i karakter teksta, negirali kao takvog. Naposlijetku, smo pokušali dati odgovor
na pitanje zbog čega je Marija od hroničara Gabelkovera, a za njim i mnogih drugih
autora, etiketirana kao glavni krivac za propast kuće Helfenstein.
Naučno-historijski gledano, Mariji ...von Bosnien (kako se često potpisivala) pripada mnogo značajnije mjesto nego joj je domaća historiografija do sada priznavala.
Njena dugotrajna i solidno dokumentirana aktivnost, dopušta da se i u naredno vrijeme očekuju novi historiografski pristupi o ovoj temi.
• 127 •
nedim rabić
Nedim Rabić
Maria …von Bosnien: Bosnian Dutchess – German Countess
Summary
Re-examining of source material and contemporary literature, mainly unknown
to the domestic academic public, we emphasized the significance of a somewhat
forgotten, strong female figure of Bosnian but also German Middle Ages. With her
marriage to the Helfenstein Count Ulrich, Marija did not only move away from her
homeland but also completely vanished from domestic tradition and historiography.
Since L. Thallóczy’s good and detailed article from the end of the 19th century
was the last attempt in domestic historiography to give a complete review about
Duchess Marija, we considered it necessary to rehabilitate his efforts after a
historiographic silence of many decades. We strengthened it and partly refreshed
it with the reviews of T. Schön and G. Burkhardt. With a critical analysis of papers
of these two mentioned authors and numerous others and on the basis of source
reports which were available to us, we came to the discovery which we presented here
in a very short form. We stress that we largely used the chronicle of O. Gabelkover
which for the last time was used by Thallóczy 120 years ago. A great number of
our abstracts derive from it. Therefore, this paper does not aim to comprehensively
review the life of the Bosnian Duchess Marija, but rather to disclose those aspects of
her life which were less known and mostly problematized. In this sense, for the full
understanding, we will consult the cited articles and complete the knowledge of this
unique figure of Bosnian history.
According to the problem, the greatest attention is devoted to Marija’s origin.
Compared to earlier reviews, we make a strong assumption that Marija was the
daughter of the Bosnian Ban Stjepan II Kotromanić and by no means the daughter
of his father Stjepan I, as this opinion prevailed in historiography. We reviewed her
wedding, but also her life that was marked with political and social engagement in
Germany. Brought to an uncomfortable position due to the unequal marital bond,
Marija was faced with different challenges and duties in the county. After the death
of her husband Ulrich in 1372, she became the leading figure of the county, even
though her sons, according to the succession law, gradually assumed the leading role.
By the virtue of numerous German archival sources it is possible to precisely outline
her social life imbued with frequent and generous donations to church institutions.
She gave birth to nine children, six sons and three daughters. She died in 1403. She
was buried in the sepulchral chapel in Überkingen, but there is no trace of her grave
today. Allegedly, there was also an inscription on her tombstone, but because of the
dubious length and character of the text we deemed it as inauthentic. Finally, we
• 128 •
attempted to provide an answer to the question why Marija was labelled as the main
culprit for the destruction of the house of Helfenstein by the chronicler Oswald
Gabelkover, and after him by many other authors.
Looking at it from a scientific and historical point, Marija… von Bosnien (as
she frequently signed documents) deserves a more significant place than domestic
historiography recognized it until now. Her long and well-documented activity,
allows us to expect new historiographic approaches to this subject in future.
• 129 •
929 Ana od Švidnice
amer sulejmanagić
“Anna de Bosna de Regno Dalmacie” – Ana od Švidnice
(1339-1362)
•
Abstrakt: Praška katedrala je značajan izvor za povijest srednjovjekovne Bosne. Tamo
se nalazi i reljef bista Ane od Švidnice s pripadajućim natpisom u kojem se u okviru Aninog
naslova spominju Bosna i Kraljevstvo Dalmacija. Autor razmatra pitanje porijekla naziva
tih dvaju zemalja u Aninoj tituli iz tri gledišta: realnih rodbinskih veza, naslova ugarskih
vladara i slavenske tradicije vezane za kuću Luksemburg u koju se Ana udala.
Ključne riječi: Bosna, Češka, Ugarska, Prag, Kotromanići, Luksemburgovci
Abstract: The cathedral of Prague is a significant source for the history of medieval
Bosnia. It houses a relief bust of Anna of Schweidnitz with the corresponding inscription
where within Anna’s title Bosnia and the Kingdom of Dalmatia are mentioned. The author
considers the origin of the names of these two lands in Anna’s title from three aspects: real
blood relations, the titles of Hungarian rulers and the Slav tradition linked to the Luxemburg house where Anna was married to.
Key words: Bosnia, Bohemia, Hungary, Prague, the Kotromanić dynasty, dynasty of
Luxembourg
Uvod
U triforiju katedrale sv. Vida u Pragu nalazi se reljef bista Ane od Švidnice (*1339
†1362) treće žene cara Karla IV i majke Vaclava (Vencela) IV češkog i rimskog
(njemačkog) kralja. Iznad njene biste je natpis koji glasi: “Anna de bosna. de regno /
dalmacie. mater domini / Wenczeszlai. regis. romanorum / et boemie”.1 Lijevo od Anine
glave je grb Švidnice (crveno-crni orao na srebreno-zlatnom štitu), a desno je grb
Svetog rimskog carstva (crni orao na zlatnom štitu).2
1
2
August Ambros, Der Dom zu Prag, Prag, 1858, 222.
Ant. Podlaha – Kamil Hilbert, Metropolitni chrám Sv. Víta v Praze, Praha, 1906, 108.
• 131 •
amer sulejmanagić
Carica Svetog Rimskog carstva
Anini roditelji su vojvoda Henrik II od Švidnice-Javora (Schweidnitz-Jauer) iz šleske
grane dinastije Pjastovaca i Katarina Ugarska, kćer kralja Karla Roberta. Anin je otac
umro kada je imala četiri godine pa je brigu o njoj preuzeo stric Boleslav II. Obrazovanje
je stekla u Višegradu u Ugarskoj. Kada je imala 11 godina zaručena je za Vaclava (Vencela) novorođenog sina i nasljednika tada još kralja Karla IV. Nakon Vaclavljeve smrti
(1351) i smrti njegove majke Ane Falačke (Karlova druga žena, *1329 - †1353) Karlo
IV je zaprosio sinovljevu zaručnicu za sebe u sklopu strategije stjecanja kontrole nad susjednim zemljama. Anin ujak (polubrat njezine majke) ugarski kralj Ljudevit I se kao sin
Elizabete Poljske odrekao svoga prava na Švidnicu u korist kuće Luksemburg pomažući
tako svojoj sestrični. Ana se kao unuka ugarskoga kralja Karla I udala 1353. za tadašnjeg
njemačkog kralja, a od 1355. godine i cara, Karla IV nakon dispenze pape Inocenta VI
zbog bliskog srodstva između mlade i mladoženje. Njenom vjenčanju je prisustvovao
u svojstvu svjedoka i njen ujak, ugarski kralj Ljudevit I. U julu 1353. Ana je u Pragu
okrunjena za češku kraljicu, a u februaru 1354. godine u Ahenu za njemačku. Zajedno sa
svojim suprugom je 5. aprila 1355. godine u Rimu okrunjena kao carica Svetog rimskog
carstva. Ana je 1358. godine rodila kćer Elizabetu, a u februaru 1361. u Nürnbergu prestolonasljednika Vaclava koga su krstila tri nadbiskupa. Okrunjenje svoga sina Ana nije
dočekala. Umrla je na porodu 11. jula 1362. u 23. godini.
Anina bista i natpis
Anina se bista nalazi u triforiju praške prvostolnice zajedno s još 20 bista među
kojima su, osim onih koje predstavljaju nadbiskupe, kanonike i graditelje katedrale,
i biste pripadnika luksemburške dinastije, pa i Karla IV, te Vaclava IV. Od svih bista
samo šest predstavljaju ženske osobe. Natpisi iznad četiri od njih govore o prikazanim osobama kao o kraljicama: kao kraljice Češke i Rimljana opisane su Blanka
Valoa (1. žena Karla IV), Ana Falačka (2. žena Karla IV), Johana Bavarska (žena
Vaclava IV), a kao kraljica Češke Elizabeta Přemislova (majka Karla IV). Niti jedna
od prve dvije Karlove žene nije rodila nasljednika koji je sjeo na tron. Ostale dvije biste predstavljaju 3. i 4. ženu Karla IV (jedine dvije koje su rodile carske nasljednike):
Anu od Švidnice – majku Vaclava IV i Elizabetu Pomeransku – majku Sigismunda
Luksemburškog. Natpisi iznad bista ovih žena uopće ne govore (niti Anin niti Elizabetin) o njima kao o caricama ili kraljicama: Anna de bosna * de regno dalmacie *
mater domini wenczeslai * regis * romanorum et boemie; odnosno: Elizabet de stetina3 filia ducis bohuslai * mater sigismundi regis * ungarie et marchionis brandeburgesi
* Iohanis duc(is) Gorliczenis et * Anne regine anglie. Izgleda da je važnije bilo naglasiti
njihove carske nasljednike nego njihove realne carske i kraljevske naslove.
3
čito grad Ščećin u Pomeraniji čije je prvobitno ime (od ranog XII. stoljeća) na pomeranskom
O
jeziku bilo Stetin odakle dolazi njemačko Stettin.
• 132 •
“anna de bosna de regno dalmacie” – ana od švidnice
Bosna i Dalmacija u Aninoj tituli
Naslov s natpisa iznad biste Ane od Švidnice: Anna de Bosna (ablativ) de Regno
Dalmacie (dativ) ... protumačiti ćemo kao: Ana od Bosne (zemlje koja pripada ili se
nalazi u) Kraljevstvu Dalmaciji, pa ćemo mu pristupiti u kontekstu formule: Dalmacija je kraljevina ugarske krune, a Bosna (iako kraljevina) pripada Kraljevini Dalmaciji; odnosno prema rangu tih triju kraljevina: 1. Ugarska; 2. Dalmacija; 3. Bosna.
Prostor srednjovjekovne Bosne je pripadao antičkoj rimskoj provinciji Dalmaciji pa
je srednjovjekovna zapadna recepcija tu provinciju Dalmaciju mogla poistovjetiti s
tadašnjom Kraljevinom Dalmacijom, a prema tome i Bosnu uvrstiti u njezin opseg.
Dalmacija i Bosna se kao kraljevine nalaze u naslovima arpadovskih ugarskih kraljeva od Kolomana (isprave iz 1102. godine, od kojih se krivotvorinom smatra ona u
kojoj je Bosna prvi puta spomenuta u tom kontekstu) do Andrije III, zadnjeg vladara
iz te kuće. I u ispravama kasnijih ugarskih kraljeva iz drugih dinastija oblik Rama označava Bosnu. Oblik Bosna se javlja kasnije kod Habsburgovaca i to ne u diplomatičkoj
građi nego u legendama pojedinih pečata i u opisima službene heraldike.
Od samih početaka Dalmacija figurira kao “dragulj u ugarskoj kruni” jer se, uz nekoliko najranijih izuzetaka do 1169. godine, u vladarskoj intitulaciji uvijek nalazi na
drugom mjestu odmah iza Ugarske, a prije Hrvatske, Rame i drugih zemalja. Arpadovići su bili ti koji su ujedinili dvije antičke rimske provincije Dalmaciju i Panoniju
i ostavili tragove svoga uspjeha u diplomatičkom i numizmatičkom materijalu. Naziv
Dalmacija se javlja u vladarskim naslovima, a Panonija na njihovom novcu od sv. Stjepana (1000-1038) do najmanje sv. Ladislava (1077-1095).4 Politika Arpadovića nije
bila usmjerena prema moru, pa Dalmacija svoje pravo, strateško, mjesto u ugarskoj
politici dobija kasnije pod Anžuvincima kojima je osim zbog rivaliteta s Venecijom
bila potrebna i za održanje veza i utjecaja u svojoj južnotalijanskoj postojbini. Tada
Dalmacija dobija od jednog ugarskog kralja svoj službeni grb – reljefni kameni grb
iz kastruma Ostrovica kao produkt reforme stanja Kraljevina Dalmacije i Hrvatske
krajem 1360. godine koju u Dalmaciji u ime Ljudevita I Anžuvinca provodi njegova
majka Elizabeta i iznosi njegova kraljevska prava (reformacione status regnorum Dalmacie et Croacie, nec non iurium nostrorum regalium extirpacione (!)...).5
Anu od Švidnice historiografija utemeljena na realnom obnašanju vlasti ne povezuje s Ugarskom, Dalmacijom i Bosnom. Ipak, treba imati na umu da i eventualne
pretenciozne intitulacije ostavljaju u spomenicima jednako stvarne tragove kao i one
koje su plod realnog obnašanja kraljevske vlasti. Početnoj formulaciji s natpisa i pitanju
porijekla naziva naših dviju kraljevina u Aninoj tituli pristupit ćemo iz tri pravca:
1. realna rodbinska veza Ane s bosanskom dinastijom Kotromanića;
4
5
Ladislaus Réthy – Günther Probszt, Corpus nummorum Hungariae, Graz, 1958.
(28. XII. 1360) Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Vol.
XIII, Zagreb, 1915, 86, 62.
• 133 •
amer sulejmanagić
2. naslov ugarskih kraljeva (i kraljica) koji su nosili brojni Anini srodnici i kretanje te titule među njenim prethodnicima;
3. slavenska tradicija vezana za kuću Luksemburgovaca u koju se Ana udala.
Slika 1: Natpis iznad biste (Poprsi v triforiu) Slika 2: Relief – bista Ane od Švidnice
Ane od Švidnice u katedrali sv. Vida u Pragu 6
u praškoj katedrali
(Peter Parler 1379. – 1386.) 7
Slika 3: Detalj relief – biste Ane od Švidnice u praškoj katedrali 8
Anina veza s Kotromanićima
Zajednički pra-pradjed Ane od Švidnice i Elizabete Bosanske (kćeri bana Stjepana II Kotromanića i žene Ljudevita I Ugarskog) bio je Kazimir I Kujavski. Elizabeta
se za Ljudevita udala 1353. godine, a manje od mjesec dana ranije Ana se udala za
Karla IV čemu je jedan od svjedoka bio upravo njezin ujak Ljudevit I. Tih je godina Ljudevit stjecao kontrolu nad Dalmacijom nakon što je od Knezova Bribirskih
preuzeo kastrum Ostrovicu kod Zadra. Politika ženidbenog stvaranja savezništava i
stjecanja zemalja donijela mu je Bosnu kao miraz. Realna vlast se poklopila sa starim
Podlaha – Hilbert, Metropolitni chrám Sv. Víta v Praze, 109.
Isto, 109.
8
Ferdinand Seibt, Kaiser Karl IV. Staatsmann und Mäzen. – Katalog der Ausstellung in Nürnberg
und Köln 1978/79, München, 1978, slika 13.
6
7
• 134 •
vladarskim titulama. Između nekadašnjih pretenzija i nove stvarnosti, barem u krugu anžuvinske i luksemburške kuće, nije bilo razlike. Bosnu, koju su dobili, mogli su,
kao i mnoge druge svoje posjede, međusobno dodjeljivati.
Rodoslovlje Ane od Švidnice i njezinih bliskih srodnika9
I.
. A. Kazimir I. Kujavski (∞ 2. brak) Konstanca Vroclavska
. B. Sjemomislav Kujavski (∞) Saloma Pomeranska
.
C. Kazimir II. Kujavski (∞) ???
.
D. E
lizabeta Kujavska “banica bosanska” (∞) ban Stjepan
II Kotromanić
.
E. E
lizabeta Bosanska* (∞) Ljudevit I Ugarski* (njegov 2. brak)
II.
. A. Kazimir I Kujavski (∞ 3. brak) Eufrozina Opolska
. B. Vladislav I Lokitek poljski kralj (∞) Hedviga od Kališa
.
C. Kazimir III Veliki
.
C. Elizabeta Poljska* (∞) Karlo I Ugarski* (njegov 3. brak)
.
D. Ljudevit I. Ugarski* (∞ 1. brak) Margareta* kći Karla IV (iz 1.braka)
.
C. Kunigunda Poljska (∞) Bernard od Švidnice
.
D. Henrik II od Švidnice (∞) Katarina Ugarska
"
E. Ana od Švidnice (∞) Karlo IV rimski kralj (njegov 3. brak)
-
D. Katarina Ugarska (∞) Henrik II od Švidnice
-
C. Karlo I Ugarski* (∞ 1. brak) Marija od Bitoma*
- B. Karlo Martel Anžuvinski* (∞) Klemencija Habsburška*
- A. Karlo II Napuljski (∞) Marija Ugarska
Put titule ugarskog kralja (i kraljice)
Naslov ugarskog, dalmatinskog, bosanskog itd. kralja (ili kraljice) nosili su, osim
onih navedenih u rodoslovlju, i brojni drugi Anini preci. Ne treba čuditi što se njime
raspolagalo slobodno i što su pojedine tamo pobrojane zemlje pripale i našoj Ani. Pradjed i prabaka Ane od Švidnice, Karlo Martel Anžuvinski i Klemencija Habsburška
9
Zvjezdicom su označene osobe koje su nosile titulu kralja ili kraljice Ugarske (te samim tim i Dalmacije i Bosne); kosim i pojačanim slovima su data imena osoba vezanih za Bosnu; a kosim i kosim
podvučenim zajednički preci
• 135 •
amer sulejmanagić
(Austrijska), su nosili titulu ugarskoga kralja i kraljice.10 Klemencija Habsburška je bila
kćer Rudolfa I – prvog habsburgovca na tronu kralja Njemačke. Sestra Klemencije
Habsburške Judita (Juta) Habsburška udala se za češkog i poljskog kralja Vaclava –
Vencela II i iz njihovog braka je potekao Vaclav – Vencel III, ugarski kralj od 1301.
do 1305. godine.11 Sestra Bernarda, djeda Ane od Švidnice, Juta od Švidnice udala se
za bavarskoga vojvodu Stjepana I brata Ota III Bavarskog (ili Bele V) ugarskog kralja (od 1305. do 1307) iz kuće Wittelsbach.12 Prva žena Ota III Bavarskog, Katarina
Habsburška, bila je sestra Klemencije Habsburške – žene Karla Martela Anžuvinskog.
Djed Ane od Švidnice je bio ugarski kralj Karlo I (Karlo Robert – sin Karla Martela
Anžuvinskog i Klemencije Habsburške).13 Karlova kćer Katarina Ugarska udala se za
Henrika II od Švidnice i iz tog braka potiče Ana od Švidnice. Sestra Anine prabake
Kunigunde Poljske bila je ugarska kraljica Elizabeta Poljska, žena Karla I (Karla Roberta) i majka ugarskog i (od 1370) poljskog kralja Ljudevita I Anžuvinca.
Slavenska tradicija kuće Luksemburg
Pitanju Bosna – Dalmacija u kontekstu natpisa iznad Anine biste pristupit ćemo
i u svjetlu realne, ali i fiktivne, slavenske tradicije vezane za kuću Luksemburgovaca,
čiji je bez sumnje najznačajniji vladar bio car Karlo IV muž Ane od Švidnice. Južnoslavenski katolički i protestantski protoilirizam 16. i početkom 17. stoljeća među
slavenske nacionalne heroje ubraja samo trojicu rimsko-njemačkih careva: Karla IV
i njegove sinove (Vaclava iz trećeg braka s Anom od Švidnice i Sigismunda iz četvrtog braka s Elizabetom od Pomeranije) – svi iz kuće Luksemburg.14 Ubrajanje careva iz kuće Luksemburg među Slavene ne iznenađuje s obzirom na njihovu vezanost
za Prag i zemlje Češke krune koje su im i davale moć. Osim njima vladali su još samo
svojom malenom baštinom (Luksemburg, Limburg i Brabant), te od 1373. godine
ništa većim Brandenburgom. Uostalom, i na novcu nizozemskog vojvodstva Gelre
s aversnom predstavom češkog lava (čiji se uticaj očituje i na velikom bosanskom
“ Karolus primogenitus illustris Jerosolimi st Sicilie regis, dei gracia Ungarie, Dalmacie, Croacie,
Gallicie, Rame ... Rex ...” (Napulj, 1. XII. 1292), Ivan Kukuljević Sakcinski, Arkiv za povjestnicu
jugoslavensku, knj. VII, Zagreb, 1863, 21, XV.
11
“Nos Wencezlaus dei gracia Boemie, Ungarie et Polonie rex...” (Prag, 28. VI. 1305. god.), M. Perlbach, Pommerellisches urkundenbuch, Danzig, 1882, 559, 563, 634, 640.
12
“Otto dei gracia Hungarie, Dalmacie, Croacie, Rame ... rex ...” (1306), Imre Nagy, Codex diplomaticus hungaricus andegavensis, I. kötet, Budapest, 1878, 117, 109.
13
“Karolus dei gracia Vngarie, Dalmacie, Croacie, Rame ... Rex ...” (3. IX. 1307), Nagy, Codex diplomaticus hungaricus andegavensis, I, 131, 124.
14
Vinko Pribojević, De origine successibusque Slavorum, Venetia, 1532; Adam Bohorič, Arcticae horulae
succisivae de Latinocarniolana literatura ad Latinae linguae analogiam accomodata, unde Moshoviticae, Rutenicae, Polonicae, Boemicae et Lusaticae linguae, cum Dalmatica et Croatica cognatio, facile deprehenditur, Wittembergae, 1584; Mavro Orbini, Il regno degli Slavi hoggi corrottamento detti Schiavoni, Pesaro, 1601, cit. prema: Zrinka Blažević, Ilirizam prije ilirizma, Zagreb, 2008, 110, 132 n. 53.
10
• 136 •
četverostrukom dukatu) Vaclav IV (ili možda Karlo IV) je tituliran samo češkom
titulom kao MA(I)ES(TAS) BOEMMELLENES.15
Ova među Slavenima prihvaćena legenda očito ima češko porijeklo i realno oslikava Sigismundovu nevinost u slučaju Jana Husa. “Iz naklonosti i ljubavi prema slavenskom narodu” je car Karlo IV u Zlatnoj buli zavjetovao nasljednicima izbornih
knezova učenje “slavenskoga jezika” te odredio da “ljudi slavenskog roda od tada
zauvijek na slavenskom jeziku obavljaju i slave službu Božju”.16
Legenda je utemeljena na stvarnom događaju. Godine 1348. (prema nekim autorima 1346) car Karlo IV je u novom praškom gradu osnovao benediktinski samostan posvećen sv. Jeronimu. Utemeljenje samostana određenog za centar slavenske
liturgije (i radi obnove iste) u zemljama Češke krune je potvrdio papa Klement VI.
Karlo je u Prag doveo i velikodušno podržavao redovnike iz Dalmacije kojima je
slavenski crkveni jezik bio blizak. Bez dvojbe, radi se o dalmatinskim i bosanskim
glagoljašima.17 Samostan je ime Emaus dobio pri posvećenju samostanske crkve
1372. godine. Izvorno je, od osnutka 1348. godine, nazivan kod Slavena (na Slovanech). Karlo IV je dijelio tada općeprihvaćeno mišljenje da je sv. Jeronim iz Stridona bio slavenskog porijekla i da je preveo Bibliju na slavenski jezik.18 U fundacionalnoj ispravi iz 1347. godine car Karlo je odredio da se u emauskom samostanu
službe vrše na slavenskom jeziku iz poštovanja prema svetom Jeronimu, prevodiocu
Svetog pisma s hebrejskog na latinski i slavenski jezik (ob reverentiam et memoriam
gloriosissimi Confessoris Beati Jeronymi Strydoniensis Doctoris egregii et transaltoris
interpretisque eximii sacre scripture de Ebraica in Latinam et Sclavonicam linguas).19
Prevodioca Svetog pisma na latinski jezik (Vulgata), antičkog Dalmatinca iz Stridona, je Rimska crkva još ranije priznala i za tvorca posebnog slavenskog pisma o čemu
svjedoči pismo pape Inocenta IV. iz 1248. godine upućeno senjskom biskupu Filipu
u kojem kaže da mu je isti biskup pisao o “posebnom pismu za koje klerici te zemlje
(Sclavonia – prim. A. S.) kažu da im potječe od svetoga Jeronima” (littera specialis
quam illius terre clerici se habere a beato Jeronimo asserentes).20 Dalmacija i Panonija
alph S. Walker, Reading Medieval European Coins – second edition, Fairfield, SAD, 2000, 6;
R
Amer Sulejmanagić, “Srednjovjekovna bosanska država pod turskim pritiskom (1414. – 1463.) –
monetarni aspekt”, Numizmatičke vijesti, br. 60, Zagreb, 2007, 146-147.
16
Blažević, Ilirizam prije ilirizma, 149.
17
O glagoljici i glagoljaštvu u srednjovjekovnoj Bosni vidjeti u najnovijim djelima: Herta Kuna,
Srednjovjekovna bosanska književnost, Forum Bosnae 45, Sarajevo, 2008; Jagoda Jurić-Kappel, Bosnien im Spiegel älterer Schriften / Bosna u ogledalu starije pismenosti, Beč, 2013.
18
Otakar Odložilík, “The Privilege of Alexander the Great for the Slavs”, Folia diplomatica I, Brno,
1971, 239-251.
19
Vjekoslav Štefanić, “Tisuću i sto godina od moravske misije Ćirila i Metodija”, Slovo, br. 13, Zagreb,
1963, 35.
20
Isto, 35.
15
• 137 •
amer sulejmanagić
se, kao kod Arpadovića, susreću i u gradu Stridonu. Rodno mjesto sv. Jeronima
smješta se na granicu tih rimskih provincija u okviru talijanske dijeceze i prefekture.
Nije tačno ubicirano, pa se pretpostavke kreću od Slovenije i Hrvatske do okoline
Tuzle u samoj Bosni.21
Emauska Darovnica Aleksandra Velikog
U samostanu Emaus u Pragu je 1592. godine pronađena krivotvorina poznata
pod imenom Darovnica Aleksandra Velikog Slavenima kojom ovaj veliki Makedonac
daruje Slavenima zemlje od Sjevera (obala Arktičkog mora) do Južne Italije. Današnja historiografija prihvaća 1443. godinu kao vrijeme prve pojave Priviligium Slavicum kao dodatka kodeksu nastalom 1438. godine u svrhu opravdanja i podrške kandidaturi slavenskog princa (maloljetni poljski princ Kazimir IV Jagelović) za češki
tron u trenutku smjene carskih dinastija, tj. nasuprot Sigismundovom zetu Albertu
II Habsburškom. Mišljenje da je Aleksandrova darovnica nastala, tj. krivotvorena, u
14. stoljeću u našim krajevima i da su kopiju slavenski (bosanski i dalmatinski) benediktinci donijeli u Prag nije odbačeno.22 Ova epizoda jasno ukazuje na proslavenski i
antihabsburški politički angažman Karlovih emauskih redovnika.
Zaključak
Ljudevit I je kao sin Elizabete Poljske i sestrić poljskog kralja Kazimira III postao
1370. godine poljski kralj. Namjeravao je ugarsku i poljsku krunu ostaviti kćerki
Mariji i Sigismundu Luksemburškom, ali je Poljska pripala njegovoj drugoj kćeri
Hedvigi. U Aninoj se tituli, kao pripadnici šleske grane dinastije Pjastovaca, nije
moglo naći ime Poljske. Njezin ujak Ljudevit I je nije ni mogao, niti ju je želio umiješati u poljsko naslijeđe, nego joj je kao miraz u naslov dodijelio zemlju Bosne “smještenu u Kraljevini Dalmaciji”, što su nazivi koji su već bili udomaćeni u njegovoj intitulaciji.Ana je ovaj naslov mogla steći kao fiktivni dar od luksemburške kuće 1353.
godine, ili kao stvarni miraz od svoga anžuvinskog ujaka uskoro po vjenčanju, te kao
naslov već desetljećima udomaćen kod njenih predaka i srodnika. S obzirom da je u
to vrijeme Bosna još bila banovina, te da vrijeme izrade same biste i natpisa dobrim
dijelom pada u doba Tvrtkovog i Ljudevitovog kraljevanja, mogli bismo zaključiti
da Anin bosanski kraljevski naslov, barem s ugarsko-njemačkog stanovišta, nije bio
samo formalnog značenja.
Iako natpis iznad Anine biste ne sadrži riječ regina ona tu, gotovo bez dvojbe,
figurira kao kraljica Bosne u Dalmaciji, za razliku od natpisa Elizabete Pomeranske
on Frane Bulić, “Stridon (Grahovopolje u Bosni) rodno mjesto Svetoga Jeronima – rasprava
D
povjesno-geografska”, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, knj. XLIII, Split, 1920.
22
Odložilík, “The Privilege of Alexander the Great for the Slavs”, 248.
21
• 138 •
koji kraljevsku čast uopće ne sugerira. Nazive tih zemalja date na latinskom u
ablativu i dativu treba prevesti našim genitivom kao: “Ana (kraljica) od Bosne od
Kraljevstva Dalmacije”. Aninu bistu i natpis izradio je Peter Parler između 1379. i
1386. godine23 u vrijeme vladavine njezinog sina Vaclava IV kao češkog i rimskog
(njemačkog) kralja. Vaclav u tom natpisu uredno navodi svoje kraljevske naslove.
Međutim, svoju majku ne navodi kao ženu svoga carskog oca, niti spominje njene
realne kraljevske titule, kao ni carsku. Sigurno nije bez značajnog razloga odlučio
da svoju majku Anu titulira upravo kao kraljicu Bosne u, za rang više uzdignutoj,
Dalmaciji, pri čemu je Bosna uže vezana za kraljičinu osobu od same Dalmacije.
23
http://www.wga.hu/frames-e.html?/html/p/parler/ (05. III. 2013.)
• 139 •
amer sulejmanagić
Amer Sulejmanagić
“Anna de Bosna de Regno Dalmacie” – Anna of Schweidnitz (1339-1362)
Summary
Louis I as the son of Elizabeth of Poland and a nephew of the Polish King Casimir III became a Polish King in 1370. He intended to leave his Hungarian and
Polish crown to his daughter Mary and Sigismund of Luxembourg but his other
daughter Hedwig received Poland. In Anna’s title, as the member of the Silesian
branch of the Piast dynasty, the name of Poland was not present. Her uncle Louis I
could not and did not want to include her into the Polish heritage but instead granted her as dowry the land of Bosnia “placed in the Kingdom of Dalmatia”, which are
the names already established in his title.
Even though the inscription above Anna’s bust does not contain the word regina,
she figured there undoubtedly as the Queen of Bosnia in Dalmatia, compared to
Elizabeth of Pomerania whose inscription does not suggest royal honour at all. The
names of our lands given in Latin in the ablative and dative cause should be translated as: “Anna (Queen) of Bosnia of the Kingdom of Dalmatia”. Anna’s bust and
inscription were made by Peter Parler between 1379 and 1386 during the rule of her
son Vaclav IV as Czech and Roman (German) King. In the inscription, Vaclav cited
all his royal titles. However, he does not refer to his mother as the wife of his father
the Emperor; neither does he mention her actual royal nor her imperial titles. He
certainly did not decide to refer to his mother Anna exactly as the Queen of Bosnia
in a rank more elevated Dalmatia, whereby Bosnia is more important for the figure
of the Queen than Dalmatia.
Anna could have received this title as a fictive present from the Luxembourg
house in 1353 or as an actual dowry from her Anjou uncle immediately after the
wedding as the title which was for decades established in the names of her ancestors
and relatives. Considering the fact that at the time, Bosnia was a banate and that
the creation of the bust with the inscription belongs to a great part to the period
of Tvrtko’s rule under Louis’ supervision, we could conclude that Anna’s royal title,
at least from the Hungarian-German aspect was not only of a formal significance.
• 140 •
94(497.6)” 1353/1387“
dženan dautović
Bosansko-ugarski odnosi kroz prizmu braka
Ludovika I Velikog i Elizabete, kćerke Stjepana II Kotromanića
•
Abstrakt: U radu se analizira utjecaj kraljice Elizabete/Jelisavete na bosansko-
ugarske odnose od njene udaje za ugarskog kralja Ludovika I 1353. godine do smrti
1387. godine. Najznačajniji događaji na kojima se posmatra problem su: predaja
Huma Ugarskoj kao Elizabetinog miraza i borbe oko ugarskog prijestolja koje su
nastupile nakon smrti Ludovika I. Autor razmatra i kulturno-historijski segment
profila ličnosti ove bosanske princeze i ugarske kraljice. Osnovni problemi koji su
se pokušali osvijetliti: pravni status miraza između dvije dinastije, odnos bosanske
princeze prema interesima dinastije iz koje potiče, položaj žene-vladara u drugoj polovini 14. stoljeća.
Ključne riječi: Elizabeta, Ludovik I Anjou, zapadni Hum kao miraz, međudinastički odnosi Bosne i Ugarske, Tvrtko I.
Abstract: The paper analyzes the influence of Queen Elizabeth on Bosnian-Hungarian
relations from her marriage to the Hungarian King Louis I in 1353 until her death in 1387.
The most significant events which the problem is considered from are the submitting of
Hum to Hungary as Elizabeth’s dowry and the struggle for the Hungarian throne which
occurred after Louis’ death. The author considers the cultural and historical segment of
the personality profile of this Bosnian Princess and Hungarian Queen. The basic problem
which we attempted to disclose was the legal status of the dowry between the two dynasties,
the relation of the Bosnian Princess towards the interests of the dynasty she originated from
and the position of the woman-ruler in the second half of the 14th century.
Key words: Elizabeth, Louis the Great, Western Hum as dowry, inter-dynastic relations
of Bosnia and Hungary, Tvrtko I
Historiografija o bosanskoj vladarskoj dinastiji Kotromanića nije bogata. Mnogi
od vladara srednjovjekovne Bosne još nemaju svojih biografa, pa tako ne čudi što
većina ženskih članova te porodice nije naučno istražena. Elizabeti, kćerci bana Stjepana II Kotromanića, do sada je bio posvećen svega jedan stručni rad čija je jedina
• 141 •
dženan dautović
uloga bila utvrđivanje njene djelomične pripadnosti lozi Nemanjića,1 nekoliko radova iz pera historičara umjetnosti koji su vezani uglavnom za njene pokroviteljske
aktivnosti,2 te par manjih priloga enciklopedijskog i novinskog karaktera,3 koji po
svojoj prirodi i ograničenom prostoru nisu mogli detaljnije utvrditi uticaj ove kraljice na bosansko srednjovjekovlje.
Elizabeta je bila starija kćerka iz braka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića
(1323-1353) i Elizabete, kćerke Kujavskog vojvode Kazimira,4 sklopljenog 1323.
godine.5 Tačan datum Elizabetinog rođenja u izvorima nije sačuvan, no iz izlaganja
Mavra Orbinija (1555/56-1610) u njegovom djelu Il regno de gli Slavi, uzimajući u
obzir sve njegove mane u izlaganju hronologije događaja, o čemu će više riječi biti
kasnije, možemo zaključiti da se to desilo između 1335. i 1339. godine, s tim da smo
skloniji ranijim godinama ovog raspona.6
Kao i za većinu ličnosti srednjovjekovne Bosne, niti za Elizabetu u izvorima nisu
sačuvane vijesti vezane za njeno najranije djetinjstvo. Osnovanim se čini pretpostavka da je na bosanskom dvoru prošla neku vrstu odgoja i obrazovanja svojstvenog
vladarevoj kćerki. Postojanje slične prakse dokazano je na primjerima pojedinih
istaknutih bosanskih velikaša,7 a činjenice da su Elizabetini maniri primijećeni i na
Петар Рокаи, “Библиографско-генеаолошка белешка о угарској краљици Јелисавети
Котроманић (поводом сто педесете годишњице рођења Илариона Руварца)”, Зборник Матице
Српске за историју, бр. 28, Нови Сад, 1983, 129-133.
2
Od njih najsveobuhvatniji je: Ana Munk, “Kraljica i njezina škrinja. Lik ugarske kraljice Elizabete,
rođene Kotromanić (oko 1340. – 1387.), u historiografiji i na škrinji svetog Šimuna u Zadru”,
u: Žene u Hrvatskoj, ženska i kulturna povijest, (ur. Andrea Feldman), Institut “Vlado Gotovac”,
Ženska infoteka, Zagreb, 2004, 77 - 104.
3
К. Адања, “Јелисавета Котроманић”, Политика, (03. VIII 1969.). Đorđe Zelmanović, u:
Krležijana 1 (A – LJ), s. v. “Kotromanić Jelisaveta (Elizabeta, Erszebet Anjou)“; Pejo Ćošković, u:
Hrvatski bibliografski leksikon, s. v. “Elizabeta”.
4
Historiografska zabluda o postojanju kćerke bana Stjepana II imenom Drage izdržala je samo do
pojave prve ozbiljnije analize: Иларион Руварац, “Драга, Даница, Реса”, Glasnik Zemaljskog muzeja, knjiga III, Sarajevo, 1891, 225-229. Međutim, u rečenom braku rođena je još jedna kćerka –
Katarina, koja se 1361. godine udala za celjskog grofa Hermana I. O njoj više u: Иларион Руварац,
“Катарина, кћи Твртка I. бана (од 1353. до 1377.) и од 1377. – 1391. краља босанскога”, GZM,
knj. III, Sarajevo 1892, 205-211; i Ignacij Voje, “Katarina Celjska – Kotromanićka in njen pečat”,
Celjski zbornik 1977-1981, Celje, 1981, 287-292.
5
Marko Perojević, “Ban Stjepan II. Kotromanić”, u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od
najstarijih vremena do godine 1463, HKD “Napredak”, Sarajevo, 1942, 253.
6
Ustvari, oprez je možda i suvišan i temelji se samo na pretpostavci da je Orbini nekako znao da je
1357. godine Elizabeta imala 18 godina. Svi ostali dokazi – podatak da je na ugarski dvor došla sa
15 godina te da se nakon tri godine udala za Ludovika, što znamo da se desilo 1353. godine, ukazuju
da kao godinu Elizabetinog rođenja možemo istaknuti 1335.
7
Zna se da su na bosanskom dvoru u djetinjstvu boravili Pavle Radinović i Ivaniš Pavlović, dok se isto
pretpostavlja i za Sandalja Hranića. Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača,
Institut za istoriju, Sarajevo, 2009, 20.
1
• 142 •
bosansko-ugarski odnosi kroz prizmu braka ludovika i velikog i elizabete
ugarskom dvoru, te da postoje vijesti da je ona sama za svoje kćerke napisala traktat
o primjerenom ponašanju, o čemu će biti riječi kasnije, govore u prilog ovakvom zaključivanju.8 Budući je njena majka došla s uglednog vojvodskog dvora iz područja
Poljske, vjerovatno su na taj način veliki uticaj na odgoj Elizabete imali glavni tokovi
dvorske kulture istočno-centralne Evrope.
Kao kćerka sve moćnijeg vladara, koji je vidno jačao svoju državu na političkom i
na ekonomskom planu, Elizabeta je bila veoma zanimljiva za sve obližnje dinastičke
porodice. Prvi vladar za kojeg se spominje da je bio zainteresiran za Elizabetinu ruku
bio je srpski car Dušan (1331-1355), koji ju je htio za ženu svom sinu Urošu. Miraz
koji bi bosanska princeza donijela sa sobom bila bi Humska zemlja. Ovaj region
inače je bio kamen spoticanja u odnosima Stjepana II i Dušana i ta ženidba bila je
jedini mogući način miroljubivog razrješenja spora. Kako do nje nije došlo, ratni
sukob bio je neizbježan. Upravo taj kontekst bosansko-srpskog rata iz 1350. godine i navodno Dušanovo opsjedanje Bobovca u koji se bila sklonila Elizabeta,9 jeste
historijska realnost u okviru koje se javljaju prve vijesti o položaju mlade princeze u
komplikovanim međudinastičkim odnosima.10
Nakon ovih, nerealiziranih planova srpskog vladara prema Elizabeti, sudbonosnim će se pokazati interesovanje koje je za nju pokazala ugarska kraljica istog imena
– Elizabeta, majka kralja Ludovika I Velikog (1342-1382). Orbinijevo kazivanje o
ovom događaju je na više načina interesantno za našu temu:
Када је Лудовикова мајка чула да бан Стјепан има једну кћер од 15 година
по имену Јелисавета, врло лепу и паметну девојчицу, замолила је бана да јој је
пошаље, обећавају ћи му да ће је држати код себе као своју кћер. Пошто Стјепан
није на то хтео пристати, краљица је кренула из Угарске с великом пратњом
odgoju ženske djece u srednjem vijeku i značaju didaktičke literature u tom procesu, više pogledati
O
u: Mojca Kovačič Dadić, “‘’Živeti in umreti moraš z njim, pa kakršenkoli že je!’’ Vzgoja in izobrazba
elitinih žensk v srednjeveških mest”, Zgodovinski časopis, let. 64, Ljubljana, 2010, 3-4, 262-324.
9
“Приметивши то цар уђе са свом војском у Босну без икакве препреке и стаде уништавати и
палити све, не штедећи ни банове дворе. Ово у почетку цар није хтео радити, али касније учини
по наговору своје супруге, жене уистину спремне на свако зло. Баци се још на освајање утврђења
Бобовца, у које се била склонила Јелисавета, јединица кћи бана Стјепана ...”, Мавро Орбин,
Краљевство Словена, Српска књижевна задруга, Београд, 1968, (pr: Zdravko Šundrica), 38-39.
10
O tome više u: Сима Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, СКЗ, Београд, 1964,
119-120. Autori su različito tumačili Orbinijeve vijesti o prijedlogu zaruka Elizabete i Uroša. Ćorović odbijanje tog prijedloga od strane Stjepana II navodi kao razlog za otpočinjanje “opšteg rata”
(Владимир Ћоровић, Хисторија Босне, књига прва, Српска Краљевска Академија, Посебна
издања књига CXXIX, друштвени и историјски списи књига 53, Београд, 1940, 271.), dok V.
Klaić tu ideju pripisuje Mlečanima i Dubrovčanima kao način okončanja neprijateljstava (Vjekoslav
Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882, 139). Ilarion Ruvarac je izuzetno zanimljivom metodologijom srušio još jednu historiografsku zabludu koja se veže za ovaj niz događaja – izjednačavanje Bobovca sa Travnikom (Иларион Руварац, “Историјско – географско иверје”, Зборник
Илариона Руварца, одабрани историјски радови, СКА, Београд, 1934, 257-289).
8
• 143 •
dženan dautović
и дошла на реку Саву у Усори. Ту је позвала бана Стјепана и ступила с њим
у преговоре. У почетку Стјепан је још увек нерадо пристајао на краљичино
тражење. Она је, међутим, и даље била упорна, обећавајући и заклињући се
да ће је врло отмено удати, како и иначе доликује једној девојчици као што
је она, као и да ће он том удајом бити презадовољан. На крају, свладан овим
њеним обећањима и заклетвама, бан јој је дао кћер. Краљица ју је повела са
собом у Угарску и држала код себе три године. Како се она у то време много
пролепшала, а и како се у свим својим поступцима паметно владала, краљица
мајка почела је настојати код свога сина Лудовика, коме је била умрла прва
жена, Маргарита, кћи пољског краља Казимира, да је узме за жену. Пошто се
Јелисавети у међувремену Лудовик свидео, она је сместа обавестила о томе
свога оца и позвала га да дође у Угарску на њену свадбу. Али док се спремао
на пут, разболео се од неке тешке болести, од које је и умро 1357. године.
Беше покопан у цркви Мале браће, наиме, у цркви Св. Николе у Милешеву у
Босни, коју је он за свога живота подигао.11
Ovaj odlomak za nas je značajan jer u njemu imamo prvi slikovit opis Elizabete
i svih događaja koji su prethodili njezinoj udaji za Ludovika, u tom momentu najmoćnijeg evropskog vladara.12 Pored toga, Orbinijeva greška u hronologiji davno je
uočena,13 jer je Stjepan II zasigurno preminuo 1353. godine, u tijeku priprema za
odlazak ili na samom putu na kćerkino vjenčanje.14 Vjenčanje Ludovika i Elizabete održano je 20. juna 1353. godine.15 Ovaj događaj je u svojoj hronici opisao Jan
Długosz, poljski ljetopisac, zahvaljujući kojem je sačuvan opis ceremonije.16
Орбин, Краљевство Словена, 147.
Iako za našu temu nije toliko zanimljivo pisanje Iospehusa Podhradczkyog, u Chornicon Budense,
Budae, 1838, koje su ranije iskoristili Ruvarac i Rokai, ipak treba spomenuti da i to djelo obrađuje
ovaj brak.
13
Сима Ћирковић, “Коментари”, u: Орбин, Краљевство Словена, 344.
14
Vjerovatno su se Orbinijem vodili Rački i Klaić kada su ustvrdili da je ban Stjepan II prisustvovao
ceremoniji vjenčanja, što je uočio i ispravio još Ruvarac (Иларион Руварац, “Бановање Твртка
бана (1353. – 1377.)”, GZM, br. VI, sv. 2, Sarajevo, 1894, 226).
15
Antal Por, Nagy Lajos 1326-1382, II, Budapest, 1892, 291.
16
“Anno 1353 vigesima mensis Iunii Ludouicus Hungariae rex, nepos Casimiri Poloniae regis, Virginem Elisabeth, filiam Stephani, regis Bosniae, quem Hisupusban vocant, elegantis formae foeminam desponsat, et summo pontifice permittente, matrimonialiter sibi coniungit, celebratis ex
more apud Budam nuptiis. Geneuerat siquidem praefatam Elisabeth, Ludouici nuptam, Elisabeth,
filia Casimiri, Gniwokouiensis Ducis, soror patruelis, reginae Hungariae, Elisabeth senioris Germana, Caroli relictae, et Ludouicum quarta consanguinitatis linea contingebat”. Georgii Fejer,
Codex diplomaticvs Hvngariae ecclesiassticvs ac civilis, tom IX, vol. II, Budae, 1833, 239-240. Nije
nam poznato na kojim izvorima se temelji tvrdnja da je vjenčanju prisustvovala majka bana Tvrtka
“domina Helena” sa sinom Vukom (Milko Brković, “Srednjovjekovne latinske isprave bosanskih
vladara izdane Dubrovniku”, Anali, sv. 28, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku,
Dubrovnik, 1990, 58.). Moguće je da je došlo do konfuzije sa svadbom Tvrtka I i bugarske princeze
11
12
• 144 •
Zbog bliskog srodstva,17 brak je hitno morao dobiti dispenzu pape,18 što je i isposlovano krajem augusta 1353. godine.19
Nema sumnje da je ovim brakom ostvareno mnogo ciljeva sa obje strane. Ludovik
je pored dinastičkih interesa imao na umu i državne, te je želio što čvršće uz sebe vezati
bosansku vladajuću kuću, a bez dileme je na umu imao i bogat miraz.20 U isto vrijeme,
bez obzira što se odnosi između dviju dinastija nisu umnogome popravili, ugled koji
je bosanska vladajuća porodica Kotromanića na ovaj način postigla značio je veoma
mnogo u srednjovjekovnom svijetu.21 Elizabeta je rodila dvije kćerke, Mariju – buduću kraljicu Ugarske i Hedvigu – buduću kraljicu Poljske. Međutim, širenje Kotromanićke krvi među vladajućim porodicama Evrope stat će na njih dvije. Marija će umrijeti
u kasnom stepenu trudnoće, 17. maja 1395. godine,22 dok je Hedviga 1399. godine,
zajedno sa svojim novorođenčetom, podlegla na poroditeljskoj postelji.23
Doroteje (Владимир Ћоровић, Краљ Твртко I Котроманић, СКА, Посебна издања - књига
LVI, Друштвени и историјски списи - књига 22, Београд – Земун, 1925, 37).
17
Elizabetina prabaka Katalina, supruga srpskog kralja Dragutina, bila je rođena sestra Marije,
supruge napuljskog kralja Karla II, pradjeda Ludovikovog. Рокаи, “Библиографско-генеаолошка
белешка”, 132.
18
Dispensa, dispenza: ž. Oslobađanje od zakona u pojedinim slučajevima. Jeronim Šetka, Hrvatska
kršćanska terminologija, Split, 1976, 67.
19
“Significant sanctitati vestre devoti filii Ludovicus rex Ungarie et Elizabet, nata nobilis viri domini
Stephani ducis Boznensis, quod ipsi rex et Elizabeth ex certis causis sanctitati vestre exponendis
scientes se quarto consanguinitatis gradu ex utroque parente fore coniunctos, matrimonium
inuicem contrauerunt carnali inter eos copula subsecuta. Cum autem ex ipsorum separacione, si
fieret, possent uerisimiliter grauia scandala prouenire, supplicant eidem sanctitati, quatenus ipsos
ab excommunicationis sentencia, si quam ex premissis contraxerunt, absoluere et cum eis et [iam]
dispensare dignemini, ut in sic contracto matrimonio licite ualeant remanere, prolem susceptam
et suscipiendam etc. et cum aliis clausulis oportunis. Fiat et iniungatur eis salutaris penitencia per
vicecancellarium arbitranda. G. Datum apud Villam novam Avinionensis diocesis, II. kalendis,
septembris anno primo.” Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae, XII, Zagreb, 1914, 194.
20
Ћоровић, Хисторија Босне, 272-273; Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 140-141; Franjo
Rački, “Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća”, Rad JAZU, br. IV,
Zagreb, 1868, 82.
21
Ћирковић, Историја средњовековне босанске државe, 121.
22
Marki Sandor, Maria magyarorszag kiralyneja 1370-1395, Budapest, 1885, 188; Nada Klaić,
Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1976, 659. O Mariji je još
u srednjem vijeku napisano epsko djelo Carmen seu historia Carolo il cognomento Parvo Rege
Hungariae, od strane venecijanskog diplomate Lorenza Monacia. O tome više u: Ilona Edit
Ferenczy, Poetry of Politics: Lorenzo Monaci’s Carmen (1387): The daughter of Louis I, Queen Mary
of Hungary, in Venetian Eyes, VDN Verlag, Stuttgart, 2009, 72.
23
Marianne Saghy, “Jadwiga”, u: Women and Gender in Medieval Culture – An Encyclopedia, (ed. M.
Schauss), Routledge, London – New York, 2006, 421. Nažalost, monografska studija o mlađoj
kćerki Elizabete nam je ostala nedostupna: Oscar Halecki, Jadwiga of Anjou and the Rise of East
Central Europe, A Polish Institute of Arts and Sciences of America, Atlantic Studies on Society in
• 145 •
dženan dautović
***
Centralno pitanje bosansko-ugarskih odnosa u godinama nakon vjenčanja Ludovika i Elizabete bilo je pitanje Huma. U historiografiji se pojavilo mnogo suprotnih mišljenja o načinu na koji je Hum prešao pod ugarsku vlast, da li je osvojen prisilom ili kao dio Elizabetinog miraza. Pogledajmo najprije štа je o tome pisao Orbini:
После дужег и врло угодног боравка у Угарској, Твртко се спремао на
повратак у Босну. Но, Лудовик га је задржавао преко његова очекивања,
стављајући му до знања да га неће пустити све док му не поврати Хумску
област за коју је говорио да је баштина његове жене Јелисавете. Дакле, да
би избавио и себе и ону господу која су дошла с њим из Босне, Твртко је
уговорио с краљем да ће му дати у Хуму трг Неретве и цео онај крај који
се налази између реке Неретве и Цетине с тврђавама Имотицом и Новим.
Када је то испунио, краљ му је дозволио да се врати у Босну, пошто га је
претходно краљевски даровао и писмено потврдио као владара у Босни.24
Za našu tematiku važan je još jedan suvremeni izvor, pismo Bežinskog arhiđakona Gala (Ivan Küküle).25 Ovaj crkveni velikodostojnik boravio je na ugarskom dvoru i prisustvovao dogovoru Ludovika i Tvrtka, te ovim pismom on obavještava svog
nadređenog, zagrebačkog biskupa, o rezultatima dogovora – ustupanju zapadnog
dijela Huma Ludoviku i “potvrđivanje” banske titule Tvrtku.26
Change, No. 73, East European Monographs, No. CCCVIII, Columbia University Press, 1991,
400. Pogledati i u Jerzy Besala, Najsłynniejsze Miłości Królów Polskich, Warszawa, 2009, 31-52.
Također, nepoznato je ostalo porijeklo i vjerodostojnost Hedviginog portreta objavljenog u: Iwo
Cyprian Pogonowski, Poland, An Illustrated History, Hippocrene Books Inc, New York, 2003, 40.
24
Орбин, Краљевство Словена, 147.
25
Ovo pismo prvi put je objavio Ivan Kukuljević-Sakcinski u: Arkiv za povestnicu jugoslavensku
II, Zagreb 1852, 35, no Ruvarac je bio prvi koji ga je ispravno datirao u 17. juli 1357. godine
(Руварац, “Бановање Твртка бана”, 231). O tome više vidjeti u Mladen Ančić, Putanja klatna,
Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Djela –
Knjiga 9, Zadar – Mostar, 1997, 156-157, i napomena 41.
26
“Domine et pater reuerende Scire velit vestra paternitas, quod inter dominum regem et Thurkonem
wanum Woznensem huiusmodi facta est concordia et compositio, quod idem wanus totam terram
Holmi cum omnibus Castris in eadem existentibus pro iuribus domine regine iunioris eidem
resignauit. E conuerso autem idem dominus rex wanatum Wozne et Wzure eidem wano et fratri
suo confirmauit; Ita uidelicet, quod idem wanus omnes paterenos et hereticos de terra sua eiicere
teneatur, sicut fide . . . mediante. Et quod omnem fidelitatem exhibet domino regi et in omni
expeditione sua fideliter tenebitur seruire [quando per] dominum regem fuerit requisitus, et
ipse vel frater suns continuam in curia regia facient residentiam personalem; praeterea licet idem
dominus rex, sicut decreuerat, vos in curiam Auinionis destinare voluerit, tamen quia in litteris
papalibus domino regi directis expresse habebatur, quod dominus Paulus episcopus Kurchiensis
in legationibus apostolicis proxime foret venturus. Ideo prestolatur aduentus Episcopi prenotati.
Ecce enim dominus rex cum domina sua consorte in hiis diebus canicularibus pro evitandis
caloribus estivis versus Zolyum intendit proficissci et ibidem pausabit, quamdiu dies ibi caniculares
expirabunt. Ceterum sciatis, quod et filius Mykch condam bani emulus et ecclesie vestre persecutor
• 146 •
Mišljenja smo da ova dva izvora kazuju da je Tvrtko predao Hum kao Elizabetin
miraz, dakle, ne kao posljedicu oružane prisile već kao dio državno-pravnih odnosa
između dvije srednjovjekovne dinastije. Ako se iz prezentiranih izvora i može prepoznati određeno nesnalaženje i iznenađenost mladog bana, oni ništa ne govore o “poremećaju odnosa između bana i kralja”,27 “otvorenom sukobu”,28 “prisiljavanju Tvrtka
na tegobne uslove”,29 “strahu od velike kraljeve vojske”,30 barem po pitanju Huma kao
miraza. Sasvim je logično da je Ludovik želio zaštititi svoje novoosvojene posjede u
Dalmaciji31 i ponovo ustanoviti ugarsku premoć u Humu, te da su to osnovni razlozi
njegovog potezanja pitanja Humske zemlje, na koju su Kotromanići izgubili pravo od
kada je postala dio Elizabetinog miraza.32 Mladen Ančić čak pretpostavlja postojanje
određenog, danas u izvorima izgubljenog, sporazuma između Stjepana II i Ludovika I
u kojem je uređeno pitanje teritorijalnog dijela Elizabetinog miraza.33
Da bismo u potpunosti razumjeli svu širinu problema Elizabetinog miraza, moramo najprije sagledati koje je to predjele on obuhvatao, a zatim i osnovne principe
koji su tokom srednjeg vijeka vladali po pitanju davanja državnog teritorija u miraz.
U historiografiji je odavno postignut konsenzus da Ludoviku nije ustupljen cijeli
Hum, nego samo njegov zapadni dio, između rijeka Neretve i Cetine. Ostanak Blagaja, političkog centra Huma,34 unutar bosanske teritorije, dao je za pravo Tvrtku da
se i dalje naziva Hljmjski g[ospo]d[i]nj.35
vnam civitatem Wlrici de Rosumberk condam captiui domini regis Krysnyan vocata cum castro
in Istria domino regi subiugauit, in cuius expugnatione duo nobiles boni spiritum exalarunt et
alii complures ex fidelibus domini regis extiterunt vulnerati. De conualesscencia autem corporis
vestri deum orationibus iugibus exorabo. Valete in domino. Datum Wude in festo sancti Alexii
confessoris. Per Galium archidiaconum de Wexin.” Lajos Thallóczy, Studien zur Geschichte
Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Munchen – Leipzig, 1914, 336-337; Pismo je djelomično
objavljeno i u Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 145.
27
Владимир Ћоровић, Краљ Твртко I Котроманић, 6.
28
Nada Klaić, “Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne”, Prilozi, br. 14, Institut za istoriju,
Sarajevo, 1978, 72.
29
V. Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 145.
30
Ћоровић, Хисторија Босне, 281-282.
31
Lovrenović, Na klizištu povijesti, 414.
32
Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.),
Eminex, Zagreb, 1994, 233.
33
Ančić, Putanja klatna, 158-159. Moramo istaći da su ove pretpostavke na razini nagađanja, no ipak
se čini sasvim mogućim da su dvije države na ovaj način uredile međusobne razmirice oko teritorija
koji je nekada pripadao Ugarskoj, a zatim pao pod prevlast Bosne.
34
Pavao Anđelić, “Bišće i Blagaj, politički centar Humske zemlje u srednjem vijeku”, Hercegovina, br.
1, Mostar 1981, 41-72.
35
Јелена Мргић-Радојчић, “Повеља бана Твртка кнезу Вукцу Хрватинићу (1366, август 13,
Прозор у Рами)”, Стари српски архив, бр. 2, Лакташи, 2003, 169.
• 147 •
dženan dautović
Teorija da je miraz uključivao i područje desno od obale Vrbasa, plod je mađarske
historiografije.36 To područje se više odnosi na jedan potpuno drugi političko-historijski okvir, unutar koga Ludovik na svoju stranu privlači Donjokrajske PavlovićeHrvatiniće i drugu vlastelu, a da se ne uklapa u priču o mirazu potvrđuje i žestoka
Tvrtkova reakcija,37 koja je izostala na primjeru Huma. Ako je Ludovik silom oteo
Hum, onda se postavlja pitanje zašto Tvrtko na isti način nije preoteo barem najunosniji dio svoje države – trg Drijeva, nakon što je do nogu porazio ugarskog kralja
1363. godine,38 ili u 70-im godinama 14. stoljeća kada se osjećao dovoljno snažnim
da se kruniše za kralja. Mislimo da odgovor leži upravo u pravnom položaju tog
dijela Huma kao Elizabetinog miraza.
Pravna priroda miraza u srednjem vijeku veoma je komplikovana. Glavne karakteristike miraza kao pravne kategorije unutar ugarskog prava, obradio je još Antun
Dabinović u prošlom stoljeću,39 međutim naš primjer je utoliko specifičan što se
radi o mirazu između dvaju kraljevstava. U srednjem vijeku smatralo se da kralj za
suprugu treba uzeti ženu kraljevskog ili visokog plemićkog porijekla, čija će porodica biti u stanju da ponudi bogat miraz i političke pogodnosti.40 U osnovi, vladalo
je pravilo da što je veći društveni položaj princeze, to miraz treba biti veći. Tako
može izgledati da je bosanski ban, ustupanjem Huma, platio previsoku cijenu za
ostvareni društveni ugled što ga je nosilo vjenčanje njegove kćerke sa ugarskim vladarom.41 Međutim, neki suvremeni primjeri pokazuju da se odnos prema teritoriji
koja je uključivana u miraz može i drukčije promatrati. Naime, brojni poznavaoci
ius commune naglašavaju da po postulatima Rimskog prava žena i njena porodica
zadržavaju vlasništvo nad imovinom koju ona donosi u brak u vidu miraza.42
tome više u: Pal Engel, The Realm of St. Stephen, I. B. Tauris, New York, 2001, 162; Idem, “Neki
O
problemi bosansko-ugarskih odnosa”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i
društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, br. 16, Zadar, 1998, 62.
37
O tome više u: Ančić, Putanja klatna, 174; Pejo Ćošković, u: Hrvatski biografski leksikon, s. v.
“Hrvatinići“; Јелена Мргић-Радојичић, Доњи краји – Крајина средњовековне Босне, Филозофски
факултет у Београду, Београд, 2002, 63-65.
38
Dubravko Lovrenović, “Kralj Tvrtko I Kotromanić (1353-1391): vladar u europskim okvirima –
spomenik jednoj mogućnosti”, u: Bosanska kvadratura kruga, Synopsis, Sarajevo – Zagreb 2012, 358.
39
Antun Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest, Matica Hrvatske, Zagreb, 1990 (2. ed.), 363366. Niz zanimljivih podataka, vezanih za pravne norme u vezi miraza u dalmatinskim komunama,
može se pronaći u radu Božena Glavan, “Miraz u Zadru u XIV stoljeću”, Historijski Zbornik,
god. LXI, br. 2, Zagreb, 2008, 269-288, dok za položaj miraza u srpskom srednjovjekovonom
običajnom pravu i Dušanovom zakoniku pogledati Теодор Тарановски, Историја српског права
у немањићкој држави, Лирика, Београд, 2002, 397-516.
40
Nuria Silleras-Fernandez, “Money isn’t everything: concubinage, class and the rise and fall of
Sibilla de Fortia, Queen of Aragon (1377-87)”, u: Women and Wealth in Late Medieval Europe,
(ed. Theresa Earenfight), Palgrave MacMillan, New York 2010, 67.
41
Ančić, Putanja klatna, 152-153.
42
Philip L. Reynolds, “Marrying and its Documentation in Pre-Modern Europe: Consent, Celebration
36
• 148 •
Primjeri ovakve prakse postoje kako u srednjovjekovnoj Evropi,43 tako i u Bosni.44 Mnogo je okolnosti koje upućuju da je i Elizabetin miraz u Humskoj zemlji
bio upravo ovakve prirode. Naime, sačuvani su izvori da je lično ona upravljala humskim poslovima,45 a nakon Ludovikove smrti u septembru 1382. godine, vrlo brzo
se predati gradovi vraćaju pod bosansku upravu i to bez ikakvih zabilježenih sukoba
ili prigovora s ugarske strane.46
and Property”, u: To have and to hold, Marrying and its Documentation in Western Christendom,
400-1600, (ed. Philip L. Reynolds), Cambridge University Press, Cambridge 2007, 36.
43
Jedan od slikovitijih primjera je brak između kastiljske kraljice Marije i aragonskog kralja Alfonsa V
u kojem je Marija zadržala upravu nad markizatom Villene, posjedima Andujara i Medellina,
lenima utvrđenja Arande i Portilla. Svi ti posjedi su postali dio aragonskog kraljevstva u sklopu
miraza. Sam kralj Alfonso nije smatrao da te kraljičine teritorije nisu dio njegovih posjeda, već
da njima upravlja kraljica preko službenika koje je sama postavila. Theresa Earenfight, “Royal
Finances in the Reign of Maria of Castile, Queen-Lieutenant of the Crown of Aragon, 1432-53”,
u: Women and Wealth in Late Medieval Europe, (ed. Theresa Earenfight), Palgrave MacMillan,
New York, 2010, 237.
44
U Bosni možemo prepoznati nekoliko primjera ovakve prakse: kratkotrajnu vladavinu tepčije Batala nad župom Sanom, za koju mu ju je kao miraz donijela njegova žena Resa, kćerka kneza Vukca
Hrvatinića. Руварац, “Драга, Даница, Реса”, 235-236, vidjeti i u: Amir Kliko, “Tepčija Batalo,
gospodar župa Sane i Lašve”, Divan, br. 45, BKZ Preporod, Travnik, 2004, 19-20. Zatim imamo
pitanje Omiša kojeg u miraz Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću donosi Jelena Nelipčić, da bi ga nakon
Hrvojeve smrti “odlučila predati bratu” Ivanišu Nelipčiću, Dubravko Lovrenović, “Jelena Nelipčić,
splitska vojvotkinja i bosanska kraljica”, Radovi, vol. 20, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 1987,
187-188 (donekle ovu teoriju o Omišu kao baštini Jelene Nelipčić podržava i Невен Исаиловић,
“Омиш под влашћу Хрвоја Вукчића и његово наслеђе”, Историјски часопис, књ. LIV, Београд,
2007, 141). Još jedan analogan primjer jeste dolazak Ostrovice i Skradina pod vlast Sandalja Hranića Kosače, kao dio miraza koji mu je donijela Katarina, kćerka Vuka Vukčića. Vidljivo je da, dok
je brak trajao, ovim posjedima zajednički upravljaju Sandalj i njegova punica banica Anka. Dubravko Lovrenović, “Kako je bosanski vojvoda Sandalj Hranić došao u posjed Ostrovice i Skradina”, Radovi, vol. 19, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 1986, 231-236, također i Kurtović, Veliki
vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, 150, 164, 182.
45
“Elizabet dei gratia junior reina Hungarie, fideli suo Konya bano regnorum Dalmacie et Crouacie
et vicecomiti eiusdem in terra Kolum nunc constituto et in futurum constituendo salutem et gratiam. Cum dominus rex conthoralis et nos fideles nostros Goyak et fratres eiusdem cum possessionibus suis vniuersis in dicta terra Kalum vbilibet habitis quas pro fidelibus eorum seruicis potens
et magnificus Stephanus banus felicis recordationis genitor noster carissimus donauit et contulit
ad nostram recepimus protectionem et tutelam, quare fidelitate uestre precipiendo mandamus quatenus dictos Goyak et fratres eiusdem in possessionibus et libertatibus eorum vice nostre persone
conseuare et protegere debeatis nullam molestiam aut impedimentum infferere a verantibus et aliis
debeatis et aliud in premissis non facturi. Datum in Lorav, die dominica post festum sancti Michaelis archangeli, anno domini MIIIcLXVII, sub sigilo nostro secreto”. (3. oktobar 1367. Lorav) Ančić, Putanja klatna, prilozi 2, 261-262.
46
Već 1. decembra 1382. godine kao vayvoda de Imota spominje se Tvrtkov čovjek Veselko Perfčić.
Михаило Ј. Динић, Одлуке већа дубровачке републике, књ. 1, САНУ, Зборник за историју, језик
и књижевност српског народа, треће одељење, књ. XV, Београд, 1951, 274; Вељан Трпковић,
“Хумска земља”, Зборник филозофског факултета, књ. VIII, Београд, 1964, 238-239. Što se tiče
Drijeva, postojalo je više dilema oko vremena njihovog vraćanja u okvire Bosne, no sa velikom
• 149 •
dženan dautović
***
Godine koje su uslijedile nakon vjenčanja Ludovika i Elizabete obiluju dinamičnim odnosima Bosne sa Ugarskom, no kroz sačuvane izvore ne možemo rekonstruisati ulogu kraljice Elizabete u njima. To pogotovo nije moguće uraditi za događaje
vezane za veliku ugarsku ofanzivu na Bosnu iz 1363, ali ima osnova za pretpostavku da je ona uticala na naklonost koju je na ugarskom dvoru Tvrtko imao tokom
pobune vlastele protiv njega, do koje je došlo 1366. godine. Zanimljivo je da jedan dio autora baš Elizabeti daje ključnu ulogu u Ludovikovom neutralnom stavu
i prešutnom prihvaćanju Tvrtkove krunidbe iz 1377. godine.47 Najdalje u toj teoriji
otišao je Đuro Basler, koji je istakao da je to “ono izrazito feudalističko shvaćanje
politike u kojem su porodični momenti bili jači od nacionalnih”. Kraljičini postupci
izazvali su mržnju kod jednog dijela mađarskog plemstva. “Prisjetimo se koliko joj
je to plemstvo prišivalo loših ljudskih osobina, kao što su brzopletost, gramzivost i
častoljublje...”.48 Ova analiza uglednog arheologa i historičara apsolutno ima svoju
podlogu. Možemo s razlogom pretpostaviti da je Elizabeti godilo što se porodica
iz koje je ona potekla izdigla u kraljevsku čast. Međutim, dvojbeno је zaključivanje
da je iz tog razloga ona činila nešto na uštrb Ugarske. Udajom za Ludovika, interesi
nove porodice su Еlizabeti postali prioritetni u odnosu na njeno porijeklo, što će se
lijepo vidjeti u njenim kasnijim političkim potezima.
Iz izvornih podataka možemo izvući i nekoliko informacija o Elizabetinoj ličnosti,
njenim afinitetima i sposobnostima. Da je bila blisko vezana za oca, bana Stjepana
II, pokazuje i kovčeg sv. Šimuna, koji se danas čuva u istoimenoj crkvi u Zadru (slika
1). Kovčeg je izrađen 1380. godine, a Elizabeta ga je naručila od milanskog zlatara
Francesca di Sesta.49 Na kovčegu je prikazano kako “Elizabeta neceremonijalno
tuguje, bez kraljevskih oznaka, u jednostavnoj odjeći raspuštene kose. Taj je prizor,
pak, bez presedana u bilo kojoj kraljevskoj ikonografiji zbog neuobičajeno intimnog
i osobnog sadržaja”.50 Među današnjim historičarima umjetnosti prevladava stav
sigurnošću kao indikator tog događaja možemo uzeti datum ukidanja solnog trga u Novom – 2. decembar 1382. godine. Ђуро Тошић, Трг Дријева у средњем вијеку, Веселин Маслеша, Сарајево,
1987, 54; Михаило Ј. Динић, “Трг Дријева и околина”, Годишњица Николе Ћупића, књ. XLVII,
Београд, 1938, 124-125. Mada se o autorovoj pretpostavci o pripremanju prepada Tvrtka na Drijeva može raspravljati.
47
Đuro Basler, “Proglašenje Bosne kraljevinom 1377. godine”, Prilozi, br. 11-12, Institut za istoriju,
Sarajevo, 1975-1976, 53; Dubravko Lovrenović, “Proglašenje Bosne kraljevstvom 1377. (pokušaj
revalorizacije)”, Forum Bosnae, br. 3-4, Sarajevo, 1999, 280; Ančić, Putanja klatna, 198-199.
48
Basler, “Proglašenje Bosne kraljevinom 1377. godine”, 53.
49
Natpis na kovčegu, u slobodnom prijevodu, glasi: “Šimun ovaj pravedni, koji u naručju držaše Isusa
od Djevice rođena, mirno počiva u ovoj škrinji koju prinese blagim zavjetom kraljica Ugarske, moćna,
slavna i uzvišena Elizabeta mlađa, godine 1380. Ovo djelo učini Franjo iz Milana”. Snježana Mutapčić,
“Likovni portret bana Stjepana II Kotromanića”, Ševak, br. 5, Srebrenik, februar 2011, 49.
50
Munk, Kraljica i njezina škrinja, 92.
• 150 •
da je na kovčegu prikazana smrt Stjepana II oko čijeg se tijela okupila bosanska
vlastela, te da ova škrinja može poslužiti i kao izvor za proučavanje gotičke nošnje
kod bosanske vlastele. Koliko je kraljici bilo stalo do izgleda kovčega i autentičnosti
detalja na njemu, dokazuje i to da je od umjetnika tražila predloške i crteže koji će
se na njemu naći.51
Slika 1: Kovčeg sv. Šimuna u Zadru
Zahvaljujući radu Lajoša Thallóczyja sačuvan je i analiziran grb kraljice Elizabete, koji se nalazi u sastavu njenog pečata na povelji od 2. maja 1386. godine.52 Istina,
Thallóczyjeva teza da lik viteza na konju, na lijevoj strani od kraljičina prijestolja,
predstavlja ranu fazu grba Kotromanića, danas se smatra pogrešnom.53 (Slika 2)
Još jedna veoma interesantna epizoda iz kulturne historije vezana je za Elizabetu.
Naime, vitez Geoffroi de la Tour Landry u svojoj knjizi, poznatoj kao Chevalier de
la Tour Landry, posvećenoj odgoju svojih kćerki govori o još jednom djelu sličnog
sadržaja koje je napisala ugarska kraljica svojim kćerkama.54 Nažalost, pored vijesti
ovoj škrinji pisali su mnogi historičari i historičari umjetnosti. Pored navedenog djela Ane Munk,
O
za više podataka pogledati u: Planinka Mikulić, “Bosna i Europska Gotika”, Dijalog, br. 4, Sarajevo,
1998, 194; Ivo Petricioli, Škrinja sv. Šimuna u Zadru, Monumenta Artis Croatie 3, Zagreb, 1983,
107; Бојана Радојковић, “Материјална култура босанске властеле”, Збоpник за историју
Босне и Херцеговине, бр. 1, Београд, 1995, 68; Pavle Vasić, “O nekim vidovima srednjovjekovne
nošnje u BiH”, u: Radovi sa Simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i Evropska kultura”, (ur. Fikret
Ibrahimpašić), III, Zenica, 1973, 245; Ћоровић, Хисторија Босне, 275; Lovrenović, Na klizištu
povijesti, 557.
52
Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, 282.
53
O tome više u: Emir O. Filipović, “Lajos Thallóczy i bosanska heraldika”, Radovi Filozofskog fakulteta (Historija, Historija Umjetnosti, Arheologija), knj. XVI/1, Sarajevo, 2010, 476. i Lovrenović,
Na klizištu povijesti, 476.
54
Rebeca Barnhouse, The Book of the Knight of the Tower. Manners for Young Medieval Women,
Palgrave Macmillan, New York, 2006, 33-34.
51
• 151 •
dženan dautović
da je to djelo napisala oko 1382. godine,55 drugih pojedinosti o ovom interesantnom
podatku nemamo.
Slika 2: Pečat kraljice Elizabete. Natpis: S . ELIZABETH . DEI . GRACIA . HVNGARIE .
DALMACIE . CROACIE . RAME . SERVIE . GALLICIE . LODOMERIE.
Inače, veliki problem u rekonstruisanju Elizabetinih aktivnosti predstavlja to što
nosi identično ime sa svojom svekrvom, kraljicom Elizabetom, majkom Ludovika I.56
Starija Elizabeta je u historiji ostala upamćena po dinamičnim aktivnostima u međudržavnim odnosima, te kao jedan od najvećih graditelja Ugarske. Ta činjenica je i kod
slavnog književnika Miroslava Krleže prouzrokovala zabunu, kada je mlađoj kraljici
pripisao niz graditeljskih poduhvata kraljice-majke. Interesantno je da čuveni pisac
ovu aktivnost naveo kao dokaz Elizabetinog snobizma i kompenzacije za osjećaj manje vrijednosti jedne “manihejske” mladenke na dvoru Anžuvinaca.57 Tako smo osuđeni da i u onako malom broju podataka, ograničenih uglavnom na visoko-državne
poslove,58 konstantno budemo na oprezu da ne bi došlo do zamjene identiteta.
ovačič Dadić, “Živeti in umreti moraš z njim, pa kakršenkoli že je!”, 267. Ista autorica je sličnu
K
temu i ranije obradila: Mojca Kovačič, “Viri za zgodovino žensk v srednjem veku”, Zgodovinski
časopis, let. 62, Ljubljana, 2008, 3-4, 323-349.
56
Još jedan zanimljiv primjer zamjene identiteta ove dvije kraljice obrazložen je u radu: Ante Nazor,
“O Pismu ugarsko-hrvatske kraljice Elizabete (Zadar, 3. studenoga 1383.)”, Vjesnik, br. 98, Zagreb
2005, 243-249.
57
Miroslav Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova, sv. 3, Sarajevo 1975, 106-107, preuzeto iz
Munk, “Kraljica i njezina škrinja”, 83, napomena 17.
58
Jedna od rijetkih vijesti vezanih za odnose Elizabete prema Bosni po jednom pitanju koje nije vezano
za visoke državne poslove se može naći u pismu pape Urbana V kralju Ludoviku i kraljici Elizabeti
da ne dozvole plan Tvrtka da kćerku Grgura, sina pokojnog hercega Pavla, uda za sina “šizmatičnog”
raškog kralja. Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, knj. XIV,
Zagreb, 1916, 249-250; Dubravko Lovrenović, “Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna
kao ideološki protivnici na osnovi različitih konfesija kršćanstva”, Prilozi, br. 33, Sarajevo, 2004, 41.
55
• 152 •
***
Ludovik I Veliki je umro 11. septembra 1382. godine, a sedam dana kasnije za
novog vladara Ugarske krunisana je njegova 13-godišnja kćerka Marija.59 Budući da
je u srednjem vijeku jedini mogući način da kćerka naslijedi posjede bio da je otac u
oporuci istakne kao muškog nasljednika, velika je vjerovatnoća da je Ludovik upravo to učinio.60 Budući još uvijek nije bila punoljetna,61 u ime Marije kraljevstvom je
vladala Elizabeta. Vladanje ovih dviju kraljica mnogo je bilo analizirano u hrvatskoj
i mađarskoj historiografiji, naročito s osvrtom na velike bune hrvatskog plemstva,62
tako da ćemo se mi ovdje ograničiti samo na kontakte koje je Elizabeta u to burno
vrijeme održavala sa kraljem Tvrtkom.
Držanje kralja Tvrtka prema svim nemirima u Ugarskoj vrlo je teško definisati.
Skloniji smo onom dijelu historiografije koji smatra da je bio pomirljiviji nego se
općenito misli, no i da je istovremeno vrlo budno pratio sva dešavanja na jugozapadnim granicama njegovog kraljevstva.63 Da su Elizabeta i Marija strijepile nad Tvrtkovom reakcijom dokazuje da su mu se i tokom određenih nesuglasica obavezno
obraćale sa “gospodinu kralju Raške i Bosne”.64
No, kao u tom momentu najmoćniji vladar jugoistočne Evrope, Tvrtko je i u danim
okolnostima morao tražiti pogodnosti za svoju kraljevinu. Najprije je bio odlučio da
razjasni odnose sa Dubrovačkom republikom. Krajem 1382. i početkom 1383. godine, Tvrtko je od Dubrovnika tražio jednog čovjeka koji bi bio vrhovni nadzornik svih
njegovih tvrđava i gradova,65 unaprijed znajući da je to zahtjev na koji oni nikada neće
pristati. Kada je stigla odbijenica, naređeno je otvaranje solnog trga u Novom kao jedinog načina da bosanski kralj konkretizuje svoje ciljeve unutar “solne politike”, koja je
za Bosnu bila žarišni problem od 1357. godine i ustupanja solnog kumerka u Drijevima kao dijela Elizabetinog miraza. Smatramo da su Tvrtkovi agresivni potezi, poput
Engel, The Realm of St. Stephen, 195.
Janos M. Bak, “Queens as Scapegoats in Medieval Hungary”, u: Queens and Queenship in Medieval
Europe, (ed. Anne Duggan), The Boydell Press, Suffolk, 2002, 229.
61
Žena je postajala punoljetna sa 16 godina, a imala pravo da odbije starateljstvo sa 24. Dabinović,
Hrvatska državna i pravna povijest, 361. Usporediti sa: Aleksandar Solovjev, “Punoletstvo
dubrovačkih građana”, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, br. XII, Beograd, 1932, 179-181.
62
Treba spomenuti da je čitava jedna obimna studija Račkog posvećena ovim događajima (Rački,
“Pokret na slavenskom jugu“), no i to da je velika većina tih radova orijentirana na hrvatsko ili
ugarsko plemstvo, a niti jedna na položaj Elizabete u tim događajima. Odlična kritika dotadašnje
historiografije i potenciranje motiva i rezultata Elizabetine politike dato je u radu Munk, “Kraljica
i njezina škrinja”, 99-103. Također vidjeti i poglavlje “The Years of Crises (1382-1403)” u: Engel,
The Realm of St. Stephen, 195-208.
63
Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, 151; Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 169; Ančić, Putanja klatna, 230.
64
Lovrenović, Na klizištu povijesti, 275.
65
Ћоровић, Краљ Твртко I Котроманић, 318.
59
60
• 153 •
dženan dautović
otvaranja trga soli u Novom te formiranja bosanske mornarice, više bili usmjereni da
izazovu ustupke od strane ugarskih vladarica, nego što su mu bile u planu aspiracije prema Dubrovniku. Kraljice su se u početku pokušale oduprijeti, tako da 15. aprila 1383.
godine izdaju zabranu da se sol dovozi u Novi,66 a zatim se i žale Veneciji zbog njihove
uloge u formiranju Tvrtkove mornarice.67 Treba istaći da je ponašanje Elizabete u ovim
krizama, tipično ponašanje jednog ugarskog vladara. Ona nastupa kao kraljica svoje države, ne mareći za porijeklom i interesima dinastije iz koje potiče. Da je Tvrtko ispravno
ocijenio svoje snage u ovim diplomatskim igrama, pokazuje činjenica da je u njih ušao
bez ijednog solnog kumerka unutar svoje vlasti, da bi na kraju iz njih izašao sa dva.
Pored Drijeva, koja su se, prema gore navedenoj elaboraciji, automatski vratila u
sastav Bosne po okončanju braka Elizabete i Ludovika, drugi trg soli o kojem je riječ,
bio je Kotor. Većina autora je složna da je Kotor bio cijena koju je Elizabeta morala
platiti kako bi zadržala Tvrtka na svojoj strani u odnosu na ustaničke vođe u Dalmaciji.68 Iako nije direktno zabilježeno u izvorima, smatra se da je Tvrtko dobio Kotor
nakon sastanka sa palatinom Nikolom Gorjanskim marta 1385. godine u Sutjesci.69
Tom prilikom Tvrtko je izdao povelju kojom se obavezao na vjernost svom kumu
i prijatelju Nikoli Gorjanskom i ugarskim kraljicama Elizabeti i Mariji.70 Na ovaj
način, bosanski kralj je ispunio svoje ciljeve, te je u narednom periodu bio na strani
Elizabete i njene kćerke. Odnos Elizabete i Tvrtka u daljem toku događaja vrlo je
teško pratiti. Nemoguće je istaći da li je bosanski kralj okrenuo leđa svojoj rodici i
priklonio se ustanicima zbog njenog učešća u organiziranju atentata na posljednjeg
Ivan Kukuljević Sakcinski, Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1861, 150-151;
Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 161; Ћоровић, Краљ Твртко I Котроманић, 57-58.
67
Šime Ljubić, Listine o odnošajih izmedju Južnog Slavenstva i Mletačke republike, knj. IV, Zagreb
1874, 206-207; Milko Brković, “Srednjovjekovne isprave bosansko-humskih vladara Veneciji”,
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU, br. 53, Zadar, 2011, 85.
68
Lovrenović, Na klizištu povijesti, 35; Ančić, Putanja klatna, 230; Ћоровић, Краљ Твртко I
Котроманић, 62; Brković, “Srednjovjekovne isprave bosansko-humskih vladara Veneciji”, 85;
Јелена Мргић, Северна Босна 13 – 16. век, Историјски институт, Београд, 2008, 84.
69
Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 162-163; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 36.
70
“Nos Stephanus Tuarthco, dei gratia Rex Rasie, Bosnie etc. memorie mandates tenore presencium
significamus. quibus expedit, vniuersis, quod matura deliberacione prehabita, puraque fide et sincera
veritate, absque aliquali dolo et fraude Nicolao de Gara, regni Hungarie Palatino et iudici Cumanorum, karissimo amico et compatri nostro, in omnibus amodo et deinceps totam fidelitatem contra
quamlibet personam, locis et temporibus opportunis, demptis tamen saluis et antepositis semper seruiciis et fidelitatibus per nos illustrissimis dominabus, predilectisque sororibus nostris, Elizabeth et
Maria Hungarie etc. ac Hedwigis, Polonie reginis obseruatis et perhempnaliter obseruandis, vsque
vitam nostram iuxta posse exhibere, obseruare promittimus et assumimus, ac nihilominus ad omnia
praemissa obseruanda nos obligamus. In cuius rei testimonium presentes concessiumus litteras nostras pedentis sigilli nostri munimine roboratas. Datum in aula nostra regali Sutischa. Anno Dom. M.
CCC. LXXX. quinto. Vicesima octaua die mensis Martii.” Georgii Fejer, Codex diplomaticvs Hvngariae ecclesiassticvs ac civilis, tom X, vol. I, Budae, 1834, 260.
66
• 154 •
pripadnika anžuvinske dinastije Karla Dračkog 24. februara 1386. godine.71 Tvrtko
svakako nije ni imao vremena na konkretnije akcije, jer samo šest mjeseci kasnije, 25.
jula 1386. godine u bitci kod Gorjana, poginuo je Nikola Gorjanski, dok su kraljice
zarobljene i sprovedene najprije u Gumnik, grad jednog od vođe ustanika, zagrebačkog biskupa Pavla, a zatim su preko Krupe sprovedene u tvrđavu Novigrad nedaleko
od Zadra.72 U toj svojoj tamnici život je okončala Elizabeta, bosanska princeza i
ugarska kraljica.73 Početkom januara 1387. godine, okrutno je zadavljena74 pred očima svoje kćerke Marije.75 Njeno tijelo je najprije ukopano u samostanu sv. Krševana
u Zadru, da bi zatim bilo prenijeto u Ugarsku.76
Umjesto zaključka
Čitav spektar informacija o odnosima ugarske kraljice Elizabete sa svojom rodnom domovinom pokazuju kako je njeno dosadašnje zanemarivanje u historiografiji bilo plod neprepoznavanja njenog značaja, zamagljenog odlaskom na inostrani
dvor. Bilo da se ti podaci odnose na visoke međudržavne odnose, koje je Elizabeta
za života Ludovika donekle usmjeravala, a nakon njegove smrti direktno diktirala,
bilo da se oni tiču svakodnevnih situacija ili patronatstva nad umjetničkim djelima,
nekadašnja bosanska princeza bila je vrlo aktivna kraljica Ugarske, koja je težila da
bude uključena u sve aktualne poslove. Centralna tema našeg izlaganja jeste pitanje
Huma kao Elizabetinog miraza, teritorija koji je kao nekadašnji ugarski posjed izazivao razdor u međususjednim odnosima, tačnije pokušaj promocije teorije da je
taj miraz bio privremena žrtva bosanskog bana, kojom je osigurao svojoj dinastiji
ugledno mjesto u kolažu evropskih vladajućih porodica. Vijesti iz izvora, pravna
podloga i praksa iskazana kroz poznate primjere, pokazuju da je ponuđeni zaključak
utemeljen. Najburniji odnosi Elizabete i Bosne javljaju se nakon smrti njenog muža,
Ћоровић, Краљ Твртко I Котроманић, 64; Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 169.
Ćošković, “Elizabeta”, 32.
73
Boravku dviju kraljica u zarobljeništvu u Novigradu posvećena je jedna stara i pomalo zaboravljena
rasprava: Giuseppe Alačević, “La prigionia delle regine Elisabetta e Maria nel castello di Novigrad”,
Bullettino di archeologia e storia dalmata, 2-4, 1879.
74
Postoji više teorija o tome ko je bio naredbodavac ovog okrutnog čina. Rački i Alačević prenose
predanje da je riječ o Ivanu Horvatu (Rački, “Pokret na slavenskom jugu”, 135-136; Alacevic, “La
prigionia”, 135), Nada Klaić optužuje Ivana Paližnu (Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem
vijeku, 657); dok je nama ostala nepoznata identifikacija “Giornard of Croatia” koju donosi jedna
opširna enciklopedija biografija iz XIX stoljeća ( Joseph Thomas (ed.), The Universal Dictionary of
Biography and Mythology, Vol. II, New York, 2009 (2nd edition.), 839).
75
Engel, The Realm of St. Stephen, 199; Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 168; Ћирковић,
Историја средњовековне босанске државе, 154;
76
Rački, “Pokret na slavenskom jugu”, 136; Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, 657;
“Memoriale Pauli de Paulo patritii Iadrensis (1371-1408)”, (prir. Ferdo Šišić), Vjestnik kraljevskog
hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog arkiva, god. VI, sv. 1-2, Zagreb, 1904, 22.
71
72
• 155 •
dženan dautović
tj. za vrijeme obavljanja regentske uloge. Bosanski vladar u tim je događajima mnogo
više profitirao, budući je dobio grad Kotor i ustvari već tada počeo svoju ekspanziju
na primorske komune Jadrana. Kraljica Elizabeta imala je veoma ambiciozne planove, a to što su oni propali, prije treba pripisati historijskom vremenu u kojem se ona
pojavila, vremenu velikih osvajača poput Ludovika I ili Stjepana II i Tvrtka I, nego
li njezinoj nesposobnosti. Ova kraljica tako ostaje tragični lik bosansko-ugarskih
odnosa druge polovine 14. stoljeća, lik u kojem su se ispreprele sve sličnosti i razlike
dvaju susjednih srednjovjekovnih država i društava.
• 156 •
Dženan Dautović
Relations between Bosnia and Hungary through the prism of the Marriage
between Louis the Great and Elizabeth, the Daughter of Stjepan II Kotromanić
Summary
Elizabeth (1335? – 1387) as the daughter of one of the most powerful Bosnian
rulers, ban Stjepan II Kotromanić and the wife to one of the most glorious
Hungarian King Louis I, was in the centre of complex inter-dynastic relations of
two neighbouring countries. From the first mentions in the sources, this princess
was linked to the area of Western Hum in the context of the dowry she would
bring to the family of her future husband. This was fulfilled after her marriage to
the Hungarian ruler in 1353. That part of Hum, between the rivers Neretva and
Cetina remained under Hungarian rule until Louis’ death in 1382 after which it
was, most probably via legal inter-dynastic relations, reclaimed by Bosnia. As Queen
of Hungary, Elizabeth showed her affection toward the dynasty she originated from
and some authors even attribute the passivity of Hungary on Tvrtko’s coronation
in 1377 to her influence on the court. With her arrival on the throne, as Queen
regent on behalf her minor daughter Mary, Elizabeth began a difficult struggle
for the maintenance of rule and thus started a big crisis in Hungary which would
finally end with the change of the ruling dynasty. At the same time, in the field
of Hungarian-Bosnian relations, it was the time when Bosnia, led King Tvrtko I,
reached the peak of its power and when maybe for the first time in history Bosnia
dictated the conditions of her relations with Hungary. In the whirl of events,
Elizabeth’s life ended tragically and for a long time she represented a paradigm of
failure of a woman on the throne. The truth seems somewhat different because
Elizabeth proved to be a very skilful and ambitious ruler whose ideas and plans for
the future of the Hungarian Kingdom failed because of a successfully conducted
ambush by rebels. The marital connections of the two dynasties in Middle Ages
remain a subject which deserves a research based on a broader basis since the
present state of historiography is very scarce. This article represents a first attempt
in Bosnian historiography to present a complete review of the life of Elizabeth, the
Bosnian princess on the Hungarian court.
• 157 •
94(497.6)”13”
347.62(497.6)”13”
929 Doroteja, bosanska kraljica
amer dardagan
O bugarskim princezama na bosanskom dvoru sa
posebnim osvrtom na kraljicu Doroteju
•
Apstrakt: U radu se opisuju ženidbene veze bosanskih vladara Stjepana II i Tvrtka I za
bugarske nevjeste što su ujedno pouzdani pokazatelji živih veza između bosanskog i bugarskog dvora. Dalje, utvrđuju se razlozi i motivi sklopljenih brakova, diplomatska aktivnost
koja je do njih dovela, te se pokušava odgonetnuti što više o identitetu bugarskih princeza
sa posebnim osvrtom na životni put Doroteje Vidinske od statusa bugarske princeze preko
nezavidnog položaja zatvorenice i taoca na ugarskom dvoru, pa sve do ponovnog uzdizanja
do statusa prve bosanske kraljice (1374-1390).
Ključne riječi: Stjepan II, Mihajlo Šišman, Grgur Stjepanić, nepoznata bugarska princeza, Ludovik I, Tvrtko I, Doroteja, Elizabeta Kotromanić, Trnovo, Vidin, Trstivnica, ženidbene veze.
Abstract: This paper describes the marital relationships of Bosnian rulers Stjepan II
and Tvrtko I with Bulgarian brides which are at the same time reliable indicators of the
existing links between the Bosnian and Bulgarian court. Next, we determine the reasons
and motives of marriages and the diplomatic activity that has led to them. We attempt to
figure out more about the identity of Bulgarian Princesses with a special emphasis on the
life of Doroteja of Vidin started from her status of a Bulgarian Princess to her position as
the prisoner and hostage on the Hungarian court and finally to the re-elevation of her noble
status when she assumed the position of the first Bosnian Queen (1374-1390).
Key words: Stjepan II, Mihajlo Šišman, Grgur Stjepanić, unknown Bulgarian Princess,
Ludovic I, Tvrtko I, Doroteja, Elizabeth Kotromanić, Trnovo, Vidin, Trstivnica, marital
relationships.
Iako se do sada pojavilo nekoliko studija i monografija, koje obrađuju odnose između Bosne i njenih susjeda, takvi su odnosi sa zemljama u daljem okruženju, usljed
nedostatka relevantnih izvora, prezentirani u našoj historiografiji sa svega nekoliko
• 159 •
amer dardagan
pojedinačnih radova. U ovu kategoriju zasigurno da ne ubrajamo bosansko-ugarske ili
bosansko-mletačke odnose čiji se kontakti mogu pratiti putem brojnog diplomatičkog
materijala, za razliku od onih srednjovjekovnih zemalja za koje postoje snažne indicije
da su također održavale veze sa Bosnom, ali za koje nažalost nemamo čvrste podloge u
historijskim izvorima prvog reda. U takve srednjovjekovne zemlje svakako ubrajamo i
Bugarsku, pa tako do danas nije sačuvana niti jedna povelja, akt ili prepiska između bosanskog i bugarskog dvora. To je najvjerovatnije i najvažniji razlog zašto odnosi Bosne
i Bugarske nisu do sada obrađivani kako u našoj, tako niti u bugarskoj historiografiji.
Naime, interesovanje za ovu temu svodilo se uglavnom na parcijalne i usputne opaske
istraživača o poznatim historijskim činjenicama i fragmentima odnosa koji naslućuju
dublje političke, ekonomske, vjerske i kulturne veze. U tom smislu, tumačenje i definisanje odnosa dvije srednjovjekovne države, posebice od druge polovine 14. stoljeća
kada su najveći bosanski vladari stupili u ženidbene veze sa bugarskim princezama,
izazovan je, ali opet, i vrlo zahtjevan zadatak.
Ženidba bosanskih vladara Stjepana II i Tvrtka I za bugarske nevjeste prvi su pouzdani pokazatelji živih veza između bosanskog i bugarskog dvora iza kojih se krije dublja politička pozadina vjerovatno nastala kao rezultat ranije ustaljenih odnosa. Ipak,
do prve polovine 14. stoljeća ne može se govoriti o bosansko-bugarskim odnosima u
pravom smislu te sintagme. Tek ženidbom bosanskog bana Stjepana II (1322-1353)
s bugarskom princezom u ljeto 1329. godine možemo govoriti o direktnim vezama
između bosanskog i bugarskog dvora. Izvor koji nam sugeriše da je do vjenčanja zaista došlo predstavlja povelja bosanskog bana Stjepana II velikom knezu Grguru Stjepaniću 1329/1330. godine, koja pripada grupi povelja bana Stjepana II iz arhiva u
Körmendu, koje je početkom prošlog stoljeća u dva navrata objavio Lajos Thallóczy.1
Informacije o poslanstvu Grgura Stjepanića i sklopljenom braku između bosanskog
bana i bugarske nevjeste upotpunjavaju i podaci iz Dubrovačkog arhiva.2
Za nešto kasniji period druge polovine 14. stoljeća značajne su informacije
koje pronalazimo u hronikama, čiji su autori u svoja djela ugrađivali kasnije nestali
izvorni materijal i izgubljene spise drugih autora, što ih i danas čini referentnim.
Među njih ubrajamo Mavra Orbinija († 1614)3 i bugarskog grofa Julijana Pejačevića
(1833-1906),4 tvorca porodične hronike Pejačevića u vidu genaološkog istraživanja
judevit Thallóczy, “Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje
L
kermendskog arhiva”, Glasnik Zemaljskog muzeja, br. 18, Sarajevo, 1906; Isti, Studien zur Geschichte
Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig, 1914.
2
Monumenta Ragusina, Libri reformationum, JAZU, Monumenta spectantia historiam Sclavorum
meridionalium, vol. XIII, sv. II, Zagrabiae, 1882).
3
Мавро Орбин, Краљевство Словена, СКЗ, Београд, 1968.
4
Julijan Graf Pejacsevich, Forschungen uber die Familie der Freiherren und Grafen Pejacsevich und die
stammverwandten Freiherrn von Parchevich, Czerkiczy, Knezevich und Thoma-Gionovich (Illustr.).
Bd. 1-4, Wien, 1876.-1890.
1
• 160 •
o bugarskim princezama na bosanskom dvoru
bugarske plemićke porodice Knežević-Parčević, čiji su pojedini članovi mogli imati određene veze sa bugarskim i ugarskim dvorom, te čije su aktivnosti vezane za
bugarsku proncezu Doroteju u vrijeme njenog sužanjstva na dvoru ugarskog kralja
Ludovika I.
Ženidba bana Stjepana II za bugarsku princezu prvi je jasan i pouzdan pokazatelj
direktnih veza između dvaju vladajućih dinastija, Kotromanića u Bosni i Šišmana u
Bugarskoj. Pomenuti brak bosanskog bana bio je zapravo izraz i garant “saveza” sa
bugarskim carem Mihajlom Šišmanom (1323-1330), te ga je stoga potrebno posmatrati u širem političkom kontekstu, naročito u odnosu dvaju zemalja prema Srbiji
početkom 14. stoljeća.5
Naime, krajem 13. stoljeća srpska ekspanzionistička politika bila je usmjerena
u pravcu sjeverne Makedonije, a nastavljena je i za vladavine srpskog kralja Milutina i brata mu “sremskog kralja” Dragutina. Njihove zajedničke vojske sjedinjene na
Moravi 1284. godine duboko su prodrijele sve do Svete gore i dalje do same granice
Makedonije i Trakije. Neuspješna nastojanja vizantijskih imperatora Mihajla VIII
i Andronika II da zaustave prodor srpskih snaga uzrokovana su prvenstveno angažmanom vizantijske vojske u Maloj Aziji što je rezultiralo da se srpsko-vizantijska
granica pomjerila daleko na jug čime je Vizantija izgubila gradove: Strumicu, Prosek, Prilep i Ohrid.6
Vizantija, pa tako i Bugarska, nisu znale adekvatno odgovoriti na agresivnu srpsku
ekspanzionističku politiku, koja je davala rezultate kako na vojnom planu, tako i na
polju diplomatije. Značajna diplomatska pobjeda kralja Milutina u odnosu na Vizantiju i Bugarsku ogledala se u tome što je Vizantija zvanično prihvatila srpska osvajanja
u Makedoniji, a još važnija je odluka da se srpski kralj Milutin oženi Simonidom, kćerkom vizantijskog cara Andronika II.7 Ovakvim stanjem ustvari najviše je bila pogođena Bugarska koja, nakon srpsko-vizantijskih pregovora 1297-1299. godine ne samo da
je ostala bez teritorija prema kojem je imala pretenzije u odnosu na vizantijsku vlast u
Makedoniji,8 već je ostala u potpunosti usamljena i bez mogućnosti da aktivno sudjeluje u događajima oko nje. Nakon propasti bugarskog plana da se jedna bugarska princeza uda za srpskog kralja Milutina i tako “kupi” mir sa ratobornim srpskim kraljem,9
a kada je sličan pokušaj dogovora sa vizantijskim dvorom propao nakon što se kralj
Milutin oženio kćerkom vizantijskog cara Andronika II, ovakvo stanje stvari prosto je
natjeralo bugarski dvor da traži savez u svom daljem okruženju.
Јелена Мргић-Радојчић, “Повеља бана Стјепана II. Котроманића великом кнезу Гргуру
Стјепанићу 1329./1330. године”, Стари српски архив, књ. 3, Лакташи 2004, 24.
6
Христо Матанов, Югозападните български земи през XIV век, Наука и изкуство, София 1986, 12
7
Isto, 13
8
Владимир Ћоровић, Историја српског народа, Прва књига, Београд 2001, 55.
9
Матанов, Югозападните български земи, 13.
5
• 161 •
amer dardagan
Bugarski car Mihajlo Šišman je tokom 1329. i prve polovine 1330. godine činio
ozbiljne pripreme za obračun sa Srbima. Prvo je kupio za svoju vojsku tatarske i osetske najamnike, a nakon toga počeo je sa traženjem saveza protiv srpskog kralja Stefana
Dečanskog.10 Utvrdio je savez sa Grcima, vlaškim knezom Jovanom Basarabom,11 nakon smrti vizantijskog cara Andronika II sa novim carem Andronikom III, a nekad u
prvoj polovini 1329. godine postoje indicije da je takav savez vjerovatno sklopljen i sa
Bosnom bana Stjepana koja se počela politički i ekonomski uzdizati.
S druge strane u Bosni, nakon što se uspješno oslobodio pritiska Šubića, ban
Stjepan II osmislio je ambiciozan plan osvajanja Zahumlja od srpske vlasti. U tom
zapadnom dijelu srpske države odmetnula se plemićka porodica Branivojevića na
području od dubrovačkog zaleđa do Neretve, koje se nalazilo u neposrednom susjedstvu bosanskog bana. Ugroženim su se osjećali i Dubrovčani pa su sklopili savez
sa banom Stjepanom II, te su udruženim snagama potukli Branivojeviće. Srpski kralj
Stefan se u taj rat nije miješao, ali se nije pomirio sa posljedicama kada je uvidio da
su Dubrovčani zadržali Ston i da je bosanski ban zaposjeo dolinu Neretve. Uspješno
ratovanje protiv Branivojevića donijelo je Bosni znatan dio Huma, čime je Bosna po
prvi put izbila na obalu Jadranskog mora i dobila jedan od najviše korištenih puteva
iz Primorja u unutrašnjost.12 Banovo širenje na račun Srbije bilo je veće od zemalja
Branivojevića, a nakon što se počeo i u svojoj službenoj tituli nazivati “gospodar
humski” bio je izložen rastućem neprijateljstvu Srbije. Ubrzo je uslijedio rat protiv
Srbije za koji se sa tačnom sigurnošću ne može govoriti kad je počeo, ali određeni
podaci ukazuju da je trajao tokom 1328. i 1329. godine.13 Rat Bosne i Srbije u ovom
periodu pogodovao je Bugarskoj cara Mihajla, koja je upravo tada tražila savez protiv srpskog kralja Stefana.
Na osnovu povelje bana Stjepana II velikom knezu Grguru Stjepaniću 1329/1330.
godine,14 poznato je da je ovaj bosanski velikaš, koji je vjerovatno uživao veliki ugled
kod bosanskog bana, predvodio poslanstvo bosanskog vladara na dvoru Mihajla Šišmana u Trnovu. Tamo je u okviru svoje “vjerne službe” imao zadatak da dovede bugarsku princezu, a buduću bosansku banicu iz Bugarske u Bosnu. Sa obzirom da su bračne
veze bile odraz političkih odnosa, veliki knez je ovom prilikom vjerovatno odigrao i
diplomatsku ulogu. Grgur je ispunio svoju dužnost, te je doveo bugarsku princezu
na bosanski dvor kao što nam to i sugerira povelja bana Stjepana 1329./1330. godine
riječima: To mu dasmo za njegovu vjernu službu, tada kada ga poslasmo pred našom
Ћоровић, Историја, I, 55.
Сима Ћирковић, Срби у средњем веку, Идеа, 2. изд, Београд, 1997, 111.
12
Сима Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, СКЗ, Београд 1964, 90.
13
Ћирковић, Срби, 111.
14
Thallóczy, “Istraživanja”, 406-407
10
11
• 162 •
vlastelom po gospođu moju caru bugarskom, i u tome nam posluži pravo i vjerno.15 O poslanstvu Grgura Stjepanića i o vremenu kada je brak bana Stjepana i bugarske princeze
sklopljen govore podaci i iz Dubrovačkog arhiva. Tako je 3. juna 1329. godine zabilježeno da je bosanski ban proslavio dolazak svoje mlade,16 što bi odgovaralo općim
prilikama tog vremena. Stoga bi misija velikog kneza bila obavljena barem mjesec dana
ranije, s obzirom da je putovanje do Trnova i nazad trajalo više od mjesec dana.17
S obzirom da smo prethodno govorili o političkom kontekstu sklopljenog braka,
sada bi pažnju usmjerili na liĉnost bugarske princeze o kojoj nažalost nemamo gotovo nikakvih podataka, pa nam stoga nije poznato čak niti njeno ime. Postoji teorija
da se radi o kćerki bugarskog cara Mihajla Šišmana, međutim u našoj se povelji ne
kaže čija kćerka je bila banova nevjesta, odnosno nije pouzdano da je u pitanju kćerka bugarskog cara. Naime, iz prvog braka sa srpskom princezom Anom, car Mihajlo
nije imao kćerke, a iz drugog braka sa vizantijskom princezom Teodorom imao je
kćerku nepoznatog imena, čija je sudbina, poslije 1330. godine nepoznata.18 Carev
brat Belaur nije imao poroda za koji se zna, a careva sestra Keraca Petrica, žena despota Sracimira, imala je dvije kćerke: jedna je Jelena, supruga cara Dušana, a druga
je Teodora o kojoj se osim imena ništa ne zna.19 Sljedeće bi pitanje bilo da li je brak
sa bugarskom nevjestom potrajao duže od bitke na Velbuždu 28. juna 1330. godine i
da li je iz tog braka bilo djece. Odgovor bi mogao da bude potvrdan, jer dubrovačko
Veliko vijeće 7. februara 1333. godine donosi odluku da se banu pošalje poklon u
čast rođenja njegovog sina.20 Tačno o kom sinu se radi ne može se tačno odrediti jer
je ban Stjepan II imao više sinova o čemu govore i podaci iz Dubrovačkog arhiva
gdje se spominju “sinovi i nasljednici”, a to nam sugerira i banova povelja Dubrovniku od 15. februara 1333. godine.21
Brak sa bugarskom nevjestom trajao je oko šest godina 1329-1335, a okolnosti
koje su dovele do njegovog okončanja nisu nam poznate. Do prekida braka moglo je
doći eventualnom smrću banice, a mogao je završiti i usljed promjenjenih političkih
okolnosti koje su bana Stjepana II okrenuli od vojno i politički oslabljene Bugarske.
Naime nakon poraza bugarske vojske kod Velbužda (Ćustendil) 28. juna 1330. godine
Bugarska je u potpunosti poražena. Poslije ove loše sudbine Bugarske, raspao se i savez
usmjeren protiv Srbije, a čiji je pokretač bio bugarski car Mihajlo Šišman. Raspad ovog
saveza imao je direktne implikacije na politički sklopljen brak između Stjepana II i
Мргић-Радојчић, “Повеља бана Стјепана II. Котроманића”, 24.
Monumenta Ragusina, II, Zagrabiae, 1882, 323.
17
Мргић-Радојчић, “Повеља бана Стјепана II. Котроманића”, 25.
18
Isto.
19
Isto.
20
Isto.
21
Isto.
15
16
• 163 •
amer dardagan
bugarske princeze nepoznatog imena. Poznato je da se bosanski ban oženio i po treći
put, 1335. godine, sa Jelisavetom, kćerkom kujavskog kneza Kazimira, čime je učvrstio
svoj odnos prema ugarskom kralju Karlu Robertu (1302-1342).22
Bugarska princeza Doroteja,23 kćerka je vidinskog cara Ivana Stracimira i njegove žene Ane, kćerke vlaškog kneza Nikole, a rođena je oko 1355. godine u Vidinu.
Povelja bana Tvrtka izdana u “Ilijinom selu” 8. decembra 1374. godine povodom
njegovog vjenčanja sa bugarskom princezom Dorotejom dragocjen nam je izvor
koji nam prvi govori o novoj bosanskoj banici i kasnijoj prvoj bosanskoj kraljici, a
sadržaj ove povelje nam je poznat zahvaljujući papi Grguru IX. koji je istu potvrdio
31. oktobra 1375. godine.24
Doroteja kao prva bosanska kraljica javlja se i kao svjedok u svečanoj Tvrtkovoj povelji od 10. aprila 1378. godine, a za nas je važniji drugi dio povelje koji je
napisan u Trstivnici gdje su dodane zakletve obiju kraljica, majke Jelene i supruge
Doroteje. Ova neobično svečana potvrdnica dubrovačkih povlastica sadrži mnoga
obećanja bosanskog kralja, a sva obećanja Tvrka I Dubrovčanima potvrđuje i s bogodarovannoju mi kraljevstvu materiju, gospoom kira Elenom i s gospom kraticom kira
Dorotiom i s izbrannimi vlasteli kraljevstva mi.25 U povelji je zabilježeno također da
su kraljice u Trstivnici položile zakletvu v crkvi svetago Grgura i s našimi vlasteli.26
Ova se povelja inače uzima u historiografiji kao dokaz o Tvrtkovu brzom uživljavanju u novi politički život. Ona je naime odraz preuzetih pravnih normi i dvorskog
ceremonijala srpskih vladara, pa je tako Tvrtkova majka u novom sjaju morala postati od “počtene gospoe” – “gospođa kira Elena”, a njegova žena je sada “gospoja
kraljica kira Doroteja”.27
Bez izvora danas je teško reći koji su motivi rukovodili Tvrtka u ovoj ženidbi, međutim postoje određeni nagovještaji koji sugerišu da su njegovu odluku uvjetovale
ili barem pomogle utjecajne ličnosti van bosanskog dvora. Jedna od takvih značajnih ličnosti mogao bi biti ugarski kralj Ludovik I koji je od 1365. godine uspostavio
značajan i gotovo presudan utjecaj kako na bosanskom tako i na bugarskom dvoru,
što je bilo u skladu sa njegovim ekspanzionističkim planovima da osigura politički i
Isto.
U bugarskoj literaturi osim Doroteja, može se ponegdje pronaći i ime Doroslava (Пламен Павлов,
Търновските царици, Търново, 2006)
24
Tabular. vatican. secret. Gregorii XI. Reg. an. V. libr. 286. fol.186 (Eusebius Fermendţin, Acta Bosnae
potissium ecclesiastica, Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium, vol. XXIII,
Zagreb,1892,40)
25
Franz Miklošić, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Viennae 1858.
(Graz 1964), 186.
26
Isto, 186.
27
Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb 1994, 264.
22
23
• 164 •
ekonomski monopol nad vladarima na ovom prostoru.28 Naročito je Ludovik I ostavio
beskrupulozan i okrutan dojam na bugarski dvor i članove bugarske kraljevske porodice, među kojima i na bugarsku princezu Doroteju. Naime, Ludovik I je prvo od
bugarskog cara Ivana Stracimira tražio da prizna vazalni odnos prema Ugarskoj, a
nakon što je dobio negativan odgovor iz Bugarske, počeo je sa pripremama za njeno
osvajanje. Ugarska vojska je 1. maja 1365. godine došla do Vidina, a već sljedećeg
dana zauzeta je bugarska prijestolnica.29
Ivan Stracimir je zajedno sa porodicom odveden iz prijestolnice i zatvoren u tamnicu Humnik u Slavoniji.30 Vjeruje se da je bugarski car ostao četiri godine zarobljen, te je 1370. godine vraćen na prijestolje kao ugarski vazal, a zauzvrat je bio
prinuđen ostaviti svoje kćeri na ugarskom dvoru kao garanciju njegove vjernosti i
odanosti ugarskom kralju. Orbini spominje da je Doroteja postala neka vrsta dvorske dame (damigella) ugarske kraljice i da je Tvrtko bio upozoren na nju s te strane.
Nije do kraja jasno koja je kraljica skrenula bosanskom banu pažnju na bugarsku
princezu, tj. da li se radilo o kraljici Elizabeti, majci Ludovika I, ili kraljici Elizabeti,
ženi pomenutog kralja. Vjerovatnija je pretpostavka da se ipak radilo o supruzi Ludovika I, kraljici Elizabeti koja je bila mnogo bliža bosanskom dvoru zbog činjenice
da je i sama iz dinastije Kotromanića. S obzirom da je Doroteja bila dvorjanka kraljice Elizabete na ugarskom dvoru, nije isključena mogućnost da je ugarska kraljica
posredovala kod kralja Ludovika da se Doroteja pusti iz sužanjstva, te da postane
žena bosanskog bana Tvrtka. Svakako je ženidba Tvtka I za ovu bugarsku princezu
odgovarala i kralju Ludoviku I koji bi na taj način ostvario tješnju vezu i kontrolu
nad ovim često nestabilnim prostorom nad kojim je imao političke i ekonomske interese. Ipak, ideja o ženidbi sa Dorotejom mogla je doći vrlo lako i od samog Tvrtka,
koji bi na taj način stvorio jedan prijateljski front, koji bi obuhvatao Bosnu, Srbiju
i Bugarsku, što nije bila nimalo zanemariva stvar, pogotovu u vrijeme kada je takav savez bio neophodan budući je s istoka nadirao jedan opasan neprijatelj, moćna osmanska imperija. Čak i u odnosu prema Ugarskoj državi ovaj zajednički front
mogao je samo biti od koristi. I Stracimir i Tvrtko postali su 1365. godine vazali
Ludovika I samo iz nužde, a ujedinjeni jakom prijateljskom i rodbinskom vezom
odložnost bosanskog bana Tvrtka prema ugarskom kralju Ludoviku I poslije pobune vlastele
P
1365/1366. u Bosni bila je neupitna. Pomoć koju mu je tada pružio ugarski kralj, za bosanskog
bana je značila jedan novi, gotovo vazalni odnos, koji se u potpunosti razlikovao od onog odnosa
koji je ban imao u periodu 1363-1365. kada se Bosna nakon pobjeda nad ugarskom vojskom mogla
smatrati gotovo samostalnom. Do ovakvog zaključka možemo doći prostom usporedbom titule
bosanskog bana iz 1363. godine koja je glasila “božjom milošću ban čitave Bosne” sa onom iz 1366.
godine “božjom gospodina našeg Ludovika kralja milošću ban Bosne”, koja govori sama za sebe.
29
История на България от Блазиус Клайнер, съставена в 1761 г, Българска Академия на
Науките, Институт по история, София 1977,133.
30
Isto, 134.
28
• 165 •
amer dardagan
oni su mogli i u tom odnosu dobiti slobodniji zamah i po potrebi jednog dana, bez
mnogo opasnosti, biti riješeni svih neprijatnih obaveza prema Ugarskoj. Rad na što
tješnjem prijateljstvu između ovih slavenskih država mogao je biti samo od koristi, a
vjerovatno je ta ženidba s kćerkom jednog cara trebala Tvrtku i radi ličnog prestiža.
U puštanju bugarske princeze iz sužanjstva možda je učestvovao bugarski plemić
rodom iz Bosne, Andrija Parčević. Prema hronici grofa Julijana Pejačevića, Parčija je
imao dvojicu sinova: Nikolu Parčevića-Kneževića i Andriju Parčevića-Kneževića,31
koji su aktivno učestvovali u političkom životu Bugarske. Tako je Nikola učestvovao
u bici kod Černomena 26. septembra 1371. godine protiv Osmanlija, a zabilježeno
je da je Parčijin mlađi sin Andrija neko vrijeme bio i poslanik u jednoj “izrazito
važnoj diplomatskoj misiji” na ugarskom dvoru Ludovika I gdje ga je kao svog ambasadora poslao lično bugarski car Ivan Stracimir.32 Postoje indicije da je Andrijina
misija na dvoru ugarskog kralja bila usko povezana sa pokušajem bugarskog cara
da oslobodi svoju kćerku Doroteju iz sužanjstva, nakon što je primio vijest da mu
je druga kćerka umrla na ugarskom dvoru. Naime, sin Parčije Kneževića, Andrija
Parčević-Knežević je vjerovatno želio iskoristiti svoje bosansko porijeklo i trenutni
položaj na bugarskom dvoru kako bi isposlovao njeno puštanje iz sužanjstva. Rezultati misije Andrije Parčevića vidljivi su nekoliko godina poslije u vidu kompromisa
kada je Doroteja napustila ugarski dvor, ali se nije vratila u Bugarsku ocu, već je
ugarski kralj Ludovik I ugovorio da ona ode u Bosnu i da se tamo 1374. godine uda
za bosanskog bana Tvrtka.33
Organizaciju vjenčanja preuzela je na sebe majka bana Tvrtka, Jelena koja je željela da ono prođe što veličanstvenije. Tako je zabilježeno da je poslala 16. novembra 1374. godine poziv Splićanima da prisustvuju slavlju, a jednake pozive mora
da je poslala na sve strane.34 Tom prilikom ban se već bio izmirio sa svojim bratom Vukom, koji je zajedno s majkom prisustvovao vjenčanju i svadbi. Tako je dana
8. decembra 1374. godine, u prisustvu majke Jelene, brata Vuka, bosanskih velikaša
i poslanika susjednih zemalja i gradova obavljeno svečano vjenčanje bana Tvrtka,
Izvjesni Аndrija Knežević se pominje u Fojničkom grbovniku, te da je 1370. godine bio u dvorskoj
službi bana Tvrtka. Indikativno je da grb Kneževića u Fojniĉkom grbovniku odgovara grbu
bugarskih Kneževića u hronici grofa Pejačevića.
32
Славко Димитров Григоров, Георги Пеячевич и родът Кнежевич - Парчевич., Полимона, 2008, 81
33
U hronici grofa Julijana dalje se navodi da je stariji Parčijin sin Nikola I zbog rastuće osmanske
opasnosti i pritiska bio prinuđen da se preseli iz zamka Kneže u sami grad Čiprovec. On je imao
sina Petra, a ovaj pak sina Nikolu II koji je ime dobio po djedu. Dalje se navodi da je Nikola II
učestvovao u pohodima ugarskog kralja Sigismunda protiv Osmanlija i da je imao sina Giona,
koji je pak imao četvoricu sinova: Ivana, Dimitrija, Stefana i Tomu. Tako prema hronici poznate
bugarske plemićke porodice: Парчевич, Пеячевич, Кнежевич i Томагионович vode svoje staro
porijeklo iz srednjovjekovne Bosne. Isto, 84.
34
Marko Perojević, “Ban Stjepan Tvrtko”, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do
godine 1463, 2. Izdanje, HKD Napredak, Sarajevo, 1991, 310.
31
• 166 •
a Dubrovčani izvještavaju da je ono bilo lijepo i svečano.35 Izvori nam nažalost ne
sugerišu da li je na vjenčanju i svadbi bilo poslanstvo sa bugarskog dvora.
Tako je Doroteja prošla jedan dinamičan put od priviligovanog statusa bugarske
princeze (1355-1365) preko nezavidnog položaja zatvorenice u tamnici Humnik u
Slavoniji (1365-1369) i taoca na ugarskom dvoru kralja Ludovika I (1369-1374) pa
sve do ponovnog uzdizanja do statusa prve bosanske kraljice (1374-1390) u državi
koja se ubrzano razvijala na političkom, ekonomskom i kulturnom planu uz ambicioznog suverena koji se putem ove ženidbe povezao sa širim regionalnim okruženjem.
Zaključna razmatranja
Neznatan broj izvora i relevatnih historiografskih radova koji su interpretirali međusobni odnos Bosne i Bugarske u srednjem vijeku na primjeru ženidbenih i dinastičkih veza upućuje na potrebu aktualiziranja ovog problema pravilnim intepretiranjem
poznatih činjenica i fragmenata, te stavljanjem istih u širi historijski kontekst. U radu
se koristila dostupna literatura kako domaćih, tako i bugarskih historičara, čime se uz
sveobuhvatnu kritičku revalorizaciju postojećih historiografskih dostignuća, pokušao
ponuditi novi okvir tumačenja odnosa Bosne i Bugarske u srednjem vijeku na temelju
istraživanja vezanih za ulogu i položaj bugarskih nevjesta prije i nakon njihovog dolaska na bosanski dvor.
Ženidba bosanskog bana Stjepana II za bugarsku princezu nepoznatog imena u
ljeto 1329, godine prvi je pouzdan pokazatelj direktnih veza između bugarskog i bosanskog dvora. Pomenuti brak bio je zapravo izraz i garant “saveza” sa bugarskim carem
Mihajlom Šišmanom, te je u radu posmatran u odnosu dvaju zemalja prema Srbiji
početkom 14. stoljeća. Na osnovu povelje bana Stjepana II iz 1329/1330, nažalost
nismo mogli ništa reći o identitetu bugarske princeze, pa nam je čak zagonetno i njeno
ime. Brak sa bugarskom nevjestom trajao je oko šest godina 1329-1335, a nije do kraja
jasno da li je završen usljed promjenjenih političkih okolnosti koje su bana Stjepana
II okrenuli od vojno i politički oslabljene Bugarske ili je do okončanja braka dovela
iznenadna smrt bugarske nevjeste.
Politički trougao između Bosne, Bugarske i Ugarske čini se da je bio ključan u
zaključivanju braka između bana Tvrtka i princeze Doroteje 1374. godine. U tome
su, po svemu sudeći, značajnu ulogu odigrali ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić i
možda jedan bugarski plemić rodom iz Bosne, Andrija Parčević Knežević koga je još u
vrijeme Dorotejinog zatočeništva, na ugarski dvor kao svog ambasadora poslao lično
bugarski car Ivan Stracimir u vezi jedne “izrazito važne diplomatske misije”. Tako je
Doroteja prije dolaska u Bosnu prošla jedan nesvakidašnji put od privilegovanog statusa bugarske princeze, preko nezavidnog položaja zatvorenice u tamnici Humnik u
Slavoniji i taoca na ugarskom dvoru kralja Ludovika I pa sve do ponovnog uzdizanja
do statusa prve bosanske kraljice.
35
Isto.
• 167 •
amer dardagan
Amer Dardagan
Bulgarian Princesses on the Bosnian Court with special
regard to Queen Doroteja
Summary
Several sources and relevant historiographic articles that interpreted the relationship between Bosnia and Bulgaria in Middle Ages from the aspect of marital and
dynastic connections indicate the need of updating this problem by proper interpretations of familiar facts and fragments and placing them in a broader historical
context. In this paper, we used available domestic literature but also consulted the
works of Bulgarian historians. Through the revalorization of the existing achievements of historiography, we attempted to offer a new framework for the analysis
of relations between Bosnia and Bulgaria in Middle Ages on grounds of research
linked to the role and position of Bulgarian brides before and after their arrival to
the Bosnian court.
The marriage of Bosnian Ban Stjepan II with the Bulgarian Princess of an unknown name in the summer of 1329 is the first certain indicator of direct relations
between the Bulgarian and Bosnian court. The mentioned marriage was actually an
expression and a guarantee for the “alliance” with the Bulgarian Emperor Michael
Shishman, and therefore the author considers it within the context of the relation of
these two countries towards Serbia at the beginning of the 14th century. On the basis
of the charter of Ban Stjepan II from 1329/1330, we unfortunately could not say
anything about the identity of the Bulgarian Princess and therefore even her name
remains undisclosed. The marriage with the Bulgarian bride lasted for six years
(1329-1335), and it is not clear whether it was ended due to the change of political
circumstances which turned Ban Stjepan II away from the military weakened Bulgarian state or was the marriage ended by the sudden death of the Bulgarian bride.
The political triangle between Bosnia, Bulgaria and Hungary seems to have been
crucial for the marital bond between Ban Tvrtko and Princess Doroteja in 1374. A
significant role in this was assumed by Elizabeth Kotromanić, and probably also by
a nobleman of Bosnian origins, Andrija Parčević Knežević, who was at the time of
Doroteja’s captivity sent personally by the Bulgarian Emperor Ivan Stracimir as his
ambassador to the Hungarian court because of an “extremely important diplomatic
mission”. In this way, before her arrival in Bosnia, Doroteja passed an unusual path
from the privileged status of a Bulgarian Princess to the non-envious position in the
dungeon of Humnik in Slavonija and a hostage on the court of the Hungarian King
Louis I to her re-elevation to the status of the first Bosnian Queen.
• 168 •
94(437.3)”14”
emir o. filipović
Kćerka i unuk bosanskog vladara?
Prilog prosopografiji i heraldici Kotromanića*
•
Apstrakt: U češkoj historiografiji se već odavno barata podatkom, koji je inače nepoznat
domaćim historičarima, da se u testamentu vojvode Přemeka Opavskog (1366-1433) spominje njegova treća supruga Jelena (Helena), “baštinica” bosanske krune. Tako formuliran naslov
ove žene naveo je jednog njemačkog historičara umjetnosti na pomisao da se tu zapravo radi
o kćerki jednog od bosanskih kraljeva. Prema tome bi i sin kojeg je ona imala sa češkim plemićem bio unuk bosanskog kralja koji je imao pravo na prijestolje Bosanskog kraljevstva. Pošto
su njegovu tezu preuzeli i češki heraldičari i historičari, u radu se na osnovu rezultata češke historiografije predstavljaju pojedinosti o ovoj priči, te se detaljnije propituje osnovanost nekih
pretpostavki iznesenih o potomcima jednog od bosanskih vladara u Češkoj.
Ključne riječi: Vojvoda Přemek Opavský, kneginja Jelena, Kralj Tvrtko I Kotromanić,
Opava (njem. Troppau)
Abstract: Czech historians have long been aware of the information, otherwise unknown to domestic historians, that the testament of Duke Přemek of Opava (1366-1433)
refers to his third wife Jelena (Helena) as the “successor of the Bosnian crown”. The title
of this woman, formulated in this way, served as a basis for one German historian of art to
think that she was a daughter of a Bosnian ruler. According to this, the son that she had
with the Czech nobleman would also be the grandson of the Bosnian King who could claim his right to the throne of the Bosnian Kingdom. Since Czech heraldists and historians
accepted his thesis, the author uses results of Czech historiography to present details about
this story and additionally questions the grounds for some assumptions introduced about
the heirs of a Bosnian ruler in the Czech lands.
Key words: Duke Přemek of Opava, Duchess Helena, King Tvrtko I Kotromanić, Opava (German: Troppau)
*
oristim ovu priliku da izrazim duboku zahvalnost kolegi Adinu Ljuci koji mi je pomogao u
K
pribavljanju literature neophodne za nastanak ovog rada.
• 169 •
emir o. filipović
Sklapanje bračnih veza bilo je osnovno sredstvo široko zamišljene državne politike srednjovjekovnih vladara, u okviru koje su formirana manje ili više korisna savezništva sa udaljenim zemljama. Ta “općeprihvaćena” praksa tadašnjeg vremena, koja
je nalagala da se plemenite kćerke i sestre, kao i druge dvorjanke, udaju u bliže i dalje
susjedstvo, podrazumijevala je da one na taj način žrtvuju sopstvenu sudbinu radi
viših državnih interesa. Takvi brakovi, čiji nam dublji politički smisao zbog nedostatka izvora ponekad nije posve jasan, sklapani su zbog različitih motiva a najčešće
su ovisili o trenutnom političkom kontekstu i odnosu snaga koji je vladao u regiji.1
U historiji srednjovjekovne Bosne imamo mnogo poznatih primjera brakova
sklopljenih na taj način i s navedenim ciljevima, ali za neke slučajeve nam uopće nisu
sačuvani nikakvi tragovi u historijskim dokumentima. Pošto se već duže vremena
smatra da je glavnina genealoških i prosopografskih pitanja o Kotromanićima, vladarskoj dinastiji Bosanskog kraljevstva, već riješena, pronalazak a potom i ponovna
analiza manje poznatih podataka, predstavljaju rijetkost koja može obogatiti i upotpuniti naša dosadašnja saznanja.2
Jedan takav podatak je već duže vremena operativan u češkoj historiografiji. Naime, u testamentu vojvode Přemeka I Opavskog, koji je preminuo 1433. godine, spominje se njegova treća supruga Jelena, izvorno Helena, “baštinica” bosanske krune.
Tako formuliran naslov ove žene naveo je njemačkog historičara umjetnosti Edmunda
Wilhelma Brauna (1870-1957) na pomisao da se tu zapravo radi o kćerki jednog od
bosanskih vladara.3 Prema tome bi i sin kojeg je ona imala sa češkim plemićem bio
unuk bosanskog kralja koji je imao pravo na prijestolje Bosanskog kraljevstva. Njegove
stavove prihvatio je i promovirao češki heraldičar František Chocholatý nakon kojeg
su ih preuzeli i brojni drugi češki historičari.4 Pošto oni do sada nisu bili poznati našoj
historiografiji,5 ti stavovi svakako zaslužuju da im posvetimo detaljniju pažnju.
poredi primjere skupljene u radu Невен Исаиловић, “Брачни планови Котроманића и
U
државна политика Босне половином XV века”, u: Пад Српске деспотовине 1459. године, (ur.
Момчило Спремић), САНУ, Научни скупови, књ. CXXXIV, Одељење историјских наука,
књ. 32, Београд, 2011, 203-214.
2
U posljednje vrijeme genealogiju dinastije Kotromanića pokušao je upotpuniti Srđan Rudić ukazujući na spominjanje braće kralja Stjepana Tomaša u izvorima. Usp. Срђан Рудић, “Извештај
Антуна Винћигуере као извор за историју средњовековне Босне”, Зборник за историју БиХ,
бр. 5, Београд, 2008, 149-156.
3
Edmund Wilhelm Braun, “Drei Grabsteine von Mitgliedern des Troppauer Fürstenhauses der
Przemisliden”, Zeitschrift für Geschichte und Kulturgeschichte Schlesiens, 13. Jg., Troppau, 1918, 73-83.
4
O tome u nastavku teksta.
5
Iako se kratko osvrnuo i na period srednjega vijeka tokom kojeg dolazi do prvih potvrđenih
historijskih podataka o vezama između čeških zemalja i Bosne, uvaženi češki historičar Ladislav
Hladký nije imao saznanja o ovoj temi. On je samo istaknuo da je Barbara, druga žena češkog
kralja Sigismunda Luskemburškog, bila [pra]unuka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, te
da je nakon suprugove smrti ostatak života provela u “rezidenciji udovica čeških kraljeva” u zamku
1
• 170 •
kćerka i unuk bosanskog vladara? prilog prosopografiji i heraldici kotromanića
Přemek I Opavski
Vojvoda Přemek I rođen je oko 1365. godine kao deseto i najmlađe dijete Mikuláša II, vojvode ratibořskog i opavskog, iz opavske grane dinastije čeških Přemislovića.6 (Slika 1) Ova grana osnovana je 1269. godine kada je češki kralj Přemysl II
Ottakar (1253-1278) dodijelio provinciju Opava (njem. Troppau) u češkom dijelu
Šleske svom prvorođenom nezakonitom sinu Mikulášu I, čiji je sin Mikuláš II tu
provinciju 1318. uzdigao na rang samostalnog vojvodstva (Slika 2). Dakle, vojvoda
Přemek I bio je praunuk češkog kralja Přemysla II Ottakara po nezakonitoj liniji
(Slika 3). Nakon smrti svoje starije braće, Přemek je kao petnaestogodišnjak naslijedio njihove posjede, ali i neizmirene dugove. Nizom odlučnih poteza, te uspješnom
bračnom politikom, uspio je povratiti dignitet porodice, uspostaviti suverenitet i
utjecaj nad utvrđenjima koje je držao njegov otac te tako ojačati svoju poziciju među
šleskim plemstvom. Bio je pristalica dinastije Luksemburgovaca te se nakon smrti
češkog kralja Vaclava IV stavio u službu njegovog brata Sigismunda čime je unaprijedio svoju moć, bogatstvo i utjecaj. U Sigismundovoj službi je učestvovao i u
Husitskim ratovima u Moravskoj te je bio pasionirani pristalica krune u borbi protiv
čeških Husita.7
Slika 3: Avers i revers pečata češkog kralja Přemysla II Ottakara (1253 i 1373)
Mělnice. Ladislav Hladký, “Odnos Čeha i Češke Republike prema Bosni i Hercegovini”, Prilozi, br.
31, Sarajevo, 2002, 165.
6
Najbolju monografiju o vojvodi Přemeku Opavskom napisao je Martin Čapsky, Vévoda Přemek
Opavský (1366-1433). Ve službách posledních Lucemburků, Matice moravská – Slezská univerzita
v Opavě, Brno – Opava, 2006. To je zapravo njegova doktorska disertacija odbranjena na Filozofskom fakultetu Masarykovog univerziteta u Brnu 2005. godine. Već je dosta zastarjelo djelo
Franz Kopetzky, “Geschichte und Genealogie der Premyslidischen Herzoge von Troppau”, Archiv
für österreichische Geschichte, Bd. 41, Wien, 1869, 38-50. Usp. također i rodoslovno stablo dinastije
“Premisliden in Troppau und Leobschütz” u: Hermann Grotefend, Stammtafeln der Schlesischen
Fürsten bis zum Jahre 1740, Breslau, 1889, t. XI, p. 20, komentar na p. 57-58.
7
O tome iscrpno Čapsky, Vévoda Přemek Opavský (1366-1433), posebno poglavlja “Do služeb
Zikmunda Lucemburského”, 157-211 i “Na okraji husitského světa”, 213-300.
• 171 •
emir o. filipović
Slika 1: Rodoslovno stablo dinastije “Premisliden in Troppau und Leobschütz”
prema: Hermann Grotefend, Stammtafeln der Schlesischen Fürsten bis zum Jahre 1740,
Breslau, 1889.
• 172 •
Slika 2: Lokacija Opave u granicama moderne Češke Republike
Helena Bosanska
Vojvoda se ukupno ženio tri puta, prvi put nešto prije 1397. sa Annom od Lutza,8
zatim je drugi put između 1407. i 1410. godine oženio Katarinu od Münsterberga († 23. aprila 1422),9 sestru Münsterberškog vojvode Ivana, koji je bio posljednji
vojvoda iz šleske dinastije Pjastovića,10 i treći put je oženio izvjesnu Helenu kojoj
ćemo u nastavku izlaganja posvetiti nešto više pažnje. Naime, o vojvodinoj trećoj
supruzi se ne zna mnogo ali je izvjesno da je brak sklopljen nepunu godinu dana
nakon smrti druge supruge jer se Helena prvi put spominje već 23. marta 1423.
godine u jednom dokumentu nastalom u kancelariji pape Martina V, bez detaljnijih odrednica, samo kao vojvodina supruga.11 Naredni put je u historijskim dokumentima susrećemo u testamentu kojeg je vojvoda Přemek sastavio 18. septembra
rantišek Chocholatý, “Vévoda Přemek Opavský (Některé aspekty ovlivňující jeho postoje v období
F
husitských válek)”, u: Sborník příspěvků z II. setkání genealogů e heraldiků, Ostrava 15.-16.10.1983,
Klub genealogů a heraldiků Ostrava, Ostrava, 1984, 104.
9
Isto. O njenoj smrti svjedoči bilješka u nekrologu cistercitskog samostana u šleskom Henrykowu
zapisana 23. aprila 1422. godine: “It. d. Katherina de Monsterberg ducissa Opavie, a. d.
M°CCCC°XXII°”. Wilhelm Wattenbach, “Schlesische Nekrologien”, Zeitschrift des Vereins für
Geschichte und Alterthum Schlesiens, Bd. 4, Breslau, 1862, 288.
10
František Chocholatý, “K otácze manželství vévody Přemka Opavského”, Zpravodaj – Ostravské
pobočky Genealogické a heraldické společnosti v Praze, čislo 20, Ostrava, 1984, 67.
11
“Nobili viro Přemislao, duci Opaviensi, et Helenae, eius uxori, indulgenur, ut aliquem idoneum
et discretum presbyterum in cofessorem sibi eligere possint”, Monumenta Vaticana res gestas Bohemicas illustrantia, VII/2 – Acta Martini V (1423-1431), (ed. Jaroslav Eršil), Praha, 1998, 429, br.
1038. Dokument je “Datum Rome apud s. Petrum decimo kal. Aprilis a. sexto”, tj. 23. marta 1423.
godine. Usp. Martin Čapský, “Cesta vévody Přemka Opavského mezi familianty budínského dvora. Příspěvek k vytváření uherské strany v předvečer husitské revoluce”, u: Evropa a Čechy na konci
středověku. Sborník příspěvků věnovaných Františku Šmahelovi, Centrum medievistických studií,
Praha, 2004, 184; Chocholatý, “Vévoda Přemek Opavský”, 104.
8
• 173 •
emir o. filipović
1433. godine, neposredno pred smrt koja je uslijedila deset dana kasnije.12 Taj nam
dokument zapravo otkriva nešto više pojedinosti o njegovom životu, djeci, braku i
ličnosti posljednje supruge.
Prema onome što saznajemo iz njegovog sadržaja, Přemek je sastavio svoj testament, kako bi izbjegao eventualne prepirke sinova Vaclava, Vilima i Ernesta, sa
njegovim najstarijim plemićima i gradskim službenicima. U testamentu on od njih
traži da sačuvaju jedinstvo, zajedništvo i snagu vojvodstva a najstariji sin Vaclav bio
je određen za predvodnika porodice, sa zadatkom da vodi računa da ne upadne u
dugove, te da skuplja godišnje tribute.
U segmentu oporuke koji je posvećen vojvotkinji Heleni, ona se spominje kao
“dedička bosanska”, što bi prijevodom na suvremeni rječnik zapravo značilo “bosanska baštinica”, odnosno “nasljednica”.13 To je prvi i jedini put da u dokumentima
nailazimo na podatak koji upućuje na njeno porijeklo.14 Za njeno izdržavanje odre okument je prvi put objavljen na njemačkom jeziku u Codex Diplomaticus Silesiae, Bd. VI –
D
Registrum St. Wenceslai, (Hrsg. Wilhelm Wattenbach – Colmar Grünhagen), Breslau, 1865, 5455. Češku verziju objavio je Jan Kapras, “Testament knižete Přemka Opavského a jeho provedení”,
Věstnik Matice opavské, Čislo 15, Opava, 1907, 1-7. Usp. regest u: Franz Kopetzky, “Regesten zur
Geschichte des Herzogthums Troppau (1061-1464)”, Archiv für österreichische Geschichte, Bd. 45,
Wien, 1871, 230.
13
“kněžny Heleny, dědičky Bosenské, manželky naši milý”. Kapras, “Testament knižete Přemka
Opavského a jeho provedení”, 2. Usp. Chocholatý, “K otácze manželství vévody Přemka Opavského”, 70.
14
U starijoj historiografiji je Helenino eventualno bosansko porijeklo primano s dosta rezerve.
Izdavači njemačkog izdanja Vojvodine oporuke su češki tekst protumačili navodeći znak
upitnika uz pridjev bosanska: “Das Liebgendinge der Herzogin Helena, diediczky Bosenskey
(aus Bosnien?) seiner, Przemieks Gemahlin”, Codex Diplomaticus Silesiae, Bd. VI, 54-55. Franz
Kopetzky je već 1869. godine izrazio sumnju u taj podatak: “Sie heisst im Testamente Bosenska,
was das bedeuten soll, weiss ich nicht; an Bosnien zu denken, wie es Cod. dipl. Sil. VI Nr. 187
geschehen, ist unwarscheinlich, eine bessere Erklärung ist aber schwer zu finden”, Kopetzky,
“Geschichte und Genealogie der Premyslidischen Herzoge von Troppau”, p. 49 n. 2. Njegovo
mišljenje je pet godina kasnije ponovio i Gottlieb Biermann napisavši: “Im Cod. dipl. Sil. VI, Nr,
187 wird Helena diediczky Bosenskey genannt; ob sie aus Bosnien war, wie der Herausgeber des Reg.
S. Wenc. vermuther, bleibt doch sehr fraglich”, Gottlieb Biermann, Geschichte der Herzogthümer
Troppau und Jägerdorf, Teschen, 1874, 195, nap. 5. Slično je postupio i Hermann Grotefend koji je
u komentaru porodičnog stabla Přemislida u Opavi i Leobschützu napisao: “Helena. Ob Bosenska
etwa nicht von Bosnien?”, Grotefend, Stammtafeln der Schlesischen Fürsten, 57. Ovdje valja
skrenuti pažnju i na jedno mišljenje za koje nismo uspjeli pronaći uporište u izvorima i literaturi.
Naime, prema tvrdnjama Dr. Josefa Gebauera, iznesenim na službenoj web stranici općine Opava,
Přemek Opavski je svoj treći brak sklopio sa Helenom Jagelonskom, kćerkom Dimitra Korybuta,
i sestrom husitskog kapetana Sigismunda Korybutoviča, rođakinjom poljskog kralja Vladislava
Jagella. Gebauer zaključuje da je ona nosila titutlu bosanske nasljednice zbog kaotičnih prilika u
Bosni kada je za vrijeme poljsko-litvanske unije kralj Tvrtko II boravio u Poljskoj, te u odgovoru
na pisanja kasnijih historičara napominje da bosanski vladar nije imao kćerku koja se zvala Helena.
Usp. Dr. Josef Gebauer http://www.opava-city.cz/scripts/detail.php?id=2544. Publikováno dne
22.6.2006. Međutim, Helena Jagelonska je 1407. godine bila udata za kneza Ivana II. Ratiborskog
12
• 174 •
đena joj je utvrda Vikštejn u opavskoj regiji (Slika 4), koja se nalazi na strmoj litici
iznad rijeke Moravice (Slika 5),15 skupa sa onim što tvrđavi pripada, tj. oružjem
i pokretnom imovinom, kao i prihod od Opave, te dvor augustinskih monaha u
Opavi,16 kojeg je vojvoda njoj prepisao nakon što mu je ona pozajmila novac kad je
bio u nevolji. Vojvoda također spominje i druge dugove, o kojima Helena posjeduje
isprave, i koje joj sinovi trebaju bez prepreka ostaviti i platiti.17
Slika 4: Današnje stanje tvrđave
Vikštejn
Slika 5: Pokušaj rekonstrukcije tvrđave
Vikštejn
koji je umro 1424. godine. Prema tome ona nije mogla biti treća supruga vojvode Přemeka
Opavskog jer se njegova supruga Helena u izvorima javlja u martu 1423. godine. Usp. Čapsky,
Vévoda Přemek Opavský (1366-1433), 261.
15
František Chocholatý, “Hrad Vikštejn a jeho držba v údobí opavských přemyslovců”, Zpravodaj –
Ostravské pobočky Genealogické a heraldické společnosti v Praze, Roč. II, Ostrava, 1979, 88-92.
16
U Opavi nije bilo augustinskog samostana, pa se po svoj prilici misli ili na franjevce ili dominikance.
Kopetzky, “Regesten zur Geschichte des Herzogthums Troppau”, p. 230 n. 2. Usp. Emil Rzehak, “Zur
alten Geschichte der ehemaligen Burg und Stadt Grätz a. d. Mohra, von 1031 bis 1500”, Zeitschrift
für Geschichte und Kulturgeschichte Österreichisch-Schlesiens, Jg. 3, Troppau, 1907/1908, p. 78 n. 3.
17
“Item napřed věno osvícené kněžny Heleny, dědičky Bosenské, manželky naši milý, zejména
hrad Vitkenstein, se všim jeho přislušenstvím a plat na Opavě zapsaný, dvůr někdy Augustinův
pred Opavú, kterýž jsme jí na penězech v naší pilnú potrěbu pojčených zapsali, i jiné jeji dluhy,
ná kteréž listy naše má, maji je synové naši svrchupsani společne a svobodně pustiti, platiti a bez
všelijakých zmatkův platy věnne vydavati a ji bez přikazy řadně, laskavě, mile a ochotně na jeji
věno na hrad Vitkenstein se vši jeji zbroji a farychavem provoditi”. Kapras, “Testament knižete
Přemka Opavského a jeho provedení”, 2; Usp. Chocholatý, “K otácze manželství vévody Přemka
Opavského”, 70. “Das Liebgendinge der Herzogin Helena, diediczky Bosenskey (aus Bosnien?)
seiner, Przemieks Gemahlin, nemlich die Burg Wickenstein (Wiegstein) mit Zubehör, und den
auf Troppau verschriebenen Zins, den Hof einst der Augustiner vor Troppau, welchen der Herzog
ihr für das in seiner Noth ihm geliehene Feld verschrieben, und andere Schulden, worüber sie
des Herzogs Briefe hat, sollen die Söhne ihr ohne Hinderniss lassen und zahlen. und nach der
Burg Wickenstein sewssih gegij zbrogi a farychawen schaffen (mit allen ihren Waffen und ihrer
fahrenden Habe).” Codex Diplomaticus Silesiae, Bd. VI, 54-55.
• 175 •
emir o. filipović
Ukoliko Helena jeste bila nasljednica bosanskog prijestolja, ili kćerka jednog od
bosanskih vladara, ili čak ukoliko to i nije bila, brak sa plemkinjom iz udaljene zemlje
je zasigurno podigao ugled vojvodi Přemku.18 Nije isključeno da je u sklapanje ove
veze bio na neki način upetljan i ugarski kralj Sigismund, vojvodin politički zaštitnik.19
To se posebno ne smije zanemariti ukoliko se u obzir uzmu Sigismundova brojna ali u
konačnici neuspjela nastojanja da obezbijedi utjecaj u Bosanskom kraljevstvu.20
Češki heraldičar Chocholatý je, razmišljajući o Heleninom porijeklu, pretpostavio da je ona uistinu i bila kćerka jednog od bosanskih kraljeva s kraja 14. i početka
15. stoljeća. Mislio je da bi ona mogla čak biti kćerka kralja Tvrtka I, te da je rođena
neposredno pred njegovu smrt, tj. oko 1391. godine. Prema pogrešnim postavkama
historiografije koja je slijedila izlaganje Sigismundovog biografa Eberharda Windeckea, i Chocholatý je pomislio da je Helena skupa s bratom Tvrtkom II 1408.
godine odvedena na ugarski dvor u Budim te da ju je od tamo kralj Sigismund udao
za češkog plemića.21 On je u tome išao tako daleko da je pretpostavio da je Helena,
tj. Jelena, nosila ime svoje bake, Tvrtkove majke Jelene Šubićke.22
U oporuci se ne spominju djeca koja je vojvoda Přemek imao sa Helenom ali
iz dokumenata nastalih u kasnijem vremenu saznajemo da su imali sina Přemyslava.23 On nije naveden u tekstu jer je vjerovatno bio veoma mlad, međutim, naslijeđe
njegove majke, prema testamentu nije pripalo njemu nego vojvodinim sinovima iz
prvih brakova.24 Dakle, Vikštejn već 7. marta 1435. godine drže Přemkovi sinovi
Viliam i Ernest, i prema tome se taj datum može uzeti kao terminus ante quem za
datiranje Helenine smrti.25
Přemyslav II Opavski (cz. Přemysl II. Opavský)
O Přemyslavu II, sinu vojvode Přemka i Helene bosanske imamo daleko više
podataka nego o njegovoj majci. Nakon očeve smrti 1433, Přemyslavov stariji brat
Chocholatý, “Vévoda Přemek Opavský”, 105.
Isto, 104. Čapsky, Vévoda Přemek Opavský (1366-1433), 187, smatra da je Sigismund Luksemburški
tim brakom svom štićeniku obezbijedio poziciju pretendenta na bosansko prijestolje.
20
O tome Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti – Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska
1387-1463, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2006, 76-81, 143-168.
21
Chocholatý, “K otácze manželství vévody Přemka Opavského”, 70. Uz ovu tezu pristaje i Čapsky,
Vévoda Přemek Opavský (1366-1433), 261. Još je Mihailo Dinić u radu “Вести Еберхарда Виндекеа
о Босни”, Југословенски историски часопис, год. I, св. 1-2, Љубљана – Загреб – Београд, 1935,
352-367, utvrdio da Tvrtko II nije bio odveden 1408. godine u Ugarsku.
22
23
Chocholatý, “K otácze manželství vévody Přemka Opavského”, 68, od nekud zna da je Helena
vojvodi Přemeku pored sina rodila i kćer Hedvigu, ali za to ne navodi izvor.
24
Chocholatý, “Hrad Vikštejn a jeho držba v údobí opavských přemyslovců”, 90.
25
18
19
• 176 •
Vaclav je preuzeo starateljstvo svoje troje mlađe polubraće. Iako im je otac naglasio
u svojoj oporuci da se njegova zemlja ne bi trebala dalje dijeliti, braća su svakako
podijelila svoje nasljedstvo već 1435. godine. Pošto Přemyslav u toj podjeli nije dobio nikakav posjed, pretpostavlja se da je on još od ranije bio određen za crkvenu
karijeru. Naime, znamo da je Přemyslav od 1446. bio član bratislavskog katedralnog
kapitula. Od 1447. studirao je teologiju u Krakovu, a od 1450. godine i u Beču.26
Nakon studija se vratio u Bratislavu gdje je 1465. dobio poziciju kanonika, te postao
kantor kolegija crkve sv. Križa u Bratislavi.27 Po smrti biskupa Jošta od Rožmberka,
12. decembra 1467. godine, imenovan je jednim od administratora dijeceze i kandidatom za biskupsko mjesto. Protukandidat mu je bio papinski legat za Njemačku
i Češku, Rudolf od Rüdesheima. Kandidatura je završila bezuspješno jer je Rudolf
imao jače preporuke od pape Pavla II, poljskog kralja Kazimira i gradske uprave.28
Přemyslav je živio u Bratislavi gdje je imao kuću i gdje je 1472. godine možda bio
uključen i u istragu o krivotvorenju novaca.29 Bio je veliki poznavatelj umjetnosti,
skladao je pjesme na grčkom i latinskom, a smatran je učenim iz područja teologije
i alhemije. Poznat je i po tome što je napisao i traktat o astronomiji i astrologiji,
naslovljen Practica verissima ad faciendam veram et perfectam lunam, koji nažalost
nije sačuvan.30
Iako je bio svećenik, nije prestao biti formalni suvlasnik opavskog vojvodstva sa
svojom braćom, na pečatu kojim je ovjeravao svoja pisma i dokumente pisalo je: S.
Przemeslai ducis Opavie.31 Međutim, češki kralj Juraj Podjebradski ga je 1464. godine
rantišek Chocholatý, “Náhrobník kanovníka Přemysla, vévody Opavského v Mödlingu”, ZpravoF
daj, čislo 32, Klub genealogů a heraldiků Ostrava Domu kultury ROH VŽSKG, Ostrava, 1987,
17. Poznate su i neke pojedinosti o Přemekovim studijima u Beču gdje je sklopio prijateljstvo sa
šleskim plemićem Protasom z Boskovicom (†1482) koji je kasnije postao olomoucki biskup. Obojica su se tokom studijskih dana isticali kao pjesnici na latinskom jeziku. Alois Vojtěch Šembera,
Historie pánů z Boskowic a hradu Boskowa w Morawě, W Brně, 1836, 35.
27
Braun, “Drei Grabsteine von Mitgliedern des Troppauer Fürstenhauses der Przemisliden”, 78. Usp.
Chocholatý, “Náhrobník kanovníka Přemysla, vévody Opavského v Mödlingu”, 17.
28
Isto.
29
Braun, “Drei Grabsteine von Mitgliedern des Troppauer Fürstenhauses der Przemisliden”, 79.
30
Isto. Usp. Chocholatý, “Vévoda Přemek Opavský”, 107-108; Chocholatý, “Náhrobník kanovníka
Přemysla, vévody Opavského v Mödlingu”, 17.
31
Braun, “Drei Grabsteine von Mitgliedern des Troppauer Fürstenhauses der Przemisliden”, 79. Stariji istraživači bili su zavedeni činjenicom da u približno isto vrijeme žive i djeluju dvojica opavskih
vojvoda istog imena te su podatke o njima stapali u jednu ličnost. Npr. Kopetzky, “Geschichte
und Genealogie der Premyslidischen Herzoge von Troppau”, 50. Zapravo, radi se o nećaku našeg
Přemyslava II koji se također zvao Přemyslav i koji je kao i stric imao zavidnu crkvenu karijeru. On
je bio dekan i pastor crkve u Mödlingu, nedaleko od Beča, gdje je služio sve do smrti 17. februara
1493. godine, i gdje mu se nalazi nadgrobna ploča. Zbog toga se i u suvremenim zapisima znalo pored njihovih imena naći odrednica “junior” ili “senior dux” kako bi se mogli razlikovati. Chocholatý, “Náhrobník kanovníka Přemysla, vévody Opavského v Mödlingu”, 16-19.
26
• 177 •
emir o. filipović
primorao da se odrekne svojih prava na opavsko vojvodstvo ali je Přemyslav i dalje unatoč tome nastavio koristiti titulu opavskog vojvode (“z Boží milosti kníže Opavský)”.32
Přemyslav nije bio oženjen i nije imao potomstvo za koje se zna. Umro je 16. juna
1478. godine i sahranjen je u crkvi sv. Križa u Bratislavi gdje mu se i nalazi nadgrobni spomenik u obliku ploče od pješčanika.33
Slika 6: Nadgrobna ploča Přemyslava II Opavskog iz crkve sv. Križa u Bratislavi
rantišek Chocholatý “Genealogie opavských Přemyslovců 1255-1525”, Listy Genealogické a heF
raldické společnosti v Praze, Vol. 6, Praha, 1978, 143. Unatoč ovoj činjenici Faustin Ens, Geschichte
des Herzogthums Troppau, Wien, 1835, koji je među prvima pisao o ovoj vojvodskoj porodici ne
poznaje kanonika Přemeka.
33
Spomenik je prvi objavio: Herman Luchs, Schlesiche Fürstenbilder des Mittelalters, Verlag von
Eduard Trewendt, Breslau, 1872, No. 30, 1-4. Nakon njega sumarni opis nadgrobnog spomenika
sa čitanjem natpisa ponudio je i Hans Lutsch, Verzeichnis der Kunstdenkmaler der Provinz
Schlesien, I. Stadt Breslau, Verlag von Wilh. Gottl. Korn., Breslau, 1886, 180. Koristeći njihove
opise, detaljnu analizu spomenika dao je Braun, “Drei Grabsteine von Mitgliedern des Troppauer
Fürstenhauses der Przemisliden”, 75-79.
32
• 178 •
Ta ploča je smještena u koru gornjeg dijela crkve i prikazuje pokojnika u stvarnoj
veličini. Figura, grbovi i natpis su izrađeni u reljefu i bili su dosta dobro očuvani
(Slika 6).34
Na nadgrobnom spomeniku vojvoda je prikazan kao snažan čovjek u srednjoj
dobi, na glavi nosi hercešku krunu, stoji sa stopalima naslonjenim na lavu, kao što
je to čest običaj u kasnosrednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima. Iza lava stoji pas propet na zadnjim nogama dok su prednje šape postavljene na vojvodino
bedro. Přemyslav je obučen u dugu albu, na kojoj je dalmatika sa dvostrukim rukavima. Lijeva ruka se odmara na prsima, a u desnoj drži štap koji na vrhu završava
gotskom cilindričnom krunom.35 Oko nadgrobne ploče teče natpis koji u prijevodu s
latinskog jezika glasi: Sjajni knez, vojvoda Přemyslav, vojvoda Opave, stariji, kanonik
katedrale, i ove crkve kantor, ovdje pokopan, umro u godini gospodnjoj 1478. 16. juna. U
miru počiva.36
Ono zbog čega je ovaj nadgrobni spomenik zapravo najzanimljiviji u kontekstu
našeg izlaganja jesu grbovi koji su na njemu prikazani. Naime, heraldički desno od
figure vojvode Přemyslava nalazi se podijeljeni štit Opavskog vojvodskog grba sa
šljemom, na kojem je plašt, i bivoljski rogovi. Lijevo je drugi grb sa desnom kosom
prugom i po tri ljiljana sa obje njene strane. Desni grb je poznat kao crveno-bijeli
grb opavskog vojvodstva i njega je vojvoda koristio na jednom svom pečatu sa povelje koja se nalazi u bratislavskom dijecezanskom arhivu.37 Dakle, naslijedio ga je od
oca. Drugi grb je nama daleko poznatiji i imamo osnova pretpostavljati da ga je naslijedio od majke. Njemački učitelj i historičar umjetnosti Herman Luchs (†1887)
je smatrao da ovaj grb pripada staroj šleskoj porodici Würben (Wrbna) (Slika 7),38
ali je Braun ovu teoriju odbacio istaknuvši da je wurbenski grb, kojeg nalazimo na
pečatima od sredine 13. stoljeća, uvijek imao štit sa horizontalnom prečkom koja ni
u jednom slučaju nije bila kosa.39 On je, po našem shvatanju, ovom grbu ispravno
pripisao bosansko porijeklo, čime se tek poklapaju razbacani fragmenti u jednu sliku
i uspijeva povezati vojvodu Přemyslava s majkom Helenom, “dedičkom bosanskom”.
Luchs, Schlesiche Fürstenbilder des Mittelalters, No. 30, 1-4.
36
“Illustris princeps · dux · przemislaus dux · Opavie · senior · canonicus · maioris · et huius · ecclesie
· Cantor hic tumulatus · Obiit · Anno dni Mcccclxxviii · xvi · Junij · qui · in · pace · quescat”. Luchs,
Schlesiche Fürstenbilder des Mittelalters, No. 30, 4.
37
Braun, “Drei Grabsteine von Mitgliedern des Troppauer Fürstenhauses der Przemisliden”, 75-76.
38
Luchs, Schlesiche Fürstenbilder des Mittelalters, No. 30, 4. Usp. Leonard Dorst, Schlesisches
Wappenbuch oder die Wappen des Adels im Souverainen Herzogthum Schlesien, der Grafschaft Glatz
und der Oberlausitz, Bd. II, Görlitz, 1847, 92, No. 285 (“Graf von Wrbna und Freudenthal”).
39
34
35
• 179 •
emir o. filipović
U daljem zaključivanju Braun je slijedio pisanje Otta Forst-Battaglie koji je pretpostavio da bi Helena po svoj prilici mogla biti kćerka bosanskog kralja Stjepana
Ostoje.40 On je kao prilog ovoj tvrdnji naveo i grb Tvrtkovića iz Fojničkog grbovnika kao istovjetan onome koji se nalazi na nadgrobnoj ploči u Bratislavi (Slika 8), a
njegov trag slijedio je i već spominjani Chocholatý.
Slika 7: Grb grofa od Wrbne i Freudenthala prema
Grbovniku šleskog plemstva
Leonarda Dorsta iz 1847. godine
Slika 8: Grb Tvrtkovića iz
Fojničkog grbovnika
On je, koristeći djelo Pave Anđelića o srednjovjekovnim pečatima u Bosni i
Hercegovini,41 došao do zaključka da su grb s ljiljanima koristili samo Tvrtko I i
Dabiša, dok su Ostoja i Tvrtko II koristili druge grbove, s obzirom na to da je Tvrtko
II bio premlad da bi se hronološki uklopio u ova razmatranja, onda je Chocholatý
zaključio da je Helenin otac morao biti Tvrtko I.42
Prema podacima iz knjige Vjekoslava Klaića, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882,
Otto Forst-Battaglia, “Ergänzungen und Berichtigungen zu Grotefend-Wutke, Stammtafeln der
schlesischen Fürsten (2. Aufl. 1911)”, Zeitschrift des Vereins für Geschichte Schlesiens, Bd. 47, Breslau,
1913, 329, zaključio je: “Helene war allem Anscheine nach Tochter des Stefan Ostoja von Bosnien”.
Usp. Braun, “Drei Grabsteine von Mitgliedern des Troppauer Fürstenhauses der Przemisliden”, 76.
41
Pavao Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Djela ANU BiH, knj. XXXVIII,
Odjeljenje društvenih nauka, knj. 23, Sarajevo, 1970.
42
Chocholatý, “K otácze manželství vévody Přemka Opavského”, 68; Chocholatý, “Vévoda Přemek
Opavský”, 104.
40
• 180 •
Zaključak
Helena koja se u testamentu svog supruga naziva “dedičkom bosanskom”, može, ali
i ne mora biti kćerka jednog od bosanskih vladara. Ukoliko to i jeste bila, ne možemo
znati na osnovu čega je navedena s tim naslovom baštinice, odnosno nasljednice, i da
li je ona uopće pretendirala na bosansku krunu. Poznavajući princip naslijeđivanja prijestolja Bosanskog kraljevstva u okviru porodice Kotromanića, ne možemo reći da li
je ona na to uopće imala pravo kao, recimo, najstarija kćerka nekog bosanskog kralja.
Čini nam se izglednim da je ona to i mogla biti ali da je njen naslov “baštinice” zapravo
imao sasvim određenu funkciju i služio je da njoj neposredno, ali i njenom suprugu
posredno, osigura veći ugled u društvu koje ih je okruživalo. Sigurno je da takav naslov u jednoj udaljenoj zemlji i nije mogao predstavljati ništa drugo do pukog ukrasa.
Svakako ne bismo smjeli isključiti ni upletenost ugarskog i češkog kralja Sigismunda
Luksemburškog, ne samo na sklapanje ovog braka, nego i na sve eventualne političke
konotacije koje je on u vezi s Bosnom mogao kasnije imati.
Što se tiče ličnosti Heleninog oca, to pitanje će svakako ostati otvoreno i bit će
veoma teško riješiti ga bez dodatnih pokazatelja. Ukoliko prihvatimo da joj je otac
uistinu i bio jedan od bosanskih kraljeva, i ako se uzmu dva ključna podatka iz njenog
života; prvi njen spomen u dokumentima kao udate žene u martu 1423. i okvirni
datum njene smrti, nešto prije marta 1435. godine, dobijamo nekoliko opcija za
utvrđivanje identiteta njenog oca. Naime, u opticaju su svakako već spominjani
Tvrtko I Kotromanić koji je umro 1391. godine, zatim Dabiša koji je umro 1395, te
Stjepan Ostoja, bosanski kralj u dva navrata, od 1399. do 1404. i od 1408. do 1418, i
za kojeg znamo da je u trenutku smrti imao zrelog sina Stjepana Ostojića sposobnog
da sam preuzme i naslijedi prijestolje. Iz kombinacije bismo mogli isključiti kralja
Tvrtka II Tvrtkovića jer je bio veoma mlad kada je prvi put došao na prijestolje
1404. godine. Prema onome čime trenutno raspolažemo, najveća vjerovatnoća
je da je Helena bila kćerka kralja Stjepana Ostoje, neovisno od toga što se grb na
nadgrobnoj ploči njenog sina razlikuje od onoga kojeg je kralj Ostoja koristio na
svojim pečatima. Naime, grb sa šest ljiljana bio je u upotrebi tokom cijelog trajanja
Bosanskog kraljevstva, a računa treba voditi i o činjenici da je nadgrobna ploča
svakako izrađena početkom druge polovice 15. stoljeća kada je u Bosni bio korišten
onaj grb koji je na njoj i prikazan.
U tom pogledu nam i ličnost vojvode Přemyslava II ostaje nejasna. Ne znamo da
li je on dao da se na njegovu nadgrobnu ploču postavi grb Bosanskog kraljevstva,
ili je to učinio nakon vojvodine smrti neko ko je poznavao njegovo porijeklo. Mi
također ne možemo znati da li je on uopće bio svjestan tog svog bosanskog porijekla
jer ga u drugim dokumentima nikada nije ni isticao. Međutim, unatoč tome, možemo postaviti pitanje da li je ikada razmišljao o kandidaturi na bosansko prijestolje.
Možda ga je u tim nastojanjima spriječila njegova crkvena karijera i dostojanstvo.
• 181 •
emir o. filipović
Bilo bi korisno znati da li je Přemyslav poznavao jezik i kulturu zemlje iz koje je poticala njegova majka iako je ona, prema svemu sudeći, umrla dok je on još bio veoma
mlad; da li je održavao veze sa svojim rođacima; da li je bio upoznat sa dešavanjima
u Bosni, da je Bosna pala 1463, da Bosansko kraljevstvo više nije postojalo u vrijeme
kada je on bio kanonik u Bratislavi? Odgovore na ova pitanja bismo mogli očekivati
tek nakon pronalaska novih podataka koji bi bacili nešto više svjetlosti na život i
djelatnost vojvode Přemyslava II.
• 182 •
Emir O. Filipović
The Daughter and Grandson of a Bosnian ruler?
A Contribution to the Prosopography and Heraldry of the Kotromanići
Summary
In the testament of Duke Přemek of Opava (Troppau) (1366-1433) there is a
mention of his third wife Helena, the “heiress” of Bosnia. This fact, otherwise unknown to researchers of Bosnian history, has been often cited in Czech historiography. One German historian of art followed this trace and even concluded that
she could have been a daughter of one of the medieval Bosnian kings. Therefore, the
son that she had with the Czech Duke would have been entitled to sit on the throne
of the Bosnian Kingdom. This paper analyses the available information on Helena
and her son Duke Přemyslav II (†1478), especially focusing on written sources and
the results of Czech historiography. The author concludes that Helena could have
indeed been a daughter of a Bosnian monarch and a further testament of this is provided on the tombstone of her son, Duke Přemyslav II, which is to be found in the
choir of the Church of the Saint Cross in Bratislava. A coat of arms can be seen on
the tombstone which closely resembles the one used by the medieval Bosnian royal
dynasty of Kotromanići as the arms of the Bosnian Kingdom.
It is apparent that the title of Bosnian “heiress” which Helena bore in her new
surroundings after she married Duke Přemek of Opava, could not have had any real
impact on internal politics of Bosnia, and that it only served to augment her own
reputation but also to increase the standing of her husband. As for the identity of
Helena’s father, this issue will remain open to discussion unless new information
comes to surface. Among the possible candidates for this role we can point to King
Stjepan Ostoja (†1418) as the most likely one according to the various chronological correspondences during his reign.
The character of Duke Přemyslav II will continue to elude us. We cannot be sure
that it was he who had the Bosnian coat of arms placed on his tomb slab, or whether
someone who knew of his origins did so after his death. It cannot also be known
whether he was aware of this Bosnian heritage since he never stressed it in available documents. However, despite of that, we can still allow ourselves to pose the
question whether he was familiar with the language and the culture of his mother’s
country, whether he maintained contacts with his relatives, whether he knew what
was going on in Bosnia or whether he was aware that the Bosnian Kingdom ceased
to exist at the time that he was a canon in Bratislava.
• 183 •
392.51(497.6)”04/14”
marjan drmač
Kraljevske svadbene svečanosti u srednjovjekovnoj Bosni
•
Abstrakt: O svadbama u doba srednjovjekovne Bosne gotovo da nije ni pisano. Usputne opaske pojedinih historičara vezene za vjenčanja i brakove su prilično rijetke, ali ipak dovoljne da bi se mogla nazrijeti izvjesna slika vezana za sadržaj svadbenih zbivanja toga doba.
Od rijetkih historiografskih tekstova vezanih za ovu temu važno mjesto zauzima pisanje
Jaroslava Šidaka, koji donekle rješava ovu problematiku.1 Upravo će njegovo pisanje poslužiti kao osnova iz koje će se dalje razvijati ovo pisano izlaganje. U tom smislu će se nastojati
pobliže prezentirati procedura vezana za kraljevske svadbene svečanosti onodobne Bosne u
onoj mjeri koju bude omogućavala izvorna građa vezana za temu.
Ključne riječi: Svadbene svečanosti, ceremonija, vjenčanje, brak, kralj, kraljica.
Abstract: There are almost no writings about weddings in medieval Bosnia. Several
occasional mentions by individual historians related to weddings and marriages are rare,
but they are still sufficient to get an image of the content of nuptial activities of that time.
One of the rare historiographic texts that refers to this topic and deserves an important
place is the work of Jaroslav Šidak who to some extent resolved this problem. His writings
will actually serve as the basis for our interpretation. In this sense, we will attempt to closely
present the procedure of royal festivities of medieval Bosnia as far as available source material for this topic allows it.
Key words: nuptial festivities, ceremony, wedding, marriage, king, queen.
Da bi smo izbjegli eventualne nejasnoće odmah će se na početku pokušati riješiti
određeni problemi kada je riječ o samom pojmu svadbe. Ovdje se prirodno nameće
pitanje šta to sve u uopćenom smislu podrazumijeva svadba i kako omeđiti njen
početak i kraj? Ženidba, vjenčanje, svadba i brak su različiti pojmovi, ali uglavnom
1
okviru svog rada Šidak u šestom poglavlju govori o braku u srednjovjekovnoj Bosni. Jaroslav
U
Šidak, “Problem “bosanske crkve” u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca”, u: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Knjiga CCLIX, Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti (dalje: JAZU), 1937, 93-97.
• 185 •
marjan drmač
povezani prirodnim slijedom.2 Obzirom da će se u izlaganju javiti poteškoće u razdvajanju svih navedenih situacija, olakšica će biti da se po potrebi koristi samo jedan
opći termin za svaku od rečenih okolnosti. U tom smislu, svrsi bi ponajbliže odgovarao pojam svadbene svečanosti, koji bi podrazumijevao sve generalije koje se zbivaju od same prošnje mladenke do zabave koja obično slijedi nakon zaključenja braka.
Na drugom mjestu postavlja se pitanje kojih vrsta svadbenih svečanosti je uopšte
bilo u srednjovjekovnoj Bosni. Da li se u doba Bosanskog Kraljevstva ova procedura
mora izričito posmatrati na opisani način i vezati za bilo koju crkvenu instituciju ili
ona ima nešto drugačiji karakter. Prati li se odgovarajuća izvorna građa, može se doći
do odgovora na rečena pitanja.
Ćiro Truhelka je na osnovu Testamenta gosta Radina (iz 1466) napisao kako
bosanski patareni nisu branili ženidbu svojim svećenicima kao ni običnom puku.
Po njegovom mišljenju jedina razlika u shvaćanju ženidbe između njih i ostalih
kršćanskih konfesija bila je ta da su ovi ženidbu smatrali društvenom, a ne crkvenom
institucijom i poricali je kao sakrament.3 Po ovom tumačenju se može zaključiti
kako pristalice Crkve bosanske brak nisu smatrali crkvenom nego svjetovnom
ustanovom. Na tu se priču nadovezuju i naredne vijesti, ali također i stav Rimske
crkve spram spomenutih okolnosti.
Oko 1371/72. godine vikar bosanskih franjevca Bartol de Alvernia je tražio direktive od Svete stolice u vezi sa misionarskim djelovanjem Male braće na prostoru
Bosanske vikarije, a jedno od njegovih pitanja odnosilo se i na ženidbu. Pitanje je
glasilo: “Budući da Bosanci uzimaju žene pod uvjetom ako mi budeš dobra (si eris
mihi bona) i s nakanom da ih otpuste ako im se ne budu svidjele, što je više nego
očito kad se zna da izuzev obraćenika od stotinu njih tek jedan zadrži prvu, može
li se ovo nazvati pravom ženidbom, jer ovi doduše opslužuju svečanost vjenčanja i
namjeravaju zakonito zajedno živjeti, ali se ne žele obavezati na trajnu vezu”. Odgovor pape Grgura XI 1373. godine na Bartolovo pitanje glasi: “Budući da je ženidba sjedinjenje muža i žene koje iziskuje neraskidivo životno drugovanje s nakanom
trajnog življenja zajedno, jer prema Kristovoj izjavi u Evanđelju: ‘što Bog združi čovjek neka ne rastavlja’ (Matej 19,6), nema nikakve sumnje da je pod onim uvjetom
ženidba nezakonita”.4
Anselm Grün, “Ženidba (Blagoslov za zajednički život)“, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003, 5-6.
Ćiro Truhelka, “Testament gosta Radina“, u: Glasnik Zemaljskog muzeja (dalje: GZM), br. XXIII,
Sarajevo, 1911, 367.
4
“cum Bosnenses uxores accipiant cum condicione “si eris mihi bona” et intencione dimmittendi
quando sibi uidebitur, et hoc est manifestum, quia uix de centum unus retinet primam, exceptis
conuersis, queritur: si debet dici uerum matrimonium, quia licet obseruentur sollempnitates
nupciarum et legitime conhabitare intendant, tamen nolunt obligari ad perpetuam copulam,
sed semper condicionem retinent? Respondemus quod cum matrimonium sit uiri mulierisque
coniunctio indiuiduam uite consuetudinem retinens cum proposito cohabitandi perpetue, quia
2
3
• 186 •
kraljevske svadbene svečanosti u srednjovjekovnoj bosni
Testament komornika hercega Stefana, Pribislava Vukotića (iz 1475) govori o
braku kao narodnom običaju. On izrazito naglašava da žena u Bosni ne donosi miraz u brak, već se ona uzima iz ljubavi, radi njene dobrote i poštenja rodbine iz koje
potiče. Drugim riječima, Vukotićeva žena Doroteja, po bosanskom običaju nije donijela nikakav miraz svome mužu.5 Po ovakvom primjeru se može zaključiti da žena
nije predstavljala nikakav vrijedan ekonomski faktor, tako da ni brak nije mogao biti
ravnopravan odnos žene i muža. Ovaj neravnopravni sistem se u tradiciji balkanskih
naroda očuvao još od vremena starih Slavena, gdje je žena bila potčinjena mužu.
Bračna vjernost se tretirala tako da je samo žena bila ta koja je obavezna da je se pridržava ali ne i muž koji je mogao, ukoliko bi mu se prohtijelo, da kupi i ima više žena.
U čitavom slavenskom svijetu se tokom razvijenog srednjeg vijeka izdaju odredbe,
kojima se staro običajno pravo nastoji zamijeniti crkvenim.6
Nasuprot tome u nekim slučajevima imamo suprotne situacije gdje je sklapanje
brakova imalo političku pozadinu. Brak je ponekad bio način kojim su se ostvarivali
veći zemljišni posjedi. Primjerice vojvoda Sandalj Hranić je takvim putem dobio
Ostrovicu i Skradin, utvrđenja nadomak Zadra i Šibenika. Drugim riječima, dobio
ih je kao miraz kada se u proljeće 1405. oženio Katarinom, kćerkom hrvatskoga
bana Vuka Vukčića koji je prvobitno držao te utvrde.7 Srpski pisani spomenici su
puni podataka iz kojih se očituje koliko je pažnje država i crkva posvećivala uvođenju kršćanskog shvaćanja braka. Nema se razloga sumnjati u to da je u Bosanskom
kraljevstvu bilo sklapanja brakova i po ortodoksnim obredima.
U žičkoj hrisovulji iz 13 stoljeća propisane su kazne za prekršaj zapovijedi o nerazrješivosti braka.8 Da je crkva teško prodirala u običajne sfere shvatanja o braku
pokazuje i Dušanov zakonik koji između brojnih pravila govori i o onima vezanim
“quod deus coniunxit homo non separet” secundum Christi sentenciam et euangelicam ueritatem,
non dubium quod nullum est matrimonium sub illa condicione, que est contra substanciam
matrimonij inter eos.” Augustino Theiner, Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam
illustrantia, Vol. II, Zagreb, 1875, 327-328; Dragutin Kniewald, “Vjerodostojnost latinskih izvora
o bosanskim krstjanima“, u: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Knjiga CCLXX,
JAZU, Zagreb, 1949, 158; Franjo Šanjek, “Žena u hrvatskom srednjovjekovlju“, Bogoslovska smotra,
Vol. 60, No. 3-4, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1990, 181.
5
“Item in Bosina non e usanza de tuor dota da donne, ma le se tuole es per amor et per bontade et per
honor de parentadi, queste io dico perche da la mia donna Doratia non havi cosa alguna in dota,
ma io la tolsi per so bontade et per esser de bon parentade.” Lajos Thallóczy, Studien zur Geschichte
Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig, 1914, 437.
6
Карло Кадлец, Првобитно Словенско право пре X века (превео и допунио. Ф. Тарановски),
Београд, 1924, 79-81.
7
Dubravko Lovrenović, “Kako je bosanski vojvoda Sandalj Hranić došao u posjed Ostrovice i Skradina“, u: Radovi, Vol. XIX, Sveučilište u Zagrebu-Centar za povijesne znanosti, Zagreb, 1986, 231.
8
“i gospodsko zaprq≥eniÅ bj”stj, ne razloyčatj” se moyžoy wtj žene i ženq wtj moyža” Franz
Miklosich, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Viennae, 1858, 14.
• 187 •
marjan drmač
za ženidbu i svadbu.9 Suština je ta da je crkva morala nametnuti starom pravnom
shvaćanju svoje vlastito o sakramentalnom obilježavanju braka. Sličan primjer nalazimo i 1384. godine, kada je Dubrovačka vlada naredila Stonskom knezu da pomogne, ako treba i oružanom silom franjevce u Stonu da se u praksi do kraja zavede
crkveni sakrament ženidbe.10
Prema mišljenju Jaroslava Šidaka u srednjovjekovnoj Bosni institucija braka nije
imala nikakve veze sa samim doktrinama Crkve bosanske, nego se tu radilo o starom
pravnom shvaćanju, koje se uspjelo sačuvati u društvu bosanskog srednjovjekovlja.11
Na ovo valja nadodati i onaj dio priče u kojem je upadljivo da je Rimska kurija nastojala preko Male braće uvesti promjene u svijest stanovništva onodobne Bosne na način
da se pojam braka počne sagledavati kao obavezni Crkveni sakramenat. Nema sumnje
ni u to da je intenzitet crkvene ambicioznosti u ovom smislu bio mnogo veći kada je
riječ o tome da bi trebalo privoliti određenog vladara da se pridržava Njenih pravila.
Iz crkvenog ugla gledano brak je predstavljao strogo razgraničenje između odličnih kršćana (redovnika, djevica i udovica) i vodeće crkvene elite (biskupa, svećenika
i đakona) od zajednice običnih vjernika. Kraljevski i velikaški brakovi sklapali su se
uz mnogo sjaja i bogate gozbe. Svadbene svečanosti građana su bile nešto skromnije,
dok se vjenčanja seljaka ističu asistencijama, gdje su uzvanici bili dužni ponijeti sa
sobom jelo i piće.12 Međutim, svadbena povorka koja se odvijala izvan crkvenih zidina bila je popratna ceremonija koja je spadala u profani dio slavlja u koji se crkva u
pravilu nije mogla miješati.13
Kroz naredne događaje ne ostaje velik prostor za kojekakve improvizacije kada
je riječ o načinu obavljanja centralnog svadbenog obreda u srednjovjekovnoj Bosni
u onim situacijama u koje se uspijevala umiješati Rimska crkva. U pisanom svjedočanstvu iz hrvatskog srednjovjekovlja sačuvani su tekstovi koji ukazuju na to kako je
mogao izgledati obred vjenčanja u područjima koja su bila pod papinskom ingerencijom. Naime, u glagoljskim misalima Bartola Krbavca iz prve polovine 15. stoljeća može se pratiti društvena namjena kodeksa, prema pitanjima koja se postavljaju
Čitanje prema prizrenskom prepisu Dušanova zakonika: O Ženitvq. 2. “Vlastqle i proč”i
l~d”i da se ne žene ne blagosloviv’še se oy svoego ar’hierea, ali oy teh’-z”i da se blagoslove,
koi soy izabrali doyhovnikj” ar’hierei.“, O svad’bq. 3. “I niedina svad’ba da se ne oyčinj” bez
bqn’čania; ako li se oyčinj” bezj blagoslobenia i oyprošenia crjkbe, takovj” da se razloyče.”
Стојан Новаковић, Законик Стефана Душана цара српског 1349 и 1354, Издање задужбине
Илије М. Коларца, Београд, 1898, 7-8.
10
Nikola Zvonimir Bjelovučić, Povijest poluotoka Rata (Pelješca) sa dijelom povijesti Zahumlja
(Hercegovine) i Dubrovačke republike, Leonova tiskara, Split, 1921, 72.
11
Šidak, “Problem “bosanske crkve” u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca, u: Rad
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 97.
12
Šanjek, “Žena u hrvatskom srednjovjekovlju“, u: Bogoslovska smotra, 179.
13
Johan Huizinga, Jesen srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb, 1991, 101.
9
• 188 •
mladencima tokom sakramenta vjenčanja. U Berlinskom misalu (pisanom 1402)
vidi se da svećenik pri vjenčavanju feudalne gospode postavlja pitanja: Vlas’teline
ljubiši li su gos’podič’nu...Gospoe, ljubiši li sega vlas’telina? Za razliku od toga u Ročkom misalu (pisanom 1421) pri obredu vjenčanja tražeći međusobnu privolu mladenaca, svećenik postavlja pitanja: Junače ljubiši li su dêvoiku s(e)bê za ženu i za
druga...I reče. Ljublju, a nju pita: Dêvoiko ljubiš li ti sega junaka? U ovom slučaju se
vidi da su pred svećenika došli zaručnici iz običnog puka.14 Nema dileme da se slična
obredna procedura primjenjivala i kada je kraljevsko vjenčanje u pitanju, naravno
pod uslovom da je vršeno po katoličkim kanonima.
Kraljevske svadbene svečanosti u srednjevjekovnoj Bosni
Za prvi primjer uzet će se svadbena svečanost bana Tvrtka I 1374. godine koja je
upriličena na biskupskom imanju Sv. Ilija (Zenthilie). U tom mjestu je održan i dio njegova svadbenog slavlja nakon što se vjenčao sa Dorotejom, kćerkom vidinskog bugarskog cara Stracimira. Da bosanski ban vjenčanju pristupa kao vjernik Katoličke crkve
vidi se i u obrazloženju darovnice Tvrtka I bosanskom biskupu Petru, gdje piše kako
on to čini za ozdravljenje i spas naše i duša naših roditelja i prethodnika, kao i na slavu
i čast svetih apostola Petra i Pavla. U historiografiji nije do kraja lociran ovaj posjed
Zenthilie, ali se ipak zna da se nalazio negdje u Slavoniji, odnosno prostoru koji je bio
pod ugarskom vlašću.15 Ovdje se postavlja pitanje zašto bi ban Tvrtko pored bosanskih
crkava išao tako daleko da obavi obred vjenčanja? Čini se da su pritisci Rimske crkve na
pravovaljana vjenčanja europskih vladara toga doba sve češće urađali+ plodom. U tom
smislu Katolička crkva je na ugarskim prostorima bila u potpunosti na svom terenu.
Vjenčanje se je u tom slučaju jednostavnije moglo obaviti po uobičajenim katoličkim
kanonima, a ne po nekoj iskrivljenoj liturgiji i na prostoru gdje dominiraju heretički
vjerski dužnosnici, gledano očima Rimske kurije tog vremena.
Vrijedna spomena je priča kralja Stjepana Ostoje koji je još prije izbora za kralja bio oženjen s nekom Vitačom, koju je odlučio ostaviti i uzeti si drugu ženu. O
tom prvom braku se ne zna gotovo ništa, tako da se o okolnostima i načinu njegova sklapanja može samo nagađati. Zna se samo da se kraljica Vitača u septembru 1399. godine u dubrovačkim spisima naziva “otpuštenica sadašnjega gospodina
arija Pantelić, “Glagoljski kodeksi Bartola Krbavca“, u: Radovi Staroslavenskog instituta, Vol. 5,
M
No. 5, Staroslavenski institut, Zagreb, 1964, 15-33.
15
Eusebuis Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum
regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, JAZU, Vol. XXIII, Zagreb 1892, 41; Lovrenović, Na
klizištu povijesti, 626. Stanko Andrić, “Mjesto svadbe bana Tvrtka I. i Franjevački samostan ‘Sveti
Ilija’“, u: Scrinia Slavonica 4, Hrvatski institut za povijest, Podružnica Slavonski Brod, Slavonski
Brod, 2004, 107; Marko Perojević, “Ban Stjepan Tvrtko“, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih
vremena do godine 1463, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1998, 310, bilj. 96 a.
14
• 189 •
marjan drmač
kralja bosanskoga”.16 Uskoro je kralj Ostoja uzeo drugu ženu, Kujavu, koja je bila
rođakinja kneza Pavla Radinovića. Ona se prvi put spominje u povelji upućenoj
Dubrovčanima 5. februara 1399, upravo u vezi sa svojim vjenčanjem.17 Nesumnjivo
je da se ta svadba obavila u Sutjesci prema katoličkom obredu. Na to ukazuje dio
liturgije koji je spomenut u povelji. Naime, pri vjenčanju kralj i kraljica su rukom
prisegli na evanđelje i časni križ gospodnji, a pred Svetim trojstvom su se zakleli na
čin samog obreda.18 Ova procedura se čini kao uobičajeno katoličko vjenčanje uz
koje se još dodaju svećeničke molitvene obredne fraze. Osim ovoga, Ostoja je zasnovao i treći brak u oktobru 1416. godine. Tom su prilikom Dubrovčani javili kralju
Sigismundu, da je kralj Ostoja oženio Jelenicu, udovicu velikog vojvode bosanskog
Hrvoja Vukčića, nakon što se rastavio (facto divortio) s ranijom ženom, te da je Jelenica prošlog ljeta došla k svome mužu Ostoji, i da je darovala svome bratu knezu
Ivanu Cetinskomu grad Omiš.19
U sljedećem primjeru nametnulo se vjenčanje kralja Tvrtka II Tvrtkovića i Doroteje Gorjanske koje se odigralo 1428. godine. O ovoj svadbenoj svečanosti u odnosu
na prethodne imamo nešto više vijesti. Tvrtkova buduća žena bila je ugarska plemkinja Doroteja Gorjanska, koja je u vrijeme pregovora o ženidbi, u proljeće 1428, boravila na području Pečujske biskupije.20 Nema se razloga sumnjati da se upravo sa tog
mjesta kasnije zaputila u Bosnu u susret svome vjereniku. Važno je znati da je ona
bila rodica ugarskog kralja Sigismunda koju je ovaj koristio za istrajavanje u svojim
političkim namjerama. Na ovu svadbu su bili pozvani brojni zvaničnici tog doba,
među njima i Dubrovčani koji su odlučili uputiti na kraljev dvor jednog ili dvojicu
icolai Iorga, Notes et extraits pour sevir a l’histoire des croisades au XVe siècle, Vol. II, Paris, 1899, 76.
N
Perojević, “Stjepan Ostoja“, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, 376.
18
“...Wstoq i z bogodarovano-mi gospoiomj kralicomj kirj Kuqvomj postavivjše ruci na
stomj evanjćeli i na čjsnomj krjsti gospodjnq i S vlasteli kralevjstva mi S voevodomj
Hrjvoemj s knezomj Pavlomj Radinovićemj s tepačiomj Batalomj s voevodomj Sanjdalemj
s voevodomj Pavlomj Klešićemj...da e kletj Bogomj wcemj i sinomj i svetimj...pisano
u Sutisci va slavnomj dvoΩ kralevstva mi pod lqti rožastva Hristova...” Љубомир
Стојановић, Старе српске повеље и писма, Књига прва, Српска школска књига, Београд,
2006, 426; Miklosich, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, 236-237.
19
“Rex vero Ostoya cepit uxorem suam Jelenizam olim uxorem Crevoje, facto divortio cum uxore
prima.....Ista aestate praeterita accedens dicta Jeleniza ad dictum virum suum Hostojam donavit
comiti Ioani de Cetines fratri suo castrum Almissae spectans et pertinens serenitati vestrae.” Медо
Пуцић, Споменици србски од 1395. до 1423. то ест писма писана од Републике Дубровачке
Краљевима, Деспотима, Воиводама и Кнезовима Србскием Босанскием и Приморскием (dalje:
Споменици србски), Књигопечатња Књажества Србског, Београд, 1858, Primjedbe XVII;
Gelcich József és Lajos Thallóczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno
Hungariae – Raguza és Magyarország összeköttetéseinek oklevéltára, Kiadja A M. Tud. Akadémia,
Budapest, 1887, 261-262.
20
O Doroteji Gorjanskoj napisana je kraći rad u skladu sa mogućnostima koje je dozvoljavala izvorna
građa vezana za tu temu. Pavao Anđelić, “Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska“, 376-395.
16
17
• 190 •
svojih ljudi. U pismu od 6. jula 1428. godine dubrovački izaslanici su izvijestili svoju vladu da se kralj sprema dočekati buduću suprugu. Pred nevjestu je uputio svoje
ljude, a sam je odlučio da u Milodražu 12. jula dočeka kraljicu kamo je trebala stići.21
Dubrovačka vlada je svojim ljudima naredila da čim mladenka stigne tamo, odmah
jave vijest u Dubrovnik. Poslanici su zadatak odgovorno shvatili, pa su pratili kralja
iz pravca Visokog putem prema Milodražu i redovno slali izvještaje.22
U njihovom izvještaju od 13. jula vidna je mogućnost da se kraljeva svadba obavi
u samom Milodražu, ali ipak o vjenčanju na tom mjestu nema potvrde u izvorima.
Činjenica je da se kralj sa dubrovačkim poslanicima zadržao u Milodražu oko sedam
dana i da je dolaskom kraljice i njene pratnje na to mjesto mogao otpočeti svadbeni
ceremonijal. Međutim, nemamo vijesti o tome kad i kako je kraljica došla u Milodraž. Sve što znamo iz pisama dubrovačkih poslanika upućenih njihovoj vladi i
uzvraćenih odgovora svodi se na to da su se nakon kraljičinog dolaska u Milodraž
svatovi zaputili u Sutjesku. To je moglo biti oko 18. ili 19. jula jer se zna da su dubrovački poslanici već 20. jula boravili na kraljevskom dvoru u Sutjeskoj, nakon što su
kralj i nova kraljica stigli tamo.23
Iz narednih izvještaja je jasno da se tamo trebala održati centralna svadbena svečanost.24 Vojvoda Sandalj Hranić je 21. jula kod Dubrovčana tražio i dobio dva svirača koji su trebali uljepšati svadbeno veselje.25 Dubrovačko Veliko vijeće i Vijeće
umoljenih je 23. jula također odredilo da dva svirača otputuju na kraljev dvor i tamo
daju svoj doprinos svadbenoj zabavi.26 Dubrovčani su narednih dana počeli slati
Doroteja je u Milodraž doputovala “velikim drumom” koji je išao kroz Hrvatsku i Bosnu, a vodio
je u Carigrad. Taj put je prolazio kroz Jajce, dolinu Lašve i Lepenicu. Constantin Jireček, Die
Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters, Prag, 1879, 84-85.
22
Putna trasa koja je spajala Visoko i Milodraž, vodila je pravcem: Visoko-Moštre-Gomioničko
brdo-Gromiljak-Milodraž. To je inače poznati srednjovjekovni putni pravac koji je spajao fojničku
rudarsku oblast s dolinom Bosne. Enver Imamović, “Rimske rudarske ceste na području Bosne i
Hercegovine“, Prilozi, XX, 21, Institut za istoriju, Sarajevo, 1985, 40; Pavo Živković, Tvrtko II.
Tvrtković (Bosna u prvoj polovini XV stoljeća), Institut za istoriju, Sarajevo, 1981, 122-123.
23
“Le 31, la République répond à leurs lettres, datées du 13 et du 17, de “Milodrasi“, et du 20, de
“Sutiescha“. Ils devront demander au roi que l’ordre touchant le “bollo” soit retiré, s’ils le trouvent
“senza granda occupacion et matto de piacer e d’alegrasi“. Ils donneront des nouvelles à Raguse,
“arivando in Sotto Visochi la noviza, zoè la regina.““ Iorga, Notes et extraits pour sevir a l’histoire
des croisades au XVe siècle, Vol. II, 242; Živković, Tvrtko II. Tvrtković (Bosna u prvoj polovini XV
stoljeća), 123, nap. 68; Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska (Stolna mjesta bosanskih vladara
u XIV i XV stoljeću), Sarajevo publishing, Sarajevo, 2004, 288.
24
O svadbenoj svečanosti šire u: Huizinga, Jesen srednjeg vijeka, 101.
25
Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Sarajevo, 2009,
259.
26
Živković, Tvrtko II. Tvrtković (Bosna u prvoj polovini XV stoljeća), 123, nap. 70; Anđelić, “Bosanska
kraljica Doroteja Gorjanska“, 381; Isti, “Srednji vijek-doba stare bosanske države“, u: Visoko i
okolina kroz historiju 1, Skupština opštine Visoko, Visoko, 1984, 152.
21
• 191 •
marjan drmač
razne poklone kralju i kraljici, a sve sa ciljem da isposluju određene trgovačke privilegije za sebe. Svirači i pokloni su bili uvertira u centralni svadbeni ceremonijal koji
je mogao biti obavljen tokom augusta 1428. godine u Sutjeskoj.27
Što se tiče ove svadbene svečanosti nemamo razloga sumnjati u to da je i ovaj čin
vjenčanja obavljen po katoličkom obredu. Razlog je jasan po tome što je Tvrtko II
prethodno zatražio dozvolu od pape Martina V. za svoje vjenčanje, gdje se sam izjasnio kao katolik. Rekao je kako bi, “prema običaju i obredu rečene svete rimske crkve“,
sklopio “legitimni brak” s plemenitom gospođicom Dorotejom. Za nju se znalo da je
katolkinja i nije bilo prepreke za vjenčanje. Međutim u Bosni tog doba bilo je dosta
heretika tako da se kralj morao deklarirati kao katolik (bio on to ili ne) ukoliko je želio ovu dozvolu. Podredivši se katoličkim kanonima (što je moralo podrazumijevati i
obred vjenčanja) dozvola mu je bila odobrena 9. aprila 1428. godine.28
Zanimljivo je napomenuti kako je Dragutin Kniewald krivo shvatio dio jednog
teksta Franje Račkog, pa je napisao kako je Tvrtko I (1353-1391) uzeo ženu niska
roda pod uvjetom, ako mu bude dobra i vjerna.29 Međutim, da je sa malo više opreznosti čitao, shvatio bi da se u ovom slučaju zapravo radi o kralju Stjepanu Tomašu.
U jednom pismu pape Eugena IV iz 1445. spominje se kako je kralj Stjepan Tomaš
prvi brak sklopio sa ženom (Vojačom) po običaju svoje zemlje: ako mu bude dobra i
vjerna.30 Papa je u ovoj epizodi razriješio kralja od obećanja, što ga je bio dao Vojači
i iznio proglas da ga se nije dužan držati.31 Kralj je morao i u ovom slučaju planirati
katoličku varijantu vjenčanja. Sticajem političkih okolnosti nametnula se zgodna
kombinacija u kojoj bi kralj Stjepan Tomaš oženio kćerku vojvode Stjepana Vukčića,
Katarinu Kosaču. Ovo će ujedno biti i posljednji primjer u nizu vezan za kraljevske
svadbene svečanosti u srednjovjekovnoj Bosni.
имаЋирковић, Историја средњовековне босанске државе, Српска књижевна задруга, Београд,
С
1964, 260; Živković, Tvrtko II. Tvrtković (Bosna u prvoj polovini XV stoljeća), 123; Marko Šunjić,
Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.), HKD Napredak, Sarajevo, 1996, 190; Marjan Drmač,
“Doček kraljevskih svatova u Milodražu 1428. godine”, Fojnička škrinja, br. XIII, Hrvatsko katoličko prosvjetno društvo Rodoljub, Fojnica, 2012, 16.
28
Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, 142-144.
29
Kniewald, “Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima“, 152; Franjo Rački, “Bogomili i Patereni“, u: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Knjiga VIII, Zagreb, 1869,
JAZU, 146-147.
30
“quod dudum ante tui ad culmen regium assumptionem cupiens propter inimicos et invidos
ortum tuum occultari, ut sic facilius, que imminebant, pericula evitares, quandam ех infimo geaere
mulierem etiam ad carnis copulam tibi associasti, eique iuxta morem patrie, quod si tibi bona
et fidelis esset ac bene faceret, cum ipsa matrimonium contraheres, promisisti.” Theiner, Vetera
monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, Vol. I, Romae, 1863, 388-389.
31
Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić“, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine
1463, 511.
27
• 192 •
Tokom aprila 1446. u Bosni se užurbano radilo na pripremama za predstojeće
svadbene svečanosti koje su se trebale obaviti u Milodražu. Vijesti o tome su stigle u
Dubrovnik, pa je o tim novostima raspravljalo Vijeće umoljenih na svojoj sjednici od
21. aprila, kada je odlučeno da se na bosanski dvor upute dva poslanika s prigodnim
darovima za kralja i kraljicu u namjeri da kralju izraze lijepe želje u povodu njegove
ženidbe.32 Dogovoreno je da će ti poslanici ponijeti kralju dar u vrijednosti od 800 i
kraljici od 400 perpera. Na istoj sjednici Vijeće umoljenih je odredilo poslanike koji
će sa prigodnim darovima poći vojvodi Stjepanu Vukčiću (u Blagaj), kao i svirače i
zabavljače.33 Oni su trebali otpratiti vojvodinu kćer u Milodraž gdje se trebala održati
svadba. Dubrovčani su narednih dana bili zauzeti otpremanjem svojih poslanika u Bosnu, koji su bili zaduženi da u njihovo ime prisustvuju kraljevom ženidbenom slavlju.
Tom prigodom su, u drugoj polovici maja, u Milodražu Dubrovčane zvanično predstavljali Junije Gradić i Jakov Đorđić. Prema dubrovačkim izvještajima kralj Tomaš je
toga mjeseca već boravio u Milodražu i dočekivao goste i uzvanike.34
Dana 19. maja je u pratnji kićenog plemstva u Milodraž doputovao kraljev tast
Stjepan Vukčić gdje je bio svečano dočekan i lijepo primljen.35 Sa njim je stigla i kćer
Katarina, buduća kraljica, tako da nije bilo razloga koji bi spriječavao da uskoro započne svadbeno slavlje. Ipak, u pisanim izvorima nema mnogo podataka o samom
toku svadbene svečanosti, tako da je teško precizno odrediti njen početak i kraj.
Pejo Ćošković, Bosanska Kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1446, Institut za istoriju u Banja Luci, Banja Luka, 1988, 103; Јован Радоњић, Западна Европа и балкански народи према
Турцима у првој половини 15. века, Издање mатице српске, Нови Сад, 1905, 248, nap. 1; Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, 260.
33
“Le 21, ils fixent les instructions des envoyés vers Stipan et votent l’ambassade vers le roi “occaxione
nuptiarum suarum“; deus nobles porteront au roi un présent de 800 perpères en drap et autres et un
autre de 400 à la reine. Les ambassadeurs vers Stipan et le roi seront accompagnés de joueurs de fifre
et de flûte.” Iorga, Notes et extraits pour sevir a l’histoire des croisades au XVe siècle, vol. II, 418, nap.
5; Anto Babić, “Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni“, Radovi, Knjiga XIII, Odjeljenje
istorisko-filoloških nauka, Knjiga 5, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1960, 35;
Сима Ћирковић, Стефан Вукчић Косача и његово доба, Посебна издања, Књ. CCCLXXVI,
Оделење друштвених наука, Књ. 48, Српска академија наука и уметности, Београд, 1964, 92.
34
Михаило Ј. Динић, Државни сабор средњовековне Босне, Посебна издања, Књига CCXXXI,
Одељење друштвених наука, Нова серија, Књ. 13, САН, Београд, 1955, 77; Junni Resti, Chronica Ragusina Junii Resti (ab origine urbis usque ad annum 1451), Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium XXV, Scriptores, Vol. II, JAZU, Zagrabiae, 1893, 295; Ćošković,
Bosanska Kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1446, 104.
35
“Scritta questa fin qul a di 27 dl questo zoe di sera per Pribigna corier recevessimo un ultra vostra
scritta in Milodraxe ale ХХIII del presente per Iaqual abiamo visto et intexo come ale XVIII detto
zonsi voyvoda Stipan con molta bella zente in puncto et como la maiesta di re predetto con lo detto
voyvoda Stipan se ano amorizato et se amorixano insembre grandementecon grandissimi honori
1un 1 altro” Динић, Државни сабор средњовековне Босне, 78; Павао Анђелић, “Barones regni
i državno vijeće srednjovjekovne Bosne“, u: Прилози, Година XI-XII, Број 11-12, Институт за
историју, Сарајево, 1975-1976, 47.
32
• 193 •
marjan drmač
Interesantno je i to da nam je poznatije tko sve nije bio prisutan od velikaša na svadbi, nego tko jeste. Prema tome dozu loše atmosfere svadbenom ambijentu doprinijelo je neprisustvo Ivaniša Pavlovića i Petra Vojsalića, koji su zamjerali kralju Tomašu
zbog izmirenja sa Kosačom.36 Odsutan je također bio i kraljev brat Radivoj, koji je
gajio vladarske pretenzije prema baštini Kotromanića.37
U obavještenju koje su dvojica Dubrovčana sa kraljevog dvora u Milodražu dostavili svojoj vladi pismom od 23. maja govori se, između ostalog, da bi kralj s kraljicom trebao radi krunidbe poći u Mile.38 Osim toga kralj je imao namjeru da se
nakon svadbenih svečanosti održi državni stanak dok je vlastela “rusaga bosanskog”
još bila na оkupu.39 Iz nama potpuno nepoznatih razloga čini se da nije održan ni
Tomašev planirani stanak, kao ni krunidba u Milima, pa se kralj umjesto toga 25.
maja našao u Sutjesci. Tu je izdao povelju kojom je uzeo pod svoju zaštitu Doroteju,
udovicu kneza Ivaniša Blagajskog i njezinog sina Miklouša sa svim njihovim dobrima.40 Prema ovim podacima nema sumnje da je prije toga obavljeno njegovo vjenčanje sa Katarinom. Središnja svadbena svečanost je vjerovatno održana u subotu i
nedjelju, odnosno 21. i 22. maja 1446. godine.41 Za vrijeme boravka u Milodražu
kralj je, osim poslova vezanih uz svadbeno slavlje, također vodio i poslovne razgovore s gostima i uzvanicima. Tako su primjerice dubrovački poslanici saznali u kraljevoj blizini da se vojvoda Stjepan u razgovoru s Tomašem žalio na neke postupke
njihovih sugrađana, te da mu je ovaj obećao da će se o tim pitanjima raspravljati na
stanku, koji se na kraju nije ni održao.42 Nakon što se svadbeno slavlje u Milodražu
privelo kraju uzvanici i gosti su se počeli polako razilaziti i vraćati svojim kućama.
Među prvima koji su napustili kraljev dvor bio je upravo vojvoda Stjepan koji nije
namjeravao da se poslije svadbenog ceremonijala kod Tomaša duže zadržava, nego se
sa svojom pratnjom zaputio kući. Njegov primjer su potom slijedili i ostali velikaši
koji su se iz istih razloga našli zajedno na okupu.43 Da je ovo vjenčanje bilo inspiracija i pjesnicima uočljivo je iz stihova koje je zabilježio Andrija Kačić-Miošić.
oris Nilević, “Vojvoda Ivaniš Pavlović“, u: Prilozi Instituta za istoriju, XIV/14-15, Sarajevo, 1978,
B
359; Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, 281.
37
Ćošković, Bosanska Kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1446, 106.
38
“E per lo simel sopra la fato de la incoronation de lo re et de la rayna, laqual dixeti dover esser a Mile,
ne dareti aviso di tuto particularmente quanto seguira” Динић, Државни сабор средњовековне
Босне, 79.
39
Ћирковић, Стефан Вукчић Косача и његово доба, 92; Анђелић, “Barones regni i državno vijeće
srednjovjekovne Bosne“, u: Прилози, 35, nap. 21.
40
Thallóczy, Codex diplomaticus comitum de Blagay, Budapest, 1897, 342-345.
41
Ćošković, Bosanska Kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1446, 105, nap. 10; Ђуро Тошић,
“Босанска краљица Катарина“, u: Зборник за историју Босне и Херцеговине, бр. 2, САНУ,
Београд, 1997, 78.
42
Ћирковић, Стефан Вукчић Косача и његово доба, 92.
43
Ćošković, Bosanska Kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1446, 110-111.
36
• 194 •
Od kada je Lika i Kèrbava, Slavna Bosna, vitežka dèržava, I od kad je ravna Ungaria, Dalmacia, i s njom Bulgaria, Nisu lipši svati sakupljeni, Ni plemići lipši sastavljeni, Što su svati kralja bosanskoga, Po imenu Kristića Stipana. I njegove lipe zaručnice, Dievojke Kate Hercegovke, Koja biše skoro izprošena, od velika roda i plemena.
Lipa kćerca Hercega Stipana, Slavna sada Katarina zvana, Koje tilo u Rimu pribiva,
A dušica u miru počiva...44
Što se tiče ranije spomenutog krunjenja kralja i kraljice u Milama, tu se zapravo radilo o predviđenom obredu koji se trebao upriličiti novom krunom koju je papa (Eugen IV) spremio za Tomaša kao nagradu povodom prelaska na katoličanstvo i obavezu
proganjanja paterana. Da je to tako govori i činjenica prema kojoj je kruna već bila
poslana iz Rima i nalazila se u Splitu, u riznici crkve Sv. Dujma. Dana 20. jula 1446.
godine sa tog mjesta je predata hvarskom biskupu Tomi.45 Prema ovome datumu se
može zaključiti da kruna nije ni donesena u Bosnu kako je bilo planirano. Čini se da
do krunjenja ovom krunom nije došlo jer je protiv toga u Bosni izvršen velik pritisak
na kralja Tomaša od strane vlastele. Političke okolnosti toga doba su bile takve da bi
ovo krunjenje značilo potpuni vjerski preokret u Bosni protiv čega je pružen jak otpor.
Međutim evidentno je kako je Tomaševa politika bila katolički orijentirana, pa je možda i sam obred njegova vjenčanja u Milodražu obavljen u tom duhu.
Umjesto zaključka
Iz izloženog se može zaključiti kako su svadbene svečanosti u srednjovjekovnoj
Bosni imale svoj razvojni put i transformaciju. Još od slavenskih vremena na balkanskim prostorima se sačuvao običajni sistem svadbe, koji nije bio vezan ni za kakvu
vjersku instituciju. Muška dominantnost u odnosu na ženu se osjetila kroz stoljeća,
Andrija Kačić-Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Razpošilja knjižara A . Jakić, Zagreb,
1862, 92.
45
“Reverendus dominus frater Thomas Dei et apostolice sedis gratia episcopus Farrensis delegatus
apostolicus in partibus Bosne sponte fuit confessus et contentus ac asseruit in presentia testium
examiriatoris et notarii infrascriptorum habuisse et recepisse ac sibi datam et reassignatam fuisse
a nobilibus viris ser Rayrerio Laurentii et ser Nicola Gonosolich de Spalato thesaurariis ecclesie
sancti Duymi Spalatensis dantibus et consignantibus unam coronam auream fulcitam perlis et lapidibus preciosis etc. depositatam in thesauria ecclesie predicte et per manus dictorum thesaurariorum per ipsum dominum episcopum delegatum sive per venerabilem virum, dominum Johannem
de Marostita presbyterum et nuntium apostolicum nomine et pro parte sanctissimi domini nostri
pape dandam et referendam screnissimo regi Bosne ut dicebatur. De qua quidem corona prefatus
dominus episcopus delegatus fecit supradictis thesaurariis recipientibus et stipulantibus finem quietationem et absolutionem de amplius in futurom non petendo nec peti faciendo dictam coronam
absolvens et liberans suprascriptos thesaurarios etc.” Prema prijevodu Milana Šufflaya u: Thallóczy,
Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450.-1527., Zagreb, 1916, 48, bilj. 3; Динић, Државни
сабор средњовековне Босне, 35-36.
44
• 195 •
marjan drmač
pa je bez sumnje i sistem braka imao koncept kakav bi odgovarao jačem spolu. Tokom razvijenog srednjeg vijeka Rimska kurija nastoji preko franjevaca na samom
terenu upriličiti svoj koncept vjenčanja, a to je da je ono Sveti sakramenat. Svaki
katolik kroz određene životne etape pristupa određenim sakramentima od kojih je
čin vjenčanja jedan od njih. Čitav period srednjeg vijeka Rimska crkva nastoji ostvariti svoju dominantnost u svjetovnim sferama (što joj je dobrim dijelom i polazilo
za rukom) u zemljama centralne i zapadne Europe, dobrim dijelom zatirući svjetovne
vladare tog doba pod svoje noge. To se može objasniti činjenicom prema kojoj su pape
davale i priznavale krune europskim vladarima, koji su se zauzvrat morali zaklinjati
na vjernost. To je bilo oružje zbog kojeg su europski vladari u rijetkima slučajevima
iskazivali neposlušnost crkvi. U tom smislu vladari tadašnje Europe su uglavnom
poštovali crkvene kanone. Kako se moglo vidjeti, na osnovi izvorne građe, ova praksa nije zaobilazila ni bosanske kraljeve koji su uglavnom podlijegali tadašnjim političko-vjerskim trendovima latinske Europe.
• 196 •
Marjan Drmač
Royal Nuptial Festivities in Medieval Bosnia
Summary
In this paper the author writes about royal nuptial festivities in medieval Bosnia.
Marriages in Bosnia during the Middle Ages had their own path of development
and certain transformations. During the early Middle Ages, the institution of marriage in Bosnia had mainly a secular character and was as such based on the custom
law and this practice was also preserved in Bosnia during the period of Bosnian
Kingdom. In mid 14th century, with the arrival of Franciscans in Bosnia, the practice
of performing the wedding according the Catholic customs was introduced. The
Roman Church used the Franciscan order skilfully as an instrument that attempted
to influence as many people as possible. In this sense, the first to set an example were
the Bosnian rulers who seemed to have followed the trend of the Latin Europe of
that time.
• 197 •
904:726.82(450 Rim)
929 Kotromanić K.
husein sejko mekanović
Portret i nadgrobna ploča bosanske kraljice
Katarine Kotromanić (1425-1478) u Rimu
•
Apstrakt: Autor članka raspravlja o nadgrobnoj ploči bosanske kraljice Katarine Kotromanić (1425-1478) u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli i kraljičinom portretu u vatikanskoj dvorani antičkog rimskog cara Konstantina Velikog, koji je spomenuo dubrovački
kroničar Giacomo di Pietro Luccari (1550-1615). Pokušava odgovoriti na pitanja kad, kako
i zašto je kraljica postala članica Konstantinove kuće i zašto je bila pokopana u neposrednoj
blizini posmrtnih ostataka Konstantinove majke Svete Helene? Na temelju Luccarijevih
riječi i kraljičine najvjerovatnije falsificirane oporuke njen portret tražio je na fresci “Konstantinova darovnica rimskom papi Silvestru I”. S tim portretom moguće je inače povezati
i hipotezu hrvatskog polihistora Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816-1889) o kraljičinom
portretu u rimskoj Kapitolinskoj galeriji.
Ključne riječi: Bosna, Rim, kraljica Katarina Kotromanić, Konstantin Veliki, Rastko
Nemanjić, Giacomo di Pietro Luccari, Ivan Kukuljević Sakcinski, portret, nadgrobna ploča,
epitaf.
Abstract: The author of this article discusses the tombstone of the Bosnian Queen Katarina Kotromanić (1425-1478) in the Roman basilica Santa Maria in Aracoeli and the
Queen’s portrait in the Vatican hall of the ancient Roman Emperor Constantine the Great
which was mentioned by the Ragusan chronicler Giacomo di Pietro Luccari (1550-1615).
He attempts to answer the questions when, how and why the Queen became a member
of Constantine’s house and why was she buried in the vicinity of posthumous remains of
Constantine’s mother Saint Helen? Based on Luccari’s words and Queen’s most probably
forged testament he searched for it on the fresco “Donation of Constantine to the Roman
Pope Sylvester I”. It is possible to connect a hypothesis by a Croatian polyhistor Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889) with this portrait to the Queen’s portrait in the Roman
Capitoline gallery.
Key words: Bosnia, Rome, Queen Katarina Kotromanić, Constantine the Great, Rastko Nemanjić, Giacomo di Pietro Luccari, Ivan Kukuljević Sakcinski, tombstone, epitaph
• 199 •
U Ljubljani u mjesecu novembru 1993. godine prvi put vidio sam portret djevojke
iz rimske Kapitolinske galerije, koji je 1857. godine u Zagrebu hrvatski polihistor Ivan
Kukuljević Sakcinski (1816-1889)1 predstavio kao portret bosanske kraljice Katarine Kotromanić. Našao sam ga u znamenitom pregledu historije slovenačkog naroda,
koji je 1910. godine u Klagenfurtu objavio slovenački historičar Josip Gruden (18691922).2 Zbog tog djevojačkog portreta, kojeg brojni Bosanci i danas smatraju kao
kraljičin portret, upisao sam studij historije umjetnosti na ljubljanskom Filozofskom
fakultetu 1994. godine. I tako je počelo moje istraživanje portreta, nadgrobne ploče i
kraljičinog životnog puta. Inače, svoj prvi članak posvećen kraljičinom portretu i nadgrobnoj ploči objavio sam u jednom švedskom listu 2006. godine.3 Tamo sam citirao
i članak, koji je 1936. godine u Zagrebu objavio hrvatski historičar umjetnosti Arthur
Schneider (1879-1946).4 Naime, on je dokazao da portret mlade, otprilike dvadesetogodišnje djevojke nije kraljičin portret. Nakon što je u svom članku citirao neke
ugledne istraživače renesansnog slikarstva portret djevojke označio je kao rad jednog
od predstavnika ferrarske slikarske škole i datirao ga u isto vrijeme kad i znamenitu
Leonardovu Mona Lizu.5 Osnovni podaci o tom portretu čak ni u zadnjih dvadesetak
godina nisu bili bitno izmijenjeni. Osim toga, Arthur Schneider još je upozorio da su
Ivan Kukuljević Sakcinski i mađarski historičar Lajos Thallóczy (1857-1916) tražili
kraljičin portret vjerovatno na temelju jedne rečenice iz djela, koje je napisao dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari (1551-1615): “Il suo ritratto al naturale si
vede depinto nel palazzo del Papa nella Sala di Costantino”.6
Iako sam pozitivno ocjenio sve Schneiderove zaključke, u svom članku nisam želio potpuno odbaciti mogućnost da se radi o kraljičinom portretu. Bio sam uvjeren
da je portret djevojke kao kraljičin portret moguće predstaviti samo u slučaju kad bi
imali sasvim jasne dokaze da je oko 1500. godine neki naručilac kod nekog ferrarskog slikara naručio kraljičin portret, i uz to još tražio da bude kraljica naslikana kao
rosno mlada djevojka. Na žalost, dosad takvih jasnih dokaza nisam uspio otkriti.
O tome sam nešto rekao i prošle godine u mjesecu novembru u okviru referata na
međunarodnom simpoziju historičara u Jajcu.7
I van Kukuljević Sakcinski, Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim s osobitim obzirom
na slavensku književnost, umjetnost i starine, Zagreb 1857, 81.
2
Josip Gruden, Zgodovina slovenskega naroda 1, Družba Svetega Mohorja, Klagenfurt 1910, 335.
3
Husein Sejko Mekanović, “Portret bosanske kraljice?”, Kvinna/Žena. List bosansko-hercegovačkog
saveza žena u Švedskoj, Skövde, 2006, 16-18.
4
Arthur Schneider, “O portretu bos. kraljice Katarine”, Hrvatska revija 9, Zagreb, 1936, 491-494.
5
Isto, 493.
6
Giacomo di Pietro Luccari, Copioso ristretto degli anali di Ragusa (libro terzo), Antonio Leonardi,
Venecija, 1605, 108, 109.
7
Husein Sejko Mekanović, Portret bosanske kraljice Katarine Vukčić Kotromanić, http://www.
youtube.com/watch?v=0WHl4XHzwC8&feature=related (stanje na dan 10.12. 2012. godine).
1
• 200 •
portret i nadgrobna ploča bosanske kraljice katarine kotromanić
Ove godine uspio sam odbaciti zaista svaku mogućnost da Kapitolinska galerija
čuva kraljičin portret. Naime, u jednom članku, koji je objavio italijanski historičar
umjetnosti Lorenzo Bonoldi (rođen 1976) portret djevojke iz rimske Kapitolinske
galerije bio je dosta uvjerljivo predstavljen kao portret znamenite kćerke ferrarskog
vojvode Ercola I D’ Este (1431-1505) i žene mantovanskog vojvode Francesca II
Gonzaga (1466-1519) Isabelle (1474-1539).8 Osim toga, na jednom predavanju u
sarajevskom Bosanskom kulturnom centru upozorio sam da je bila kraljica članica
kuće antičkog rimskog cara Konstantina Velikog (306-337) odnosno da je bio u pravu Giacomo di Pietro Luccari, kad je tvrdio, da se u vatikanskoj dvorani Konstantina Velikog nalazi kraljičin portret u prirodnoj veličini.9 Ključni dokaz našao sam
u jednom članku njemačkog slaviste Michaela Arndta objavljenom u Münchenu
1977. godine.10 Radi se ustvari o rukom napravljenim latinskim, odnosno slavenskim zapisima na prvom listu inkunabule Johannesa Tortelliusa, koja se danas čuva
u biblioteci würzburškog Univerziteta. Latinski zapis, koji se nalazi na vrhu prvog
lista inkunabule Johannesa Tortelliusa moguće je predstaviti čak i kao prvobitni epitaf na kraljičinoj nadgrobnoj ploči u rimskoj baziliki Santa Maria in Aracoeli, te kao
najstariji zapis u kojem je bila kraljica predstavljena kao članica kuće Konstantina
Velikog.11 Te hipoteze temelje se na slavenskom inače ćirilicom sastavljenom zapisu
na prvom listu inkunabule Johannesa Tortelliusa, ali i na latinskom odnosno slavenskim zapisima, koje je u 16. stoljeću objavio rimski kaligraf Giovambattista Palatino.12 Ovdje moram posebno upozoriti da su od druge polovine 16. do početka 18.
stoljeća i neki inače po imenu poznati evropski kroničari tvrdili, da je bila kraljica
članica porodice Konstantina Velikog.13 Zanimljivo je, da u stručnoj literaturi uopće
Lorenzo Bonoldi, Galleria dei Ritratti di Isabella d’ Este (1474-1539), http://www.engramma.
it/engramma_v4/rivista/galleria/34/galleria_isabella_d_este.html (stanje na dan 10.11. 2012.
godine).
9
Husein Sejko Mekanović, Portret bosanske kraljice Katarine, http://sejko-hm.blogspot.
com/2012/05/portret-bosanske-kraljice-katarine-moje.html (stanje na dan 3.10. 2012. godine). O
tome vidjeti i: Husein Sejko Mekanović, Careva darovnica i kraljičina oporuka, http://sejko-hm.
blogspot.com/2012/06/normal-0-21-careva-darovnica-i.html (stanje na dan 10.12. 2012. godine);
Husein Sejko Mekanović, Od gospodične Kataline do Katarine Velike, http://www.radiosarajevo.ba/
novost/84478/od-gospodicne-kataline-do-katarine-velike (stanje na dan 10.12. 2012. godine).
10
Michael Arndt, “Die ursprüngliche Grabinschrift der bosnischen Königin Katharina”, SüdostForschungen, Bd. 36, München, 1977, 211-223.
11
Isto, 211, 213.
12
Giovambattista Palatino, “Libro di M. Giovambattista Palatino cittadino romano: nelqual
s’insegna à scriuer ogni sorte lettera, antica & moderna, di qualun que natione, con le sue regole,
& misure, & essempi : et con vn breve et vtil discorso de le cifre”, http://www.archive.org/details/
librodimgiovamba00pala (stanje na dan 16.12. 2011. godine).
13
Marcos De Lisboa, Delle croniche de Frati Minori del Serafico P. San Francesco III, Venecija, 1591,
209. “L’Anno 1478. d 25 d’Ottobre passo di questa vita la deuotissima Regina della Bosna, Dóna
Chaterina dell Terz’ ordine di S. Fran. Che fu figliola del Duca di Savec, e di Helena del sangue
8
• 201 •
nije raspravljano o njihovim tvrdnjama, a na njih se nisu pozivali čak ni bosanski
franjevci.
Kada, kako i zašto je kraljica postala članica Konstantinove kuće i zašto je bila
pokopana u neposrednoj blizini posmrtnih ostataka Konstantinove matere Svete
Helene? Smatram, da je prvi dio odgovora na ta pitanja u tijesnoj vezi s biografijom
brata kraljičine prabake Jelene, srpskog kneza Stefana Lazarevića (1377-1427).
Autor Stefanove biografije, Bugarin Konstantin Filozof (1380?-1431?), je pretke
članova srpske porodice Nemanjić tražio u porodici cara Konstantina Velikog.14
Među najznamenitije članove porodice Nemanjić inače je moguće ubrojiti i
Rastka (1175?-1235?), koji je u literaturi poznat i kao Sveti Sava. Od 1237. do
1594. godine bili su Rastkovi posmrtni ostaci pokopani u znamenitom srpskom
samostanu Mileševa. U istom samostanu, čuvane su i freske, koje je moguće ubrojiti
među najkvalitetnije evropske freske datirane u 13. stoljeće.15 Te freske važne su i
zbog portreta članova porodice Nemanjić i portreta cara Konstantina Velikog. Jesu
li bili Nemanjići već u trinaestom stoljeću predstavljeni, kao članovi porodice cara
Konstantina Velikog? Pošto je bio samostan Mileševa dugo vremena u bosanskoj
Kraljevini razumljivo je, da je bila s njim povezana i titula kraljičinog oca Stipana
Vukčića Kosače (1404-1466): “herceg humski i primorski” odnosno “herceg od
di Côstátino Imperatore…”; Pedro Salazar y Mendoza, Coronica y historia de la fundacion y
progresso de la provincia de Castilla de la Orden del Bienaventurado padre San Francesco, Madrid,
1612, 415. “Dońa Catalina Reyna de Bosna, hija q fue del Duque de Sabee, y de Elena de linaje
de Costátino Emperador…”; Girolamo Comboni, Legendario delle vite dei Santi, Bergamo, 1648,
315. “L’Anno 1478.a 21 D’Ottobre passo di questa vita la deuotissima Regina della Bosna Donna
Caterina del Terz’ Ordine di S. Francesco che fu figliuola del Duca di Sauec e di Helena del sangue
di Constantino Imperatore.(!) moglie de Re di Bosna, doppo…”; Carlo Bartolomeo Piazza, La
Gerarchia cardinalizia, Rim 1703, 570. “Caterina Regina della Bosna, moglie del Re Tomaso,
Sorella di Stefano Duca di S.Sabba; del sangue di S. Elena…”; Benedetto Mazzara, Legendario
francescano overo Istorie de Santi, Beati, Venerabili, ed altri Uomini illustri che siorirono nelli tre
Ordini istituiti dal serafico padre San Francesco, Venecija, 1722, 350. “La divotissima Regina della
Bosna Dona Caterina Moglie di Tomaso Re di Bosna, Sorella di Stefano Duca di San Saba, figlia
del Principe Stefano, e di Elena del sangue di Costantino Imperadore…”.
14
Radovan Pilipović, Kult cara Konstantina Velikog u srednjovekovnoj Srbiji, http://pravoslavlje.spc.
rs/broj/1080/tekst/kult-cara-konstantina-velikog-u-srednjovekovnoj-srbiji/ (stanje na dan 3.10.
2012. godine). “Veliki Konsta (Konstancije Hlor) rodi tri sina: Konstantina, Konstantija i Konstu
i kćer Konstantiju, koju veliki Konstantin dade Likiniju za ženu, i njemu grčki deo carstva odeli, jer
slušaše o mučiteljskom rušenju i činjaše neprijateljstva. A ovaj Likinije beše dalmatijski gospodin,
rodom Srbin, i rodi od Konstantije sina Belu-Uroša, a Bela-Uroš rodi Tehomila, a Tehomil rodi
Svetoga Simeona, a Sveti Simeon rodi sa supružnicom tri sina: Stefana Prvovenčanoga kralja, i
Vukana velikoga kneza, i Rastka, posle narečenoga Savu, prvoga arhiepiskopa srpskoga…I mnogo
procveta ta loza, da li Konstantinom, da li i Likinijem, nije čudno”.
15
Svetozar Radojčić, Staro srpsko slikarstvo, Nolit, Beograd, 1966; Svetozar Radojčić, Mileševa.
Reprodukcije fresko slikarstva, Srpska književna zadruga, Beograd 1967; Tvrtko Dolić, Apostol
Rastko Nemanjić, http://tvrtkodolic.bloger.index.hr/post/apostol-rastko-nemanjic/6202623.
aspx (stanje na dan 5.12. 2012. godine).
• 202 •
Svetoga Save”.16 Ta titula nalazi se i na prvom listu inkunabule Johannesa Tortelliusa
i na kraljičinoj nadgrobnoj ploči.
Drugi dio odgovora na pitanja kad, kako i zašto je kraljica postala članica Konstantinove kuće i zašto je bila pokopana u neposrednoj blizini posmrtnih ostataka
Konstantinove majke Svete Helene moguće je tražiti u kraljičinoj najvjerovatnije falsificiranoj oporuci, jer je rimskim papama poklonila bosansko Kraljevstvo.17
Nešto slično je naime u znamenitoj darovnici rimskom papi Silvestru I napravio i
Konstantin Veliki: rimskim papama poklonio je čitav zapadni dio rimskog Carstva.
Zanimljivo je, da su Konstantinovu darovnicu, kao falsifikat iz osmog stoljeća predstavili baš kraljičini nešto stariji suvremenici Nikola Kuzanski i Lorenzo Valla.18 Na
njihova otkrića više puta pozivali su se protestanti, koji su se mačem i perom borili
protiv rimskih papa. Približno dvije godine nakon što je Martin Luther na vratima
crkve u Wittenbergu predstavio devedeset i pet teza o katoličkoj Crkvi rimski papa
Lav X odlučio je da svim sredstvima brani katoličku Crkvu i Konstantinovu darovnicu. Jednu od vatikanskih dvorana (koja je bila zbog brojnih portreta rimskih papa
poznata pod imenom “Sala dei Pontefici”), ukrasio je s prizorima iz života Konstantina Velikog, odnosno s freskama najznamenitijeg predstavnika umbrijske slikarske
škole Raffaella Santija (1483-1520). Po tim freskama dobila je spomenuta dvorana
svoje današnje ime: “Sala dei Constantini”. I ta činjenica dovela me je do zaključka,
da je kraljičin portret stvarno potrebno tražiti u vatikanskoj dvorani Konstantina
Velikog odnosno na fresci “Konstantinova darovnica rimskom papi Silvestru I i njegovim nasljednicima”, koja je zajedno s tri freske na kojima izrazito prevladavaju
muški likovi glavni ukras dvorane Konstantina Velikog. Do kraja svog života Raffaello Santi uspio je napraviti samo crteže za spomenute freske, koje su do 1524. godine na zidove dvorane prenijeli njegovi učenici. Najčešće su bili kao autori fresaka
spomenuti Giulio Romano (1499-1546) i Gianfrancesco Penni (1496?-1528).19 O
kraljičinom portretu na fresci “Konstantinova darovnica rimskom papi Silvestru I
i njegovim nasljednicima” ovdje ne želim detaljnije raspravljati, jer ću taj kraljičin
portret predstaviti u jednoj ljubljanskoj reviji i u posebnom članku.
S ima M. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba, SANU, knj. CCCLXXVI, Beograd
1964, 106-108.
17
Bazilije Pandžić, “Katarina Vukčić Kosača (1424-1478)”, u: Povijesno-teološki simpozij u povodu
500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, (ur: Josip Turčinović), Sarajevo, 1979, 22-23; Krešimir Regan, Bosanska kraljica Katarina. Pola stoljeća Bosne (1425-1478), Breza, Zagreb, 2010,
71-72, 178-182.
18
Kevin Knight, Donation of Constantine, http://www.newadvent.org/cathen/05118a.htm (stanje
na dan 10.12. 2012. godine).
19
Kenneth Gouwens, “Clement VII: prince at war”, u: The Papacy since 1500 From Italian Prince
to Universal Pastor (ed. James Corkery-Thomas Worchester), Cambridge, 2010, 39; John Pope
Hennessy, Raphael, University Press, New York 1970.
16
• 203 •
Činjenice, koje sam ovdje spomenuo nisu važne samo za kraljičin portret već i
za kraljičin epitaf i nadgrobnu ploču. Da su kraljičini posmrtni ostaci zaista bili pokopani ispred glavnog oltara znamenite bazilike o tome i danas svjedoči inače dosta
problematičan latinski epitaf na kraljičinoj ništa manje problematičnoj nadgrobnoj
ploči. U vrijeme nekih većih građevinskih radova u prezbiteriju bazilike 1590. godine epitaf i nadgrobna ploča uzidani su u jedan stub iznad ambona gdje se i danas nalaze, a kraljičin grob zajedno s kraljičinim posmrtnim ostacima bio je odstranjen.20
Koliko mi je poznato, dosad je samo Arthur Schneider raspravljao o kraljičinom liku
s krunom na glavi, koji se nalazi na njenoj nadgrobnoj ploči. On je upozorio da simbolični lik kraljice nije djelo nekog znamenitog majstora, odnosno da bi bilo previše
smjelo tvrditi da su crte kraljičinog lica uistinu autentične. Pri tom se je pozivao i na
djelo španskog dominikanca Alphonsusa Ciacconiusa (1540-1599) u kojem je bila
objavljena najstarija dosad poznata reprodukcija kraljičine nadgrobne ploče.21 Radi
se inače o nedatiranom bakrorezu po imenu nepoznatog autora.
Taj bakrorez dragocjeno je umjetničko djelo jer je samo na njemu sasvim jasno
moguće vidjeti heraldičke simbole i grbove na kraljičinoj nadgrobnoj ploči. Nedavno sam otkrio jedan vrlo zanimljiv podatak, koji će sasvim sigurno biti od velike
koristi u raspravama o spomenutom bakrorezu i kraljičinoj nadgrobnoj ploči. I o
tom podatku raspravljao sam u mojem već spomenutom ljubljanskom članku. Je li
moguće kao vezu između kraljice i Konstantina Velikog predstaviti i lik konjanika
na kraljičinoj nadgrobnoj ploči? Tko je isklesao kraljičin lik na nadgrobnoj ploči
odnosno kad je bila ploča postavljena na kraljičin grob? Smatram, da se datiranju
kraljičine nadgrobne ploče u petnaesto stoljeće osim “ilirskih” grbova i sadržaja
skoro kao kvadrat oblikovanog epitafa protivi još i bogato profilirani okvir ukrašen
školjkom, bakljama, volutama, anđeoskom glavicom i križem. Nema sumnje da je
autor kraljičine nadgrobne ploče poznavao djela koja je stvorio znameniti firentinski kipar Donatello (1386?-1466). Jedno Donatellovo djelo bilo je postavljeno i u
baziliki Santa Maria in Aracoeli 1433. godine. Radi se o nadgrobnoj ploči akvilejskog arhiđakona Giovannija Crivellija.22 Bar što se tiče položaja epitafa kraljičina
nadgrobna ploča blizu je nadgrobnoj ploči sienskog svećenika Giovannija Peccija,
koju je od 1426. do 1452. godine stvorio Donatello.23 Kraljičin inače dosta istrljani
lik na nadgrobnoj ploči moguće je usporediti i s likom rimskog pape Siksta IV, koji
je na Sikstovom nadgrobnom spomeniku napravio znameniti firentinski kipar An .F. Casimiro Romano, Memorie istoriche della chiesa e convento di S. Maria in Araceli di Roma,
P
Rim, 1736, 128.
21
Alphonsus Ciacconius, Vitae et res gestae Pontificum Romanorum, Vol. III, Romae, 1677, 41.
22
Rober Munman, Optical Corrections in the Sculpture of Donatello, The American Philosophical
Society, Philadelphia, 1985, 33.
23
Robert Munman, Sienese Renaissance Tomb Monuments, The American Philosophical Society,
Philadelphia, 1993, 28-34.
20
• 204 •
tonio del Pollaiuolo (1432?-1498).24 U svakom slučaju kraljičina nadgrobna ploča
zahtijeva dosta opsežnu znanstvenu raspravu.
Slika 1: Portret mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije u knjizi
slovenačkog historičara Josipa Grudena
Leopold David Ettlinger, Pollaiuolo’s tomb of Pope Sixtus IV, Journal of the Warburg and Courtauld
Institutes 16 (3/4), London, 1953, 239-274.
24
• 205 •
Slika 2: Portret mlade djevojke iz rimske
Kapitolinske galerije
Slika 3: Ručno napravljeni tekstovi na prvom
listu inkunabule Johannesa Tortelliusa
Slika 4: Palatinovi prijepisi i prijevodi
epitafa na kraljičinoj nadgrobnoj ploči
Slika 5: Konstantin Veliki
freska iz samostana Mileševa)
• 206 •
Slika 6: Freska “Konstantinova darovnica rimskom papi
Silvestru I. i njegovim nasljednicima” u
vatikanskoj dvorani cara Konstantina Velikog
Slika 7: Kraljičina nadgrobna
ploča u rimskoj baziliki Santa
Maria in Aracoeli
Slika 8: Bakrorez nepoznatog umjetnika odnosno najstarija Slika 9: Donatello, Nadgrobni spodosad poznata reprodukcija kraljičine nadgrobne ploče
menik Giovannija Crivellija u rimskoj
objavljena je 1677. godine u djelu Alphonsusa Ciaconniusa.
baziliki Santa Maria in Aracoeli
• 207 •
Slika 10: Donatello, Nadgrobni spomenik Giovannija Peccija
• 208 •
Husein Sejko Mekanović
The Portrait and Tombstone of Bosnian Queen
Katarina Kotromanić (1425-1478) in Rome
Summary
There is an extensive bibliography about the Bosnian Queen Katarina Kotromanić (1425-1478). Researchers also discussed her maiden portrait from the Roman Capitoline gallery which was presented as Queen’s portrait in Zagreb in 1857
by Croatian polyhistor Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889). The author of the
article is convinced that he has presented several very interesting information based on which it can be concluded that the Ragusan chronicler Giacomo di Pietro
Luccari (1550-1615) was right when he claimed that Queen’s portrait was placed in
the Vatican hall of the Roman Emperor Constantine the Great. Based on Luccari’s
words and Queen’s most probably forged testament he searched for it on the fresco
“Donation of Constantine to the Roman Pope Sylvester I” which was originally a
work of the eminent painter Raffaello Santi and his students Giulio Romano and
Gianfrancesco Penni.
He attempted to answer the questions when, how and why the Queen became a
member of Constantine’s house and why was she buried in the vicinity of posthumous remains of Constantine’s mother Saint Helen? The author argues that the first
part of the question lies in the narrow connection with the biography of the brother
of Queen’s grandmother Jelena, the Serb Duke Stefan Lazarević (1377-1427). The
author of his biography was Constantine the Philosopher (1380?-1431?) from Bulgaria who searched for the predecessors of the Serb Nemanjić family in the family of
the Emperor Constantine the Great. The second part of the answer lies in Queen’s
most probably fake testament by which she granted the Bosnian Kingdom to the
Roman Popes. Something similar was done in the prominent fake donation to the
Roman Pope Sylvester I. Namely in it the ancient Roman Emperor Constantine the
Great granted the western part of the Roman Empire to Pope Sylvester I and to his
successors.
• 209 •
929 Mara, bosanska kraljica
senja mahinić
Životni put posljednje bosanske kraljice Mare nakon propasti
Bosanskog kraljevstva
•
Apstrakt: Rastuća osmanska sila, polovinom 15. stoljeća, našla se u poziciji da ugrozi samostalnost bosanske srednjovjekovne države. Nedugo zatim, godine 1463, Bosansko
kraljevstvo nestalo je sa političke karte evropskih zemalja. U zbrci i haosu koji je snašao Bosnu, bosansko plemstvo kao i članovi bosanske dinastije Kotromanića, tražili su mogućnost
spasa širom okolnih krišćanskih država. Posljednja bosanska kraljica Mara, našla je utočište
u Dubrovniku oktobra 1463. godine, da bi nedugo zatim prešla u mletački Split. Pod nepoznatim okolnostima, deset godina kasnije, nalazila se u Osmanskom carstvu gdje je i ostala
živjeti. Namjera nam je da u ovom radu prikažemo vijesti koje se tiču se života kraljice Mare
u izbjeglištvu, njenog odnosa sa Dubrovčanima i ophođenja prema članovima svoje porodice, odnosno intriga koje su je pratile sve do njene smrti.
Ključne riječi: kraljica Mara, Bosanska kraljevina, Brankovići, Ježevo, Osmansko carstvo.
Abstract: The growing Ottoman force during the mid 15th century endangered the
sovereignty of the Bosnian medieval state. Shortly after, in 1463, the Bosnian Kingdom
disappeared from the political map of European countries. In this chaos, the Bosnian nobility and the members of the Bosnian dynasty Kotromanići looked for the possibilities of
salvation in the neighbouring Christian countries. The last Bosnian Queen Mara found at
first shelter in Dubrovnik in October 1463 and then moved to the Venetian Split. Under
unknown circumstances, ten years later, she was to be found within the Ottoman Empire
where she remained. Our intention in this paper is to present the data related to the life of
Queen Mara in refuge, her relationship with the Ragusans and her family members, i.e. the
intrigues that followed her all up to her death.
Key words: Queen Mara, Bosnian Kingdom, Brankovići, Ježevo, Ottoman Empire
• 211 •
senja mahinić
Posmatrajući historijat istraživanja života posljednje bosanske kraljice Mare, još
krajem 19. stoljeća Ilarion Ruvarac pokušao je u kratkom članku dati vjerodostojan
prikaz njenog djelovanja, zasnovan na tada dostupnim izvorima i literaturi.1 Bio je
to prvi konkretniji osvrt na kraljičin život. Narednih godina rijetko je historiografija
pridavala značaja ovom pitanju. Teško je reći da li je to bilo usljed manjka interesovanja ili možda nedostatka novih podataka koji bi dali jasniju sliku. U nekoliko
naučnih sinteza koje su tretirale problematiku srednjovjekovne Bosne, dat je kratki
osvrt bez namjere da se dublje uđe u suštinu problema, što je začuđujuće s obzirom
na širinu nekih od ovih djela.2 Jedan od onih koji je promjenio tu praksu je Đuro
Tošić, koji se aktivnije pozabavio ovim pitanjem s aspekta dotadašnjih istraživanja
uz detaljniju analizu objavljenih izvora, zapravo nastavljajući tamo gdje je Ruvarac
stao.3 Zadatak ovog rada jeste da analizira dosadašnje rezultate struke i pokuša proniknuti u one aspekte života bosanske kraljice koji su samo djelimično obrađeni.
Osvrnut ćemo se na informacije koje su ranijim istraživačima promakle ili im nisu
pridavali pažnju koju zaslužuju. Osnovni izvori koji su nam poslužili u razmatranju
ove tematike različitog su značaja, s obzirom na njihovo porijeklo i vrijeme nastanka. To su u prvom redu dokumenti iz Dubrovačkog arhiva, bez kojih ovo istraživanje ne bi bilo moguće. Među njima se po značaju ističu odluke dubrovačkih Vijeća i
pisma upućena Dubrovniku od strane osmanskih zvaničnika objavljena u zbirkama
ćirilskih pisama i povelja.4 Osim tih podataka, spomenut ćemo kratke vijesti u djelu
Dubrovčanina Mavra Orbinija,5 informacije iz srpskih ljetopisa,6 kao i dokumente
iz Mletačkog arhiva.7 Također, ističemo podatke izložene u traktatu Teodora Spandounesa, veoma značajne za ideje koje smo izložili na idućim stranicama.8
Иларион Руварац, “Двије босанске краљице”, Glasnik zemaljskog muzeja, god. V, br. 3, Sarajevo,
1893, 565-574.
2
Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882; Владимир Ћоровић, Хисторија
Босне, Српска краљевска академија, Београд, 1940; Marko Perojević, Stjepan Tomašević, u: Povijest
Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Napredak, Sarajevo, 1998, 555-592.
3
Ђуро Тошић, “Посљедња босанска краљица Мара (Јелена)”, Зборник за историју Босне и
Херцеговине 3, Београд, 2002, 29-60.
4
Franc Miklosich, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858;
Љубомир Стојановић, Старе српске повеље и писма, књ. 1, дио II, Филозофски факултет
Београд, Београд, 2006; Ćiro Truhelka, “Tursko-slovjenski spomenici Dubrovačke arhive”, Glasnik zemaljskog muzeja, god. XXIII, knj. 1-3, Sarajevo, 1911, 1-162, 303-350, 437-484.
5
Мавро Орбини, Краљевство Словена, (прев: Здравко Шундрица), Српска књижевна задруга,
Београд, 1968.
6
Љубомир Стојановић, Стари српски родослови и летописи, Српска краљевска академија, књ.
XVI, Сремски Карловци, 1927.
7
Šime Ljubić, Listine o odnošajih Južnog Slavenstva i Mletačke Republike, X, Zagreb, 1891.
8
Theodor Spandounes, On the origin of the Ottoman Emperors, (trans. Donald M. Nicol), Cambridge,
1997.
1
• 212 •
životni put posljednje bosanske kraljice mare
Bosanska kraljica Mara,9 porijeklom je poticala iz porodice srpskih plemića i despota Brankovića. Njen otac bio je despot Lazar Branković (1421-1458), a majka
Jelena Paleolog (1431-1473), kćerka morejskog despota Tome Paleologa (14091465).10 Mara je rođena najvjerovatnije 1447. godine,11 kao prvo dijete iz njihovog
braka.12 Sa tek 12 godina, udala se u Smederevu 1. aprila. 1459. godine,13 za sina
bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443-1461), da bi dvije godine kasnije nakon
njegovog dolaska na prijesto postala bosanska kraljica. Njihov brak bio je rezultat
političke potrebe Bosne i Srbije uz blagoslov ugarskog kralja Matije Korvina (14581490). Ideja je bila da se sačuva srpska država nakon smrti despota Lazara, na način
da se bosanski princ Stjepan Tomašević (1461-1463) postavi za njegovog nasljednika i time stvori odbrambeni savez Srbije, Bosne i Ugarske, nasuprot nadirućem
Osmanskom carstvu, koji dugoročno nije pokazao rezultate.14
Prateći odluke dubrovačkih Vijeća maja i juna 1463. godine mogla se oslikati drama koja se odigravala u susjedstvu Republike. U strahovitom naletu osmanskih trupa
za nekoliko dana nestalo je srednjovjekovne Bosanske države, a njen posljednji vladar
Stjepan Tomašević ubijen je naredbom sultana Mehmeda II (1451-1481). Članovi
vladarske kuće Kotromanića i bosanskih feudalnih porodica pokušavali su spas naći u
primorskim gradovima, među kojima je Dubrovnik ulijevao najveću sigurnost. Vijesti
koje bi nas uputile o kretanju kraljice Mare tih dana, nalaze se u zapisima odluka dubrovačkog Vijeća umoljenih, primjetno šturih s obzirom da te odluke nisu bile praćene
širim elaboracijama. U Dubrovniku se još 14. juna očekivao dolazak hercega Stjepana
Vukčića Kosače i bosanske kraljice Katarine, što je u ranijoj historiografiji unijelo zabunu da se podatak odnosi na kraljicu Maru.15 Odluka dubrovačkog Vijeća umoljenih
datirana 9. jula 1463. godine, prva je vijest o kraljici Mari nakon pada Bosanske države,
eki od autora tvrdili su da je nakon proglašenja bosanskom kraljicom 1461. godine dobila novo
N
ime, Mara, što po svemu sudeći nije istinito. Naime, u izvorima i prije nego je došla u Bosnu nazivana
je tim imenom. U radu ćemo je oslovljavati Marom, radi lakšeg razumjevanja i preglednosti teksta.
Više o tome u: Тошић, “Посљедња босанска краљица”, 30-31.
10
Njih dvoje su imali još dvije kćerke, Milicu udatu za Leonarda III Toka gospodara Santa Maure i Irenu čiji muž je bio Jovan Kastriot sin Skenderbega. Момчило Спремић, Деспот Ђурађ Бранковић
и његово доба, Clio, Бања Лука, 1999, 645-646; Тошић, “Посљедња босанска краљица”, 30.
11
Руварац, “Двије босанске краљице”, 568.
12
Спремић, Деспот Ђурађ Бранковић, 644.
13
Isto, 631.
14
Detaljnije o tome u: Lovrenović, Na klizištu povijesti (Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska
1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 329-331; Тошић, “Посљедња босанска краљица”,
32-34;
15
Ćiro Truhleka, “Dubrovačke vijesti o godini 1463”, GZM, god. XXII, Sarajevo, 1910, 16; Truhelka
je u svom radu unio zabunu smatrajući da se ova odluka Vijeća umoljenih odnosila na kraljicu
Maru. Više o tome: Десанка Ковачевић, “Пад босанске државе према дубровачким изворима”,
Годишњак друштва историчара Босне и Херцеговине, god. XIV, Сарајево, 1964, 214.-215.
9
• 213 •
senja mahinić
pomoću koje saznajemo da je kraljica preživjela osmanski napad. Tom odlukom Vijeće
je dozvolilo Mari da se skloni na neki od dubrovačkih otoka, ističući kako će razgovarati sa njom o nekim bitnim pitanjima kako za njih tako i za kraljicu.16 Nije nam
poznato koje teme su bile predmet tih razgovora. Međutim, postoje pretpostavke da
su Dubrovčani namjeravali razgovarati sa kraljicom o pitanju kupovine relikvija sv.
Luke, koje su predstavljale veliku dragocjenost.17 Također i Mletačka Republika nastojala je domoći se relikvija, koje je bosanska kraljica prilikom pada Smedereva 1459.
godine prenijela u Bosnu. To im je uz pomoć bosanskog vlastelina Ivaniša Vlatkovića,
a uz dopuštenje bosanske kraljice, na kraju i uspjelo.18 U kontekstu ovih događaja, 24.
augusta 1463. godine pisala je kraljica Ivanišu Vlatkoviću da pokuša vratiti relikvije sv.
Luke jer joj je ugarski kralj za njih ponudio tri ili četiri grada u Ugarskoj.19 Relikvije su
ipak ostale u rukama Mlečana, tako da nije došlo do dogovora bosanske kraljice i ugarskog vladara. Nedugo zatim, 5. oktobra kraljica se nalazila na teritoriju Dubrovačke
Republike. Iz odluke Vijeća umoljenih saznajemo da su joj Dubrovčani dali novac za
hranu, po tri perpera za šest dana s tim da je Vijeće zaključilo kako će u slučaju kraljičinog produženja boravka raspravljati o dodjeli novih sredstava.20 Takođe, odredili su
joj pomoć u hrani u vrijednosti od 30 perpera kada bude napuštala grad. Očito da je
kraljica još prije nego što je kralj Stjepan zarobljen, najvjerovatnije već krajem mjeseca
maja, krenula sa svojom pratnjom put slobodnog teritorija bez jasne naznake gdje bi
to moglo biti.
“ Prima pars est de exeusando se voyvode Vladissauo a petitione soldatorum. Prima pars est de dando
libertatem domino rectori et suo minori consilio respondendi litteris regine Mare, scribendo sibi,
quod posit venire ad aliquam ex insulis nostris. Et deinde habebimus colloquium cum ipsa de his,
que erunt suo meliori et nostro.” Franjo Rački, Dubrovački spomenici o odnošaju dubrovačke obćine
naprema Bosni i Turskoj godine razspa bosanske kraljevine, Starine JAZU, knj. VI, Zagreb, 1874, 9;
Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 19, (9. 7. 1463.)
17
Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 4.
18
Više o tome: Тошић, “Посљедња босанска краљица”, 45-50.
19
Franjo Rački, Prilozi sa sbirku srbskih i bosanskih listina, Rad JAZU, br. 1, Zagreb, 1867, 160-161.
20
“Prima pars est de dando libertatem domino rectori et suo minori consilio respondendi Ninacio,
ambassiatori Schenderbeghi, offerendo sibi facilitates emendi duas barchas et conducendi vsque
ad quatuor magistros caca.
Prima pars est de dando libertatem domino rectori et suo minori consilio mittendi regine relicte
regis Stephani pro diebus sex in rebus cibariis omni die ab. yperp. tribus infra et si stabit vltra
dies sex, rursus venire debeat ad consulendum super hoc. Prima pars est de honorando predictam
reginam in rebus cibarijs, quando discedet Ragusio expendendo vsque ad yperperos treginta.
Prima pars est de expendendo in die gr. 30 honorando vxorem, que fuit Vlatichi Cherzegovich,
quousque stabit Ragus. et quando recedit iperp. decem. Prima pars est de expendendo iperp.
triginta in honorando reginam relictam regis Thome, quando recedet de Ragusio. Prima pars est
de acceptando remunerationem, quam facit in minibus dominii nostri ser Marinus de Restis de
domibus et terrenis olim regis Bosne, incipiendo die prima presentis. Prima pars est, quod camerarii
cras debeant exigare intratas dictarum domorum et terrarum.” Rački, Dubrovački spomenici, 9, (5.
10. 1463.); Truhelka, “Dubrovačke vijesti”, 21, (5. 10. 1463.)
16
• 214 •
Još je starija historiografija dala značaja vijesti koju donosi Dubrovčanin Mavro Orbini.21 Opisujući pad Bosne, on piše kako je Mariju (Maru) prilikom bjega zarobio hrvatski ban Pavao Sperančić protivnik njenog muža, ali se ona uslijed napada Osmanlija
na njegove posjede uspjela spasiti, pa preko Istre domoći Ugarske, gdje joj je prebivala
majka.22 Sličnu informaciju o kraljičinom bjegu u Ugarsku donosi Sečenski ljetopis.
Naime, pod godinom 1463. u ljetopisu se kaže kako je sultan Mehmed II krenuo na
Bosnu zarobivši kralja, a za to vrijeme je despotica Elača dj≥ti Lazareva sa svojom
riznicom pobjegla u Ugarsku.23 Jedino Orbini spominje epizodu sa njenim zarobljavanjem od strane slavonskog bana, što u kontekstu činjenice da je Pavao Sperančić već
u junu iste godine bio u osmanskom zarobljeništvu, daje malo povjerenja u ovakav
razvoj događaj.24 Teško bi bilo povjerovati da je u okolnostima osmanske opasnosti
mogao politički profitirati držeći bosansku kraljicu u zarobljeništvu.
Regina Bosnae Margarita Traditur
Dicase templum Margaritae Virgini,
Olim beata cum fuere saecula,
Id nune sacellum transtulere provide
Patres, fremente Marte circum moenia,
Cum classe Cypro Rex Selymus imminet.25
Foto:
Emir O. Filipović
Klaić, Poviest Bosne, 339; Perojević,” Stjepan Tomašević”, 584.
“Стефанова жена Марија, кћи другог деспота Србије Лазара, поневши са собом много блага,
повукла се у Далмацију, но на путу је ухвати Славонски бан Павле. Овај је вероломно бацио
у тамницу, отео јој све што је са собом носила и већ спремао да је преда Мехмеду. Међутим,
Мехмед је, по праведном суду божјем, упутио своје људе да опустоше Павлову земљу, тако да је
Павле био приморан да изађе са својим људима на бојно поље. Том приликом Марија је побегла
из тамнице и кренула у Приморје. Одатле је на једној лађи коју јој је ставио на располагање
дубровачки сенат отпловила у Истру, а из Истре је наставила својој мајци у Угарску.” Орбини,
Краљевство Словена, 172; Orbinijeva tvrdnja da je Mara otišla svojoj majci, davno je pobijena, jer se
u to vrijeme Jelena Paleolog nalazila na Santa Mauri, gdje se zamonašila. Спремић, Деспот Ђурађ
Бранковић, 644.
23
Стојановић, Стари српски родослови, 246, бр. 744 d. Ovdje je srpski ljetopisac pogriješio,
zamjenivši njeno ime sa majčinim.
24
Тошић, “Посљедња босанска крањица”, 44.
25
Natpis na crkvi sv. Margarite u Dubrovniku koju je dala sagraditi bosanska kraljica Mara.
21
22
• 215 •
senja mahinić
Kraljica nije produžila svoj boravak u Dubrovniku, već se sklonila u samostan sv.
Stjepana u blizini zidina grada Splita, koji se nalazio pod suverenitetom Mletačke Republike. Dozvolu da se nastani na njihovom teritoriju dobila je kraljica, najverovatnije,
kao protuuslugu zbog prijenosa relikvija sv. Luke u Veneciju.26 Odlukom od 11. decembra. 1466. godine mletačko Vijeće umoljenih ukazivalo je splitskom knezu da kraljicu u
samostanu posjećuju Bosanci i Ugri, što se Veneciji činilo opasnim po njihove interese,
te su takve aktivnosti izazvale njenu sumnjičavost. Dalje je Vijeće nalagalo knezu da
pod izgovorom loših životnih uvjeta predloži kraljici preseljenje u Šibenik, ili na neki
od otoka s namjerom da je trajno uklone sa svog teritorija.27 Politička pozadina ovih
posjeta kraljici Mari ne može se osporiti, samo je upitno pod kojim motivima su se odvijali ti sastanci.28 Pomenuti izvještaj mletačke vlade daje težinu vijestima o kraljičinom
odlasku u Ugarsku. Primjećujemo da sva tri izvora dovode kraljicu u vezu sa Ugrima.
Samim time bilo bi pogrešno odbaciti izvjesnu mogućnost da je kraljica nakon pritisaka
Mletačke vlade napustila njihov teritorij i svoje utočište našla u Ugarskoj kraljevini.
Da li je Mara prilikom boravka u Dalmaciji nastupala kao legitimna nasljednica
bosanske krune i da li je isticala neka svoja posebna prava? Dok je bila u Dubrovniku
kraljica Katarina je urgirala da joj gradske vlasti isplate stonski dohodak, koji su plaćali
bosanskom vladaru još od vremena bana Stjepana II Kotromanića (1322-1353).29
Također, ugarski kralj Matija Korvin, nakon zauzeća Jajca, 1464. godine tražio je
od Dubrovčana da mu predaju imovinu kralja Stjepana Tomaševića, smatrajući sebe
legitimnim nasljednikom bosanske krune.30 Naprotiv, Mara je izbjegavala postaviti bilo
Ivaniš Vlatković je od Mletačkih vlasti dobio kuću u Splitu stupivši za novčanu nadoknadu u
njihovu vojnu službu; Тошић, “Посљедња босанска краљица”, 49.
27
“Comiti Spaleti. Accepimus superioribus diebus litteras vestras, quibus intercetera tetigistis, reginam
olim Bossine monasterium sancti Stephani prope muros istius civitatis nostre inhabitare, compluresque Bosnenses nec non Hungaros visitationis greatia ad illam sepe accedere, que res nobis et suspiciosa et periculosa videtur. Quamobrem vobis cum nostro consilio rogatorum respondents dicimus,
nos statuisse, illam inde omnino amovere. Verum ut aliquot honesto modo hoc facere videamur, volumes, ut captato tempore, et quanto cicius facere poteritis, sua cum serenitate esse debeatis, illique
dicere, nos ob novitiates, que istis in partibus fuere, intellexisse, suam serenitatem non habere illas
commoditates et maxime vietus, quas illam habere vellemus, et in aliis civitatibus et locis nostris haberet, ideo pro commoditate sua statuisse, quod aut Sibinicum aut in quamlibet aliam insularum seu
locorum nostrorum maritimorum, qui sue serenitati magis placuerit, se curabitis, quod istinc omnino
recedat, quia sic est penitus intention nostra. Quam nostrum intentionem omni vestra dexteritate et
prudential exequi studeatis, ne videamur aliqua suspitione sed potius sua commoditate illam ex eo
loco amovere.” Ljubić, Listine o odnošajih, 384-385, br. CCCLXXXXV.
28
Više o tome: Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti, 382;
29
U odluci od 8. 10. 1463. Dubrovčani su odbili ovaj Katarinin zahtjev. Lovrenović, Na klizištu
povijesti, 382.
30
Imenovao je kralj Junija Đorđića svojim zastupnikom po tom pitanju, ali su Dubrovčani vještim
političkim manevrisanjem izbjegavali bilo kakvo plaćanje. O tome detaljnije: Ковачевић, “Пад
босанске државе”, 216-217.
26
• 216 •
kakve zahtjeve pred Dubrovčane. Njena prava kao legitimne predstavnice kraljevine
nisu bila manja nego Katarinina, ali ona nije našla za shodno da pokrene bilo kakvo
pitanje zaostavštine bosanske države. Razlog možemo tražiti u njenoj mladosti znajući
da je 1463. godine imala tek 16. godina i da se još uvijek nije snašla u ulozi bosanske
kraljice, a niti u okolnostima koje su naglo promjenjene. Smrt muža i gubitak države
morali su ostavit posljedice na njenu ličnost.
Pisao je nepoznati autor političke historije Carigrada od 1391. do 1578. godine
kako je sultan Mehmed II bosansku kraljicu Maru zarobio i odveo u Carigrad, gdje
je uživala zaštitu sultana do svoje smrti.31 Prema istom izvoru, kraljica je tamo imala
tetku Maru Branković, kojoj je sultan ustupio u baštinu selo Ježevo u oblasti Sera.32
Carica Mara, kako je sama sebe oslovljavala u dokumentima, bila je kćerka srpskog
despota Đurađa Brankovića (1427-1456) odnosno sestra Katarine, Lazara, Grgura i
Stefana Brankovića i jedna od žena sultana Murata II (1404-1451).33 Njoj se u Ježevu još 1469. godine, nakon dugog lutanja širom evropskih država, pridružila sestra
Katarina Branković, žena grofa Urliha Celjskog.34 Da su riječi pomenutog autora o
kraljičinom odlasku u Osmansko carstvo istinite, govori podatak iz cetinjskog ljetopisa. U kratkoj informaciji iz 1476. godine kaže se kako Lazareva kćerka (kraljica
Mara), opade gospog~ Kan’takoyzinu oy cara, i odoyze ~ carj, i muči ~.35 Gospođa Kantakuzina zapravo je bila njena tetka, već spomenuta Katarina Branković,
poznata na Istoku i pod tim imenom.36 Potvrdu ovome događaju donosi Katarinino
“ habuit et neptem, quam Mechemet, Bosnae regno et omni circumjacente regione potitus, accepit,
occiso ipso etiam rege. Hanc vero reginam Constantinopolim deportavit, eique victum quotidianum praebendum ad omnes dies vitae ipsius curavit. Cum autem eadem domina amitam ibi haberet, Mariam nomine, quae sultani Murati uxor fuerat et sultani Mechmet noverca erat, assignavit
hic ei multa loca, juxta Serras, unde alimenta haberet nempe Ezobam et finitimum agrum omnem.
Ita vixit cum potestate haec regina usque ad finem vitae suae”. Citirano prema: Руварац, “Двије
босанске краљице”, 569-570.
32
Sultan joj je tada ustupio i selo Mravince, ali pomenuti autor to nespominje. Ружа Ћук, Повеља
царице Маре манастирима Хиландару и св. Павлу, Историјски часопис, књ. XXIV, Београд,
1977, 107; U Ježevu je carica Mara organizovala svoj dvor sa kancelarijom po uzoru na one u srpskoj
despotovini. Oko sebe je okupila srpsku vlastelu i monahe, te je održavala bogatu korespondenciju
sa svim značajnijim državama jugoistočne Evrope; Ћук, Царица Мара, 82.
33
Još je 1457. godine pobjegla na Portu u Osmansko carstvo zbog političkog sukoba unutar srpske
Despotovine. Borba Osmanskog carstva i Ugarske kraljevine lomila se preko interesa Srbije. Carica
Mara stala je na stranu osmanske struje. Ружа Ћук, Царица Мара, Историјски часопис, књ. XXV
– XXVI, Београд, 1979, 69; Također, bila je izuzetno uticajna žena sa jakim političkim vezama i
poštovana od osmanskih sultana. Mehmed II u dokumentima је naziva prva među hrišćanskim
gospođama, a Bajazit II u svojim ispravama ponos hrišćanskog naroda. Više o tome: Isto, 82-83.
34
Тошић, “Посљедња босанска краљица”, 52; Muž joj je nastradao od ruke Janjoša Hunjadija u
Beogradu 1456. godine. Спремић, Деспот Ђурађ Бранковић, 574.
35
Стојановић, Стари српски родослови, 251, бр. 774.; Руварац, “Двије босанске краљице”, 569.
36
Ђуро Тошић, “Понашање босанске краљице Маре (Јелене) у избјеглиштву”, X конгрес Савеза
историчара Југославије, Београд, 1998, 393.
31
• 217 •
senja mahinić
pismo grofu Leonardu Goričkom datirano 1477. godine u kojem se žalila da je muče
i tuku.37 Ne znamo šta je uzrokovalo ovaj lični sukob, ali podatak potvrđuje da je
Mara bila u životu i sedamdesetih godina 15. stoljeća. Deceniju nakon odlaska iz
samostana sv. Stjepana pojavila se na sasvim drugoj strani u Osmanskom carstvu. Da
li je bosanska kraljica prilikom dolaska u Carstvo svoje utočište našla u Carigradu ili
Ježevu? Dilema postoji jer ni jedan izvor izričito ne spominje njen odlazak u Ježevo,
ali s druge strane uočavamo da većina vijesti koje se odnose na kraljicu, a potiču iz
ovog perioda njenog života, dovode je u vezu sa njenim tetkama. To ne može biti
slučajno. Iz tog razloga smatramo da je kraljica saznavši da se Mara Branković zajedno sa djelom srpske vlastele i monaha, nalazila u Serskoj oblasti, odučila napustiti
Ugarsku i uputiti se u Ježevo. Teško bi bilo zamisliti da je živeći u Carigradu mogla
doći u lični sukob sa Katarinom. Vjerujemo da je upravo taj događaj bio snažan
motiv da ona napusti Ježevo i preseli se u osmansku prijestolnicu. Sve izrečeno u
domenu je pretpostavki jer količina izvornog materijala ne daje sigurniju bazu za
čvršće kontekstualizacije.
Stalni sukobi i tužakanja, sa svima onima od kojih je mogla izvući kakvu materijalnu korist, karakterišu fazu života kojeg je provela u Carstvu. Obrativši se Dubrovčanima 24. oktobra. 1484. godine, pisao je sultan Bajazit II (1481-1512) kako mu
je na Portu dolazila despota Lazara kći, kralica bosjn∫sjka. Tražila je da joj se vrati
poklad njenog djeda, despota Đurađa Brankovića, koji je bio čuvan u Dubrovniku.38 Naime, zahtjevala je trećinu poklada, odnosno 353 litre zlata koje su pripadale
njenom ocu despotu Lazaru, a koje nisu po njenom pričanju bile vraćene.39 Zbog
toga sultan šalje u Dubrovniku sklava svog roba kapiži kasjma po kojemu su Dubrovčani trebali poslati “dugovanje” kraljici Mari. Ako bi imali šta protiv, dozvolio
im je Bajazit da dođu na Portu i daju dokaze suprotne kraljičinim.40 Mjeseca marta
iduće godine, ponovo se sultan pismom obratio Dubrovčanima na osnovu kojeg saznajemo da su oni poslali poklisare na Portu sa pismom i pečatom despota Lazara,41
kojim se potvrđuju njihove tvrdnje da su sva dugovanja njemu i njegovoj braći isplaćena. Ipak, kraljica bosanska i nekoliko l~di dwjbrehj i veruvanehj koi zna~
pečat despotovu osporili su autentičnost pisma i pečata despota Lazara. Držeći kraljičinu stranu, sultan je naredio Dubrovčanima da njegovom sklavu Kasumu moraju
isplatiti 2000 dukata. Dokaz tome da je kraljica pokušala na prevaru da se domogne
Тошић, Посљедња босанска краљица, 52; Спремић, Деспот Ђурађ Бранковић, 644.
Стојановић, Старе српске повеље, 299, бр. 895; Njena majka, Jelena Paleolog, za vrijeme boravka
u Dubrovniku 1462-1463. godine, takođe je tražila novac od poklada despota Đurađa, ali Dubrovčani joj nisu dali traženi novac. Спремић, Деспот Ђурађ Бранковић, 644.
39
Više o tome: Тошић, “Понашање босанске краљице”, 393-393.
40
Стојановић, Старе српске повеље, 299, бр. 895.
41
Isto, 302-303, бр. 898.
37
38
• 218 •
spomenutog novca nisu samo pisma despota Lazara,42 već i njegovog brata Stefana
Brankovića,43 u kojima je očito da su sva dugovanja prema njima bila isplaćena. Ne
znamo jesu li Dubrovčani na kraju isplatili novac kraljici, ali poznavajući njihovu
upornost teško da je na ovome završilo.
Obraćanje sultana Bajazita II u korist Mari čini realnom pretpostavku da je njen
status kraljice dvadeset godina nakon propasti bosanske države imao uticaja i značaja
kod tadašnjih osmanskih vlasti. Nakon smrti carice Mare 1487. i Katarine 1490. godine, bosanska kraljica je dobila u nasljedstvo, shodno šerijatskom pravu, imovinu svojih
tetaka, što potvrđuje jedan osmanski ferman i dva hudžeta (presude) koji su sačuvani
u arhivu Lavre u Svetoj gori.44 Kraljica se ubrzo pobrinula da se domogne dviju ikona
koje je carica Mara ustupila manastiru Lavre. S obzirom da kao žena nije imala pravo
pristupa na Svetu Goru, tek uz insistiranje sultana Bajazita 1492. godine uspjela se
domoći željenih predmeta.45 Nedugo zatim pozvala je Mara na šerijatski sud monahe
manastira Kseropotomu na Svetoj Gori pod optužbom da je neki Anastasije ukrao
30000 florina u vrijeme dok je služio njenoj tetki Katarini. Za ovakve teške optužbe
Mara nije imala dokaza tako da novac koji je tražila nije dobila.46
Možda zbog teške materijalne situacije ili nečeg drugog, kraljica je otvorila novi
spor sa Dubrovčanima. Ovaj put u vezi prava na stonski dohodak, koji je u iznosu od
500 perpera Dubrovnik plaćao caru Dušanu za ustupljeni teritorij Stonskog rata i
Stona, kao i primorja između Kurila i Stona.47 Naime, car Dušan poklonio je stonski
dohodak manastiru sv. Arhanđela Mihaila i Gavrila u Jerusalemu, koji se za vremena
carice Mare ugasio. Nakon propasti srpske Despotovine o isplati stonskog dohotka
brinula se carica Mara, a poslije njene smrti Katarina Branković. Sada je kraljica kao
zakonita nasljednica njihove ostavštine, tražila za sebe taj iznos, međutim, u tu priču
oko novca upleli su se kaluđeri dva manastira na Svetoj gori, Hilandara i Sv. Pavla. O
ovim događajima svjedoči pismo Ahmed-paše Hercegovića iz 1501. godine, upućeno Dubrovačkoj Republici. Pisao je Ahmed-paša kako su na Portu dolazili kaluđeri
pomenutih manastira, žaleći se da im Dubrovčani ne isplaćuju stonski dohodak, kao
Miklosich, Monumenta Serbica, 476, br. CCCLXXIX; 478, br. CCCLXXX; Стојановић,
Старе српске повеље, 159, бр. 734; 160, бр. 735.
43
Стојановић, Старе српске повеље, 157, бр. 732; Miklosich, Monumenta Serbica, 478, br. CCCLXXXI.
44
Тошић, “Понашање босанске краљице”, 394; Nije jasno da li je ona dobila pravo na svu imovinu
svojih tetaka ili samo na dvije-trećine imovine kako je to bilo regulisano šerijatskim zakonom. Više o
tome: Александар Фотић, “Despina Mara Branković and Chilandar: between the desired and the
possible”, u: Зборник радова: Осам векова Хиландара. Историја, духовни живот, књижевност,
уметност и архитектура, (ур: Војислав Кораћ), Научни скупови САНУ књ. XCV, Одељење
историских наука, књ. 27, Београд, 2000, 97.
45
Тошић, “Понашање босанске краљице”, 394.
46
Фотић, “Despina Mara Branković and Chilandar”, 97.
47
Ћук, Царица Мара, 75.
42
• 219 •
senja mahinić
što su to ranije činili. Kao njihov vjerni priâatelj, spriječio je kaluđere da se obrate
sultanu, savjetujući Dubrovčanima da nastave plaćati sporni iznos jer im idući put
neće biti u stanju pomoći.48 U pismu se dalje kaže kako je neka zla žena nqkoimj
vuhovjstvomj spriječila kaluđere u primanju dohotka.49 Zla žena u očima kaluđera
bila je bosanska kraljica Mara o čemu svjedoči uputstvo iz 1485. godine dato Dubrovačkim poklisarima koji su išli na Portu u kojem im se poručuje: “Ако вас од
стране босанске краљице или од стране других упитају за оно што уобичавамо
дати као милост св. Михаила у Јерусалиму, рећи ћете да о томе немате никакав
налог и ко има да тражи нека дође у Дубровник”.50
Nakon smrti sestara Branković Dubrovčani nisu namjeravali bilo kome davati
stonski dohodak, naročito ne bosanskoj kraljici kojoj su se obzirom na prijašnje nesuglasice imali dodatnog razloga revanširati. Iako je carica Mara u nekoliko navrata
dala stonski dohodak svetogorcima, to nije rađeno u legalnoj formi. Da bi zadržali
tu nemalu svotu novca za sebe, oni su se poslužili falsifikovanim dokumentom navodno izdatim od carice Mare 1479. godine, u kojem se pomenuti dohodak prebacuje njima.51 O autentičnosti ovog dokumenta u historiografiji postoje različita
gledišta.52 Mi ne znamo da li su Svetogorci pokazali Ahmed-paši ovaj dokument
ili su se njime poslužili naknadno, jer on ga u pismu ne spominje. Bez obzira na
to, takmac u ostvarivanju njihovih želja bila je bosanska kraljica i tek je njena smrt
omogućila da ostvare svoje namjere. U tome su imali svesrdnu pomoć Ahmeda Hercegovića koji je svojim autoritetom izvršio pritisak na Dubrovčane. Kaluđeri su tek
nakon kraljičine smrti uspjeli prebaciti stonski dohodak na Svetogorske manastire.53
Prema tome, ako znamo da su Dubrovčani od 1500-1501. godine davali pomenuti dohodak svetogorskim manastirama, onda bi to bio terminus ante quem, nakon
kojeg bosanska kraljica nije bila živa. To bi značilo da smrt kraljice Mare možemo
pribiližno datirati pred sami kraj 15 stoljeća.
Naposljetku, otvara se pitanje izvora podrške koju je kraljica očito uživala od strane osmanskih vlasti pa i samih sultana Mehmeda II i Bajazita II. Status kraljice nije
Miklosich, Monumenta Serbica, 545, br. CDLXIX.
Стојановић, Старе српске повеље, 357, бр. 960.
50
Тошић, “Понашање босанске краљице”, 395; Slično uputstvo dobili su dubrovački poslanici
upućeni na Portu i tri godine kasnije u kojem piše: “Ако Вам на Порти поставе питање за 500
перпера које уобичавамо дати монасима св. Михаила из Јерусалима, речи ће те да Ви о томе
ништа не знате, нити ћете поводом тога извршавати икакав налог.” Isto.
51
Fotić,” Despina Mara Branković and Chilandar”, 9.
52
Ћук, Царица Мара, 75-79, branila je autentičnost ovog dokumenta; Fotić s druge strane istiće
da je manastirima carica Mara davala stonski dohodak ali ne u legalnoj formi, poentirajući da
prije 1500-1501 u zapisima dubrovačkih knjiga nepostoji dokaz isplačivanju pomenutog dohotka
svetogorcima. Fotić, “Despina Mara Branković and Chilandar”, 98.
53
Fotić, “Despina Mara Branković and Chilandar”, 98.
48
49
• 220 •
mogao biti dovoljan za tako intenzivnu podršku koju je neosporno imala. Kako to
da carica Mara, oslovljavana “prva među hrišćanskim gospođama”, nije bila u stanju
zaštiti sestru Katarinu od optužbi bosanske kraljice, ili da Bajazit II uprkos Marinim
dokazanim lažnim tvrdnjama, zahtijeva od Dubrovčana da joj isplate 2000 dukata?
Teodor Spandounes savremenik osmanskih osvajanja Balkana, u djelu posvećenom
historiji tog napredovanja,54 prilikom opisa pada Bosne za bosansku kraljicu kaže da
je tada zarobljena i kasnije data za ženu jednom spahijskom starješini. Spandounes
dalje iznosi, kako bosanska kraljica nije imala djece, što je i zadnja informacija o
njoj.55 Prije nego kategorično odbacimo pisanje pomenutog autora, kao što su radili
dosadašnji historičari, osvrnut ćemo se kratko na njegov život i porijeklo ne bi li
uspjeli dati značaj Spandounesovom pričanju.56 Teodor Spandounes vodio je porijeklo iz porodice bizantskih izbjeglica, koje su prije osmanskog osvajanja Konstantinopolja svoj spas našle u Veneciji, na čijem tlu su započele novi život. Teodorova
majka Eudokia Kantakuzen udala se najvjerovatnije 1460. godine za Mateja Spandounesa.57 Eudokijin pradjed Teodor Kantakuzen Paleolog, bio je otac Jerine Kantakuzen žene despota Đurađa Brankovića. Iz toga proizilazi da je Tedor bio rođak
carice Mare, a samim tim i bosanske kraljice. Porodice Brankovići i Spandounes bile
Spandounes, On the origin; Prva verzija njegovog djela napisana na Italijanskom jeziku između
1509. i 1519. godine posvećena je francuskom kralju Luju XII. Narednih godina doradio je tekst
i predao ga na uvid papi Lavu X. Izmjenjenu verziju istog rada završio je 1538. godine i na osnovu
te redakcije urađen je prijevod na Engleski jezik. Isto, xvii-xviii.
55
“ When the Turk heard this, he sent his Beylerbey to negotiate with Stephen, promising him his
possession and his life if he would surrender. But Mehmed intervened, brook his promise and had
Stephen decapitated. His Queen was captured and given to one of the Sultan’s courtiers, an officer
of the Spahis who made her his wife; but she remained sterile.” Spandounes, On the origin, 45; U
verziji na Italijanskom jeziku tekst glasi: “Volltosi poi et entro nel Regno de Bosna, dove era il Re
Stefano, lo quale havea per moglie una figliola de Lazaro de Servia nominata Maria; era entrato
in animo ad un principale del regno de volerse far Re de Bosna, per questo ando al Re d’ Ungaria
adimandando ajuto, et allegava ch’ il Re Stefano s’ intendeva col Turco per havere la figliola de
Lazaro Despoto, et anco che de la maggior parte era chiamato Re per non volere loro il Re Stefano
per signor, onde il Re d’ Ungaria le dono una sua nipote per moglie e mando seco uno buono
esercito, il quale comincio crudelmente a pugnare col Re Stefano; onde il Turco vedendo questo,
ch’ altro no desiava che loro divisioni, mando il suo Belerbei avanti, che posse assedio al Re Stefano,
il quale presto s’ arrese salvo l’ havere e la persona, ma sopravenendo Mahumet, il fece tagliar la
testa, non servandoli quello che l’ avea promesso il suo Beclherbei, e fece pigliare la Regina e la
donola al suo cortigiano, lo quale la tolse per moglie”. Charles Hopf, Chroniques Greco-Romanes,
Berlin, 1873, 333.
56
Руварац, “Двије босанске краљице”, 570. On odbacuje mogućnost da se bosanska kraljica preudala;
Тошић, “Посљедња босанска краљица”, 51. “Даља нарација о Марином (Јеленином) хапшењу и
присилном одвођењу у Цариград, преудаји за чувеног турског пашу и саучесништва у убиству
једног хришћанског грофа током 1463. постаје потпуно излишна, када се има на уму чињеница
да је поткрај исте године пролазила кроз Дубровник, а три године касније боравила у Сплиту.“
57
Spandounes, On the origin, ix.
54
• 221 •
senja mahinić
su u izuzetno prisnim vezama.58 Kao dječaka Matej Spandounes poslao je svog sina
Teodora iz Venecije u Ježevo njegovim pratetkama carici Mari i Katarini.59 Tamo je
Teodor proveo nekoliko godina svog života, te je upoznao osmanske običaje i jezik.
Po svemu sudeći Teodor nije bio samo puki prepisivač dokumenata koji nama nisu
bili dostupni o historijskim zbivanjima toga vremena, već i direktni svjedok događaja
s obzirom da je dugi niz godina proveo sa sestrama Branković. Stepen obaviještenosti
Teodora Spandounesa sigurno je bio značajan, te vijest koju donosi u svom traktatu
obzirom na njegovo porijeklo i život, ne možemo zanemariti. Teodor jedini ispravno navodi imena kćerki despota Lazara Brankovića i imena njihovih muževa, te se
dosadašnja historiografska saznanja slažu s tim podacima, što ide u prilog njegovoj
obavještenosti.60 Događaji koji su se odvijali prilikom pada Bosne bili su Spandounesu
relativno daleki, a i savremenicima nejasni, pa ih je lako mogao pogrešno interpretirati.
Možda je priča o njenom zarobljavanju bila skrojena da se svidi onima za koje je djelo
pisano jer jedna od verzija njegovog djela predstavljena je papi Lavu X (1475-1521).61
Kako bi drugačije moglo biti objašnjeno da se jedna krišćanska kraljica svojevoljno
preudala za osmanskog časnika, nego zarobljavanjem, odnosno prinudom.
Kada bi odbacili podatak da je Mara jedno vrijeme provela u Ježevu, to ne bi
promijenilo mogućnost da je Teodor nešto znao o kraljičinom životu od svojih tutorica. Međutim, zašto Teodor ako je već imao informacije iz prve ruke, nije dao širi
opis života bosanske kraljice? Upoređujući informacije o njoj sa onim vijestima koje
donosi o Katarini i carici Mari, uviđamo da ni one nisu dobile puno veći prostor u
njegovom traktatu. Najvjerovatnije da nije smatrao potrebnim iznositi svaki detalj
o njihovim životima, jer traktat je pisan s namjerom da se prikaže uspon Osmanske
države, te bi takvo pisanje razvodnilo samu suštinu njegovog djela. U prilog iznesenim tvrdnjama o njenoj preudaji ide činjenica da je bosanska kraljica prilikom
dolaska u Osmansko carstvo bila u ranim dvadesetim što je sigurno uticalo na njenu
odluku. Pod kojim okolnostima, kada i za koga se udala kraljica Mara, nemoguće je
bilo šta kategorično tvrditi, osim upustiti se u nagađanja.62
tome svjedoči podatak kako je 1488. godine Katarina Branković poklonila Beogradsku tvrđavu
O
u Furlaniji Teodorovom ocu Mateju. Spanodunes, On the origin, xv; Ovu informaciju navodi i
Spremić ali ne kaže izričito kome je poklonila tvrđavu. Спремић, Деспот Ђурађ Бранковић, 644.
59
Spandounes, On the origin, ix-x.
60
“ The aforementioned Lazar had, as reported, three children: the first, Maria, married King Stephan
of Bosnia while her father was still alive; the second, Milica, married Leonardo Tocco; the third,
Eirene, married John Kastriotes, who was the son of Skanderbeg whom we have mentioned”. Isto,
40; Više o tome: Тошић, Посљедња босанска краљица, 30.
61
Spandounes, On the origin, xviii. Teodor je bio savjetnik i povjerenik čak četvorici papa, Lavu X,
Klementu VII (1523-1534) i Pavau III (1534-1549). Isto, viii.
62
Još polovinom prošlog vijeka, Vitalien Lurent, iznio je zanimljivu pretpostavku da je bosanska kraljica bila udata za poznatog sultanovog pašu koji je učestvovao u ubistvu grofa od Jafe, na Rodosu
1463. godine. Znajući sa sigurnošču, da prije 1466. Mara nije napuštala Dalmaciju, ne ostaje nam
58
• 222 •
Umjesto zaključka
Sumirajući dosad izrečeno možemo uvidjeti da je život kraljice Mare bio prožet
sumornom stvarnošću, počevši od gubitka muža i države, pa do teške izgnaničke
sudbine koja ju je zadesila. Krenuvši iz Bosne preko Dubrovnika, Splita i Ugarske,
kraljica Mara svoj spas, ironijom sudbine, našla je u Osmanskom carstvu, uživajući
zaštitu Osmanske države do svoje smrti. Ukorijenjeno je mišljenje u historiografiji
da je Mara pokazivala u docnijem vremenu sasvim suprotne karakterne osobine koje
je teško povezati sa skromnošću iz njene mladosti. Ne vidimo tu ništa iznenađujuće,
s obzirom na okolnosti kakve su je zadesile i tešku stvarnost kojoj je svjedočila. Politički aspekt vremena u kojem je Mara postala kraljicom nije joj bio naklonjen, i tek
osjetivši snagu svoje pozicije kao veoma mlada kraljica, izgubila je osmanskim upadom oslonac na kojem je počivao taj status. Po dolasku Katarine Branković u Ježevo,
Mara se ko zna zbog čega sukobila sa njom, te su njenu tetku zbog toga zatvorili i
mučili. Sve iduće epizode u kojima je imala glavnu ulogu svodile su se na novčane
sporove. Tražila je da joj se vrati već davno isplaćeni poklad despota Đurđa, u čemu
je po svemu sudeći uspjela. Pred kraj života nastojala je kao nasljednica zaostavštine
svojih tetaka zadržati stonski dohodak za sebe, što su joj Dubrovčani onemogućili.
Kraljica se najvjerovatnije preudala u Carigradu za nekog spahijskog stariješinu s
čime bi se moglo objasniti zašto je u svim konfliktnim situacijama imala podršku
sultana. Zanimljivo je da su osmanske vlasti i 30 godina nakon propasti Bosanske
države Maru nazivali kraljicom, što svjedoči u korist toga da je u novim okolnostima
zadržala status koji je ranije imala. Nesumnjivo, kraljica je bila kontroverzna ličnost,
otrgnuta od svog matičnog podneblja, uspjela je među savremenicima, ali i u historiografiji izgraditi reputaciju nemoralne osobe. Nadamo se da će podaci i zaključci
ovdje izneseni uticati da se interesovanje o životu bosanske kraljice Mare poveća i
pomoći u nekom novom istraživačkom radu na ovoj problematici.
ništa drugo nego da odbacimo iznesene tvrdnje. Vitalien Laurent, La Vaticanus Latinas 4789;
Historie et alliances des Cantacuzenes Aux XIV-XV siecles, Revue Studes byzantines Tome IX,
Anno 1951, Institut Francais d’studes Byzantines, Paris, 1959, 97.
• 223 •
senja mahinić
Senja Mahinić
The Life of the Last Bosnian Queen Mara after the fall of the Bosnian Kingdom
Summary
To sum up the exposed text, we can see that Queen Mara’s life was imbued with
ruthless reality, starting with the loss of husband and country all up to the hard period in exile. Starting from Bosnia over Dubrovnik, Split and Hungary, Queen Mara
ironically found her salvation in the Ottoman Empire enjoying the protection of
the Ottoman state. A deeply rooted opinion prevails in historiography that in the
later period Mara showed totally opposing features which are hardly related to the
modesty of her youth. We cannot consider it surprising regarding the circumstances
of the tough reality she witnessed. The political aspect of the period when Mara
became Queen was not favourable. Just when she sensed the power of her position
as a very young Queen she lost it after the Ottoman invasion. Upon the arrival of
Katarina Branković to Ježevo, Mara confronted her and as a result her aunt was
imprisoned and tortured. All the future episodes in which she played the main role
were reduced to disputes over money. She insisted that she should be reimbursed
from the deposit of Despot Đurađ, and it seems that she most probably succeeded
in this endeavour. Near the end of her life she attempted, as the heiress to the legacy
of her aunts, to keep the income from Ston, which Ragusans prevented. She most
probably got married in Istanbul to a Sipahi elder which could explain why she
enjoyed the support of the Sultan in these conflicting circumstances. It is interesting
to note that the Ottoman rule even after thirty years after the fall of the Bosnian
state called Mara the Queen which again proves that she maintained the status she
had earlier. The Queen was undoubtedly a contradicting personality, cut off from
her homeland she survived among her contemporaries but also succeeded to leave in
historiography a reputation of an unmoral person. We hope that the presented data
and conclusions will influence the interest for the life of the Bosnian Queen Mara
to grow and will help some new research about this problem.
• 224 •
94:65.011.1(497.6)“14“
929 Hranić J.
929 Nelipčić J.
semir hambo
Samostalnost u poslovnoj inicijativi dvije bosanske vojvotkinje:
Jelena Hranić i Jelena Nelipčić
•
Apstrakt: Nerijetko se kroz izvorni materijal susrećemo s vijestima koje potvrđuju poslovnu aktivnost žena u srednjovjekovnoj Bosni. Značajan dio angažmana bosanskih žena
u poslovnom svijetu usko je vezan s pozicijom koju su dotične žene obnašale kao banice,
kraljice, supruge ili sestre, vladara ili velikaša. Zadatak ovog rada je da fokusira samostalnu
djelatnost dvije, možda i najreprezentativnije žene srednjovjekove Bosne kada je poslovna inicijativa u pitanju. Na osnovu raspoložive izvorne građe i literaturne podloge pratit
ćemo poslovno ponašanje Jelene Hranić nakon smrti njezinog supruga Sandalja Hranića.
Od 1435. godine pa do Jelenine smrti uočljiva je apsolutna samostalnost ove bosanske vojvotkinje u sklapanju poslovnih veza, naročito s Kotorom. S druge strane, paralela u poslovnoj samostalnosti primjetna je u liku Jelene Nelipčić, supruge bosankog vojvode Hrvoja
Vukčića Hrvatinića. Za svog života Jelena Nelipčić je na osnovu svog porijekla, društvenog
položaja i poslovnog umijeća stekla nemala novčana sredstva, koja je aktivno umnožavala
posuđivanjem uz kamatu. Zapažena je njezina autoritativnost, nezavisnost i sposobnost u
procesu poslovnih inicijativa, što je uz Jelenu Hranić čini jednom od najprepoznatljivijih
žena bosanskog srednjeg vijeka, naročito u segmentu poslovne djelatnosti.
Ključne riječi: Jelena Hranić, Jelena Nelipčić, posao, samostalnost, ulaganje, novac, depozit, posuđivanje.
Abstract: It is not rare that we come across source material with records that confirm
business activities of women in medieval Bosnia. A significant part of their engagement in the
business world is closely connected to the positions these women performed as queens, wives
or sisters of rulers or noblemen. Our task is to focus on the independent activities of two,
maybe most representative women of medieval Bosnia when related to the business initiative.
Based on available source material and literature we will follow behaviour in business of Jelena
Hranić after the death of her husband Sandalj Hranić. From 1435 until her death we observe
absolute independence of this Bosnian Duchess in creation of business connections especially
with Kotor. On the other side, a parallel in business independence is also noticeable in the
• 225 •
semir hambo
person of Jelena Nelipčić, the wife of the Bosnian Duke Hrvoje Vukčić Hrvatinić. During
her life Jelena Nelipčić, on the basis of her ancestry, social position and business skills gained
an amount of money that she increased trough borrowing with an interest. Her authority,
independence and skill are noticed in the process of business initiatives which made her along
with Jelena Hranić one of the most prominent women of Bosnian Middle Ages, especially in
the segment of business activities.
Key words: Jelena Hranić, Jelena Nelipčić, business, independence, investment, money,
deposit, borrowing
Poslovne aktivnosti u srednjovjekovnoj Bosni kao čin individualnog angažmana,
prepoznajemo kod većine bosanskih vladara i pripadnika vlastele. Ti poslovi najčešće
su bili finansijske prirode, realizirani kroz ugovorne odnose s Dubrovnikom i nekim
drugim primorskim gradovima. Iako je dosadašnja historiografija na određeni način
zaobilazila to pitanje, izvori nam potvrđuju da su i žene, nerijetko bile aktivni poslovni
partneri i sudionici važnih poslovnih djelatnosti sa izraženom samostalnošću. U ovom
radu pokušat ćemo uporediti aktivnosti Jelene Hranić i Jelene Nelipčić, fokusirajući
se na segment samostalnosti u njihovoj poslovnoj komunikaciji. Pratit ćemo u kojem
trenutku su se odvojile postavši prepoznatljive žene u poslovnom svijetu srednjovjekovne Bosne i regije. Do danas ne postoji nijedna konkretna studija koja tretira pitanje
samostalnosti poslovnih žena u srednjem vijeku. Većina saznanja o tome smještena je u
okvirima sinteza, koje nedovoljno naglašavaju njihov poslovni angažman. Tek usputni
spomen takvih vijesti pokazuje da su određene bosanske žene bile dovoljno nezavisne,
poduzetne i prepoznatljive, ne samo kao supruge, majke ili kćerke vladara i velikaša već
i na osnovu ličnih zasluga u poslovnom svijetu.
Ipak, postoje autori koji su kvantitativno manjim, ali ne i manje vrijednim radovima doprinijeli da se slika poslovnih žena u srednjovjekovnoj Bosni jasnije podcrta.
Lazar Stjepčević i Risto Kovijanić još sredinom prošlog stoljeća u radu o HranićimaKosačama naglasili su ulogu Jelene Hranić kao aktivnog poslovnog sudionika u Kotoru.1 Pored toga, Bariša Krekić jednim radom osvrnuo se na ulogu bosanskih vojvotkinja prilikom dubrovačke kupovine Konavla. Predmet analize bile su angažmani Jelene
Hranić i Teodore, supruge Radosava Pavlovića u pregovaračkom procesu oko Konavla.2 Dubravko Lovrenović je u radu o Jeleni Nelipčić sažeto predstavio, između ostalog i njezinu poslovnu aktivnost.3 Djelimično u pojedinim radovima Mladena Ančića
исто Стјепчевић-Лазар Ковијанић, “Хранићи-Косаче у которским споменицима”,
Р
Историјски часопис, књ. 5 (1954-1955), Београд 1955, 311-321, 314-315.
2
Bariša Krekić, “Dva priloga bosanskoj istoriji orve polovine petnaestog vijeka”, Godišnjak Društva
istoričara BiH, god. 37, Sarajevo, 1986, 129-142.
3
Dubravko Lovrenović, “Jelena Nelipčić, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica”, Radovi Zavoda
za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, vol. 20, Zagreb, 1987, 183-193; Исти, “Да ли је Јелена
1
• 226 •
samostalnost u poslovnoj inicijativi dvije bosanske vojvotkinje
nalazimo istaknute vijesti o primjetnom poslovnom angažmanu Jelene Hranić.4 U
novije vrijeme Esad Kurtović svojim radom dao je veliki doprinos u rasvjetljavanju poslovne strane Jelene Hranić u segmentu njezinog bankarskog djelovanja.5 Pored toga,
Đuro Tošić je također jednim radom istakao poslovnu samostalnost Jelene Hranić u
periodu nakon smrti njezinog supruga.6
Obje gore istaknute bosanske vojvotkinje potječu iz uglednih vlasteoskih porodica, što im je bila osnova i preduslov za poslovnu karijeru koju su uspjele izgraditi.
Njihova komparacija je uzeta i zbog njihove ne male sličnosti i povezanosti. I Jelena
Hranić i Jelena Nelipčić živjele su na prelazu iz 14. u 15. stoljeće, u vrijeme pojave
oblasnih gospodara sa ekonomskom moći, gdje su istaknute bosanske vojvotkinje
bile dio tog sistema.7 Nijedna nije rođena u Bosni ali najznačajniji dio svog života,
a prije svega onog poslovnog, vežu za Bosnu. Jelena Hranić kćerka je srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića. Bosanskom vojvotkinjom postala je udavši se za jednog
od najmoćnijih bosanskih feudalaca, velikog vojvodu Sandalja Hranića († 1435).8 S
druge strane Jelena Nelipčić kćerka je Ivana II Nelipčića i sestra vladara Cetine Ivaniša Nelipčića.9 Vezu s Bosnom ovjerila je sklapanjem braka s bosanskim velikašem
i splitskim hercegom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem († 1416).
Svoju poduzetnost Jelena Hranić i Jelena Nelipčić zasnivale su na finansijskom
obrtu, koji je podrazumijevao ulaganje novca na dobit, njegovo deponiranje,10 posuđivanje uz kamatu,11 ubacivanje novca u privredne tokove poput kupovine njiva,
vinograda, maslinjaka, solila i sl.12
Нелипчић била мајка Балше Херцеговића?”, Историјски зборник, год. VII, бр. 7, Институт за
историју у Бања Луци, Бања Лука, 1986, 195-198.
4
Mladen Ančić, “Jedan fragment iz života Sandalja Hranića”, Prilozi, br. XVIII/19, Institut za
istoriju, Sarajevo, 1982, 253-260; Isti, Просопографске цртице о Хрватинићима и Косачама,
Историјски часопис, Историјски институт Београд, књ. XXXIII, Београд, 1986, 37-56.
5
Есад Куртовић, “Јелена Хранић у банкарским пословањима у Дубровнику и Котору”, Зборник
за историју Босне и Херцеговине, бр. 5, Београд 2008, 89-113; Isti, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Sarajevo, 2009; Isti, Из хисторије банкарства Босне и
Дубровника у средњем вијеку, Историјски институт, Посебна издања, књ. 59, Београд, 2010;
Isti, “Bosanski velikaš u modernim bankarskim tokovima srednjovjekovlja”, Godišnjak BZK Preporod, god. I, Sarajevo, 2001, 147-155.
6
Ђуро Тошић, “Сандаљева удовица Јелена Хранић”, Зборник радова Византолошког института,
бр. XLI, Београд, 2004, 423-440.
7
Pavo Živković, Ekonomsko socijalne promjene u bosanskom društvu XIV i XV stoljeću, Univerzal,
Tuzla, 1986, 27-35.
8
Kurtović, Veliki vojvoda, 45, napomena 122.
9
Lovrenović, “Jelena Nelipčić”, 183,184
10
Куртовић, Из хисторије, 121.
11
Lovrenović, “Jelena Nelipčić”, 185.
12
Љубомир Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, Београд, 2006, 396.
• 227 •
semir hambo
***
Poslovnu aktivnost Jelene Hranić pratimo od 1423. godine, kada je Sandalj Hranić na ime svoje supruge otvorio poseban depozit u Dubrovniku, što je bila osnova
za njezino dalje djelovanje.13 Iako su mnogi poslovi glasili na Jelenino ime, teško
je pretpostaviti da se Sandalj držao po strani i da je prepuštao svojoj supruzi svu
slobodu. Jelenina individualna poslovna karijera započinje nakon smrti Sandalja
Hranića 1435. godine. Do tada, Jelena je dobila više nego solidne preduvjete za ličnu djelatnost. Tek tada mogla je da pokaže sposobnost, snalaženje i mudrost u poslovnom svijetu. Olakšavajuća okolnost bila je volja njezinog supruga da kao prvog
nasljednika, koji će ubirati kamatu od uloženog novca na dobit, na njegovo ime u
Dubrovniku, bude njegova udovica Jelena. U periodu od 1435. pa do 1442. godine,
koliko je ubirala kamatu, Jelena je ostvarila dobit od oko 4500 dukata,14 koje je ubacivala u bankarske tokove u Kotoru. To je bila destinacija kojoj se Jelena okrenula
na početku svog samostalnog poslovnog angažmana. Tome je doprinijela i politika
dubrovačkih vlasti, koje joj nisu dozvolile ulaganje novca na dobit, uprkos nekoliko
pokušaja pa i intervencija njezinog supruga.15
U Kotoru je na jednoj drugoj osnovi zasnivala svoje poslovanje, ali s istim modelom koji je Sandalj primjenjivao u Dubrovniku. Razlika je u tome što je Jelena u Kotoru novac deponirala i ulagala na dobit kod privatnih lica,16 u odnosu na Dubrovnik
gdje je gradska vlast bila ugovorna strana. Samostalnu poslovnu inicijativu realiziranu
u Kotoru Jelena Hranić najviše je vezala za saradnju s kotorskim bankarom Lukšom
Palutinovićem. Godinu dana nakon smrti svog supruga, tačnije 26. novembra 1436.
godine Jelena ulaže 1000 mletačkih dukata na dobit, kod spomenutog Palutinovića.
Posao je obavio Jelenin poslanik Brajan koji je sklopio ugovor na četiri godine, s godišnjom kamatom od 7 %. Tako je Jeleni za godinu trebalo biti isplaćivano u dvije rate po
35 dukata.17 Širinu i ozbiljnost Jeleninog angažmana u Kotoru potvrđuje i broj njezinih zastupnika koji su u ime nje podizali dobit na uloženih 1000 dukata. Tako se kao
уртовић, “Јелена Хранић”, 91; “dandi et accipiendi omnes scripturas neccessarias et oppurtunas
К
tam pro deposito voiuode Sandalii quam domine Jelene uxoris sue”. (18.2.1423.), Državni arhiv u
Dubrovniku, Cons. Rog., sv. III, f. 142 – citirano prema: Kurtović, Veliki vojvoda, 243, napomena
866.
14
Isti, “Јелена Хранић”, 112.
15
Стојановић, Повеље и писма, 389-391, “faciendi pulchro modo excusando domino Pribisouao
per ducatis quos domina Jella consors voiuode Sandagl petebat et volebat nobis dare et ponere
in depositum ad prode”, (15.3.1435.), DAD, Cons. Rog., sv. V, f. 248, citirano prema: Kurtović,
Јелена Хранић, 94, napomena 27. Тошић, “Сандаљева удовица”, 424.
16
Стјепчевић-Ковијанић, “Хранићи-Косаче”, 314.
17
“a magnifica domina domina Helena, relicta quondam magnifici domini domini Sandali, olim
voivode Bossine seu caloiero Braiano eius notario ducatos mille boni auri et iusti ponderis ad
cuneum venetum ducatos septaginta auri de lucro.” citirano prema: Стјепчевић-Ковијанић,
“Хранићи-Косаче”, 314-315. Тошић, “Сандаљева удовица”, 427.
13
• 228 •
poslanici javljaju Radac Marojević koji je podigao dobit za drugu godinu, zatim Vukoslav Radičev za treću fiskalnu godinu. Glavnicu od uloženih sredstava naplaćivali su
Jelenini zastupnici Miladin Đurđević, kancelar Doberko Marinić,18 kao i Ivaniš Mršić.
Osim ulaganja na dobit Jelena je kod istog bankara novac i ostale dragocjenosti
ostavljala u depozit, na čuvanje. Preko svog poslanika Sladoja Račića 19. maja 1438.
godine Jelena je pohranila u depozit 397 dukata. Palutinović je tom prilikom izdao
priznanicu koja je garantovala čuvanje novca i njegovo podizanje kada to klijent zatraži.19 Dragocjenosti koje je Jelenin komornik Doberko Marinić ostavio u depozit
kod Palutinovića su: pojas obložen crvenim perlama s dvije srebrene glave, svilen pojas
sa srebrom i pozlatom, pojas od plave svile s pozlaćenim srebrom, dva srebrena pehara s
pozlaćenim poklopcima, dva poslužavnika s pozlaćenim srebrom, srebreni ibrik, kašika,
osam srebrenih tanjira, odjeću s dijelovima izvezenim od zlata i slično.20 Sve istaknute
vrijednosti teško da bi posjedovala osoba koja nije izgradila poseban društveni status, naročito s aktivnom poslovnom inicijativom kakvu je posjedovala Jelena Hranić.
Nema sumnje da je ona veliki dio svog bogatstva naslijedila od svog supruga Sandalja,
što ne umanjuje njezin značaj poslovne žene koji je dokazala u Kotoru. A koliko je
Jelena poštovala Sandalja, iako nije ostala njegov nasljednik u političkom smislu, govori činjenica da je za prvog nasljednika svojih poslova u Kotoru odredila Sandaljevog
sinovca Stjepana Vukčića.21
U njenom testamentu nalazimo da je Jelena ulagala u vinograde, njive, masline
i solila u Baru, kao i to da je poslovala s Lovrom Šigovićem s kojim je uložila u trg
600 dukata.22 Jelena je uloženi novac u taj trg oporučno ostavila crkvi u Gorici kod
Doberku Mariniću detaljnije u: Esad Kurtović, “Doberko Marinić, poslanik bosanskog kralja
O
Stjepana Tomaša”, Stoljeća Kraljeve Sutjeske. Zbornik radova: Znanstveni skup “Stoljeća Kraljeve
Sutjeske”, (ur: Marko Karamatić), Kraljeva Sutjeska, 17. i 18. Listopada, 2008, Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Sarajevo, Kraljeva SutjeskaSarajevo, 2010, 91-104. E. Kurtović smatra da je spomenuti Doberko Marinić, poslanik kralja
Tomaša, ustvari ista osoba koju izvori spominju kao poslanika Jelene Hranić, što je s obzirom na
okolnosti i godine njihova djelovanja realna mogućnost.
19
Стјепчевић-Ковијанић, “Хранићи-Косаче”, 315.
20
Isto, 316; Sve to potvrđuje i Jelenin testamen, Стојановић, Повеље и писма, 394; Esad Kurtović
smatra da dotični testament nije otvoren 25.11.1442. godine kako je to zabilježeno kod Stojanovića,
već 5.4.1443. godine. Куртовић, “Јелена Хранић”, 103.
21
“¿ imanâ moegw da me tvrbdo i nepokolebim ¿ nÅga i nÅgove dečice sade â rečena gospogâ
elna čin~ Ωčb za života moÅi dobrei svÅsti u moki ako vi mi se pΩlučila sambrbt da uzbme
gwdnb boÅvoda stepanb one dve svite u nikše tamaΩka i šo Å kuntušb zlatwm figuranb i
da Å gwdnu voÅvodi stepanu i kΩgla velâ i pet catb dukatb koi su u lukše palutinovikâ ...”
Стојановић, Повеље и писма, 395
22
“a šo e postaleno u tΩg u lovra šigovikâ u baru še-satb dukatb tizi dukati da stoÅ cΩkbi
novoi u goΩici šo sam učinila pΩsvetoi ... i vinogradi koi su u bQsehb šo samb kupila... i
utakmila vinogradi i nive i maslice u baru i solila toi ...” Isto, 396; Тошић, “Сандаљева
удовица”, 429, 430.
18
• 229 •
semir hambo
Skadarskog jezera, čiju je gradnju finansirala i gdje je trebala biti ukopana. To dokazuje
da je Jelena ustrajala u svojim namjerama u izgradnji crkve, koju je željela graditi dosta
ranije pored Dubrovnika, međutim nije joj bilo dozvoljeno.23 Čin finansiranja gradnje
crkve upućuje nas na razmišljanje da Jelenina jedina preokupacija nije bila stjecanje
što veće materijalne koristi, već i da je vodila računa i o duhovnoj strani svog života.
Primjer toga jeste podatak od 18. maja 1441. godine kada je Jelena preko poslanika
Doberka Marinića poslala kotorskom zlataru Andriji Isatu zahtjev za izradu pozlaćenih korica za knjigu sa likom Isusa. Jelena je poslala i oko 1 kg srebra za tu namjeru.24
Ovi primjeri ilustruju Jelenu Hranić kao formiranu samostalnu ličnost u poslovnom
smislu, čija su inicijativa i angažman oslikani na poslovanju u Kotoru.
***
Osnova poslovne samostalnosti Jelene Nelipčić zasnivala se na stabilnom finansijskom obrtu. Rod Nelipčića i udaja za jednog od najmoćnijih bosanskih feudalaca
Hrvoja Vukčića Hrvatinića, nesumnjivo su Jeleni donijeli više nego solidna novčana
sredstva. Kao ženu koja je prepoznala značaj poslovanja i ulaganja, Jelenu srećemo
u svojstvu dominantnog privrednika, ne samo Bosne već i srednjovjekovne Hrvatske.25 Izvori otkrivaju njezinu aktivnost kroz posuđivanje novca uz kamatu.26 Početke njenog djelovanja kao nezavisnog poslovnog aktera bilježimo u Splitu, gdje je
provela jedan dio svog života.
Tako se na iznos od 300 dukata kod Jelene zadužio ser Dujam,od čega je njegov
sin Andrija 5. maja 1412. godine platio Jeleninom poslaniku 30 dukata kamate za
drugu godinu od posuđivanja.27 Ako je kamata za jednu godinu iznosila 30 dukata,
ak je i Sandalj pokušao intervenisati da Dubrovnik odobri izgradnju crkve i bolnice čije bi se
Č
finansiranje ostvarilo iz dobiti od 5 % na uloženih 6000 dukata, koje je Sandalj planirao investirati
u tu svrhu. Ipak dubrovačke vlasti nisu dozvolile tu inicijativu Jelene Hranić. Куртовић, “Јелена
Хранић”, 95; Cons. Rog., sv. V, f. 230, (12. 11. 1434.); “Prima pars est de acceptando et offerando
domino Pribbisavo Poqualize aambaxiatori voivode Sandagl secundum peticionem suam quam
fecit. Videlizet de dando sibi locum quem commode et habiliter repperire poterit dominuim nostrum ubi eccllesiam et hospitale facere possit semper habendo auctoritatem et licenciam ab illis
prelatis ad quos hoc talis licencia et conyesio spectat. Et de acceptando in Commune nostrum
ducatis sex mille ad prode de quinque pro centenario omni anno quos ponere vult ipse voivoda in
nostrum Commune pro dotacione ipsius ecclesio et hospitalis. Secunda pars est de excusando nos.
Captum per XXXV contra I.” citirano prema: Ančić, “Jedan fragment”, 256.
24
Стјепчевић-Ковијанић, “Хранићи-Косаче”, 316; “fabricare copertam unius libri cum imagine
Salvatoris ad formam ymaginis altenius libri sibi dati pro forma”, Куртовић, “Јелена Хранић”, 108.
25
Jelena Nelipčić se ne može uporediti s Jelenom Hranić po načinu i vrsti poslovanja, ali ih veže
činjenica da su to dvije najupečatljivije žene iz srednjovjekovne Bosne, kada je individualna
poduzetnost u pitanju.
26
27
5.V.1412, “Dominus Ciuithcus comes fecit quietationem ser Andree filio ser Duymi stipulanti
nomine dicti ser Duymi de ducatis 30 auri quos fuit ... ipso ser Andrea dante pro lucro ducatis
23
• 230 •
kao što je navedeno, i ako pretpostavimo da je kamata od prve godine također 30
dukata, što je čest slučaj u procesu kamatnih obračunavanja, dobijemo da je iznos
dobiti na 300 posuđenih dukata otprilike 20 % na ukupan novčani iznos. To je izuzetno visok procenat koji Jelenu Nelipčić prikazuje kao vještog poslovnog ulagača.
Jelena je posudila novac i ser Antoniu Johanisu, koji je 17. maja 1412. godine na
ime kamate vratio 40 dukata.28 Uz ovu dobit tačan iznos posuđenog novca mogao je
biti približno 200 dukata, iako je sve zavisilo od konačnog ugovora između kreditora,
u ovom slučaju Jelene Nelipčić i njezinog klijenta. Godinu dana kasnije, zabilježeno
je da je Jelena preko svog poslanika Cvitka Tolihnića naplatila stari dug Mihe Madija
koji je iznosio 150 dukata.29 Time je potvrđen kontiuitet njezine poslovne aktivnosti.
Podatak o posuđivanju novca svom suprugu Hrvoju Vukčiću, Jelenu Nelipčić
definitivno potvrđuje kao samostalnog finansijskog aktera. Naime, pred odlazak u
Budim 1408. godine na susret s kraljem Sigismundom, Hrvoje Vukčić Hrvatinić,
iako vezan bračnom zajednicom s Jelenom Nelipčić, uzima od nje na zajam 6000
dukata.30 Čista profesionalnost prilikom tog postupka postavlja upitnik i nad motivima njihova braka. Sve upućuje na politički konstruisano vjenčanje koje je očito
i jednoj i drugoj strani donijelo korist. Kada od nje najjači bosanski feudalac s kraja
14. i početka 15. stoljeća posudi izrečenu svotu novca, dovoljan je pokazatelj finansijske snage i nezavisnosti. Svoj dug Jelena je naplatila tako što je dobila kuću u
Dubrovniku koja je bila u vlasništvu Hrvoja Vukčića Hrvatinića.31 Time je pokazala
fleksibilnost u načinima poslovnog komuniciranja.
Koliko je Jelena Nelipčić bila prepoznatljiva i uticajna ne samo u Bosni ili Splitu,
već i u korespondenciji s stranim poslaničkim delegacijama ilustrativno pokazuje
primjer iz maja 1413. godine kada je pored svog supruga, Jelena istaknuta kao osoba
kod koje treba posebno intervenisati.32 Firentinac Ivan Andreozo je trebao riješiti
CCC auri quos dictus ser Duymus habet de dicte domine ducisse et hoc pro secundo anno...”
Historijski arhiv Zadar, Splitski arhiv, III, 11/E, 128. citirano prema: Lovrenović, “Jelena Nelipčić”,
185, napomena 11.
28
17.V.1412, “Ser Paulus Volcini promixit ser Antonio Johanis...ipse faciet sibi finem quietationem
de ducatis XL auri quos dedit pro lucro dicte domine ducisse...” HAZ, SA, III, 11/F, 139. citirano
prema: Lovrenović, “Jelena Nelipčić”, 185, napomena 12.
29
Lovrenović, “Jelena Nelipčić”, 186, napomena 14.
30
“kada hwtvhwmo poiti na ugre gospodniu kral~ Šigbmundu ... na ti putb gredukÅ zaâsmo
u gospogÅ Ålene bogomb danomb mi herbcegwvnce iÅ navlastitahb pΩnezi šestb tisukÅ
dukatovb zlatvhb...” Медо Пуцић, Споменици српски од 1395 до 1423. I, Београд, 1858, 176;
Marko Perojević, “Stjepan Ostoja (opet)”, u: Povijest BiH od najstarijih vremena do godine 1463,
(ur: Krunoslav Draganović), knj. I, Drugo izdanje, HKD Napredak, Sarajevo, 1998, 429.
31
Стојановић, Повеље и писма I, 549.
32
“2. mai. 1413. Instructions de Jean d’ Andreozzo Orlandi, envoye par la Republique de Florence a
Venise et a Spalato pour recueillir l’ heredite de Renier de Pierre de Bernard Chiarini de Davanzati,
Florentin, ne a Venise et citoyen venitien aussi. A Spalato l’envoye visitera l’illustre signore et duca et
• 231 •
semir hambo
problem svog sugrađanina Bernarda, koji je ovaj očigledno imao u Splitu a druga
osoba kojoj se obraća dotični poslanik je Jelena Nelipčić. Sve to ukazuje na njezinu,
ne samo finansijsku već i političku sigurnost i uticaj.
Pravi ispit Jelenine samostalnosti, političke mudrosti i promišljenosti desio se nedugo nakon smrti Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1416. godine. Udajom za ovog bosanskog velikaša, u svojstvu miraza Jelena je svom suprugu donijela grad Omiš.33 Tek je
Hrvojeva smrt pokazala da je zaposjedanje tog grada bio strateški cilj velikog broja
interesanata. Vjerovatno vođeni pretpostavkom da Jelena Nelipčić ostavši udovica,
neće biti sposobna voditi ispravnu politiku i sačuvati Omiš u svojoj vlasti, Dubrovnik, Mletačka republika, bosanski kralj Ostoja, Trogir i Split ispoljili su pretenzije
za kontrolu nad omiškom tvrđavom.34 Ipak Jelena se nije željela lako odreći svog
grada a u tome je nije spriječio ni sklopljeni brak s bosanskim kraljem Ostojom, koji
nije na to ime izdejstvovao pravo za vlašću nad Omišom. Velika diplomatska borba vođena je između Dubrovčana i Mlečana koji su se nastojali domoći Hrvojevog
miraza.35 Dosljednost, poštovanje prema pokojnom suprugu, ali i svojoj porodici
Jelena je ispoljila time što je Omiš predala u vlast svog brata Ivaniša.36 Sve to naglašava Jelenine nezavisne i principijelne stavove i otkriva političku sposobnost ove
bosanske vojvotkinje.
***
Istaknuti primjeri poslovne inicijative dvije bosanske vojvotkinje naglašavaju njihov individualni aspekt. Bez obzira na porijeklo i položaj, koje ih je nesumnjivo značajno podstaklo na počecima poslovnog djelovanja, Jelena Hranić i Jelena Nelipčić
pokazale su sposobnost samostalnog ulaganja i ne malog finansijskog angažmana.
Obrt novca, njegovo umnožavanje kroz ulaganje u dobit i posuđivanje uz kamatu
najbolje predstavljaju umijeće poslovanja bosanskih žena. Rezultati njihovog djelovanja nisu im donijeli samo finansijsku sigurnost već i društveni ugled, prepoznatljivost kao i status osoba koje su mogle utjecati na šira društveno-politička dešavanja.
la duchesse et leur recommandera l’affaire: l’aleul de Renier, Bernard, avait ete loro nobile cittadino
di Spalatro. Il demandera aussi leur appui a messer Giovanni, conte di Cettina, et il conte Civitico,
uficiali e vero luogotenenti del detto duca, et come nostri buoni amici gli saluterai.” Nicola Jorga,
Notes et extraits pour servir a’ l’histoire des croissades au XV siecle, serie II, Paris, 1899, 141.
33
34
Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, knj. III, Matica
Hrvatska, Zagreb, 1972, 93; Ferdo, Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba 13501416, MH, Zagreb, 1902, 235-236.
35
Šime Ljubić, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke republike, knj. VII, Zagreb,
1882, 219-220, 222-224.
36
29.6. 1416. “... et ad presens habeatur, quod illud castrum devenit ad manus comitis Johannis de
Cetines, qui est subditus sive adherens regis Hungarie...”, Isto, 224.
• 232 •
Mada su bile obilježene historijskim značajem svojih muževa Sandalja Hranića i Hrvoja Vukčića Hrvatinića, samostalnim poslovnim potezima Jelena Hranić i Jelena
Nelipčić uspiješno su otrgnule breme prepoznatljivih supruga bosanskih velikaša te
su i same izgradile pozicije vrijedne posebnog istraživanja.
• 233 •
semir hambo
Semir Hambo
The Independece in Business Initiative of two Bosnian
Dutchessess: Jelena Hranić and Jelena Nelipčić
Summary
Jelena Hranić and Jelena Nelipčić belong to the circle of most prominent women
of the Bosnian Middle Ages. Apart from marital bonds with the leading Bosnian
feudalists from the end of the 14th and beginning of the 15th century, Sandalj Hranić
and Hrvoje Vukčić Hrvatinić, both Duchesses succeeded to achieve their own independent business careers. Jelena Hranić is in sources recognized as an exceptionally
active business partner in Kotor where she conducted the majority of her commercial activities. She invested money for profit in small amounts with the banker Lukša Palutinović from Kotor. Apart from that she also deposited numerous valuables
with the same banker. The scope of her business in Kotor also proves investments in
salts, markets and olive groves in Bar.
On the other side, we learn about Jelena Nelipčić as an active businesswoman
who proved her initiative with borrowing money with interest. Source material primarily from the archives of Split confirms the debts of many citizens to Jelena Nelipčić and debts she successfully recovered. The information that her husband Hrvoje
Vukčić Hrvatinić appears as her debtor with an amount of six thousands ducats
emphasizes sufficiently the seriousness of her independent business initiative.
The mentioned instances of the business initiatives of these two Bosnian Duchesses emphasize their individual aspect. Regardless of their descent and position,
which significantly motivated them at the beginnings of their business activities,
Jelena Hranić and Jelena Nelipčić illustrated skills for independent investments and
a great financial engagement. The flow of money, its increase trough investment for
profit and borrowing with an interest represent the commercial skills of Bosnian
women. The results of their actions did not only bring them financial security but
also social respect, prominence as persons who could have influenced broader social
and political events.
• 234 •
613.22:37.018.1(497.5 Dubrovnik)”04/14”
esad kurtović
Najmljeno dojenje i odgoj malodobne djece u Dubrovniku i
dubrovačkom zaleđu u razvijenom srednjem vijeku
•
Apstrakt: Kroz pronađene ugovore i tužbe razmatrano je pitanje najmljenog dojenja i
odgoja malodobne djece u Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu u razvijenom srednjem vijeku. Ugovori ukazuju na uhodanost i učestalost ovih aktivnosti na koje se, iz različitih pobuda opredjeljuju ugovorene strane. U pozadini ovih suhoparnih ugovora kriju se raznorazne
životne priče kojima je obilježena bogata svakodnevnica u odnosima Dubrovnika i zaleđa,
a mjesto posebnog isticanja je profesija žene dojilje.
Ključne riječi: najmljeno dojenje, odgoj malodobne djece, srednji vijek, Dubrovnik,
zaleđe
Abstract: On the basis of a few newly discovered contracts and litigations this paper
considers the issue of hired breastfeeding and the upbringing of abandoned children in Dubrovnik and its hinterland during the late Middle Ages. The contracts show the frequency
of these activities which the contractual parties entered into due to various causes. The contribution pays attention to the background of these arid contracts which hide various life
stories and the rich history of everyday life in the relations between Dubrovnik and its hinterland. The presented examples also illustrate the practice of buying and selling children.
Key words: Breastfeeding for hire, adoption of abandoned children, Middle Ages, Dubrovnik, hinterland
Svakodnevni promet između Dubrovnika i zaleđa u razvijenom srednjem vijeku
u širokom spektru omogućava praćenje različitih poslovnih aktivnosti. Gotovo da se
ne može zamisliti šta se sve iz neposrednog zaleđa ne slijeva u Dubrovnik, a isto tako
i iz njega izvozi u zaleđe. U tom kontekstu život čini svoje pa je niz uobičajenih dešavanja izraz životne, svakodnevne prakse. Te aktivnosti su odraz međusobne ovisnosti
koja je trajala, održavala se, bila životnom i pretvarala u tradicionalne i običajne okvire
odnosa među susjedima. Na ovom mjestu skrećemo pažnju na jednu specifičnu djelatnost koja sama po sebi pokazuje kolika je bila raznovrsnost neposrednih veza Grada
podno Srđa sa svojim prvim komšijama. Radi se o najmljenom dojenju. Ovdje je ono
• 235 •
esad kurtović
prezentirano kroz nekoliko zabilježenih, očuvanih i pronađenih primjera u knjigama
Državnog arhiva u Dubrovniku. To su ugovori o dojenju, ishrani i zdravom odgoju
djece, plaćanje tih aktivnosti i tužbe zbog neispunjavanja pojedinih odredbi tih ugovora. Njihova specifičnost, poslovna uhodanost i činjenica da očuvane informacije ne
označavaju i ne predstavljaju sve moguće situacije, upućuju na relativno uobičajenu
formu kojom se u neposrednim vezama među susjedima rješavao i pokušavao riješiti
kritični problem nedostatka mlijeka za dojenje djece ili nemogućnost dojenja.1
Ugovori o najmljenom dojenju
Škrte informacije iz ugovora o najmljenom dojenju ponekad ne dozvoljavaju šira
elaboriranja. Ipak same po sebi one su značajan odraz određenih dešavanja o kojima možemo imati određena promišljanja. Tako se marta 1356. godine Dobroslava,
supruga Dobroslava iz Popova obavezala apotekaru Jakobu da će godinu dana dojiti mlijekom jednog njegovog sina uz naknadu od 16 dubrovačkih dinara.2 Ugovor podrazumijeva da je apotekar Jakob tražio dojilju i da je uspio da je pronađe na
području Popova, ali ne i da je i sam bio u potrazi na terenu, niti da je Dobroslava
morala nužno da bude prisutna u Dubrovniku pri sklapanju ovog ugovora. Potraga
se mogla svoditi na razgovor sa susjedima iz zaleđa koji su prispjeli svojim poslovima
u Dubrovnik i koji su mogli Jakoba da upute na pravu adresu.
Oktobra 1391. godine izvjesna Mirka izjavljuje da je bila dojilja i odgojiteljica
sina Franciska Milana iz Firence te da je za svoj posao isplaćena u iznosu od 13 perpera dubrovačkih dinara.3 Prema cijeni radilo bi se o jednogodišnjoj brizi.
U naredenom ugovoru kojeg imamo pred sobom ne znamo starost djeteta no
moglo bi se raditi i o dojenju. U svakom slučaju, januara 1401. godine Milohna Tomić primio je od Tripe Jurjevića iz Kotora jednu ‘modrinu’ (toga, plava haljina) a na
ime ishrane sina Tripuna de Gazolana. Milohna se obavezao da neće više ništa tražiti
od Tripe niti od njegove žene sve dok se ne pojavi Tripun, otac djeteta.4
I scrpna analiza profesije dojilje u, Zrinka Nikolić, “Profesija - hraniteljica: dojilje u dalmatinskim
gradovima u srednjem vijeku“, u: 4. Istarski povijesni biennale. Filii, filiae ...: Položaj i uloga djece na
jadranskom prostoru, (ur: Marija Mogorović Crljenko), Zbornik radova, Svezak 4, Zavičajni muzej
Poreštine, Poreč, 2011, 97-113.
2
“Dobrosclaua uxor Dobrosclaui de Papoa presente dicto eius marito volente et consentiente facit
manifestum quod ipsa promittit et se obligat Jacobo speciario de lactando quedam eius filium
I anno pro yperperis XVI grossos Ragusii” (20.03. 1356.), Državni arhiv u Dubrovniku (dalje:
DAD), Diversa Cancellariae, sv. XVIII, f. 116.
3
“Mircha baiula que fuit Francischi Milani de Florentia seu nutrix sui filii in Barolo facit manifestum
quod ipsa habuit et recepit a Mile aurifice procurator dicti Franceschi soluente dicte nomine dicti
Francischi pro completa solutione mercedis sue yperperos tredecim grossorum de Ragusio” (13.10.
1391.), DAD, Div. Canc., sv. f. XXIX, 238.
4
“Millochna Thomich facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Tripe de Georgio de Chatharo
unam modrinam pro nutrimento filii Triphonis de Gaçolana quem tenuit dictus Millochna,
1
• 236 •
najmljeno dojenje i odgoj malodobne djece u dubrovniku i dubrovačkom zaleđu
Jula 1403. godine Radoslava, uz saglasnost supruga Ozerka, čovjeka dubrovačkog vlastelina Blaža Marina Menčetića, primila je ‘na dvogodišnju ishranu’ kćerku
Dobroslava Mrgića. Ugovor je predviđao isplatu deset perpera dubrovačkih dinara
poslije prve godine, a još toliko po isteku ugovora, tj. na kraju druge godine. Specifičnost ovog ugovora je njegova surova poslovnost koja je podrazumijevala i okolnost smrti djeteta a u tom slučaju hraniteljica bi trebala da bude isplaćena za onoliko
vremena ‘svoga rada’ (sui laboris) do kada je dijete bilo u životu. I ukoliko bi se ta
aktivnost iz nekog drugog razloga prijevremeno prekinula, plaćanje bi se podrazumijevalo do vremena prekidanja.5
(28.07. 1403.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXV, 10
Aprila 1405. godine uz saglasnost svog supruga Radiše Bogavčića, Ljubisava se
obavezala ljekaru (magistro cyrugico) Ivanu iz Pavije da će dvije godine dojiti jednu
djevojčicu. Za dojenje i ishranu (lactatione et nutrimento) poslije prve godine trebala je Ljubisava dobiti 16 perpera a poslije isteka druge godine još 12 perpera dubrovačkih dinara. Radiša je u ime supruge Ljubisave za naznačenu aktivnost unaprijed
dobio predujam za prvu godinu u iznosu od 4 perpera. Na sličan način tako mu je
isplaćivano u naredne dvije godine. Prema svemu navedenom ne vidi se da je ova
promictens ipse Millochna nichil alliud petere a Tripe de Georgio predicto nec ab usore sua donec
venerit Tripcho de Gazolana, pater dicti pueri. Renuntiando” (18.01. 1401.), DAD, Div. Canc., sv.
XXXIV, f. 62.
5
“Radoslaua uxor Oserchi hominis ser Blasii Marini de Menciis cum consensu et voluntatem dicti
Oserchi facit manifestum habuisse et recepisse a Dobroslauo Mergich pro nutriendo unam filiam
dicti Dobroslaui et allendo eam duobus annis pro parte solucionis primi anni perperos decem et
in fine alterius anni habere debet allios perperos decem pro integra solucione sui laboris dictorum
duorum annorum. Cum conditione quod si dicta fillia moriretur quod absit infra terminum dictorum duorum annorum dicta Radoslaua nutrix habere debet solutionem pro rata temporis quo
teneatur ipsam filiam. Et similiter sit in quolibet alio causa quo ipsam Radoslauam apporteret dimitere dictam filiam et restituere dicto Dobroslauo per aptay renunciando quidquid acceperit ab eo
diffalcata tamen racionem temporis de quo eidem Radoslaua filiam debeat. Renuntiantes” (28.07.
1403.), DAD, Div. Canc., sv. XXXV, f. 10.
• 237 •
esad kurtović
djevojčica bila i kćerka ljekara Ivana iz Pavije. Teško je znati, da li je dijete bilo neželjeno, vanbračno ili bez živih roditelja, ali je naznačeno da je ljekar Ivan iz samilosti
(‘za ljubav Božju’) ipak odlučio da ga odgoji (amore Dei accepire ad elleuandum) i
da je ovaj ugovor zbog toga sačinio i do kraja finansijski sprovodio.6 Dalje od navedenog motivi su nepoznati. Hirurg Johanes de Papia bio je ljekar na državnoj plaći
u Dubrovniku krajem XIV i početkom XV stoljeća7 i vjerovatno je morao da vodi
brigu o svome imidžu u dubrovačkoj sredini.8
“ Liubislaua uxor Radisse Bogauçich cum voluntate eius mariti presentis et consentientis conuenit
et se obligauit magistro Johanni de Papia cyrugico presenti et conuenienti tenere, alere et nutrire
et lactare unam puellam pauperem lactantem quam dictus magister Johannes amore Dei accepire
ad elleuandum et dedit ipsi Liubislaue ad lactandum usque ad duos annos proxime futuros. Promittens et se obligans dicta Liubislaua dictam puelam bene lactare, nutrire et tractare usque ad
dictum terminum duorum annorum. Et hoc quia dictus magister Johannes promixit et se obligauit
dicte Liubislaue pro dicta lactatione et nutrimento ipsam lactando et nutriendo pro primo anno
yperperos sexdecim et pro secondo anno yperperos duodecim. Liubislaua et Radissa suprascripti
fuerunt confessi recepisse a suprascripto magistro Johanne pro parte solucioni nutrimenti primi
anni perperos quatuor. Item die XI augusti 1405 Radissa suprascriptus fuit confessus recepisse pro
dicto nutrimento alios perperos quatuor. Item die primo nouembris 1405 Radissa suprascriptus
recepisse pro dicto nutrimento alios perperos quatuor. Item die VII marzii 1405 [?, 1406] Radissa
predictus recepisse pro resto nutrimenti primi anni perperos quatuor. Item die --- [ne vidi se, očito
prijem 4 perpera] – Item die VIIII januarii 1407 Radissa predictus fuit confessus recepisse pro
complemento solucionis seconde anni nutrimenti dicte puele perperos octo” (17.04. 1405.), DAD,
Div. Canc., sv. XXXV, f. 171.
7
Poznat je i po tome što je u dva navrata boravio u Bosni da liječi kneza Pavla Radinovića i kralja
Stjepana Dabišu 1395. godine, Vojka Besarović, “Italijani – dubrovački ljekari u srednjovjekovnoj
Bosni“, Prilozi, br 21, Institut za istoriju, Sarajevo, 1985, 249-250; “magistro Johanni de Papia
ciroyco salariato comunis Ragusii” (11.02. 1377.), Михаило Динић, Одлуке већа Дубровачке
републике, књ. I, Српска академија наука, Зборник за историју, језик и књижевност српског
народа, Треће одељење, књ. 15, Београд 1951, 71, 164; Исти, Из Дубровачког архива, књ.
III, Српска академија наука и уметности, Зборник за историју, језик и књижевност српског
народа, Треће одељење, књ. 22, Београд 1967, 34; Исти, Одлуке већа Дубровачке републике, књ.
II, Српска академија наука и уметности, Зборник за историју, језик и књижевност српског
народа, Треће одељење, књ. 21, Београд 1964, 170, 470; Nella Lonza – Zdravko Šundrica,
Odluke dubrovačkih vijeća 1390-1392, HAZU, Zavod za povijesne znanosti, Posebna izdanja,
Monumenta historica Ragusina 6, Zagreb-Dubrovnik 2005, 104, 135, 292, 336, 350, 373, 388;
“magistro Johanni condam magistri Marchi de Papia” (09.11. 1389.), DAD, Diversa Notariae, sv.
X, f. 77; “magistro Johanne de Papia cyruico salariato Ragusii” (06.10. 1390.), DAD, Div. Canc.,
sv. XXIX, f. 140v; “magistro Johanne condam M. Marchi de Papia cirugico” (04.01. 1393.), Isto,
XXX, 176v; “Milleta Bogzich de Puncta Stagni fracit manifestum quod ipsi locat se et oppera sua
magistro Johanni de Papia ciroxicho sallariato comunis Ragusii” (02.03. 1407.), DAD, Div. Canc.,
sv. XXXVI, f. 152, 152.
8
Ljekar Ivan imao je kćerke za udaju što je spomenuto 1390. godine i bile su vjerovatno u Italiji jer je
predviđano odsustvo zbog njihovih udaja: “Prima pars est de confirmando magistrum Iohannem de
Papia cirugicum salariatum nostrum ... quod possit ire ad maritandum filias transacto mense augusti
proxime venturi, non livrando soldum pro toto tempore quo vaccaverit” (03.03. 1390.), N. Lonza
– Z. Šundrica, Odluke dubrovačkih vijeća 1390-1392, 104. Prema jednoj kasnijoj “testamentarnoj
odluci” saznajemo da je Ivan bio oženjen Pervulom, ali ne znamo od kada. Imao je sina Tomasa
6
• 238 •
Januara 1407. godine Ivana, supruga Pripče Dobrohnića, a dojilja kćerke Zanina
Gučetića, izjavljuje da je za svoj rad plaćena sa 12 perpera. Isplatila ju je dubrovačka
vlastelinka Blava, udovica Unuče Matešića.9
Juna 1409. godine Radoslava, udovica izvjesnog Radina, sklopila je ugovor sa
majstorom Danielom Pisinijem iz Verone, koji je bio na općinskoj službi u Dubrovniku, o trogodišnjem službi prije svega o odgoju njegove kćerke. Radoslava se obavezala da će se za Danielovu kćerku brinuti kao da ju je rodila (ut si proprie de utero
meo nata esset) i to svugdje gdje Dasniela put nanese, a za svoju trogodišnju službu,
pored hrane i odjeće bit će plaćena 21 perper.10
(Tomaša) također ljekara koji je bio nasljednik Pervule. Pervula i Ivan su umrli prije 1423. godine,
pri čemu je Ivan umro prije Pervule koju nije oporučno obezbjedio: “Testamentum Peruule olim
magistri Johannis de Papia. MCCCCXXIII indictione prima die XXVIIII nouembris, Ragusii.
Hec est ordinatio yperperorum quingentorum facta per dominum Rectorem et minus consilium
ciuitatis Ragusii secundum ordines et statuta ciuitatis pro quarta parte bonorum quondam Peruule
filie olim Paulum speciarii et uxor olim magistri Johannis de Papia medicii que obit intestata inter
infrascriptas personas ... Quam ordinationem magister Thommas magistri Johannis medicus
tanquam succesor bonorum dicte olim Peruule soluere debeat unicumque tenorem ordinationis
predicte” (29.11. 1423.), DAD, Testamenta Notariae, sv. XI, f. 90v. Kod Vojke Besarović pogreška
u dataciji testamenta (1432), V. Besarović, “Italijani – dubrovački ljekari u srednjovjekovnoj Bosni“,
250. Prema poznatom ovaj ugovor je zadnji spomen ljekara Ivana. Kasnije se u više navrata on
spominje samo kao Tomašev otac. Više primjera u, Tatjana Buklijaš, “Per relationem medicorum
- povijesnomedicinska građa u dubrovačkim kaznenim spisima iz 15. stoljeća (1421-1431)“, Anali,
br. 39, Dubrovnik 2001, 52 i dalje.
9
“Johanna uxor Pripze Dobrochnich nutrix filie Zanini de Goze facit manifestum quod habuit
et recepit a domina Blaue relicta ser Vuncii de Matessa pro parte sui sallari perperos duodecim”
(18.01. 1407.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXVI, 139. Matešići nisu imala nasljednike,
pa se može pretpostaviti da je udovica Blava na ovaj način pomagala sugrađane. O rodu Mateša,
Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika. Vlasteoski rodovi (M-Z), sv. 3, Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, Posebna izdanja, prilozi povijesti
stanovništva Dubrovnika i okolice 17, Dubrovnik 2012, 30
10
“Ego Radoslaua uxor condam Radini baiula seu nutrix magistri Danielis de Pasinis de Verona ad
presens sallariati comunis Ragusii sponte et ex certa mei sciencia et non per erorrem loco me et
opperas meas dictomagistro Danieli presenti et me conuenienti ad standum sechum pro nutriendo
filiam suam et sibi fideliter seruiendo usque ad tres annos procxime venturos, promictens fideliter
nutrire dictam eius filiam et diligenter custodire ut si proprie de utero meo nata esset et furtum
non comitere nec volenti comitere consentire. Et teneor ex pacto ire cum dicto magistro Daniele
Veneciarum, Veronam et ad omnes alias partes ad quas idem magister Danielire voluerit et non
recusare ire cum eo aliquo modo, racione, vel causa. Et pro predictis firmiter atendendis et
obseruandis vollo et contentor quod dictus magister Daniel vel alter pro eo possit me personaliter
conuenire Ragusii, Jadre, Anchone, Veneciarum, Padue et Verone et generaliter in quacumque alia
ciuitatis, castro, villa et mercato ubi inuenta fuero et de predictis requisita. Et econuerso ego Daniel
predictus promicto et me obligo dare dicto Radoslaue victum corporis et pro salario et vestibus
yperperos viginti unum grossorum de Ragusio. Judex ser Lucas de Bona et Ruschus magistri
Christofori testis” (21.06. 1409.g.), DAD, Div. Canc., sv. XXXVIII, f. 78.
• 239 •
esad kurtović
Oktobra 1413. godine Stojka, hraniteljica kćerke majstora Ivana iz Rekanatija
izjavljuje da je u potpunosti isplaćena od strane majstora Ivana. Nije navedeno koliko je njena služba trajala niti o kojem iznosu se radi.11
Prema navedenom da se uočiti da ugovori o dojenju i odgoju malodobne djece
nisu česti. Ipak, ima situacija u kojima se pojavljuju isti akteri što govori u prilog
da se radi o uobičajenoj pojavi i učestaloj praksi. Početkom 1422. godine Radoslav
Ozrisalić i njegova žena Anukla iz Uskoplja u Konavlima, u onom dijelu te župe
kojeg je dubrovačka vlada do tada već bila stekla kupoprodajom od vojvode Sandalja
Hranića Kosače (de parte dominationis Ragusii), sklopili su ugovor sa dubrovačkim
kancelarom i notarom Franciskom Boskom o dojenju i odgoju njegove kćerke
Antonije uz cijenu od 15 perpera dubrovačkih dinara godišnje.12 Krajem maja
naredne godine registriran je ugovor između izvjesne Vukne i istog kancelara
“Stoicha nutrix unius puelle magistri Johannis de Rechanato facit manifestum quod ipsa est
contenta et confessa habuisse et recepisse a dicto magistro Johanne quiquid habere debeat usque
ad hanc diem. Renuntiando” (15.10. 1413.), DAD, Div. Canc., sv. XXXIX, f. 39.
12
“Radossauus Osrisaglich de Uschoplia de Canali de parte dominationis Ragusii confessus et
contentus fuit habuisse et recepisse a ser Francischo de Boscho cancellario et notario Ragusii pro
parte lactis et nutrimenti et educationis Antonie filie dicti ser Francisci educande et enutriende per
uxorem dicti Radossaui ad rationem yperperorum quindecim in anno incepto die XVIII januarii
proxime preteriti yperperos quinque grossorum. Pro quibus yperperos quinque Anucola uxor
Radosii se constituit pleziam et principalem pagatricem insolidum et ad meliustenendum in casu
quo ipse Radossauus et uxor sua non possint vel non vellent casu aliquo tantum temporis seruire
et tenere dictam puellam quantum ascendunt dicti yperperis quinque ad rationem predictam.
Renuntiando. Et die VII mai dictus Radossauus confessus et contentus fuit habuisse et recepisse
a dicto ser Francisco pro parte dicti nutrimenti yperperos tres. Renuntiando etc.” (08.02. 1422.),
DAD, Div. Canc., sv. XLII, f. 6v.
11
• 240 •
Franciska ali o odgoju njegovog drugog djeteta, sina Marina, a uz cijenu od jednog
perpera mjesečno.13
(30.05. 1422.), DAD, Diversa Cancellariae, XLII, 50v)
Sredinom augusta 1423. godine Vlatko Pomenović, brat pokojne Ljubisave, dojilje sina Benedikta Schierisa iz Prata, dubrovačkog kancelara, primio je od istoga
Benedikta kao ostatak isplate za dojenje njegovog sina 30 perpera, 10 groša i 15
parvula.14
(15.08. 1423.), DAD, Diversa Cancellariae, XLII, 171)
“ Volchna baiula et nutrix Marini filii naturalis ser Francisci de Buscho cancellarii Ragusii confessa
fuit et asseruit se locasse et conuenisse cum ser Francisco predicto ad standum in domo dicti ser
Francisci ad nutriendum et baiulandum Marinum puerum suum predictum pro salario yperperum
unuius pro quolibet mense, incipiendo ab ultimo die mensis aprilis preteriti proxime. Et qualiter
recepit pro parte ab ipso ser Francisco yperperos tres. Et quod ipsa promisit stare tantum temporis
pro salario predicto quantum placuerit dicto ser Francisco. Que omnia obseruare et attendere
eidem ser Francisco per aptay. Renuntiando” (30.05. 1422.), DAD, Div. Canc., sv. XLII, f. 50v.
14
“ Vlatchus Pomenouich frater quondam Jubissaue lactatricis filii ser Benedicti quondam Mathey
de Schieris de Prato cancellari comunis Ragusii, confessus fuit habuisse et recepisse a dicto ser Benedicto yperperis tredecim grossos decem et paruulum XV pro resto et completi solutionem tacti
in lactando dictum puerum quam etiam quarumcumque aliarum rationum. Et ideo fecit dicto ser
Benedicto finem remissionem, quietationem et pactum perpetuum de ulterius non petendo etc.
Et hoc quia dixit se bene pagatum et contentum esse a dicto ser Benedicto ut supra. Renuntiando”
(15.08. 1423.), DAD, Div. Canc., sv. XLII, f. 171.
13
• 241 •
esad kurtović
Aprila 1426. godine dubrovački kancelar Baptista iz Firma sklopio je ugovor sa
Bogdanom Baletićem iz Ljubokova kod Trebinja po kome će Bogdanova žena Budislava dojiti jednu godinu njegovu kćerku. Ugovorena cijena bila je 9 perpera a za šest
mjeseci unaprijed Bogdan je primio iznos od četiri perpera.15 Decembra 1455. godine
Andreas Kontareno Mlečanin koji je živio u Dubrovniku, sklopio je ugovor sa Katarinom, kćerkom Andrije Dapkovića iz Broza o dvogodišnjoj službi dojilje i odgojateljice
njegovog sina (bene et diligenter nutrire et baiulare filium ipsius domini Andree). Ukoliko bude potrebno Katarina bi morala ići i u Veneciju, a za svaku godinu službe, pored
hrane, smještaja i brige o zdravlju kao zaradu primala bi po 20 perpera.16
Odgoj malodobne djece
Sličnu praksu pratimo i u nešto kasnijem vremenu, a njihova specifičnost omogućuje da pratimo i drugačije a opet uobičajene životne situacije. Pronađeni primjeri pokazuju da se radilo o napuštenoj djeci smještenoj u posebnim ustanovama na
području Dubrovnika. Dječje nahodište osnovano je u Dubrovniku 1432. godine.17
“ Bogdan Balletich de Gliubochoua promisit super se et omnia sua bona ser Baptiste de Firmo
cancellario presenti et stipulanti facere, nutrire et lac prebere per Budissauam uxor suam uni puella
Gheruisse nutricis ipsius ser baptiste. Et hoc usque ad unum annum proxime futuros. pro quo sibi
dare et soluere promisit idem ser Baptista yperperos nouem ex quibus confessus fuit ipse Bogdan
recepisse yperperos quatuor grossorum. Et quod usque ad sex menses proxime sibi alios denarios
petere non possit. Renuntiando” (27.04. 1426.), DAD, Div. Canc., sv. XLIV, f. 13v.
16
“Spectabilis et circumspectus vir dominus Andreas condam domini Jacobi Contareno patricius
Venetus ad presens moran trahens in ciuitate Ragusii conduxit et accordauit Catharinam Andree
Dapchouich de Broze districtus Ragusii pro annis duobus proxime futures pro baiula et nutrice in
domo ipsius domini Andree. Promittens dicta Catharina toto dicto tempore annorum duorum
stare et habitare in domo ipsius domini Andree pro baiula et nutrice. Et si dictus dominus Andreas
volet conducere Venetias dictam Catharinam quod ipsa teneatur ire Venetias cum dicto domino
Andrea et ibi stare et habitare cum ipso usque ad complementum dictorum annorum duorum. Et
promittens ipsa Catherina bene et diligenter nutrire et baiulare filium ipsius domini Andree et
facere omnia que spectant et pertinent ad baiulam et nutrice et esse bona et fidelis et non furari
nec furari volentibus consentire. Qui dominus Andreas super se et omnia eius bona promisit et se
obligauit tenere dictam Catharinam in domo ipsius domini Andree tam egram quam sanam et sibi
facere expensas oris et sibi dare et soluere yperperos viginti monete grossorum Ragusii quolibet et
singulo anno. Cum hoc, quod si dicta Catharina contra voluntate ipsius domini Andree recederet
de eius domo et nolet habitare cum ipso domino Andrea ante complementum dictorum annorum
duorum aut non iret Venetias quod tunc dicta Catharina non debeat habere aliquam solutionem
de tempori quo ipsa stetisset cum dicto domino Andrea aut si aliquid habuisset teneatur illud
restituere ipsi domino Andrea. Et quod dicta Catharina non posit nutrire et baiulare alium vel
aliam nisi filium ipsius domini Andree durante dicto tempore annorum duorum. Et quod
completo dicto tempore annorum duorum si dicta Catharina volet reuerti Ragusium quod dictus
Andreas teneatur omnibus suis expensis ipsam remitere Ragusium” (23.12. 1455.g.), DAD, Div.
Canc., sv. LXV, f. 142v.
17
Risto Jeremić-Jorjo Tadić, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika II, Biblioteka
Centralnog higijenskog zavoda, Beograd, 1939, 199. Iscrpnu analizu problematike vidi u, Zdenka
15
• 242 •
Novembra 1497. godine Vlakuša Nikolić iz naselja Lisac u Novim zemljama (Slansko primorje) izjavljuje da je u potpunosti isplaćeno dojenje i hranjenje djeteta koje
je obavljala njegova supruga Jela. Jela je dojila i hranila dječaka po imenu Toma,
starosti oko tri godine. Dobila ga je na dojenje od hospitalaca milosrdnika gdje su
se nalazila napuštena djeca, a ispostavilo se, ustvari, od Luke Hijeronima iz Firence,
koji je bio zainteresiran za dijete, koji je isplatio troškove dojenja i kome je, na kraju,
dječak Toma sporazumno na zadovoljstvo obje strane bio predat.18 Cijena dojenja
nije navedena, a po svemu sudeći Luka nije bio Tomin otac nego se radilo o usvajanju koje je omogućeno pokrivanjem troškova njegovog dotadašnjeg odgoja.
(09.11. 1497.), DAD, Diversa Cancellariae, XCIIb, 19
U ovom vremenu nalazimo i jasniji primjer uzimanja djeteta iz doma za napuštenu djecu i njihovog novog udomljavanja. On potkrepljuje i pojašnjavanje opće
Janeković Römer, “O napuštanju, udomljavanju i posvajanju djece u srednjovjekovnom Dubrovniku i Dalmaciji“, u: 4. Istarski povijesni biennale. Filii, filiae ...: Položaj i uloga djece na jadranskom
prostoru, (ur: Marija Mogorović Crljenko), Zbornik radova, Svezak 4, Zavičajni muzej Poreštine,
Poreč, 2011, 15-32.
18
“ Vlacussa Nicolich de Terris Nouis de loco nuncupato Lisaz uxorem cuius nomine Hielam dixit
nutricsse et lactasse unum puerum nomine Thomam annorum trium vel circa, quem accepit ipsa
Hiela tunc temporis ad nutricandum ab officialiis Scripte hospitalis missericordie et postea intellexisse quod nutrire debeat ad instantiam Luce. Hiero. Florentini et pro qua Hiela uxore sua de
rato promisit. Ad interogationem igituri ipsius Luce Hiero. de Florentia ibi presentis, confessus
et contentus fuit habuisse et recepisse ab ipso Luca integram et completam solutionem mercedis
dicte Hiele uxoris sue pro labore suo et nutricatorum dicti pueri Thome per elapsum usque in presentem diem et quem puerum ipse Lucas Hie. Florentinus fuit contentus et confessus rehabuisse
ab ipso Vlacussa et ab uxore sua Hiela suprascripta. Et sic in vicem pro causa predicta contente
et satisfacte sunt ipse partes. Renuntiando. Hec autem carta etc. Judex et testis ut supra” (09.11.
1497.), DAD, Div. Canc., sv. XCIIb, f. 19.
• 243 •
esad kurtović
brige o napuštenoj djeci koju Dubrovčani strogo sprovode. Januara 1498. godine
oficijali prihvatilišta dozvolili su Živanu Božićkoviću da iz prihvatilišta uzme trogodišnju Katarinu koju Živan obećava usvojiti, tj. uzeti kao kćerku, koju će držati,
hraniti i odijevati i koju će, kada za to dođe vrijeme, udati prema njenom statusu.
No ukoliko njen otac ili majka ili bilo tko drugi bude htio uzeti Katarinu od Živana
moraće platiti za sve vrijeme koje je Živan držao Katarinu kod sebe u iznosu od po
25 perpera po godini, te troškove prihvatilišta in educationem rečene Katarine.19 Navedeni ugovori pokazuju da su svi oni koji su napuštali svoju djecu mogli kasnije da
je povrate, ali samo ukoliko su bili spremni na plaćanje relativno visokih troškova od
svoje strane zapostavljenog dječijeg odgoja. Iako su bili roditelji, bez dovoljno novca
nisu imali posebne prednosti u odnosu na ostale koji su željeli njihovo usvajanje.
***
Pronađeni primjeri pokazuju da je, osim najmljenog dojenja koje je kraće trajalo
i posinjavanja, tj. uzimanja djece u okrilje drugih porodica za duže vrijeme, kada
su ženska djeca bila do udaje, bilo i ugovora o odgoju na određeno vrijeme. Jedan
takav primjer iz februara 1393. godine je specifičan a zaslužuje da se sazna njegova
prethistorija i da se djelimično bolje razumije šta sve život nosi sa sobom. Uglješa
Galjušović iz Brštanika sklopio je ugovor sa epitropima umrlog Ostoje Milečevića o
držanju dvoje njegove djece. Epitropi su upravljali Ostojinom imovinom i brigom
o njegovom nasljeđu o čuvanju i odgoju njegove dvoje djece, sina i kćerke. Uglješa
se obavezao da će na pet godina djecu držati, hraniti, odijevati i čuvati a zauzvrat
će dobiti 100 perpera. Ukoliko djeca ranije umru Uglješa je trebao izvršiti povrat
za onoliko vremena za koje nije izvršio predviđeni ugovor.20 Sve je to samo tako
“ Officiales de Scripta hospitalis misericordie, videlicet, ser Siluester Mar. de Zamagno et socii
dederunt Ziuano Bosigchouich vergezerio presenti et recipienti unam ex puellis dictis hospitalis
nomine Catherinam etatis annorum trium vel circa, quam dictus Ziuan promisit tenere, nutrire,
vestire et calciare et illam habere in filiam et quando venerit ad etatem nubilem illam maritare iuxta
conditionem suam, declarantes ipsi officiales si reperiendo pater vel mater dicte Catherine qui vel
que eam vellet accipere de manibus dicti Ziuani quia per dictum patrem aut matrem eius qui ipsam
Catherinam vellet accipere dicto Ziuano teneatur soluere sibi ad rationem yperperorum 25 in anno
pro toto tempore quo ipse Ziuan eam tenuisset et de pluri expensis hospitalis factis in educationem
dicte Catherine. Renuntiando. Hec autem carta etc. Judex et testis ut supra” (03.01. 1498.), DAD,
Div. Canc., sv. XCIIb, f. 48.
20
“Ego Uglessa Gagliusouich confiteor quod super me et omnia bona mea habui et recepi a
Radino Hyliich, Jurcho Ghinouich et Helya Tripetich epitropis condam Ostoye Milleçeuich et
gubernatoribus eius heredium et de bonis dicte epitropie et filiorum dicti Ostoye dantibus et
soluentibus yperperos centum pro quibus me obligo et promicto tenere, allere, nutrire, pascere
et vestire duos filios dicti Ostoye, videlicet, unum maschulum et I feminam usque ad quinque
annos proxime futuros condecenter secundum condicionem ipsorum peuri et puelle omnibus
meis expensis. Cum pacto quod si ambo dicti filii Ostoye morirentur ante quatuor annorum nunc
proxime futurorum quod tenear dictis epitropis restituere per rationem id quod eis tangeret de
19
• 244 •
postavljeno i samo po sebi služi za promišljanje. Međutim, očuvane su informacije
koje pojašnjavaju kontekst ovog ugovora. Navedeni Uglješa Galjušović, prema drugim dokumentima Gališević, Galesalić i Galisalić, trgovac je koji je pored Brštanika
djelovao i u Drijevima 1393. i 1394. godine.21 Prema testamentu Ostoje Milčevića
(u testamentu Milčević) iz maja 1392. godine, a čija su djeca predmetom ugovaranja
poslije Ostojine smrti, saznajemo da je Ostoja također živio i djelovao u Brštaniku.
Imao je majku Stanku i brata Radoslava, te ženu Velku, sina Ivana i kćerku Marušu
kojima ostavlja dio svoje imovine. Supruzi ostavlja 250 perpera a djeci zajedno 400
perpera.22 Poslije Ostojine smrti Velka se ponovo udala. Zapravo jula 1392. godine
ranije spominjani Uglješa Gališević iz Brštanika oženio je Velku.23
Ako bi smo ovu kratku priču pokušali da rezimiramo i da joj damo malo boje
putem pretpostavki, proizilazilo bi da su se svi spominjani međusobno poznavali
za života Ostoje Milčevića (Milečevića), jer su zajedno živjeli u Brštaniku. Poslije
Ostojine smrti su se njegova supruga i djeca našla kod Uglješe Gališevića. Ostoja je
jasno propisao da njegova djeca dobijaju dio imovine, pa su epitropi putem ugovora
o odgoju štitili interese djece dajući očuhu njihov novac za odgoj, a time i majci njenu djecu. Majka i djeca dirigiraju Uglješino ponašanje a epitropi nemaju ništa protiv
da Ostojina udovica Velka i njen novi suprug Uglješa preuzmu brigu nad Ostojinom
dictis yperperis centum per me pro dictis expensis habitis et receptis. Et si unus solus decederet
ante dictum terminum quod tamen propter mortem unius nichil nobis teneatur restituere. Et
similiter si post quatuor annos ipsi ambo filii morirentur quod nichil tenear restituere pro temopre
quo restaret ad complementum V annorum. Et si alius esset de me ante complementum dictorum
quinque annorum quod super bonis meis debeant habere expensas usque ad dictum terminum
quinque annorum. Ser Clemens Marini de Goçe judex et Ratchus Velloeuich testis” (23.02. 1393.),
DAD, Div. Canc., sv. XXXI, f. 54v.
21
“Ego Uglessa Gallisseuich de Berstanicho confiteor etc. dare et soluere ser Martolo Junii de Zrieua
ducatos auri nonaginta quatuor grossos sex usque ad sex menes proxime futuros. Et sit de presenti
viagio. Et si ultra etc. Renuntiando etc. Ser Andreas Dobre de Binzolla judex et ser Junius Tripe
de Georgio testis” (27.02. 1393.), DAD, Debita Notariae, sv. XI, f. 8; “Ego Uglessa Gallessallich
mercator in Narento confiteor quod super me et super omnia bona mea obligo me dare et soluere
ser Sthefano de Lucaris ducatos auri centum nonaginta duos cum dimidio usque ad unum mensem
proxime futuros. Et de presenti viagio. Et si ultra etc. Renuntiando etc. Ser Michael de Babalio
judex et Helyas de Trippe testis” (04.11. 1393.), Isto, 47v; Ђуро Тошић, “Брштаник у средњем
вијеку“, Годишњак, br. 21-27, Друштво историчара Босне и Херцеговине, Сарајево, 1976, 4647; Исти, Трг Дријева у средњем вијеку, Веселин Маслеша, Сарајево, 1987, 104.
22
“Testamentum de Ostoya Milçeuich. MCCCCLXXXXII, indictione XV, die XIII mensis maii ...
quia Ostoya Milceuich olim habitator Berstanichi in nostra presentia fecit ultimum testamentum sic
dictos: In Christi nomine amen. Anno domini millessimo trecentessimo nonanta dui, die venti quatro
del mese d’april nel merchato de Berstanich. Io Ostoya Milçeuich faço lo mio ultimo testamento cum
la mia sanita e cum bona mente ... ancora lasso a madre mia Stancha cum so fio Radoslau perperi
cento, ancora lasso a Velcha mia mulglier perperi IICL, ancora lasso a la mia fiola Marussa e al mio fiol
Iuan a traumbi duy per meço perperi IIIIC” (13.05. 1392.), DAD, Test. Not., sv. VIII, f. 21.
23
Ђ. Тошић, “Брштаник у средњем вијеку“, напомена 72 на страни 47.
• 245 •
esad kurtović
djecom. Sve nam to ukazuje da nije bilo nikakvih nedopuštenih ili diskutabilnih
ponašanja od strane udovice Velke, majke dvoje djece, ili njenog novog supruga
Uglješe, jer su epitropi za ovaj novac u suprotnom slučaju mogli da angažiraju i druge osobe. To je prethistorija ugovora kojim Uglješa ugovara za novac odgoj dvoje
djece, kojima sada znamo i imena (Ivan i Maruša), djece svoje supruge Velke, ranije
supruge Ostoje Milčevića (Milečevića), koji su mu pastorci i kojima je on očuh pa
ta početna ugovorna jednostavnost u ovom širem kontekstu daje sasvim drugačiju,
praktičnu, moguću svakodnevnu životnu pozadinu.
Bilježimo jedan slučaj hranjenja i brige za malo starije dijete, kada se ne radi o
dojenju. Aprila 1437. godine ljekar Jakob iz Mesane (Sicilija) dao je svoga šestogodišnjeg sina Cvjetku Brajkoviću iz Majkova (Slansko primorje), čovjeku dubrovačke
vlastele braće Laurencija i Jakoba Sorkočevića, za početak, na jednomjesečno hranjenje i brigu (puerulum pascere et nutrire in domo suam et eum humaniter pertractare). Dogovorena cijena bila je jedan kopel žita i 10 dubrovačkih dinara. Odmah je
dat kopel žita, za 15 dana obećana je siplata pet groša a ostatak na kraju mjeseca.24
Adopcija – posinjavanje malodobne djece
Po strani od navedene problematike su slučajevi posinjavanja, adopcije, ugovorene
sporazumom između bioloških roditelja i usvojitelja. Sa jedne strane u takvim situacijama biološki roditelji su motivirani raznim polazištima, a najčešće ekonomskog
karaktera. Na drugoj strani usvajatelji, najčešće oni koji ne mogu imati djecu, spremni
su da za njih daju izvjesne kompenzacije biološkim roditeljima. Iako je to očita pozadina adopcije to se u dokumentima jasno i ne vidi. Navodimo jedan primjer koji je interesantan za razmišljanje jer podrazumijeva odgoj usvojene djece vrlo malog uzrasta.
Novembra 1454. godine Bjelosava iz Trebinja dala je svoga dvogodišnjeg sina Tomu
na usvajanje Ivanu de Bononia, stanovniku Svetog Severa koji nije mogao imati nasljeđa (ipse Johannes ut asseruit caret liberis ex se genitorum). Ivan se obavezao da će se
brinuti o Tomi kao vlastitom sinu, odgajajući i usmjeravajući ga potrebnim vještinama
i dostojnim običajima kako to čini otac prema svome sinu (ad bonas artes et bonos ac
laudabiles mores prout tenetur pater filio). Majka Bjelosava morala se obavezati da više
24
“Dominus Jacobus de Messana miles et medicus locauit et ad nutriendum dedit unum eius puerulum etatis annorum sex vel circa quem amore Dei et intuitu pietatis accepit super se Cuietcho
Braychouich in Maliquoe homini ser Laurentii et Jacobi de Sorgo pro uno mense proxime futuros
et tantum plus quantum voluerint ambe partes. Promittens idem Cuietchus dictum puerulum pascere et nutrire in domo suam et eum humaniter pertractare. Et econurso dictus dominus Jacobus
promisit dare et soluere dicti Cuietcho pro salario et nutrimento dicti pueruli unum copellum
frumenti et grossos X, videlicet, frumentum nunc et grossos quinque hinc ad XV dies proxime
futuros et alios grossos V in fine mensis. Et ex nunc confessus fuit dictus Cuietchus habuisse et
recepisse a dicto domino Jacobo copellum unum frumenti. Renuntiando” (13.04. 1437.), DAD,
Div. Canc., sv. L, f. 188.
• 246 •
nikad ni u kakvom slučaju ne može tražiti Tomu od Ivana nego da ga mora smatrati
Ivanovim sinom.25 Pozadina ovog slučaja nije jasno izražena a ona može biti svakovrsna, naročito s obzirom na uzrast djeteta. Očito je da se radi o prodaji djeteta i da su se
takve situacije dešavale. Sigurno je da je Ivan tražio dijete odgovarajućeg uzrasta i da je
uspio da ga pronađe zahvaljujući finansijskim sredstvima.
***
Česte su situacije da su služavke bile i naložnice svojih gospodara, te da je iz
takvih odnosa stvarano potomstvo koje je zahtijevalo trajnu brigu. Jedan primjer
pokazuje kako se pokušavalo riješiti pitanje potomstva između gospodara i služavke. Septembra 1407. godine knez i sudije u Dubrovniku su raspravljali i donijeli
presudu u slučaju između gospodara, oca Nalješka vrtlara i njegove bivše sluškinje
Bogoslave, majke, te njihovog četvorogodišnjeg sina. Nalješko je tražio sina za sebe,
a Bogoslava je zauzvrat tražila da joj se plati četvorogodišnja briga nad djetetom.
Knez i sudije su presudile da ukoliko Nalješko želi sina da mora Bogoslavi platiti 36
perpera, te nadalje svake godine po deset perpera.26
Na financijskoj osnovi zasniva se i rješavanje jednog kasnijeg slučaja. Maja 1431.
godine Stanislava, koja je bila služavka Juliana Marka iz Prata, a trenutno supruga
Vukmira Radosalića, uz saglasnost svoga supruga (de consensu, voluntate et licentia
ipsius viri sui), daje izjavu da je u potpunosti isplaćena za poslove služenja kod gospodara Juliana, te za odgoj i dojenje Ivana, njenog i Julianovog sina (concepti cum ea
Stanissaua). Stanislava se obavezala da neće više ništa tražiti od Juliana i njegovih
nasljednika po pitanju služenja, kao i odgoja i dojenja njihovog dijeteta Ivana (dicti
“ Bielossaua de Tribigne non vi nec victu sed ut asseruit ex certa scientia et spontanea voluntate
dedit, cessit et donauit Tomam filium ipsius Bielossaue annorum duorum vel circa in filium adoptium Johanni de Bononia habitatori terre Sancti Seueri, presenti et acceptanti ipsum Tomam in
filium et pro filio adoptiuo. Cum sit quod ipse Johannes ut asseruit caret liberis ex se genitorum
promittens ipse Johannes ipsum Tomam tenere, habere, reputare et tractare pro filio ac ipsum Tomam si vixerit et pro ipso Toma non desit instruere et dirigere ac instrui et diuigi facere ad bonas
artes et bonos ac laudabiles mores prout tenetur pater filio. Et ipsa Bielossaua promittens quod
nula unquam causa dictum Tomam accipiet ab ipso Johanne sed ipsum Tomam ipsi Johanni dimittet tanquam filium proprium ipsius Johannis. Renuntiando. Hec autem carta etc. Judex et testis
ut supra” (06.11. 1454.), DAD, Div. Not., sv. XXXIX, f. 137v.
26
“Cum coram domino Matheo de Gradi Rectore Ragusii et judicibus curie ser Symeoni de Bona, ser
Junii Tripe de Georgio et ser Marino de Resti conparuerit Nalischus ortolanus petens a Bogoslaua
olim eius famula unum puerum etatis annorum quatuor quem dicta Bogoslaua confessa fuit
habuisse cum dicto Nalischo. Que Bogoslaua respondit soluas michi expenssas quatuor annorum
et ego dabo puerum. Unde dictus Rector cum dictis judicibus per sententiam judicauit quod dictus
Nalischus si vult filium teneatur dare dicte Bogoslaue eius matri perperos treginta sex et ab hodie
in antea si voluerit dictum filium teneatur dare perperos decem singulo anno et ad rationem anni.
Et hoc inteligatum ultra dictos perperos treginta sex superius expresse” (23.09. 1407.), DAD, Div.
Canc., sv. XXXVI, f. 228.
25
• 247 •
esad kurtović
Johannis filii ipsius Juliani et dicte Stanissaue).27 Stanislava i njen suprug Vukmir su
odlučili da u dalji život idu drugim putem, neovisno od ranijeg Stanislavinog odnosa sa gospodarom Julianom i djetetom rođenim u takvim okolnostima. Mada visina
sume za koju je Stanislava pristala ustupiti svoje dijete nije navedena, svakako je to
iznos koji je dobro došao za brak Vukmira i Stanislave.
Tužbe i sporovi
Kao i sve druge poslovne aktivnosti u odnosima na dubrovačkom području i naročito u odnosima sa susjedima i dojenje je ponekad bilo predmetom tužbi. Iz tužbi
saznajemo da ugovori ponekad nisu poštovani. Početkom februara 1402. godine
dubrovački vlastelin Damjan Marina Gundulić podigao je tužbu protiv Pribislava
Pribilovića iz Šćenice (u Popovu) zbog nepoštivanja ugovora o dojenju njegovog
sina. Iako se Pribisav obavezao da će Damjanov sin biti kvalitetno dojen, zdravo
hranjen i primjerno odgajan (de bono lacte et sano faceret nutriri victum eius filium
et bene tractare eum), Damjan je saznao da je Pribislavljeva supruga trudna već šest
mjeseci, da njeno mlijeko time ‘nije kvalitetno’ za dojenje njegovog sina (quod illud
lac iam corruptum etiam ita corrupit ipsum puerum filium dicti ser Damiani), te da
je njegovo dijete time oslabljeno gotovo do smrti (ipse puer quasi ad mortem infirmatus est).28 U drugom poznatom slučaju, marta 1446. godine Božidar Božitković
podigao je tužbu protiv Milorada Žikrića (Xicrich) iz Ljubomira i njegove supruge
Gojke a zbog toga što je Gojka ‘ubila njegovog sina’ (dicta Goicha mactauit dictum
“ Stanissaua que fuit famula et seruicialis Juliani Marci de Prato et nunc uxor Vuchmir Radosalich,
de consensu, voluntate et licentia ipsius viri sui, sponte, libere et ex certa scientia fuit contenta,
confessa et manifesta se habuisse et recepisse a dicto Juliano de Prato integram et completam
solutionem pro omni mercede et labore quam egit toto tempore quo stetit et seruiunt et famulata
est cum dicto Juliano, necnon baiulata est et pro omni nutrimento filii sui Johannis concepti
cum ea Stanissaua usque in diem presentem. Et ideo ipsa Stanissaua fecit finem, remissionem et
quietationem dicto Juliano de non petendo sibi quoquam ullo tempore occaxione lactationis et
nutrimenti dicti Johannis filii ipsius Juliani et dicte Stanissaue. Absoluens, liberans et eximens
eundem Julianum suosque heredes et bona a predictis seruiciic, lactatione et nutrimento dicti
eorum filii per omnem modum liberatorium. Renuntiando” (08.05. 1431.), DAD, Div. Not., sv.
XVII, f. 36.
28
“Ser Damianus Marini de Gondola coram domino Rectore ser Vita de Restis fecit lamentum supra
Pribisauum Pribilouigh de Stieniça, dicens quod cum ipse ser Damianus dedisset dicto Pribisauo
unum eius filium ad nutriendum et ipse Pribisauus promisisset ipsi ser Damiano quod de bono
lacte et sano faceret nutriri вictum eius filium et bene tractare eum, in fine ipse ser Damianus
reperit quod uxor ipsius Pribisaui erat grauida iam ex sex mensibus. Quo effectum est, quod illud
lac iam corruptum etiam ita corrupit ipsum puerum filium dicti ser Damiani. Quod ipse puer quasi
ad mortem infirmatus est. [Testes:] Mladinus Cuietcouigh tabernarius, Ziuicus rullus riuerius
comunis, Vela uxor Nicolai ortolai, Marussa uxor de Radoe de Ombla, homo ser Marini Micaelis
de Bona, Radoe etiam predictus” (01.02. 1442.), DAD, Lamenta de foris, sv. XV, f. 95.
27
• 248 •
puerum) kojeg je on dao na dojenje uz cijenu od tri perpera dubrovačkih dinara.29
Specifična situacija zabilježena je oktobra 1423. godine. Na traženje Radika Radosalića i njegove žene Ljubisave novčanog iznosa od 36 perpera za odgajanje jedne
kćerke od Vitosave, žene ribara Matka, ista Vitosava se pravdala da kao žena ne može
po dubrovačkim običajima to platiti. Knez i sudije su presudile da Vitosava plati pet
perpera koliko se žena može po dubrovačkim običajima obavezati da plati. Dalje je
naloženo da Vitosava može platiti 14 perpera a ostatak svake godine po tri perpera,
međutim, sve dok god ne isplati sav dug ne može dobiti svoje dijete nazad.30
Dojilje
Dojilje, hraniteljice malodobne djece svojom djelatnošću predstavljaju općedruštveno prihvatljivo rješenje za prevazilaženje problema nedostatka mlijeka za
dojenje djece ili nemogućnost dojenja. U realnim okvirima brige za potomstvo to je
spasonosno rješenje i ono u svakom vremenu ima odliku cijenjenog i poštenog posla. Ta dimenzija odražava se u pravnim aktima, ugovorima u kojima se precizira kao
“ Bosidar Bositchouich coram domino Rectore domino Aluixio de Goze fecit lamentum supra
Millorath Xicrich de Glubomira et Goicham uxorem dicti Millorath, dicens quod dederat sibi
unum filium ipsius Bosidar ad lactandum, dicens quod et decepit ipsum in tribus yperperis et in
pannis dicti pueri unde etc. [Testes:] Radouanus Miochouich, Stiepanus Ostoich” (06.03. 1446.),
DAD, Lam. de for., sv. XX, f. 72.
30
“Per nobilemm et sapientem virum dominum consulem ser Nicola P. de Poza et juratis judices sue
curie dominum Pasqualem de Resti, ser Natalem de Proculo, ser Theodorum de Prodanello, ser
Andream Bla. de Menze et ser Junium de Bona, audita petitione Radichi Radossaglich et eius uxor
Glubissaue petentium a Vitossaua uxor Matchi piscatoris yperperos triginta sex pro nutrimento
unius sue filie quam ipsa Vitossaua eis dedit ad nutriendum, et responsione ipsius Vitossaue, confitentis se dedisse dictam suam filiam illis ad nutriendum, scilicet, se non habere unde soluat et
quod ipsa est mulier et non potint obligari secundum ordinem Ragusii, et visus omnibus et etc.
sententium fuit quod dicta Vitossaua soluat statim dictis actoribus yperperos quinque grossorum
in quibus mulier obligari potint secundum ordinem Ragusii et pro resto usque quo satisffiat eis
teneatur apud se puella, verum si ipsa Vitossaua dederit eis nunc yperperos quatuordecim et pro
resto soluere sibi ad yperperos tres in anno usque ad integram solutionem dicti resti tunc predicti
actores sibi reddant dictam puellam” (28.10. 1423.), DAD, Div. Canc., sv. XLII, f. 199.
29
• 249 •
esad kurtović
zanimanje poput svih drugih zanimanja sa pratećim elementima zaštite ugovorenih
strana.
Hraniteljica i odgajateljica je ostajala u dobrom sjećanju. Jedan primjer o tome
govori iz kruga porodice čuvenog Hanuša (Hansa) Sasinovića. Jeluša, supruga i
udovica Hanuša Sasinovića marta 1411. godine darovala je hraniteljici Radoslavi,
supruzi Bogdana Spintre iz Stona, svoj komad zemlje na području Stona, sa kojim
je dalje Radoslava mogla samostalno da raspolaže.31 Ovaj izraz zahvalnosti primjer
je značaja, mjesta i uloge kojeg su dojilje ostavljale na pojedine porodice kojima su u
ključnim trenucima održavale potomstvo.
Umjesto zaključka
Specifični okviri razmatrane građe i količina prikupljenih podataka nam ne daju
odgovore na sva pitanja koja imamo. Ugovori o najmljenom dojenju, ishrani i odgoju djece na dubrovačkom području i neposrednom zaleđu pokazuju raznovrsnost
životne svakodnevnice u razvijenom srednjem vijeku. Zajedno sa pratećim tužbama
zbog neispunjavanja ugovora ovi ugovori ukazuju na uhodanost, uobičajenu praksu i
učestalost ovih aktivnosti. U prvoj polovini XV stoljeća godišnje dojenje imalo je cijenu između 9 i 15 perpera dubrovačkih dinara (tj. 3-5 zlatnih dukata), a uobičajeno
31
“Ego Jellussa relicta Canussii Sassinouich dando et concendo Radoslaue uxori Bogdani Spintra de
Stagno et nutrici mee unam meam zuntam positam in Stagno in vino incipiendo a domnicula in qua
olim stetit dicta Radoslaua. Et sic in sursun versus montem usque ad apicem montis totam teram
ipsam imperpetuam nichil soluendo michi nec successoribus meis, scilicet, ipsa zunta sit libera et
absoluit dicte Radoslaue et suorum heredum et sucessorum et possit de ipsa in vita et in morte facere
omnem suam voluntatem tanquam de re sua propria sine contradicione alicuis persone. Et pro se
habeat omnem fructum, utilitatem et comodum percipiendorum ex ipsa zunta. Ser Johanes de Volcio
judex et Laurentius de Risa testis” (19.03. 1411.), Div. Canc., sv. XXXVIII, f. 179.
• 250 •
je to dojenje trajalo jednu ili dvije godine. Poticaji za davanje djece na dojenje mogu
biti različiti. Uobičajeno bi bilo da je u pitanju nedostatak mlijeka, i pretpostavljamo da je to glavnim razlogom za najmljeno dojenje. Oduvijek je dojenje djeteta bilo
i u sferi afiniteta majke, naročito u bogatijim slojevima društva, pa pretpostavljamo
da ni to nije bilo strano plemkinjama i bogatijim građankama u Dubrovniku. No,
za krajnost se u našim primjerima potrudio ljekar Ivan iz Pavije koji je očito bio u
situaciji da sam odlučuje o sudbini jednog djeteta te se odlučio da finansira njegov
odgoj putem najmljenog dojenja. Primjeri isplata iz ugovora pokazuju da se ova za
brojno potomstvo hvalevrijedna majčinska aktivnost, a ujedno i adekvatna poslovna
transakcija za porodicu dojilje, uspješno realizirala i predstavljala značajan djelić u
lepezi šarolikih odnosa Dubrovnika i zaleđa. Isto tako, kroz date tužbe zbog neispunjavanja ugovora o dojenju vidimo da je bilo i drastičnog zapostavljanja ispunjavanja
obaveza iz ovih poslovnih transakcija.
• 251 •
esad kurtović
Esad Kurtović
Breastfeeding for Hire and the upbringing of Under-age Children in
Dubrovnik and its Hinterland in the Late Middle Ages
Summary
Contracts about breastfeeding for hire, nursing and upbringing of under-age
children in the area of Dubrovnik and its hinterland, show the variety of everyday
life in the late Middle Ages. Giving children to wet nurses for breastfeeding was
principally caused by lack of milk, but it was also a custom practised by the richer
social layers in Dubrovnik. Breastfeeding contracts are often only an arid reflection
of the business like nature of the practice. However, they still illustrate various life
stories on the basis of which, through the dimension of a happy or sad context, the
Middle Ages do not differ much from the contemporary times.
• 252 •
342.72/.73-055.2 (497.6)”04/14”
dževad drino – benjamina londrc
Posebnost pravnog položaja žene u bosanskom srednjovjekovlju
•
Abstrakt: U svjetlu pravnih normi evropskog srednjovjekovlja žena je nesumnjivo “građanin drugog reda”, što predstavlja odsjaj običaja i propisa antike, mada je u Rimu položaj
žena bio još i bolji u odnosu na, primjerice, Grčku. Žena nema politička prava niti aktivno i
pasivno pravo glasa, nije mogla biti svećenik, poslovna sposobnost je dugo ograničena, dobiva imovinska prava jedino onda ako je ispunila ulogu supruge i majke. Iz pravnih vrela bosanskog srednjovjekovlja pomaljaju se neke naznake drugačijeg odnosa žene u bosanskom
srednjovjekovlju, drugačijeg u odnosu i na položaj žene u susjednim feudalnim državama,
ali i na evropsko srednjovjekovlje u cjelini. Ove posebnosti se javljaju prvenstveno u oblasti
bračnih i nasljednih odnosa, ali i širih imovinskih prava i ukazuju na drugačiju utemeljenost
cjelokupnih društvenih odnosa.
Ključne riječi: bosansko pravo, pravni položaj žene, srednjovjekovno pravo, rimsko pravo
Abstract: In the light of legal norms of the European Middle Ages, the woman was
undoubtedly a second-grade citizen, which is a reflection of the customs and rights from
ancient times, even though the position of women in Rome was far better when compared,
for instance, to Greece. A woman does not have political rights, nor the active or passive
right of vote. She could not be a priest, her business activities were restricted for a long time,
and she received her proprietary rights only if she fulfilled the role of a wife and mother.
From the legal sources of medieval Bosnia there are traces of a different approach to women
compared to the neighbouring feudal lands and Europe in general. These particularities
appear primarily in the domain of marital and inheritance relations, but also in the broader
proprietary rights thus indicating a different basis of the complete social relations.
Key words: Bosnian law, legal position of women, medieval law, Roman law
Prva pominjanja žene u najstarijim spisima Starog istoka, Mesopotamije odnose
se na Evu – kršćansku pramajku, islamsku Havu, odnosno hurijsko-hetitsko božanstvo života i smrti – Hebat. I prvi mitovi govore o boginji Inanni koja je odlučila da
se dokopa božanskih zakona: Ukrcava se u nebesku lađu i kreće za Eridu, prijestonicu boga En-Ki, u želji da prevarom otme zakone i dopremi ih u svoju prijestonicu
• 253 •
grad Uruk, biblijski Ereh, i učini ga najbogatijim i najslavnijim gradom. On u pijanstvu daje božanske zakone, zvane me, naziv sličan egipatskom pojmu pravde maat,
kod Akađana mumm.1 U svjetlu pravnih normi rimskog prava poznati pravnik Papinijan zaključuje: “Po mnogim odredbama našeg prava gori je položaj žene od muškarca” (D.1.1.9.), dok Ulpijan smatra da muški pol ima više dostojanstva (D.1.9.1.),
što je osnovica stava Tome Akvinskog da je žena nešto manjkavo i nesavršeno.2 Po
starom rimskom pravu nije mogla sačiniti testament. Zakon iz 133. godine stare
ere dodjeljuje svakoj porodici po 250 jugera zemlje na svakog odraslog sina. Nasljedno pravo ženske djece je nedovoljno jasno, ali praksa ukazuje da se iscrpljivalo
mirazom, dok je supruga među posljednjima pozivana na nasljeđe, ženska djeca su
mogla biti isključena iz nasljeđa općom formulom (sve do Justinijana), dok su muški
potomci morali biti poimenično navedeni. Poslovna sposobnost žene je dugo ograničena – dok je neudata potčinjena je starješini porodice, udajom dolazi pod vlast
(manus) muža, presumcio Muciana (prema pravniku Kvintu Muciju Scevoli) kao
pravna pretpostavka navodi da sva njena imovina, osim miraza, vodi porijeklo od
muževljevih poklona i da, u slučaju razvoda – naravski pripadaju njemu.3
U kasnijem srednjovjekovlju, u tom vojničkom i muškom društvu, žena je apsolutno niže biće, u prvobitnom grijehu ona je inkarnacija zla, pravni akti 12. i 13.
stoljeća ukazuju na pogoršanje njenog položaja, bar što se tiče upravljanja dobrima.
Tadašnja podjela na javno i privatno u sferi društvenog života bila je znatno drugačija nego danas – bračni i porodični odnosi su se nalazili pod stalnom društvenom
brigom, pa tako moral i način ponašanja pojedinca nisu smatrani nikakvim ličnim
pravima.
***
Pravni položaj žene bosanskog srednjovjekovlja u mnogome odudara od srednjovjekovnog obrasca, i sam brak na bosanski način – dok bude dobra i vjerna (si eris
mihi bona), po Dubiji bosanskih franjevaca iz 1373. godine, ne predstavlja brak u
crkvenom smislu. Prema Ćirkoviću upravo u sferi braka i porodice dolaze do izražaja običajno pravo i narodna shvatanja.4 Crkvena ženidba je obavezna u pravoslavnoj
Marko Višić, Književnost drevnog Istoka, Unireks, Podgorica 2008, p.57.
Justinijan, Digesta, Prva knjiga, (prev: Antun Malenica), drugo izdanje, Beograd 2003, 17.
3
Šire o nasljednom pravu staroga Rima vidi u: Marijan Horvat, Rimsko pravo, Zagreb, 1974, 179;
Mila Jovanović, Avgustovo bračno zakonodavstvo, Pravni fakultet u Beogradu, 1994, 22-54; Antun
Malenica, Rimsko pravo, Novi Sad, 1999, 315-373; Lujo Margetić, Rimsko pravo-izabrane studije,
Rijeka, 1999, 43-67; Miroslav Milošević, Rimsko pravo, Beograd, 2005, 190-212; Obrad Stanojević,
Rimsko pravo, Sarajevo, 2000, 286-295; Za nasljedno pravo u anglosaksonskom sistemu precedenta
konsultuj udžbenik autora Sir Henry S. Theobalda, Law of Wilis, Wadham College, Oxford, 1927.
4
СимаЋирковић, Историја средњовековне босанске државе, Српска књижевна задруга, Београд,
1964, 241.
1
2
• 254 •
posebnost pravnog položaja žene u bosanskom srednjovjekovlju
crkvi od 893. godine naredbom cara, osim za niže staleže, ali od 10. stoljeća za sve,
čak i za robove; a u katoličkoj crkvi od 11-12. stoljeća proglašenje braka sakramentom dovelo je do načela nerazrješivosti bračne zajednice-protivno postavkama rimskog prava.5 Budući da su brak i bračni odnosi izvan sfere interesa Crkve Bosanske,
nalazili su se isključivo u zoni običajnog prava, očito je da nema odlučnog uticaja
kanonskog prava, pa niti bračne smetnje razlike u vjeroispovjesti – cultus disparitas.
Bosansko pravo, kao i cjelokupno slavensko pravo nije znalo za negaciju poslovne
sposobnosti ženskih osoba kao ni za obavezno starateljstvo nad njima, što je vrijedilo u rimskom, a kasnije i germanskom pravu.6 Pokojni akademik Lujo Margetić
analizirao je “brak na bosanski način” u svjetlu izvora: pisma pape Grgura iz 1235.
godine poznate Crkvene dvojbe – Dubia ecclesiastica bosanskih franjevaca iz 1372.
godine i pisma pape Eugena IV bosanskom kralju Tomašu iz 1445. godine. Njegovi
zaključci su originalni – prema njegovoj analizi nakon nestanka rimske (i ostrogotske) vlasti nad Bosnom pa sve do 12. stoljeća, niti jedna susjedna vlast nije se uspjela
nametnuti u Bosni, pa tako da su se ovdje zadržala rimskopravna načela o raskidivosti braka. Pri tom upozorava da je čak i Justinijan u svojoj velikoj Noveli XXII iz
535. godine izričito naglasio da je brak razrješiv i dao obrazloženje da se svaka, pa i
bračna obaveza, može raskinuti – ligatum omne dissolube.7
U Bizantu Ekloga cara Lava III Isaurijskog iz 726. godine prihvata gledište crkve
da je grešan svaki spolni odnos izvan bračne veze, koja se sklapa isključivo u crkvenom obredu.8 Srpsko srednjovjekovno pravo prihvaća ovaj vid. Zakonopravilo (Nomokanon) Sv. Save, slavenska verzija bizantskog pravnog zbornika Prohiron (objavljen između 870. i 879. godine), kao i Sintagma Matije Vlastara, pravni zbornik iz
kasnije 1335. godine, obimno regulišu brojnim odredbama moral, brak i porodicu
gdje pravila o obaveznom sklapanju crkvenog braka potiskuju i isključuju običajno
pravo.9 U Sintagmi se ponavlja Modestinova definicija braka koja je ušla u bizantski
zbornik Epanagoga, XV, 1, dok Dušanov zakonik u članu devet propisuje izričitu
zabranu braka s katolikom. Katolicizam je također smatrao razliku u religiji smetnjom za sklapanje braka pa jedino bosansko srednjovjekovno pravo predstavlja izuzetak u cijeloj regiji što pouzdano ukazuje na sasvim drugačiji društveni kontekst.10
onsultuj djela: Nikodim Milaš, Crkveno pravo, Beograd, 1926; August Francen, Pregled povijesti
K
crkve, Zagreb, 2009.
6
Teodor Taranovski, Uvod u istoriju slavenskih prava, (drugo prerađeno i dopunjeno izdanje), Beograd, 1993, 32.
7
Lujo Margetić, “Brak na bosanski način (si sibi placuit)”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br.
55/3-4, Zagreb, 2005, 717-731.
8
Lujo Margetić, “Ekloga iz 726. godine i njena važnost za našu pravnu povijest”, Zbornik Pravnog
fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. I/1980, Rijeka, 1980, 205-215.
9
Srđan Šarkić, Srpsko srednjovekovno pravo, Matica Srpska, Novi Sad, 1996.
10
Konsultuj radove iz Zbornik u čast 600-te godišnjice zakonika cara Dušana, Beograd, 1951.
5
• 255 •
Ukupno uzevši, prema pravnoj historičarki Biljani Marković, položaj žene u patrijarhalnom društvu srednjovjekovne Srbije nije bio toliko značajan – ona je socijalno
i pravno vezana za sudbinu muškarca i nije imala pravo samostalnog odlučivanja.11
Srpsko nasljedno pravo nam, nažalost, ne govori izričito da li je naslijeđe nekretnina
bilo ograničeno isključivo na muško potomstvo, ali praksa široke zadružne porodice
apsolutno ukazuje na to.
Na drugoj strani, pravo ranohrvatske feudalne države u svojim najstarijim izvorima (npr. oporuka zadarskog priora Andrije iz 918. godine) ukazuje da je žena samo
plodouživatelj, ali ne i nasljednik.12 Ovdje vidimo potvrdu riječi Le Goffa da postoji
“strana mača i strana preslice”,13 jer je upravo u najstarijem pravu ranohrvatske države vidljivo da je žena samo plodouživatelj, ali ne i nasljednik.14 O odnosu prema
ženi najbolje govore odredbe dubrovačkog statuta (ali i kotorskog) koje regulišu
krivično djelo ubistva trovanjem. Iz inkriminacije djela je vidljivo da je zakonodavac mislio da izvršitelj može biti isključivo žena!15 U hrvatskom srednjovjekovnom
pravu nailazimo na ustanovu preferiranja djece.16 Osnovne odredbe o preferiranju
jednog sina postoje i u langobardskom pravu – Liber papiensis, Liutprandovo poglavlje (edikt) 113 što ga je donio 729. godine, dok kralj Abistulf proširuje 755. godine preferiranje jedne kćerke na štetu drugih kćerki, ako ostavitelj nije imao muške
djece. Prelazak kućne imovine se vrši s oca na sina (ne i kćer); zbornik ugarskog
običajnog prava Tripartit reguliše kućnu zajednicu oca i sinova, dok Poljički statut
(glava 49. b) utvrđuje moguću diobu imovine oca i sinova.17 Statuti istočnojadranskih gradova donose različite odredbe, ali kćerkino pravo na nasljeđe se uglavnom
iscrpljuje ustanovom miraza: Krčki statut (II, 77) precizira da miraz može iznositi
иљана Марковић, “Насљедно право у Душановом законику и законику цара Јустинијана”,
Б
у: Законик цара Стефана Душана, (ур: Сима Ћирковић-Коста Чавошки), Зборник радова
са научног скупа одржаног 3. октобра 2000. Године поводом 650. Година од проглашења,
САНУ, Beograd, 2005.
12
Lujo Margetić, “Naše najstarije oporuke i rimsko pravo”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u
Zagrebu, br. XXXI/1981, Zagreb, 1981, 109-1114.
13
Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija zapadne Evrope, (prev: Dobrila Stošić), Izdavački
zavod Jugoslavija, Beograd, 1974, 334.
14
Lujo Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, Narodne novine, Zagreb,
1996, 27.
15
Nevenka Bogojević-Gluščević, Iz pravnog života srednjovjekovnih primorskih gradova, Podgorica,
2002.
16
U klasičnom rimskom pravu preferiranje djece je postojalo samo u posebnom slučaju udovice s
djecom iz prvog braka, na Zapadu je car Majoran (457-461.) svojom Novelom VI iz 458. godine
zabranio udovicama preferiranje jednog djeteta, na Istoku je stotinu godina kasnije car Justinijan
svojm Novelom II, C. 1. iz 538. godine potvrdio isto. Preferiranje djece postoji u vizigotskom
pravu-Lex Visigothorum, IV, 51, ali i u franačkom-Lex Ripuaria, 59, 9.
17
Poljički statut, (ur: Miroslav Pera), Split, 1988.
11
• 256 •
najviše onoliko koliko iznosi djetetov dio. Mletačko pravo,18 razrađujući odredbe o
mirazu, precizira; otac daje kćerki miraz i time je isplaćuje od nasljedstva, ako su nasljednice samo kćerke, ona koja je udata dijeli s neudatom uz obračun miraza. U vezi
ženine poslovne sposobnosti za vrijeme braka, dalmatinski pravni sistem apsolutno
se odavaja od rimsko-bizantskog prava, žena je pod muževom vlašću. Zanimljivo
je poređenje s langobardskim pravom: Rotarov edikt (204.) utvrđuje da žena nije
mogla sklapati pravne poslove bez saglasnosti svoga “zaštitnika” – mundoalda (adiutora). Dubrovački statut utvrđuje da je neudata žena, nakon očeve i majčine smrti,
pod vlašću svoje braće (IV, 26), dok udovica koja “čuva krevet” i neporočno živi bez
preudaje, ima pravo upravljanja imovinom. Osnovno načelo dalmatinskog statutarnog nasljednog prava jeste da imovina treba pripasti muškoj djeci – Dubrovački
statut utvrđuje u knjizi V,6, Kotorski glava 139, Trogirski-ref. II, 22. – po pravnom
povjesničaru Antunu Cvitaniću radi se o reliktu nekadašnjeg slavenskog zadružnog
prava koje se ispoljava u težnji da nekretnine ostanu kolektivu (rodu), čiji je predstavnik umro.19
U drugom dijelu hrvatskog srednjovjekovnog prava, postoji porodičnopravna
ustanova ugarskog i slavonskog prava, tzv. djevojačka četvrtina (quarta puellaris),
koja svoju osnovu ima u odredbama Zlatne bule Andrije II iz 1222. godine: ako
ostavitelj nema muškog potomka zemljište (nekretnina) se kao ošastno vraća kralju,
a ostalim se kćerkama priznaje pravo samo na djevojačku četvrtinu.20
Zaključak
Sumirajući naprijed rečeno, pravni položaj žene u bosanskom srednjovjekovlju
jasno odudara od uobičajenih stereotipa ali i pravnih standarda susjedstva. Sagledavajući samo elemente nasljednog prava vidljiv je drugačiji položaj žene koja npr.
ima pravo tzv. nužnog dijela (njem. noterbecht), dok se u Dubrovniku primjerice
isti uvodi tek u 17. stoljeću.21 Uostalom, bosanska žena jeste i bosanska kraljica, i
kraljica-majka, i banica, i plemkinja, i “gospoja”, i bogati depozitar – cjelokupan
“društveni habitus” se pojavljuje u obliku skupa načela i običaja prema kojima pripadnici bosanskog srednjovjekovnog društva ravnaju svoje postupke u odnosu ka
ženi. U srednjovjekovnom bosanskom pravu takav odnos se očito podrazumijeva,
ostaje neizgovoren i nezapisan uživajući status društvenog aksioma, pa se nikada
formalnopravno i ne iskazuje kroz normu niti zakon, što postaje očiti bosanski specifikum i razlika u odnosu na pravni život susjeda. Nalazimo ga kroz rijetke primjere
Mletački, tzv.Tiepolov statut iz 1242. godine.
Antun Cvitanić, Iz dalmatinske pravne povijesti, Književni krug, Split, 2004.
20
Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, 303.
21
Vojislav Spaić, “Nasljedno pravo u srednjovjekovnoj Bosni”, Godišnjak Pravnog fakulteta Sarajevo,
br. I/1953, Sarajevo, 1953, 107.
18
19
• 257 •
sačuvanih testamenata, notarskih ugovora i obveznica pri čemu se treba oteti zamkama inherentnih pokušaja da se temeljem modernih pravno-povijesnih shvaćanja analiziraju i raščlanjuju elementi bosanskog srednjovjekovnog prava koji su
očito običajnopravnog porijekla i ukazuju na sasvim drugačiju društvenu strukturu
i vrijednosti. U jednoj povelji vojvode Sandalja Hranića od 24. juna 1419, definira
se pojam baštinskog nasljednika kao “natražje naše”,22 dok kralj Tomaš u darovnici
logotetu Stjepanu od 14. oktobra 1458. godine dariva imanja “...da ih ima u baštinu
i njegova djeca i muška i ženska”,23 što čini pravni odraz jasne posebnosti žene bosanskog srednjovjekovlja.
iro Truhelka, “Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u srednjem vijeku”, u: Povijest Bosne i
Ć
Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo,
1998, 596.
23
Isto, 596.
22
• 258 •
Dževad Drino - Benjamina Londrc
The Particularity of the Legal Position of Women in Medieval Bosnia
Summary
The legal position of a woman in Bosnian Middle Ages clearly differs from the
usual stereotypes but also legal standards of the neighbourhood; considering only
the elements of the succession law we can discern a different position of a woman
who, for instance, has the right of the so called necessary part (German: noterbecht),
while the same right was introduced in Dubrovnik only in the 17th century. The Bosnian woman is also the Bosnian Queen, and queen mother and a noble woman and
a dame, and the rich depositor – the complete “social habitus” appears in the form
of a set of principles and customs according to which the members of the Bosnian
medieval society acted towards a woman. In medieval Bosnian law, such a relation
is obviously implied, remains unspoken and unrecorded enjoying the status of the
social axiom and is never formally and legally expressed in a norm or regulation
which becomes an obvious Bosnian specificum and a difference to the legal life of
neighbours. We find it in rare examples of preserved testaments, notary contracts
and bonds whereby we should escape the traps of inherent attempts to analyse and
decompose the elements of the Bosnian medieval law which on the basis of modern
legal and historical understandings since they obviously originate from custom laws
and indicate a totally different social structure and value. In the charter of Duke
Sandalj Hranić from the 24th of June 1419, the term heritage successor is defined as
“natražje naše”, while King Tomaš in a donation to Logothete Stjepan from the 14th
of October 1458 grants him the privilege that his property may be inherited by his
male and female children alike, which makes the legal reflection of the clear specificity of a woman of the Bosnian Middle Ages.
• 259 •
ČLANCI I RASPRAVE
mithraism in the territory of today’s herzegovina
Izvorni znanstveni rad (Original scientific paper)
904:[726.1:2-162.4(497.6)
amra šačić
Mithraism in the territory of today’s Herzegovina
•
Abstract: The cult of Mithras has been present for three centuries in Herzegovina. Its
significance for classical history and civilization is reflected through the fact that it continued to exist in the territory of today’s Herzegovina after Roman emperor Theodosius I
prohibited any forms of pagan religions in 392. Numismatic findings from the temple of
Mithras in Konjic can be used as a proof. In this temple, coins from the reign of the emperor Arcadius (Flavius Theodosius Augustus 395 – 408) were found. Research in this paper
is mainly focused on the fact that the cult of Mithras retained longer inside the Roman
province of Dalmatia than it was previously assumed in the historiography, and that its specificity can be seen through the typical local iconology and epigraphic orthography.
Keywords: Mithraism, epigraphic orthography, distorted form of the name – Metheri,
Deus, relief, votive ara, religious municipality, Mithraic ritual, dedicant, linguistic localism,
Orientals, Theodosius I, Arcadius
Apstrakt: Mitrin kult u Hercegovini bio je prisutan puna tri stoljeća. Njegov značaj
za klasičnu historiju i civilizaciju se ogleda u činjenici da je nastavio egzistirati na prostoru
današnje Hercegovine i nakon što je rimski car Teodosije I 392. godine zabranio sve oblike
paganske religije. Jedan od dokaza za to jeste numizmatička građa pronađena u mitreju u
Konjicu. U tom hramu pronađen je novac iz vremena vladavine cara Arkadija (Flavius Theodosius Augustus 395–408). Istraživanje ove teme je usmjereno na činjenicu da se kult Mitre
u unutrašnjosti rimske provincije Dalmacije zadržao duže nego što se do sada u historiografiji pretpostavljalo, te da se njegova specifičnost može sagledati kroz karaterističnu lokalnu
ikonologiju i epigrafsku ortografiju.
Ključne riječi: Mitraizam, epigrafska građa, iskrivljeni oblik imena - Metheri, Deus, reljef, votivna ara, vjerska općina, mitraistički obred, dedikant, lingvistički lokalizam, orijentalci, Teodosije I, Arkadije
The cult of Mithras in the territory of today’s Herzegovina is just another foreign
cult from the classical period that represented a piece of religious mosaic of that area
in Bosnia and Herzegovina. It’s important to emphasize that the cult was present
• 263 •
amra šačić
only in eastern Herzegovina, in a part of the micro-region where the Romanization
process was rather slow because of its geographical isolation. Research history for
this topic is quite poor, so authors like: Patsch, Gabričević, Sergejevski, Zotović,
Wilkes, Imamović, Bojanovski and Paškvalin1 engaged with the topic in the scope
of general analysis and votive items comparison.
Literal sources, like testimonials of ancient writers, are not giving any factual
knowledge about existence of this cult in eastern part of the Roman province of
Dalmatia. Epigraphic votive monuments2 are the only unquestionable proof that
Mithras cult existed in the land of Herzegovina. Mithraism spread to Western Balkans from the area of Aquileia, and that’s the reason Mithras sanctuaries from Herzegovina, conditionally said, are considered monuments of western group.3 Argument that supports this thesis is the age of the monuments of Mithras from Eastern
Herzegovina. In fact, modern historiography, archeology and epigraphy their dating
is not questionable at all since they are considered to date from the 4th century AD.
Because starting point for spreading the cult has been geographically and culturally
distant from today’s territory of Eastern Herzegovina, Mithraism is not reaching
its zenith until 4th century AD, although it appeared in 2nd century AD. While
relief shape with pointed arch can relate to Aquileia, because until now they’ve been
found only in western provinces of the Empire, irregular form of the name “Meteri”
arl Patsch, “Mithraeum u Konjicu”, Glasnik Zemaljskog muzeja, year IX, No. 4, Sarajevo, 1897,
C
629-645; Idem, “Rimska mjesta u Knjičkom kotaru”, GZM, year XIV, Vol. III, Sarajevo, 1902, 303333; Idem, “Arheološko – epigrafska istraživanja o povjesti rimske pokrajne Dalmacije”, GZM,
year XVI, Vol. I. Sarajevo, 1904, 33-59; Branimir Gabričević, „Liturgijsko značenje prikaza na
reversu Mitrine kultne slike”, GZM, Vol. VII, Sarajevo, 1952, 19-25. Idem, „O nekim mitraističkim
natpisima Sarajevskog muzeja”, GZM, Vol. VIII, Sarajevo, 1952,141-144; Idem, Studije i članci o
religijama i kutovima antičkog svijeta, Književni krug, Split,1987, 161-210; Dimitrije Sergejevski,
Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Narodna prosvjeta, Sarajevo,1955, 97-98; Ljubica Zotović,
Mitraizam na tlu Jugoslavije, Posebna izdanja arheološkog instituta XI, Beograd, 29-30; J.J. Wilkes,
History of the provinces of the Roman empire - Dalmatia, Routlenge & Kegan Broadway House,
London, 1969, 276; 400-402; Enver Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne
i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1977, 278-286; Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u
antičko doba, ANU BiH, Djela LXVI, CBI, 6, Sarajevo, 1988, 139-143; Veljko Paškvalin, Antički
sepulkralni spomenici s područja Bosne i Hercegovine, ANU BiH, Djela, LXXXIII, CBI, 9, Sarajevo,
2012, 283-285.
2
Votive monuments belong to the group of so called dedicatory inscriptions (votum, vota - a vow)
raised in honor of a specific deity, often as an act of gratitude and fulfillment of the requirements a
person has done in a specific situation. They were named after the final formula V(otum) S (olvit)
L (ibens), which means “Vow gladly fulfill.”
3
Ljubica Zotović defined in her work Mithraism in Yugoslavia on the basis of epigraphic and
iconographic analysis two separate groups of Mithras’ monuments on the territory of the former
Yugoslavia. (Zotović, Mitraizam na tlu Jugoslavije, 131-115). It’s noteworthy that the area of Lisičići
near Konjic is considered by Zototić utmost eastern border to which has spread mentioned cult
from Aquileia. To this conclusion Zotović came using comparative historical method by analyzing
the overall material and comparing it with neighboring Balkan provinces of the Roman Empire.
1
• 264 •
that appears only in the valley of the river Neretva, points to cultural distance from
parental location of the cult. In the name of the fact, expansion of Mithraism in the
Western Balkans should be considered centuries-long historical process, opposite to
religious or social phenomenon.
When we talk about Herzegovina, we can say that only four epigraphic monuments dedicated to the cult of Mithras have been found until now. Although number of these monuments might seem insignificant, its value is relatively important.
First it must be said that all monuments have been discovered in the upper course
of the river Neretva. Two of them have been found in Konjic, third in Lisičići (also
the municipality of Konjic) and the last one in Potoci (the municipality of Mostar).
All mentioned toponyms are located in the valley of the river Neretva, which can
confirm its importance for communication in the process of Mithraism expansion.
Four monuments of Mithras that have been found in the upper course of the river
Neretva lead to conclusion that Konjic, Lisičići and Potoci make spatial triangle in
which the deity of Mithras was worshipped.4
At the end of the 19th century, archaeologist Karl Patsch did systematic field
research of Mithras sanctuary that existed on the right bank of the stream Trstenica
which flowed into the river Neretva.5 Unlike the usual practice of building Mithras
sanctuaries in natural or artificial caves, sanctuary from Konjic was located above
the ground in the woods, which still gave it some level of protection. Also, this area
has been on quite a steep slope that was inaccessible. Patsch gave detailed description of the sanctuary’s appearance and size. The sanctuary was built in the shape of a
rectangle. North side of the temple was the natural slope of the hill, while the other
three were artificially built. It can be assumed that for practical reasons entrance had
to be on the west side.6 In accordance with the usual practice that existed in the Late
mra Šačić, “Kulturno-historijski razvoj ilirskog naroda Naresa (civitas Narensium)”, Godišnjak
A
CBI, br. 41, ANU BiH, Sarajevo, 2012, 97-112.
5
Patsch, “Mithraeum u Konjicu”, 630.
6
Interior dimensions of the sanctuary are 9,00 x 500 m. On the eastern side, wall is preserved to a
height of 1,10 m without any openings. Near the northeast corner of the building a stone arch of
the lintel was found, based on whose construction Patsch concluded that entrance was wide (0,60
m). According to iron hignes he concluded that the door was made of wood, 4 cm thick. Since the
stone stairs have not been found, it can be assumed that wooden ones were used. The floor was out
of packed ground mixed with sand and fine crushed stone. Wall thickness varies from 0,50 m to
0,60 m. At 1,30 m from the north wall and 1,60 from the base of the temple starts subsequently
built wall, that goes to the west having the length of 2,70 m and then turns at a right angle and
leans completely along the northern wall, with the length of 1,40 m. Patsch assumed that there was
a podium inside the sanctuary which had become rotten over time.(Patch, “Mithraeum u Konjicu”, 631-633; Zotović, Mitraizam na tlu Jugoslavije, 29) It’s interesting to note that although 4th
century is in question, that the walls were made of drywall without using concrete. Similar style of
construction is evident in the Roman locality Dželilovac near Travnik to indicate that such style of
masonry was present in Bosnia and Herzegovina in late antiquity.
4
• 265 •
amra šačić
Roman Empire regarding construction of the Mithras sanctuaries, this one was very
small too. The reason for this lies in the fact that the followers of Mithras wanted to
build sanctuary in Konjic that was as similar as possible to traditional underground
Mithras temples. It seems that this sanctuary was partially buried too. Since there
are no signs of fire and violent destruction of the sanctuary, assumption that the
temple was destroyed during centuries-long collapsing seems reasonable.7 Therefore
it can be concluded that mentioned eastern cult gradually disappeared from the
religious scene of that part of Roman Dalmatia.
Figure 1: Draft of Mithras sanctuary from Konjic (taken from Patsch, Mithraeum u Konjicu, 631)
Within the temple of Mithras in Konjic were found two monuments – one relief
with epigraphic inscription and one epigraphic ara. It should be pointed out that
the relief from Konjic is one of the most significant monuments of its kind, not only
in Bosnia and Herzegovina, but also in the European context. It belongs to the so
called complex iconography and less than ten such monuments have been found by
now across Europe, mainly in the Danube and the Rhine region.
The main characteristics of this relief from Konjic is that it is painted on both
sides – it has obverse and reverse. Gabaričević thinks based on this relief it’s possible to analyze the religious rituals of Mithras followers and dogmatic background of
the religious act.8 Before the discovery of equestrian relief, in archeology were known
only representations of feasts by Mithras and Sol, while in this relief feast of Mithras
followers can be seen.9 Relief was not fixed to the wall of the sanctuary, but was hung
Zotović, Mitraizam na tlu Jugoslavije, 29.
Gabričević, “Liturgijsko značenje prikaza na reversu Mitrine kultne slike”, 19.
9
This finding is particularly significant because it represents the first archaeologically documented
subjective news of early Christian writers of St. Justin (Justin Martyr) and Tertullian (Quintus
Septimus Florens Tertullianus) who noted in their subjective representations that Mithras’ followers
7
8
• 266 •
in order to allow Mithras followers from both sides to gain insight into the content
of the relief. On the front side of the relief there is a four picture composition, which
is quite rare in the Western Balkans.10 Scientists believe that this represents reincarnation of Mithras. On the other side of the relief there is a major cult scene, which
describes detailed religious ritual.11 According to some historians, like Cumont, one
of the figures on the relief represents a person of Persian origin. Also, the ritual itself
is associated with the ancient Persian religion. In fact, the ancient Persians believed
in the resurrection of the dead and the followers of Mithras believed in the prophecy
in which on the last day on Earth hero Saoshyant will kill a bull and make potion of
immortality.12 Gabričević made a precise comparison of Mithraic ritual with Christian liturgy by analyzing the relief from Konjic. Since Mithras relief from Konjic could
rotate it indicates that religious ritual itself consisted of several parts, as well as Christian service, which consists of two separate parts. Another parallel is the dinner where
bread and wine are transformed into the body and blood of Christ13, as the blood of
the holy bull is converted to elixir of immortality, as Mithras followers believed. Blood
has a special liturgical significance in both ceremonies.
Besides iconographic significance of the relief, monumental inscription is also
an important historical source. On the arch of the monument following inscription
have sacrament, thereby accusing them of Satanism, because the feast was considered imitation of
the Holy Christian Communion.
10
One picture shows tauroctony. Between the forelegs of a bull rises a snake that goes to the wounds
he received during the sacrifice. Right from the snake, in height of a wound, are preserved the
head and front paws of a dog. On the bull’s genitals is shown a scorpion. On the left side of the
upper arch is shown a raven. Left of the scene with the bull is shown dadophor with crossed legs,
which holds downed torch. In upper right corner can be seen the remains of Luna in the form of
a crescent. At the bottom of the composition is visible figure of a man holding a ram for its last
legs pressed against his back. On the opposite side is the same person wearing a boar on their back.
Right field is adorned by a young man’s representation, dressed in oriental outfits that over the
altar with holy fire probably offers the sacrifice. (Zotović, “Mitraizam na tlu Jugoslavije”, 29-30;
Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, 279-280).
11
On the relief was a scene that clearly shows the ambience of celebrating religious ritual. In the middle
of the scene is a bed (bed for “dining” in a laying position in antiquity) upholstered with ram’s fleece
with clearly distinctive head of a ram. For it seated two male individuals. People are bareheaded and
dressed in chitons with long sleeves. With their left hand they rely on the bed, and right one is raised
high. In front of them is a tripod with four cakes. To the left of the table is shown some animal, which
Zotović assumes is the lion while Imamović has a dilemma whether it is a lion or a dog. Towards
the table from the left and the right side two people are moving with their arms extended in front
of them. The first person to the table on the left holds rhyton and the one on the right holds larger
bowl. Figures closer to pillars are wearing animal masks - the one on the left raven’s and another one
lion’s. The person in front of the raven has a Phrygian cap. (Zotović, “Mitraizam na tlu Jugoslavije”,
30; Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, 279-280)
12
Gabričević, Liturgijsko značenje prikaza na reversu Mitrine kultne slike, 22.
13
Ibid. 24.
• 267 •
amra šačić
is engraved:
Deo Soli Inv[ict]o Met[h]er[i]14
God Sun Invincible Metheri
Besides the usual attributes that follow the name of Mithras (Deo, Soli, Invicto)
this inscription is important in onomastical sense because the name of the deity is
written in disorted form Metheri. Since the inscription found in Potoci near Mostar has the same form of the name, it can be concluded that it is related to “muta
cum liquida” (a specific linguistic phenomenon of narrow geographical area) for
the valley of the river Neretva. Comparing other Mithraic monuments found in the
area of Western Balkans, Gabričević concluded that the monument dates from the
period after the reign of a Roman emperor Gallienus (260 - 268), because attribute
Deus appears mostly in the Balkan provinces in this period.15 Imamović also thinks
that relief from Konjic dates from 4th century.16 For classical historians this dating
is extremely important because it proves that in the Dalmatian inland Christianity
spread relatively slowly in the aftermath of the so called Edict of Milan after year
313, and that Mithraism retained on the historic scene of this part of Europe almost
to the early Middle Ages.
Figure 2: Obvers of the relief from Konjic (taken from Patsch, Mithraeum u Konjicu, 658, Tab. II)
CIL III, 14617 = CIMRM 1896; fig. 490 u. 491.
Gabričević, O nekim mitraističkim natpisima Sarajevskog muzeja, 144.
16
Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, 284.
14
15
• 268 •
Figure 3: Reverse of the relief from Konjic (taken from Patsch, Mithraeum u Konjicu, 659, Tab. III)
In addition to the aforementioned relief, bones of wild boar, lamb, cattle, birds,
animals that were most likely sacrificed, and coins of various Roman emperors17
were also found in the temple of Mithras in Konjic, indicating the centuries-long
presence of the cult in the valley of the river Neretva. The finding of 90 coins apparently originates from the common sanctuary’s treasury.18 Dating of money is quite
simple and it confirms that this sanctuary has existed since the beginning of the 2nd
to the end of the 4th century AD. The presence of Arcadian money confirms that
the cult of Mithras possibly existed in Herzegovina after year 392 and Theodosius’
prohibition of paganism. The assumption is realistic if we take into account the
fact that it’s related to one of the most isolated geographical areas in the province
Money of the following emperors was found: Trajan (Imperator Caesar Nerva Traianus Divi Nervae
filius Augustus 98 - 117), Hadrian ( Publius Aelius Traianus Hadrianus Augustus 117 - 138),
Antonius Pius (Titus Fulvius Aelius Hadrianus Antoninus Augustus Pius 138 - 161), Gordian II
(Marcus Antonius Gordianus Sempronianus Romanus Africanus Augustus 238), Gailienus (Publius
Licinius Egnatius Gallienus Augustus 253 - 268) Claudius II Gothicus (Marcus Aurelius Valerius
Claudius Augustus 268 -270), Aurelian (Lucius Domitius Aurelianus Augustus 270 - 275), Tacitus
(Marcus Claudius Tacitus Augustus 275 - 276), Florianus (Marcus Annius Florianus Augustus,276),
Probus (Marcus Aurelius Probus Augustus 276 - 282 ), Numerianus (Marcus Aurelius Numerius
Numerianus Augustus 282 - 284), Diocletian (Marcus Aurelius Numerius Numerianus Augustus 285
- 305), Maximian (Marcus Aurelius Valerius Maximianus Herculius Augustus 286 - 310),Galerije
(Gaius Galerius Valerius Maximianus Augustus 305 - 311), Constantine I the Great (Flavius Valerius
Aurelius Constantinus Augustus 306 - 337), Licinius (Gaius Valerius Licinianus Licinius Augustus
308 - 324), Constantine II (Flavius Claudius Constantinus Augustus 337 - 340), Constantius
(Flavius Julius Constantius Augustus 337 - 361), Constans (Flavius Julius Constans Augustus 337
- 350), Julian (Flavius Claudius Julianus Augustus 361 - 361), Valentinian I (Flavius Valentinianus
Augustus 364 - 375), Valens (Flavius Julius Valens Augustus 364 - 378), Gratian (Flavius Gratianus
Augustus 375 - 383), Valentinian II (Flavius Valentinianus Augustus 375 - 392), Theodosius I
(Flavius Theodosius Augustus 379 - 395) and Arcadius (Flavius Arcadius Augustus 395 - 408).
18
Patsch, “Mithraeum u Konjicu”, 649-654.
17
• 269 •
amra šačić
of Dalmatia. Significant finding alongside relief and money is votive ara with this
epigraphic inscription:
S(oli) I(nvicto) M(ithrae)
V[e]tur(isu)
Lucius /
v(otum) s(olvit) 19
God Sun Invincible Metheri, Venturius Lucius, vow fulfills.
Unlike the aforementioned relief, on this votive ara there is a name of dedicant whose onomastics points to oriental origin.20 Since the monument is dedicated to Mithras,
whose cult has been very popular in military circles, it’s possible Veturius was a soldier
who was in the valley of the river Neretva. It strange that only one votive ara was found
in the temple of Mithras although sanctuary has existed for many centuries. Explanation can be taken in two ways. In fact, if it’s assumed that in the area existed religious
municipality of Mithras’ followers21, lack of this type of votive monuments shows their
making didn’t came alive in practice for that local religious municipality. In this case,
Veturius’ ara would actually represent an exception that proves the rule. Another possible reason is purely of a practical nature – votive monuments were used as a secondary
building material due to their regular shape in historical eras that followed.
As arguments for the existence of organized religious municipality or community in the upper course of the river Neretva can serve the following facts. On the
relief from Konjic although there is an epigraphic inscription engraved, name of
the dedicant is not, which goes in favor of a thesis that it’s ordered by a community
whose monument was common good. Size of the temple of Mithras and discovered archaeological material in it is a good indicator that this is a public religious
CIL III, 14222, 1. = CIMRM 1898.
Onomastic term Veturius in the form of cognomen in the province of Dalmatia occurs a total of only
two monuments, and in the form of gentile nomen appears on six epigraphic monuments. (András
Mócsy, Nomenclator provinciarum Europae Latinarum et Galliae Cisalpine cum indice inverso,col.
“Dissertations Pannonicae”, Elte Eégészeti Tanszék, Budapes,1983, 310) This is an old Italic name,
derived from the genus to which it belonged to the mother of the Roman hero Coriolanus from the
5th century BC. It was quite widespread in Italy (Géza Alföldy, Die Personnennamen in der römischen
Provinz Dalmatia, BzN, N.F. Beiheft 4, Heidelberg, 1969, 136). The name is probably derived from
the Latin word vetus (vetus, veteris m - old) (Fritz Lochner von Hüttenbach, Die römerzeitlichen
Personennamen der Steiermark, Leykam, Graz, 1989, 180) If the above is kept in mind, Veturius from
Konjic is likely originating from the western provinces of the Roman Empire.
21
Imamović’s attitude is that the concentration of Mithraic findings located on one narrow region
or locality clearly indicates that they were organized religious municipalities (Imamović, Antički
kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, 231). In the area of the upper flow of the
river Neretva Mithras’ cult is present in three different locations with specific local characteristics
such as irregular naming of the deity.
19
20
• 270 •
object. This sanctuary was probably visited by the followers of the cult from the
area around Konjic and Mostar. One of the confirmations for this hypothesis are
archaeological finds in Lisičići near Konjic. Patsch, by having the opportunity to
use the method of archaeological survey, has found that there was a sanctuary in this
part of the river’s flow. Its dimensions were smaller than the sanctuary’s from Konjic,
but the position of the building was mostly the same.22 The most significant finding
from that archaeological site is a votive monument consisting of embossed panel
and votive formula.23 Opposite the relief from Konjic, image from Lisičići is onesided and the whole composition is located in an area that surpasses an arch created
in deeper relief that would in aesthetic sense point to a cave where the sacred ritual
was performed. The inscription is below the visual presentation of Mithraic ritual:
L(ucius) Antonius Menander Aphro
disieys (i)nvicto
Avg(usto) v(otum) f(ecit)24
Lucius Antonius Menander Aphrodisias, invincible sublime, vow fulfill.
In the case of this monument, dedicant is a person of oriental origin too. It’s
concluded based on onomastic analysis of the second part of the dedicant’s name.25
Cognomen Mender is of a Greek origin and is a Latinized form of Hellenic name
Μένανδρος. Addition to the name Aphrodisieys26 reveals that Mender’s origin is from
a city Aphrodisias located in Caria in Asia Minor. Although the cult of Mithras binds
to the army, possibility that the person whose name is stated on the monument in the
valley of the river Neretva came as a craftsman or sculptor should not be dismissed,
because in the name of a city there are graphemic elements characteristic for Hellenic
- speaking region.
Patsch, “Rimska mjesta u Konjičkom kotaru”, 319.
Height of embossed plate is 0,44 m and width 0,565 m. Mithras is killing a sacred bull on the relief,
sticking with his right hand a knife to his throat. He’s dressed in short chiton, with cloak thrown
over his shoulders and fluttering, facing the viewer while wearing a Phrygian cap. On the left of
Mithras is Cautes and on the right Cautopates. The two of them as torchbearers or dadophors
symbolize sunrise and sunset. Both torchbearers are dressed as Mithras. In the upper corners can
be seen busts of Sol and Luna. As well as on the relief from Konjic sacred animals appear on the
monument: scorpion, snake and dog drinking blood erupting from the bull’s wound inflicted by
Mithras. (Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine ,456)
24
CIL III, 14617 = CIMRM 1896; fig. 490 u. 491.
25
Möscy in its nomenclature from 1983 did not include the name Menander.
26
Occurrence of the Greek grapheme Ypsilon (Y) instead of Latin (i) confirms that the person is
an immigrant from the Greek - speaking area. It is possible that dedicant was also the sculptor of
the monument. Also, if Menander wasn’t a stone mason of monuments, it is likely that the stone
mason was an immigrant of oriental origin.
22
23
• 271 •
amra šačić
Figure 4: Votive monument from Konjic
(taken from Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, 456)
Figure 5: Mithraic relief from Lisičići (taken from Patsch, Rimska mjesta u Knjičkom kotaru, 319)
The southernmost point to which, according to archaeological finds, the cult of
Mithras has spread in Herzegovina are Potoci near Mostar. In this area, epigraphic
monument was found which by its shape doesn’t fit classical votive ara and it represents a beautiful example of primitive late antique, provincial epigraphy.27 Evidence
of dogmatic specialty of the cult of Mithras in Herzegovina is visible in the inscription of the monument from Potoci mentioned above. The name of the Persian deity
Mithra in this case is written in the characteristic form Meteri as on the monument
from Konjic. Unlike inscriptions from the monuments found in Konjic and Lisičići,
27
he board is 0,78 m high, 0,325 m wide and 0,135 m thick. The front side is divided into three
T
areas. Across all three areas is carved a votive formula in a single row. (Imamović, Antički kultni i
votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, 452)
• 272 •
this inscription from Potoci is more complicated because in addition to usual votive
formula there’s also a graffito. The monument wasn’t created in stone carving shop,
but it’s a work of an amateur. Patsch believes that it’s the work of one of the three
people whose name is mentioned on the monument.28
Deo S
oli Invicto
Met(h)ri
Aur(elius) Maximinus
Flavi(us) Marcellinus
Flavi(us) Marcellus29
God Sun Invincible Metheri, Mithras, Aurelius Maximinus, Flavius Marcellinus,
Flavius Marcel Graffito: Ruman
Marcianus … IV … P[i]n[us] II, ficus X
Ruman (or Roman), Marsian … four … pine… fig, ten.
Figure 6: Votive monument from Potoci (photo by: A. Šačić)
Onomastic analysis shows that the people represented on the monument are
of oriental origin and that their gentile nomen Flavius belongs to the dynasty of
another Flavians founded by Constantius Chlorus (Marcus Flavius Valerius Constantius Herculius Augustus, 293 - 306) and Constantine the Great (Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus 306 - 377).30 Through this monument can be
Patsch, “Rimska mjesta u Konjičkom kotaru”, 35.
ILJug I, 112 = AE 1906, 0184 = CIMRM 1892.
30
Names Maximinus, Marcellinus and Marcellus are relatively often showing on epigraphic monuments in the province of Dalmatia. Maximus is a name for which Möscy proved it appears on
170 inscriptions in the Roman province of Dalmatia (Möscy, Nomenclator provinciarum Europae
28
29
• 273 •
amra šačić
traced social stratification of Mithras’ followers in Herzegovina. Dedicants of these
monuments belong to the upper class of society and they have probably spent only
a short period in the valley of the river Neretva. It’s possible that after they’ve left
comes to engraving of the graffito. Authors of the graffito show little knowledge of
the language and there is a high probability that one of the names is written. That
the graffito wasn’t created for the purpose of monument’s destruction but for the
votive reasons, tells the fact that next to the names there are also words pinus (pine)
and ficus (fig) 31 that represent attributes of the cult of Mithras. Besides these words,
numbers two and ten are also carved. Also, there are hands on sacred panel from
Potoci, which can be interpreted in the context of the religious ceremony. It seems
that Ruman and Marsian saw four pines and ten figs as a form of sacrificial ritual
to Mithras, and stated it on the monument that has already been there. Occurrence
of a dish on the panel is interpreted by Patsch as a symbol of water, one of the four
elements in Mithraic belief and ritual.
Conclusion
The cult of Mithras, as a form of religious consciousness of the Roman world,
was present in Herzegovina from the beginning of the 2nd century to the beginning
of the 5th century AD. That long continuity of existence of this Persian cult in eastern part of the Roman province Dalmatia is confirmed by finding treasury in the
temple from Konjic. At that locality money is found that dates from the period of
the Roman Emperor Trajan (98 - 117) to the period of the Emperor Arcadius (Flavius Theodosius Augustus 395 - 408). In the 4th century, when Christianity slowly takes primacy in the Roman Empire, the cult of Mithras culminated. In this area, it is
not a sporadic phenomenon practiced by individuals, but a cult that has fully organized religious municipality of it’s followers. This thesis is confirmed by existence of
three Mithraea in the upper course of the river Neretva. Relief that was found in the
sanctuary in Konjic is undoubtedly a common good of religious community that
existed in that area. This community was without a doubt associated with Mithras’
Latinarum et Galliae Cisalpine cum indice inverso,183), while Marcellinus is present in a form of
cognomen on 36, and Marcellus on 33 monuments. (Möscy, Nomenclator provinciarum Europae Latinarum et Galliae Cisalpine cum indice inverso, 178). All these names are characterized by
Hüttenbach and Alföldy throughout the Roman Empire. Name Ruman on graffiti is not common
in the Roman onomastical system and it’s possible that stone carver made a mistake and that name
is actually Roman. Another name on graffito, Marcianus, is spelled correctly. It appears on 9 monuments in the province of Dalmatia. (Möscy, Nomenclator provinciarum Europae Latinarum et
Galliae Cisalpine cum indice inverso,178).
31
The fig tree rarely appears as a symbol on the Mithras’ monuments. Here it can be associated with
the legend of the birth of the Persian deity. Fig tree grew along the river in which from the rock
was born Mithras. According to mythology, Mitra was hiding in the fig tree where he ate its fruit,
and its leaves used as clothes.
• 274 •
followers in Lisičići and Potoci. In favor of this reasoning goes characteristic appearance of Mithras’ name on the monuments from that area in disorted form Metheri.
Possibility that this was a mistake produced during stone carving shouldn’t be dismissed, although the assumption of linguistic localism seems justified. If this is a
stonemason’s fault, it would represent a confirmation that Mithras’ followers used
the service of the same workshop and that they were all connected and organized.
Followers of the ancient Persian God Mithra in Herzegovina didn’t made temples
in caves, although it was a generally accepted practice. Sanctuaries in Konjic, Lisičići
and Potoci were built near running water, close to the river Neretva. If this fact is considered from dogmatic perspective than the impression is made that Mithras’ believers
who lived in Herzegovina in ancient times, had chosen water as a key element in their
ritual. As a confirmation of this can be taken appearance of the sacral panel from Potoci, where spring water is shown as a small fountain. Due to it’s climate conditions, the
valley of the river Neretva was ideal for planting fig, which represented sacred plant
in Mithraic dogma and that’s one of the reasons fig appears as Mithras’ symbol on the
monument from Potoci, while it was a rarity in the rest of the Empire.
Special importance of long duration of Mithras’ cult in the Neretva valley lies in
the fact that the process of Christianity expansion in the 4th century should be taken
with reserve. It’s not possible that Mithras’ cult continued to exist in this geographically relatively isolated part of the Roman Empire after Theodosius’ prohibition of
practicing polytheistic religions in the empire from year 392. If one takes into account
that some of the monuments, such as milestones, in this part of the empire were not
subjected to damnatio memoriae although it was strictly ordered, it is quite reasonable
to assume that the cult of Mithras continued to be practiced even at the beginning of
the 5th century. Arcadian money that was found in treasury of the Mithraea from Konjic would be a realistic argument that would go in favor of this hypothesis.
Finally, we can conclude that the cult, which came from a distant Persia, has
taken an important place in diverse religious mosaic of the ancient world in the
territory of today’s Herzegovina.
• 275 •
amra šačić
Amra Šačić
Kult Mitre na tlu današnje Hercegovine
Sažetak
Na prostorima današnje Bosne i Hercegovine, mitraistički nalazi se manifestiraju
kroz pronađene mitreje, reljefne likovne predstave i epigrafske spomenike. U Hercegovini, do sada su pronađena samo četiri epigrafska spomenika posvećena Mitrinom
kultu. Iako je broj spomenika na prvi pogled minoran, njihov historijski značaj je
veliki. Kult se javlja samo u istočnom dijelu Hercegovine, odnosno u onom dijelu te
mikroregije gdje su se procesi romanizacije i širenja kršćanstva dosta sporije odvijali
zbog geografske izoliranosti prostora. U klasičnom historijskom razdoblju ovaj kult
se na prostor današnje Hercegovine proširio sa zapada, iz pravca Akvileje. U skladu
s tim, ovi spomenici se mogu svrstati u uslovno rečeno zapadnu skupinu mitraističkih spomenika. Onomastička formula imena božanstva, koja se na hercegovačkim
natpisima u dolini Neretve pojavljuje u obliku “Meteri”, ukazuje na kulturološku
udaljenost od matičnog kultnog sjedišta. Nepravilnost u navođenju Mitrinog imena
nađenog na natpisima u Konjicu i Potocima kod Mostara može se okarakterizirati
kao “muta cum liquida” (specifičan lingvistički fenomen užeg geografskog područja). Reljef sa dva lica, nađen u svetilištu u Konjicu datira se u IV. stoljeće nove ere,
te je za historičare klasičnog razdoblja ova datacija iznimno značajna, jer dokazuje
da se u unutrašnjosti Dalmacije kršćanstvo relativno sporo širilo, čak i u razdoblju
nakon čuvenog Milanskog edikta (Edictum Mediolanense) iza 313. godine i da se
mitraizam zadržao na povijesnoj sceni Europe gotovo do ranog srednjeg vijeka. Velika koncentracija Mitrinih sljedbenika u gornjem toku rijeke Neretve rezultirala je
nastankom vjerske općine Mitrinih sljedbenika na prostoru današnjeg Konjica. Kao
argumenti za postojanje organizovane vjerske općine ili zajednice na tom prostoru
mogu poslužiti i sljedeće činjenice. Naime, na reljefu iz Konjica, iako ima epigrafski
tekst, ime dedikanta nije uklesano, što bi nedvojbeno išlo u prilog tezi da je naručilac spomenika neka zajednica čiji je spomenik bio opće dobro. Veličina mitreja i
nađenog arheološkog materijala u njemu dobar je pokazatelj da je riječ o javnom sakralnom objektu. Tom svetištu su vjerovatno gravitirali i sljedbenici kulta iz okoline
Konjica i Mostara. Jedna od potvrda toj tezi su i arheološki nalazi u Lisičićima kod
Konjica. Sljedbenici staroperzijskog boga Mitre u Hercegovini nisu pravili hramove
u pećinama kako je to bila općeprihvaćena praksa. Svetilišta u Konjicu, Lisičićima i
Potocima bila su podizana pored tekuće vode, u neposrednoj blizini rijeke Neretve,
pa je stoga vjerovatno voda bila ključni element u njihovom obredu. Numizmatički
materijal pronađen u mitreju u Konjicu dokazuje da je kult Mitre poštovan na prostoru Istočne Hercegovine od vremena rimskog princepsa Trajana, pa sve do Arkadija, dakle i nakon zabrane paganskih religija.
• 276 •
kasnoantičke bazilike u bosni i hercegovini
27-523.4(497.6)”03/05”
904(497.6)”03/05”
edin veletovac
Kasnoantičke bazilike u Bosni i Hercegovini
•
Apstrakt: U tekstu se obrađuje pitanje kasnoantičkih bazilika sa prostora današnje Bosne i Hercegovine. Period kojem pripadaju ove građevine, mogu se smjestiti u jedan duži
vremenski period između IV – VI stoljeća. Rad će biti podijeljen na šest glavnih cjelina na
osnovu hodološke metode. Nakon što veliki dio nalaza ovih crkvenih objekata bude bio
izložen, autor će u analizi predstaviti zaključke do kojih je došao prilikom pisanja o ovom
problemu.
Ključne riječi: kasna antika, bazilike, IV. st., V. st., VI. st., Bosna i Hercegovina, kršćanstvo
Abstract: In the text, we treated the issue of late antique basilicas from the territory of
present Bosnia and Herzegovina. The erection of these buildings can be placed in a long
period between the 4th and 6th century. The paper is dived into six main units on the basis of
the hodological method. After the presentation of a great number of findings of these church objects, the author will present conclusions he reached while writing about this problem.
Key words: late antique, basilicas, 4th, 5th, 6th century, Bosnia and Herzegovina, Christianity
Uvod
Iako se na ovom području više od pet stoljeća održavala rimska vlast, materijalni
ostaci nisu ni približno brojni, kao na primjer u primorskom dijelu provincije Dalmacije. Šta je razlog tome? Između ostalog može se istaći pretežno planinska konfiguracija tla, koje otežava prodor stranih uticaja. Također, tu se ne smije zaboraviti
ni velika konzervativnost tadašnjih stanovnika, koji su se više od dva stoljeća borili
za svoju nezavisnost, dok najzad nisu pokleknuli pred rimskim osvajačima. Jedini
veći uticaj proces romanizacije je imao na području istočne i sjeverozapadne Bosne
gdje su se nalazila velika rudnička postrojenja, te u jugozapadnoj Bosni gdje su bile
stacionirane vojne jedinice.
Tema koja će se obrađivati u ovom radu je pitanje materijalnih ostataka bazilika
u doba kasne antike na području današnje Bosne i Hercegovine. Pitanje arheoloških
istraživanja bazilika na ovom području je u poslednjih dvadeset pet godina postalo
• 277 •
edin veletovac
političko pitanje, dok je kasnoantički period u potpunosti zanemaren. Nažalost,
zbog ograničenja u broju stranica, autor nije bio u mogućnosti da u tekstu obradi
sve nalaze i lokalitete kasnoantičkih bazilika, iako je to bio prvobitni plan. Ipak, u
analizi na kraju rada u obzir će biti uzeti svi nalazi ovih sakralnih objekata sa prostora Bosne i Hercegovine, a ne samo oni koji su primarno izloženi u samom tekstu.
Kroz historiografiju, mnoga eminentna imena bavila su se naučno – istraživačkim
radom po pitanju kasnoantičkih bazilika. Pioniri u ovoj oblasti su bili austrougarski
naučnici među kojima se ističu Vaclav Radimksy1, Ćiro Truhelka2 i Carl Patsch3.
U posljednjih pedesetak godina veći broj naučnih radnika je uveliko doprinio rasvjetljavanju ove problematike, a vrijedilo bi izdvojiti Đuru Baslera sa svojim djelom
“Arhitektura kasnoantičkog doba“4, Ivu Bojanovskog i njegovo istraživanje bazilike
u Vrbi na Glamočkom polju5, te Veljka Paškvalina i njegovu monografiju “Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone - Arheološka istraživanja kasnoantičkog
kršćanstva u Bosni i Hercegovini” .6
Sjeverozapadna Bosna
Teritorij sjeverozapadne Bosne je geografski veoma prostrano područje. Gradovi koji
se nalaze na ovom teritoriju, a spadaju u domenu obrade ovog rada su: Bihać, Kotor –
Varoš, Banja Luka, Mrkonjić - Grad, Ključ. Broj bazilika nađenih na ovim prostorima
pokazuje da je kršćanstvo sebi postavilo prilično jake osnove za buduće širenje vjere na
stanovništvo ove regije. Otkopano je ukupno šest bazilika, a jedan nalaz je nesiguran.7
Bazilika u selu Doljani kod Bihaća je otkrivena krajem XIX stoljeća. Prvi koji je
objavio izvještaj o tome nalazu je bio Kosta Kovačević, a iskopao i očistio ju je tamošnji paroh Stevan Kovačević.8 Ta starokršćanska crkva je bila od davnina poznata
stanovnicima tog mjesta. U crkvi je nađeno nekoliko epigrafskih ploča, koje su bile
aclav Radimsky, “Ostanci rimskih naseobina u Šipragi i Podbrgju, zatim starobosanski stećci u
V
Šipragi i uz Vrbanju u Bosni”, Glasnik Zemaljskog muzeja, god. IV, sv. I, Sarajevo, 1892, 75.
2
Ćiro Truhelka, “Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Hercegovine”, GZM, god. IV, sv. IV, Sarajevo,
1892, 340.
3
Carl Patsch, “Epigrafsko pabirčenje”, GZM, god VII, sv. II, Sarajevo, 1895, 285.
4
Đuro Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972.
5
Ivo Bojanovski, “Kasnoantička bazilika u Vrbi na Glamočkom polju”, GZM, NS, sv. XXXV/
XXXVI, Sarajevo, 1981, 195 – 211.
6
Veljko Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone - Arheološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 2003.
7
Za nalaz u Velagićima kod Ključa ne može se sa sigurnošću reći da li su ostaci koji su iskopani zapravo materijal bazilike. Potrebno je izvršiti sistematska istraživanja na tom području da bi se dobilo
više informacija i dalo neko određeno mišljenje.
8
Kosta Kovačević – Carl Patsch, “Ruševina u selu Doljanima i rimski natpisi ondje nađeni”, GZM,
god. VII, sv. II, Sarajevo, 1895, 232.
1
• 278 •
ispisane na latinskom jeziku, a kao i jedna urna koju je u svom radu objavio Carl
Patsch.9 Ovoj urni je Sergejevski pridao veliku pažnju i detaljno je opisao u svom
članku.10 Na sredini bazilike su otkrivene i dvije grobnice u kojima su se nalazila
dva ljudska kostura, ali za koja se ne zna kome su pripadala. Prema načinu gradnje
i nalazima, zgradu je moguće datirati u kasnoantičko doba u V ili VI stoljeće n. e.11
U Čavkićima kod Bihaća 1954. godine je nađena jedna starokršćanska crkva.
U blizini ove bazilike su pronađeni ostaci od više antičkih građevina, kao i jedna
srednjovjekovna crkva.12 U bazilici je otkriven veći broj arhitekturnih fragmenata i
manjih nalaza, poput oltarnih pregrada i kapitela.13 U ostacima crkve je također otkopano više ornamentiranih ploča (pluteja).14 Gledajući pluteje, može se vidjeti po
načinu izrade da su bile djelo nekog ne toliko stručnog i vještog klesara. Ove pluteje
krase dvije karakteristike, a to su: pljosnati reljef i crtama urezani motivi.15 Bazilika
se po načinu gradnje i nalazima fragmenata može datirati u V stoljeće.16
Krajem XIX stoljeća u Šipragu kod Kotor – Varoša sasvim slučajno je otkrivena
jedna ranokršćanska crkva. Crkvu je igrom slučaja iskopao baron Schweiger. Međutim, on je otkrio samo neke njene dijelove, poput vanjskih zidova i apside, dok je
unutrašnjost bila neotkrivena. Crkva je dugačka (bez apside) 18,42 metra, a široka
14,20 metara.17 Prvobitnim iskopavanjima je prisustvovao i Vaclav Radimsky koji
je prvi objavio nacrt te crkve i nalaze koji su se našli u njoj te je to bio ujedno i prvi
publikovan rad o prvoj nađenoj bazilici na prostoru Bosne i Hercegovine.18 Unutar
bazilike je nađen i impost sa vrlo lijepom ornamentikom koju čine krst i šestokraka
rozeta. Objekat se može datirati u V ili VI stoljeće n. e.19
Preostale tri bazilike se nalaze na lokalitetima u Ramićima kod Banja Luke
(IV st. – VI st.), Majdanu kod Mrkonjić-Grada (V ili VI st.) i Šišuljama kod Volaša
(V ili VI st.).20
Kovačević – Patsch, “Ruševina u selu Doljanima”, 233.
Dimitrije Sergejevski, “Japodske urne”, GZM, sv. IV/V, Sarajevo, 1950, 60.
11
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1988, 15.
12
Osim ranokršćanske bazilike otkopana je i jedna antička kuća sa hipokaustnim kanalima, dok se
sa ostacima ostalih građevina može samo nagađati kojim su objektima pripadali. O tome: Irma
Čremošnik, “Arheološka istraživanja u okolici Bihaća”, GZM, NS, sv. XIII, Sarajevo, 1958, 117.
13
Čremošnik, “Arheološka istraživanja”, 125.
14
Dimitrije Sergejevski, “Pluteji iz bazilike u Založju”, GZM, NS, sv. XIII, Sarajevo, 1958, 137.
15
Sergejevski, “Pluteji iz bazilike”, 143.
16
Čremošnik smatra da se crkva može smjestiti u period V stoljeća. Čremošnik, “Arheološka istraživanja”, 127; dok je Sergejevski neodređeniji i nesigurniji te pluteje koji su nađeni unutar bazilike
smješta u V stoljeće, pa čak i u početak VI stoljeća. Sergejevski, “Pluteji iz bazilike”, 143
17
Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba, 115.
18
Radimsky, “Ostanci rimskih naseobina u Šipragi i Podbrgju”, 75.
19
AL BIH, II, 128.
20
Isto, 143.
9
10
• 279 •
edin veletovac
Srednja Bosna
Za razliku od ostalih područja Bosne i Hercegovine, ova oblast nikad nije bila toliko
u fokusu interesovanja rimskih vlasti kao npr. istočni i sjeverozapadni rudonosni dijelovi ove države. Ipak, ne treba čuditi veći broj nađenih bazilika u ovom regionu, kada
se zna da su ovdje postojala naselja poput Aque S21 u Sarajevu ili Bistue Nova u Zenici.
Ostaci kasnoantičkih bazilika su raspoređeni oko više većih mjesta: Šipovo, Kupres,
Donji Vakuf, Gornji Vakuf, Zenica, Travnik, Vitez, Kakanj, Kiseljak, Vareš, Sarajevo,
Prozor i Breza. Pronađeno je ukupno dvadeset lokaliteta, dok se za četiri nalaza od ukupnog broja ne može definitivno zaključiti da pripadaju građevinama starokršćanskih
crkvi, jer je potrebno još istraživačkog i arheološkog rada da bi se donijelo jedno definitivno mišljenje, pa će tako ostalih šesnaest bazilika ovdje biti obrađeno u tekstu.22
Na lokalitetu u selu Mujdžići kod Šipova je otkrivena jedna starokršćanska crkva
koja svojim dimenzijama 27 x 24,5 metara pripada onim najvećim koje su pronađene na prostoru Bosne i Hercegovine. Ipak, ono što ne ide u korist naučnika je to da
su ruševine dosta oštećene te je dosta materijala nestalo, jer je okolno stanovništvo
redovno kroz stoljeća uzimalo kamenje iz ruševine kao građevni materijal na svojim
kućama, štalama itd. Isto tako su veoma često prekopavali zemljište gdje se nalazila
ruševina u svrhu ravnijeg tla. Crkva se sastojala od više prostorija, što je i razumljivo
kada se uzme veličina objekta.23
rema novijim istraživanjima postoje indicije da se colonia, odnosno res publica Aque S, zapravo
P
zvala samo Aque, što bi se moglo zaključiti na osnovu epigrafskog natpisa iz Krivoglavaca. Više:
Salmedin Mesihović, Antiqvi Homines Bosnae, Filozofski fakultet, Sarajevo, 2011, 111.
22
U Volarima kod Šipova otkriveni su ostaci ruševine u koju je ugrađeno dosta rimskih opeka i spolija,
a također je nađeno i nešto ornamentiranog kamenja. Uz objekat je pronađen i grob u kojem su se
pronašla tri skeleta. Prema svemu otkrivenom, opravdano se pretpostavlja da je na ovom lokalitetu
nekada bila kasnoantička bazilika.
Zukići kod Travnika je lokalitet gdje je iskopana prvo jedna grobnica na svod, pa su onda nađeni
ostaci temelja neke građevine. Iskopana je i jedna stela, na kojoj se nalazi bračni par. Opravdano
se smatra da su grobnice na svod većinom građene uz ranokršćanske crkve, jer postoji brojan niz
primjera u Bosni i Hercegovini koji to dokazuju, pa se tako i za ovaj objekat kojem se vide temelji može pretpostavljati da pripadaju kasnoantičkoj crkvi. Više: Veljko Paškvalin, “Kasnoantički
objekti iz Osatice, Karahodža i Višnjice”, GZM, NS, sv. XXXVIII, Sarajevo, 1983, 111.
Ono što je rečeno za ostatke u Zukićima isto vrijedi i za nalaz u Begovićima kod Kiseljaka. Istraživanja je vršio Veljko Paškvalin koji je također naišao na jednu grobnicu na svod i ostatke neke veće
građevine čiju rekonstrukciju nije mogao uraditi. Ipak na osnovu zaključaka da grobnice na svod
većinom vode i do nalaza bazilika, tako se i ovdje može opravdano pretpostavljati da se radi o tim
sakralnim građevinama. Više: Paškvalin, “Kasnoantički objekti”, 118.
Na lijevoj obali rijeke Stavnje kod Breze, na lokalitetu Srđ iskopan je sklop zidova za koje je moguće
da predstavlja narteks i dio lađe nekog crkvenog objekta. Ipak, kako na ovom mjestu nisu izvršena
sistematska istraživanja to je sve što se zna o njemu, pa se iz tih razloga ne može donijeti definitivan
zaključak u vezi namjene građevine.
23
Bazilika se sastojala od osam prostorija, s tim što se apsida građevine nije otkrila, a isto tako se
i ne naziru njeni ostaci, pa se opravdano sumnja da li je apsida uopšte postojala. Više: Dimitrije
Sergejevski, “Kasnoantički spomenici iz okolice Jajca”, GZM, god. L, Sarajevo, 1938, 52-53.
21
• 280 •
Otkriveni su malobrojni nalazi, a između ostalog ostatke kapitela, gesimsa i jedne naušnice. Uz crkvu je u njenoj okolici otkriveno i pet grobnica.24 Sergejevski koji
je dolazio i istraživao ovaj lokalitet (makar veoma šturo) nije dao nikakvo vremensko određenje gradnje ove crkve. Paškvalin na osnovu otkrića jedne zemljane lampe
kojoj analogiju nalazi u Rimu, a pripada razdoblju IV stoljeća, tvrdi da bi se bazilika
mogla datirati upravo u taj period.25
U Otinovcima kod Kupresa je pronađena trobrodna bazilika, koja je bila izduženija nego ostale crkve i svaki od brodova se završavao polukružnom apsidom,
od kojih je ona u sredini bila najveća. U narteksu i južnoj bočnoj lađi su zatečene
grobnice na svod. Dužina bočnih strana je iznosila 24,50 metara, dok je širina bila
14,15 metara. Ovdje je uz ostatke crkve otkriveno nekoliko epigrafskih nalaza.26 Po
ostatku gara može se pretpostaviti, da je građevina dosta nastradala u požaru, ako ne
i potpuno uništena. Ipak, za ovaj jako interesantan nalaz ne postoji više informacija,
a razlog tome je nedostatak arheološkog istraživanja. Po svemu otkrivenom za ovaj
kršćanski sakralni objekat može se vidjeti da se on ni po čemu ne izdvaja od ostalih
bazilika datiranih u V ili VI stoljeće, a nisu nađeni nikakvi manji arheološki nalazi
koji bi opovrgli ovo mišljenje, pa zato nema razloga da se ne smjesti u taj period, sve
dok se novijim istraživanjima ta datacija ne utvrdi preciznije.
Grudine kod Bugojnog (Čipuljići) je lokalitet gdje je otkriven još jedan nalaz bazilike. Inače, ovaj lokalitet je vrlo bogat i drugim arheološkim ostacima.27 Dimenzije
crkve su nepoznate, a prilikom istraživanja nalazišta iskopane su zidane grobnice u
narteksu crkve, kao i grobnice na svod. Također je u sjevernom dijelu otkriven i mauzolej. Od manjih nalaza, nađeni su komadi stakla, keramike, kao i verige.28 Veoma
važan nalaz koji je otkriven, predstavlja ploča na kojoj se nalazi natpis Bistues, prema
kojem se došlo do zaključka da se na ovom teritoriju locira municipij Bistues.
jednom od grobova našao se sarkofag, a posebno značajno otkriće predstavlja ploča na kojoj
U
je otkriven prvi starokršćanski natpis koji je pronađen u Bosni i Hercegovini. Više: Sergejevski,
“Kasnoantički spomenici”, 57.
25
Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike, 119. On se također poziva na Sergejevskog koji je jedan natpis
sa obližnjeg antičkog groblja protumačio kao kršćanski i datirao ga u IV stoljeće. Paškvalin,
Kršćanstvo kasne antike, 119, fusnota 86; Bojanovski smatra da je piscina koja je bila izgledom u
obliku latinskog krsta premala da bi se u njoj krstile odrasle osobe, već samo djeca, što bi značilo
da je crkva napravljena tek u vrijeme kada je kršćanstvo potpuno zavladalo u ovim krajevima, a to
se odnosi na V i VI stoljeće. Ivo Bojanovski, “Kasnoantičke grobnice na svod u Čitluku i njihova
prethodna konzervacija”, Naše starine, god. IX, Sarajevo, 1964, 103.
26
Patsch, “Epigrafsko pabirčenje”, 286.
27
Tu su između ostalog otkriveni ostaci naselja iz željeznog doba, zatim rimsko naselje i dijelovi
zgrada, a našli su se i nalazi srednjovjekovne crkve i nekropola.
28
Više: Jozo Petrović, “Arheološki referati iz Bugojna i Ljubije – Japra”, GZM, NS, sv. XIII, Sarajevo,
1958, 268-269.
24
• 281 •
edin veletovac
Nalazi novca koji su pronađeni u sklopu lokaliteta, određuju precizniju dataciju
bazilike u drugu polovinu IV stoljeća.29
Velika bazilika koja je iskopana na Bilimišću u Zenici, predstavlja rijedak primjer
očuvanosti i bogatstva nalaza na ovim prostorima. Poznato je da je prije uvođenja
kršćanstva kao državne religije, ovdje u pagansko doba boravio sacerdos kulta Urbs
Roma, a Zenica je vjerovatno tad bila religijski centar, pa se može pretpostaviti da je
i u kršćansko doba ona imala takvu ulogu. Prva iskopavanja je obavio zenički oficijal
Cerny, dok je Ćiro Truhelka prvi objavio rad vezan za nalaze otkrivene na ovom
lokalitetu, mada što se tiče same crkve, izvještaj kojeg je objavio je bio veoma štur.30
Ova bazilika je jedna od rijetkih u Bosni i Hercegovini, a da je bila dvojna (basilica
gemina). Dimenzije građevine iznose 24,10 x 22,40 metara. Objekat je također veoma bitan iz razloga što je on vjerovatno bio sjedište episkopa Andrije iz biskupije Bistua Nova, koji se spominje na Salonitanskim koncilima iz 530. i 533. godine. Zgrada se sastojala od više prostorija što je i razumljivo kada se uzme njezina veličina.31
Otkriven je veći broj materijalnih nalaza, poput namještaja, pluteja, ornamentiranih
ploča, dijelova bazamenta, kapitela itd.32 Bazilika je vjerovatno izgorjela u požaru.
Datiranje ove starokršćanske crkve, može se najsigurnije smjestiti prije 530. godine,
pa samim time objekat je najvjerovatnije sagrađen u V stoljeću.
U Malom Mošunju kod Viteza se nalazila kasnoantička crkva koja nikad za čitavo ovo vrijeme nije bila ozbiljno istražena. Truhelka je više puta posjećivao ove
antičke ruševine. Jedan od prvih istraživača koji je dao izještaj sa dotičnog lokaliteta
je bio Ivan Kujundžić.33 O nacrtu i planu ove građevine ne može se dakle ništa određeno reći. Ipak na prostoru oko crkve je otkriveno dosta materijala poput odlomaka
menze, kapitela, zatim dijelovi cipusa, imposta, kao i jedna reljefna ploča.34 Ispod
poda crkve je iskopana i kasnoantička grobnica na svod, dok je još jedna pronađena
u njenoj neposrednoj blizini. Na ovom lokalitetu također je nađen veći broj grobova
iz raznih perioda.35 Datiranje bazilike je teško odrediti, prvenstveno zbog toga što
manjka dodatnih istraživanja, koja bi ovo pitanje mogla dovoljno rasvijetliti.
ovci pripadaju carevima: Konstantinu II. (Flavius Claudius Constantinus Augustus, 337. god. –
N
340. god.), Jovijanu (Flavius Jovianus Augustus, 363. god. – 364. god.), Valentinijanu II. (Flavius
Valentinianus, 375. god. – 392. god.).
30
Truhelka, “Prilozi rimskoj arheologiji”, 340.
31
Više: Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba, 127 – 128.
32
Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba, 128 – 133.
33
O. Ivan Ev. Kujundžić D. I., “Najnovije rimske iskopine u Mošunju”, GZM, sv. XXVIII, Sarajevo,
1917, 477.
34
Više: Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba, 95 – 97.
35
Više: Đoko Mazalić, “Hrišćanski nišani u okolini Travnika. Evidencija važnijih spomenika i
predlozi za zaštitu”, NS, god. IV, Sarajevo, 1957, 97.
29
• 282 •
Crkva se okvirno može staviti u razdoblje između IV i VI stoljeća.36
U Turbetu kod Travnika 1893. godine je iskopana prilično velika bazilika za ovo
podneblje. Njene dimenzije su bile 29,50 x 16,65 metara. Iz nacrta se može vidjeti
da se sastoji od deset prostorija, čime i tako premašuje veći broj istih građevina iz
Bosne i Hercegovine. Prema najnovijem tlocrtu koji je urađen može se primijetiti
da je ovo zapravo dvojna bazilika. Prvi koji je istražio ovu baziliku i dao njen opis te
publicirao rad je bio Ćiro Truhelka.37 Ispod bazilike naknadno su nađene tri grobnice na svod, sa priličnom količinom materijala unutar njih.38 Ovaj nalaz iznova
dokazuje, da se u najvećem broju slučajeva uz nađenu baziliku može očekivati i nalaz
grobnica na svod. Na prostoru same crkve je otkriven još jedan veoma zanimljiv
materijal, a to je bio zlatni nakit, od čega se sačuvala ogrlica sa osamnaest medaljona
i mali krst. Truhelka je baziliku datirao u IV vijek, a kao razlog navodi svjetiljku od
crvene ilovače, za koju smatra da pripada najranijem periodu kršćanstva, a također
navodi i ostatke stakla od čisto rimskih posuda.39 Ipak, to su nedovoljni dokazi da
bi se građevina smjestila u ovo razdoblje, pa bi period izgradnje trebalo staviti u
V stoljeće, kada kršćanstvo vrši najveći uticaj na ovim prostorima.
U Dabravinama kod Vareša je nađena kasnoantička bazilika koja je vrlo detaljno
ispitana. Prvi koji je objavio rezultate istraživanja je bio Vaclav Radimsky.40 Nakon Radimskog nalaz je zakopan, a ponovo ga je otvorio Dimitrije Sergejevski 1954. godine i
rezultate objavio u posebnoj publikaciji.41 Dimenzije bazilike su 15,80 x 12,80 metara.
Crkva je jednobrodna i sastoji se od trodijelnog narteksa, naosa sa apsidom, dvije južne
prostorije te baptisterija koji se prema istoku završavao apsidom. Prisustvo baptisterija
odražava misionarsku djelatnost na terenu, gdje se za dugo vremena održalo krštenje
starijih osoba.42 Piscina se odlikuje sa dvojakom mogućnosti tj. za krštenje odraslih,
kao i djece. Otkriveni materijal je veoma raznolik, pa su se tu našli ostaci kamenog
asler datira ovu crkvu u IV stoljeće dosta nesigurno. Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba, 97.
B
Ćiro Truhelka – Carl Patsch, “Iskopine u dolini Lašve – Rimski natpisi iz doline Lašve”, GZM,
god. V, sv. IV, Sarajevo, 1893, 695.
38
Više: Mihovil Mandić, “Turbe kod Travnika”, GZM, sv. XXXVI, Sarajevo, 1924, 88 – 90.
39
Truhelka – Patsch, “Iskopine u dolini Lašve”, 698 – 699. Truhelka navodi da se svjetiljka od crvene
ilovače nalazi samo u crkvama ranijeg doba te da su fragmenti stakla od čisto rimskih posuda.
Teorija da su se samo do kraja IV stoljeća koristili čisto rimski predmeti nije validna, jer ovo
područje tj. unutrašnjost provincije Dalmacije je region gdje su se možda i najduže održali vidovi
rimske uprave, a samim time i svega što ima veze sa rimskom kulturom i uticajem. Ako se pogledaju
kada su sagrađene ostale dvojne bazilike u Bosni i Hercegovini, tj. u V stoljeću, onda se i na osnovu
toga može zaključiti, da je i to jedan od dokaza, da je bazilika pripadala tom vremenu.
40
Vaclav Radimsky, “Crkvena razvalina kod Dabravine u kotaru Visočkom u Bosni”, GZM, god. IV,
sv. IV, Sarajevo, 1892, 372.
41
42
Isto, 80.
36
37
• 283 •
edin veletovac
namještaja, zatim monolitnih stupova, kao i ostaci oltarske pregrade.43 Stupovi su
ukrašeni raznim motivima kao npr. vinovom lozom. Crkva je nestala u požaru, što se
može vidjeti po priličnoj količini gara. U ruševini crkve je pronađena i jedna avarska
strelica, dok je u neposrednoj blizini objekta nađen novac cara Justina I. (Flavius Iustinus Augustus, 518. god. – 527. god.) ili Justinijana I. (Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus Augustus, 527. god. – 565. god.). Dakle, bazilika je najvjerovatnije sagrađena u
V ili početkom VI stoljeća, dok se može pretpostavljati da je uništena u najezdi Avara
ili Slavena, krajem VI ili početkom VII stoljeća.
U selu Varvare kod Prozora je 1905. godine vršeno iskopavanje starokršćanske crkve. Od objekta nije bilo sačuvano mnogo (samo zapadni zid i to u temeljima). Crkva
je građena od lomljenog kamena sa vrlo slabim malterom. Zgrada se sastojala od naosa, narteksa i još dvije prostorije. Unutar bazilike je nađena zidana grobna komora
sa presvođenim svodom. U grobnici su otkrivena dva kostura, a od priloga se nalazilo nekoliko ostataka željeza i koštana drška od noža. Nikakvih vrijednijih nalaza nije
bilo, osim četiri spolije: jedna čitava i tri fragmentirane nadgrobne stele.44 Na ovim
stelama se četiri puta spominje ime Flavius, a dvojica od njih su bili dekurioni municipija BIST...45 Crkva je očito kasnoantičkog porijekla, a možda je bila u upotrebi i u
razdoblju srednjeg vijeka.46 Analogijom nalaza sa drugih lokaliteta kao npr. u Saloni,
Sagvaru u Mađarskoj i Intercisi, bazilika se može datirati u kraj IV stoljeća.47
Ostali lokaliteti na kojima su otkriveni nalazi su Oborci kod Donjeg Vakufa (V st.),
Čitluk kod Šipova (V ili VI st.)48, Šarampovo kod Gornjeg Vakufa (V ili VI st.)49, selo
Doboj kod Kaknja (IV ili V st.)50, Gradac kod Kiseljaka (V ili VI st.), Gornji Kotorac
na Ilidži (V ili VI st.), Breza II. (VI st.)51 i Bukovica kod Travnika (V ili VI st.).
Istočna Bosna
Region današnje istočne Bosne je po svim pokazateljima, privredno bio daleko
najrazvijenija oblast Bosne i Hercegovine u periodu kasnog principata i ranog dominata. Tome je najviše kumovalo rudno bogatstvo koje je bilo jako veliko, te stoga
Rimljani nisu puno čekali da bi počeli sa masovnom eksploatacijom tog rudonoViše: Isto, 80 – 81.
Više: Carl Patsch, “Arheološko – epigrafska istraživanja povjesti rimske provincije Dalmacije”,
GZM, god. XVIII, sv. II, Sarajevo, 1906, 153 – 155.
45
Taj municipij se zasigurno zvao BISTVE VETVS.
46
47
Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike, 115.
48
Sergejevski, “Kasnoantički spomenici”, 49 – 64.
49
50
Basler, Isto, 85.
51
Basler, Isto, 73.
43
44
• 284 •
snog područja.52 Ipak, ono što iznenađuje je mali broj bazilika, s obzirom na ogromnu važnost ovog područja u tadašnje vrijeme. Broj od svega šest bazilika koji su se
našli na ovom području sigurno nije konačan i u budućnosti se može očekivati da će
se pojaviti još nalaza materijalnih ostataka ranokršćanskih crkvi. Međutim, ono što
karakteriše ovo područje u odnosu na ostala su iskopine trobrodnih bazilika, dok se
u ostatku zemlje u velikoj većini pojavljuju jednobrodne bazilike. Nalazi su skoncetrisani oko samo tri mjesta, a to su: Srebrenica, Vlasenica i Foča.
Skelani kod Srebrenice su osim što su jako bogati epigrafskim nalazima, poznati
po tome što su na tome području nađene i dvije kasnoantičke bazilike. Ostatke je prvi
posjetio i opisao Carl Patsch, a rezultate je objavio u radu “Arheološko – epigrafska
istraživanja povijesti rimske provincije Dalmacije”.53 Dvije crkve su se nalazile jako
blizu jedna drugoj, ali su bile različitih dimenzija. Prva (veća) je bila 23,96 x 21,88
metara, dok je druga (manja) bila veličine 18,94 x 15,50 metara. Veća crkva se sastojala
od sedam prostorija, dok manju tvori pet soba, što se može vidjeti iz nacrta crkvi.54
Patsch navodi kako je manja crkva propala uslijed požara.55 Po ostacima se vidi kako je
ona bila dosta siromašnija od veće bazilike. Crkve vjerovatno pripadaju istom vremenskom periodu te s obzirom na razvijenost ovog mjesta u odnosu na ostale i brži prodor
uticaja, vremenski bi se trebale smjestiti u kraj IV ili početak V stoljeća.
Bazilika iz Kumjenovića kod Foče je jedna od vrlo rijetkih koje odstupaju od
uobičajenih načina gradnje ovih sakralnih objekata na prostoru Bosne i Hercegovine. Ovo je trobrodna bazilika, što je samo po sebi veoma specifično s obzirom da je
pronađeno veoma malo ovakvih građevina i sa dva broda na čitavom teritoriju države. Dimenzije ovog objekta su 24 x 17 metara, čime se može primijetiti da odstupa
od standardne veličine bazilika sa ovih prostora. U centralnoj apsidi iznad prostora
za mensu nađen je tzv. palestinski bronzani krst (enkolpion), koji je datiran između IX i XI stoljeća.56 Otkriveni su brojni fragmenti kamene plastike te prozorskog
stakla. Unutar crkve je pronađena grobnica na svod, dok se okolo crkve nalazi jedna
srednjovjekovna nekropola. Ipak, s obzirom na karakterističnost ovog lokaliteta nije
obavljeno dovoljno istraživanja da bi se dobilo neka konačno i sigurno mišljenja.
Ova bazilika, iako se po načinu gradnje razlikuje od većine ostalih, može se datirati u V stoljeće, ili početak VI stoljeća kada na ovim prostorima vlada Ostrogotsko
kraljevstvo.
d dolaska dinastije Severa na prijesto Rimskog Carstva, ovdje se je nalazilo sjedište prokuratora
O
za rudnike provincija Dalmacije (Dalmatia) i Panonije (Pannonia Inferior).
53
Carl Patsch, “Arheološko – epigrafska istraživanja povijesti rimske provincije Dalmacije”, GZM,
god. XIX, sv. IV, Sarajevo, 1907, 460 – 463.
54
55
Patsch, “Arheološko – epigrafska istraživanja”, 463.
56
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom III, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1988, 120.
52
• 285 •
edin veletovac
U Ustikolini kod Foče nađen je još jedan primjer trobrodne bazilike, što
postaje karakteristika ovog regiona. Bazilika je bila dužine 21 metar. Uz oltar je otkrivena grobnica, dok se od ostalih nalaza mogu spomenuti ostaci kamene plastike,
rimskog stakla te grobnica sa bačvastim svodom. Osim istraživanja koje je 1978. i
1979. godine obavio Kajmaković, nažalost na ovom lokalitetu se nisu vršila nikakva
daljnja ispitivanja koja bi mogla dati više informacija o ovom vrlo vrijednom nalazu. Sergejevski je u svom članku “Novi kameni spomenici iz Ustikoline i Rogatice”
pogrešno pretpostavio da crkva pripada periodu srednjeg vijeka.57 Ovaj nalaz će se
vremenski smjestiti u V ili početak VI stoljeća, kao i prethodni iz Kumjenovića.
Dvije bazilike su pronađene još na lokalitetima Staroglavice kod Srebrenice (V ili
VI st.) i u Nikolićima kod Vlasenice (V ili početak VI st.)58.
Istočna Hercegovina
Područje istočne Hercegovine je oduvijek bilo bogato najrazličitijim materijalnim ostacima iz različitih razdoblja historije Bosne i Hercegovine. Od toga ne
odudara ni rimsko doba, konkretnije kasnoantičko doba. Ovdje je osim priličnog
broja nađenih ranokršćanskih crkvi, istražen i veliki broj epigrafskih spomenika.59
Nalazi bazilika su raspoređeni oko tri veća mjesta: Gacko, Stolac i Konjic. Ukupno
je nađeno pet takvih objekata, dok se za ostalih pet nalaza može pretpostavljati, ali
ne može definitivno reći da pripadaju starokršćanskoj arhitekturi, ali se sa velikom
sigurnošću mogu datirati u kasno antičko doba.60
imitrije Sergejevski, “Novi kameni spomenici iz Ustikoline i Rogatice”, GZM, god. XLVIII,
D
Sarajevo, 1936, 4.
58
Branimir Gabričević, “Izvještaj sa probnog iskopavanja ranohrišćanske bazilike u Nikolićima kod
Vlasenice”, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. X, Tuzla, 1973, 74.
59
Više o tome: Amra Šačić, “Antički epigrafski spomenici istočne Hercegovine”, rukopis magistarskog
rada, 2011.
60
U Strupnićima kod Stoca je iskopan lokalitet koji sigurno pripada rimskom i kasnoantičkom
periodu, što se može vidjeti i po ostacima opeka i drugog materijala, dok se u blizini nalazi jedna
građevina za koju se smatra da je bazilika, ali se ne može dati definitivno mišljenje, sve dok se
lokalitet pomno ne istraži.
Razićima kod Konjica je takođe iskopan jedan lokalitet na kojem su se našli kasnoantička grobnica i
neka građevina za koju se smatra da je bazilika. Međutim, ni tu se sa sigurnošću ne može izreći jedan
definitivan zaključak zbog oskudice informacija i nedostatku istraživanja.
Na mjestu Ježeprasina kod Konjica otkriven je lokalitet u kojem je prvobitno vršio ispitivanja
Pavao Anđelić, koji je ujedno i iskopao kasnoantičku grobnicu. Osim ovog nalaza dokazano je da
se ovdje nalazilo jedno kasnoantičko utvrđenje, dok se za jednu građevinu pretpostavlja da je to
ranokršćanska crkva, što bi imalo smisla. Ipak, ni ovdje se kao ni u prethodna dva slučaja ne može
dati jedno sigurno mišljenje sve dok se detaljno ne ispita mjesto nalaza.
Isti slučaj je i sa mjestom Ocrkavlje kod Nevesinja. Ovdje je otkriveno jedno rimsko naselje, kao i
kasnoantička grobnica, koja se našla u temeljima građevine za koju se smatra da je bazilika. Takođe,
u blizini su pronađeni i ostaci srednjovjekovne crkve.
57
• 286 •
Jedno od rijetkih nalazišta na ovom području o kojem postoji priličan broj podataka je ono u Barama kod Konjica.61 Građevina je dosta detaljno istražena te iz tog
razloga postoji i njen nacrt.62 Uobičajenih je dimenzija 20,9 x 15,4, načina gradnje
i organizacije unutrašnjeg prostora, dok je orijentacija bila istok – zapad.63 Temelj
crkve je dosta dobro očuvan, pa se tako može lijepo vidjeti raspored soba koje su
se nalazile u njoj. Ovaj starokršćanski objekat ima dosta sličnih karakteristika kao
i većina ostalih ove vrste u Bosni i Hercegovini te se može govoriti da je postojao
jedan sistem po kojem su ove crkve podizane. Krov bazilike je građen na dvije vode,
a po ostacima crijepa vidi se da je bio prekriven istim. Unutrašnji prostor se može
podijeliti u tri dijela: sjeverni, srednji i južni. Po broju informacija i nalaza koji su
pronađeni na ovom lokalitetu mnogo je lakše datirati ovu crkvu, ali međutim ni
tada to nije lagan zadatak. Tihomir Glavaš je dataciju uspostavio po baptismalnim
piscinama koje su izmjenjene kada se počelo sa krštenjem djece koje on stavlja u VI
stoljeće, dok zidanje same piscine, a ujedno i bazilike smješta najkasnije u V stoljeće.64 S obzirom na datiranje prethodnih spomenika starokršćanske arhitekture, ova
datacija u potpunosti odgovara tom vremenskom periodu.
Ostali nalazi za koje je utvrđeno da su ostaci starokršćanskih sakralnih objekata
su ili u jako lošem stanju ili je lokalitet u potpunosti zanemaren, te se značajniji podaci o njima ne mogu reći. Ti lokaliteti su: Avtovac kod Gacka (V ili VI st.)65, Crnići
(V ili VI st.), Banova Glavica (V ili VI st.) i Pješivac Greda kod Stoca (V ili VI st.).
Zapadna Bosna
Zapadna Bosna obuhvata teritorij na kojem je u predrimsko i rimsko doba živio
ilirski narod Delmata (Delmatae). Isto tako, po rimskom osvajanju na ovom području su bile stacionirane rimske legije, a zatim auksilijarne - auxiliaris (pomoćne)
jedinice. S toga ne treba da čudi da je ovdje nađen veliki broj različitih spomenika
jesto Borojevići kod Stoca, otkriva još jedan slučaj nedovoljnog ispitivanja kasnoantičkih ostataka
M
od kojih jedan pripada kasnoantičkoj grobnici. Neki naučnici sa određenom dozom opreznosti
pretpostavljaju za građevinske ostatke da pripadaju kasnoantičkoj bazilici. Vidi; Ivo Bojanovski,
“Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji
(s posebnim obzirom na područje Bosne i Hercegovine)”, Godišnjak, knj. XVII, Centar za
balkanološka ispitivanja, knj. 15, Sarajevo, 1978, 91. ; Dimitrije Sergejevski, “Rimska cesta na
Nevesinjskom polju”, GZM, NS, sv. III, Sarajevo, 1948, 53.
61
Na ovom nalazištu sistematska istraživanja su vršili kustos Tihomir Glavaš i Pavao Anđelić. Više
informacija o ovom nalazu; Tihomir Glavaš, “Starokršćanska bazilika u Barama kod Konjica”,
GZM, NS, sv. XL/XLI, Sarajevo, 1986, 113.
62
Glavaš, “Starokršćanska bazilika”, 115.
63
Isto, 116.
64
Isto, 126.
65
AL BiH, III, 142.
• 287 •
edin veletovac
duhovne kulture, kako kultnih, tako i votivnih, posebno u vrijeme politeizma.66
Kada je kršćanstvo postala državna religija, na ovim prostorima započinje proces
kristijanizacije, a zapadna Bosna je bila posebno plodno tlo zbog blizine Jadranskog
mora i glavnih centara provincije Dalmacije, poput Salone, Traguriona itd. Po broju
otkrivenih bazilika i onih za koje se to još uvijek pretpostavlja i koje su nekad tu stajale može se vidjeti da je tu postojao priličan broj ovih kršćanskih bogomolja. Nalazi
su otkriveni u blizini dva veća centra, a to su: Glamoč i Duvno. Dakle od ukupno
osam lokaliteta, do sada je za njih pet definitivno utvrđeno da pripadaju ovim sakralnim objektima, dok za ostala tri nalaza to nije moguće sa sigurnošću tvrditi, jer
su ostaci previše oskudni ili arheološkog materijala više uopšte nema.67
Na lokalitetu Vrba – Borak kod Glamoča vršeno je trogodišnje istraživanje kasnoantičke bazilike (1974, 1975, 1976). Samim time su rezultati u ovom slučaju i
više nego konkretni i jasni. Ova crkva spada među veće koje su pronađene na teritoriju Bosne i Hercegovine, a njene dimenzije iznose 28,50 x 19,10 metara. Pripada najčešćem tipu bazilika V i VI stoljeća koji se nalaze u unutrašnjosti provincije
Dalmacije, tzv. bosanskom tipu crkvene građevine. Sastoji se od tri dijela: naosa,
narteksa i prezbiterija odnosno sanktuarija.68 Ukupno je imala devet prostorija, što
samo po sebi odražava veličinu građevine. U sjevernoj prostoriji nađena je zidana
grobnica koja je vrlo kvalitetno urađena. Unutar grobnice je pronađen skelet, koji je
očigledno pripadao starijoj osobi. Kompletna bazilika je prilično kvalitetno sagrađena, mada se na nekim dijelovima mogu vidjeti određene nepravilnosti. Bazilika u
Vrbama je prilično siromašna kamenim namještajem s obzirom na njenu veličinu i
značaj. Otkriveni su fragmenti impost – kapitela, zatim ulomci dva pilastra, ulomci
iše: Enver Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, Veselin
V
Masleša, Sarajevo, 1977.
67
U Vinicama kod Duvna zapažaju se obrisi građevine, a prilikom oranja naišlo se na obrađeno kamenje sa ostacima zidnog maltera. Na lokalitetu su nađene bronzane aplike sa teatralnom maskom. U
istoj dolini je nađeno poklopaca od sarkofaga i fragmenata nadgrobnih spomenika. Vaclav Radimsky,
“Starine kotara županjačkog u Bosni”, GZM, god. VI, sv. II, Sarajevo, 1894, 317. Konture u obliku
crkve, upućuje na ostatke starokršćanske crkve, ali je to premalo da bi se dalo jedno sigurno mišljenje.
Na groblju Karaula kod Duvna otkriveno je nekoliko komada ukrašenog kamenja, koje je
najvjerovatnije porijeklom iz starokršćanske crkvene građevine, koja po svom obliku pripadaju
ukrasima sa ovih prostora. Također je nađen kapitel sa prikazom ptica na uglovima. Motiv ukrasa
sa ovog kapitela liči nekim primjercima iz Dabravine. Ipak, to je sve što je pronađeno na ovom
mjestu, te s toga iako ovo nesumnjivo ukazuje na postojanje ranokršćanske crkve, ne može se više
ništa reći o ovom lokalitetu, pa zato treba sačekati dodatna istraživanja, koja bi ubuduće mogla
pomoći da se donese jedan konkretniji zaključak.
Na Mastrinama kod Duvna vide se ostaci crkvene građevine od pravilno tesanih blokova s konturom
apside. Oko objekta su otkriveni brojni grobovi. Ovdje se ne postavlja pitanje i uopšte ne dolazi u
dvojbu da li je ovo crkvena građevina, zato što je to očigledno, ali se zbog zanemarenosti lokaliteta
od strane arheologa i historičara, ne može donijeti konačno mišljenje, kojem vremenskom periodu
ovaj objekat pripada: kasnoj antici ili srednjem vijeku.
68
Više: Bojanovski, “Kasnoantička bazilika u Vrbi”, 197 – 201.
66
• 288 •
ploče od oltarske menze, nogare menze te ulomci stupova, praga i više ulomaka za
koje se ne može potvrditi namjena.69 Od sitnijeg nalaza su pronađeni dijelovi stakla, fragmenti keramike, mala brončana fibula s povijenom nogom, kružna željezna
kopča i krstić latinskog oblika od bronzanog lima.70 Veliki uticaj na izgled bazilika u
Bosni i Hercegovini dolazio je iz Salone, a jedan od takvih primjera je i ovaj objekat
iz Vrbe. Dakle, ako se zna da je bazilikalni oblik u Bosni Hercegovini bio pod uticajem centara iz primorja, pogotovo Salone, a ova starokršćanska crkva je čisti primjer
toga, onda je ovaj objekat sagrađen krajem V ili početkom VI stoljeća. Bazilika je
stradala u požaru što se može vidjeti u unutrašnjosti ruševine, a to se najvjerovatnije
desilo krajem VI stoljeća za vrijeme provale Avara.
U Prisoju kod Duvna iskopana je kasnoantička bazilika na kojoj su vršena zaštitna istraživanja. Crkva je bila dimenzija 21,50 x 15,30 metara, što je srednja veličina
za bazilike sa ovih prostora. Nažalost, objekat je teško stradao tokom godina, pa su
nalazi veoma limitirani. Najvažniji dio crkve, njen sanktuarij, potpuno je uništen, pa
se o prezbiteriju, njegovom izgledu i odnosu prema naosu i apsidi, ne može uopšte
govoriti.71 Na lokalitetu su nađeni ostaci dekorativne plastike, plastičnih spirala, kao
i stupići od mramora. Također je otkrivena i jedna nadgrobna natpisna ploča Elie
Severe.72 Veoma važno otkriće je natpis civitas Delminium, koji potvrđuje da se ovaj
stari centar ilirskog naroda Delmata nalazio upravo na području Duvna. Od manjih
nalaza su pronađene spolije, kao i komadi stakla i nešto fragmenata opeke i crijepa.
Crkva vjerovatno potiče iz vremena kada i većina ostalih sa ovog prostora, a to je
period V. ili VI. stoljeća.
U Crvenici kod Duvna je otkrivena jedna starokršćanska crkva, koju je 1965. godine istraživao Ivo Bojanovski.73 Crkva je imala razmjere 24,52 x 9,69 metara. Imala
je tri lađe, od kojih je ona srednja bila najšira. Završavala se sa upisanom piscinom,
dok su se unutra nalazile pomoćne prostorije, kao i krstionica sa piscinom u obliku
latinskog krsta te vjerovatno i konsignatorij i memorija. Objekat se dosta razlikuje
od ostalih kasnoantičkih bazilika sa ovih prostora, zbog oblika apside i izduženih
prostorija. Oko crkve se nalazilo groblje koje je vremenski smješteno u doba Justinijana I. Bazilika je najvjerovatnije pripadala razdoblju V ili VI stoljeća, kao i veći broj
ostalih sa prostora Bosne i Hercegovine.
Više: Isto, 202 – 204.
Više: Isto, 204 – 206.
71
Ivo Bojanovski, “Prisoje Buško Blato, Duvno – kasnoantička bazilika”, Arheološki pregled, br. 10,
Beograd, 1968, 165.
72
Više: Veljko Paškvalin – Anđelko Zelenika, “Arheološki nalazi iz Karlova Hana kod Duvna”, GZM,
NS, sv. XIX, Sarajevo, 1964, 213.
73
Ivo Bojanovski, “Crkvina, Crvenica, Duvno – kasnoantička bazilika”, Arheološki pregled, br. 7,
Beograd, 1965, 135 – 140.
69
70
• 289 •
edin veletovac
Još dvije bazilike su otkopane na području zapadne Bosne i to obje u blizini
Glamoča: Glavice (V ili VI st.) i Halapići (VI st.).74
Zapadna Hercegovina
Zapadna Hercegovina je za razliku od ostalih dijelova Bosne i Hercegovine dosta
izloženija uticajima sa Jadranskog mora, pa tako i sa Apeninskog poluotoka gdje se
nalazila prijestolnica Rimske imperije i to se zadržalo kroz skoro pet stoljeća rimske
uprave. Materijalni ostaci i nalazi starokršćanskih crkvi – bazilika koncentrisani su
oko više mjesta: Široki Brijeg, Čitluk, Mostar, Grude, Ljubuški, Čapljina, Posušje i
Neum. Po geografskom rasporedu ovih gradova, može se primijetiti da je to jedno
prilično široko područje. Sveukupno je pronađeno i otkriveno dvadeset i dva nalazišta. Od ukupnog broja, za osamnaest nalaza je definitivno utvrđeno da su ostaci bazilika, dok se za ostala četiri nalaza, na osnovu nađenih ostataka i fragmenata
pretpostavlja da su dijelovi kasnoantičkih crkava.75
U Čerinu kod Čitluka nalaze se ostaci kasnoantičke bogomolje, a koju je prvi opisao Radimsky, mada nije prepoznao da se tu radi o ostacima iste.76 Na tom prostoru
pronađen je veći broj manjih fragmenata, kao i zidovi građevine. U ruševini je kao
spolija otkrivena ara sa dvostrukom posvetom: Dijani i Silvanu i s figuralnim predstavama.77 Unutar ruševine je nađen i jedan kameni sarkofag sa reljefnim prikazom
U Kutima kod Mostara su otkriveni razni nalazi poput opeke, obrađenog kamena i keramike. Ono
što je karakteristično i što omogućava da se ovaj nalaz dovede u vezu sa bazilikom je otkrivena
piscina, koja je bila popođena malterom. Također su otkriveni i neki crkveni reljefi, koji ukazuju na
porijeklo građevine. Ipak, ovdje se neće ulaziti u dalju analizu jer bi to zbog nedostatka informacija
bilo nezahvalno i neozbiljno.
U Mlinarevićima (Bašine njive) kod Gruda se nalazi ostaci dvije građevine – jedna manja, dok je
druga veće površine. To je već 1893. godine zabilježio Ćiro Truhelka u svom članku. Ćiro Truhelka, “Rimske iskopine u Vitini”, GZM, god. V, sv. IV, Sarajevo, 1893, 678; Tu se po Marku Vegi nalaze i ostaci jedne kasnoantičke bazilike, a priča se da je tu zakopano i veliko blago. Ivo Bojanovski,
“Rimski natpisi u dolini Trebišnjice”, Tribunia, br. 3, Trebinje, 1977, 101. Zbog neistraženosti tog
prostora i samog objekta, ne može se ništa više reći, osim da je u blizini nađeno 14 stećaka.
Doci, Crveni Grm kod Ljubuškog je još jedno mjesto gdje je nađeno dosta ostataka građevine
i fragmenata keramike i neobrađenog kamena. Naziru se zidovi, a očuvan je i jedan stub, pa se
pretpostavlja da je na tom mjestu nekad stajala kasnoantička bazilika. Međutim, sve dok se na
lokalitetu ne obave sistematska istraživanja, mišljenja mogu ostati samo na pretpostavkama, jer ne
postoji dovoljno informacija da se izloži jedna sigurna teza.
Petrovići kod Posušja čuvaju uspomenu na postojanje starokršćanske crkve, a mještani tog sela do u
moderno doba mole se kod te ruševine, te vjeruju da je to ruševina crkve sv. Marka. Od građevine se
vidi mnogo, ali se može primijetiti, da je jedan zid izveden polukružno kao apsida crkve. Ne može
se isključiti da je nekad prije ovdje stajala kasnoantička bazilika, ali ovo što se dosada zna je previše
šturo da bi se moglo dati bilo kakvo određeno mišljenje.
76
Vaclav Radimsky, “Arheološke crtice”, GZM, god. IV, sv. II, Sarajevo, 1892, 122 – 123.
77
AL BiH, III, 291.
74
75
• 290 •
križa.78 Iz zidova crkve izvučeni su i neki fragmenti obrađenog kamenja iz I – IV stoljeća, očito upotrijebljeni kao spolija u građevini V i VI stoljeća.79 Iako je u pitanju
kršćanski sakralni objekat, ovaj nalaz itekako dokazuje da je stara vjera (paganizam)
još duboko u kasnoantičko doba sačuvala svoje korijene u tradiciji stanovništva ovih
prostora te samim time što je ploča Silvana i Dijane ugrađena u ranokršćansku crkvu omogućava primjedbu da je zvanična vjera Rimskog Carstva veoma agresivno i
nasilno postupala u kristijanizaciji ovog područja.
Lokalitet Gradac kod Posušja također čuva jedan jako zanimljiv nalaz, a u pitanju je dvojna bazilika. Sastojala se od dvije crkve (veće i manje). Veća crkva je imala
dimenzije 17,40 x 11,20 metara, dok je manja bila razmjera 13,10 x 4,60 metara.
Manja crkva je bila naslonjena na veću. Zgrada koja je imala veće dimenzije se sastojala od prezbiterija, naosa, narteksa, baptisterija, đakonikona i još jedne prostorije za
koju se ne zna namjena, dok se manja sastojala samo od prezbiterija i naosa. Unutar
objekta je nađena jedna grobnica na svod i veliki broj grobova, čak deset.80 Na prostoru ove dvojne crkve nađen je veći broj kamenog namještaja, poput mramornih
stupića, mramornih greda, kao i komadi ploča od miljevine, dok je od metalnih
izrađevina pronađena srebrna fibula, željezna strijela i željezni jezičac.81 Ono što je
sigurno je to da ove dvije crkve nisu sagrađene u isto vrijeme. Vjerovatno je da je
veća crkva sagrađena početkom V stoljeća, dok je manja podignuta krajem V ili početkom VI stoljeća. Ono što ne dolazi u pitanje je vrijeme njihovog nestanka. To se
očigledno desilo krajem VI ili početkom VII stoljeća u najezdi Avara, a može se po
sačuvanom materijalu vidjeti da su nestale u požaru.
U Mokrom kod Mostara, Marko Vego i Dimitrije Sergejevski su vršili iskopavanja na jednoj gromili iz rimskog perioda za koju su ustanovili da se na tom mjestu
nekada nalazila jedna kasnoantička bazilika. Ova starokršćanska crkva je bila jako
oštećena zbog toga što su okolni mještani iz sela koristili ostatke sa te gromile kao
građevinski materijal. Crkva se sastojala od pet dijelova, kao što se može lijepo primijetiti iz nacrta objekta: naos sa apsidom, krstionica sa apsidom, predsoblja krstionice, južne prostorije i narteksa. Karakteristično za ovu baziliku je to što je ona
zapravo šira nego duža (18,20 x 22,80), a to je odlika koja krasi solidan broj bazilika
u Bosni i Hercegovini. Od manjih nalaza koji su pronađeni mogu se primjetiti ostaci kapitela, ornamentiranih ploča, stubova itd.82 Takođe se mogu primijetiti razni
motivi na ornamentima, poput listova akanta. Bazilika se po načinu i planu gradnje
Isto, 135.
80
Više: Petar Oreč, “Ranokršćanska dvojna crkva u Gracu kod Posušja”, GZM, NS, sv. XXXVII,
Sarajevo, 1982, 62 – 65.
81
Isto, 67 – 76.
82
Dimitrije Sergejevski, “Bazilika u Mokrom”, GZM, NS, sv. XV/XVI, Sarajevo, 1961, 217.
78
79
• 291 •
edin veletovac
koji je istovjetan sa većinom ostalih pronađenih na teritoriju Bosne i Hercegovine
može datirati u V stoljeće.
Nalaz u Žitomislićima kod Mostara je karakterističan sam po sebi, jer nije pronađeno mnogo dvojnih bazilika (basilica gemina) u Bosni i Hercegovini, pa ni u susjednim
zemljama. Crkva se dijeli na dvije: sjevernu i južnu crkvu, a svaka od njih se sastoji
od više dijelova.83 Po nacrtu (17 x 25,57) može se primjetiti da je i ova crkva, kao i
ona iz Mokrog puno šira nego duža. Iskopavanjem je rukovodio Tomislav Anđelić sa
svojim saradnikom Pavlom Anđelićem. Nekoliko metara od crkve je otkrivena zgrada
za stanovanje što nije karakteristika vezana samo za ovaj nalaz. Prilikom iskopavanja
bazilike su nađeni brojni ostaci kamene plastike sa raznovrsnom ornamentikom, kao i
raznog manjeg keramičkog i metalnog materijala te ostataka stakla.84 Bazilika u Žitomislićima vremenski će se smjestiti u V ili najkasnije u VI stoljeće.85
Okolina Mostara je kao što se može iz prethodnog teksta vidjeti veoma bogato
područje ostacima bazilika, a još jedan nalaz koji je otkriven u njegovoj široj okolini
je onaj u Cimu. Od davnina se smatralo da na tom prostoru postoji stara crkva, pa je
tako 1966. godine pokrenuto istraživanje sa svrhom da se ispita taj lokalitet.86 Otkriveno je jedno bogato nalazište na kojem se našla pored bazilike i kasnoantička zgrada za stanovanje. Bazilika se sastoji od šest dijelova: narteksa, naosa, prezbiterijuma,
baptisterijuma, đakonikona, protezisa; kao i dvije vanjske prostorije. Mjere bazilike
su 24,80 x 15 metara. Objekat ima sve karakteristike koje krase bazilike kasnoantičkog vremena iz Bosne i Hercegovine. Takođe, uz baziliku je pronađena grobnica na
svod, kao i sepulkrum. Na lokalitetu je nađeno dosta manjih nalaza, poput kamenih
ulomaka, nakita, keramike, željeznih predmeta, kao i novca. Od pet novčića koji su
sačuvani, četiri pripadaju IV stoljeću, dok jedan ide u drugu polovinu III stoljeća,
što dosta govori o vremenu nastanka ovog objekta. Da je prva bazilikalna građevina
nastala u IV stoljeću ili eventualno u početku V stoljeća govori sam otkriveni novac,
pa i sama kamena plastika čiji bi se ornament mogao smjestiti u V stoljeće.87
Godine 1893. Ćiro Truhelka je objavio u svom članku otkriće starokršćanske
bazilike u Borasima kod Ljubuškog.88 Samo nekoliko metara od nalaza crkve nalazio
S jeverni dio crkve se sastoji od: naosa sa prezbiterijem, baptisterija, narteksa, đakonikona i protezisa. Južni dio crkve čine: naos i narteks.
84
Tomislav Anđelić, “Kasnoantička dvojna bazilika (basilica geminata) u Žitomislićima kod Mostara”, GZM, NS, sv. XXXII, Sarajevo, 1978, 298.
85
Tomislav Anđelić je baziliku u Žitomislićima smjestio u V ili VI stoljeće vodeći se planom gradnje i
ornamentikom kamenih ulomaka, a također je obratio pažnju i na stilske elemente na kamenu, koji su
bili tipična kasnoantička sakralna ornamentika. Vidi: Anđelić, “Kasnoantička dvojna bazilika”, 313.
86
Iskopavanja je na tom mjestu poduzeo Muzej Hercegovine na čelu sa Tomislavom Anđelićem.
87
Tomislav Anđelić, “Kasnoantička bazilika u Cimu kod Mostara”, GZM, NS, sv. XXIX, Sarajevo,
1976, 220.
88
Truhelka, “Rimske iskopine”, 676.
83
• 292 •
se jedan nadgrobni spomenik posvećen rimskom veteranu Marku Antoniju Maksimu.89 Ovi ostaci su zapravo jedna minijaturna crkvica (oratorijum), kojoj su mjere
bile svega 6,50 x 5,70. Materijal koji je nađen unutar ove crkve su kamena klupa i
ostaci oltara. Unutar ruševina ove crkve otkriven je još jedan veoma bitan nalaz. To
je nesumnjivo ambon u najprimitivnijoj svojoj formi, sa koga se sabranim vjernicima čitalo i tumačilo evanđelje.90 Crkva je po načinu i stilu gradnje primitivna, ali
će i ovaj nalaz biti smješten u V ili početak VI stoljeća, jer ne mora značiti da iako
je građevina primitivnijeg oblika sama po sebi morala biti i starijeg vremena. Takvo
što će se jednostavno pripisati zaostalosti kompletnog unutrašnjeg dijela provincije
Dalmacije, do čega je doveo manjak zainteresovanosti rimske vlasti, kao i sama konzervativnost tadašnjeg stanovništva.
Mogorjelo kod Čapljine je veoma bogat lokalitet na kojem su se osim kasnoantičke bazilike našli i mnogobrojni drugi nalazi.91 Objekat u Mogorjelu kod Čapljine
je specifičan, jer je to zapravo dvojna bazilika koja se sastojala od sjeverne i južne
zgrade. Sjeverna bazilika (18,15 x 14,05) je bila nešto veća od južne (18,00 x 10,40).
Ona veća se sastoji od sedam prostorija kao i od grobne komore, dok se manja sastoji
od dvije prostorije. Južna bazilika je po svojoj prirodi puno jednostavnija od sjeverne
te odražava klasičnu gradnju koja je specifična za ovo podneblje. Iskopani su mnogobrojni dijelovi arhitekture koji su solidno očuvani, pa tako daju bolji uvid u samu
prirodu i karakter bazilike.92 Bitno je navesti da je mnogo štete budućem istraživanju
bazilika nanio Karl Patsch, koji je želio da istraži jedan vojni logor, dok je veliki dio
bazilika uništio. Pored crkve se je nalazilo i starokršćansko groblje. Gradnja bazilika
se može smjestiti u kraj V ili početak VI stoljeća.93
Vranjevo Selo kod Neuma je lokalitet gdje su pronađeni brojni arheološki nalazi.
Na tom mjestu je između ostalog iskopana i jedna kasnoantička bazilika. Ruševine
na ovom polju opisuje u svom radu i Ćiro Truhelka, mada veoma šturo.94 Iako je
otkriven solidan broj nalaza, ovom lokalitetu nije posvećen nijedan naučni rad koji
bi mogao da sažme sve ono što je na ovom mjestu pronađeno. Na lokalitetu je isko ladislav Skarić, “Iz rimske prošlosti”, GZM, god. XXXV, Sarajevo, 1923, 83; Veljko Paškvalin,
V
“Rimski nadgrobni spomenik iz Borasa”, GZM, NS, sv. XV/XVI, Sarajevo, 1961, 325.
90
Ćiro Truhelka, Starokršćanska arheologija, Narodna prosvjeta, Zagreb, 1931, 103.
91
Na mjestu gdje su se nalazile bazilike, bila je sagrađena velika rimska vila. Više: Basler, Arhitektura
kasnoantičkog doba, 38. Na istom lokalitetu je otkrivena i menora (sedmokraki svijećnjak), koji
predstavlja jedan od dokaza da su na ovim prostorima živjeli pripadnici jevrejske populacije. Ovaj
predmet je također imao i kultno značenje. Više: Imamović, Antički kultni i votivni, 287.
92
Iskopani su dijelovi nadvratnika, stuba, zatim prag u vratima naosa sjeverne bazilike, imposti više
tipova itd. Više: Đuro Basler, “Bazilike na Mogorjelu”, NS, god. V, Sarajevo, 1958, 52.
93
Basler baziliku datira u drugu polovinu V stoljeća, a kao dokaz toga on navodi da se očigledno
primjećuje prema gradnji crkve tadašnje stanje u Zapadnom Rimskom Carstvu, tj. vrijeme
potpunog državnog i društvenog rasula. Više: Basler, “Bazilike”, 57.
94
Truhelka, “Prilozi rimskoj arheologiji”, 362.
89
• 293 •
edin veletovac
pan veliki broj građevinskog materijala iz rimskog perioda, kao i keramike. Također
je pronađeno nekoliko urni, kao i nadgrobni spomenik. Uz baziliku je otkriven i
stup s križem oltarne pregrade, kao i impost s križem u vidu rozete. Dimenzije ove
građevine nisu poznate. Crkva će se okvirno smjestiti kao i većina koje su pronađene
na ovom širem regionu, u kraj V ili početak VI stoljeća.
Ćiro Truhelka je u svom radu iz 1893. godine objavio da je posjetio mjesto Župnice (Klobuk) kod Ljubuškog.95 Ipak, to je bio prekratak opis prema onome šta
se tamo u stvari krilo. On spominje da se tamo nalaze dvije antičke ruševine, ali
nije uspio da prepozna njihovu namjenu. Na ovom prostoru je u rimsko doba bilo
smješteno jedno veće naselje. Godine 1952. istraživačka ekipa Zemaljskog muzeja je
izvršila iskopavanje ovog lokaliteta.96 Objekat se sastoji od sedam prostorija, ali on
je ipak za ove prostore srednje veličine. Unutar ruševina je nađeno dosta fragmenata
ornamentiranih arhitekturnih komada.97 Također je pronađeno dosta sitnih nalaza
keramike, stakla, kao i željeznih sitnica. Bazilika je najvjerovatnije sagrađena u drugoj polovini V stoljeća.
Od ostalih lokaliteta treba spomenuti Biograci kod Širokog Brijega (V ili VI st.),
Donje Blatnice kod Čitluka (V st.), Sutina (V ili VI st.), Potoci (V ili VI st.)98 i
Humilišani kod Mostara (V ili VI st.), Petrovići (V ili VI st.) i Vinjani kod Posušja
(V ili VI st.), Vitine kod Ljubuškog (V ili VI st.) i Nerezi kod Čapljine (kraj V ili
početak VI st.)99.
Analiza i zaključak
Svaki lokalitet i svaki nalaz bazilika koji je obrađen u dosadašnjem radu nosi
sa sobom određene karakteristike koje daju jednu određenu težinu te pomažu da
se bolje shvati ovo doba koje je slabije istraženo u odnosu na prethodna razdoblja.
Zato će se ovdje izvršiti analiza iz različitih uglova, koja će donijeti nove rezultate, a
tiču se proučavanja ranokršćanske vjere i njenog prodiranja na ove prostore.
Dakle, u unutrašnjem dijelu provincije Dalmacije, tačnije u Bosni i Hercegovini
pronađeno je ukupno sedamdeset i tri kasnoantičke bazilike, što predstavlja sasvim
solidan broj kada se uzme u obzir koliko je ovo područje sa svojim stanovnicima
bilo konzervativno i koliko je teže do njih dopirao uticaj ne samo kršćanstva, već i
svih ostalih kroz prethodna stoljeća, za razliku od primorskih područja koja su bila
širom otvorena za razne novotarije koje su dolazile iz Rima i ostalih najvećih centara
Truhelka, “Rimske iskopine”, 677.
Dimitrije Sergejevski, “Starohrišćanska bazilika u Klobuku”, GZM, NS, sv. IX, Sarajevo, 1954, 189.
97
Isto, 194.
98
Nada Miletić, “Izveštaj o zaštitnom iskopavanju u Potocima kod Mostara”, GZM, NS, sv. XVII,
99
Dimitrije Sergejevski, “Bazilike u Nerezima i Docu”, GZM, NS, sv. XIV, Sarajevo, 1959, 167 – 168.
95
96
• 294 •
Rimskog Carstva. Od ova sedamdeset i tri nalaza za ukupno pedeset šest se sa najvećom sigurnošću može reći da pripadaju građevinskim ostacima starokršćanskih
crkava, jer su tu nađeni konkretni dokazi poput samih temelja crkve, ostataka crkvenog kamenog namještaja te raznih drugih, manjih i većih nalaza koji potvrđuju ove
činjenice. Za razliku od ovih očiglednih dokaza i materijalnih ostataka, za ostalih
sedamnaest nalaza ne postoji definitivno i sigurno mišljenje oko kojeg bi se složili
svi naučni radnici, jer prevashodno nedostaje dodatnog istraživačkog rada na tim
lokalitetima da bi se te pretpostavke predočile u istinitu tvrdnju. Prije svega, treba
se navesti da na velikoj većini lokaliteta zaista postoje nalazi i ostaci koji upućuju na
postojanje ovih sakralnih objekata i najvjerovatnije da se tu oni zapravo i stvarno
nalaze. Međutim, pretpostavka i naučna istina nisu jedno te isto, pa zato te pretpostavke treba potvrditi naučnim činjenicama i dokazima. Sve dok se to ne bude desilo
te tvrdnje će zapravo samo i biti tvrdnje, a ne naučna istina.
Kada se pogleda način gradnje kasnoantičkih bazilika, dolazi se do zaključka da
su one skoro sve sagrađene po jednom istom principu te da pripadaju tzv. “bosanskim bazilikama” po načinu gradnje. Od ukupno pedeset šest sigurnih nalaza, čitavih pedeset i tri su jednobrodne bazilike, dok ostale tri pripadaju tipu trobrodnih
bazilika (Otinovci kod Kupresa, Kumjenovići i Ustikolina kod Foče). Dakle, kao što
se može vidjeti, u Bosni i Hercegovini nedostaju bazilike dvobrodnog tipa, a razlog
zbog čega je takva situacija ne može se dati. Također, jako je interesantna činjenica
da je na području Bosne i Hercegovine, otkriveno pet nalaza dvojnih bazilika (basilica gemina). Isto tako zanimljivo je da su “bosanske” bazilike u priličnom broju slučajeva imaju veću širinu nego dužinu ili da su građene tako da su im stranice
uglavnom jednake, tj. u obliku kvadrata. Jedna od karakteristika ovih bazilika je ta
da se krstionice u najvećem broju pojavljuju u sjevernom dijelu objekta, a orijentacija istok – zapad je gotovo redovna pojava kod većine crkvi ove zemlje. Najdosljedniji
dodatak kasnoantičkim bazilikama su grobnice na svod. Veliki broj starokršćanskih
sakralnih objekata u sebi krije jednu ili više ovakvih vrsta grobnica i kao da je postalo uobičajeno u slučaju otkrića ove građevine, da će se uz nju veoma često naći i
grobovi na svod i obrnuto. Ako se pogleda vremensko razdoblje nastanka bazilika,
onda se tu može dati samo jedan odgovor, a to je da preko 90 % ovih zgrada potiče iz
V ili VI stoljeća, dok se za samo neznatan njihov broj može konstatirati da datiraju
iz IV stoljeća. Razlog tome je već ranije navedena konzervativnost stanovništva sa
ovih prostora koji su se najduže odupirali vanjskim uticajima i novotarijama te geografska odsječenost od primorja i njegovih centara gdje su prvobitni uticaji najprije
dolazili, a odatle se zatim širili prema unutrašnjosti provincije. Iako prve sakralne
građevine kršćanske vjeroispovijesti potiču iz IV stoljeća, njihov broj je zanemariv
te se ovo razdoblje ne može uzeti kao period gdje ova religija vrši neki značajniji uticaj. Vjerovatnije je da su ove crkve predstavljale neku vrstu bastiona za njen budući
• 295 •
edin veletovac
pohod u širenju vjere. Svoj takoreći “crkveni bum” i potpuni uspjeh i pobjedu nad
paganizmom kršćanstvo je doživjelo u V i VI stoljeću, kada iz korijena istiskuje staru
vjeru i njihove bogove.
O nekim komparacijama između crkvi iz IV stoljeća sa onim iz V i VI stoljeća
ne može se govoriti, jer je broj crkvi iz prvog stoljeća kršćanstva kao zvanične vjere u Rimskom Carstvu neuporedivo manji sa onim iz narednih stoljeća. Međutim,
ono što se može prikazati je smjer prodiranja, kretanja i širenja kršćanstva. Kako
se može vidjeti, najveći broj nalaza potiče iz regija zapadne Hercegovine, zatim zapadne i srednje Bosne. To je sasvim razumljivo, kada se zna da su upravo zapadna
Bosna i zapadna Hercegovina najbliže primorskim dijelovima. Također je opštepoznata činjenica da su baš ove dvije oblasti redovno od prvih godina rimske uprave
bile ono tranzitno područje kroz koje je prolazila sva roba, a zatim trgovci i vojska
koja se kretala prema unutrašnjosti. Najvjerovatnija slika širenja kršćanstva je ta da
je ono počelo prodirati sa primorja kroz ove dvije navedene regije, nakon čega se
kretala prema unutrašnjosti tj. prema srednjoj Bosni, a iz tog regiona se širila prema
svim stranama Bosne i Hercegovine. Ono što upada u oči je to da je region istočne
Bosne veoma siromašan nalazima kasnoantičkih bazilika, ukoliko se zna kakav je
značaj ovo područje imalo sa svojim centrom u Domaviji. Međutim, isto tako od
IV stoljeća pa nadalje nestaje onog interesovanja koje je vladalo za tu oblast, jer se
rudari iz tog mjesta preseljavaju na druga, bogatija rudonosna područja u Carstvu.
Još jedan veoma bitan razlog, ako ne i važniji je taj da česti pljačkaški pohodi barbarskih plemena ometaju rad rudnika te im nerijetko nanose i veliku štetu, mada ih ne
uništavaju u potpunosti. Isto tako, može se zapaziti da je teritorij sjeverne Bosne u
potpunosti odsutan nalazima starokršćanskih bazilika. Jedan od mogućih razloga je
taj što je ovo područje kroz čitav period rimske uprave bilo bez nekih većih centara,
a to je ujedno značilo da rimski interesi tu nisu imali nikakve primamljive koristi,
pa tako i nisu gradili neka veća naselja i gradove. Bez centra koji je bio političko i
upravno središte jednog određenog teritorija, nije bilo ozbiljnih temelja koji bi podržali prodor nove religije među lokalnim stanovništvom, pa se tako nisu ni gradile
kasnoantičke bazilike. Stupanje kršćanstva na prostor unutrašnjeg područja provincije Dalmacije, tj. teritorija današnje Bosne i Hercegovine, nije bio tako jednostavan
politički i vjerski čin kako bi se moglo pomisliti. Zapravo to je bio jedan dugotrajan
proces, koji je tek stoljeće poslije proglašenja kršćanstva kao jedne od zvanično priznatih religija, doživio ekspanziju i zatim ubrzano počeo mijenjati konfesionalnu
sliku među tadašnjim stanovništvom.
Proučavanje kasnoantičkih bazilika na području današnje Bosne i Hercegovine
je izuzetno kompleksno pitanje. Prvi i danas možda najbitniji razlog tome je taj,
što je to očigledno postalo političko pitanje zbog čega monopol nad istraživanjima
ostataka ovih objekata ima katolička crkva. Takva situacija onemogućuje dobivanje
• 296 •
novijih i kvalitetnijih informacija iz ovog još uvijek veoma “mračnog” perioda historije Bosne i Hercegovine, ne samo vezanih za istraživanje početaka i prvih prodora
kršćanske vjere, već historije tog vremena općenito.
Karte
Karta I: Nalazi kasnoantičkih bazilika na prostoru Bosne i Hercegovine
Kartu izradio E.Veletovac
• 297 •
edin veletovac
Karta II: Mogući nalazi kasnoantičkih bazilika na prostoru Bosne i Hercegovine
Kartu izradio E.Veletovac
• 298 •
Edin Veletovac
Late Antique Basilicas in Bosnia and Herzegovina
Summary
From the late 19 century onwards, seventy Late Antiquity basilicas were discovered on the territory of Bosnia and Herzegovina. Fifty-four of those seventy
constructions can most certainly be identified as sacral, while the remaining sixteen findings need to undergo a more thorough, systematically-oriented research in
order to confirm their affiliation with that specific type of architecture. Five more
findings of double basilicas or basilica gemina were also registered on the Bosnian
and Herzegovinian soil. In terms of the construction style in question, basilicas found in this particular area belong to the so-called type of “the Bosnian basilicas”. Regarding the time period, more than 90 % of the Early Christian churches were built
in the course of the 5th and the 6th century, while only a few can be dated back to
the 4th century. The reason behind this practice lies in the fact that the population
inhabiting the territory was fairly conservative and committed to their prior religion, reluctant in accepting new ideas, as well as the Christian dogma. The research
of the Late Antiquity basilicas in Bosnia and Herzegovina is a rather complex issue.
The primary and most important cause of this sensitivity is today’s obvious political
connotation. As a result, this prevents further acquisition of new information about
this – still considered “dark” – period of Bosnian and Herzegovinian history, not
only concerning the beginning and infiltration of Christianity on the territory in
question, but also the history of that period in general.
th
• 299 •
929.52 PIL
esad kurtović
Vlasi Pilatovci
•
Apstrakt: Vlasi Pilatovci pripadaju vlaškim zajednicama koje su popraćene manjim brojem pokazatelja i čiji historijat ostaje u sjeni većih i značajnijih vlaških skupina. Prikupljene
informacije na ovom mjestu predstavljaju pokušaj njihovog isticanja i bjekstva od zaborava.
Povezani su za naselje Pilatovci kod Bileće. Spominju se od 1403. godine. Bili su vazali bosanskog kralja, a kasnije vlastele iz roda Kosače. Bave se karavanskom trgovinom, uzgojem i
radom sa stokom po ugovoru, kreditnom trgovinom i drumskim razbojništvom.
Ključne riječi: Vlasi, Vlasi Pilatovići, Bileća, Dubrovnik, Kosače
Abstract: The Pilatovci Vlachs belong to the Vlach communities which are followed
by a small number of indicators and whose history remains in the shadow of greater and
more important Vlach groups. The collected information represents an attempt of their
emphasis and escape from oblivion. They are connected to the settlements Pilatovci near
Bileća. They deal with caravan trade, breeding and work with cattle on contracts, crediting
trade and highway robbery.
Key words: Vlachs, Pilatovići Vlachs, Bileća, Dubrovnik, Kosače
Informacije o vlasima Pilatovcima su dosta rijetke i nepovezane. To je bilo razlogom da u dosadašnjoj literaturi budu usput spominjani ili da ostaju potpuno nepoznati.1 Mada prikupljeni podaci ne omogućavaju odgovore na uobičajena pitanja
koja se daju za druge veće i značajnije katune i vlaške skupine, smatramo da je pravljenje neke vrste presjeka znanja o njima dobra polazna osnova za daljnja istraživanja. Dakle, na ovom mjestu slijedi prvo zasebno razmatranje o vlasima Pilatovcima.
Pilat
U izvorima se ovi vlasi navode kao Pilatovići i Pilatovci. Očito je da je i u njihovom slučaju lično ime starješine (Pilat) koji je zasnovao katun predstavljalo osnovu
za njihovo kasnije imenovanje, kao prezime Pilatović i kao naziv njihove skupine
1
Marko Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne države, Svjetlost, Sarajevo 1957, 90.
• 301 •
esad kurtović
Pilatovići i Pilatovci.2 U ovom radu mi ćemo ih imenovati kao Pilatovce. Taj predak
sa imenom Pilat vjerovatno je živio u drugoj polovini XIV stoljeća. Njemu bi se
pripisalo izdvajanje zajednice u zaseban katun. Konkretne informacije o njemu ipak
izostaju. Inače ime Pilat je egzistiralo među Vlasima i nije im bilo strano. Tako se
početkom 1412. godine spominje Pilat među Vlasima Riđanima.3 Decembra 1428.
godine spominje se jedan Vlah iz Kozice Pilat Radovanić. On je prodao jednog crnog konja Radovanu Vratišiću za dvadeset perpera.4 Ne znamo kojem katunu ili
vlaškoj skupini je pripadao.5
Pilatovići
Prve očuvane arhivske informacije o Vlasima Pilatovcima su iz septembra 1403.
godine. U vrijeme bosansko-dubrovačkog rata bio je prekinut promet među ovim državama pa i učešće Vlaha u karavanskoj trgovini. Sa stabiliziranjem prilika Vlasima
je dolazak omogućavan posebnim odobrenjima od strane dubrovačke vlade. Tako je
početkom septembra 1403. godine data dozvola Ugarcima i Pilatovcima, Vlasima bosanskog kralja, da mogu slobodno doći u Dubrovnik i kupiti sol kako je već to bilo
odobreno i drugim Vlasima.6 Ova informacija nam pokazuje da su Vlasi Pilatovci bili
vazali bosanskog kralja, kao skoro svi Vlasi u okviru Bosanskog kraljevstva krajem
XIV i početkom XV stoljeća, da su bili poznati - prepoznatljivi i bavili se uobičajenim
poslovima karavanskog prijevoza karakterističnim za Vlahe na ovim podnebljima.
есанка Ковачевић, “Средњовјековни катун по дубровачким изворима“, u: Симпозијум о
Д
средњовјековном катуну, (ур: Миленко С. Филиповић), Научно друштво Босне и Херцеговине,
Посебна издања 2, Одјељење историјско-филолошких наука 1, Сарајево, 1963, 123, 127.
3
“Ser Pasqualis de Resti coram domino Marino de Bona Rectore conqueritur supra Dobrouoy Subaç et
super duos suos nepotes et supra homines de Versigna, super vlachos Rigyani. Eo quia die IIII presenti
menses per vim acceperunt sibi trecentos oues in Paprat in Canali” (08.01. 1412.), Državni arhiv u
Dubrovniku, Lamenta de foris, sv. II, f. 135v. Ispod: “Predictus ser Pasqualis etiam infrascriptus fuisse
cum suprascriptis … [ne vidi se] … Radiceuich, Tassouaç eius frater de Versigne homines Sumine,
Obrad … [ne vidi se] … vlachus Rigyani et duos eorum nepotes nomine Dobercho et … [ne vidi se] …
et duos nepotes Dragossii Rigyani nomine Pilat et Dobrasin. Et dixit soluisse pro soçbina yperperos
XV”, Isto.
4
“Pilatus Radouanich vlacchus de Cosiza nomine vendicione dedit, vendidit et tradidit unum equum
nigrum Radoano Vratisich, presenti et ementi, pro precio yperperorum viginti, quod precium
dictus Pilatus confessus et manifestus fuit habuisse et recepisse a dicto Radoano, renuntiando, et
promittens dictus Pilattus Radouanich pro se et suos homines dictum equum ut supra venditum
dicto emptori deffendere et autorizare, guarentare et disbrigare ab omni persona” (11.12. 1428.),
DAD, Diversa Cancellariae, sv. XLV, f. 144v.
5
Na dubrovačkom području u jednom ugovoru registriran je izvjesni Pilat Stjepojević: “Pilatho
Stiepoeuich ... Pilatus ... Pilato” (21.02. 1408.g.), DAD, Div. Canc., sv. XXXVII, f. 12.
6
“Prima pars est de faciendo gratiam turmis Ugarzich et Pillatouich vlachis regis Bossinenses quod
possint venire securi a gentibus nostris cum eorum rebus penes ciuitatem Ragusii et ipsos vendere
et emere de sale nostri comerchi prout data fuit fides aliis” (03.09. 1403.), DAD, Reformationes, sv.
XXXII, f. 167.
2
• 302 •
vlasi pilatovci
Juna 1405. godine spominju se Vlasi sa prezimenom Pilatović i Vlasi iz katuna
Pilatović. Naime, tada su Vukac Pilatović, Milić Brajković i Vladoje Pilatović, označeni da su iz katuna Pilatović (vlachi de cathono Pillatouich) sačinili ugovor o prijevozu 12 tovara soli Andruška Lavričića do trga Ustikolina. U slučaju da ne ispune
ugovor bili su spremni prihvatiti kaznu od deset perpera po tovaru.7 Cijena ovog prijevoza nije navedena. U slučaju prijevoza soli ona je bila polovina prevožene soli, a
ovdje će ponajprije biti da su za prijevoz ovih dvanaest tovara na ime cijene prijevoza
Vlasi dobili drugih dvanaest tovara soli. Na osnovu ovog pokazatelja, osim potvrde
da se početkom XV stoljeća Vlasi Pilatovci nalaze u uobičajenom poslu karavanskog
prijevoza robe između Dubrovnika i zaleđa, poput brojnih drugih vlaških katuna i
skupina, pažnju moramo posvetiti i drugim stvarima koje proizilaze iz istog. To se
odnosi na spominjane, možda braće, Vukca i Vladoja Pilatovića te možda nasljednika oca i katunara Pilata, koji je njima dao prezime a katunu ime. Svakako ovaj prvi
spomen katuna sa izvedenim prezimenom Pilatović ukazuje na njegovu starost u još
jednoj generaciji unazad, tj. u drugu polovinu XIV stoljeća.
Nakon dva fragmentarna spomena iz početka XV stoljeća Vlahe Pilatovce tako
naznačene ne nalazimo nekoliko decenija. Vlasi Pilatovci dalje se spominju tek u
toku Konavoskog rata, juna 1430. godine, među optuženima od strane Dubrovčana
za napad na njihove vojne postrojbe koje su logorovale na Brgatu.8 Ni tada se oni ne
navode zasebnim imenima. Optužba je upućena prema vojvodi Sandalju Hraniću
Kosači, pa se pitanje seniora Vlaha Pilatovaca, možda i od ranije, ali od 1430. godine
nadalje zasigurno, može povezivati sa Kosačama.
Pored ranije navođenih, prezime Pilatović baštine i drugi Vlasi. U pismu vojvodi
Sandalju Hraniću početkom augusta 1430. godine Dubrovčani daju dozvolu Nikoli
Pilatoviću i njegovim ljudima (Nicola Pilatouich e suoi) da mogu doći u Dubrovnik.9
Ova dozvola je u vezi ranijeg napada koji je na sve Vlahe navukao teške dubrovačke
“ Volchez Pillatouich, Millich Braichouich, Vladoye Pillatouich} vlachi de cathono Pillatouich
faciunt manifestum habuisse et recepisse ab Andruscho Lauriçich duodecim salmas salis quas
promictunt et se obligant insolidum et ad melius tenentem per aptay renuntiando portare cum
equis eorum ad mercatum Ustichuline usque ad nouem dies proxime futuris. Et in casu quod non
essent in dicto mercato cum dicto sale teneatur soluere pro qualibet salma yperperos decem dicto
Andruscho nomina pene. Renuntiando” (22.06. 1405.), DAD, Div. Canc., sv. XXXV, f. 195.
8
“tutti quelli de Versigna fornno con quelli de Tribigna contra li nostri. Et a man salua esse de Versigna
preseno piu di nostri i quali di puo ucidirno et una gran parte dele arme di nostri arobanno et tolsino
et ogi in de anno. Et per lo simile fornno di certo con essi de Tribigna duo turme de vlachi Pilatouzi i
quali tolsino et arobanno lo nacharado del capitano nostro et molte arme di nostri. E duo altre turme
de vlachi Crisoeuichi i quali per lo simile tolsino et arobanno piu e piu arme ali nostri. E questo oltra
li altri vlachi di quali per altre vi scriuessimo ... deli homeni del conte Gregore come per le prime vi
scriuessimo e questo vi dicemo di certo” (10.06. 1430.), DAD, Lettere di Levante, sv. X, f. 153v.
9
“demo piena fede a Nicola Pilatouich e suoi che possano vegnir a Ragusi” (01.08. 1430.), DAD,
Lett. di Lev., sv. X, f. 187v.
7
• 303 •
esad kurtović
optužbe. Vlasi su se preko svoga seniora Sandalja Hranića uspijevali vratiti svojim
uobičajenim poslovima karavanskog prijevoza. Navedena je još jedna vrlo značajna
potvrda o Kosačama kao seniorima vlaha Pilatovaca. Spominjani Nikola Pilatović je
očito važan predstavnik među Pilatovićima, možda čak i katunar s obzirom da se uz
njega spominju i njegovi ljudi. Nismo uspjeli pronaći pokazatelje koji bi u određenim
poslovima potvrdili prisutnost Nikole Pilatovića u Dubrovniku 1430. godine. Dobijena dozvola davala mu je dobru garanciju koju je on najvjerovatnije i iskoristio.
Septembra 1432. godine Nikola Pilatović je zasigurno u Dubrovniku. Malo vijeće
donijelo je odluku da mu državni salinari kao dar daju dva modija soli zato jer kupuje
120 tovara soli.10 Takva vrsta darivanja predstavlja svojevrstan podsticaj, a visina dara
se određuje prema visini kupljene soli. Većinom se za kupljenih 50 modija na dar dobija jedan modij soli. Kupovina soli od strane Vlaha koju odobrava Malo vijeće se obično
zasnivala na kreditu kojeg je pratio zalog u srebru ili jemstvo nekog uglednog Dubrovčanina. Ono što nas posebno na ovom mjestu interesuje je činjenica da se u ovakvim
odlukama i u ovakvom kontekstu redovno nalaze istaknuti predstavnici katuna, često
i sami katunari. Možemo pretpostaviti da je Nikola Pilatović istaknuti predstavnik katuna i da je u direktnom srodstvu sa ranije navedenim Vukcem i Vladojem Pilatovićem
iz 1405. godine. Na sličan način, septembra 1434. godine spominju se Stanko Vukčić
i Bogdan Bogdanović, vlasi Pilatovci koji su kupili 150 modija soli i stoga dobili tri
modija soli na poklon.11 I za njih bi vrijedilo ista konstatacija da vjerovatno pripadaju
istaknutijim predstavnicima u katunu vlaha Pilatovaca.
Drugi osoba koju smo nagovijestili sa prezimenom Pilatović, a četvrta u nizu,
jeste Vlatko Pilatović. Obrisom dostupnih izvora on je najupečatljivije predstavljen.
Septembra 1435. godine Ostoja Vukčić i Medoš Bogetić, označeni kao Vlasi iz katuna Vlatka Pilatovca (de catuna Vlatchi Pilatouaç) i Juraj Bratković i Šain Mirosalić
iz katuna Jurina Mirosalića Bukvića obavezali su se Miloradu Radašinoviću da će do
“ Captum fuit quia salinarii nostri dare debeant dono modia tria salis Pascasio Mirilouich qui emit
salmas salis CL. Item dono dare debeant modia duo salis Nicole Pilatouich qui emit salmas salis
CXX” (03.09. 1432.), DAD, Consilium Minus, sv. V, f. 219.
11
“De mandato domini Rectoris ser Petri de Bona vigore partis capte die 26 mai proxime preteriti,
Milobrat Voizinouich et Bratugl Braicouich vlachis Bormasi qui leuauerunt modia 190 salis dono
modia tres salis” (06.09. 1434.), DAD, Cons. Min., sv. VI, f. 167. Ispod: “Die suprascripto Radogne
Vochaceuich et Vochaç Milosseuich vlachis Priraç qui leuauerunt modia 300 salis dono modia 6
salis. Die 9 septembris Braian Banzich catunario qui cum sociis leuauit modia 150 salis modia
tres salis dono. Die X septembris Stancho Vochzich, Bogdano Bogdanouich vlachis Pilatouzi
qui leuauerunt modios CL salis modia 3 salis. Die 15 septembris Vladislauo Rachoeuich et Nixe
Vitomirich vlachi Bormaç qui leuauerunt modia 200 salis dono modia 4 salis. Die 16 septembris
Radman vlacho Dropgnach qui leuauit modia 100 salis dono modia salis duo. Die 21 septembris
Voçichna Pocraicich, Giurach Gorzich vlachis Predoeuich qui leuauerunt modia ducentos salis
dono modia quatuor salis. Die 27 septembris Stancho vlacho de Bochuich de Malessa qui leuauit
modia CL salis in dono modia tres. Die ultimo septembris Vitomir Priradaç vlacho qui leuauit
modia CXXX salis dono modia duos salis”, Isto.
10
• 304 •
vlasi pilatovci
praznika svete Lucije u oktobru doći u Dubrovnik i da će dovesti jednog vola koji je
bio Miloradovo vlasništvo. Ukoliko to ne učine do predviđenog termina trebali su
da plate 12 perpera. Septembra naredne, 1436. godine, zavedeno je da je zbog duga
Ostoja Vukčić bio zatvoren u Dubrovniku.12 U navedenom prepoznajemo da se radilo o ugovoru o radu sa volom koji do predviđenog termina nije bio vraćen. Najvažnija informacija je prvo zasigurno imenovanje katunara među Vlasima Pilatovcima.
Čini se da su Vukac (1405), Vladoje (1405), Nikola (1430-1432) i Vlatko Pilatović
(1435) braća i da su imali katunarsku poziciju koju su naslijedili od svoga oca. Istaknuto se to čini za Nikolu, a izvjesnim za Vlatka Pilatovića. Navedeni Ostoja Vukčić
(1435-1436) mogao bi biti u rodbinskim vezama sa ranije spominjanim Stankom
Vukčićem (1434). Dalje informacije o Pilatovićima kao najistaknutijim među Vlasima Pilatovcima izostaju. Teško je raspoznavati sljedeću generaciju s obzirom da se
prezimena Pilatović na njih više ne odnose nego su patronimikom promijenjena.
Pilatovci
Među vlasima Pilatovcima koji se hronološki dalje mogu upratiti je Radivoj Kukikop (Kukjekop). Zajedno sa Radovcem Konjevodićem, čovjekom Radiča Vukovića iz naselja Grebci, te Vukcem Račićem i Balom Radovčićem iz Bobana (možda
Vlasi Bobani) on je optužen augusta 1436. godine od strane Milića Božićkovića iz
Orašca zbog pljačke dva ovna.13 Desetak godina kasnije, tj. maja 1445. godine, vlah
Pilatovac Radivoj Kukjekop i Vukša Nikolić iz Miruša optuženi su da su u Kamenom brdu napali i opljačkali Budeča Petkovića oduzevši mu niz stvari i robe koju je
“ Hostoia Vochzich et Medos Bogetich vlachi de catuna Vlatchi Pilatouaç et Giurag Bratchouich et
Sain Mirosalich vlachi de catuna Giurini Mirosalich Buchuich} omnes ad melius tenentem super
se et omnia cuiuslibet eorum bona promiserunt et in hanc forma dare et consignare se obligauerunt
Milorad Radassinouich presenti et recipienti hinc ad festum sancte Luce de mense octobris proxime
venturis in Ragusio dare et consignare ipsi Milorad unum bouem qui fuit dicti Milorad et quem
bouem ipse Milorad dicet fuisse suum. De quo boue fides plenaria suo simplici verbo ad habeatur
dicto Milorad se ipse dicet dictum non esse eius bouem quem vero nisi dederit in dicto termino vel
ante terminum quia ipsi vlachi ad meliustenentem ut supra pro valore et precio ipsius bouis dare
et soluere teneantur yperperos duodecim grossos Ragusii predicto Milorad. Renuntiantes omnes.
Judex ser Nicola de Georgio et Nicola Stella testis” (21.09. 1435.), DAD, Diversa Notariae, sv.
XX, f. 72v. Ispod: “Die 18 septembris 1436 Milorad Radasinouich creditor suprascriptus coram
domino Rectore ser Nicola de Georgio dixit se tenere velle pro debito suprascripto supra Hostoiam
Vochzich unum ex predictis debitoris, qui Hostoia carceratus fuit pro ipso debito”, Isto.
13
“Milich Bosigchouich de Orasaz coram domino Rectore conqueritur supra Radoaz Cognouodich
hominem de Radiz Vuchouich de Grepze et Vuchaz Racich de Bobani vlacchum et Radiuoy
Chuchichop de vlachis Pilatouzi et Bale Radoucich de Bobani. Eo quia furati fuerunt de eius domo
de Orasaz duas pecudes ante Sanctum Illiam proxime futuris pro duos dies. Et dixit dedisse sozbine
iperperis duo infrascripto. Testes: Radoaz Cognouodich et eius uxore et filio” (12.08. 1436.),
DAD, Lam. de for., sv. XI, f. 168v.
12
• 305 •
esad kurtović
imao sa sobom.14 Mjesto pljačke Kameno brdo smješteno je u blizini Bileće, Cernice
i Ključa. Na istom mjestu opljačkan je Radoje Radulinović. Za pljačku robe i stvari
on je juna 1445. godine optužio veći broj Vlaha Pilatovaca među kojima Mirosava
i Budisava Pilatovića te Dobru Obradovića, Dejana Nonkovića i Juraka Brajanovića.15 Barem bi smo mogli zaključiti da je Kameno brdo blizu Vlasima Pilatovcima.
A ovi Pilatovići, Mirosav i Budisav Pilatović, bi mogli biti u srodstvu sa ranije navođenim Pilatovićima.
Oktobra 1446. godine zbog napada, ranjavanja i pljačke Brajko i Božićko Petrović iz Konavala optužili su veći broj Vlaha pod upravom izvjesnog Paskaša, a koji
nisu baš najjasnije nazvani Pilatovcima (vlachi vocati Patouçi sub gubernacione de
Paschas vlach). Spomenuti su Vladoje Kičičić, Radič Nikolić, Vukašin Dejanović,
Klapac Mioković i Brajan Žurović.16 Prema pokazatelju iz oktobra 1459. godine
Vlasi Pilatovci su dali ime naselju Pilatovci kod Bileće. Tada je spomenut Radoje
Božićković iz tog naselja.17
Marta 1465. godine Milica, supruga krznara Radohne Radosalića podigla je
tužbu protiv Vlaha Pilatovaca braće Dragića i Vignja Bogdanovića, braće Radoja
i Radiča Budisalića te Vukića Klikojevića označenih da su vazali kneza Vladislava
“Budeç Petchouich coram domino Rectore ser Nicola de Poza fecit lamentum supra Vuxam Nicolich de Mirus et Radiuoi Chuchiechop de Pillatouci, dicens quod acceperunt sibi per vim olleum
preci yperperis quatuor, ferum yperperis trium, unam zupam, unam camisiam, unam gonellam,
unum capellum, unum par caligarum, unum par sotularium, unum par bixachiarum, unum mantellum et unum par tangliarum et ipsum verberauerunt. Et hoc fuit in Chameno brdo” (02.05.
1445.), DAD, Lam. de for., sv. XIX, f. 69.
15
“Radoe Radulinouich coram domino Rectore ser Johanne de Volzo fecit lamentum, dicens quod
fuerunt sibi per vim accepte pelles, cera et vestes et tres pelles martoree et quatuor vulpine et alia ad
valorem yperperorum XXX in Cameno berde. Dixit quod fuerunt quinque, videlicet, Mirosauus
et Budisauus Pilatouichi et Dobrie Obradouich et Deian Nonchouich et Giurach Braianouich de
Pilatouci. [Testes:] Stanichna Radasinouich, Bosidar Sochouich” (27.06. 1445.), DAD, Lam. de
for., sv. XIX, f. 117.
16
“Braichus de Bosigcho Petrouich de Canali coram domino Rectore ser Jacobo Ju. de Sorgo fecit
lamentum supra Vladoe Chicicich et Radiç Nicolich et Vochasinum Deianouich et Clapaç Miochouich et Braianum Surouich, dicens quod ipsi sunt vlachi vocati Patouçi [?, možda: Pilatouci],
sub gubernacione de Paschas vlach, et verberaurunt et vulnerauerunt dictum Braichum cum una
curtella de taio supra caput et vulnerauerunt ipsum supra manu et inciserunt sibi unum digitum
et acceperunt sibi unam sptam et unam curtellesiam per vim. Et hoc fuit eundo cum carauana in
Tribigne. [Testes:] Radoe Radolinouich, Dabisii Albanensis, Milorat fantus ser Orsati P. de Sorgo”
(18.10. 1446.), DAD, Lam. de for., sv. XX, f. 230v.
17
“Radoe Bosigchouich de villa Pilatouzi ad Bilechia omni jure, via, modo et forma quibus melius
poterit dedit, cessit et renuntiauit Gliubissaue suis sorori ibi presenti et uxori Ziuchi Milichouich ibi presentis et ad uxoris sue constitutis et pro se suisque Gliubissaue herdeibus et successores
acceptanti omnes actiones reales et personales ... in dote et in bonis ac sucessione Vuchossaue filie
olim dicti Radoe et olim uxoris Ziuchi Medosseuich de Breno ponens ipse Radoe dictam Gliubissauam injus et rerum suum et faciens eam ... in rem propriam ita quia ipsa Gliubissa possit etere et
exigere ” (24.10. 1459.), DAD, Div. Canc., sv. LXIX, f. 16.
14
• 306 •
vlasi pilatovci
Kosače, a zbog otimanja i prodaje Radosave i Radivoja, djece njene sestre Vladisave.18
Aprila 1467. godine Radivoj Pustipuković iz Župe dubrovačke podigao je tužbu
protiv Vlaha Pilatovca Juriena Brajanovića zbog pljačke kobile od njegovog sina
Petra a koja je izvršena na području Brgata.19
Augusta 1470. godine Vlahe Pilatovce nalazimo i u kreditnoj trgovini. Zajedno sa Radivojem Vitojevićem iz Dubrovnika Vlasi Pilatovci Radosav Radovanović,
Vukdrag Tomašević i Dragiša Ivanišević zadužuju se kod lanara Lukše Stojsalića na
41 perper i tri groša. Obavezali su se da će u četiri rate, sa predviđenim vremenom,
otplatiti svoje zaduženje.20
Oktobra 1473. godine prokuratori Ivana Pripčinovića, Ratko Vukosalić i Jurak Pripčinović, podigli su tužbu zbog napada protiv neimenovanog katunara među Vlasima
Pilatovcima te pripadnicima toga katuna Vukašina Vukšića i Radivoja Vukosalića.21
“Milliça uxor Radochne Radossaglich sartoris coram domini judicibus de criminalis quorum caput
fuit ser Vladissaus de Goçe in locum ser Nicola P. de Gondola grauiter conquesta fuit contra Vigagn et
Drachich fratres Bogdanouich et Radoe Budissaglich et Radicium fratrem dicti Radoe et Vochichium
Clicoeuich omnes de vlachis Pillatouci jurisdictionis comitis Vladissaui, dicens et exponens quod
cum ipsa secum habet in domo sua in Ragusio Radossauam et Radiuoium heredes et filium filiaquam
Vladissaue sue sororis et uxoris Radasini fratris condam Vlatchi dicti Zuzorina habitatoris in
Vermo super teritorio herceg et cum sit quod dictus Radassinus ipsi dicte Millice misisset petittum
dictos Radiuoium et Radossauam ut eos videret eo quod eos suos dictos filios non viderat Milliça
misisset venerunt predicti Vigagn, Dragich, Radoe et Radicius et eos prenominatos Radiuoium et et
Radossauam tamquam robci et assassini derobarunt et eos voluerunt vendere suprascripto Vochichio
Clicoeuich” (07.03. 1465.), DAD, Lam. de for., sv. XXXVI, f. 189.
19
“Radiuoius Pustipucouich de Brenno coram dominis judicibus de criminali quorum caput fuit
ser Marinus Ju. de Gondola lamentum fecit contra Giurienum Brayanouich de vlachis Pilatouci,
dicens quod dictus Giurienus per vim derobauit Petro filio eius Radiuoi unam cabalam in Vergato
iam sunt quia duo anni et eam duxit secum et fecit de ea quiduid voluit” (21.04. 1467.), DAD,
Lam. de for., sv. XXXVIII, f. 234.
20
“Nos Radiuoi Vitoeuich de Ragusio et Radossauus Radouanouich et Vuchdrag Tomaseuich et
Dragissa Iuanisseuich omnes de Pilatouaz confitemur quod super nos et omnia nostra bona obligamus
nos dare et soluere Luchxe Stoysalich lanario perperos XLI et grossos III ad hoc terminus, videlicet,
iperperos X ad festum sancti Luce proxime futuros et iperperos X ad festum Natiuitatis domini et
iperperos X ad Carnisprium proxime futuros et iperperos XI et grossos 3 ad festum sancti Georgii
proxime futuros. Sub pena X pro cento. Et si falliremus unam pagam quod possimus cogi pro toto
dicto debito. Tenente se etc. Renuntiando etc. Hec autem etc. Judex et testis ut supra” (31.08. 1470.),
DAD, Debita Notariae, sv. XXXIX, f. 50v. Ispod: “Die XXVII octobris 1470 predictum Luchxa
Stoyssalich confessus fuit a dictis debitis habuisse et recepisse yperperos dexem pro prima paga
predicti debiti. Renuntiando. Die X decembris 1470 suprascriptus Luchxa confessus fuit habuisse et
recepisse yperperos duodecim et pro parte dicte obligationis”, Isto.
21
“Ratchus Vocossaglich et Giurag Pripcinouich tanquam procuratores Johannis Pripcinouich comparuerunt coram domini judicibus de criminalis quorum caput fuit ser Stephanus de Georgio nomine procuratorio quo sibi et eorum querelam siue lamentum detulerunt contra et aduersus [prazan prostor] cathonarium in vlachis Pilatouci sic dictis et contra Vocassinum Vochsich, Radiuoium
Vocossaglich de vlachis Pilatouci, dicentes ipsi predicti procuratoris nomine predictis quod eum sit
quod dictus Johannes his diebus proxime decursis iret versus Planich, supranominati vlachi eum
18
• 307 •
esad kurtović
Vlasi Pilatovci
1405
Vukac Pilatović, Milić Brajković, Vladoje Pilatović
1430-1432
Nikola Pilatović
1434
Stanko Vukčić, Bogdan Bogdanović
1435
Vlatko Pilatović, Ostoja Vukčić, Medoš Bogetić
1436-1445
1467
Radivoj Kukikop (Kukjekop)
Mirosav i Budisav Pilatović, Dobro Obradović, Dejan Nonković,
Jurak Brajanović
Paskaš, Vladoje Kičičić, Radič Nikolić, Vukašin Dejanović,
Klapac Mioković, Brajan Žurović
Radoje Božićković
braća Dragić i Viganj Bogdanović, braća Radoje i Radič Budisalić,
Vukić Klikojević
Jurien Brajanović
1470
Radosav Radovanović, Vukdrag Tomašević, Dragiša Ivanišević
1473
Vukašin Vukšić, Radivoj Vukosalić
1445
1446
1459
1465
Zaključak
Vlasi Pilatovci nalaze se na margini spoznaje o Vlasima. Prikupljeno na ovom
mjestu predstavlja nekoliko skromnih pokazatelja njihovog spominjanja, a to je
ujedno sve što se o njima zasad moglo pronaći. Njihova teritorijalizacija i smještaj
povezani su za naselje Pilatovci na području Bileće, kako se to navodi u dokumentu
iz oktobra 1459. godine (de villa Pilatouzi ad Bilechia). Tome u prilog ide i njihovo
učešće u dvije pljačke na obližnjem lokalitetu Kamenom brdu (maja i juna 1445).
Porijeklo Vlaha Pilatovaca je moguće u pretpostavci demonstrirati poput izrastanja drugih katuna. Najvažnijim predstavnicima ovih Vlaha pripadao bi mogući
rodonačelnik Pilat, koji je u drugoj polovini XIV stoljeća očito izdvajanjem katuna obezbjedio katunu ime i porodici nasljednu katunarsku poziciju. Njegovi nasljednici mogli bi biti Vukac (1405), Vladoje (1405), Nikola (1430-1432) i Vlatko
Pilatović (1435). Nešto dalja vremenska distanca nas sprječava da pretpostavimo
da su Mirosav i Budisav Pilatović (1445) u istom srodstvenom redu. Mogli bi biti
predstavnici treće generacije. Nikola Pilatović je bio uglednija ličnost među Vlasima
Pilatovcima, jer je imao određenu odgovornost predvodništva (Nicola Pilatouich
e suoi). Jedini izvorom zasvjedočeni katunar među Pilatovcima je Vlatko Pilatović
agressi fuerunt cum armis et eum persequiti fuerunt et totam eius comittiuam et nisi aufugissent”
(09.10. 1473.), DAD, Lam. de for., sv. XLIII, f. 266v.
• 308 •
vlasi pilatovci
(de catuna Vlatchi Pilatouaç). Kasnije se spominju Vlasi Pilatovci pod upravom izvjesnog Paskaša (1446) (vlachi vocati Patouçi sub gubernacione de Paschas vlach).
Prvi spomen Vlaha Pilatovaca je iz 1403. godine a tada je navedeno da su bili vazali bosanskog kralja. Kasnije se navode kao vazali roda Kosače (1430, 1465). Poput
drugih vlaških katuna i skupina oni se bave karavanskom trgovinom (1405, 1430,
1432, 1434), uzgojem i radom sa stokom po ugovoru (1435), kreditnom trgovinom
(1470) i drumskim razbojništvom (1436, 1445, 1465, 1467, 1473).
• 309 •
esad kurtović
Esad Kurtović
The Pilatovci Vlachs
Summary
The Pilatovci Vlachs are at the margins of our knowledge about Vlachs. The presented data constitutes only some modest indicators of their mentions and that is
at the same time everything that could have been found about them. Their territorialisation and settlement are connected to a place Pilatovci in the area of Bileća, as
is mentioned in a document from October 1459 (de villa Pilatouzi ad Bilechia). To
the knowledge about them also contributes their involvement in two robberies in
the vicinity of Kameno brdo (in May and June 1445). The origin of Pilatovci Vlachs
is possible to demonstrate in an assumption like the appearance of other katuns.
To the most important representative of these Vlachs belongs the possible head of
the kinsmen, Pilat who in the second half of the 14th century by separating of the
katun gave his name to the katun and the family the revisionary katun position. His
successors might be Vukac (1405), Vladoje (1405), Nikola (1430-1432) and Vlatko
Pilatović (1435). A somewhat further time distance does not prevent us to suppose that Mirosav and Budisav Pilatović are in the same relative line. They might be
the representatives of the third generation. Nikola Pilatović was an esteemed figure
among the Pilatovci Vlachs since he had a certain responsibility of a leader (Nicola
Pilatouich e suoi). The only resident of the katun amongst the Pilatovci recorded
in a source is Vlatko Pilatović (de catuna Vlatchi Pilatouaç). Later The Pilatovci
Vlachs are mentioned under the rule of certain Paskaš (1446) (vlachi vocati Patouçi
sub gubernacione de Paschas vlach). The first mention of Pilatovci Vlachs stems from
the year 1403 and it is said that they were vassals of the Bosnian King. Later they are
referred to as vassals of the Kosačas (430, 1465). Like other Vlach katuns and groups they were involved with caravan trade (1405, 1430, 1432, 1434), breeding and
work with cattle on contracts (1435), crediting trade (1470) and highway robbery
(1436, 1445, 1465, 1467, 1473).
• 310 •
929 Sladović E.
94(497.6)”1906/1918”
amila kasumović
Čovjek iz sjene: Eugen Sladović pl. Sladoevički
•
Apstrakt: U radu se nastoji ukazati na pojedine segmente činovničkog života u Bosni
i Hercegovini u doba austrougarske uprave, na primjeru djelovanja Eugena Sladovića. Na
osnovu dostupne građe nastojala se izvršiti rekonstrukcija njegovih svakodnevnih kancelarijskih aktivnosti, odnosa s domaćim stanovništvom, posvećenost pisanju i profesorskom
pozivu. Iako nije spadao u red visokopozicioniranih službenika, Sladović se izdvojio iz činovničke mase činjenicom da je dao značajan doprinos razvitku historije države i prava u
Bosni i Hercegovini.
Ključne riječi: Eugen Sladović, činovništvo, Zemaljska vlada, državno pravo, AustroUgarska
Abstract: The paper attempts to highlight certain segments of clerical life in Bosnia
and Herzegovina during the Austro-Hungarian administration, on the example of Eugen
Sladović. On the basis of available sources we attempt to reconstruct the daily routines of
his office activities, relations with the domestic population, his dedication to writing and
the teaching profession. Even though he was not considered a high-ranking official, Sladović stood out from the clerical mass since he gave a significant contribution to the development of the history of state and law in Bosnia and Herzegovina.
Key words: Eugen Sladović, clerks, Provincial government, state law, Austro-Hungary
Do sada su u bosansko-hercegovačkoj historiografiji o Eugenu Sladoviću uglavnom pisali pravnici, bilo da su isticali njegov doprinos izrastanju historije države i prava u naučnu i nastavnu disciplinu u Bosni i Hercegovini,1 bilo da su davali osvrt na
1
ustafa Imamović, “Izgradnja historije države i prava Bosne i Hercegovine kao nacionalne naučne
M
i nastavne discipline do kraja tridesetih godina XX stoljeća”, Ljudska prava-Revija za ljudska prava,
god. 3, br. 1-4, Sarajevo, 2002, 13-19; Amra Mahmutagić, “Počeci europske pravne misli i njihov
uticaj na modernu pravnu misao u Bosni i Hercegovini”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu,
god. 44, 2/2007, Split, 2007, 299-303. Treba naglasiti da je riječ o vrlo kratkim prilozima, gdje je
Sladoviću poklonjeno malo prostora.
• 311 •
amila kasumović
njegov doprinos određenom segmentu pravne struke.2 Stoga je Sladovićev profil pravnika manje-više poznat, ali je period njegove službe, kao činovnika Zemaljske vlade u
austro-ugarskom periodu, ostao izvan historiografskih razmatranja. O činovničkom
sloju društva u Bosni i Hercegovini na prijelomu 19. i 20. stoljeća se pisalo općenito.3
Međutim, činovništvo je ostalo oslikano u obrisima i depersonalizirano: kako su ti ljudi zaista živjeli, kako je protjecao njihov život u tuđoj zemlji, kako su provodili slobodno vrijeme, samo su neka od pitanja pred kojima bi se trebao naći istraživač. Poželjna
vrsta izvora, koja bi nam omogućila uobličavanje odgovora na postavljena pitanja, bili
bi memoari pojedinaca-činovnika. U Sladovićevom slučaju smo se morali osloniti na
službene dokumente, koji istina, nude ograničene informacije, ali su bili korisni pri
rekonstruiranju njegova života u Bosni i Hercegovini u navedenom periodu. Zašto
od svih činovnika baš Eugen Sladović pl. Sladoevički? Sladović nije spadao u red visokih vladinih zvaničnika, ali, opet, nije bio ni običan činovnik. Njegova fasciniranost
pravom i pisanjem ga izdvaja u odnosu na ostale činovnike. Bio je izuzetno kvalificiran, dobro je poznavao pravo, običaje i ljude Bosne i Hercegovine i samoincijativno je
priređivao priručnike, udžbenike, članke i slične sadržaje koji su bili izuzetno važni za
razvoj upravnog i državnog prava u Bosni i Hercegovini. Iako je Sladović mnogo više
stvarao po povratku u Zagreb, naša ideja je bila da predstavimo njegov rad i djelovanje
u periodu kada je bio službenik Zemaljske vlade u Sarajevu (1906-1918).
Eugen Sladović je rođen 22. novembra 1882. godine u Jelsi na Hvaru. Srednju
školu i studij prava je završio u Zagrebu.4 Nakon okončanog studija prava stupio
je u upravnu službu u Bosni i Hercegovini 1906. godine gdje se zadržao do kraja
Prvog svjetskog rata.5 Predavao je na Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu u periodu
između 1915. i 1920. godine. Po povratku u Zagreb je predavao bosansko pravo
na Pravnom fakultetu od 1921. do 1930. godine.6 Bio je i redovni profesor Ekonomsko-komercijalne visoke škole punih dvadeset godina (1925-1945), pri čemu
je obavljao i slijedeće funkcije vezane za ovu ustanovu: predstojnik Pravno-političkog instituta (1931), dekan Ekonomsko-komercijalne visoke škole (1934/36.) i
nes Durmišević, “Officials specialized in Shari’ah Law during the Austro-Hungarian Period in
E
Bosnia i Herzegovina (1878-1918)”, Annals of the Faculty of Law in Belgrade, International Edition
3, Beograd, 2010, 54-67.
3
Ferdinand Schmid, Bosnien und die Hercegovina unter der Verwaltung Österreich-Ungarns, Veit &
Comp., Leipzig, 1914, 54-73; Todor Kruševac, Sarajevo pod austro-ugarskom upravom, Muzej grada
Sarajeva, Sarajevo, 1960, 15-35; Hamdija Kreševljaković, Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave
(1878-1918), Arhiv grada Sarajeva, Sarajevo 1969, 37-39.
4
Pravni fakultet u Zagrebu, knj. III, Nastavnici Fakulteta, sv. 2, (ur: Željko Pavić), 1874-1926, Pravni
fakultet, Zagreb 1997, 543.
5
60 godina Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 1980, 288. Postoji
podatak da je u upravnoj službi ostao do 30. septembra 1920. Arhiv Bosne i Hercegovine (Dalje:
ABiH), Zbirka personalnih dosjea-Eugen Sladović pl.Sladoevički.
6
Pravni fakultet u Zagrebu, knj. III, 543.
2
• 312 •
čovjek iz sjene: eugen sladović pl. sladoevički
rektor (1938/44). Nakon sloma Nezavisne države Hrvatske uklonjen je sa sveučilišta. Umro je 8. oktobra 1960. godine.7 Pored maternjeg, Eugen Sladović je aktivno
poznavao njemački i italijanski jezik. Izjašnjavao se kao rimokatolik. Bio je oženjen
i u vrijeme službe u Bosni i Hercegovini je imao jedno dijete.8
Sladovićevo službovanje u Bosni i Hercegovini je počelo 1906. godine i nije
išlo pravolinijskom putanjom. Bio je često premještan, a iskustvo je sticao po seoskim kotarskim uredima, kotarskim ispostavama, pri Zemaljskoj vladi, da bi se opet
vraćao službovanju pri nižim organima vlasti. U službu je primljen 25. juna 1906.
godine. Imenovan je perovodnim vježbenikom (Conzeptspraktikant)9 pri seoskom
kotarskom uredu u Banja Luci 19. jula 1906. godine.10 Nakon manje od dvije godine službovanja unaprijeđen je u funkciju političkog pristava (Adjunkt, II) drugog
razreda pri istom seoskom kotarskom uredu u Banja Luci.11 Jedno kratko vrijeme
je bio premješten da radi pri Zemaljskoj vladi, da bi ponovo bio vraćen seoskom
kotarskom uredu u Banja Luci.12 Uskoro je bio unaprijeđen u političkog pristava
prvog razreda.13 Kotarskoj ispostavi u Doboju je prebačen 1911. godine. Tamošnji
upravnik ekspoziture, Schreiber, je bio već u godinama, ali je bio i ocijenjen kao službenik pogodan da mu se povjeri uprava kotara. Budući da je Sladović bio profiliran
kao službenik sa dobrim kvalifikacijama, dobrom izobrazbom u upravnoj službi, te
pogodnim za samostalnu upravu, povjereno mu je vođenje kotaske ekspoziture u
Isto, 544-545. Usp. 60 godina Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 288.
ABiH, Zemaljska vlada (ZV), 1911, š. 10-556, br. 33 987.
9
Za ovakvu vrstu službenika se tražilo apsolviranje praktičnog ispita za političko-administrativnu
službu. Ispit je uveden naredbom Zemaljske vlade od 8. augusta 1910. godine i bio je potreban kako
radi dostizanja stalnog službenog namještenja, tako i radi dostizanja službenog namještenja iz IX
platnog razreda u političkoj službi. Da bi se moglo pristupiti ovom ispitu, koji je bio podijeljen na
pismeni i usmeni dio, morala se provesti najmanje jedna godina na mjestu vježbenika. Ferdinand
Schmid, Bosnien und die Hercegovina unter der Verwaltung Österreich-Ungarns 60.
10
Dekret Zemaljske vlade od 19. jula 1906, br. 121 879. Usp. ABiH, ZMF, 1906, br. 8392. Pregovori
oko primanja Sladovića u službu su počeli još u aprilu 1906. godine. ABiH, ZV 1906, š. 5-1412.
Fajl sadrži prepisku Zemaljske vlade i Zajedničkog ministarstva finansija u pogledu ovog predmeta
kao i slučaja perovodnog vježbenika Nagy-a koji je ocijenjen kao nepodoban za službu. Priložena
je i Sladovićeva zakletva pri stupanju u službu 25. juna 1906. godine.
11
Dekret Zemaljske vlade od 22. januara 1908, br. 11 983. Usp. ABiH, ZMF, 1908, br. 1460. na
košuljici ovog dokumenta je zapisan vrlo značajan komentar da za oslobođena mjesta perovodnih
vježbenika nema domaćih interesanata i da se isti ne očekuju u dogledno vrijeme. Domaći juristi
nisu imali potrebne kvalifikacije, te se zbog toga trebalo pribjegavati dovođenju ljudi iz Monarhije.
12
Pri Zemaljskoj vladi je radio u periodu od 3. septembra 1909. do 11. februara 1910. godine.
Pogledati naredbe Zemaljske vlade br. 39 747 i 27 508. Usp. ABiH, ZMF, 1909, br. 3476. Sladović je
bio pozvan kao zamjena vladinom koncipisti Sokrates Petroviću, koji je bio imenovan za kotarskog
predstojnika u Konjicu. Na raniju poziciju je vraćen naredbom od 11. februara 1910. Usp. ABiH,
ZMF, 1910, br. 2624. Ovo premještenje je također bilo uslovljeno pomjeranjima nekih drugih
službenika. Konkretno, premještaj Nikole Ladića iz kotarskog u okružni ured u Banja Luci.
13
ABiH, ZMF, 1910, br. 12 467 i 16 416.
7
8
• 313 •
amila kasumović
Doboju.14 Upravu kotarske ekspoziture je preuzeo 29. aprila 1911. godine.15 Dvije
godine kasnije je opet bio vraćen na službu pri Zemaljskoj vladi.16 Bio je dodijeljen
V odjeljenju (Bogoštovlje i nastava), uz godišnju platu od 2800, te doplatak od 1200
K, koji mu se od 1. oktobra 1913. trebao isplaćivati putem Bosansko-hercegovačke
poštanske štedionice u Sarajevu u jednakim mjesečnim obrocima unaprijed. Također, bio mu je obezbijeđen i predujam za putne troškove u iznosu od 500 K. Sladović
je novom položaju trebao pristupiti 15. novembra 1913. godine.17
Sladović je od strane nadređenih redovno ocjenjivan kao marljiv i odgovoran
službenik. Također, nerijetko je isticana i njegova kvalificiranost za posao koji obavlja. Krajem 1910. godine se odlučio podnijeti molbu za primanje u definitivnu civilnu upravnu službu. U prilog njegovoj molbi su išle osobine izražene u toku dotadašnjeg službovanja.18 Negdje u isto vrijeme Sladović je bio unaprijeđen u IX platni
razred, te je 1. decembra 1913. prebačen na viši platni stepen.19
Iako je Sladović dosta radio, njegov život u Bosni je morao značiti puno više od pukog službovanja. Međutim, na osnovu dostupne građe je teško rekonstruirati njegov
društveni život i svakodnevnicu. Prilikom posjete Franje Josipa Bosni i Hercegovini,
dr. Sladović je bio prisutan na večeri u Konaku, uz druge istaknute ličnosti, koja je
održana treći dan posjete, odnosno 1. juna 1910. godine.20 Međutim, Sladović je puno
više dolazio u dodir sa “običnim ljudima”, uglavnom zbog prirode posla kojim se bavio.
Taj kontakt je imao i pozitivne i negativne trenutke koji su ostali zabilježeni u službenim dokumentima. Sladović je 1912. godine bio pod lupom javnosti zbog interpelacije koju je protiv njega Zemaljskoj vladi podnio narodni poslanik dr. Ljubo Simić.
Srž problema se sastojao u tome da je Sladović na jedan dopis, koji je bio sastavljen
ABiH, ZMF, 1911, br. 4378.
ABiH, ZV, 1911, š. 10-556, br. 106 181.
16
ABiH, Zbirka personalnih dosjea-Eugen Sladović pl.Sladoevički.
17
ABiH, ZV, 1913, š. 10-589/5, br. 286 879 i 234 386.
18
ABiH, ZV, 1911, š. 10-556, br. 33 987. Na žalost, nije priložen odgovor Zemaljske vlade na ovu molbu.
19
ABiH, ZV, 1913, š. 10-589/5, br. 304 442. Plaće službenika su bile podijeljene u XI razreda.
Unutar svakog razreda su postojali platni stepeni. Što znači da dva činovnika iz istog razreda nisu
morala nužno imati i istu plaću. Nakon isteka tri godine provedene u određenoj funkciji, postizao
se viši platni stepen unutar istog razreda. Nakon što je službenik prošao sve platne stepene unutar
jednog razreda, što je podrazumijevalo i određeni broj godina provedenih u službi na određenoj
poziciji, prelazio je u slijedeći. Najniži je bio XI razred, sa rasponom plata od 1600 do 2200 K. U X
razredu plate su se kretale između 2200 i 2800, a u IX između 2800 i 3600 K. Naredba Zemaljske
vlade od 17. juna 1908, br. 104 322. Dosta nesređene prilike vezane za činovničke plaće regulirane
su 1896. godine i to tako da se podudaraju sa plaćama c.kr. državnih austrijskih činovnika. Doplaci
bosanskohercegovačkih činovnika u Sarajevu su bili jednaki onima u Beču. Za drugi platni stepen
je trebalo proteći 5, a za prvi deset godina službe. Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine, Kraljevska
zemaljska štamparija, Zagreb, 1906, 28.
20
Zijad Šehić, U mojoj Bosni. Povodom stogodišnjice posjete cara Franje Josipa I Bosni i Hercegovini od
30. maja do 4. juna 1910, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013, 103.
14
15
• 314 •
i napisan ćirilicom, odgovorio latinicom. Zbog toga je bio optužen za nepoštivanje
ćirilice i loš odnos prema pravoslavnom stanovništvu.21 Zemaljska vlada je pokrenula
istragu koja je pokazala da Sladović nije bio pristrasan prema pravoslavnom dijelu stanovništva. Istina, pokazalo se i da nije djelovao u duhu okružnice Zemaljske vlade od
5. oktobra 1909, br. 155 898, kojom je bilo određeno da se na dopise odgovara onim
pismom kojim su isti i bili sastavljeni. Međutim, ti Sladovićevi propusti nisu dovedeni
u vezu njegova eventualnog negativnog stava prema ćirilici ili pravoslavnom stanovništvu, nego su, prema mišljenju Zemaljske vlade, bili izričito vezani uz količinu posla
koju je Sladović obavljao. Zbog toga je Zemaljska vlada bila mišljenja da na interpelaciju i ne treba odgovarati, ali je Zajedničko ministarstvo finansija insistiralo na kratkom odgovoru.22 Odgovor je zaista dat u duhu uputa Zajedničkog ministarstva. Bio
je kratak i išao je tragom priznanja neispravnosti u Sladovićevom postupku, ali se ta
neispravnost opravdala “vrevom poslova”.23 Pored ovoga, bilo je i svjetlijih trenutaka,
koji su zabilježeni 1913. godine. Tada je grupa građana iz Dervente, na čelu sa tadašnjim gradonačelnikom Šemsibeg Abdulah Efendićem, podnijela molbu Zemaljskoj
vladi da u slučaju promjene kotarskog predstojnika u Derventi, na ovu poziciju bude
imenovan Sladović, koji je stekao poštovanje i simpatije naroda “bez razlike vjere, bez
razlike narodnosti i staleža te položaja”. Uz navedeno su bile istaknute i neke njegove
osobine: marljivost, odgovornost, te poznavanje mjesnih prilika i ljudi.24 I u Sarajevu
je Sladović dolazio u dodir sa običnim ljudima, istina, po službenoj dužnosti. Kada je
u decembru 1916. godine umro podvornik Šerijatske sudačke škole, Muharem Katica,
Zemaljska vlada je poslala upravo Sladovića kao svog predstavnika na dženazu.25
Pretjerana opterećenost poslom se odrazila na Sladovićevo zdravstveno stanje.
Od 1911. godine je moguće pratiti njegovu stalnu borbu sa bronhijalnim katarom
(bronhitisom), koji se javio nakon preležane influence. Prema liječničkom savjetu,
bio mu je potreban oporavak u mjestu blage klime, u trajanju od više sedmica. Odlazak na, kako se ponekad i ističe, zasluženi odmor, bio je često vezan uz stres oko putnih i drugih troškova, te oko pronalaženja službenika koji bi preuzeo vođenje poslova u Sladovićevom odsustvu. Njegova bolest je bila otežavajući faktor do početka
Prvog svjetskog rata. Poslije ovog perioda ne nalazimo više informacija o tome.26
ABiH, ZMF, 1912, br. 2320.
Isto.
23
Stenografski izvještaji o sjednicama Bosansko-hercegovačkog Sabora 1912/13, Prilozi, III Zasjedanje, 15.
24
ABiH, ZV, 1913, š. 10. 589/5, br. 236 476. Dokument nije datiran.
25
ABiH, Šerijatska sudaška škola Sarajevo (1887-1945), k. 49 (odnosi se na period 1888-1937),
Dešavanja u školi 1916/1917.
26
ABiH, ZV, 1911, š. 10-556, br. 290 172 i 272 987; 1912, š. 10-600 (dva telegrama vezana za dopust);
1913, š. 10-589/5, br. 215 923 (Ovaj put mu je dodijeljena i novčana potpora od 200 K); 1914, br.
203 220.
21
22
• 315 •
amila kasumović
Naredbom Zemaljske vlade br. 60 802, od 21. aprila 1916. godine, Sladović je
bio dodijeljen Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu radi držanja nastave na predmetima državno i upravno pravo.27 “Nastavničkom zboru” se pridružio 25. aprila,
jer je dan ranije prestao sa radom sudski savjetnik J. Čukac. Nastavu iz spomenutih
predmeta je držao učenicima III-3 i IV-2 razreda, pet sati sedmično.28 U Šerijatskoj
sudačkoj školi je djelovao do sredine 1920. godine.29
Jedna od najzanimljivijih aktivnosti, koja Sladovića izdvaja u odnosu na ostale
činovnike, jeste njegova posvećenost pisanju. Ovdje smo se posvetili onome što je
pisao do kraja Prvog svjetskog rata. Dosta članaka je 1917. i 1918. godine objavljivao u Sarajevskom listu. U periodu između 1915. i 1918. je objavio tri knjige:
1. Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini (vjerovatno izašla 1915); 2. Upravna nauka i upravno pravo Bosne i Hercegovine (1916), te
Subjektivna javna prava državljana i njihovo zakonsko uređenje u objema državama
Austro-Ugarske Monarhije (1918).30
Sladović je sam došao na ideju da sastavi Priručnik zakona i naredaba (u daljem tekstu Priručnik) u interesu političko-administrativne službe. Želio je ovaj Priručnik samostalno izdati, uz odobrenje Zemaljske vlade, dodjelu novčane subvencije i prethodnu provjeru djela koje je sastavio. Zemaljska vlada je bila stava da bi provjera Priručnika
iziskivala dosta vremena, a predstavljala bi i finansijski trošak, jer bi se licima koja bi
djelo pregledala morao isplatiti honorar. Bila je spremna podržati izdavanje djela uz
autorovu odgovornost, bez klauzule “Izdato sa odobrenjem Zemaljske vlade”, jer djelo
ne bi bilo podvrgnuto pregledu. Kada je u pitanju novčana potpora, Zemaljska vlada
je bila spremna otkupiti veći broj primjeraka Priručnika, u slučaju da Sladović sam
poduzme reviziju rukopisa.31 Nakon što je djelo 1915. godine ugledalo svjetlo dana,
Sladović se posvetio novom projektu koji je podrazumijevao prevođenje Priručnika
i na njemački jezik. Posao je želio poduzeti sam, uz honorar koji bi iznosio 5000 K.
Ovog puta je Zemaljska vlada bila spremna podržati Sladovićev projekat, budući da
olaznici ove škole nisu izučavali samo predmete orijentalno-islamske orijentacije, nego i one
P
karakteristične za evropski srednjoškolski sistem. Za ovaj drugi dio gradiva su bili angažirani
učitelji iz javnih srednjih škola i rjeđe zemaljski činovnici kao honorarni učitelji. Srećko Džaja,
Bosna i Hercegovina u austrougarskom periodu (1878-1918), Ziral, Mostar-Zagreb 2002, 137.
Osim što su bili osposobljavani da preuzmu službu šerijatskih sudija, polaznici ove škole su stjecali
i opće obrazovanje za službenike u javnom životu. Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni
i Hercegovini do 1918, Veselin Masleša, Sarajevo 1983, 262.
28
ABiH, ŠSŠ (1887-1945), k. 49, Spisak nastavničkog zbora; Dešavanja u školi 1915/16.
29
Spomenica Šeriatske sudačke škole u Sarajevu (1887-1937), Islamska dionička štamparija, Sarajevo
1937, 70.
30
Pravni fakultet u Zagrebu, IV, Građa za bibliografiju nastavnika Fakulteta, sv. 1, 1776-1926,
Zagreb 1997, 591 i 593. Posljednja navedena knjiga nam nije bila dostupna.
31
ABiH, ZMF, 1914, br. 136 (Priložen dopis Zemaljske vlade od 25. decembra 1913. godine). Zajedničko ministarstvo finansija je podržalo vladin stav o ovom pitanju.
27
• 316 •
je na ranijim radio posve sam. Osim toga, smatralo se da je postojanje jednog takvog
Priručnika i na njemačkom jeziku više nego poželjno.32 Iz Sladovićevih kasnijih dopisa
se može vidjeti da je imao podršku visokih službenika Zemaljske vlade da se Priručnik
prevede na njemački jezik, pogotovo što je on namjeravao i sadržajno proširiti Priručnik na njemačkom jeziku, te dati potpun sadržaj određenih naredbi. Djelo je do kraja
1917. godine bilo i gotovo, a Sladović je bio spreman isto predati Zemaljskoj vladi uz
isplatu nešto većeg honorara: 10 000 K uz prelazak prava vlasništva njemačkog izdanja
na Zemaljsku vladu.33 Sladović je visinu traženog honorara pravdao činjenicom da se
nije radilo o pukom prijevodu Priručnika na njemački jezik, nego i o proširenju sadržaja, te činjenicom da bi bio spreman prodati autorska prava. Zemaljska vlada je bila
svjesna svih navedenih činjenica i zagovarala je otkup autorskih prava od Sladovića, te
izrazila namjeru Zajedničkom ministarstvu finansija da djelo štampa u 1500 primjeraka budući da se djelo doživljavalo kao novina u koju je uloženo puno truda i iz kojeg
se vidi stručnost autora. Osim toga, sve što je bilo bitno za upravno pravo Bosne i Hercegovine našlo se na jednom mjestu.34 Zajedničko ministarstvo finansija je smatralo da
ovo djelo ne može biti štampano iz više razloga: honorar je bio previsok (već su prije
istakli ocjenu da prevođenje ne može iznositi 5000, nego 3240 K), javila bi se potreba
da se djelo izda i na mađarskom jeziku što bi bilo povezano sa novim troškovima, a tu
su bila i djela nekih drugih službenika koja su također čekala određene subvencije, i to
dugo vremena.35 Tako Priručnik preveden na njemački jezik nikada nije bio štampan.
U Sladovićevoj zaostavštini su pronađeni korekturni arci sa rukopisnim ispravcima,
koji se odnose na ovo djelo.36
“Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini” na zemaljskom jeziku je objavljen, kako je i bilo dogovoreno sa Zemaljskom vladom, u
vlastitom izdanju autora, uz svesrdno zalaganje vladinog komesara za glavni grad
Sarajevo, dr. Edmunda Gerdea. Djelo je posvećeno vladinom savjetniku Mihajlu
Murku. Autor je u Predgovoru naglasio kako se u svakodnevnom obavljanju poslova osjećalo “pomanjkanje jedne priručne knjige, koja bi sadržavala sve danas na snazi
stojeće zakonske i naredbene propise.” Sakupljena građa je složena po abecednom
redu radi lakšeg snalaženja. Neki važniji propisi su dati u ekstenzivnom obliku, jer su
bili češće u upotrebi. Pored onih zakona i naredbi koji su bili objavljeni u “Glasniku
zakona i naredaba” je uz broj i datum objave bila navedena i stranica u Glasniku. Na
421 stranici, koliko je imao Priručnik, zahvaljujući kratkom i zbijenom slogu koji je
BiH, ZMF, 1916, br. 7082. (Dopis Zemaljske vlade od 31. maja 1916). Zajedničko ministarstvo
A
je podržalo inicijativu, ali je i istaklo stav da je 5000 K prevelik honorar za prevođenje, te da bi
realna cijena iznosila 3240 K.
33
ABiH, ZMF, 1917, br. 20 492 (Sladović-Zemaljska vlada, 7. septembar 1917).
34
Isto. (Zemaljska vlada-Zajedničko ministarstvo finansija, 11. decembar 1917).
35
ABiH, ZMF, 1917, br. 20 492 (Zajedničko ministarstvo-Zemaljska vlada, 7. februar 1918).
36
Pravni fakultet u Zagrebu, IV, 613.
32
• 317 •
amila kasumović
utjecao na uštedu prostora, doneseno je obilje građe pravnog karaktera koja se ticala
različitih pitanja: od acetilena, agrarnih propisa, brodarenja, carina, preko kartanja,
općina, poljoprivrede do stečaja, špirita i zemljarine. Vrlo je važno naglasiti da je ovo
djelo moralo biti od koristi svim službenicima austrougarske uprave, ali je ono prevazišlo autorove intencije i danas je Priručnik jednako tako koristan i istraživačima
koji se bave pojedinim pravnim pitanjima iz austrougarskog perioda.
Djelo “Upravna nauka i upravno pravo Bosne i Hercegovine” nastalo je radi
potreba Sladovićeva angažmana pri Šerijatskoj sudačkoj školi. Tu se upravno pravo
izučavalo prema skriptama koje je izradio Adalbert Schek sve dok 1916. godine nije
izašla Upravna nauka.37 Djelo, koje ima 414 strana, je izdala Zemaljska vlada. Autor ga je posvetio reis-ul-ulemi hadži Mehmed Džemaluddin ef. Čuševiću. Upravna
nauka je podijeljena na Općeniti i Posebni dio. U Općenitom dijelu (3-66) autor
se osvrće na opće karakteristike uprave i daje povijesni presjek postanka unutrašnje
uprave i njenog razvoja od starog vijeka do savremenog doba. Posebni dio (66-414)
je podijeljen na više poglavlja: Upravno pravo Bosne i Hercegovine, I. Administrativno odjeljenje, II. Financijalno odjeljenje, III. Pravosudno odjeljenje, IV. Privredno odjeljenje, V. Odjeljenje za bogoštovlje i nastavu i VI. Tehničko odjeljenje.38 Poglavlja koja se odnose na pojedina odjeljenja Zemaljske vlade posvećena su analizi
njihovih aktivnosti, ingerencija, zadataka i poslova. Posebno je interesantan dio koji
se odnosi na opće crte upravnog prava Bosne i Hercegovine (66-113), gdje je dat
osvrt na izvore osmanskog zakonodavstva, zakonodavnu vlast u Bosni, bosanskoherecgovački zemaljski sabor, pitanje proglašenja zakona i naredbi, vrhovnu upravu
Bosne i Hercegovine (c. i kr. Zajedničko ministarstvo finansija u Beču), Zemaljsku
vladu i Računsku komoru Bosne i Hercegovine.39
Sladovićeva djela nastala do 1918. godine su bila izuzetno značajna u svakodnevnoj upravnoj praksi austro-ugarske vlasti, u nastavnom procesu, ali i za opće razumijevanje određenih pravnih pitanja posebno vezanih za Bosnu i Hercegovinu.
***
Shvatanje mehanizama funkcioniranja određenog društva u određeno vrijeme
olakšano je analiziranjem pojedinih društvenih grupacija i društvenih slojeva. U
našoj historiografiji ne postoji studija koja se bavila analizom činovništva u Bosni
i Hercegovini u austrougarskom periodu. Struktura službenika, njihovo porijeklo,
služba u novoj sredini, život izvan sivila kancelarije predstavljaju samo neka od pitanja o kojima bi se moglo pisati i o kojima je potrebno pisati jer stav nove vlasti o
ABiH, ŠSŠ (1887-1945), k. 49, Izvještaji o nastavnim kadrovima 1917. Usp. Hamdija Kreševljaković, Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave, 46.
38
Eugen Sladović pl. Sladoevički, Upravna nauka i upravno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1916.
39
Isto.
37
• 318 •
svim ovim pitanjima donekle nam rasvjetljava i njenu politiku u Bosni i Hercegovini. Iz naizgled bezlične mase mnogobrojog činovničkog kora pojedinci su se izdigli
i istakli zahvaljujući visokim pozicijama i angažmanu u političkom životu zemlje:
zemaljski poglavari, civilni adlatusi, vladini savjetnici i sl. Izazov je bio pokušati prodrijeti u svijet običnog činovnika, čovjeka iz sjene. Građa obično nudi osnovne biografske podatke i zabilješke o napredovanju u službi, dok je svakodnevni život ovih
ljudi teško rekonstruirati. Sladović se ipak izdvojio iz mase činovnika zahvaljujući
svom pisanju i angažmanu na polju moderniziranja prava u Bosni i Hercegovini.
Njegovo djelovanje nam govori da on nije bio samo obični činovnik i da je, iako
nije bio povezan sa donošenjem važnih političkih odluka, ostavio dubok trag u razvoju modernog prava na tlu Bosne i Hercegovine. Njegova djela su korisna i danas,
gotovo stotinu godina poslije: olakšavaju rad povjesničarima koji se bave različitim
pitanjima iz povijesti Bosne i Hercegovine pod austrougarskom upravom.
• 319 •
amila kasumović
Amila Kasumović
The Man from the Shadows: Eugen Sladović pl. Sladoevički
Summary
The understanding of mechanisms in which a certain society functions during a
specific time is made easier by analysing certain social groups and layers. In our historiography there is no study which deals with the analysis of clerks in Bosnia and
Herzegovina during the Austro-Hungarian period. The structure of officials, their
origin, service in the new surroundings, their life outside of the drab of the office
represent only some of the issues which deserve to be written about because the attitude of the new government on these questions also highlights its policy in Bosnia
and Herzegovina. From the seemingly amorphous mass of the numerous clerical
corps, individuals rose and stood out by the virtue of their high positions and their
engagement in the political life of the country: provincial governors, civil adlatus,
government counsellors, etc. The challenge was to attempt to break into the world
of the ordinary clerk, the man from the shadows. The sources usually offer the basic biographical information and notes about the advancements in service, whereas
the everyday life is much harder to reconstruct. Sladović still managed to stand out
from the crowd of clerks due to his writings and his work in the field of modernization of law in Bosnia and Herzegovina. His activities tell us that he was not only
an ordinary clerk and that, even though he was not connected to the passing of
important political decisions, he left a deep trace in the development of modern law
in Bosnia and Herzegovina. His works are useful even today, almost a hundred years later: they simplify the job of historians who deal with different issues from the
history of Bosnia and Herzegovina under the Austro-Hungarian administration.
• 320 •
37:94(497.6)”19”
371.4 Spancer H.
mitsutoshi inaba
Obitelj u modernoj Bosni i Hercegovini iz
perspektive pedagogije Herberta Spencera
•
Apstrakt: Herbert Spencer je pisao brojne radove o različitim oblastima, tj. psihologiji,
biologiji, sociologiji, etici i metafizici. Njegov nazor o pedagogiji i njegov utjecaj na pedagogiju u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj je predmet ovog rada, napose njegov utjecaj na
nazor o odnosu između roditelja i djece. Razlog za razgraničenje teme i fokusiranje na ovaj
dio njegovog rada je zbog toga što je već ranije njegov utjecaj na poljima evolucionističke
psihologije, metafizike i biologije bio predmet istraživanja.
Ključne riječi: Herbert Spencer, Bosna i Hercegovina, pedagogija, psihologija
Abstract: Herbert Spencer wrote many works in different fields, i.e. psychology, biology,
sociology, ethics and metaphysics. This paper focuses on his views about pedagogy and his
influence on pedagogy in Bosnia and Herzegovina and Croatia, especially on his influence
on the opinion about the relationship between parents and children. The reason for defining
of the topic and concentrating on this part of his work is down to the fact that his influence
on the fields of evolutionary psychology, metaphysics and biology was previously researched.
Key words: Herbert Spencer, Bosnia and Herzegovina, pedagogy, psychology
Uvod
Antun Cuvaj, koji je sakupljao građu za školstvo u Hrvatskoj i Slavoniji, napisao
je da se doprinos pedagogiji Ljudevita Dvornikovićeva može pronaći u uvođenju
darvinizma.1Ovdje se moramo pitati: kakav je darvinizam on upoznao s tadašnjim
pedagozima i pedagoginjama, Charlesa Darwina, Alfreda R. Wallesa, Ernsta Haeckelaili Augusta Weismanna? Mladen Bevanda pokazuje da je on bio pod utjecajem
Comte-a, Haeckela i Spencera.2 U ovom radu pažnja se posvećuje utjecaju Herberta
Antun Cuvaj, Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do
danas, sv. IX, Zagreb, 1913, 403.
2
Mladen Bevanda, Pedagoška misao u Bosni i Hercegovini od 1918. do 1941, Filozofski fakultet, Sarajevo, 2001, 212.
1
• 321 •
mitsutoshi inaba
Spencera, jer je Dvorniković napisao dva članaka o njemu, a o Welträtsel-u odnosno
Haeckelu je napisao samo po jedan članak. I u svom pismu Davorinu Trstenjaku on
ističe Spencerov utjecaj na svoje oblikovanje darvinističkog nazora o svijetu.3
Spencer je pisao brojne radove o različitim oblastima, tj. psihologiji, biologiji, sociologiji, etici i metafizici. Njegov nazor o pedagogiji i njegov utjecaj na pedagogiju
u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj je predmet ovog rada, napose njegov utjecaj na
nazor o odnosu između roditelja i djece. Razlog za razgraničenje teme i fokusiranje
na ovaj dio njegovog rada je zbog toga što je već ranije njegov utjecaj na poljima
evolucionističke psihologije, metafizike i biologije bio predmet istraživanja.4 Iako
Daliborka Škipina spominje njegov članak u njezinom magistarskom radu, dosada
se nije konkretno istraživalo pitanje kakav je utjecaj imala Spencerova pedagogija na
misao u Bosni i Hercegovini.5 Napominjem da su tadašnju inteligenciju u Bosni i
Hercegovini i Hrvatskoj uglavnom činili pedagozi i pedagoginje. Također, tadašnji
stručni listovi u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj bili su uglavnom pedagoški. Dakle, njihov interes se uglavnom fokusirao na pedagogiju, iako se tadašnja pažnja nije
obraćala samo na pedagošku misao u Spencerovom sistemu misli.6
Dosada se u historiografiji moderne pedagogije ili modernog školstva u Bosni
i Hercegovini pažnja obraćala samo na historijski kontinuitet u geografskom prostoru kao što je Bosna i Hercegovina. Ipak, napretku pedagoške teorije i prakse u
Bosni i Hercegovini nije doprinijelo samo iskustvo koje se skupljalo unutar Bosne i
Hercegovine, nego i priljev učiteljstva i misli iz Hrvatske. Dosada se nije dovoljno
istraživalo o tom utjecaju, napose utjecaju misli iz Hrvatske. Iako ne u potpunosti, ovaj rad bi mogao ispuniti tu istraživačku prazninu. Istodobno se nije dovoljno
istraživalo o promjeni koja je bila uzrokovana pedagoškom misli izvan politike školstva. Posebno nedostaje historiografija pojmova, tj. istraživanje o promjeni koja se
dešavala preko priljeva moderne pedagogije iz Hrvatske i sredstava koje su oni tada
koristili, drugim riječima, pojmovima i nazorima o svijetu. Promjena pojmova ili
promjena smisla pojedinih pojmova mijenja stav ili pretpostavku kako se oni moraju
ismo Davorinu Trstenjaku 1909. XI 8, Arhiv Hrvatskog školskog muzeja, HR-HŠM-50 Davorin
P
Trstenjak, A-1913 Pismo Ljudevita Dvornikovića.
4
Mitsutoshi Inaba, “The Human Concept in fin-de-siècle Bosnia and Herzegovina”, Prilozi 40, Institut za istoriju, Sarajevo, 2011, 97-133.
5
Daliborka Škipina Značaj staleške organizacije učitelja za školstvo i razvoj pedagoških ideja u Bosni i
Hercegovini (1878-1918), Magistarski rad, Pale, 2011, 128.
6
Na primjer, u kršćasnkom krugu pažnja ili kritika se posvećivala Spencerovoj etici. Katinov, “Herbert Spencer: Razvojna nauka i etika”, Hrvatska straža, god VIII, Senj, 1910, 551-569; Ign. Radić,
“Herbert Spencer: Razvojna nauka i etika”, Hrvatska straža, god, IX, Senj, 1911, 33-48; Isti, “Herbert Spencer i socijalna etika evolucijonizma”, Hrvatska straža, god. IX, Senj, 1911, 193-205; I
Gjuro Arnold je koristio mišljenje Spencera pri etičkoj analizi domoljublja u njegovom djelu Etika i
povijest već 1879. godine. Ivana Skuhala Karasman, “Gjuro Arnold o domoljublju”, Filozofska istraživanja, god. 32, sv. 2, Zagreb, 2012, 205-210.
3
• 322 •
obitelj u modernoj bosni i hercegovini iz perspektive pedagogije herberta spencera
ili mogu ponašati s vanjskim svijetom, jer ne možemo primjećivati svijet bez jezika
ni pojmova. Ili po riječima Giorgio Agamben-a historija se nalazi samo u jazu između semiološkog bića i semantičkog kod čovjeka.7 Dakle, istraživanje o društvenim
i političkim promjenama bez tog istraživanja o promjeni (smisla) pojmova bilo bi
jednostrano.
U ovom radu se istražuje kako se mijenja pojam djetinjstva, koje je objekt analize i prakse kod obrazovanja, odnosno kako se mijenja pojam oko odnosa između
roditelja i djece preko analize utjecaja Herberta Spencera. U ovom radu se ne uzima u obzir različit utjecaj te promjene na načine mišljenja kod pojedinih naroda.
Na primjer, što se tiče činjenice da muslimani pokazuje manji interes od ostalih
naroda kod upisa đaka u školu, razlog se traži u muslimaskom nazoru o društvu
ili svijetu.8 Iako zaista postoji nesrazmjer tog upisa među pojedinim narodima, u
ovom radu se pažnja više posvećuje činjenici da je neredovno pohađanje škole bilo
opće pitanje za sve narode. U tadašnjim člancima pedagoških časopisa to pitanje
se razmatra bez obzira na pojedine narode. Drugim riječima, u ovom radu se razmatra promjena diskursa o djetinjstvu unutar odnosa između roditelja i djece, ne
promjena“muslimanskog (ili ostalih naroda)” diskursa o djetinjstvu, jer bi se onda
ova promjena ticala ne pitanja o diskursu djetinjstva nego samo pitanja o muslimanskom (ili ostalih naroda) društvu.
Glavni izvori za ovaj rad su bili članci u tadašnjim časopisima i knjige u kojima se
moglo vidjeti kako se koristilo mišljenje Herberta Spencera o odnosu između pedagogije i njenog objekta, tj. djetinjstva, ili o odnosu između roditelja i djece.
1. Historijski kontekst oko misli o djetinjstvu prije Prvog svjetskog rata
1-1. Školstvo i učiteljstvo u Bosni i Hercegovini za austrougarske vladavine
Kada je austrougarska vlast dobila pravo upravljanja Bosnom i Hercegovinom1878. godine, ona je preuzela i školsku mrežu izgrađenu za vrijeme osmanske
uprave. Ta mreža je bila uređena uglavnom prema pojedinim religijama. Konkretno,
što se tiče srpskih osnovnih škola, tada ih je bilo 56 sa 75 učitelja i 3523 đaka,9 katoličkih osnovnih škola bilo je 54 sa 56 učitelja i 2295 đaka,10 a što se tiče muslimanskog školstva, prema javnom popisu iz 1876. godine, bilo je 917 mekteba sa 40779
Giorgio Agamben, Youjiki to Rekishi, (prevod. Uemura Tadao), Tokio, 2007, 8. (Originalni naslov:
Infanzia e storia: Distruione dell’esperienza e origine della storia)
8
Elvira Islamović, Školstvo i obrazovanje na području okruga Bihać za vrijeme austrougarske uprave,
Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Bihać, 2008, 180.
9
Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije (1878-1918), Veselin Masleša, Sarajevo, 1972, 24.
10
Isto, 30.
7
• 323 •
mitsutoshi inaba
đaka.11 Za uprave Osman Šerif paše (1861-1869) uspostavila se prva svjetovna škola
u Sarajevu 1864. godine. To je bila Ruždija, čiji obrazovani program odgovara suvremenoj građanskoj školi u Europi. Mreža ruždija se proširila tako brzo da ih jeprema
objavljenom austrougarskom izvoru 1878. godine bilo 18 u cijeloj Bosni.12 Da bi se
obezbijedilo učiteljstvo nužno za tu školsku mrežu, uspostavlja se1869. Dar-ul-mualimin kao muslimanska učiteljska škola.13
Nakon što je austrougarska vlast dobila pravo upravljanja Bosnom i Hercegovinom, ona se trudila pomagati mrežu javnih škola. Ali se ta aktivnost nije dobro
završila zbog finansijskih teškoća. Posebno je nedostajalo učiteljstvo, koje je bilo
upućeno u modernu misao. Istovremeno, ono je moralo znati jezik domaćeg stanovništva. Zato su nakon okupacije podoficiri zapošljavani kao učitelji osnovnih škola.
Ipak to je bilo samo privremeno sredstvo, a malo po malo oni su se morali zamjenjivati s redovnim učiteljstvom. Tada austrougarska vlast dobavlja većinu učiteljstva
iz njenih srpskohrvatskih oblasti, jer je ona bila na oprezu od utjecaja Srbije na Bosnu i Hercegovinu.14 Takva austrougarska politika o zapošljavanju učiteljstva imala
je jasan politički cilj, posebno na polju njene nacionalne politike. Na drugoj strani
se ne smije zaboraviti da ta politika donosi povećavanje puteva preko kojih su se
širile različite struje moderne zapadnoeuropske misli u Bosni i Hercegovini.15 Ovdje nas ne interesira pitanje koliko se takva zapadnoeuropska misao proširila među
tadašnjim običnim stanovništvom. Za nas je važnije to što se tada počeo formirati
temelj širenja zapadnoevropske misli. Na primjer, iako su u Sarajevu 1881. godine
nastavnici gimnazije iz Hrvatske i Slavonije držali nedeljna popularna predavanja
iz pojedinih znanstvenih struka, ona su bila beskorisna za građanstvo koje ih nije
moglo razumjeti.16
Kada je obavezna nastava stupila na snagu 1912. godine, radila je 331 državna
škola.17 Da bi se popunila učiteljska mjesta za ove osnovne škole, pored zapošljavanja učiteljstva iz austrougarskih oblasti izvan Bosne i Hercegovine, radilo se na odgoju učiteljstva i unutar Bosne i Hercegovine. U školskoj godini 1882/83. se uspostavlja trogodišnji kurs učiteljstva kao obrazovalište za pomoćne učitelje. U školskoj
godini 1886/87. to obrazovalište prerasta u učiteljsku školu.18 Ne može se poreći da
Isto, 35-36.
Isto, 37.
13
Isto, 38.
14
Srećko Džaja, Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918) Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie, Verlag Oldenbourg, München, 1994, 117.
15
Isto, 127.
16
Todor Kruševac, Sarajevo pod austro-ugarskom upravom 1878-1918, Muzej grada Sarajeva, Sarajevo, 1960, 404.
17
Papić, Školstvo, 51.
18
Isto, 72-73.
11
12
• 324 •
je ova učiteljska škola bila centar širenja moderne zapadnoeuropske misli u Bosni i
Hercegovini, jer oni, koji su bili buduće učiteljstvo osnovnih škola, drugim riječima
važan dio inteligencije, bili su pod utjecajem nastave te škole. Osim gramatike bosanskog jezika udžbenici u toj školi bili su isti kao u učiteljskoj školi u Hrvatskoj.19
Na primjer, u obrazovalištu za pomoćne učitelje 1884. godine se koristilo djelo Stjepana Basaričeka kao udžbenik pedagogije.20Iako se u svom pristupu dotiče samo
pedagogije, Mladen Bevanda pokazuje da je učiteljska škola u Sarajevu bila centar
širenja zapadnoeurospke pedagoške misli.21 Nova struja sadržavala je pragmatizam,
evolucionističku teoriju, eksperimentalnu psihologiju i eksperimentalnu pedagogiju itd. Ove nove misli su imale više ili manje utjecaja na Bosnu i Hercegovinu.22
Ovdje se koriste godišnji izvještaji učiteljske i s njom spojene I. narodne osnovne
djačke škole kao vježbaonice u Sarajevu kao izvori da se razumije kakvi su udžbenici
pedagogije korišteni u učiteljskoj školi. Prvi izvještaj, koji je autoru bio dostupan, je
šesti izvještaj (školska godina 1893/ 94). Tu se spominju Basaričekove četiri knjige, tj.Uzgojoslovlje, Obće obukoslovje, Posebno obukoslovje i Povijest pedagogije, isto
kao 1884.godine.23 Iako u četrnaestom izvještaju (školska godina 1901/02) iščezava
Uzgojoslovlje, ostale tri knjige se još spominju kao udžbenici pedagogije.24 A u dvadesetprvom izvještaju (školska godina 1908/09) kao udžbenik pojavljuje se Dvornikovićeva knjiga Temelj psihologije.25 Ova knjiga se još ne spominje u devetnaestom
izvještaju (školska godina 1906/07).26 Što se tiče te knjige, on u njegovom pismu
svjedoči da Basaričekova misao ne odgovara suvremenoj psihologiji.27 Nadalje, on je
podučavao predmet “pedagogiju i historiju” u učiteljskoj školi.28
Nebi bilo uvijek ispravno isključivati vjerske škole iz utjecaja te moderne misli.
Na primjer, u šerijatskoj sudačkoj školi se poučavalo znanje ravno srednjoj školi u
Isto, 91.
Mitar Papić, Tragom kulturnog nasljeđa, Sarajevo, 1976, 80.
21
Bevanda, Pedagoška misao, 46, 57.
22
Isto, 57-58.
23
Godišnji izvještaj učiteljske i s njom spojene I. narodne osnovne djačke škole kao vježbaonice u Sarajevu,
šesti (škol. god. 1893 / 94), 16.
24
četrnaesti (škol. god. 1901 / 02), 24.
25
dvadesetprvi (škol. god. 1908 / 09), 41.
26
devetnaesti (škol. god. 1906 / 07), 34. Na žalost, autor nije mogao pronaći dvadeseti izvješaj. Dakle, nije jasno da li se Dvornikovića psihologija prvi put javlja u dvadesetprvom izvještaju.
27
Pismo Davorinu Trstenjaku 1910. I 28, Arhiv Hrvatskog školskog muzeja, HR-HŠM-50 Davorin
28
dvadesetprvi (škol. god. 1908 / 09), 11.
19
20
• 325 •
mitsutoshi inaba
zapadnoj Europi.29 Ulema-medžlis u Bosni i Herecgovini je 2. jula 1917. godineprihvatio upotrebu Basaričekove pedagogije kao udžbenika uz uvjet da se nekoliko rečenica modificira prema Islamu.30 U vjerskim školama je Johann Friedrich Herbartova pedagogija činila jezgro pedagoške misli.31 I u Vrhbosanskoj visokoj teološkoj
školi se koristilo šest knjiga neoskolastičke misli Josipa Stadlera.32 Može se pretpostaviti da prilivu moderne zapadnoeuropske misli u Bosnu i Hercegovinu doprinosi
Zemaljski muzej, jer su izloženi i iskopavani predmeti bili upotrebljivni kao nastavni
objekti u gimnazijama.33
Od 20. stoljeća se povećava broj učenika koji su birali Zagreb kao mjesto studiranja. Dok je 1900. godine bilo 13 bosanskih studenata u Zagrebu, taj broj 1911.
raste na 145.34 Na ovaj način su različite zapadnoeuropske misli preko “inteligencije” iz Hrvatske dolazile u Bosnu i Hercegovinu. Dakle, stanje misli u Hrvatskoj se
ne može razlikovati od onog u Bosni i Hercegovini, posebno nakon uspostavljanja
austrougarske vladavine.
1-2. Društvo i obitelj u Bosni i Hercegovini u 20. stoljeću
Nakon što su bosanski i hercegovački učenici bili prognani iz konvikta u Beču
zbog njihovog političkog djelovanja 1901. godine, javljaju se aktivnosti za pomoć
tim prognanim učenicima u cijeloj Bosni i Hercegovini. Iz tih aktivnosti se postepeno formiraju društva za pomoć obrazovanju mladih ljudi i za narodnu prosvjetu
(po narodima).
Usprkos tome nisu se te aktivnosti za pomoć obrazovanju mladih ljudi razvile
tako dobro kao što su osnivači predvidjeli. Posebno se ne povećava broj đaka koji idu
u osnovnu školu, kao temelju za cjelokupnu narodnu prosvjetu. Može se pretpostaviti da se jedan od razloga za to nalazi u ekonomskom stanju domaćinstva, gdje su
djeca morala biti korištena kao radna snaga. A bilo je onih koji nisu priznavali vrijednost troška za obrazovanje.35 Ali tadašnja inteligencija je prilazila tom pitanju s
drugog stanovišta. Na primjer, Dvorniković tvrdi da je prekomjerna ljubav roditelja,
posebno majke, prema djeci jedna važna prepreka približavanju doma i škole.36 I jedan referat 1909. godine zahtijeva da se roditeljima koji ne upišu djecu ili ih ne šalju
Džaja, Srećko S.,a. a. O., S. 136.
Arhiv Bosne i Hercegovine, š. 67-71, ZVS-118 1917
31
Bevanda, Pedagoška misao, 261.
32
Inaba, “The human Concept”, 102.
33
Naučne ustanove u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave, (priredio: Hamdija Kapidžić)
Sarajevo, 1973, br. 63 (22. februar 1895. godine).
34
Džaja, Srećko S., a. a. O., S. 184.
35
Isto, 138.
36
Ljudevit Dvorniković, “Škola i dom”, Školski vjesnik, Sarajevo, 1905, 587.
29
30
• 326 •
redovno u školu određuje novčana kazna ili zatvor od kotarskog ureda, na prijavu
i prijedlog škole.37 Ukratko pronađen je jedan uzrok otvaranja pitanja oko škole u
odnosu između roditelja i djece.
Ovakav nazor, po kojem su roditelji odnosno dom prepreka obrazovanju, može
se pronaći već za vrijeme Kalajeve uprave (1882-1903). Kalaj je u višim ženskim
školama vidio sredstvo razaranja porodice kao tvrđave tradicionalnog načina života
i mišljenja.38 Za njega školsko obrazovanje predstavlja medijum proširenja novog
načina života i misli u dom. Kao što se pokazalo, pojedina narodna društva su se
bavila pitanjem kako povećavati broj đaka u osnovnoj školi od 20. stoljeća. U hrvatskom društvu za pomoć učenicima i narodnu prosvjetu, Napretku, blagajnik je molio roditelje da daju djecu pod Napretkov nadzor, da idu u školu.39 Ovdje se može
pronaći težnja da vanjska institucija na polju obrazovanja smije igrati važnu ulogu
umjesto roditelja. I ta se naklonost nazire preko činjenice da Napredak preuzima
funkciju medija između društva i majstora kao dužnost, što se tiče životnog stanja
šegrta.40 Iza težnje da vanjska organizacija smije nadomještati roditeljsku funkciju
stoji nazor odnosno nepovjerenje prema domaćinstvu ili odnosu između roditelja i
djece. Uzrok bježanja šegrta kućama se tražio ne u samom šegrtu, nego u činjenici da
je bio razmažen od strane roditelja.41 Na drugoj strani, u srpskom društvu za pomoć
učenicima i narodnu prosvjetu, Prosvjeti, značajno se povećava broj njenih članova
i svota novčanih priloga tom društvu. Usprkos tome, i Prosvjeta smatra da se uzrok
prepreke obrazovanja šegrta, posebno njihovog bježanja kućama nalazi u utjecaju
roditelja na djecu.42 Nadalje, uspostavlja se komisija sa Ristom Jeremićem na čelu
da se vodi računa u kakavim uslovima stanuju đaci-stipendisti.43 I u muslimanskom
društvu za pomoć učenicima i narodnu prosvjetu, Gajretu, bili su ponašanje tih
stipendista kao i njihove nastavne ocjene pod nadzorom društvenog povjerenika.44
Među svim ovim društvima se može primijetiti da ona nisu dosljedno priznavala
aliborka Škipina, “Učiteljska društva u Bosni i Hercegovini o problemu obaveznog (obligatnog)
D
polaska djece u školu (1878-1918)”, Zbornik radova, Učiteljski fakultet u Užicu, god.14, br.13,
2011, 111.
38
Tomislav, Kraljačić, Kalajev Režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903), Veselin Masleša, Sarajevo,
1987, 248.
39
Tomislav Išek, Mjesto i uloga HKD Napredak u kulturnom životu Hrvata Bosne i Hercegovine
(1902.-1918.), Institut za istoriju, Sarajevo, 2002, 88.
40
Isto, 97.
41
Isto, 100.
42
Božidar Madžar, Prosvjeta srpsko prosvjetno i kulturno društvo 1902-1949, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, Monografije knj. II, Odjeljenje društvenih nauka knj. V, Banja Luka-Srpsko
43
Isto, 101.
44
Ibrahim Kemura, Uloga “Gajreta” u društvenom životu muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941),
Veselin Masleša, Sarajevo, 1986, 10.
37
• 327 •
mitsutoshi inaba
objektivnu ni racionalnu vrijednost tadašnjeg općeg stava roditelja prema djeci. Kritika o prekomjernoj ljubavi prema djeci se može pronaći i u tadašnjoj medicinskoj
oblasti. Tu se napose kritizira majčina pogrešna briga za djecu.45 U izvještaju o upravi Bosne i Hercegovine iz 1906. godine se savjetuje da se roditeljsko postupanje s
djecom mora poboljšavati u segmentu dječije njege i dječije hrane.46 U izvještaju iz
Tuzle 1912. godine se tvrdi da još uvijek vlada zloupotreba (Abusus) da se dijete doji
neobično dugo, ali s obzirom da je došlo do povećanja potrošnje brašna za djecu moglo bi se zaključiti da se počela koristiti “racionalnija” dječija hrana.47 I u izvještaju
iz Sarajeva iste godine se kritizira da je dugoročno dojenje štetno za majku i dijete.48
U diskursu o domaćinstvu u Bosni i Herecegovini u 20. stoljeću se može primijetiti kritički stav prema tadašnjem odnosu između roditelja i djece. Ali se tu ne
odbacuje vrijednost samog domaćinstva ili roditelja, nego se pojavljuje diskurs koji
dozvoljava aktivno miješati u domaćinstvo izvanjskog faktora. Autor ovog teksta
smatra da su oni osjećali društvenu krizu kao da je samo dom bio velika prepreka
tjelesnom i duševnom razvoju djece.
2. Roditelji i dijete u Bosni i Hercegovini iz perspektive
Spencerove pedagogije
2-1. Pogled na odnos između roditelja i djeteta u Hrvatskoj za 1880-ih godina
Što se tiče Spencerove pedagogije, Basariček, koji je bio urednik pedagoškog lista
Napretka, objavio je kritiku 1886. godine. Po riječima Dvornikovića, pozitivizam
se, koji ostavi njegova sveca Herbarta po strani, njemu ne sviđa.49 Iako se ne može
u potpunosti prihvatiti Dvornikovićev sud o Basaričeku, njemu u potpunostinije
zaista odgovarala struja novih misli.50 On kritizira Spencerovu tvrdnju o
paralelnosti između filogenije i ontogenije. Po Spencerovom mišljenju, ako postoji
redoslijed po kojem čovječanstvo stiče različita znanja, postoji posebna sposobnost
za razumjevanje dotičnih znanja kod djeteta prema tom redosljedu. Za to važe
raznovrsni faktori određivanja filogenetičkog redosljeda i za pojedinog individuuma
andesregierung für Bosnien und die Hercegovina (Hg.), Das Sanitätswesen in Bosnien und der
L
Hercegovina 1878-1901, Sarajevo, 1903, 40.
46
Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine za 1906. godinu, 91.
47
ABiH, š. 99-21, ZVS-326 1912, Kreisbeörde Tuzla, Nr. 3991 Jahresbericht pro 1911 am 24. Februar
1912.
48
ABiH, š. 99-21, ZVS-326 1912, Kreisbehörde Sarajevo, Zahl 8758 Jahresbericht pro 1911 am 9.
April 1912.
49
Pismo Davorinu Trstenjaku 1900. I 20, Arhiv Hrvatskog školskog muzeja, HR-HŠM-50 Davorin
50
Mirko Lukaš, Obiteljski odgoj u Hrvatskoj Razvoj ideja od 1850. do 1918. godine, Hrvatsko futurološko društvo, Rijeka, 2010, 48.
45
• 328 •
poput čovječanstva.51 Na toj osnovi se tvrdi da prilikom umnog obrazovanja
moramo prolaziti jednak put s kulturnim razvojem čovječanstva. A Basaričekova
kritika je čudna, jer on neposredno ne poriče njegovo mišljenje. Ističući da je prije
njega bilo onih koji su iznijeli isto mišljenje, on usvaja strategiju relativiziranja
vrijednosti njegovog doprinosa pedagogiji. Ovdje se spominje konkretno isticanje
paralelnosti između ljudske historije i individualnog razvoja od strane Herbarta i
Tuiskon Zillera. Po mišljenju Herbarta cijela prošlost se nalazi u svakom pojedinom
čovjeku. Za to je “snaga svega onoga, što su ljudi ikad osjetili, izkusili i mislili,
jedini pravi uzgojitelj”. Drugim riječima, veli on, “u obće treba da svadja čovjeka
na čovječanstvo, dio na cielost”.52 Nakon pokazivanja toga sličnog mišljenja između
Herbartovaca i Spencera kritizira on da kod Spencera nedostaje pogledna to zašto
se nastavno gradivo valja uređivati po tom redosljedu. Dakle, Spencer misli samo o
formalnoj strani poput razvitka od empiričnog znanja do racionalnog.53
Basariček ne odbacuje mišljenje o paralenosti između ljudske historije i individualno grazvoja. Ali autor (M.I) smatra da se kod njega Herbartovo mišljenje precizno ne razlikuje od Spencerovog. Historija ljudskog znanja se po mišljenju Herbarta zasniva na akumulaciji intelektualnog razvoja pojedinaca. Dakle, baš sadašnji
pojedinci pripadaju ljudskoj vrsti, i oni su mogli dospjeti do sadašnjih inteletualnih i
znanstvenih postignuća samo preko te iste akumulacije. To znači paralelnost između
ljudske historije i napretka svjesne individue. Na drugoj strani, Spencer postavlja
njegovo mišljenje na pretpostavku da se u pojedinom djetetu nalazi neka određena akumulacija, tj. sklonost, već pri rađanju preko nasljeđivanja stečenih svojstava.
Baš ovdje se nalazi paralelnost između ljudske historije i individulanog razvoja. Bilo
kako bilo Basariček smatra da pedagogija prije Spencera priznaje opravdanost mišljenja o toj paralelnosti između ljudske historije i individualnog razvoja.
Sljedeće godine Dvorniković je objavio jedan članak gdje se uspoređuju Spencer i
Herbart. Po Herbartovoj psihologiji uzrok razlike među đacima ne može se nalaziti
u njihovoj duši, jer se ne pretpostavlja urođena sklonost. Zato se individualna
razlika svodi na tjelesnu razliku. “Ukoliko to (tjelesno) sudjelovanje stvara svojim
uplivom na dušu brzi ili laganiji ritam u gibanju predočaba, utoliko se razlikuje
duševna sposobnost pojedinaca”.54 Na toj temeljnoj pretpostavci stvara se teorija
kulturno-historijskih stupnjeva. Ovdje se ističe Zillerov doprinos tom stvaranju.
Da se dokaže ta teorija, ovdje se kao primjer koristi djelovanje mašte. U težnji za
slušanjem narodnih priča pokazuje se paralelnost između individulanog djetinjstva i
S tjepan Basariček, “Pedagogija Herberta Spencera”, Izvještaj Kr. Preparandije i Vježbaonice u Zagrebu, koncem školske godine 1885 / 86, Zagreb, 1886, 15.
52
Isto, 16.
53
Isto, 17.
54
Ljudevit Dvorniković, “Herbart i Spencer”, Napredak, Tečaj 28, 1887, 67.
51
• 329 •
mitsutoshi inaba
narodnog djetinjstva.55 Ovdje je nejasno da li Dvorniković tvrdi paralelnost između
individuuma i naroda, a ne čovječanstva kao kod Zillera. Nadalje se objašnjava
njegov nazor o apercepciji. Iako nastupa novi pojam kada nova predstava nailazi na
sličan pojam postajući već u duši, apercepciji ne doprinosi ništa drugo nego objekt
koji ispunjava maštu kada ona najjače djeluje pri individualnom razvoju. Za vrijeme
djetinjstva, kada mašta djeluje najjače, maštu ispunjava slobodno i neobuzdano
spajanje mnogih predstava.56 Ukratko, riječju narod se ne može ukazivati na
određenu grupu niti ljudsku vrstu. Radije se više pažnje obraća na proces kao da se
sistematizirano znanje postepeno razvija iz prvih neodređenih znanja. Dvorniković
zbilja ističe da pojedina predstava mora dosljedno pronaći svoje mjesto u sistemu
znanja kako bi se ona mogla pretvoriti u volju.57
On, iako prihvata Spencerovo mišljenje o kulturno-historijskim stupnjevima,
kritizira ga zbog toga što on ne koristi to mišljenje za biranje nastavnog gradiva, isto
kao što je već kritizirao Basariček.58 Spencer svodi te stupnjeve na dva momenta. To
znači upotrebljavanje darvinističkog mišljenja o nasljedstvu i prijenosu u pedagogiji. Iz redosljeda po kojem čovječanstvo dobija sadašnje znanje mora se tvrditi da se
prema tom redosljedu razvija sposobnost za dobivanje tog znanja i među pojedincima. U tom smislu se nalazi premisa nastave po kulturno-historijskim stupnjevima
već u ljudskom tjelesnom sustavu bez obzira na sadržaj nastavnog predmeta i na
vrijednost tog predmeta.59 Međutim, izgleda da njegovo tumačenje liči na Basaričekovo, u ovom tumačenju težište se premješta na promjenu tjelesnog sustava i nasljeđivanje te promjene. Dakle, porijeklo paralelnosti se pronalazi baš u nesvijesnom i
tjelesnom sustavu bez obzira na izučavani predmet. “Herbartova se teorija ne osniva
na baštinjenoj ni prenesenoj urođenosti pojedinaca, već na bitnosti čovječje duše,
koja bitnosti nije proizvodom drugoga niza pretvorbina ljudskoga znanja, već je od
postanka svoga napram vanjskim pojavama uvijek u istoj dispoziciji, mijenjajući se
samo prema dojmu kakvoće i kolikoće pojava. Što je dakle i po Herbartu čovječji
duh pristupan usvajanju tih vanjskih pojava, samo u onom su sljedu, u kojem ih je
primio i sav ljudski rod tekom historijskoga si razvoja, tomu nije uzrok u prirođenoj,
stečenoj te naslijeđenoj sposobnosti ljudskoga duha, već u samom susljednom nagomilanom gradivu, koje u duhu ljudskom ne može da uhvati mjesta drugim redom,
negoli onim, kojim se je samo u spoznaji ljudskoj razvilo, tako bi reći stvorilo”.60
Isto, 82.
Isto.
57
Isto, 83.
58
Isto, 115.
59
Isto, 130.
60
Isto, 131.
55
56
• 330 •
I Spencer veli da moramo poslušati taj redosljed. Tada se postavlja težište ne na
urođenu sposobnost, nego na nastavne predmete i njihov historijski razvitak. U tom
smislu Spencerovo mišljenje liči na Herbartovo.61 Ovdje se namjerava poređenje vrijednosti Spencerovog mišljenja, ističući razliku između njega i Herbarta, nego davanje višeg doprinosa pedagogiji preko pomirenja njh obadvojice. Dakle, naprotiv on
onu tačku koju kritizira Basariček poštuje kao čvor za pomirenje.
U drugoj polovini 1880-ih godina, Spencerov disident Basariček i njegov pristalica Dvorniković, smatrali su da individualni razvoj dolazi paralelno s ljudskom
historijom. Kako su oni razumjeli odnos između roditelja i djece posebno u kućnom
odgoju na osnovu tog nazora o razvoju? Basariček pri kritiziranju Spencerovog mišljenja o “naravnoj kazni spominje taj odnos”.62 Po Spencerovom mišljenju pravna
kazna je ne ona kojoj roditelji podvrgavaju nego ono kojoj sama priroda podvrgava.
Dakle, kritizira se pretjeran nadzor roditelja nad djecom.63
Protivno ovom mišljenja Basariček kritizira da nemoralno djelo uvijek ne uzrokuje neprijatnu posljedicu naravnom kaznom. Napose ako je loša posljedica došla
sa velikim zakašnjenjem, naravna kazna ne može imati utjecaj na dijete. I dječji um
je tako nerazvijen da treba nadzor odgojitelja.64 Zato se u Spencerovom djelu zbilja
može pronaći spis ne samo o naravnoj kazni nego i o pozitivnoj kazni.65 Autor misli
da on uvijek ne poriče naravnu kaznu, jer on tvrdi da “najsgodnije su one nagrade i
kazne, koje se najvećma približavaju naravnim posljedicam dobra i zla čina”.66 Dakle,
radije se kritizira laissez-faire u nastavnoj strategiji koja se oslanja samo na dječiji
samostalni razvoj, jer dijete je umno tako nerazvijeno da ne može suditi samostalno
i umjesno. Ali na drugoj strani on savjetuje da “gdje se počme sumnjati u znanje, poštenje ili dobru namjeru uzgojitelja, tamo prestaje svaka poslušnost”.67 On pretpostavlja pristunost nekog stepena porasti dječjeg uma kao uvjet za odgoj poslušnosti.
Kako god, dječija nastava za Basaričeka 1880-ih godina znači odgajanje dječje poslušnosti drugoj volji.68 Iako se u radu o Spenceru posebna pažnja ne obraća na odnos između roditelja i djece, u njegovoj knjizi o pedagogiji Basariček se malo osvrće
na majčinu i očevu ulogu pri kućnom odgoju. Pozitivno ocjenjujući majčinu ljubav,
Isto, 131.
U tadašnjim člancima se koriste dva izraza prirodna kazna i naravna kazna. U ovom radu se koristi prirodna kazna uglavnom po srpskoj verziji Spencerove knjige, iako se poštuje izraz pojedinih
pisaca.
63
Basariček, “Pedagogija Herberta Spencera”, 32.
64
Isto, 33.
65
Isto, 34.
66
Stjepan Basariček, Pedagogija I. dio: Uzgojoslovje, Zagreb, 1880, 176.
67
Isto, 171.
68
Štefka Batinić, “Crna pedagogija u hrvatskim dječjim časopisima 19. stoljeća”, Anali za povijest
odgoja, br. 4, Zagreb, 2004, 41.
61
62
• 331 •
mitsutoshi inaba
on tvrdi da otac mora biti autoritet djeci komu se ona dragovoljno pokoravaju.
Nadalje, bez očeve strogosti majčina ljubav bi mogla uroditi zlim plodom.69 Zato se
težište kućnog odgoja nalazi u staranju o dječijoj poslušnosti. U Basaričekovoj pedagogiji može se pronaći samo shema u kojoj djetetom kao inferiornim bićem rukovode
odrasli, bilo učitelj bilo roditelji. Po riječima Štefke Batinić, koja istražuje dječje časopise u Hrvatskoj u 19. stoljeću, tada je bilo korjenitog nepovjerenja u dijete i neshvaćanje djeteta.70 I taj stav je određivao tadašnju psihološku pozadinu tjelesne kazne koja
je postojala u školi i u domu.71
Dvorniković u radu o Spenceru manje od Basaričeka spominje odnos između
roditelja i djece. On i priznaje prisutnost tjelesne kazne, čiji uzrok se nalazi u tome
što se ta kazna održava kao tradicija preko mnogih pokoljenja i ne traži se efikasnije
nastavno sredstvo od te kazne u školi i u domu.72 Protiv te kazne Spencer usvaja
naravnu kaznu na osnovu principa samostalnog razvoja djeteta. Dvorniković kritizira da ta kazna važi samo u domu i da škola zahtijeva neki autoritet, jer disciplina ne nastupa spontano od dječjeg uvjerenja o toj nužnosti.73 Dakle, ne mogu
baš nastavnici eliminirati sve tjelesne kazne iz školske prakse, iako oni sumnjaju u
tjelesnu kaznu. I ta kazna se održava dok dom otpočetka bez šibe ne odgaja dijete
po racionalnom nastavnom principu.74 Ukratko, Dvorniković ne poriče apsolutno
vrijednost naravne kazne, ali smatra da ta kazna nije praktična u školskoj nastavi.
Napokon on spominje Spencerovo isticanje da se pri kazni dječiji motiv mora uzeti
u obzir.75 Ovdje se uvođenje racionalnog odgoja u dom posmatra kao pretpostavka
ukidanja tjelesne kazne u školi. On misli da je baš neracionalni odgoj u domu važna
prepreka školskoj nastavi. Ali on ovdje konkretno ne pokazuje kako se dijete mora
odgajati u domu, pretpostavlja se da njegovo mišljenje o nužnosti autoriteta u školi
za održavanje discipline nije daleko od Basaričekovoga. Njegov cilj u tom radu je
dopunjavanje Herbartove pedagogije Spencerovom. On pokazuje da je nastavni cilj
obojice isti - obrazovanje socijalnog čovjeka - iako je sam povod toga obrazovanja
drukčiji.76 Ali Herbart ne ostavlja etički utjecaj učitelja na učenika, premješta on
težište etičke nastave na obuku ograničavajući efektivni opseg tog utjecaja.77 On baš
tu najviše pronalazi prednost Herbartove pedagogije. I tu stegu on smatra samo kao
Basariček, Pedagogija, 220-221.
Batinić, “Crna pedagogija”, 44.
71
Isto, 47.
72
Dvorniković,”Herbart i Spencer”, 209-210.
73
Isto, 210.
74
Isto.
75
Isto.
76
Isto, 6.
77
Isto, 50.
69
70
• 332 •
drugorazredno sredstvo odgoja.78 Ovdje se nastavno pitanje svodi na spomenuti tok
dječjeg umnog razvoja. Zahtjeva se prirodno obrazovanje poput obuke protiv prisilnog i mehaničkog obrazovanja.79 Tada se prema toj prirodnosti uloga nastavnika
uređuje nastavnom metodom i nastavnim gradivom.80 Smatra se da se ovdje skreće
pažnja uglavnom na odnos između učiteljstva i djece u školi jer se takva prirodnost
ne može uzeti u obzir u životu u domu. A iz njegovog mišljenja o tjelesnoj kazni
pretpostavlja se da je racionalni odnos prema djeci u njegovom nastavnom idealu
trebalo uspostaviti bilo u školi bilo u domu. U tom smislu se odrasli čovjek zamišlja
kao pomoćnik koji neprisilno vodi dijete na ispravan put prema prirodnom razvoju,
isto kao što to pokazuje Basariček. Ali taj odnos prema djeci nije nikada ravnopravan, nego se djeca moraju uvijek pokoravati odraslim kao njihovom autoritetu, a taj
zaključak se može pretpostaviti iz mišljenja o nužnosti discipline u školskoj nastavi.
2-2. Pogled na odnos između roditelja i djeteta u Bosni i Hercegovini u 20. stoljeću
Članci u čijim naslovima se nalazi riječ Spencer pojavljuje se u bosanskohercegovačkoj periodici od početka 20. stoljeća. Kada je Spencerova pedagoška knjiga
prevedena na srpski 1912. godine, književna smotra u Bosanskoj vili preporučuje je
kao knjigu korisnu za sve koji brinu za obrazovanje kao važno životno pitanje.81 Ova
prevedena knjiga je druga verzija, a prva je bila publikovana devet godina ranije. I
tada se u Bosanskoj vili naglašavala važnost čitanja te knjige, jer se pedagoški temelj
u Engleskoj i u Americi zasnivao na njoj.82
Herbartova pedagogija je stvorila glavnu struju u Hrvatskoj, što se može pretpostaviti iz spomenutih radova u kojima se analizira i s njom uspoređuje Spencer. Zato
se kulturno-historijski stupnjevi kod Herbartovaca spajaju sa Spencerovim evolucionizmom. Ovakvo spajanje je imalo utjecaj na tok misli u Bosni i Hercegovini, koja
je bila pod utjecajem iz Hrvatske. Ali, ipak se tu može primijetiti suptilna razlika
uzrokovana vremenskim razmakom od 20 godina. Što se tiče te razlike, autor (M.I)
kao argument koristi članak u Nadi, koji analizira Spencerovo mišljenje o historiji
glazbe. Dijete pokazuje svoju radost neuobičajenom vikom ili pokretom. Ovaj zvuk
ili pokret se čestim i pravilnim ponavljanjem malo po malo pretvaraju u glazbu ili
ples. Zato se nije pronašao povod tom pretvarenju u divljačkom narodu čije društvo
ne poznaje stalno i redovno pravilo. Ali i tu se ipak nailazi na glazbu ili ples, samo
Isto, 51.
Isto, 114.
80
Isto, 146-147.
81
Anonim, “O vaspitanju umnom, moralnom i tjelesnom”, Bosanska vila, god. XXVII, br. 3, 47, (15.
II 1912.).
82
Anonim,” O vaspitanju”, Bosanska vila, god. XVIII, br. 5, 97, (15. III 1903.).
78
79
• 333 •
mitsutoshi inaba
što je to u tim društvima predstava rata ili lova, ne izraz radosti.83 Ovdje se smatra da
se povod napretku ka glazbi ili plesu nalazi samo u društvenoj diferencijaciji. Tvrdi
se da se ovacija za gospodara, koja je spontani izraz afekta i ponosa isto kao odnos
djeteta prema roditeljima, postepeno pretvara u redovan obred kao što pokazuju
običaji među poluciviliziranim narodima.84 Po tom mišljenju dijete se ne nalazi na
istoj razini s prostim divljakom nego s poluciviliziranom divljakom.
Da se odgovori na pitanje kako je nastupila ta promjena, koristi se Dvornikovićev članak o Spenceru iz 1904. godine. Po Spencerovom mišljenju presudnu ulogu za
evoluciju ljudskog uma ima okolnost akumulacije veće mase znanja. Iz toga proističe
umna razlika između divljaka i civiliziranog čovjeka. I to se predstavlja u paralelnosti između individualne porasti i razvoja pojedinog roda. Dok god razvoj civilizacije
pojedincu daje obilna iskustva i još iskustva drugih ljudi, bilo mrtvih bilo živih, dosljednost pojmova i sposobnost mišljenja napreduju. 85 Ukratko umna razlika između
divljaka i civiliziranog čovjeka znači kvantitativni diferencijal iskustva stečenih preko
mnogih pokoljenja. Ovaj diferencijal se pokazuje ne samo u kulturnom blagu nego
se i nasljeđuje preko preobličivanja živčanog sistema.86 Spencer tim filogenetskim mišljenjem odbacuje iluziju o ravnopravnosti među svim ljudima.87 I ovdje Dvorniković
tvrdi da Spencerovo mišljenje o paralelnom umnom razvoju između individuuma i
narodaodgovara kulturno-historijskim stupnjevima kod Herbarta.88 Pojedinac mora
prolaziti cijeli razvoj čovječanstva u skraćenom obliku, jer se ljudski um oslanja do
postepenog uređenja znanja prema razvoju ljudskog roda. Dakle pojedinac može razumjeti jedan stepen znanja, dok ne dospije do stepena razvoja dotičog znanja.89 Ali,
što se tiče granice mogućnosti tog razvoja, postoji razlika među ljudima. Tu se težište
premješta na nervno diferenciranje, jer on veli da “prirogjene naime sposobnosti jesu
tekovina iskustva cijelog roda, ili filogenetskog razvoja” i da je ideja kulturno-historijskih stupnjeva “u Herbarta utvrgjena samo konštatovanjem psihičkih činjenica bez
njihove veze sa fizičkim razvojem”.90 Dakle, ukoliko ne slijedimo njegovo mišljenje ne
možemo odgovoriti na pitanje zašto otpočetka postoji duševna razlika među ljudima.91 Ta potencijalna razlika se predstavlja sklonošću pojedinaca.
nonim, “Herbert Spencer o razvoju plesova i muzične umjetnosti”, Nada, god. VI, br. 20, 317.
A
(15. X 1900.).
84
Isto, 317.
85
Ljudevit Dvorniković, “Herbert Spencer”, Školski vjesnik, Senj, 1904,131.
86
Isto, 130.
87
Isto, 132.
88
Isto.
89
Isto, 356.
90
Isto, 132.
91
Isto, 356.
83
• 334 •
Istodobno u Školskom vjesniku je objavljen jedan članak koji uspoređuje Herbartovu pedagogiju i psihologiju sa Spencerovom. Tu se posebna pažnja usmjeravana Spencerovu psihologiju koja ističe neprekidnu psihološku evoluciju od životinja
do čovjeka i gradi se na osnovu živčanog razvoja i međusobnog odnosa između dojma i pojma. Životno djelovanje počinje tek od međudjelovanja između tjelesne unutrašnjosti i vanjštine. I evolucija znači razvoj prilagođavanja tjelesne unutrašnjosti i
vanjštine.92 Konkretnije ona znači diferenciranje funkcije i organa za tu prigodbu i
integraciju tih organa preko centralnog živčanog sistema. U tom živčanom sistemu
se nalazi urođeni odnos prema izvanjštini po kojem se čovjek može ponašati s vanjskim dojmovima automatično tek nakon rođenja. Djelovanje tog mehanizma stoji
do kvantiteta iskustva koja su se do tada akumulirala preko mnogih pokoljenja. Ta
iskustva se nasljeđuju dodavanjem novog iskustva kao kamate pojedinog pokoljenja
dotadašnjim iskustvima koja se ponavljaju preko prethodnih pokoljenja.93 Iz toga
se zaključuje da pojedino dijete već nakon rođenja stoji na različnim razinama uma
prema kulturnom razvoju. Zato obrazovanje ne znači stvaranje individuuma nego
ono doprinosi njegovom razvoju. Ovdje je interesantno isticanje da je najveći defekt
u učeniku roditeljska mana.94 Razlog zašto se ovo ističe se može lakše pronaći u spomenutom tumačenju o mehanizmu životnih i psiholoških pojava. Zaista, što se tiče
neurednog polaska škole, pretpostavlja se da je jedan od uzroka bolest nasljeđena od
roditelja koja sprječava tjelesni i duševni razvoj đaka nužan za njihovo školovanje.95
Dalje se razmatra kako su oni tada razmišljali o djetinjstvu preko Spencerove
misli u diskursu Bosne i Hercegovine. Jedan rad “O moralnom vaspitanju po Spenceru”, iz kojeg bi se mogao pronaći jedanod odgovora, objavljen je 1908. godine u
Srpskoj riječi. Kao što pokazuje naslov, tu se razmatra moralno vaspitanje po Spencerovom mišljenju. Taj rad ističe da se nastavni cilj posvećuje ne samo umnom obrazovanju nego i prepremi za samostalni života u društvu preko moralnog vaspitanja. Za
tu spremu početak se nalazi u dječjem usvajanju ispravnog mišljenja o kazni. Kazna
znači sredstvo za popravljanje ili sprečivanje opasnih djelovanja za moralni i tjelesni
razvoj i zdravlje. Uopće je pojam o kazni bio pod vladavinom autoritativnosti koja
se zasnivana roditeljskoj tvrdoglavosti i predrasudi bez razmišljanja. Zato tu nastupa
ne nužni i neodgovarajući strah djeteta od roditeljskog autoriteta. Protiv tog općeg
pojma o kazni, kazna se po Spencerovom mišljenju tumači kao neizbježna posljedica dječjeg lošeg postupka.96
B. Krčmarić, “Herbart i Spencer”, Školski vjesnik, Senj, 1900, 63-64.
Isto, 65.
94
Isto, 191.
95
Petar Vrban, “Uzroci neuredna polaska škole i kako bi se tome pomoglo”, Školski vjesnik, Senj, 1900,
562.
96
P. Sl., “O moralnom vaspitanju po Spenceru”, Srpska riječ, god. IV, br. 82, 16, (13.VI 1908.).
92
93
• 335 •
mitsutoshi inaba
Njegovo moralno vaspitanje na osnovu kazne kao prirodne posljedice podržava
ono što se zamišlja da “se ništa moralno ne osniva na sili, vanjskoj i nerazumljivoj,
nego na prijatnom, simpatijskom osvajanju”.97 I do tada roditelji nisu mogli razumjevati da roditeljska iznenadna revnost zbunjuje djecu i da njihov kapric, pored
povjerenja u njihovu ljubav, u dječjoj duši uzrokuje mržnju prema njima. Dakle, tu
se preporučuje naravna kazna po kojoj dijete može doživljavati prirodnu posljedicu
svog lošeg djela i po kojoj roditelji nadziru i opominju dosljedno i “prijateljski”.98
Iako bi roditeljski autoritet među djecom treba biti veliki, istodobno se tvrdi
da se on ne može uspostavljati tamo “gdje oni pred djetinjim očima čas prijateljski
opominju, miluju, ljube, čas psuju i tjeraju, čas tuku, izdiru se i čisto s neke visine
prijete djetetu svojom apsolutnom moći”.99 Neodgovarajuća metoda nastave sprječava dječju individualnost i samostalnost, i zato dijete postaje marioneta koja se bez
razmišljenja pokorava drugoj volji. Suprotno od toga, prirodna metoda pomaže razvoju dječje volje i samostalnosti. Moralnom vaspitanju potrebna je samokritika i
samokontrola. Da bi moralno vaspitanje uspjelo, roditelji se sa svojim djecom moraju ponašati prijateljski isto kao i sa odraslima.100
Ovdje se dosljedno tvrdi da je cilj nastave obrazovanje moralno samostalnog čovjeka. Ovakav cilj nije svojstven Spenceru. Moralno samostalni čovjek se zove karakter ili značaj, koji se uvijek spominje kao zadnja svrha nastave nakon 1850-ih godina
kada su se pojavili pedagoški časopisi i pedagoške monografije na hrvatskom.101 Tu
je interesantno mišljenje o odnosu između roditelja i djece. Iako se priznaje nužnost
roditeljskog autoriteta u odosu prema djeci, odbacuje se to što taj autoritet postaje
despotizam. Umjesto toga se zahtijeva da odnos roditelja prema djeci treba da bude
isti kao stav prema odraslim prijateljima. Dakle, savjetuje se da se roditelji ne miješaju u dječje ponašanje nego da ga po potrebi nadziru i da ih opominju.
U radu iz 1910. godine Adolf Lindner i J. Loos tvrde da Spencer donosi novu
perspektivu primjenom evolucije kao prirodoznanstvene metode u pedagogiji.102
On ističe da se razvoj obrazovanja ostvaruje malo po malo. Zato se skokovit uzgoj
kritizira kao nemoguće. Ali nastavni ideal se ne odbacuje. Kao što je već rečeno, tu
se obrazovanje moralno samostalnog čovjeka posmatra kao taj ideal. Za ostvarivanje
toga cilja on je nastavnicima predstavljao novi uvjet, t.j. nasljedstvo stečenih svojstva. Sklonost, čija osnova je iskustvo prethodnih pokoljenja, nasljeđuje pojedino
Isto, 16.
Isto.
99
Isto.
100
Isto, 17.
101
Inaba, “The human Concept”, 114-116.
102
Gustav Lindner i Loos, J, “Herbert Spencer”, (prir: P. Divljan), Učiteljska zora, god.VI, Sarajevo,
1910, 88.
97
98
• 336 •
dijete. Zato se ta sklonost uvijek mora uzeti u obzir pri obrazovanju. Istodobno se
spominje prirodna kazna.“Prirodnim se kaznama ne uzbugjuju odviše ni roditelji ni
djeca, jer se pitomac, postupa li se kako valja, osvjedočava o potrebi kazne i o skladu izmegju uzroka i učinka, te se upotrebom ovih kazna odnos izmegju roditelja i
djece ne poremećuje, jer roditelji nijesu više instrumenti kazne”.103 Nadalje se ističe
da roditeljsko nezadovoljstvo ima učinak kada se ne poremećuju “prijateljski odnosi
izmegju roditelja i djece”.104
Što se tiče Spencerove pedagoške misli, za tadašnje učiteljstvo je bila zanimljiva njegova pedagoška metoda kao naravna prirodna kazna. Na primjer, učiteljica
u Gračanici Sofija Komadinova tvrdi, na osnovu njenog iskustva, da krivnji koja se
čini pri odsustvu roditelja nije najbolje popravno sredstvo kazna nego sramota ili
nedoumica koja se osjeća kada je krivica otkrivena.105 Iako ona ne spominje Spencerovo ime, tu se težište popravke postavlja na dječju svijest o grijehu, ne na tjelesnu
kaznu. Pored prirodne kazne tada se prijateljstvo između roditelja i djece isticalo
kao važan pedagoški faktor. Po Spencerovom mišljenju kazna se mora izvršiti prirodno bez obzira na roditeljsko raspoloženje niti roditeljsku presudu.106 Preko iskustva te prirodne kazne djeca mogu naučiti prirodnu posljedicu svoga djela, drugim
riječima prirodni princip između uzroka i učinka.107 Ovdje se smatra da prirodna
kazna promiče razvoj dječije samostalnosti i samokontrole i omogućuje obrazovanje karaktera kao krajnjeg cilja nastave.108 Pored Dvornikovića i poznati darvinist
Davorin Trstenjak pri diskusiji o obrazovanju preko dragovoljnog djela u Hrvatskoj
koristi Spencerovo mišljenje.109 On tvrdi da “ništa čovjeku nije gotovo dano, ništa
darovano; sve je on sebi stvorio sam svojim radom i trudom kroz neizmjerni broj
godina i pokoljenja”.110
Onda kakav odnos ima prirodna kazna s pojmom o prijateljstvu između roditelja
i djece? Kao odgovor na to pitanje donosi se duži Spencerov citat: “Kad roditelji, mesto da učine, da im deca osete mučne posledice svoga sopstvenog neuputnog
rada, dosuđuju ovima druge veštačke kazne, onda oni čine dvojaku štetu. Umnožavajući ovako broj uredaba domaćih i izjednačujući svoj ugled i svoje dostojanstvo sa
Isto, 89.
Isto.
105
Sofija Komadinova, “Kućni uzgoj djece”, Učiteljska zora, god. II, Sarajevo, 1906, 136.
106
Herbert Spencer, O vaspitanju umnom, moralnom i telesnom, (prevod. J. Miodragović), Beograd,
drugo izdanje, 1912, 147.
107
Isto, 151.
108
Isto, 174.
109
Josip Balabanić, “Darvinizam u pedagoškom djelu Davorina Trstenjaka”, u: Zbornik radova treće
simpozije iz povijesti prirodne znanosti i njihove primjene krajem 19.i početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj, (ur: Žarko Dadić), Zagreb, 1981, 89-93.
110
Davorin Trstenjak, “Herbert Spencer”, Napredak, Tečaj 45, Zagreb, 1904, 129.
103
104
• 337 •
mitsutoshi inaba
sredstvima za održanje njihovo u snazi, svaki prestup onda postaje za njih uvreda i
uzrok za ljutnju. Drugo, iz ovoga opet nastaje i druga nevolja, što roditelji, mučeći
se sami ili trošeći mnogo novaca, ove štetne posledice tovare na leđa više sebi nego
pravim krivcima. Tako je gotovo i u dece. Kazne, koje dolaze kao neizbežna posledica stvari, kazne, koje im dodeljuje bezlični uzrok, izazivaju u njih srazmerno slabo i
prolazno ogorčenje; naprotiv kazne, koje izriču otac i mati po svojoj volji, te ih stoga
smatraju kao da su oni krivi za njih, proizvode veće i trajnije ogorčenje”.111 Ne roditeljsko miješanje u dječje djelo nego prijateljski odnos doprinosi održavanju međusobnog
povjerenja jer roditeljska ljutina zbog dječjeg prestupa i dječije nezadovoljstvo zbog
roditeljskog mješanja postaju zamašna prepreka dobrom odnosu između njih preko
idejne asocijacije s neprijatnim osjećajem.112 B. Krčmarić tvrdi da je roditeljska uloga
ta preko koje dijete nauči prirodnu posljedicu.113 Ovdje se ne preporučuje roditeljsko
miješanje pri dječjem obrazovanju. U pozadini te preporuke postoje dva razloga. Prvi
je kritika roditeljskog ponašanja s djecom po trenutnim osjećajima, a drugi je kritika
roditeljskog despotizma.114Ali kritika roditeljskog miješanja ne znači laissez-faire u nastavi djece. Radije se ističe da “razumna ljubav”115 mora biti princip u kućnom odgoju.
I Dvorniković tvrdi da se razlog nesporazuma škole i doma može pronaći u beskrajnoj
ljubavi roditelja prema djeci, napose majke.116
Iz perspektive nasljedstva stečenih svojstva pažnja bi se usmjeravala na tješnji odnos između roditelja i djece. Drugim riječima, dijete bi se moglo posmatrati kao
dio roditelja, ne kao samostalno biće. Na drugoj strani bilo je i diskursa koji ističu
da taj odnos mora biti prijateljski umjesto toga tješnjeg odnosa. Ali, temelj obaju
diskursa se nalazi u istom mišljenju o nasljedstvu. Jedan članak, čije gledište se naslanja na drugi diskurs, koristi se kao primjer. Prošlost se prostire kao neizmjerno
dugoročno spremanje za sadašnjost. I oni, koji će iza nas doći, mogu živjeti ljepše
i misliti slobodnije.117 Iz toga se savjetuje da “naši sinovi ne smiju biti puste kopije
nas samih, ako hoće svojim načinom doprinjeti daljnjemu napretku”.118 Na osnovu
nasljedstva stečenih iskustva po kojem ljudsko biće može s vremenom dospijevati
do savršenstva, savjetovalo bi se da se u sadašnjom društvu treba s djetetom ponašati
kao bićem postojećem već na nekom stepenu razvoja, ne kao čistim bićem poput
tabula rasa-a. Onda se pri dječjem prestupu ističe dužnost roditelja više od dječije,
Spencer, O vaspitanju,153-154.
Isto, 155.
113
Krčmarić, “Herbart i Spencer”, 1900, 192.
114
Spencer, O vaspitanju, 172.
115
Stevan Samardžič I, ”Kuća i škola”, Srpska škola, god. II, sv. 9, 335, (20. V 1909.).
116
Dvorniković, “Škola i dom”, 587.
117
Bauer, Stjepan, “Stari i novi uzgoj”, Učiteljska zora, Sarajevo, god. X, 1914, 102.
118
Isto, 147.
111
112
• 338 •
jer se uzrok dječije sklonosti nalazi u prošlosti, t.j. roditeljima. Zaista, Spencer spominje nasljedstvo roditeljske mane na djeci.119 Istodobno se primjećuje da je bilo
nepovjerenja u roditelje nasuprot nepovjerenju u dijete, kao što se isticalo 1880-ih
godina. Spencer roditeljima jasno savjetuje da “nećeš ispitivati samo dečje pobude
nego i svoje sopstvene i između njih razlikovati one, koje potiču iz tvoje prave roditeljske brige, i one, koje potiču iz tvoga samoljublja, iz tvoje težnje za mirom i tvoje
želje da zapovedaš”.120
Zaključak
U tadašnjim diskursima je teško pronaći jasan odnos između kućnog odgoja i
Spencerovog evolucionizma. Radije se skretala pažnja na dva momenta, tj. prirodnu
kaznu i prijateljski odnos između roditelja i djece. Ali, ovdje se mora istaći da je
njegov pojam o nasljedstvu stečenih svojstva bio jedna važna tema kada se analizira
njegova misao u pedagoškim ili psihološkim člancima. U ovom radu se ne može
pronaći posredni odnos između toga pojma o nasljedstvu i dva ostala momenta.
A zajedničko među ta sva tri momenta je nepovjerenje u roditelje.
Pošto je položaj Spencerove pedagoške misli u modernoj Bosni i Hercegovini
predmet ovog rada, njegova pedagoška knjiga, koja je bila prevođena na srpski i
publikovana u 20. stoljeću, analizira se uglavnom u okviru bosansko-hercegovačke
struje misli. Njegovu knjigu na hrvatski je preveo Ivan Širola još 1883. godine. Zato
se ne može reći da je njegova pedagoška misao bila nepoznata do 20. stoljeća u krugu
srpskohrvatskog jezika. Radije se ovdje mora pokazati gdje se postavljalo težište u
bosansko-hercegovačkoj periodici pri analizi odgoja, odnosno kućnog odgoja izgledišta Spencerove pedagogije. Zbog toga smo se trudili da se težište postavi na zagovaranje prirodne kazne i na eliminiranje roditeljskog miješanja u dječije postupke.
Istodobno je među pojedinim društvima za narodnu prosvjetu bilo diskursa koji
su isticali da je dom jedna prepreka kulturnom napretku u Bosni i Hercegovini u
20. stoljeću. I dom se posmatrao kao prepreka što se tiče prevencije zaraznih bolesti. Takvi diskursi ne predstavljaju tadašnje stanje doma u Bosni i Hercegovini.
Naprotiv, moramo vidjeti da oni pokazuju tadašnju želju kakav bi dom morao biti.
Ta želja nije htjela zatvarenje doma kao privatnog prostora prema izvanjštini, nego
pretvarenje doma u otvoreni prostor za vanjsko miješanje. Zato se kućni odgoj često
kritizirao s nepovjerenjem u roditelje. Pedagogija Herberta Spencera je igrala jednu
važnu ulogu u takvom diskursu.
119
120
Spencer, O vaspitanju, 137.
Isto, 177-178.
• 339 •
mitsutoshi inaba
Mitsutoshi Inaba
The Family in Modern Bosnia and Herzegovina
from the perspective of the Pedagogy of Herbert Spencer
Summary
This paper analyzes Spencer’s pedagogical theory in modern Bosnia and Herzegovina through his pedagogical book which was translated into Serbian and published in the 20th century. His book was translated into Croatian by Ivan Širola as
early as 1883. Therefore it cannot be said that his theories were unknown until the
20th century in the Serbo-Croatian speaking domain. Thus the focus must be shifted towards the Bosnian and Herzegovinian periodical publications in the analysis
of upbringing, i.e. upbringing at home from the perspective of Spencer’s pedagogy.
Therefore, we attempted to position the focus on the advocation of natural punishment and the elimination of parental intereference in the children’s work.
At the same time among certain societies for popular enlightement there was
discourse which pointed out that the home was the only obstacle to the cultural
progress in Bosnia and Herzegovina in the 20th century. Home was also considered
as an obstacle to the prevention of various contigeous diseases. Such discourse does
not represent the situation in the homes of Bosnia and Herzegovina at that time.
On the contrary, we must see that they show the desire what a home should be like.
This desire did not want the closing of the home as a private space, but turning it
into an open space for external interference. Therefore, upbringing at home was
frequently criticized with mistrust towards parents. The pedagogy of Herbert Spencer played an important role in such a discourse.
• 340 •
94(497.6 Prijedor)“1992“
341.311(497.6 Prijedor)”1992”
amir kliko
Prilog proučavanju stradanja Bošnjaka i Hrvata Prijedora 1992.
•
Apstrakt: Velikosrpska agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. obilježena
je teškim stradanjem nesrpskog stanovništva, odnosno, genocidom. Intenzitet i metode njegovog provođenja ovisile su o demografskoj slici na terenu, odnosno, srpskim planovima naspram
moguće podjele Bosne i Hercegovine po nacionalnom kriteriju. Mogućnost realizacije ovisila je
o organizaciji i snazi agresora, ali i branitelja. Bosanska krajina znakovit je primjer srpskog genocida nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Autor na primjeru Prijedora prezentira
svoje rezultate istraživanja stradanja bošnjačkog i hrvatskog stanovništa dokazujući nasilno stvaranje dugoročne srpske prevlasti kroz genocidom izazvane demografske promjene.
Ključne riječi: Agresija, odbrana, genocid, logori, izbjeglice.
Abstract: The Serbian aggression against the Republic of Bosnia and Herzegovina from
1992 to 1995, was marked with heavy sufferings of the non-Serb population, i.e. with genocide. The intensity and methods of its implementation depended on the demographic image on
the field, that is to say on Serb plans towards the possible division of Bosnia and Herzegovina
according to the national criterion. The possibility of realization depended on the organization and strength of the aggressor, but also of the defenders. The Bosnian Frontier region
(Bosanska Krajina) is a significant example of the Serb genocide committed against Bosniaks
and Croats in Bosnia and Herzegovina. On the example of Prijedor, the author presents his
results in research of sufferings of the Bosniak and Croat population and proves the violent
creation of the long term Serb predominance and demographic changes caused by genocide.
Key words: Aggression, defense, genocide, camps, refugees.
Četiri od šest republika Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ)
izabrale su do kraja zime 1992. državnu nezavisnost kao svoj budući put, što je ujedno značilo i raspad zajedničke države. Među njima je bila i Bosna i Hercegovina.1
1
Zijad Šehić, Eksperiment u svjetskoj laboratoriji Bosna. Međunarodna diplomatija u vrijeme disolucije
SFRJ i agresije na Republiku Bosnu i Hercegovini (do Vašingtonskog sporazuma 1994.), Dobra knjiga,
Sarajevo, 2013, 63-74, 105-114.
• 341 •
amir kliko
S tim stanjem srpski nacionalisti se nisu mogli pomiriti i odlučili su iskoristiti svoje tadašnje prednosti u odnosu na zagovornike bosanskohercegovačke nezavisnosti,
njene teritorijalne cjelovitosti i ravnopravnosti naroda. Te prednosti očitovale se u
argumentu vojnički jačeg, ali i neadekvatne međunarodne uloge u procesu disolucije Jugoslavije. Imajući glavninu osebujnog arsenala opreme i materijalno-tehničkih
sredstava Jugoslovenske narodne armije ( JNA), raspolažući većinom njenih obučenih i školovanih kadrova, mobiliziranih, i na hrvatskom ratištu prekaljenih, jedinica te armije, a prethodno razoružavši Teritorijalnu odbranu Bosne i Hercegovine
(TOBiH), čiji veći dio oružja su uzeli sebi, i oslanjajući se na primarnu zauzetost
međunarodne zajednice u očekivanju posljedica raspada SSSR i njeno sekundarno
bavljenje posljedicama raspada SFRJ, Srbi su se odlučili na vojničko rješenje.2 Međutim, ono dugoročno nije značilo mnogo ukoliko se ne promijeni i demografsko stanje na terenu u njihovu korist. Radi toga je velikosrpska agresija obilježena strašnim
nasiljem nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom, odnosno, genocidom. Agresija
JNA i drugih srpskih snaga počela je s prvim danima aprila 1992. borbenim dejstvima u istočnoj Bosni, Posavini i napadom na glavni grad Republike.
Situacija u kojoj se našla Bosanska krajina u proljeće 1992. bila je krajnje teška
za njenu odbranu od velikosrpske agresije. Na njenim sjevernim i zapadnim rubovima, što su ujedno i državne granice Bosne i Hercegovine, još od jeseni 1991. bile su
formirane paradržavne teritorije pobunjenih hrvatskih Srba tako da je bilo nemoguće povezivanje sa slobodnom hrvatskom teritorijom što bi, vjerovatno u značajnoj
mjeri, pomoglo snagama odbrane. Osim toga, JNA je izvodila agresiju na Hrvatsku
iz Bosanske krajine3 zbog čega su odbrambene mogućnosti legitimnih organa bosanskohercegovačke vlasti na tom području još više umanjene, pa čak i onemogućene na većem dijelu teritorije, radi velike koncentracije jedinica i tehnike JNA, ali i
njene strateške vezanosti za Bosansku krajinu, kako zbog budućih borbenih dejstava
na bosanskohercegovačkoj teritoriji tako i radi ovladavanja hrvatskom teritorijom
u korist Srba. Nakon povlačenja iz Hrvatske značajan dio snaga JNA se koncentrirao u Bosanskoj krajini što je uvelike povećalo i onako bogat arsenal i brojno stanje
išegodišnje slabljenje TOBiH, s namjerom urušavanja odbrambene snage republičke vlade,
V
planski je provodila JNA preko Saveznog sekreterijata za narodnu odbranu (SSNO) i uz pomoć
svojih kadrova u vrhu komandne strukture Teritorijalne odbrane (TO), prvenstveno onih srpske
nacionalnosti. U periodu 1986-1992. intenzivno i konstantno je vršena reorganizacija TO čime
je smanjivan broj njenih pripadnika. Vrhunac njene destrukcije desio se u maju 1990. kada joj je
JNA oduzela naoružanje. Ovim procesom rastakanja TO u svrhu olakšanja JNA u njenoj terenskoj provedbi velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu naučno se bavio Mesud Šadinlija čiji
rezultati istraživanja na tu temu su objavljeni u knjizi Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine
1986-1992.
3
Mesud Šadinlija, Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine 1986-1992, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2013, 212.
2
• 342 •
prilog proučavanju stradanja bošnjaka i hrvata prijedora 1992.
ljudstva te vojske u tom području.4 U bosanskokrajiškim općinama u kojima su Srbi
bili većinsko stanovništvo (Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac, Glamoč,
Šipovo, Mrkonjić Grad, Skender Vakuf, Čelinac, Banja Luka, Bosanska Gradiška,
Bosanska Dubica i Bosanski Novi) JNA i druge srpske snage imale su potpunu kontrolu teritorije od jeseni 1991. i na taj način su u proljeće naredne godine lahko
odsjekle Bosansku krajinu od drugih dijelova Bosne i Hercegovine.5
Najkritičnija situacija bila je u Bosanskoj Krupi, Ključu, Sanskom Mostu i Prijedoru. Te općine, zbog izraženo visokog procenta bošnjačkog stanovništva, srpske
vlasti nisu mogle preuzeti (Bosanska Krupa i Prijedor) ili dugoročno zadržati (Sanski Most i Ključ) na način na koji su to mogle i uradile s općinama u kojima su Srbi
bili apsolutna većina.6 Prema “Kutiljerovom planu” iz marta 1992. godine Bosna i
Hercegovina je trebala biti podijeljena u tri konstitutivne jedinice zasnovane na nacionalnom principu i uz uvažavanje ekonomskih, geografskih i drugih kriterija, u postojećim granicama. Time je nastala ozbiljna mogućnost podjele zemlje po nacionalnom
kriteriju što će agresoru biti signal da otpočne agresiju i vojnim putem promijeni
asim I. Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991.-1996.),
K
Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997, 15-21; Šadinlija, Teritorijalna odbrana..., 212, 216, 228.
5
Od aprila 1991. godine Srpska demokratska stranka (SDS) je počela udruživati u Zajednice opština
one općine u kojima je pobijedila na izborima 1990. Krajem ljeta 1991. godine Zajednice opština
su prerasle u Srpske autonomne oblasti (SAO) i Autonomnu regiju (AR) Krajina. Općine tih oblasti
i AR Krajine preimenovane su u Srpske opštine, a one su se dijelile na manje teritorijalne jedinice,
Srpske mjesne zajednice. U općinama u kojima SDS nije dobio vlast na izborima, izdvajani su
dijelovi općina nastanjeni srpskim stanovništvom i proglašavani, također, Srpskim opštinama. U
svim Srpskim opštinama formirane su jedinice TO koje su naoružanje dobile od JNA. Na osnovu
rezultata protustavnog plebiscita, održanog početkom novembra 1991. godine, SDS je pokušao
legalizirati svoje dotadašnje postupke proglašavajući 9. januara 1992. paradržavnu tvorevinu Srpsku
republiku Bosnu i Hercegovinu (SrRBiH). U Srpskim mjesnim zajednicama, opštinama, oblastima
i AR Krajina vlast su vršili Krizni štabovi. Na nivou SrRBiH formirane su sve paralelne strukture
vlasti. Od aprila 1992. u toj paradržavini, nekadašnji Centri službi bezbjednosti (CSB) i Stanice
javne bezbjednosti (SJB) Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) prešli su u službu srpskih
vlasti čime se definitivno završio proces formiranja svih paralelnih struktura vlasti. U ljeto 1992.
godine SDS je preimenovao svoju republiku u Srpsku Republiku (SR), zatim u Republiku Srpsku
(RS). Detaljnije u: Begić, Bosna i Hercegovina…, 55-69; Smail Čekić, Agresija na Republiku Bosnu
i Hercegovinu, planiranje, priprema, izvođenje, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava, Knjiga 1, Sarajevo, 2004, 477-572; Mesud Šadinlija, Za Sarajevo, za Bosnu
svoju. Od 13. novosarajevske do 111. Viteške brdske brigade, Udruženje “1. Slavna – 111. Viteška
brigada, Sarajevo, 2010, 20; Amir Kliko Fikret Ćuskić, 17. Viteška Krajiška brdska brigada Armije
Republike Bosne i Hercegovine, Udruženje 17. VKbbr Ključ, Drugo izdanje, Sarajevo, 2011, 13;
Šadinlija, Teritorijalna odbrana..., 134, 220.
6
Stanovništvo prema popisu iz 1991: Bosanska Krupa: 73,9% Muslimana, 23,7% Srba, 1,2%
Jugoslovena, 0,9% Ostalih i 0,2% Hrvata; Ključ: 49,5% Srba, 47,3% Muslimana, 1,5% Jugoslovena,
0,9% Hrvata i 0,7% Ostalih; Sanski Most: 46,7% Muslimana, 42,1% Srba, 7,2% Hrvata, 2,1%
Jugoslovena i 2,1% Ostalih; Prijedor: 43,9% Muslimana, 42,3% Srba, 5,7% Jugoslovena, 5,6%
Hrvata i 2,5% Ostalih. ( Jakov Gelo, Stanovništvo Bosne i Hercegovine – narodnosni sastav po
naseljima, Zagreb 1995).
4
• 343 •
amir kliko
demografsku sliku u srpsku korist, na područjima koja je želio osvojiti i zadržati i
time međunarodne posrednike i legalnu bosanskohercegovačku vladu dovede pred
svršen čin.7 Bihać, Bosanska Krupa, Cazin, Prijedor, Sanski Most i Velika Kladuša
imali su izraženu bošnjačku većinu dok je u Ključu srpska većina bila neznatna u
odnosu na Bošnjake.8 Reakcija srpskih vlasti bila je nasilna promjena demografske
slike koju će realizirati tokom 1992. metodama genocida koje se prepoznaju u masovnim ubistvima, zatvaranjima u logore, silovanjima, otkazima s posla i progonima
nesrpskog stanovništa.9
Snage TO RBiH, MUP RBiH i Patriotske lige iz Cazinske krajine, kako se inače
najčešće naziva uži dio Bosanske krajine, su - zbog veoma visokog procenta i ukupnog broja bošnjačkog stanovništa i neupitne vlasti Stranke demokratske akcije
(SDA) koja je tada čvrsto stajala na pozicijama državne nezavisnosti i suvereniteta,
tačnije rečeno, bila njen zagovornik i politički organizator otpora velikosrpskom
agresoru, što je najdirektnije utjecalo na bolje mogućnosti organizacije odbrane uspjele poduzeti potrebne radnje i suprostaviti se agresoru i u toj borbi istrajati do
Dejtonskog mirovnog sporazuma.10
Iako je agresor zauzeo veći dio teritorije bosanskokrupske općine u aprilu 1992,
znatan dio je odbranjen (Bužim i teritorij do centra grada s lijeve strane rijeke Une).11
Bošnjaci Ključa pokušali su odbraniti teritoriju na dijelu općine gdje je njihovo
stanovništvo bilo većinsko i uvezati se sa bošnjačkim selima Sanskog Mosta koja gravitiraju tom području.12 Poslije manjih oružanih okršaja sa srpskim snagama, od kraja
Begić, Bosna i Hercegovina..., 83-108.
Na tom području (bez Ključa), prema popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo je 278 788
Bošnjaka, 102 558 Srba, 19 652 Jugoslovena i Ostala, te 17 030 Hrvata. Gelo, Stanovništvo Bosne
i Hercegovine…).
9
U Sanskom Mostu tokom 1992-95. ubijena je 771 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, Ključu
tokom istog perioda preko 600 Bošnjaka i u Prijedoru oko 3227 Bošnjaka i Hrvata. (Kliko – Ćuskić,
17. Viteška Krajiška..., 10, nap. 30 i 11, nap. 33). Nemamo podatke o broju ubijenih Bošnjaka u
Bosanskom Novom i Bosanskoj Krupi.
10
Pod Cazinskom Krajinom podrazumijeva se Bosanska Krupa, Bihać, Cazin i Velika Kladuša. Često
se u literaturi i javnoj upotrebi za to područje može naići i na nazive Bihaćka krajina, Uža krajina,
Gornja krajina i Ljuta krajina.
11
Taj slobodni dio bosanskokrupske općine zajedno s ostale tri općine Cazinske krajine tvorio je
kasniji Okrug Bihać s čijeg područja su borci 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine
(ARBiH) koji su uz velike žrtve tokom troipogodišnje velikosrpske agresije odbranili cijeli teritorij
svog okruga i 1995. godine oslobodili Bosansku Krupu, Bosanski Petrovac, Ključ i Sanski Most.
(Kliko – Ćuskić, 17. Viteška Krajiška..., 16-17, 273-282).
12
Organizirali su se na dijelu općine koji su Srbi svojim planom podjele Bosne i Hercegovine u martu
1992. predložili “muslimanskom kantonu“. (Mapa SDS po tom planu objavljena je u Oslobođenju
13. marta 1992. Kao prilog Mapa 3, Karta mogućeg razgraničenja po prijedlogu SDS objavio ju je
i Begić u spomenutom djelu). U tom djelu Bosanske krajine Srbi su nudili Bošnjacima enklavu
koja bi obuhvatala manje dijelove općina Ključ, Sanski Most i Prijedor (Vidi: Mapa 3 u: Begić,
7
8
• 344 •
maja do početka jula 1992, bili su poraženi. Spletom sretnih okolnosti, nekoliko stotina branitelja uspjelo se prebaciti na teritorij Cazinske krajine gdje su nastavili borbu.13
U Bosanskom Novom nije bilo nikakvog otpora, ali je cjelokupno bošnjačko i
hrvatsko stanovništvo protjerano i nad njim su izvršena brojna masovna ubistva.
Nekoliko hiljada ljudi zatočeno je na nogometnom stadionu Mlakva i u nekim drugim mjestima zatočenja.14 Poslije nasilnog skupljanja nesrpskog stanovništva s područja općine i masovnih ubistava, uslijedila je organizirana deportacija.15
Na osnovu izbornih rezultata 1990. godine SDA je u Prijedoru, osim mjesta
predsjednika skupštine opštine, dobila nekoliko značajnih funkcija u općinskoj
vlasti, Stanici javne bezbjednosti (SJB) i Opštinskom štabu Teritorijalne odbrane
(OpŠTO). Međutim, loša organizacija odbrane i ogromna koncentracija jednica
JNA, te drugih srpskih vojnih i policijskih snaga na području općine nisu dopustile uspješnu odbranu teritorije i zaštite nesrpskog stanovništva.16 Aktivni i rezervni
Bosna i Hercegovina…). U skladu s tim prijedlogom, Bošnjaci su formirali Opštinu Bosanski Ključ
uz pristanak lokalnog SDS-a koji je pobijedio na ključkim općinskim izborima 1990. Bez obzira na
tu činjenicu, srpski agresor je upravo na tom području ključke općine počinio najstrašnije zločine
ubivši preko 600 civila različite starosti i spola. U logoru Manjača mučen je i ubijen i lider Opštine
Bosanski Ključ Omer Filipović (Kliko – Ćuskić, 17. Viteška Krajiška..., 14-15).
13
Kliko – Ćuskić, 17. Viteška Krajiška..., 14.
14
ICTY, MUP SR, CSB Banja Luka, Izvještaj, 18.8.1992; ICTY, MUP SrRBiH, SJB Bosanski Novi,
Izvještaj, 15.8.1992.
15
ICTY, UNHCR, Faks poruka, 5000 Muslimana iz Bosanskog Novog, Zagreb 29.5.1992; ICTY,
UN, Sektor sjever, Zabilješka, CIV/AFF/17, 6.6.1992; ICTY, Crveni krst opštine Bosanski Novi,
Obavijest o iseljavanju, broj: 01/3-259/92, 7.6.1992; ICTY, Opština Bosanski Novi SrRBIH,
Krizni štab, Obavijest o iseljavanju, broj: 01/1-223-85, 8.6.1992; ICTY, UN, Sektor sjever,
Zabilješka, CIV/AFF/06/24, 8.6.1992, Izvještaj o istrazi o raseljenim osobama primjećenim u
Bosanskom Novom, 8.6.1992; ICTY, UN, Sektor sjever, Zabilješka, CIV/AFF/06/26, 9.6.1992;
ICTY, UN, Sektor sjever, Memorandum, Civilni poslovi 06/47, 16.6.1992; ICTY, Kantonalni
sud u Bihaću, Zapisnik, broj: KRI-66/98, 28.10.1998; ICTY, FBiH, USK, Kantonalna bolnica
‘’Dr. Irfan Ljubijankić’’, Obdukcioni zapisnici za masovne grobnice Blagaj Japra i Maslovare kod
Bosanskog Novog, broj: 66/98, 17-19.11.1998.
16
Odsjek srpskog Ministarstva odbrane Prijedor u periodu april-juni 1992. godine izvršio je
potpunu mobilizaciju svih raspoloživih vojnih obveznika. …tako je u odredjenom momentu (prilikom
preuzimanja vlasti i izvodjenja borbenih dejstava u Opštini) na teritoriji opštine Prijedor bilo
cirka 12.000 vojnih obveznika u jedinicama vojske, 1700 vojnih obveznika u jedinicama milicije…
(ICTY, Republika Srpska, Ministarstvo odbrane, Odsjek Prijedor, str.pov.broj: 03/1-80-10,
INFORMACIJA o izvršenoj mobilizaciji i stanju popune struktura odbrane u opštini Prijedor,
1.11.1993, 3). Srpske procjene o broju i naoružanosti Bošnjaka i Hrvata na dan 18. maj 1993. bile
su: Područje MZ Ljubija i Donja Ljubija jačine voda naoružana uglavnom streljačkim naoružanjem
i snajperima, Područje MZ Rizvanovići, Hambarine i Biščani jačine jedne čete naoružane
streljačkim naoružanjem, minobacačima i bestrzajnim topovima, Područje MZ Čarakovo jačine
voda naoružana uglavnom streljačkim naoružanjem, Područje MZ Kozarac i Kozaruša jačine čete
naoružane streljačkim naoružanjem i minobacačima. (ICTY, SJB Prijedor, broj: 11-12-01-1-1975,
18.5.1992). Dakle, prema srpskim informacijama i procjenama s njihove strane pod oružjem je bilo
• 345 •
amir kliko
sastav srpske SJB Prijedor bez borbe je preuzeo vlast 30. aprila 1992. i blokirao
grad.17
Vjerovatno računajući na mirno rješenje problema na višim razinama, ukoliko
dođe do formiranja kantona po nacionalnim kriterijima, a koje se prema “Kutiljerovom planu” kretalo u korist Bošnjaka Prijedora, te istovremeno pritisnut jakom
koncentracijom srpskih snaga i nemoći vlastitih, smjenjeni predsjednik skupštine
opštine Prijedor, Muhamed Ćehajić, pozvao je preko radija Prijedorčane na suzdržanost i “Gandijevski otpor“: Poštovane građanke i građani opštine Prijedor, muslimanske, hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti koji živite na ovim prostorima. Jutros je
SDS, uz pomoć vojske i ostalih naoružanih formacija, preuzela vlast na našoj opštini.
Budite mirni i dostojanstveni - mada će u narednim vremenima to biti veoma teško.
Ne napuštajte svoja radna mjesta i svoje domove, budite mirni i strpljivi i borite se na
miran, “Gandijevski način“, protiv onoga što će naići. Ovako dugo ne može potrajati,
ni jedna vlast uspostavljena silom nije dugo trajala. Naše je da se nadamo i čekamo
rješenja koja će se donijeti na nivou Republike Bosne i Hercegovine.18
Za razliku od Engleza koji su gandijevicima u Indiji zabranili ekspolataciju vlastite soli, Srbi su u svom odgovoru na bošnjačko-hrvatski “Gandijevski otpor” postupili mnogo surovije. Uskoro su počeli s hapšenjem funkcionera bošnjačke i hrvatske
nacionalnosti među kojima i Ćehajića kojega su potom i ubili.19 Bošnjaci i Hrvati
dobijali su otkaze na svojim radnim mjestima i to ne spontano i pojedinačno nego
planirano i kolektivno.20 Početkom maja smjenjena je Bošnjakinja s mjesta sekretara
angažirano oko 13 700 ljudi naspram dva voda i dvije čete branitelja. O razlici u opremljenosti,
naoružanosti, vrsti i tipu naoružanja, te borbenoj neprekaljenosti prijedorskih branitelja prema
srpskom okupatoru čija je perjanica bila 343. motorizovana brigada JNA (VSrRBiH – VRS), s
godinu dana odličnog borbenog iskustva na hrvatskom ratištu u rejonu Okućana, nepotrebno je
govoriti. Da se radilo samo o sukobu dva voda i dvije čete, makar bili opremljeni kao američki
marinici, s dijelovima dobro prekaljene motorizovane brigade JNA, bez računice i desetak hiljada
drugih borbeno angažiranih srpskih vojnika, dovoljan je argument u prilog potpunoj inferiornosti
branitelja prema agresoru.
17
ICTY, MUP SrRBiH, SJB Prijedor, br.str.pov: 11-12-38, 4.8.1992.
18
Nusret Sivac, Kolika je u Prijedoru čaršija. Zapisi za nezaborav, Sarajevo, 1995, 74.
19
Protiv Ćehajića i 15 drugih lica bošnjačke nacionalnosti SJB Prijedor podnijela je 3. juna 1992.
krivičnu prijavu radi oružane pobune. (ICTY, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo
za unutrašnje poslove Sarajevo, Autonomna regija Krajina, Centar službi bezbjednosti Banja Luka,
Stanica javne bezbjednosti Prijedor, broj: 11-12/02-, 3.6.1992. Ubrzo nakon hapšenja, Ćehajić je
ubijen. (Ni krivi ni dužni, Knjiga nestalih općine Prijedor, Drugo izdanje, Sanski Most, 2000).
20
Krizni štab AR Krajina donio je odluku da se na svim rukovodnim mjestima, na mjestima gdje je moguć
dotok informacija, na čuvanju društvene imovine odnosno na svim mjestima koja imaju važan značaj za
funkcionisanje privrednog subjekta mogu nalaziti isključivo kadrovi srpske nacionalnosti. Ovo se odnosi
na sva društvena preduzeća, dioničarska društva, državne institucije, javna preuzeća, Ministarstva
unutrašnjih poslova i vojsku Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Takođe se na ovim radnim mjestima
ne mogu naći ni radnici srpske nacionalnosti koji to nisu potvrdili Plebiscitom ili još nisu ideološki raščistili
• 346 •
Opštinske konferencije Crvenog krsta i postavljen Srbin. Ova smjena će dobiti na
značaju kada se ta konferencija aktivno stavi u službu progona i iseljavanja Bošnjaka i Hrvata što zorno pokazuje pomno planirane genocidne namjere srpskih vlasti
najmanje mjesec prije borbenih dejstava.21 Pobunu i preuzimanje vlasti u Prijedoru
planirao je Krizni štab Srpske opštine Prijedor što je realizirao sa snagama srpske
SJB Prijedor, JNA, koja je bila glavni oslonac i snaga okupacije, i drugih naoružanih
jedinica.
Poslije srpskog preuzimanja vlasti u gradu, pri čemu nije bilo oružanog otpora,
počelo je vojničko osvajanje ostatka općine. Bošnjaci i Hrvati su pokušali odbraniti
područja pojedinih mjesnih zajednica u kojima je njihovo stanovništvo bilo većinsko. Napad srpskih snaga na Hambarine počeo je 22. maja 1992. Potom je slijedio
napad na Jakupoviće, Kozarac, Kozarušu, Trnopolje i Kamičane 24. maja 1992.22
Poslije tri dana borbi, 27. maja 1992, nadjačan brojnošću i tehničkom superiornošću
srpskih jedinica, otpor branitelja je slomljen.23
da je jedini predstavnik srpskog naroda Srpska deomokratska stranka. (ICTY, Srpska Republika Bosna i
Hercegovina, Autonomna regija Krajina, Krizni Štab, broj: 03-531/92, 22.6.1992).
21
ICTY, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Srpska opština Prijedor, Izvršni odbor, broj: 02-11164/92, 4.5.1992; ICTY, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Srpska opština Prijedor, Izvršni
odbor, broj: 02-111-65/92, 4.5.1992. O vrlo aktivnom učešću Opštinske konferencije Crvenog
krsta iz Prijedora u dobro planiranom i efikasno izvođenom procesu protjerivanja nesrpskog
stanovništa, pored drugih obimnih i jasnih dokaza, svjedoči i depeša SJB Prijedor upućena
CSB Banja Luka kao odgovor na njegov upit o detaljima poznatog masovnog ubistva nekoliko
stotina prijedorskih Bošnjaka na Korićanskim stijenama kod Skender Vakufa, a koje su izvršili
pripadnici te SJB. U depeši se kaže: ...Stanica javne bezbjednosti nije bila organizator tih konvoja,
već je samo davala odredjen broj milicionara za fizičko obezbjedjenje po ispostavljenom zahtjevu
vojske i Crvenog krsta. (ICTY, SJB Prijedor, Izvršni odbor, Depeša broj: 11-12-2267, 14.9.1992).
Ovaj dokument najdirektije optužuje prijedorski Crveni krst, zajedno s VRS, za saučešništvo s
policijom u genocidu nad Bošnjacima Prijedora. Da je ovaj događaj bio incidentan, vjerovatno
bi se prekinula saradnja Crvenog krsta s policijom i vojskom na tim prljavim poslovima etničkog
čišćenja. Međutim, prijedorski Crveni krst nije čak ni upozorio, a kamo li osudio zločince, nego
je saradnja i dalje uspješno nastavljena. Vojska, policija i razne druge naoružane srpske jedinice su
terorizirale nesrpsko stanovništvo, ubijale ga, hapsile i zatvarale u koncentracijske logore. Potom
je nastupao lokalni Crveni krst kao tobožnji spasitelj nudeći preživjelim nesretnicima izlazak
na slobodnu teritoriju nakon što srpskim vlastima pismenim ugovorima ostave sav svoj imetak i
dobiju od njih potvrdu da im ništa ne duguju. Ali, i na tom putu nije bilo nikakve sigurnosti, te su
se dešavale situacije poput Korićanskih stijena, na koje Crveni krst nije reagirao iako je organizator
tog turobnog puta, te je nastavio raditi s policijom i vojskom na isti način.
22
ICTY, 1. KK VRS, Političko-bezbedonosna situacija u Bosanskoj krajini, op.pov.broj: 459-3,
26.5.1992; ICTY, MUP SrRBiH, SJB Prijedor, dep.broj: 11-12-1-2102/92, 5.7.1992.
23
ICTY, MUP SrRBiH, SJB Prijedor, Procjena bezbjednosne situacije, septembar 1993. Osim jakih
snaga policije, u napadu na ova sela učestvovala je i 343. mtbr Vojske Srpske republike Bosne i
Hercegovine (VSrRBiH), ojačani motorizirani bataljon, s dvije baterije haubica 105 mm i drugim
pripadajućim sredstvima mehaniziranog bataljona. Još početkom maja 1992. JNA je izvršila
pripreme za zauzimanje Kozarca, Ljubije i drugih dijelova općine Prijedor kojom prilikom je
postavila spomenute baterije haubica i jednu protivoklopnu artiljerijsku bateriju u rejon Kozarca.
• 347 •
amir kliko
Srpske jedinice ubijale su stanovnike po naseljima. Pokušaji spašavanja bijegom
preko Bosanske Gradiške u Hrvatsku nije bio moguć jer je na tom pravcu bila VSrRBiH, srpski teritorijalci i policija koji su ih presretali i ubijali. Manje grupe pokušale
su se skrivati na Kozari.24 Ni tu nije bilo sigurnosti jer su ih srpske snage, čisteći taj
teren, likvidirale. Prema izvještaju SJB Prijedor na Kozari je boravila grupa Bošnjaka
do 20. aprila 1993. kada je izvršen posljednji pretres terena.25 Od početne grupe
nekoliko stotina Kozarčana koji su se sakrili na Kozari, manji dio se uspio probiti
do slobodne hrvatske teritorije.26 Nakon ovih borbi, agresor je imao kontrolu nad
cijelom općinom. Ipak, otpor prijedorskih Bošnjaka i Hrvata nije bio u potpunosti
slomljen. U noći 29/30. maja 1992. manja i slabo naoružana grupa Bošnjaka i Hrvata uspjela se probiti do centra grada i neprijatelju nanijeti gubitke.27 Međutim, iako
hrabar, taj pokušaj otpora i njegovi rezultati nisu značili ništa u haosu izazvanom
masovnim ubistvima bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Sljedeći pokušaj otpora
desio se u Ljubiji tokom jula 1992.28 U sveukupnoj konstelaciji odnosa snaga, otpor u kozaračkim i drugim spomenutim selima, napad na Prijedor i otpor u Ljubiji
mogu se smatrati podvizima.
(ICTY, 5. K JNA, b/i, str.pov.broj: 44-1/127, 3.5.1992). Nositelj zadatka okupacije, iako se u
izvještajima SJB Prijedor naglašava njena uloga, bila je 343. mtbr JNA što se vidi iz njenih priprema
početkom maja. Ta jedinica je, poslije transformacije JNA u VSrRBiH, preimenovana u 343.
mtbr VSrRBiH, a kasnije u 43. mtbr Vojske Republike Srpske (VRS). Jedinice te vojske imale su
5 poginulih, 20 ranjenih i oštećen tenk T84 u borbama oko Kozarca. (ICTY, 1. KK VSrRBiH,
Likvidacija ‘’Zelenih beretki u širem rejonu s. Kozarac’’, op.str.pov.broj: 44-1/150-1, 27.5.1992).
Na prijedorskom području, od početka borbenih dejstava 22.5.1992. do 20.6.1992. poginulo je
45 pripadnika prijedorske policije. (ICTY, MUP SrRBiH, SJB Prijedor, Spisak poginulih boraca,
broj: 11-12, 22.6.1992).
24
ICTY, 1. KK VSrRBiH, Likvidacija ‘’zelenih beretki u širem rejonu s. Kozarac, op.str.pov.broj: 441/150-1, 27.5.1992.
25
S muškarcima su se nalazile njihove žene i djeca. Svi su ubijeni prilikom četiri pretresa terena.
(ICTY, CSB Banja luka, Detašman SNB Prijedor, Plan odbrane u slučaju agresije na područje RO
Prijedora, 14.5.1993).
26
Ostatak grupe na Kozari prezimio je u iskopanim zemunicama s ono malo hrane koju su u prvim
mjesecima rata uspjevali noću uzimati iz napuštenih muslimanskih kuća potkozarskih sela. Kada je
posljednja poznata grupa krenula prema Hrvatskoj, oktobra 1992, već je nedostajalo hrane. Kako su se
snalazili oni koji su ostali, s hranom, hladnoćom, higijenom i raznim bolestima koje ih u takvoj situaciji
nisu mogle zaobići neće se nikada saznati jer ih je VRS i SJB Prijedor od februara do 20. aprila 1993.
sve poubijala. Većina muškaraca koji su se skrivali na Kozari sa sobom su poveli svoje žene i djecu. O
njima svjedoči i dokument SNB Prijedor koji govori o njihovoj likvidaciji. (ICTY, CSB Banja Luka,
Detašman SNB Prijedor, Plan odbrane u slučaju agresije na područje RO Prijedora, 14.5.1993).
27
Tu noć poginulo je 12 pripadnika VSrRBiH i 5 pripadnika prijedorske policije. (ICTY, MUP
SrRBiH, SJB Prijedor, Procjena bezbjednosne situacije, septembar 1993). Napad na Prijedor izvršile
su dvije grupe koje su za ovaj poduhvat ujedinile, manja grupa s Hegića Brda i veća iz Ljubije koju je
vodio Ećimović Slavko. (ICTY, SJB Prijedor, SM Ljubija, Službena zabilješka, 2.6.1992). (radi se o
dva različita dokumenta bez spoljnih elemenata razlikovanja).
28
ICTY, MUP SrRBiH, SJB Prijedor, Informacija i podaci, br.str.pov: 11-12-38, 4.8.1992.
• 348 •
Nakon što su uspostavile potpunu kontrolu u Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru,
dijelu općine Bosanska Krupa i Bosanskom Novom, srpske vlasti su krenule s provođenjem genocida nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom tih krajeva. Koridor na pravcu Beograd - Knin, južno od rijeke Save, morao je biti etnički čist od tog stanovništva.
Na tom koridoru su se, poslije posavskih gradova, našli i krajiški. U svim okupiranim
dijelovima Bosanske krajine provođen je teror nad nesrpskim stanovništvom, masovna
ubistva, silovanja, fizička zlostavljanja kao i zatvaranje u koncentracione logore.29 Srpski
obavještajac pod pseudonimom M I L O Š u svom izvještaju od 16. septembra kaže:
Nismo se posebno interesovali za zločine koje su počinili naoružani Srbi na ovom području,
ali smo i pored toga saznali da je veliki broj građana, prvenstveno, muslimanske nacionalnosti nastradao, a i danas strada van borbenih dejstava što srpski narod etiketira kao
zločinački, genocidni i fašisoidni.30 M I L O Š u jednom drugom izvještaju kaže: Pojedinci
kolju i likvidiraju po svom nahođenju, pale i pljačkaju sve do čega stignu.31 Ni komanda
1. KK VRS nije bila neupućena u razmjere i monstrouznost zločina svojih pripadnika
i SJB Prijedor te u Informaciji od 22. augusta 1992. tvrdi: Njeni pripadnici su se istakli
(misli na Izviđačko-diverzantsku četu Zorana Karlice op.a.) i u akciji čiščenja Čarakova
i to time što su ubijali civile, ženama čupali naušnice iz ušiju...32 Kako se broj ubijenih
povećavao tako je rastao problem skrivanja tragova zvjerstava od očiju međunarodne
zajednice koja bi, po nekim srpskim bojaznima, mogla vojno intervenirati i Srbe etikirati kao zločince. Srpski obavještajci bili su već u septembru 1992. veoma zabrinuti zbog
neprikrivanja lokacija masovnih grobnica i njihovog poslijeratnog utjecaja na svjetsku
sliku o srpskom narodu. Tako M I LO Š izvještava: Ono što je posebno opasno to su priče
o lokaciji masovnih grobnica koje bi jednog dana, po završetku rata, mogle postati predmet
interesovanja svjetskih i drugih humanitarnih organizacija koji bi na istim mogli graditi
mišljenje o srpskom narodu kao genocidnom i fašizoidnom. Sve bi ovo moglo ostaviti teške
posljedice na međunarodnom planu, a moglo bi biti povod i za vojnu intervenciju.33
ICTY, M I L O Š, broj: 372/92, 7.9.1992.
ICTY, (B 0079273), M I L O Š, broj: 407/92, 16.9.1992.
31
ICTY, M I L O Š (270), broj: 167/92, 29.5.1992.
32
ICTY, 1. KK VRS, Informacija, str.pov.broj: 397-366/1-92, 22.8.1992.
33
ICTY, (B 0079274), MILOŠ, broj 372/92, 7.9.1992. Upravo u vrijeme nastanka ovog rada
(novembar 2013.) otkopava se masovna grobnica u rudniku Tomašici za koju postoji pretpostavka
da krije leševe nekoliko stotina prijedorskih Bošnjaka i Hrvata koji su pobacani u jame površinskog
kopa, a zatim zatrpani s desetak metara šuta, jalovine, otpada i zemlje. Na osnovu mišljenja stručnjaka
angažiranih na iskopu i informacija kojima raspolažu, moguće je da će se do kraja iskapanja pokazati
da je Tomašica masovna grobnica s najvećim brojem žrtava u Bosni i Hercegovini. (http://www.klix.
ba/tagovi/tomasica/10033). Dosadašnja istraživanja su pokazala da su 373 leša iz primarne masovne
grobnice Tomašica u međuvremenu prebačena na lokalitet Jakarina kosa u sekundarnu masovnu
grobnicu što Tomašicu uz, do danas otkrivnih preko 400 leševa, čini najvećom s primarnim brojem
od oko 800 žrtava. (http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/296205/Masovna-grobnica-Tomasicajedna-od-najvecih-u-BiH.html).
29
30
• 349 •
amir kliko
Život Bošnjaka i Hrvata na okupiranim teritorijama nije vrijedio ništa. Dovoljno
je bilo da Srbin prijavi Bošnjaka ili Hrvata za neko zlo koje mu je ovaj navodno uradio, ili da je ekstremist, i da optuženi bude ubijen.34
Jedna od važnijih namjera masovnih ubistva bila je zadati što veći strah preživjelim. Iz tog razloga zločinci se nisu trudili sakriti svoje zločine nego upravo suprotno,
da ih pokažu. Ubistva nisu vršena samo zbog zadovoljavanja nastrane zločinačke
potrebe nego i zbog održavanja krvave predstave preživjelim, a sve u svrhu njihovog
zastrašivanja kako bi trajno napustili Bosnu i Hercegovinu. O vršenju genocida nad
Bošnjacima Prijedora nije imao sumnje ni komandant 22. lpbr VRS Boško Peulić
koji je izvijestio svoju pretpostavljenu komandu o zločinu koji je učinila prijedorska
i sanska policija 21. augusta 1992. na Korićanskim stjenama kod Skender Vakufa:
Dana 21.08.1992. godine oko 16.30 časova kombinovani konvoj izbeglica se je kretao
pravcem Sk. Vakuf - Vlašić - Travnik. Pratnju konvoja vršila je milicija CSB Prijedor i
Sanski Most. U navedeno vreme kolona se je ustavila u rejonu Korićanske stijene, izvela
150-154 izbeglica, te izvršila genocid nad civilima ubijajući ih na razne načine, bacanjem u kanjon reke Ilomska, a tad nastavila kretanje ka prevoju Smet. U likvidaciji je
učestvovalo oko 10 pripadnika milicije.35
Uporedo s tim dešavanjima, vršeno je protjerivanje, pljačkanje i uništavanje
imovine i vjerskih objekata muslimana i katolika.36 Glavni pokretači sveg zla bili su
Od mnoštva dokaza koji potvrđuju ova dešavanja navest ćemo samo dva prijedorska primjera.
Rodić Dragoje je Ratnoj stanici milicije (RSM) Prijedor II 22.7.1992. dojavio da se Enes Kadirić
skriva kod rođaka Muharema Kadirića, te da su obojica muslimanski ekstremisti. U dopuni izjave,
Babić Vaskrsije za Enesa je dodao da od Srba zaslužuje samo smrt. Enes Kadirić u svojoj izjavi, koja je
priložena zapisniku RSM Prijedor II, negira da je imao bilo kakve veze s SDA, posjedovanjem oružja,
otpuštanjem Srba s posla i primanjem Turaka što mu je stavljeno na teret. To ga ipak nije spasilo, iako
Srbi nisu imali nikakvih dokaza za suprotno. (ICTY, RSM Prijedor II SrRBiH, Službena zabilješka
22.7.1992). Oba Kadirića su potom uhapšena i ubijena. (Ni krivi ni dužni..., 206, 209). Salih Šeremet,
rođen 1928. u Ključu, stalno nastanjen u Prijedoru, bio je optužen poput Kadirića. U Službenoj
zabilješci SJB Prijedor utvrđeno je da nema dokaza za Šeremetovu krivnju, te je pušten uz opasku da
je blizu njegove kuće poginuo rezervni policajac. Međutim, bilo je dovoljno čuđenje Tankosić Uroša i
Mutić Mile, direktora Kozarskog vjesnika, da je Šeremet pušten jer je veoma opasan ekstremist, pa da
bude ponovo uhapšen. (ICTY, RSM Prijedor II SrRBiH, Službena zabilješka, 15.6.1992, zabilješku
sačinio Kovačević Ranko). Sutradan, 16.6.1992. Šeremet je ubijen u logoru Trnopolje. (Ni krivi ni
dužni, Knjiga nestalih općine Prijedor, drugo izdanje, Sanski Most 2000, 340).
35
ICTY, 22. lpbr VRS, v/i op.broj: 21/8, pov.broj: 41/1, 21.8.1992. U ovom masovnom ubistvu
Prijedorčana ubijeno je 200-250 osoba.
36
Do 23.10.1992. s područja općine Prijedor protjerano je oko 38000 Bošnjaka i Hrvata. Uz progon
stanovništva uništavana je sva njihova imovina i vjerski objekti. Na desetine sela bilo je gotovo
potpuno uništeno i pusto (Čarakovo, Zecovi, Hambarine, Rizvanovići, Bišćani, Rakovčani,
Kozaruša, Kozarac, Kamičani, Babići, Kevljani i dr). Neka sela su bila djelomično uništena (Gornji
Garevci, Čela, Čejreci, Donja Puharska, Trnopolje, Donja Ljubija, Gornja i Donja Ravska,
Šurkovac, Briševo, Žune, Gornji Volar, stari dio Prijedora i dr). (ICTY, CSB Banja Luka, Sektor
SNB, op. radnik: Duško Jelisić, 23.10.1992).
34
• 350 •
Krizni štabovi srpskih opština, a terenski provoditelji njihovih zamisli bili su srpski
teritorijalci - nakon objedinjavanja s JNA pripadnici VSrRBiH - policijske strukture srpske SJB, paravojne jedinice i JNA koja je svojim potencijalima to omogućila.
Ponavljao se isti scenarij kao u istočnoj Bosni i Bosanskoj posavini. Bošnjačko stanovništvo okupiranih dijelova Bosanske krajine pretrpjelo je najveće stradanje izvršenog genocida tokom velikosrpske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.37
U svim okupiranih krajevima Bosanske krajine osnivani su koncentracijski logori
za nesrpsko stanovništvo.38 Da bi se osigurao pravni okvir i legaliziralo njihovo postojanje, zatočenici su tretirani kao ratni zarobljenici bez obzira na to da li su zaista
bili u nekoj vojnoj jedinici. Prema raspoloživim podacima, nastalim od strane srpskih
istražnih organa, najveći broj logoraša bili su ustvari civili.39 Srpske vlasti se time nisu
previše zamarale. Njihovo tretiranje logoraša kao ratnih zarobljenika, a ne kao civila,
i logora za civile kao logora ratnih zarobljenika, bilo je samo u svrhu pravnog legaliziranja i maskiranja provođenja genocida. Uostalom, da se zaista i radilo o ratnim
zarobljenicima, postoje međunarodne konvencije koje su ih trebale zaštititi od onoga
što im se dešavalo u logorima. Ničega od toga srpske vojne i civilne vlasti se nisu pridržavale u logorima koje su osnovale na cijelom okupiranom području Bosanske krajini,
niti je najveći broj logoraša prije svog zatočenja imao ikakve veze s oružanim otporom
velikosrpskoj agresiji. Logori za civilno stanovništvo po međunarodnom pravu i važećim konvencijama se ne smiju osnivati, te su se agresorske vlasti lukavo poslužile
s mogućnošću da se logori za civile tretiraju logorima ratnih zarobljenika, a logoraši
ratnim zarobljenicima. Prilikom hapšenja nesrpskog stanovništva bilo je dovoljno da
muška osoba približno odgovara vojno sposobnoj, te da bude uhapšena i sprovedena
u logor. Ukratko rečeno, prilikom hapšenja vršena je ‘’mobilizacija’’ Bošnjaka i Hrvata u kojekakve, najčešće izmišljene, bošnjačke i hrvatske jedinice što je, sa stajališta
agresora, bilo dovoljno da ih zatoči u logore kao ratne zarobljenike. (najčešće su optuživani da su pripadnici Zelenih beretki ili Hrvatskih obrambenih snaga – HOS-a).
To je bio način da se formalno pravno osigura mogućnost njihovog zatočenja. Da se
ne radi o pripadnicima određenih vojnih jedinica, govore i podaci da se među logorašima nalazio značajan broj dječaka i staraca. Također, karakterističan je primjer da
su često zarobljavane i žene i odvođene u logore, posebno s područja općine Prijedor.
Ženama je, kao i muškarcima, stavljano na teret da su učestvovale u oružanoj pobuni
ačan broj ubijenih Prijedorčana nije utvrđen, a 3227 osoba, među njima 228 žena i 123 djece,
T
vodili su se do 2000. godine kao nestali. (Ni krivi ni dužni...).
38
ICTY, MUP SR, CSB Banja Luka, Izvještaj, 18.8.1992; ICTY, MUP SrRBiH, SJB Bosanski Novi,
Izvještaj, 15.8.1992; ICTY, MUP SrRBiH, SJB Sanski Most, Izvještaj, broj: 11-14, 18.8.1992;
ICTY, MUP SrRBiH, SJB Prijedor, Izvještaj, 15.8.1992; ICTY, MUP RS, CSB Banja Luka, SNB,
Izvještaj o radu detašmana SNB Prijedor za period 1.1. do 31.12.1992. godine, 20.1.1993.
39
ICTY, 1. KK VRS, Selekcija ratnih zarobljenika u LRZ ‘’Manjača’’, str.pov.broj: 21-50, 6.8.1992;
ICTY, 1. KK VRS, Informacija, str.pov.broj: 397-366/1-92, 22.8.1992.
37
• 351 •
amir kliko
protiv legalnih organa srpske vlasti. One su često i silovane. Uvjeti u logorima su bili
daleko ispod nivoa ljudskog dostojanstva, ukoliko se bilo kakvo dostojanstvo uopće
smije spomenuti kada se govori o srpskim logorima u Bosanskoj krajini.40 Ljudi su
svakodnevno mučeni i ubijani.41 Nekada pojedinačno i nasumično, a nekada grupno
i po nekom ustaljenom redu. Od nekoliko desetina mjesta zatočenja i logora, po broju logoraša, torturama i broju ubijenih, mogu se izdvojiti: Manjača kod Banje Luke;
Krings, Betonirka i Sanakeram u Sanskom Mostu; Omarska, Keraterm i Trnopolje u
Prijedoru; nogometni stadion Mlakva u Bosanskom Novom; Stara Gradiška i Kamenica kod Drvara. Zajednička karakteristika svih, spomenutih i nespomenutih, jeste da
su u njima Bošnjaci, Hrvati, Albanci i Romi bili sistematski mučeni i ubijani s ciljem
njihovog trajnog odstranjenja s teritorije Bosanske krajine. Osim ubijanja, vjerovatni
cilj je bio i da se što veći broj nesrpskog stanovništva uputi u logore, da tamo bude podvrgnut najtežim torturama, i da, ako preživi logor, zbog trauma i straha trajno napusti
Bosnu i Hercegovinu.
Do maja 1993. etnička slika okupiranih dijelova Bosanske krajine, prema procjenama CSB Banja Luka, drastično se izmijenila u korist Srba.42 Iseljavanje Bošnjaka
i Hrvata s područja Bosanske krajine, iako su to srpske vlasti pokušavale predstaviti
kao dobrovoljni odlazak, vršeno je nasilno, tako da se nikako ne može govoriti o iseljavanju nego o protjerivanju. U nekim slučajevima Bošnjaci i Hrvati su zaista tražili
da im se od strane srpskih vlasti omogući odlazak s okupirane teritorije, ali samo iz
razloga što su ih te iste vlasti, svojim oružanim jedinicama i policijom, svakodnevno
ubijale, pljačkale i uznemiravale i time prisiljavale na odlazak. Predstavnici srpskih
O srpskim koncentracijskim logorima u Bosanskoj krajini opširnije u: Roy Gutman, Svjedok
genocida, Zenica, 1995.
41
O vršenju odmazde, masovnim ubistvima civila u logorima, te neadekvatnom ponašanju prema
logorašima i civilnom stanovništvu bila je upoznata i komanda 1. Krajiškog korpusa (KK)
VSrRBiH. (ICTY, 1. KK VSrRBiH, op.pov.broj: 488-2, 4.6.1992; ICTY, 1. KK VRS, Informacija,
str.pov.broj: 397-366/1-92, 22.8.1992).
42
Podaci o protjerivanju Bošnjaka i Hrvata iz Bosanske krajine do maja 1993: Bihać (s teritorije pod
srpskom okupacijom): 8000 Bošnjaka; Bosanska Dubica: 4500 Bošnjaka, 400 Hrvata; Bosanska
Gradiška: 9500 - 10000 Bošnjaka, 1000 Hrvata; Bosansko Grahovo: 12 Bošnjaka, 200 Hrvata;
Bosanska Krupa (s teritorije pod srpskom okupacijom): 43300 Bošnjaka, 143 Hrvata, 256 Ostalih;
Bosanski Novi: 13000 Bošnjaka, 40 Hrvata; Bosanski Petrovac: 3200 Bošnjaka; Glamoč: 1500
Bošnjaka, 210 Hrvata; Jajce: 15958 Bošnjaka, 14922 Hrvata; Ključ: 14000 - 15000 Bošnjaka
(ostalo još 1000 - 1500), 200 Hrvata (ostalo još 100 - 130); Laktaši: 504 Hrvata, Mrkonjić Grad:
146 Bošnjaka, 47 Hrvata; Prijedor: 42000 Bošnjaka, 2000 Hrvata; Prnjavor: 2053 Bošnjaka, 923
Hrvata, 308 Ostalih; Sanski Most 24000 Bošnjaka, 3000 Hrvata; Srbac: 120 Bošnjaka, 6 Hrvata;
Šipovo: 2400 Bošnjaka. Podaci o naseljavanju Srba u Bosansku krajinu do maja 1993: Bihać
(na teritoriju pod srpskom okupacijom): 5000, Bosanska Dubica: 2500, Bosanska Gradiška:
3781, Bosansko Grahovo: 1000, Bosanski Novi: 3400, Bosanski Petrovac: 4000, Glamoč: 700,
Jajce: 550, Ključ: 2000-3000, Laktaši: 2063, Mrkonjić Grad: 1426, Prijedor: 14000, Prnjavor:
2500, Sanski Most: 5000 i Šipovo: 478. (ICTY, MUP RS, CSB, Sektor SNB Banja Luka, Pregled
odseljenih i doseljenih građana na područja koja pokriva sektor, maj 1993).
40
• 352 •
vlasti iz sedam bosanskokrajiških gradova: Bihać (Srpska opština, op.a.), Bosanski
Petrovac, Srpska Krupa (Bosanska Krupa, op. a.), Sanski Most, Prijedor, Bosanski
Novi i Ključ 7. juna 1992. od komandanta 1. KK VSrRBiH, rukovodstva SrRBiH
i Kriznog štaba AR Krajina ultimativno su zahtijevali da se iz srpske vojske i sa svih
bitnih rukovodećih mjesta odstrane Bošnjaci i Hrvati. Također su zahtijevali da se
protjeraju svi Bošnjaci i Hrvati s područja tih sedam općina do nivoa koji će Srbima
omogućiti da neometano ostvare i održavaju efikasnu vlast. Čak su zaprijetili, ukoliko
se ne ispune njihovi zahtjevi, da će oni organizirati deportaciju i prevesti sve Bošnjake i Hrvate s područja svojih općina u centar Banje Luke.43
43
I CTY, Zaključci sa sastanka SUB REGIJE (politički predstavnici srpskih opština), Sanski Most
7.6.1992.
• 353 •
amir kliko
Amir Kliko
A Contribution to the Study of the Suffering of Bosniaks and
Croats of Prijedor in 1992
Summary
The Serbian aggression against the Republic of Bosnia and Herzegovina from
1992 to 1995, was marked with heavy sufferings of the non-Serb population, i.e.
with genocide. The intensity and methods of its implementation depended on the
demographic image on the field, that is to say on Serb plans towards the possible
division of Bosnia and Herzegovina according to the national criterion. The possibility of realization depended on the organization and strength of the aggressor,
but also of the defenders. The Bosnian Frontier region (Bosanska Krajina) is a significant example of the Serb genocide committed against Bosniaks and Croats in
Bosnia and Herzegovina. On the example of Prijedor, the author presents his results
in research of sufferings of the Bosniak and Croat population and proves the violent
creation of the long term Serb predominance and demographic changes caused by
genocide.
• 354 •
94(497.6 Sarajevo)“1992/1995“
341.311(497.6 Sarajevo)”1992/1995”
mesud šadinlija
Prsten za glavu aždaje:
Sarajevo u strateškim ciljevima Republike Srpske 1992-1995
•
Apstrakt: U poznatom dokumentu, koji je pod naslovom Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini1 službeno objavljen 26. novembra 1993. godine,
a usvojen u Banja Luci 12. maja 1992. na 16. sjednici Skupštine srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini, podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio definirana je kao peti od šest po
prioritetu navedenih strateških ciljeva. U prevratničkoj euforiji, o kojoj svjedoči stenogram
banjalučke sjednice, vojni i politički prvaci koji su ovom skupu obrazlagali strateške ciljeve
agresije na Bosnu i Hercegovinu ostavili su nam dokaz o porijeklu ovog dokumenta, koji je
na kraju dospio pred skupštinu da bi mu se dala nekakva pravna forma i da bi dobio bosansko-hercegovački rodni list. Politički izvršilac radova na nasilnoj uspostavi srpske države
zapadno od Drine, Radovan Karadžić na banjalučkoj skupštini je naglasio izniman značaj
Sarajeva za realizaciju ostalih strateških ciljeva. Njegovo i Mladićevo izlaganje čvrst su i neoboriv dokaz da brutalna opsada Sarajeva, njegovo varvarsko razaranje i zločini počinjeni
nad njegovim stanovnicima nisu nusprodukt i neželjena posljedica razvoja borbenih dejstava u i oko Sarajeva, već projektni zadatak u funkciji ostvarenja pomenutih strateških ciljeva.
U ovom radu ćemo, na osnovu vjerodostojnih dokumenata, rekonstruisati značaj Sarajeva
i njegove opsade kao strateškog cilja, i kao sredstva za realizaciju cjeline definisanih strateških ciljeva Republike Srpske tokom ratnih operacija vođenih na tlu Bosne i Hercegovine u
periodu 1992-1995.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Sarajevo, rat 1992-1995, Republika Srpska, strateški
ciljevi.
1
U naslovu rada koristili smo odrednicu “strateški ciljevi Republike Srpske” umjesto odrednice iz naslova dokumenta “strateški ciljevi srpskog naroda” iz očiglednih razloga. Sve i da je moguće u nekoj vrsti
razumne procedure definisati strateške ciljeve cijelog jednog naroda, u šta u principu imamo ozbiljne
sumnje, u konkretnom historijskom primjeru, što će u dovoljnoj mjeri biti vidljivo i na stranicama
ovog rada, radi se o strateškim ciljevima kreatora i političkih i vojnih izvršilaca političkog projekta
zvanog Republika Srpska.
• 355 •
mesud šadinlija
Abstract: In the well-known document titled The decision about strategic goals of the
Serb people in Bosnia and Herzegovina,2 which was officially published on the 26th of November 1993, and adopted on the 16th Assembly of the Serb people in Bosnia and Herzegovina in Banja Luka on the 12th of May 1992, the division of Sarajevo into the Serb and
Muslim part was defined as the fifth strategic goal out of six. In the subversive euphoria,
documented by shorthand from the Banja Luka assembly, the military and political leaders who explained the strategic goals of the aggression on Bosnia and Herzegovina at this
meeting, left proof of the origin of this document, which ended up in the Assembly only to
receive a legal form and to gain the Bosnian-Herzegovinian birth certificate. The political
executor of the activities for the violent establishment of the Serb state westwards from
the River Drina, Radovan Karadžić emphasized at the Banja Luka assembly the extreme
importance of Sarajevo for the achievement of other strategic goals. His and Mladić’s interpretations are firm and irrefutable evidence that the brutal siege of Sarajevo, its barbaric
destruction and crimes committed to its inhabitants are not a by-product and the unwanted
consequence of the development of battles in and around Sarajevo, but a project aim in the
function of realization of the mentioned strategic goals. In this paper, based on authentic
documents, we will reconstruct the importance of Sarajevo and its siege as the strategic goal
and the instrument for the realization of the whole of defined strategic goals of Republika
Srpska during the war operations led on the territory of Bosnia and Herzegovina in the
period 1992-1995.
Key words: Bosnia and Herzegovina, Sarajevo, war 1992-1995, Republika Srpska, strategic goals
Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. Sarajevo je bilo tačka fokusa pažnje domaće i svjetske javnosti, u takvoj mjeri da je potiskivalo u više ili manje duboku sjenu stanje i razvoj događaja u ostalim dijelovima Bosne i Hecegovine. Takva
njegova pozicija nije samo puka posljedica statusa glavnog grada države u kojoj je,
gotovo uz direktan prijenos svjetskih medija, vođen najkrvaviji rat u Evropi druge
polovine 20. stoljeća. Ona nije ni rezultat autonomnog i uvijek neizvjesnog razvoja
ratnih operacija, koje bi svojim posljedicama po grad i stanovništvo skrenule pažnju
javnosti na njega. Po načinu na koji je uspostavljena, najprije blokada, a zatim i klasična vojna opsada Sarajeva, po vidljivim nastojanjima da se takva pozicija po svaku
cijenu održi i pogorša u odnosu na grad i živote njegovih stanovnika, po povezanosti događaja u i oko Sarajeva sa općim razvojem političke i vojne situacije u Bosni
2
I n the title of the paper we used the term “strategic goals of Republika Srpska” instead of the term
“strategic goals of the Serb people” from obvious reasons. Even if it is possible, in some kind of a
reasonable procedure, to define the strategic goals of one whole nation, which we seriously doubt,
on a concrete historic example, which will be noticeable on the pages of this paper, it is about the
strategic goals of the creators, political and military executors of the political project known as
Republika Srpska.
• 356 •
prsten za glavu aždaje:sarajevo u strateškim ciljevima republike srpske 1992-1995
i Hercegovini i statusom bosansko-hercegovačke krize u okvirima međunarodne
diplomatije, već su savremenici mogli pretpostaviti postojanje nekakvog plana po
kojem je Sarajevo dovedeno u takvu situaciju i raspoznati njegove osnovne elemente
i mehanizme realizacije. Danas smo u prilici da elemente tog plana rekonstruišemo
na osnovu dostupnih historijskih izvora.
U sklopu borbe za stvaranje srpske države koja bi minimalno uključivala sve teritorije za koje je srpska politička i vojna, te veći dio intelektualne elite, smatrao da
pripadaju srpskom narodu na teritorijama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i
Hrvatske, što je u javnom diskursu legendirano nastojanjima da se u mogućoj mjeri
očuva Jugoslavija, vršene su i temeljite pripreme da se ovi ciljevi, u slučaju sasvim izvjesne potrebe, ostvare oružanom silom. Dio tih priprema bilo je i tajno naoružavanje
pristalica srpske ekstremne nacionalističke politike na području Bosne i Hercegovine i
Hrvatske, organizovanih u lokalne političke stranke sa srpskim nacionalnim predznakom. Nosilac ovih aktivnosti bila je Jugoslovenska narodna armija (JNA), a dopunjavale su je u potrebnoj mjeri političke i policijske strukture Srbije. Utvrđujući mjesto i
ulogu Sarajeva u planovima za stvaranje nove srpske države kroz ovu vrstu aktivnosti,
značajno je uočiti da je u toku 1991. i do kraja marta 1992. godine, od ukupno 61.198
dobrovoljaca, uglavnom pristalica Srpske demokratske stranke (SDS) na području
Bosne i Hercegovine, kojima je JNA podijelila vojno pješadijsko naoružanje, 33.200
dobrovoljaca, dakle više od polovine, dobilo naoružanje u zoni sarajevskog 4. korpusa
JNA. Podatak treba dopuniti sa 6.500 cijevi pješadijskog naoružanja koje je 4. korpus
JNA do početka 1992. godine podijelio Srbima u općinama Foča, Kalinovik, Goražde
i Čajniče, koje su sa vojnog aspekta značajne za poziciju Sarajeva, a koje su nakon toga
ušle u zonu novoformirane 4. vojne oblasti JNA, te sa 400 automatskih pušaka koje su
podijeljene vojnim penzionerima u užem gradskom jezgru Sarajeva.3 Većina ovog naoružanja podijeljena je u općinama sa srpskom većinom i u dijelovima drugih općina
na području Grada Sarajeva u kojima je postojao značajan procenat srpskog stanovništva.4 Poseban značaj imala su suburbana područja koja okružuju sam grad. Navedenom broju naoružanih ljudi u Sarajevu i njegovoj okolini treba pribrojati aktivni
i rezervni sastav 4. korpusa JNA, ukupne brojnosti 8.183 pripadnika, 5 kao i jedinice
ICTY - online baza sudskih dokumenata (dalje: ICTY), Komanda 2. VO, Zaključci iz procene stanja
na prostoru BiH u zoni odgovornosti 2. VO, Str.pov.broj 908-1, 20.03.1992. (http:\\icr.icty.org)
4
Prema popisu stanovništva iz 1991. u općinama Grada Sarajeva Srbi su činili apsolutnu većinu
samo na Palama i relativnu većinu u Ilijašu. Jakov Gelo i dr., Stanovništvo Bosne i Hercegovine:
narodnosni sastav po naseljima, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1995. Aktivnosti o kojima je
riječ provođene su u mjesnim zajednicama i naseljima sa većinom ili sa značajnim procentom srpskog stanovništva u općinama Stari Grad, Vogošća, Hadžići, Ilidža, Novi Grad i Novo Sarajevo. Od
značaja su i aktivnosti na vojnom i paravojnom organizovanju u teritorijalno bliskim i povezanim
općinama koje nisu pripadale Sarajevu, poput Sokolca i Rogatice.
5
ICTY, Komanda 2. VO, Referat o stanju borbene gotovosti komandi, jedinica i ustanova 2. VO, Str.
pov. broj 09/63-26, 23.01.1992.
3
• 357 •
mesud šadinlija
teritorijalne odbrane, aktivnog i rezervnog sastava milicije u općinama i dijelovima
općina pod vlašću i kontrolom SDS, čiji pripadnici nisu uračunati u navedene brojeve
dobrovoljaca i pripadnika sastava JNA. Na ova područja je do početka rata izvučena i
većina efektiva JNA iz kasarni u gradu. Sa ovog prostora kao osnovice i sa navedenim
snagama, brzo je i snažno početkom rata uspostavljena opsada Sarajeva.
Osim aktivnosti na naoružavanju srpskog stanovništva u i oko Sarajeva, srpski
politički i vojni lideri nastojali su spriječiti svaku mogućnost da znatnije količine naoružanja i sredstava za rat dođu u posjed legalnih organa vlasti Bosne i Hercegovine.
Do maja 1992. izvršeno je izmještanje ratnih materijalnih rezervi iz skladišta JNA
na teritorije sa srpskom većinom stanovništva, na kojima je apsolutnu vlast imala
SDS.6 Tokom aprila mjeseca JNA je iz skladišta Faletići otuđila i na teritoriju pod
vlašću SDS izvukla preko 30.000 cijevi pješadijskog naoružanja jedinica Teritorijalne odbrane (TO) sa područja Sarajeva. Pod svojom kontrolom je zadržala veliko
skladište ratnih materijalnih rezervi u Žunovnici kod Hadžića, te pogone namjenske industrije i skladišta njenih gotovih proizvoda u Vogošći, Rajlovcu i Hadžićima.7
Na taj način je pripreman teren i postignut odnos snaga za ono što će postati ratna
sudbina Sarajeva. Konkretni planovi su sazrijevali od oktobarskih Karadžićevih vizija
iz 1991. da će grad, u slučaju proglašenja bosansko-hercegovačke nezavisnosti, postati
“karakazan u kome će izginuti 300.000 Muslimana”,8 do potpuno artikulisane strategije koja je prvi put u širem krugu predstavljena u Banjaluci 12. maja 1992. na 16. sjednici Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Tada su poslanicima objelodanjeni
i obrazloženi strateški ciljevi vladajuće srpske političke elite u Bosni i Hercegovini,
kojima je zatim data forma skupštinske Odluke. Ti ciljevi, navedeni po prioritetu, bili
su: “1. Državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice. 2. Koridor između
Semberije i Krajine. 3. Uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država. 4. Uspostavljanje granica na rekama
Uni i Neretvi. 5. Podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo i uspostavljanje u
svakom od delova efektivne državne vlasti. 6. Izlaz Republike Srpske na more.”9
rema podacima u citiranom dokumentu od 20. marta, u ovim skladištima na području Bosne i
P
Hercegovine se još uvijek nalazilo 30.000 cijevi pješadijskog naoružanja, 40.000 tona municije i
minsko-eksplozivnih sredstava, te 25.000 tona pogonskog goriva iz zaliha JNA. U istima se još
uvijek nalazilo i 78.400 cijevi pješadijskog naoružanja i 1.500 tona municije koji su bili otuđeno
vlasništvo TO Bosne i Hercegovine. ICTY, Komanda 2. VO, Zaključci iz procene stanja na prostoru
BiH u zoni odgovornosti 2. VO, Str.pov.broj 908-1, 20.03.1992.
7
Mesud Šadinlija, Prvi korpus ARBiH: nastanak i razvoj 1992-1995, Ministarstvo za boračka pitanja
Kantona Sarajevo, Sarajevo, 2008, 16.
8
ICTY, Robert J. Donia, Od izbora do mrtve tačke: geneza opsade Sarajeva, 1990-1994, Izjava vještaka u predmetu IT-98/29/1 tužilac protiv Dragomira Miloševića u skladu s Pravilo 94bis (Prijevod),
decembar 2006, 19.
9
“Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 22, 26. novembar 1993, 866. Pažljiviji čitalac će već površnom analizom primjetiti
6
• 358 •
Prije nego se vratimo razmatranju statusa Sarajeva u okvirima navednih strateških ciljeva Republike Srpske (RS), skrenućemo pažnju na značajno svjedočanstvo o
putu nastanka ovog dokumenta koje nam daje stenogram skupštinske sjednice. O
tome nema pomena u izlaganjima Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, niti
drugih članova užeg rukovodstva SDS. Ponešen prevratničkom euforijom, kojom
je skup odisao, o tome se izrekao politički nedovoljno pečeni general Ratko Mladić. Obraćajući se skupštinskim poslanicima sa pozivom da se postave ciljevi koji se
mogu realizovati, a ne ciljevi s kojima će se propasti, Mladić je naglasio da ponavlja
ono što je rekao prije nekoliko dana “u Nevesinju pred najužim rukovodstvom Srpske Republike Bosne i Hercegovine i još užim rukovodstvom političkim u Beogradu
kad smo se sreli”. Stavljajući ovaj iskaz na vremenskoj osi obrnutim redoslijedom, on
nam kazuje da su navedeni strateški ciljevi srpske politike razmatrani i definisani u
krugu užeg političkog rukovodstva u Beogradu, zatim su razmotreni u krugu užeg
rukovodstva SDS, da bi formulisani i obrazloženi bili izneseni na banjalučkoj skupštini 12. maja 1992., na kojoj su dobili neku vrstu pravne forme i bosansko-hercegovački politički rodni list.10
Potvrdu tome, sa detaljnijim podacima o navedenim sastancima, nalazimo u
objavljenim bilježnicama generala Ratka Mladića. Sastanke sa “još užim rukovodstvom”
u Beogradu Mladić je započeo sa generalom Blagojem Adžićem, sa kojim je 5. maja
razgovarao o transformaciji JNA u Bosni i Hercegovini u Vojsku Srpske Republike.11
Razgovori na ovu i s njom vezane političke teme, nastavljeni su u Beogradu 6.
maja naveče. Na njima su učestvovali, osim Mladića, Radovan Karadžić, Momčilo
Krajišnik, Blagoje Adžić i grupa generala iz Bosne i Hercegovine.12 Na ovom sastanku
je Karadžić izvjestio da u Sarajevu kontroliše srpska naselja i da ih i dalje širi, da su
Njemačka i SAD prihvatile stvaranje srpske države na teritoriji Bosne i Hercegovine, i
da će ta država nakon njenog stvaranja biti ujedinjena sa SRJ, a da neće biti pripajanja
Srbiji.13 Konsultacije i usaglašavanja su nastavljeni i 7. maja, kada je održan sastanak
u Predsjedništvu SFRJ. Na ovom sastanku je Branko Kostić, potpredsjednik
naknadnu redakciju teksta Odluke. Naime, u tačci 6. navodi se kao strateški cilj izlaz Republike
Srpske na more. U vrijeme donošenja Odluke naziv Republika Srpska nije postojao u upotrebi, već
je korišten slogan Srpska Republika Bosna i Hercegovina. Takođe se kao potpisnik Odluke navodi
Momčilo Krajišnik, kao “predsednik Narodne skupštine”, a ne kao predsjednik Skupštine srpskog
naroda koja je Odluku usvojila.
10
ICTY, Magnetofonski snimak sa 16. sjednice Narodne skupštine Republike Srpske održane 12. maja
1992, 26.
11
ICTY, Bilježnica Ratka Mladića za period od 14.02.1992. do 25.05.1992., 249-250.
12
Ibid, 259.
13
Ibid, 261. Karadžić je naredne godine na sličnom sastanku “još užeg rukovodstva” u Beogradu govorio da se “osmjehuje ujedinjenje sa Srbijom” (o tome u nastavku ovog teksta). Ova dijametralno
suprotna strateška opredjeljenja pokazuju da Radovan nije bio potpuno obaviješten o stvarnim
ciljevima ukupne srpske nacionalne politike i da nije bio odlučujući faktor u njihovoj artikulaciji.
• 359 •
mesud šadinlija
Predsjedništva, istakao da su teška srca donijeli odluku o angažovanju Mladića u Bosni
i Hercegovini, zbog njegovih zasluga i stečenog povjerenja na prethodnoj dužnosti
u Kninu. 14 Drugi član Predsjedništva, Jugoslav Kostić, istakao je da je SRJ samo
prelazna faza i temelj buduće zajedničke države. 15 U pogledu strateških ciljeva, njihov
prvi zadokumentovan trag, u skladu sa u Mladićevom govoru naznačenom putanjom
nastanka, nalazimo zabilježen u izlaganju Momčila Krajišnika u nastavku razgovora sa
“još užim rukovodstvom” u Beogradu 7. maja u popodnevnim satima. Tom prilikom
general Mladić ih je zabilježio u ovom obliku: “l. Da se zauvek razdvojimo od Hrvata
i Muslimana; 2. Napraviti Koridor Krajina - Srbija; 3. Uspostaviti vezu sa Srbijom na
Drini, a preseći vezu za Muslimane/Sandžak; 4. Neretva - prirod. granica sa Hrvatima;
5. Deo Sarajeva da bude naš. - Neka Muslimani imaju svoj deo grada i vezu sa svojom
teritorijom; 6. Da imamo izlaz na more.” 16
Sastanci sa “najužim rukovodstvom Srpske Republike Bosne i Hercegovine” na
koje se Mladić pozivao na skupštini, prema njegovoj bilježnici održani su na Palama
i u Nevesinju 10. i 11. maja 1992. godine.17
Detaljnije obrazloženje strateških ciljeva na skupštinskom zasjedanju 12. maja
dao je Karadžić. O značaju Sarajeva u ukupnoj strategiji i o budućem odnosu prema
gradu govorili su i Karadžić i Mladić.
Karadžić je, nakon uvodnih besmislica o tome kako je Sarajevo izgrađeno srpskim
novcem na zemlji koja je katastarski gledano srpska, obrazložio stvarne elemente
koji određuju, po njegovim riječima, strateški i taktički značaj Sarajeva. Istakao je
da su borbe u Sarajevu i za Sarajevo od presudne važnosti, jer ne daju uspostavljanje
čak ni privida bosansko-hercegovačke države. “Alija nema državu dok mi imamo dio
Sarajeva. Nema Vladu, nema Skupštinu, nema funkcionisanje... Međutim, borbama
za Sarajevo, držimo borbe daleko od Krajine, daleko od Drine, daleko od Semberije,
daleko od svih onih krajeva gdje bi se mogli, eventualno, sukobiti sa Muslimanima.
Jer, borbe oko Sarajeva odlučuju sudbinu BiH...“18
Osim donošenja Odluke o strateškim ciljevima i Odluke o formiranju Vojske
Srpske republike Bosne i Hercegovine (VSrRBiH), ovo zasjedanje obilježila je
i Mladićeva tvrdnja da ostvarenje postavljenih ciljeva, na način koji su zahtijevali govornici na skupštini, predstavlja genocid i da on ne zna kako će to Karadžić i
Krajišnik objasniti svijetu. U pogledu Sarajeva konstatovao je da stvorena pozicija
ima veliki značaj za kontrolu onih dijelova Bosne i Hercegovine u kojima brojnije
Ibid, 265.
Ibid, 266.
16
Ibid, 267.
17
Ibid, 291-292.
18 ICTY, Magnetofonski snimak sa 16. sjednice Narodne skupštine Republike Srpske održane 12. maja
1992, 8.
14
15
• 360 •
muslimanske enklave žive u okruženju jakih srpskih snaga. Uzimajući kao primjer
nekoliko muslimanskih sela u svom rodnom Kalinoviku, koja u to vrijeme još nisu
bila napadnuta i u kojima je vladao relativni mir, on je ustvrdio da to ne treba mijenjati i da će oni biti mirni zato što nemaju kud, a najviše zato jer je “glava aždaje
fundamentalizma ispod našeg čekića”, misleći naravno na Sarajevo.19 Naglasio je i
da, po onome što je do tada vidio, nije zadovoljan. Čekić, očito, nije bio dovoljno
veliki. Pojašnjavajući, general je ustvrdio da se Sarajevo ne može osvojiti “pljuckanjem” iz minobacača i iz poneke haubice po njemu, da se tako ne mogu dobiti čak
ni pregovori. Da bi prisilili Muslimane na predaju, tvrdio je general, oko Sarajeva se
mora “načičkati” odmah 300 cijevi artiljerijskog naoružanja kalibra od ZOLJE do
ORKANA i raketa R-65, poznatih kao LUNA. Upoznao je prisutne poslanike i o
ostalim metodama kojima, sem čekićem artiljerije, namjerava “staviti glavu aždaje
u prsten”. Naravno, riječ je o uskraćivanju osnovnih humanitarnih potreba stanovništvu Sarajeva. “Mi ne smijemo kazati, mi ćemo uništiti Sarajevo, ne mi nećemo,
mi hoćemo da sačuvamo Sarajevo, nama Sarajevo treba. Mi nećemo kazati da ćemo
srušiti dalekovod ili vodu isključiti, ne jer to Ameriku diže na noge, ali gospodo, mi
vas molimo sve u redu, e, jednog dana nema vode u cijelom Sarajevu. Šta je, ne znamo, havarija, da mi opravimo, ne mi ćemo opraviti, polako. Pa tako isto sa strujom”.20
Iz prethodno navedenih ideja zločinačkog uma može se jasno i lahko iščitati
osnovna matrica narativa o Sarajevu kojim su uglavnom bili ispunjeni svjetski mediji tokom rata u Bosni i Hercegovini. Neselektivno granatiranje, snajperska vatra,
masakri stanovnika, nestašice vode, struje, hrane, energenata. Zatim beskrajno pregovaranje o tome i iživljavanje birokratskom pedantnošću nad ljudskom nesrećom
predstavnika UN-a u Bosni i Hercegovini. Time se kupovalo vrijeme, utvrđivala
pregovaračka pozicija i, ako ne u potpunosti borbe, a ono bar pažnja svjetske javnosti, dosta uspješno držala daleko od Krajine, daleko od Podrinja i svih drugih mjesta
na kojima je vršeno besprimjerno nasilje i zločini. Istovremeno to je i potreban i
dovoljan dokaz da ratno stradanje Sarajeva, njegova teška sudbina taoca beogradske
ekspanzionističke politike, od prvog do zadnjeg dana rata nije bila rezultat nikakvog
razvoja vojnih operacija u i oko grada, niti bilo kojih aspekata politike državnih organa Republike Bosne i Hercegovine. Šta god da su u Sarajevu radili ili govorili,
političari, vojnici, građani, Mladić bi “glavu aždaje” stezao u svom smrtonosnom prstenu sve do ostvarenja postavljenih strateških ciljeva. U tome ga je mogla spriječiti
samo vojna sila jača od one kojom je raspolagao. Potvrdu za to možemo naći u značaju koji je davan Sarajevu kao strateškom cilju i kao faktoru u ostvarenju preostalih
strateških ciljeva od prvog do zadnjeg dana rata.
19
Ibid, 29.
ICTY, Magnetofonski snimak sa 16. sjednice Narodne skupštine Republike Srpske održane 12. maja
1992, 29-32.
20 • 361 •
mesud šadinlija
Odmah nakon banjalučke skupštine i preuzimanja komande nad netom u Vojsku Srpske Republike Bosne i Hercegovine preimenovanim snagama 2. vojne oblasti
JNA, general Mladić demonstrirao je stvarni sadržaj svoje vizije odnosa prema Sarajevu. Druga polovina maja 1992. bila je period suočavanja grada sa besprizornom
brutalnošću. Potpuno neselektivno cjelodnevno dejstvo koncentrisanom vatrom
“načičkanih” artiljerijskih oruđa, imalo je kao isključivi cilj razaranje grada i ubijanje
ljudi i njihove volje da žive i pružaju otpor. Ovaj metod rezultirao je tokom maja
1992. prvim velikim masakrima civilnog stanovništva u gradu, a sam Mladić ga je u
jednoj od njegovih najčuvenijih ratnih sentenci definisao kao taktiku “da ne mogu
da spavaju, da razvučemo pamet njihovu”, koja predstavlja dio njegovog poznatog
razgovora u kojem je naređivao svom potčinjenom “Velešiće tuci i Pofaliće tuci,
tamo nema srpskog življa mnogo”.21
Početkom juna Glavni štab VSrRBiH izdao je svoju direktivu broj 1, kojom je
definisana dinamika i težišni pravci ostvarenja strateških ciljeva na ratištu u Bosni i
Hercegovini. Uz očuvanje do tada zaposjednutih teritorija, jedinicama su dati zadaci da ofanzivnim djelovanjem poprave operativno-taktički položaj na širem području Sarajeva, u sjevernoj i istočnoj Bosni.22 Prioriteti su dati koridoru kroz Posavinu
i čvršćem stezanju obruča opsade oko Sarajeva. Tokom prve faze operacije jedinice VSrRBiH trebalo je da zauzmu i očiste širi rejon aerodroma, presjeku Sarajevo
pravcem Nedžarići-Stup-Rajlovac i zauzmu Dobrinju, Sokolović Koloniju, Butmir,
Mojmilo i Zlatište. Osim daljeg stezanja prstena opsade u dijelu na kojem je on bio
najtanji, očiti cilj napada trebalo je biti potpuno ovladavanje zonom aerodroma, jedinom preostalom kapijom kojom je bilo moguće dostaviti pomoć gradu. Opsadu
Sarajeva trebalo je dodatno pojačati ovladavanjem komunikacijom Trnovo-Sarajevo. Zadatak je postavljen Sarajevsko-romanijskom korpusu (SRK), uz sadejstvo
Hercegovačkog korpusa (HK) na trnovskom pravcu.23
Tokom duge polovine maja i početkom juna mjeseca 1992. godine trajali su pregovori o iseljenju preostalih snaga JNA iz kasarni u Sarajevu. Kasarne su iseljene, a
manje količine naoružanja i municije zatečene u njima preuzele su snage TO RBiH
na području grada. Osokoljene ovim plijenom, jedinice TO su početkom juna
ICTY, Razgovor vođen dana 28. 05. 1992. godine između Mladić Ratka i Vukašinović Mirka.
ICTY, GŠ VSrRBiH, Direktiva za dalja dejstva, Str.pov.broj 02/5-22, 06. 06. 1992. Ovaj dokument mogao bi ući u udžbenike kao školski primjer vrhunskog cinizma. Njegov potpisnik, koji je
tri nedelje ranije provedbu usvojene strategije označio kao genocid, sada deklarira da je cilj operacija kojima provodi tu istu strategiju da “zaštite srpski narod od genocida i istrebljenja”. Isti čovjek
koji tri nedelje ranije navodi da će kao sredstva za postizanje vojnih i političkih ciljeva u Sarajevu
koristiti uskraćivanje osnovnih životnih potreba, sada naređuje čišćenje šire zone Aerodroma Sarajevo od zaostalih grupa i pojedinaca neprijatelja, radi omogućavanja bezbjednog slijetanja letjelica
za dostavu humanitarne pomoći i normalnog snabdijevanja stanovništva hranom i lijekovima.
23
Ibid.
21
22 • 362 •
takođe krenule u dosta stihijan pokušaj proboja iz okruženja duž gotovo cijele linije
opsade. Kako su ispred sebe naišle na Mladićeve jedinice u punoj borbenoj gotovosti za presjecanje i zauzimanje velikog dijela grada, razvile su se žestoke borbe koje
su vođene do kraja juna i tokom kojih je VSrRBiH, od sebi postavljenih ciljeva u
Sarajevu, uspjela jedino ovladati Zlatištem. S druge strane, snage TO RBiH nisu
izvršile proboj iz okruženja ali su oslobađanjem brda Orlić izašle na plato Žuči, a
oslobađanjem Mojmila i stabilizacijom odbrane na njemu, deblokirale Dobrinju i
unekoliko popravile svoj operativno-taktički položaj u cjelini.24
Angažovanje velikih snaga na proboju koridora u Posavini kao i trajanje i intenzitet borbi oko Sarajeva, onemogućilo je VSrRBiH da uputi veća pojačanja svojim
snagama u Podrinju. To je omogućilo konsolidaciju odbrane Goražda, kao i konsolidaciju i međusobno povezivanje snaga branilaca srednjeg Podrinja.25 Tih junskih
dana sa obje strane Drine se iščekivala međunarodna vojna intervencija u cilju zaustavljanja agresije na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, inicirana krizom stvorenom odbijanjem srpske strane da omogući otvaranje sarajevskog
aerodroma. Situacija u Podrinju u takvom eventualnom razvoju događaja, nije išla u
prilog Srbiji i ekponentima njene politike u Bosni i Hercegovini. Stoga je GŠ VSrRBiH 23. juna 1992. izdao Direktivu za širenje koridora između Romanije i Semberije
i oslobađanje komunikacija u srednjem toku Drine. U iščekivanju vojne intervencije
i u periodu jačanja snaga branilaca Podrinja, srpske borce je, kako nalaže direktiva, trebalo kuražiti informacijama da SRK uspješno drži Sarajevo pod opsadom, a
da Vojska Jugoslavije (VJ) dovršava pripreme za likvidaciju muslimanske pobune u
Sandžaku i šiptarske na Kosovu, te za odbijanje početnog udara NATO u očekivanoj vojnoj intervenciji.26
Iznenadni dolazak francuskog predsjednika Miterana u Sarajevo 28. juna 1992.
označio je kraj junskih borbi za Sarajevo i kraj iščekivanjima vojne intervencije Zapada.
Otvaranje sarajevske zračne luke za slijetanje aviona sa humanitarnom pomoći i njeno
stavljanje pod kontrolu UN, dva dana nakon Miteranove posjete, bio je znak da Zapad
Mesud Šadinlija, Za Sarajevo, za Bosnu svoju: od 13. novosarajevske do 111. Viteške brdske brigade,
Udruženje “1. Slavna - 111. Viteška brigada”, Sarajevo, 2010, 51-58.
25 Sa osloncem na Srebrenicu, međusobno nepovezani dijelovi teritorije, na kojima je pružen jači otpor i odbranjeno civilno stanovništvo, su tokom juna počeli da se povezuju. Naser Orić, Srebrenica
svjedoči i optužuje: genocid nad Bošnjacima u istočnoj Bosni (srednje Podrinje), april 1992. - septembar 1994, Srebrenica, 1995, 157-170.
26
Zadaci srpskih snaga bili su da nakon uspostavljanja i obezbjeđenja komunikacija kroz srednje
Podrinje, pristupe “čišćenju ustaša” sa prostora selo Drinjača, Milići, Srebrenica, Bratunac, rijeka
Drina i Vlasenica, Kladanj, Olovo i Sokolac. Svi zadaci koji su ovdje navedeni, i koje je VRS na
čelu sa Mladićem uspjela konačno realizovati tek u julu 1995. presuđenim genocidom u Srebrenici, imali su navodni cilj da se “štiti srpski narod u BiH od daljeg genocida”. ICTY, GŠ VSrRBiH,
Širenje koridora između Romanije i Semberije i oslobađanje komunikacija u srednjem toku Drine,
Direktiva, Str.pov.broj 02/5-35, 23.06.1992.
24
• 363 •
mesud šadinlija
u ovoj fazi bosansko-hercegovačke krize očito neće dozvoliti da građani Sarajeva umru
od gladi. Od svega drugog iz Mladićevog repertoara smrti mogli su nastaviti da umiru.
Srpska vojska s obje strane Drine mogla je rješenje problema u Podrinju odgoditi za kasnije. Tim prije što je u kratkom vremenskom periodu nakon toga, novom
engleskom diplomatskom inicijativom došlo do potpisivanja primirja u Londonu i
zakazivanja nove mirovne konferencije. U Glavnom štabu VSrRBiH prvobitno su
smatrali da su Karadžićevim prispjećem za pregovarački sto zadobili međunarodnu
verifikaciju svoje oružane akcije u Bosni i Hercegovini, da su zaposjeli teritorije koje
su smatrali svojim i stvorili uslove svome političkom i vojnom rukovodstvu da dalje
pregovore oko budućeg ustrojstva Bosne i Hercegovine vodi sa pozicije jačeg.27 Ubrzo
je srpski vojni vrh realnije sagledao perspektive koje nudi period čekanja Londonske
konferencije,28 pa su se početkom avgusta naglo predomislili i u pogledu teritorija koje
smatraju svojima i u pogledu količine pregovaračke moći. Za sticanje i jednog i drugog
recept je bio isti: održati i stegnuti obruč oko Sarajeva i ostvariti dalja teritorijalna
osvajanja u pravcima definisanim strateškim ciljevima. Očito je da su u pogledu Londonske konferencije, u odnosu na početnu suzdržanost, njihova očekivanja narasla,
pa su pred sebe postavili nerealne ciljeve koje je VSrRBiH trebala ostvariti do početka
konferencije. Zadatak snaga oko Sarajeva bio je da pod svaku cijenu spriječe deblokadu
grada i da aktivnim dejstvima oslobode za saobraćaj komunikaciju Sarajevo-Trnovo. U
daljem razvoju situacije, aktivnom i upornom odbranom, SRK je morao sprječavati
prodore ka Sarajevu i Trnovu i postepeno sužavati obruč oko Sarajeva.29
Iako su borbe vođene i na ostalim direktivom definisanim pravcima, težište je
ponovo bilo na sarajevskom bojištu. Bezuspješne pokušaje proboja iz okruženja koje
su naizmjenično preduzimale snage Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) iz Sarajeva tokom jula mjeseca, vezujući time značajne snage SRK na održanje
opsade grada, iskoristile su snage ARBiH s vanjske strane prstena opsade i osvojile
neke od dominantnih kota na Igmanu, a krajem mjeseca sa pravca Igmana oslobodile Trnovo i ovladale prevojem Rogoj.30 Nakon toga, snage ARBiH u drugoj polovini
I CTY, GŠ VSrRBiH, Naredne aktivnosti Vojske Srpske Republike BiH, Direktiva, Str.pov.broj
02/5-72, 22.07.1992.
28
Brendan Simms, Najsramniji trenutak: Britanija i uništavanje Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003, 17.
29
Snage sa prostora Krajine trebale su postići zamišljene granice na Uni i Savi, razbiti preostale dijelove Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine (OS RBiH) u Posavini, ovladati Jajcem, Gradačcem i Bugojnom, te izbiti na liniju Teslić-Tešanj-Gračanica-Srebrenik. Srpske snage sa područja
Semberije trebale su razbiti preostale snage odbrane Bosanskog Šamca i Orašja, ovladati Majevicom
i izbiti na liniju Srebrenik-Tuzla-Simin Han-Kalesija-Kladanj. Zadatak srpskih snaga sa područja
Hercegovine bio je da ofanzivno djeluju ka Neretvi, gornjem toku Drine i slivu Bistrice, izbiju na
lijevu obalu Neretve od Konjica do Čapljine i u sadejstvu sa SRK ovladaju Goraždem i Trnovom.
ICTY, GŠ VSrRBiH, Direktiva za dalja dejstva op.broj 3, Str.pov.broj 02/5-92, 03.08.1992.
30
Šadinlija, Prvi korpus, 22. U nastavku dejstava oslobođen je dio teritorije općine Foča, preko kojeg je uspostavljen težak i nesiguran, ali djelotvoran kopneni koridor sa slobodnom teritorijom
27
• 364 •
avgusta krenule su u novi pokušaj deblokade Sarajeva poznat kao operacija JUG92. Težište operacije ovaj put je bilo na deblokadi grada snagama izvana, iz pravca
Igmana i Hrasnice i pomoćnim snagama pravcem Visoko-Ilijaš-Sarajevo. Snage iz
okruženja trebale su krenuti u odlučan napad tek poslije ostvarenog proboja snaga
izvana.31 Do toga nije došlo i nije ostvaren proboj obruča opsade. Korist iz borbi
oko Sarajeva izvukle su opet snage ARBiH u gornjem i srednjem Podrinju, koje su
ostvarile značajne vojne uspjehe i znatno proširile slobodnu teritoriju.
Do polovine septembra 1992. ofanzivna moć snaga ARBiH na sarajevskom
bojištu bila je potpuno iscrpljena. Bio im je nužan predah, pregrupisavanje snaga i
sveobuhvatne pripreme za novi pokušaj deblokade grada, koja se s dolaskom jeseni
nametala kao krajnji imperativ ARBiH. Grad je bio svakodnevno tučen iz artiljerijskih i pješadijskih oruđa i oružja svih kalibara, a snabdijevanje strujom, vodom
i energentima krajnje ograničeno i povremeno u potpunosti prekidano. U takvoj
situaciji izgledi za potpuni slom i humanitarnu katastrofu tokom zime bili su više
nego očigledni. Zato se proboj opsade i deblokada nametala kao nužnost. Vršene su
opsežne pripreme, a u nastojanja da se obezbjede dovoljne količine ratnog materijala
uključio se sam državni vrh Republike Bosne i Hercegovine.
Snage VSrRBiH su znale za pripremanu operaciju, te su od polovine septembra
do polovine oktobra preduzele niz napada sa ciljem da poprave svoj operativnotaktički položaj, nanesu gubitke i iscrpe snage ARBiH u Sarajevu, koje su od 1. septembra objedinjene u 1. korpus ARBiH, čime su pokušavale da ometu pripreme za
operaciju deblokade. Napadi su izvođeni jakim oklopno-mehanizovanim snagama
na Stup, Stupsko brdo, Otes, Aziće, Žuč, Igman i Kijevo. Teške borbe vođene su na
svim navedenim pravcima, a posebno teške i brutalne bitke vođene su za brdo Orlić
na platou Žuči, na kojem su srpski vojnici koristili zarobljene civile - logoraše iz Vogošće kao živi štit u napadima na položaje ARBiH.32
U najkritičnijem trenutku priprema operacije, i vjerovatno ne slučajno, došlo je
do teškog pogoršanja odnosa ARBiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), napada
HVO na snage ARBiH u Prozoru i krajnje zategnutosti na prostoru Hercegovine i
srednje Bosne. To je za posljedicu imalo prekid komunikacija i linija snabdijevanja
ARBiH, što se odrazilo ne samo na pripreme operacije deblokade Sarajeva, već i na
mogućnosti odbrane Jajca, koje je do kraja oktobra palo u ruke VRS. Prethodno je
početkom mjeseca pao Bosanski Brod i slobodna teritorija Bosne i Hercegovine uz
rijeku Savu svedena na Orašje. Nikako ne bez duboke veze sa svim ovim događajima, polovinom oktobra je objavljen Vens-Ovenov plan za rješenje krize u Bosni i
Goražda. Amir Kliko, Fikret Ćuskić, 17. Viteška Krajiška brdska brigada ARBiH, Udruženje “17.
VKbbr” Ključ - Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo, 2010, 51-52.
31
Šadinlija, Za Sarajevo, 65.
32
Šadinlija, Za Sarajevo, 67-72.
• 365 •
mesud šadinlija
Hercegovini.33 Osim nabrojanih teškoća objektivne prirode, u jedinicama i posebno
komandama koje su vršile pripremu operacije do izražaja je došao čitav niz slabosti
subjektivne prirode.
U susret novom krugu međunarodnih pregovora i pred očekivanom ofanzivom
ARBiH na području Sarajeva, VRS je dobila zadatak da stvori uslove političkom
rukovodstvu RS da sa što povoljnijih pozicija “učestvuje u rješavanju krize u BiH”,
tako što će na terenu postići preostale postavljene strateške ciljeve.34 SRK je zanovio
svoj stalni i primarni zadatak da odsudnom odbranom drži Sarajevo u blokadi i,
prema razvoju situacije, steže obruč, presjeca i izoluje pojedine dijelove grada i okolnih naseljenih mjesta. U sadejstvu sa Hercegovačkim korpusom (HK) i Drinskim
korpusom (DK) trebao je probiti i za saobraćaj osposobiti koridor Sarajevo-TrnovoFoča. Dijelom snaga aktivnim dejstvima na pravcu Pale-s.Prača-Goražde vezati snage ARBiH i pomoći DK, koji je dobio i posebne zadatke, u razbijanju armijskih snaga u Podrinju.35 U cilju održavanja opsade i odbijanja predstojeće ofanzive ARBiH
jedinicama SRK naređeno je i dodatno utvrđivanje linija koje drže grad u blokadi.36
Do početka decembra planirane aktivnosti ARBiH na pripremi operacije deblokade Sarajeva, poznate pod kodnim imenom KOVERTA, nisu bile dovršene.
Pripreme VRS jesu, pa je njena komanda procijenila da je vrijeme da se preduzmu
planirani napadi s ciljem presjecanja i osvajanja pojedinih dijelova grada. Snažnim
artiljerijsko-tenkovsko-pješadijskim udarima od 1. do 4. decembra 1992. godine,
Kasim I. Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991.-1996.),
Bosanska knjiga i Pravni centar Fonda otvoreno društvo Bosna i Hercegovina, Sarajevo, 1997, 104.
34
1. krajiški korpus (1.KK) je trebao aktivnim dejstvima na pravcima Jajce-Turbe, Jajce-Bugojno i na
prilazima Doboju vezivati snage ARBiH i HVO, a na širem frontu spojiti se sa ozrenskim brigadama, produžiti sa napadima na Maglaj, Gračanicu i Gradačac i zauzeti ih. 2. krajiški korpus (2.KK)
trebao je izvesti ofanzivna dejstva na pravcima Petrovac-Bihać i Petrovac-Bosanska Krupa, te dijelom snaga na pravcu D.Vakuf-Bugojno-G.Vakuf. Istočno-bosanski korpus (IBK) je dobio zadatak
da zauzme Orašje, razbije snage ARBiH i HVO u Brčkom i odbaci ih što dalje od koridora. HK je
imao aktivnim dejstvima na pravcu Trebinje-Dubrovnik zauzeti Konavle i prevoj Ivanjicu, te izbiti
na morsku obalu. ICTY, GŠ VSrRBiH, Direktiva op.broj 4, Str.pov.broj 02/5, 19.11.1992.
35
Ibid. Posebni zadaci Drinskog korpusa VRS, osim odsudne odbrane Višegrada i Zvornika, bili
su da ostalim snagama mora iznurivati neprijatelja, nanositi mu gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birča, Žepe i Goražda. Prethodno je trebao ponuditi
razoružanje naoružanih muškaraca, a ako ne pristanu uništiti ih. Posljednjih dana februara 2012.
godine, na suđenju Radovanu Karadžiću pred haškim tribunalom, raspravljalo se o gotovo identičnom stavu iz Direktive broj 7 iz marta 1995. Navedeni dio iz Direktive broj 4 nedvosmisleno
govori o tome da je ono što je urađeno u julu 1995. u Srebrenici, bio zadatak postavljen jedinicama
VRS od početka rata.
36
Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u
Sarajevu (dalje: AIIZ) Inv.broj 2-3962 (Komanda SRK, Zapovjest za dalja dejstva Op.broj 11/92,
Str.pov.broj 10/74-667, 26.11.1992.).
33 • 366 •
srpske snage zauzele su naselje Otes.37 Otvaranje mogućnosti da oklopno-mehanizovane snage prodru u grad iz pravca Stupa, njegovom glavnom komunikacijskom
linijom, prinudila je Štab Vrhovne komande (ŠVK) OSRBiH da naredi početak
dejstava po operaciji KOVERTA prije okončanja priprema i sa nesaniranim stanjem
odnosa sa HVO u Hercegovini i srednjoj Bosni.
To je bio jedan od presudnih faktora za konačan ishod borbi. Mada su jedinice na
gotovo svim predviđenim pravcima imale velike početne uspjehe i s vanjske strane
prstena opsade postigle duboke prodore u raspored snaga VRS, sa pravca Jahorine
stigavši do padina Trebevića, a sa pravca Visokog do prigradskih naselja Ilijaša, nedostajao je uvijek onaj zadnji korak i snaga za završni udarac. Isti scenario ponovio se
i u napadima 1. korpusa tokom decembarskih pokušaja proboja iz okruženja, kako
na pravcu Trebevića, tako i na pravcu Žuči, gdje su ipak postignuti najkonkretniji
i najznačajniji borbeni rezultati tokom operacije KOVERTA. Oslobođen je cijeli
plato Žuči i otvorena vrata ulaska jedinica 1. korpusa u Vogošću, ali se na istim stalo
zbog nedostatka svježih snaga i materijalno-tehničkih sredstava (MTS) za dalju eksploataciju uspjeha. Do polovine januara 1993. obustavljena su dejstva po operaciji
KOVERTA i sa unutrašnje i sa spoljne strane prstena opsade.38
Januar druge ratne godine označio je kraj vojnih nastojanja za omogućavanje nastavka normalnog življenja Sarajeva i početak nove faze mirovne konferencije u Ženevi pod predsjedavanjem Vensa i Ovena, kojom se rješenje za mir u Bosni i Hercegovini
pokušalo iznaći diplomatskim putem. Sami kopredsjednici, povećavajući pritisak na
pregovarače, konferenciju su nazivali posljednjom šansom. Ponuđene mape i prijedlog ustavnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu u potpunosti su odgovarale političkim i
vojnim strukturama Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u Zagrebu i HVO-a u
Bosni i Hercegovini, oni su ih prihvatili i nastojali odmah provesti na terenu, pod bilo
kakvim okolnostima i čak upotrebom oružane sile. Predsjedništvo i Vlada Republike
Bosne i Hercegovine su plan u načelu prihvatili, uz određene zahtjeve u pogledu nadležnosti predviđenih za centralne organe vlasti i uz uslov da ih prihvati i Karadžićev
SDS, te da budu implementirana na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Karadžiću i
njegovim mentorima u Beogradu ovo rješenje nije odgovaralo, jer im je umjesto željene države nudilo više provincija, koje nisu bile povezane međusobno, već objedinjene
pod nekom vrstom centralne vlasti Bosne i Hercegovine. Zato su plan odbili.39
Ozbiljnost s kojom je plan predstavljen početkom januara u Ženevi, izvjesni nagovještaji vojne intervencije snaga NATO u slučaju neuspjeha pregovora, zbog kojih
Arhiv ARBiH (dalje: AARBiH), K1K 1/2-90 (Komanda 1. korpusa: Razvoj b/d na Otesu u vremenu od 01.-04.12.1992. godine, Izvještaj, str.pov.broj 1383, 11.12.1992.).
38
Šadinlija, Za Sarajevo, str. 82-94; Vahid Karavelić, Zijad Rujanac, Sarajevo: opsada i odbrana 1992.
- 1995, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 2009, 213-232.
39
Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, 121-125.
37 • 367 •
mesud šadinlija
je predsjednik SR Jugoslavije Dobrica Ćosić javnosti upućivao dramatične apele na
jedinstvo40 i zbog kojih su pitanja podrinjskih enklava, spoja Sarajeva sa Hercegovinom i proširenja posavskog koridora postala urgentna, zadale su posla srpskim vojnim štabovima s obje strane Drine. Za vrijeme borbi oko Sarajeva, tokom decembra
1992. i januara 1993, iskoristivši prenapregnutost jedinica VRS, snage ARBiH u
srednjem i gornjem Podrinju bile su aktivne i izvodile intenzivna i uspješna borbena
dejstva.41 Nakon toga i nakon okončanja borbi oko Sarajeva, te nakon naglog novog zaoštravanja odnosa i početka sukoba ARBiH i HVO, proizvedenog odlukom
HVO da odmah primjeni rješenja koja je nudio nacrt Vens-Ovenovog plana, srpske snage okrenule su se Podrinju. VRS i VJ, s pridodatim jedinicama Ministarstva
unutrašnjih poslova (MUP) RS i i Državne bezbednosti (DB) Srbije, započele su
do tada najjaču ofanzivu izvedenu pod kodnim imenom UDAR-93.42 Do 18. aprila
1993. premoćnim snagama slomljen je otpor branilaca Podrinja i zauzeti Cerska i
Konjević Polje, a slobodna teritorija Srebrenice svedena na sam grad i užu okolinu.
Srebrenica je proglašena zonom pod zaštitom UN. Nakon vojnog slamanja Srebrenice, srpske snage usmjerile su svoje djelovanje prema Žepi i Goraždu. Smanjujući
slobodnu teritoriju, presjecajući međusobne veze i koridor prema Goraždu, dovele
su snage ARBiH u enklavama u krajnje nepovoljan operativno-taktički položaj i
pripremile operativnu osnovicu za novu ofanzivu na Sarajevo, koja je trebala zadati
završni udarac Bosni i Hercegovini kao državi.43
Takve izglede još više je poticao razvoj događaja unutar međunarodnih diplomatskih krugova involviranih u rješavanje bosansko-hercegovačke krize. Umjesto
najavljivanog kažnjavanja srpske strane koja je u potpunosti odbila Vens-Ovenov
mirovni plan i pominjane vojne intervencije, međunarodna zajednica se opredijelila
za to da, tzv. akcionim planom za mir u Bosni i Hercegovini, akcenat stavi na obustavljanje i ograničavanje sukoba, a da se politička i ustavna rješenja traže naknadno.44 To je bilo gotovo izravno obećanje sankcioniranja zatečenog stanja na terenu,
J anko Velimirović i dr, Hronologija 1990-1995., Dokumentacioni centar Republike Srpske, Banja
Luka, 2002, 109.
41 Snage iz Srebrenice do polovine januara su izbile na državnu granicu na Drini u dužini od 20 kilometara i bile na prilazima Bratuncu. Orić, Srebrenica svjedoči i optužuje, 168.
42
AIIRZ, Inv.br.2-3961 (Komanda Drinskog korpusa, Analiza izvođenja borbenih dejstava u operaciji pod kodnim nazivom “UDAR“) O učešću jedinica sa teritorije Srbije u borbama na teritoriji
Podrinja u Bosni i Hercegovini u periodu januar-april 1993 u: Balkan Battlegrounds: A Military
History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I, CIA, Office of Russian and European
Analysis (Washington, DC), 2002, 184. O neposrednom učešću jedinica Vojske Jugoslavije, logističkoj podršci i korištenju teritorije Srbije za napade na Bosnu i Hercegovinu, niz dokumenata
Užičkog korpusa VJ na: http:\\icr.icty.org.
43
Šadinlija, Prvi korpus, 31; Orić, Srebrenica svjedoči i optužuje, 171-183; Hamid Bahto, Sa braniocima Sarajeva i Goražda, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2008, 183-188.
44
Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, 125.
40
• 368 •
i snažno je potaklo srpsku politiku da naloži svojim oružanim snagama da to stanje
čim prije poprave u svoju korist i zadaju završni udarac. U tom pogledu i u pogledu
podjele Bosne i Hercegovine na etničke zone, postignuta je saglasnost srpske strane
sa HVO 20. juna 1993. tokom sastanka Karadžića i Mate Bobana u Herceg Novom.45 Dodatni poticaj odluci davale su srpske strateške procjene, koje su govorile
da ARBiH dobija rat u srednjoj Bosni i da će, nakon što porazi HVO i ojača zaplijenom njegovog naoružanja, svoje jedinice usmjeriti prema VRS, a prvenstveno
prema Sarajevu i podrinjskim enklavama.46
Ključni element čitave zamisli bilo je stavljanje Sarajeva u duboku izolaciju sužavanjem unutrašnjeg i proširivanjem spoljnjeg prstena opsade. Taj zadatak dobio je
SRK u sadejstvu sa HK i DK, dok su ostali korpusi VRS dobili zadatak da upućivanjem 1-2 brigade ojačaju snage SRK u operaciji. Zadatak SRK sastojao se u tome
da trajno obezbjedi vojno-industrijski kompleks u Vogošći i Rajlovcu zauzimanjem
platoa Žuči, a da sa spoljašnje strane zauzimanjem planinskih masiva Igmana, Bjelašnice i Treskavice, kao i prostora između njih, što je podrazumijevalo zauzimanje Trnova i otvaranje komunikacije Foča-Trnovo-Sarajevo, i odbacivanjem snaga ARBiH
prema Ivan sedlu, trajno obezbjedi Hadžiće, stavi Sarajevo u duboku i nepovratnu
blokadu i stvori uslove za ovladavanje gradom.47
Ova operacija, izvođena pod kodnim imenom LUKAVAC-93, započeta je početkom jula napadima iz pravca Jahorine, Foče i Kalinovika prema Trnovu, Igmanu
i Bjelašnici. Na unutrašnjoj strani prstena opsade težište napada VRS bilo je na platou Žuči. Enormnom koncentracijom artiljerijske vatre na malom prostoru i uzastopnim pješadijskim napadima, snagama VRS je uspjelo da do 27. jula ovladaju
jednim dijelom linije odbrane i da se ponovno popnu na plato Žuči. Nisu uspjeli
da snage 1. korpusa potpuno odbace sa platoa i, zadržavši svoje položaje na Orliću i
dijelu Golog brda, one su još uvijek bile u taktički boljem položaju od napadača. Na
trnovskom pravcu VRS je primjenjivala istu taktiku jake i na mali prostor koncentrisane artiljerijske vatre i upornih napada, tamo gdje je to bilo neophodno, a gdje god
je to mogla, manevar i obuhvat snagama na širokom prostoru koji je napadala. Kršeći dosta slabo organizovanu odbranu inferiornijih snaga ARBiH ispred sebe, do 12.
jula snage VRS ovladale su Trnovom, a do 2. avgusta Treskavicom, vrhom i većim
dijelom Bjelašnice, te većim dijelom Igmana. Put prema Ivan sedlu bio im je otvoren i bili su nadomak spajanja sa svojim snagama iz Hadžića, čime bi bio presječen
Velimirović, Hronologija, 127. Na dogovor postignut tokom ovog sastanka GŠ VRS se poziva u
preambuli Direktive broj 5.
46
ICTY, GŠ VSrRBiH, Direktiva za dalja dejstva VRS op.broj 5, Str.pov.broj 02/2-479, 25.06.1993.
47 Dva krajiška korpusa i IBK dobili su zadatke vezane za ostvarenje strateških ciljeva u posavskom
koridoru, kao i zadatak da u maksimalnoj mjeri preuzimaju položaje i naoružanje snaga HVO, te
tako spriječe ARBiH da zauzme ove položaje i dođe do naoružanja i MTS-a. ICTY, GŠ VSrRBiH,
Direktiva za dalja dejstva VRS op.broj 5, Str.pov.broj 02/2-479, 25.06.1993.
45
• 369 •
mesud šadinlija
jedini slobodni prilaz Sarajevu kopnom preko Igmana. U posljednji čas upućena pojačanja jedinicama ARBiH iz srednje Bosne i iz Sarajeva, povlačenje predsjednika
Izetbegovića iz pregovora u Ženevi i njegovo uslovljavanje prihvatanja Oven-Stoltenbergovog plana zaustavljanjem napada na Sarajevo, te prijetnja udarima NATO avijacije, zaustavili su VRS i omogućili ARBiH da zadrži posljednje moguće položaje
odsudne odbrane Igmana i igmanskog puta za Sarajevo.48
Za vrijeme ljetnje ofanzive VRS grad Sarajevo je ponovo trpio svakodnevna razaranja, a njegovi stanovnici bili su izloženi, osim pogibeljnoj vatri srpske artiljerije, i prekidu snabdijevanja vodom i strujom, a dostava humanitarne pomoći bila je
znatno otežana i usporena. Očekivalo se da ovakav tretman grada, uz vojna osvajanja na njegovim prilazima, prinude rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine
na konačno prihvatanje Oven-Stoltenbergovog plana o uniji tri etničke republike
i ponuđene mape teritorijalnog razgraničenja. Gradu je nakon ofanzive dat i privremeni predah od svakodnevnih dejstava u toku kojeg je sazvana Skupština Republike, koja je ipak odbila da verifikuje mirovni plan. Političko rukovodstvo Bosne
i Hercegovine odbilo je prihvatiti i nešto ušminkaniju verziju plana ponuđenu u
septembru 1993. na britanskom brodu Invisibl. U pokušaju da se u ovom trenutku
najniže tačke političke i vojne moći Republike Bosne i Hercegovine, potpuno derogira politički legitimitet njenih državnih organa i institucija, aktiviran je i projekat
pobune Fikreta Abdića u Velikoj Kladuši.
U takvoj situaciji srpsko političko i vojno rukovodstvo je, predviđajući mogućnost daljeg odbijanja legalnih organa vlasti Republike Bosne i Hercegovine da priznaju teritorijalna osvajanja i predviđajući mogućnost kraja strpljivosti Hrvatske u
pogledu dalje egzistencije srpske paradržave na njenoj teritoriji i vojnog rješenja tog
pitanja, što je najavljivala septembarska akcija Hrvatske vojske u Medačkom džepu,
planiralo dalja ofanzivna dejstva sa ciljem skraćivanja linija svog fronta i oslobađanja
dijela snaga za koje je računalo da će biti potrebne u slučaju vojne akcije Hrvatske,
kao i postizanja preostalih strateških ciljeva kojima bi primorala rukovodstvo Bosne
i Hercegovine i međunarodnu zajednicu na prekid neprijateljstava na dostignutim
linijama i politički sporazum finaliziran na toj osnovi. Kao prioritetni, VRS su postavljeni sljedeći zadaci: a) zauzimanje Sarajeva; b) definisanje granice RS na Neretvi
i izlazak na obalu mora u sektorima Neum-Zaton i Cavtat-Prevlaka; c) definisanje
granica RS u slivu Une; d) proširenje teritorije RS jugo-zapadno od Brčkog i čvršće
povezivanje sa Srbijom.49
48
49
Šadinlija, Prvi korpus, 33-34.
Definisanje granice na Uni podrazumijevalo je uništavanje 5.korpusa ARBiH i uspostavljanje
granice sa Autonomnom pokrajinom Zapadna Bosna (APZB) Fikreta Abdića. Na području Sarajeva, početni zadatak VRS bio je da odsudno brani prilaze gradu i posebno teritorije osvojene
tokom prethodne ljetne ofanzive. ICTY, VK OSRS, Direktiva za dalja dejstva op.broj 6, Str.pov.
broj 02/2-934, 11.11.1993.
• 370 •
Navedeni zadaci, koje je pred VRS postavio njen vrhovni komandant Radovan
Karadžić u novembru, sadržani su i u zajedničkom planu upotrebe VJ, VRS i Srpske
vojske Krajine (SVK) koji je u decembru 1993. usvojen pod kodnim imenom DRINA. Plan je predviđao dvije faze operacija, od kojih je prva bila izvršna odmah, a za
VRS podrazumijevala je ofanzivna dejstva s ciljem izvršenja prethodno navedenih
zadataka, dok je druga faza imala nastupiti u slučaju hrvatskog napada na RSK i
podrazumijevala je, osim trenutnog upućivanja šest brigada VRS na teritorij Hrvatske, i angažovanje Vojske Jugoslavije u operacijama u Bosni i Hercegovini sa krajnje
radikalnim ciljevima potpune okupacije zemlje.50
Ofanziva VRS započeta u novembru 1993. nije davala dobre početne rezultate.
Otvaranje završnog kruga međunarodne mirovne konferencije pod predsjedavanjem Ovena i Stoltenberga, poticalo je vojno i političko rukovodstvo u Beogradu
i na Palama da ubrzaju realizacija zadataka iz direktive broj 6, kao i da ih preciznije
odrede.51 Rok za njihovo izvršenje je dat do 21. decembra, datuma nastavka mirovnih pregovora. Novo suženje goraždanske enklave, ovladavanje komunikacijom u
dolini Bosne i rasjecanje glavnih snaga Armije RBiH u rejonu Olova, kao i dalje
sužavanje smrtonosnog prstena opsade Sarajeva, bili su dodatni argumenti sa kojima
se Karadžić namjeravao pojaviti u Ženevi.
Miloševićev glavni kratkoročni pregovarački cilj bio je skidanje ili ublažavanje
ekonomskih sankcija nametnutih njegovoj državi zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na otvaranju nastavka mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, 29. novembra
1993. u Ženevi je izjavio da su sankcije uvedene SR Jugoslaviji zločin protiv čitavog
naroda kao odmazda za agresiju koju oni nisu izvršili.52 Nepune dvije nedjelje kasnije, 13. decembra u Beogradu je sazvao vojno, političko i policijsko rukovodstvo
Srbije i RS radi dogovora o zajedničkom nastavku vojne kampanje u Bosni i Hercegovini.53 Sarajevo je ponovo označeno ključem rata i neophodnim strateškim ciljem.
ICTY, GŠ VSrRBiH, Izvod iz direktive za upotrebu VRS “DRINA”, decembar 1993.
Zadaci koji su imali biti ostvareni bili su sljedeći: na području Goražda trebalo je zauzeti dominantne objekte na lijevoj obali Drine radi oslobađanja komunikacije prema Palama i Ustiprači, te
zauzeti desnu obalu Drine na području samog Goražda; na području Olova trebalo je ovladati
komunikacijom Vareš-Olovo-Han Pijesak i presjeći vezu između 2. i 3. korpusa ARBiH; zauzeti
lijevu obalu Bosne i grad Maglaj, čime bi komunikacija u dolini Bosne od Doboja do Zavidovića
bila stavljena pod kontrolu VRS; u cilju skraćivanja linije fronta trebalo je razbiti i snage ARBiH
na području Teočaka i Vitinice. Na unutrašnjoj strani prstena opsade Sarajeva trebalo je zauzeti objekte Žuč i Mojmilo, radi stvaranja što povoljnijih pozicija za pregovore o podjeli Sarajeva.
ICTY, GŠ VRS, Borbeno naređenje za izvođenje narednih b/d (dopuna Direktive broj 6), Str.pov.
broj 02/2-1015, 12.12.1993.
52
Velimirović, Hronologija, 140.
53
Sa srbijanske strane su sastanku prisustvovali Slobodan Milošević, Momčilo Perišić, Zoran Sokolović, Jovica Stanišić, Radovan Stojičić Badža, Milan Tepavčević i Mile Mrkšić. Iz rukovodstva
bosanskih Srba sastanku su prisustvovali Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, generali Ratko
50
51
• 371 •
mesud šadinlija
U trenutku iščekivanja odlučujućih pregovora pod međunarodnom medijacijom,
ocijenjeno je kao neophodno osvajanje dvaju ključnih objekata odbrane Sarajeva:
Žuči i Mojmila, čime bi odbrana bila faktički slomljena, i protivnik bio primoran
da pristane na podjelu grada. Slobodan Milošević je na ovom sastanku posebno
naglasio politički značaj Sarajeva, te da operaciju treba pažljivo planirati i izvršiti
koncentraciju snaga radi sigurnog uspjeha. Zbog toga je planirana operacija u dolini
Prače i prema Goraždu odgođena za kasnije, a početak sarajevske operacije vezan za
ishod pregovora. Milošević je razvijajući misao o političkoj osjetljivosti operacija na
području Sarajeva, i potvrđujući svoje ogromno političko lukavstvo, naložio svojim
potčinjenim u Bosni i Hercegovini da “dopuste Muslimanima da pregaze Hrvate”
kod Viteza, Busovače, Gornjeg Vakufa, kao i Kiseljaka i Kreševa. Naložio je generalu Perišiću da za realizaciju operacija ustupi sve što neće ugroziti borbenu gotovost
vojske u Srbiji. Na samom sastanku je obećana pomoć u vidu 30 tenkova T-34, izvjesnog broja topova ZIS i granata za topove ZIS i B-1. Milošević je obećao dijelu svoje
vojske u Bosni i 500 tona goriva i eventualno 100 tona benzina iz državnih robnih
rezervi.54 Osim materijalne pomoći operacijama, na sastanku je dogovoreno i učešće
specijalnih jedinica MUP-a Srbije sa oko 300 ljudi, DB Srbije sa oko 120 ljudi i VJ
sa oko 200 ljudi. Na narednom sastanku u Beogradu, održanom 27. decembra, Perišić je obavjestio Mladića da su svi njegovi materijalni zahtjevi odobreni, te da mu je
odobreno i 8 aerosolnih avio-bombi i jedan lanser za ispaljivanje ovih bombi velike
razorne moći uz pomoć dograđenih raketnih motora.55
Percepciju Sarajeva kao ključa rata i kao cilja čijim je postizanjem moguće okončati rat, potvrdio je Radovan Karadžić na sastanku sa starješinama VRS održanom
u Vlasenici 29. januara 1994. Tvrdio je: “Najvažnija tačka je Sarajevo... Blokadom
Sarajeva mi smo stvorili državu”. Ovo je argumentovao ponavljanjem svojeg ranijeg
stava da je Sarajevo mozak bosanske države i da je Alija Izetbegović uspio povezati
Sarajevo sa Zenicom, on ne bi ni sa kim pregovarao. “Ako bi ga mogli uzeti, mi bi ih
porazili i to bi bio kraj rata...”56
Mladić i Manojlo Milovanović sa najbližim saradnicima, te ispred MUP-a RS Mićo Stanišić i
Tomo Kovač. ICTY, Bilježnica Ratka Mladića za period od 28.10.1993. do 15.01.1994., 53.
54
ICTY, Bilježnica Ratka Mladića za period od 28.10.1993. do 15.01.1994,53-57.
55
Mirha Dedić, “Za Karadžića i Miloševića Sarajevo je bilo prioritet i ključ rata”, Slobodna Bosna,
04.11.2010, 22-27
56 ICTY, Bilježnica Ratka Mladića za period od 09.01.1994. do 21.03.1994, 76. Karadžićeva izjava
ujedno predstavlja potvrdu činjenice da bi snage VRS i jedinice koje su u svrhu pomoći stizale iz
Srbije i Crne Gore, bez ikakve sumnje vojno zauzele Sarajevo da su bile u stanju slomiti odbranu
njegovih branilaca. To je vidljivo i iz citiranih dijelova dokumenata koje smo prethodno naveli u
ovom radu. Činjenica da su vojna opsada i teroriziranje grada korišteni kao sredstvo i mehanizam
za postizanje cjeline strateških ciljeva RS, ne znači da VRS nije željela zauzeti grad, i to je iz predočenih dijelova dokumenata dovoljno vidljivo. Nadogradnju ove laži predstavlja i danas u srpskoj
javnosti dosta prisutna tvrdnja da opsade Sarajeva nije ni bilo, da je postojala samo odbrana srpskih
• 372 •
Milošević je, kako smo vidjeli, u decembru 1993. posebno naglašavao političku
osjetljivost pitanja Sarajeva, te je insistirao da sarajevska operacija počne tek ako
pregovori ne uspiju i ne dođe do skidanja sankcija koje je UN nametnuo Srbiji i Crnoj Gori. Mada su prilike izgledale krajnje povoljno, a Karadžiću se čak činilo da se
“osmjehuje ujedinjenje sa Srbijom”,57 ženevski pregovori na Oven-Stoltenbergovoj
platformi su propali ponajviše zahvaljujući izostanku američke podrške.58 VRS je
odmah nakon toga započela napade na Sarajevo.
Napadi su izvođeni težišno na rajlovačkom i vogošćanskom pravcu, sa ovladavanjem platoom Žuči kao glavnim ciljem. Aktivne su bile i druge linije na unutrašnjoj
strani prstena opsade, kao i linija na Mojmilu koja je bila drugi postavljeni cilj VRS.
Ponovo je korištena enormna količina artiljerijske vatre, uključujući i municiju punjenu hemijskim sredstvima, ali pješadijski napadi nisu rezultirali nikakvim pomacima.
Do kraja decembra i tokom cijelog januara 1994. održavan je tempo ofanzive, ali rezultata nije bilo, osim na spoljnoj strani prstena opsade, u vidu privremenog prodora prema selu Kruševu, na olovsko-vareškom bojištu, koji su snage 1. korpusa ubrzo
neutralizirale i povratile izgubljene položaje.59 Posljedice decembarskog brifinga kod
Miloševića bile su vidljive ne samo po dugotrajnim artiljerijskim kanonadama municijom kojom je snabdjevena VRS i po manevru snaga na širem prostoru, koji ne bi bio
moguć bez pogonskog goriva koje je Milošević dodjelio svojim izvršiocima u Bosni
i Hercegovini. Očito je bilo da se na sarajevkom bojištu pojavila i obećana pomoć u
ljudstvu iz vojnih i policijskih snaga Srbije. U napadu na Orahov brijeg i Sjeničku kosu
iz pravca Vogošće, 27. decembra 1993. učestvovala je jedinica iz sastava 72. specijalne
brigade VJ.60 Nakon što je razbijena, na strani branilaca ostalo je neizvučeno 6 tijela
poginulih pripadnika ove jedinice, od kojih su dvojica bili oficiri.61 Pouzdano znamo i
to da su modifikovane avio-bombe velike razorne moći, koje je Momčilo Perišić isporučio Mladiću, ispaljivane tokom januara 1994. na Žuči.62
dijelova Sarajeva, koja se pokušava dokazivati upravo lažnom tvrdnjom da je VRS mogla ali nije
željela zauzeti Sarajevo.
57
ICTY, Bilježnica Ratka Mladića za period od 28.10.1993. do 15.01.1994, 53.
58
Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma,160.
59
Šadinlija, Prvi korpus, 38; Šadinlija, Za Sarajevo, 138-141.
60 Riječ je o specijalnim snagama, sastavljenim od profesionalnih oficira, podoficira i vojnika po ugovoru. U vrijeme angažovanja u Vogošći, jedinica je bila stacionirana u kasarni VJ na Avali kod
Beograda. Jedinicu je u Vogošću doveo pukovnik VJ Milorad Stupar. U Vogošću je stiglo 50 specijalaca s punom opremom. U napadu 27. decembra učestvovalo je njih 30. ICTY, Suđenje Momčilu
Perišiću, IT-04-81-T, 15. mart 2010, Svjedok: Zlatko Danilović, Transkript, str. 11037-11039.
61 AARBiH, Komanda 1. korpusa, Dnevni borbeni izvještaj, Str. pov. broj 05/6-545, 27.12.1993;
AARBiH, Komanda 1. Smtbr, Dnevni borbeni izvještaj, Str. pov. broj 87-298, 27. 12. 1993.
62
AARBiH, Komanda 1. korpusa, Dnevni borbeni izvještaj, Str. pov. broj 16/9-26, 26. 01. 1994.
• 373 •
mesud šadinlija
Ni vatrena moć “načičkane” artiljerije, ni specijalci, nisu rezultirali pomacima
na bojištu. Artiljerijska vatra srpskih snaga sve češće je tokom januara i početkom
februara prenošena sa borbenih linija na područje grada. U jednom od tih dejstava,
5. februara 1994. godine, artiljerijska granata je pogodila pijacu Markale i rezultirala
stravičnim masakrom civila.63
Nakon masakra koji je izazvao zgražanje svjetske javnosti, uz posredovanje
UNPROFOR-a postignut je sporazum o primirju, povlačenju teške artiljerije i njenom stavljanju pod kontrolu UN u krugu 20 kilometara od Marin Dvora. Sporazum
je stupio na snagu 10. februara. Ključni argument njegove provedbe bio je NATO
ultimatum da će, u slučaju ne stavljanja teškog naoružanja pod kontrolu, izvršiti
zračne udare po položajima VRS oko Sarajeva. Kontrolni mehanizam obezbjeđen
je razmještanjem snaga UN na kontrolne tačke duž linije razdvajanja. Srpske snage
su, kao i uvijek tokom realizacije nekog od mnogobrojnih sporazuma za Sarajevo,
sa mnogo galame, teatralnih izjava i naglašavanja ustupaka, a suštinski izigravajući
uslove sporazuma,64 skretale pažnju domaće i svjetske javnosti od svojih aktivnosti
u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Ovaj put, po planu utanačenom i odobrenom u Beogradu, na redu je bilo Goražde. Napadna operacija prema Goraždu
vođena je pod kodnim imenom ZVIJEZDA-94.65
Februarsko primirje i sporazum o teškom naoružanju, nisu olabavili stegnuti obruč
oko Sarajeva. Ipak, intenzitet dejstava po civilnim objektima i stanovništvu u gradu u
periodu nakon njega bio je znatno smanjen. Došlo je i do poboljšanja snabdijevanja
grada osnovnim potrebama, strujom i vodom. Koliko je krhko bilo ovo olakšanje i slabe garancije koje je UN mogao dati Sarajevu, pokazao je odnos VRS prema zahtjevima UN prilikom aprilske kulminacije goraždanske krize. Nakon najjačeg granatiranja
Goražda i okolnih naseljenih mjesta izvršenog 11. aprila, avioni NATO su na zahtjev
UN-a izvršili simbolično dejstvo po oklopnim snagama VRS na prilazima gradu. Ni
ova opomena, ni snažan međunarodni pritisak, nisu zaustavile VRS. Njen komandant
je dan nakon dejstava NATO izdao naređenje svojim potčinjenim: “Gurajte energično
februarskom masakru na Markalama ubijeno je 68, a ranjeno 163 civila. Zagovornici i danas žiU
vih imbecilnih teorija o namještanju masakra od strane “muslimanskih snaga”, prešućuju da je meta
srpske artiljerije i dan ranije bila pijaca u naselju Dobrinja. 4. februara na njoj je minobacačkim
granatama ispaljenim iz Lukavice ubijeno 9 civila. Merisa Karović, “Zločini na Markalama”, Prilozi
za proučavanje historije Sarajeva, br. 6, Muzej Sarajeva, Sarajevo, 2008, 97-108.
64
AIIZ, Inv.broj 2-3959 (GŠ VRS, Naređenje, Str.pov.broj 03/4-114, 09.02.1994.) Ovim aktom je
naređeno SRK da hitno dovuku na položaje oko Sarajeva sva neispravna artiljerijska oruđa, koja su
kasnije prikazali UN-u i stavili ih pod kontrolu. Ispravna su trebala biti maskirana i pripravna. Naređenjem je takođe predviđen napad na snage UNPROFOR-a u slučaju zračnih udara NATO avijacije.
65 Tokom ove operacije snage VRS su zauzele sve dominantne zemljišne objekte na desnoj obali rijeke
Drine i ovladale rubnim goraždanskim naseljima, a na lijevoj obali ovladali najznačajnijim objektima
kojima su uspostavili i obezbjedili kontrolu teritorije u dolini Prače i takođe ušli u rubna gradska naselja Goražda. Šadinlija, Prvi korpus, 39; Bahto, Sa braniocima Sarajeva i Goražda, 199-209.
63
• 374 •
naprijed. Ne osvrćite se na ovo što se oko nas dešava. Turci moraju nestati sa ovih
prostora.”66 Ovo, naravno, osim nesigurnosti garancija UN-a, pokazuje i da su Mladićeva rana predviđanja o neophodnosti genocida da bi se ostvarili strateški ciljevi RS
bila tačna, da su postala dio svjesnog djelovanja i istrajne namjere glavnokomandujućeg generala srpske vojske u Bosni i Hercegovini.67
Februarski sporazum iz 1994. nije predstavljao prekretnicu u pogledu odnosa
VRS prema Sarajevu. Stanje stvoreno njegovom provedbom i događaji koji su uslijedili, ipak su u drugom pogledu donijeli bitnu promjenu u odnosu snaga i toku borbi
za Sarajevo. Naime, zadnjih dana ljetne ofanzive VRS, 30. jula 1993. probijen je tunel ispod piste sarajevskog aerodroma od Dobrinje do Butmira. Ovim putem izašle
su snage 1. korpusa koje su uspostavile nove linije odbrane grada na padinama Igmana. Ovim putem su u jesen 1993. upućena i određena pojačanja snagama ARBiH na
olovsko-vareškom bojištu. Nakon smirivanja borbi u gradu i razmještanja posmatrača UN na kontrolne tačke duž linije razdvajanja, zbog izbijanja goraždanske krize
Komanda 1. korpusa je izmjestila značajne snage na prostor Pazarića i Tarčina, sa
namjerom da otpočne dejstva prema Goraždu i tako olakša položaj njegovih branilaca i civilnog stanovništva. Izuzetno loši vremenski uslovi onemogućili su planirani
manevar, ali su snage izvučene izvan grada tamo i ostale. Tokom ljeta su dodatno
pojačane i bolje organizovane. Iste mjere preduzete su na olovsko-vareškom dijelu
zone 1. korpusa. Time je 1. korpus ARBiH u proljeće 1994. trajno prebacio težište
borbe za Sarajevo na spoljašnju stranu prstena opsade.68
U vrijeme navedenih dešavanja, pod američkim pokroviteljstvom vođeni su i
dovršeni politički pregovori, koji su predstavljali stvarnu prekretnicu rata u Bosni
i Hercegovini. Kao rezultat, 18. marta 1994. potpisan je Vašingtonski sporazum kojim je stvorena Federacija Bosne i Hercegovine i zaustavljen sukob ARBiH i HVO.69
Karadžić je ispravno procijenio da nova situacija za Srbe nosi dvije opasnosti: ponovno uspostavljanje hrvatsko-muslimanskog vojnog saveza i potpuno napuštanje
ženevskih pregovora u tačci kulminacije njegove pregovaračke moći.70 Ovo je istovremeno značilo i prestanak važenja strategijskih procjena mogućnosti, načina i vremena okončanja rata koje je svojim direktivnim aktima predviđala Vrhovna komanda srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, pa je njen Glavni štab našao za potrebno da
IIZ, Inv.broj 2-3960 (VRS, TG Višegrad-IKM Križevac, Naređenje za dalja dejstva u operaciji
A
“ZVIJEZDA-94”, Str.pov.broj 01-198/94, 12.04.1994.)
67
Istu namjeru, i gotovo istim riječima iskazanu, vidimo u njegovoj izjavi datoj u kameru u času ulaska VRS u Srebrenicu 11. jula 1995, da su se “konačno, nakon Kosova, osvetili Turcima na ovim
prostorima”. Naravno, tako što je ponovo naredio, i što su njegovi potčinjeni izvršili naređenje, da
ih “nestane sa ovih prostora”.
68
Šadinlija, Za Sarajevo, 144-147; Karavelić i Rujanac, Sarajevo: opsada i odbrana 1992. – 1995, 275.
69
Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma,165.
70
Karadžić u izjavi za pariški Liberasion 03.03.1994. Velimirović, Hronologija, 152.
66
• 375 •
mesud šadinlija
izvrši reviziju procjena razvoja situacije na ratištu. To je učinio direktivom od 31. marta
1994. kojom je naročit naglasak dat na snage ARBiH koje su oslobođene prestankom
sukoba sa HVO i posebno njihova moguća upotreba u pokušaju deblokade Sarajeva i
spajanja sa podrinjskim enklavama. Na pravcu Visoko-Ilijaš-Sarajevo, VRS je predviđala mogućnost oslobađanja 8-9 brigada ARBiH sa područja srednje Bosne i njihovu
upotrebu prema Sarajevu.71
Tokom maja 1994. godine počela je diplomatska aktivnost u okviru nove mirovne inicijative Kontakt grupe. Novi autoritativan međunarodni pristup pregovorima,
kao posljedica američke agilnosti, uticao je na smanjenje intenziteta borbenih dejstava
tokom ljeta. Ovo zatišje iskorišteno je za opremanje i snabdijevanje jedinica ARBiH.
Nazirao se početak uspostave vojne ravnoteže na bosansko-hercegovačkom ratištu.
Tim prije što su međunarodne sankcije oslabile Srbiju toliko da više nije mogla u dovoljnoj mjeri pothranjivati svoj istureni ešalon zapadno od Drine. Srpsko rukovodstvo na Palama ipak je odbilo prihvatiti mirovni plan Kontakt grupe. Jedina najavljena
kontramjera iz diplomatskih krugova zainteresovanih zapadnih sila bila je nastavak
sankcija pod kojima je ekonomski klecala Srbija. Slobodan Milošević je pokušavao da
skine teret sa svog vrata, pa je objavio da uvodi ekonomske sankcije i blokadu na Drini
za prolazak roba, izuzev humanitarne pomoći. Karadžić je odgovorio da će on uvesti
još čvršću blokadu muslimanima “da im ptica ne proleti” sve dok svijet ne prisili Srbiju
da ukine svoje sankcije.72 Naravno, u tom lancu sankcija trebala je pući najslabija karika, jedino mjesto u koje je “samo ptica”, i to ona čelična sa oznakama UN, mogla da
donese ono što je neophodno za život njegovih stanovnika. To je bilo Sarajevo. Tako
je, nakon perioda relativne otvorenosti komunikacija za snabdijevanje grada tokom
ljetnjeg primirja, Karadžićev zaokret i najava zatvaranja puteva opskrbe još jednom
istakao poziciju Sarajeva kao taoca srpske politike u Bosni i Hercegovini, ali i taoca
pasivnog stava međunarodne zajednice.
Bilo je jasno da samo novi odnos snaga na ratištu može promijeniti takvu poziciju.
Nakon isteka jednomjesečnog primirja potpisanog početkom juna, snage ARBiH su na
pojedinim dijelovima ratišta prešle u ofanzivu. Sarajevsko bojište u tom periodu je uglavnom mirovalo. Borbe su na olovsko-vareškom dijelu bojišta započele u drugoj polovini
avgusta, a tokom septembra su intenzivirane. VRS je izvela napadnu operaciju koja je
imala značajnog uspjeha. Nakon toga, konsolidovane snage 1. korpusa u nizu uzastopnih napada su do kraja godine potpuno povratile izgubljenu teritoriju i znatno je proširile u odnosu na početak operacija. Na treskavičko-bjelašničkom bojištu, snage 1. korpusa su od početka oktobra do kraja godine nanijele teške poraze snagama VRS, ovladale u
potpunosti planinom Bjelašnicom, većim dijelom i dominantnim visovima Treskavice.73
ICTY, GŠ VRS, Str.pov.broj 02/2-53, 31.03.1994.
73
Šadinlija, Prvi korpus, 41-42; Karavelić i Rujanac, Sarajevo: opsada i odbrana 1992. – 1995, 281-283.
71
72
• 376 •
U toku novembra, u jeku najvećih poraza VRS na spoljnoj strani prstena opsade,
srpske snage su pokušavale ispoljiti jača dejstva po gradu Sarajevu, pokušavajući težište
borbi vratiti na unutrašnji prsten opsade,74 kao i toliko puta od početka rata. Silina
napada ARBiH na spoljnjoj strani prstena, prinudila ih je da sve vlastite snage usmjere na odbranu u ovom dijelu. Za jači pritisak na sam grad u tom trenutku nisu imali
moći. Tim prije što su jedinice ARBiH na svim dijelovima ratišta tokom novembra
1994. bile u izrazitoj ofanzivi, sa velikim uspjesima na pojedinim pravcima, kakav je
predstavljalo oslobađanje Kupresa u sadejstvu sa HVO.
Radovan Karadžić je, nezadovoljan aktuelnim međunarodnim mirovnim ponudama i novonastalim stanjem na ratištu, prijetio da će “okrenuti list” u svojoj dotadašnjoj mirotvornoj politici i “ići na potpuni poraz muslimana”.75 Uspjeha u “novoj”
ratobornoj politici imali su samo u Krajini, gdje su udruženim snagama SVK, VRS,
DB Srbije i pobunjeničkih snaga Fikreta Abdića,76 restaurirali APZB u Velikoj Kladuši i vojno ugrozili Bihać.
Nakon bihaćke krize, smirena su i ostala bojišta u Bosni i Hercegovini. Uz posredovanje UN, posljednjeg dana 1994. godine potpisano je četveromjesečno primirje, u
kojem je trebalo učiniti napore za obnavljanje mirovnih pregovora na platformi plana
Kontakt grupe. Obje strane su se ipak spremale za to da nakon isteka primirja obnove
rat, a ne mir.
Sudeći po direktivi za dalja dejstva koju je početkom marta izdao za 1995. godinu, dajući ratoborne izjave krajem 1994. Karadžić nije blefirao, stvarno je vjerovao
da je još uvijek u stanju vojno poraziti ARBiH. Direktiva broj 7 koju je potpisao kao
vrhovni komandant VRS 8. marta 1995. predviđala je postizanje svih nerealizovanih
strateških ciljeva nizom vojnih operacija strategijskog i operativnog nivoa, kojima bi se
porazile snage ARBiH i njeno političko rukovodstvo primoralo na okončanje rata na
dostignutim linijama.77 Ubrzo nakon potpisivanja ove Direktive, uslijedila je operacija
ARBiH kodnog imena DOMET-1, kojom su snage 7. korpusa izašle na plato Vlašića i
ovladale njegovim vrhom. Bio je to jedan od najtežih poraza VRS u dotadašnjem toku
76
Prethodno su, tokom ljetnje ofanzive 5. korpusa, snage APZB potpuno razbijene i njihovi ostaci su prebjegli na teritoriju Hrvatske pod kontrolom SVK, a snage ARBiH oslobodile su Veliku
Kladušu. Vojna akcija s ciljem vraćanja Fikreta Abdića u Veliku Kladušu izvedena je po direktnom
naređenju Slobodana Miloševića. Imala je cilj oživjeti Abdićevu političku poziciju, jer je Milošević
računao da će Abdić sigurno dobiti mjesto u nastavku mirovnih pregovora, što bi opet ojačalo njegovu i Karadžićevu poziciju. S druge strane, vojnički cilj je bio suzbiti snage 5. korpusa i uspostaviti
jaču kontrolu na teritoriji izuzetno važnoj za odbranu Srpske Krajine. O tome u Mladićevom dnevniku, zapis sa sastanka u Dobanovcima, 07.10.1994. Prisutni: Slobodan Milošević, Jovica Stanišić,
generali Momčilo Perišić, Milan Čeleketić i Ratko Mladić. ICTY, Bilježnica Ratka Mladića za
period od 04.09.1994. do 29.01.1995., str. 81-101.
77
ICTY, VK OSRS, Direktiva za dalja dejstva op. broj 7, Dt.br. 2/2-11, 08.03.1995.
74
75
• 377 •
mesud šadinlija
rata i bolno suočavanje sa stvarnošću promijenjenog odnosa snaga na ratištu. Zato je
bila nužna korekcija direktivnog akta, koja je u određenoj mjeri uvažila novu realnost s
kojom se VRS suočavala, skratila listu pobjedničkih želja i preciznije odredila prioritete, ali je osnovno opredjeljenje u pogledu potpunog vojnog poraza protivnika, sa istim
osnovnim nizom planiranih napadnih operacija zadržano.78
Prva od planiranih strategijskih operacija nosila je kodno ime SADEJSTVO-95
i odnosila se na teritoriju sjeverno od Tuzle. U dijelu koji se odnosi na borbena dejstva oko Sarajeva, osim temeljnog zadatka održavanja opsade i spriječavanja deblokade grada, bilo je planirano izvođenje druge strategijske operacije kodnog imena
PROZOR-95. Njome je trebalo postići odsjecanje i stavljanje Sarajeva u duboko
okruženje snaga VRS ovladavanjem dolinom rijeke Zujevine i gornjim tokom rijeke Neretve. Prije početka operacije PROZOR-95 trebalo je realizovati manje operacije: ZVIJEZDA-95, kojom je trebalo uništiti preostale snage ARBiH u enklavi
Goražde, i operaciju LUKAVAC-95, kojom je trebalo vratiti pod kontrolu VRS
prethodne godine izgubljene položaje na Bjelašnici i Treskavici i odbaciti snage 1.
korpusa prema Ivan sedlu, a zatim ovladati Tarčinom, Pazarićem, Ivan sedlom i u
širem rejonu Konjica spojiti snage SRK i HK.79
Veliki problem za VRS u vezi planiranih operacija na sarajevskom bojištu, ogledao se u pomenutom odnosu nastalom izlaskom znatnih snaga 1. korpusa van
gradskog područja. U ljeto 1993. bilo je moguće napadima na Žuč i dejstvima po
gradu vezivati snage ARBiH i pažnju međunarodne javnosti, istovremeno lomeći
inferiornije snage Armije na području van grada. U proljeće 1995. bilo je jasno da
su snage 1. korpusa na bojištima van gradskog područja Sarajeva nadmoćne, i to se
nije moglo lahko promijeniti ni pojačanjima iz drugih korpusa VRS, stalno prisutnim na sarajevskom bojištu od jeseni 1994. godine. Stoga je Komanda SRK uporno
tražila način da težište borbenih dejstava prenese na sam grad i borbene linije na
unutrašnjoj strani prstena opsade Sarajeva. Njima je željela vezati snage 1. korpusa
za sam grad, unutar kojeg su one bile u inferiornoj operativno-taktičkoj poziciji u
odnosu na SRK, i skrenuti pažnju sa planiranog prodora prema Ivan sedlu. Zato su
do kraja aprila isplanirali napadno borbeno dejstvo pod tajnim nazivom “TALAS”,
sa više izvedbenih varijanti. Njegova suština bila je u napadu na izabrane objekte radi
nanošenja što većih gubitaka snagama 1. korpusa i civilnom stanovništvu Sarajeva,
radi vezivanja snaga 1. korpusa za linije na unutrašnjoj strani prstena opsade i postizanja psiholoških efekata prema stanovništvu i borcima ARBiH. Da bi se to postiglo, planirana je upotreba koncentrisane artiljerijske vatre na izabranim objektima i
korištenje modifikovanih avio-bombi težine 250 kilograma opremljenih raketnim
78
79
ICTY, GŠ VRS, Direktiva za dalja dejstva op. broj 7/1, Dt.br. 2/2-15, 31.03.1995.
ICTY, VK OSRS, Direktiva za dalja dejstva op. broj 7, Dt.br. 2/2-11, 08.03.1995; Komanda SRK,
Zapovjest za dalja dejstva Op.br. 1/95, Str. pov. broj 20/02-1, 27. 03. 1995.
• 378 •
motorima, koje su ispaljivane s mobilnih lansera.80 Ovim napravama velike razorne
moći nije se moglo ostvariti precizno vatreno dejstvo, ali to nije brinulo planere
ovog zločinačkog napada.
Napad je počeo 16. maja 1995. u jutarnjim satima, s koncentracijom na objekte Debelo brdo i Grdonj. Snage VRS nisu uspjele u svojim namjerama da zauzmu
napadnute objekte i narednih dana nastavile su dejstva po svim linijama odbrane i
neselektivno po gradu. Time su postigle planirani efekat vezivanja snaga 1. korpusa
u većem obimu za unutrašnje linije odbrane grada, ali su neplanirano proizveli i
odlučnu reakciju posmatrača UN, koji su zbog kršenja sporazuma o kontroli teškog
naoružanja i granatiranja civilnih objekata 25. maja tražili i dobili dejstva avijacije
NATO po izabranim artiljerijskim ciljevima SRK oko Sarajeva. Reakcija VRS na
akciju NATO nije bila spontani izljev bijesa. Njene snage reagovale su upravo onako kako je to naredila njihova komanda, i kako je bilo planirano još kada je u pitanju bila prijetnja djelovanjem avijacije NATO u februaru 1994: zarobljavanjem više
stotina pripadnika međunarodnih snaga UN-a, koje su rasporedili i vezane držali
kao taoce na vojnim objektima koji bi mogli poslužiti kao meta za napade NATO
avijacije. Snage VRS preuzele su sve položaje i kontrolne punktove UN-a, zaplijenivši njihovo naoružanje i opremu, a 27. maja dobile su i naređenje za preuzimanje
kontrole nad sarajevskim aerodromom.81
Nakon toga uslijedio je poznati vašar bombastičnih izjava, neumjerenih zahtjeva,
ucjena i natezanja živaca sa predstavnicima UN i zapadnim diplomatima od strane
političkih i vojnih lidera sa Pala. U igru se uključio i Milošević, uputivši svog šefa
DB Jovicu Stanišića na Pale, da oslobodi grupu vojnika UN i demonstrira svoju
benevolentnost prema međunarodnoj zajednici. Mnogo retoričke prašine i mnogo
poniženja velikim vojskama Zapada, bilo je sve do čega su mogli dobaciti. Udari
NATO avijacije jesu zaustavljeni, ali su u Bosnu i Hercegovinu stigle kopnene trupe
NATO u vidu Snaga za brzu intervenciju, sa zadatkom da štite snage UN.
Bez obzira na to što su dejstvima po gradu i talačkom krizom skrenuli pažnju na
Sarajevo i vezali dio snaga 1. korpusa, snage VRS nisu uspjele realizovati planove
povrata teritorije na treskavičko-bjelašničkom bojištu i prodora prema Ivan sedlu,
već su, suprotno očekivanjima, početkom juna izgubile cijeli plato Treskavice. Cijela
priča sa zarobljenim mirovnjacima potrajala je do polovine juna, kada je počela posljednja operacija s ciljem deblokade Sarajeva koju je izvela ARBiH.
Izvedena pod kodnim imenom TEKBIR, ova operacija je angažovala najveće
snage i sredstva koje je tokom cijelog rata koncentrisala ARBiH na nekom zadatku.
Pored toga, i pored znatnih uspjeha na pojedinim pravcima, operacija nije postigla
80
81
ICTY, Komanda SRK, Pripreme za dejstvo “TALAS-1”, Str.povbroj 20/04-133, 21.04.1995.
• 379 •
mesud šadinlija
konačni cilj, deblokadu grada.82 Okončana je pod teškom sjenkom tragedije Srebrenice. VRS je uspjela, takođe velikom koncentracijom snaga i sredstava na sarajevskom bojištu, odolijevati početnim napadima snaga ARBiH. Problem je bio u
tome što oni nisu prestajali, a i druga bojišta, širom Bosne i Hercegovine, takođe
su aktivirana. U takvoj situaciji, VRS nije imala snage da zada odlučujući udarac ni
na jednom od aktivnih bojišta i preuzme inicijativu, a vrijeme joj nije bilo saveznik.
Zato se vojni i politički vrh RS odlučio stvoriti iluziju pobjede napadom na onoga
ko se nije mogao braniti, na srebreničku enklavu - demilitarizovanu zonu pod zaštitom UN. Do 11. jula 1995. snage VRS zauzele su Srebrenicu i nakon toga počinile
genocid nad njenim bošnjačkim stanovništvom.
U drugoj polovini jula su dejstva ARBiH u pokušajima proboja opsade Sarajeva
postepeno jenjavala. Smanjeni intenzitet u dejstvima 1. korpusa je trajao i tokom
većeg dijela avgusta mjeseca. S druge strane, snage VRS krenule su krajem jula na
bjelašničko-treskavičkom bojištu u kontraofanzivu, koja je okončana brzo i sa vrlo
ograničenim uspjehom. Na unutrašnjoj strani prstena opsade još od incidenata u
maju, gotovo konstantno je trajalo artiljerijsko i snajpersko dejstvo srpskih snaga
po gradu. Pogotovo u vrijeme izvođenja napada ARBiH na spoljnoj strani prstena
opsade. Tako je nakon obnovljenog napada 1. korpusa na treskavičkom pravcu, započetog 25. avgusta, artiljerija SRK počela sa intenzivnijim dejstvima po gradu, koja
su potrajala i nekoliko narednih dana.83 Sa 8 mina iz minobacača 120 milimetara,
28. avgusta gađan je centar grada, područje mosta Drvenija, Narodno pozorište i
pijaca Markale.84 Granata koja je pogodila Markale načinila je novi masakr i ubila 43
i ranila 89 građana Sarajeva.85
Događaji koji su uslijedili kao posljedica avgustovskog masakra u Sarajevu poznati su. Dejstvima NATO avijacije iz zraka i Snaga za brze intervencija sa zemlje,
prvi put je srpskim opsadnim snagama oko Sarajeva zadat ozbiljan udarac. Ovim
događajima prethodio je raspad srpske paradržave na tlu Hrvatske pod naletom
OLUJE, a zatim i niz teških vojnih poraza VRS u srednjoj i zapadnoj Bosni. Prije
početka dejstava NATO oko Sarajeva, Komanda 1. korpusa je bila upozorena od
strane predstavnika UN da se njene snage potpuno uzdrže od bilo koje vrste dejstava
dok traje kampanja međunarodnih snaga.86
Nakon prestanka dejstava NATO i sve do kraja rata, na području grada nije
bilo intenzivnijih borbi, niti su njegovi građani bili izloženi uobičajenoj ratnoj
torturi, što je samo pokazalo da su svi ranijih godina iskazani razlozi za izostanak
Šadinlija, Prvi korpus, 45-46; Karavelić i Rujanac, Sarajevo: opsada i odbrana 1992. – 1995, 289-297.
Šadinlija, Prvi korpus, 47.
84
AARBiH, Komanda 1. korpusa, Vanredni borbeni izvještaj, Str.pov.broj 02/2-250, 28.08.1995.
85
Karović, “Zločini na Markalama”, 101.
86
AARBiH, Komanda 1. korpusa, Naređenje, str.pov.broj 01/3-219, 30.08.1995.
82
83
• 380 •
međunarodne vojne intervencije bili samo surovi izraz licemjerja viših laboranata u
krvavom balkanskom laboratoriju.87
Politika koja je kao svoj cilj imala uništenje države Bosne i Hercegovine i njeni
vojni i politički akteri, posljednji put su iskoristili Sarajevo kao cilj i kao sredstvo
svoje strategije u toku provedbe dejtonskog mirovnog ugovora na teritoriji grada.
Prije reintegracije dijelova gradskih općina koji su tokom rata bili pod kontrolom
VRS, početkom 1996. godine, intenzivnom propagandnom kampanjom i uz angažovanje sredstava VRS, pokrenuli su srpsko stanovništvo na masovno iseljenje iz
svojih domova, želeći time zadati završni udarac samoj ideji zajedničke multietničke
države, čiji je najjači simbol bio upravo njen glavni grad Sarajevo.
87
O viziji svjesno kreiranog vojno-diplomatskog laboratorija u čijim su retortama trajali ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, čiji smo naslov parafrazirali, u: Višnja Starešina, Vježbe u laboratoriju
Balkan, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
• 381 •
mesud šadinlija
Mesud Šadinlija
A Ring for the Head of a Dragon:
Sarajevo in the Strategic Goals of Republika Srpska 1992-1995
Summary
In the well-known document titled The decision about strategic goals of the Serb
people in Bosnia and Herzegovina, which was officially published on the 26th of November 1993, and adopted on the 16th Assembly of the Serb people in Bosnia and
Herzegovina in Banja Luka on the 12th of May 1992, the division of Sarajevo into
the Serb and Muslim part was defined as the fifth strategic goal out of six. In the
subversive euphoria, documented by shorthand from the Banja Luka assembly, the
military and political leaders who explained the strategic goals of the aggression on
Bosnia and Herzegovina at this meeting, left proof of the origin of this document,
which ended up in the Assembly only to receive a legal form and to gain the Bosnian-Herzegovinian birth certificate. The political executor of the activities for the
violent establishment of the Serb state westwards from the River Drina, Radovan
Karadžić emphasized at the Banja Luka assembly the extreme importance of Sarajevo for the achievement of other strategic goals. His and Mladić’s interpretations are
firm and irrefutable evidence that the brutal siege of Sarajevo, its barbaric destruction and crimes committed to its inhabitants are not a by-product and the unwanted
consequence of the development of battles in and around Sarajevo, but a project
aim in the function of realization of the mentioned strategic goals. In this paper,
based on authentic documents, we will reconstruct the importance of Sarajevo and
its siege as the strategic goal and the instrument for the realization of the whole of
defined strategic goals of Republika Srpska during the war operations led on the
territory of Bosnia and Herzegovina in the period 1992-1995.
• 382 •
PRIKAZI, RECENZIJE I OSVRTI
prikazi
Veljko Paškvalin, Antički sepulkralni
spomenici s područja Bosne i
Hercegovine, ANUBiH, Djela, Knj.
LXXXIII, Centar za balkanološka
ispitivanja, Knj. 9, Sarajevo, 2012,
543 str.
Težnja svakog autora prilikom rada na
svom životnom djelu svakako je da doživi
objavljivanje i uspjeh istog. Uslijed posljedica ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini
1992-1995, te bolesti, a kasnije i smrti, dr.
Veljko Paškvalin nije uspio ostvariti svoju
težnju. Zahvaljujući članovima njegove obitelji, te djelatnicima ANUBiH-a kao i njegovim kolegama u sklopu serije Djela ANUBiH, Centra za balkanološka istraživanja,
u novembru 2012. godine, posthumno je
izdat rad pod nazivom Antički sepulkralni
spomenici sa područja Bosne i Hercegovine.
Rad predstavlja kompilacijski prikaz i
analizu sepulkralnih spomenika koji je prvobitno pisan kao doktorska disertacija pod
nazivom Sepulkralni spomenici rimskog doba
s područja Bosne i Hercegovine, obranjena
1984. godine na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu. Nadgrobni spomenici predstavljaju izniman materijal za istraživanje određenog perioda i prostora, uvid u zagrobni i svakodnevni život, kao i običaje stanovništva.
Mnogi od ovih spomenika bili su samo evidentirani i djelomično obrađeni u zasebnim
radovima pojedinih autora. Cilj ovog rada
bio je sistematski prikupiti i istražiti raspoloživi materijal, te napraviti sintezu dobivenih rezultata. U djelu je obrađeno 287
spomenika koji su klasificirani prema tipološkom obliku: tituli, stela, urna, cipus, ara,
mauzolej, sarkofag te primjeri sepulkralnih
spomenika arhitekture. Autorov rad nije bio
zasnovan samo na prikupljanju spomenika.
On je pristupio sistematskom istraživanju
istih, te je za svaki od navedenih spomenika
dao analizu na osnovu likovnog i dekorativnog sadržaja, onomastike, kronologije, teritorijalne rasprostranjenosti. Poseban značaj
rada ogleda se u kataloškoj promociji nalaza,
postojanju karti sa prikazom rasprostranjenosti pojedinih tipova i varijanti nalaza, te
prikupljenoj fotodokumentaciji.
Djelo je podjeljeno u 11 poglavlja. U prva
tri poglavlja autor uvodi čitatelja u predmet
istraživanja djela, daje kratki pregled dotadašnjeg historijata istraživanja, te govori o
elementima koji pomažu u dataciji epigrafskih sepulkralnih spomenika. Govoreći općenito o pregledu istraživanja sepulkralnih
spomenika autor navodi neke autore tipa J.
Klinkenberg, F. Koepp, G. Florescu, E. Esperandieu koji pišu o spomenicima određenih područja Rimskog carstva. Kada je riječ
o prostoru bivše Jugoslavije ne postoje monografije koje se bave ovim pitanjem. Autor
spominje tek pojedine autore, kao što su B.
Josifovska, N. Vulić, K. Prijatelj, N. Cambi,
D. Rendić-Miočević, C. Patsch, D. Sergejevski, I. Čremošnik, Z. Marić i drugi, koji se
bave spomenicima određenog područja ili
određenog tipa. Prilikom datacije autor se
morao pozvati na određene elementa koje
je naveo u posebnom poglavlju svog rada.
Riječ je o povijesno-epigrafskim elementima na vojnim natpisima, te onomastičkim
i sepulkralnim formulama. Kada je riječ o
vojnim natpisima dataciju uvelike olakšava
spomen vojnih jedinica (npr. legio VII, legio
IX, legio I Adiutrix, legio II Adiutrix, coh III
Alpinorum, coh Belgarum, coh II militaria
dalmatarum) za koje se zahvaljujući historijskim činjenicama zna kada su obitavale na
prostorima provincija Dalmacije i Panonije.
Poseban značaj imaju legije VII i XI za koje
je poznato da 42. g.n.e. dobivaju počasni
naziv Cl(audia) p(ia) f(idelis) te je poznato
do kada su se zadržale na ovim prostorima.
• 387 •
prikazi
Na većini natpisa jasno je očuvana onomastička formula koja se kroz određene historijske periode mjenjala (tročlana, dvočlana a
ponekad i jednočlana). Ovisno o tome da li
je na natpisu prisutan praenomen, cognomen
ili spomen tribusa i domiciliuma spomenik
se može datirati u period I-IV st. n.e. Veliki
značaj za dataciju predstavlja i carski genticilij
(Iulius, Flavii, Ulpii, Aelii, Aurelii) koji jasno
precizira u kojem periodu tj. za kojeg je cara
određeni podanik Carstva dobio građansko
pravo, čime se određuje terminus ante quem
i terminus post quem za datiranje. Posebnu
pozornost autor je obratio i na sepulkralne
forme koje su se ustalile u određenom periodu a kroz ostale periode su ili nestale ili je
dolazilo do varijacija istih. Za primjere autor
navodi početnu formulu D(is) M(anibus), te
zaključnu formulu H(ic) S(itus) E(st) koje
prolaze kroz različite varijacije u periodu od
I. do IV. st. n.e. Osim ovoga postoje određeni
oblici (parentes, parentibus) ili izrazi koji govore o moralnim kvalitetima (pientissimus,
infelicissimus) koji se koriste samo u određenom historijskom periodu. Značaj ovih poglavlja je u tome što se vidi autorov napor i
želja da čitaoca što više uvede u problematiku
onoga čime se djelo bavi te da stvori osnovu
za što bolje razumjevanje daljnjih poglavlja
koja sistematski obrađuju tipove sepulkralnih
spomenika.
U narednih šest poglavlja autor zasebno obrađuje sve ranije navedene tipološke
oblike sepulkralnih spomenika. Poglavlja
su jasno definisana i kroz cijeli rad prati se
osnovna formula jednog poglavlja. Početni
podnaslov predstavlja kataloška obrada spomenika, tipologiju, likovnu i onomastičku
analizu, kronologiju i rasprostrajenost, te na
kraju zaključna razmišljanja o svakom od tih
tipova. Unutar Kataloške obrade dat je opis
određenog spomenika tj. veličina spomenika,
• 388 •
očuvanost, te sadržaj spomenika. Osim toga
uz svaki od njih piše gdje se trenutno nalazi te
ukoliko je poznata godina i mjesto pronalaska. U podnaslovima koji slijede iza katološke obrade autor zalazi u dublju klasifikaciju i
analizu ranije navedenih spomenika. Podnaslov Tipologija spominje sve do tada definisane vrste spomenika kojim se to poglavlje bavi.
Najbolji primjer ove tipološke klasifikacije
vidljiv je u poglavlju koji obrađuje stele gdje
je jasno definirano 8 tipova stela označenih
slovima od A do H. Podnaslovi koji se bave
likovnom i onomastičkom analizom jako su
detaljni. Autor nastoji svaki spomenik podijeliti na njegove sastavne dijelove: ascija,
edikul, friz, bordure i zabati te pojasniti svaki
motiv koji se može pronaći na njemu. Kada
je riječ o onomastičkoj analizi autor izdvaja
svako ime koje je pronađeno na određenom
spomeniku, nastoji dati njegovo etimološko
porijeklo te na osnovu toga izvodi zaključke
o porijeklu osobe. Jedna od posebnosti ovog
rada su podnaslovi koji govore o kronologiji i rasprostranjenosti datih spomenika. On
ne samo da nastoji datirati godinu njihovog
nastanka već se trudi pojasniti na osnovu
kojih podataka je došao do datog zaključka.
Na osnovu podataka o njihovoj rasprostranjenosti može se pratiti u kojem geografskom
području su zastupljeniji različiti tipovi spomenika. U zaključnim razmatranjima svakog
poglavlja autor daje kratak pregled cijelog poglavlja i najbitnije zaključke do kojih je došao.
Nakon detaljne analize kroz svaki od gore
navedenih podnaslova nalazi se karta rasprostranjenosti i slikovni katalog u tom poglavlju
spomenutih spomenika. Posljednje tj. jedanaesto poglavlje knjige predstavlja zaključno
razmatranje o svemu iznesenom u ranijim
poglavljima ovog djela te daje tu posljednju
misao koja zaokružuje cijeli autorov rad.
prikazi
U četvrtom poglavlju autor pristupa
obradi titula koje definiše kao “kamene ploče
četvrtastog oblika sa uokvirenim natpisom,
a ponekad s dekorativnom bordurom koja
uokviruje natpis”. Autor daje prikaz 20 spomenika ovog tipa te naglašava da u ovu kategoriju ubraja i spomenike koji prema karakteristikama ne odgovaraju definiciji titula ali
prema veličini da. Ove spomenike moguće je
klasificirati u tri osnovne grupe: kamena ploča pravokutnog oblika i okomitog položaja,
pravokutnog oblika i vodoravnog položaja
te oni koji sadržavaju rudimentalne ostatke
stela. Ove kamene ploče bile su ukrašavane
motivima vegetabilnog (rascvjetane rozete, akantusovo lišće, rascvjetale ruže unutar
medaljona) i geometrijskog oblika te tabula
anstante i lezbijskog himationa. Prema autorovom mišljenju tituli pravokutnog oblika i
vodoravnog položaja su vezani za postojanje
većih grobnih konstrukcija, dok se ostala 2
tipa mogu smatrati samostalnima na grobnim parcelama. Proučavajući onomastičke
podatke sa pronađenih spomenika lako je uočiti da se ovaj oblik u početku veže za vojsku
i prve doseljenike. Pronalazak imena poput
BATO, TEUTA, VIETIS, CALLO, ZORADA, PINNES koja su ilirska, te drugih
koja predstavljaju keltska i rimska gentilna
imena dokazuje da je na ovom području živjelo dosta domaćeg ali i doseljeničkog stanovništva. Ova vrsta spomenika datira se u
period od I. do IV. stoljeća.
Najveći prostor ovog djela zauzima peto
poglavlje u kojem se autor bavi analizom
stela. Autor svoju analizu započinje dajući
kratki historijat istraživanja u kojem navodi
osnovne autore koji su se bavili ovom tematikom te daje tipološku podjelu stela. On u
ovom poglavlju pronađenih 107 stela klasificira prema tipu i označava ih slovima od A
do H te unutar podnaslova koji slijede ana-
lizira svaki od tih spomenika. Ovo poglavlje
kada bi se izdvojilo iz cjelokupnog djela moglo bi predstavljati zaseban rad zahvaljujući
tome što je autor unutar svakog podnaslova
pratio osnovnu formulu cijelog djela. Svaki
od ovih tipova ima svoju katalošku a potom
i likovnu i onomastičku analizu te određivanje teritorijalne rasprostranjenosti i precizne datacije. Na osnovu svega spomenutog u
ovom poglavlju jasno je vidljivo da osnovnu
likovnu i dekorativnu ulogu imaju prikazi pokojnika, konjanika, poprsja, Meduze,
kao i delfina, ptica, lezbijskog himationa,
krilatih figura, lira đ, Atisa te vegetabilnih i
geometrijskih ornamentalnih motiva. Svi ti
motivi raspoređenji na različitim dijelovima
stela (edilulu, frizu, bordurama) popraćeni
različitim biljnim motivima te epigrafskim
natpisima daju značaj i posebnost, i olakšava
tipološku podjelu. Na nekim od spomenika, posebno vojnim, česta je pojava i lavova,
orlova, pa čak i prikaz oružja. Onomastička
analiza stvara jasniju sliku o etničkoj pripadnosti stanovništva koje podiže te spomenike. Veliki je broj vojnika i veterana koji podižu spomenike, vidljiv je i keltski element
a dosta je česta i pojava autohtonih imena.
Poseban značaj ove onomastičke analize je
u tome što je na osnovu nje moguće pratiti
proces doseljavanja neilirskog stanovništva
kao i proces romanizacije ovih prostora. Na
osnovu pojave i razvoja ovog tipa sepulkralnih spomenika može se pratiti i pojava te
razvoj vjere čovjeka u zagrobni život. Osim
toga oni su dobar primjer uticaja grčkih i
rimskih doseljenika jer često se kao dekorativni elementi pojavljuju motivi vezani za
grčku i rimsku mitologiju i religiju. Dolazak
rimske vlasti na ove prostore predstavlja
početak pojave ove vrste sepulkralnih spomenika, tako da ovisno o kojem tipu stele
govorimo datacija se može ograničiti na
• 389 •
prikazi
period od 9. godine n.e. pa sve do IV. stoljeća. Zbog velikog broja nalaza stela jasno je
vidljivo da su bile zastupljene širom Bosne i
Hercegovine ali ovisno od tipa kojem pripadaju mogu se preciznije ograničiti prostori
rasprostranjenosti. Tako se npr. stele tipa
C u većoj koncentaciji javljaju samo na području istočne Bosne (Podrinja) i u okolini
Konjica, stele tipa E oko Konjica, Kiseljaka
i Skelana i sl.
Iako je riječ o samo jednom nalazu ovog
tipa autor, u šestom poglavlju, pristupa obradi grobne are. Riječ je o dobro očuvanom i
odlično izrađenom sepulkralnom spomeniku u obliku žrtvenika iz Dretelja (Čapljina).
Ovaj spomenik korišten u svrhu prinošenja
žrtve pokojniku na sredini ima okruglo udubljenje za deponiranje pokojnikovog pepela
a na vrhu je ukrašen dekorativnim pulvinama. Prema sadržaju natpisa tj. nedostatku
formula D(is) M(anibus) i H(ic) S(itus)
E(st) te na osnovu onomastičke formule s
filijacijom M(arcus) VINCINIUS M(arci)
F(ilius) MASURIANUS autor datuje ovaj
natpis u kraj I. ili početak II. stoljeća. Posebnost ovog poglavlja u djelu je u tome što na
osnovu ovog primjera može se vidjeti razlika
između ove vrste sepulkralnog spomenika i
njemu sličnog cipusa.
I pored toga da autor navodi da postoji
velika sličnost između grobne are i cipusa
ipak se u ovom radu odlučio da ih odvoji te
je nakon analize jedine pronađene grobne
are sedmo poglavlje posvetio analizi cipusa.
Budući da naša terminologija nema odgovarajući naziv koristi se latinski izraz cippus koji
označava nadgrobni spomenik ispod kojeg
se u većini slučajeva čuva pepeo pokojnika.
On navodi 49 cipusa i klasificira ih prema
obliku na 3 osnovna tipa (u obliku kocke, u
formi stupa i onaj sa piramidalnim završetkom) koji opet unutar sebe imaju dodatne
• 390 •
klasifikacije. Kada je riječ o likovnom i dekorativnom sadržaju cipusa, ovisno o tipu
istog, najčešći ukrasni motivi su Eroti tj.
geniji, stablo i ptice, akanutusovi listovi,
grančice te prikazi Atisa, delfina, lavova, scene lova kao i mnogi drugi mitološki likovi,
prikazi nagih ili odjevenih figura te poprsja
pokojnika. Bordure tj. ivice cipusa najčešće
su ukrašeni biljnim motivima u obliku vinove loze i grozdova, bršljana, rozete u vijencu ili motivima zvončića, užeta i spirala.
Postoje i cipusi koji ne sadržavaju nikakvu
vrstu ukrasa. Pojava ovog oblika sepulkralnih spomena na našem prostoru veže se za
dinastiju Falvijevaca i cara Hadrijana. Prateći dataciju svakog od spomenika vidjljivo je
da se ovaj oblik javlja od kraja I. stoljeća pa
sve do III., a možda i IV. stoljeća. Za razliku
od južnih dijelova Bosne i Hercegovine, tj.
prostora koje su u rimskom periodu naseljavali Delmati (Glamočko, Duvanjsko i Livanjsko polje), Daorsi (Diluntum) i Naresi
(Konjic), u kojem je ovaj oblik spomenika
dosta zastupljen; na sjeveru tj. području Japoda, Dezidijata i drugih ilirskih naroda nalaze se tek mjestimično spomenici ovog tipa.
Izuzetak predstavlja područje Podrinja gdje
se na osnovu nalaza može vidjeti postojanje
većeg sjedišta (municipium) ili pak klesarske
radionice na tom prostoru.
Kamene urne, koje su predmet obrade u
osmom poglavlju, na ovim prostorima predstavljaju sepulkralne spomenike četvrtastog
oblika (ponekad i kocke), ili sanduka pravokutnog oblika a ponekad i malog sarkofaga,
koji se koriste u ritusu incineracije. Unutar
ovog djela autor ih grupira u dvije cjeline na
osnovu teritorijalne rasprostranjenosti na
urne sa prostora sjeverozapadne Bosne tzv.
Japodski sepulkralni spomenici te urne sa
prostora jugozapadne Bosne. Sve ukupno je
pronađeno 77 kamenih urni od kojih 31 na
prikazi
prostoru sjeverozapadne Bosne a 46 na prostoru jugozapadne Bosne. U mnogo čemu
se može očitovati razlika između urni s ovih
prostora. Za početak kada je riječ o urnama
sa prostora sjeverozapada vidljive su tri varijante a sa prostora jugoistoka dvije varijante.
Na urnama sa područja Japoda česti su motivi zmije, polumjeseca, rozete i geometrijskih
oblika, predstave majstora drvodjelca sa alatom i stabla s pticom a od posebnog značaja
je prikaz proces obreda libacije. Za razliku
od toga na urnama s područja Delmata
vidljivi su prikazi pokojnika, Erota s girlandom, vinove loze, složenih listova, akantusa
i tabule ansate te različite kombinacije već
navedenih prikaza i motiva. Kada je riječ o
dataciji ovih spomenika za područje Japoda,
kao i područje Delmata, općenita datacija je
od I. do III. stoljeća. Govoreći o koncentraciji kamenih urna za Japode se može prtpostaviti da su imali dva veća naselja u blizini
Golubića i Pritoka, a za područje Delmata
najveća koncentracija je na tri polja: Glamočko, Duvanjsko i Livanjsko u čijoj se blizi
nalazilo veće naselje. Između ostalog bitno
je spomenuti da se autor u ovom poglavlju
fokusirao i na ostatke poklopaca te je pravio
klasifikacije i na osnovu njih.
Proces incineracije postepeno se na prostoru Bosne i Hercegovine zamjenjuje procesom inhumacije i u tom periodu dolazi
do pojave sarkofaga, teme devetog poglavlja.
Ovdje je riječ o pojedinačnim nalazima,a
ponekad tek i ulomcima, koji se dijele na paganske i kršćanske. U ovom dijelu prikazano
je 13 nalaza od kojih čak četiri nikada nisu
objavljena. Govoreći o paganskim sarkofazima, većim dijelom ulomcima, autor daje
podjelu na pet tipova (arhitektonski tip, tip
sarkofaga bez arhitektonskog rasčlanjivanja,
panonski tip, salonitanski tip te poklopci
sarkofaga) i u zasebnim podnaslovima daje
analizu svakog od tih tipova. Na paganskim
sarkofazima od likovnih motiva pojavljuju se
različiti portreti, eroti, maske i Hora kao personifikacija godišnjih doba te ornamentalni
motivi, motivi medaljona, vinove loze, akantusa i rozete, užeta kao i valova. Kada je riječ
o kršćanskim sarkofazima dijele se na tri tipa:
sarkofazi bez ukrasa, sarkofag u obliku sanduka te sarkofag s križem. Na samo jednom od
sarkofaga (sarkofag iz Prenja) se nalazi natpis
na osnovu kojeg je vidljivo da ga je dao napraviti doseljenik i pojava sarkofaga na prostoru
Bosne i Hercegovine veže se za njhovu pojavu
u većim centrima poput Salone, Narone i duž
Panonije. Govoreći o vremenskom periodu
sarkofazi se javljaju od kraja II. pa do IV. stoljeća. Pronalasci sepulkralnih spomenika ove
vrste uglavnom su vezani za prostor Livna,
Duvna, Posušja, Čapljine, Šipova, Banja Luke
i par nepoznatih nalazišta.
U desetom poglavlju autor se osvrće
na sepulkralne spomenike arhitekture koji
predstavljaju dijelove mauzoleja ili monumentalnih grobnica a koji do tada nisu bili
sistematski istraživani. Riječ je o pet fragmenata koji predstavljaju dio zabata, nadvratnika ili mauzeoleja, a na jednom od tih
fragmenata očuvan je i epigrafski natpis s tabulom ansatom. Na osnovu ovih nalaza nastoji se pretpostaviti izgled formi mauzoleja
i grobnica. Na tim fragmentima nalaze se i
likovni prikazi u vidu portreta pokojnika,
Erota, Meduze, Nereida, Tritona te motivi
životinja (zec, ptica i delfin). Autor u ovom
poglavlju ide korak dalje te nastoji pojasniti
koji su to sepulkralni spomenici arhitekture
čija je pojava bila vezana za prostor Bosne i
Hercegovine. Iz tog razloga on na primjeru
fragmenata, a i informacija koje su mu poznate od ranije, piše o mauzoleju, memorijama
(zidane u crkve), hipogejama (zidane grobnice na svod) te o grobnim konstrukcijama
• 391 •
prikazi
zidanim na dvije vode. Teško je na osnovu
postojećih fragmenata, pronađenih u Šipovu,
Pitoci, Podgradini, Trbušću i Glamoču, izvršiti preciznu dataciju ali autor u svom djelu
navodi da ovi oblici sepulkralnih spomenika
se na prostoru Bosne i Hercegovine javljaju
od kraja II. stoljeća pa čak do VI. stoljeća.
Poslijednje poglavlje ovog djela predstavlja opća razmatranja nastala na osnovu
podataka iznesenih u prethodnim poglavljima. Tu se stvara jedna općenita slika faza
procesa romanizacije na prostoru Bosne i
Hercegovine, kolika je bila zastupljenost
određenih božanstava i kultova, te govoreći o stanovništvu koliki je udio autohotnog
stanovništva a koliko doseljenika. Prati se ne
samo nastanak već i razvoj vjere u zagrobni
život, prelazak sa ritusa incineracije na ritus
inhumacije. Nastoji se na osnovu rasprostranjenosti različitih sepulkralnih spomenika
potvrditi ili negirati informacija o postojanju određenje klesarske radionice. Svaku
iznesenu misao unutar općih razmatranja
prate primjeri iz prethodnih poglavlja rada
koji ujedinjeni u jednu cijelinu daju odgovor na pitanja koja autor nastoji riješiti.
Uslijed otežanog pristupa radovima koji
govore o pojedinačnim nalazima, u periodu kada nije postojao internet kao sredstvo
pretraživanja i kada je postojao ograničeni broj primjeraka radova, autor nije bio u
mogućnosti ovim radom obuhvatiti sve do
tada pronađene sepulkralne spomenike. Velike poteškoće u istraživanju predstavljala je
i autorova bolest koja je onemogućila daljnja
putovanja i prikupljanja. Jedan od primjera
koji se može navesti kao argument koji potvrđuje prethodnu zamjerku je i japodska
urna o kojoj u svom radu piše Irma Čremošnik 1957. godine. Bitno je naglasiti da je ovo
djelo tek jedna od značajnijih faza u procesu
istraživanja ove problematike. S obzirom da
• 392 •
je to najčešća vrsta antičkih epigrafskih spomenika radovi iz ove tematike stalno se dopunjuju zahvaljujući novim otkrićima.
Rad predstavlja novinu u smislu što nije
riječ samo o katalogu sepulkralnih spomenika, već je posvećena znatna pažnja njihovoj
analizi na više nivoa. Stvara osnovu za istraživanja na različitim naučnim poljima od
arheologije, preko historije umjetnosti do
epigrafije, kao i za daljnju dopunu tj. uvrštavanje onih spomenika koje autor ne navodi
u ovom radu.
ivana božić
Salmedin Mesihović, Rimski vuk
i ilirska zmija. Posljednja borba,
Filozofski fakultet u Sarajevu,
Sarajevo, 2011, 495 str.
Knjiga Rimski vuk i Ilirska zmija. Posljednja borba je izuzetno vrijedno djelo koje
obrađuje period Velikog Ilirskog ustanka
6-9. godine nove ere. Ona predstavlja vrhunac dosadašnjeg istraživanja navedene
problematike, te samim time važi za nezaobilazanu literaturu daljnjeg naučnog istraživanja. Djelo je izašlo u digitalnom izdavanju Filozofskog fakulteta u Sarajevu 2011.
godine, što dodatno potvrđuje napredak
Filozofskog fakulteta ka modernijem vidu
izdavanja knjiga. Što se tiče samog djela,
ono predstavlja samo dio doktorske disertacije prof. Mesihovića Dezitijati: kulturna
i narodnosno-politička zajednica u Iliriku i
osvajanja Oktavijanova doba, odbranjene na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu 30. januara 2007. godine, iz jednostavnog razloga što
je disertacija preobimna pa je autor odlučio
posebno izdati navedena poglavlja u obliku
knjige. Samo djelo se sastoji od 495 stranica,
prikazi
sa 1018 napomena, kao i 14 ilustracija koje
se konkretno nadovezuju na temu, te obimnim spiskom korištenih izvora i literature.
Autor u knjizi predstavlja izraz nezadovoljstva Ilira prema Rimskoj vlasti, te iscrpno
navodi uzroke koji su doveli do pobune, kao
i načine na koji sama pobuna izbija osvrćući
se neprestano na izvore, od kojih najvažniju
ulogu imaju Velej Paterkul, kao savremenik
i učesnik u ratu, i Dion Kasije, kao budući
“provincijski namjesnik u provinciji Dalmaciji i Gornjoj Panoniji”. Naime, sama koncepcija djela prati hronološki tok događaja gdje
autor teži da prikaže realno stanje i ilirsko nezadovoljstvo kroz prizmu sprovođenja rimskog sistema na terenu, odnosno njegovog
zloupotrebljavanja. Pored uvoda, djelo je podijeljeno na više poglavlja, od kojih prvo nosi
naziv “Izvorna građa”. Dakle, autor je posvetio dosta prostora o raspravi vjerodostojnosti korištenih izvora i temeljnoj analizi istih,
kako bi došao do što objektivinijeg kritičkog
sagledavanja sačuvanih pisanih podataka.
Način na koji je autor pristupio kritici izvora pokazuje ozbiljnost jer su ponekad izvori
kontradiktorni i subjektivni. Samim time oni
zahtjevaju ozbiljan pristup i analizu kako bi
se utvrdila vjerodostojnost podataka, u čemu
je autor svakako uspio.
Iduće poglavlje nosi naslov “Illyricum
ante rebellium”, gdje autor daje realnu sliku
stanja u kojem su živjele ilirske etničke zajednice, nakon što su pale pod rimsku vlast.
Ilirsko nezadovoljstvo (autor unaprijed daje
objašnjenje termina “Ilira” kao jedinstvene
etničke skupine, razlikujući, u geografskom
smislu, Panone od Ilira u Dalmaciji) nije nastalo “iz ničega”, nego se javilo kao posljedica
sistema koji je “rimske podanike” dovodio u
nezahvalane i teške pozicije. Naime, porezi
su bili teški, ali još teže je padala činjenica što
su Rimljani u značajnoj mjeri odvodili ilir-
ske muškarce u auksilijarne jedinice rimske
vojske, tj. bespoštedno ih novačili. Autor na
osnovu pisanih i materijalnih izvora donosi
zaključke, da je zapravo riječ o “neplanskoj
pobuni” u smislu da nije postojala unaprijed
definisana ideologija slobode Ilira, nego da
se ta ideja javila prilikom sakupljanja ilirskih
vojnika koji su trebali da se uvrste u auksilijarne jedinice Tiberijevog pohoda na Makromane u Germaniji. Naime, autor je posvetio
dosta pažnje samim uzrocima pobune, pokušavajući da prikaže “nepodnošljivo” stanje
u kojem su živjeli Iliri, i da su zapravo takvi
uslovi života doveli do zahtjevanja slobode.
Kao vrijedna potvrda prikazanom stanju, jeste zapravo i poznata rečenica koju je Baton
Dezidijatski izgovorio, a koju je Dion Kasije zabilježio, nakon što ga se predao Tiberiju, koji ga je zbunjeno upitao razlog dizanja
pobune. Baton je odgovorio da su Rimljani
poslali vuka da čuva njihova stada, umjesto
pastira, iz čega se zaključuje da su ilirski namjesnici sprovodili razne vidove zloupotreba
nad ilirskim stanovništvom koje su kulminirale pobunom.
Prije glavnog dijela u kojem autor govori
o samoj pobuni i njenom toku, posvećena
je pažnja Dezitijatima i Breucima kao
nosiocima ustanka, odnosno njihovom
političkom uređenju i vođama koji su,
slučajno ili ne, obojica nosila ime Baton.
Naime, riječ je o dvojici istaknutijih ličnosti
unutar svojih zajednice, koji su pod svojom
kontrolom držali ustanike u Dalmaciji (Baton
Dezidijatski) i Panoniji (Baton Breučki),
a njihova “jurisdikcija” u toku ustanka je
prelazila granice onog naroda kojem su
pripadali kontrolišući i predvodeći na taj
način veći broj ilirskih etničkih zajednica.
Nakon uvoda u sami ustanak i obrazloženja
uzroka pobune, autor je nekoliko poglavlja
posvetio samom izbijanju ustanka, njegovom
• 393 •
prikazi
toku, bitkama i naposlijetku padu ustanika,
odnosno razloga koji su doveli do njegova
sloma i rimske pobjede. Ustanak se jako brzo
proširio i već iste, 6. g. n. e., uzima maha
među mnogim ilirskim stanovnicima kako
u Dalmaciji tako i u Panoniji. Cilj stanika
bio je oslobađanje teritorije od stacioniranih
rimskih trupa, koje su u značajnijoj mjeri
oslabljene jer je Tiberije odveo glavninu
vojske prema Germaniji. Već okupljena ilirska
vojska iz svih krajeva trebala je da se pridruži
Tiberijevom pohodu, međutim Baton
Dezidijatski je iskoristio tu priliku da vojsku
podstakne na oružani sukob sa Rimljanima,
u čemu je i uspio. Pobunjenici pod vodstvom
Batona Dezidijatskog su napredovali prema
jugu težeći osvajanju Salone, dok su Panoni
pratili Batona Breučkog u napad na Sirmijum,
kao dvije značajne administrativno-upravne
sredine. Ipak, ustanici ne uspijevaju zauzeti
ove utvrđene rimske gradove, jer Tiberije
sklapa sporazum sa Makromanima i kreće u
susret pobunjenicima, a također pojačanje je
stizalo sa istoka iz Mezija, čiji namjesnik je bio
Cecina Sever. Suočeni sa prvim porazima i
neuspijelim pohodima, kao i sa nadolazećom
zimom, moral ustanika je opadao ali je
odlučnost za nastavak borbe pokazana već
naredne 7. g. n. e. Naime, Rimljani pod
vodstvom Tiberija a kasnije i Germanika,
pokreću protuustaničke ofanzive s ciljem
suzbijanja i daljeg širenja pobune, u čemu i
uspijevaju nakon samostalne predaje Batona
Breučkog i pada Panonije, nakon čega je
Baton Dezidijatski ostao u nezavidnom
položaju. Nedugo zatim, Tiberije se našao
u poziciji opsade Andertije unutar koje se
krio Baton Dezidijatski i ostali ustanici,
ali uvidjevši da odugovlači neizbježno te
da ostaje bez ljudstva, Baton Dezidijatski
odlučuje da se preda Tiberiju i time je pao
idejni pokretač i glavni nosioc ustanka, što je
• 394 •
ujedno predstavljalo i kraj ustanka. Batonova
časna predaja i njegove akcije tokom ustanka,
Tiberiju su pokazale da je riječ o velikom
vojskovođi te ovaj odlučuje da ga ostavi u
životu, i daje mu časno suđenje, da bi ga
nekoliko godina kasnije doveo u Rim kako bi
trijumfalno proslavio tu veliku pobjedu nad
Ilirima i očuvao mir u carstvu.
Završna poglavlja ove knjige, autor je posvetio problematiziranju “biološkog stanja
populacije za vrijeme ustanka”, nastojeći da
analizom podataka o broju ustanika i rimskih legija dobivenih iz izvora, dođe do što
realnije slike stvarnog stanja. Dakle, Velej Paterkul, kao savremenik ustanka, preuveličava
broj ustanika kako bi Tiberijevu pobjedu
učinio što veličanstvenijom, govoreći o cifri
od 800.000 pobunjenih duša, od kojih su
200.000 bili vojnici. Ipak, na osnovu realnog
brojčanog stanja, prvenstveno rimskih legija
kojih je zabilježeno 15 angažovanih za gušenje ustanka i to ne u punom sastavu od 6.000
ljudi, čiji broj ne bi bio u stanju da parira sa
brojem ustanika koje Velej Paterkul navodi,
autor dolazi do moguće cifre od oko 100.000
ustanika. Nakon kritičke analize broja ustanika i rimskih legionara, autor završava svoje
djelo naslovom “Post rebellium”, u kojem je
prikazan Tiberijev trijumf u Rimu, kao i sudbine ustaničkih vođa, ujedno navodeći uzroke i posljedice samog ustanka te na koji se
to način odrazilo na daljnju budućnost Ilira
unutar Rimskog carstva.
Ono što ovom djelu daje veliki značaj
jeste zapravo autorov kritički pristup i problematiziranje određenih događaja i ličnosti. Naime, autor teži sagledavanju realnog
stanja, navodeći argumente i pretpostavke u
korist riješavanja određene polemike, te ih
naposlijetku sumirao i donio zaključak koji
bi nužno proizašao iz takve metode. Imajući
u vidu manjak pisanih i materijalnih podata-
prikazi
ka, koji bi pomogli lakšem shvatanju uzroka,
toka i sloma ustanka, potrebno je istaknuti
značaj ovog djela iz prostog razloga što ono
donosi jednu novu sliku i drugačije poglede
na jedan od najznačajnijih ratova vođenih
na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine.
Dakle, riječ je o djelu koje na historijsku pozornicu iznosi nova imena i nova saznanja
o Velikom Ilirskom ustanku, koji je prema
riječima Svetonija, važio za “najteži od svih
izvanjskih ratova poslije punskih”. Naravno,
sukob Rimljana sa Kartagom se ne može porediti, ali činjenica da su pobunjeni narodi
bili nadomak današnje Italije, sigurno nije
bila prijatna. Kad se još svemu tome doda
uloga Germanika, kao člana uže porodice
Augusta koji se trebao proslaviti na ilirskom
ratištu, kako bi naslijedio titulu cara, na način da što brže i što uspiješnije okonča ustanak, naspram Tiberija, čovjeka “starog kova”
kako to autor primjećuje, koji je težio manje
krvoločnijem putu za gušenje ustanka, dobije
se jedna politička dimenzija iz samog Rima,
koja je direktno uticala na buduće događaje. O važnost ilirskog ustanka u politici cara
Augusta, svjedoči i njegovo pojavljivanje na
ilirskom tlu kako bi proslavio tu “veliku pobjedu” Rima nad ilirskim ustanicima.
Bez sumnje, knjiga Rimski vuk i Ilirska
zmija. Posljednja borba predstavlja veliki napredak u daljnjem izučavanju historije Ilira, a
dodatnu vrijednost predstavlja i zavidan nivo
autorovog poznavanja rimske historije, koja se
neprestano proteže kroz djelo, dajući mu na
taj način jedan drugačiji pristup. Poznavanje
rimskog sistema, rimskih legija i načina vojevanja, kao i rimske hijerarhije koja se u slučaju Germanika i Tiberija pokazala ključnom,
zajedno sa ostalim vještinama, čine ovo djelo
vrhuncem u dosadašnjoj historiografiji koja se
bavi pitanjem Velikog Ilirskog ustanka.
dženan brigić
Нада Зечевић, Византија и
Готи на Балкану у IV i V веку,
Византолошки институт САНУ,
Посебна издања, књ. 26, Београд,
2002, 220 str.
Izučavanje kasnoantičkog razdoblja u
okviru klasičnih studija na prostoru jugoistočne Evrope je dugo vremena bilo zanemareno i stavljeno na marginu naučno-istraživačkog rada. Jedan od primarnih razloga za
takvo stanje je taj što se period kasne antike
prvenstveno gleda kroz prizmu prelaznog
stanja između klasične rimske i grčke kulture prema ranosrednjovjekovnom periodu.
Upravo zbog takvih i sličnih primjera, ovaj
dio historije je ostao u velikoj mjeri “osakaćen” za prilično veliki broj radova koji bi
umnogome pomogli da se rasvijetle neki
bitni povijesni trenuci, koji su od esencijalne
važnosti za historijski razvitak kako domaćeg, tako i susjednog podneblja. Takav nedostatak je prije nešto više od deset godina u
manjoj mjeri nadoknađen studijom ugledne
naučnice doc. dr. Nade Zečević, pod nazivom Византија и Готи на Балкану у IV i
V веку.
Knjiga dotične autorice bazira se na
vremenskom periodu od prve godine samostalne vladavine Konstantina I Velikog
(Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus), a završava sa odlaskom Greuthunga
(Ostrogota) na područje Apeninskog poluotoka. Preciznija datacija označava jedno
veće vremensko razdoblje (324-489) koje
bi obuhvatalo raspon od 165 godina. Djelo se sastoji tri glavne tematske cjeline, koje
zauzimaju i najveći dio rada: “Krug rata i
mira” (33-93), “Podanici istog Cara – drugovi u gozbi, saborci i saradnici” (95-143) i
“Maske, životinjske kože i vuci” (145-200).
Na samom početku se nalazi poprilično obiman popis korištenih izvora i literature sa
• 395 •
prikazi
odgovarajućim skraćenicama (11-22), nakon čega slijede uvodna razmatranja autorice
(23-32). Posljednje stranice knjige zauzimaju
zaključak (201-203), sažetak na engleskom
jeziku (205-208) i Index (209-220).
Kao što je već na početku navedeno,
knjiga je podijeljena na tri glavne cjeline.
Sam naziv djela sugeriše da je primarni cilj
rada bio da se rekonstruišu odnosi između
Gota i Istočnog Rimskog Carstva na prostoru Balkana, u periodu posljednja dva stoljeća postojanja zapadnog dijela rimske države.
Autorica je za razliku od uobičajenih podjela gotskih naroda na Ostrogote (Greuthunge) i Vizigote (Thervinge), u svojoj monografiji izvršila pomalo neuobičajenu, nadasve
zanimljivu podjelu. Ona je ovaj narod podijelila na dvije makrogrupe, ali koje nije
odredila njihovim etničkim supstratom, već
hronologijom, pa je tako izvršila diobu na
gotske skupine koje vremenski pripadaju IV.
stoljeću i na one koje karakterišu V. stoljeće.
Obje makrogrupe su prošle kroz tri vremenske faze u stoljećima kojem pripadaju, pa se
tako i svako poglavlje bavi po jednim periodom. Međutim, kako se može vidjeti čitajući
knjigu, slika odnosa između istočnog dijela
rimske države i gotskih naroda na Balkanu je
u mnogo čemu složenija nego što se na prvi
pogled može činiti. Iz toga razloga, autorica
je svojom pronicljivošću uočila zajedničke
karakteristike između ove dvije skupine kroz
svako od tri vremenska razdoblja koje su one
prošle u odnosima sa Konstantinopoljom,
pa ih je zato zajednički, a ne zasebno vezala
u jednu tematsku cjelinu.
Prvo poglavlje koje nosi naslov “Krug
rata i mira” obuhvata period 324-376. za
skupinu Gota iz IV. stoljeća i 370-454 za
Gote iz V. stoljeća. Od sve tri faze, ova dva
vremenska razdoblja su najduža, pa samim
time zauzimaju i najvećio dio knjige. Kao što
• 396 •
sam naziv kaže, ovo su bila jako turbulentna
vremena u odnosima Istočnog Rimskog
Carstva (Bizanta) sa obje gotske makrogrupe. Historičari su ovu fazu okarakterisali
kao stalnu smjenu rata i mira, što je sasvim
ispravno kada se pogleda realna situacija na
terenu. Autorica je sistematično i detaljno
pristupila obrađivanju odnosa između dvije
sukobljene strane. Na osnovu malobrojnih
historijskih izvora, u prvom dijelu ovog poglavlja ona nastoji da što je moguće vjernije i
autentičnije pruži stvarnu hronološku sliku
sukoba. Dakako da je to u određenoj mjeri
nemoguće, jer o nekim događajima izvori
daju samo fragmentarne informacije, te ga
samo uzgredno spominju. Tokom ove faze,
Zečević konstatuje da su provincije Gornja
(gotska makrogrupa iz V. stoljeća) i Donja
Mezija (gotska makrogrupa iz IV. stoljeća),
bila područja koja su najviše bila pogođena
gotskim upadima, iako se u tekstu može primijetiti da su oni bili kratkotrajnog karaktera. Osnovno obilježje tih provala nije bilo
namjerno slabljenje istočnog dijela rimske
države, već pljačkanje životnih namirnica,
što samo po sebi implicira da su najviše štete
doživjele seoske oblasti, koje su bile bogatije
žitaricama i stokom. Ono što se može primijetiti u odnosu Konstantinopolja prema
Gotima u istoj ovoj fazi, ali koja se dešava
tokom V. stoljeća je promjena strategije u
pristupu. Istočni car za razliku od ranijeg
vremena gdje su bili dominantni ratni sukobi povećava diplomatsku ofanzivu, koja
ima za cilj smanjiti gubitke u ljudstvu i resursima. Jedno od glavnih oruđa u ovom
pristupu je bila crkvena diplomatija, a možda najbolji primjer toga daje čuveni Got arijanskog učenja – Ulfila, koji je Sveto pismo
preveo na gotski jezik, a indikativno je da su
slova koja je on za tu priliku izumio skoro
u potpunosti identična sa grčkim alfabetom.
prikazi
U ovoj fazi, tačnije tokom IV. stoljeća (332347. i 350-366), zabilježeni su tragovi trgovine, gdje autorica pravilno uočava da
ovakva aktivnost koincidira kada se sukobi
između dvije strane ne spominju u pisanim
izvorima. Rimski autori u ovom periodu su
imali vrlo maglovito i nejasno poimanje o
imenu i porijeklu Gota, pa se tako oni veoma često poistovjećuju sa Skitima. Njihove
karakteristike su u djelima tadašnjih pisanih
vrela bile u velikoj mjeri fabrikovane i jako
stereotipizirane sa pežorativnim značenjima
u kojima su Goti između ostalog označavani kao divljaci, barbari, lažovi, prljavi, glupi,
grubi i zli. Naravno, autorica u ovom dijelu
rada ubjedljivo pobija rimske izvore i njihovu sliku o gotskom narodu, dokazujući da je
ona najvećim dijelom služila u čisto propagandne svrhe.
Drugo poglavlje pod nazivom “Podanici
istog Cara – drugovi u gozbi, saborci i saradnici” obrađuje period koji je znatno kraći od
prvog i traje od 382. do 395. i od 454. do
473. godine. Kako sam naslov sugeriše, ovo
razdoblje obilježava postupno smirivanje
ratnih sukoba između dvije neprijateljske
strane što je u konačnici dovelo do zajedničkog života dva dijametralno suprotna
kulturno – civilizacijska svijeta na prostoru
Balkanskog poluotoka. Kao i u prvoj cjelini autorica se prvobitno bavi hronološkim
problemom događaja. Važno je istaći da se
u ovom dijelu sa mnogo više pažnje pristupa analizi gotske makrogrupe iz IV. stoljeća,
dok se ona koja pripada narednom stoljeću
obrađuje sasvim usputno. Kao dva ključna
događaja ove faze mogu se sasvim sigurno
izdvojiti prelazak Gota preko Dunava 376.
godine i bitka kod Hadrijanopolja 378.
godine. Gotske skupine se u ovoj fazi nastanjuju na prostorima pograničnih istočnorimskih provincija na Balkanu i to: u
IV. stoljeću na prostoru Donje Mezije,
dok se u V. stoljeću naseljavaju na teritoriji Panonije. Goti koji su naselili balkanske
provincije u saglasnošću sa dvorom iz Konstantinopolja su dobili status federata, ali su
oni zauzvrat imali ulogu da brane granična
područja Carstva, čime su barem formalno
priznali lojalnost istočnorimskom caru. Zečević odlično zapaža, kako je Istočno Rimsko Carstvo za vrijeme dok su se gotski narodi nalazili u stanju mirovanja tokom ove
faze, primjenjivalo poznatu rimsku taktiku
divide et impera među moćnim gotskim liderima. Najbolji primjeri za takvu konstataciju pokazuju sukobi Fritigerna i Atanarika,
Fravite i Eriulfa, a u

Preuzmi knjigu

Transcription

Similar documents

haber 52.indd - Bosnia and Herzegovina UK Network

dalje - Bosnia and Herzegovina UK Network

dalje - Bosnia and Herzegovina UK Network

120 miliona KM - Vanjskotrgovinska / Spoljnotrgovinska komora BiH

IZ HRVAŠKE ZGODOVINE 20. STOLETJA IZ HRVATSKE

POLITIČKA PARTICIPACIJA U BOSNI I HERCEGOVINI Sarajevo

kontinuirani profesionalni razvoj - Udruženje ljekara / liječnika

hrvatski jezik - FMC Svjetlo riječi

PREPORODOV

generalna karta bosne i hercegovine razmjere 1:150

Bosnia and Herzegovina Revealed

Robert J. Donia Sarajevo: biografija grada

IV KONGRES SSDBiH RADNI MATERIJAL

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

I. REGIONALNA KONFERENCIJA O RIBARSTVU Sarajevo, 8

2012. - ZZJZ

Ko je ko u bh. dijaspori - Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice

Historijska traganja - Institut za istoriju Sarajevo

EKSTERNA MATURA za uĉenike osnovne škole

historijski mitovi na balkanu - Institut za istoriju Sarajevo

catalogues

Vse piramide sveta - Bosanska Piramida sonca